Margareta Jurčić, mag.oec. mob: 091 170 8707 e-mail ... · Može se reći da je upravljačko računovodstvo kreativno jer nema ograničenja kod sastavljanja izvještaja, a mogu

Margareta Jurčić, mag.oec. mob: 091 170 8707 e-mail: [email protected] www.referada.hr/instrukcije/upravljacko-racunovodstvo/

1

PREDGOVOR

Dragi studenti Štreberaj poduka,

Pred vama su materijali za učenje teorijskog dijela gradiva iz Upravljačkog računovodstva. Svrha ovih materijala je ponavljanje gradiva i bolje povezivanje sa zadacima koje radimo na instrukcijama.

S obzirom na to da teorija pretpostavlja temelj za primjenu u praksi (čitaj: za rješavanje zadataka) neophodno je paralelno učiti teoriju i rješavati zadatke. Na taj način najlakše ćete razumijeti i svladati gradivo.

Svi bi voljeli biti menadžeri, upravljati poduzećem i donositi poslovne odluke. Ali upravljanje poduzećem je kompleksan proces (koji se sastoji od planiranja i kontrole), a da biste ostvarili svrhu zbog koje i jeste menadžer (povećali efikasnost poslovanja), trebaju vam informacije.

Glavna uloga upravljačkog računovodstva je upravo u pružanju tih informacija.

Kada govorimo o upravljačkom računovodstvu (računovodstvu za potrebe upravljanja poduzećem) jasno je da su glavni korisnici računovodstvenih informacija menadžeri (i to menadžment na svim razinama unutar poduzeća). Može se reći da su to interni korisnici i zato kažemo da upravljačko računovodstvo služi internom izvještavanju za razliku od financijskog računovodstva kojem je glavni cilj informirati vanjske korisnike (eksterno izvještavanje), a to su dioničari, kreditori i vjerovnici, vladine institucije, znanstvenici, opća javnost i dr. Tu naizlazimo na prvu i najveću razliku između financijskog računovodstva i upravljačkog računovodstva, no više o tome ćete čitati u prvom poglavlju.

Osnovne teme koje se provlače kroz gradivo kreću se od analize troškova za poslovno odlučivanje, pa sve do procesa upravljanja koji se temelji na odlukama o planiranju i kontroli.

Upravljačko računovodstvo nije ustrojeno u svim poduzećima jer za razliku od financijskog računovodstva ne postoji zakonska obaveza za sastavljanjem takve vrste izvještaja. Oni služe samo kao pomoć mendžmentu pri donošenju poslovnih odluka pa je zato vrlo važno razmotriti odnos između koristi od formiranja takvih informacija i troškova koje formiranje tih informacija nosi. To znači da će upravljačko računovodstvo opravdati pružanje informacija jedino ako su koristi od tih informacija u procesu odlučivanja veće od proizvodnje tih informacija.

Da bi se ostvarili ciljevi poduzeća koji se mogu kretati od maksimizacije profita, minimiziranja rizika i neizvjesnosti ili pak gubitaka u vrijeme financijske krize, do proizvodnje vrhunskih proizvoda ili pružanja vrhunskih usluga, menadžmentu su potrebne pravovremene i problemski orjentirane informacije koje daje upravo upravljačko računovodstvo. Na taj se način povećava efikasnost.

Stavite se u ulogu računovođe čiji je zadatak osluškivati informacijske potrebe menadžmenta.

mailto:[email protected]


2

1. UVOD U PRIČU O UPRAVLJAČKOM RAČUVODSTVU

Kako bi se lakše snašli u gradivu ovog kolegija i bolje ga razumjeli potrebno je prvo otkriti u

koje to uopće područje zalazimo. Što je to upravljačko računovodstvo, gdje se koristi i tko od

njega ima koristi?

Upravljačko računovodstvo definirano je kao dio računovodstvenog informativnog sustava

koji se bavi identifikacijom, mjerenjem, akumulacijom, analizom, pripremom, interpretacijom

i komunikacijom financijskih i nefinancijskih informacija koje menadžment koristi da bi

planirao, vrednovao, organizirao i kontrolirao poslove koji se odvijaju u okviru organizacije,

te donosio odluke kojima će ispuniti njene ciljeve.

Upravo ste pročitali definiciju upravljačkog računovodstva. Poduža je i vjerojatno vas je

zaboljela glava dok ste je pročitali do kraja, ali kada je raščlanimo na ono što je važno ostaje

nam par činjenica koje ćete ionako svladati kroz gradivo, malo po malo...

1.1. Upravljačko računovodstvo u suvremenoj funkcionalnoj strukturi poduzeća

Za početak bi trebalo to upravljačko računovodstvo „smjestiti“ negdje u poduzeće. Pritom ne

mislimo na dilemu o tome trebali li staviti ured upravljačkog računovođe na južnu park stranu

s velikim prozorima ili sjevernu stranu koja gleda na dvorište.

Svako je poduzeće na neki način strukturirano. O organizacijskim strukturama unutar

poduzeća učili ste iz drugih kolegija, ali za slučaj da ste zaboravili, prisjetit ćemo se kako to su

to poduzeća organizacijski „posložena“ i gdje je u toj strukturi upravljačko računovodstvo.



3

Organizacijska struktura pokazuje način na koji je provedena unutarnja podjela rada,

odnosno predstavlja sustav odnosa među ljudima radi izvršavanja određenih zadataka. Tu

stukturu će odrediti ciljevi i zadaće poduzeća, struktura zaposlenika, djelatnost i narav radnih

procesa, tehnološka složenost i drugi čimbenici, pa će se od poduzeća do poduzeća

razlikovati.

Funkcionalna organizacijska struktura je jedna od klasičnih (tradicionalnih) organizacijskih

struktura u poduzeću i najrasprostranjenija je. U tako organiziranim poduzećima poslovi se

logično povezuju u funkcije što omogućava stručno vođenje i olakšava edukaciju menadžera,

te osigurava čvstu kontrolu na vrhu poduzeća.

S obzirom na to je da upravljačko računovodstvo interno orjentirano vrlo je važno napraviti

podjelu dužnosti, prava i obaveza kako bi upravljački računovođa znao kome treba

prezentirati informacije i tko je odgovoran za provedbu pojedinih odluka.

Postoje dva pristupa pri utvrđivanju funkcionalne strukture računovodstva u poduzeću.

Prema prvom pristupu računovodstvo unutar poduzeća dijeli se na tri dijela i to na

financijsko, upravljačko i troškovno računovodstvo, dok vodeće mjesto u računovodstvenoj

literaturi zauzima drugi pristup prema kojem se računovodstvo dijeli na financijsko i

upravljačko računovodstvo.



4

Pozabavit ćemo se drugom strukturom, koja bi izgledala ovako:

Na drugoj godini slušali ste kolegij Računovodstvo. Tu ste savladali osnove računovodstva.

Unutar tog kolegija naučili ste poslovne transakcije koje su se dogodile u prošlosti evidentirati

u poslovnim knjigama na temelju valjanih dokumenata koji dokazuju da se ta transakcija

dogodila. Potom su se sastavljali financijski izvještaji koji su pokazivali uspješnost i sigurnost

poslovanja, a ti su financijski izvještaji bili namjenjeni javnoj objavi (dostupni na uvid

eksternim korisnicima, odnosno javnosti).

Unutar računovodstva radio se i obračun proizvodnje za utvrđivanje troškova proizvoda,

vrijednosti zaliha i sl. To je ono što biste sad mogli povezati sa financijskim računovodstvom.

Obračun proizvodnje predstavlja dio računovodstva troškova s obzirom na to da je

orjentirano na troškove proizvodnje, a troškovno računovodstvo pak postaje komponenta

upravljačkog računovodstva u onom trenutku kada pruža podatke o troškovima za potrebe

financijskog planiranja, kontrole i pripreme odluka.



5

Dakle, možete primjetiti da se prebacujemo na sasvim drugi dio računovodstva poduzeća u

potpunosti odvojen od onog dijela koji je bio orjentiran prošlosti i „bacamo se“ na planiranje

budućnosti, te kontrolu i analizu izvršenja tih budućih aktivnosti. Koristit ćemo u izvještajima i

financijske i nefinancijske podatke (za razliku od financijskog računovodstva gdje je kriterij za

knjiženje bio da podatak bude izražen vrijednosno), a sve u svrhu pomoći menadžmentu pri

donošenju poslovnih odluka. Izvještaji koje ćemo formirati u upravljačkom računovodstvu

stukturom su određeni od strane menadžmenta, a pri pripremi tih izvještaja postoji visok

stupanj fleksibilnosti, što nije slučaj kod financijskih izvještaja koji se pripremaju u

financijskom računovodstvu u svrhe eksternog izvještavanja. Također, za razliku od

financijskog računovodstva dozvoljavaju se procjene pojedinih ekonomskih kategorija.

Četiri su temeljna cilja upravljačkog računovodstva:

(1) Prvotni cilj je proces poslovnog odlučivanja - od upravljačkog računovodstva zahtjevaju se

informacije koje se odnose na troškove i njihovu alokaciju na proizvode (posebno alokaciju

indirektnih troškova), relevantne informacije koje su temelj menadžmentu za bolje poslovne

odluke, te informacije za potrebe planiranja i kontrole i mjerenja uspjeha posl. subjekata.

(2) Osim potreba za poslovnim odlučivanjem, cilj je i promjena konkurentskog okruženja –

informacije iz upravljačkog računovodstva na prvom su mjestu za menadžment koji zahtjeva

stalno povećanje konkurentnosti

(3) Idući cilj ustrojavanja upravljačkog računovodstva u poduzeću je promjena životnog

ciklusa proizvoda – skraćivanje životnog ciklusa proizvoda izaziva sve veći pritisak prema

upravljačkom računovodstvu zbog informacija o troškovima redizajna, kvalitete i reduciranja

vremena od ideje do pojave proizvoda na tržištu



6

(4) Osim ova tri navedena cilja, ne treba zanemariti i fokus na zadovoljstvo klijenata – klijenti

uvijek teže stalnom povećanju razine usluga, kvalitete, pouzdanosti, isporuke i mogućnosti

izbora novih proizvoda, a upravljačko računovodstvo postoji kako bi bilo od pomoći pri

ostvarenju tog cilja

Možda do sad niste razmišljali o računovodstvu kao funkciji u poduzeću koja bi se mogla

baviti ovim temama, ali vjerujem da bi vas mogla zaintrigirati uloga koju nosi ova funkcija i

sve koristi koje bi mogla donijeti poslovanju poduzeća. Da bi sve imalo smisla, počet ćemo od

samog početka, pa u nastavku slijedi priča o nastanku upravljačkog računovodstva.

1.2. Kratka, ali važna priča o nastanku upravljačkog računovodstva

Još u 19. stoljeću vlasnici velikih tvornica zahtjevali su od svojih računovođa detaljnije

informacije o troškovima proizvodnje zbog potražnje na tržištu i utvrđivanja prodajnih

cijena. Kako su kompanije rasle tako je dolazilo do razdvajanja vlasništva od menadžmenta

kompanija, što je utjecalo na razvoj računovodstva troškova i njegovog izdvajanja iz

financijskog računovodstva.

Povezanost računovodstva troškova, upravljačkog i financijskog računovodstva ste primjetili u

prikazu funkcionalne strukture u prethodnom poglavlju, ali se nismo zadržavali na

konkretnim razlikama koje su vrlo važne kako biste imali sliku o tome da se radi o vrlo

različitim područjima kada govorimo o financijskom i upravljačkom računovodstvu.



7

Financijsko računovodstvo odnosi se na evidentiranje prošlih događaja na temelju valjanih

dokumenata koji dokazuju da se taj događaj i dogodio (knjiženje u poslovnim knjigama).

Sigurno se sjećate i temeljnih financijskih izvještaja iz računovodstva koji ste položili na drugoj

godini, a koji su se sastavljali na temelju podataka iz tih poslovnih knjiga, te su služili pružanju

informacija vlasnicima, investitorima i vjerovnicima. Ti su izvještaji bili za javnu objavu,

odnosno služili su eksternom izvještavanju. Oni su trebali biti u skladu sa usvojenim

računovodstvenim standardima, javno objavljeni i revidirani. Međutim, javna objava

financijskih izvještaja i njihova revizija za potrebe vlasnika i vjerovnika nije dovoljna i za

upravljanje kompanijama.

Menadžment treba donositi odluke kojima će ispunjavati ciljeve kompanija od strane njihovih

vlasnika. Time menadžment postaje važan, ako ne i najvažniji korisnik računovodstvenih

informacija i pošto se potrebe menadžmenta više ne mogu zadovoljiti iz financijskih izvještaja

koje priprema financijsko računovodstvo pojavilo se računovodstvo koje se u nekim

subjektima zvalo troškovno, a u ponekim upravljačko ili menadžersko računovodstvo.

Kroz zadatke kojima ćemo se baviti kroz kolegij primjetit ćete da nije lako utvrditi koliko nas

košta proizvodnja jednog proizvoda kojeg proizvodimo u uvjetima enormno rastućih

indirektnih troškova (općih troškova proizvodnje – OTP), a što se pojavilo kao posljedica

automatizacije proizvodnih procesa i modernizacije proizvodnje. To je bio prvorazredni

problem zbog kojeg se menadžment okrenuo razvoju onog dijela računovodstva koji mu

najviše treba, a to je računovodstvo troškova. Moderno računovodstvo troškova naziva se

upravljačko (menadžersko) računovodstvo.

UPRAVLJAČKO RAČUNOVODSTVO je dakle računovodstvo za potrebe upravljanja, a

poduzećem upravljaju menadžeri koji trebaju donositi odluke, planirati buduće poslovanje,

kontrolirati troškove i ocjenjivati izvršavanje raznih aktivnosti unutar poduzeća, pa se za

njih sastavljaju izvještaji koji im pomažu u tim aktivnostima (zato se u raznim literaturama

pojavljuje i pojam menadžersko računovodstvo koje je sinonim upravljačkom

računovodstvu).



8

Može se reći da je upravljačko računovodstvo kreativno jer nema ograničenja kod sastavljanja

izvještaja, a mogu se sastavljati za bilo koja razdoblja, čak za radni dan ili radnu smjenu.

I financijsko i upravljačko računovodstvo su jednako važni za poduzeće, jer je svrha

računovodstva općenito izvještavati i interne i eksterne korisnike, razlike su jedino u

informacijskom sadržaju.

Da rezimiramo, u tablici na idućoj stranici nabrojane su glavne razlike između financijskog i

upravljačkog računovodstva.



9

FINANCIJSKO RAČUNOVODSTVO

UPRAVLJAČKO RAČUNOVODSTVO

- utemeljeno na informacijama koje su

rezultat prošlih događaja

- utemeljeno na informacijama koje su

rezultat prošlih događaja, ali i na

procjenama rezultata koji se očekuju

u budućim razdobljima

- obvezno po zakonu (pod utjecajem je

propisa i rač.načela i standarda)

- nije obvezno po zakonu

- strogo propisan oblik i sadržaj

financijskih izvještaja

- nema pravila i propisa;

neformalizirani izvještaji

- eksterni (dioničari, investitori,

kreditori, porezna tijela, javnost) i

interni (menadžment) korisnici

informacija

- interni korisnici informacija (različiti

izvještaji za menadžere različitih

hijerarhijskih razina)

- propisana razdoblja izvješćivanja

(godina, tromjesečje, mjesec)

- bilo koje razdoblje izvješćivanja

(može biti čak i radna smjena)

- subjekt izvješćivanja je poduzeće u

cjelini

- izvješća se sastavljaju za segmente

poslovanja i centre odgovornosti

- podaci u izvještajima su samo

financijski

- podaci u izvještajima mogu biti

financijski i nefinancijski



10

Čimbenici koji su doveli do razvoja upravljačkog računovodstva:

(1) Na prvom mjestu je zadovoljavanje potreba potrošača kao glavni čimbenik.

Potrošači su izuzetni važni za uspjeh poduzeća,a informacije iz upravljačkog

računovodstva trebale bi biti usmjerene primarno kvaliteti zadovoljavanja potrošača.

(2) Na razvoj upravljačkog račuvnovodstva utjecali su i glavni čimbenici uspješnosti

poduzeća, a to su: trošak (jer je svako poduzeće pod stalnim pritiskom smanjenja

troškova proizvoda ili usluga koje prodaju potrošačima, a računovodstvo troškova i

upravljačko računovodstvo imaju u tome veliku ulogu), vrijeme (zadovoljstvo

potrošača ovisi o brzini reakcije; postoji više komponenti vremena koje bi se mogle

sagledati, a to su npr. vrijeme potrebno za razvoj i dovođenje novih proizvoda na

tržište ili hitrost kojom poduzeće odgovara na zahtjeve potrošača), inovacija

(kontinuirani tijek inovativnih proizvoda ili usluga preduvjet je budućeg uspjeha

većine poduzeća) i kvaliteta (potrošači zahtjevaju visoku razinu kvalitete i sve su

manje tolerantni prema nižoj kvaliteti u odnosu na prošlu)

(3) Još jedan od čimbenika koji su doveli do razvoja upravljačkog računovodstva je i

analiza vrijednosnog lanca koja je usmjerena na sve poslovne funkcije koje su

povezane s proizvodima ili uslugama od njihova lansiranja na tržište do zalaska i

povlačenja. Svaka od temeljnih funkcija poduzeća je značajna i doprinosi povećanju

vrijednosti proizvoda ili usluge. Bolje upravljanje vrijednosnim lancem povećava

konkurentske prednosti kompanije, a funkcija upravljačkog računovodstva je potpora

menadžmentu u informacijama neophodnim za upravljanje vrijednosnim lancem.



11

(4) Društvena odgovornost i poslovna etika (dvostruko interno/eksterno usmjerenje) još

je jedan od razloga razvoja upravljačkog računovodstva jer da bi neko poduzeće bilo

uspješno mora se moći brzo prilagoditi promjenama i iz internog i iz eksternog

okruženja. U ovom području bitnu ulogu imaju i financijsko i upravljačko

računovodstvo.

(5) U razvoju nekog poduzeća u tržišnim uvjetima konkurencija ima značajnu ulogu, pa je

vrlo važan čimbenik razvoja upravljačkog računovodstva potreba za kontinuiranim

poboljšanjem. Često je konkurencija uzrok beskrajnih istraživanja s ciljem veće razine

uspjeha u svim poduzećima. Informacije koje pruža upravljačko računovodstvo imaju

veliku ulogu u razvoju nekog poduzeća u odnosu na njegovu konkurenciju.

Na kraju prvog poglavlja, koje vam je ujedno bilo i uvod u gradivo koje ćemo obrađivati,

trebali biste imati sliku o pojmu i ulozi upravljačkog računovodstva u poduzeću kako bismo

mogli krenuti dalje na važne pojmove vezane uz ovo područje računovodstva.

Pojam koji ćete sretati kroz cijelo gradivo su troškovi, pa da vidimo kakvi to sve troškovi i gdje

mogu nastati i kako upravljati troškovima...



12

2. TROŠKOVI

Svakodnevno u govoru koristite izraz „troškovi“ često niti ne razmišljajući o njemu kao pojmu.

Naučit ćemo što su to točno troškovi, kakvi oni mogu biti i kako bi se mogli klasificirati

(grupirati). Primjetit ćete i sami kroz zadatke koje ćemo raditi da su troškovi najvažniji pojam

vezan uz ovaj kolegij. Oni se vežu uz ulaganja u proces proizvodnje i predmetom su internog

izvještavanja menadžmenta.

2.1. Troškovi – pojam

Trošak je novčani iznos utrošene imovine ili izvršenih usluga koji je nastao s ciljem i svrhom

poslovanja, a radi njihova preoblikovanja u korisni, interno ili tržišno prihvatljivi učinak

(proizvod ili uslugu). Ova definicija zvuči nerazumljivo dok se ne stavi u okvire stvarnog

poduzeća u kojem možete slikovito vidjeti što su to stvarno troškovi. Srećom, imamo

poduzeće koje će nam poslužiti toj svrsi.



13

ŠTREBSY d.o.o.

Jeste li kad čuli za Štrebsy d.o.o.?

Nemoguće da niste.

To je jedno od najpoznatijih svjetskih poduzeća.

Teško da ćete ga pronaći na Google-u jer se uglavnom medijski ne eksponira.

Čime se poduzeće bavi?

Pa... zapravo apsolutno svime. Od recikliranja toaletnog papira do proizvodnje elipsi za

podmornice, a povremeno nudi i usluge wellnessa za sibirske tigrove. U svakom slučaju,

poduzeće je svestrano i bavi se svime što nam može poslužiti kao primjer na instrukcijama.

Štrebsy se danas odlučio na proizvodnju protuprovalnih vrata. Da bi Štrebsy proizveo jedna

protuprovalna vrata treba mu materijal (željezo, drvo) koji će kupiti (nabaviti) od dobavljača.

Iznos koji plati za taj materijal predstavljat će mu trošak materijala za izradu proizvoda

(vrata).

Isto tako, da bi Štrebsy proizveo protuprovalna vrata, trebaju mu ljudi koje će raditi na

proizvodnji tih vrata. A te ljude treba platiti za njihov rad. Iznos novca isplaćen za plaće

radnika koji su radili na proizvodu također predstavlja trošak rada.

Dok uz pomoć materijala koji je Štrebsy nabavio od dobavljača radnici rade na izradi vrata, u

pogonu se troši električna energija, troše se strojevi za izradu mehanizama za ta vrata, plaća

se najam prostora u kojem se ta vrata izrađuju... za sve je te troškove potreban određen iznos

novca kako bi se podmirili. To su opći troškovi nastali u proizvodnji, pa ćemo ih kasnije

skrećeno zvati OTP.



14

Kada bi Štrebsy uzeo u obzir sve troškove materijala koji je nabavio od dobavljača za izradu

protuprovalnih vrata, plaće radnika i ostale (opće) troškove vezane uz proizvodnju tih vrata

dobio bi ukupan iznos troškova proizvodnje.

Taj je podatak vrlo važan da Štrebsy u konačnici kupcu ne proda vrata za manje novaca nego

što je uložio u njihovu proizvodnju.

Dakle, trošak mora biti izražen vrijednosno i on predstavlja obavezu koja se odnosi na

primljena dobra ili usluge (kupnjom materijala nastaje obaveza plaćanja tog materijala

dobavljaču, radom radnika na tim vratima nastaje obaveza prema radnicima za isplate plaća i

sl.).

Vrijednost učinaka (proizvoda ili usluga), odnosno u konkretnom slučaju, vrijednost

Štrebsyjevih protuprovalnih vrata izražena je kroz iznos troškova koji su nastali u svezi sa

stvaranjem tih učinaka (suma svih troškova materijala, rada i ostalih općih troškova

proizvodnje činit će vrijednost Štrebsyjevih vrata).

2.2. Klasifikacija troškova

U upravljačkom računovodstvu troškovi su jedna od najvažnijih stavaka koje je potrebno

razmatrati. Naravno da bez informacija o visini i strukturi troškova menadžment ne može

ništa. Te su informacije neophodne za sastavljanje izvještaja u svrhu poslovnog odlučivanja.



15

Potrebe za informacijama o troškovima postoje zbog

vrednovanja zaliha (kada Štrebsy utvrdi koliko su ga ukupno s materijalom, radom i

ostalim općim troškovima proizvodnje (el.energija i dr.) koštala ta protuprovalna vrata

koja mu stoje na skladištu (na zalihama) onda može reći da zna koja je vrijednost

njegovih zaliha, odnosno upravo je vrednovao svoje zalihe)

utvrđivanja dobiti (dobit će utvrditi kada stavi u obzir prihode koje je ostvario

prodajom vrata i ukupne troškove)

financijskog planiranja, kontrole poslovanja i odlučivanja.

Troškovi se mogu različito klasificirati (grupirati, odnosno podijeliti) i to:

1. Prema vremenu nastanka:

a. Povijesni – sama riječ „povijesni“ govori vam da se radi o troškovima nastalim

u prošlom razdoblju; na njih menadžment više ne može utjecati i oni su već

prezentirani u financijskim i računovodstvenim izvještajima; rezultat su nekih

prošlih aktivnosti i poslovnih odluka menadžmenta u prošlom razdoblju te su

pretežno predmet evidencije financijskog računovodstva

b. Budući (planirani) – troškovi za koje se očekuje da će nastati u nekom

budućem razdoblju; predstavljaju aktivnosti i poslovne odluke koje

menadžment želi poduzeti i ostvariti u budućem obračunskom razdoblju

Budući troškovi sastavni su dio poslovnog plana i bit će nam važni za ovaj

kolegij jer su to ciljevi menadžmenta koji se žele ostvariti u budućem

razdoblju, pa će predstavljati i kriterij za ocjenu uspješnosti menadžmenta.

Zato se još zovu i planski troškovi. U okviru poslovnog (master) plana koji

ćemo raditi (vježbe 10.) menadžment sastavlja plan utroška (direktnog)

materijala, plan troškova (direktnog) rada, plan općih troškova proizvodnje,

plan administrativnih troškova i plan troškova prodaje. Posebna vrsta budućih

troškova su standardni troškovi.



16

2. Prema funkcijama:

Troškovi se mogu pratiti i po pojedinim funkcijama u poduzeću (funkcija nabave,

prodaje, proizvodnje, računovodstvo, financije...). Općenito gledajući sve se

funkcije u poduzeću mogu podijeliti na proizvodne i neproizvodne, pa se zato

prema funkcijama troškovi dijele na:

a. Proizvodne – vezani za funkciju proizvodnje;

DM + DR + OTP (ukupni troškovi proizvodnje)

b. Neproizvodne (troškovi razdoblja) – svi oni koji nisu povezani sa samim

proizvodnim procesom, odnosno, to su oni troškovi koji nastaju u

neproizvodnim funkcijama u poduzeću (nabava, prodaja, računovodstvo,

financije, kadrovska, pravna služba...); troškovi prodaje i administracije

Sa stajališta upravljačkog računovodstva kojeg u ovom kolegiju proučavamo ova će

nam podjela biti možda i najvažnija. Na temelju nje radi se tzv. „alokacija

troškova“, odnosno bit će od iznimne važnosti da znate prepoznati koji troškovi

ulaze u vrijednost zaliha (koji čine vrijednost proizvoda koji proizvodite), a koji

postaju rashodi u razdoblju u kojem nastaju (troškovi razdoblja = neproizvodni

troškovi).

U prilogu vam je dan Štrebsyjev popis troškova koji su nastali dok je proizvodio

protuprovalna vrata. Pomognite Štrebsyjevom računovodstvu raspodijeliti

troškove i pored svakog troška naznačite odnosi li se na troškove proizvoda ili

troškove razdoblja.

Ovaj posao olakšat će vam asocijacije koje su vam predložene na instrukcijama



17

Zapamtite, troškovi proizvoda su DM, DR i OTP. Troškovi DM i DR su direktni

troškovi (znači da znamo koliko ih je u kojem proizvodu) i uvijek će vam biti

zadani u tom obliku. Dakle, svaki trošak koji ste označili troškom proizvoda, a

nije ni DM ni DR, spada u OTP.

3. Prema položaju u financijskim izvještajima

a. Nedospjeli i dospjeli – NEDOSPJELI su uključeni u knjigovodstvene vrijednosti

zaliha (to su trošak nabave za imovinu koja se nabavlja ili trošak proizvodnje

za zalihe gotovih proizvoda), a DOSPJELI su troškovi koji su u razdoblju

nastanka rashodi – troškovi administracije i prodaje (troškovi razdoblja)

b. Troškovi proizvoda i troškovi razdoblja – TROŠKOVI PROIZVODA su oni koji su

povezani s procesom proizvodnje (DM+DR+OTP), to su troškovi koji nastaju u

cilju proizvodnje gotovih proizvoda i uključeni su u vrijednost zaliha, a postaju

rashodi u trenutku prodaje ili otuđenja; TROŠKOVI RAZDOBLJA su

neproizvodni troškovi – troškovi prodaje i administracije.

Ova se podjela smatra svladanom ako ste naučili raspodjeliti troškove koji su

vam zadani za vježbu u prilogu. Ako niste, vratite se na popis troškova. Ovo je

iznimno važno ;)

c. Primarni i konverzijski – PRIMARNI su troškovi: trošak direktnog materijala,

sirovina, rezervnih djelova i sl. koji se u procesu proizvodnje pretvaraju u

učinke (nositelje tih troškova), odnosno proizvode ili usluge; to su troškovi koji

kvantitativno, ali i kvalitativno ulaze u gotove proizvode, a KONVERZIJSKI su

troškovi DR i OTP koji nastaju u procesu konverzije primarnih sirovina u

korisne učinke (odn. bez DR i OTP-a iz DM neće nastati gotovi proizvod; služe

konvertiraju sirovina u proizvode)



18

4. Prema mogućnosti obuhvata po nositeljima troškova (proizvodima/uslugama)

Često ćete naizlaziti na izraz „nositelj troškova“. Najčešće su nostelji troškova

proizvodi ili usluge čiji trošak proizvodnje računamo, jer su oni „opterećeni“

troškovima koji se na njih odnose. Pošto već znamo da trošak proizvoda čine DM +

DR + OTP, onda možemo i te tri komponente razdijeliti i to na one koje možemo

direktno raspodjeliti na proizvod ili uslugu (nositelj troška) jer točno znamo koliko

ga ide po proizvodu (lako je utvrdivo) i na indirektne za koje je teže odrediti koliko

ih je po proizvodu.

a. Direktni = DM + DR – mogu se izravno pratiti po pojedinom proizvodu ili usluzi

(učinku), odnosno za svaki pojedini proizvod (ili učinjenu uslugu) moguće je

točno utvrditi koliko je materijala utrošeno u proizvodnji, te koliko je sati

radnika utrošeno za proizvodnju

b. Indirektni (neizravni/opći/zajednički) = OTP – raspoređuju se na proizvode ili

usluge (učinke) pomoću raznih metoda, kriterija i postupaka; zajednički su za

više proizvoda/usluga i nemoguće ih je odvojeno pratiti (npr. struja pogona)

5. Prema ponašanju na promjenu razine aktivnosti (proizvodnju ili prodaju)

a. Fiksni - ostaju isti (stalni; neizmjenjeni) u ukupnom iznosu (u masi) bez obzira

na promjenu stupnja iskorištenja kapaciteta, tj. ne reagiraju na promjene

razine aktivnosti; bit će izraženi fiksno (u kunama, odn.ukupnom iznosu)

Npr. Štrebsy za svoj proizvodni pogon u kojem proizvodi protuprovalna vrata

plaća fiksni mjesečni najam. On ne ovisi o tome koliko će Štrebsy vrata

proizvesti i iz mjeseca u mjesec će biti isti.



19

Štrebsy bi mogao za svoje potrebe rasporediti taj trošak najma na vrata koja je

proizveo, pa će tako manji dio ukupnog troška najma biti raspoređen na jedna

vrata ako ih se proizvede više i obratno, ako proizvede u tom mjesecu samo

jedna vrata, znači da bi ih opteretio cijelim iznosom najma ako bi ga išao

raspoređivati na proizvedene proizvode. To znači da se fiksni troškovi, iako su

nepromjenjivi u ukupnom iznosu u odnosu na proizvedenu količinu, po

proizvodu smanjuju jer se prevaljuju na veći broj proizvoda (ako se izraze

jedinično - kod manje proizvodnje veći dio fiksnog troška će teretiti jedan

proizvod, dok će s porastom proizvodnje na jedan proizvod odlaziti manji dio

ukupnog fiksnog troška)

b. Varijabilni - reagiraju na promjene u razini aktivnosti, odn. rastu ili padaju

usporedno s porastom (padom) iskorištenja kapaciteta (razine aktivnosti);

Štrebsyju su varijabilni troškovi električna energija koja se koristi dok se

proizvode vrata. To su troškovi kojih nema dok se ništa ne radi, a što se više

radi to se više troši i oni rastu. Oni su jedinično (po proizvodu) isti, ali s

porastom količine proizvoda rastu i ukupni varijabilni troškovi (u masi).

Oni se mogu podijeliti na : proporcionalno-varijabilne (mijenjaju se u istoj

proporciji kao i promjena razine aktivnosti), progresivno-varijabilni (mijenjaju

se brže od promjene razine aktivnosti), degresivo-varijabilni (mijenjaju se

sporije od promjene razine aktivnosti); za razliku od fiksnih troškova varijabilni

trošak u masi (ukupnoj količini) raste i pada s promjenom razine aktivnosti i on

će biti izražen jedinično (po proizvodu) jer će biti po jedinici konstantan –>

DM + DR + var.OTP



20

c. Mješoviti – predstavljaju specifične troškove koji imaju obilježja i fiksnih i

varijabilnih troškova; to su varijabilni troškovi s fiksnom komponentom ili

fiksni troškovi s komponentom varijabilnih troškova (često se ovi troškovi zovu

još i poluvarijabilni troškovi). U praksi su najčešći tipovi troškova upravo

mješoviti, ali mi u upravljačkom računovodstvu moramo sve mješovite

troškove razdvojiti na njihovu varijabilnu i fiksnu komponentu.

6. Prema značajnosti za donošenje poslovnih odluka:

Menadžment na temelju informacija iz upravljačkog računovodstva mora

donositi odluke, pa je važno troškove razvrstati na one koji su značajni za

donošenje odluka i one koji nisu.

a. Relevantni – značajni su za donošenje odluka i podloga su za odlučivanje; to

su budući troškovi jer se odluka odnosi na neku buduću aktivnost; relevantni

troškovi su različiti kod različitih alternativa te se zbog toga još zovu i

diferencijalni; u relevantne troškove se uključuju i oportunitetni troškovi

inkrementalni trošak) – dodatni trošak koji nastaje proizvodnjom

dodatne jedinice proizvoda; pokazuje koliko se povećavaju troškovi ako se

proizvodnja poveća za jednu jedinicu; najčešće utječu na donošenje odluka o

cijenama

b. Irelevantni – nisu podloga za odlučivanje i isključuju se iz analize troškova

7. Prema mogućnosti kontrole

Svi se troškovi mogu kontrolirati na određenoj organizacijskoj razini u poduzeću ako je

vremenski period dovoljno dugačak. Drugim riječima, za svaki je nastali trošak netko

odgovoran. Direktoru Štrebsyja vrlo je važno znati koga će za koje troškove moći

sankcionirati, a koga nagraditi jer je uštedio



21

a. Kontrolabilni (kontrolirani) – troškovi nad kojima menadžer ima kontrolu u

promatranom vremenskom razdoblju (može utjecati na njih i za njih je

odgovoran); mogućnost kontrole ovisi o organizacijskoj razini, pa što je viša

organizacijska razina, to je veća kontrola i odgovornost za troškove

b. Nekontrolabilni (nekontrolirani) troškovi – troškovi za koje nema odgovornosti

i na koje se ne može utjecati

Troškovi su u upravljačkom računovodstvu vrlo važna kategorija, a klasifikacije troškova

trebat će vam za rješavanje zadataka kroz gotovo cijelo gradivo.



22

3. METODE PROCJENE ZALIHA PROIZVODNJE I GOTOVIH PROIZVODA

Štrebsy je proizveo 10 protuprovalnih vrata i sad mu stoje na skladištu. Ta vrata predstavljaju

mu zalihe gotovih proizvoda. Točno se zna koliko je materijala utrošeno u njihovu proizvodnju

kao i koliko je vremena radnicima bilo potrebno da ih proizvedu (koliko je rada utrošeno). Ali

osim materijala i rada trošila se i struja, Štrebsy mora platiti najam za prostor u kojem su se

vrata proizvodila i hrpa ostalih troškova je nastala dok se nisu u potpunosti dovršila... i kada

se svi troškovi vezani uz proizvodnju tih vrata zbroje dobije se točan iznos ukupnih troškova

proizvodnje svih vrata koja s

jednih vrata?

Štrebsyju bi bilo pametno što preciznije utvrditi koliko je točno koštala proizvodnja jednih

vrata kako ih ne bi u neznanju prodali za manje nego što je u njih uloženo, odnosno trebalo bi

procijeniti vrijednost vrata (zaliha) koje sada stoje na skladištu. Za to postoje metode koje se

razlikuju ovisno o tome što bi se trebalo zbrajati u ukupan trošak vezan uz proizvodnju (što

ukalkulirati u vrijednost zaliha, odnosno vrata), a što ne (što će se iskazati kao rashod,

odnosno podmiriti nakon prodaje tih vrata).

Koju metodu vrednovanja zaliha koristiti jedno je od središnjih pitanja menadžmenta. Izbor

metode vrednovanja zaliha ima izravan utjecaj na iskazivanje poslovnog rezultata.

U tu svrhu postoje dvije metode i u ovom ćemo poglavlju naučiti koje su to dvije metode.



23

3.1. Metoda varijabilnih troškova

Kada bi koristili metodu varijabilnih troškova (direktna/varijabilna metoda) da procijenite

vrijednost svojih zaliha (proizvoda koji ste proizvodili) zbrajali bi samo one varijabilne

troškove koji su nastajali dok se u pogonu stvarno radilo (proizvodilo) (DM+DR+var.OTP), a

izostavili bi fiksni dio troškova (OTP) poput najma tog pogona i sl.

Tako bi trošak proizvoda činilo ono što se trošilo dok se proizvodilo (DM+DR+var. OTP), a

ostali troškovi bi bili „neproizvodni“ i njih bi smatrali rashodima razdoblja (fiksni OTP +

tr.administracije i prodaje).

Ova se metoda izračuna vrijednosti zaliha koristi samo u upravljačkom računovodstvu za

potrebe internog izvještavanja, a ne u financijskom koji je namjenjen eksternom

izvještavanju, pa se još kaže da je to alternativna metoda.

Služi kao podloga za donošenje odluka kod kratkoročnog odlučivanja (o kupnji ili prodaji

proizvoda, prihvaćanju narudžbe kupca i sl.) i pruža realniju procjenu uspješnosti poduzeća

tijekom razdoblja. Osim toga prednost korištenja je u tome što nudi jednostavnije

razumijevanje utjecaja fiksnih i varijabilnih troškova na utvrđivanje dobiti koje je u ovom

slučaju usko povezano s promjenama u razini prodaje, a ne proizvodnje.

Metoda varijabilnih troškova tako se temelji na podjeli troškova prema promjeni razine

aktivnosti (varijabilni i fiksni), funkcijama i mogućnosti obuhvata po nositeljima

(proizvodima/uslugama).



24

METODA VARIJABILNIH TROŠKOVA

UTVRĐIVANJE TROŠKA PROIZVODA:

DM + DR + varijabilni OTP

(fiksni OTP ne ulazi u trošak proizvoda)

IZVJEŠTAJ O DOBITI PO METODI VARIJABILNIH TROŠKOVA:

1. Prihodi od prodaje (prodajna cijena x prodana količina) – račun izdan kupcu

bez PDV-a

2. Trošak prodanih proizvoda (a + b – c)

a. Početne zalihe proizvodnje i gotovih proizvoda

b. Trošak proizvodnje u toku razdoblja (zalihe vrednovane po MVT)

c. Konačne zalihe proizvodnje i gotovih proizvoda

3. Marginalna kontribucija I (1-2)

4. Ostali VARIJABILNI troškovi (varijabilni troškovi prodaje i administracije)

5. Marginalna kontribucija II (3-4)

6. Fiksni troškovi (cijeli fiksni OTP + fiksni troškovi prodaje i administracije)

7. Bruto dobit/dobit prije poreza (na nju se plaća porez na dobit od 20%) (5-6)



25

3.2. Metoda ukupnih troškova

Kada bi, s druge strane, Štrebsy izračunavao vrijednost proizvedenih vrata prema metodi

ukupnih troškova, koja se još zove apsorpcijska ili metoda potpunih troškova u vrijednost

OTP (varijabilni i fiksni), što znači

da ne bi razdvajao varijabilne troškove od fiksnih troškova proizvodnje, već bi ubrojao u

vrijednost koštanja proizvedenih vrata sve troškove nastale vezano uz funkciju proizvodnje, te

njih smatrao troškom proizvoda.

Već na prvu možete zamijetiti da je jedina razlika između ove dvije metode u fiksnom OTP-u

koji se po metodi ukupnih troškova uračunava u trošak proizvodnje proizvoda (u vrijednost

zaliha), a kod metode varijabilnih troškova ne.

Podrazumijeva se da se taj fiksni OTP (na primjer, najam pogona) kod metode ukupnih

troškova ubraja u trošak proizvoda u cijelosti, ali to vrijedi samo ukoliko je ostvaren

normalni kapacitet.

Normalni kapacitet je razina proizvodnje koja se očekuje postići tijekom prosjeka nekih

razdoblja/sezona pod normalnim uvjetima, uzimajući u obzir gubitak kapaciteta koji

proizlazi iz planiranog održavanja. Štrebsy očekuje u normalnim uvjetima poslovanja

proizvodnju od 16 protuprovalnih vrata po jednom promatranom razdoblju. S obzirom na to

da je trenutno proizveo samo 10 vrata, znači da nije u potpunosti iskorišten normalni

kapacitet. Vrlo lako je izračunati koliki je postotak iskorištenosti proizvodnog kapaciteta kada

se te dvije vrijednosti stave u omjer.

Ostvarena proizvodnja (10 vrata) / normalni kapacitet (16 vrata) = 0,625 x 100 = 62,5 %

Dakle, Štrebsy bi uključio u izračun troška proizvodnje (u izračun vrijednosti zaliha) cijeli iznos

fiksnog troška OTP u slučaju da je proizveo 16 vrata (da je ostvario normalni kapacitet), ali s

obzirom na to da zna da je iskoristio svoj kapacitet samo u postotku od 62,5 %, onda može

biti precizniji kod izračuna troška proizvoda i ubrojati samo 62,5% fiksnog OTP-a.



26

Zato će se uvijek trošak proizvodnje proizvoda po metodi ukupnih troškova računati

zbrajanjem troškova direktnog materijala, troškova direktnog rada, varijabilnih OTP i

iskorištenog fiksnog OTP-a izračunatog prema omjeru ostvarene proizvodnje i normalnog

kapaciteta. Neiskorišteni dio fiksnog OTP-a, s obzirom na to da nije uračunat u vrijednost

zaliha (nije ubrojen u troškove proizvodnje), a to je ostalih 37,5% (1 - 0,625 = 0,375) smatra

se rashodom razdoblja i pribraja se ostalim troškovima prodaje i administracije.

Ova metoda se temelji na podjeli troškova prema funkcijama, nositeljima

(proizvodima/uslugama) i prema reagiranju na promjenu aktivnosti. To je osnovna metoda

procjene zaliha koja se koristi, osim kod internog, i kod eksternog izvještavanja (za razliku od

metode varijabilnih troškova koja nije dozvoljena za korištenje u svrhe eksternog

izvještavanja).



27

METODA UKUPNIH TROŠKOVA

UTVRĐIVANJE TROŠKA PROIZVODA:

DM + DR + var. OTP + iskorišteni fiksni OTP

(iskorišteni fiksni OTP = fiksni OTP x ostvarena proizvodnja/normalni kapacitet)

IZVJEŠTAJ O DOBITI PO METODI UKUPNIH TROŠKOVA:

1. Prihodi od prodaje (prodajna cijena x prodana količina) – račun izdan kupcu bez

PDV-a

2. Trošak prodanih proizvoda (a + b – c)

a. Početne zalihe proizvodnje i gotovih proizvoda

b. Trošak proizvodnje u toku razdoblja (zalihe vrednovane po MUT)

c. Konačne zalihe proizvodnje i gotovih proizvoda

3. Bruto marža (1-2)

4. Troškovi razdoblja (neiskorišteni fiksni OTP + troškovi prodaje i administracije)

5. Bruto dobit/dobit prije poreza (na nju se plaća porez na dobit od 20%) (3-4)



28

Nakon utvrđivanja troškova proizvoda i vrednovanja zaliha po ove dvije metode sastavljaju se

menadžerima izvještaji o dobiti, pa postoje menadžerske forme izvještaja koje se razlikuju

ovisno o metodi koja se primjenjivala za vrednovanje zaliha. Primjeri izvještaja po obje

metode dani vam kod obje metode ispod izračuna troškova proizvoda, a detaljno ćemo ih

obrađivati kroz zadatke u vježbama 1. na instrukcijama.

Uvjerit ćete se i sami kroz rješavanje zadataka vezanih uz ovaj dio gradiva da primjenom

različitih metoda vrednovanja zaliha nastaje različita dobit.

Razlika u dobiti između metoda (d(ut) – d(vt)) nastaje zbog razlike između proizvedene i

prodane količine proizvoda. U toj razlici po metodi ukupnih troškova sadržan je fiksni OTP, a u

metodi varijabilnih troškova nije.

Matematički izraženo to bismo mogli zapisati i ovako:

d(ut) – d(vt) =(proizvodnja – prodaja) x Sd

ili d(ut) – d(vt) = povećanje ili smanjenje zaliha x Sd

sd* = fiksni OTP izražen jedinično (stopa dodatka)

iz čega proizlazi:

oškova



29

UTJECAJ PRODAJE I PROIZVODNJE NA DOBIT

Prilikom analize utjecaja metoda vrednovanja zaliha na poslovni rezultat važno je utvrditi

utjecaj promjena proizvodnje i prodaje na dobit.

Primjenom varijabilne metode, promjena bruto dobiti posljedica je promjene prodane

količine.

Ta promjena može se iskazati pomoću sljedeće formule

∆d(vt) = mk x ∆prodanih zaliha

Dakle, može se zaključiti da je promjena dobiti iz razdoblja u razdoblje primjenom metode

varijabilnih troškova posljedica promjene opsega prodanih zaliha. Primjenom metode

ukupnih troškova promjena dobiti iz razdoblja u razdoblje posljedica je promjena prodaje i

proizvodnje.

3.3. Metode obračuna troškova zaliha

Na visinu iznosa troška zaliha utječe, između ostalog i primjena određene metode obračuna

troškova. One se primjenjuju u situaciji kada poduzeće vodi svoje zalihe po stvarnim

troškovima nabave. Potreba za primjenom ovih metoda postoji jer poduzeća ne nabavljaju

uvijek po istoj cijeni (istom trošku nabave), pa se postavlja pitanje po kojoj cijeni evidentirati

utrošak zaliha.



30

U sklopu vježbi 1. koje se odnose na metode vrednovanja zaliha proizvodnje i gotovih

proizvoda i interno izvještavanje imat ćete primjere zadataka u kojima se zalihe „razdužuju“

po metodama FIFO (first in-first out) i PPC (prosječne ponderirane cijene). Detaljnije će biti

razrađene kroz zadatke koje ćemo raditi na instrukcijama. To su metode obračuna troškova

zaliha koje se prema Međunarodnom računovodstvenom standardu 2 – Zalihe, koriste u

svrhu eksternog izvještavanja.

One su najčešće korištene u praksi, ali postoje i alternativne metode koje nisu dopuštene u

svrhu eksternog izvještavanja, ali zato nije zabranjena njihova primjena za interne potrebe.

Alternativne metode su metoda LIFO (last in-first out), HIFO (highest in-first out), NIFO (next

in-first out) i metoda stalnih (planskih) cijena. Primjena ovih metoda moguća je jedino pri

izradi internih izvještaja.

Na kraju smo prvog i najvažnijeg dijela gradiva upravljačkog računovodstva. Možete se

pohvaliti da ste naučili što je to uopće upravljačko (menadžersko) računovodstvo, gdje se

koristi i iz kojih razloga, te kome služi. Osim toga, uvidjeli ste da su troškovi vrlo važni u

kontroli i planiranju poslovanja, pa smo ih naučili i klasificirati po različitim kriterijima. I

ono što je najvažnije od svega, naučili ste vrednovati zalihe vaših gotovih proizvoda po

metodi ukupnih i varijabilnih troškova, te menadžerima sastaviti interne izvještaje o dobiti.

Spremni ste za drugi korak



31

4. MODEL TOČKE POKRIĆA

CVP analiza (cost – volume – profit analysis)

Nakon što ste svladali osnovne računovodstvene pojmove važne menadžmentu za potrebe

kontrole i upravljanja, vrijeme je da naučite novi alat koji služi kao pomoć upravljanju.

Model točke pokrića je vrlo jednostavan alat i iz tog razloga i vrlo popularan u upravljačkom

računovodstvu.

Model kaže da će se Štrebsy „pokriti“ (odnosno biti na nuli) u onom trenutku kada iz svojih

prihoda podmiri ukupne troškove (i varijabilne i fiksne) i to vam, vjerujem, nije ništa novo.

Kada bi ovo što ste upravo pročitali raspisali matematički, to bi izgledalo ovako:

(pc x q) – (vt x q) – FT = D

PRIHODI – VARIJABILNI TROŠKOVI – FIKSNI TROŠKOVI = DOBIT

Dakle iz prihoda se podmiruju varijabilni pa fiksni troškovi i ono što ostaje je dobit. Ako su

prihodi jednaki ukupnim troškovima neće nam ostati ništa (pokrit ćemo se, odnosno dobit će

biti nula). Matematički bi to mogli zapisati ovako:

(pc x q) = (vt x q) + FT

Ovaj model istražuje povezanost između promjene u količini outputa (q) i kretanja ukupnih

prihoda, ukupnih troškova i dobiti. Menadžmentu Štrebsija svakako bi bilo zanimljivo znati

što će se dogoditi s financijskim rezultatom kako će obujam prodaje protuprovalnih vrata

fluktuirati. Spoznaja o kretanju ukupnog prihoda, ukupnih troškova i dobiti služi

menadžmentu da identificira koja je to kritična razina outputa (q) kod koje se neće pojaviti

ni dobitak ni gubitak.



32

Analiza točke pokrića odnosi se na normalni period od jedne godine ili kraće jer se u tom

razdoblju operativni kapacitet ne može bitno promijeniti. Dakle, predviđaju se prihodi,

troškovi i cijene do jedne godine što je relevantan okvir za donošenje poslovnih odluka na

temelju analize točke pokrića.

Menadžment na temelju ove analize može utvrditi koliko je potrebno prodati da bi se

ostvarila točka pokrića (ni dobit ni gubitak), kakvi su učinci na dobit ako se smanji prodajna

cijena i poveća prodana količina, te koliki opseg prodaje treba ostvariti da bi se pokrili

dodatni fiksni troškovi. Jednostavnim uvrštavanjem varijabli u jednadžbu možemo doći do

svih ovih podataka i to ćete raditi kroz zadatke vezane uz vježbe 2.

Znanje o povezanosti ovih varijabli nam može pomoći pri planiranju i kontroli troškova,

prihoda, prodajne cijene i količine prodaje, a to je ono čime se upravljačko računovodstvo i

bavi.

Elementi modela točke pokrića su, dakle, troškovi (prema razini aktivnosti – varijabilni i

fiksni), prihodi od prodaje, točka pokrića, marginalna kontribucija (kao razlika između

prihoda od prodaje i ukupnih varijabilnih troškova – zove se još i doprinos pokrića), te razina

prodaje i planirana dobit.

Točka pokrića definira prag rentabilnosti u poduzeću jer se u tom trenutku ne ostvaruje ni

dobit ni gubitak pošto su prihodi od prodaje jednaki ukupnim troškovima.

Naravno, da bi model bio primjenjiv na sva poduzeća postavljene su neke pretpostavke koje

za model uvijek vrijede. Pa se tako pretpostavlja da se svi troškovi dijele na fiksne i

varijabilne, da fiksni troškovi ostaju konstatni, a da se varijabilni mijenjaju proporcionalno

volumenu prodaje, da je unutar promatranog raspona promjena troškova i prihoda u

linearnom obliku. Također, pretpostavlja se da je proizvodnja jednaka prodaji (q), da su

promjene u aktivnosti jedini faktor koji utječe na troškove i prihode, te da su tehnologija,

metode proizvodnje i efikasnost nepromjenjive. Analiza se odnosi na jedan proizvod ili na

konstantni proizvodni mix.



33

Veliku ulogu u modelu točke pokrića i općenito u upravljačkom računovodstvu ima

MARGINALNA KONTRIBUCIJA (doprinos pokrića) s kojom smo se već susreli u izvještaju o

dobiti po metodi varijabilnih troškova, ali se nismo na njoj posebno zadržavali. Mogli ste

primjetiti da je ona predstavljala razliku između prihoda od prodaje i ukupnih varijabilnih

troškova.

Taj pokazatelj je instrument kratkoročnog odlučivanja jer nam ukazuje na dio prihoda koji

služi za pokriće fiksnih troškova i ostvarivanje planirane dobiti i bit će nam od velike koristi

kroz cijeli kolegij.

Točka pokrića i marginalna kontribucija (doprinos pokrića) mogu se utvrditi količinski,

vrijednosno i grafički. Postoje dvije matematičke metode za utvrđivanje točke pokrića, a to su

metoda jednadžbe i metoda marginalne kontribucije i jedna metoda koja prikazuje točku

pokrića dijagramom (grafička metoda).

METODA JEDNADŽBE

(pc x q) – (vt x q) – FT = D

PRIHODI OD PRODAJE (prodajna cijena x količina prodaje koja je prema modelu jednaka

količini proizvodnje) – UKUPNI VARIJABILNI TROŠKOVI (jedinični varijabilni troškovi x količina

prodaje, jer ovise o razini aktivnosti) – UKUPNI FIKSNI TROŠKOVI (koji su konstatni) = DOBIT



34

Budući da točka pokrića determinira onu količinu prodaje kod koje se ostvaruje samo pokriće

svih troškova, dobit će prema modelu u tom trenutku biti jednaka nuli, pa se točka pokrića

utvrđuje na sljedeći način:

(pc x q) – (vt x q) – FT =0

jer se u tom trenutku poduzeće pokriva, pa je D=0, odnosno količina koja bi trebala biti

prodana da se ostvari točka pokrića izvedena iz toga je:

q = FT / (pc – vt)

a količina prodaje kod koje se ostvaruje željena dobit je q = FT + D / (pc – vt)

METODA MARGINALNE KONTRIBUCIJE

Kod metode marginalne kontribucije (doprinosa pokrića) izračuna se marginalna

kontribucija i samo uključi u prethodnu formulu modela točke pokrića (prema metodi

jednadžbe). Metoda jednadžbe i metoda marginalne kontribucije su međusobno

povezane i obje se utvrđuju matematički.

Marginalna kontribucija = Ukupan prihod – Ukupni varijabilni troškovi

odnosno uključeno u prehodni model to bi izgledalo ovako:

MK – FT = D



35

izraženo jedinično:

mk = (pc – vt)

pa je onda (mk x q) – FT = D

Prema tome količinska točka pokrića bi onda bila utvrđena kao q = FT / mk uvrštavanjem

jedinične marginalne kontribucije u izraz.

STOPA MARGINALNE KONTRIBUCIJE:

Stopa marginalne kontribucije (doprinosa pokrića) utvrđuje se kao postotak od prihoda od

prodaje. Odražava učinke promjene prihoda od prodaje na dobit.

Pokazuje za koliki se postotak promijeni dobit u odnosu na promjenu prihoda od prodaje:

% mk = mk / pc ili u ukupnim iznosima: marginalna kontribucija / ukupan prihod

MARŽA SIGURNOSTI

Marža sigurnosti predstavlja sve ono što ostaje nakon što se ostvari točka pokrića, odnosno

„sigurnost“ predstavlja pozitivna razlika između ostvarene prodaje i one količine prodaje

koja bi bila ostvarena kod točke pokrića. Isto tako predstavlja višak prihoda od prodaje

iznad točke pokrića. To bi bili oni prihodi koji bi nam ostali kada bi podmirili sve troškove.

To znači da tu „sigurnost“ možemo izraziti količinski u terminima količine prodaje iznad točke

pokrića ili vrijednosno u terminima prihoda od prodaje iznad točke pokrića.



36

Marža sigurnosti = D / % mk

Kada bi raspisali % mk koji se dobiva dijeljenjem mk sa pc dobili bi da je

Marža sigurnosti = D / (pc – vt)/pc

iz čega proizlazi da je

Marža sigurnosti = (D / (pc – vt)) x pc

GRAFIČKA METODA – DIJAGRAM

Osim matematičkih metoda (metode jednadžbe i metode marginalne kontribucije) točka

pokrića može se utvrditi i grafički na dijagramu. Na grafu će točka pokrića biti točka u kojoj se

sjeku krivulja ukupnih prihoda i krivulja ukupnih troškova. Primjenjuje se kada je dovoljan

jednostavan globalni pregled, te kada je potrebno izbjeći detaljni numerički pristup.

Vrste grafičkih metoda su:

1. Tradicionalni pristup - uz krivulje ukupnih prihoda i ukupnih troškova prikazuje se i

krivulja fiksnih troškova

2. Kontribucijski pristup - uz krivulje ukupnih troškova i prihoda prikazuje se i krivulja

varijabilnih troškova



37

TRADICIONALNI PRISTUP

KONSTRIBUCIJSKI PRISTUP



38

Alternativna forma kontribucijskog pristupa

U ovom poglavlju naučili ste kako utvrditi „kritičnu“ točku, odnosno koliko je to potrebno

prodati da se ne bi ostvarivao ni dobitak ni gubitak. Metoda je vrlo jednostavna, ali i korisna i

primjenjiva u praksi. S obzirom na to da je upravljačko računovodstvo usmjereno

menadžmentu i predstavlja mu pomoć u donošenju odluka, vrijeme je da vidimo kakve se to

odluke u poduzećima najčešće na temelju informacija iz upravljačkog računovodstva donose i

kako.



39

5. INKREMENTALNA (MARGINALNA) ANALIZA

Nije cilj opskrbiti menadžere s hrpom nepotrebnih informacija, nego im ponuditi one na

temelju kojih mogu donijeti dobre poslovne odluke.

Inkrementalna (marginalna) analiza koju ćete naučiti u ovom poglavlju je proces kojim se

identificiraju financijski podaci koji se mijenjaju pri različitim alternativama. Ti podaci će se

smatrati relevantnima za donošenje odluke.

Ovu analizu neki još nazivaju i diferencijalnom analizom ili pristupom relevantnih troškova i

prihoda. To je metoda za donošenje kratkoročnih, nerutinskih poslovnih odluka koja koristi

koncept relevantnih troškova i prihoda, tj. metoda kojom se relevantni troškovi i prihodi

jedne alternative uspoređuju s relevantnim troškovima i prihodima druge alternative.

Relevantna informacija mora označavati predviđene buduće troškove i prihode koji će se

razlikovati između alternativa. Ono što je relevantno ili irelevantno ovisi o različitim

okolnostima i može varirati od situacije do situacije. U nekim slučajevima korištenja

inkrementalne analize varirat će i troškovi i prihodi, a u drugima samo troškovi. To ovisi o vrsti

poslovne odluke koju donosite.

Na primjer, ako Štrebsy dobije od kupca posebnu ponudu za proizvodnju vrata i to po

određenoj cijeni treba uzeti u obzir potencijalne koristi i troškove i tek onda odlučiti hoće li

prihvatiti narudžbu ili ne. Klasična vrata koja Štrebsy proizvodi prodaju se po cijeni od

2.000,00 kn, a kupac bi htio da mu izradimo i prodamo 100 vrata po cijeni od 1.200,00 kn. Na

a prvo razmisli i promotri

sve relevantne informacije pa onda donese odluku. Trenutna situacija u Štrebsyju je takva da

se pogon u kojem se proizvode vrata i za koji se plaća fiksni najam ne iskorištava u

potpunosti. To znači da ostaje prostora za razmisliti o opciji iskorištenja kapaciteta koji je u

jednom trenutku neiskorišten i proizvodnje tih 100 vrata ukoliko varijabilni troškovi ne

premašuju cijenu koja se može postići kod kupca.



40

U tom slučaju relevantne su informacije o prihodima koje ćemo ostvariti ako prihvatimo

narudžbu i varijabilnim troškovima i one će utjecati na donošenje odluke. Najam koji plaćamo

fiksno za pogon platit ćemo prihvatili narudžbu kupca ili ne, što znači da je to u ovom

trenutku za nas irelevantna informacija. Dakle, na donošenje odluke utjecat će prihodi koje

ćemo ostvariti ako prihvatimo narudžbu (to je varijabla koja je promjenjiva jer će je biti u

slučaju prihvaćanja narudžbe, a neće u slučaju odbijanja), te varijabilni troškovi koji su

neminovni da bismo to proizveli (u tom slučaju će ih biti, a u suprotnom, ako ga odbijemo,

neće). Ono što je ionako nepromjenjivo što god učinili su fiksni troškovi i oni će se u ovom

slučaju smatrati irelevantnima, odnosno trošak najma nema potrebe promatrati pri

donošenju ovakve odluke.

Ova analiza identificira moguće učinke odluka na buduće zarade, a uključuje i procjene i

nesigurnost. Izvori podataka koji se koriste pri analizi su iz raznih tržišnih analiza, od

inženjera, računovođa i sl.

Kriteriji po kojima se donose odluke su:

a) Koncept relevantnih informacija

b) Bruto marža ili marginalna kontribucija

c) Ograničenost faktora proizvodnje

d) Stupanj iskorištenja kapaciteta



41

Ovo su vrste poslovnih odluka koje ćete donositi i način na koji ćete ih donijeti:

1. Prihvaćanje narudžbe po posebnoj cijeni – koristi koncept marginalne kontribucije (fiksni

troškovi su irelevantni i ne uzimaju se u obzir – ne utječu na donošenje odluke o prihvaćanju

ili odbijanju narudžbe kupca); u slučaju neiskorištenosti kapaciteta razmatra se pokriće

varijabilnih troškova

2. Proizvodnja ili kupnja komponente ili dovršenog proizvoda – uspoređuje se nabavna

cijena dobavljača, te relevantni troškovi proizvodnje (i varijabilni i fiksni), te oportunitetni

trošak

3. Prodaja proizvoda ili daljnja proizvodnja - pravilo: proizvodit ćemo proizvod dok god je

inkrementalni prihod veći od inkrementalnih troškova proizvodnje (dok god se isplati); traži

se razlika između prodajne cijene koja se može ostvariti te troškova proizvodnje

4. Zadržavanje ili zamjena opreme – uzmaju se u obzir svi rele

knjigovodstvena vrijednost „stare“ opreme = irelevantan trošak

5. Eliminacija neprofitabilnog poslovnog segmenta

6. Alokacija ograničenih resursa



42

FAVORIZIRANJE PROIZVODA

Osim ranije navedenih poslovnih odluka koje možete donositi u poduzeću na temelju

koncepta relevantnih informacija, za svrhe kratkoročnog poslovog odlučivanja mogu se

favorizirati i pojedini proizvodi.

Naravno da bi nam bio interesantniji onaj proizvod koji bi imao veću razliku između prodajne

cijene i jediničnih varijabilnih troškova, a to znači da bismo u uvjetima poslovanja bez

ograničenja mogli donijeti odluku o favoriziranju određenog proizvoda na temelju marginalne

kontribucije (favorizira se proizvod s većom marginalnom kontribucijom).

To bi značilo između više protuprovalnih vrata koje Štrebsy proizvodi odlučiti se za ona koja

nose veću „zaradu“. U uvjetima ograničenog kapaciteta (ukoliko postoji neki ograničeni resurs

koji poduzeće želi maksimalno iskoristiti) računat će se marginalna kontribucija po tom

ograničenom faktoru i na temelju toga donositi odluka o favorizaciji. Ograničenja mogu biti

razna. Najčešće se radi o ograničenju u smislu sati rada ili strojnih sati koje poduzeće može

iskoristiti.

Kroz zadatke ste naučili favorizirati proizvod u uvjetima bez ograničenja prema većoj

marginalnoj kontribuciji (%mk), te u situaciji jednog ograničenog faktora (resursa) računajući

postotak marginalne kontribucije po tom ograničenom resursu.

Ukoliko postoje dva ograničenja u poduzeću koja treba uzeti u obzir pri favorizaciji proizvoda,

tada se određuje optimalna količina putem metode linearnog programiranja, a kod više od

dva ograničenja pomoću tzv. Simplex metode.

Nadam se da vam je zabavno biti u ulozi upravljačkog računovođe Štrebsyja koji vješto barata

informacijama i ima veliku ulogu u upravljanju poduzećem. Svladali ste razne metode koje

pomažu u kratkoročnom odlučivanju.



43

Štrebsyju su vrlo važne infomacije o troškovima proizvodnje, a pogotovo onim općim

troškovima proizvodnje koje će morati na indirektne načine raspoređivati na proizvode s

obzirom na to da ne može točno znati koliko ih odlazi po proizvodu.

U dijelu gradiva koji slijedi naučit ćemo metode rasporeda indirektnih troškova na gotove

proizvode, a sve u cilju izračuna jediničnog troška proizvoda.

6. OPĆI TROŠKOVI PROIZVODNJE (OTP) I NJIHOVO RASPOREĐIVANJE

U uvodu u kolegij kod klasifikacije troškova naučili smo da u troškove proizvodnje ulaze trošak

direktnog materijala i trošak direktnog rada koji su direkni troškovi pa nam je lako rasporediti

ih na pojedine proizvode, ali osim njih u troškove proizvoda ulaze i svi ostali troškovi nastali u

funkciji proizvodnje koje smo nazvali općim troškovima proizvodnje. Isto tako smo naučili da

su oni indirektni, što znači da ne možemo točno utvrditi koliko npr. električne energije koja je

utrošena u pogonu odlazi na jedna vrata koja proizvodimo. Te troškove treba pomoću raznih

metoda rasporediti po pojedinom proizvodu, pa ćemo se ovdje baviti upravo tom

problematikom.

Zanima nas kako najtočnije rasporediti sve te opće troškove proizvodnje po proizvodima kako

bismo na kraju mogli što točnije izračunati koliko nas je stvarno jedan proizvod koštao.

U računovodstvu poslovnog subjekta postoji potreba za praćenjem OTP-a po

- prirodnim vrstama

- mjestima troška

- nositeljima troška



44

Za početak je potrebno ukupan OTP rasporediti sa sporednih mjesta u poduzeću gdje se ne

odvija proces proizvodnje (ali su vezana uz funkciju proizvodnje) na proizvodnju, odnosno na

glavna mjesta nastanka troška. Tek tada se troškovi glavnih mjesta mogu rasporediti po

proizvodima/uslugama (nositeljima troška). Sporedna (pomoćna) mjesta su odjeli koji služe

kao pomoć proizvodnim pogonima u kojima se vrši proizvodnja.

Kad kažemo „mjesto troška“ mislimo na funkcijski, prostorno ili stvarno zaokruženu jednicu u

okviru poduzeća u kojoj (ili u vezi s kojom) se u poslovanju pojavljuju troškovi koji se mogu

rasporediti na pojedine proizvode i za koje je netko odgovoran.

Obuhvaćanje troškova po mjestima troškova provodi se u cilju utvrđivanja kontrole troškova i

efikasnosti menadžmenta pojedinih mjesta troškova.



45

Vrste mjesta troškova prema kriteriju obračuna:

1. glavna mjesta troškova

2. sporedna mjesta troškova

3. pomoćna mjesta troškova

4. zajednička mjesta troškova

Glavna mjesta troškova su proizvodni pogoni koji predstavljaju u suvremenoj organizaciji

profitne centre poduzeća. Sporedna i pomoćna mjesta troškova su dio proizvodnog dijela

poduzeća koji je u funkciji servisiranja glavnih mjesta troškova. Tipični primjeri sporednih

mjesta su priprema rada, interni transport, služba popravaka i održavanja, obrada podataka,

kontrola kvalitete i sl.

U zadacima vezanima uz raspored OTP-a naučili smo kako rasporediti indirektne troškove koji

su nastali na sporednim/pomoćnim mjestima na glavna mjesta troškova, ali za potrebe

evidentiranja i raspoređivanja OTP-a potrebna nam je i analiza kapaciteta.

Već smo spominjali normalni kapacitet kod metode ukupnih troškova kada smo fiksni OTP

koji nastaje u proizvodnji dijelili na iskorišteni i neiskorišteni dio. Osim normalnog kapaciteta

postoje i druge vrste kapaciteta.

1. Teoretski (idealni, maksimalni) – ovaj kapacitet predstavlja maksimalnu razinu

aktivnosti koju neko poduzeće može ostvariti, te pretpostavlja idealno funkcioniranje

svih materijalnih i ljudskih resursa. To znači da nema zastoja u aktivnostima, što je

nerealno i zato se ovaj kapacitet ne uzima kao osnova za raspored fiksnog dijela OTP-a

na troškove proizvoda i razdoblja, nego normalni kapacitet.

2. Praktični – onaj kapacitet koji se može ostvariti tijekom radnog vremena uvažavajući

realnosti prekida te ostale materijalne i tehničke faktore proizvodnje; ovaj je kapacitet

rezultat endogenih faktora i predstavlja podlogu za planiranje



46

3. Normalni kapacitet predstavlja prosječni kapacitet 5-10 godina (računa se za jedno

razdoblje). Ovaj kapacitet uvažava, pored realnih prekida, odvijanje poslovne

aktivnosti (praktični kapacitet), cikličke i sezonske fluktuacije, te tržišne okolnosti

(ponuda, potražnja, cijene i sl.)

4. Očekivani kapacitet je planirani kapacitet koji se definira za nadolazeće obračunsko

razdoblje; to je kapacitet koji se očekuje da će poduzeće ostvariti u poslovnoj godini ili

ga je ostvarilo u toj godini.

5. Ostvareni kapacitet je stvarna razina proizvodnje određenog obračunskog razdoblja.

To je kratkoročni kapacitet koji se stavlja u omjer s normalnim kapacitetom u cilju

utvrđivanja iskorištenih i neiskorištenih fiksnih troškova (prisjetite se: stupanj

iskorištenja kapaciteta = ostvarena proizvodnja (kapacitet) / normalni kapacitet)

Na instrukcijama smo naučili da za raspored OTP-a sa sporednih na glavna mjesta troška u

poduzeću postoje tri metode i kako troškove po tim metodama rasporediti. Razlika između

metoda očituje se u međuodnosu između sporednih mjesta (odjela), a u svakom slučaju je

potrebno cjelokupan iznos troška sa sporednih mjesta rasporediti na glavna mjesta (pogone)

s kojih se kasnije taj trošak raspoređuje na proizvode koji se tamo proizvode kako bi se

mogao utvrditi jedinični trošak proizvodnje.

Da ponovimo, metode rasporeda OTP-a su:

1. Direktna metoda koja je najčešće korištena i najjednostavnija metoda rasporeda jer

se troškovi direktno raspoređuju sa sporednih na glavna mjesta troška i zanemaruje

se međusobno pružanje usluga između sporednih i pomoćnih mjesta. Za raspored

smo koristili zadanu bazu koja je predstavljala ključ za raspored.

2. Indirektna (postupna, fazna) metoda djelomično uzima u obzir međusobno pružanje

usluga pomoćnih mjesta troškova. Ova se metoda temelji na pretpostavci da je to

pružanje usluga jednosmjerno, odnosno da postoje pomoćna mjesta troškova koja

pružaju usluge drugim pomoćnim i glavnim mjestima troškova, ali od njih ne primaju

usluge. Ova metoda djelomično ispravlja negativnosti direktne metode



47

3. Algebarska (recipročna) metoda je najtočnija i najpreciznija metoda rasporeda

troškova jer uzima u obzir međusobno pružanje usluga između pomoćnih mjesta.

OTP se tako raspoređuje i na pomoćna i na glavna mjesta prema opsegu pružanja

usluga (to će vam u zadacima biti zadano u postotku).

Recipročni se troškovi dobivaju tako da se pribroje troškovi nastali na samom

mjestu troška sa troškovima prenijetima s drugih mjesta troškova.

Kod direktne i indirektne metode troškove smo raspoređivali na temelju stope dodatka OTP-

a, odnosno na temelju kriterija za raspored troškova (baze s kojom smo dijelili ukupan trošak)

dobivali smo dodatak na temelju kojeg se trošak raspoređivao. Ključ za utvrđivanje stope

dodatka (nazivnik odnosno baza) ovisi o specifičnostima pogona za koji se računa. Najčešći

ključevi za utvrđivanje stope dodatka su: količina proizvoda, trošak direktnog materijala,

trošak direktnog rada, sati direktnog rada i strojni sati.



48

TRADICIONALNI SUSTAVI OBRAČUNA TROŠKOVA

Nakon što je poduzeće rasporedilo indirektne troškove sa svojih sporednih mjesta troškova

na glavna mjesta zapravo je napravilo prvi korak u utrvrđivanju troškova proizvoda jer se

sada, uz podatke o troškovima koji su nastali na glavnim mjestima troškova, odnosno u

pogonima gdje se proizvodi i proizvode, ti troškovi mogu raspoređivati dalje (na nositelje

troškova, odn, na proizvode ili usluge). Ovo je poglavlje samo nastavak priče i nadograđuje se

na prethodno.

Sustav obračuna troškova je metodologija planiranja, identificiranja, praćenja i alokacije

troškova u cilju utrvrđivanja jediničnog troška proizvoda.

Već na samom početku Štrebsy se pitao koliko koštaju jedna njegova vrata koja je odlučio

proizvesti. Poduzeća kreiraju sustav obračuna troškova prema svojim specifičnostima.

Dva su osnovna (tradicionalna) sustava obračuna troškova, i to:

(1) obračun po radnom nalogu, i

(2) procesni obračun.

Obračun po radnom nalogu prikladan je u onim poslovnim subjektima gdje se proizvode

relativno manje količine različitih serija proizvoda koji se uz to međusobno razlikuju u

tipovima ugrađenog materijala ili izvršenog rada. Metoda radnog naloga koristi se u

industrijama, kao što su: tiskare i nakladnici knjiga, kemijska industrija, drvna industrija, i sl.

Također, obračun po radnom nalogu koristi se u pravilu i u uslužnim subjektima.

Procesna metoda koristi se u onim subjektima koji proizvode velike količine homogenih

proizvoda kod kojih se ne može identificirati jedinica proizvoda sa svojim pripadajućim

troškom. Ova metoda ne koristi se u uslužnom sektoru iz razloga što se svaka usluga u pravilu

može identificirati, a time i pripadajući troškovi usluga.



49

Zadaci sustava obračuna troškova su za početak identificirati troškove po prirodnim vrstama,

zatim ih klasificirati na troškove proizvoda i troškove razdoblja (zanimaju nas troškovi

proizvoda za utvrđivanje jediničnog troška proizvoda), evidentirati te troškove po mjestima

troškova, rasporediti indirektne troškove proizvodnje s pomoćnih na glavna mjesta, te

konačno evidentirati i obuhvatiti troškove po nositeljima troškova (proizvodima/uslugama)

kako bi se mogao utvrditi jedinični trošak proizvoda.

Osim ova dva tradiocionalna sustava obračuna, postoje i suvremeni sustavi obračuna

troškova. Razlika između tradicionalnih i suvremenih metoda je u pristupu alokacije OTP-a na

proizvode, pa su to kod tradicionalnih metoda mjesta troškova, a kod suvremenih aktivnosti.

Suvremena metoda obračuna troškova je ABC metoda. Kad naučimo tradicionalne metode

Kod ABC (suvremene) metode se indirektni troškovi prvo raspoređuju na aktivnosti kroz koje

proizvodi prolaze kroz proizvodni proces, a zatim s tih aktivnosti na proizvode kako bi se

dobio jedinični trošak proizvoda, ali o tome ćemo kasnije.

SUSTAV OBRAČUNA TROŠKOVA PO RADNIM NALOZIMA

Poduzeća koja koriste sustav obračuna po radnom nalogu proizvode po narudžbi kupca.

Takva poduzeća otvaraju radne naloge za svaku vrstu ili seriju proizvoda koju kupac naruči i

na tom radnom nalogu se za količinu ili seriju proizvoda koji se moraju proizvesti u

određenom roku evidentiraju, prate i alociraju troškovi proizvodnje. Na taj način radni nalozi

postaju privremeni nositelji troškova dok se ne izračunaju jedinični troškovi proizvodnje

pojedinačnog proizvoda (koji će tada biti konačni nositelji troškova). Direktni se troškovi

raspoređuju direktno na radne naloge (DM+DR), a indirektni troškovi proizvodnje (OTP) se

raspoređuju na temelju određene baze za raspored (stope dodatka).

Stopu dodatka smo već spominjali i nije nam ništa novo.



50

Stopa dodatka = ukupan OTP koji se raspoređuje na radne naloge / baza

PROCESNI SUSTAV OBRAČUNA TROŠKOVA

Poduzeća koja koriste procesni sustav obračuna troškova su poduzeća u kojima se

neprekidno odvija proizvodni proces koji nije uvjetovan narudžbom kupca. Nema radnih

naloga jer nije unaprijed poznata količina proizvodnje u obračunskom razdoblju.

Ova je vrsta proizvodnje po svojim karakteristikama masovna proizvodnja.

Proizvodi koji se proizvode u ovakvim poduzećima su homogeni i proizvodnja se odvija u

fazama (procesima) koji ovdje predstavljaju privremeni nositelj troška dok se on ne

rasporedi na jedan proizvod (koji tada postaje konačni nositelj troška).

Troškovi proizvodnje se prate po procesima i po završetku svakog pojedinog proizvodnog

procesa troškovi se „prenose“ u sljedeću fazu, pa tako trošak proizvodnog procesa čini trošak

nastao u samom procesu uvećan za trošak „prenesen“ iz prethodnog procesa. Nemojte to

zaboraviti kod rješavanja zadataka! U zadnjoj fazi (zadnjem proizvodnom procesu) kumuliraju

se ukupni troškovi proizvodnje. Troškovi proizvodnje se kod procesnog obračuna troškova

obuhvaćaju po mjestima troškova i nositeljima troškova.

Izračun troška proizvodnje kod procesnog obračuna troškova sastoji se od par faza. Za

početak je potrebno utvrditi kako se kreću fizičke jedinice proizvodnje, odnosno zalihe.

Utvrđuje se količina početnih zaliha, proizvodnja započeta u obračunskom razdoblju, te

dovršena i nedovršena proizvodnja na kraju razdoblja. Potom se izračunavaju ekvivalentne

jedinice za količinu proizvodnje. One pokazuju stupanj dovršenja nedovršene količine

proizvoda da bi se mogla identificirati količina faktora proizvodnje koji su upotrebljeni u

nedovršenim proizvodima, te se iskazuje količina proizvoda koja se tim faktorima mogla

dovršiti.



51

Na taj se način nedovršena proizvodnja iskazuje u terminima moguće dovršene proizvodnje.

Kada se utvrde ekvivalentne jedinice može se izračunati i jedinični trošak po ekvivalentnoj

jedinici. Zbog točnosti ekvivalentne jedinice mogu se utvrđivati za svaku vrstu troška

posebno, pa se u tom slučaju za svaku vrstu troška utvrđuje jedinični trošak po ekvivalentnoj

jedinici.

Dakle trošak po ekvivalentnoj jedinici = ukupan trošak/ekvivalentne jedinice.

Nakon izračuna troška po ekvivalentnoj jedinici moguće je utvrditi ukupne troškove

proizvodnje za raspoređivanje na dovršenu i nedovršenu proizvodnju.

Ukupni troškovi proizvodnje sastoje se od troškova proizvodnje iskazanih kao početne zalihe i

troškova proizvodnje nastalih u tekućem razdoblju.

Raspoređivanje ukupnih troškova proizvodnje na troškove dovršene i nedovršene

proizvodnje:

trošak po EJ x dovrš. EJ = trošak dovršene proizvodnje

trošak po EJ x EJ za nedovršenu proizv. = trošak nedovršene proizvodnje

Vrste procesne proizvodnje: a) procesna proizvodnja pojedinih vrsta proizvoda

b) procesna proizvodnja povezanih (srodnih) proizvoda

- metoda fizičke mjere (vježbe 7.)

- metoda relativne tržišne vrijednosti (vježbe 7.)

c) procesna proizvodnja proizvodno – tehnološki vezanih

proizvoda (proizvodnja glavnih i sporednih proizvoda)

- metoda neto utržive vrijednosti

- nulta metoda (vježbe 7.)



52

S obzirom na to da je trošak direktnog materijala i direktnog rada lako utvrdiv za svaki

proizvod, više smo pažnje odlučili posvetiti onim troškovima koje je potrebno indirektno

rasporediti po proizvodima. Njih smo već od početka zvali općim troškovima proizvodnje

(OTP). Ti nam troškovi stvaraju „probleme“ jer ih je potrebno što pametnije i točnije

rasporediti po proizvodima.

Naučili smo da postoje dva pristupa (načina) obračuna troškova kako bi se u konačnici utvrdio

jednični trošak proizvodnje i da oni ovise o vrsti proizvodnje (po narudžbi ili procesna). To su

dva tradicionalna sustava obračuna troškova.



53

METODE RASPOREĐIVANJATROŠKOVA ZAJEDNIČKE PROIZVODNJE NA POVEZANE

PROIZVODE

Osim problematike indirektnih troškova koje je potrebno rasporediti na pojedini proizvod

pomoću raznih metoda da bi se mogao utvrditi jedinični trošak proizvodnje (nakon što im se

dodaju direktni troškovi), postoji problem rasporeda troškova u poduzećima koja u

zajedničkom proizvodnom procesu troše DM+DR+OTP za više vrsta proizvoda koji bi se u

jednom trenutku trebali rasporediti na svakog od njih. Ovdje se također radi o procesnoj

proizvodnji.

Svaki proizvod koji ima udio u ukupnoj tržišnoj vrijednosti outputa koji ima zajedničku

sirovinu veći od 5% naziva se povezani proizvod.

Povezani proizvodi zajedno se proizvode do točke odvajanja (to je točka u kojoj se

prepoznaju i razdvajaju povezani proizvodi), a njihovi zajednički troškovi se nazivaju troškovi

povezanih proizvoda.

Štrebsy osim proizvodnje vrata ima i mljekaru. U toj mljekari se od jedne sirovine (mlijeka)

dobiva više vrsta outputa (sir, jogurt, sirni namaz). S obzirom na to da se koristi ista sirovina,

odnosno DM (mlijeko), isti strojevi i isti radnici rade na proizvodnji svih proizvoda (OTP i DR),

Štrebsy ne zna koji dio se od ukupnih troškova u toj proizvodnji odnosi na koji od proizvoda.

Sir, jogurt i sirni namaz su povezani proizvodi koji su izišli iz zajedničke proizvodnje i ukupni se

troškovi odnose na sve njih.

Za raspored ukupnih troškova nastalih u proizvodnji može koristiti dvije metode.

a) metoda fizičke mjere – koristi fizičke jedinice mjere (količine) kao kriterij

raspoređivanja povezanih troškova na povezane proizvode. Primjenom ove metode

jednak jedinični trošak proizvodnje raspoređuje se na povezane proizvode.



54

Primjenjujući metodu fizičke mjere Štrebsy bi jednostavno ukupne troškove

zajedničke proizvodnje (DM+DR+OTP), odnosno povezane troškove, podijelio s

ukupnom količinom proizvoda koja je izišla iz proizvodnje. Na taj bi način jedinični

trošak proizvodnje bio isti za svaki od njih. Ova je metoda vrlo jednostavna i to je

njena prednost, ali ima svojih nedostataka. Prvi nedostatak ste vjerojatno primjetili i

sami, a to je činjenica da se isti jedinični trošak raspoređuje na svaki od proizvoda što i

nema previše smisla ako znate da na tržištu ne možete za svakog od njih postići istu

cijenu. Drugi je nedostatak nemogućnost jednostavnog dijeljenja troškova na ukupnu

količinu ako proizvodi izlaze iz proizvodnje u različitim mjernim jedinicama. Štrebsy

ima upravo taj problem jer sir je u kilogramima, jogurt u litrama, a sirni namaz u

komadima. Iz tih razloga postoji druga metoda koja eliminira nedostatke metode

fizičke mjere.

b) metoda relativne tržišne vrijednosti – koristi tržišne vrijednosti povezanih proizvoda

kao kriterij za raspored povezanih troškova proizvodnje na povezane proizvode.

Primjenom ove metode jednak je %bruto marže kod svih povezanih proizvoda.

Primjenom ove metode Štrebsy bi prvo ukupne količine proizvoda koje su izišle iz

proizvodnje pomnožio s njihovim procjenjenim prodajnim cijenama koje može postići

na tržištu kako bi dobio tržišnu vrijednost svakoga od njih. Zbroj svih tržišnih

vrijednosti daje ukupan prihod koji bi Štrebsy mogao generirati na tržištu za sve

proizvode, što znači da lako može utvrditi koliki udio u ukupnoj tržišnoj vrijednosti ima

svaki od proizvoda i na temelju tog udjela podijeliti troškoe. Na taj način će se

rasporediti troškovi prema mogućnosti generiranja prihoda. Najveći jedinični trošak

imat će onaj proizvod za koji se na tržištu može postići najveća prodajna cijena i

obratno, najmanji jedinični trošak proizvodnje bit će raspoređen na onaj proizvod koji

može generirati najmanje prihoda. Tu je riješen prvi nedostatak metode fizičke mjere,

a više ne postoji ni problem mjernih jedinica jer se traži udio u tržišnim vrijednostima

koje su uvijek u kunama i na temelju njega raspoređuje trošak.



55

U slučaju da se nakon točke odvajanja proizvodi ne mogu prodati, nastaju dodatni troškovi

koji omogućavaju komercijalizaciju tih proizvoda i ti se troškovi zovu razdvojeni troškovi. Oni

dodatno povećavaju vrijednost povezanih proizvoda i mogu se pratiti po pojedinim

povezanim proizvodima. Kod postojanja razdvojenih troškova primjenjuje se metoda

približne tržišne vrijednosti kod koje se utvrđuje približna tržišna vrijednost povezanih

proizvoda u točki odvajanja. Metoda približne tržišne vrijednosti razlikuje se od metode

relativne tržišne vrijednosti u tome što se od prodajne (tržišne) vrijednosti povezanih

proizvoda oduzimaju razdvojeni troškovi što daje približnu tržišnu vrijednost u točki

odvajanja. Potom se pomoću dobivene približne tržišne vrijednosti povezani troškovi

raspoređuju na povezane proizvode.

RAČUNOVODSTVO SPOREDNIH (NUS) PROIZVODA

Razlika između povezanih i sporednih proizvoda je u tome što nus proizvodi ponderiraju do

5% u ukupnoj tržišnoj vrijednosti outputa.

U Štrebsy mljekari kao nusproizvod nastaje i sirutka. U odnosu na sir, jogurt i sirni namaz,

njen je udio u ukupnoj tržišnoj vrijednosti manji od 5%. Upravljački računovođa smatra da ne

bi imalo smisla ukupne troškove koji su nastali u povezanoj proizvodnji raspoređivati i na

sirutku s obzirom na njen mali udio, pa razmatra dvije mogućnosti vrednovanja tog nus

proizvoda.

1. Metoda neto utržive vrijednosti koristi se za raspored troškova na način da od ukupnih

povezanih troškova koji su nastali u zajedničkom proizvodnom procesu oduzme vrijednost

nus proizvoda, nakon čega se povezani troškovi (koji se tada zovu reducirani troškovi jer su

umanjeni za vrijednost nus proizvoda) dalje raspoređuju na povezane proizvode primjenom

metode fizičke mjere ili metode relativne tržišne vrijednosti.

Za iznos koji bi Štrebsy dobio prodajom sirutke umanjuju se troškovi nastali u proizvodnji sira,

jogurta i sirnog namaza (povezanih proizvoda), čime se ona eliminira iz izračuna, te se



56

reducirani troškovi dalje dijele na povezane proizvode. Nakon koraka u kojem smo od

ukupnih troškova oduzeli vrijednost reduciranih troškova imamo klasičnu situaciju u kojoj je

potrebno zajedničke troškove podijeliti na povezane proizvode, a već smo naučili da to

možemo učiniti na temelju količinskog udjela (pomoću metode fizičke mjere) ili na temelju

udjela u tržišnoj vrijednosti (pomoću metode relativne tržišne vrijednosti).

Neto utrživa vrijednost nus proizvoda je, dakle, količina tog proizvoda koja je izišla iz

proizvodnog procesa pomnožena s njegovom prodajnom cijenom umanjena za troškove

prodaje (ukoliko oni postoje).

Neto utrživa vrijednost = (količina proizvodnje x tržišna cijena) – troškovi prodaje

2. Nulta metoda – Temelji se na pretpostavci da sporedni proizvodi u točki odvajanja imaju

vrijednost nula, pa se cjelokupni iznos povezanih troškova raspoređuje se na povezane

proizvode kao da nusproizvod ne postoji primjenom metode fizičke mjere ili metode

relativne tržišne vrijednosti. Nultu metodu Štrebsy bi primjenio kada sirutku ne bi mogao

prodati.

Obratite pozornost na to da ni u kojem slučaju nismo troškove koji su nastali u povezanoj

proizvodnji raspoređivali na sirutku koja je nastala kao nus proizvod.

Upravo ste naučili rasporediti troškove na proizvode koji su vam izišli iz proizvodnje kako bi

utvrdili iznos koštanja svakog od njih i to primjenom tradicionalnih metoda obračuna

troškova – po radnom nalogu i procesnim obračunom troškova. Tradicionalne sustave

obračuna troškova karakterizira primjena stope OTP-a koja vodi do iskrivljenih informacija o

troškovima. Obračun troškova koji proporcionalno odabranom ključu dodjeljuje troškove

resursa objektima, iako ih oni u toj mjeri ne koriste, dovodi do podcjenjivanja ili

precjenjivanja troškova uključenih u trošak proizvodnje jer arbitrarno raspoređivanje OTP-a

pretpostavlja zavisnost između OTP i količine proizvodnje, pa se OTP ne može objektivno



57

rasporediti na proizvode. Posljedica toga je nepouzdan izračun jediničnog troška proizvodnje,

nepouzdana ocjena profitabilnosti proizvoda, te pogrešne menadžerske odluke. Kada bismo

podcjenili naše troškove proizvoda živjeli bismo u uvjerenju da je prodaja tih proizvoda

profitabilna, no u stvarnosti ona je neprofitabilna, budući da ostvareni prihodi od prodaje tih

proizvoda mogu biti manji do troškova resursa koje oni stvarno koriste. Poduzeća koja pak

precjenjuju troškove proizvoda obično formiraju previsoke prodajne cijene, što ima za

posljedicu gubitak tržišta u korist postojeće ili nove konkurencije.

7. ABC METODA

Nakon svladavanja tradicionalnih metoda obračuna troškova spremni ste za još jednu, ovog

puta suvremeniju metodu obračuna troškova.

U suvremenim automatiziranim proizvodnim postrojenjima nestaje klasična trodijelna

podjela troškova proizvoda (direktan materijal, direktan rad i OTP) a sve češća je dvodijelna

podjela troškova (trošak direktnog materijala i OTP) jer u strukturi troškova

visokoautomatiziranih pogona OTP zauzima sve značajnije mjesto pošto su sve veći troškovi

kontrole kvalitete, održavanja i ostalih servisa glavnih proizvodnih pogona. Svjedočimo

automatizaciji svih procesa u poduzećima, tehnika i tehnologija se ubrzano razvijaju, jača

konkurekcija, zahtjevi kupaca su povećani, pa tako raste udio OTP-a u troškovima proizvoda

(čine više od 50% ukupnih troškova proizvodnje), a troškovi direktnog rada (DR) se znatno

smanjuju i nestaju (čine između 5% i 15% ukupne proizvodnje). Troškovi „ne izrade“ tako

postaju, u suvremenim uvjetima poslovanja, puno veći od samih troškova izrade, pa se stoga

traže novi oblici kalkulacija, a naglasak se stavlja na točnu alokaciju OTP-a.



58

To je dovelo do pojave suvremene metode obračuna troškova – ABC (Activity Based Costing)

metode (R. Kaplan, R. Cooper, T. Johnson) koja je usmjerena na indirektne troškove koji se

prate po aktivnostima s kojih se raspoređuju na nositelje troškova (proizvode) temeljem

faktora troškova. Faktori troškova su zapravo „baze“ za raspored koje smo već koristili kod

rasporeda OTP-a prilikom izračuna ključa za raspored, samo što se kod ABC metode te baze

razlikuju od aktivnosti do aktivnosti.

Dakle, kriterij za obračun troškova su aktivnosti kroz koje proizvodi prolaze, a osnovna

pretpostavka metode je da aktivnosti konzumiraju određene resurse, a nositelji troškova

(proizvodi) konzumiraju aktivnosti. To znači da troškove ne uzrokuju proizvodi ili usluge, već

aktivnosti koje se izvode u funkcijama poduzeća.



59

Postoje američka i njemačka verzija ove metode obračuna troškova koje su se razvile iz istog

koncepta krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. To su dvije različite varijante jedne te

iste ideje, a objema je zajedničko razmišljanje u procesima, odnosno aktivnostima. Razlike se

javljaju ovisno o tome radi li se o američkoj ili njemačkoj literaturi, je li autor znanstvenik ili

praktičar, te iz kojeg vremena potječe rad. Može se govoriti o četiri faze razvoja ABC metode,

odnosno četiri generacije autora:

1. Prva generacija – Kaplan & Cooper – cilj: utvrđivanje točnog jediničnog troška

proizvodnje s naglaskom na faktorima trošenja neovisnih o količini proizvodnje

2. Druga generacija – Mecimore, Bell, Turney, Cooper, Kaplan - pozornost usmjerena na

aktivnosti (procese) koje su predmetom kontinuiranog poboljšanja; početak razvoja

upravljanja troškovima aktivnosti tj. upravljanja aktivnostima (procesima) koje su usko

definirane i nedovoljno povezane

3. Treća generacija – Shank, Govindarajan, Maisel, Morrissry, Oehm, Hubbel, Roztocki… -

šire definiranje aktivnosti tj. procesa (ukupna djelatnost jedne poslovne jedinice);

aktivnosti se klasificiraju na one koje stvaraju novu vrijednost i one koje ne stvaraju

novu vrijednost

4. Četvrta generacija - integracija s novim konceptima mjerenja vrijednosti (EVA) i novim

sustavima obračuna troškova (Target Costing, Troškovi kvalitete, obračun troškova

životnog vijeka proizvoda LCC…)

Vezano uz primjenu ove metode, javila se klasifikacija troškova po razinama aktivnosti, pa se

tako troškovi dijele na: jedinične troškove proizvoda, troškove grupe (serije) proizvoda,

troškove održavanja proizvoda i troškove na razini poduzeća.



60

Treba imati na umu da sam postupak provedbe ABC metode zahtjeva izuzetne napore i

visoke troškove, pa njena implementacija nije uvijek opravdana. Prije odluke o provedbi ABC

metode potrebno je dobro procijeniti potrebu i opravdanost njenog uvođenja. ABC metoda

pogodna je ukoliko se proizvodne linije znatno razlikuju u opsegu i složenosti proizvodnje,

odnosno ako su brojne, različite i zahtijevaju različitu razinu potpornih usluga, ako OTP čine

značajan udio u ukupnim troškovima proizvodnja, ako je došlo do značajne promjene

proizvodnih procesa – od radno intenzivnih do kapitalno intenzivnih zahvaljujući

automatizaciji, te ukoliko menadžeri ne koriste informacije iz postojećeg računovodstvenog

sustava prilikom donošenja odluka, već se koriste alternativnim izvorima.

Koraci u primjeni ABC metode: (vježbe 8.)

1. Identificiranje aktivnosti (priprema, strojna obrada, primanje gotovih proizvoda na

skladište, pakiranje i distribucija, inženjering i priprema,....)

2. Utvrđivanje OTP-a svake od aktivnosti

3. Utvrđivanje faktora trošenja („baze“ za raspored) – razlikovat će se po aktivnostima

4. Prikupljanje podataka o aktivnostima

5. Računanje troška proizvoda (nakon alokacije OTP-a pomoću ABC metode, na

raspoređeni OTP po proizvodu dodaju se i direktni troškovi proizvodnje – DM + DR)



61

8. STANDARDNI TROŠKOVI

Vjerojatno i sami često u životu kažete da ste si postavili neki standard. Riječi standard,

standardno, standardizirano itd. toliko su prisutne u svakodnevnom životu da se uopće ne

razmišlja o njihovom značenju. Standard znači postavljanje neke mjere, uvjeta, zahtjeva,

izraza uspjeha i sl. Gotovo da je teško naći neku ljudsku aktivnost, bilo da je posrijedi

poslovna, sportska, edukacijska, a da se pritom ne postavljaju neki standardi. U tim

aktivnostima standard ima svrhu ocjene provedbe određenih aktivnosti, pa se kaže da je

standard ciljana razina izvršenja koja se može postaviti na različitim razinama strogosti.

Npr. možete si odrediti kao standard peticu na ispitu iz Upravljačkog računovodstva (visoka

razina strogosti) ili trojku (niža razina strogosti). Ovisno o tome koliko na kraju iz ispita

dobijete, imat ćete povoljna ili nepovoljna odustupanja od standarda. Tako se u upravljačkom

računovodstvu, kad već cijelo vrijeme govorimo o troškovima, postavljaju ciljani troškovi (tzv.

„target costs“). Standard, dakle, predstavlja cilj koji treba dostići ili ostvariti u predviđenom

razdoblju.

Menadžment na taj način može kontrolirati troškove i na temelju podataka o odstupanjima

koja su nastala kao razlike između troškova koji su standardom određeni i stvarno nastalih

troškova odlučiti o nagrađivanju ili sankcioniranju onih koji su za ta odstupanja odgovorni.

Naravno da je cilj stvarne troškove dovesti do razine koja je niža od one koja je postavljena

kao standard. Standardi su rezulat standardiziranih utrošaka i cijena, a utvrđuju se kao

visina utrošaka za jedinicu proizvoda.

Standardni troškovi u upravljačkom računovodstvu predstavljaju troškove koji bi trebali

nastati u nekom planskom razdoblju u određenim uvjetima, a do njih se došlo temeljem

brižljive prethodne analize svih čimbenika koji bi mogli na njih utjecati. Utvrđuju se s ciljem

da se pretpostavi stvarni rezultat. Kaže se da standardni troškovi predstavljaju najrazvijeniji

oblik predviđenih troškova zato što su u potpunosti orjentirani u pravcu planiranja i kontrole



62

na svim razinama upravljanja. Kvaliteta standardnih troškova ovisi o objektivnosti pristupa i

realnosti procjene okolnosti u kojima će ti troškovi nastati.

Već i ptice na grani znaju da je menadžeru Štrebsyja zadatak planirati i kontrolirati poslovanje

njegove tvrtke. On je taj koji donosi poslovne odluke, a kad pričamo o standardnim

troškovima, ono što će Štrebsyjevom menadžmentu biti od najvećeg značenja za donošenje

poslovnih odluka su informacije o visini odstupanja stvarnih u odnosu na standardne

troškove. Ovisno o vrsti standardnih troškova i širini njihova obuhvaćanja, odstupanja se

realno mogu utvrditi kao odstupanja od količina (utrošaka), odstupanja od cijena i

odstupanja od stupnja zaposlenosti.

Ta će odstupanja ovisiti i o tome na kojoj su razini strogosti postavljeni standardi, a oni mogu

biti:

1. Očekivani standardi - postavljeni su na razini koja odražava stvarno očekivano izvršenje u

budućem razdoblju; to su standardi koji odražavaju sve probleme, zastoje i kvarove koji će se

dogoditi, pa stoga nisu relevantna podloga za motivaciju zaposlenih i kontrolu izvršenja

ciljeva. Štrebsy ne želi postaviti standarde onako kako zapravo očekuje da će sigurno i biti jer

su to obično "ciljevi" za koje su svi djelatnici sigurni da će se ostvariti, pa nemaju dodatnu

motivaciju za postizanje boljih rezultata.

2. Praktični standardi - formiraju se na nešto strožoj razini od očekivanih standarda jer

dopuštaju normalna ograničenja u poslovnom procesu poput zastoja strojeva ili kašnjenje

isporuke materijala. Oni su ostvarivi u konkretnim uvjetima i to su najefikasniji standardi za

izvršenje zaposlenih i kontrolu izvršenja ciljeva. Mogu se postići u cijelosti ili približno u okviru

60-70% predviđenog vremena uz razumljive napore zaposlenih. Ovo su za Štrebsyjeve

zaposlenike motirivirajuće postavljeni standardi jer su iznad očekivanih, ali uz trud realno

ostvarivi. Ovi standardi sigurno će uzrokovati i povoljna i nepovoljna odstupanja.

3. Idealni standardi – utvrđuju se za uvjete koji su u realnom poslovanju teško ostvarivi, ali su

značajni jer pokazuju putokaz ciljeva kojima treba težiti; oni se definiraju na najvišoj razini

strogosti i predstavljaju najveće izvršenje koje se može ostvariti u idealnim uvjetima, što



63

znači da ne uvažavaju nikakva ograničenja. U praksi su neostvarivi pa demotiviraju zaposlene,

jer kod njih uvijek postoje nepovoljna odstupanja. Štrebsy zna koja je perfektna situacija u

kojoj bi se mogao i trebao naći jednog dana, ali dostizanje tog cilja u nekom kraćem roku

znači isključivanje bilo kakvih problema na koje svako poduzeće s vremena na vrijeme naiđe.

Čak i povremeni umor ili nezainteresiranost zaposlenika, kašnjenja i sl. Naravno da je to

demotivirajuće za zaposlenike jer se u startu čini nemoguće, ali ovi standardi služe svojoj svrsi

jer pokazuju gdje bi poduzeće trebalo biti i čemu treba težiti.

Strogost u postavljanju standarda može motivirati zaposlene što je zapravo i važan razlog

primjene standarda, ali ih isto tako može i demotivirati ukoliko su previsoko postavljeni, pa je

vrlo važna pravilna procjena razine strogosti pri postavljanju standarda.

Raspon odstupanja od standarda ovisit će o razini strogosti na kojoj su standardi postavljeni.

Najmanji rasponi su kod očekivanih standarda, a logično najveći raspon odstupanja nastaje

usporedbom ostvarenog prema idealnom standardu.

Komponente standardnog troška su standardna količina (količinski standard) i standardna

cijena (cjenovni standard).

KOLIČINSKI STANDARD je troškovna komponenta standardnog troška koja se zasniva na

količini. Iskazuje se u pojmu inputa po jedinici outputa (npr. koliko kilograma, metara ili litara

ide po jednom komadu proizvoda) i to je očekivani iznos DM ili sati DR koji su potrebni za

proizvodnju jednog proizvoda.

CJENOVNI STANDARD – je troškovna komponenta standardnog troška koja se zasniva na

standardnim cijeni za svaku mjeru količinskog standarda. Obično se izražava u kn/kg, kn/m,

kn/l... i predstavlja iznos koji se očekuje platiti za trošak svakog komada DM i trošak svakog

sata DR koji su uključeni u proizvodnju jednog proizvoda.

Standardni trošak jednog proizvoda = standardna količina inputa x standardna cijena inputa



64

Opći model izračuna odstupanja od standarda:

Ukupna odstupanja bit će minimalna ako se u svakoj fazi vodi računa o odnosima količina i

cijena pri čemu bi one trebale biti što bliže realnim uvjetima poslovanja u razdoblju za koje se

predviđaju.

Standardni se troškovi koriste u velikim poslovnim subjektima. U svijetu je najraširenija

primjena u SAD-u, Irskoj, Švedskoj i Japanu, a u Hrvatskoj primjena sustava standardnih

troškova nije u širokoj primjeni (razlozi se skrivaju u gospodarskoj strukturi u kojoj

prevladavaju mala i srednja poduzeća). Razlozi zbog kojih bi velika poduzeća koristila sustav

standardnih troškova su upravljanje troškovima, odlučivanje o cijenama, planiranje i

kontrola, ocjene efikasnosti menadžmenta pojedinih centara odgovornosti, te sastavljanje

financijskih izvještaja.

Sustav standardnih troškova u posljednje vrijeme menadžment postavlja u svrhu prikupljanja

informacija o tome koliki troškovi po jedinici proizvoda trebaju biti prije nego se proizvod

proizvede.

U upravljačkom računovodstvu najvažnija je upotreba standardnih troškova kao indikatora za

donošenje odluka kod planiranja i kontrole. Oni se koriste kod:

c) Sastavljanja glavnog (master) plana poduzeća

d) Izrade fleksibilnih planova koji su osnova za procjenu provedbe poslovnih aktivnosti

e) Olakšavaju obračun proizvodnje



65

Standardni trošak je temeljni instrument upravljačkog računovodstva. Najvažnije obilježje s

gledišta računovodstva troškova kao dijela upravljačkog računovodstva koji se bavi

standardnim troškovima je da primjena standardnih troškova isključuje izbor između metoda

FIFO, LIFO i PPC koje su služile vrednovanju zaliha. Upotrebom standardnih troškova sve se

zalihe evidentiraju (vrednuju) po standardnim troškovima.

U vježbama 9. razrađen je cijeli koncept primjene standardnih troškova. Prije sastavljanja

izvještaja o dobiti izračunava se standardni jedinični trošak proizvodnje. On se sastoji od

standardnog DM, standardnog DR i standardnog OTP-a. To je trošak kojim se vrednuju zalihe.

Standardni trošak DM sastoji se od količinskog standarda (koji ovisi o vrsti i količini materijala

potrebnog za proizvodnju), te cjenovnog standarda (koji postavlja nabavna služba koja

komunicira s dobavljačima). Razlika između standardnih količina i cijena i stvarnih količina i

cijena čini količinsko, odnosno cjenovno odstupanje.

Stanardni trošak DR, isto kao i standardni trošak DM, sastoji se od količinskog standarda (broj

direktnih sati rada koji su potrebni za proizvodnju jednog proizvoda), te cjenovnog standarda

(satnica koju poduzeće očekuje platiti; ona je pod utjecajem kolektivnih ugovora, a postavlja

ju kadrovska služba). Također, razlika između standardnih količina i cijena i stvarnih količina i

cijena direktnog rada čini količinsko i cjenovno odstupanje.

Standard OTP-a su očekivani OTP koji bi trebali nastati u određenim uvjetima. Oni se

definiraju na bazi analize ostvarenog outputa i stvarnih OTP.

U analizi OTP-a utvrđuje se mjera proizvodne aktivnosti – indikator koji najbolje odražava

vezu između OTP (varijabilnog dijela) i opsega proizvodnje (npr. Štrebsy bi izrazio svoj

standardni OTP u kn/hDR s obzirom na djelatnost, pa bi sati direktnog rada uloženi u

instrukcije predstavljali mjeru proizvodne aktivnosti, a varijabilni dio OTP-a bi izrazili po satu

rada.



66

Standard OTP-a računa se pomoću formule fleksibilnog proračuna (formula u kojoj se OTP

separiraju na fiksnu i varijabilnu komponentu - pokazuje ukupno očekivane fiksne i varijabilne

OTP po jedinici mjere aktivnosti), stope OTP-a (pokazuje očekivane OTP po jedinici mjere

proizvodne aktivnosti (npr. satu direktnog rada); mjera proizvodne aktivnosti eliminira

sezonska odstupanja u OTP i opsegu proizvodnje) i jediničnog stand.OTP-a (ukupni stand.OTP

(kn) iz formule fleksibilnog proračuna po jedinici proizvoda).

Isto kao i kod DM i DR, razlika između standardnih i stvarnih OTP-a predstavlja odstupanja

koja se nazivaju prebačaji ili podbačaji, a mogu biti proračunska ili odstupanja od opsega.

Proračunsko odstupanje (odstupanje od cijena; plansko odstupanje) je razlika između stvarno

nastalih OTP-a i standardnih OTP-a (onih koji su trebali nastati na temelju dopuštenih

standardnih sati direktnog rada). Postoje dvije vrste proračunskih odstupanja, a to su

odstupanje od potrošnje i učinkovitosti.

Odstupanje od opsega predstavlja razliku između ostvarenog i očekivanog opsega

proizvodnje koji se uzima za računanje stope OTP-a. Nastaje kada stvarni opseg proizvodnje,

mjeren brojem standardnih sati direktnog rada, odstupa od očekivanoga godišnjeg opsega

proizvodnje koji se uzima prilikom računanja stope OTP-a.



67

9. POSLOVNI (GLAVNI/MASTER)PLAN

Već od samog početka učenja gradiva ponavljamo kako je jedan od temeljih zadataka

upravljačkog računovodstva planiranje i kontrola, te kvantificiranje tih aktivnosti.

Planiranje je usmjereno na postavljanje ciljeva, te određivanje načina realizacije tih ciljeva, a

kontrola je usmjerena na nadgledanje provođenja postavljenih ciljeva, te utvrđivanje

odstupanja u izvršenju u odnosu na postavljene ciljeve.

Planiranje bez kontrole ne može biti i obrnuto, pa se zato često kaže: “Planiranje bez kontrole

je kao brod bez radara, a kontrola bez planiranja je kao brod bez kompasa”.

Rezultat procesa planiranja je donošenje planova.

Vrijeme je da naučimo kako se sastavlja i od čega sastoji temeljni upravljački izvještaj

poduzeća (glavni/master plan) kojeg definira glavni menadžment u poduzeću sa svrhom

definiranja ciljeva poduzeća, uzmajući u obzir i pojedine ciljeve vlasnika (dioničara) i glavnog

menadžmenta.

Plan postoji kako bi kvantificirao ciljeve poduzeća, a ako se izrazi vrijednosno zvat će se

proračun (budžet). Primarni korisnik planova je menadžment, zatim dioničari – vlasnici i ostali

vanjski korisnici (banke, kreditori, kupci, dobavljači, revizorske tvrtke...).

S obzirom na vremenski raspon kvantifikacije ciljeva planiranje može biti dugoročno i

kratkoročno.

Dugoročno planiranje često se povezuje sa strateškim planiranjem koje obuhvaća vrijeme

duže od jedne godine. To je planiranje na razini top menadžmenta u okviru kojeg se donosi

temeljna poslovna politika poduzeća, definiraniraju se dugoročni ciljevi razvoja poduzeća, te

se donosi adekvatna strategija poduzeća kojom se zacrtani ciljevi žele postići. Sustav

strateškog planiranja vrlo je složen, pa se mi fokusiramo na kratkoročne planove za razdoblje



68

jedne godine ili kraće pomoću kojih se definiraju konkretne aktivnosti i zadaci kojima se žele

postići postavljeni dugoročni ciljevi.

Kratkoročne ciljeve poduzeća kroz glavni poslovni plan, te kroz fleksibilni plan pojedinih

dijelova poduzeća (centara odgovornosti) naučit ćete kroz zadatke iz vježbi 10 i vježbi 12 (s

faksa), odnosno kroz Štrebsijeve planove koje ćemo prolaziti na našim instrukcijama.

Vrste poslovnih planova:

U velikim je dioničkim društvima praksa da se osniva odbor za plan (koji ima svoje članove,

među kojima je obično glavni direktor na čelu odbora) koji koordinira menadžment u

pripremi poslovnog plana za nadolazeću godinu.

U izradi poslovnog plana dioničkog društva razvijena su dva pristupa:

(1) top menadžment pristup ili top down pristup - glavne smjernice za izradu poslovnog

plana daje top management, a koristi se kod centraliziranog tipa organizacije

(2) pristup “široke mase” ili down-top pristup - smjernice tj. elemente za izradu poslovnog

plana daju manageri na nižim razinama odgovornosti, a koristi se kod decentraliziranog tipa

organizacije.



69

Dakle, prvi pristup daje legitimnost u izradi poslovnog plana samo glavnom menadžmentu, a

drugi dopušta utjecaj srednjeg i nižeg menadžmenta u izradi poslovnog plana. Postoji i

kombinirani pristup gdje top manedžment daje smjernice manedžerima na nižim razinama,ali

i ti menadžeri na nižim razinama daju smjernice za izradu plana top menadžmentu. Primjena

pojedinog pristupa ovisi o organizaciji poslovnog subjekta.

Prednosti poslovnog plana:

(1) osigurava smjernice (bez smjernica menadžeri pojedinih centara odgovornosti nemaju

instrukcija o tome kakve odluke trebaju donositi u svrhu ispunjavanja postavljenih ciljeva

svojih jedinica i poduzeća u cjelini)

(2) motivira zaposlene (pokazalo se da svi zaposleni bolje rade kada na umu imaju

postavljene ciljeve)

(3) koordinira aktivnosti (koordinativna aktivnost plana očituje se u djelovanju jednog centra

odgovornosti na drugi; npr. plan prodajnog odjela može pomoći menadžerima da utvrde

potrebe za proširenjem kapaciteta proizvodnje; poslovnim planom koordinira se djelovanje

srednjeg i nižeg menadžmenta)

Nedostaci poslovnog plana:

(1) može imati ograničavajuće djelovanje (kada poduzeće slijedi nerealan plan, to može

ograničavajuće djelovati na ispunjavanje ciljeva poduzeća ili njegovih dijelova)

(2) može demoralizirati zaposlene (umjesto većeg motivacijskog učinka, nerealni plan može

demoralizirajuće djelovati na menadžment i ostale zaposlene)

(3) gubi se poticaj za kontrolom troškova (nerealno planiranje troškova može također smanjiti

poticaj da ih se provjerava, što može negativno utjecati na ciljeve poduzeća i njegovih centara

odgovornosti)



70

Poslovni ili glavni, odnosno master plan poduzeća, sastoji se od operativnih planova i

financijskog plana

(1) operativni plan - operativne odluke koje se odnose na korištenje oskudnih resursa

Operativni plan sadrži prodajni plan (plan ukupnog prihoda), proizvodni plan, plan nabave

materijala, plan trošenja direktnog materijala, plan direktnog rada, plan općih troškova

pogona, plan troškova prodanih proizvoda, plan troškova prodaje (marketinga, distribucije i

odnosa s kupcima), plan administrativnih troškova (uprave, razvoja i sl), te planirani izvještaj

o dobiti .

Sadržaj i koraci izrade poslovnog plana obično se ilustriraju kao dijagram toka. Ishodište za

izradu poslovnog plana je plan ukupnog prihoda. Dakle, ako se želi ostvariti ciljana stopa

povrata na ulaganje ili ciljana operativna dobit itd. potrebno je proces planiranja započeti s

željenom prodajom odnosno ciljanim ukupnim prihodom.



71

Zbog toga, plan prodaje je uvijek inicijalni plan čijom se projekcijom utječe na ciljani prihod,

dobit i stopu povrata od imovine (rentabilnost).

(2) financijski plan - financijske odluke koje se odnose na financiranje nabavke tih

resursa; Vezan je za planiranje novčanih sredstava i osigurava raspoloživost novčanih

sredstava

Financijski plan nadovezuje se na operativni plan, te predstavlja završnu fazu procesa

planiranja.

Financijski plan sastoji se od

1. novčanog proračuna

2. kapitalnog proračuna

3. planske bilance

4. planskog izvještaja o novčanom toku



72

10. NOVČANI PRORAČUN (planiranje novčanog toka)

Novčani proračun (budžet) je plan očekivanih novčanih primitaka i novčanih izdataka

poduzeća za određeno vremensko razdoblje.

Štrebsyjev menadžment svakako zanima koliko će novčani primici biti iznad novčanih izdataka

i koliko dugo će to trajati kako bi znali koliko dugo će novčani višak biti raspoloživ. U toj

situaciji treba odlučiti na koji način će se investirati višak u cilju ostvarivanja što većeg

budućeg profita. Novčani proračun je izvještaj koji će Štrebsyjevom menadžmentu dati takve

informacije. Također, važne su i informacije o tome kada će novčani izdaci biti veći od

novčanih primitaka, koliki su budući manjkovi, te koji su izvori pokrića tih manjkova. U takvoj

situaciji novčani proračun je instrument koji će Štrebsyjevom menadžmentu pomoći da u

određenom vremenu, prije nego što dospiju plaćanja (npr. isplate plaća, dividende, isplate

dobavljačima, otplate kredita i sl.) izvrši sve financijske pripreme kako bi potreban novac za

isplate bio na raspolaganju.

Novac kojim poduzeće raspolaže sastoji se od početnog salda u tom razdoblju uvećanog za

primitke koje očekuje (npr. novac koji će poduzeće primiti od prodaje, naplata potraživanja

iz prijašnjih razdoblja i sl.).

Ako bi Štrebsy htio i idući mjesec imati na računu onoliko koliko ga je na početku ovog

mjeseca dočekalo, znači da mu je potreban taj iznos uvećan za sve izdatke koje će taj mjesec

imati (poduzeća bi mogla imati izdatke za pokrivanje troškova proizvodnje - DM, DR, OTP-a,

troškove razdoblja - troškove prodaje i administracije, te poreze i dividende).

Razlika između novca kojim Štrebsy raspolaže (početni saldo + očekivani novčani primici) i

novca koji mu je potreban (minimalni željeni saldo + očekivani novčani izdaci) predstavlja

novčani višak ili manjak ovisno o tome je li iznos novca na raspolaganju u odnosu na iznos

potrebnog novca veći ili manji.



73

Ukoliko je manje novca na raspolaganju u odnosu na potreban novac poduzeće bi se moglo

odlučiti za financiranje. Posuđeni novac u slučaju manjka „podebljat“ će budžet u tom

razdoblju. Ukoliko je pak na raspolaganju više novca nego što je poduzeću potrebno, a

poduzeće ima dugove od prije, vraćen dug će umanjiti budžet, pa će saldo na kraju mjeseca

(konačni novčani saldo) činiti razlika između onog čime Štrebsy raspolaže (raspoloživog

novca) i izdataka, koja će biti uvećana za eventualno posuđeni novac ili umanjena za

eventualno vraćen dug (uključujući kamatu).

U praksi su u poduzećima tjedni, a ponekad i mjesečni novčani proračuni važni za planiranje i

kontrolu novčanih primitaka i izdataka. Također, novčani proračun pomaže u izbjegavanju

nepotrebnih novčanih viškova na žiro računu.

Novčani proračun je planski dokument (plan) koji sadrži informacije koje su potrebne

internim (menadžmentu) i eksternim korisnicima (dioničarima, bankama i sl.).

Dioničari kao eksterni korisnici mogu tražiti novčani proračun kao izvor informacija o budućoj

financijskoj snazi subjekta za isplatama dividendi. Banke su zainteresirane za informacijama iz

novčanog proračuna zbog provjere mogućnosti povrata duga i plaćanja kamata. Kod

ispunjavanja kreditnog zahtjeva sve više banaka traži od poslovnih subjekata procjenu

budućih novčanih primitaka i novčanih izdataka i to u razdoblju zajma.

Dakle, da zaključimo:

Novčani je proračun dio financijskog dijela glavnog poslovnog plana, te predstavlja plan

očekivanih novčanih primitaka i izdataka poslovnog subjekta za određeno vremensko

razdoblje.

Svrha mu je omogućavanje planiranja i kontrole novčanih primitaka i izdataka → upravljanje

solventnošću poslovnog subjekta.



74

Podloga za izradu novčanog proračuna sastoji se od:

1. bilance iz prethodnog obračunskog razdoblja

2. plana novčanih primitaka (primici od gotovinske prodaje, od planirane naplate

potraživanja, te ostali planirani primici)

i plana novčanih izdataka za proračunsko razdoblje (izdaci za DM, DR i OTP, izdaci za troškove

prodaje, administrativne troškove, te izdaci poreze i dividende)

3. visine minimalnog novčanog salda na žiroračunu poduzeća (minimalni željeni saldo)

4. dodatnih informacija o zaduživanju poduzeća u slučaju pojave manjka novčanih sredstava

te informacije o planiranom investiranju viška sredstava (financiranje).



75

11. KAPITALNI PRORAČUN

Kapitalno budžetiranje odnosi se na investicijsko planiranje, kapitalna ulaganja, te izradu

kapitalnog proračuna. Služi donošenju dugoročnih planskih odluka o investicijskim

projektima. Kapitalni proračun je instrument dugoročnog planiranja pomoću kojeg se

procjenjuju investicijski projekti – on obuhvaća nove realne investicije poduzeća. To je tzv.

„Razvojni proračun poduzeća“.

Postoji velik broj tehnika za izradu kapitalnog proračuna, ali im je svima zajedničko da

uspoređuju očekivani povrat s investicijskim zahtjevom.

Faze izrade kapitalnog proračuna:

1. Faza identifikacije (Identificiranje kapitalnih izdataka neophodnih za ispunjavanje

organizacijskih ciljeva definiranih u operativnim planovima i strategiji poduzeća)

2. Faza istraživanja (Istraživanje alternativnih investicijskih mogućnosti kojima će se ispuniti

ciljevi poduzeća)

3. Informacijsko – akvizicijska faza (Razmatranje očekivanih troškova i koristi alternativnih

investicijskih projekata)

4. Faza izbora (Izbor investicijske mogućnosti koji se provodi putem različitih tehnika i

metoda; ovo je najkritičnija faza; okorištenoj tehnici ovisi izbor investicijskog projekta)

5. Faza financiranja (Prikupljanje sredstava za financiranje investicije)

6. Faza implementacije projekta i kontrole (Stavljanje investicije u funkciju i praćenje

njezinog izvršenja)



76

Postoji više metoda kapitalnog budžetiranja i ocjene investicijskih mogućnosti. Najvažnije i

najčešće korištene metode su:

1. Metoda neto sadašnje vrijednosti -Diskontiranje svih očekivanih novčanih primitaka i

izdataka investicijskog projekta na sadašnju vrijednost; usporedba sadašnje

vrijednosti novčanih primitaka i izdataka; diskontiranje se provodi putem diskontne

stope – zahtijevane stope povrata (cijena kapitala)

Investicijski projekti koji imaju pozitivan iznos neto sadašnje vrijednosti ili nulu su

prihvatljivi za investitore

2. Interna stopa povrata (rentabilnosti) – Diskontna stopa kod koje je neto sadašnja

vrijednost nula; Svodi čiste novčane tokove projekta na vrijednost početnog ulaganja.

Vjerujem da se sjećate iz poslovnih financija kako se izračunava interna stopa povrata

(1. način je postupkom iteracije, odnosno metodom pokušaja i pogreške, a 2. način je

tehnikom linearne interpolacije kod koje se definiraju dvije diskontne stope između

kojih se nalazi interna stopa povrata koja se izračunava formulom za linearnu

interpolaciju)

3. Metoda perioda povrata - Vrijeme potrebno da se budućim novčanim primicima

pokrije početni investirani iznos

4. Metoda računovodstvene stope povrata –Najjednostavnija metoda; Ignorira

vremensku vrijednost novca, te preferira računovodstvenu osnovu; Naziva se i povrat

na uloženi kapital ili povrat na ulaganje (ROI)



77

12. PLANSKA BILANCA

Planska bilanca predstavlja završni korak u sastavljanju poslovnog plana.

Ona predstavlja sistematizirani i sintetički prikaz svih planova u okviru poslovnog plana,

odnosno prikazuje planirane financijske situacije poduzeća na kraju razdoblja.

13. SLOBODAN NOVČANI TOK

(Izvještaj o novčanom toku)

Slobodni novčani tok je iznos novca kojeg poduzeće može distribuirati svim ulagačima

(kreditorima, vlasnicima povlaštenih udjela, vlasnicima običnih udjela...). Kako bi vrednovali

poduzeće, moramo pronaći novčani tok kojeg je ono sposobno kontinuirano producirati kroz

duži vremenski period. Time se fokus stavlja na generiranje novčanog toka iz operativnog

poslovanja.

Za razliku od bilance i izvještaja o dobiti (računa dobiti i gubitka), izvještaj o novčanom toku

temelji se na novcu i novčanim surogatima. Primarna svrha izvještaja je osigurati korisnicima

informacije o novčanim primicima i izdacima jednog obračunskog razdoblja.

Slobodni novčani tok može se objaviti u više razina:

1. novčani tok od poslovnih aktivnosti kojim se održava postojeći kapacitet.

Prema ovom konceptu iz novčanog toka od posl.aktivnosti treba nadoknaditi

kapitalne izdatke (npr.amortizaciju) za održavanje postojećeg kapaciteta.

Ovaj slobodni novčani tok ukazuje menadžmentu, investitorima i kreditorima koliko

poduzeću ostaje novčanog toka od poslovnih aktivnosti za dodatne investicije,

servisiranje dugova i isplate dividendi.

Dakle, SNT 1 = NTPA – Ki

(slobodni novčani tok 1 = novčani tok od poslovne aktivnosti – kapitalni izdaci za

održavanje postojećeg kapaciteta)



78

Veći slobodan novčani tok znači i veće financijsko “zdravlje” poduzeća, veće

mogućnosti rasta i povećanja buduće dobiti. Što je manje potrebno ulagati za tekuće

održavanje kapaciteta to je veći SNT 1 a time i mogućnost ulaganja koja donose veću

buduću dobit.

2. novčani tok od investicijskih aktivnosti

Odražava angažiranje novčanog toka od poslovne aktivnosti za dodatna ulaganja ili

povećanje investicija.

Ovaj slobodni novčani tok govori korisnicima informacija koliko poslovnom subjektu

ostaje od novčanog toka iz poslovnih aktivnosti za servisiranje duga i isplate dividendi.

SNT 2 = NTPA + NTIA

(slobodni novčani tok 2 = novčani tok od poslovnih aktivnosti – novčani tok od

investicijskih aktivnosti)

Veći slobodan novčani tok SNT 2 znači veći iznos raspoloživih sredstava za servisiranje

dugova i isplate dividndi

3. novčani tok od financijskih aktivnosti

Slobodan novčani tok omogućava upravljanje kratkoročnom likvidnosti i dugoročnom

solventnosti poslovnih subjekata. Ishodište slobnodnog novčanog toka su poslovne aktivnosti

iz kojih se trebaju osigurati novčana sredstva za tekuće održavanje kapaciteta, kao i za rast

poslovnih subjekata.



79

UPRAVLJANJE NOVCEM METODOM “CASH GAPa”:

Cash-gap (novčani jaz) je razlika između broja dana plaćanja dobavljačima kupljenih roba i

usluga i potrebnog broja dana naplate prodane robe i usluge.

dani vezivanja zaliha + dani vezivanja kupca - dani vezivanja dobavljača = CASH GAP

Cash-

cash-gapa za jedan automatski povećava dobit poduzeća

Cash-gap se može smanjiti tako da se:

f) poveća razdoblje plaćanja obveza dobavljačima

g) smanje dani vezivanja kupcima (ubrza naplata)

h) smanje dani vezivanja zaliha (poveća KO zaliha)



80

Primjer negativnog cash-gapa:

Dani vezivanja zaliha = 10

Dani vezivanja kupaca = 0

Dani vezivanja dobavljača = (40)

Negativni cash-gap = (30)

Primjer:

Poduzeće A ima godišnji

1. Ukupan prihod = 800 mil kn.

2. Troškovi prodanih proizvoda (70 %) = 560 mil.kn

3. Bruto marža = 240 mil.kn

Dnevni prihod poduzeća = 800 / 365 = 2,2 mil.kn

Dnevni trošak prodanih proizvoda = 560 / 365 = 1,5 mil.kn

Cash-gap poduzeća je 70 dana. Cijena posuđenog kapitala je 7%.

Poduzeće A mora posuditi toliko novca da pokrije 75 dnevnu vrijednost troškova prodanih

proizvoda tj. 75 dana x 1,5 mil = 112,5 mil kn.

Trošak kapitala je 112,5 x 7 % = 7,87 mil kn

Dnevni trošak kapitala je 7,87 mil / 365 dana = 21 561 kn



81

14. FLEKSIBILNI PRORAČUN

“Daj mi bilo koju razinu poslovne aktivnosti, pružit ću ti budžet za tu poslovnu

aktivnost”

Master ili glavni financijski plan poduzeća o kojem smo malo prije čitali ima obilježje

statičnog ili nefleksibilnog plana. On se temelji na samo jednoj željenoj ili ciljanoj razini

aktivnosti ili kapacitetu koji utvrđuje glavni menadžment (izrađuje se za određenu

količinu proizvoda koju bi poduzeće proizvodilo). Takav statični ili nefleksibilni budžet

dopunjava se dinamičnim ili fleksibilnim budžetom.

Fleksibilni je proračun dinamični ili varijabilni proračun, tj. poduzeće radi seriju budžeta

(proračuna) za različite razine aktivnosti poduzeća, odnosno. ako znaju da im je rang

moguće proizvodnje od 8000 do 1000 komada proizvoda, napravit će se proračun za

8000, 9000 i 10000 komada. Ta serija budžeta predstavlja fleksibilne ili varijabilne

proračune. Rang proizvodnje na temelju kojeg će se raditi proračuni može se pripremiti

na temelju četiri vrste kapaciteta (o kojima smo već učili za prvi kolokvij), a to su teorijski

(idealni) kapacitet, praktični (realni), normalni i očekivani aktualni.

Fleksibilni budžet priprema se najčešće za centre odgovornosti odnosno dijelove ili

segmente poduzeća u kojima se ostvaruje dio ukupno postavljenog cilja i kojima rukovodi

odgovorna osoba (menadžer) koja odgovara za ostvarivanje tog cilja i kontrolira

izvršavanje ciljeva. Centri odgovornosti su : troškovni, prihodni, profitni i investicijski. U

praksi se fleksibilni budžet najčešće priprema za troškovne centre i profitne centre. Ovaj

je proračun instrument kontrole pojedinih centara odgovornosti.

Centri odgovornosti trebaju sastavljati proračune o troškovima ili proračunske izvještaje o

dobiti. Za utvrđivanje individualne odgovornosti sastavljaju se izvještaji o uspjehu

(izvršenju).



82

Sadržaj fleksibilnog proračuna ovisi o centru odgovornosti za koji se priprema:

a. Troškovni centri - Prikaz troškova za koje je menadžer odgovoran

b. Prihodni centri - Prikaz prihoda

c. Profitni centri - Prikaz troškova, prihoda i rezultata za koje je menadžer

odgovoran

d. Investicijski centri - Prikaz troškova, prihoda, rezultata i ciljeva menadžementa

(ROI, rezidualna dobit, EVA)

Primarni korisnik upravljačkih izvještaja je menadžment poduzeća koji se koristi

upravljačkim izvještajima u dvije svrhe:

(1) Ukupan financijski plan služi mu za analizu djelotvornosti odnosno sposobnosti

ispunjavanja postavljenih ciljeva, kao i za analizu i eliminaciju odstupanja;

(2) Izvještaj o izvršenju centra odgovornosti služi mu kao podloga za nagrađivanje ili

pozivanje na odgovornost menadžera tih centara glede njihove djelotvornosti (ispunjenje

cilja) i uspješnosti (rezultata).

Drugi značajan korisnik upravljačkih izvještaja jesu dioničari, iako se za njih primarno ne

sastavljaju. Međutim, na godišnjoj skupštini dioničarskog poduzeća dioničari mogu

zahtijevati master budžet ili izvještaje o izvršenju centara odgovornosti radi kontrole

definiranih ciljeva kao i u eventualnom sudskom procesu radi “zaštite i kontrole njihova

poduzeća.”



83

Faze izrade fleksibilnog proračuna

1. Sastavljanje fleksibilnog proračuna za više razina aktivnosti (outputa)

2. Sastavljanje izvještaja o izvršenju - Utvrđivanje odstupanja između planiranih i

ostvarenih razina aktivnosti ; Uspoređuju se ostvareni rezultati s fleksibilnim planom i

fleksibilni plan s glavnim (master) planom

Objavljuju se dvije vrste odstupanja:

a) odstupanje od fleksibilnog plana preko kojih se procjenjuje uspješnost

menadžera centra odgovornosti. Ta se odstupanja zovu odstupanja zbog

promjene cijena i

b) odstupanje od glavnog (master) plana – njima se procjenjuje djelotvornost

menadžmenta. Zovu se još i odstupanja zbog promjene količine prodaje

(marketinško odstupanje).


Documents

Margareta Jurčić, mag.oec. mob: 091 170 8707 e-mail ... · Može se reći da je upravljačko računovodstvo kreativno jer nema ograničenja kod sastavljanja izvještaja, a mogu