Branko VULETI Branko VULETIGovorna stilistikaZagreb, 2006.S a d r a jLingvistika govora i govorna stilistika . 3Od afektivne do govorne stilistike ..... 8Afektivna stilistika Charlesa Ballya ............................................. 9Lingvistika stilistika .................................................................. 24Govorna stilistika Petra Guberine ............................................... 46Eksperimentalna govorna stilistika ........................................... 72Govorno ostvarenje u odreivanju odnosa lijepo - runoi malo - veliko kod deminutiva i augmentativa ............................ 73Stilistika glasova i govornog ostvarenja ....................................... 85 Jezini, glasovni i govorni sinonimi ............. 103Govorna stilistika u knjievnim tekstovima ................................. 121Bezglagolska reenica .................................................................. 122Bezglagolska reenica u nekim Krleinim tekstovima ...... 122Bezglagolska reenica u pjesnitvu Jure Katelana ........... 134Bezglagolska reenica kao odrednica pjesnike sintakse .. 150Slobodni neupravni govor ............................................................. 165Afektivni izrazi u slobodnom neupravnom govoru 165Slobodni neupravni govor u Hrvatskom boguMarsu Miroslava Krlee ..................................................... 174 Dvolana ponavljanja u ranim tekstovima Miroslava Krlee .... 193LINGVISTIKA GOVORA I GOVORNA STILISTIKAU opem jezinom fenomenu, jezinoj djelatnosti, Saussure vidi dvije komponente, dva lica: jezik i govor. Jezina se djelatnost rasprostire na vie podruja, a ta su: fiziko, fizioloko i psihiko; nadalje, jezina djelatnost pripada i pojedinanom i drutvenom podruju. Odnos izmeu jezika i govora odnos je drutvenog i pojedinanog u ljudskom komuniciranju. Jezik je drutveni fenomen: on postoji kao dogovor meu lanovima jedne ljudske zajednice; jezik je izvan pojedinca, koji ga sm mora uiti i ne moe ga po svojoj volji mijenjati. Jezik je sustav znakova; jezini znak tvori veza izmeu pojma i akustike slike; u jezinom su znaku oba dijela psihike, nematerijalne prirode. Govor je, prema Saussureu, svaka konkretna i pojedinana uporaba jezika; govor je individualni akt volje i inteligencije, a oituje se u (1) individualnim kombinacijama kojima govornik koristi jezine mogunosti da bi izrazio svoje misli, i u (2) psiho-fiziolokim mehanizmima kojima govornik eksteriorizira ove kombinacije. Govor je, dakle, izbor iz jezika i fiziko ostvarenje tog izbora.Jezik i govor meusobno su povezani: postojanje jednog pretpostavlja postojanje drugog. Govor je, smatra Saussure, subordiniran jeziku: jezik je poput simfonije ija stvarnost ne ovisi o nainu izvoenja; eventualne greke izvoaa ne mogu kompromitirati tu stvarnost. Ipak, potrebno je rei da stvarnost jezika postaje doista stvarnost tek u izvedbi, ma kako loa ili dobra ona bila. Povijesno govor uvijek prethodi jeziku; sluanjem govora drugih uimo jezik; jezik postoji i razvija se iskljuivo u pojedinanim uporabama, u govoru. Jezik je nuan da bi govor bio razumljiv, a govor je nuan da se jezik uspostavi.Budui da jezik predstavlja zajedniki model, dakle odreeni sustav, on je prikladan za jezina istraivanja, i Saussure pravom lingvistikom smatra tek lingvistiku jezika. Sustavnost jezika moemo shvatiti kao niz zakonitosti koje nam omoguavaju svoenje pojedinanih pojavnosti na zajednike modele, tj. prepoznavanje razliitih pojedinanih pojavnosti kao jednakih. Lingvistika govora za Saussurea je takoer mogua, ali tek kao opis niza pojedinanih sluajeva koji ne tvore nikakav sustav.Moguu sustavnost govora treba traiti u novijem pristupu, tj. u usmjerenju na istraivanja percepcije govora. Artikulacijska fonetika opisuje nervne i miine aktivnosti koje prethode proizvodnji govora; akustika fonetika opisuje proizvod fonacije i artikulacije; psiho-akustika fonetika opisuje percepciju govora. Akustika fonetika usmjerena je na opis emisije, upravo kao to je Saussureova koncepcija lingvistike jezika usmjerena na opis jezika kao sustava znakova, dakle opisa jezinih znakova i zakonitosti koje njima upravljaju i odreuju njihove meusobne odnose. Opis jezika ne znai isto to i opis funkcioniranja jezika. I kao to psiho-akustika fonetika prouava percepciju govora, tako i psiho-lingvistika prouava jezik u funkcioniranju, a to znai da je usmjerena na percepciju jezika. im je rije o percepciji u to se nuno ukljuuje prouavanje govora, jer bez govornog ostvarenja nema ni mogunosti prouavanja percepcije. I ini se da upravo prouavanje percepcije govora otkriva zakonitosti koje vladaju u govoru i koje ine moguom lingvistiku govora. Jer termin lingvistika govora zapravo moemo protumaiti kao znanost o govoru, o zakonitostima govora, o govoru kao sustavu znakova, a ne o govoru koji bi bio tek opis pojedinanih govornih manifestacija.A put prema traenju sustavnosti govora pokazao je ve sam Saussure. Govorei o sustavnosti jezika Saussure kae da se tek u percepciji javljaju sposobnosti asocijacije i koordinacije, koje od izoliranih elemenata tvore sustav. Treba samo poi Saussureovim tragom da se vidi kako se ispitivanjem percepcije govora mogu otkriti zakonitosti i sustavnosti govora; a lingvistika govora trebala bi znaiti upravo to: govor je sustav, a ne tek zbroj pojedinanih govornih manifestacija.Upravo dijeljenjem lingvistike na onu "pravu" - lingvistiku jezika, i onu "drugu" - lingvistiku govora, Saussure je otvorio jedno nadasve znaajno podruje - suvremenu fonetiku. Fonetika je postojala i prije Saussurea, ali tek kao dio lingvistike (ili gramatike) koji prouava glasove jezika: Saussure joj je dao posve nove dimenzije: fonetika je znanost o govoru. Saussureov termin lingvistika govora zaetak je suvremene znanosti o govoru - fonetike.Ve se Saussureovi uenici i nasljednici bave prvenstveno govorom. Tako Charles Bally pod terminom stilistike uvodi u lingvistiku znanost o govoru. Bally definira stilistiku kao znanost koja se bavi afektivnim sadrajem u izrazu. Govorom iskazujemo misli, odnosno kako kae Bally, eksterioriziramo intelektualni dio svog misaonog bia. Misaoni je izraz ulaz u ope, drutveno podruje. Meutim, izraz misli nije ni prva ni najvanija svrha govora: naa je osobnost toliko jaka da je itava borba za oslobaanje naeg izraza od naeg ja gotovo potpuno bezuspjena. I upravo zato Bally zakljuuje da se govorom prvenstveno izraavaju osjeaji. Bally ne upotrebljava termin govor (fran. parole), ve jezina djelatnost (fran. langage), to prema Saussureovoj definiciji ukljuuje i jezik (fran. langue) i govor; meutim, upravo zato to je Bally svoja istraivanja usmjerio na govor, moemo langage (jezina djelatnost) kod njega prevesti s govor. Bally je vjerojatno prvi lingvist koji je prouavao ivi govorni jezik: on govori o intonaciji desetke godina prije negoli je magnetofon usavren i prihvaen kao sredstvo fiksiranja i prouavanja govora, a da uope ne spominjemo druge elektronske strojeve koji danas omoguavaju snimanje, analiziranje i sintetiziranje govora. Bally definira intonaciju kao cjelokupno govorno ostvarenje izraza; intonacija je nuni element ljudskog izraza, ona je stalni komentar misli. Iz Ballyeve stilistike izvire i neto drukija definicija govora: govor je ljudska uporaba jezika; toliko ljudska da u govoru uvijek pronalazimo ovjeka. U govoru, ne u jeziku!Govorna stilistika dio je lingvistike govora; i upravo kao to lingvistika govora istrauje sadrajnost, tako i govorna stilistika istrauje izraajnost govornog ostvarenja. A kako govorni izraz uvijek sadri obavijest o govorniku i njegovim emocijama, moglo bi se rei da je govorna stilistika isto to i lingvistika govora.Percepcija je u sreditu zanimanja i lingvistike govora i govorne stilistike, jer se samo u primanju govora otkrivaju njegova sadrajnost i izraajnost, a prije svega zakonitosti koje tvore sustav komunikacije govorom. Budui da je govorna stilistika usmjerena na percepciju, ona ukljuuje i eksperimentalni dio istraivanja percepcije govornih izraajnih sredstava.U svojim je zaecima govorna stilistika vezana iskljuivo uz ivi, govorni izraz: izraajnost se istrauje u svakodnevnim oblicima ljudske komunikacije. I zato je govorna stilistika u svojim poecima afektivna stilistika. Meutim, istraivanja afektivne stilistike pokazuju i meuovisnost jezinih oblika i stilistikih vrijednosti: stilistika se vrijednost moe iitati iz samog jezinog oblika; a stilistiki izraz nuno dovodi do odgovarajueg jezinog oblika. To je osobito jasno u tzv. prirodnim stilistikim sredstvima poput uzvika ili elipsa, gdje je razgradnja jezinog ustroja znak afektivnih vrijednosti, a to znai i bogatog govornog ostvarenja. Zato se moe rei da govorna stilistika istrauje i pisani jezik, pa i jezik knjievnosti, jer u jezinim oblicima pronalazi i odgovarajue govorne oblike. Usmjerenje govorne stilistike na istraivanja percepcije i mogunost tumaenja jezinih oblika njihovim govornim ostvarenjima uvjetuju i podjelu ove knjige na tri dijela: (1) prikaz ope teorije afektivne i govorne stilistike; (2) eksperimentalno istraivanje izraajnosti govornih oblika; (3) govorna stilistika primijenjena na knjievne tekstove.Od afektivne do govorne stilistikeAFEKTIVNA STILISTIKA CHARLESA BALLYA1. Stil i stilistika; jezik i stilStilistika je znanost koja se bavi prouavanjem stila. Etimoloki rije stil izvedena je iz latinske rijei stilus, koja je oznaavala tapi ili iljak kojim su se u navotene tablice utiskivali, pisali znakovi, slova. Tako se stil uglavnom vezivao uz nain pisanja, i ire uz nain izraavanja. Stil kao nain izraavanja vezuje se uz drutvene grupe ili uz pojedinca. Tako se moe govoriti o razgovornom (kolokvijalnom) stilu, administrativnom stilu, vulgarnom ili uzvienom stilu, znanstvenom stilu itd. Ako govorimo o pojedinanom stilu, mislimo na osobit nain izraavanja pojedinca, a to ukljuuje i knjievno stvaralatvo, pa govorimo o stilu pojedinih pisaca.Odnos jezika i stila mogao bi se opisati kao odnos opeg i pojedinanog, kao odnos izmeu jezika i govora. Naime stil uvijek pretpostavlja izbor iz mogunosti koje sadri jezik. Ipak, svaki izbor ne ulazi u stilistiko podruje; da bi taj izbor uao u stilistiko podruje, on mora nositi nekakvu izraajnost, nekakav viak obavijesti. Zato je prikladna Riffaterreova definicija da jezik izrie, a stil istie. Izbor moe biti spontan ili svjestan: u prvom sluaju govorimo o afektivnoj stilistici, a u drugom o individualnoj, knjievnoj stilistici. Kako stilistika opisuje jezina sredstva pojaanja izraza, ponekad se govori o lingvistikoj stilistici ili lingvostilistici: ona govori o izraajnim sredstvima u svakodnevnoj uporabi jezika ili je usmjerena na izuavanje izraajnosti u knjievnim djelima.2. Afektivna stilistikaPoetkom 20. stoljea Saussureov nasljednik na katedri ope lingvistike u enevi, Charles Bally, definirao je stilistiku na dotada neuobiajen nain. Unosei psiholoke i socioloke kriterije u jezinu analizu Bally definira stilistiku kao znanost o afektivnom sadraju iskaza. Afektivnu stilistiku ne valja mijeati ni s umijeem pisanja, ni s retorikom, ni s knjievnou, ni s povijeu jezika. Izraajnost jezika ne proizlazi iz jezika prolosti, ve iz suvremenog jezika u njegovim najivljim manifestacijama, najbliima spontanoj misli. Da bi se prouavali afektivni sadraji, potrebno je da ti izrazi budu ivi u jezinoj svijesti. Zato afektivna stilistika ne moe biti povijesna znanost: njezina je vrijednost iskljuivo u sinkroniji. ovjek koji spontano govori svojim materinjim jezikom cijelo je vrijeme svjestan stanja tog jezika, a ne njegovog razvoja ili vremenske perspektive. Stilistika prouava ivi govorni jezik; Bally misli da je govorni jezik jedini pravi jezik i svi se drugi jezici moraju mjeriti prema njemu.Afektivnost kao podruje zanimanja stilistike otvara zapravo podruje prouavanja govora. Iako se afektivnost moe prouavati i na jezinoj razini, njeno je bitno obiljeje govorno ostvarenje, dakle ono to Bally naziva intonacijom u irem smislu, a to e kasnije Guberina nazvati vrednotama govornog jezika. Iako tehnike mogunosti njegovog vremena nisu omoguavale eksperimentalno istraivanje govornih vrednota, Bally je o tome govorio kao o mogunosti koja e tek doi, i vjerovao je da njegova knjiga utire put takvim istraivanjima.3. Govor, misao, osjeajU uvodnim razmiljanjima o stilistici Bally kae da prouavanje jezika nije samo promatranje odnosa koji postoje izmeu jezinih znakova, ve takoer odnosa koji povezuju jezinu djelatnost (fran. langage) s milju. Jezina djelatnost obino se definira kao ljudska sposobnost komuniciranja govornim znakovima. Jezina djelatnost ukljuuje drutvena i individualna obiljeja, a Saussure je definira u dihotomiji jezik govor. Prouavanje je jezine djelatnosti dijelom i psiholoko jer se bazira na promatranju onoga to se zbiva u svijesti govornika u trenutku kada izrie svoju misao. Meutim, to je ipak vie lingvistiko negoli psiholoko istraivanje jer je okrenuto izraajnom aspektu misli. Analitiki pristup, koji govori iskljuivo o jezinim elementima - rijeima, ne odgovara stvarnosti. Leksike jedinice, kakve se prikazuju pismom, "rijei", iluzorne su i varljive jedinice jer u mnogim sluajevima ne odgovaraju jedinicama misli, predodbama, konceptima, poimanjima duha. Povezanost jezine djelatnosti i misli ne otkriva se izravno ni govorom ni pismom. Ona proizlazi iz simultanog promatranja misli i njenog izraza, a to je mogue ostvariti jedino unutranjim promatranjem. Povezanost misli i njenog izraza pokazuje sintetiki pristup razmatranju ljudskog izraza.Jezina djelatnost sustav je izraajnih sredstava, dakle sustav govornih znakova namijenjenih komunikaciji ili jednostavno manifestiranju onoga to se dogaa u naim mislima. Zadaa je govora (iako ne ni prva, niti najvanija) da eksteriorizira nae misli. Misao je napor duha da se priblii objektivnoj stvarnosti, ili onom to mi mislimo da je objektivna stvarnost, bez obzira na to je li rije o vanjskom ili unutarnjem svijetu. Meutim, nae ja je toliko jako da je napor da se izraze iste misli gotovo u cijelosti uzaludan; umjesto da se stvarnost u nama odraava, ona se prelama: deformira se pod utjecajem naeg ja. Nae ja ne mogu sainjavati nae misli jer nema nieg impersonalnijeg od misli; nae ja to je afektivni dio naeg bia, nai osjeaji, uzbuenja, porivi, elje. Prosjean ovjek bie je prvenstveno afektivno, pa je ista misao suprotna njegovoj prirodi. Bally kae da govornik, ma koliko elio izraziti svoje misli, u tome ne uspijeva, jer je nae ja toliko jako da govorom prvenstveno izraavamo svoje osjeaje. Zato on predlae stilistiku koja bi prouavala upravo afektivni dio ljudskog izraza.Jezina je djelatnost socijalna injenica: drugim rijeima svoje misli i osjeaje moemo iskazati samo sredstvima koje drugi mogu razumjeti; nae su misli i osjeaji iskljuivo nai, ali znakovi kojima se sluimo da bismo ih izrazili moraju biti zajedniki svima koji govore kao i mi. Stvarni jezik sadri u svim svojim manifestacijama intelektualni i afektivni aspekt: razvoj ovih aspekata ovisi o raspoloenju govornika i kontekstu u kojemu se odvija komunikacija. Govornik daje svom izrazu katkada objektivan, intelektualan oblik, koji je, koliko je to mogue, blizak stvarnosti; katkada, a to je daleko ee, govornik vie ili manje unosi u svoj izraz afektivne elemente. Ponekad ovi elementi u cijelosti izraavaju nae ja, a ponekad su socijalno modificirani.U naem izrazu uvijek postoji intelektualni i afektivni dio; ovisno o predominaciji jednog ili drugog dijela izraz oznaavamo kao intelektualni ili afektivni. U intelektualnom izrazu intonacija je neizraajna; naprotiv, u stilistikom izrazu ona je glavni nositelj afektivnih i emotivnih sadraja. Vanost intonacije raste usporedno s porastom afektivnosti. Pod terminom intonacije Bally podrazumijeva skup vrednota govornog jezika, dakle globalnu govornu formu.4. Afektivna stilistika i knjievnostBallyeva stilistika dio je prouavanja opeg jezika, a ne knjievnosti. Afektivni je izraz uvijek spontan. Posve je drukije sa stilom nekog pisca: on upotrebljava jezik svjesno i namjerno, upotrebljava ga u estetske svrhe. Intencija je uvijek prisutna kod umjetnika, a gotovo nikad kod ovjeka koji spontano govori svojim materinskim jezikom. Po tome se bitno razlikuje Ballyeva afektivna stilistika od znanosti o stilu. Spontani je govor uvijek potencijalno lijep, ali njegova prirodna i stalna funkcija nije izricanje ljepote; kada njegova svjesna uloga postane izricanje ljepote, on prestaje biti predmetom stilistike; on tada pripada knjievnosti ili umijeu pisanja.Jezik knjievnosti i tehniki jezik rezultat su individualnih zahvata u opi jezik: dok uenjak ili tehniar nastoje jezik uiniti to intelektualnijim i to bezlinijim, knjievnik ga prilagoava izrazu misli koji je bitno osoban, afektivan i estetian. Inovacije u tehnikom jeziku inovacije su u vokabularu, u tehnikim terminima; inovacije u jeziku knjievnosti prvenstveno se odnose na smisao rijei i njihovih kombinacija, na sintaktiko vezivanje, jednom rijeju na indirektna sredstva izraza; jezik knjievnosti stvara tako da daje nove sadraje ve postojeim rijeima, a to ini prvenstveno novim, osobnim kombinacijama, graenjem reenica, sintaktikim promjenama raznih vrsta. Sve ovo govori da jezik znanosti koristi prvenstveno direktna i intelektualna sredstva izraza, dakle rijei, koje imaju jasno definiran smisao, dok jezik knjievnosti koristi prije svega izraze izvan rijei, a to su za Ballya prvenstveno intonacija i sintaksa. Tehniki je izraz jezik misl, a knjievni je izraz jezik osjeaja: misao se najlake izraava jasno definiranom rijeju; osjeaj, koji je prirodno sintetian, nalazi svoj izraz u kombinacijama rijei i indirektnim afektivnim sredstvima.5. Stilistike vrijednostiBallyevo prouavanje stilistikih vrijednosti odvija se na tri stupnja: (1) delimitacija; (2) identifikacija; (3) stilistike vrijednosti.(1) Delimitacija. U Ballyevoj stilistici delimitacija znai odreivanje jedinice misli. Naime jedna jedinica misli nije nuno pokrivena jednom rijeju. Delimitacija je naoko mehanika radnja. Ipak, ona govori koliko stilistika uva jedinicu misli. Ovakva se stilistika moe shvatiti samo u onoj lingvistikoj koncepciji koja smatra da izraz predstavlja samo drugo lice misli i stvarnosti.Ako nam netko svojim ponaanjem smeta, za njega moemo rei da je trn u oku. Isti izraz moemo upotrijebiti ako je nekome doista neto (trn) upalo u oko. U prvom smo sluaju ovaj izraz upotrijebili u njegovoj stilistikoj vrijednosti, pa trn u oku oznaava jednu jedinicu misli; u drugom sluaju jednak izraz ima iskljuivo logiki, intelektualni sadraj, pa zato i ne predstavlja jednu, ve dvije jedinice misli. Ako za nekoga kaemo da je bava bez dna, onda je to slikovit izraz koji govori o rasipnoj osobi; tri leksike jedinice tada predstavljaju jednu jedinicu misli; ako pak doista govorimo o oteenoj bavi kojoj nedostaje jedan dio, onda bava bez dna ima dvije jedinice misli.Bally daje i sljedee primjere: chaleur solaire (suneva toplina) ili chaleur artificielle (umjetna toplina) izrazi su koji imaju po dvije jedinice misli; naprotiv izrazi kao chaleur suffocante (zaguljiva toplina) ili chaleur accablante (teka, muna toplina) predstavljaju po jednu jedinicu misli jer pridjevi imaju samo funkciju pojaavanja znaenja imenice.(2) Identifikacija. Delimitacija otvara put drugom stupnju Ballyeve stilistike analize - identifikaciji. Identifikacija je odreivanje izraza koji ima jednak jezini, intelektualni sadraj, ali ne ukljuuje stilistike, afektivne vrijednosti. Tako e identifikacija za trn u oku biti smetnja, a za bavu bez dna bit e rasipnik.(3) Stilistike vrijednosti. Usporedbom izraza koji slui za identifikaciju i stilistikog izraza dolazi se do stilistikih vrijednosti. Za izraz trn u oku, koji ima logiki smisao smetnje, moe se rei da je slikovit izraz, koji ivo govori mati i jasno odreuje angairanost govornika prema predmetu govora; ako govornik nije zainteresiran za osobu o kojoj govori, vjerojatnije je da e upotrijebiti neutralan izraz da bi opisao neku od njezinih osobitosti: uporaba afektivnog izraza prvenstveno pokazuje angairanost, afektivnost govornika.Izraajna sredstva odnose se meusobno; ne tvore cjelinu svojim brojem, ve sustav svojim grupiranjem i meusobnom penetracijom; jezini znakovi proizvode efekte tek u opoj i simultanoj reakciji jezinih sredstava; rijei se razumijevaju i osjeaju u neprestanoj i nesvjesnoj usporedbi koja se odvija u naem mozgu. Afektivne vrijednosti uvijek izviru iz usporedbe. One su uvijek relativne.Bally je stilistike vrijednosti traio na dvije razine: (1) prirodni stilistiki postupci i (2) postupci evokacije. Prirodni stilistiki postupci inherentni su izraajnim sredstvima. O prirodnim stilistikim postupcima govorimo kad neko izraajno sredstvo u nama budi osjeaj lijepog ili runog, ugodnog ili neugodnog, a da pri tom razmiljanje nita ne dodaje toj prvotnoj impresiji. Naprotiv, u sredstvima koja djeluju evokacijom izraz oznaava istu stvar kao i neki drugi izraz koji bismo upotrijebili; dva izraza ne razlikuju se u intelektualnom sadraju, ali uvijek postoji podsvjesno razmiljanje da je mogue u istoj prilici upotrijebiti drukiji izraz. Ako neki tehniki termin proizvede na nas neki utisak, to nije zato to on u sebi nosi neto afektivno, ve zato to evocira neki drugi kontekst, jedan drugi oblik aktivnosti u usporedbi sa svakodnevnim ivotom. Kako je u Ballyevoj stilistici zapravo sve relativno, jedan izraz moe biti i prirodno stilistiko sredstvo i sredstvo koje djeluje evokacijom.(1) Prirodni stilistiki postupci. U ovim se postupcima ostvaruje prirodna veza izmeu misli ili osjeaja i lingvistikih sredstava; postoji prirodna sposobnost nekih oblika ili struktura da izraze odreene kategorije misli ili osjeaja. U prirodne stilistike postupke Bally ubraja npr. deminutive i augmentative; ovi oblici, osim to izraavaju intelektualni sadraj veliine, imaju i stilistiku vrijednost: tako deminutiv izraava neto lijepo, drago i prijatno, a augmentativ neto runo, odbojno i neprijatno. Prirodna je takoer veza izmeu zvuka i smisla u onomatopejama. U prirodna sredstva takoer spadaju uzvici i elipse. Uzvici obino nemaju nikakvog konvencionalnog, jezinog sadraja: sadrajnost i izraajnost uzvika nalaze se iskljuivo u njihovim govornim ostvarenjima. Slino je i s eliptinim izrazima, koji svoju cjelovitost crpe iz konteksta i zato sadre jasno kontekst u svojim govornim ostvarenjima. Kod svih prirodnih postupaka rije je o motiviranim izrazima, tek to je onomatopeja motivirana jezinim sredstvima - glasovima, a uzvik, deminutiv, augmentativ i elipsa govornim sredstvima - globalnim govornim ostvarenjem, odnosno intonacijom, kako je to govorio Bally.(2) Stilistiki postupci evokacije. Stilistike vrijednosti mogu proizlaziti i iz evociranja neke sredine ili nekog konteksta. Evokativne vrijednosti vezane su uz ton (npr. kolokvijalni, formalni, uzvieni, vulgarni), uz vrijeme (npr. arhaizmi), uz govor drutvenih grupa ili profesija (npr. medicina, pravo, crkva, administracija) uz govor pojedinih krajeva (dijalektalne osobitosti govora). Ako se izraz iz jednog konteksta, u kojemu je posve normalan intelektualni izraz, prenese u drugi kontekst, on sa sobom nosi i svoj izvorni kontekst, koji je onda ishodite njegovih stilistikih vrijednosti. Dijalektalne rijei poput ufita za tavan, ugamana za runik ili pikabita za ormar u svom izvornom kontekstu nemaju nikakvih stilistikih vrijednosti; ali kada su te rijei upotrijebljene u standardnom govoru njihova je stilistika vrijednost upravo u evociranju opeg konteksta dijalekta, pa moda i dalje, u evociranju konteksta talijanskog jezika iz kojeg su dole u dijalekt. argonski izrazi poput love za novac, ljakera za radnika ili koe za odijelo imaju stilistiku vrijednost i u svom izvornom kontekstu; meutim, kada su upotrijebljeni u formalnom drutvenom dijalogu, njihova se stilistika vrijednost pojaava upravo zbog evociranja njihovog izvornog konteksta. Stilistika sredstva koja djeluju evokacijom otkrivaju se u kontrastu sa svojim kontekstom. Bally kae da su efekti koji proizlaze iz slikovitog izraza ee prirodni efekti, a ne efekti evokacije. Ipak, za ve navedene primjere bava bez dna ili trn u oku moemo rei da djeluju i kao prirodna sredstva i kao sredstva evokacije: oni djeluju izravno svojom slikovitou, ali i podsjeaju sluatelja na izvorni kontekst ovih slikovitih izraza.6. Direktna i indirektna izraajna sredstvaDirektna su sredstva izraza ona koja se ostvaruju rijeima ili izriajima i koja nemaju nikakvu stvarnost izvan tih rijei ili izriaja. Sredstva koja su neovisna o rijeima indirektna su sredstva izraza. Indirektna su izraajna sredstva: (1) sintaksa, (2) elipsa i (3) intonacija.(1) Sintaksa. Bally smatra da sintaksa ne bi trebala analizirati formalne postupke izraza, ve bi trebala krenuti od misli ili osjeaja i zatim traiti kakvim se jezinim oblicima te misli ili osjeaji izraavaju. Ako direktnim ili leksikim postupcima izraavamo elju, moemo upotrijebiti razliite rijei: elim, hou, udim, prieljkujem, eznem, teim itd. Ako se umjesto elim biti bogat kae elio bih biti bogat, to je istovremeno i leksika i sintaktika injenica; dakle i direktno i indirektno sredstvo jer se dio elje izraava ne samo leksiki, ve i glagolskim nainom (kondicionalom). U reenici Da sam bogat! elja se izraava iskljuivo sintaktikim postupkom; rije je o indirektnom izraajnom sredstvu; ova je reenica jak stilistiki izraz, a njezina je logika identifikacija: elim biti bogat; u logikoj identifikaciji elja je izraena direktnim sredstvima rijeima. U stilistikom izrazu elja nije izraena samo sintaktikim postupkom, ve i odgovarajuim govornim ostvarenjem: pojaanim intenzitetom, povienim registrom, veim rasponom intonacijskog luka.(2) Elipsa. Elipsa je indirektno sredstvo koje proizlazi iz nedostatka jednog ili vie jezinih elemenata koji su nekad bili nuni, ali koji nam vie nisu potrebni. Bally navodi tri vrste elipse: (1) elipsa kao tendencija manjeg napora; (2) elipsa kao necjelovita misao; (3) elipsa kao odraz afektivne situacije. Prve dvije grupe elipsa mogu ui u podruje stilistike, dok je trea iskljuivo u podruju stilistike.(1) Elipsa kao tendencija manjeg napora obino ne sadri afektivnih vrijednosti. Ovakvu elipsu vidimo npr. ako se francuski umjesto une voiture automobile (samohodna kola) kae auto (auto- = samo-); isto je kad une dclaration d'amour (izjava ljubavi) postaje samo une dclaration (izjava).(2) Elipsa kao necjelovita misao moe imati stilistiku vrijednost kad se npr. za opis neke stvari ne nalazi dovoljno jak izraz pa, kako kae Bally "glas ostaje visjeti na mjestu gdje bi se trebao nai taj izraz": Bilo je hladno...! (Il faisait froid...!) ili To je tako lijepo...!(C'est d'une beaut...!) primjeri su takvih elipsa. Zapravo vrijednost ovih izraza i nije u njihovoj eliptinosti, ve u intonaciji, koja je bitan nositelj afektivnog sadraja.(3) Elipsa kao odraz afektivne situacije takva je elipsa u kojoj je govorno ostvarenje glavni, ili ak iskljuivi nositelj emotivnog sadraja. U usklinoj se intonaciji neke rijei nuno istiu, a neke eliminiraju, i tako reenica postaje eliptina. Govorei o odnosu intelektualnih i afektivnih elemenata izraza Bally navodi sljedei primjer: ako sretnemo nekoga na mjestu gdje ga nismo oekivali, izrazit emo dvije stvari: (1) percepciju osobe koju smo sreli i (2) svoje iznenaenje. Bally nudi nekoliko izraza u kojima afektivnost postupno raste:udim se to vas vidim ovdje.Gle! Vi ste ovdje?Odakle vi ovdje!Vi!O!Navedeni primjer jasno pokazuje da se usporedno s porastom afektivnosti smanjuje koliina leksikog materijala, ili tonije da se razgrauje jezini ustroj. U krajnje intelektualnom izrazu sve je reeno leksikim sredstvima u sloenoj reenici; uenje nije izraeno govornim vrednotama (povienim registrom, ubrzanim tempom, pojaanim intenzitetom), ve opisno, leksikim sredstvima (udim se). Kako afektivnost raste, reenini se ustroj razgrauje: sloena reenica postaje prosta, a izrijekom izraeno uenje ostvaruje se iskljuivo govornim vrednotama: uzvikom (Gle!) i uzlaznom intonacijom (Vi ste ovdje?), koja izjavnu reenicu pretvara u pitanje uenje. Uz daljnji porast afektivnosti prosta reenica postaje eliptina i nuno usklina (Odakle vi ovdje!); zatim se izraz reducira na samo jednu rije (Vi!) i konano na usklik, koji i nema nekog jezinog znaenja. Bally kae da ovaj usklik (O!) kao krajnji oblik afektivnog izraza ne izgleda kao neka jezina injenica, a ipak je, zahvaljujui svom govornom ostvarenju, posve razumljiv za primatelja poruke.(3) Intonacija. Govorei o afektivnoj vrijednosti sintaktikih postupaka, a posebno o elipsi, zapravo smo govorili o afektivnoj vrijednosti intonacije. Pod terminom intonacije Bally ne podrazumijeva samo melodijsku liniju promjena osnovnog tona, ve cjelokupno govorno ostvarenje. Bally razlikuje izgovor od intonacije: (1) izgovor predstavljaju vokalni fenomeni koji su automatizirani i lieni svake znaenjske ili izraajne vrijednosti; oni obiljeavaju govornika, ali ne i sadraj njegova govorenja: rije je o specifinom nainu izgovora pojedinih glasova - dijalektalnom ili patolokom; npr. nerazlikovanje afrikata, kao dijalektalna osobitost, te rotacizam ili sigmatizam, kao patoloke osobitosti, mogu obiljeavati izgovor neke osobe, ali ni u emu ne mijenjaju sadraj njegovog iskaza; (2) intonaciju, naprotiv, ine foniki elementi govora koji se mogu povezati s nekim sadrajem, intelektualnim ili afektivnim: intonacija za Ballya predstavlja stalni komentar misli. Leksiki jednaka reenica moe se ostvariti kao izjava ili kao pitanje: Marko pjeva. Marko pjeva?; tu je rije o razlici u logikom, intelektualnom sadraju. Ako se ova reenica ostvari kao uzvik, rije je o afektivnom sadraju. I dalje: ova se reenica, ovisno o kontekstu, moe ostvariti kao izraz radosti ili tuge, iznenaenja ili prezira, straha ili bijesa; i to su sve afektivne vrijednosti, afektivni sadraji, izraeni iskljuivo govornim ostvarenjem, odnosno intonacijom u irem smislu rijei, kako to govori Bally.Intonacija je indirektno sredstvo izraza: ona moe oznaiti logike sadraje jednako kao i afektivne vrijednosti; ona moe ublaiti ili pojaati intenzitet osjeaja. Vanost intonacije raste usporedno s porastom afektivnosti i zato Bally kao najefikasniji nain studija intonacije predlae spontane izraze boli, tuge ili radosti, koji se najvie udaljavaju od intelektualnog izraza. Intonacija je jedini nositelj afektivne vrijednosti u istim uzvicima (A!, Ah!, O!, Oh!); to su nenamjerni usklici ugode, boli, iznenaenja, tuge, radosti i dr., i oni izraavaju iste afektivne sadraje. Usklici se ne mogu izgovoriti ni zamisliti bez afektivne intonacije.Uzvici i gramatike rijei dvije su razliite kategorije indirektnih sredstava izraza, i to zbog toga to im nedostaje po jedan od elemenata kojih jedinstvo ini direktna sredstva izraza: isti uzvici nemaju nikakvog intelektualnog ili logikog sadraja, a gramatemi nemaju nikakve afektivne vrijednosti.Intonacija, dakle cjelokupno govorno ostvarenje, bitan je, zapravo jedini nositelj afektivnog sadraja iskaza. Zato je donekle udno to Bally o intonaciji govori kao o indirektnom sredstvu izraza. Bally kao da nije bio svjestan kljunog zaokreta koji je donijela njegova stilistika, kao da nije bio svjestan velikih dosega svoje stilistike: jer on rijei (leksike elemente) naziva direktnim sredstvima izraza, a intonaciju, sintaksu i elipsu indirektnim sredstvima izraza. Ipak, Bally u analizu jezinog izraza jasno unosi intonaciju, poevi od uvodnog dijela, kada o intonaciji govori kao o dijelu jezine djelatnosti, zatim kada intonaciju izravno povezuje s izrazom misli i osjeaja, pa do stalnog ukljuivanja intonacije u odreivanju stilistike vrijednosti nekog izraza, kada intonaciju opisuje kao stalni komentar misli. Uostalom, Bally i izrijekom kazuje da ne znai da indirektna sredstva izraza manje spontano djeluju na nas, ve upravo suprotno.7. Sintetinost Ballyeve stilistikeKljuna je vrijednost Ballyjeve stilistike u njezinoj sintetinosti. Sintetinost je vidljiva u samom pristupu prouavanju jezika: to nije prouavanje jezinih znakova i njihovih meusobnih odnosa, ve prouavanje odnosa koji povezuju jezinu djelatnost s milju. Sintetinost je vidljiva u postupku delimitacije, kada se ne odreuju leksike jedinice, ve jedinice misli. Sintetinost je prisutna i u postupku odreivanja stilistikih vrijednosti: zbog relativnosti izraajnih sredstava uvijek mora postojati kontrast izmeu dva ili vie moguih izraza; afektivna vrijednost nekog jezinog sredstva proizlazi tek iz usporedbe i kontrasta s izrazom koji slui kao logika identifikacija. Kljuni je element stilistike vrijednosti govorno ostvarenje, dakle cjeloviti izraz kao odraz naih misli i osjeaja i kao odraz konteksta u kojem se odvija komunikacija. Govorni se izraz ne moe artikulirati na manje sastavne dijelove, on je globalan, sintetian po svojoj prirodi. A govor je kljuna vrijednost Ballyeve stilistike.Literatura: Charles BALLY. Trait de stylistique franaise, I, II. Genve, Paris, Georg, Klincksieck, 1951.Petar GUBERINA. Stilistika. Zagreb, Zavod za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1967.Pierre GUIRAUD. La Stylistique. Que sais-je?, Paris, Presses universitaires de France, 1963.Michael RIFFATERRE. Criteria for Style Analysis. Word, 15, 1959, 1, 154-174.Milivoj SOLAR. Stilistika. U: Teorija knjievnosti. Zagreb, kolska knjiga, 1997; str. 67-96.LINGVISTIKA STILISTIKAKako stilistika govori o izraajnim sredstvima u jeziku, ona se naziva i lingvistikom stilistikom. Lingvistika stilistika nastoji preslikati uobiajeni gramatiki opis jezika. Tako se, ovisno o jezinoj razini na kojoj se ostvaruje stilistiki postupak, govori o fonostilistici, morfostilistici, semantostilistici ili sintaktostilistici; a kada je rije o jedinicama stilskog izraavanja stilemima, spominju se: fonostilemi, morfostilemi, semantostilemi i sintaktostilemi.1. Fonostilistika Fonostilistika istrauje jedinice stilske izraajnosti ostvarena na razini fonetike; fonostilemi su npr. svi glasovni postupci graenja prostora pjesme: aliteracija, asonanca, pjesniki homofoni, rima. Jedan od fonostilema je i naglasak isticanja (fran. accent d'insistance), pojava je u kojoj je stilistika vrijednost sadrana iskljuivo u govornom ostvarenju: pojaanom intenzitetu i produenom izgovoru naglaenog vokala te veoma napetom izgovoru poetnog konsonanta; ako poetnog konsonanta nema, neizbjean je izgovor laringealnog okluziva ispred poetnog vokala. Identian jezini izraz, npr. divno, moe izraziti nau neutralnost ili angairanost; ako o neemu govorimo sa stvarnim, spontanim ushienjem, napetije emo izgovoriti poetni konsonant (d), naglaeni emo vokal (i) produiti i izgovoriti ga jaim intenzitetom.Katkad se zbog naglaska isticanja, a to znai zbog velike napetosti kojom se izgovara poetak rijei, moe i naglasak rijei pomaknuti na prvi slog: npr. izvnredno u stilistikom izrazu moe prijei u zvanredno. Tako je prema mjestu naglaska (ali i prema drugim ve opisanim govornim znaajkama naglaska isticanja) mogue razlikovati ovaj prilog ili pridjev u njegovoj logikoj i afektivnoj uporabi: izvnredni profesor oznaava znanstveni stupanj, zvanje (u opoziciji izvanredni/redovni profesor); zvanredni profesor govori o naem zadovoljstvu radom nekog profesora, dakle naem osobnom stavu prema njemu. Meutim, kako ve sam pridjev ukljuuje neke stilistike vrijednosti (posebno u odnosu na leksiki neutralne sinonime poput dobar, vrijedan), odnosno ee ga nalazimo u stilistiki obiljeenim kontekstima, kao njegov uobiajeni izgovor prihvaamo izvanredno, dakle izgovor pod utjecajem naglaska isticanja. Zanimljivo je vidjeti kako nai rjenici biljee naglasak na ovoj rijei. Hrvatskosrpsko-francuski rjenik Dayrea, Deanovia i Maixnera (1956) biljei oblik izvnredan, izvnredno; isti naglasak biljei i Aniev Rjenik hrvatskoga jezika (1994). Rjenik hrvatskoga jezika Leksikografskog zavoda i kolske knjige (2000) kod priloga biljei samo oblik izvanredno, dok kod pridjeva dozvoljava oba mjesta naglaska, ali kao primarno biljei kratkosilazni naglasak na prvom slogu: izvanredno. Oba naglasna oblika biljei i Hrvatski jezini savjetnik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (1999). U francuskom, gdje je naglasak rijei uvijek na zadnjem slogu, prilikom ostvarivanja naglaska isticanja stvara se mnogo jai naglasak na prvom slogu rijei. Naglasak isticanja stilistiki je postupak kojim bitno odreujemo sadraj nekog iskaza te ga stoga zovemo fonolokim fonostilistikim postupkom. Kad govorimo o sadraju stilistikog izraza onda prvenstveno mislimo na obavijest o govorniku, o njegovom stavu prema predmetu govora.Fonostilistike postupke koji govore iskljuivo o govorniku (npr. dijalektalni ili neuobiajen izgovor pojedinih glasova), a nemaju veze s predmetom govora, zovemo fonetskim fonostilistikim postupcima. Takvim se postupkom slui Ranko Marinkovi u svom romanu "Kiklop" da bi to vjernije prikazao jedno lice - Hermafrodita: Pa jefte, gofpodine pukovnie - uvjereno odgovara Herma - dofadno je. Ofobito uvee... nema fe fta vaditi, pvodajemo fjake... Govorni poremeaji - sigmatizam i rotacizam - ne odnose se na predmet govora, stalno su prisutni u govornika te karakteriziraju iskljuivo njega, ali ne i njegov odnos prema sadraju, poruci. Fonetski fonostilistiki postupci odgovaraju onome to Bally naziva izgovorom, a fonoloki fonostilistiki postupci onome to naziva intonacijom.2. MorfostilistikaMorfostilistika opisuje jedinice stilske izraajnosti ostvarene na razini morfologije, dijela gramatike koji prouava vrste rijei i njihove oblike. Najei i najoitiji morfostilistiki postupci su deminutiv i augmentativ, jer oni gotovo redovito osim intelektualne poruke (izraza veliine) nose i stilistiku, afektivnu poruku, dakle stav govornika prema predmetu govora. Tako npr. ptiica ne znai samo da je ptica mala, ve da nam je draga, simpatina, lijepa; isto tako ptiurina ne znai samo neto veliko, ve i runo, odbojno, antipatino. Slino je i u primjerima kuica - kua - kuerina, enica - ena - enetina ili enturina, ruica - ruka - ruetina. Teko je prihvatiti izreku Moja kuica, moja slobodica u "intelektualnoj" verziji Moja kua, moja sloboda jer bi u takvom izrazu bila odsutna sva ljubav, intimnost i toplina, koje sadre deminutivi. Jasno je da je ova izreka posve neprihvatljiva i u "augmentativnoj" verziji Moja kuerina, moja slobodurina, jer dovodi do oitog nesklada izmeu stilistikog postupka i logikog sadraja. Oblik kuerina, upravo kao i oblik kuica ne govore prvenstveno o veliini stambenog prostora, ve o govornikovom stavu prema tom prostoru. Stilistika vrijednost izraza jaa je od njegova logikog sadraja. Deminutivi i augmentativi mogu izgubiti svoju stilistiku vrijednost: tako se npr. francuski deminutiv cigarette (cigareta, izvorno: mala cigara) vie ne doivljava kao deminutiv, pa danas ima samo svoj logiki sadraj; isti odnos nalazimo u hrvatskom u opoziciji lonac loni, gdje je deminutiv tek racionalna oznaka veliine, ali ne i stilistike vrijednosti. Neki augmentativi nemaju pejorativnu, ve naprotiv laudativnu vrijednost, kao npr. momina ili junaina. Slino je i s augmentativnim oblicima u nekim primorskim govorima, gdje oblici poput ruina, maletina, Reina nemaju pejorativnu vrijednost; isto je i s imenima popularnih istarskih pukih likova Jurina i Franina, a i s brojnim prezimenima koja imaju augmentativne nastavke: Veerina, Turina, urina, Markovina. 3. SemantostilistikaSemantika je lingvistika disciplina koja izuava znaenje rijei, sintagmi, reenica, a semantostilistika opisuje stilistike postupke ostvarena na razini semantike. Uobiajeni semantostilistiki postupak uporaba je rijei u tzv. prenesenom znaenju. Svinja je korisna domaa ivotinja primjer je intelektualne, logike uporabe rijei svinja; naprotiv, u reenici On je prava svinja! isti je leksiki oblik upotrijebljen u prenesenom smislu: ne odnosi se vie na ivotinju, ve na ovjeka koji ima neka negativna obiljeja, a to su fizika ili moralna prljavtina. Radi se, dakle, o stilistikoj vrijednosti ostvarenoj na semantikoj razini. Slina je i uporaba rijei zvijer u primjerima: Lav je zvijer iz porodice maaka. Ti si pijanac i provalnik i gad i zvijer, a ja te ipak ljubim. (M. Krlea. Michelangelo Buonarroti)Meu semantostilistike postupke ubrajaju se i sinonimi; sinonimi se obino definiraju kao rijei istog ili slinog znaenja, ali razliitih stilistikih vrijednosti. Kada Mato u sonetu 1909. pie stih Jer takvo lice ima moja mama, on ve samim odabirom rijei mama, a ne majka ili mati, govori o njenosti i ljubavi. Pranji govori o nizu sinonima upotrijebljenih u istom tekstu, Krleinoj drami Gospoda Glembajevi. Govorei o svojoj majci Leone koristi emotivno obojenu rije mama.Ja sam je upoznao onog istog zimskog jutra, kada se otrovala mama! Mama je leala mrtva, a ova je ena dola s velikom kitom Parma ljubiica i sa svojim maltezijanskim pinem Fifijem.Govorei o istoj osobi stari Glembay, koristi neutralnu rije majka.Ja sam sedam godina nosio tvoju majku na ovim svojim rukama, a nisam joj se pribliio nikada ni za jedan jedini milimetar.Kada barunica Castelli govori o istoj osobi, ona upotrebljava oblik gospoa majka.Mene je va otac etiri godine muio, on je meni etiri godine dosaivao, on je htio da se ustrijeli pred mojim oima, on je plakao na koljenima, ali ja nisam htjela skandala, ja zbog vae gospoe majke nisam htjela da se on rastane.Rijei mama, majka i gospoa majka imaju isto logiko znaenje, ali posve razliite stilistike, afektivne vrijednosti. Ove rijei imaju stilistiku vrijednost ak i kad su izdvojene iz svog konteksta: mama sadri ljubav i njenost; majka je neutralan izraz, a gospoa majka govori o pristojnosti, ali i distanci prema osobi o kojoj se govori. Stari Glembay koristi jo jedan sinonim - mati.Vidi li, i u tome si Danielli! Ne govoriti istinu, to ste vi Daniellijevi uvijek u stanju. Ali to priznati? Ne! Nikada! Pljunuti nekome u lice venecijanski, poniziti ga i zaprljati, to da, da, to je vama u krvi. Ali kada je rije o konsekvencama, onda utnja. Upravo takva bila ti je i mati.Za rije mati, ako je izdvojena iz konteksta, moglo bi se rei da je neutralan izraz; meutim, u navedenom primjeru, u kontekstu u kojem je upotrijebljena, ona dobiva vrijednost osornosti, neprijateljskog stajalita, ak mrnje. Tako za neke izraze moemo rei da je rije o prirodnim stilistikim vrijednostima: oblik mama sam po sebi nosi stilistiku vrijednost; stilistiki neutralan oblik mati moe dobiti stilistiku vrijednost zavisno o kontekstu u kojemu je upotrijebljen.I u primjeru iz Tadijanovieve pjesme Dugo u no, u zimsku bijelu no rijei mati i majka dobivaju svoju stilistiku vrijednost iz konteksta.Dugo u no, u zimsku gluhu noMoja mati bijelo platno tka. Njen pognut lik i prosjede njene koseOdavna je ve zalie suzama.Trak lampe s prozora pruen je itavim dvoritemPo snijegu to vani padaU tiini bez kraja, u tiini bez kraja;Aneli s neba, njenim rukama,Sputaju smrzle zvjezdice na zemljuPaze da ne bi zlato moje probudili.Dugo u no, u zimsku pustu noMoja mati bijelo platno tka.O, majko alosna! kai, to to sjaU tvojim oimaDugo u no, u zimsku bijelu no?Oito je da cjelokupni kontekst daje stilistiku vrijednost rijeima mati i majka; to je kontekst njenosti i ljubavi; a taj se kontekst odraava u govornom ostvarenju ovih rijei. Kontekst Tadijanovieve pjesme bitno je drukiji od konteksta u kojem Glembay kae: Upravo takva bila ti je i mati. Kada Glembay koristi rije majka, onda moemo govoriti o neutralnom izrazu, koji ne ukljuuje stilistike vrijednosti; ali u Tadijanovievoj pjesmi majka ne moe biti stilistiki neutralan izraz: i to ne samo zbog neposrednog konteksta, koji sadri uzvik, vokativ te inverziju imenice i pridjeva, ve zbog cjelokupnog konteksta pjesme.4. SintaktostilistikaAko se stilistika vrijednost ostvaruje na razini ustroja reenice, sintakse, rije je o sintaktostilistici. Neki od sintaktostilistikih postupaka su npr: (1) inverzija, (2) distorzija, (3) elipsa, (4) opkoraenje ili pak (5) posebno vezivanje sloenih reenica. (1) Inverzija oznaava poseban, stilistiki obiljeen red rijei. Mogue su primjerice inverzije subjekta i predikata, predikata i objekta ili atributa i imenice. Kako se u hrvatskom odnos subjekta i objekta ne iskazuje redom rijei, ve odgovarajuim gramatemima, reenice Ivan voli Jasnu i Jasnu voli Ivan imaju posve jednak logiki sadraj. U drugom je primjeru rije o inverziji, odstupanju od uobiajenog reda rijei: objekt dolazi na prvo, jako mjesto u reenici. Objekt se tako istie, odnosno naglasak reenice nuno se ostvaruje na objektu: Ivan voli upravo Jasnu, a ne neku drugu. Prvi primjer u stilistiki neobiljeenom redu rijei (subjekt - predikat - objekt) nema odreeno govorno ostvarenje: naglasak reenice moe se ostvariti na bilo kojem dijelu reenice: a to ovisi o kontekstu, leksikom ili situacijskom. Naprotiv, drugi primjer, u stilistiki obiljeenom redu rijei, ima ukodirano i govorno ostvarenje: on se mora ostvariti s reeninim naglaskom na objektu. U reenicama Pjeva Marko ili Gleda Ivan predikat prethodi subjektu pa se stoga i govorno istie: nosi naglasak reenice. Isto je i u Ujevievim stihovima:Gorak je vijenac pelina,mraan je kale otrova, (T. Ujevi, Svakidanja jadikovka)Imenski predikati (Gorak je, mraan je) nalaze se ispred svojih subjekata i to na poetku reenice i na poetku stiha, pa se zato i govorno nuno istiu.U sljedeem primjeru u inverziji se istie predikat (bruji), koji prethodi svom subjektu, i atributi (buntovne, tmaste i sane), koji slijede svoju imenicu.Oko njih bruji orkestar kolesa i sirena, u njima apuu rijei buntovne, tmaste i sane. (T. Ujevi, in sputanih ruku)(2) Distorzija je postupak odvajanje dijelova iskaza koji su logino povezani; distorzija istie pojedine dijelove iskaza tako da ih osamostaljuje, pa time i govorno obogauje; u isticanju dijela iskaza i u govornom rezimiranju konteksta distorzija ima vrijednost elipse, a esto je i sama eliptina reenica. Gle, iza hrastove ume, u tamnom sjaju i tiini,Mjesec se pomalja. Rumen. Okrugao. (D. Tadijanovi, Mjeseina)A padaju zvijezde. Sumporne i plave. (M. Krlea, No)I jednostavna inverzija zapravo je distorzija, posebno ako se atributi odvoje od imenice zarezom ili u zaseban stih:Al grmnu s ulice vika, divlja, pobona, arka:(S. S. Kranjevi, Dva barjaka)Dua mi je zvijezdaalosna i crna. (M. Krlea, No)U svim navedenim primjerima distorzije govorno se istiu osamostaljeni atributi; oni zapravo imaju vrijednost cjelovite reenice, jer u svojim govornim ostvarenjima opetuju itav kontekst.(3) Elipsa je izostavljanje jedne ili vie rijei u reenici. Veoma su este elipse glagola, pa se elipsa poistovjeuje s bezglagolskom reenicom. Eliminiranjem glagola obino se eliminira izraz trajanja, i zato se bezglagolska reenica prima kao slika. Teku oblaci, tee vrijeme, gibaju se sjene, samo straa stoji i bije se sa snom. Vjetar u omorikama. Kapljice na granama. Golubovi. (M. Krlea, Hrvatski bog Mars)Protjecanje vremena u navedenom primjeru posebno je istaknuto inverzijama subjekta i predikata; tome se najprije suprotstavljaju subjekt i predikat u neinverziji (straa stoji) i posebno bezglagolske reenice.Bezglagolska reenica svoju slikovitost, viedimenzionalnost, prostornost pokazuje prije svega svojim govornim ostvarenjem: velikom koncentracijom govorne energije u jezino reduciranom izrazu.Pokraj rijekeStari samostan.Siv i tih.U kutovima mirneLedene sjene.(D. Tadijanovi, Samostan)Bezglagolska reenica uvijek dobiva svoju cjelovitost u kontekstu; zbog vreg vezivanja uz kontekst, zbog traenja oslonca u kontekstu, bezglagolska reenica sadri itav kontekst u svom govornom ostvarenju; upravo je zato rezimiranje prethodnog konteksta esta funkcija bezglagolske reenice: I bez pozdrava, bez stiska, utonuli u ivot,idemo jedni uz druge.Mrtvi i ivi. Jedni uz druge(J. Katelan, Susreti)Elipsa i distorzija veoma su slini postupci, a njihova je govorna funkcija posve jednaka: isticanje vlastitog sadraja te saimanje ireg konteksta. Bitna je znaajka elipse razgraivanje sintaktikog ustroja, a to je i nain isticanja sadrajnosti i izraajnosti govornog ostvarenja. Krajnji su eliptini oblici uzvici: oni nemaju nikakvog jezinog sadraja i njihova se vrijednost nalazi iskljuivo u govornim ostvarenjima, koja odraavaju kontekst ili govornu situaciju u kojoj su nastali. Uzvici jasno pokazuju osnovni smisao govorne stilistike: jezini ustroj, a to znai konkretan stilistiki postupak ili iri kontekst, upuuje na govorno ostvarenje, koje je iskljuivi nositelj stilistikih vrijednosti iskaza. (4) Opkoraenje je postupak koji proizlazi iz uzajamnog djelovanja sintakse i versifikacije: sintaktika se cjelina ne podudara s versifikacijskom i to bitno mijenja ritmiki ustroj iskaza. Opkoraenje se ponekad opisuje i kao nametanje govorne intonacije stihu: a nametanje govorne intonacije stihu esto je u funkciji isticanja dijela iskaza koji je prebaen u sljedei stih, jer se taj dio nalazi iza pauze, koja oznaava zavretak versifikacijske cjeline stiha, i iza uzlazne intonacije, koja pokazuje da sintaktika jedinica ne zavrava zavretkom stiha:Ej konjanie, moj konjanie,dug li je put? Gdje li jezvijezda tvoja?(J. Katelan, Konjanik)Vinograd moga je oca ovjenan zelenim vijencemMaslin. Pod njima ja sam u vruijem danima ljetnim,Groe dok zrijalo i pjev cvrka ibao uzduh,Gledo u zanosu svijetle vizije to ih je PodnePred oima stvaralo mojim. (V. Nazor, Maslina)U navedenim primjerima govorno se istiu dijelovi sintaktike cjeline prebaeni u sljedei stih: zvijezda tvoja i maslina.(5) Sintaktostilistiki postupak moe se ostvariti na razini itave reenice. O stilistici sloenih reenica kod nas je govorio Petar Guberina. V. Govorna stilistika Petra Guberine. Pogledajmo sljedee reenice: Ne izlazim jer pada kia.Ne izlazim kad pada kia.Pada kia tako da ne izlazim.Pada kia, pa ne izlazim.Pada kia i ne izlazim.Pada kia, ne izlazim.Ne izlazim, pada kia.Sve navedene reenice imaju posve jednak logiki sadraj: to je veza uzroka (pada kia) i posljedice (ne izlazim). Meutim, veznici ukazuju na razliite aspekte tog odnosa: isticanje uzroka (jer), posljedice (tako da) ili vremena (kad), i zato su razlike meu reenicama stilistike. Logiki se isti odnos moe iskazati sastavnim veznicima i, i pa, ili ak bez veznika. Izraajnost je to vea to veznik manje upuuje na odnos misli: veznik i tek ukazuje na povezanost misli, ali ne i na pojedine aspekte tog odnosa, jer ih zapravo sve sadri. Isto je i s primjerima bez veznika, koji ne odreuju detaljno odnos dviju reenica, ve sadre sve mogunosti.Za stilistiku je vrijednost posebno znaajan primjer povezivanja reenica bez veznika. Kada nema veznika, vrednote govornog jezika upuuju na povezanost dviju misli. Pogledajmo kretanje osnovnog tona u reenicama s veznikom i bez veznika: (1) Ne izlazim jer pada kia:U reenici Ne izlazim jer pada kia nema veih tonskih skokova: intonacija se u prvom dijelu (Ne izlazim) lagano die i u drugom dijelu (jer pada kia) lagano pada; poetak je reenice na 170 Hz, intonacijski je vrh na 220 Hz, a zavretak na 115 Hz; itava se reenica izgovara kao jedan fonetski blok, dakle bez pauze. (2) Ne izlazim, pada kia:U primjeru Ne izlazim, pada kia intonacija se znaajno die u prvom dijelu, a zatim naglo pada: tonski je poetak reenice (180 Hz) jednak prvom primjeru (Ne izlazim jer pada kia), ali se ovdje intonacijski vrh nalazi na 300 Hz i nakon toga intonacija naglije pada. Ovakav raspored vrednota govornog jezika stilistiki je znaajan i nuan: govori o logikoj povezanosti misli i o jakoj izraajnosti, emotivnoj angairanosti govornika.Razliite vrste sloenih reenica mogu se povezati istim veznikom:Sjedimo i razgovaramo.Radio je i uspio je.Radio je i nije uspio.Usprkos jednakom vezniku logiki su sadraji ovih reenica posve razliiti: u prvom primjeru rije je o povezivanju dviju usporednih radnji; u drugom primjeru radnje stoje u odnosu uzroka i posljedice; odnos misli (ne veznik!) u treem primjeru govori da je rije o dopusnoj reenici. O tome govori i kretanje osnovnog tona. (1) Sjedimo i razgovaramo:Intonacija se u prvom primjeru lagano die i vrlo blago sputa, pauze nema; reenica zapoinje na 205 Hz, intonacijski je vrh na 240 Hz, a zavretak na 130 Hz.(2) Radio je i uspio je:U drugom se primjeru intonacija mnogo vie die: tonska visina poetka iznosi 170 Hz; intonacijski je vrh na 280 Hz, a zatim slijedi silazni dio intonacije do visine od 120 H; ovakav raspored vrednota govornog jezika govori o logikoj povezanosti misli, o odnosu uzroka i posljedice, koji nije dodatno leksiki iskazan veznikom; znaajna je i pauza izmeu dviju reenica.(3) Radio je i nije uspio:U treem je primjeru prvi dio reenice jednak prvom dijelu uzrono-posljedine reenice: intonacijski se raspon kree od 170 Hz na poetku do 290 Hz na intonacijskom vrhu; intonacija drugog dijela bitno se razlikuje od intonacije drugog dijela uzrono-posljedine reenice: u dopusnoj reenici, prije pada intonacije, koji oznaava njezin zavretak, nalazi se jo jedan vrh na 240 Hz; i upravo taj dio svojom tonskom visinom govori o neispunjenoj posljedici mogueg uzroka; nema logikog slijeda injenica: vii tonovi zavrnog dijela reenice zapravo sadre pitanje ili uenje: kako to da nije uspio kad je toliko radio? I ovdje je znaajna pauza izmeu dviju reenica.Svi navedeni primjeri sintaktostilistike pokazuju da se oni mogu opisati i sa stajalita njihovih govornih ostvarenja, dakle kao postupci fonostilistiki; jasno, ako fonostilistiku shvatimo neto ire, dakle ne kao dio stilistike koji se bavi samo glasovnim, ve openito govornim postupcima. Kodiranje sintaktikim postupcima odraava se i u govornom ostvarenju tih postupaka. Zajednika znaajka svih navedenih sintaktostilistikih postupaka u tome je to oni odraavaju kontekst u kojem su nastali, pa je zato i njihovo govorno ostvarenje zadano; stilistiki je postupak ne samo izraajan, ve i skraen izraz: njegova je vrijednost u njegovom govornom ostvarenju, koji u zgusnutom obliku sadri itav kontekst. 5. Govorna stilistikaI postupke semantostilistike mogue je promatrati kroz njihova govorna ostvarenja: svinja, zvijer i sl. ne mijenjaju samo svoj osnovni smisao unutar nekog konteksta, ve i svoja govorna ostvarenja. Iz samog govornog ostvarenja ovih rijei moe se zakljuiti je li rije o ivotinji (logiki sadraj) ili o ovjeku (stilistike vrijednosti). I opet je jasno da govorno ostvarenje u sebi saima itav kontekst; kontekst se odraava u govornom ostvarenju. Upravo zato to se kontekst odraava u govornom ostvarenju i posve neutralne rijei mogu postati nositelji stilistikih vrijednosti. O tome jasno govore uporabe rijei mati ili majka u Krleinoj drami "Gospoda Glembajevi" i u Tadijanovievoj pjesmi "Dugo u no, u zimsku bijelu no" . Isto je i s postupcima morfostilistike. ruica - ruka - ruetina, kuica - kua - kuerina, enica - ena - enetina ne razlikuju se samo morfoloki, ve i u svojim govornim ostvarenjima; naime, svaki od ovih oblika zahtijeva i odgovarajue govorno ostvarenje, koje nosi emotivni, stilistiki sadraj. Oblici deminutiva i augmentativa nose obavijest o veliini, a njihova govorna ostvarenja nose obavijest o stavu govornika, o tome je li ta veliina lijepa ili runa, draga ili odbojna.Postupke sintaktostilistike, semantostilistike i morfostilistike mogue je promatrati kroz njihova govorna ostvarenja; mogue ih je, dakle, opisati kao postupke fonostilistike. Konano, i vrijednost samih fonostilistikih postupaka u uem smislu nije u njihovom glasovnom sastavu, ve prvenstveno u govornim ostvarenjima tih glasova. Ono to daje stilistiku, izraajnu vrijednost svim navedenim primjerima nije njihov oblik, smisao ili struktura, ve njihovo govorno ostvarenje, koje je povezano s oblikom, smislom ili strukturom, i u kojemu se odraavaju oblik smisao ili struktura, ali koje je samo po sebi nositelj svoje vrijednosti, svog stilistikog sadraja: oblik kuica znai neto malo, a govorno ostvarenje koje iz tog oblika proizlazi nosi vrijednost malog, dragog, simpatinog; rije svinja u odreenom kontekstu znai ovjek kao svinja, a govorno ostvarenje izraava nae miljenje o takvom ovjeku; sloena reenica Radio je i nije uspio oznaava nelogian slijed dogaaja, ali tek govorno ostvarenje izraava nae uenje ili razoaranje. Mogunost svoenja svih stilistikih postupaka na postupke fonostilistike, odnosno injenica da je govorno ostvarenje bitna dimenzija stilistikih postupaka, upuuje na to da je kod afektivne stilistike rije o jednom novom, bitno drukijem pogledu na probleme ljudskog izraza, koji premauje klasine kategorije fonetike, morfologije, semantike i sintakse. Naime, stilistika kao znanost o afektivnoj vrijednosti izraza, kao znanost o govoru, bavi se prije svega govornim ostvarenjem, koje razni jezini stilistiki postupci mogu vie ili manje uspjeno kodirati.Upravo mogunost svoenja raznih stilistikih postupaka na postupke fonostilistike, naravno ako fonostilistiku shvatimo ne samo kao stilistiku glasova, ve kao stilistiku govora, jasno iskazuje bitnu novost Ballyeve stilistike: to je govorna stilistika; to je stilistika ije su bitne dimenzije govorne vrednote, stilistika koja pokazuje ne samo sadrajnost, ve i izraajnost govora. Kada opisujemo stilistiku mogue je govoriti i u kategorijama klasine gramatike; ali upravo injenica da govorno ostvarenje moe biti zajedniki nazivnik svih stilistikih postupaka pokazuje stvarnu vrijednost i stvarnu novost afektivne stilistike.Literatura:Antica ANTO. Osnove lingvistike stilistike. Zagreb, kolska knjiga, 1972.Marcel CRESSOT. Le Style et ses techniques. Paris, 1963.Ivo FRANGE. Stilistike studije. Zagreb, Naprijed, 1959.Petar GUBERINA. Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes en franais et en croate. Zagreb, tamparija Gaj, 1939.Jules MAROUZEAU. Prcis de stylistique franaise. Paris, 1950.Krunoslav PRANJI. Jezik i knjievno djelo. Zagreb, kolska knjiga, 1968.Krunoslav PRANJI. Stil i stilistika. U: kreb, Zdenko, Stama, Ante. Uvod u knjievnost. Teorija, metodologija. Zagreb, Grafiki zavod Hrvatske, 1983., str. 253-302.Krunoslav PRANJI. Jezikom i stilom kroza knjievnost. Zagreb, kolska knjiga, 1986. Michael RIFFATERRE. Criteria for Style Analysis. Word, 15, 1959, 1, 154-174.Stephen ULLMANN. Language and Style. Oxford, Basil Blackwell, 1964.Viktor VINOGRADOV. Stilistika i poetika. Sarajevo, 1971.Branko VULETI. Fonetika knjievnosti. Zagreb, Sveuilina naklada Liber, 1976.Branko VULETI. Fonetika pjesme. Zagreb, FF Press, 2005.Katie WALES. A Dictionary of Stylistics. Harlow, London, Pearson Education, Longman, 2001.GOVORNA STILISTIKA PETRA GUBERINE1. Vrednote govornog jezikaPetar Guberina nije samo prihvatio i nastavio osnovne misli Ballyeve stilistike, ve je tu stilistiku i znaajno proirio i obogatio.Bally je pisao o govornim vrednotama tek kao o indirektnim sredstvima izraza; direktna sredstva izraza za Ballya su rijei. Guberina se intenzivno bavio upravo tim indirektnim sredstvima izraza; on ih naziva vrednotama govornog jezika; nadalje, u istraivanja vrednota govornog jezika uvodi eksperimentalne tehnike. U svojoj knjizi Zvuk i pokret u jeziku Guberina definira vrednote govornog jezika kao elemente jezinog izraza koji imaju svoju jezinu vrijednost na osnovi zvuka i pokreta te samu stvarnost kao element jezinog izraza (str. 19). To su vanleksika (ekstralingvistika) sredstva izraza, koja nam omoguuju da se izrazimo krae ili ekspresivnije ili istovremeno i krae i ekspresivnije. Guberina vrednote govornog jezika dijeli na akustike: intonacija, intenzitet, tempo i pauza, te vizualne: mimika, geste i stvarni kontekst. Tako su Ballyeva indirektna sredstva izraza ralanjena i proirena mimikom, gestama i stvarnim kontekstom, a to nas vodi i do specifine definicije govora - govora kao supstance. Sustav bez supstance ne bi nikada mogao biti ishoditem pojedinanih uporaba jezika.Guberina misli da su vrednote govornog jezika osnovni element reenice, te bi zato gramatika analiza reenice trebala poivati na analizi vrednota govornog jezika. Reenica se uvijek ostvaruje u intenzitetskoj i intonacijskoj liniji koja prati proces udisanja i izdisanja: radi se o porastu i padu intenziteta, te o dizanju i sputanju tona; bez slabljenja intenziteta i sputanja tona nema ni zavrene reenice.Artikulirana rije nije dovoljna da bi se izrazilo bogatstvo ljudskih misli, a posebno bogatstvo ljudskih osjeaja. Samo nizanje artikuliranih rijei ne moe tvoriti reenicu, jer, kako kae Guberina, ton, intenzitet, pokret u direktnom su odnosu s milju s njezinim misaono-emotivnim sadrajem. Artikulirane rijei postaju adekvatna forma misli samo onda, kad se uklope u zvuni elemenat itave cjeline (najprije u mozgu, a onda i u izgovoru) (Zvuk i pokret u jeziku; str. 36-37).Reenica se, dakle, ponajprije ostvaruje kao globalna govorna forma, kao intonacijska i intenzitetska cjelina, u koju se onda umeu leksiki elementi - artikulirane rijei. Zato u govoru vrednote govornog jezika prate misao, izravni su odraz misli, a u itanju (loem), gdje su artikulirane rijei u sreditu panje govornika (itaa), ako i nema nesporazuma, uvijek dolazi do oteanog primanja poruke upravo zbog neadekvatne globalne govorne forme, koja u itanju ne odraava misaonu stvarnost govornika.2. Stilistika vrijednost sloenih reenicaGuberina je Ballyevu stilistiku, koja se preteno bavila rijeima, proirio i na istraivanja stilistike vrijednosti sloenih reenica. Guberinina doktorska disertacija "Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes en franais et en croate" (Logika i stilistika vrijednost sloenih reenica u francuskom i u hrvatskom) znaajna je ne samo po stilistikoj analizi sloenih reenica, ve i po njihovoj iznimno zanimljivoj logikoj identifikaciji. Polazei od Ballyevih naela delimitacije i identifikacije preko kojih se dolazi do stilistikih vrijednosti, Guberina svojom podjelom sloenih reenica dosljedno afirmira povezanost izraza, misli i stvarnosti. Osnovna je Guberinina misao da vrstu sloenih reenica ne odreuju veznici, ve odnos misli. Tako Guberina sve sloene reenice dijeli u etiri grupe: (1) zavisno sloene reenice su one u kojima postoji odnos uzroka i posljedice: Ne znam jer to nisam vidio. Nastala je vika zato to su neki bili nezadovoljni. Kako nije nita uo, bio je zbunjen; (2) u skrenim zavisno sloenim reenicama ovaj se odnos razbija: mogui uzrok ne dovodi do svoje logine posljedice: to su dopusne reenice: Iako je sve bilo jasno, mnogi jo uvijek nisu bili sigurni. Makar sam puno radio, nisam bio umoran. Koliko god o tome mislio, nita mi nije jasno; (3) kompletivne reenice ne stoje u odnosu uzroka i posljedice, ve jednostavno jedna nadopunjuje drugu: tipian su primjer reenice vezane uz glagole govorenja, miljenja i osjeanja: Pisao mu je da se s tim ne slae. Mislio je da sve zna. Rekao mi je da putuje; (4) koordinirane reenice govore o dvije ili vie radnji koje teku istovremeno ili u vremenskom slijedu, a ne stoje u odnosu uzroka i posljedice niti jedna nadopunjava drugu: Pijem kavu i itam novine. Hodam ulicom dok pada kia. Gledam kroz prozor i mislim o proljeu.U navedenoj podjeli pogodbene reenice spadaju u zavisno sloene reenice; njihova je specifinost u tome to je uzrok upitan, ali ako se on ostvari ostvaruje se i posljedica: Ako dobijem na lotu, odlazim na ljetovanje. Pojede li sve to, bit e ti slabo. Da sam to znao, drukije bih se ponaao. Guberina misli da su samo tzv. potencijalne pogodbene reenice prave pogodbene reenice; tu je, naime, rije o uvjetu koji je upitan: ako se uvjet ostvari, ostvaruje se i posljedica; ako se uvjet ne ostvari, nema ni posljedice: Ako se potrudite, neto ete i napraviti. Tzv. realne pogodbene reenice zapravo su stilistiki oblik ublaavanja jednostavnog odnosa uzroka i posljedice. Kontekst odreuje to je realna a to potencijalna pogodbena reenica. Tako npr. reenica Ako sve zna, idi na ispit moe biti potencijalna pogodbena reenica ako je uzrok upitan: govornik ne zna da li osoba kojoj se obraa sve zna ili ne. Ako ista reenica slijedi iza izjave Sve znam! rije je o realnoj pogodbenoj reenici: uzrok nije upitan, pa tako ta reenica u logikoj identifikaciji zapravo znai: Idi na ispit jer sve zna. Jednako je tako mogue govoriti o jakoj stilistikoj vrijednosti tzv. irealnih pogodbenih reenica; takvim reenicama uvjet nije upitan: on se jednostavno ne moe ostvariti. Reenica Da imam novaca, otiao, bih na ljetovanje stilistiki je veoma jak oblik negacije jer njezina logika identifikacija glasi: Ne idem na ljetovanje jer nemam novaca.Da veznici ne odreuju vrstu sloenih reenica pokazuju npr. vremenske reenice, koje s jednakim veznicima mogu biti zavisno sloene ili koordinirane. Ne izlazim kad pada kia zavisno je sloena reenica jer misli stoje u odnosu uzroka i posljedice; Kad sam se najeo, otiao sam u etnju koordinirana je reenica jer jednostavno pokazuje vremenski slijed dogaanja. Veznici ne odreuju vrstu sloenih reenica, ali su jasni znaci njihovih stilistikih vrijednosti: ako je veznik neuobiajen, stilistika je vrijednost izraza vea, pa su i govorne vrednote bogatije. Reenica Ne izlazim jer pada kia ne ukljuuje afektivne vrijednosti, jer je uzroni veznik uobiajen u takvim reenicama: on zapravo ponavlja ono to je ve reeno odnosom misli dviju reenica, a to je odnos uzroka i posljedice; istu reenicu bez veznika (Ne izlazim, pada kia) Guberina ocjenjuje kao afektivnu, a afektivnost se direktno preslikava u govornim vrednotama: prvenstveno u veem rasponu intonacijskog luka. V. Lingvistika stilistika: Sintaktostilistika.Isti veznik moe se upotrijebiti u razliitim vrstama reenica; on ne odreuje vrstu reenice, ali moe biti znak njezine stilistike vrijednosti: tako npr. reenica (1) Sjedimo i razgovaramo ne ukljuuje stilistiku vrijednost, ali je reenica (2) Radio je i uspio je ukljuuje, jer se uzrono-posljedina veza ne iskazuje veznikom, ve govornim vrednotama. Isto je i s reenicom (3) Radio je i nije uspio, gdje veznik i vezuje skrenu zavisno sloenu (dopusnu) reenicu. Prva reenica ima blagu uzlazno-silaznu formu intonacije; druga reenica ima daleko vei raspon svog uzlazno-silaznog luka i pauzu izmeu iskaza uzroka (Radio je) i posljedice (i uspio je): ovakav raspored govornih vrednota ne samo da logiki objanjava ovu vezu, ve i pokazuje emotivni, afektivni stav govornika prema njoj; intonacijska forma tree reenice u svemu je jednaka intonaciji druge reenice, tek to silazni dio zavrava na vioj tonskoj razini, i tako se izraava govornikovo uenje zbog neoekivane i nelogine posljedice. Guberina ak tumai da iskljuivo o govornom ustroju, koji, jasno, proizlazi iz konteksta, iz govorne situacije, reenica Bogati su, i nemaju prijatelja moe biti shvaena kao zavisno sloena (uzrono-posljedina: Nemaju prijatelja jer su bogati) ili skrena zavisno sloena (dopusna) reenica (Iako su bogati, nemaju prijatelja): ova reenica moe biti shvaena kao uzrono-posljedina ako je pad tona potpun na kraju reenice, ili kao dopusna ako silazni dio intonacije zavri na vioj tonskoj razini. Kretanje osnovnog tona odreuje sadraj i vrstu sloene reenice.(1) Bogati su i nemaju prijatelja (uzrono-posljedina reenica):(2) Bogati su i nemaju prijatelja (dopusna reenica):U uzrono-posljedinoj reenici intonacijski je vrh na 255 Hz, a nakon toga slijedi postupni pad intonacije do 100 Hz na kraju reenice. Prvi je dio dopusne reenice s vrhom na 260 Hz i intonacijski posve jednak prvom dijelu uzrono-posljedine reenice; meutim, u drugom dijelu dopusne reenice nalaze se dva mjesta gdje intonacija dosee 220 Hz; i upravo ti visoki tonovi govore o iznenaenju izazvanom neloginim zavretkom.3. Kvantitativna i kvalitativna stilistikaBally je stilistiku objanjavao kao kvantitativnu znanost: razlika izmeu stilistikog i nestilistikog izraza nije u sadraju, ve u intenzitetu istog sadraja; Guberina stilistiku shvaa kao kvalitativnu znanost: stilistiki i nestilistiki izraz dva su posve razliita sadraja. A na to nas upuuju i psihologija i sociologija primijenjene u podruju ljudskog izraza: isti se ovjek razliito izraava u razliitim situacijama. Ako bismo njegov izraz gledali tek na razini logikih sadraja, ije bi razlike bile tek kvantitativne, ne bismo vodili rauna ni o ovjeku, ni o situaciji u kojoj se odvija komunikacija. Jer, kako kae Guberina, psihologija i sociologija nas ue da je afektivnost neprestano kretanje od ovjeka prema ovjeku i od ovjeka prema drutvu. A ti se odnosi svaki put ostvaruju na nov, drukiji nain. I upravo to uvijek novo ostvarenje dovodi nas do zakljuka da afektivni izraz uvijek predstavlja novu kvalitetu.Kao ilustracija misli o stilistici kao kvalitativnoj znanosti moe posluiti primjer leksiki jednake reenice upotrijebljene u razliitim kontekstima. Reenica Ova je planina visoka moe biti intelektualni izraz objektivne stvarnosti, ako netko izdaleka procjenjuje ili mjeri visinu planine. Meutim, ako je to izraz ovjeka koji se sam penje uz neku visoku planinu, leksiki jednaka reenica moe iskazati i njegovo stajalite u toj situaciji, pa ta reenica u svom govornom ostvarenju moe znaiti: Teko mi je! Ne mogu dalje! Nikad kraja penjanju! U jednoj krajnje afektivnoj situaciji navedena reenica uope vie ne govori o visini planine, ve iskljuivo o ovjeku govorniku, o njegovoj angairanosti, njegovom stajalitu: objektivan izraz o visini planine zamijenjen je subjektivnim izrazom ovjeka u tekoj situaciji. Dakle, znaenje jednakog jezinog ustroja mijenja se ovisno o afektivnosti. Afektivni izraz ne govori o jednakom sadraju jaeg intenziteta, ve o posve drukijem sadraju o ovjeku. Posve je razumljivo da postoji povezanost izmeu leksikog izraza i afektivnosti: obino se afektivni izraz skrauje, pa je u navedenom primjeru u sluajevima velike afektivnosti mogue oekivati krae izraze ili ak same uzvike (Oh! Uf! A!) koji nemaju nikakvog leksikog znaenja i gdje se poruka prenosi iskljuivo govornim ostvarenjem.4. Stilistika u definiranju hrvatskoga knjievnog jezikaGuberina je primijenio naela Ballyeve stilistike i u definiranju hrvatskoga knjievnog jezika; ponajprije se to odnosi na naelo sinkronije: Bally kae da se stilistika ne moe baviti dijakronijom, ve iskljuivo aktualnim stanjem jezika. Jednako razmilja i Guberina kada kae da ivi jezik, kojim govorimo i piemo, nije povijesna analiza, ve skup dananjih glasovnih, morfolokih, rjenikih, sintaktikih, stilskih i stilistikih injenica (Petar Guberina, Kruno Krsti. Razlike izmeu hrvatskoga i srpskoga knjievnog jezika; str. 11).I zato u normiranju jezika Guberina pretpostavlja aktualni jezini osjeaj povijesnom razvoju, jer, prema njegovom miljenju, povijest jezika gubi svoju vanost pred dananjim stanjem jezika. Bitno je da je neka rjenika, gramatika ili stilska pojava normalna za jezini osjeaj, te da je naom upotrebom dobila graansko pravo. Rije kolodvor, glasovir i sl., kae Guberina, prave su hrvatske knjievne rijei, iako bi se moda koji filolog protiv toga bunio. Zakoni o tvorbi rijei mijenjaju se, i oni nijesu uvijek jednako ivi u jezinom osjeaju. Koji e filolog izbaciti iz hrvatskoga knjievnog jezika gore navedene rijei? Mareti nam je na primjer savjetovao, da ne upotrebljavamo rije latica, jer joj ne znamo etimologiju. Kakvu ulogu ima etimologija u dananjem knjievnom jeziku, najbolje nam pokazuje ba ta rije, koju svi Hrvati osjeaju pravom hrvatskom rijeju (Idem; str. 22).Druga je kljuna postavka, koju Guberina izvlai iz Ballyeve stilistike, da u jeziku nema sinonima: sinonimi postoje samo na razini logikog sadraja, ali ne i stilistikih vrijednosti. Tako na primjer rijei nepametan, bedak, glupan, idiot, kreten, imaju istu logiku identifikaciju, oznaavaju ovjeka slabih umnih sposobnosti, ali su njihove stilistike vrijednosti posve razliite (Idem, str. 15-16).U odreivanju stilistikih vrijednosti Guberina polazi od stajalita koje e kasnije jasno definirati u knjizi Zvuk i pokret u jeziku o tome da postoji materijalna stvarnost, misaona stvarnost i stvarnost izraza. Ljudski je izraz odraz materijalne stvarnosti i ovjekove misli, tj. njegovog odnosa prema toj stvarnosti. U naem izrazu uvijek postoje mogunosti za izraavanje naih potreba. I tako Eskimi imaju desetke izraza za razne vrste snijega ili leda, a saharski Arapi vie izraza za razliite kvaliteta pijeska, jer samo tako mogu izraziti stvarnost koja ih okruuje. I upravo u odnosu stvarnosti, ljudske misli i izraza zanimljivo je Guberinino tumaenje rijei svirep ili podvala, koje u hrvatskom imaju iskljuivo stilistiku vrijednost: Ako neki Hrvat upotrijebi rije svirep u izrazu svirep zloin, on je posuuje iz srpskog knjievnog rjenika ne samo zato, da tome izrazu dade znaenje srpsko, nego mu on dodaje i sve atribute podlog i razbojnikog zloina. Ako neki Hrvat upotrijebi rije svirep, ona ne postaje hrvatska knjievna rije, ali nije ni srpska, jer joj onaj Hrvat daje takvu stilistiku vrijednost, kakvu ona nema za Srbina. Slino je i kod rijei podvala, koju Hrvat shvaa kao olienje najgoreg nepotenja. Hrvati ne mogu tu rije izraziti na hrvatskom knjievnom jeziku, jer ne postoji u naem rjeniku ni jedna rije, koja bi potpuno odgovarala srpskoj. ini se, dakle, da u bolja stara vremena nijesmo poznavali ni pojam podvale. A kad primamo nov pojam, onda rijei kao nosiocu tog pojma pridajemo i ona znaenja, koja ona nema ni u zemlji, odakle je k nama dola (Idem, str. 55-56). Dananji jezini osjeaj nije posve jednak onome iz vremena kada je Guberina pisao ove retke. U Rjeniku hrvatskoga jezika (Zagreb, Liber, 1994) Ani npr. rije svirep oznaava kao ekspresivnu rije ruskog porijekla, a identificira je rijeima okrutan i bezduan; podvalu razmatra kao obinu hrvatsku rije, koja ak i nije stilistiki obiljeena: prijevara izvedena pomou lanih rijei ili privida. U Rjeniku hrvatskoga jezika Leksikografskog zavoda Miroslav Krlea i kolske knjige urednika Jure onje (Zagreb, 2000) pod natuknicom svirep upuuje se na okrutan; podvala se prihvaa kao hrvatska rije, a objanjava se kao podmetaljka i obmana. Vladimir Brodnjak u Razlikovnom rjeniku srpskog i hrvatskog jezika (Zagreb, kolske novine, 1991) rije svirep oznaava kao srpsku rije, iji su hrvatski ekvivalenti okrutan ili nesmiljen, dok podvalu opisuje kao rije koja je karakteristina za srpski, ali se upotrebljava i u hrvatskom, a hrvatski su joj ekvivalenti podmetanje ili prevara. Slino postupaju i autori Hrvatskoga jezinog savjetnika (Zagreb, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Pergamena, kolske novine, 1999); obje se rijei prihvaaju kao hrvatske, ali se upuuje da su bolje, sustavnije rijei: okrutan, surov, bezduan umjesto svirep, te prijevara ili podmetanje umjesto podvala.I neke sintaktike razlike Guberina tumai sa stajalita stilistike. To se ponajprije odnosi na konstrukciju da s prezentom umjesto infinitiva. Kako moemo birati izmeu dvije konstrukcije, odabirom jedne od njih (da s prezentom) dajemo svojim mislima i posebnu afektivnu vrijednost.Guberinina usmjerenost na stilistiku, a preko nje i na knjievnost u definiranju hrvatskoga knjievnog jezika najbolje dolazi do izraaja u njegovoj raspravi Hrvatski knjievni jezik i hrvatski jezikoslovci. On predbacuje hrvatskim jezikoslovcima, posebice Maretiu, to kao hrvatski knjievni jezik nameu jezik usmene narodne knjievnosti nekih tokavskih krajeva, a ne jezik hrvatske knjievnosti. Guberina kae da je knjievni jezik skup izraaja, koji upotrebljavaju knjievnici i narod kao cjelina, a ne dijalektologija i folklor. (str. 5, prema ponovljenom izdanju: Jezik, XLIII, 1995, 1, 2-14).Usprkos injenici da hrvatska knjievnost na tokavskom dijalektu postoji od 13. stoljea, hrvatski su filolozi kao osnovicu hrvatskoga knjievnog jezika uzeli lokalni tokavski govor, kao da je tokavski kraj kao takav nositelj knjievnog jezika. Polazei s krive pretpostavke da i hrvatski knjievni jezik (kao i srpski) poinje tek u 19. stoljeu, hrvatski su filolozi pokuali kao knjievni jezik nametnuti jezik usmene narodne knjievnosti. Time je zapravo izjednaen hrvatski knjievni jezik sa srpskim knjievnim jezikom, koji je doista nastao u 19. stoljeu. I to je, po Guberini, stvorilo veliki jaz izmeu hrvatskih filologa i hrvatskih knjievnika. Bio je to pokuaj da se za hrvatski knjievni jezik nametne jezik tzv. dobrogovoreih tokavskih krajeva, dakle neki lokalni govor (folklor, rekao bi Guberina), a ne jezik koji ve stoljeima grade hrvatski knjievnici.5. Afektivna stilistika - stilistika govoraAfektivna stilistika zapravo otkriva podruje govora, onoga to je Saussure nazvao lingvistikom govora. Ipak, Guberinina koncepcija govora bitno se razlikuje od Saussureove. Guberina predlae termin govor da bi se oznaila bit i postupci svake komunikacije prirodnim jezicima. Funkcija je govora prije svega komunikacija. Govorni jezik najbolje predstavlja sve postupke ljudskog izraza: intelektualne, socijalne i afektivne. Ritam, intonacija i pokret osnove su govora. Ovi se elementi ostvaruju i primaju globalno.Kao strukturalne sastavnice govora Guberina odreuje: (1) leksika sredstva; (2) vrednote govornog jezika; (3) situaciju i kontekst; (4) psiholoke aspekte govora; (5) pokretae (motive) govornika. Kljuna je uloga afektivnosti u oblikovanju izraza jer se prema afektivnosti, a to znai ovjekovoj reakciji na svijet koji ga okruuje, jasno uspostavlja veza izmeu stvarnosti, misli i izraza.Govorni je ustroj nelinearan: govor se u istom vremenu emisije oblikuje na nekoliko razina, prenosi nekoliko poruka: (1) o predmetu govora (jezina, intelektualna obavijest); (2) o govorniku (tzv. ekspresivna razina obavijesti, koja govori o fizikim karakteristikama govornika); (3) o govornikovom stajalitu prema predmetu govora ili prema sugovorniku (tzv. impresivna razina obavijesti, to je zapravo izraz emotivne angairanosti govornika). Osim slojevitosti poruke postoji jo jedan vid simultanosti/spacijalnosti govornog znaka: to je njegova materijalnost. Ako govornom znaku pristupimo analitiki, moemo rei da se on sastoji od intenziteta, tonske visine i tempa; meutim, navedene govorne vrednote ne samo da se ostvaruju simultano, ve su zapravo nedjeljive: svaki se na izriaj, bilo da je rije o slogu, rijei ili reenici, svako se nae glasanje sastoji od istovremenog ostvarivanja svih govornih vrednota. To su, dakle, dimenzije prostora govora: materijalne i sadrajne.Pauza tek prividno izvlai u vremenski slijed simultanost, prostornost govora. Pauza nije negovorenje, ona je sadrana u govorenju: razliiti oblici intonacije, bilo da oznaavaju poetak i zavretak reenice, reenini akcent ili dijelove iskaza, ve u sebi sadre i pauzu; dakle, u globalnoj govornoj formi intonacije pauza je sadrana i prije i poslije njenog fizikog ostvarivanja. Pauza je funkcionalna i sadrajna jer je u skladu s drugim vrednotama govornog jezika.Mimika i geste takoer su dimenzije prostora govora. Rije je o pokretima koji prate akustiku realizaciju govora; oni djeluju u skladu s artikulacijom/fonacijom, pa se moe rei da su oni eksteriorizirani artikulacijski/fonacijski pokreti. O tome jasno govori efikasnost koritenja pokreta u korekciji i rehabilitaciji govora. Govor oblikujemo pokretima: neke pokrete vidimo, a neke ujemo.Jedinstvo odrednica govora sadrano je u dvije sintagme koje se proteu kroz cijeli znanstveni opus Petra Guberine: zvuk i pokret / ritam i intonacija. Ove se dvije dvolane sintagme mogu smatrati meusobno ekvivalentnima: rije je zapravo o etiri sinonimske odrednice govora: pokret proizvodi zvuk, a vidljivi pokreti gesta i mimike ne samo da prate zvuk govora, ve postoji i posvemanje odraavanje pokreta u govoru i govora u pokretu: kako u mikropokretima artikulacije govora, tako i u makropokretima mimike i gesta. I sintagma ritam i intonacija govori o zvuku i pokretu te o skladu; a kako sinonimi nikada ne opetuju isti sadraj, ve ga osvjetljavaju iz razliitih aspekata, tako i ova sinonimska sintagma unosi u razmatranje govora aspekt globalnosti, koji je posebno jasno sadran u njenom drugom elementu: intonaciji kao globalnoj govornoj formi.Simultano odvijanje razliitih sadraja i razliitih fizikih/akustikih dimenzija jedna je od bitnih odrednica prostornosti govora. Govor se tek prividno odvija u vremenu, ili tonije: sa stajalita vanjskog, nezainteresiranog promatraa on se odvija u vremenu; ali, sa stajalita ovjeka, govornika ili sluatelja, angairanog u govornoj situaciji, govor se ostvaruje u prezentnosti. Ako promatramo tek emisiju, dakle govorno ostvarenje koje iskljuuje komunikaciju, jer iskljuuje sugovornika, moemo govoriti o fizikom trajanju emisije. Meutim, upravo istovremeno usmjerenje na emisiju i percepciju, dakle na komunikacijski proces, otkriva nam govorni znak, njegove principe i njegove zakonitosti. Govorni znak dokida linearni tijek vremena jer u dobro organiziranoj govornoj poruci ne primamo obavijest o njenom fizikom trajanju. Govor protjee zajedno s poiljateljem i primateljem poruke; zato se njegovo trajanje i ne opaa, osim u sluajevima loe govorne organizacije, kada se obavijest o fizikom trajanju, o vremenu, namee kao bitna. U dobro organiziranoj govornoj poruci vrijeme se zaustavlja: porukom se meu sugovornicima uspostavlja savren sklad, istinsko jedinstvo, koje zaustavlja vrijeme: jer fizika trajanja govornika, sluatelja i poruke koja ih vezuje teku istovremeno; meu njima nema relativnih razlika koje bi im omoguavale opaanje protoka vremena. Govorna je komunikacija komunikacija u prostoru. Govorni je znak globalan: on ukida nizanje dijelova jer ukida vrijeme: razvija se u prostoru, a traje u psihikom vremenu ljudske prezentnosti; njegovi se dijelovi ne mogu drukije organizirati da bi tvorili drukiji znak: govorni je znak jedan i jedinstven, upravo kao to je i ovjek jedan i jedinstven. A sva ova razmiljanja o govoru proizlaze iz Guberininog stajalita da terminom govor obuhvati postupke komunikacije, da terminom govor povee stvarnost svijeta, stvarnost ljudske misli i stvarnost ljudskog izraza.Struktura govora pribliava se teoriji forme i to pribliavanje vidimo u Guberininoj misli o diskontinuiranom ustrojstvu govora, koje odgovara diskontinuiranom djelovanju nae percepcije. Neprestane promjene intonacije, intenziteta, tempa i napetosti bitne su oznake diskontinuiranosti u govoru. Da bi se omoguila dobra percepcija, kako u rehabilitaciji sluanja i u korekciji izgovora tako i u svakodnevnoj govornoj komunikaciji, Guberina uvodi pojam optimale, a to znai mogunosti sluanja kljunih elemenata neke emisije. Govor je situacijska cjelina. Koncepcija strukture govora vodi rauna o strukturama emisije i percepcije govora. Emisija i percepcija govora su meuovisne i upravo njihova meuovisnost omoguava komunikaciju. Logiko-psiholoka intonacija (afektivnost) osnovna je intonacija govora. Da bi se govor uope dogodio, potrebna je logiko-psiholoka intonacija: potrebno je da ovjek reagira na stvarnost koja ga okruuje, a ta je reakcija uvijek afektivna. Govorni je izraz afektivan, motiviran znak: on je prirodan odraz: (1) ponajprije govornih organa svakog govornika, a zatim i (2) odraz nervne i miine napetosti govornika u nekoj situaciji. Upravo kao to mi uvijek govorimo tako kako nam nai govorni organi omoguuju, tako i svi ljudi u slinim situacijama slino reagiraju, pa se izrazi nekih osnovnih ljudskih emocija ostvarenih govorom razumiju i izvan granica izvornog jezika. Govorni je izraz emocija slikovit, univerzalno razumljiv, dakle motiviran znak. Objektivna, akustina analiza tek u nekim sluajevima potvruje univerzalnost govornog izraza pojedinih emocija. Meutim, po svoj prilici u mjerenju percepcije uvijek se mogu jasno primiti sadraji govornih iskaza, i to upravo zato jer je rije o globalnom znaku, ija je prava vrijednost u auditivnoj sintezi, a ne u akustikoj analizi njegovih pojedinih dijelova.6. Verbotonalna teorijaIz navedenih opih teorijskih stajalita o govoru Guberina definira verbotonalnu teoriju sluanja i govora. Verbotonalna teorija ima iroku primjenu u naoko posve razliitim podrujima, od rehabilitacije patolokih stanja sluanja i govorenja, preko korekcije izgovora u uenju stranih jezika, do interpretacije vrhunskih umjetnikih ostvarenja. Sva ova podruja povezuje ljudski govor. S druge strane, verbotonalna teorija svim ovim podrujima istraivanja govora pristupa na jednak nain. Globalnost kao kljuni pojam verbotonalne teorije upuuje na cjelovitost prouavanja problema sluanja i govorenja. Analitiki princip, koji je dugo vremena prihvaan kao vrhunski znanstveni pristup, zamijenjen je globalnou, dimenzijom primjerenom ovjeku i njegovom postojanju u svijetu. A globalan je pristup mogu upravo zato to u sreditu zanimanja nije emisija, ve percepcija govora. Globalnost ne odbacuje pojedinane elemente, ali ih uvijek nastoji sagledati kao dijelove cjeline, koji proistiu iz cjeline i koji tu cjelinu nose u sebi. Globalna govorna forma intonacije ne povezuje tek formalno elemente u cjelinu, ona ih vezuje stvarno, materijalno, govorno; elementi izdvojeni iz cjeline i dalje sadre tu cjelinu u svojoj globalnoj govornoj formi, u svojoj intonaciji. Sve nas ovo zapravo vodi ka distinkciji jezika i govora. Ali ne u smislu Saussureove lingvistike, ve je rije o shvaanju govora kao cjelovitih mogunosti ljudskog izraza, o govoru kao sintezi leksikih i neleksikih sredstava izraavanja u govornoj situaciji koja povezuje sudionike u komunikacijskom procesu.Sve jezine teorije koje pretendiraju biti objektivne svoju objektivnost ostvaruju eliminiranjem ovjeka. Zato je posve jasano i razumljivo Saussureovo stajalite da je samo lingvistika jezika prava lingvistika, jer ona otkriva jezine zakonitosti, opisuje jezini sustav; a lingvistika govora moe se shvatiti tek kao zbroj pojedinanih govornih ostvarenja, u kojima, osim jezinih, nema nikakvih drugih zakonitosti ni sustavnosti.Verbotonalna teorija uvodi ovjeka, uvodi nemir, gotovo nered, u naoko skladne lingvistike teorije; taj se nemir suprotstavlja statinosti jezinih strukturalistikih teorija. Struktura kako je definira verbotonalna teorija dinamina je viedimenzionalna struktura: Ona je u isto vrijeme i horizontalna (rijei) i vertikalna, jer rijei "nadolaze" istodobno kad i intonacija i ostale "vrednote govornog jezika". To je, dakle, struktura koja se formira u toku komunikacije.(...) Ta struktura razrjeava nam najosnovnije probleme ljudske mentalne aktivnosti, psiholoke i praktine: rijei, koje moraju horizontalno slijediti jedna drugu, ne bi mogle "nadolaziti" u isti as kad i misao. Nasuprot tome, prostornost i vertikalni dohod vrednota govornog jezika ne samo da omoguuju da se ostvari jedinstvo misli i jezika u svom "nadolaenju", svom "nastajanju", nego jo u toku izraavanja, komunikativnog, ta vertikalnost neleksikih sredstava omoguuje istovremenost izmeu "biti" misli i njezinog razvoja u toku vanjskog izraavanja (Lingvistika govora kao lingvistika osnova verbotonalnog sistema i strukturalizam u opoj lingvistici; str. 11). Ovu misao nalazimo i u samim poecima verbotonalne teorije: 1939. u svojoj doktorskoj disertaciji (Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes en franais et en croate) Petar Guberina tumai stilistiku vrijednost sloenih reenica govornim vrednotama i pokazuje sustavnost govora, onoga to je Saussure nazivao tek zbrojem pojedinanih govornih ostvarenja. A vrednote govornog jezika jasan su znak prisutnosti ovjeka u govornoj situaciji.Vrednote govornog jezika znak su globalnosti, znak su ovjekove prisutnosti u aktu komunikacije. Globalnost nuno znai i ljudskost, jer u cjelovitoj govornoj situaciji ukljuuje ovjeka-govornika i ovjeka-primatelja poruke. Ljudska se misao oblikuje kao globalna forma intonacije; u prividnoj kontinuiranosti govorenja ovjek-govornik promjenama intonacije odreuje mjesta bitna za percepciju; drugim rijeima: diskontinuirano oblikuje poruku. Sugovornik, u dobro organiziranoj poruci, prima upravo ova, naznaena, bitna mjesta, i u svojoj svijesti stvara globalnost - svoju globalnost.Globalnost i diskontinuiranost primjerene su ovjeku. One nisu u suprotnosti: globalnost moe postojati jedino u diskontinuiranosti, moe se efikasno prenositi jedino u diskontinuiranosti. A ovjek je filtar koji kontinuirani svijet oko sebe svojim osjetilima prima i o njemu svjedoi u diskontinuiranim, ljudskim oblicima.Globalnost i diskontinuiranost ljudske su mjere svijeta. One se suprotstavljaju prividnom redu, analitinosti, kontinuiranosti; suprotstavljaju se tenji k uzaludnoj i neostvarivoj objektivnosti, ili tonije: tenji k svijetu bez ovjeka. Moda takav svijet moe biti konaan, jasan, ak i savren, ali nam takav svijet doista ne treba. I tu je vrijednost verbotonalne teorije; jer ona nastoji ljudskim mjerilima spoznati, opisati, pa onda moda i promijeniti svijet.7. StilografijaKako je umjetniki izraz zapravo negacija obine psiholoke afektivnosti, jer je rije o estetskoj emociji, Guberina predlae stilografiju kao znanost koja bi prouavala stilske postupke, kako afektivne tako i neafektivne kojima se slui pisac. Rijei i vrednote govornog jezika u stilografskoj analizi podvrgnuti su cjelini umjetnikog djela i, kako kae Guberina, predstavljaju samo potencijalno stanje, koje se moe ostvariti i transformirati u estetske vrijednosti (Procds stylistiques et stylographiques. Analyse scientifique et littraire). Meutim, i prije negoli je definirao stilografiju, Guberina pristupa knjievnim tekstovima sa stajalita vrednota govornog jezika. To je posebno vidljivo ve u njegovoj studiji o prevoenju. Znaajna je i njegova studija Teorija o ritmu i primjena na jedno Krleino djelo, u kojoj pokazuje ulogu vrednota govornog jezika u oblikovanju estetske vrijednosti konkretnog knjievnog teksta: Krleinog Kristofora Kolumba. Kao to se svakodnevna komunikacija odvija u govornim situacijama, koje ukljuuju stvarnost, sugovornike i njihove reakcije, tako i itatelj komunicira s knjievnim djelom, reagira na knjievno djelo, u dijalogu je s njim; Guberina kae: Kad smo osjetili jedno knjievno djelo kao umjetniko, tada smo uhvatili cjelinu umjetnikog djela. To je najvanije pri svakoj analizi. Kasnija konkretnija i detaljnija analiza sastoji se zapravo u analiziranju naeg shvaanja djela. Mi, dakle, analiziramo u neku ruku same sebe, svoj svijet, dio svojega svijeta. Ali ba time ulazimo u samo knjievno djelo koje smo osjetili kao cjelinu. U tome se i sastoji permanentnost i neiscrpnost umjetnikog djela. Umjetniko djelo postoji, naravno, kao objektivno postojanje, ali im mi prilazimo analizi tog djela automatski iskae na vlastiti stav kao jedna druga objektivnost (Teorija o ritmu i primjena na jedno Krleino djelo).U prevoenju Guberina polazi od naela da pri prevoenju knjievnog djela dobar prijevod mora ukljuivati i umjetniko-literarnu vrijednost. Njegov je poetni zahtjev