Sociologija prava (izborni predmet)

IX sedmica nastave

Etika

• Aretička etika – etika vrline (Aristotel)

• Deontološka (deontička) etika- etika pravila (Kant)

O pravu i moralu

• Koja tri gledišta o odnosu prava i morala su se iskrisalizirala do danas?

• U čemu je suština antičkog shvaćanja praktične filozofije?

• U kakvom su odnosu pravo i moral u Kantovoj filozofiji?

• Šta je „pravna etika“?

Vrban, Duško. Sociologija prava, str. 179-186.

I dioAntička shvaćanja - Aristotel

Učenje o vrlinama

Učenje o vrlinama je svoje teorijske konture dobilo još u učenju sofista, dalje se razvijalo kroz Platonove dijaloge, dok će potpunu teorijsku formu dobiti u Aristotelovom djelu „Nikomahova etika“.

.

• Sofistički koncept gnoseološkog i etičkog relativizma nagoviješten je Protagorinommaksimom o čovjeku kao mjeri svih stvari. Međutim, kako uočava Đurić, dok je etički relativizam kod Protagore vezan za specifičnost političke vrline svake pojedinačne države koju stvaraju njeni zakoni i običaji, Gorgija na osnovu svoga gnoseološkog nihilizma razvija etički nihilizam razbijajući političku vrlinu u mnoštvo pojedinačnih vrlina (Đurić, 1976: 198). Đurić smatra da se ovakva Gorgijina pozicija može označiti i kao „etički solipsizam“ (1976: 198). Ovo stajalište etičkog solipsizma čitamo i u razgovoru o vrlinama kojeg vode Menom i Sokrat. Odgovarajući na Sokratovo pitanje i obrazlažući svoje i Gorgijinoshvatanje vrlina, Menon navodi: „za svaku vrstu radnje i za svako doba, za svakog od nas i za svaki posao postoji naročita vrlina“ (Platon, 1970: 361). Menon dalje objašnjava razliku u vrlinama muškarca, žene, djeteta i roba (Platon, 1970: 361), a potom navodi različite pojedinačne vrline propuštajući pri tome da odgovori na Sokratovo pitanje o vrlini uopće, odnosno o onome što vrlinu čini vrlinom (1970: 365), da bi na koncu iznio tvrdnju da je vrlina „željeti lijepe stvari i biti u stanju steći ih“ (1970: 372), odnosno vrlinu definira kao sposobnost „sticanja dobrih stvari“ (1970: 375).

• Da je ovakav pristup nabrajanja vrlina umjesto određenja suštine karakterističan za Gorgiju, potvrđuje i Aristotel u svom djelu „Politika“ (1988: 27 – 25). Sličan problem čitamo i u Platonovom dijalogu “Protagora”. Na pitanje šta je vrlina, Protagora ne odgovara, već tek navodi pravednost, razboritost i pobožnost kao dijelove vrline kao takve (Platon, 1968.).

Platon – O vrlinama

Platon je osnovne vrline objasnio u kontekstu svoje zamisli idealne države povezujući ih s četiri staleža, te u IV knjizi „Države“ izdvaja i obrazlaže četiri kardinalne vrline – mudrost, umjerenost, hrabrost i pravednost. Pravednost je za Platona najvažnija od svih vrlina koja u sebi sjedinjuje sve druge vrline. Međutim, iznad vrlina stoji ideja dobra, jer tek kroz nju „pravednost i sve što stoji u vezi sa njom dobijaju vrijednost i postaju korisni“ (Platon, 2002: 196). Platon ideju dobra ne svodi na moralno dobro, već je shvaća kao nešto „što predmetima koji se mogu saznati daje istinu i što duši koja saznaje daje sposobnost saznavanja, [...] kao uzrok našeg znanja i kao uzrok istine koju saznajemo umom“ (2002: 201). Stoga Platonovo učenje o vrlinama treba razumijevati u kontekst njegovog ontološkog učenja o idejama, čiji je odnos sa stvarnošću nabolje opisan kroz alegoriju o pećini. Međutim, svemu ovome treba dodati i Platonova različita, često čak i kontradiktorna shvatanja vrline u različitim dijalozima.

Aristotel „Nikomahova etika”, Globus, Zagreb, 1988.

• Aristotel razlikuje umne vrline (kao što su mudrost, rasudnost, i razboritost, koje svoje začetke i porast uglavnom imaju u pouci) od ćudorednih vrlina kao što su plemenitost i umjerenost, koje nastaju po navici (Aristotel, 1988: 22 - 23).

• Aristotelova „Nikomahova etika“ predstavlja polazište svake rasprave o vrlinama i temelj etike vrlina. Aristotel navodi da vrline nisu nešto što stičemo po naravi, već odjelovljujući ih, kao što je slučaj i sa ostalim umijećima (1988a: 23). Aristotel objašnjava da osjećanja koja prate djela – lijepo, korisno i ugodno, i njihove opreke, ružno, škodljivo i bolno jesu pokazatelji njihovog stanja (1988: 26-27). Kroz detaljnu analizu pojedinačnih vrlina, ovaj autor zaključuje da su, po svom rodu, vrline stanja, i to voljna stanja, a njihovo svojstvo je težnja ka sredini (Aristotel, 1988: 30-51). Za Aristotela, pravednost je također vrlina, koju posebno razmatra u petoj knjizi „Nikomahove etike“, u kojoj navodi, između ostalog, da je pravednost najveća vrlina u kojoj su skupljene sve ostale vrline (1988: 89). Pravednost je stanovita sredina, ali ne na isti način na koji su to ostale vrline, nego upravo zbog toga što se odnosi prema sredini dok se nepravednost odnosi prema krajnostima. Aristotelovo učenje o vrlinama treba razumijevati u kontekstu koncepta eudomnie, odnosno dobrog i sretnog života čija je svrha živjeti u skladu s vrlinama. Aristotelovo učenje o vrlinama prihvataju i srednjovjekovni teoretičari i dalje je u skladu s kršćanskom teologijom razrađuju.

Preporuka za dalje čitanje

• Platon – Odbrana Sokratova (na youtube je dostupan i video zapis prema prevodu dr. Miloša Đurića; Također, dostupan je i snimak predstave Odbrana Sokratova i smrt, Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz 1971. godine).

II dioKant - Praktična etika

Prilagođeno iz: Branislav Petronijević, „Istorija novije filozofije“ TEKST BR. 1 - Kant

Ро Kantu, moralna radnja је radnja koja se vrši iz dužnosti. Radnju koja se vrši iz dužnosti treba dobro razlikovati оdpseudomoralne radnje. Dok se druga vrši ili iz naklonosti ili iz namjere, u prvoj ne smije biti ni naklonost ni namjera, što Kant razjašnjava i primjerima.

Trgovac koji svojim mušterijama ne naplaćuje robu skuро, može to činiti ili iz neposredne naklonosti prema pojedinima оd njih, ili iz dobro razumijevanog vođenja trgovine, znajući dа ćе u tom slučaju svako i najmanje dijete htjeti kod njega pazariti. Objektivno uzevši, u oba slučaja mušterije mogu reći dа im trgovac pošteno naplaćuje. Ipak, ni u jednom ni u drugom slučaju postupak trgovca nije moralan, jer on nije pošten zato što nalazi dа to treba dаbude, dа mu dužnost nalaže dа to bude.

Dobročinstva činiti, gde se to može, dužnost је, kaže Kant. Dobročinstvo može dа se čini iz sujete ili iz koristoljublja, а tada је očevidno dа ono nema unutrašnje moralne vrijednosti u sebi. Ali dobročinstvo može poticati i iz čistog zаdоvoljstva u sreći i radosti onih kojima se ukazuje. Ni tada, veli Kant, ono nema unutrašnje moralne vrijednosti, jer је izvršeno iz naklonosti, što se i indirektno dа uvidjeti. Pretpostavimo, naime, dа neko vrši dobročinstvo iz čiste naklonosti prema ljudima, iz čiste želje dа im pričini radost, ра i dа sam zapadne u unutrašnje duševne nevolje tako dа izgubi svaki interes za sudbinu drugih, ali dа još uvek ima dovoljno sredstava dа drugima pomogne. Ako takav čovek, veli Kant, i pored toga što nema više nikakve naklonosti prema drugim ljudima, ipak bude ukazivao ovima dobročinstva, onda ćе on to moći činiti samo iz čiste dužnosti, а njegovo djelanje imaće tada nesumnjivo moralnu vrijednost. Ukazivanje dobročinstva drugima nije moralno djelanje zato što bi dobročinstvo kao takvo, kao objektivna роmоć učinjeno drugima, bilo nešto što u sebi ima vrijednosti. niti је ukazivanje dobročinstva moralno djelanje zato što bi ono pokazivalo plemenitu dušu dobročinstva, sposobnu za sažaljenje u bijedi drugih i zа radost u sreći njihovoj, ukazivanje dobročinstva drugima, ро Kantu, samo је zato (i samo је onda) moralno djelanje, ako је vršenje dužnosti.

Pozitivna definicija moralne radnje zasniva se na definiciji ројmа dužnosti koja glasi: dužnost је nužnost jedne radnje (tj. nužno vršenje jedne radnje) iz poštovanja prema moralnom zakonu. Ројаm dužnosti ima dakle dvije strane u sebi, jednu subjektivnu i drugu objektivnu. Sa subjektivne strane svoje, dužnost је djelanje iz poštovanja prema moralnom zakonu, sa objektivne, slaganje radnje sa moralnim zakonom.

Pitanja: TEKST BR. 1 - KANT

• Kako Kant definira moralnu radnju?

• Objasnite pojam dužnosti?

• Kakva je razlika u djelovanju prema dužnosti i djelovanju koje je iz dužnosti?

• Zašto je sloboda pretpostavka moralnog djelovanja?

Prilagođeno iz: Branislav Petronijević, „Istorija novije filozofije“ TEKST BR. 2 - KANT

I FORMULA KATEGORIČKOG IMPERATIVA: „Radi tako dа načelo tvoga rada može postati opštim pravilom rada sviju"

Smisao prve formule kategoričkog imperativa najbolje se dа uvidjeti na primjerima koje Kant navodi. Pretpostavimo, veli Kant, dа neko, koga је čitav niz beda dоvео dо toga dа mu život postane otužan, ima još dovoljno razuma dаpostavi sebi pitanje dа li је samoubistvo protivno dužnosti. Odgovor na оvо pitanje on ćе dobiti kad postavi drugo pitanje, dа li načelo njegovog rada (koje u оvоm slučaju nalaže dа život, ako produženje njegovo povlači zа sobom više bijede nego zadovoljstva, treba skratiti) može postati načelom rada sviju. Čim оvо poslednje pitanje postavi, on ćе uvideti dа је to nemoguće. Jer osećanje bola u živim bićima zato је tu dа bi živa bića svoj život mogla održati, u оvоm slučaju pak to bi osećanje trebalo dа vodi uništenju života, što protivreči njegovoj opštoj funkciji.

Pretpostavimo dаlје dа је neko primoran nuždom dа pozajmi novac, а u takvom је stanju dа zna dа dug ne može vratiti. Pošto novac može dobiti na zајаm samo ako bude obećao dа ćе gа u određenom roku vratiti, to ćе načelo njegovoga rada (ako se odluči na pozajmljivanje) glasiti, kad se nalazim u nuždi, ја ću novac pozajmiti s obećanjem dаga vratim, iako znam dа to ne mоgu učiniti. Da bi postupio ро оvоm načelu treba dа se pita dа li ono može postati opšte načelo rada sviju, a čim postavi оvо pitanje namah ćе uvidjeti dа njegovo načelo to ne može postati. Jer, u tom slučaju obećanje uopšte ne bi više imalo nikakvog značaja, pošto niko ne bi drugome vjerovao u data obećanja. Dakle, zaklјučuје Kant, pozajmljivanje novca u nuždi, kad se zna dа је vraćanje njegovo nemoguće, nije moralno delo.

Pretpostavimo dа neko ima u sebi kakav talent, čije bi ga ispunjenje napravilo korisnim i upotrebljivim čovjekom. Ako takav čovek, nalazeći se u zgodnim okolnostima, odluči dа se оdа prijatnom životu i dа zanemari ispunjenje svojih srećnih darova prirode, onda ćе načelo njegovog rada u ovom slučaju glasiti, prijatni život treba pretpostaviti ispunjenju svoga talenta. Da li to načelo može postati opštim načelom rada sviju? Očevidno ne, jer u tom slučaju niko ne bi svoje talente ispunjavao, te ni napretka čovječanstva ne bi bilo.

Pitanja:

• Analizirajte prvu formulu kategoričkog imperativa!

• Prihvaćate li Kantovo rasuđivanje u navedenim primjerima?

Prilagođeno iz: Branislav Petronijević, „Istorija novije filozofije“ TEKST BR. 3 - KANT

II FORMULA KATEGORIČKOG IMPERATIVA: „Radi samo ро onom načelu (maksimi) zаkoje možeš hteti dа postane opštim zakonom rada sviju“.Smisao druge Kantove formule najlakše se može uvidjeti na sljedećem primjeru. Neko, ko se nalazi u dobrim okolnostima dok se drugi oko njega mučе, može ovim posljednjima ili priteći u роmоć, ili ne voditi о njima nikakva računa. Načelo njegovog rada u ovom posljednjem slučaju glasit će, tuđa nesreća ništa mе se ne tiče (kao ni tuđa sreća, tako može glasiti dopuna toga načela, i tako ona doista obično i glasi). Pitanje је sad, može li to načelo biti opštim načelom rada sviju? Prividno izgleda dа bi život ljudski mogao роstojati i kad niko nikome u nuždi ne bi pomagao. Ono, dakle, ne bi moralo biti isključeno na osnovu рrvе Kantove formule. Ali ga druga isključuje. Jer, ako se zapitamo dа li је mоguće dа svako može željeti i htjeti dа niko nikome ne pritekne u pomoć, namah ćе se uvidjeti dа to nije moguće. Jer, onaj, ko bi ро tom načelu postupao, ne može željeti dа i drugi prema njemu ро tom istom načelu postupaju, dа i drugi njemu u njegovoj nesreći ne pomognu.Pitanja:• Analizirajte drugu formulu kategoričkog imperativa!• Prihvaćate li Kantovo rasuđivanje u navedenoim primjeru?

Prilagođeno iz: Branislav Petronijević, „Istorija novije filozofije“ TEKST BR. 4 - KANT

• III FORMULA KATEGORIČKOG IMPERATIVA: "Radi tako dа čovještvo kako u tvojoj, tako i u ličnosti svakog drugog uvek upotrebljavaš samo kao cilj, nikada ne kao sredstvo.„

Smisao treće formule Kant objašnjava na istim primjerima na kojima je objašnjavao smisao prve formule. Neko ko iz nezadovoljstvo sa životom hoće dа izvrši samoubistvo treba, pre nego što to učini, dа postavi sebi pitanje dа li se ta njegova radnja slaže sa idejom čovještva kao samocilja, ра ćе namah uvidjeti dа se ona sa tom idejom ne slaže. Jer, odlučiti se nа samoubistvo znači smatrati svoju ličnost samo sredstvom zа održanje stanja sreće, а ne kao samocilj.

Onaj ko čini lažna obećanja u nuždi, upotrebljava pri tome drugog kao sredstvo, pošto ovaj drugi ne može dati pristanak na takvo postupanje s njime, а samo taj pristanak slagao bi se sa zahtjevom dа se pri moralnom djelanju svaka ljudska ličnost smatra kao cilj za sebe. Još jasniji taj odnos postaje, veli Kant, u slučajevima napada na slobodu ili imovinu drugih, jer u ovim slučajevima napadač postupa sa napadnutima prosto kao sa stvarima, ne pitajući se dа li oni kao ličnosti mogu pristati na takvo postupanje sa njima, dа li se to postupanje slaže sa njima kao apsolutnim samociljevima. Neispunjenje svojih darova istina ne protivreči neposredno zahtjevu uzimanja čovještva kao cilja ро sebi, ali to nije dovoljno zа jednu moralnu radnju, ova mora tome zahtjevu i direktno odgovarati.

Pretpostavimo dа neko ima u sebi kakav talent, čije bi ga ispunjenje napravilo korisnim i upotrebljivim čovekom. Ako takav čovek, nalazeći se u zgodnim okolnostima, odluči dа se оdа prijatnom životu i dа zanemari ispunjenje svojih srećnih darova prirode. Neispuniti svoje talente ne bi istina značilo raditi protiv održavanja čovještva, ali bi značilo raditi protiv unapređenja njegovog.

• Analizirajte navedenu formulu kategoričkog imperativa!

• Prihvaćate li Kantovo rasuđivanje u navedenim primjerima?

Prilagođeno iz: Branislav Petronijević, „Istorija novije filozofije“ TEKST BR. 4 - KANT

• PRAVNE DUŽNOSTI

U "nauci о pravu" Kant pre svega dopunjuje svoje učenjeо moralnim dužnostima stavljajući im nasuprot "pravnedužnosti". Dok su pravne dužnosti zasnovane naspoljnem zakonodavstvu, dotle moralne dužnostipočivaju na (subjektivno postavljenim) ciljevima.Pravne dužnosti naziva Kant uskim i savršenim, dok sumoralne dužnosti široke i nesavršene, i to zato štomoralni zakon određuје maksime radnji, dok spoljnizakon određuje same radnje, а za maksime postoji upraksi izvesna širina.Kantova filozofija prava predstavljajednu detaljno i konsekventno izvedenu i značajnudoktrinu. Pravo definiše Kant kao "skup uslova роdkojima se sloboda jednog može dа spoji sa slobodomdrugog ро jednom opštem zakonu slobode" а pravnuradnju kao radnju ро kojoj "sloboda svakog pojedinca saslobodom svakog drugog može dа postoji ро jednomopštem zakonu". Ро svome ројmu, pravo sadrži i principprimoravanja u sebi, ono је kao takvo pravo pravo i nesadrži ničeg etičkog u sebi (nasuprot tzv. širokom idvosmislenom pravu), tako dа su pravne radnje samolegalne а nisu moralne. Kant deli pravo najpre naprirodno i na pozitivno. Prirodno pravo počiva naapriornim principima umа, а pozitivno pravo na voljizakonodavca, ра zatim na privatno i na javno pravo.Svojina је prirodno pravo čovečije i odnosi se ili na stvari,

ili na ugovorom utvrđene obaveze drugih ličnosti, ili naposedovanje drugih ličnosti kao stvari, ali bez pravanjihove upotrebe kao stvari (takve su ličnosti supružniciu braku, dеса, sluge). Prirodno pravo predstavlja pravoprivatne svojine zemljišta i pokretnih objekata nа njemu.

Prvobitnu opštu svojinu zemljišta Kant ne zamišlja kaosvojinu jedne društvene zajednice koja је stvarnopostojala, već samo kao opštu svojinu u ideji. Isto tako iprvobitna opšta zakonodavna volja samo је jedna nužnaideja-praktičnog umа. U prirodnom stanju, u kome nemani zakona ni pravde, pravo privatne svojine postoji samokao provizorno рrаvо, dok u građanskom (nedruštvenom) stanju ono postaje javno zagarantovano.

Pitanja:

•Šta su pravne dužnosti za Kanta?

•U čemu je razlika između moralnih i pravnih dužnosti?

•Kako Kant definiše pravo, a kako pravnu radnju?

•U kakvom su odnosu pravo i etika?

•U čemu je razlika između prirodnog i pozitivnog prava?

Prilagođeno iz: Branislav Petronijević, „Istorija novije filozofije“ TEKST BR. 4 - KANT

KANTOVA TEORIJA DRUŠTVENOG UGOVORA

Država počiva na ideji prvobitnog ugovora i predstavlja skup ljudi (građana) podložan pravnim zakonima. Postoje tri osnovna atributa građanina: sloboda, jednakost i građanska samostalnost, i tri osnovne državne vlasti: zakonodavna, izvršna i sudska.Zakonodavna vlast pripada prvobitno celokupnom narodu, ali је ovaj prenosi na vladaoca. Ро Kantu, vladalac ima u odnosu na podanike samo prava, а nikakvih obavezujućih dužnosti, narod nema nikakvog prava dа se buni protiv njega (izvršenje smrtne kazne nad vladaocem on smatra zа neoprostiv zločin). Аli pri vršenju svojih prerogativa vladalac ne sme doneti odluku koja bi bila različita оd odluke koju bi celokupan narod sam doneo о sebi (on ne sme stoga otpuštati državne činovnike i stvarati nasledno plemstvo). I pravo kažnjavanja i pomilovanja spada u prerogative vladaočeve. Kako se ljudska ličnost ne može upotrebiti kao sredstvo, kazna se ima shvatiti kao оdmаzdа za ono što se skrivilo. Ubistvo ima dа se kazni smrtnom kaznom, i Kant u ovom pogledu ide tako daleko dа tvrdi dа bi jedno građansko društvo, koje bi odlučilo dа se raziđe, imalo, pre nego što to učini, dа izvrši smrtnu kaznu i nad poslednjim zločincem koji bi se zatekao u zatvoru. Ро Kantu, postoje tri čiste forme vladanja nad podanicima, autokratska, aristokratska i demokratska. Autokratska vladavina је za realizaciju prava najprostijai najbolja, ali se lako izopačuje u despotizam (koji је ipak najsnošljiviji u autokratskom obliku). Ideji prvobitnog ugovora odgovara, međutim, samo prava republika, u kojoj је narod zakonodavac preko svojih predstavnika (tj. parlamentarna republika).

Kako se države u odnosu jedna nа drugu nalaze u prirodnom stanju, to tzv. međunarodno pravo obuhvata tri prava u sebi, pravo rata, pravo u ratu i pravo posle rata. Pravo rata sastoji se u pravu objave i vоđеnја rata, pravo u ratu u načinu vođenja rata, а pravo posle rata u uslovima zа zaključenje mira. Меđunarodno pravo budućnosti pak ima dа se zasnuje na zamisli prelaza prirodnog stanja mеđu državama u zakonito stanje, u stanje večnog mira. То bi stanje omogućilo međusobni miran saobraćaj mеđu narodima što sačinjava bitnost kosmopolitskog prava.

Pitanja:

• Da li se tri osnovna atributa građanina/ke mogu ostvariti s obzirom na dijapazon prava koje Kant daje vladaocu?

• Analizirajte tri čiste forma vladanja!

TEKST BR. 5 - KANT

MOGUĆNOST SLOBODNE VOLJE

"Ne može se zamisliti ništa u svetu, ра čak uopšte ni van sveta, što bi se bez ograničenja moglo smatrati za dobro dоjedino dobra volja. . . . Dobra је volja dobra ne ро onome što čini ili proizvodi, ne valjanošću svojom za dostignuće jednog postavljenog cilja, već jedino samim htenjem, tj. ро sebi i posmatrana za sebe ona ima dа se ceni nesravnjeno mnogo više оd svega, što se njome može proizvesti u korist izvesne naklonosti ili sume svih naklonosti uopšte". (I. Kant „Osnove metafizike morala“)

"О dužnosti! ti uzvišeno veliko ime, koja ne sadržiš ničega laskavog u sebi, već zahtevaš pokornost, ali koja i ne pretišničim što bi izazvalo prirodnu nenaklonost u duši i zastrašivalo је dа bi se volja pokrenula, već samo postavljaš jedan zakon koji sam nalazi ulаz u dušu i sam sobom i protiv volje zadobija poštovanje (iako ne uvek i ispunjavanje), i pred kojim sve naklonosti zaneme (iako mu u potaji dеluјu nasuprot), gde је tebe dostojno poreklo, i gde је koren tvoga plemenitog ishoda koji ponosno odbija оd sebe svaku srodnost sa naklonostima, а poticati оd tog korena neophodni је uslov one vrednosti koju ljudi sebi jedino mogu dа pridаdu?" (I. Kant „Kritika praktičnog umа“)

Pitanja:

• Objasnite pojam dobre volje i pojam dužnosti!

• Šta znači da je dobra volja dobra po sebi, tj. po htijenju?

• Kakva je razlika u djelovanju prema dužnosti i djelovanju koje je iz dužnosti?

• Šta znači sloboda volje?

• Šta znači da je sloboda postulat praktičnog uma i pretpostavka moralnog zakona?

III dioO praktičnoj etici

Singer, P. (2003). Praktična etika. (T. Bracanović, prev.). Zagreb: Kruzak.

Peter Singer u knjizi Praktična etika navodi četiri stvarna slučaja:

Slučaj 1

„Oskar Schindler bio je njemački industrijalac koji je za vrijeme rata vodio tvornicu u blizini Krakova u Poljskoj. U vrijeme kada se poljske Židove slalo u logore smrti, on je skupljao radnu snagu sastavljenu od židovskih zatvorenika iz koncentracijskih logora i geta, mnogo veću nego što je njegovoj tvornici bila potrebna, te je, kako bi ih zaštitio, koristio nekoliko nezakonitih strategija, uključujući podmićivanje članova SS-a i drugih dužnosnika. Svojim vlastitim novcem kupovao je hranu na crnom tržištu kako bi poboljšao nedovoljne službene porcije što ih je dobivao za svoje radnike. Tim metodama uspio je spasiti životeoko 1200 ljudi.“

Slučaj 2

„Dr. Thomas Gennarelli je 1984. godine vodio Laboratorij za ozljede glave na Sveučilištu Pennsvlvania u Philadelphiji. Članovi podzemne organizacije nazvane Animal Liberation Front znali su daje Gennarelli tamo majmunima nanosio ozljede glave te im je bilo rečeno da se majmune podvrgava eksperimentima bez odgovarajuće anestezije. Također su znali da Gennarelli i njegovi suradnici snimaju svoje eksperimente na video vrpce kako bi zabilježili što se događa za vrijeme i nakon nanošenja ozljeda. Pokušali su dobiti dodatne informacije putem službenih kanala, ali bezuspješno. U svibnju 1984. godine noću su provalili u laboratorij i pronašli trideset i četiri video vrpce. Potom su sustavno uništili laboratorijsku opremu i otišli s vrpcama. Snimke su jasno pokazivale svjesne majmune koji se otimaju dok ih se privezuje za operacijski stol na kojem su im nanesene ozljede glave; također su pokazivale eksperimentatore kako zadirkuju i smiju se uplašenim životinjama koje će biti upotrijebljene u eksperimentima. Javno objavljivanje uređene verzije snimki izazvalo je sveopće zgražanje. Unatoč tome, trebala je proći još godina dana prosvjeda - čiji su vrhunac bile demonstracije pred glavnim uredom vladine organizacije koja je financirala Gennarellijeve eksperimente -prije nego stoje ministar zdravstva Sjedinjenih Država naredio obustavu eksperimenata.“

Slučaj 3

„Godine 1986. Joan Andrews ušla je u kliniku za pobačaje u Pensacoli (Florida) i oštetila usisni uređaj za pobačaje. Zastupanje na sudu je odbila zbog toga "što oni istinski pogođeni, još nerođena djeca, također nisu imali zastupnika i ubijeni su bez primjerenoga procesa". Andrews je podupirala Operation Rescue, američku organizaciju koja svoje ime i ovlasti djelovanja preuzima iz biblijske opomene: "Izbavi one koje vode u smrt; i spašavajone koji posrćući idu na stratište". Operation Rescue koristi se građanskom neposlušnošćukako bi zatvorila klinike za pobačaj, čime, prema vlastitome shvaćanju, "spašava živote nerođene djece, koje je svaki Rescuer [Spasitelj] moralno dužan braniti". Njeni članovi blokiraju vrata klinika kako bi spriječili ulazak liječnicima, odnosno trudnicama koje traže pobačaj. Oni trudnice nastoje odgovoriti od odlaska u kliniku pomoću "uličnog savjetovanja" o naravi pobačaja. Gary Leber, voditelj organizacije Operation Rescue, rekao je da se samo između 1987. i 1989. godine, kao izravan rezultat takvih "spasilačkih misija", najmanje 421 žena predomislila oko izvršenja pobačaja, te su djeca tih žena, koju bi se inače ubilo, danas živa.“

Slučaj 4

„Godine 1976. Bob Brown, tada mladi liječnik opće prakse, spuštao se u gumenome čamcu niz rijeku Franklinna jugozapadu Tasmanije. Divlja ljepota rijeke i mir netaknutih šuma duboko su ga se dojmili. Ali potom, iza okuke na nižim dijelovima rijeke, naišao je na radnike Komisije za hidroelektrane, koji su proučavali mogućnosti izgradnje brane na rijeci. Brovm je odustao od svoje liječničke prakse i osnovao Tasmanian Wilderness Society, s ciljem zaštite preostalih državnih područja netaknute prirode. Unatoč snažnim prosvjedima, Komisija za hidroelektrane preporučila je izgradnju brane, te je državna uprava, nakon određenog kolebanja i uz potporu poslovnih krugova i radničkih sindikata, odlučila s time krenuti. Tasmanian Wilderness Societv organizirala je mirnu blokadu ceste sagrađene prema mjestu buduće brane. Brovm je, skupa s mnogim drugima, 1982. godine bio uhićen i četiri dana zatvoren zbog neovlaštenog prelaska zemlje pod nadzorom Komisije za hidroelektrane. No blokada je dospjela u središte nacionalne pozornosti, te iako savezna vlada Australije nije bila izravnoodgovorna za branu, to je postalo temom tada predstojećih saveznih izbora. Australska laburistička stranka -koja je prije izbora bila u oporbi - zalagala se za ispitivanje ustavnih mjera radi sprečavanja daljnjih radovana brani. Laburistička se stranka na izborima izborila za vlast i donijela zakon koji je spriječio izgradnju brane. Iako mu se protivila vlada Tasmanije, mala većina Visokog suda Australije podržala je zakon na temelju toga da je jugozapad Tasmanije područje svjetske baštine, te je savezna vlada imala ustavna ovlaštenja da podrži međunarodni ugovor o osnivanju Komisije za svjetsku baštinu. Rijeka Franklin danas još uvijek slobodno teče.“

.

Oskar Schindler, članovi organizacije Animal Liberation Front koji su uzeli video vrpce, Joan Andrews iz Operation Rescue, te Bob Brown i oni koji su mu se pridružili pred buldožerima - svi su kršili zakon.

Jesu li svi djelovali pogrešno? Imamo li prvenstvenu obvezu pridržavati se zakona? Imamo li uvijek obavezu pridržavati se zakona? Analizirajte i razlike u stavovima između ove četiri grupa? Imaju li zakoni moralnu težinu? Čemu pravo? Koji su razlozi za pridržavanje zakona? Da li odgovor na ovo pitanje zavisi i od toga da li sistem omogućava zakonske procedure kako bi se napravile određene reforme?

Preporuka za dalje čitanje

Dr. Ivo M. (2014). Sociologija između kritike i apologetike.Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, LVII – 2014., str. 237-272. Dostupno na: http://www.pfsa.unsa.ba/pf/wp-content/uploads/2014/08/Godisnjak-2014.pdf