Kunićarska proizvodnja u nekim zemljama je tradicija, a u drugim se ova grana sitnog stočarstva razvija postepeno i nalazi svoje zaslužno mjesto u stočarskoj proizvodnji u snadbijevanju kvalitetnim, zdravim i ukusnim mesom, kožom, dlakom i gnojivom u povrtlarstvu. U našoj zemlji kunićarska proizvodnja nema tradicije i razvoj kunićarstva je jako slab, čak štaviše kunićarstvo je puno slabije razvijeno u odnosu na uzgoj nekih drugih životinja .

Meso je glavni i najvažniji proizvod koji se dobije od kunića, i s krznom čini osnovu privredne važnosti od uzgoja kunića. Meso kunića je poznato po velikoj biološkoj nutritivnoj vrijednosti i spada u najhranjivije i najekonomičnije meso. Fine zrnaste građe, biserastobijele boje, s tankim slojem masnog tkiva. Meso kunića veoma je važan izvor proteina, lahko probavljivo, s niskim postotkom masti i holesterola, te bogato mineralima, mikro i makroelementima. Meso mladih kunića ima oko 70 % vode i vrlo nježnu strukturu mišićnih vlakana, pa je lahko svarljivo. Meso kunića je manje energetske vrijednosti, što je veoma poželjno u ishrani čovjeka zato se preporučuje dijabetičarima, ljudima oboljelim od gihta, jetre, gojaznim osobama, trudnicima. Sadrži i vitamine ( A, B1, B2, B6, nikotinsku kiselinu i kalcijum pantentonat ).

Krzno, kožica sa dlakom, drugi je važan proizvod dobiven od kunića. Ovaj naziv primjenjuje se za kožice kunića sa dlakom, svih pasmina izuzev angora kunića. Dobre kožice moraju imati čvrsto, gusto i svilenkasto krzno, da nije niti mehko niti vunasto, a kožica ne smije biti smežurana. Gustoća i čvrstoća dlake ovisi o načinu ishrane i držanja. Vrijednost kožice ovisi o kvalitetu kožice, gustoći i dužini dlake te o postupku s kožicom. Kada se kožica skine sa kunića, potrebno ju je objesiti i podvrgnuti daljem postupku, napinjanu i sušenju kozice

Treći vrlo važan proizvod od kunića je vuna. Vunu čine dlake angora kunića duge od 5-8 cm, dobivene česljanjem, čupanjem ili šišanjem angora kunića.

Angora vuna je nježna i lagana, i izvanredno održava toplotu. Služi za izgradnju laganih toplih odjevnih predmeta. U odnosu na ovčiju vunu angora vuna je deset puta toplija, a izrađeni predmeti su pet puta lakši od onih izrađenih od ovčije vune.

Gnoj kunića je izrazito velike kvalitete i tri puta je vrednije od gnoja drugih domaćih životinja. Sastav gnoja je različit i ovisi o vrsti ishrane kojom se kunići hrane, prema količini nastrte prostirke, prema sadržaju vlage i o stepenu do kojeg je raspadnut.

Analizom suhe materije utvrđeno je da sadrži: 2,7 % azota, 1,5 % fosforne kiseline i 1 % kalija.

Gnoj kunića se koristi i izvandredno je gnojivo za povrće, voće, ukrasno grmlje i drugo lisnato bilje.

Laboratorijski kunic- Uzgoj kunića provodi se u cilju osiguravanja životinja za laboratorijske, istaživačke centre, medicinske klinike, medicinske i veterinarske škole i univerzitete. Veoma su pogodne laboratorijske životinje jer se brzo razmnožavaju, imaju velike uši s dobro razvijenim krvnim žilama, dobro podnose pokuse s vakcinama i serumima. Kunići daju veliki doprinos rješavanja i u istraživanju infektivnih i veneričnih bolesti.

Pod pojmom PASMINA podrazumijevamo grupu životinja iste vrste, koja se karakteriše nekim specifičnim morfološkim, fiziološkim i ekonomskim svojstvima i ta svojstva sa sigurnošću prenose na potomstvo.

VELIKE PASMINE KUNIĆA

U ovu grupu spadaju kunići kod kojih se tjelesna masa kreće više od 5 kg, prosječno između 6 i 8 kg. Kunići ove grupe karakterišu se kasnozrelošću, otprilike u doba od 9 – 10 mjeseci. Odlikuje se manjim brojem legala tokom godine ( 3 legla ) i manjim brojem mladih ( 4-8 ). U prvom redu koriste se za proizvodnju mesa, a može i kombinirano za proizvodnju mesa i krzna. Mirnog su temperamenta, te osjetljivi u pogledu ishrane, smještaja i njega. Najpoznatiji predstavnici ove grupe su: belgijski orijaš, šareni orijaš, ovnoliki kunić, veliki činčila kunić i druge pasmine.

Belgijski orijaš je stara pasmina udomačenih kunića porijeklom iz flamanske regije. Karakteriše se krupnim i snažnim tijelom, sa širokim prsima i leđima, te dugim i snažnim nogama. Dužina tijela se kreće od 65 – 75 cm, uz idealnu tjelesnu masu od 7 kg. Glava je velika, nešto uža od ženke, te šira i okruglija kod mužijaka. Uši su ravne i čvrste, dužine ne manje od 16 cm. Oči smeđe boje, krupne, sjajne, a rep nešto duži i nadignut. Krzno je mekano, dugačko, glatko, sjajno i gusto .

U srednje velike pasmine svrstavaju se kunići tjelesne mase 3,5 – 5,5 kg. Ovu grupu kunića karakteriše ranozrelost i sposobnost za rasplod u dobi od 6 mjeseci. Odlikuju se ukusnim mesom i uglavnom su kombinovanih svojstava ( meso – krzno ). Izrazito su plodni i daju brojno leglo i na osnovu toga veoma su pogodni za intezivan uzgoj, gdje u toku godine ženka daje 4 – 6 legala i u svakom leglu po 6 – 8 mladih. Kunići ove grupe su otporni i skromni u pogledu smještaja i ishrane..

Tu spada: belgijski zec, bečki plavi kunić, bijeli bečki kunić, beveren, srednje velika činčila kunić, engleski ovnoliki kunić, engleski šarac, havana kunić, japanski kunić, kalifornijski kunić, kunasti kunić, bijeli novozelandski kunić, crveni novozelandski kunić, žuti burgundski kunić, njemački veliki srebreni kunić, tirinški kunić, lilac.

Generalno, male pasmine kunića su dugovječne, životni vijek im je između 8- 12 godina, a tjelesna masa može dostići od 1,5 – 3 kg, u prosjeku oko 2,5 kg. Ove pasmine uzgajaju se zbog krzna i izložbi. Male pasmine kunića spolno sazrijevaju u dobi oko 5 mjeseci, dok mužjaci sa 6 mjeseci starosti. Kunići ove grupe su dosta živahni, otporni i skromni u pogledu ishrane i smještaja. Krzno im je dosta kvalitetno, jer je dlaka gusta. Pogodni su kao kućni ljubimci, naročito za djecu. Tu spadaju: holandski kunić, mali činčila kunić, mali srebrenasti kunić, opaljeni kunić, ruski kunić, risasti kunić, marburški vjeveričasti kunić

U patuljaste kuniće spadaju pet pasmina koje susrećemo različitih boja. To je grupa kunića za sportske svrhe.

Holandski patuljasti kunić, hermelin kunić..

Dugodlake S obzirom na kvalitet i dužinu dlake krzna ova grupa kunića je veoma popularna. Kunići ove grupe karakterišu se duggom dlakom od 4 – 8 cm. Izraziti su predstavnici: angora, jamor i lisičasti kunić

Kratkodlake- Ova grupa kunića zove se i reksovi, kod kojihje krzno kvalitetno i traženo naročito u kožarskoj industriji. Oblik tijela odlikuje se nježnošću, ali oblik glave i vrata podsjeća na zeca. Dlake stoje uspravno i po tome je sličan somotu. Reksovi su dobili naziv na osnovu kratkih dlaka i njene baršunaste strukture koja liči na krtičino krzno. Tu spada: bijeli reks kunić, činčila reks kunić, kastoreks kunić, havana reks, oposum reks, plavi reks, satin kunić.

ISHRANA KUNIĆA, SPECIFIČNOSTI PROBAVNOG TRAKTA KUNIĆA

Probavni trakt kunića prilagođen je uzimanju velikih količina hrane. Dnevni unos hrane kreće se 65 – 80 grama na kg tjelesne mase kunića. Dok su probava i resorpcija u tankim crijevima kunića podjednake probavi i resorpciji u tankim crijevima ostalih monogastričnih životinja, u slijepom crijevu dolazi do fermentativne razgradnje koja omogućava stvaranje dodatnih hranjivih materija.

Probavni trakt započinje zubalom koje se sastoji od dva para sjekutića u gornjoj i jednog u donjoj vilici, tri pretkutnjaka i tri kutnjaka u gornjoj i dva pretkutnjaka i dva kutnjaka u donjoj vilici. Drugi par sjekutića u gornjoj vilici je manji i leži iza glavnih sjekutića s kojima stvara žlijeb u obliku slova V. Nakon usne šupljine i jednjaka dolazi želudac koji čini 34 % zapremine probavnog trakta odraslog kunića. Mišični svinkter kardije je jako razvijen da onemogućava POVRAĆANJE.

Zbog toga, da bi hrana normalno prolazila iz želuca u tanko crijevo, potreban je stalan pritisak hrane koja dolazi u želudac. Tanka crijeva su duga 3 metra i predstavljaju mjesto lučenja žuči, enzima i pufera pa je pH oko 7. Završetak ileuma čini SACALUS ROTUNDUS koji predstavlja tvorbu u obliku sferičnog proširenja i specifičan je za kuniće. Kuniči tokom procesa probave stvaraju dvije vrste fekalne materije, od kojih je jedna tvrda, hemijskog je sastava poput normalnog fecesa, a druga mehka i kunići je jedu direktno sa anusa što se naziva cekotrofija.

Ugljeni hidrati – su najzastupljeniji sastojak hrane za kuniće. Glavni su izvor energije i toplote u životinjskom tijelu. Većina biljaka, naročito žitarica bogata je ugljenim hidratima i predstavlja odličan izvor energije.

Skrob – u probavnom trkatu kunića se gotovo potpuno razgrađuje. Velika količina lahko probavljivih ug.hid. Povećava mogućnost nastanka probavnih poremećaja kod odbijenih životinja, jer služi kao medij za razvitak patogenih m.o

Sirova vlakna – Ukupna vlakna u hrani definiraju se kao zbir neskrobnih polisaharida i lignina. Teško probavljivi ugljeni hidrata nalaze se u ćelijskom zidu biljne ćelije dok se lahko probavljivi nalaze u unutrašnjosti ćeliji.Vlakna djeluju na brzinu prolaska hrane, mikrofloru i crijevnu sluznicu.

Masti – mnogo više sadrže ugljenika i vodonika, sposobni su da sagore do CO2 i H2O, te zbog toga imaju 2,25 puta veću energetsku vrijednost nego ugljenih hidrata.

Proteini – Da bi životinje mogle normalno sintezirati tkivo i proizvode potrebne su joj aminokiseline. Hranjivu vrijednost proteina određuju aminokiselinski sastav, ali i probavljivost. Da bi se dobro balansirali obroci kunića u intezivnoj proizvodnji mesa, potrebno je ispravno procijeniti probavljivost proteina i aminokiselina iz hraniva.

ISHRANA KUNIĆA- 80% – 90% dnevne prehrane bi se trebalo sastojati od sijena.

Hrana kunića treba sadržavati prvenstveno grubo strukturirana sirova vlakna, tj. sijeno/travu. Najbolja hrana za kunića je ona koja što je više moguće oponaša njihovu prirodnu prehranu. Kunići su tip životinje koja pase i brsti, u prirodi jedu male obroke tokom dana. Pošto je čista i svježa trava teško dostupna najbolje je kunića hraniti sušenom travom tj sijenom. Hranjenje kućnog kunića sijenom omogućava mu da pase kao što bi u divljini, bez debljanja što je slučaj kod hranjenja sa visoko kaloričnom hranom poput peletića. Digestivni trakt kunića je razvijen tako da može prerađivati velike količine visoko - vlaknaste hrane u veoma kratkom periodu. Hranjenje nisko - vlaknastom hranom uzrokuje probavne smetnje. Mnogi od ovih problema se mogu spriječiti ili smanjiti ako kunić ima sijeno na raspolaganju.

Inače postoje dvije osnovne klase sijena: trave i leguminoze.

- Sijeno od trava se dobija sušenjem bilo koje vrste trave od mnogobrojnih koje postoje, i lako ga je prepoznati po dugim listovima koje okružuju središnju stabljiku. Ovo sijeno je poželjnije u ishrani kunića, uglavnom zbog niskog nivoa proteina i kalcija. Nivo vlakana u sijenu trava ovisi od starosti biljaka. Najbolje je miješano sijeno raznih trava ili ono od mačice (mačji rep).

- Sijeno lucerne ili leguminoza se najščešće dobija od alfalfa ili djeteline. Izgleda lisnatije nego sijeno od trava. Bogato je proteinima, kalcijem, i energijom (kalorije). U većini slučajeva treba ga davati u ograničenim količinama. Kunići koji ne dobvaju pelete mogu se hraniti alfalfa sijenom pomiješanim sa sijenom trava, povećavajući nivo proteina i energije u ishrani.

Sijeno je NAJVAŽNIJA hrana kojom možete hraniti svog ljubimca. Ono uvijek MORA biti na raspolaganju. Hranjenje raznovrsnim sijenom održava izbalansiranu prehranu, i minimalizira gladovanje kod izbirljivih kunića. Treba im se neograničeno ponuditi visoko-vlaknasto sijeno trava (>25% sirovih vlakana). Nisko-vlaknasto sijeno trava i leguminoza može se koristiti kao dodatak zbog raznovrsnosti, naročito kod kunića koji se ne hrane peletima. Većina kunića će selektivno jesti gomilu sijena, birajući ukusnije zalogaje. Nudeći manje količine sijena redovito tokom dana ( 2-3 puta dnevno) radije nego veću količinu odjednom (dnevno ili rijeđe) potiče kunića da jede više od ponuđenog sijena.

Zeleno (povrće i bilje)

Postoji više razloga zbog kojih je potrebno da zeleno ima mjesto u ishrani vašeg kunića. Prirodan je izvor hranjivih materija, tekućine koja je važna za zdrav motilitet probavnog trakta. A i kunići uživaju u njemu.

Za ovaj dio ishrane kunića možemo reći da je u neku ruku kontroverzan. Postoje mnoge različite teorije počevši od one da li zeleno treba davati vlažno nakon pranja ili ga dobro posušiti. Neki za vlažno kažu da može dovesti do proljeva, a drugi da je baš takvo bolje za zdravlje kunića jer povećava unos tekućine u njihov organizam, i potpomaže u kretanju pojedenog sadržaja kroz probavni trakt. Jedno je sigurno sve mora biti jako dobro oprano, bez pesticida i ostataka gnojiva. Čak i organski uzgojene biljke treba dobro oprati da bi se uklonile potencijalno štetne bakterije poput E. Coli. Za razliku od drugih sisara, dok ne počnu jesti čvrstu hranu u periodu od 3-4 tjedna starosti, bebe kunići imaju sterilne donje dijelove probavnog trakta. Tokom ovog perioda njihova crijeva su u najkritičnijoj fazi, i bebama je potrebno

majčino mlijeko koje mijenja PH vrijednost i obezbjeđuje vitalna antitijela koja pomažu da se beba postepeno prilvikne na promjene u crijevnoj sredini. Bez majčinog mlijeka, beba koja počinje sa jelom čvrste hrane je jako podložna enteritisu, koji može prouzrokovati fatalni proljev. Imunološki sistem kunića zavisi od toga koliko je dugo dojio i kada je odvojen od majke.Nepravilno razvijena crijevna flora, nemogućnost probavljanja čvrste hrane, u kombinaciji sa stresom zbog odvajanja od majke su broj jedan razlog zbog kojeg mali kuniću ugibaju. Takođe se može desiti da beba kunić nakon dolaska u novi dom ispolji simptome kokcidije, novopečeni vlasnici sigurno neće znati da li se radi o ovoj infekciji ili će misliti da su bebi dali nešto što nije smjela jesti.

Peleti- Visoko-kvalitetni komercijalni peleti obezbjeđuju hranjive tvari u tragovima, vitamine i minerale koje kunić možda ne dobija ukoliko se hrani samo sijenom i svježom hranom. Međutim, veoma malo peletirane hrane je potrebno za dobro zdravlje kunića. Pošto kunići imaju sklonost prejedanju peletima, što može dovesti do gojaznosti, potrebno je voditi računa o količini peleta u njihovoj ishrani. Prejedanje također može dovesti i do dentalnih oboljenja, oboljenja probavnog sistema, dosade i problema u ponašanju kunića. U periodu od 7 tjedana do 7 mjeseci starosti, kada je njihov rast ubrzan, vaš kunić može jesti peleta koliko želi. Između sedam mjeseci i godine starosti, potrebno je postepeno smanjivati količinu peleta. Kunići lakši od 1 kg mogu imati brži metabolizam od većih kunića. Veoma mali kunići imaju veće potrebe za energijom, a nešto manje za vlaknima. U skladu sa težinom vašeg kunića, ocijenite koliko peleta je potrebno da mu date. Dajte mu više ukoliko teško dobija na težini, a manje ukoliko ima sklonost debljanju. No, količina će ovisiti i o tome koliko je vaš ljubimac aktivan tijekom dana.

Kunići jako dobro probavljaju proteine biljnog porijekla, ali ne i one životinjskog. Poznata je pojava simptoma kao kod arteroskleroze, te katarakta ukoliko se kunić hrani životinjskim mastima. Iako se ovo ne javlja uvijek, najbolje je ipak provjeriti sadržaj peleta, te minimizirati proizvode koje sadrže tvari životinjskog porijekla. Kunići imaju veoma male potrebe za mastima u odnosu na druge životinje. U njihovoj ishrani potrebno je samo 2% masti. Ukoliko peleti kojima hranite kunića sadrže više masti najvjerovatnije će vaš kunić postati gojazan. Neke kompanije proizvode peletiće u raznim oblicima i bojama. Iako je to možda dobro što se tiče marketinga, vi morate biti sigurni da su dobre kvalitete. Uvjek pročitajte sadržaj na pakiranju, da biste se uvjerili da hrana ne sadrži previše masnoće, šećera ili životinjskih proizvoda. Pošto se peleti mogu pokvariti kupujte samo zalihe za 6 tjedana.

Voće i ostale poslastice

Kunići izuzetno vole i voće. Ono može poslužiti kao desert, ali u malim količinama zbog velike koncentracije šećera, zbog mogućeg poremećaja bakterijske ravnoteže unutar probavnog sustava, a osim toga mogu izazvati i želju kod kunića da jede samo poslastice a ne i svoju normalnu, zdravu hranu. Jedna ili dvije male kriškice dnevno sasvim su dovoljne. Pogodne su jabuke (bez sjemenki), kruške, breskve, ananas, šljive, borovnice, maline, kupine...jako slatko voće poput banana davati samo povremeno. Davati bez sjemenki i košpica. Debelim kunićima ne davati voće uopće. Važno je da sve što im dajete bude dobro oprano i bez pesticida. Možete davati i suho voće no svježe je puno bolje jer sadrži više hranjivih sastojaka a manje šećera po jedinici mase.

Voda je esencijalna za zdravlje kunića. Sastavni je dio svih dijelova tijela, a bez nje ni hrana ne može biti probavljena. Uklanjanje štetnih produkata iz tijela pomoću mokraće ovisi od vode. Osim svih opće poznatih uloga, ovdje ćemo napomenuti da ona skupa sa vlaknima pomaže održavanju crijevnog motiliteta i spriječava ileus. Ako životinja nema nekoliko dana vode na raspolaganju , ona ugiba, dok samo s vodom bez hrane može preživjeti dosta dug period.Zapravo, kunići koji imaju ishranu bogatu svježom hranom i ne piju mnogo vode. Moguće je čak da dobivaju dovoljnu količinu vode za rast i razmnožavanje. Mnogi kunići koji jedu velike količine zelenog ne piju puno vode. U većini slučajeva ovo vas ne treba zabrinjavati. Mladi kunići trebaju, relativno dvostruko više uzimati vode nego stariji kunići, i sa uskraćivanjem vode mladim kunićima usporava se rast. Odrasli kunići trebaju na dan ¼ litre vode, a ženka za vrijeme okotnje i prije nje treba jednu i po litru vode.

Makroelementi: kalcij, fosfor, natrij i hlor, kalij, magnezij.

Mikroelementi: željezo, bakar,kobalt, mangan, jod, cink, selen.

Vitamini: rastvorljivi u mastima ( A, D, E, K ).

rastvorljivi u vodi ( C, B, Holin, Folna kiselina, Biotin, Tiamin, Riboflavin, Niacin, Piridoksin, Pantotenska kiselina, Cijanokobalamin )

TEHNIKA HRANJENJA- Prema namjeni uzgoja i kategorije kunića, raspoloživoj radnoj snazi provedenom vremenu s kunićima može se primijeniti „ hranjenje iz ruke ‘‘ i „ hranjenje po volji ‘‘.

UVJETI KVALITETA KOJI MORAJU ISPUNJAVATI KRMNE SMJESE U ISHRANI KUNIĆA

Kompletne smjese za ishranu kunića prema namjeni:

Potpuna smjesa za mlade kuniće I,

Potpuna smjesa za kuniće u porastu i tovu II,

Potpuna smjesa za gravidne ženke kuniće,

Potpuna smjesa za dojne kuniće

REPRODUKCIJA I ODGOJ MLADIH KUNIĆA - Kunići su izrazito spolno aktivne životinje. S obzirom da su u prirodnom okruženju plijen, njihov reproduktivni sustav je osmišljen tako da osiguraju opstanak svoje populacije. Takvo ponašanje u prirodnim uvjetima je normalno i poželjno, no u zaštićenim uvjetima, gdje nemaju niti jednog prirodnog neprijatelja, ono rezultira prevelikim i prečestim okotom velikog broja neplaniranih mladunaca. U prirodi ženke obično imaju nekoliko legla na godinu, najčešće tijekom proljeća i ljeta. U jednom okotu može od 3 do 12 mladih (zabilježeni rekord je 24!). Treba uzeti u obzir da u neprirodnim uvjetima gdje nikad ne oskudijevaju u hrani, gdje nema izmjene godišnjih doba i gdje nema konkurencije i predatora, broj mogućih okota se drastično povećava.

Kunići postaju spolno zreli vrlo mladi, ženke najčešće već oko 4 mjeseca starosti, dok mužjaci čak i od 3 i pol mjeseca starosti, tada nastupa period "puberteta" koji će svaki vlasnik lako uočiti na svom kuniću

(treba naglasiti da se takvo ponašanje najčešće s vremenom smiri). Međutim potpuna razvijenost organa nastupa tek sa 5-6 mjeseci, tada je kunić potpuno zreo za reprodukciju (što ne znači da ženke ne mogu se oploditi prije, što može biti jako opasno za njih).

Za razliku od ostalih sisavaca kod kunića ne postoje ciklusi tijekom kojeg se ženke tjeraju, niti spontano dolazi do ovulacije. Ne može se predvidjeti kada će se ženka tjerati, može se samo ustanoviti da se to dešava manje ili više učestalo u nekom periodu. Do ovulacije dolazi isključivo nakon parenja. Zato se za ženke kunića smatra da se tjeraju onda kada prihvaćaju parenje. Opće je prihvaćeno mišljenje da su oni mirne, plašljive životinje koje samo sjede ukavezu i nešto grickaju. Period tjeranja se može prepoznati proučavanjem vulve. Dokazano je da u 90% situacija kada ženka ima vulvu crvene boje će prihvatiti parenje i da će nakon parenja nastupiti ovulacija, u suprotnom slučaju, kada vulva nije crvena, samo u 10% slučajeva dolazi dooplodnje. Z Osim tog pokazatelja postoje i vanjski "fizički" pokazatelji kada je ženka u stanju tjeranja, obično u prisutstvu mužjaka zauzima karakterističnu pozu, podizanje repića, ispuštanje karakterističnih zvukova, te moguće naskakivanje na mužjaka. U slučaju kada ženka odbija parenje, stišće se u kutove i pokazuje agresivnost prema mužjaku.

PARENJE KUNIĆA- Prirodno parenje se događa samo kad je ženka spremna, tj. kada je u estrusu. Ženke kunića su tzv. inducirani ovulatori, što znači da otprilike 10-tak sati nakon "opasivanja" slijedi ovulacija, pa zatim i možebitna oplodnja. Ukoliko je do oplodnje došlo, porod se može očekivati kroz 28-34 dana. Ovisno o broju plodova i njihovoj veličini, period nošenja traje kraće ili dulje. Bitno je točno utvrditi dan parenja (zapišite ga!) i prema tome na vrijeme staviti kotilicu u kavez, jer će u protivnom ženka okotiti mlade na neprikladno mjesto, što će pogodovati razvoju prehlade.

Kod manjih pasmina, ženke su dovoljno zrele za parenje sa navršenih 5 mjeseci, a mužjaci sa 6. Srednje velike pasmine sa 6 odn. 7, a velike sa 8 odn. 9 mjeseci starosti. Parenje će biti uspješnije ako ženku dovedete mužjaku, jer će u suprotnom mužjak biti zainteresiraniji za njuškanje, istraživanje i obilježavanje novog terena, nego da se "baci na posao" :-). Dobro je omogućiti im još jedno parenje kroz 1-10 sati nakon prvog parenja, kako biste bili sigurniji u uspješan rezultat.

Prije okotnje- Prehrana mora biti izbalansirana. U kunica kojima kojima je to prvi porod može doći do kanibalizma, ali to je u 90% slučajeva greška u prehrani zbog manjka bjelančevina i vitamina B-kompleksa ili pomanjkanja vode na dan kočenja. Gravidna ženka bi trebala dnevno popiti i do 1500 ml vode, a kad počne dojiti i do 2500 ml. Zelena hrana je neprihvatljiva, jer će u mladih uzrokovati probavne poremetnje putem mlijeka što može dovesti do uginuća. Pravilna prehrana se mora osigurati nakon 14-tog dana gravidnosti, ženka mora imati mnogo vode, dobru kotilicu i osiguran mir i tišinu. Jesti će sve više kako trudnoća napreduje, pa će prije samog poroda jesti i dvostruko više nego obično odn. trostruko više za vrijeme dojenja. Neka uvijek ima dovoljno kvalitetnog sijena.

Nakon okotnje- Nakon okotnje ženka mora imati hranu na raspolaganju po volji. Najbolje je uopće ju ne uznemiravati kroz 8-10 dana nakon okotnje, već samo kontrolirati leglo dva puta dnevno. Nemojte dirati leglo, niti uznemiravati majku, jer će to možda uzrokovati stres kod majke pa će prestati dojiti svoju dječicu. Ženka će često pojesti posteljicu nakon okotnje. To je sasvim normalna pojava i u prirodi služi

kako bi gnijezdo ostalo što sakrivenije od predatora, a osim toga time ženka unosi dodatne hranjive tvari.

Kunići se rađaju potpuno goli, gluhi i slijepi. Nakon nekoliko dana počinje im rasti dlaka. Sa 10 do 14 dana starosti počinju otvarati oči. Kada progledaju možete im početi davati malo sijena, sjemenki i vode. U to vrijeme početi će jesti i majčin izmet tj. "noćne kuglice", što i inače čine odrasli kunići. Time se opskrbljuju neophodnim hranjivim sastojcima, a kasnije pomaže prilogađavanju flore probavnog sustava prilikom prelaska sa mlijeka na tvrdu hranu. Stručno se ta pojava naziva koprofagija i događa se jer prilikom primarne probave u fecesu ostaje i do 60% neiskorištenih vitamina B-kompleksa i nekih bakterija važnih za pravilnu probavu. Ponovnim konzumiranjem, kunić nadoknađuje prvi put "propušteno". Najčešće se radi o nešto mekšim i zelenijim "kuglicama" koje su i neugodnijeg mirisa od normalnih, a obično se događa tijekom noći i ujutro, odn. 4-5 sati nakon jela.

Mladunčad će normalno početi jesti sjemenke i sijeno sa 4 tjedna. Majka polako prestaje dojiti kada malci dostignu 4-6 tjedana starosti. Potpuno prestaju sisati sa osam tjedana i do tog perioda ih nikako ne treba odvajti od majke. Nakon osmog tjedna treba odvojiti mužjake od ženki. Mužjaci postaju spolno zreli sa deset tjedana starosti. Također, dobro ih je nakon osmog tjedna sve osim jednog udaljiti od majke, kako bi se ona mogla odmoriti od dojenja. Jednog ostavite još nekoliko dana kako prestanak ne bi bio pre brz. U početku možete sve male kuniće držati u istom kavezu. Do tri mjeseca starosti možete im davati sjemenki koliko god mogu pojesti. Kasnije smanjite količinu na otprilike pola šalice dnevno. No, to će ovisti i o tome koliko je mališan aktivan tijekom dana, kao i o njegovoj veličini. Ako dopustite da se prekomjerno udeblja, to može dovesti do ozbiljnih zdravstvenih problema, pa i smrti. Preporučuje se da ih ne hranite sa povrćem i zelenišem dok ne navrše 6 mjeseci.