Lutajući živac: moćan prijatelj za borbu protiv stresa i očuvanja vašeg zdravlja

Svima je poznato da živci koji izlaze iz kralježnice utječu na motoriku udova, reproduktivne probavne i slične

funkcije, no malo tko je upoznat s funkcijama kranijalnih živaca koji imaju veliki utjecaj na očuvanje zdravlja

uma i tijela.

Kranijalni živci  su skupina motoričkih i senzornih nervnih vlakana koji upravljaju funkcijama i pokretima lica,

glave, usta, vrata, jezika i očiju, smanjuju broj otkucaja srca, regulira gutanje i omogućava disanje regulacijom

otvaranja grkljana. Kranijalni živci su svoje ime dobili zahvaljujući činjenici da ne pripadaju živcima koji izlaze iz

leđne moždine već izlaze direktno iz mozga i prostiru se kroz 12 parova u naše tijelo. Oni se u anatomiji

označavaju s rimskim brojevima od I do XII.

 

Kranijalni živci, najvažniji od njih je kranijalni živac broj X ili lutajući živac koji se u anatomiji naziva “nervus

vagus.” Njegovo djelovanje je iznimno kompleksno i važno za naše zdravlje.

Drugi mozak

Nama je najvažniji kranijalni živac broj X ili lutajući živac zbog svog velikog utjecaja na brojne tjelesne funkcije

od disanja do rada srca i osluškivanja rada svih mekanih organa u našem tijelu. Kranijalni živac X je

interesantan i zbog izrazito važnog utjecaja na naš imunološki sustav točnije moduliranja upalnih procesa i

našeg odaziva na iste te zbog regulacije borbe protiv stresa. 80-90% nervnih vlakana unutar kranijalnog živca X

(nervusa vagusa) šalje povratne informacije o stanju organa koje osluškuje, jedna od neobičnih funkcija je i

njegova komunikacija s mozgom o stanju probavnog trakta i potrebama za stvaranje energije iz hrane. Taj

sustav informacija se naziva ENS (Enteric Nervous System ) probavni nervni sustav, koji mnogi stručnjaci

nazivaju „drugim mozgom.“ ENS je sačinjen od preko pola milijarde živčanih vlakana koji okružuju probavni

trakt. Iako se vama naziv „drugi mozak “ može učiniti smiješnim, činjenica je da ENS funkcionira neovisno od

mozga ako je kranijalni živac X oštećen ili ako ne radi pravilno, što je danas u vrijeme brzog i stresnog života

velika mogućnost kod najvećeg dijela populacije.

Borba protiv stresa

Kranijalni živci  aktiviraju parasimpatički nervni sustav – PNS, koji je pak odgovoran za relaksaciju i smirenje

kako uma tako i tijela. PNS djeluje na nas uz pomoć stvaranja neurotransmitera acetilholina koji djeluje kao

glasnik. Acetilholin je najvažniji neurotransmiter autonomnih ganglija, njegovo djelovanje je iznimno umirujuće

na rad srca, no također djeluje i kao uzbuđujući neurotransmiter u neuromuskularnim spojevima skeletnih

mišića.

Za sve one koji ne obraćaju pažnju što jedu, naročito ako jedu hranu s puno biljnih vlakana koji se raspadaju

dugo u našim relativno kratkim crijevima, ili u slučaju ako jedemo žitarice pune glutena i mlijeko i mliječne

proizvode pune kazeina koji su poznati po stvaranju brojnih upalnih procesa u crijevima i uništavanju crijevne

mikroflore i sluznice u probavnom traktu, tada postaje od iznimne važnosti pravilan rad kranijalnog živca broj X

– lutajućeg živca, jer on aktivira anti upalno djelovanje  u našem probavnom traktu.

 

Detaljni prikaz svih XII parova kranijalnih živaca, obratite pažnju na lutajući živac ili kranijalni živac broj X.

U slučaju da kranijalni živci ne rade kako treba, recimo da smo pre dugo pod stresom, tada najčešće imamo

problema s probavnim sustavom koji počne nekontrolirano raditi. Najčešći poremećaji koji nastanu neradom

lutajućeg živca je sindrom propusnih crijeva, povećanje težine i apetita, nepravilna probava, različite vrste

čireva na želucu i crijevima, osjetljiv želudac, napuhanost, previše kiseline i žgaravica, gastritis i tako dalje. U

tekstu koji je objavila online Tiskovina Natural News  smo otkrili kako je u nedavnoj studiji objavljeno da

stimulacija kranijalnih živaca omogućava smanjenje težine zbog osjećaja sitosti. U drugoj studiji je otkriveno

kako aktivacija kranijalnih živaca omogućava aktivnu borbu protiv svih vidova depresija , pa čak i kroničnih na

koje lijekovi uopće ne djeluju.

Znanstvenici se sve više okreću izučavanju kranijalnih živaca, jer smatraju kako će njihova pravilna aktivacija

uvelike olakšati tretiranje fibromijalgije, Alzheimerove bolesti i anksioznog poremećaja.

Kako aktivirati lutajući živac?

Medicina je u stanju aktivirati dio lutajućeg živca uz pomoć operativnog zahvata s kojim se pod kožu pacijenata

usađuje sprava nalik pacemeakeru koja konstantno stimulira grudni dio kranijalnog živca broj X. Naravno da

postoje efektniji i prirodniji načini stimulacije kranijalnih živaca. Srčanim bolesnicima i ljudima s visokim krvnim

tlakom se preporučuju brojni vagalni zahvati, na primjer; držanje daha, polagano izdisanje, umivanje s hladnom

vodom i pjevanje. No najbolja i najprirodnija aktivacija lutajućeg živca se stvara uz pomoć pravilnog disanja koje

se najbolje mogu ostvariti vježbama disanja, kako bismo aktivirali rad dijafragme koja omogućava djelovanje

kranijalnog živca broj X, i naravno uz pomoć meditacije.

 

Anatomski prikaz lutajućeg živca ili kranijalnog živca broj X.

Natural News sam priznaje kako je dugačko i polagano udisanje i izdisanje te disanje uz korištenje dijafragme

(tako da nam se stomak širi i sužava zbog pomicanja dijafragme), najbolji način aktiviranja kranijalnih živaca.

Interesantno je napomenuti kako za vrijeme pjevanja također dišemo dijafragmom te na još jedan način

pomažemo u aktivaciji lutajućeg živca, naime za vrijeme pjevanja faze izdisanja su puno duže nego li za vrijeme

udisanja, a zbog kontrakcija glasnih žica dodatno utječemo na rad nervusa vagusa koji kroz vrat prolazi s obije

strane grla. Aktivacijom kranijalnog živca broj X, usporavamo rad srca, reguliramo rado probavnog trakta, te

opuštanjem mišića vrata, ramena i ruka, umnogome pomažemo u borbi protiv stresa.

Čini se da stara poslovica „tko pjeva zlo ne misli“ zaista ima neke istine u sebi, barem kada je riječ o utjecaju na

lutajući živac.

ŽIVAC SUOSJEĆANJA: Aktivacija nervusa vagusa – glavnog borca protiv

brojnih bolesti

Većina javnosti smatra kako bolesti i različiti poremećaji nastaju isključivo zbog vanjskih utjecaja koji remete

balans unutar naše psihe i tijela. Najnovija istraživanja pokazuju kako često obolijevamo zato što nam se ne

aktivira rad kranijalnih živaca, a naročito zato što imamo poremećaj funkcije rada lutajućeg živca.

Zdravo tijelo sa zdravim nervnim sustavom

Iako su spinalni nervi odgovorni za pravilnu kontrolu većine organa, mišića torza i ekstremiteta te upravljaju

reproduktivnim funkcijama, mediji gotovo šute o važnosti neovisnih snopova živaca koji se izdvajaju iz obje

moždane hemisfere i samostalno putuju do krajnjih odredišta. Ti parni nervi se nazivajukranijalni živci. Oni su u

potpunosti autonomni i isključuju se svaki put kada se nalazimo pod bilo kakvim psihofizičkim stresom, dok

isključivanje rada i disfunkcija desetog kranijalnog živca (nervusa vagusa) ili lutajućeg živca, može uzrokovati

ozbiljne psihičke poremećaje i dovesti, između ostalog, do poremećaja težine, motorike, rada unutrašnjih

organa i poremećaja endokrinog sustava.

Do sada su se medicina i psihologija često upletale u naše psihosomatsko zdravlje, „kljukajući“ ljude koji su pod

fizičkim i psihičkim stresom, s abrazivnim farmakološkim „čudotvornim lijekovima“ s kojima su se tijekom

desetljeća „liječenja“ stvorile horde sve nervoznijih i bolesnijih ljudi. S vremenom je postalo jasno kako

medicinom i psihološkim znanostima upravljaju ogromni farmakološki lobiji i novčani interesi teški stotine

milijardi dolara, dok smo mi polako ali sigurno uvedeni u vrzino kolo u kojemu više ne naziremo razliku između

istine i informacija kojima nas konstantno bombardiraju po medijima, naročito televiziji.

Naše bolesti i poremećaji su postali mete „prodavača magle“, a za naše zdravlje se jedino mi sami možemo

brinuti, jer nikome drugome nije u interesu ako ovu planetu naseljavaju zdrave i dugovječne jedinke okrenute

suživotu s prirodom.

Zašto bi trebali znati što su kranijalni živci?

Parni kranijalni živci aktiviraju rad svih mekanih organa u našem tijelu. Oni utječu najviše na rad probavnog

sustava dok, s druge strane, uravnotežuju rad kardiovaskularnih funkcija jetara, pluća i srca. Najosjetljivije

organe kontrolira deseti kranijalni živac ili lutajući živac. Kada je on aktiviran i pravilno radi, imamo osjećaj

ugode i lakoće, često i osjećaj širenja torza točnije područja od ošita do vrha pluća. Mnogi ljudi su opisali neku

vrstu topline u prsnom košu nakon vagalne aktivacije i optimalne aktivacije istog živca.

Lutajući živac, čudo o kojem malo što znamo

No, s druge strane, ovaj interesantan živac se aktivira svaki put kada smo „dotaknuti“ nečijom dobrotom ili

kada se „raznježimo“ u društvu osoba koje duboko poštujemo ili volimo. Lutajući živac će se aktivirati svaki put

kada čujemo muziku koja nam se sviđa i koja nas je nježno inspirirala. Također se aktivira kada vježbamo

disanje ili kada meditiramo.

Zbog iznimnog utjecaja nervusa vagusa na naš um i tijelo, neuroznanstvenik Stephen W. Porges sa Sveučilišta

Illinois je ovaj nerv nazvao „Živcem suosjećaja,“ a mi s pravom mislimo kako je dr. Poges osmislio ime koje

najbolje označava značaj desetog kranijalnog nerva.

Skupina kranijalnih živaca, obratite pažnju na deseti nerv iz ove obitelji koji je poznat pod nazivom, “nervus

vagus” ili lutajući živac.

O lutajućem živcu smo već pisali u tekstu pod nazivom: „Lutajući živac: moćan prijatelj za borbu protiv stresa i

očuvanja našeg zdravlja,“ no zbog brojnih upita čitatelja koji se nisu susretali s ovakvom tematikom, odlučili

smo iznijeti dodatne informacije koje će baciti novo svijetlo na malo poznate funkcije i dijelove našeg nervnog

sustava.

Sigurno se pitate, kakve veze jedan nerv može imati s našim najljudskijim porivima, poput suosjećanja i

empatije?

Odgovor je naizgled jednostavan no mi ćemo na njega morati odgovoriti s malenom digresijom.

Kranijalni živac broj deset stimulira mimiku lica, uljuđenu verbalnu komunikaciju i smanjuje otkucaje srca.

Aktivaciju i pravilan rad ovog živca najviše remete kaskadni hormoni povezani s kortizolom (hormonom stresa) i

pri tome, ako su stresori predugo prisutni u našem tijelu, u potpunosti onemogućavaju opuštanje, normalnu

komunikaciju i motoriku i nadasve normalan način razmišljanja.

Sve je više znanstvenika koji tvrde kako je pravilan rad kranijalnog živca povezan s etičkim osjećajima, a

naročito s empatijom, volontiranjem, suradnjom i stvaranje dobrobiti za druge ljude, naročito one kojima je

pomoć potrebna. Rad ovog živaca je također povezan s lučenjem oksitocina, hormona – privrženosti (ne seksa),

koji dodatno stvara osjećaj suosjećajne inuticije koja je oblikovala i oblikuje stvaranje ravnopravnih ljudskih

zajednica i obitelji. Oksitocin je također povezan i s osjećajima povjerenja i majčinskog instinkta. Iako se smatra

kako muškarci nemaju i ne mogu imati takve i slične osjećaje, jer nisu žene, točnije ne mogu biti majke,

prilikom aktivacije nervusa vagusa i lučenja oksitocina, muškarci postaju brižni roditelji i partneri.

Nedjelovanje nervusa vagusa guši jedan od najplemenitijih ljudskih osjećaja, a to je empatija.

Što je empatija?

Empatija je sposobnost shvaćanja emocija ljudi u našoj okolini i pravilnog odaziva na opažene emocije. Osjećati

empatiju prema nekome znači da smo u stanju razumjeti što dotična osoba osjeća u situaciji u kojoj se nalazi, te

prirodan odaziv kako reagirati u sličnoj ili istoj situaciji. Empatija se smatra temeljnom ljudskom emocijom i

primarnom emocijom koja je razvila ljudske zajednice. Ona je izrazito važna za zdrav emocionalni i etični razvoj

ljudskog bića i može se podijeliti u dvije skupine. Prva je emocionalna empatija, a druga je racionalna empatija.

Emocionalnu empatiju možemo pripisati roditeljima i njihovoj brižnosti i odaziv na emocije i potrebe djece.

Racionalna empatija je pak zaslužna za volontiranje, suradnju, pomoć i brigu o ugroženima, nesretnima,

bolesnima i svima kojima je pomoć potrebna u datom trenutku.

Empatija, per se, je preduvjet socijalizacije jer uključuje emocionalno povezivanje s „osobom s kojom

suosjećamo,“ najvažnije od svega je da empatija ne stvara tjeskobu već nas aktivira da „činimo dobra i humana

djela.“

Do sada se smatralo kako je empatija isključivo genetske prirode, no ona se može učiti kao vještina prijeko

potrebna pravilnom razvoju i djelovanju društva. Empatija bi se najlakše mogla opisati kao sposobnost

emocionalne tolernacije.  Najnovija istraživanja pak pokazuju kako je nervus vagus direktno odgovoran za

aktivaciju empatije, dakle, ljudskost se u najvećoj mjeri možemo zahvaliti upravo radu kranijalnog živca broj

deset.

Altruizam, zahvalnost, ljubav i sreća su samo neki od interesantnih karakteristika koje doživljavaju ljudi kojima

kranijalni živci rade na pravilan način. U studiji, koju je objavilo Sveučilište Arizone, na čelu s psihologom Nancy

Esienberg, se otkrilo kako su djeca sa čestom i jakom aktivacijom lutajućeg živca puno više spremna na

suradnju i rado dijele svoje igračke i hranu s drugom djecom, točnije, s onom djecom za koju smatraju da im je

potrebna pomoć.

Ova studija je u potpunosti zbunila bihevioriste, naročito zbog činjenice da se milenijima raspravlja i filozofira o

načinu zašto je jedno ljudsko biće humanije od drugoga. Altruizam do sada uopće nije bio povezan s kranijalnim

živcima, već se smatralo kako na nas najviše utječe odgoj i čak ponekad i stega.

Dugovječnost i lutajući živac

Kako starimo tako naš imunološki sustav proizvodi sve više upalnih molekula na koje naš nervni sustav reagira

stvaranjem stresa. Na takav način se psihološki i fizički trošimo, a naše stanice propadaju kroz iznimno

negativne kemijske reakcije.

Kevin Tracey sa Instituta Feinstein za Medicinska Istraživanja, je otkrio kako naš mozak kontrolira imunološki

sustav kroz direktnu vezu s nervima. Upravo je kranijalni živac broj deset naša veza između imunološkog

sustava i mozga.

O tome smo detaljno pisali u tekstu pod nazivom: „Kranijalni nerv povezuje naš mozak s imunološkim

sustavom.“

Stanična regeneracija

Iako su prethodni podaci sasvim zapanjujući, otkriće dr. Diane Krause sa Sveučilišta Yale, je još više podiglo na

noge medicinsku znanost jer je pokazalo kako odrasli ljudi imaju nevjerojatnu sposobnost da matične stanice iz

koštane srži, po volji, transformiraju u zdrave stanice jetara, crijeva, pluća i kože.

Pretpostavljamo da se pitate, kako je to moguće? Odgovor je ponovno isti: u te nevjerojatne sposobnosti našeg

tijela je umiješana aktivacija lutajućeg živca.

Krauseova je znanstvenom studijom dokazala kako je nervus vagus povezan sa svim matičnim stanicama u

tijelu: one su dormantne i neaktivne u stanju stresa, no aktiviramo li kranijalne živce, bilo vagalnim zahvatom,

meditacijom ili disanjem, drugim riječima – oslobodimo li se od stresa i ako se relaksiramo, te „uspavane“

matične stanice se aktiviraju i transformiraju u stanice organa koje su najviše ruinirane stresosrima i starenjem

ili kakvom bolešću.

Sve to nas dovodi do teme, kako se relaksirati i opustiti?

Matrix World je u više navrata pisao o najboljim prirodnim načinima za relaksaciju i opuštanje, o stresu i

stresorima smo također puno puta pisali. Iako od srca preporučamo meditaciju i disanje, jasno nam je da

nemaju svi ljudi interes za ovakve tehnike relaksacije. No šetnja po prirodi, slušanje muzike, pjevanje i ples

također omogućavaju aktivaciju kranijalnih živaca.

DNK i samilost

Dr. Elisabeth Blackburn, koja je otkrila telomere (ponavljajući niz nukleotida na kraju kromosoma eukariota koji

štite iste od razgradnje, njihova duljina određuje dužinu našeg života), je objasnila kako oni na kraju ljudskog

života budu toliko kratki da se naša DNK počinje rasplitati, točnije da naše tijelo, više nije u stanju replicirati

stanice i stvarati regeneraciju, što na koncu uvjetuje prestanak rada našeg tijela.

 

Blackburn je saznala kako je stres jedan od najvećih uzročnika skraćivanja telomera, te da se zahvaljujući

psihofizičkim stresorima postojeće prirodno skraćivanje telomera rapidno ubrzava. U Blackburnovoj studiji, u

kojoj su učestvovali pacijenti s terminalnim bolestima, je otkriveno da je dužina telomera pacijenata bila

određena njihovim stavom i ponašanjem. Oni koji su „željeli živjeti“ i koji nisu željeli ostati bolesni, ljudi s

najviše duha, humora, energije i vitalnosti, svi oni koji su komunicirali, družili se ili koji su promijenili negativan

subjektivni stav u pozitivan humani stav nisu imali nikakvo skraćivanje telomera.

Pacijenti kojima je njega prema sebi i drugima bila teret su imali najveće skraćivanje telomera, dok su pacijenti

koji su brigu prema drugim oboljelima i sebi doživjeli kao mogućnost da pokažu svoju empatiju i brižnost, su

ostali s istom dužinom telomera.

Dalai Lama je izjavio kako je suosjećanje i empatija biološkog podrijetla te da su nam ova dva osjećaja prijeko

potrebna za preživljavanje.

Znanje o ulozi kranijalnih živaca, s naglaskom na lutajući živac uvelike doprinosi našoj revitalizaciji, psihičkom i

fizičkom zdravlju i dugovječnom životu, a pri tome pomaže u stvaranju i/ili održavanju najhumanijih društvenih

tekovina.

S najnovijim otkrićima povezanim s ulogom i važnošću nervusa vagusa znanost je odškrinula vrata potpuno

novom načinu na koji percipiramo konekcije između našeg tijela i uma, dok relativno nepoznati živci, dobivaju

na važnosti kakvu do sada nisu imali. S novim „znantvenim jezikom“ koji pokušava „razumjeti“ i „objasniti“

pravu prirodu kultiviranja naših umova i tijela kroz efekte aktivacije kranijalnog živca broj deset, imunoloških

stanica, telomera i promjena na našoj DNK, mi najvjerojatnije ulazimo u potpuno novu eru koja može stvoriti

medicinu i psihologiju po mjeri „boljeg“ čovjeka.

Mi jednostavno moramo naučiti kako surađivati s našim vlastitim tijelima, a ne tražiti pomoć od reklamiranih i

patentiranih umjetnih vanjskih izvora.

Ljudski telomeri – žuti dijelovi kromosoma, utječu na duljinu ljudskog života, što su duži telomeri, duže živimo.

Lutajući živac sprječava skraćivanje telomera.

Misterije ljudskog mozga

Ljudi su od davnina bili fascinirani anatomijom, naročito organom koji naočigled nije imao samo-objašnjivu

funkciju, riječ je o mozgu. Prastare kulture starog Egipta, Grčke, Indije i Kine su svaka na svoj metafizički način

pokušavale objasniti mekani spužvasti organ unutar ljudske lubanje. Znanost je o mozgu i njegovim elektro bio-

kemijskim procesima jako malo ili nimalo znala sve do otkrića složenih elektroničkih tehnologija koje su

omogućile trodimenzionalni pregled procesa unutar moždanih stanica i centara.

Odrasli Homo sapiens ima mozak težine 1,3-1,4 kilograma. Iako je mozak uglavnom sastavljen od masnoće i

vode, on krade najveće rezerve energije i kisika iz našeg tijela. U moždanom tkivu se, uz pomoć kompleksnih

električnih impulsa i kemijskih reakcija, pohranjuju naša sjećanja, misli, ideje i strahovi. Zahvaljujući mozgu, u

stanju smo odraditi kompleksne motoričke i kognicijske radnje. Naš mozak je toliko složen da se jedino može, u

nekim dijelovima, usporediti s mozgom dupina i slona no s druge strane naš biološki kompjuter ima daleko

naprednije funkcije i sposobnosti od bilo kojeg drugog primjera iz životinjskog carstva.

Da bismo objasnili kako je naš mozak postao ovakav kakvog imamo danas, važno je objasniti dijelove mozga

koji su zajednički nama i drugim vrstama, pa čak i onima koje su davno izumrle.

Reptilski mozak

Ako bismo naš mozak podijelili na evolucijske dijelove onda bi najstariji i primordijalni dio bio R-kompleks ili

„reptilski mozak“  koji se sastoji od malog mozga i bazalne ganglije, produžene moždine i talamusa. Genetski

gledano, R kompleks se razvio negdje za vrijeme Trijasa i trebao bi predstavljati skok u neurološkom razvoju

između dinosaurusa i sisavaca. Na ovaj dio su se kasnijom evolucijom nadogradili svi ostali razvijeniji dijelovi

našeg mozga.

R kompleks ili reptilski mozak je označen crvenom bojom, paleomamalisjki dio je označen zelenom bojom,

neomamalijski dio je ljubičasto obojen.

Reptilski dio mozga je odgovoran za osnovne instinkte, potrebe i reakcije (strah, napad, bijeg, agresija,

teritorijalne tendencije, seksualne funkcije, nagon za ubijanjem, rituali, želja za dominacijom i porobljavanjem, i

tako dalje), a anomalije u ovom dijelu mozga uzrokuju različite mentalne probleme kao što su: opsesivno

kompulsivni poremećaj ili OCD, posttraumatski stresni poremećaj ili PTST.

R kompleks je zadužen za kontrolu određenih tjelesnih funkcija kao što su; regulacija tjelesne temperature,

cirkadijski ciklus iako se senzori cirkadisjkog sata nalaze u oku .

Neuro-znanstvenik dr. Paul. D. MacLean je prvi formulirao model R kompleksa još 60-tih godina XX vijeka, no

detaljno je objasnio najstariji dio našeg mozga u knjizi pod nazivom „The Truine Brain Evolution “ koja je na

tržište izašla 1990. godine.  MacLean je otkrio kako je reptilski mozak odgovoran za tiransko instinktivno

ponašanje koje se najviše može primijetiti u različitih vrsta psihopata, sociopatai karakteropata,a naročito kroz

traumatiziranje okoline na psihološke i fizičke načine, želju za dominacijom, teritorijalizam, nekontroliranom

agresijom i opsesijom ritualima.

Paleomamalijski kompleks

Drugi dio mozga bi bio paleomamalijski kompleks koji se sastoji od septuma, amigdale, hipotalamusa,

hipokampalnog kompleksa i korteksa cinguluma (girusa cinguluma, korpusa kalosuma i sulukusa cinguluma).

MacLean je ponovno bio prvi znanstvenik koji je ovaj dio nazvao „limbički sustav“. On podupire brojne funkcije

kao što su: emocije, ponašanje, motivacija, dugotrajno pamćenje i osjet mirisa. Kao što mu sam naziv govori,

paleomamalijski kompleks bi se povezao s razvojem prvih sisavaca koji su razvili ovaj dio mozga. Vrlo je

interesantno da je ovaj dio mozga preuzeo i određene funkcije iz R kompleksa pretvarajući ih u „više funkcije“,

na primjer prehranu sebe u prehranu potomaka, seks u reproduktivno ponašanje –udvaranje i roditeljski nagon

za koji se još uvijek ne može sa sigurnošću reći iz koje osnovne funkcije u R kompleksu je nastala ova viša

funkcija.

Neomamalijski kompleks

Ovaj dio mozga se sastoji od moždanog neokorteksa, strukture koja se nalazi isključivo kod sisavaca. Po

MacLeanovim istraživanjima neomamalijski kompleks bi trebao predstavljati najnovije izdanje evolucije mozga

sisavaca, točnije, ovaj dio mozga imaju samo najrazvijeniji sisavci. Neomamalijski kompleks je odgovoran za

najnaprednije funkcije kao što su jezična komunikacija, apstraktno razmišljanje, planiranje, percepcija itd.

Strukturalno se mozak dijeli na:

Mali mozak, koji kontrolira naš osjećaj ravnoteže, te kontrolira i usklađuje voljne i refleksne funkcije.

Srednji mozak, koji regulira napetost i opuštanje mišića te refleksno uspostavlja i održava položaj tijela.

Veliki mozak, koji je centar za inteligenciju, pamćenje, mišljenje to jest kogniciju, učenje i kontroliranje

ponašanja, naročito funkcija iz R komleksa.

Međumozak, u njemu se nalaze najvažniji vegetativni centri.

Produžena moždina je centar za najvažnije reflekse.

Moždani režnjevi.

Mozak se također dijeli na režnjeve:

Čeoni režanj je odgovoran za osobnost i planiranje budućnosti no također služi za suzbijanje agresije i

opuštanje.

Tjemeni režanj, koji je odgovoran za osjet dodira.

Sljepoočni režanj, koji je odgovoran za procesuiranje zvuka i koordinaciju zvuka sa slikom.

Zatiljni režanj, koji je odgovoran za procesuiranje slike i pohranu vidnog pamćenja.

Živčani sustav se sastoji od; mozga, leđne moždine i živaca.

Mozak se sastoji od sivog i bijelog moždanog tkiva, dok se sivo moždano tkivo nalazi u moždanoj kori,a bijelo

moždano tkivo i stanice ispunjavaju njegovu unutrašnjost. Nabori u moždanoj kori, točnije, njegova površina

odgovaraju inteligenciji. Što više imamo sivih moždanih stanica to smo više inteligentni, točnije, sposobniji smo

za rješavanje složenijih misaonih zadataka. Iako je anatomija mozga vrlo dobro istražena i mapirana, još uvijek

ne možemo sa sigurnošću reći kako mozak točno funkcionira.

Dijelovi živčanog sustava.

Voljni dio živčanog sustava i centara u mozgu se odvijaju uz pomoć naše volje, no naš živčani sustav ima i dio

koji je u potpunosti autonoman od naše volje,a taj dio se naziva autonomni živčani sustav. U njega spadaju

centri koji na primjer upravljaju disanjem, radom srca i mekanih organa i tako dalje. Autonomni živčani sustav

se dijeli na simpatički dio ili simpatikus i parasimpatički dio ili parasimpatikus.

Simpatički živčani sustav grana je aferentnog živčanog sustava, naročito aktivna tijekom čuvstvenih reakcija

poput straha i tjeskobe koje troše tjelesne zalihe energije. Po pravilu, simpatikus povećava sposobnost

organizma za napore, priprema organizam na pojačani rad i za opasnost, a djeluje i u stanju emocionalnih

promjena. Simpatikus širi zjenice, smanjuje izlučivanje sline, ubrzava disanje i rad srca, pojačava izlučivanje

hormona adrenalina iz nadbubrežne žlijezde, usporava rad crijeva i pražnjenje mokraćnog mjehura.

Parasimpatički živčani sustav je odgovoran za regulaciju rada unutrašnjih organa i endokrinog sustava.

Naravno, ove funkcije djeluju potpuno nesvjesno. Najvažniji dio parasimpatičkog sustava utječe na našu

osnovnu reakciju na stres koja se naziva „bijeg ili borba.“ Parasimpatički živčani sustav je prirodna opozicija

simpatičkog živčanog sustava.

Kranijalni živac broj X je iznimno važan u našoj borbi protiv stresa.

Najvažniji periferni dijelovi parasimpatičkog živčanog sustava su spinalni nervi koji se nazvijaju kranijalni živci

od kojih je nama najinteresantniji kranijalni živac broj X ili živac lutalac –nervus vagus zbog načina kako djeluje

na rad unutrašnjih organa, imunološki sustav i kako utječe na našu borbu sa stresom.