SVEUČILIŠTE U ZAGREBU – HRVATSKI STUDIJI

FILOZOFSKI FAKULTET DRUŽBE ISUSOVE

Studij filozofije i religijskih znanosti

Seminarski rad iz predmetaPovijest kršćanstva

Karizme i institucije - doprinos kasno-antičkog i srednjovjekovnog kršćanstva u izgradnji europskog identiteta

Imperium Romanum i nasljeđe antičkog religijskog pluralizma

Profesor: Studentica:Mr. sc. Ivica Musa Lucija Martinko - Hock

Zagreb, 17. siječnja 2015.

0

Tablica sadržajaUvod ...........................................................................................................................................2

Rimska tradicija- Pax Deorum – odnos prema politeizmu...................................................3

Religiozna tradicija – odnos prema Židovstvu.......................................................................5

Židovski rat protiv Rima.........................................................................................................6

Vladavina mira.....................................................................................................................7

Religiozna tradicija – odnos prema Kršćanstvu....................................................................9

Položaj kršćana u Rimskom carstvu........................................................................................9

Progon kršćana...................................................................................................................10

Kasnoantički trendovi – Sun Cult.........................................................................................11

Pravne uredbe u Rimu............................................................................................................12

Monoteizam – vrijeme cara Konstantina..............................................................................13

Zaključak ................................................................................................................................15

Literatura ................................................................................................................................16

1

Uvod

Imperium Romanum je politička cjelina koja u svom trajanju pokriva više stoljeća.

Moćna država koja ima pravnu strukturu, tradiciju i umijeće donošenja odluka prema

različitim kulturama naroda koji su joj pripadali, utemeljena na posebnom religijskom

pluralizmu.

Cilj seminarskog rada je prikazati odnos države prema tri osnovne veličine: politeizmu,

židovstvu i kršćanstvu te monoteizmu (u pogledu štovanih kultova, politeizma i monoteizma).

Kako se antičko nasljeđe odrazilo u strukturi Rimskog Carstva i rješavanju pitanja religijskog

pluralizma ( do 313. godine).

Svrha ovog rada je dati uvid u strukturu Rimskog Carstva još prije nego što je pokrilo

područje židovstva i prije nastanka kršćanstva te na koji način se tretiralo različite vjerske

skupine koje su se nalazile na tom području.

2

Rimska tradicija Pax deorum -odnos prema politeizmu

Još i danas nailazimo na propitkivanje o međusobnom odnosu kulta i drugih religija. U

poganskom antičkom svijetu, u granicama Rimskog carstva, religija je tvorila usku poveznicu

s etničkim i nacionalnim obilježjima. Jedno od tih bio je spoj polisa i civitatisa utemeljen na

politeizmu. U takvom svijetu shvaćanje religije se odnosi isključivo na zajednicu, a ne na

građansko pravo pojedine osobe. Pojedinac posjeduje svu slobodu u obavljanju javnih

funkcija građana koje podrazumijevaju zaštitu javnog, općeg dobra zajednice i poštivanje

državnih bogova, bez obzira na osobnu vjeroispovijest. Iz toga slijedi - primoranost

sudjelovanja u obredima nacionalne religije.

Važno je napomenuti da je posve normalno da državnik ima vrhovnu vlast i na vjerskome

području. Rimski car smatran je "vidljivim božanstvom" te je kao predstavnik božanske moći

bio predmetom kultnog obožavanja. Prihvaćanje carskog kulta bio je obavezno za sve

građane.

Rimska država nije se previše bavila vjerskim skupinama. U vrijeme klasicizma, država je

omogućavala određenu slobodu religije.

Uzeći u obzir da Rimljani nisu vjerovali u jednoga Boga, nisu se zamarali tim pitanjem, već

je snaga nekog božanstva bila jednaka snazi naroda koji je taj kut obožavao.

Potrebno je istaknuti odnos koji je rimsko društvo imalo prema božanstvu.

Unutar poganskog Rimskog Carstva postojao je koncept mira bogova poznat kao Pax

Deorum. Taj se temeljio na uzajamnosti i suradnji između bogova i građana Rima.

Rimski koncept „Pax Deorum“ značio je zadržati ljude u zajedništvu i državu u dobrim

odnosima s bogovima. To je bio rimski poganski kult, u kojem su "božanske moći i ljudska

bića radili u harmoniji" Sklad koji se održavao kroz složen sustav pobožnosti, žrtvi i molitvi

kako bi se zadržao mir u gradu. U tom vjerskom sustavu bogovi bi dobili čast, veličanje,

žrtvu i molitvu od čovječanstva, a čovječanstvo bi dobilo mir i zaštitu od bogova.

Može se to shvatiti kao i međuovisno stanje bogova i njihovog naroda, odnosno Rimljana,

gdje bogovi brinu i čuvaju Rim, a Rimljani su za njih osiguravali žrtvama i odnosili se sa

štovanjem. To je bio pravi kult koji je imao moć osiguravanja uspjeha u javnim poslovima, a

ponekad i privatnim.

Kako i država, tako i rimske obitelji, bile su primorane obavljati rituale koji su bili ključni za

ostanak u „svetom zajedništvu“. Odrađene dužnosti i obredne žrtve izvodile su se periodično,

kako bi bogovi, zauzvrat, donijeli dobro i sreću. Za ugodu bogovima, od svakog Rimljana

3

zahtijevalo se da stavi grad Rim iznad svake osobne ideje.

„Od Rimljana se očekivalo da čine sve što je u njihovoj moći da steknu slavu, dostojanstvo,

čast i bogatstvo u korist države i Grada, a ne u njihovu osobnu korist.“

To je bio karakter Rima: predanost i spremnost stanovnika u korist i za dobrobit drugih.

Bogovi su se smatrali osvetoljubivima prema svima koji su im se suprotstavljali, stoga su se

vjernici najviše bojali njihovog gnjeva. Svjesnost straha od Bogova jest ono što je držalo

Rimski narod zajedno.

4

Religiozna tradicija: odnos prema Židovstvu

Kako bismo mogli shvatiti suživot Židova i ostalih naroda u Rimskom Carstvu, potrebno je

reći par rečenica o židovskoj prošlosti.

Nakon mnogih progona i razaranja kojih su proživjeli u prošlosti, došlo je konačno i vrijeme

reda, mira i obnove za židovski narod. Za vrijeme cara Augusta Židovi uživaju naklonost Cara

te dobivaju prava na svoju religiju!

„Cesar Augustus, pontifex maximus s ovlaštenjima tribuna“, glasio je jedan ukaz:

„Polazeć' od tuda da se židovski narod pokazao vjeran i odan rimskom narodu ne

samo sada ,već i ranije, a naročito za vrijeme vladavine mog poočima Cezara, kada je

Hirkan bio Veliki svećenik, naređujem da Židovi i dalje raspolažu pravom

ispovijedanja vjere svojih otaca,… nadalje da se njihovi hramski prilozi ne smiju

uzimati…“ 1

Za razliku od Cara Augusta, Car Tiberije, njegov nasljednik, nije volio Židove te dolazi do

velikog razvitka antižidovstva. Mržnji Cara pridonio je jedan snažni utisak koji je na njega

ostavio jedan od najžešćih protivnika Židova onog vremena- pisac Apion.

Apion, porijeklom grk, potkovan lažima i sumnjičenjem na sve što je bilo židovsko, sastavlja

pamflete (spise koji su bili usmjereni na to da okaljaju ugled židovskih sugrađana, da ih

pogrde i diskriminiraju). Egipćanima i Grcima duže vrijeme trn u oku bila je činjenica da su

Židovi ravnopravni građani još od Cezarova vremena. U jeku svakodnevnih borbi za

egzistenciju rado su prihvaćali rivalstvo, pa je do izražaja dolazila zavist i mržnja prema

„strancima“.

Cara Tiberija (14.-37.) snašao je strašan strah od Židova (vidjevši da su senatorovu ženu

Fulviju pridobili za svoje učenje). Stoga odlučuje poduzeti oštre mjere prema Židovima, pa je

rimskom Senatu bez ustručavanja predložio da se izda odredba o progonstvu Židova.

(Tko do određenog dana ne napusti grad ili se ne odrekne židovske vjere, bit će odveden na

prisilan rad). Tisuće Židova odvedeno je na Sardiniju. Robove se prisiljavalo da rade u

vrijeme sabata kao i u vrijeme drugih blagdana. Bili su primorani učestvovati u borbama, a

oni vojnici koji su odbijali poslušnost, snosili bi teške kazne. To je bio prvi progon Židova u

Rimu te na Zapadu uopće, prvi od mnogobrojnih, koji će tek uslijediti.

1 Povijest Židova od Biblijskih vremena, Werner, Keller, str. 47

5

Slične nevolje židovski narod proživljavao je za vladavine upravitelja Poncija Pilata (26.-36.)

okarakteriziranog kao bezobzirnog, jake volje, sklonog pljačkanju, omalovažavanju,

zlostavljanju, nasilju i pogubljivanju bez saslušanja i presude.

Poznato je da Židovi respektiraju bojazan pred slikama koje predstavljaju bogotvorenje

čovjeka, poznato je da postoji židovski zakon stroge zabrane „klanjanja slikama“ u Svetom

gradu. Pilat naređuje svojim jedinicama da potajno, noću donesu stjegove iz Cezarije sa

carskim slikama.

Židovi protestiraju, mole za razumijevanje, pet dana i noći bijaše okupljeni pred rezidencijom

Pilatovom, no ovaj ne odustane. Prokurator prijeti židovima silom: „Tko ne prestane moliti i

ne ode kući, past će od mača!“ Židovski narod bio je složan u svojoj želji i kada su Rimljani

krenuli na njih, narod se baci na tlo i prepusti se na milost i nemilost rimskim vojnicima. Pilat,

vidjevši takvu odlučnost i složnost, popusti i naredi vraćanje stjegova u Cezariju. Mučenju

Židova nije bio kraj, Prokurator je uzimao sveti novac skupljen za Hram, njegovi legionari

pljačkali su kuće Židova, zlostavljali ih i hapsili stanovnike.

Miroljubivi Židovi trudili su se odvratiti sugrađane od bespotrebne borbe, no za vrijeme

vladavine Flora, strpljenje Židova privodilo se kraju. Flor je krao zlatnike, a njegove legije

imale su dopuštenje pljačkati i ubijati Židove.

„ Više se nije moglo uzmaknuti, kocka je bačena. Rat protiv Rima je započet!“2

Židovski rat protiv Rima

Vrlo brzo se pročulo za ustanak u cijeloj zemlji. U isto vrijeme izbio je rat između pogana

i Židova. Sirijski legat Cestije Gal palio je židovske gradove i sela. Otpor su pružali židovski

vođe koji su uspjeli uzdrmati vojsku velike sile otevši im orao (što je bila sramota u Rimu) i

pogubivši nekoliko tisuća vojnika. 67. godine rat još nije bio gotov. Velikom vojskom i

ratnom tehnikom napadnuta je Judeja. Rat je trajao četiri godine, nakon čega je pao Sveti

grad. Grad je bio pun ruševina, a preko 900 000 Židova dospjelo je u zarobljeništvo. U Rim

su se nosile opljačkane dragocjenosti kao trofeji: zavjetni stol, sedmerokraki svijećnjak i

svitak Tore.

2 Povijest Židova od Biblijskih vremena, Werner, Keller, str. 63.

6

Vladavina mira

Jeruzalem je bio razoren, Hram uništen, mnoštvo Židova je pobijeno. Ostale su samo

udovice, siročad, nejaki i bolesni. Judeja je bila opustošena, gradovi i sela razoreni. Njive,

maslenici i vinogradi ostali su neobrađeni.

„Nijedan narod na svijetu nikada nije doživio sudbinu koja se sada nadvila nad Izraelom.

Nestao im je trag među narodima, samo je ostalo sjećanje na njihovo ime“. 3

U žalosti i tuzi koji je zadesio židovski narod, poput velikog čuda rodio se „nov život“.

Na Cezarovo prijestolje još jednom dolazi veliki zaštitnik Židova. Vladar koji im je iznova

jamčio ono što su im i Rimljani osiguravali. Bilo je to doba slobode vjeroispovijesti i

nesmetanog vršenja vjerske službe. Novi car se zvao Dioklecijan.

Moćnik, sin jednog roba, osniva jednu potpuno novu upravu - apsolutnu monarhiju te na taj

način sprječava mogući kaos. Ustav koji je oformio Dioklecijan kasnije preuzima njegov

nasljednik Konstantin, zaslužan je za daljnji opstanak Rimskog Carstva.

Dok je Dioklecijan stravično progonio kršćane, koje je krivio za iščezavanje rimske državne

religije, Židove je ostavljao na miru. 186. Godine Dioklecijan izdaje edikt prema kojemu svi

narodi moraju prinositi žrtve rimskim bogovima, no Židovi ostaju pošteđeni.

Godine su proletjele pod čvrstom vladavinom cara Dioklecijana, nikakve optužbe nisu stizale,

niti su bili vođeni novi ratovi, ni u Rimu, ni u dijaspori.

Židovi su slobodno vršili svoju vjersku službu, gradili nesmetano svoja svetišta, sinagoge i

škole. Posebno je važno napomenuti da je poganski Rim priznao patrijarha kao njihovog

vrhovnog predstavnika, tolerirao je čak i striktno držanje sabata.

Židovi će se sjećati ovog zlatnog doba Dioklecijanove vlasti još samo nekoliko desetljeća.

Godine 305. Dioklecijan napušta službu i povlači se u Dalmaciju. Na prijestolje stupa njegov

sin Konstantin koji osniva veliki, moćni kršćanski Rim. „Doba kršćanstva je započelo!“

Religijska tradicija: odnos prema Kršćanstvu

3Povijest Židova od Biblijskih vremena, Werner, Keller, str. 67.

7

Položaj kršćana u Rimskom Carstvu

Prema kršćanima, Rimsko Carstvo je bilo istovremeno tolerantno i netolerantno,

osigurana je određena sloboda religije, a reagiralo se samo kada je bio ugrožen javni poredak

ili moralnost pojedinca. Kršćani su bili proganjani jer su iskazivali čast Kristu, a ne službenim

državnim božanstvima čime se primjećuje netolerantnost prema kršćanima. Njih su nastojali

navesti razgovorom da promijene uvjerenje, a tek nakon uloženog napora da se pojedinca

dovede na put pravnog jedinstva države, vršili su se progoni. Kršćani su bili shvaćeni kao

židovska disidentska sekta, bili su nepopularni i optuživani da su ateisti kao i Židovi te da su

vezani zakletvama u tajnu udrugu. Smatrani su neprijateljima ljudskog roda, ateistima, a

optuživani su za incest i kanibalizam što je uz izdvojenost liturgijskog kulta dovodilo do

nerazumijevanja. Sve zlo koje se događalo u Carstvu bilo je vezano uz mišljenje da su krivci

kršćani (požar u Rimu za vrijeme cara Nerona).

U prvom stoljeću naglo se širilo kršćanstvo naročito na prostoru Rimskog carstva.

Neprijateljstvo prema kršćanima pokazivali su i Židovi koji nisu mogli oprostiti napuštanje

Mojsijeve religije te su izazivali nerede. Car Klaudije prognao je Židove iz Rima, bilo im je

zabranjeno održavanje bogoslužja i okupljanje. Car Neron ukinuo je odluku progona Židova,

a kršćani su bili optuženi za nemire i ometanje vjerske politike Carstva te su samovoljom cara

bili kažnjavani i progonjeni. Pošto kršćani i dalje nisu priznavali cara kao apsolutnog vladara,

u doba cara Domicijana (a i drugih) bili su hapšeni, saslušani i kažnjavani. Kršćanska vjera

bila je i dalje nespojiva s životnim običajima Rimskog carstva, sumnjičili su se za čarobništvo

i magiju čime bi nanosili štetu onima koji im ne pripadaju.

Sredinom drugog stoljeća, kršćani se smatraju članovima istočnjačkog kultnog udruženja,

odvajaju je svojim etičkim zahtjevima od pučke zabave te su i dalje u sukobu s Židovima.

Progon kršćana

8

Početkom trećeg stoljeća bila su razdoblja mirnog suživota, pozitivne tolerancije, ali i

progona zbog prijelaza na kršćanstvo pa i napada na vođe kršćanskih općina i klera.

Nedosljedna politika vlastodržaca i službenika prema kršćanima i dalje vodi progonu

pojedinaca posebno za vrijeme političkog propadanja Carstva (razdoblje careva-vojnika).

Konačan sporazum između države i Crkve propada drugom polovicom trećeg stoljeća kada

car Decije (250.) odlučuje rimskoj državi vratiti stari sjaj i religiju.

Javno mišljenje o kršćanima bilo je i dalje određeno proskripcijom (javnim ukazom o

progonu pojedinca), na koju su se i svi drugi vladari oslanjali pri postupku države protiv

kršćana. Takvo vrednovanje kršćanstva dobilo je smisao načela koje je odredilo položaj

kršćana u Carstvu. Broj kršćana je narastao, organizacija se učvrstila te tako postala prijetnja

postojećem uređenju. Kršćani su šikanirani, zabranjuje im se pristup u državne zgrade i na

javna mjesta. Općim ediktom cara Decija tražilo se da svi stanovnici Carstva sudjeluju u

općoj žrtvi bogovima, a oni koji to nisu htjeli bili su kažnjavani. U tom najvećem napadu na

kršćane, neki su pristajali na žrtvovanje, a neki su postali mučenicima da ne bi odbacili svoju

vjeru.

U doba vladavine Valerija (253.), progon je bio još jači jer je Carstvo pogodila novčana

nestašica, provođena je pljenidba imovine naročito imućnijih kršćana, a bogoslužje se

kažnjavalo smrću. Cilj je bio potpuno eliminirati kler, a ostale učiniti beznačajnima. Međutim,

taj progon još je više ujedinio i ojačao kršćane. Nasljednik Valerija, car Galijen nije mogao

nastaviti progon kršćana, vraćena ima je sloboda bogoslužja što je predstavljalo čin

tolerancije. Započinje 40-godišnje vrijeme mira, iako kršćanstvo još nije bilo priznato kao

dopuštena religija. Kršćani su u to doba gradili crkve, propovijedali evanđelje i imali slobodu

vjeroispovijedanja, kulta i naviještanja.

Najžešći progoni dogodili su se u vrijeme cara Dioklecijana (284.-305.) koji je nakon

gospodarskog uređenja želio ponovno uspostaviti starorimsku religiju te je ediktom naredio

razaranje svih crkva, spaljivanje svetih knjiga i bogoslužna okupljanja. Za razliku od Židova

koji su uživali Dioklecijanovu zaštitu, Kršćani su gubili svoje poslove, neki su postali robovi,

siljeni su na žrtvovanje poganskim bogovima, a česta su bila smaknuća i mučenja.

Kasnoantički trendovi

9

Sun cult – Deus sol invictus, Mitraizam

Kult boga Sunca, poznatiji kao Deus Sol Invictus bio je jedan od mnogih kultova koji se

štovao u Rimskom Carstvu.

Epitet invictus – „nepokorljivi“ bio je čest kod božanstava klasične rimske religije,

uključujući i božanstvo Marsa, Apolla kao i Jupitera, boga rata. Nepokorljivi bog Sunca – bio

je pokrovitelj i zaštitnik rimskih vojnika. Sam kult boga Sunca proširio se među rimskim

legijama i kulminirao do službenog kulta Rimskog carstva. Vojnici su žrtvama bogu iskazivali

časti i poštovanje, a zauzvrat priželjkivali pobjedu u ratu.

247. godine, rimski car Aurelije kult je proglasio službenim. Za Aurelija se smatra da je bio

jako povezan s kultom. Nakon pobjede u ratu na istoku, Car temeljito reformira rimski kult

sunca, uzdižući boga Sunca na razinu priznatih božanstava Carstva. Svećenici kulta pripadali

su nižem sloju rimskog društva. Aurelijevim reformama svećenici postaju pontifex i novi

članovi Aurelijevog instituta. Svaki pontifex postao je dio senatorske elite, a svećeništvo kulta

sunca jako prestižno. Aurelije je gradio nove hramove boga Sunca. Također je organizirao igre

u čast Nepokorljivog.

Sol Invictus zauzeo je važnu ulogu u Mitričkim misterijima, a ponegdje je izjednačen sa

samim bogom Mitrom. Mitra, (grč. Mithras) identificiran je sa svjetlom čime je garantiran mir

među plemenima. Smatran je bogom zakletvi, ugovora i sl. te je stoga preobražen u ratno

božanstvo, koji se kao takav brzo proširio Rimskim Carstvom. Kult Mitre – mitraizam- svoj je

vrhunac dosegao u trećem stoljeću Rimskog Carstva, ali ubrzo ga je prevladalo kršćanstvo s

kojim je imao mnogo dodirnih točaka. U središtu mitraizma je naučavanje o žrtvi i

otkupljenju u posljednji dan, što je prikazano u sceni tauroktonije, gdje Mitra ubija svetog

bika. Sve više popularno kršćanstvo uporno se borilo protiv mitraizma. Car Teodozije I. 391.

godine zabranio je mitraizam zajedno sa svim poganskim kultovima.

Rođendan boga Sunca (Mitre) slavio se 25. prosinca, kada i rođenje Isusa Krista. „Krstilo“ se

vodom, vjerovalo u bolji život na drugome svijetu koji se stječe odricanjima na ovom.

Danas nailazimo na mnogo poveznica s antičkim kultom boga Sunca –važnost svjetla u svim

religijama ovoga svijeta. Mnogi oltari urešeni su zlatnim zrakama sunca, pokaznica podsjeća

na sunce, nedjelja (sun-day) predodređena je za dan slavljenja boga, čak je i židovski Sabbath

na sedmi dan, dan sunca.

„I reče Bog: „Neka bude svijetlost!“ I bi svijetlost.“ Post (1,3)

Pravne uredbe u Rimu

10

Pod pojmom Rimskog prava razumije se pravni poredak koji je važio u rimskoj državi od

754. g. pr. Kr. pa do cara Justijana (527.-565.) Rimsko pravo se u tom razdoblju pretvara od

pravnog poretka malog gada u univerzalno pravo svjetskog carstva. Kruna tog razvojnog

procesa jest Corpus iuris civilis poznatiji kao Codex Justinianius (Zbornik civilnog prava).

Već u rimskoj državi to pravo se razvilo do izvrsne tehničke dotjeranosti u usporedbi s

pravnim sistemima antičkih naroda. Nastali su osnovni instituti privatnog prava društva –

instituti prava vlasništva, obavezno pravo, koji i danas služe kao baza građanskih zakonika

većine civiliziranih naroda. Rimsku pravnu povijest sačinjava i razvitak političkih ustanova,

društveno i državno uređenje.

Na čelu države nalazila su se dva konzula, vladali su po načelu kollegijata, a njihova vlast bila

je ograničena na godinu dana. Iako je vlast teoretski bila u rukama naroda, magistratura bila je

najjači ustavni faktor. Članovi rimske civitatis bili su i plebejci i patriciji iako su patriciji

držali prevlast. Za sva religijska pitanja vlast je bila dodijeljena posebnim svećeničkim

organima - pontifices i rex sacrorum – senatorskom svećeništvu većeg autoriteta od pontifex

maximusa, izabranom od svih particija.

Dotaknemo li se pravnih uredbi koje su se ticale religija u Rimskom Carstvu najvažnije su

dvije: Galerijev edikt (311.) i dvije godine kasniji Milanski edikt.

Galerije je ediktom tolerancije naredio trenutan prekid svih progona i oprost kršćanima za

neposluh carskim zakonima i običajima. Važnost tog dokumenta je u činjenici da je prvi put u

rimskoj povijesti kršćanima zakonski dozvoljeno pravo ispovijedanja vjere i bogoslužje.

Monoteizam - vrijeme cara Konstantina

11

Milanski edikt

Monoteizam se u Rimu pojavio 312. godine. Nakon smrti Dioklecijana međusobno teško

zavađeni nasljednici cara, odmjerili su snage, svaki priželjkujući samo jedno: Rimsko

prijestolje! Konstantin (vladar cijelog Zapada) sa svojim mnogobrojnim četama suprotstavio

se vojsci svojeg suparnika, cara Maksencija (vladara Italije i Afrike).

Legenda kaže da je za vrijeme bitke Konstantin imao viziju križa na popodnevnom nebu te

mu je bilo obznanjeno: „U tom ćeš znaku pobijediti!“

28.listopada 312.godine, Marksancije je izgubio i bitku i život, a Konstantin postaje rimskim

carom te jedna od vrlo važnih ličnosti za kršćanstvo. Za vrijeme njegove vladavine započinje

transformacija kršćanstva u državnu religiju. Dotad progonjeno kršćanstvo zaključuje mir s

državom. 313. godine, car proglašava „Milanski edikt“

Prema toj odredbi, svi stanovnici Rimskog Carstva dobili su neograničenu slobodu

vjeroispovijesti, dok je kršćanstvo posebno priznato kao ravnopravna i zakonski dopuštena

religija. Nadalje, kršćanima je osiguran potpuni povratak njihove imovine, koja im je ranije

bila oduzeta. Ovdje su uključene i ranije konfiscirane kršćanske crkve.

Iako izvorni tekst edikta nikada nije pronađen, u svojim ga djelima navode suvremenici

njegova proglašavanja: Laktancije i Euzebije Cezarejski. Laktancije donosi samo 34. i 48.

poglavlje, a latinskom jeziku, a Euzebije donosi oba teksta u grčkom prijevodu u svojoj

Povijesti Crkve (VIII,17; X,5).

Početkom 4. stoljeća kršćani su se raširili po Rimskom Carstvu, teritorijalno i u raznim

društvenim slojevima. Mnogi od njih su zauzimali bitne društvene položaje, npr. u državnoj

upravi. Tim položajima su bili izlagani opasnostima od progona.

Milanskim ediktom svim se građanima Rimskog carstva jamči sloboda vjeroispovijesti. Edikt

također unosi mir u Carstvu. Pored toga, Milanska odredba imala je i jednu drugu nakanu:

željela je obuhvatiti vjerska i filozofska učenja različitih porijekla, kako bi se obogatila

(osnažila) država. Za kršćane ta je uredba predstavljala veliki preokret, njihova je religija

postala „religo licita“.

To potvrđuje prvi edikt.

12

„Christianis et omnibus liberam potestatem sequendi religionem, quam quisque

voluisset. 4

Konstantin je težio onome čime su težili i njegovi prethodnici, a to je jedinstvena religija koja

ima tendenciju stvaranja duhovnog jedinstva svih stanovnika Carstva. Ubrzo nakon toga

kršćanstvo postaje službena religija Carstva i njihovim samim temeljem. Edikt tolerancije

obuhvaćao je i Židove. Zagarantirano im je toleriranje njihove vjere. Židovska je religija tada

slovila kao „religio licita“ kao „dopuštena religija“. Patrijarsi, uvaženi članovi učilišta i

sinagoga, uživali su ista prava koja su imali i kršćani.

No ne zadugo! Pod Konstantinovom vlašću snošljivost prema Židovima bila je kratka vijeka.

Već dvije godine nakon Milanskog edikta, Židovima se oduzima obećano, tolerancija prelazi

u netoleranciju. Židovska vjera proglašena je poganskim kultom „prokletog bogohulnog

naroda“, a pripadnici židovske vjeroispovijesti nazivani su „Božjim ubojicama“.

315. godine Židovski narod suočen je s nizom teških ograničenja…

Zbog još nejasne razgraničenosti religija, crkveni oci su u njima vidjeli prijetnju, strahujući od

ponovnog utjecaja Židova na kršćane. 325. oni raspravljaju o dogmi trojstva, a najviše o

datumu kršćanskog blagdana Uskrsa.

„Bilo bi nedostojno kada bi taj sveti blagdan određivali prema običaju Židova koji su svoje

ruke okaljali najstrašnijim zločinom i ostali duhovno slijepi. Od sada ne želimo imati ništa

zajedničko s neprijateljskim židovskim narodom, jer nam je naš Spasitelj pokazao drugi put.“5

Nakon izdavanja Edikta, car Konstantin je nastavio benificirati Crkvu, izdavanjem mnoštva

drugih zakona koji su pridonijeli cjelokupnom razvitku Crkve. Isključio je svećeništvo iz

obavezne magistarske službe, biskupima dao autoritet sudaca na području njihovih biskupija,

crkvenim udrugama je dodijelio zemlju. Osnivao je vojne kapele, promicao je zakone koji su

štitili žene, djecu i robove, povratio otuđenu imovinu.

Zaključak

4 O vjerskoj toleranciji u prvim stoljećima kršćanstva, Medved, Marko i Šiljeg, Franjo, Riječki teološki časopis 38 (2012.) 2., str. 419.

5 Povijest Židova od Biblijskih vremena, Werner, Keller, str. 106.

13

Religija se kod Rimljana razvijala polako. U najstarija vremena postojao je toteizam, a kod

Latina je dugo trajao animalizam. U poganskom antičkom svijetu Rimskog carstva religija je

bila usko povezana s etičkim i nacionalnim obilježjima utemeljenim na politeizmu. Ljudi su

bili dužni moliti se božanstvima, prinositi im žrtve, a bogovi su bili dužni uslišati molitve.

Obavezati,povezati se – latinski religio.

Rimski „Pax Deorum“ zadržao je ljude u zajedništvu i državu u dobrim odnosima s

bogovima.

Židovi su često bili progonjeni, pljačkani, diskriminirani i odvođeni na prisilan rad. Nakon

židovskog rata protiv Carstva (67. god.), pao je Sveti grad, a opljačkane dragocjenosti

prenesene su u Rim kao trofeji. Car Dioklecijan bio je veliki zaštitnik Židova, a progonitelj

kršćana. Prema njegovom ediktu, svi narodi morali su pridonositi žrtve rimskim bogovima.

Kršćani su imali jednog Boga kojem su se molili (monoteizam) te nisu poštivali državna

božanstva. Zbog toga su bili proganjani, kažnjavani i pljačkani, a bogoslužje se kažnjavalo

smrću. Religijski pluralizam očitovao se i u postojanju mnogih kultova: štovanje božanstva

Marsa, Apolla i Jupitera. Posebno je bio štovan bog Sunca (Deus Sol Invictus) koji je bio

službeni kult Rimskog carstva i izjednačen sa samim bogom Mitrom. Ojačano kršćanstvo

uporno se borilo protiv mitraizma sve do njegove zabrane 391. godine.

Prema pravnom poretku u Carstvu, religijska pitanja bila su povjerena posebnim svećeničkim

organima koji su uživali veliki autoritet. Najvažnije dvije pravne uredbe vezane uz religiju

bile su Galerijev i Milanski edikt kojima je prvi puta kršćanima dozvoljeno ispovijedanje

vjere i bogoslužje. Zahvaljujući caru Konstantinu kršćanstvo je postalo ravnopravna religija, a

ubrzo i službena religija Carstva.

Kako se Rimsko carstvo protezalo preko tri kontinenta, kršćanstvo je postalo svjetska religija.

Literatura:

14

Bedouelle, G., Povijest Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004.

Bodrožić, I., Kršćanska vjera i helenistička kultura: Između susreta i sraza, blagoslova i

izazova, Bogoslovna smotra, 81 (2011.) 3.

Gnilka, J., Prvi kršćani: izvori i početak Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003.

Keller, W. Povijest Židova od Biblijskih vremena

Medved, Marko i Šiljeg, Franjo., O vjerskoj toleranciji u prvim stoljećima kršćanstva,

Riječki teološki časopis 38 (2012.) 2.

Pirenne, H., Povijest Europe- Od seobe naroda do XVI.stoljeća, Marjan tisak, Split, 2005.

Editet by H.H Ben-Sason., A Hystory of The Jewish People. Harvard Universitiy Press,

Cambridge, Massachusetts

Wells, C., The Roman Empire. Harvard Universitiy Press, Cambridge, Massachusetts, 1992.

Wengst, K., Pax Romana ant he Peace of Jusus Christ, SCM PRESS LDT

Encyclopaedia Britannica. Roman religion. Roman mythology.

[Internet] Dostupno na: http://www.britannica.com/EBchecked/topic/507866/Roman-religion

[pristupljeno 14. siječanj 2015].

Free Daily Bible Study Library by Wayne Blank. Sun Worship. [Internet] Dostupno na:

http://www.keyway.ca/htm2000/20000704.htm

[pristupljeno 12. prosinac 2014].

Johanson, M. (2012.) Pax deorum. The Encyclopedia of Ancient History. Wiley Online

Library. [online]. Dostupno na:

http://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1002/9781444338386.wbeah17327/

abstract;jsessionid=AECC03C0A2D1DAB48935BB2A065C0742.f03t01?

deniedAccessCustomisedMessage=&userIsAuthenticated=true

[pristupljeno 29. studeni 2014.]

Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Hrvatska Enciklopedija. Corpus iuris civilis.

[Internet] Dostupno na: http://www.enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=12521#top

[pristupljeno 14. siječanj 2015].

Rim – uvod, razdoblja. Skripta. Pravni fakultet u Zagrebu. Pravokutnik. [online].

Dostupno na:

http://www.pravokutnik.net/skriptarnica/rimsko

15

[pristupljeno 12. siječanj 2015.]

Rimsko pravo I. Skripta. Pravni fakultet u Zagrebu. Pravokutnik. [online].

Dostupno na:

http://www.pravokutnik.net/skriptarnica/rimsko

[pristupljeno 12. siječanj 2015.]

Rimsko pravo II. Skripta. Pravni fakultet u Zagrebu. Pravokutnik. [online]. Dostupno na:

http://www.pravokutnik.net/skriptarnica/rimsko

[pristupljeno 12. siječanj 2015.]

Romac, A. (2008.) Kratak pregled rimskog prava. Skripta,

Zagreb: Pravni fakultet u Zagrebu. Pravokutnik. [online]. Dostupno na:

http://www.pravokutnik.net/skriptarnica/rimsko

[pristupljeno 12. siječanj 2015.]

Anon. (2012.) Milanski edikt. Seminarski rad, Zagreb: Pravni fakultet u Zagrebu.

Pravokutnik. [online]. Dostupno na:

http://www.pravokutnik.net/skriptarnica/rimsko

[pristupljeno 12. siječanj 2015.]

16