of 62/62
Komunikacijska obilježja psovke u hrvatskome jeziku Padovan, Franko Master's thesis / Diplomski rad 2018 Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj: University of Zagreb, University of Zagreb, Faculty of Humanities and Social Sciences / Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:131:676524 Rights / Prava: In copyright Download date / Datum preuzimanja: 2021-11-08 Repository / Repozitorij: ODRAZ - open repository of the University of Zagreb Faculty of Humanities and Social Sciences

Komunikacijska obilježja psovke u hrvatskome jeziku

  • View
    0

  • Download
    0

Embed Size (px)

Text of Komunikacijska obilježja psovke u hrvatskome jeziku

Padovan, Franko
2018
Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / struni stupanj: University of Zagreb, University of Zagreb, Faculty of Humanities and Social Sciences / Sveuilište u Zagrebu, Filozofski fakultet
Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:131:676524
Rights / Prava: In copyright
Repository / Repozitorij:
ODRAZ - open repository of the University of Zagreb Faculty of Humanities and Social Sciences
Odsjek za kroatistiku
KOMUNIKACIJSKA OBILJEJA PSOVKE
U HRVATSKOME JEZIKU
Zagreb, 28. lipnja 2018.
Zahvaljujem svojoj mentorici prof. dr. sc. Bernardini Petrovi na susretljivosti i smjernicama
za uspješnu izradu ovog diplomskog rada, kao i svojoj obitelji i prijateljima, naroito majci i
bratu, na njihovoj svesrdnoj podršci kroz studij.
3
Kazalo
3. Opa povijest psovke i njezina društvena uloga ................................................................... 7
3. 1 Društvena uloga psovke ....................................................................................... 11
3. 2 Povijest psovke na hrvatskim prostorima ............................................................. 15
4. Definicija psovke ................................................................................................................ 22
5. Strukturna i jezina obiljeja psovke u hrvatskom jeziku ................................................... 27
6. Tipologija psovke ................................................................................................................ 31
7. 1 Uvredljive psovke ................................................................................................ 37
7. 2 Psovke koje izraavaju elju da se kome nanese zlo ........................................... 38
7. 3 Dopunske psovke ................................................................................................. 41
7. 4 Psovke kao prijekor .............................................................................................. 45
7. 5 Hibridne psovke ................................................................................................... 46
8. Zakljuak ............................................................................................................................. 47
9. Saetak ................................................................................................................................ 49
12. ivotopis ........................................................................................................................... 61
Psovka, iako tabuarizirana, itekako je prisutna u svakodnevnoj komunikaciji.
Susreemo se s njom od najmanjih nogu, u obitelji, na školskim hodnicima i sportskim
igralištima, u parkovima i javnom prijevozu, na radnom mjestu, u kafiima i kladionicama, na
radiju i televiziji itd. Naravno, u slubenoj je komunikaciji psovka apsolutno neprihvatljiva,
meutim u svim ostalim aspektima svakodnevne komunikacije njezina je uporaba više ili manje
frekventna.
Unato tome, u okviru hrvatske lingvistike i lingvistike openito tom se znaajnom
jezinom pojavom bavi relativno malo radova (Pranjkovi 2010: 115). Najvjerojatnije je ta
nezainteresiranost domaih i stranih lingvista razlog zbog kojeg ni danas ne postoji vrsto
odreena definicija psovke. Drugim rijeima, definicije malobrojnih lingvista koji su nastojali
znanstveno pristupiti psovki kao govornom inu meusobno se razlikuju, a nerijetko su i
nepotpune. Doduše, kod veine se njih neke najvanije odrednice definicije psovke podudaraju.
Tema ovog diplomskog rada bit e psovka u hrvatskom jeziku, tonije njezin
pragmalingvistiki opis. Dakle, fokus takva opisa bit e na jezinom djelovanju, odnosno
prilikom analize govornih inova prikupljenih psovakih izraza uzimat e se u obzir priopajna
situacija u kojoj su se pojavljivale psovke i elementi te priopajne situacije (svrha, kontekst,
mjesto, govornik, sugovornik). Ukratko, za ovu e analizu psovakih izraza kljuna biti upravo
govornikova namjera djelovanja na sugovornika, realnog ili hipotetskog. No, kako bi spomenuti
opis bio što potpuniji, najprije e se ukratko iznijeti kljuni podaci o povijesti psovke openito
i o njenoj društvenoj ulozi, a pritom e se posebice osvrnuti i na povijest psovke na našim
prostorima. Zatim e se navesti neke razliite definicije psovke te istaknuti slinosti i razlike
meu njima. Uz to e se spomenuti i mogue tipologije psovke te naglasiti razliku izmeu
psovke, kletve i zaklinjanja te razgraniiti pojmove psovka i vulgarizam.
Nadalje, u samom središtu bit e analiza razliitih aspekata uporabe psovke na temelju
korpusa prikupljenih psovki. Ovdje valja napomenuti kako je rije o psovkama preuzetim iz
razliitih komunikacijskih situacija i konteksta koje sam osobno zapisivao prethodnih nekoliko
mjeseci. Naroita pozornost bit e posveena opisu diskursa psovke i rijeima koje se uestalo
pojavljuju u dotinom diskursu.
Konano, kljuna postavka koju ovaj diplomski rad namjerava istraiti jest ona o psovci
kao ilokucijskoj agresiji koja postavlja adresata u inferiorni poloaj. Takoer, istait e se i
5
uinak uvrede ostvarem uporabom vulgarnih rijei te e se priloiti rjenik psovki sastavljen na
temelju korpusa prikupljenih psovki.
2. Hipoteze, metode i ciljevi rada
Teorijski dio propitavat e povijest psovke i njezinu društvenu ulogu kroz povijest, s
naglaskom na povijest psovanja na hrvatskim prostorima. Pritom e se nastojati obuhvatiti sve
razliite hrvatske povijesne prostore jer je psovanje zasigurno bilo razliito na junim
(mletakim) i sjevernim (habsburškim) prostorima s obzirom na to da je ovdje rije o dvama
razliitim kulturno-civilizacijskim krugovima, mediteranskom i srednjoeuropskom. Takoer,
navest e se nekoliko relevantnih definicija psovki te e se njihovom meusobnom usporedbom
istaknuti slinosti i razlike meu njima. Uz to e se pomou dostupne literature uspostaviti
tipologija psovakih izraza koja e biti najpraktinija za ovaj rad.
Praktini dio temeljit e se na rjeniku prikupljenih psovki, tonije na analizi diskursa
prikupljenih psovki i to iz pragmalingvistikog kuta gledanja. To konkretno znai da e teište
ovog dijela biti na preciziranju jezinih i strukturnih obiljeja psovke te razliitih aspekata
njezine uporabe kako bi se pojasnilo njezino jezino djelovanje u sklopu konverzacijske navike,
tj. emocionalnog stava govornika. Na temelju estotnosti pojedinih rijei u psovakim izrazima
analizirat e se diskurs psovke i komunikacijske situacije u kojima se ona pojavljuje. Cilj
praktinog dijela rada bit e i propitivanje hipoteze o psovanju kao ilokucijskom inu kojim se
vrši agresija nad adresatom kojega se u sklopu perlokucijskog ina postavlja u inferiorni
poloaj.
7
3. Opa povijest psovke i njezina društvena uloga
Premda svi današnji jezici na svijetu ne sadre u sebi psovake izraze, psovka je po
svemu sudei stara otprilike koliko i sam jezik. Drugim rijeima, postanak psovke vee se uz
samo formiranje nekog društva kao socijalno-kulturne cjeline gdje fiziko nasilje meu
pripadnicima istog društva ili plemena postaje neprihvatljivo.
Meutim, kako bi se fiziko nasilje moglo zamijeniti manje štetnim verbalnim nasiljem,
to je društvo moralo imati razvijen nekakav sustav svetinja ili moralnih vrijednosti, makar u
obliku primitivne religije ili kulta predaka, kako bi se imalo uope što opsovati. Na takav nas
zakljuak upuuje izmeu ostalog i injenica da se psovke nalaze u jeziku Aboridina koji nisu
bili pismeni, ali su imali vlastiti primitivni sustav religijskih vjerovanja (usp. Pilch 2011: 8).
Dakle, psovka je jezini fenomen ija je osnovna funkcija verbalna agresija, no ona
nipošto ne predstavlja njezinu jedinu funkciju. Psovkom moemo smatrati one izraze iju jezgru
ini neka opsceno-vulgarna rije povezana sa seksualnom sferom donjeg dijela tijela, a osnovna
funkcija takvih izraza su vrijeanje, napad, verbalna agresija ili, s druge strane, ranjiva i otrovna
samoobrana te oitovanje uvrijeenosti ili bespomonosti (Uarevi 1999: 190). Takoer, Josip
Uarevi istie kako psovka pripada jezgri jezika, odnosno njegovim osnovnim mogunostima
te kako bilo koja rije nekog jezika moe u ovom ili onom stupnju vršiti funkciju psovke, a da
psovka kao takva esto vrši nepsovake funkcije (Ibid: 190). Iako postoje jezici koji ne poznaju
psovke, primjerice japanski, ak i takvi jezici preuzimaju psovke iz drugih jezika ili imaju
vlastite naine izraavanja koji u komunikaciji djeluju slino psovki (Pilch 2011: 10).
Moe se zakljuiti kako psovka nije samo jezini, ve je i društveni fenomen, samim
time što se lako moe povezati s razvojem pojedinih društava, tj. s razvojem sustava vrijednosti
nekog društva prema kojima je usmjerena verbalna oštrica psovakih izraza tog društva.
Primjeri japanskog i aboridinskog jezika ukazuju i na to kako je taj društveni fenomen
neovisan o stupnju civilizacijskog razvoja, stoga je kao takav po svoj prilici star otprilike koliko
je stara i religija kao koncept. Tome u prilog idu i tvrdnje iz domae i strane literature u kojima
se navodi kako se psovanje razvilo upravo iz proklinjanja, dakle zazivanja viših sila kako bi se
nekom nanijelo zlo. Primjerice, poznati ameriki antropolog Ashley Montagu istie
proklinjanje kao jedan od najstarijih dokazivih oblika psovke (Montagu 1973: 35). U onom
trenutku kada psovke poinju ulaziti i u knjievna ostvarenja nekog društva, one postaju i
kulturni fenomen.
8
Usprkos tome što je rije o jezinom, društvenom i kulturnom fenomenu, psovka je ipak
uvijek u veoj ili manjoj mjeri tabuizirana. Primjeri o društvenoj neprihvatljivosti psovke, pa i
o njezinom kanjavanju, nalaze se ve u Starom zavjetu, ali takoer i kod starih Egipana, Grka,
Rimljana i drugih antikih civilizacija (Pilch 2011: 9). Kroz povijest je društvena
neprihvatljivost psovke varirala, no zadrala je svoj kontinuitet sve do danas. Naime, u
suvremenim se pravnim sustavima uvreda, koja ne mora, ali moe sadravati psovku, kanjava
uglavnom novano. Primjerice, lanak 147, stavak (1) Kaznenog zakona Republike Hrvatske
iz 2011. godine uvredu ubraja meu kaznena djela protiv asti i ugleda te za nju predvia
novanu kaznu. Premda zakonske regulative koji sankcioniraju uvredu tek posredno moemo
dovesti vezu s društvenom neprihvatljivosti psovke, ipak ih moemo moemo smatrati
svojevrsnim parametrima društvenog ograniavanja psovke. Meutim, Stana Risti navodi i
primjere koju neposredno potvruju tabuiziranost psovke u suvremenoj jezinoj komunikaciji.
Rije je o parametrima društvenog ograniavanja psovke koji se odnose na javnu i slubenu
upotrebu, reakciju sredine na psovku ili reakciju onoga kome je upuena, izostavljanje, cenzuru,
redukciju, eufemizaciju i druge naine kamufliranja psovke zbog uljuenosti, nedovoljne
bliskosti i elje da se ne povrijedi sugovornik, zbog prisustva tree (nepoznate) osobe te zbog
socijalnog okruenja: porodica, škola i sl. institucije (Risti 2010: 197).
Vrijeme liberalnijih odnosa, kakvo je i sada, slabi mo i jezine i zakonske regulative,
pa je i upotreba psovki frekventnija i proširena na veinu funkcionalnih stilova (Ibid: 205).
Dakle, društvena neprihvatljivost psovke danas je svakako manja, a njezina je raširenost
svakako vea nego što je to nekad bila, no usprkos toj jezinoj liberalizaciji kojoj smo i sami
svjedoci, psovka je zadrala status jezinog tabua, što potvruju i navedeni primjeri iz ovoga
ulomka.
Razmišljajui o tabuiziranosti psovke kroz povijest, nemogue je ne zapitati se o njezinu
podrijetlu. Uz široko prihvaenu postavku o tome kako se suvremena psovka razvila iz kletve,
postoje teorije i o sakralnom podrijetlu psovke. Uarevi spominje teze ruskog lingvista Borisa
Uspenskog prema kojima se psovanje majke u nizu sluajeva pokazalo ekvivalentno molitvi,
pa je kako bismo se izbavili od kunog ili šumskog duha bilo potrebno ili izgovoriti molitvu ili
opsovati majku, što bi znailo da psovanje majke potjee od neznaboakih molitava ili bajanja
(Uarevi 1999: 194). Naravno, nikada se nee moi potpuno precizno odrediti tono ishodište
psovke. Stoga je, kako bi se što potpunije mogao sagledati povijesni razvoj psovke, nuno
okrenuti se onim aspektima tog razvoja u koje moemo biti sigurni. Ako znamo da jezgru
psovakih izraza ine opsceno-vulgarne rijei sa seksualnom konotacijom, onda je oito kako
9
je poimanje ljudskog tijela i njegove seksualnosti bitno za razumijevanje povijesnog razvoja
psovke. Drugim rijeima, tijelo – s njegovim funkcijama i topografskom strukturom (gore –
dolje, unutarnji organi – vanjština, udubine – izboine) – igra kljunu ulogu u psovakom ivotu
jezika (Ibid 191).
ovjek je svoju tjelesnost razliito percipirao kroz povijest, stoga je i poimanje t ijela
razliito u srednjem vijeku od onog u ranom novom vijeku ili u modernom dobu. Bahtin istie
kako je u srednjem vijeku prikaz tijela groteskan, karnevalski i ambivalentan te da je u
srednjovjekovnoj koncepciji tijelo klju za svu materiju jer je kozmino i univerzalno (Ibid
192). S druge strane, u ranom novom vijeku funkcije tijela koje se odnose na spolni ivot,
prehranu, probavu i vršenje nude prelaze na privatno-svakodnevni i individualno-psihološki
plan, gdje je njihovo znaenje usko i specifino te otrgnuto od neposrednih veza sa ivotom
društva i kozmikom cjelinom (Ibid 192). Za ondašnje psovanje to je konkretno znailo da e
rijei iz tog semantikog podruja sainjavati jezgru psovakih izraza. U uvjetima novovjekoga
tjelesnog kanona spolna zona, kao i cjeloukupna zona donjih dijelova tijela, dobila je veoma
aktivnu ulogu u sferi neslubenoga (neknjievnoga) govornoga ponašanja (psovka, vicevi i
drugi ulini govorni anrovi), pri em se dogaa seksualna, a djelomino i analna,
sinegdohizacija tijela, ali, u odnosu na srednjovjekovlje, novovjeka je psovka izgubila svoje
pozitivno preporaajue naelo (Ibid 192 – 193).
Meutim, za suvremenu psovku najznaajnija je upravo ta injenica kako su tijekom
ranog novog vijeka rijei kojima se opisuje spolni ivot, i to ponajviše onaj muški, oito
preuzele kljune uloge u psovakim izrazima. Cjeloukupan sustav psovke svjedoi o njezinoj
„falocentrinosti“, a današnja je psovka izgraena s obzirom na mušku perspektivu, o emu
najjasnije svjedoi forma glagola jebati koji upuuje na muški tip seksualnog ponašanja jer
zahtijeva objekt koji je u pravilu smješten u podruje enske spolnosti (Ibid 196). Nadalje, u
socijalnom je smislu psovka vrlo dugo, otprilike do polovine 20. stoljea, bila u prvom redu
„muška stvar“, stvaraju je muškarci za muškarce, stoga ne udi što psovanje cvjeta u tipino
muškim prostorima kao što su vojarne, stadioni, sajmovi i slino, a tek e se krajem 20. stoljea
stupanj enske ravnopravnosti moi donekle mjeriti i stupnjem ukljuivanja ena u psovaku
komunikaciju (Ibid 196). Uarevi osim toga spominje i kako aktivno ili pasivno ukljuivanje
ena u psovaku komunikaciju još uvijek ima osobito stilsko znaenje (Ibid 196). Premda je
Uareviev tekst nastao prije dvadesetak godina, nuno je spomenuti kako je na temelju
recentno prikupljenog korpusa psovki nemogue sloiti se takvom tvrdnjom, iako je tako nešto
još uvijek mogue u nekim konzervativnijim sredinama. No, tendencija gubljenja stilske
10
obiljeenosti enskog psovanja je oigledna, te e u nekoj blioj budunosti najvjerojatnije i u
potpunosti iseznuti. Valja imati na umu i neospornu injenicu kako je psovanje, bilo u
svakodnevnom govoru, bilo u knjievnim ili publicistikim tekstovima, uvijek stilski
obiljeeno, bez obzira na to psuje li muškarac ili ena, dijete ili osoba tree ivotne dobi.
Nekoliko je zakljuaka nuno izvui iz ovog kratkog i podosta uopenog prikaza
povijesnog razvoja psovki. Prije svega, psovka je jezini fenomen koji pripada samoj jezgri
jezika kao takvog te predstavlja njegove temeljne obrambeno-napadake mehanizme, pa bi kao
takva morala biti stara koliko i sam jezik. Osim toga, ona je i društveni i kulturni fenomen koji
svjedoi o stupnju kulturno-civilizacijskog razvitka nekog društva. Zatim, sustav psovki
izuzetno je falocentrian jer je i unutrašnja logika psovanja izgraena u skladu s naelima
muškog tipa seksualnog (agresivnog) ponašanja. Konano, od svojih najranijih biblijskih i
antikih poetaka, pa sve do danas, psovka je bila i ostala svojevrsni jezini tabu, te je,
generalno govorei, unato liberalizaciji jezika i prodiranju psovke u sve njegove funkcionalne
stilove, ostala društveno neprihvatljiva.
Širenje psovke u sve funkcionalne stilove jezika, usprkos oiglednoj društvenoj
neprihvatljivosti i tabuiziranosti psovaka i vulgarizama, moemo objasniti jedino uzevši u obzir
njezinu specifinu društvenu ulogu. Specifinost društvene uloge psovke veemo prije svega
uz specifne kontekste i situacije u kojima se psovka pojavljuje. Naime, psova se prilikom
formuliranja psovke naješe nalazi u agresivnom stanju, tj. stanju ljutnje, srdbe, bijesa
(Miki, Miki, Pehar 1999: 48). Dakle, govornik pomou psovke nastoji umanjiti svoju agresiju
prema nekome ili neemu tako što e rijeima nanijeti moralnu štetu ili narušiti moralni
integritet slušatelja, pri emu psovka zapravo slui kao ventil za pranjenje negativnih osjeaja
(Ibid: 33). Kao takva, psovka predstavlja najrašireniji oblik verbalne agresije, koja se ako
gledamo sociološki u jednu ruku i tolerira (Ibid: 65). Ipak, ta tolerancija ima svoje jasno
odreene granice koje se na neki nain podrazumijevaju, pa e tako primjerice uenik, ukoliko
opsuje tijekom nastave, zasigurno zbog toga dobiti ukor ili neki drugi oblik disciplinske kazne
neovisno o tome je li psovka usmjerena na samog nastavnika ili na koga drugoga. Takoer,
promatrana s društvenoga ili komunikacijskoga stajališta psovka je ponajprije vezana za
razliite vrste konflikata meu ljudima, s tim da prava psovka (za razliku npr. od šaljive psovke,
svojevrsnoga verbalnog nadmetanja s elementima psovake frazeologije ili tzv. zajebancije) ne
doprinosi razrješenju konflikta, nego naprotiv produbljenju sukoba meu stranama u sporu
(Pranjkovi 2010: 117).
Iz navedenih je teorijskih pretpostavki oito kako je bitno obiljeje društvene uloge
psovke upravo njezina višefunkcionalnost. Njome se izraavaju razliiti (iako primarno
negativni) osjeaji prema adresatu, stoga psovku upotrebljavamo ne samo kao gestu
nesporazuma u konfliktnim situacijama, nego i kao gestu razumijevanja i dobrog raspoloenja
u kooperativnim situacijama (Risti 2010: 201). Nadalje, psovka moe izraavati dobre namjere
govornika prema sugovorniku, uspostavlja humor kojim se neutralizira napetost ili agresija, pa
na taj nain smanjuje statusna razlika izmeu statusno neravnopravnih sugovornika,drugim
rijeima, psovka jednostavno umanjuje distancu meu sugovornicima (usp. Mitro, Savi 1998:
32). Štoviše, psovkom se moe izraavati oduševljenje i superlativ (npr. Ej, kakve starke! U
piku materinu, jebo te! Super, ej!) ili odravati uspostavljene prijateljske odnose (Mitro, Savi
1998: 28 – 29).
Psovke su dio našeg ukupnog jezinog znanja i ponašanja koje se aktivira ovisno o
namjeri, sugovorniku, temi, situaciji, kontekstu, raspoloenju, zajednikom iskustvu ili znanju,
12
dakle ovisno o sociolingvistikim i psiholingvistikim faktorima razgovora (Mitro, Savi 1998:
19). Budui da ti sociolingvistiki i psiholingvistiki faktori mogu biti vrlo razliiti, funkcija
psovke moe biti razliita u razliitim kontekstima. Psovka kao takva moe izmeu ostalog
izraavati i radost prijateljskog susreta, uenje, nesigurnost ili ushit (Uarevi 1999: 190).
Emocionalni konteksti psovke veoma su raznoliki iako je njezina prirodna (uobiajena)
situacija srdba, zloba, napad ili obrana, psovka odgovara i mnoštvu drugih emocionalnih stanja
i situacija (strah, srea, razoaranost...) (Ibid 198). Zahvaljujui takvu broju razliitih
emocionalnih stanja u kojima se pojavljuje, ista psovka moe u razliitim kontekstima vršiti
razliitu funkciju. Primjerice, u kontekstu šale i prijateljskog razgovora moe se uti nešto
poput Jebem ti mater, kako smiješno, dok bi osoba kojoj je sugovornik uinio nešto naao mogla
u stanju ljutnje izjaviti Jebem ti mater, kako si to mogao uiniti! Ispravan kontekst i funkciju
psovke u takvim situacijama moe se odrediti i pomou odreenih izvanjezinih imbenika
koji utjeu i na intenzitet psovke. Tonije, intenzitet se psovke pojaava ili ublauje pomou
reenine melodije, naglaska pojedinih dijelova reenice i pomou modalnih rijei (Miki,
Miki, Pehar 1999: 33).
Takoer, hrvatski govornici psuju iz navike, zbog neodgojenosti, zbog siromašnog
fonda rijei pa psovka slui kao dopuna i poštapalica, iz elje za dokazivanjem, radi
potkrjepljenja vlastitog mišljenja i tome slino, narod je odrastao uz psovku i srastao s njom
(Ibid 67). Imajui u vidu kako su mnogi doslovno odrastali uz psovku, logino je da psovka u
odreenim situacijama moe imati i odgojnu funkciju. Na primjer, govorni in ukora ili
prigovora, koji sadri uvredljive rijei koje mogu, ali ne moraju biti psovke, ima prije svega
odgojnu funkciju. Ukor ima odgojnu funkciju jer je uvredljiva rije upotrijebljena u dobroj
namjeri, govornik ne eli u potpunosti poniziti slušatelja, te mu ne osporava sve ljudske
kvalitete, a verbalni se napad odnosi na samo jednu njegovu osobinu zbog loše izvršenog posla,
pa se ne koristi povišeni ton (Ibid 70).
Meutim, psovka se zasigurno naješe pojavljuje u okviru neke frustrirajue situacije.
Funkcija psovke esto je povezana s frustracijom kao stanjem nezadovoljstva pojedinca, a
situacija u kojima se javlja frustracija poprilino je mnogo (prometne guve, ekanje u redu ili
na šalteru, ekanje prijatelja...), te se u takvim tim situacijama frustracija vrlo esto lijei
verbalnom agresijom popraenom psovkama (usp. Huzani Mišek 2017: 11). Naravno,
raznorazna ekanja nisu jedini izvor naših frustracija. Psovka dolazi onda kad se ništa drugo ne
moe poduzeti te ona kao završnica komunikacije predstavlja psihiki in kompenzacije i u
situaciji razrješavanja postojeih frustracija, koje ne moraju imati veze s onim što se psuje i sa
13
situacijom u kojoj se psuje; takvo je psovanje na utakmicama i slinim masovnim okupljanjima,
pri emu se pojedinac oslobaa stida i daje sebi oduška na nain na koji u nekoj drugoj situaciji
to sebi ne bi nikad dopustio, stoga psovka predstavlja in rastereenja modernog svijeta od
psihike napetosti, a kao i svaka srdba, psovka je iskrena – ona je neetika obrana etinosti
(Risti 2010: 202). Ovdje bi valjalo spomenuti i fenomen samopsovke. Radi se o specifinoj
vrsti psovke pri kojoj se napada samo jedna strana ovjeka, obino njegov razum, inteligencija,
razmišljanje, pamet i slino, jer se govornik pri samopsovci eli rasteretiti i doivjeti olakšanje,
splasnue naboja, ali ne i u potpunosti osporiti svoj moralni integritet, ona se javlja kao ventil
pomou kojega govornik oslobaa osjeaja srdbe, bijesa, ljutnje, agresije, a esto je popraena
i nekim praktinim inom, pa se uz psovku esto baci ili razbije ono što mu je u trenutku
nanijelo bol, netko si upa kosu, grize usne ili vrti glavom, djeca se valjaju po podu, udaraju
rukama i nogama itd (Miki, Miki, Pehar 1999: 83).
Dakle, psovka u afektu olakšava napetost, srdbu i nemo, ali se meu mladima javlja i
kao znak suprostavljanja nekadašnjim konvencijama, kao element kontrakulture, sve više
postaje stil ponašanja i jedna od glavnih sastavnica iskaza u komunikaciji veine mladih
(Martini 1994: 56). No, psovke nisu samo jedan od temelja svakodnevnog govornog diskursa
mladih jer, barem na prostoru hrvatskog govornog podruja, zapravo predstavljaju puno više
od elementa kontrakulture. One su dio naše kulture te raspoznatljiv nain reagiranja u
odreenim situacijama (Ibid 1994: 56). Naime, psovka u sebi sadri odreenu jainu usmjerenu
na emocije, stoga ona zvui istinitije, tunije, sretnije, strašnije ili ironinije od pristojnih,
društveno prihvatljivih rijei (Huzani Mišek 2017: 22).
Zanimljivo je kako postoji stereotip o tome kako manje obrazovani više psuju od visoko
obrazovanih graana. Upravo se zbog takva stereotipa stvara dojam kako akademski obrazovani
graani ili uope ne psuju ili psuju vrlo malo. Ipak, injenica je kako obrazovani graani
posjeduju bolji mehanizam modificiranja verbalnog ponašanja na javnim mjestima, oni bolje
vladaju regulativnim pravilima u konverzaciji, pa se stvara privid manje upotrebe psovki te
društvene grupe, a da je tome uistinu tako potvruje prisustvo psovke u obiteljskim i
telefonskim razgovorima u kojima obrazovani govornik ne oekuje prisustvo osobe pred kojom
treba pokazivati oekivano uljudno verbalno ponašanje (Mitro, Savi 1998: 32).
Iz navedenih se recentnih spoznaja moe zakljuiti kako je društvena uloga psovke
zapravo poprilino raznovrsna te prije svega ovisi o kontekstu u kojem se pojavljuje. Njezina
izrazita višefunkcionalnost odraz je mnoštva konteksta u kojima se moe pojavljivati. Ipak,
sasvim je sigurno kako ona naješe ima funkciju ispušnog ventila za naše razliite negativne
14
osjeaje (frustracija, strah, bijes, tuga, oaj, itd), bilo da se pojavljuje u kontekstu svae sa
sugovornikom, bilo da je upuena hipotetskom sugovorniku, bilo da je rije o samopsovci.
Moglo bi se rei kako je u današnjoj svakodnevnoj komunikaciji povoda za psovku sve više, s
obzirom na sve bri moderni nain ivota koji automatski podrazumijeva i više stresnih situacija
unutar kojih mogu do izraaja doi spomenuti negativni osjeaji, a uz njih raste i potreba za
rastereivanjem takve psihike napetosti pomou psovke. Nadalje, višefunkcionalnost psovke
ne iscrpljuje se samo u kontekstima s negativnim konotacijama, ve ona, kao sredstvo kojim se
uspostavlja humor, slui i za smanjivanje distance izmeu govornika i sugovornika tako što
umanjuje statusne razlike meu njima, a takoer i odrava ve uspostavljene prijateljske odnose
jer slui i kao jezino sredstvo kojim se izraava radost, ushit, iznenaenje i slino. Treba
istaknuti i kako se naroita snaga psovke krije u njezinoj izrazitoj emocionalnoj ekspresivnosti,
zahvaljujui kojoj se nerijetko pojavljuje i u knjievnim i scenskim djelima. Štoviše, s obzirom
na razliite sociolingvistike i psiholingvistike faktore razgovora u kojima se pojavljuje,
psovka ponekad moe imati ak i odgojnu funkciju.
15
3. 2. Povijest psovke na hrvatskim prostorima
Pojasnivši opu povijest psovke i njezinu društvenu ulogu, valjalo bi u kratkim crtama
prikazati i povijest psovke na hrvatskom govornom podruju kako bismo mogli bolje razumjeti
njena pragmalingvistika obiljeja u današnjoj svakodnevnoj komunikaciji na hrvatskom
jeziku. Prvi koji se sustavno bavio poviješu psovke na ovim prostorima bio je fra Ignacije
Gavran. U svojoj monografiji Bludna psovka, povijesno-psihološka studija iz 1962. godine, on
detaljno, koliko mu to njegova vjerska i moralna uvjerenja te dostupni izvori dopuštaju,
prikazuje podrijetlo i razvoj psovke na podruju itave Jugoslavije.1 No, najprije treba
napomenuti što za Gavrana tono znai izraz psovka, odnosno bludna psovka. Psovka je za
njega vrsta pogrdnog izraza kojim se nedolino i nedozvoljeno na simboliki nain oduzima
nekoj osobi bitna vrijednost, tj. psovka je grdnja kojom se nekome oduzima ast (Gavran 1962:
10). S druge strane, bludna je psovka ona u kojoj je sredstvo vrijeanja uzeto sa seksualnog
podruja i izraava neku nedozvoljenu, sramotnu upotrebu seksualnog (Ibid 10 – 11). Vano je
istaknuti kako Gavran razlikuje psovku od grdnje koja za njega predstavlja samu uvredu kao
takvu. Tonije, grdnja ne oduzima svu vrijednost niti neku bitnu osobinu, nego samo u manjoj
mjeri krnji neiji ugled ili uskrauje duni izraz poštovanja (Ibid 10).
Gavranov prikaz prošlosti bludne psovke kree od srednjeg vijeka. Najprije spominje
formule zaštitnog proklinjanja kod najstarijih jezinih spomenika (npr. Bašanska ploa)
preuzete iz antikih izvora, no istie kako one vjerojatno nemaju veze s bludnom psovkom (usp.
Ibid: 18). Potom navodi kako srednjovjekovni pravni izvori razlikuju lake i teške uvrede. Od
lakih su naješe i najblie bludnoj psovci kurva i kurvin sin, dok se za teške uvrede predviaju
novane kazne, a pritom se u izvorima koristi izraz uvreditelj uvrijeenog „opsovao“(usp. Ibid
19). Statuti primorskih gradova kao što su Split ili Trogir iz 13. i 14. stoljea spominju psovanje
Boga i Blaene Djevice, no opet najvjerojatnije nije rije o bludnoj psovci (usp. Ibid 20).
Takoer, navodi kako i Marko Maruli u svojim djelima optuuje suvremenike da dosta psuju
ne samo jednake sebi ve i Boga i svete, ali koristi rije psovati umjesto grditi (Ibid 22).
Oigledno je kako srednjovjekovni spomenici, i pravni i ostali, koriste rije psovka ili psovati
sa znaenjem uvrede, te ih ne moemo povezati s bludnom psovkom po Gavranovoj definiciji.
Osim toga, Gavran ne spominje ni najstariju zapisanu psovku na hrvatskom jeziku, premda je
ona objavljena još 1948. u Vajsovom Najstarijem hrvatskoglagolskom misalu u izdanju
Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Spominje ju hrvatska jezikoslovka i filologinja
1 Rije je o jedinstvenom prikazu povijesti psovanja na ovim prostorima koji je relevantan i za razumijevanje
suvremene hrvatske psovke, stoga e se ovdje detaljno prikazati.
16
Nives Opai koja navodi: „Najstarija psovka zabiljeena u hrvatskom jeziku jest ona na
margini jednoga glagoljskog zbornika: ebi ga vrag.“(Opai 2013: 87). Meutim, Opai ne
spominje dataciju zbornika niti o kojem je zborniku tono rije. Ipak, poznato je kako je u
pitanju Zapis popa Domeniga iz 14. stoljea (usp. Zaradija Kiš 2006: 3). Vjerojatno je injenica
da je najstarija zapisana hrvatska psovka pronaena upravo na marginama rukopisa jednoga
popa, dakle vjerskog lica, razlog zbog kojeg je Gavran izostavio tu informaciju iz svoje studije.
Prve psovke zapisane hrvatskim jezikom prema Gavranu potjeu iz 16. stoljea kada se
u komedijama Marina Dria i Nikole Nalješkovia pojavljuju i po njegovoj definiciji naše
tipine dinamine bludne psovke. Gavran navodi primjer iz drugog ina etvrtog prizora
Drieve komedije Mande: „dera t' pas mater!“(Gavran 1962: 23). Tu Gavran iz spomenutih
religijskih poriva cenzurira orginal u kojemu zapravo piše: „Jeba t' pas mater!“ (Prosperov
Novak 2015: 227). Uz to, Gavran spominje i brojne opscene i razbludne momente u
maskeratama Nikole Nalješkovia, Antuna Sasina i Dinka Ranjine te istie kako za druge
krajeve osim Dalmacije nema jasnih potvrda bludne psovke u 16. stoljeu (usp. Gavran 1962,
25 – 27).
Što se 17 stoljea tie, Gavran navodi dva naroito zanimljiva izvještaja. Prvi je izvještaj
iz Livna koji spominje indicije o tome kako Turci psuju kršane i fratre, pri em su rabili bludnu
i nebludnu psovku, dakle teište je prebaeno od linih uvreda na vrijeanje tue vjere, ali
vlastita se vjera ne vrijea (usp. Ibid 28). Drugi izvještaj je od zagrebakog sudbenog vijea za
koji Gavran navodi kako spominje nebludne psovke, kao što su Da bi ti vrag serce pojel ili Da
te kriem šentaj, koje valja sudbeno goniti i kazniti, ali i statike bludne psovke kao što su
kurvin mu ili kurvin stari pas (usp. Ibid 33). Gavran iz tih podataka zakljuuje kako su oni
dokaz da je na zagrebakom podruju tada bilo malo psovki, meutim to nipošto ne mora biti
tono iz jednostavnog razloga što su provedba propisanih zakona i uope mogunost kontrole
svakodnevne komunikacije vrlo upitni. Takoer, Gavran istie kako je iz znatnog broja
svjedoanstava vidljivo da je bludna psovka bila najraširenija kod pravoslavaca te u katolikom
dijelu Slavonije, a nešto manje u Hrvatskoj, Bosni, Dalmaciji i Srbiji (usp. Ibid 34).
U 18. stoljeu hrvatskom kulturom dominira prosvjetiteljska misao u sklopu koje se
zaostalost naših krajeva, naroito Slavonije, krive Turci Osmanlije te njihovi obiaji koji su se
uspjeli ukorijeniti u slavonskom puku. Najznaajniji hrvatski prosvjetitelj, Matija Antun
Relkovi, raširenost psovke u Slavoniji pripisuje upravo Turcima, dok autori poput ure
Rapia, Antuna Ivanošia i Antuna Kanili spominju psovke protiv vjerskih svetinja, pri em
koriste izraz turenje i turei (usp. Ibid 35 – 36). Nadalje, zagrebaki komediograf Tituš
17
Brezovaki u Jeremijašu (izdanom 1801) navodi kako hrvatski seljak psuje vjeru, dušu i tijelo,
a Bernardin Leakovi u Govorenjima za sve nedilje godišnje u Osiku 1795. spominje i psovae
iz navike (usp. Ibid 36 – 37). Uz to, Gavran piše i o izvještajima iz Dalmacije o psovanju Boga,
vjere i duše, iako se pod tim uglavnom misli na zakletve i nebludne posvke, ali ima i bludnih
psovki (usp. Ibid 40).
Fra Ignacije Gavrana napominje kako u 19. stoljeu dolazi do znatnog porasta psovke
na svim podrujima brojem i intezivnošu, poinju se psovati i vee svetinje, a najviše se psuje
u najrazvijenijim krajevima (usp. Ibid 41). U izvještajima za Hrvatsku i Slavoniju spominje se
psovanje u ljutini i teškoi, u šali i zabavi, iz navade za svakom skoro rijei psuje se oca, mater,
dušu, vjeru i zakon, post, krst, svijeu, mlae nevine duše, a kasnije i Boga i svete (usp. Ibid
42). Za Dalmaciju navodi kako ima najmanje materijala, ali da pretpostavlja da je i ovdje psovka
znatno napredovala (Ibid 46)
Potom se Gavran bavi psovkom u razdoblju koje on naziva blia prošlost, a odnosi se
na period od 1878. do Drugog svjetskog rata. Tu opet biljei znatno veu i znatno ešu posvku
nego prije, i to najviše u Srbiji, Hrvatskoj, Slavoniji, Vojvodini, Dalmaciji, Makedoniji i Bosni
(Ibid 47). Ono što je ovdje zanimljivo u odnosu na ve prikazana razdoblja jest distinkcija
izmeu muških i enskih psovaa koju Gavran sada moe uvesti zahvaljujui Zborniku za
narodni ivot i obiaje koji je sigurno detaljniji i precizniji izvor od onih izvora kojima se sluio
za prikaz povijesti psovke u ranijim razdobljima. Uvidom u psovanje u etiri razliita hrvatska
kraja dobivamo sliku o razvoju psovke u Hrvatskoj za navedeno razdoblje. Za Prigorje Gavran
navodi kako ene rijetko psuju, a psovati smiju samo oenjeni muškarci koji psuju mater, oca,
sveca, angela, Boga, sto bogov, Mariju, Krista, sveu, popa, nebo, ki ga je krstil itd (usp. Ibid
50). U Meimurju zbog raspadanja zadruga i njihovim dijeljenjem dolazi do pravde, tj. svae
u kojoj kod ena ima manje bludne psovke, iako su otrovnije od muških koje njima obiluju,
takvo ensko pravdanje moe trajati satima, a moe završiti i tunjavom, ene jedna drugoj
viu: kurvo, flundro, hajduico, kljusico, kobilo, ne vidila nikad raja, Boga, ni Majke Boje, ne
dal ti bog ni zdravlja ni veselja i sl; dok muškarci kunu otprilike iste stvari kao i u Prigorju (usp.
Ibid 50 – 51). Za samoborski kraj napominje kako se generalno manje psuje nego u Meimurju,
dok je u zagorskom Loboru interesantno kako ene psuju oca i mater te se uz to meusobno
pljuju (usp. Ibid 52). Nadalje, za Slavoniju ima malo potvrda, ali je situacija slina kao i u 19.
stoljeu, i kod pravoslavaca i kod katolika (usp. Ibid 52). I za Dalmaciju nedostaje podataka,
ali Gavran istie kako se u patrijahalnim krajevima, kao što je Zagora, manje psuje, ondje je
manja psovka esta, a velika iznimna i u velikom afektu, pa se tada psuje Bog, krst, Gospa,
18
sakrament, raj, vira, zakon, nebo, crkva, papa itd; dok se u ostalim dalmatinskim krajevima
psuje usporedno s opim razvojem (usp. Ibid 52 – 53). Što se tie Istre, Kvarnerskih otoka i
poluotoka Pelješca, tamo je psovka relativno rijetka, premda se javljaju i sluajevi velikog
psovanja, oni nisu prihvaena pojava, ali su zato starinski i talijanski naini pogrivanja (npr.
kurba, oštija i sl) mnogo eši (usp. Ibid 53).
Gavranovo mišljenje o razlozima za takav intenzivan razvoj psovke u razdoblju blie
prošlosti poprilino je indikativan: „I tu najviše zla dolazi s prestankom rodovskih zadruga,
kada se iz strasti za privatnim posjedom posjedom luduje, a ene kakva sve uda ne ine“ (Ibid
53). Takvo mišljenje oito je odraz njegovih konzervativnih svjetonazora, unutar kojih je
uobiajeno isticanje enine krivice za odreene 'negativne' pojave, a koji su i dan danas prisutni
kod nekih redovnika i dijela sveenstva. Osim toga, spominje izvještaj koji govori kako se u
tima krajevima prije nije psovalo, nego su psovke donijeli za sobom oni koji su bili u vojsci,
iako postoji obiaj da stariji ue djecu vulgarne izraze, primjerice reci maji da je prasica (Ibid
53). Na kraju zakljuuje kako je na osnovu onoga što se javlja poslije Prvog svjetskog rata oito
da je psovka morala ve odavno uhvatiti vrlo vrst korijen, izuzimajui moda poneki mirni i
otmjeni grad poput Zadra ili Dubrovnika (Ibid 54). No, to je dosta naivan zakljuak, pogotovo
ako ima u vidu i injenica da su meu najstarijim našim zapisanim psovkama upravo one iz
šesnaestostoljetnih komedija dubrovakih plemia.
Konano, Gavran se bavi i suvremenim stanjem, odnosno razdobljem od 1945. do
1962, koje je iz naše današnje perspektive daleko od suvremenog. Najprije razvrstava šta se sve
psuje po tematskim cjelinama. Oekivano, najviše se psuje rodbina: mater (majku), oca, (onog)
tko te rodio/nainio/okotio, sestru, brata, babu, djeda, dijete (novija psovka), starog, enu,
strinu, tetku, krv, dijete od pol kile, ive mrtve i sl (usp. Ibid 63). Osim toga psuju se i udovi
ovjejega tijela (usta, krv, glava, uho, nos, oi, labrnje...), ivotinje ili pomou ivotinja (npr.
krvavog jarca, dero te pas, krmak i sl), prirodu i prirodne pojave (sunce, sunce
kalajisano/arko/jarko, mjesec, zvijezdu, nebesa, nebo, Zemlju, oblak, oblaine, kišu, vjetar...),
stvari (kruh, hlebac, pletivo, rog, svijeu, avle, toranj, zvono), pa ak i vremenske oznake
poput minute, dana ili godine (u smislu rodnosti zemlje) (usp. Ibid 63 – 64). Psovke s
religijskog podruja posebice su kreativne i raznolike. Psuje se: Boga, (onog) ko te stvorio,
Stvoritelja, Boga Oca, Boia, Bojeg au, sto (ili više) bogova, Boju glavu/ usta/ strinu,
Krista Boga, Krista, Isusa, Isukrsta, Majku Boja, Majku Isusovu, Gospu, Srce Isusovo, rane
Isusove, krv Isusovu, Isusa na kriu, muku Isusovu, vjeru, zakon, dušu, post, blagoslov, molitvu,
krst, Crkvu, ko te krstio/posvetio, ko na krštenje nosio, papu, biskupa, grob, mladu nedjelju,
19
stvora, sakramente, ispovijed, priest, misu, crkveni prag, svece, sveca, sveca Bojeg, sto (ili
neki drugi broj) svetaca, sv. Petra, sv. Iliju, sv. Antu, sv. Nikolu, sv. Pavla, sv. Duju, svakog
sveca poimence, sveevu mater/oca, anela, vraga, Boju repu, Gospine pilie, Aleluju, Pilata
(usp. Ibid 64). Nadalje, mnogi se slue psovakim glagolom bez objekta kao poštapalicom, a
este su i poštapalice od psovakog objekta bez psovakog glagola, npr. oca mu, mater mu,
Boga mu (njegova/tvoga) i sl (usp. Ibid 64 – 65). Gavran biljei i pojavu psovakih fraza koje
završavaju nevinim ili barem nebludnim glagolom, primjerice: majku mu ljubim, objesim mu
majku, ubijem mu oca i sl, a este su kao poštapalice i bludne psovke oca, majke, Boga, Majke
Boje, sveca, vjere, duše, genitalija te je uz to esto i slanje u roditelje, njihove genitalije, Boga,
Majku Boju sveca, itd (usp. Ibid 65). Zanimljivo je kako je psovki kretnjama sve manje, negdje
nisu ni zabiljeene, a zadrale su se samo u najprimitivnijim krajevima te se spominje davanje
ili odmjeravanje lakta kao naješe, dok je pokazivanje fige vrlo rijetko (Ibid 65).
Potom se Gavran bavi okolnostima u kojima se pojavljuje suvremena psovka. Vezano
uz to istie kako antagonizam meu konfesijama sve više išezava, ali u nekim mjestima još
ima sluajeva da pravoslavci psuju papu, muslimani Isusa, Krista, Majku Boju, Gospu
(ponekad u obliku poštapalice, bez namjere da se vrijea), katoliki post, papu, viru, krst, crkvu
itd, dok katolici psuju muslimanima damiju, Turina, balijsku majku/sveca/vjeru, a
pravoslavcima slavu (Ibid 66). U doba kada Gavran piše o takvim pojavama, komunistike
vlasti diljem Jugoslavije intenzivno promiu bratsvo i jedinstvo, stoga ne toleriraju takva
vrijeanja meu konfesijama, pa je i takvih psovki sve manje. Openito bi se moglo rei kako
odrasli muškarci psuju kad doive neuspjeh ili teškou na poslu te kad su pijani, dok ene psuju
kad su im djeca, vlastita ili tua, dosadna, nemirna ili neposlušna, a djeca sama naješe psuju
zbog nemirne stoke i u igranju, posebno nogometa; ukratko, psuje se prilikom svae s muem,
enom, ukuanima, susjedima, i to zbog pijanstva, krae, neke štete u domainstvu, tunjave
izmeu djece, nevjere itd (Ibid 66). Istaknute su i okolnosti koje pogoduju širenju psovke, a
rije je ponajviše o teškoama ivota, zaostalosti, odlasku tisua ljudi sa sela na velike
industrijske i prometne radove ili vojsku gdje pokupe naviku bogohulne psovke, pri em se u
izvještajima spominje Srbe i Dalmatince kao najvee širitelje teške psovke (usp. Ibid 66 – 67).
Takoer, Gavran napominje kako širenju velike psovke pogoduje: „vanredno mnogo silna
ukorijenjenost t.zv. male psovke.“ (Ibid 66). Konano, autor govorei o tome kako naš svijet
reagira na psovku navodi kako se stariji ljudi redovito sablanjavaju nad teškom psovkom te
da su ene puno osjetljivije na bogohulnu psovku od muškaraca, a da se na psovanje majke,
20
ukoliko je psovka ozbiljno dobaena drugome, reagira mnogo više nego na psovanje svetinja
(usp. Ibid 67).
Gavranov prikaz povijesti psovke na junoslavenskim prostorima svakako je jedinstven
u domaoj, pa i regionalnoj, literaturi. Premda je na momente tendenciozan, vrlo je opsean i
detaljan te daje poprilino dobar uvid u razvoj psovke na ovim prostorima. Njegova
tendencioznost oituje se u pojedinim zakljucima iz kojih su oiti njegovi svjetonazori i
moralno-religijski stavovi koji ne bi trebali utjecati na rad koji tei znanstvenosti. Primjer takva
zakljuka moemo uoiti u prikazu meimurske psovke u blioj prošlosti gdje autor zakljuuje
kako su navedene psovke izreene u afektu te obiluju religijskim predodbama što ukazuje na
znatnu religioznost posvaanih (usp. Ibid 51). Naime, po svoj prilici istinski religiozna osoba
nee psovati svoje svetinje, meutim Gavran kao katoliki redovnik pomalo naivno u psovanju
katolikih svetinja i autoriteta vidi odraz znatne religioznosti kod meimurskih katolika.
Kudikamo vjerojatnije objašnjenje jest da takva pojava svjedoi o tome koliko je religija
odnosno Crkva bila prisutna u svakodnevnom ivotu psovaa, kao i o tome koji je njihov stav
o tome što psuju. Ipak, treba priznati kako je za jednog katolikog redovnika koji djeluje u
šestedesetim godinama 20. stoljea, fra Ignacije Gavran bio itekako ispred svog vremena.
Govorei o povijesti psovanja na prostorima današnje Republike Hrvatske, valja
istaknuti i jednu zanimljivost kojom se bavi Pavao Pavlii u svojemu lanku Psovke i beštime,
objavljenom u Vijencu 2013. godine. On objašnjava kako i u sjevernoj i u junoj Hrvatskoj
psovka sadrava glagole koji opisuju spolne radnje ili imenice koje oznaavaju dijelove tijela
što slue za te radnje, ipak, postoji i bitna razlika, a ona bi se najjednostavnije mogla opisati
ovako: na sjeveru se kao predmet spolne zloupotrebe pojavljaju lanovi obitelji, a na jugu
pojmovi iz vjerske sfere (Pavlii 2013: 8). Pavlii takvo stanje povezuje sa samom biti psovke
kao takve. Istie kako psovka uvijek proizlazi iz jednog društvenog stanja koje je u njoj
fiksirano te je svagda blasfemija jer osporava autoritete ak i kad slui za šalu ili kao govorna
figura, a pritom se slui pojmovima iz spolne sfere koji u svom korijenu sadre negaciju svake
vlasti i racionalnog poretka (Ibid 8). U psovkama su se nataloila iskustva iz davnih vremena,
pa na sjeveru psovka udara na obiteljske odnose, prije svega zato što je obitelj u sklopu
porodine zadruge ondje dugo bila središte svijeta, a kako je u tim zadrugama bilo vrlo vano
znati tko je s kim u kakvu odnosu (odakle i potjee neizmjerna koliina naziva za rodbinu i
svojtu u našem jeziku), stoga je bilo svetogre nasrtati na taj poredak (Ibid 8). Na jugu je bilo
više urbanih središta, pa zemljoradnja nije igrala vodeu ulogu, te su obiteljske zadruge bile
manje bitne i prije su nestale, tko je htio uvrijediti nešto doista krupno, iz gnjeva, mrnje ili
21
obijesti, taj je morao posegnuti za pojmovima iz vjerskog registra koji su tako postali glavni
sadraj junjakih psovki (Ibid 8). Meutim, zajedniko je sjeveru i jugu to što se toliko mnogo
psuje da dolazi do svojevrsne inflacije, pa psovke nemaju onu teinu koja bi morala slijediti iz
njihova sadraja (Ibid 8). Osim toga, moemo uoiti kako se sjeverne i june psovke
nadopunjuju, pa jedne toboe ruše vjeru, a druge obitelj, dok zapravo ni jedne ni druge ne ruše
ništa ve su zamjena za druge rijei, kao što su kod onoga ovjeka što se udario po prstu zamjena
za obino jaukanje (Ibid 8).
Doduše, kao što je i sam Gavran istaknuo, još u dubrovakim renesansnim komedijama
moemo nai potvrde o psovanju matere, dakle lana obitelji, što je neosporni dokaz da je
takvih psovki bilo i u svakodnevnoj komunikaciji tog podneblja, pa ak i u urbanim središtima
kao što je Dubrovnik. Meutim, u svim ostalim primjerima dalmatinske psovke koje Gavran
navodi vidljiva je apsolutna prevlast psovki s religijskog podruja. No, za razvoj hrvatske
psovke u cjelini kljuna je jedna pojava koju su istaknuli i Gavran i Pavlii. Naime, obojica
ukazuju na zadruge, tj. njihovo kasnije raspadanje u odnosu na razvijeniji zapadni dio Europe,
kao katalizator za opisani intenzivan razvoj i širenje posvke u sve pore svakodnevne
komunikacije. Premda su se one u Dalmaciji raspale ranije zbog nedostatka obradive zemlje i
urbanistiki orijentirane kulture, ono što povezuje jug sa sjeverom Hrvatske upravo je
zaostalost. Zaostalost, na koju ukazuje kasniji raspad zadruga, poveznica je i s ostalim
europskim zemljama u kojima se puno psuje. Pavlii ukratko zaljuuje kako se obiaj psovanja
prostire od istoka prema zapadu, pa istona Europa psuje, a zapadna ne psuje, dok su Hrvati
zapravo najzapadniji narod koji psuje (Ibid: 8). Ipak, treba priznati kako se i u zapadnoj Europi
psuje, ali u manjoj mjeri, a i same psovke nisu tako vulgarne, agresivne i kreativne kao što su
u zemljama istone i srednje Europe, pa se usporedbi s njima zaista ini kao da se na Zapadu ni
ne psuje.
4. Definicija psovke
Premda je u ovome radu ve bilo rijei o tome što psovka jest, nije dana nikakva
konkretna definicija psovke. Doduše, ni u domaoj ni u stranoj literaturi ne postoji jedinstvena
definicija, ali pojedine se odrednice provlae kroz sve definicije, a na nekim se mjestima te
definicije meusobno razlikuju. Stoga e se u ovom poglavlju ukazati na slinosti i razlike
izmeu najrelevantnijih definicija, te na osnovu toga ponuditi i vlastitu definiciju psovke.
Najprije, govorei o etimologiji rijei, treba napomenuti kako psovka dolazi od psa te je
u svim junoslavenskim jezicima ovaj termin oznaen rijeju psovka (Uarevi 1999: 197). Od
sloenog se pridjeva psòglav, pasòglav sa znaenjem 'nalik psu' u praslavenskom jeziku razvio
i glagol psovati sa znaenjem 'initi kao pas', no s vremenom se znaenje tog glagola
specijaliziralo na 'grditi, ruiti', pa zbog toga psovati danas ini posebnu leksikologijsku
porodicu (Skok 1972: 611 – 612). Povezivanje predobe o hiperseksualnosti psa s predodbom
o njegovoj neistoi karakteristino je za kulture i mitologije mnogih naroda, a u slavenskoj se
mitologijskoj i jezinoj tradiciji lajanje psa poistovjeuje sa psovkom jer pas laje na nebo, tj.
Boga (Uarevi 1999: 197).
Što se same definicije tie, budui da su Gavranove definicije psovke i bludne psovke
ve navedene, prva e se spomenuti definicija psovke iz knjige Psovka u hrvatskome i
njemakome jeziku iji su autori po pitanju moralnih pogleda poprilino bliski Gavranu. Autori
Pavao i Marijan Miki te Mirjana Pehar psovku odreuju kao akt verbalne agresije s dvojakom
funkcijom: na jednoj strani govornik eli povrijediti drugu osobu, a na drugoj se i sam eli
osloboditi agresivnog osjeaja, stoga zakljuuju kako je psovka kapitalna ubojita uvreda kojom
se ovjeku namjerno oduzima njegovo dostojanstvo, s tim da govorni in psovke ne predstavlja
nikakav sud o slušatelju, jer slušatelj uistinu ne mora biti onakav kakvim ga prikazuje govornik
(Miki, Miki, Pehar 1999: 88).
Uarevi, u usporedbi s Gavranom i autorima knjige Psovka u hrvatskome i njemakome
jeziku, psovci pristupa objektivnije i neutralno. Za njega su psovke govorni iskazi koji u sebi
sadre tzv. opscene (nepristojne, vulgarne) rijei, pri em se vulgarnost odreuje odnosom
prema podruju muških i enskih spolnih organa, a osobito s obzirom na spolni in (Uarevi
1999: 187). Takoer, istie kako je najvea koliina psovaka i psovakih izraza u slavenskim
jezicima, kao i njihov buran semantiko-komunikacijski ivot, povezana na ovaj ili onaj nain
sa spolnim ivotom ljudi i ivotinja (Ibid: 187). Dakle, moe se uoiti kako ta definicija više ne
spominje vrijeanje ili oduzimanje neijeg dostojanstva, što je potpuno opravdano. Naime, ako
23
se prihvati postulat kako je veina psovki izreena u stanju frustracije, a ta frustracija uope ne
mora ukljuivati sugovornika ili slušatelja, onda i veina izreenih psovki ne mora imati
nikakve veze s vrijeanjem bilo koga. Tim više ako uzmemo u obzir i injenicu da je psovanje
iz navike ili u šali poprilino esta pojava, a to takoer ne moemo povezati s oduzimanjem
neijeg dostojanstva.
Ivo Pranjkovi tvrdi kako psovke (uz vulgarizme) nisu jezine pojave u uem smislu
(usp. Pranjkovi 2010. 116). Naime, u samome jeziku nema niega vulgarnoga, pa onda ni
pojedine rijei ne mogu biti same po sebi vulgarne, vulgarnost proizlazi iz ovjekova odnosa
prema onome što se oznauje spomenutim jezinim jedinicama, pri em velika veina
vulgarizama i psovki oznauje pojmove vezane za spolnost i fiziološke potrebe koji zadiru u
sferu zabranjenoga (Ibid 116). Tu valja naglasiti distinkciju izmeu psovke i vulgarizma.
Vulgarizam je rije kojom se oznauje kakav predmet ili proces iz sfere takvih zabrana, dok je
psovka konstrukcija kojom se obino oznauje neki vid erotske perverzije, neki seksualni in
neostvariv u svakodnevnom ivotu i u pravilu je, bar u našim krajevima, falusoidnog tipa te
obino predstavlja specifian oblik verbalne agresije usmjerene protiv najviših ovjekovih
vrijednosti: njegovih predaka, potomaka, rodbine, nacionalnih i vjerskih simbola i sl (Ibid 116).
Oito je kako psovka predstavlja hiperonim u odnosu na vulgarizam, premda su ta dva pojma
esto sinonimi u glavi prosjenog govornika hrvatskog jezika. Primjerice, pizda kao vulgarni
izraz za enski spolni organ sam po sebi nije psovka, meutim mnoge naše psovke taj izraz
sadre u sebi. Takoer, Pranjkovi istie kako psovka moe biti rezultat potisnutoga erosa, ali
je još eše izraz rastereenja od kakve psihike napetosti ili frustracije, izraz bijesa i nemoi,
bola ili neslaganja s ime, nesposobnosti da se ono što se osjea drukije verbalizira, a moe
biti i neetina obrana vlastite etinosti (Ibid 116).
Nadalje, što se tie rjenikih definicija psovke, one su poprilino ujednaene, barem u
recentnim rjenicima hrvatskog jezika. Rjenika natuknica u Anievu Velikom rjeniku
hrvatskoga jezika psovke opisuje kao: „nepristojne rijei koje se komu upuuju u gnjevu,
kojima se što izvrgava ruglu ili koje se upotrebljavaju kao poštapalice u neuglaenu govoru“
(Ani 1998: 942 – 943). Rjenik hrvatskoga jezika Jure Šonje iz 2000. godine psovke odreuje
kao nepristojne, oštre rijei izgovorene u gnjevu, grdnji, u mrnji ili kao sastavni dio
nepristojnog govora pojedinca (Šonje 2000: 1018). Definicja psovke praktiki je ostala
nepromijenjena i u recentnom Velikom rjeniku hrvatskoga standardnog jezika gdje je ona
okarakterizirana kao: „nepristojna rije ili izriaj koji se komu upuuje u gnjevu, grdnji ili
mrnji, kojim se što izvrgava ruglu ili koji se upotreljava kao poštapalica u nepristojnu govoru“
24
(Joji 2015: 1246 – 1247). Osim što su posljednje dvije definicije za nijansu oštrije od Anieve,
jedino što razlikuje te tri definicije jest to što Ani neposredno navodi kako se psovke mogu
upotrebljavati kao poštapalice u neuglaenu govoru, dok je ta ista pojava kod Šonje opisana
kao sastavni dio nepristojnog govora pojedinca, a Veliki rjenik hrvatskoga standarnog jezika
koristi izraz poštapalica u nepristojnom govoru. Oito je kako su posljednje dvije definicije
zapravo raene prema najstarijoj Anievoj.
Meutim, zanimljivo je kako najsveobuhvatniju definiciju psovke pronalazimo u
diplomskom radu Pavela Pilcha Psovka u hrvatskome i eškome jeziku. Psovka je ondje
definirana kao govorni in koji je uvijek ukljuen u komunikacijsku situaciju te je naješe
izraz verbalne agresije koja moe (a ne mora) biti usmjerena prema nekome ili neemu, ipak
veinom se smatra nepristojnom u meuljudskoj komunikaciji jer esto koristi vulgarne i
opscene rijei, napada i vrijea, huli ili narušava socijalne tabue, a ponekad je i oštro i grubo
hiperbolizirani iskaz, pretjerana metaforina oznaka ija je glavna uloga smanjivanje neije
vrijednosti; no esto se koristi kao poštapalica, veinom u neuglaenom govoru, kao estetsko
sredstvo, kao prijekor (Pilch 2011: 22). Izgovorena psovka naješe polazi iz frustracije, gnjeva,
mrnje, ili ovjekove elje da se opusti, no moe biti i oznaka pripadnosti nekoj socijalnoj grupi,
slabog obrazovanja ili odgoja, a izmeu ostalog, psovka je neophodni dio prirodnog jezika koji
uglavnom puni na razliiti nain obrambene ili napadake komunikacijske funkcije u razliitim
kontekstima i situacijama (Ibid 22).
Ta je definicija svojevrsna sinteza ve navedenih definicija, što potvruje i njezina
iscrpnost i temeljitost. Ipak, trebalo bi posebno naglasiti sam poetak i kraj definicije. Dakle,
rije je o govornom inu koji u potpunosti ovisi o komunikacijskoj situaciji u koju je ukljuen,
te iz te situacije proizlaze i sve ostale spomenute odrednice psovke. Izdvojena iz tog konteksta
psovka zapravo gubi sve svoje napadake i obrambene funkcije koje je i ine dijelom jezgre
svakog prirodnog jezika, pa ak i ako jezik ne poznaje psovke, te se funkcije izraavaju na neki
drugi, psovci slian, nain. Osim toga, valja istaknuti i injenicu da nijedna psovka ne
funkcionira izvan matinog jezika. Vezano uz to Uarevi upozorava na naelnu nemogunost
bilo kojega metajezika da vrši ulogu psovke, drugim rijeima, sposobnost rijei da obnašaju
psovaku funkciju najue je povezana s fenomenom materinskog jezika, tj. onim jezinim
slojevima koji su za govornika najintimniji i najdublji (Uarevi 1999: 188).
Psovka sadri još neke odrednice koje su kljune za njezino odreivanje. Prije svega to
je više ili manje ustaljena (frazeologizirana) gramatika struktura, tek iznimno psovke mogu
biti pojedinane rijei, npr. Kurac!, a vana je i njezina ponovljivost u razliitim kontekstima
25
te (potencijalna) ekspresivnost, tj. mogunost da se njome iskau odreena afektivna stanja
usmjerena bilo prema sugovorniku, bilo prema onome o emu se govori, bilo prema samome
govorniku (Badurina, Pranjkovi 2016: 232). Uz to, valja istaknuti kako je psovanje govorni
in koji spada u razgovorni funkcionalni stil i teško se probija u 'više' jezine razine (Lui
2015: 583).
Uzevši u obzir sve navedene odrednice psovke iz više razliitih, ali relevantnih
definicija, o psovci se moe zakljuiti sljedee. Psovka je ekspresivni govorni in unutar
razgovornog funkcionalnog stila s frazeologiziranom gramatikom strukturom koja je
ponovljiva u razliitim govornim situacijama, tj. kontekstima u koje je ona uvijek uklopljena i
o kojima ovisi njena konkretna funkcija. Ona predstavlja verbalnu agresiju koja obnaša
primarne obrambeno-napadake funkcije jezika te je zbog vulgarnih rijei koje u pravilu sadri
uvijek usmjerena protiv kljunih ljudskih i moralnih vrijednosti (obitelj, religija, nacionalnost,
itd). No, takva verbalna agresija, uz napad i obranu, ima i razliite druge funkcije, pa psovku
koristimo kao poštapalicu, u šali te u brojnim drugim kontekstima naješe povezanim s
rastereivanjem od stresa i frustracije, o emu je ve bilo rije u poglavlju o društvenoj ulozi
psovke.
Nadalje, govorei o definiranju psovke, nuno je spomenuti i razliku izmeu psovke i
kletve te zaklinjanja. Naime, kletva je govorni in kojim govornik zaziva neku višu silu u elji
da slušatelju nanese štetu u moralnome ili materijalnome smislu, s tim da se taj in moe
odnositi i na samoga govornika koji, radi nastale situacije, osjea agresiju i kune sam sebe
(Miki, Miki, Pehar 1999: 44). U skladu s takvom definicijom najbanalniji primjer kletve bio
bi Dabogda te voda odnijela! ili Dabogda me voda odnijela! Zakletva je pak zasebni vid
govornog ina kletve kojim se sam govornik na nešto obvezuje, a moe posluiti i kao in
uvjeravanja (Ibid 44). Valja spomenuti kako je i kletva in verbalne agresije koji moe
sadravati vulgarizme, meutim ono što je najviše razlikuje od psovke upravo je njihova
konkretna upotreba prilikom prizivanja više sile s namjerom nanošenja fizike, moralne ili
materijalne štete slušatelju ili samome govorniku. Psovke se razlikuju i od zakletvi kojima se
istie istinitost iskaza, npr. Jebo majku ako laem, te u njima dominira dinamika kompomenta
iskazana glagolom jebati kojim se kao inom psovanja uspostavlja simboliki odnos dominacije
(Risti 2010: 200). Ukratko, psovke su govorni inovi koji mogu, ali ne moraju, sadravati
vulgarizme, a mogu se pojavljivati i u drugim govornim inovima, kao što su kletva ili zakletva,
no budui da se odreuju ponajviše zavisno o kontekstu govorne situacije u kojoj se pojavljuju,
26
izraze poput Jebo majku ako laem smatramo zakletvom, a ne psovkom, premda taj konkretan
primjer zakletve sadri psovku (Jebo majku).
27
Strukturi psovke, slino kao i njezinoj tipologiji, moemo pristupati na razliite naine.
Gramatika psovke podrazumijeva vrlo jednostavne sintaktike obrasce, gotovo u pravilu
jednostavne, eventualno proširene reenice, nerijetko i eliptine reenice, a u njezinoj vrlo
estoj, moda i primarnoj, optativnoj formi (npr. Da ti jebo pas mater! ili Jebo ti pas mater!)
prepoznaje se (pretpostavljeno) porijeklo psovke – kletva (Badurina, Pranjkovi 2016: 232).
Nadalje, postoje odreene slinosti unutar psovakih izraza kod veine slavenskih jezika.
Naime, sustavi psovke u slavenskim jezicima zasnivaju se na trima rijeima koje upuuju na
seksualnu sferu, dvije su od njih vulgarni nazivi za muški i enski spolni organ (kurac, pizda te
mnogobrojni njihovi sinonimi, ekvivalenti i varijante), a trea je glagol jebati, svojevrsna nad-
rije koja funkcionalno objedinjuje gotovo cijeli semantiki prostor psovke (Uarevi 1999:
192).
Osim glagola koji oznauje nasilan spolni in u strukturi psovke valja razlikovati i
instancu adresanta (realnog iskazivaa), instancu subjekta u iskazu (moe biti izraen u
formama Ja, Ti ili On, ukljuujui i mnoinu), instancu adresata (realnoga primatelja; ta
instanca takoer moe biti izraena u svim zamjeninim oblicima) i instancu objekta (instancu
podvrgnutu seksualnoj proceduri; i ona moe biti u poziciji svih triju zamjeninih oblika), a od
te etiri strukturne komponente psovke dvije su realne ili izvaniskazne (adresant i adresat), a
dvije iskazne, subjekt i objekt (Ibid 195). Subjekt se u psovci ni logiki, a esto ni praktino,
ne podudara s adresantom, tj. osobom koja izgovara psovku s namjerom da uvrijedi
sugovornika, pa je tako psovka verbalni instrument, opskrbljen vlastitom strukturom, kojim se
slui realni i izvanjezini subjekt da bi verbalno (simboliki) napao adresata (Ibid 196). U ulozi
objekta psovke nastupa ili sam adresat ili neka ivotna vrijednost koja ga odreuje: rod ili obitelj
(majka, sestra, ena, ki, otac), domovina (zemlja, sunce), hrana (kruh, mlijeko), svetinje (Bog,
Isus, Bogorodica, sveci, nebo), ivotno vani dijelovi tijela kao što su spolni organi, krv, glava,
mozak, oi, usta i sl (Ibid 197-198). Svi su opisani elementi strukture psovke (adresant, adresat,
subjekt i objekt) kombinatorni te mogu meusobno mijenjati svoje pozicije. Kao strukturna
invarijanta ostaje samo predikat koji u sebi sadri opsceno-vulgarnu semantiku spolnoga ina,
štoviše, ak i kada naiemo na izraze u kojima nema odgovarajuega glagola, nego se spominje
samo spolni organ, tada njih treba shvatiti kao elipsu u odnosu na potpunu strukturu psovke
(Ibid: 198).
28
Na vrlo slian nain stukturi psovke pristupa i Stana Risti. Ona uvodi distinkciju
izmeu komunikacijske stukture psovke i sintaktike stukture psovke, unutar koje se realizira
komunikacijska struktura. Na razini komunikacijske strukture uoavamo govornika (subjekt
psovke, obino realiziran u prvom licu prezenta ili futura prvog), sugovornika (subjekt kome je
psovka upuena, obino realiziran u u obliku dativa osobne zamjenice) te objekt psovanja
(obino realiziran u obliku akuzativa imenice) (usp. Risti 2010: 198). Potom izdvaja tri
osnovna tipa sintaktike strukture psovke:
a) 1. lice prezenta/futura + dativ osobne zamjenice + akuzativ imenice, npr. Jebem ti
majku;
b) 2. lice imperativa + akuzativ imenice/povratne zamjenice, npr. Jebi se;
c) optativ + dativ osobne zamjenice + nominativ imenice npr. Jebo te Bog (usp. Ibid
198).
Vezano uz te tipove sintaktike strukture psovke autorica istie još nekoliko napomena.
Što se prvog tipa tie, navodi kako se na poziciji objekta moe nai bilo što, no naješe su to
rijei ija znaenja, s obzirom na kulturnu tradiciju, imaju status kulta, pa je stupanj agresivnosti
psovke direktno proporcionalan hijearhijskom statusu kulta: majke, sestre, djeteta, Boga i sl
(Ibid 198). Kod drugog se tipa upotrebom imperativa reducira struktura psovke, pa subjekt
psovke nije jezino realiziran, a u inu su psovke jezino vidljivi samo sugovrnik i objekt
psovke, dok u treem tipu zahvaljujui optativu struktura psovke zadrava sve elemente kao i
u osnovnoj formi, ali s promijenjenim ulogama subjekta osnovnog glagola i objekta psovke, pri
emu je subjekt psovke opet nevidljiv (Ibid 198). Takoer, poetna i krajnja pozicija subjekta
psovke i objekta promjenjiva je u prvom i treem obliku, pa se mogu javiti i forme poput Majku
ti jebem! ili Bog te jebo, itd (Ibid 198 – 199). Nadalje, struktura psovke moe se proširivati
atributom ili prilonom oznakom, a moe se i intenzivirati, i to uglavnom esticom li, npr.
Jebem li ti majku, a glagol se moe javljati i u reduciranoj formi ili u potpunosti izostaviti, npr.
Bem ti mater! ili Mater ti tvoju (Ibid 199).
Risti se zatim na to nadovezuje i svojom tipologijom psovki prema njihovim
strukturnim tipovima na deset temeljnih strukturnih oblika psovakih izraza. Razlikuje:
1. psovke s glagolom jebati, npr. Jebem ti oca;
2. psovke s redukcijom glagola, npr. Sunce mu jarko;
3. psovke sa zamjenom glagola, npr. Lebac ti ljubim;
29
4. psovke s drugim opscenim rijeima, npr. Pizda mu materina;
5. zamjene opscene rijei, npr. Serem ti se na takav poziv;
6. invektivi: uvrede (npr. On je govno seljako), omalovaanje (npr. Bio si ti lipov
kurac, ne porunik), inat (npr. Poljubiš me u dupe), tjeranje, ušutkivanje, poricanje
i sl (npr. Marš iz sobe);
7. samopsovanje: prekoravanje sebe, npr. Pizda mi materina;
8. monološke psovke: ljutnja, uvrijeenost, npr. Znam, u piku materinu, da je rije o
kretenu;
9. samo spominjanje psovanja, npr. Psovao mu je sestru kurvanjsku;
10. distanciranje od psovke, npr. Da prostiš…(Ibid 209 – 210).
Valja uoiti kako je autorica napravila distinkciju izmeu šestog, sedmog i osmog tipa
u odnosu na preostale tipove, ali i izmeu njih meusobno, s obzirom na njihove konkretne
situacije upotrebe. Dakle, u šestom, sedmom i osmom strukturnom tipu zapravo se mogu
pojavljivati i preostali tipovi zavisno o kontekstu situacije u kojem ih govornik upotrebljava.
Uzevši u obzir sve reeno o strukturnim i jezinim obiljejima psovke, ukratko bi se
moglo zakljuiti sljedee. Struktura psovke sama po sebi tei što jednostavnijem obliku, no
moe se i proširivati atributima ili prilonim oznakama ovisno o eljenom stupnju agresivnosti
i/ili emotivnosti. Takvu tenju jednostavnosti kod psovki moemo lako objasniti ako imamo u
vidu kako ih veina nastaje u kontekstu stresa, frustracije ili oaja, pa su jednostavniji oblici
praktiniji s obzirom na kontekste u kojima se one naješe pojavljuju. Takoer svaku psovku
moemo promatrati na njezinoj iskaznoj i izvaniskaznoj razini, pri emu je iskazna razina ona
jezina, te se sastoji od subjekta i objekta psovke, a izvaniskazna je razina realna, te se sastoji
od adresata i adresanta. Obje razine funkcionalno objedinjuje glagol jebati koji, barem na ovim
prostorima, posredno ili neposredno, ini jezgru veine psovakih iskaza. Sve se to moe dobro
vidjeti i na primjeru tipine hrvatske psovke jebem ti mater te njenih razliitih varijacija
zabiljeenih u priloenom korpusu. Psovka jebem ti mater po svojoj je strukturi jedna od
jednostavnijih u hrvatskom jeziku, sastoji se od prvog lica jednine prezenta unutar kojeg je
realiziran subjekt psovke te od dativa osobne zamjenica i akuzativa imenice koji predstavlja
objekt psovke. Navedena se psovka naješe izgovara u stanju frustracije, ali i unutar
prijateljskog razgovora. Meutim, što je vea razina frustracije, a manja briga za govornikovu
okolinu i eventualne sugovornike, tako se i ta psovka moe proširivati kako bi si govornik što
više olakšao frustrirajuu situaciju. Primjerice osnovnoj strukturi moe se pridodati još objekata
(Jebem ti mater, Boga i oca!) ili prilona oznaka (Jebem ti mater u piku!), a moe joj se dodati
30
i još jedan itavi psovaki izraz, bilo u otprilike istom (Jebem ti mater da ti jebo ja mater!), bilo
u potpuno razliitom obliku (Jebem ti mater, propala sam u piku!). Ono što je zajedniko svim
navedenim psovka je kontekst frustracije u kojima se javljaju, a zanimljivo je uoiti kako je
jedina psovka bez sugovornika ona gdje se psuje i Boga. Nadalje, ako iz osnovne strukture
izostavi glagol te upotrijebi eufemizam uz pogrdni atribut (Jao, mamicu ti jevrejsku!), rezultat
je psovaki izraz koji funkcionira kao svojevrsna šala u kontekstu prijateljskog razgovora. Ono
što je vidljivo iz spomenutih primjera jest ovisnost strukture psovke o kontekstu u kojem se
pojavljuje, drugim rijeima struktura se psovke prilogoava njenoj konkretnoj funkciji u
komunikaciji.
31
6. Tipologija psovke
Tipologiju psovke mogue je osmisliti na više razliitih naina, zavisno od ega se
polazi pri uspostavi podjele. Polazište moe biti funkcija, struktura ili znaenje psovke, a
takoer i kljuna rije u psovakom izrazu i sl.
Ashley Montagu u svojoj monografiji The Anatomy of Swearing donosi tri mogue
podjele psovki. Bez obzira na to što Montagu piše samo o psovkama u engleskom jeziku,
njegove su tipologije znakovite i za hrvatske psovke, stoga e ovdje biti ukratko opisane. Prva
se podjela odnosi na pet razliitih grupa rijei koje moemo koristiti u psovkama:
1. rijei iz podruja kršanstva
2. imena predaka, heroja, kraljeva ili autoriteta openito
3. rijei povezane s prirodom, prirodnim silama i fenomenima
4. opscene, vulgarne rijei
5. rijei koje u odreenom kontekstu dobivaju negativno znaenje, npr. Holy shit! (usp.
Montagu 1973. 100 – 104).
Sljedea se podjela odnosi na sedam vrsta oblika koje psovke mogu imati: psovanje,
proklinjanje, profaniranje, blasfemija, opscenost, vulgarnost i eufemistiko psovanje (Ibid 105).
No, za ovaj je rad puno vanija njegova tipologija psovki prema njihovoj funkciji u
komunikaciji. Montagu razlikuje:
1. uvredljivo psovanje – najnia i temeljna funkciju pri kojoj psova vrijea sugovornika
2. proklinjanje psovkom – molba da netko napusti svijet pod utjecajem viših sila
3. psovanje kao usklik
4. dopunsko psovanje: psovka se koristi kao poštapalica ili da bi se iskazu dodala viša
emocionalna snaga
5. psovanje kao prijekor (Ibid 106).
U domaoj je literaturi, uz ve spomenutu Gavranovu podjelu psovki prema onome što
se psuje, znaajna i Uarevieva tipologija. On svoju tiplogiju uspostavlja prema trima vrstama
rijei koje se koriste u psovkama:
32
1. opsceno-seksualne rijei u opscenom, vulgarnom i seksualnom znaenju (pizda –
vagina)
2. opsceno-seksualne rijei u neopscenom i nevulgarnom znaenju (pizda – debil)
3. obine rijei knjievnog jezika koje u odgovarajuim kontekstima imaju vulgarno-
seksualno znaenje (rupa – vagina) (Uarevi 1999: 198).
Pilch u svojem radu donosi jednu zanimljivu tipologiju iz eške lingvistike. Ondje se
psovke dijele na kontaktne (koje se obraaju konkretnoj osobi direktno u govoru), beskontaktne
(koje se obraaju osobi nepristunoj u govoru) i psovke koje se ne obraaju nikome nego samo
izraavaju govornikovu frustraciju (Pilch 2011: 17). No, Pilch uspostavlja i vlastitu podjelu
prilikom svoje analize psovki u hrvatskome i eškome jeziku. On je psovke podijelio prema
kljunoj rijei ili sintagmi (moe ih biti više) koja ima najjau ekspresivnost, oznauje nešto
vrijedno i sl (Ibid 23). Razlikuje psovake izraze vezane uz:
1. spolne organe i odnose
2. organe i procese ovjekova pranjenja
3. religiju
4. prirodu
6. ovjekovo fiziko i mentalno stanje te osobine
7. nacionalnost (Ibid 24 – 35).
Takoer, vrlo je zanimljiva i tipologija psovki Stane Risti prema njihovim strukturnim
tipovima i situacijama upotrebe, no ona e se podrobnije analizirati u poglavlju Strukturna i
jezina obiljeja psovke u hrvatskom jeziku.
Govorei o realizaciji psovke u hrvatskome i nizozemskome jeziku, Radovan Lui,
hrvatski slavist i leksikograf koji radi na Amsterdamskom sveuilištu, uspostavlja tipologiju
psovke prema njezinoj svrsi. Realizacije psovke bi se na razini svrhe mogle podijeliti na one s
adresatom (kletve, pogrde, hipokoristici) i one bez adresata (uzvici), dok bi se na razini iskaza
u njihove zajednike elemente mogle uvrstiti poštapalice, ekspresivni kolokvijalizmi (u veoj
ili manjoj mjeri detabuizirani vulgarizmi), disfemizmi i intenzifikatori (Lui 2015: 590).
33
Cilj je ovoga diplomskoga rada iznijeti što potpuniji pragmalingvistiki opis psovke u
hrvatskome jeziku, dakle zanima se za konkretno jezino djelovanje psovke, stoga e za analizu
prikupljenog korpusa psovki korisnom biti trea Montaguova tipologija, ona prema funkciji
psovke u komunikaciji. Meutim, ta e se podjela prilagoditi hrvatskim psovkama i
pojednostaviti radi lakše primjene na prikupljeni korpus. Imajui to u vidu, psovke prema
njihovoj funkciji u komunikaciji mogu se podijeliti na:
1. uvredljive psovke (kojima je glavna uloga smanjivanje neije vrijednosti)
2. psovke koje izraavaju elju da se nekome nanese zlo u fizikom, moralnom ili
materijalnom smislu
4. psovke kao prijekor ( imaju odgojnu funkciju).
U ovome su poglavlju prikazane neke najrelevantnije tipologije psovke u domaoj i
stranoj literaturi kako bi se pomou njih mogla uspostaviti tipologija optimalna za primjenu u
pratkinom dijelu diplomskoga rada.
7. Analiza diskursa prikupljenih psovki
Prije nego što se prijee na analizu diskursa korpusa prikupljenih psovki, nuno je
istaknuti nekoliko bitnih napomena. Najprije, radi preglednosti i olakšavanja same analize, sve
su sakupljene psovke unesene u tablicu pomou programa Excel gdje su zatim odreene prema
svojoj svojoj svrsi u komunikaciji, kontekstu u kojemu se pojavljuju, samome mjestu gdje su
izgovorene te u odnosu prema govorniku i sugovorniku. Sama je tablica u cijelosti priloena
ovome diplomskom radu. Prilikom odreivanja svrhe pojedinog psovakog uzraza korištena je
posljednja tipologija iz poglavlja Tipologija psovke prema kojoj se razlikuju etiri razliita tipa
psovke: uvredljive psovke, psovke koje izraavaju elju da se nekome nanese zlo, dopunske
psovke i psovke kao prijekor. Upravo je odreivanje svrhe psovke u komunikaciji kljuno za
istraivanje postavke o psovci kao ilokucijskoj agresiji koja postavlja adresata u inferiorni
poloaj, što predstavlja i primarni cilj ovog diplomskog rada.
Meutim, za ispravno odreivanje te svrhe neophodno je i poznavanje konteksta u
kojem se pojedina psovka javila. No, nemogue je u potpunosti prenijeti kontekst svakodnevne
komunikacije iz stvarnog ivota u tablicu, stoga ni tablica, odnosno podjela psovki prema
njihovoj funkciji unutar te tablice, ne moe biti sto posto precizna. Drugim rijeima, svrha
psovke uvijek ovisi o kontekstu koji se djelomino gubi zapisivanjam. Stoga se kod nekih
psovki, zavisno o (krnjem) kontekstu u kojem se u tablici pojavljuju, moe uoiti kako su
sposobne istovremeno obnašati dvije razliite svrhe u komunikaciji. Primjerice, ako mobitel
padne na pod te se razbije, pa govornik u trenutku ljutnje kae Jebem ti mater, ta se psovka
moe shvatiti kao elja da se onome tko je napravio takav nekvalitetan mobitel nanese zlo, ali
i kao dopunska psovka, tj. psovka izgovorena kao usklik kako bi si govornik olakšao trenutni
osjeaj uzrujanosti zbog situacije u kojoj se našao. Takve bi se psovke mogle nazvati
hibridnima, te e se u daljnjoj analizi uvrstiti kao peti tip psovke prema navedenoj tipologiji.
Takoer, trebalo bi uzeti u obzir i kako semantika psovakog izraza moe biti pomalo
zbunjujui faktor prilikom odreivanja njihove funkcije u komunikaciji. No, valja imati na umu
kako se ovaj rad bavi prvenstveno pragmalingvistikim obiljejima psovke, stoga za njega
semantika psovke nije toliko bitna, ve je bitan jedino uinak, tj. efekt postignut izgovorenom
psovkom, a on ovisi iskljuivo o kontekstu u kojem se psovka pojavljuje, a ne o njezinom
semantikom znaenju.
Nadalje, sve su psovke prikupljene uglavnom na zagrebakom podruju, no izgovarali
su ih govornici razliite ivotne dobi iz razliitih podneblja Republike Hrvatske, premda
35
svakako dominiraju govornici s kajkavskog govornog podruja. Zabiljeena mjesta na kojima
su psovke izgovorene poprilino su razliita, stoga su u tablici zastupljene psovke iz
svakodnevne komunikacije unutar obiteljskog doma, radnog mjesta, prijateljskog druenja po
kafiima, klubovima i sl, javnog prijevoza, unutar i ispred fakulteta, pa ak i s predavanja
jednog uglednog sveuilišnog profesora, a takoer su prisutne i psovke s društvenih mrea.
Zbog svega toga, a i zbog injenice da se korpus sastoji od ak 187 psovakih izraza, ovaj
korpus predstavlja reprezentativni uzorak suvremenog psovanja s obzirom na svrhu psovke u
svakodnevnoj komunikaciji na hrvatskom jeziku.
Ono što prvo upada u oi prilikom sagledavanja prikupljenog korpusa jest izrazita
dominacija dopunskog tipa psovki, dakle onih psovki koje slue kao estetsko sredstvo,
poštapalica ili usklik u svakodnevnom govoru. istih je takvih psovki ak 136, dok se u
kombinaciji s drugim tipovima psovki pojavljuju u još 6 primjera. S druge strane, uvredljive se
psovke i one psovke kojima se izraava elja da se nekome nanese zlo pojavljuju tek u etrdeset
i etiri primjera. Stoga postavka o psovanju kao ilokucijskoj agresiji koja postavlja adresata u
inferiorni poloaj definitivno dolazi u pitanje. Tim više ako se uzmu u obzir i konteksti u kojima
se pojavljuju prikupljene psovke. Naime, iako su i ti konteksti poprilino razliiti, veina bi se
njih ugrubo mogla podijeliti na one vezane uz razgovor i/ili šalu, neki oblik frustracije ili svau.
Pri tom su u korpusu najviše zastupljeni upravo oni konteksti vezani uz razgovor ili šalu koji se
pojavljuju 85 puta, dok se oni vezani uz neki oblik frustracije pojavljuju 71 puta od ega u 52
sluaja nema sugovornika, konteksti vezani uz svau tek 18 puta. Dakle, nema smisla govoriti
o agresiji u kontekstu prijateljskog razgovora i šale, a još manje o govornikovu postavljanju
adresata u inferiorni poloaj ukoliko je adresat neivo bie (npr. mobitel) jer je neivo bie
samo po sebi ve inferiorno u odnosu na ivo.
Što se tie samog diskursa prikupljenih psovki, u svakom se psovakom izrazu moe
izdvojiti jedno kljuno semantiko mjesto ili više njih, obino dva, tek iznimno i više. Budui
da glagol jebati predstavlja nad-rije u semantikom prostoru hrvatske psovke, takva rije ne
moe zauzimati to kljuno mjesto u psovakom izrazu, osim u onim sluajevima gdje svi drugi
lanovi ne mogu imati psovake konotacije, npr. Ja brijem da ih imam više jebote, a u ovome
je korpusu prisutno 29 takvih sluajeva. Kljuna semantika mjesta, oko kojih se grade
psovaki izrazi, i to naješe pomou glagola jebati, u ovom su korpusu mater, otac, Bog (Isus),
kurac i pika, a tu treba dodati i one izraze koje kombiniraju više takvih kljunih mjesta u sebi,
bilo da je rije o ve navedenima bilo da je rije nekim drugima kao naprimjer Jebo ti pas
mater. Takvih kombiniranih izraza uvjerljivo je najviše, ak 58, a u njima se se 43 puta
36
pojavljuje i mater kao kljuno mjesto, premda mater kao jedino kljuno mjesto u psovci
pojavljuje tek 10 puta. Zatim, izrazi gdje je kurac jedino kljuno mjesto prisutni su u 37
primjera, dok je onih gdje je pika/pizda jedino kljuno mjesto tek 10. Malo je i onih izraza
gdje je Bog ili Isus jedino kljuno mjesto, tek 15 primjera, a otac se kao jedino kljuno mjesto
u psovci pojavljuje samo 3 puta. U kombinaciji se Bog (Isus) pojavljuje još 16 puta, a otac još
5 puta, kurac još 9 puta, a pika još ak 20 puta.
Analiza diskursa prikupljenih psovki pokazala je kako je leksem mater najzastupljeniji
u psovakom diskursu, a poslije njega najzastupljeniji su leksemi kurac, Bog i pika. Leksem
otac uvjerljivo je najmanje prisutan. Sagledavši rezultate analize, oito je kako ona predstavlja
potvrdu Uarevieve tvrdnje o falocentrinosti sustava psovke kojeg su tijekom povijesti
stvarali muškarci prvenstveno za druge muškarce pa je odraz takvog stanja i danas vidljiv u
suvremenom psovanju na hrvatskom jeziku. Nije sluajno što se leksem otac uvjerljivo
najmanje pojavljuje u psovakim izrazima, a leksemi mater, kurac i pika najviše.
Konano, na temelju provedene analize moe se ponuditi pragmalingvistiki opis
psovke u hrvatskom jeziku. Ona se u najveem broju sluajeva koristi kao poštapalica ili
estetsko sredstvo u kontekstu olakšavanja neke frustrirajue situacije i razgovora ili šale meu
prijateljima ili kolegama, a puno rijee kao ilokucijski in verbalne agresije kojom elimo
nekog uvrijediti ili izraavamo elju da nekoga zadesi kakvo zlo. Najrjee psovka ipak ima
odgojnu funkciju. Takvo stanje moemo objasniti Pavliievom tvrdnjom kako Hrvati toliko
psuju da su psovke jednostavno izgubile teinu koja bi trebala slijediti iz njihova znaenja.
Upravo zbog toga psovke više ni ne mogu biti uinkovito sredstvo kojom govornik postavlja
adresata u inferiorni poloaj, odnosno njihovom uporabom više se ne ispunjava perlokucijski
in uvrede neije asti ili ugleda, barem ne u oekivanoj mjeri, stoga se psovka zapravo
jednostavno sve više prebacuje u one aspekte svakodnevnog govora gdje njezina efektivnost
dolazi najviše do izraaja.
U nastavku e se analize sve prikupljene psovke razvrstati prema pet spomenutih tipova
te e se svaki od tih tipova psovki podrobnije analizirati s obzirom na njihov diskurs, govornika
i sugovornika, kontekste u kojima se uestalo pojavljuju i mjesto na kojemu su izgovorene.
Sve e se hibridne psovke navesti zajedno, ali i u svakom od tipova posebno, i to tako što e u
svakom tipu one prve navesti.
37
7. 1. Uvredljive psovke
Koji šupak, pizda mu materina...Ti si nešto debil, odjebi! Daj puši si kurac retardirana
kurvetino jebo ti Bog mater! Kud eš baba, Isus te nee! ! Jebo ti Bog mater retardiranu! Ona
krava jebo joj ja mater. Ma jebo ja njoj Bog mater, glupa štraca!Puši kurac, pederu! vai
kurac, svinjo!
Cigani! Jao, mamicu ti jevrejsku! Jebem i tebe, ne tebe Ante, nego takvu dravu! Jebem
ti mater u piku staru! Jebem ti opinu! Jebo te kuhinja da te jebala kuhinja! Kakav cigan,
kakav si cigan, jao brate! Koji pederi, jebem vam pedersku mater! Ma ti si debil! Stvar je u
tome kaj si glupa ko kurac. Vrag jebeni od toucha.
Uvredljive su psovke relativno slabo zastupljene u korpusu. Pojavljuju se svega 20 puta,
a od toga je ak 9 hibridnih uvredljivih psovki. Sve su vezane uz kontekst frustracije ili svae,
samo su dvije iznimke (Jao, mamicu ti jevrejsku! Ma ti si debil), a obje se pojavljuju kao
svojevrsna šala unutar razgovora izmeu dvaju bratia te deka i cure.
Razmatrajui diskurs u ovome tipu psovke, uoava se kako one u pravilu sadre
semantiko mjesto na kojemu se nalazi neka uvredljiva rije (šupak, debil, retardirana
kurvetina, peder, štraca, cigan, jevrej, vrag) koja slui za umanjivanje vrijednosti adresata.
Valja uoiti kako se te uvredljive rijei ne ukljuuju u psovku nasumino, ve prema nekoj
mani adresata koju adresant eli istaknuti svojom psovkom, primjerice debil za glupost, jevrej
za škrtost i sl. Naroito je zanimljiva psovka vrag jebeni od toucha u kojoj uzrujana domaica,
srednjovjena ena, elektrini štednjak zbog njegove nepouzdanosti, tj. nepraktinosti, naziva
jebenim vragom. Zanimljiva je i psovka vai kurac, svinjo jer je adresat policajac, pa se moe
zakljuiti kako leksem svinja prestavlja pogrdni naziv za stereotipnog (debelog) policajca, dok
vai kurac izraava elju sumnjivca da policajca snae zlo, stoga je u korpusu zabiljeena kao
hibridni tip psovke.
Govornici ovih psovki u korpusu predstavljaju vrlo heterogenu skupinu u kojoj su
zastupljeni studenti, mladi, srednjovjeni i stariji muškarci te mlade i srednjovjene ene. Iako
u pet situacija izostaje sugovornik, ni u jednom o tih sluajeva ne moemo govoriti o
samopsovci jer su sve te psovke upuene adresatu koji nije ukljuen u razgovor, npr.
protivnikoj momadi prilikom gledanja nogometne utakmice (Cigani). Što se mjesta na kojima
su psovke izgovorene tie, i ona su vrlo razliita, pa su tako psovke izreene doma, ispred
fakulteta, u parku, automobilu, vlaku, na autobusnoj stanici.
38
7. 2. Psovke koje izraavaju elju da se kome nanese zlo
Daj puši si kurac retardirana kurvetino jebo ti Bog mater! Jebo ti Bog mater
retardiranu! Kud eš baba, Isus te nee! Koja pika materina, jebo ti pas mater. Pizda ti
strinina, jebem ti se s ustima! Ma jebo ja njoj Bog mater, glupa štraca! Puši kurac, pederu!
vai kurac, svinjo!
Daj mrš u piku materinu Isusovu više! Daj odi u kurac! Dam ti kurac da si izbiješ oi.
Jebem ti mater da ti jebo ja mater! Jebo mu konj mater! Jebo te Isus krvavi! Jebo te patak
banjaluki da te jebo patak banjaluki u tri mrtve pike materine da te jebo. Jebo ti bog boga!
Jebo ti kurac mater više! Joj, jebo ti bog mater! Kaj si ti ponoril, jebo te kurac!? Ma pušiš mi
kurinu! Pa jebem ti, Pjani, mater! Razbit u te ko piku! Siši kurac! Tri, jebo te kurac!
Psovke koje izraavaju elju da se kome nanese zlo pojavljuju se u korpusu 24 puta, s
tim da je 8 takvih psovki hibridno. Takav tip psovke prvenstveno je vezan uz kontekste
frsutracije ili svae, samo bi se jedna psovka iz korpusa mogla smatrati iznimkom. Psovka dam
ti kurac da si izbiješ oi pojavljuju se u okviru razgovora izmeu mladia i djevojke te
funcionira kao crnohumor