Milan RakiSimonidaIskopae ti oi, lepa sliko!Veeri jedne na kamenoj ploi,Znajui da ga tad ne vidi niko,Arbanas ti je noem izbo oi.Ali dirnuti rukom nije hteoNi otmeno ti lice, niti usta,Ni zlatnu krunu, ni kraljevski veo,Pod kojim lei kosa tvoja gusta.I sad u crkvi, na kamenom stubu,U iskienom mozaik-odelu,Dok mirno snosi sudbu svoju grubu,Gledam te tunu, sveanu, i belu;I kao zvezde ugaene, kojeoveku ipak alju svetlost svoju,Te ovek vidi sjaj, oblik, i bojuDalekih zvezda to ve ne postoje,Tako na mene, sa mranoga zida,Na poaaloj i starinskoj ploi,Sijaju sada, tuna Simonida, Tvoje ve davno iskopane oi!Iskrena pesma

O, sklopi usne, ne govori, uti,ostavi misli nek se bujno roje,i re nek tvoja niim ne pomutibezmerno silne oseaje moje.uti, i pusti da sad ile mojezabreku novim, zanosnim ivotom,da zaboravim da smo tu nas dvojepred velianstvom prirode; a potom,kad proe sve, i malaksalo teloponovo padne u obinu amu,i ivot nov i nadahnue celoneujno, tiho potone u tamu,ja u ti, draga, opet rei tadaotunu pesmu o ljubavi, kakoeznem i stradam i ljubim te, madau tom trenutku ne oseam tako.I ti e, bedna eno, kao vazdasluati rado ove rei lane,i zahvalie bogu to te sazda,i oi e ti biti suzom vlane.I gledajui vrh zaspalih njivakako se sputa nema polutama,ti nee znati ta u meni biva -da ja u tebi volim sebe sama,i moju ljubav naspram tebe, kad meobuzme celog silom koju ima,i svaki ivac rastrese i nadme,i oseaji navale ko plima!Za taj trenutak ivota i milja,kad zatreperi cela moja snaga,neka te srce moje blagosilja.Al' ne volim te, ne volim te, draga!I zato u ti uvek reci: uti,ostavi duu nek spokojno sniva,dok kraj nas lie na drveu utii tama pada vrh zaspalih njiva.

Vojislav Ili

Sivo sumorno neboSivo, sumorno nebo... Sa starih ograda davnoUveli ladole ve je sumorno spustio vree,A dole, skrhale vetrom, po zemlji granice lee;Sve mrana obori jesen, i sve je pusto i tavno,Bez ivota je sve.Izgleda kao da samrt umornu prirodu stee,I ona tiho mre...A po kaljavom drumu, pogruen u smernoj tugi,Ubogi sprovod se kree. Mravo, maleno kljuseLagano taljige vue, a vrat je pruilo dugi I kia dosadno sipi, i sprovod prolazi tako,Pobono i polako.Zimsko jutroJutro je. Otar mraz spalio zeleno lisje, A tanak i beo sneg pokrio polja i ravni, I sniski, trani krov. U daljini gube se breze I krue vidokrug tavni.U selu vlada mir. Jo niko ustao nije, A budan petao ve, ivosno lupnuvi krilom, Pozdravlja zimski dan i zvunim remeti glasom Taj mir u asu milom.Il' kadkad samo tek zvidanje jasno se uje I teak, promuko glas. To lovac prolazi selom, I brze mamei pse, poguren u polje uri, Pokriven koprenom belom.Svuda je pusto i mir. Nona se kandila gase A svei, jutarnji dah, prolee doline mirne, I um se razlee blag, kad svojim studenim krilom U gole granice dirne

Sima PanduroviMiserereTo bee u snu sumornom, dubokom, Oajan poraz ivota i nada, Pred mojim mrtvim, zaklopljenim okom Svet to se gubi i jesen to vlada

Setna i svetla preko svega to je ivelo negda. Sunce zrake baca Dugake, ute vrh sarane moje, Na prosti koveg i glavu mrtvaca.

Tutnji i bruji promuklo i tmulo Muzika smrti. I tonovi pite Pogreb ideja i nestanje trulo Bolova, senki to dave i tite.

Prolo je, prolo sve. I sunce ali Rastanak moj sa bolom, i bez volje, Snagu i nenost to su tuno pali Neprealjeni, bez zamene bolje.

Ja ipak vidim iz mrtvakih kola Nevine ljude, i kraj zlobe njine; Oseam snagu celog svetskog bola, Znam da su deca zemlje i praine.

Umiru zraci, prirodna lepota. Telesa jadna, bolesna i troma na i ljudi, bolnih od ivota, Prate me nemo do mog venog doma.

Stoga sam ves'o. A flaute cvile Nestanak cvea, ljubavi i patnja, elja i nada to su sjajne bile, Tralje ivota koje nosi pratnja.

Muzika jeca tonom iste tuge. Gasi se sunce i zraci mu blede; Sputa se tama; umiru sve duge U kalu sveta, u haljini bede.

Mrak! mrak se hvata dubok. Jee trube Pobedu smrti to nosi trofeje: Uvele nade iz stvarnosti grube, Cepane snove, do one aleje

to gui zemljom ivot. Jee trube Pogrebni mar nad biem svega sveta, Za one to se pate, koji ljube, Za prosjake ivota tol'kih leta.

Rasprostire se kroz kristalne sfere, Kroz vazduh suv i bistar, iz prolea, Oajno tuno, setno merere! Kobni zvuk smrti ivota i cvea.Sumrane tenjeDa mi je da vidim zrak mistine sree O kojoj sneva mladost i na jad, Kad duu oaj gorki prelije, I dou dani bede tee, vee! Jer svet je emer, i blato, i gad, I tesan, memljiv prostor elije.

Da mi je ljubav osetiti blagu O kojoj ne zna, a govori svet, Naivnu, belu, u ivotu zlom! Da mi je opet zavoleti dragu! Jer svet je bluda i razvrata dom, Gde ednost vene kao rani cvet.

Da mi je ivot lepote i zdravlja, Kad ista dua isti die zrak, I kad je ovek srean, jer je sam; Kada se sumnja nemila ne javlja; Jer svet je beda, prljavost i mrak, I nevoljnika bolnica i sram.

Hoe li doi as veliki, sveti, Da blesne pravde i razuma sjaj, Ko stranog dana boja sudnica to e nas jednom na grehe da seti? Jer svet je teka, strana ludnica, Svirepost, oaj, nesrea i vaj.

Ili e uvek sve biti tek plen Surove smrti; a veno roblje ivota nee stresti lanac njen, Ko sante leda ni Sever ni Jug? Jer svet je tuno, preorano groblje, Zaborav veit, neeljen i dug.

Jer, verujte mi, svet je mrak elije, Gde au nada otrov prelije U trci dana, u lutanju tom; I svet je greha i razvrata dom, Gde vlada lupe, ili bludnica; I svet je teka, strana ludnica, I bolnica, i tamnica za roblje, I tuno, veno, prekopano groblje.

Vladislav Petkovi DisModa spavaZaboravio sam jutros pesmu jednu ja,Pesmu jednu u snu to sam svu noc sluao:Da je ujem uzalud sam danas kuao,Kao da je pesma bila srea moja sva.Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.

U snu svome nisam znao za budjenja mo,I da zemlji treba sunca, jutra i zore;Da u danu gube zvezde bele odore;Bledi mesec da se kree u umrlu no.U snu svome nisam znao za buenja mo.

Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,I u njemu oi neke, nebo neije,Neko lice, ne znam kakvo, mozda deije,Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan.Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.

Ne secam se niceg vie, ni oiju tih:Kao da je san mi ceo bio od pene,Il' te oi da su moja dua van mene,Ni arije, ni sveg drugog, sto ja noas snih;Ne seam se nieg vie, ni oiju tih.

Ali slutim, a slutiti jo znam.Ja sad slutim za te oi, da su ba one,to me udno po ivotu vode i gone:U snu dou, da me vide, ta li radim sam.Ali slutim, a slutiti jo jedino znam.

Da me vide dou oi, i ja vidim tadI te oi, i tu ljubav, i taj put sree;Njene oi, njeno lice, njeno proleeU snu vidim, ali ne znam, to ne vidim sad.Da me vide, dou oi, i ja vidim tad.

Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,I njen pogled to me gleda kao iz cvea,to me gleda, to mi kaze, da me osea,to mi brino prua odmor i nenosti svet,Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;Ne znam mesto na kom ivi ili poiva;Ne znam zato nju i san mi java pokriva;Moda spava, i grob tuno neguje joj stas.Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

Moda spava sa oima izvan svakog zla,Izvan stvari, iluzija, izvan ivota,I s njom spava, nevidjena, njena lepota;Moda ivi i doi e posle ovog sna.Moda spava sa oima izvan svakog zla.

NirvanaNoas su me pohodili mrtvi.Nova groblja i vekovi stari;Prilazili k meni kao rtvi,Kao boji prolaznosti stvari.

Noas su me pohodila mora,Sva usahla, bez vala i pene,Mrtav vetar duvao je s gora,Trudio se svemir da pokrene.

Noas me je pohodila sreaMrtvih dua, i san mrtve rue,Noas bila sva mrtva prolea:I mirisi mrtvi svuda krue.

Noas ljubav dolazila k meni,Mrtva ljubav iz sviju vremena,Zaljubljeni, smru zagrljeni,Pod poljupcem mrtvih uspomena.

I sve to je postojalo ikad,Svoju senku sve to imaae,Sve to vie javiti se nikad,Nikad nee - k meni dohoae.

Tu su bili umrli oblaci,Mrtvo vreme s istorijom dana,Tu su bili poginuli zraci:Svu selenu pritisnu nirvana.

I nirvana imala je tadaPogled koji nema ljudsko oko:Bez oblika, bez sree, bez jada,Pogled mrtav i prazan duboko.

I taj pogled, k'o kam da je neki,Padao je na mene i snove,Na budunost, na prostor daleki,Na ideje, i sve misli nove.

Noas su me pohodili mrtvi,Nova groblja i vekovi stari;Prilazili k meni kao rtvi,Kao boji prolaznosti stvari.

Tamnica

To je onaj ivot gde sam pao i jas nevinih daljina, sa oima zvezdai sa suzom mojom to nesvesno sijai ali, ko ptica oborena gnezda.To je onaj ivot gde sam pao i ja

Sa nimalo znanja i bez moje volje,nepoznat govoru i nevolji runoji ja plakah tada. Ne bee mi bolje.I ostadoh tako u kolevci tunojsa nimalo znanja i bez moje volje.

I ne znadoh da mi krv struji i tee, i da nosim oblik to se mirno menja;i da nosim oblik, san lepote, veei tiinu blagu ko dah otkrovenja.I ne znadoh da mi krv struji i tee,

I da bee zvezde iz mojih oiju,da se stvara nebo i svod ovaj sadai prostor, trajanje za red stvari sviju,i da moja glava raa sav svet jada,i da bee zvezde iz mojih oiju,

Al' begaju zvezde; ostavljaju bojemesta i daljine i vezuju jave; i sad tako ive kao bie moje,nevino vezane za san moje glave.Al' begaju zvezde; ostavljaju boje.

Pri beganju zvezda zemlja je ostalaza hod mojih nogu i za ivot rei;i tako je snaga u meni postalasnaga koja boli, snaga koja lei.Pri beganju zvezda zemlja je ostala.

I tu zemlju danas poznao sam i jasa nevinim srcem, al' bez mojih zvezda.I sa suzom mojom, to mi i sad sijai ali k'o tica oborena gnezda.I tu zemlju danas poznao sam i ja.

Kao stara tajna ja poeh da ivim.zakovan na zemlju to ivotu slui,da okreem oi daljinama sivim,dok mi venac snova moju glavu krui.Kao stara tajna ja poeh da ivim.

Da oseam sebe u pogledu trava.I noi, i voda i da sluam biei duh moj u svemu kako mono spava.ko jedina pesma, jedino otkrie;Da oseam sebe u pogledu trava

I oiju, to ih vidi moja snaga,oiju to zovu kao glas tiina,kao govor uma, kao divna dragaizgubljenih snova, zaspalih visina,I oiju, to ih vidi moja snaga

Milo Crnjanski

Sumatra

Sad smo bezbrini, laki i neni. Pomislimo: kako su tihi, sneni vrhovi Urala.

Rastui li nas kakav bledi lik, to ga izgubismo jedno vee,znamo da, negde, neki potok, mesto njega, rumeno tee!

Po jedna ljubav, jutro, u tuini, duu nam uvija, sve tenje,beskrajnim mirom plavih mora,iz kojih crvene zrna korala,kao, iz zaviaja, trenje.

Probudimo se nou i smeimo, drago,na Mesec sa zapetim lukom.I milujemo daleka brdai ledene gore, blago, rukom.

Objanjenje SumatreOsetih, jednog dana, svu nemo ljudskog ivota i zamrenost sudbine nae. Video sam da niko ne ide kuda hoe i primetio sam veze, dosad neposmatrane. Kraj mene su, tog dana, prolazili Senegalci, Anamite; sreo sam jednog svog dobrog druga koji se vraao iz rata. Kad ga zapitah otkud dolazi, on mi ree: iz Bukhare!

Mati mu je bila umrla i komije njegove behu je sahranili. Neko mu je pokrao nametaj kod kue. Ni postelje, veli, nemam!A kad ga upitah kako je putovap, on mi ree: "Preko Japana i Engleske, gde su me uhapsili i malo me nisu streljali".

"Pa ta misli sad?" pitao sam ga. "Ne znam ni sam. Sam sam. Ti zna da sam se bio verio. Ona je otila nekuda. Moda nije dobijala moja pisma. Ko zna ta e i ona doekati? Ne znam ni sam ta u, moda u dobiti mesto u nekoj banci".

Sve se to odigralo na stanici u Zagrebu. Posle sam ja seo u voz i otputovao dalje. U vozu je bilo prepuno sveta, naroito vojnika, ena u ritama, i mnogo zbunjenih ljudi. U vozu nije bilo osvetljenja i videle su se samo senke. Mala deca su na podu vagona, oko naih nogu. Iznuren, nisam mogao oka da sklopim. Dok su oko mene priali, primetio sam da su i ti glasovi nekako teki i da ljudski govor, pre, nije tako zvuao. Zagledan u mrane prozore, seao sam se kako mi je moj drug opisivao neke snene planine Urala, gde je proveo godinu dana u zarobljenitvu. On je dugo, i blago, opisivao taj kraj na Uralu.

Osetih tako svu tu belu, naizmernu tiinii, tamo u daljini. Polako sam se nasmehnuo. Gde sve taj ovek nije bio! Seam se da mi je priao i o nekoj eni. Iz njegovog opisa zapamtih samo njeno bledo lice. On je nekoliko puta ponavljao kako ju je tako bledu poslednji put video.

U mome seanju, nervozno, poee tako da se meaju bleda lica ena od kojih sam se i ja rastajao ili koja sam video po vozovima i brodovima. To me je guilo, te izioh u hodnik. Voz je bio stigao u Srem i prolazio ispod Fruke gore. Neke grane udarale su u okno, koje je bilo razbijeno.

Kroz njega je u voz padao vlaan, mokar, hladan miris drvea i uo sam i ubor nekog potoka. Stali smo bili pred jednim razrivenim tunelom.

Hteo sam da sagledam taj potok to je u mraku uborio i uinilo mi se da se rumeni, i da je veseo. Oi su mi bile umorene od nespavanja, a obuzela me je bila teka slabost od dugog putovanja. Pomislih: gle, kako nikakvih veza nema u svetu. Eto, taj moj drug voleo je tu enu, a ona je ostala negde daleko u nekoj zavejanoj kui, sama, u Tobolsku. Nita ne moe da se zadri. I ja, kud sve nisam iao!A eto, ovde, kako veselo tee ovaj potok. On je rumen, i ubori. Naslonih dakle glavu o razbijen prozor. Neki vojnici prelazili su, za to vreme, sa krova na krov vagona. A sva ta bleda lica, i sva moja alost nestade u uborenju tog potoka u mraku. Voz nije mogao dalje. Valjalo je prei preko ortanovakog tunela peke.Bilo je hladno. Iao sam u gomili nepoznatih putnika. Trava je bila mokra, pa smo klizili lagano, a neki su i padali. Kad smo se uspuzali na brdo, pod nama se, u svitanju, ukazao Dunav, siv, maglovit. Sva ta magla, iza koje se naziralo nebo, bila je neizmerna i beskrajna! Zelena brda, kao ostrva nad zemljom, nestajala su jo u svitanju. Bio sam zaostao iza ostalih.A moje misli jednako su jo pratile mog druga na onom njegovom putovanju o kojem mi je, bezbrian, sa gorkim humorom, priao. Plava mora, i daleka ostrva, koja ne poznajem, rumene biljke i korali, kojih sam se setio valjda iz zemljopisa, jednako su mi se javljali u mislima.

Najzad, mir, mir zore, polako je ulazio i u mene. Sve to je moj drug priao, pa i on sam, poguren, u pohabanom, vojnikom injelu, ostalo je zauvek u mom mozgu. Odjednom sam se seao, i ja, gradova, i ljudi, koje sam ja video, na povratku iz rata. Prvi put primetih neku ogromnu promenu u svetu.Na drugoj strani tunela ekao nas je drugi voz. Mada je u daljini ve svitalo, u vozu je opet bio potpumi mrak. Iznuren, opet sam seo u mraan kut vagona, sam samcit. Po nekoliko puta rekoh sam sebi: S u m a t r a, S u m a t r a!Sve je zamreno. Izmenili su nas. Setih se kako se pre drukije ivelo. I pognuh glavu.Voz je poao i zatutnjao. Uspavljivalo me je to da je sve sad tako neobino, i avot, i te ogromne daljnie u njemu. Kud sve nisu stigli nai boli, ta sve nismo, u tuini, umorni, pomilovali! Ne samo ja, i on, nego i toliki drugi, hiljade, milioni!Pomislih: kako li e me doekati moj zaviaj. Trenje su sad ve svakako rumene, a sela su sad vesela. Gle, kako su i boje, ak tamo do zvezda, iste, i u treanja i u korala!...

Milan DedinacJavna pticaIPada na moje danepada na moju tugupre nego Sunce svanena vodu to se budiBoe, kako prolaze!Idu svei i istiStisni, stisni to srceza duu to znala nijeGLEDAJ, ENO SE RAA! ...svuda se pale po gradu, pucaju. ekam prvu zvezdu, ekam je nje nema. Zacvri stenjak, uari, pisne u no.Tako u ognjen suton, tako svakog smeha, stegnem lampu na srce da je zagrejem i ekam... upaliti se neeIzvori stali!O taj pla u gradu, taj pla u sobida li sam ga uo? NE!Mir muenja odjednom modarpod koom noem miliO prvi zrak na nebu prvi zrak na voditako se pruaDre treperenjem trule trske u bariKako je ekanje muklo!Miruje u vrtu sma, potpuno samaGde ti je mladost je li?O, taj osmeh u gradu, taj osmeh u sobiotkud to?Blesni!Sini kroz udakroz prostore, kroz snove!Prasni u grad!O, taj blesak u oku, taj osmeh u srcuGde sam to nosio? GDE?Vidi, vidi! Motri u nebo: kako su ti bolesne oi! Pogledaj u stravu vode, dole, ukoene ti noge, mrtve, kaljave.Gledaj! Ja videh brezovu umu. Mokro me obavija ipraje breza. Dolo i to!Poe. Zaglda Zorilo cvee, cvee na krovu ono se iri, iri. Ah, raste u suton, u pljusak, u bol nie. Nie.Motri Zorilo cvee. Vee. Opet nemirno vee!Da li to plae s nebada li to majka tuida li se sa neba boliil vetar samo utiKud emo onda, druzi?U zrak se roni moje gladno teloteko me boli pa kraj mene lee do jedne ruke pseto brzo die,do druge kosti oevo odeloO, ne vidim grozne igle zoreja ne vidim svetle igle Njenekad joj padne sa krila...Ah, natrag hou! Tamo. Za domom ekaju ljudi. Zorilo stade. Cii vlano na ciglji sa krova srueno ptiePonesoh ga u kuuNa pragu! kad bratske ono rukeOvde! ovde!uvarkua mi nieVeselo da mi bude otsad.Htedoh jednu travku. Travicu, travicu... hou da je uzberem, al moram dalje jo... Poplaen, nou skoih, ciknuh u vodu, istu, zelenu tee al ptica peva. Peva!Sluaj,pesma kako je tiha! IIUklete legle vode. Ni pla da ih dodirne. Ukazala se jedina zvezda iza oble puine, i ostala.Ti to e mi otkriti munju, ptico na viru, ti, maslino od srebra kraj koje nisam seo bez tvoje noito kladenac tvoj kaplje, kaplja po kapto tvoja suza je bistra jasna, uvek jutarnja, sa vidom dubljim u viru to me je pritisnula zauvek, o, vir u kraj. Ti kaplje na moje lice!Zvezdo, zvezdo u nebu ti, a ja te ljubimtravkom ovom, ovom evo je berem jedinom, sporom, ah, sa ela mi plavog, vrstog u grobu! A kad te izgubim usamljen sa ove vode, u tmure gudure za alom, opet neka si zdravo! Zdravo, jedina zvezdo to sam te dugo gledao, Zvezdo jutarnja! Jutarnja zvezdo, pusta zvezdo u moru! More suvie tiho, umi, umi, umi, umi... ili u gadno da zaspim, tu, uz crnu algu. Govori, romori, more!Ti, zvezdo, a ja te volim vie od tatule, nsna mog,vie od cveta tog nadnetog dvanaest vernih noi! Do krune, krupne nad licem, opake, sa pet zubaca sraslih u levku, rairenih iz cevi, ja vrebam, ja pazim tvoj dvooki stubi...IIIDve noi se, s trzajem, odvaja. to strepi, ta li to uva?Sinu, na truloj grani rastvori se cvet. Razvija listove spore. Ah, prva ptica prnu kroz nebo otvoreno!Zorilo krupno je hodao, nou, po svim sobama.Uvek tiinaNeto je bilokad je sila do mene.Prvi proleni dan!Svu no je padala kia i vetar tuko trgao sam se iz snai prozor zatvaraoPa u rano da poemda se raspitam ta radi. Ne pooh ispod ume koja je Crna, za Tebe, za Tvoju ruku koja je legla, nou, po polju, u vruem blesku.NE! Plae lice, i Tvoje, od lipe zlata koja ne navre sa mladim nebom rano ne pade.NEU, A TO JE SMEH.Nisam ga znao ali je on,zabludeli uzdah u meniOtkuda ti na ovaj san,bole, sumorni drue?Da se u nebo vinemal uvek ti si mi, ti!Niz reku da dogrcamkrv mi na ruci vriSvud me prati na putuu svakom bojem kutuStati, stati, bole pogledati pustoniz tavno nekakvo poljeOstanuti smo,zautati, drue, do mile volje!Svaka se zvezda savije do licasvaka se ruka previje do grudiUbijam noi za pticom bez krilau lov za pticom! Ubiti je neu.Sve crna zvezda na elu se raasve srce srce krovovima igraO dokle ulicom iidokle se vraati kuigde se pevalo,uvek u nebo siiuvek lei u vodegde se snevaloPrenem se sad, probudim. Gledam u listalu umu, u potok kad zvona, zvona ujem: ptica mi ono leti!Ptica mi padne na ruku, stala, zagledala u grudi srce oteklo... Ja pticu ujem, nju, ptica mi leti, ona dolee. Sluam jeUdahnem mekana sad mi zemlja sa groblja rairi grudiGolo se edo raa vrisnu!Otac kliknu sa praga: Muko je! Muko!Hou, motrim, ah motrim kuu zelenu, i krov, i zid. A zvono? Kako lupa! Videh, ja sam spazio, samac, kuu, kuu do sebe, zidove njene debele, same, i nebo... Video sam ga mokro, nebo iz uzoranih njiva rastvoreno, posle kie nebo. Nebo, ala mi sija! Sjaji...Ma to...Smeje se neznani ovekzaovu suzuza ovaj mrtav stanVeseo otac ljubismei se sumorna majkaza crne ove sobeza tanke ove grudiPeva deveta kua!Bolji je sanOdvrati glavu: Tvoje su meke ruke dohvatile me u srce. Ponekad opet, opet, bila je Tvoja senka bela, svuda, po meni, oko mene...Ovde!Ako me ne pusti list razapet preko vrata, ako me ptice raupaju, raznesu, obale ruke, i grudi, ostae Tvoja senka, gola, i koja mui... Boli!

IVPao me vode sluajne. One me nose.Preko tvojih guja, koje se tavne na dnu u suncu, more, nose se niz zagorele, same, grdne krajine vode, od kopna do kopna, jezde od ala do koljke, od peine plave do naslaganih vidika i nikad, nikad u lice moje da legne zamoran bakar, hladan, prelomljen, slep vetar s puine. Vetra malo!Ja ostavljam nek niknu iz vod beli korali koji su nekada dolasku mojih irokih ruku dugo vikali. Kliktali su uvek, koliko pamtim, kada sam se sputao do vode.Buenje noi krvave stare koseTeko pod zemljom ugljenih rudnikaU snu ja znam kakvu da Te vidim. Gorko da bude!Leti Ona izmeu belih tocila, izmeu roptanja i suza. Ja je ostavljamNikad ne zoveNeka je prokleta mrtvaja dok je bila kraj mene. Grano, grozna grano koju sam rukom zgazio! Nebo, neka te nema, koje sam do Njenog krila, obalom ruke Njene, nou, odista spazioOi!O ja sam POGLED SUNCA video stvarno. Proklet!I rekao sam noas, ne znam koliko puta, Tvoje ime. A Tebe nema. Ali mi ruka kuca.Odakle, odakle ide? Iz kojeg kraja na zrane potoke moje? Gde si? Ma gde si bila? ... gde sam? O, muno, nikad ja to ne umem ... Gde si, ma gde si bila?PA ONA ONA SEDI SRED UMA.

VNa Ognjenu Mariju pooh da vrebam ta olujina, nou, na itima radi.ovek iz kue inokosne, isti onaj to e uvek sobama u kolu da luta, to retko na prag stane, ostavio me je do ustave krvi. Ali mi je bar u srcu koje raste lako.Kuo, ostae, ostae! Ostavie te jednom i taj slepi tuin, ljubavnik tvoj. Ostae i ti SAMA u ne-dan smeha. Ah, opet nekakvo vee! Pae vatrena uma na tvoj slameni krov ... Pala je. Gori! gori!Kuo, ah, ja, ja u da te spasem. Kuo, kuo, ponornice tvoje na prozoru usahnuti nee, kraj mene nee, nee! A tvoje kike pod no raspletene, kose, kose zvezda podmornica, kike iseene plae me iz vala neba, zveri, o obeene, uvek zakopane, nikad uspavane.Kuokuo bez moga danakuo bez vatre kad sam te ostavio o, bie SAMAI travka koja se penje kad nisam u tebi savijen, majko! ne nie. Nee.O, ptica, ptica se ljulja kad krajnji hod moj ode, al nee vieNee!Hoe li kroz ruke proi, ruke sumraka ovog, ruke na sve strane, ruke upaljene, usijane ruke razigrane vatre to nose? I lica ... ili piti, jecaj na OVOM polju Sunca, ovde, i na stazi, pa bacaj u oblak ruke, srce da iupaNema. Ja sluam uo sam preko neba zaplakalo je dete, plae za umom koju kia zaliva.ovek koji ostane u noi sm, umesto putem, stalno zae rekom, odlazi vodom. Mesto putem, ja neu da skitam vodom. Mesto cvee, brau ribe putem.Ne ostavljajNe putaj me. Ah, nemoj!O, ne daj me devojko neznana tiha ispod menene daj da koulju naopako navuem. ujem glas neba piti ah, zoveSluam: lupa gvoe, zvoni dole pegla devojka mi veeras naopako koulju pegla.Evo, teko die. Strano die od bola.Ne krij lice!JA EKAM SLEP KRAJ VRATA I DO DEJEG STOLADevojko,poslednja moja!VITi ti ptico kako oh gine ja videh zrakSinu! O sad mi prie i iza moga snaJa vidim pod nogom svojom zauvek mrtvu senku dva cvetaHvala Ja gazim za njom Zato zato da mi smetaJeste Ruke mi u tami pletu ujem da je od grobaKraj tueg stada niklog ah nekad rekli smo jedared zbogomSa Njom ja sam, za tri seobe ptica, izmuio se da hodam, rane ive, uzdrhtale na plotu, pred crnim vatrama da sklanjam, pred gladnim zevom duga. Usijan krak, i garav, ovih krvopada nee me stii, sa Njom, nikad. Ona. Ona.Sa svirepim skitnjama i zrakom vijora i peska koji gui, i ivicom tog ledenika mesa mog besciljnog, videe, jo u ekati u solanama naselih praznina, i u zracima to se, za mranih ploenja liaja, slivaju i uleu duboko na dna bunar-sunca.Govori mia za mene je noMoli me, ve sam u njivi, za travomza stablom sutra u poiNe moli! Srce se stee u crnoj ovojtiini, u ovoj sobiNe moli, ismejau te opet. Svetlu uzeupticu, da je uvamda uti ...Pticu! pticu golupticu da legne, legne i da pijePeva! pa to joj srce bije ...Ostavljam rasklopljen prozor nou da si mi blie, daleka, kad nismo zajednoVeernja ptica cviliHajdmo!

Na pogrebu zelenog konca, u ovoj porti uasa, pred kojom se stresu uvek dva vetra prolazna, ja vuem travu belu, belu: vukao sam kaplje iz neba. Dokle?Tako. Usamljen iz dana u bol dugo. Pusto izgubljen, ve nezauen dodiru ruku ovih mojih, bapskih, sprenih, niti njihovom poslu. Suvie brzo nisam ih vie motrio.Gledam, itavu no, u munu igru tuinske dece na pesku. Do mora.Tako sam proveo noi od jednog smeha do dge.

VII Nikud se mai! Nikud izai! ekati.Niko da lupi u tvoja vrata, kua prokleta.Ni ljunka na stazi pod suton, ni vetar da dirne list u ponor bi se sruila.Tako se budim.O svake noi iupam sedu dlakui ne znam kakoBol, mrtav bol eka me iza zidamrtav, bez sveeg cvea, nebeskog vidaAh, ptica, PTICA! ne hte sa grane da odletinikada meniNee,a ja?Ah, ja sam stao!Pa ja sam stao, stao, staoNee, neemeniDo plavih nebesastii, doi neepo gradu samac mrtav kad se kreem

Vidim, ali meni poleteti neenikadGranu, svetlu granu, zanjihati neepticaTi nisi podigla glas, sagnem se da te sluam.Ta ptica dodirnue sve redom. Evo je! Ide, hoda, ja ujem pesmu; ona je kao jesen, dolazi preko njiva.Plamti cvee. Lie ovo ne moe da se ugasi, bukti. Stalno ga pale: plamsa pod no. Vije se, piti. Sluam ga savija se u no.I do nas Ona e doi. To Ona, Ona ide. Oh, tia je od bilja! Gazi s grane na granu, previja se nad bregom, i lee.Gle, vetar sa grudi Njenih u lice mi slee,leden. Ja ekam dodir krila...Uem u sobu: na stolu, osetim, da Ti je ruka bila, Tvoja.

VIIIIz razderane kotline, iz rane, gde sam za sobom s jezom gore suio, vode ispio; me zlim izvorima, me rukama drugara uzburkanih od Sunca, zgasnulih i vlanih, groznih drugara; me stablima u vitlu; me stenjem izlokanim; s morem olujnih plua vodo, vodo, ah vodo! kada sam te u prake tvoje proklinjao; iz travuljina sna ovog kisele trave naslagane dunom koja se seli na vetru zamornom, leei, mokro dok sam ih udisao ja sam ekao samo, ja uvek, velike dlanove krvi koji su svuda... Svuda! Samo se penju. U tavane se diu...Kud se okrenem: sa duica, sa brazda, iz lica, iza ove glave moje, moje, i tamo rastu, za mnom. Penju se, penju, penju bez mene.Bio je to zamah vatre po umi ovog disanja, zamah slepih sprudova, e ivog peska ovog izdajnikog to je poseo sve staze sazvea i buenja mog. Hoe li stalno biti, hoe li uporno vesti na pragu ovome snu?Ah, gledaj, pazi, pazi rastavi se kia od Zemlje, odie se u nebo... Ja idem....idem pod toplom zvezdomidem na nove snoveu dubini me eka sedam prozirnih posteljaZa svaki oh, opet korak ... jedananeli plauZa svaki pogledgase se meni vodeMrtav dvadeset noi...Jutro!Verujem, ostae, ostae najzada Ona nekud ode...A kad se izvije noas slepi iz evara, bie zbog Tebe.Stae, pevae zlato, zlato to ga ne ponesoh na ruci, zlato u Suncu, zlato veernjeg Sunca. Ree u pesku ivo zlato kraj vode.Za topal talas, za kreno nebo, za zastraene staze, da usnim neu, ja pod maticom ekam Tvoje dozive noi, Tvoje smejanje Suncu. Ah, ko da ga nosi, vrelo, Sunce to nam je ispeklo oi, to pije, to mui, od koga pite ume. Sunce to rui ume?Nee, nee to biti vie nesavladani Meseci buenja mojih, ni utrnulih vena, Meseci prenapeti, Meseci mladi, kovni, ni ita duboko useena u stravi, u pustoi moljenih, mamnih, iskanih pomraenja. Ni jata zvezda. I jo i, odista spazih, nikad. Nikad! Valjda jedini put.Nikad. Tavane penju... ire se, ire. Mme!... Sad ih u snu, u mlazu crnih zrakova, nad licem svojim, naem.Ni zvezde! Ali ni mora. U vodama mrtvim to su se razlile Zemljom sve do mladice koju su presekle zora, daleko, i no...Do mladice nad jarkom, odvio se jedini list treperi...ZALASTRIM! Tu sinju pticu koju ne videh grdnu, izraslu, uo sam je gde peva. Slete na reku.Ugledah je uhvatila se za granu. Zora se ljulja.

I smeh!Kakav smeh!Bez bilja, bez mekog srca, bez uzdaha, bez kue dugo vrue su mi ruke... PO DETELINI KORAAM ... Aleksandar VuoHumor zaspaloSvu no kroz usta uliceCurila spavaa kafaSvu no se u postelji nemiraPod obrvom krvave tamniceNa panterskim rukama babicePoraala trula irafa

Jedno je dete u voskuNajnieg varokog rafaGlodalo baenu kosku

Jedno bi dete moglo(Kada bi samo smelo)Da zakolje itavo selo

Svu no sam pod skutom staniceSa pluima od bele hartijeekao zakusku srca...

Jedno je drvo na drumuKrvlju koja iz oiju trcauvalo uasnu umuNa ledeno lenjim minamana pesnici ledeno lenjih poara

Jedno bi drvo na drumuMoglo (kada bi htelo)Da zapali itavu umu.

Oskar DavioHana1.Ja, sin mutnoga lovca, i vidra i ovca,zavoleo sam u gradu kolonijalnu Hanu,ker tunoga trgovca, Evreja udovcakraj groblja to je drao bakalnicu i mehanu.

Probudila me ko umu blistavi kreket raketai sad sam slep za vas, zrikavi atrovci.Ljubav je tako sama i tako puna sveta.Ljubav je svetionik i spaseni pomorci.

Od nje mi gore oi arulje sred rulje,od nje zru more i mree, ribe i ribolovci,konopcem vodopada puu se s njom jeguljei cvrkuu zlikovci kao vrapci i osnovci.

O ta sve nisam snio i ta sve nisam biosa oravim orom u drutvu Bogoslovca.I ono to nisam pio, to nisam sam razbio,plaao sam od svoga detinjastog novca.

No sad volim, i kad volim, volim od neba do rukes kojom mi ljubav s dna mora izvlai brodolomcei nadima strojeve, oivljuje sandukei kida reetke da elom ruim dvorce,

da tragam pokrovce, otkrivam letnjikovcei nebo s kog sam prstom tanjir sunca skino,kad sam sunce i kosti, grobara i rovcaposlo u krmu da piju devojako vino.

2.im sam joj video prsa nad vagom kraj izlogaizmeu preseene narande i sapuna,zavoleh je to je najlepa, zavolo sam je stogato je sva bila hranjiva, sva kao usta puna.

Hana sa zenicom od bibera, s pramenjem od vanilje,sa prstima kao svee to u iraku gore...ko ne bi voleo te zaine, to lisnato obilje, taj dimnjak nosa, ta prsa, bibavo more.

Ti ne zna njene usne to se svlae, zube to kripe,sneg to vrije,tu harmoniku s dva reda dugmeta od porculana,Njen smeh me sveg iscepa i smehom sve zaijetaj radosni bunar, ta ivotinja Hana,

kad me poljubi ustima vrelim ko mlado kuei ljulja poljupcima bez severa i smera,zagrljaji njeni u mene toe i izruesve to divljak rua i matroz veera.

Ti ne zna njen pogled prljav od uglja to se puii gleda iz pei,te kapke to se diu: spore zavese; oko to sine:beli badem oljuten,njene zube krilate, zube od malih reii jezik iljat i vreo, taj jezik pomalo rasputen.

3.Ja nisam od ia od kolenoviato bez straha leu, ustaju veseli.Ja sam od onih crnih nikoviato su krv pljuvali i mnogo voleli.

Mnogo su voleli moji edni starci,i sa dna lomaa i s vrha veala.I kad bi im usne razneli udarcinjihova su usta udar opratala.

Svoga su se smeha, ljubavi libili,beei od sunca, noi i sela.I pred svakom senkom u zemlju se krili

i imali mala i zgrena tela,pa su svaku nadu tuno promailii sve to su hteli voda je odnela

Desanka MaksimoviKrvava bajkaBilo je to u nekoj zemlji seljakana brdovitom Balkanu,umrla je muenikom smrueta akau jednom danu.Iste su godinesvi bili roeni,isto su im tekli kolski dani,na iste sveanostizajedno su voeni,od istih bolesti svi pelcovanii svi umrli u istom danu.Bilo je to u nekoj zemlji seljakana brdovitom Balkanuumrla je junakom smrueta akau istom danu.A pedeset i pet minutapre smrtnog trenasedela je u akoj klupieta malenai iste zadatke tekereavala: koliko moeputnik ako ide peke...i tako redom.Misli su im bile punei po sveskama u kolskoj torbibesmislenih lealo je bezbrojpetica i dvojki.Pregrt istih snovai istih tajnirodoljubivih i ljubavnihstiskali su u dnu depova.I inilo se svakomda e dugoda e vrlo dugotrati ispod svoda plavadok sve zadatke na svetune posvrava.Bilo je to u nekoj zemlji seljakana brdovitom Balkanuumrla je junakom smrueta akau istom danu.Deaka redovi celiuzeli se za rukei sa kolskog zadnjeg asana streljanje poli mirnokao da smrt nije nita.Drugova redovi celiistog asa se uznelido venog boravita.StrepnjaNe, nemoj mi prii! Hou izdalekada volim i elim oka tvoja dva.Jer srea je lepa samo dok se eka,dok od sebe samo nagovetaj da.Ne, nemoj mi prii! Ima vie draiova slatka strepnja, ekanje i stra'.Sve je mnogo lepe donde dok se trai,o emu se samo tek po slutnji zna.Ne, nemoj mi prii! Nato to, i emu?Izdaleka samo sve k'o zvezda sja;izdaleka samo divimo se svemu.Ne, nek' mi ne priu oka tvoja dva.enjaSanjam da e doi:jer miriu noi, a drvee lista,i novo se cvece svakog jutra rodi;jer osmesi ljupki igraju po vodi,i proletnjim nebom sto od sree blista;jer pune topole, i kao da hoek nebu, pune tople, nabujale udi;jer u dui bilja ljubav ve se budi,i mirisnim snegom osulo se voe;jer zbog tebe enje u vazduhu plove;svu prirodu Gospod za tvoj doek kiti.Cvee, vode, magle, jablanovi viti,sve okolo mene eka te i zove.Doi! Snovi moji u gustome rojutebi lete. Doi, bez tebe se pati!Doi! Sve kraj mene osmeh ce ti datii u svemu enju opazie moju.

Vasko Popa

Kora

ciklus Opsednuta vedrina

POZNANSTVO

Ne zavodi me modri svodeNe igramTi si svod ednih nepacaNad mojom glavom

Trako prostranstvaNe obavijaj mi se oko noguNe zanosi meTi si budan jezikSedmokraki jezikPod mojim stopalimaNe idem

Disanje moje bezazlenoDisanje moje zadihanoNe opijaj meSlutim dah zverkeNe igram

ujem poznati psei udarUdar zuba o zubeOseam mrak eljustiKoji mi oi otvaraVidim

Vidim ne sanjam.

RAZGOVOR

Zato se propinjeI obale nene naputaZato krvi moja

Kuda da te pustimNa sunce

Ti misli poljubac suncaTi pojma o tome nemaPonornice moja

Boli meOdnosi mi drvlje i kamenjeta ti je vrteko moja

Razvalie mi beskrajni krugKoji jo dozidali nismoCrveni zmaju moj

Teci samo daljeDa stopala te ne raznesuto dalje moe teci krvi moja

ciklus Predeli

U JAUKU

Visoko je suknuo plamenIz provalije u mesu

Pod zemljomNemoni lepet krilaI slepo grebanje apa

Na zemlji nita

Pod oblacimaNejake lampice krgaI nemuto zapomaganje algi

U OSMEHU

U uglu usanaPojavio se zlatan zrak

Talasi sanjareU ipraju plamenova

Plavooke daljineSavile se u klupe

Podne mirno sazrevaU samom srcu ponoi

Gromovi pitomi zujeNa vlatima tiine

(1951)

ciklus Spisak

KONJ

ObinoOsam nogu ima

Izmeu vilicaovek mu se nastanioSa svoje etiri strane svetaTada je gubicu raskrvavioHteo jeDa pregrize tu stabljiku kukuruzaDavno je to bilo

U oima lepimTuga mu se zatvorilau krugJer drum kraja nemaA celu zemlju trebaZa sobom vui

MASLAAK

Na ivici plonikaNa kraju svetauto oko samoe

Slepa stopalaSabijaju mu vratU kameni trbuh

Podzemni laktoviTeraju mu korenjeU crnicu neba

Dignuta psea nogaRuga mu sePrekuvanim pljuskom

Obraduje ga jedinoBeskuni pogled etaaKoji mu u kruniciPrenoi

I takoDogoreva pikavacNa donjoj usni nemoiNa kraju sveta

PUZAVICA

Najnenija kiZelenog podzemnog suncaPobegla biIz bele brade zidaUspravila se nasred trgaU svoj svojoj lepotiZmijskom svojom igromVihore zanelaAli joj pleati vazduhRuke ne prua

MAHOVINA

uti san odsutnostiSa naivnih crepovaeka

eka da se spustiNa sklopljene one kapke zemljeNa ugaena lica kuaNa smirene ruke drvea

eka neprimetnoDa na obudovljeni nametaj pod sobomPaljivo navueNavlaku utu

BELUTAKDuanu Radiu

Bez glave bez udovaJavlja seUzbudljivim damarom sluajaMie seBestidnim hodom vremenaSve driU svom strasnomUnutranjem zagrljaju

Beo gladak neduan trupSmei se obrvom meseca

(1951)

ciklus Daleko u nama

1

Diemo rukeUlica se u nebo penjeObaramo pogledeKrovovi u zemlju silaze

Iz svakog bolaKoji ne spominjemoPo jedan kesten izrasteI ostaje tajanstven za nama

Iz svake nadeKoju gajimoPo jedna zvezda nikneI odmie nedostina pred nama

uje li metakKoji nam oko glave obleeuje li metakKoji nam poljubac vreba

2

Evo to je to nepozvanoStrano prisustvo evo ga

Jeza je na puini aja u oljiRa to se hvataNa rubovima naega smehaZmija sklupana u dnu ogledala

Da li u moi da te sklonimIz tvoga lica u moje

Evo ga trea je senkaU naoj izmiljenoj etnjiNeoekivani ponorIzmeu naih reiKopita to tutnjePod svodovima naih nepaca

Da li u moiNa ovom nepoin-poljuDa ti podignem ator od svojih dlanova

6

Bdi mi u bori izmeu veaeka da se razdaniNa mome licu

Votana noTek je dogorelaDo nokata praskozorja

Crne opekeVe su poploaleCeo nebeski svod

9

Otrovni zeleniasovi marirajuPreko naeg ela

Putujemo iz telautanjem koje vukuPogledi nai ludi

Izmeu onih kapakaSteem ti nagi pogledBol u njemu da zdrobim

13

Rue se stubovi koji nebo dre

Klupa sa nama polakoU prazno propada

Zar da dovek amimoU kamenom utanju

Kroz oi kroz eloRei e nam proklijati

Razbeali se dani

Zar da dovek ekamo sunceDa nam se kroz rebra zauti

Sluamo kako nam srcaU grlu mrtvih stubova lupaju

Istrali smo iz grudi

14

Oiju tvojih da nijeNe bi bilo nebaU slepom naem stanu

Smeha tvoga da nemaZidovi ne bi nikadIz oiju nestajali

Slavuja tvojih da nijeVrbe ne bi nikadNene preko praga prele

Ruku tvojih da nijeSunce ne bi nikadU snu naem prenoilo

15

Ulice tvojih pogledaNemaju kraja

Laste iz tvojih zenicaNa jug se ne sele

Sa jasika u grudima tvojimLie ne opada

Na nebu tvojih reiSunce ne zalazi

17

U moru bih spavaoU zenice ti ronim

Na ploniku bih cvetaoU hodu ti leje crtam

Na nebu bih se budioU smehu tvom leaj spremam

Igrao bih nevidljivU srce ti se zatvaram

Tiini bih te oteoU pesmu te oblaim

22

Na dan je zelena jabukaNa dvoje preseena

Gledam teTi me ne vidiIzmeu nas je slepo sunce

Na stepenicamaZagrljaj na rastrgnut

Zove meJa te ne ujemIzmeu nas je gluhi vazduh

Po izlozimaUsne moje traeTvoj osmeh

Na raskrsniciPoljubac na pregaen

Ruku sam ti daoTi je ne oseaPraznina te je zagrlila

Po trgovimaSuza tvoja traiMoje oi

Uvee se dan moj mrtavS mrtvim danom tvojim sastane

Samo u snuIstim predelima hodamo

23

Bez tvojih pogleda reka samKoju su napustile obale

Vetar me za ruku vodiTvoje ruke odsekao je sutonBele ulice preda mnom bee

I prsti se klone moga elaNa kome se svet zapalio

Rei su mi u travu zarasleTiina ti je raznela glasStvari mi siva lea okreu

Po tami moga telaOpaka svetlost estari

24

IdemOd jedne ruke do drugeGde si

Zagrlio bih teGrlim tvoju odsutnostPoljubio bih ti glasujem smeh daljinaUsne mi lice rastrgle

Iz presahlih dlanovaBlistava mi se pojaviHteo bih da te vidimPa oi zaklapam

IdemOd jedne slepoonice do drugeGde si

28

Pod onim kapcimaSpavaju ti ljubiice

Pretvaram se sav u sunceNad tvojim runim snom

Otvara mi iromSve prozore na elu

Berem za tebe beleLokvanje iz moje krvi

Daje zeleno lieMome stablu od pepela

29

Ovo su ti usneKoje vraamTvome vratu

Ovo mi je meseinaKoju skidamSa ramena tvojih

Izgubili smo seU nepreglednim umamaNaega sastanka

U dlanovima mojimZalaze i sviuJabuice tvoje

U grlu tvomePale se i gaseZvezde moje plahe

Pronali smo seNa zlatnoj visoravniDaleko u nama

30

Sa tela sumrak svlaimDan mi je naao liceVetar kosu razveselio

Pogled mi zauen listaSenka iz sunca nieSvet na pragu srca stoji

Opet obroncima plavimU glas ti bistri silazimPo nau arobnu lampu

Vrati mi moje krpice

Padni mi, samo, na pamet!Misli, moje, obraz da ti izgrebu!Izii, samo, preda me,Oi da mi zalaju na tebe!Samo otvori usta,utanje moje, da ti vilice razbije!Seti me, samo, na sebe,Seanje moje, da ti zemljupod stopalima raskopa!Dotle je meu nama dolo!

Vrati mi moje krpice!Moje krpice od istog sna,Od svilenog osmeha,od prugaste slutnje,Od mog ipkastog tkiva.Moje krpice od takaste nade,Od eene elje,od arenih pogleda,Od koe s mog lica.Vrati mi moje krpice!Vrati kad ti lepo kaem.

Sluaj ti, udo!Skini tu maramu, belu.Znamo se...S tobom se, od malih nogu,Iz istog anka srkalo,U istoj postelji spavalo.S tobom, zlooki nou,Po krivom svetu hodalo,S tobom, gujo pod kouljom.uje, ti, pretvornie,Skini tu maramu, belu!ta da se laemo?!

Neu te uprtiti na krkae,Neu te odneti kud mi kae,Neu ni zlatom potkovan,Ni u kola vetra na tri toka upregnut,Ni duginom uzdom zauzdan.Nemoj da me kupuje,Neu ni s nogama u depu,Ni udenut u iglu, ni vezan u vor,Ni sveden na obian prut.Nemoj da me plai!Neu ni peen, ni prepeen,Ni presan posoljen,Neu ni u snu!Nemoj da se zavarava.Nita ne pali, neu!

Napolje iz mog zazidanog beskraja!Iz zvezdanog kola oko mog srca,Iz mog zalogaja sunca.Napolje iz smenog mora moje krvi,Iz moje plime, iz moje oseke.Napolje iz mog utanja na suvom.Napolje, rekao sam, napolje.Napolje iz moje ive provalije,Iz golog oinskog stabla u meni.Napolje, dokle u vikati, napolje!Napolje iz moje glave to se rasprskava.Napolje, samo napolje!

Tebi dou lutke,A ja ih u krvi svojoj kupam,U krpice svoje koe odevam.Ljuljake im od svoje kose pravim,Kolica od svojih prljenova,Krilatice od svojih obrva.Stvaram im leptire od svojih osmehaI divlja od svojih zuba,Da love, da vreme ubijaju.Kakva mi je, pa to, igra?!

Koren ti, i krv, i krunu,I sve u ivotu!edne ti slike u mozguI zar okca na vrhovima prstiju,I svaku, svaku stopu,U tri kotla namor-vode,U tri pei znamen-vatre ,U tri jame bez imena i bez mleka.Hladan ti dah do grla,Do kamena pod levom sisom,Do ptice britve u tom kamenu.U tutu tutinu, u leglo praznine,U gladne makaze poetka i poetka,U nebesku matericu znam li je ja...

ta je s mojim krpicama?Nee da ih vrati, nee.Spaliu ti ja obrve,Nee mi dovek biti nevidljiva.Pomeau ti dan i no u glavi.Lupie ti elom o moja vratanca.Podrezau ti raspevane nokte,Da mi ne crta kolice po mozgu.Napujdau ti magle iz kostijuDa ti popiju kukute s jezika.Videe ti ta u da ti radim...Seme ti, i sok, i sjaj,I tamu i taku, na kraju mog ivotaI sve na svetu.

I ti hoe da se volimo...Moe da me pravi od mog pepela,Od kra mog grohota,Od moje preostale dosade,Moe, lepotice...Moe da me uhvatiZa pramen zaborava,Da mi grli no u praznoj koulji,Da mi ljubi odjek,Pa ti ne ume da se voli.

Bei, udo!...I tragovi nam se ujedaju,Ujedaju za nama u praini.Nismo mi jedno za drugo.Stamen hladan kroz tebe gledam,Kroz tebe prolazim s kraja na kraj.Nita nema od igre.Kud smo krpice pomeali...Vrati mi ih, ta e s njima...Uludo ti na ramenima blede.Vrati mi ih, u nigdinu svoju bei,Bei, udo od uda.Gde su ti oi?I ovamo je udo!

Crn ti jezik, crno podne, crna nada.Sve ti crno, samo jeza moja bela.Moj ti kurjak pod grlo,Oluja ti postelja,Strava moje uzglavlje,iroko ti nepoin-polje.Plameni ti zalogaji, a vostani zubi,Pa ti vai, izelice...Koliko ti drago vai.Nem ti vetar, nema voda, nemo cvee.Sve ti nemo, samo krgutanje moje glasno.Moj ti jastreb na srce,Manje te u majke groze.

Izbrisao sam ti lice sa svog lica,Zderao ti senku sa svoje senke,Izravnao bregove u tebi.Ravnice ti u bregove pretvorio,Zavadio ti godinja doba,Odbio sve strane sveta od tebe,Savio svoj ivotni put oko tebe,Svoj neprohodni, svoj nemogui,Pa ti sad gledaj da me sretne.

Dosta reitog smilja,Dosta slatkih trica,Nita neu da ujem, nita da znam.Dosta, dosta, sveg!Rei u poslednje dosta.Napuniu usta zemljom,Stisnuu zubeDa preseem ispilobanjo,Da preseem jednom za svagda.Stau, onakav kakav sam,Bez korena, bez grane, bez krune.Stau oslonjen na sebe,Na svoje voruge.Biu glogov kolac u tebi.Jedino to u tebi mogu biti...U tebi, kvariigro, u tebi, bezveznice!Ne povratila se...

Ne ali se, udo!Sakrila si no pod maramu,Prekoraila crtu, podmetnula nogu,Pokvarila si igru!Nebo da mi se prevrne,Sunce da mi glavu razbije,Krpice da mi se rasture...Ne ali se, udo, s udom!Vrati mi moje krpice!Ja u tebi tvoje.

Vladimir Vidri

Dva pejzaa

1

U travi se ute cvjetoviI zuje zlaane pele,Za sjenatim onim stablimaKrupni se oblaci bijele.

I nebo se plavi visokoKud neujno laste plove; Pod brijegom iz crvenih krovovaPodnevno zvono zove.

A dalje iza tih krovovaZlatno se polje stere,Valovito, mirno i spokojno I s huma se k humu vere...

2

Nebeski putnim mjesecLako je odskakivoNad svijetlim oblanim rubomI opet u nebo plivo.

I kad sam otvorio prozor,Blistav ko kapi kie,Trznula se je granaI jo se lagano njie.

"Gledaj" glas mi se javi "Iskrice noi lete"...I vidjeh u rosnom grmljuGdje blisnuv ginu i svijete.

"Tko mi to kaza?" viknuh,Al grmlje i bata sniva,Tek mjesec nad svijetlim rubomNaglije hiti i pliva.

"Zdravstvuj!" i smijeh se pronije.I prosu se aka pijeska?Ja ne znam. Na mokrih stazahTiha se voda ljeska...

Tin Ujevi

Notturno

Noas se moje elo ari,noas se moje vjee pote;i moje misli san ozari,umrijet u noas od ljepote.

Dua je strana u dubini,ona je zublja u dnu noi;plaimo, plaimo u tiini,umrimo, umrimo u samoi.

Kolajna

I

Stupaj sa svojim mrakomkroz propast horizonta;sa tajnom i oblakomod fronta, pa do fronta.

Stupaj sa svojom tmuomkroz pono cijele zemlje;pjevaj sa svojom duomgdje god se spava i drijemlje

*

Dosta je lai! to mi trebato nije mnogo, dobri Boe,i toliko se dati moe;tek ljubav ene, vidik neba

I nita drugo. Nita vee.Da je u tebe dobre volje,meni bi bilo isto boljei isto ravan put do sree.

II

Uhapen u svojoj magli,zakopan u svojem mraku,svako svojoj zvijezdi nagli,svojoj rui, svojem maku.

I svak udi svetkovinedjetinjastih blagostanja,sretne mrene i dubinenevinosti i neznanja.

I na oblak koji titi,i na munju koja prijeti,naa blaga Nada vriti;biti isti. Biti sveti.

I kad nema Naeg Duhameu nama jednog sveca,treba i bez bijela ruhabiti djeca, biti djeca.

III

Puca, u ognju, naa glava,a oi tonu snu i stravi;jer nama treba iskustava,i ne marimo biti zdravi.

Pogledi moru i puinitrnu od strave i uasa;a to nas ee u dubini,vi ste, o polja zlatoklasa;

vi ste, o mili ulistani,i isto sunce rujna ara,i svi tapeti izbrisanikuda koraa Slatka Sara.

No vie svega, nae more,i nae gore i planine,i ruiaste vedre zorebez mutna dada i vjetrine.

IV

Miris ljepote strtrji u toj kosi,njene su usne pune, slatke varke,njene su ruke drhtave i arke,ponor i plamen usred oka nosi.

-Ko hladna mana misao me rosina njezin pokret, a ko igra barkesjeanje na te pune zjene jarkekojima struje iskre i zanosi.

- Mrzim te oi mrane i duboke,kunem te noge pred kojima padam,i altar tijela gdje u prahu leim;

boanska eno, unuko visokepramajke Eve, pred tobom sam Adam,i jer te volim, ja od tebe bjeim.

V

Ove su rijei crne od dubine,ove su pjesme zrele i bez buke.- One su, tako, iknule iz tmine,i sada streme ko pruene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patniki katkad su mi drage moje rane.Jer svaki jecaj postati e zlatnik,a moje suze dati e erdane.

No one samo imati e cijenu,ako ih jednom, u perli i zlatu,kolajnu vidim slavno objeenu,ljubljeno dijete, ba o tvome vratu

VI

Je l' ikad ovjek omamljen vinomil kadom rue crvene i strasne,i bol, i razum umio da zgasneko ja moj jaz sa tvoga bia krinom?

Tvoja se ljubav ini violinomsa etri ice, bezdnom pjesme jasne;misli ti plave, nevine i krasne,miomirisnim i ednim eminom.

Od tvoje due nebo poima,a zvijezdu duha i veselje sjajako simbol nosi u tim oima.

Sa iskrom sunca i bokorom rajati arno vlada naim noimabez dara usne ili zagrljaja.

VII

Kad vidim njenu bijelu slikuusred okvira svog prozora,grudi mi trete na muzikubeskrajnu, golu naeg mora.

I ja je vrebam kako itail neko tanko ruho veze a moja elja sva mahnitako drhtav listak gorske breze.

Groznica ite: Ti si onaza koju mene rodi majka?Molitvi mojoj cilj, ikona,a mojoj mati san i bajka?

Da svojim duhom tebi mogu,a svojom usnom tvojoj rai,oprostio bih ivot bogui bio mlai, ljepi, slai.

VIII

Iz tvoga doma zijaju ovamoledena stakla sa nepovjerenjem,a moje oi okrenute tamopilje sa eljom, stravom, nestrpljenjem.

Sad poznam amu neke stare kiei ravnoduni oaj turih kua;no ova glava plamsa jote viei hue praska ova krvca vrua.

Kakav su bezdan ova dva tri metrado tvoga lica to je njenom svilom!Vaj, tee kobni razmak jednog vjetrame mojim ognjem i tvojim profilom.

Da mi je mudro ostati na mirubez elje tvojih cjelova i noi!ne bih se bojo propasti u viru,po kojem treba, ko po glavnji, proi!

IX

Boanska eno, gospo nepoznata,dokle, i kamo, mene misli vui?Hora je dola te ja moram tuizlatnim zvekirom na beutna vrata.

Od tvojih ari i od bljeska zlata,od dvora strepim kuda imam ui,a krto srce moralo bi puibez tvog osmjeka, besmrtna beata.

Dok sjaju sunca i blijedi mjeseci,snatrim o zmaju ispred tvoga pragai zlatnom klasju u toj mekoj kosi.

I preklinjem te: Nepoznata, reci,kakva te tuga iz daljine draga,i jo mi reci, gdje si, to si, ko si? -

X

Zna da mi enja u ekanju snivada kroz jaz strave crni apta apne;ti pojmi gordost kada volja zapnei razum gdje se prepast svijeta sliva.

Ponos je zora moi, divna Diva,on to pla prijei da u suzu kapne;nek carsku duu rulja na krst sapne,odati nee tajne koje skriva.

ivjeti vrijedi zbog bljeska ljepote,pa da nam borba svaku rasko ote,ni nisko rugo niti laska pasja

okaljat nee tvoje suho zlato,ni ukrasti nam, blago bogodato,suton to osmijeh lica tvog obasja.

XI

Blaeno jutro koje padau svijetlom slapu u tu sobu,ve nema rane da mi zada,poivam mrtav u svom grobu.

Moda e ipak da potpiripepelom iskru zapretanu jer evo, trome grudi irieznuem suncu, jorgovanu.

Dijeli mi neke tihe slastikad o tvom zaru vidim knjigena polici i cijeli tmastividik te sobe pune brige.

Za mene ipak neto faliu ovoj uzi bez raspea,na dragoj usni osmijeh mali,u ai vode kita cvijea.

Blaeno jutro koje padasa snopom svjetla u tu sobu,ve nema smrti da mi zada,no vrati ljubav ovom Jobu.

XII

Pod gluvim batom nona dadasa beskonanim odjecimau mome srcu vlada zimai njena ljut i njena vrada.

Na cesti arke nade kisnudok se ja grim u krevetu;i svi bi snovi da mi vrisnuSvetomu Sutra, momu Ljetu;

a usred sijera, tura pakla,gle moje srce od kristalazvui ko tanka zvonka staklana koje kia zakucala;

pa ako kia prozor trese,skoro e, strepim, zrno tue,da u komade porazne sestaklo i srce to zla mue.

XIII

Jer ti si dola s druge strane svijetapreko strahota sinjeg akeana;dva naa srca, dva sljubljena cvijeta,grle se preko glave Levjatana.

Kroz onaj ritam, ljubav vaseljene,i muziku to vlada plave sfere,kroz nau duu, i tebe i mene,grle se bijesno do dvije hemisfere.

Sa sjajem krina i sa rozmarinomda etvrt sata ti si dola kanje,odar bi nala. Svojom sad bjelinomvrati mi moje srce Nekadanje.

XIV

U ovoj guvi, ovoj stiscibez oca i bez uiteljabio sam sam, a moji vrisci,svi, nose peat mojih elja.

I svakim slikom, svakim zvukomdio sam svoje due dao,i strijeljao sam lakim lukom,i gaao sam gdje sam znao.

Izgarah dati neto Novo,a bog moj bio moj je Bedem;i duh je kriv, i svijetlo Slovo,ako tek dra i korov jedem.

Najgore tek je u toj stvarito evo vidim, monotono:umro Duh je onaj Stari i ja sam danas mrtvo Zvono

XV

U svili skuta utavoj Supernapronosi zvijezdu brojnih lanih srea;na ista jutra njen nas pogled sjea,a milost sipa mala ruka smjerna.

Tananih kosa utost neizmjernako zrelo ito struji preko plea.Zadah je sjete melem zadnjih svijea,a rije i pokret svima priest vjerna.

Sa sjajna trona meu bogovimau moje misli kad je sila Donna,bila je kano zvuan pozdrav zvona

vlanim pod zemljom tamniarskim tlima.I slutnjom srca otkrila mi onasutone svijeta i podneve rima.

XVI

Kakva udna svjetla iskre se i gasnuu vinskome dimu mutnim vidokrugom?Moda staklo duha u aleju jasnui ljepotu ostvarenu naom tugom?

Na tom brijegu suza biva istim zvukom.Nae vedre due nemaju imena,a po ivcu tajna dira lakim lukomneka tua slutnja, neka silna ena.

Ne govorite mi vie moju povijest,i sve drevne ljude, i sve stare stvari.Jer e moja vila samca cilju dovest,a on nee vie biti Onaj Stari.

O tiino zvona, ljubavi parfena,poniznosti, samoo, istoo,duo, krotka duo, eno uzviena,ja sam za vas, za vas, ja sam za vas oo

ovim putem krsta i hrapava trnakojima nas bodu eljkovane zvijezde,a za nama, dolje Rije je Bogoskvrna,dok nad elom samo mlijene staze jezde.

XVII

Lijepa enska imena,Renata, Ofelija,Cecil, Agrafena,i Jelena, i Klelija;

imena svijetlih lai,i ljubavi i mirisa,imena bola, drai,i stobojnoga irisa;

kroz pono naih noi,kroz tminski odar mukova,vaa se pjesma toiu vinski ritam bukova.

Jedinstvo vae duei vaa medna znaenjavedre i blae tmuesvih naih naoblaenja.

XVIII

Osmjejak svaki ljuto plane,a svaka rije je - kao pukau nae grudi rastrgane,u nae srce bez oduka.

Snivamo zelen mir livadai dim ognjita u plaveti,i bujno zrnje vinograda,i zrelu tugu mora, ljeti.

Plaemo ubor gorskih vrela,i mahovinu u zabiti,kad poslije svrhe tunih djelaeznemo iste suze liti.

No nigdje kraja naem boluu bugarenju i uzdahu,nemir je slian alkoholu,a oganj, oganj u mom dahu.

Osmjejak svaki ljuto plane,a svaka rije je kano pukau nae suze rastrgane,u nae srce bez oduka.

XIX

Diljem dana to me svojom amomplai ekam nujno vee da za me oivikao bokor cvijea u staklenoj ainovi izgled svijeta u eni i pivi.

ekam varke spasa i druga obzorjai ljepotu dima u zgusnutu plau,a dok snivam zelen vidik smolna borjakrvari mi srce na igli i drau.

I beskrajno slutim pogreb svoga nervato ne ite vie due ni naslade.Ko mjesec na inje struji moja vervada obaspe suze i usnule jade.

I ja vatam ovu tugu bez granica,i ja gutam ove suze bez imena;ni po noi sunce, ni danju danicanema boljih lai ni arih parfena.

I ja tako cvilim, tuim i uzdiem,i ja tako crno beznadno izdiem,a nizato eznem onom boljem, viem,a nizato stremim ovom satu tiem.

XX

U ovom mraku mirisavusluajmo kako jee ivci;i sjeaju na ljutu travu,a naem gru jesu krivci.

U ovom muku punom bogazalazi rujna epopeja;nutranja kavga i neslogaotkriva zelen niz aleja.

Umire naa lijepa tuga,tuga od svile i baruna;varava kao rosna duga,zlatna i plava kao Luna.

U ovom mraku mirisavusluajmo kako jee ivci;i sjeaju na ljutu travu,a naem gru jesu krivci.

XXI

Noas se moje elo ari,noas se moje vjee pote;i moje misli san ozari,umrijet u noas od ljepote.

Dua je strasna u dubini, ona je zublja u dnu noi;plaimo, plaimo u tiiniumrimo, umrimo u samoi.

XXII

Svjetlosti moje vjere, tugo tuge,kai mi stazu utim perivojemi daj da grlim brau, plaidruge,i da plaem, da plaem po svojem;

ljubavi moga bola, moga boga,daj mi da gazim vrstim stopalimapo etvi to je zlati ega mnoga,po vijencima, po snima propalima.

Nikada vie neu sresti oneblaene oi sanjarskih badema,ni rajski osmijeh plaljive Madone,ni krotko elo, mudra usta nijema;

bogzna na kojoj zapraenoj cestiizgubio sam sjenku svoga duha;i nikad vie, nikad neu srestiusne njenosti pravcem moga uha.

I ako oblak udre gustom krupom,a kruta java stegne strogim gvoem,daj mi, o Vinji, umski hlad sa klupomi vinograde sa dozrelim groem.

XXIII

Kud god pogled bacim, poniena ela;kud god ljubav skrenem, pogrbljene ije.Usred meke grudi ropsko srce bije,a od leda sunca Gospoa je svela.

Gdje je vedra vjera za ponos propela,i mika, i mozak, da gradi, da snije?U poznome vijeku nema Florencije,lane jo izdahnu volebnica bijela.

Samo iz svog duplja skriti apta slutikoliko je pakla u vrelom sonetu,koliko je plaa u pijanu smijehu;

a dok lie parka u jeseni uti,snivam zgasli tamjan palu Suncokretui glas bola nudim planinskomu ehu.

XXIV

Ako enja ivca stremi u taj visbit e da ami sluti bijela snovienja,il da strava drugih svijetlih objavljenjakruni kao zora uzneseni klis.

Uzalud izlanu: Ja sain Bilitis.Na nemirne enje i nestalna mnjenjato ih mui iskra ljuta nestrpljenjabaca lanu sjenku zagonetni Dis.

I ja kumim tebe, udaljeno Selo,daj tmi mlijenu ljubav iz svjeega jedra,vrati plaho srce ljubavno i bijelo.

A kad mlada dua prerodi se vedra,grliti u hridi i gorske koturekud plamene oi grozniavo zure.

XXV

Hoe li iko kad da shvatizato se Bogu tako jadam?Od mesa moja dua pati,zbog jedne ene ja propadam.

Mjesto da ostah u svom staklu,izaoh na svijet mlad i zelen;a sad mi resi u tom paklunevinu glavu trn i pelen.

Za suzom suza udi tei,i tugu tjeim tunim slogom;a sva je Nada: jednom reiivotu, svijetu, nadi zbogom.

XXVI

Dok na nju mislim, ja silazim s uma;na divnu elu ona trpi krunu;za poklon treba zapad veleuma,za suzu zvuka nadahnutu strunu;

jer ona ivi tek gospodstvom biai ritmom kreta, crtom carevanja;njena je pjesma krajina otkria,a njezin pogled tiji utaj granja.

Skromnu bjelinu njena porcelanakrije u svili due koribanta;i blagu alost proljetnih blagdanai ime strasne tuge: Violanta.

Al nita nema znaaj njene sjeteko uzdah sneni za tuim oblakom,ko vijenac cvijea to ga noi plete,ko isto srce to ga vrebam lakom.

Ako to nisu njene meke rukei guste kose mirisa i elje;ko ume lisne za sve slavoluke,kite i vijenci za pjano veselje.

No tako pali svuda pla i plamenkroz meave i emer bodrih slika;i njena sila mramorni je kamenu hladnoj grudi ko usred zvonika.

XXVII

Devet mjeseci to ja sioh s uma;devet mjeseci to od srca suncasrce i mozak preko usne bunca;devet mjeseci Bijesa, udna kuma.

Ne pamtim sam to govorim i kaem,sredinom trupa prela mi je pila,a mila ena (njena vila, svila)nee me vie draganom i paem.

Mrana su ova ela niskih briga,podla ramena zgrbljena od rada;svjetlosna zemlja gdje Ljepota vladabjei u tamu poreanih knjiga.

I blatan mi je ovaj uski globus,a elja rui, ko iz silna topa,tumbe sa u prah oborena stropa,nenadan,. smrtan i odvratan obus.

eznue biti Mladi i Visoki,htjeti i moi samo siine stvari,i biti divi, biti gospodari,i plandovati, i biti duboki;

ljubav za edni ivot sazrcavni,za okno due na mistinu pupku,za grenu ljubav ko duinu kupku,sve se to gubi, i u muku tavni.

I u toj pustoj beznadenoj studiposljednja jote samilosna igrakroz ovaj ivot progonjena tigra,za lice Pravde, to je: biti Ludi.

XXVIII

Golublje perje ili krila lastene die svijetu viih perspektiva,ko borba mua kad u mona divaod krajnje kavge ogromno poraste.

Tad on ne kroi ljudskim stopalimai sam je vii nego gusti opor,ne strai njega strijela ili topor,u gnjevnoj miki med boanstva ima.

Od pune kavge sr junaka puca,on vatrom plamti usred arka oka,a bol duboka pravi ga visoka;on gromom grmi gdje svijet niza muca.

On groblja gazi gorostasnom stopom,kima je gvoa neslomljenim stubom;dijamant kri svojim zvjerskim zubom;a tvrdo tjeme rve se sa stropom.

Al samo ljubav ima reskost kosei, kao podla Dalila Samsona,umilne ene dostojnike tronasvladaju -usred cjelova i kose.

I dok praznoglav pjesnik svuda trkato u snu nema, izvan sebe trai,sabrana Vila eljna zbiljskih draizna da je Povijest samo drama grka.

XXIX

Uzalud muka miice i umaiz ovog mozga neto da istisne;iz ove ploti da duboko vrisnezelena ljubav poljana i uma.

Ve kao spazmus bolna medijumato ve ne umije svjesno ni da pisne,zgrena enja, nada koja kisne,zuri u crtu preko ljudskog druma.

I dokle eka zoru spasenjau smrti cvijeta, u suzi soneta,na bijeli jastuk nonih kvaenja,

ko neka gipka, vitka violetaslazi u sveti znak doglaenjatvoja, o Vilo, tiha silueta.

XXX

Zelenu granu s tugom uta voau kakvom starom spljetskom perivojusanjarim s mirom dok se dua noai vlaga snova hvata duu moju;

al enja dre kao ptie golo,ko plava pjesma naglo prekinuta,ko neko blijedo i beznadno kolo,ko bosi prosjak na po pusta puta.

Sva ljubav moja usred ceste kisne,moje je srce od sedam komada;pod svakim maem jedan plam da vrisne;nad mojim dahom mramorna gromada.

Tmurne se misli reska svjetla boje;krv u modane, mozak van da skoi;nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje,tuinska eno, samilosne oi.

XXXI

S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,s tajnom u tom trudnu i prokletu biu,sa zvijezdom na elu, sa iskrom u okugazi stazom varke, mrtvi Ujeviu;

smrt je tvoja ljubav pri svakome kroku,smrt je u tvom iu, u tvojemu piu,smrt je u tvom dahu, i u tvojem boku,smrt, i smrt, i smrt u Nadi i Otkriu.

to ti vrijedi polet u vlastitu udu,to ti vrijedi volja i voljenje slijepo?Srce bije, plue die uzaludu;

gle, bez fajde ljubi sve dobro i lijepo;kao sveli miris u razbitu sudupogiba u tebi pjev to si ga tepo.

XXXII

Ponore! more povrh moje glave,i zlatne ribe danom od kristala,ja pitam gdje je Mjeseina palai gdje se gorski horizonti plave.

Zora je puna njene jasne strave,a misao je bistra, ledna slala;ne zanima me skala, ni spirala,ni esti odraz uzdrmane jave.

Srce je svijeta plodno i duboko,a ovjek slomljen pod teinom nebaa ivot krila visoko visoko.

Nebrigo ene, presitosti hljeba,od ritma misli zadnja spona puca,a srce kuca, bilo kuca, kuca.

XXXIII

Nou kad hara zrani uas Gotane plai smrt me pucnjem niti praskom.Na hladnu logu, sa beutnom maskomzazivam na se gromki bi ilota.

Jer mene nije strah od tih strahota,kad bih ve htio leati pod daskomuz etri voska, zastrt sa damaskom,gotov za hum tik nekog tiha plota.

Moj je dom onaj koji pokoj eka,jer to e meni sunca i mjeseci?U stroga vrata samotna ovjeka,

ti koji lupa, svoje ime reci;pa ako nisi Smrt, ili Ljubav neka,odloi zvekir, vrati se, uteci.

XXXIV

Dubna svijeta munjom tvojih rukuotkriva blago ivim bljeskom kreta;zmija je tajna u svilnome struku,tvoje su oi biser od po svijeta.

Znade li biljeg ognja, zna li muku,upropaena carice soneta,kad ludim batom sljepoice tuku,a srce plamsa iskrom suncokreta?

Prsten je vjean u tim viticama,muzika puna u tom prstu gipkom,a dok te dragam njenim kiticama

ti mene lomi alemom i ipkom;pa kad god lunjam noi svoga umanada mnom blista sumpor dragih gluma.

XXXV

O Previsoka, Preduboka,navire Vaa dua gustai na safire Vaeg oka,i na srdace Vaih usta.

Vaa je dua sveta, stroga,a svaka Vaa gesta kraljska,sa usna koje die Bogabesjeda tee nadzemaljska.

Molitva ili volja skromnakruna je Vae umjetnosti.A kroz plot njena tijela lomnagospodstvo vidim Vae kosti.

Al do Vas nemam snage doisa tunim zvekom mojih rima;jer mjesto Vam je (sutra Moi)na sredovjenim prozorima.

Hladne su ove rijei lijepeko usred snijega mrtve tice;ali sve due za Vas strepei kliu Svjetlu zahvalnice.

Nego bih htio (nisam vieplemenit vra u Dubrovniku)obesmrtit Vas povrh nieil pribit na zid Vjenu Sliku.

XXXVI

U kiti svjetla slavna Izabelapromie s vlau utjehe i maa.Sa krunom zvijezda oko ista elakroz moje snove besmrtno koraa.

Paome, cvijee kuda nogom stupa;paome, cvijee na boanskoj stazi!Neka je miris, nek je rasko skupa,kuda god stopom nadzemaljskom gazi.

Jer draa cvjeta kamo pogled baci,jer svaka rije joj struji, slatka mana,i jer su njeni muzika koraci,a um tih nogu neprestan hozana.

U kiti svjetla slavna Izabelapromie s vlau utjehe i maa;sa krunom zvijezda oko ista elakroz moje snove besmrtno koraa.

XXXVII

Oajno nae bolovanjeza uzaludnom Trebizondom,i uzdisanje, izdisanjeza ljepim grijehom i Rotondom.

Crve u mojoj grenoj grudi,vapaju ivca za oblakom,emu i komu dua bludiko slijepa vatra prvim mrakom?

Bez Boga i bez idealalunjam u varke osvjetljenja;slaba je moja savjest malau praskozorja pozdravljenja.

I da ne zvue vodoskoci,bio bih i ja ljudsko krdo;pucaju moji krti boci,jer nemir kri kao brdo.

XXXVIII

Danas me davi teko nebosa neizmjernim oblacima.Sa enje grene ja prozeboh,a sad me bije dad i zima.

Na cesti su mi zaostaleu izdisanju nade kisle;a magle to su na duh palestisle ko neke elje svisle.

Vijaju pusti uraganii deru vode pustolinom;i ne znam kada dan se danini kada munja plamsa tminom.

I nema nade ni uzdanjau izgubljena pramaljea;i uske sanke ljubav sanjakao u ai bokor cvijea.

XXXIX

U mojem vrisku bez prestankatim zamraenim ponoimabugarim pogreb svoga sankasa neizbjenim stradanjima.

I to je moja tuga ljutato se, dok stidno, greno ridam,ko zadimljenim snom kolutagubim u tuzi.

Ja se kidamhripanjem moga rujna krika,kripanjem mojih trudnih prsi,i izdisanjem bolesnikau sviju mojih nada Svrsi.

I bjeim turi svijet obmanagdje vlada varka, pla i vrada,dok sluam, kao jek peana,na staklu mukli pljusak dada.Da moje vjee suza moikazat e svijetu bijelom stalnoupale moje tune oi,bljedilo lica idealno

XL

Po ovom gustom, stranom dadu,to gnusno pljuti, curi s krova,ja gutam gnjevnu mranu vradui zubom grizem vrela slova.

Sve are motrim dnevnu bijedu:egu i suze to osuih,i grane u tom drvoredu,i vrisci strasti to uguih

I dokle lunjam ulicama,srce me titi kao kamen:dok srem mozak sebe sama,gle, izgara me vlastit plamen.

Al ona ena idealnato nemir due udi strtiima u jami oka stalnaduboki, kruti oganj smrti.

XLI

(U ruskoj crkvi)

Veliki Due, ako u tom slomuskrene kime i svinute ijegrimo pesti prema naem domus bremenom crnim nae tragedije,

i ako svijetom mi nemamo lijekaza nae grudi hijenom razderane,Veliki Due, poalji ovjekaza rasplakane, propale Slavjane.

Oslobodioca ratom ili bunom,od ovog stidna tiranskoga iga,ujedinitelja munjom i samunom,glavnog junaka krvavih podviga.

Za nae due preedne boanstva,za svijetle nae misli, srca ista,poalji Tvoju Zvijezdu, Sunce Spasa,Ruskoga Hrista, slavjanskoga Hrista.

Njega to moe da ovjetvu vratisavjest i nadu kao ma i napad,to Vjerom umije ljubav da pozlati,i da obasja zamraeni Zapad;

pa da nam dade blago kladenacaza balsam usne, pa da klikne jadniks bjelinom due smjernih mladenaca:Slobodan Slaven ili svjestan radnik.

XLII

Due to vidi kroz prozirno srcepodne i pono mojih slutnja raznih,ti zna da biem nada to se grezanosnu proljet neizmjerno kaznih.

Ti pozna krvav i strastveni poletnevinih ula udnih Natprostora;ti zna da teko dan u dva odoljetljubavi ume i daleka mora.

Ti zna da draga ami na Ostrvudivlje puine usred gluve bule;a da u zalud na tronome drvuiskati njene ule i zumbule.

No zato onda dade enju zvona,vatru pjesnika, svjetlo medijuma? i glad, i e svih dubljih vasiona,i sunce suze, pomrinu uma?

Osjeam da se vie ruku pruado moje ruke iz okolne tmine;da vie dua sa parfemom ruatik moga ela izdie i gine.

K meni bi htjela nevidljiva braa,sunjevi vjeni sakritoga svijeta;esto mi desnu njina desna hvaa,no nikad jasne rijei i susreta.

Jer ljubav struji i kroz ove Tajne,ljubav to due za duama goni,i nosi samcu sred doline vajneslutnju o nekoj boljoj vasioni.

Srebro su tvoje slovke svakodnevne,a budni ivci mnogozvune dirke;da samo dugom Tvoja Milost sijevneOdaja Tajne jeat e od svirke.

Due to vidi kroz prozirno srcepodne i pono mojih slutnja raznih,ti zna da biem nada to se grezanosnu mladost neizmjerno kaznih.

XLIII

Tiino nona, mlijeko utaenjana veernjemu gluvom Montparnassu,srem Vas kao manu Pozdravljenjazduno u tupom i mistikom asu;

moda e jote da se udom vratinada, i ljubav, i umrla vjera;da bude sjeta to mi bolju zlatiko suhi miris svela kalopera.

Slatka je mata kad sam sebe varamo buduemu danju i uzdanju;gdje rosna dunost nee biti jaram,no bijeli kamen u ponosnu zdanju;

kad neu biti uljem Svetog Duha,ni drug ni duman bilo kojoj sui;i kad e elja nai koru kruhau novom bogu i u vjenoj dui.

XLIV

Ti to sniva esto zvunu smrt slavujato se svojom pjesmom ubija i kida,sakriva na elu crnu sjen olujakao vjenu brigu truda Danaida,

i ti snatri esto. I kad vjetar ujas tugom uta lista povrh gola zida,ti mu prua elo kud misao bujau samotni vrak vjenih Piramida.

I duboko ezne unutranju Jesengdje je zrelo klasje uto ili zlatno,i gdje tuno uti suvi list uznesen.

I sa strau gleda nebo nedohvatnosa tiinom mora i blistavim tkanjem,i sa dugom, i sa dugom, obeanjem.

XLV

Grevi srca za pijanstvom duhai za nadljudskim rujnim orgijama!Veernja zvijezdo samca potepuha,strahoto srpa to kosi i slama;

staze u pono, staze iz ponoi,bezumlja ruku na samotnoj cesti,ivote tajne, snago svetih Moi,zelene basne o presvjeoj sijesti.

U vreloj grudi zaspali vulkani,a povrh ela lahor oriflame;Golgote uda; grijesi; ocvjetani,edni krinovi, ljubice, ciklame;

bunilo due prema rukovetiobmana, prama bujnim muzikama,i svakom ulju to svijetli i sveti,i zagoneci: sto je ovo s nama?

Tajanstvo misli, i tajanstvo bia,odsjev sa zvijezda u rascvaloj svijesti,ljubavi pia, ljubavi zabia,i eljo, prazna eljo: negdje sjesti;

beskrajna noi s onu stranu uma,kuda u muku teki vjetri deru,sunce zanosa, hlade snenih uma,bokore suza dragom kaloperu;

uzdae sjene, pomrino plaa,spiralo enje kolutima dirna,zvjezdana iskro povrh rona draa,plaveti mora meu oblacima;

prirodo mlada djevianskim slogom,juriu neba u jednome redu,pokorna strasti, samostanski zbogom,pokoju sobe, sne u drvoredu;

ljepoto svijeta, i ljepoto cvijeta,ljepoto tvari, i ljepoto stvari,drumom kud moje umiranje etajote mi prijete bakarni poari.

I jote pjane unutranjim sjajemegu me zvijezde roenoga srca,kuda god, zanijet zvunim zaviajem,vucarim sablast ivuega mrca.

Sve to jo udim jesu cvjetna stablana jadranskome ivopisnu aluto burno more ili dad iz kablaui svirati u stranom koralu;

i onda svete oi neizmjerneto kao rujni plamni svjetioniksipaju bajne trakove bisernena bratsku duu i domai zvonik;

ali nad svime, Pustarom ivotagdje arki samun mrtvo lie veje,nebesa plava, kolijevku divota,oslobodilaki krijes Kasiopeje.

XLVI

Ljubi i poznaj kroz tu vatru krotkuboanski ponor to, nema imena;kad svete niti tvoje misli protkuputuj i slavi duevna vimena.

ovjee due, pravi, unutranji,stupaj sa bolom neizrenih rijei,u blagom Nita ti e biti lanjiod pera i od lista. Moli, klei.

A kada Gospa bude opravdanai Nekazani bude joj vjerenik,ne boj se poznih ozljeda i rana,i prezri no, i nemoni arsenik;

jer divni melem koji rane vraitee sa ovih ruku milosra;pa ako duman ovjeanstvo smrai,ostani vedar: Duh je tvoja Tvra.

Ne moda slika mladosti i moi,ni jutro dneva navjetenjem pijetla,no alem bljeska iz dubine noi,no srce zvijezda, svjetlo povrh svjetla;

i ako spasi milje djevojatvai neku suzu blaenu i istu,zaraditi e cijenu svoga atvasa lukom Mira u beskrajnom Hristu.

Uivati e radost gdje se stapajedina dua u punoi Svegai likovati rukom to se sklapau gru hvale za dobrotu Njega.

Pa ako putem zanosa i vjereprodre u njedra svetoga jedinstva,odsustvom strasti i mukom bez mjerezahvali Tajnom za sva dobroinstva.

XLVII

I ja to evo bezumno ispisahslavenske pjesme iz krvava srca,ne znadoh rei svoj najljepi vrisaki otrov nade to u mraku grca.

Jer otkrih da su strasti predubokeza slatke rijei, ugaene slutnje;a da nam elje, oblane, visoke,ne stiu frule niti skladne lutnje.

No kada skoro panem nauznake,i budem noen na neslavnu odru,presvijetle zvijezde ko presvete znakeu mome oku ugasnut e modru.

Peate krsta bezimenu grobu,moje blaenstvo kad ne bude menegnjila e kriti plamenu utrobu,a tajnu smrti kletva jedne ene.

XLVIII

I tako dakle u to prozno vrijemeproivjeh, patnik, nedae Tristana;na sjajan prsten bacih anatemei postah ruglom pepeljastih dana;

a ti, Izoldo, cvijete bijelih ruku,oprosti moje vitetvo jur pozno,zamjerit nemoj plamenome kukuvulkana srca u to doba prozno;

ja te jo motrim kraj ponosnih dveri,kouto plaha, dokle hita gradu,uzveliana srcem sviju eriza ljudsku zadnju i najljepu nadu.

I dokle tako za dosadnim stolomredak na redak mueniki niem,spomen tvog daha stvara apostolomi ja se duhom kraljevini diem.

A ti to smijekom vrijea ropsku patnju,nesavremeni svire kimaerga,za vjenost tebi ja dodijelih pratnjupsik moga ruga lanac moga erga.

Gustav Krklec

Srebrna cesta

1

Ja ne znam tko si? uj me, dobri drue,

kad padne vee ponad tvoga krova,

kroz mrak se javi uk i hukne sova,

a oblaci ko jata ptica krue

nad tornjevima sela i gradova -

izai u no... idi... Divlje rue

opijat e te putem. Trn e cvasti,

otvorit oi lopoi na vodi.

Izai... idi... Srebrn plat e pasti

dalekom cestom, kud te srce vodi.

2

Ti znade i sam da svjetove nosi

u samom sebi, i da na dnu due

sja jato zvijezda, ponori se rue

i - ako hoe - oluji prkosi

olujom, koja u tvom bilu huji.

Izai u no. Pjevat e slavuji

u crnom grmlju. uborit e vrutak.

Nad glavom e ti bijela zvijezda sjati.

I ako hoe, ti e za trenutak

vidjeti boga to te cestom prati.

3

Ne vjeruj noi, ovjeku, ni buri

to kida greben tvoje volje. Gazi

na putu zmiju, gutera na stazi,

i budi kao putnik to se uri

dalekom stepom zelenoj oazi.

Izai u no... idi... Divlje rue

opijat e te putem. Trn e cvasti,

otvorit oi lopoi na vodi.

Izai, drue... Srebrn plat e pasti

dalekom cestom kud te srce vodi.

Dragutin Tadijanovi

Dugo u no, u zimsku bijelu no

Dugo u no, u zimsku gluhu noMoja mati bijelo platno tka.

Njen pognuti lik i prosijede njene koseOdavna je ve zalie suzama.

Trak lampe s prozora pruen je itavim dvoritem Po snijegu to vani pada U tiini bez kraja, u tiini bez kraja: Aneli s neba, njenim rukama, Sputaju smrzle zvjezdice na zemlju Paze da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u no, u zimsku bijelu no Moja mati bijelo platno tka.

O mati alosna! kai, to sja U tvojim oima

Dugo u no, u zimsku bijelu no

Dobria Cesari

Slap

Tee i tee, tee jedan slap;to u njem znai moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,I sja i dre u hiljadu ara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,I moja kaplja pomae ga tkati.

Voka poslije kie

Gle malu voku poslije kie:Puna je kapi pa ih njie.I blijeti suncem obasjana,udesna rasko njenih grana.

Al nek se sunce malko skrije,Nestane sve te arolije.Ona je opet kao prvo,Obino, jadno, malo drvo.

Jure Katelan

Tifusari

1Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti.Smrt su stope moje.Smrt do smrti. Smrt do smrti.Smrt su stope moje.Svakaidesvomegrobu.Svaka ide svome grobuko izvorisvomemoru.Svaka ide svome grobu.2Hoe li ikad ovom stazom proinebo iroko, oko puno sree?Da li e briznuti frule i izvorii cvrkutati jutra u proljee?Hoe li stope ostati na zemljii prkositi krvlju utisnuteili e snjegovi u mrkloj tiinizamesti rijei, tragove i pute?3Vijavica.Vjetar vije.ovjeka ni vuka nije.- Ognja, ognja -kosti vrite.- Zvijezde, zvijezde -oko ite.vale mrane, veerat emoje prste i moaneVijavica. Vjetar vije.ovjeka ni vuka nije.- Ljudi mili, brao, ljudiU tiinigluvi korakizmoreni.Sluam rijeiu ognjici.- Drue- DrueRukom hvatam ladnu ruku.Idemnijemu koloni.4.Ne zbori no.Tiina nez utvara.Nijemobez glasau menimrtvac progovara.Oj, Cetino, moje selo ravnokud si ravno kad si vodoplavnoNe zbori no.To majka rukenad mojim snomnad svojim sinomsavijai njena crnacrnakosako sanna mojem eluklija.Ne zbori no.Za goromsmrtnoeve kujei jama - mjeinanozdrve nadima:poarei vjealabljuje.Oj Cetino, moje selo ravnoNe zbori no.bez jutrai bez krilajo zadnju rijei zadnji pozdravsmrt mi jeostavila.5Otkuda ovaj dan, ognjeni golub na dlanu,otkuda ovaj glas, na kojoj obali rastesav od svitanja? uj no kad vatre u umi planu.Otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste?U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda,sloboda iz rane, iz krvi sloboda izraste.U svakoj stopi, na svakom koraku; sloboda, sloboda.Kad pjesme umiru, ti to si ljubav sama,ko divlja rua na putu, ko rairena krila.Kad pjesme umiru, ti to si ljubav sama,hoe li umirui ivu ljubav datito prkosi smrti i elik prelama?Hoe li umirui ivu ljubav datito u svakom srcu iznova se raa,hoe li glasom zore u noi zapjevati?Ako panem u mraku, prenesi ivima pozdrav,prenesi od groba do srca, pronesi kroz tminupjesmu to ne gine; sloboda, sloboda.6Ognjica raste. Rukom ruku hvatam.Uz elo druga moje elo gori.U poaru ludom kad se pamet mraiosvetom jo jaom, ljubav progovori.Kolona ide.U groznici rastugoleme ume suncem rascvjetane.U mraku ujem ive razgovore,Oima ivih gledam nove dane.Gledam jezera prozirna i mirna,vrbu djetinjstva svinutu nad rijekomi nove rijei nikad neuvene,ljude u kraju znanom i dalekom.Roena zemljo, nisam te doeko,nego u gunju, uljiv, sav od rana,nemoan, zguren, jedva korak vuem -i zato si jae u me urezana.Od ela do ela samo vatra gori.Glad i oganj edne usne pruaza kapljom vode. Tmina oi stee,i to smo blie zori no postaje dua.Korak po korak. Smrt u jarak baciovjeka i konja. Za me nema zore,ali i u smrti mi smo partizaniI nai mrtvi jo se jae bore.

Vesna Parun

Ti koja ima nevinije ruke

Ti koja ima ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrinost. Ti koja umije s njegova ela itati bolje od mene njegovu samou, i koja otklanja spore sjenke kolebanja s njegova lica kao to proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom. Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime poinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu leaju, i no tvojega glasa vonjak jo nedodirnut olujama. Onda ostani pokraj njega i budi pobonija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. Boj se jeka to se pribliuju nedunim posteljama ljubavi. I blaga budi njegovu snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje hui. ei njegovim alom. Neka te susreu oaloene pliskavice. Tumaraj njegovom umom. Prijazni guteri nee ti uiniti zla. I edne zmije koje ja ukrotih pred tobom biti e ponizne. Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u noima otrih mrazova. Neka te miluje djeak kojega zatitih od uhoda na pustom drumu. Neka ti mirie cvijee koje ja zalivah svojim suzama. Ja ne doekah naljepe doba njegove mukosti. Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustoili pogledi gonia stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika. Ja neu nikad voditi za ruku njegovu djecu. I prie koje za njih davno pripremih moda u ispriati plaui malim ubogim medvjedima ostavljenoj crnoj umi. Ti koja ima ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao bezazlen. Ali mi dopusti da vidim njegovo lice dok na njega budu silazile nepoznate godine. I reci mi katkad neto o njemu, da ne moram pitati strance koji mi se ude, i susjede koji ale moju strpljivost. Ti koja ima ruke nevinije od mojih, ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu!

Usnuli mladi

Prostrt na alu sjenovitog zatonalei kao ograeni vinogradusamljen i valovima okrenut.Njegovo lice ljupko je i ozbiljno.Po njemu se igra podnevni vjetar.Ne znam je li ljepa grana ipkovapuna cvrkuta ptijeg ili pregibnjegova pojasa gipkiji od gutera.

Sluam tutanj niske grmljavinekoja se izvija s mora, sve to blie.I skrivena u liu stare agavemotrim kako grlo mladia postaje galebi odlijee put sunca klikui sjetnou utim oblacima. A iz broncenjegova raskonog trbuha die se mrkocvjetna vrlet na kojoj se odmarajuprekrasne vile i kraljice iz bajka.

uti alo i more je posivjelo.Zlatne sjenke zasjenie vinograd.Stubovi oblaka penju se u daljini.Munje dotiu umovitu uvalu.

Udiem miris ljeta u nasadimai putam da me opaja nagost bilja.Zatim gledam svoje blistave rukei bedra pjenom morskom pozlaenaiz kojih tee ulje maslinika.I vraajui mirne oi k njemukoji spava uronjen u hukuspore oluje, prastar kao agava,mislim, puna rasijane udnje,koliko bijelih ptica raskriljenihdre u modrim gudurama oblanimtog tijela koje tiinom zbunjujeumor mora i samou trava.

Za sve su kriva naa djetinjstva

Izrasli smo sami kao biljke.I sada smo postali istraivaizaputenih predjela matenenavikli na poslunost zlu.Iznikli smo pokraj drumovai s nama zajedno rastao je strah naod divljih kopita koja e nas pregazitii od kamena meanih koji e razdvojiti nau mladost.Nitko od nas nema dvije cijele ruke.Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk.Svijet je u nas ulazio neskladnoi ranjavao naa ela zveketom svojih ubojitih istinai bukom zvijezda zakanjelih.Starimo. A bajke idu uz naskao stado za ognjen u daljini.I pjesme su nam takve kao i mioteale i tune.

Ivan Slaming

BarbaraVeernja akula barba Nike Barbara bjee bijela bokaBarbara bjee vrsta, irokaBarbara bjee naa dika Barbara, Barbara, lijepa ko slika.Kad si je vidio, gospe draga,kako je stasita sprijeda i straga,srce se strese ko val na aluko tandarac lagan na maestralu. To je laa to rijetko se raato je prova staroga kova,to je krma to sitno se drmakad vjeto promie izmeu molovako mlada krmarica izmeu stolova(Ah, barba, barba, gdje nam je BarbaraModro, i bijelo i crno farbana!) Je l' danas u brodova takav stas,ima l' jo ljudi poput nas,ima l' jo mora, ima l' zemalja,ima l' jo vina, koje valja? U kakvim olujama imadoh sreu!Na kakvim sam munjama palio svijeu!Koliko puta rekoh na siki:"Kupit u sviu svetom Nikiako se spasimo Barbara i ja,e tutti quanti in compagnia." Kakvo sve more vidjeh daleko!Bilo je jedno bijelo ko mlijeko,morske smo krave muzli jutrom,uveer - bijeli kruh sa putrom.A uto more uto ko limun!Odonda sam za skorbut imun. Bijela jedra i bijela bedra,svojeglava Barbara, Barbara dobra,spora ko kornjaa, spora ko kobra,nijedan brod nije joj rod! More je tamnocrvene boje,stari mornari na palubi stoje."Parone, dobar odabraste pravac,more je gusti stari plavac.""Jo jedan kabli nek proe kroz strojprovjere radi" - nalog je moj. "Barbaro brodi, more nam godi,nijedna stvar nije ti par." I tako Barbara sve dalja i dalja,crvenim morem se pospano valja e il naufragar m' dolce in questo mar. Ubili su ga ciglamaUbili su ga, ciglama: crvenim, ciglamapod zidom, pod zidom, pod zidom,Zute mu, kosi: hlape u, iglama,a bio je, pitom, i pitom.Jedan zuti i brkati: jedan crveni, crknuti,jedan zelen, i rogat kao jelen,u sjeni, pljesnivog, zida,ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama,crvenu, mrlju su, prekrili, priglama,iz svega se, izvukao, samo, repic:otpuzao, pa se: uvukao, u zid,u zid, uzi, duzi.

EvanelistiTri radna ljuda: gribler, plagijatori jedan doktor, zakuasti, stari,sa malo kose i sa malo zuba;a meu njima jedan zvrkast mali,to sve je knjige prozreo od uba.

Sa borama, to peati ih napor,kratkovidni i izbrazdanih rukapisali su Matej, Marko, Luka;a onom prvom uspjelo je dekuzapisat: Rije je bila u poetku.

I oni su se malom udili,a on se opet njima udio,i tako svi se udili.

Dok oni su za Kristom bludili,on Kristu se naslonio na grudi,i dok su drugi Kristu bili stijenaimena takvih, takvih i ramena,on bio njean, djetinjaste udii kuio je Isusa ko ena.

Irena Vrkljanarolija zaboravaU ovom prostoruomedjanom stablima mog razuma,u ovom prostoru bez sredista svjetla,bez okusa, bez glasova,u ovom sjecanju,zatvorenom u tamni obruc tijela,u ovoj boliu ljubavi nepravednoj,u ljubavija dozivam licekoje sam posjedovala jucer,ja dozivam noc.U ovaj sat neponovljen,u ovaj dan neotrovanblizinom vremena,u strahu prisutnom medju oblicima,u ovaj moj placneka iz mahovine izidju sve kosutei poloze moje tijelona zle i visoke borove,danas,na dan neprolazne osvete,neka umorne zenesvezu moja stopalai zapale sve ladje,snene pod lukom mog vrata.Ja zovem.Neka dodje velika tisina,neka dodje velika tisina,neka se rijeke udalje od obalai tijelo neka napustidubinu vlastite krvi,jer ja vise ne poznajemgranicu svog krika,ne vidim vise daljinu izmedju dva neba,ne osjecam krv.U ovaj sutonsastavljen od dva oblika patnje,u ovu plahostkoju nose stupovilagani od nevinosti ljeta,u ovaj sanja dozivam rijecinage i bez uspomena,ja dozivam agonijuhladniju od snijega.U disanju moje koze,u ove plohe tuge,u ovu tamu,ja zovem vjetarkoji brise obrise gorkih planina,vjetar zaboravaja dozivam pcele,da lancima bez zvukovazarobe tu travutaj plamenna tvom imenu.Ja zovem.Neka se mora prelijuu presusen izvor zemljei zaustave krvkoja me napusta,neka se moja zaljubljenostpretvori u osamljene perivoje,moj osmijeh otudji od sunca,neka ostrice izrasle u dodiru nase sutnjeprodru kroz ovaj plemenit okus smrti.Nadjite me,vezite me,spalite moje sjecanje,zakopajte moje sunceu jezgro najtamnijeg korijenja,otvorite moje dlanove od solii oduzmite mi taj likkoji i sljunak pretvara u ljubav. Vrijeme ljubaviKad prodje ova neobicna mjesecina koja je prevalila daleki put od mene do tebe, plasljivo obojena srebrom,kad odleti drhtava ptica koja zivi od toplinemoje ruke, i jos me osvaja,sitnim koracima priblizava nebomojim otvorenim ocima,kad prodje ovo sporo i tesko ljetovezano svojim remenom za jesen,kad stanu svi satovi koji su otkucavali opojne i bujne vrtove poslije tople kise, kada sve prodje, pretvorit cu se u zrna pijeska sto ga nosi vjetar prema sredistu usamljene zvijezde bit cu voda koja ispire sljunak i od toga postaje mutna i umorna, bit cu prazan trg sa sjenom necijih stopa stablo obraslo sutljivim brsljanom sto vene, samo sjecanje na samu sebe,u casu umiranja,jednostavna rijec zaboravljena u grlunikad izgovorena,pokusaj smijeska koji se hranipodnebljem jedne pjesme,koju nisam znala ispjevati ni prozivjeti.

Kosta RacinBerai duhanaNa kantaru hladnom tuem ga mjere,a mogu li da izmjerena duhan, nau muku,na slani znoj!Na kantaru hladnom tuem ga mjere,a mogu li da izmjerena duhan, nau muku,na slani znoj!Od rane zore jutara ljetnjihdo u kasno doba veeri zimskihon gladno pije tugu naui znoj i krv i snagu svu.ut utim ini naa lica blijedai utu nam gou u grudi nosi.U jutra rosna, u praskozorja svjeapognuti u polju rodjenomzaneseno mi ga beremoList po list kidaj,list po list nii,list po list prevri, pritii,list po list njeno i tuno redaji u dugi niz od kapljica znojai nade s kletvom i zelenim jadoms pogledom tvrdim u oima mutnimpo krhkim listovima, utim ko zlatopriu gorku ivota prokletogananii bezglasnu a tako jasnu.

LenkaOtkako Lenka ostavirazboj i tanku kouljulanenu, nedotkanui na nanulama otideduhan da redi zlaanilice se njeno promijeni,na oi joj pale obrve,a usne se bolno zgrileNije Lenka rodjenaza duhan pusti, prokleti,za duhan uti otrovniza grudi kite rumene!Prva je godina minulakamen joj srce pritisnu,druga je godina minulabolest joj grudi razdera.Trea je pak godinazemljicom Lenku prokrila.I nou kad je mjesec mladsvilom joj grob ovijaovjetri je tiho nad njomealosno, tuno jecao:Zato mi, zato ostadekoulja nedotkana?Koulja bijae darovna

Sreko KosovelEkstaza smrtiSve je ekstaza, ekstaza smrti!Zlatni tornjevi zapadne Evrope,bele kupole (sve je ekstaza) -sve tone u usijanom, crvenom moru;sunce zalazi i njime se opijahiljadu puta mrtav evropski ovek.- Sve je ekstaza, ekstaza smrti. -Lepa, o kako e lepa biti smrt Evrope:kao raskona kraljica obuena u zlatolei e u sarkofag tamnih stolea,umree tiho, kao kad bi stara kraljicasklonila zlatne oi.- Sve je ekstaza, ekstaza smrti. -Ali, iz veernjeg oblaka (poslednjegglasnika koji jo objavljuje Evropi svetlost!)lije krv u moje umorno srcejoj, ni vode nema vie u Evropii mi ljudi pijemo krv,krv iz slatkih veernjih oblaka.- Sve je ekstaza, ekstaza smrti. -Tek roen, a ve gori u ognju veeri,sva su mora crvena, sva morapuna krvi, sva jezera, a vode nema,vode nema da opere svoju krivicu,vode nema da njom ugasie sa tihom, zelenom jutarnjom prirodom.I sve je vee, a jutra nee biti,dok ne pomremo svi koji nosimokrivicu umiranja, dok ne pomremodo poslednjegJoj, onaj kraj, onaj jo zeleni,oroeni zeleni kraj, njega jo,sunce veernje, hoe li obasjatitoplim zracima? Jo njega?More preplavljuje zelena polja,more veernje vrele krvi,a izlaza nema pa nema,dok ne padnemo i ja i tidok ne padnemo i ja i svi,dok ne umremo pod teretom krvi.Zlatnim zracima sijae suncena nas evropske mrtvace.

BuenjeIzaao sam iz biblioteke.Volim ih: to su tihi, davni grobovi, pritajenikoraci dua, davnina koja je za sobom zastrla zavjesui ivi sama za sebe. Katkad volim knjige vieod ljudi.Ljudi se prepiru, knjige pripovijedaju. A davninaje lijepa.Tiha je poput onog prozirnog ozraja ispredmuzeja. Sunce stoiki mirno sija posvud iveivahne rijei se prelivaju, blistaju; tu neto ivisvoj tihi, pokopani ivot.Govorili su da taj ivot nije ivot. Ko u njegaulazi postaje tih i umire poput davnine.Izaao sam iz biblioteke. Poljubio me otar vjetar,ozdravljivao me od svijetlih, mirnih snovakoji su ivjeli tamo u polumraku.A ipak mi se inilo veoma lijepim.Kada sam se rasanio, inilo mi se da mepoljubila bijela djevojka u elo; hladan poljubac,inilo mi se da umirem.I sjetio sam se da sam se rasanio u ivot.

Aco opovDugo ivim na ovom mjestuDugo ivim na ovom mestunad kojim struje planinski izvorii deca leptire lovea borovi u nemoj visinirazlistavaju tiinu vekova.Dugo ivim na ovom mestui polako tamnim od vremena.Gledaj, kaem, gledaj kakav si:sebe da ne prepozna.Oi su ove nekad imale dubinekroz koje su elje tvoje ronileko dralovi kroz sunevinu,sad samo su dve suvodoliceza sluajnih kia noivanja.Nekad su ruke ove oralepo tronoj zemlji tvojih lutanja,a sada lie na stabljike vrboveravaste nad vodama nerotkinje.Nekad si, kaem, i ti kao decaigrao s leptirima u rucia od njihovog zlatnog prahacvetale su vinje u tvom vrtu.Zato si bio nepaljivte dopusti da svi uginu meu tvojim prstima,zato ne shvati da najvea je mudrostda ima jednog ivog leptira iz svog detinjstva,jednu toplu zvezdu na dlanuda prosvetli ovo mestomesto gde dugo si osamljen iveodugo iveo od vremena pocrneo.