Jung

bulum posuere, nunc a blandit vestibulum, erat urna tempor tortor, et gravida massa massa vel elit. Ut ut accumsan leo. Quisque

por eget, facilisis vitae eros. Quisque fermentum facilisis bibendum. Curabitur in eros id dolor venenatis ultricies. Etiam metus elit

venenatis tellus vel faucibus. Nulla facilisi. Nunc fermentum vehicula mi, nec pharetra neque varius id. Aliquam posuere suscipit du

on, auctor a nunc. Vidjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu sit amet, sollicitudin eu urna.

t in. Sed sed varius est. Proin consectetur fringilla lorem, ut pretium erat tin

cidunt a. Vivamus at ante purus, id interdum nisl. In di

quis aliquet congue, luctus vel justo. Curabitur ultricies faucibus interdum. Suspendisse molestie facilisis dapibus. Fusce ullamcor

empor non luctus libero faucibus. Proin ligula enim, condimentum ac fringilla a, consequat vitae nulla. Nam pretium magna nec ve

trum. Sed auctor euismod facilisis. Tko je kriv? Morbi tincidunt erat magna.

am nisi convallis mauris, ut viverra velit dui id est. Suspendisse vel lacinia risus. Cum sociis natoque penatibus et magnis dis parturie

a facilisi. In vel cursus nibh. Phasellus orci ligula, ultricies eu accumsan ac, congue nec ante. Kaop ipsum dolor sit amet, consectetur

eger vestibulum magna. Suspendisse potenti. Vestibulum ante ipsum primis in faucibus orci luctus et ultrices posuere cubilia Cur

s mus. Suspendisse potenti. Maecenas id tempor nisi. Sizif consequat neque ut magna elementum vel venenatis erat molestie. Sed

ra. Aenean erat orci, volutpat vitae aliquam eget, tempus vitae neque.

us, risus lacus venenatis libero, non imperdiet neque velit ac lacus. Proin consectetur tortor quis sapien ultricies eu fringilla nulla al

torquent per conubia nostra, per inceptos himenaeos. Vestibulum placerat eros quis dui rhoncus at egestas erat volutpat. Suspendi

c condimentum neque. Vestibulum interdum accumsan leo, non luctus nisl placerat nec. Chungking express et magnis dis parturie

sollicitudin aliquam est. Vestibulum augue mauris, bibendum non vehicula nec, tristique id dolor. In sit amet dolor eu nulla hendrer

Socijalizam, uniforme i čudna partija monopola consectetur lacus id iaculis. Nulla dolor metus, mattis quis auctor ut, vestibu

orci, a pharetra enim tortor sed tortor. Donec id pretium ligula. Maecenas porta accumsan augue, gravida rutrum dui feugiat vel. Do

m accumsan dui. Cras bibendum risus in sem convallis imperdiet. Nullam in neque et nunc pretium pharetra. Pellentesque et ege

dapibus leo vel justo facilisis vel ultrices felis varius. Curabitur semper placerat ullamcorper. Živjele razlike! Živio kapitalizam!

ger in urna eu massa suscipit pulvinar euismod a ipsum. Curabitur nec nunc eget velit adipiscing mollis. Vestibulum posuere dui sit

us laoreet Traži se Jugoslav! mauris at gravida. Aliquam erat volutpat. Alkohol.

consectetur adipiscing elit. Vestibulum posuere, nunc a blandit vestibulum, erat urna tempor tortor, et gravida massa massa vel

a nibh felis, ultricies sit amet tempor eget, facilisis vitae eros. Quisque fermentum facilisis bibendum. Curabitur in eros id dolor ve

t nunc. Nulla facilisi. Nanotehnologija. Nunc ornare venenatis tellus vel faucibus. Nulla facilisi. Nunc fermentum vehicula mi, nec p

culis tortor. Aenean dolor sem, semper eget lacinia non, auctor a nunc. Donec ante felis, interdum et consectetur sit amet, sollicitu

do velit, nec eleifend mi feugiat in. Sed sed varius est. Proin consectetur frin

gilla lorem, ut pretium erat tincidunt a. Vivamus at

lectus ligula. Znanstvenici su otkrili pokretačku snagu evolucije. l aoreet quis aliquet congue, luctus vel justo. Cur

la eu ultricies lorem tincidunt placerat. Praesent iaculis nisi sed arcu tempor non luctus libero faucibus. Proin lig

sellus pharetra suscipit nisl, eu malesuada metus fringilla rutrum. Mislim da ćemo svi umrijeti. Morbi

Integer pretium vestibulum magna. Suspendisse potenti. Vestibulum ante ipsum primis in fa

JUNGG L A S S T U D E N T I C A I S T U D E N A T A

2. BROJ

N O V E M B A R 2 0 1 0

BESPLATNO

REDAKCIJA Mama: Nora Aziri ([email protected]) i Tata : Nikola Žilić ([email protected])

KMETSTVO

Admir Čavalić, Alen Šimić, Dejan Glavaš, Eldar Hasanbašić, Enela Karić, Irena Savić, Ive Evilich, Kenan Riđić, Saša Balta, Shitpifter.

GRAFIČKI UREDNIK

Muhamed Bašić

LEKTURA I KOREKTURA

Kenan Riđić

KONTAKT

Pošaljite nam svoje tekstove na mail: [email protected] Ostavite nam komentar na: Jung.blogger.ba

U sljedećem broju pročitajte:

Štrajk glađu ispred vlade ili kako nabacit koju kiluIntervju sa nekom nebitnom osobom

GLAS STUDENTICA I STUDENATA

1

JUNG

Dragi čitatelji, odnosno, prijatelji mog dragog ko-urednika Nikole Žilića i moje malenkosti, vi, koje osjećaj prijateljske solidarnosti primorava na čitanje još jednog našeg novinskog uratka, dragi pisci redaka koji krase naredne stranice, te stoga i držite JUNG u rukama, i preostali slučajni čitatelji ovog studentskog lista, kojeg ste pokupili ko zna gdje i ko zna zašto, boreći se kroz vjetrove i oluje uspjeli smo vam izroditi drugi, jubilarni broj Glasa Studentica i Studenata JUNG. Iako su reakcije na prvi broj bile tipa: „Važno je da ste počeli“, „Mogli ste ovo i ljepše“, ili jedna koju smo saznali iz treće (ili četvrte) ruke – „Mislio sam da oni u Tuzli mogu napravit nešto što valja“; iako je i nas uhvatio stid dijeliti nešto što slabo liči na one novine sa trafi ke (velike slike, boje, skupi papir); iako je očekivani studentski „glas“ više ličio na muk (zainteresiranost za pisanje se pokazala žalosnosmiješnom, a i značajan dio potencijalnog spisateljskog kolača je podbacio), a možda upravo zbog svega toga, odlučili smo izbaciti ovu zbirku tekstova, pa šta bude. Ne očekujemo i ne zamišljamo ništa. Nismo mi neki mladi entuzijasti koji vjeruju u promjene, prosperitet, bolju budućnost i slične fl oskule iz umne radinosti Hillary Clinton i ostalih kojekakvih političara i diplomata El Dorada zvanog Zapad, koliko god se nekome činilo da jesmo (voljela bih upoznati i tu inteligentnu kreaturu). Nerijetko smo možda najveći nihilisti što obitavaju u ovom gradu (Nikola je, doduše, malo realniji), u granicama prosječne letargije i pasivnosti, s naglaskom na želju da odemo i budemo sretniji ne radeći ništa negdje drugo. Ovo što držite u rukama, dakle, nije nikakav produkt pretencioznosti ili megalomanije, već produkt ljubavi prema pisanju nekolicine

inteligentnih ljudi. Nažalost, ljubav ne može platiti štampanje, ali zato mogu ljudi koji (ni sami nismo sigurni zašto) ipak vjeruju da to što radimo vrijedi podržati, i hvala im. Sada bih vjerovatno trebala predstaviti sadržaj ovoga broja, kao što to čine u uvodnicima nekih renomiranih, slikovitih i šarenih publikacija s trafi ke, navodeći naslove članaka te zašto bi vas oni trebali interesirati, ali vjerujem da ste za to sposobni i sami, ukoliko okrenete ovu stranicu. Nadam se da ćete uživati u pregršt narednih tekstova, neki od kojih vam guraju pod nos realnost, satirično ili direktno, neki čak pružaju i informacije koje možda niste znali, neki su tu samo zato što su smiješni, a neki su i poezija (o svrsi umjetnosti kontemplirajte sami). Do idućeg broja, Nora Aziri

UVODNIKpiše: Nora Aziri

JUNG GLAS STUDENTICA I STUDENATA

2

Zavod za statistiku Kantona Sarajevo je u cilju poboljšanja stila života građana sproveo kratku anketu. Ispitano je 3457 građana, različite nacionalnosti i vjerske pripadnosti, te se došlo do određenog zaključka. Anketna pitanja su bila vrlo jednostavna:

1. Šta mislite o životu u Sarajevu

a) dobro jeb) nikada mi nije bilo gorec) bolje je i u šupku, nego ovdjed) tu sam privremeno

2. Kulturne potrebe

a) odem na utakmicub) ponekad gledam kroz prozorc) imam Facebookd) imam i Facebook i Dernek

3. Filozofsko opredjeljenje

a) šovinistab) alkoholičarc) narkomand) i alkoholičar i narkoman

4. Osjećate li otuđenost čovjeka u 21. vijeku

a) džeparoši mi često otuđuju novčanikb) imam Facebookc) ponekada me konekcija zajebavad) živim kao podstanar

Sprovedena anketa je pokazala sljedeće rezultate:

1. Posljednjih 10 godina je sve bilo u najboljem redu, osim kašnjenja minibuske linije broj 68, Sutjes ka- Poljine;2. Trenutno stanje je odlično, samo što linija broj 68 i dalje neredovno vozi;3. U budućnosti će biti još bolje ako linija broj 68 prestane sa kašnjenjem.

Zavod za statistiku s ponosom objavljuje da je metropola Bosne i Hercegovine najbolje mjesto za ugodan i oputen život. Pokrenuta je i peticija za obustavu kašnjenja linije broj 68.Iz GRAS-a su javili: «Zadovoljenje potreba putnika je na prvom mjestu, minibuska linija nastavlja sa ustaljenim redom vožnje, kao i prethodnih 10 godina.»

ANKETApiše: Enela Karić


3

JUNG

Obavijest javnom mnijenju

21. 12. 2012. Otprilike oko ponoći najavljuje se smak svijeta. Javnost se obavještava da nema mjesta panici. Saobraćaj, zbog eventualnog propadanja tla, će vjerovatno biti preusmjeren ili potpuno obustavljen. Nestrpljenje će biti suvišno, jer pred veliki sud će svi stići, bez iznimke. Mole se građani da ne šalju pisma poštede. To se odnosi i na stare, trudnice, tek rođenu djecu.Preporučuje se provođenje posljednjih trenutaka s najmilijima. Oni koji umru na taj dan, isto trebaju smatrati poštedom. Također je poželjno ranije snabdijevanje antidepresivima, jer apoteke vjerovatno na taj dan neće raditi. Svi koji se zadese van domova neće imati potrebe vraćati se, smrt će ih zadesiti u svakom slučaju.Eventualne izmjene saobraćajnog režima će biti saopštene putem sredstava javnog informisanja.

*Autorica bajnih redova- Enela Karić, rođena 1988. u Sarajevu iz kojeg ne mrda 22 godine. Studira na odsjeku za Komparativnu književnost pri Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kad poraste biće Jonesko. Zna čitati, a i pisati. Na pisanje je tjeraju duhovi njenih uzora.


4AFEKT

Jebeš državu u kojoj se za vlast kandiduju svi ljudi, ama baš svi: od tvog prvog komšije koji ni motiku u rukama ne zna držati, a kamoli vlast, pa preko kvazi-doktora kojima je sjekira upala u pogrešnu teglu meda (o.a. formalina), sportaša koji bi nokautirali sadašnju vlast kick-lowom uprkos povrede hiper-ortodoksno-nacionalističkog mozga, pa do profesora kojima nije dosta svojom šupljom pričom zavlačit studente pa hoće da zavlače i ostatak „poštenog“ svijeta.Jebeš državu koja ima više rupa u zakonu nego nepoštenih ljudi. Poštene ljude u cijeloj državi možete nabrojati na prste jedne ruke, pa i oni vam se opet čine nešto sumnjivim jer vam je komšija neki dan ispričao nešto vezano za njih. Hmmm, jel vjerujete komšiji? Pa, naravno da da. On ima ljude, koji opet imaju svoje ljude, a ti ljudi imaju još neke ljude. Magična paukova mreža korupcije, mita, tračeva, afera, farsi, i čega još sve ne. Sve se može kupiti ovdje, i to po povoljnim cijenama, jebo ebay! Šverc-komerc. Tu ti žive ljudi koji bi prošvercali i nečiju dušu da mogu. Parola „Snađi se“, šta ćeš, pa bože-moj mora narod od nečeg živjet, ha neće valjda od poštenog rada?!Jebeš državu koja ima manje gradova od Monaka ili San Marina. A i u te gradove kad odeš svuda vlada ruralni ekspresionizam. Ljudi se izražavaju na sve moguće načine, pa čak i po cijenu da ga proglase slikarem naivcem, naivčinom. Svako svakog naziva seljakom, a svi od prvog do zadnjeg su ortodoksne seljačine. Primitivci, koji ne vide dalje od svog tri put lomljenog nosa. Paraziti koji su jaki na riječima, a djela čuvaju na svom tavanu gdje imaju privatnu teratanu pa bildaju ne bil se poslije mogli pohvaliti ko ima veći biceps, pa čak se i potuć, zaklat koga, a ovaj koji je zaklan će se branit, pa onako mrtav završit u zatvor jer jebiga ne smiješ se branit ako te neko napadne. U najboljem slučaju ako ti je babo faca dobićeš godinu, dvije uslovne...ili završiti u

tuzlanskom zatvoru ili bolje da kažem hotelu pa svakog vikenda na Jalu pit sa jaranima, ma jebo mrtvog čovjeka!Jebeš državu koja ne zna za mir bez obzira što se u takvom stanju teritorijalno ne širi već samo smanjuje i smanjuje. Tu ljudi nikad nikakve pouke nisu izvukli, nit šta naučili..pa šta vam je, jestel vi normalni, ne živimo u basni da izvlačimo pouke? Šta je historija? A, učili smo to u osnovnoj školi, neka učitaljica života,

šta li? Pa de recite, šta vas je onda još ta historija naučila? Muk.

Niko nije pratio revolucije, ustanke i pobune gdje su se ljudi živi bacali u bujice nepravde

ne bil se izborili za pravo glasa, i pogodite šta, dobili su ga. A šta ste vi uradili? Niste

ni izašli na glupe izbore, jer ruku na srce ne znate ni šta znače sve te silne

kratice stranaka, ali ste načuli da se priča da su svi lopovi, da lažu

i kradu pa niste ni izašli glasati jer ste ionako neupućena (da

ne kažem glupa i zatucana) masa kojom će upravljat ti isti lopovi i bacat

vas i dalje u goru propast. Eh, da ste barem bili na času kada se učila Francuska revolucija,

i kada su francuski prosvjetitelji prije 250 godina napisali antologijska djela o slobodi čovjeka. Vi uopće ne znate svoja prava, jer od 10% koliko je poznato da čovjek koristi mozak. Vi koristite 0.001% za razmišljanje, ostalo samo vam je pamćenje ko je koga jebavo u komšiluku. „Živim pod staklenim zvonom srednjeg vijeka čekajući renesansu a ustvari žudim za postmodernom.“Jebeš zemlju koja Bosne nema.

„Vidjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu.“

piše: Ive Evilich


5

JUNG

DOPIS IZ (BLISKE) BUDUĆNOSTI

24.11.2009. Napokon! Nakon tri nametnute godine studiranja, nakon što sam preživio eksperiment zvani bolonja. Napokon! Nakon bezbroj otvorenih pašteta i bezbroj umućenih jaja, napokon sam i ja dobio svoju diplomu. Sada su mi sva vrata otvorena. Spreman sam da pokažem što znam . Spreman sam da naučim nešto novo, da pokažem svijetu sebe!10.07.2010. Nada! Nada još jedino živi u meni. Prošlo je oko osam mjeseci. U prvih mjesec dana euforije obraćao sam se na par mjesta i najčešći odgovor bio je ne može ili vidjet ćemo. Evo gledam, ali ništa ne vidim. Moram da se pohvalim, prešao sam sedamnaest igara, što na PC-u, što na Play Station 2 (koje igre? Detalji, detalji...op.ur.). To mi je bio i jedini uspjeh u proteklih osam mjeseci. Nada! Ona još uvijek nije nestala, ne smije da nestane.26.7.2010. Poziv! Primio sam poziv sa biroa. Potreban je jedan volonter u kantonalnoj službi za zapošljavanje do 31.12.2010., super! Mada mi i nije jasno kakav je to volonter uz plaćanje (400KM)? Međutim, pošto sam imao osam mjeseci stagnacije prihvatio sam i taj apsurd. Moto mi je bio „bitno je krenuti.“2.08.2010. Rad! Koja bi to bila defi nicija rada i što bi to ustvari trebao značiti rad? Eh, što bih mogao o tome pisati. Uistinu me je tijekom studija Marx izmučio svojim objašnjenjem rada, ali ja ću vama ukratko. Rad je, ukoliko ga praktikujemo, ono što nas čini potpunim ljudima. Dakle, bez rada nismo potpuni ljudi, u nekim slučajevima smo „neljudi“. Danas je moj prvi dan na „poslu“ i po onome što sam vidio na „poslu“ i onome što sam naveo na početku ovog poglavlja okružen sam nepotpunim ljudima, a u nekim slučajevima i „neljudima“. Sav posao koji urade kao cjelokupna služba, između puno zakašnjelog dolaska na posao (točan početak rada 08:00h) i puno uranjelog odlaska sa posla (kraj radnog vremena 16:00h), te beskonačnog druženja i ispijanja kafa u uredima, kao i pauziranja, uradi se toliko posla koliko bi jedna vrijedna osoba mogla uraditi u tih osam sati sama.6.8.2010. Znanje! Htio sam da pokažem svoje znanje i volju, sada se bojim! Bojim se da se moj mali plamen (čisto po motu znam da ništa ne znam) znanja i volje ne uguši u magli nepotrebnog znanja i nevolje. Magla me okružuje na poslu, ustvari - gdje god krenem i gdje se

okrenem. Rado bih naveo i to da sam smislio jedno lijepo ime za nepotrebno znanje i nevolju koje nije dostojno niti da postoji, a kamoli da se ono zna. Estradno znanje i estradna volja.13.08.2010. Krivica! Deseti radni dan. Još uvijek sjedim okružen maglom i riječima koje dolaze iz magle: “Bitno je da je meni lijepo“. No, moj plamen i dalje gori, ali sada puno odlučnije. Dugo sam razmišljao o tome tko je kriv. Da li je krivo vrijeme, povijest, istorija. Da li je kriv Tito i partija cijela?! Ili možda „minuli rat“ i ono što je proizašlo iz njega?! Možda je krivo školovanje. Možda je kriva moja rodbina, moji roditelji, moja braća. Tko je kriv što ja ne radim ono što sam završio, što ne koristim ono što znam. Sve gore navedeno je uistinu krivo! No, što je još bitnije - kriv si ti, a kriv sam i ja! Što nam je činiti? Pitanje je koje stalno visi u zraku. Kako se izboriti za sebe? Jednostavno je to! Prvo moramo priznati krivicu, zatim je početi ispravljati i nikada u tom nastojanju odustati. Trudimo se da buduće generacije pričaju o nama, kao o nima koji su krivu Drinu ispravili!

Tko je kriv?piše: Saša Balta


6KRATKA PRIČA

SIZIFLet me fall out of the window with confetti in my hair

Deal out Jacks or better on a blanket by the stairsI’ll tell you all my secrets, but I lie about my past

So send me off to bed for evermore...Tom Waits

piše: Kenan Riđić

Gospodin H. ustao je rano, kao i svakog drugog jutra, i obukao svoje ispeglano odijelo. Šešir probušen na nevidljivom mjestu sputavao je njegov mir i opsesiju urednošću. Nevidljiva zakrpa ga je mučila dok je stajao na autobuskom kolodvoru. Suvonjavo lice propalo od alkohola, muke i ludila lutalo je po tašni smeđe socijalističke boje, žuti prsti su prebirali papire čije porijeklo je znao samo on i njegova nekadašnja OOUR, a desna cipela je pomicala kamenčić koji se, eto, našao tu na kolodvoru baš u trenutku kada je on čekao autobus za T.

Sivi autobus doniran od njemačke vlade netom poslije rata čuo se kako pristiže sa zapadne strane svijeta. Gospodin H. izvadio je novčanik i pripremio siću. Crna kravata se klatila dok je sabirao feninge. Čini se da njeno vezivanje nije naučio ni do dana današnjeg. Donji dio kravate sablasno je stršio. Autobus je stao, a iza njega su se kovitlali oblaci dima. Gustog crnog dima koji pokazuje svu bijedu ove zemlje. Iz ruke je gospodin H. istresao feninge u šaku vozača i uzeo kartu. Sjeo je na prvo sjedište, tamo gdje i danas piše ‘’RAUCHEN VERBOTEN’’, a ispod poziv na neki mevlud u Gornjem ili Donjem nečemu.

Skinuo je šešir i kažiprstom pokrio zakrpljenu rupu. Učtivo je vozača upitao za koliko će stići do grada. Ovaj je šutio. Kao i svakog drugog jutra. Gospodin H. izvadio je telefon i nekoga pozvao. Na lošem njemačkom mu je rekao da dolazi. Vozač se sada već nasmijao. Kao i svakog drugog jutra. Gospodin H. je kiselo uzvratio osmijeh, ne shvatajući šta je to toliko smiješno ovom primitivcu koji ne razumije evropske jezike. Tašna smeđe socijalističke boje bila je puna papira i gospodin H. je sa velikim zanimanjem prebirao svaki od njih. Razmišljao je o tome kako će danas napraviti posao života i početi da uživa u životu.

Kada je na sljedećoj stanici autobus stao, gospodin

H. je brzo spustio papire u tašnu i ponovo kažiprstom pokrio rupu na šeširu. Ušla je neka gospođa i on je džentlmenski klimnuo glavom. Vozač je sa podsmijehom posmatrao taj prizor u retrovizoru. Jer... vozač možda jeste bio primitivac, seljak i jalija bosanska. Ali vozač je već godinama vozio gospodina H. svakog jutra u T. i uživao u njegovom ludilu. A gospodin H. iz dana u dan je s optimizmom nosio svoju torbu smeđe socijalističke boje i šešir sa nevidiljivom zakrpom.

(Gospodin H. prije rata radio je na pilani, a poslije je imao kafanu sa konobaricama. Bio je sretan i zadovoljan. Uživao je u životu. Kada je došao rat, sve je izgubio. Nakon rata je počeo da ludi. Danas bi se za njega moglo reći da je potpuno lud. Svakoga dana nosi tašnu i papire na jezicima raznim, te s njima umara službenike i zahtijeva nekakva prava. Samo jedna stvar nije jasna: kako je ludilo od nekadašnjeg H. napravilo gospodina H.)


7

JUNG

Battlefield

Jučer sam igrao partiju monopola sa prijateljima. U jednom trenutku novca u banci više nije bilo, rješenje je bilo stvoriti još novca. Time nismo stvorili infl aciju jer se taj novac koristio za građenje novih kuća i hotela, te kupovanje preostalih ulica, željeznica i čega već ne. Naš grad je obogaćen, svi smo imali više novca, više nekretnina, a time i više kapitala. Recimo da monopol prenesemo u stvarni život, da bude neograničen broj ulica, kuća i hotela koje možemo kupiti i sagraditi. Idući ovim trendom količina bogatstva išla bi u nedogled, a našoj sreći ne bi bilo kraja. Zamislimo sada da građani našeg monopola žele školu, škola ne unosi novac kad stanete na nju, ne proširuje bogatstvo u njegovom izvornom smislu, nego obrazuje ljude da ne budu više graditelji kuća nego da postanu članovi odbora ( u ovom slučaju da postanu igrači ) koji odlučuju šta će se graditi. Kako se izvorno bogatstvo proširilo, potrebni su novi ljudi koji će moći upravljati njime. Pitanje je sada, da li ćemo tim novim, obrazovanim ljudima dozvoliti da uđu u našu igru i time rizikovati da jedan od nas bankrotira ili jednostavno nećemo dozvoliti izgradnju škole, koja i onako nije profi tabilna ustanova?Recimo da smo neka vrsta čovjekoljubivih kapitalista pa da dozvolimo još jednom čovjeku da se uključi u tu igru. Sada imamo kuće, hotele i škole. Kuće i hoteli stvaraju profi t, profi t stvara još kuća i hotela a škole stvaraju ljude koji upravljaju time. Ubrzo graditelji kuća, škola i hotela uviđaju da su u mnogo lošijoj situaciji nego igrači. Da nije bilo igrača ne bi bilo posla za graditelje, ali da nije bilo graditelja igra se ne bi mogla igrati. Sljedeći logičan korak jeste dati više bogatstva graditeljima kako bi i oni bili zadovoljni svojim poslom u našem monopolu. Međutim tu nastaje problem; što više

novca igrači dadnu graditeljima to su manje šanse za njihov opstanak u igri, dok se u isto vrijeme u školama obrazuju novi igrači koji bi mogli zamjeniti postojeće, ukoliko su naravno sposobniji.Jednog dana nađe se neki graditelj koji tvrdi da bi oni, graditelji, trebali upravljati stvarima koje grade. Međutim graditelji nisu sposobni da upravljaju time jer nisu obrazovani za to. Pokušavate im to objasniti ali se oni uporno pozivaju na to da je njih više i da je bitno šta većina hoće. Nakon nekog vremena graditelji smijene igrače i odluče da je sve što je do sad stvoreno-svačije. Kako graditelji nisu kvalifi kovani za upravljanje izgradnje, više se njih odluči na naobrazbu. Ubrzo opet imamo ljude koji su

igrači, no sada ti ljudi više ne moraju brinuti o tome da li će bankrotirati ili ne, jer

greške koje prave snosi čitavo društvo a ne oni sami. Da bi

minimizirali greške koje društvo pravi, graditelji su

odlučili uložiti više novca u obrazovanje, kako bi igrači bili što efektivniji u svom poslu.Nakon nekog vremena dobro obrazovani igrači su našli bolje načine

gradnji kuća, hotela i škola. Ubrzo su uvidjeli i

suvišnost posla graditelja, te ga zamjenili mašinama.

Mašine sada stvaraju bogatstvo a igrači odlučuju o njegovoj

upotrebi i raspodjeli. Kako graditelji sada više ne moraju raditi a bogatstva ima

dovoljno, odlučuju se upisati u razne škole. Tako su neki graditelji otkrili kako napraviti koloniju na Marsu a neki drugi su napisali knjige koje su osvajale nagrade i usrećivale mnoge ljude. Jednog dana se jedan od igrača upita šta je bilo sa onim prvim igračima koji su stvorili osnove na kojima je izgrađeno sve što danas postoji i pomisli kako su sami sebe ukopali izgradnjom one prve škole. Još davnih tridesetih godina prošlog stoljeća spretni

Socijalizam, uniforme i čudna partija monopola

piše: Nikola Žilić


8Battlefield

nacistićki ideolozi odlučili su protumačiti teoriju evolucije na potpuno pogrešan način. Tako je nastala ideja genetske različitosti. Sve to zabibereno pogrešnom fi lozofi jom o čovjeku kao iskonski zlu ili dobru biću otvorilo je pandorinu kutiju i potaklo ljude da rade stvari koje inaće svijesna bića ne rade jedni drugima. „Bolji“ i „lošiji“ ljudi danas su opet tema internacionalnih debata, od ljudi Islamske vjeroispovijesti do Roma. Sav taj idiotizam ušminkan je ideologijom preživljavanja najačeg na slobodnom tržištu. Dobro došli u džunglu 21 stoljeća, tkz. civilizirano društvo. Zbog zdravstvene reforme, koja je nastupila neposredno nakon izbora, Obamu su prozivali socijalistom. Namrgođeni prosvjednici, umova ispranih za vrijeme hladnog rata, pod svaku cijenu su protestima ispred Bijele kuće zahtjevali da se reforma ne uvede, jer bi to za neke označavalo prvi korak ka socijalizmu, komunizmu, totalitarizmu-smaku svijeta. Ako si bolestan, liječi se sam, shodno sa svojim fi nancijskim mogućnostima, jer navodno samo najjači preživljavaju. U prirodi postoji insekt koji svoja jaja polježe u živom skakavcu, nakon nekog vremena iz jaja se izlegnu larve koje jedu skakavca iznutra dok je još živ. Priroda je sebična, ohola, destruktivna, i sadistična. Ako ćemo se voditi po ovim principima prirode unutar našeg društva onda smo bez razloga obdareni visokom inteligencijom. Ne postoji konkretno objašnjenje nesebičnosti ili dobrote koju ljudi posjeduju, jedino što možemo nagađati jeste da altruizam i empatija koji su se razvili kroz visoku inteligenciju jesu sljedeći korak evolucije čovjeka, a time i inteligentne prirode.Po fi lozofi ji utilitarizma čovjekovo djelovanje trebalo bi da bude moralno. Naša dijela su moralno ispravna ako im je ishod stvaranje sreće, a nemoralna ako je ishod stvaranje patnje. Po toj teoriji čovjek kao dominantna vrsta ove planete treba da učini sve da smanji patnju a uveća sreću svih živih bića a ne samo čovjeka. Moderni utilitarizam ide čak i do te granice da bi tehnologijom kojom bi ljudi raspolagali u skorijoj budućnosti trebali odstraniti sve mesoždere sa planete, ili ih pak genetski promjeniti tako da ne nanose bol drugim živim bićima.Današnji svijet pod vodstvom kapitalističkog zapada stagnira u neo-liberalnoj ideologiji koja kaže da je ono što se događa ispred naših očiju „normalno“, da je kapitalizam i otvoreno tržište najbolji način napretka naše civilizacije i da će jednog dana zemlje kao što je i BiH imati dovoljno novca na raspolaganju

da svi žitelji te zemlje žive u sreći i blagostanju. Na sam spomen socijalizma se Zapadu diže kosa na glavi, a državljanima BiH vraća ideja Velike Srbije, totalitarzima, zabrane slobode govora, oduzimanje nacionalnog identiteta i zabrana prakticiranje religije.Ljudi sa prostora bivše Jugoslavije kojima se vrti ideja socijalizma u glavi prozivani su nostalgičarima, ljudima koji pate za nečim što nikad nije funkcioniralo, zagovornici ostataka propale ideologije, sanjarima, ili jednostavno idiotima. Ako su još k tome i previše mladi da bi se sjećali života u SFRJ-u onda se rasprava završava sarkazmom nabijenim komentarom koji vrišti od kvazi-empirijskog znanja; „ Ne znaš ti kako je bilo tada, nisi smio ništa reći protiv države, danas imaš slobodu da budeš svoj čovjek.“Jedna činjenica, koliko god očigledna bila, a mnogim današnjim neo-liberalistima ne prolazi kroz glavu jeste da sistem ne određuje društvo, društvo određuje sistem. No kako su današnji parlamentarni demokrati navikli, društvo slabo šta bira, nije ni čudo da njihov umni sklop ne može prihvatiti tu ideju. Ne vjerujem da bi mnogo modernih socijalista prihvatilo sve što je rekao Marx. Tomas Jeff erson je to jednostavno objasnio rekavši da nije zadatak mrtvih nego živih da odredi što je najbolje za društvo. Ako društvo traži slobodu govora, slobodu prakticiranja raznih religija, slobodu biranja vlasti onda nećemo trčati da se bacimo u još jednu diktatorski uređenu državu, nego u nešto što će nam sve to omogućit. Ali zapitajmo se sada iskreno, da li imamo slobodu govora, prakticiranja religije i biranja vlasti? Članak Borisa Dežulovića o jednom hrvatskom tajkunu koji je dobio minornu kaznu zatvora, unatoč pronevjeri u milionskim ciframa nije objavljen u dnevnom listu „Slobodna Dalmacija.“ To je iz skorije prošlosti, a kad bi svatko od nas počeo nabrajati slične slučajeve uskoro bi shvatili da nešto kao „sloboda govora“ postoji samo kao pojam na papiru.Moderna ( čitaj: zapadnjačka ) ideologija slobode toliko je istrošena tema da mnogi ljudi jednostavno i ne pitaju šta je sloboda nego podrazumijevaju da je imaju. Sistem u kojem se nalazimo nam uporno objašnjava da smo slobodni. A sloboda se nalazi u odabiru auta koji vozimo, cipela koje nosimo, hrane koju jedemo, muzike koju slušamo, fi lmova koje gledamo i ljudi kojih se gnušamo. Slobodni smo da kupimo što želimo, ili drugim riječima; da kupimo što nam se nudi.


9

JUNG

Battlefield

Tako se danas defi nira i individualizam, pravo svakog čovjeka da bude što želi, danas je pravo svakog čovjeka da kupi šta želi, ako ima novca naravno. Kao primjer možemo uzeti fobiju od uniformi koja se razvila u našem društvu. Uniforme navodno ubijaju individualnost, čine nas jednakima kao drugi, porobljuju nas, pretvaraju nas u mašine. Sav taj strah otklanja kapitalizam i beskrajna ponuda različite odjeće kojom možemo izraziti svoju posebnost. Individualizam se ne nalazi u stvarima koje posjedujemo, nego u našem duhu. Nitko te ne može ubjediti da si netko drugi ( ukoliko nemaš bipolarni poremećaj op.ur. ) zato što nosiš istu odjeću kao taj drugi. Uniforme su praktične, logične i izrazito funkcionalne. Naše društvo sastavljeno je od različitih grupa ljudi koji rade različite poslove. Identifi kacija određenih pojedinaca kroz njihovu odjeću pomoglo bi i ubrzalo društvo. Izbrisalo bi predrasude koje nastaju zato što netko nosi jefi tniju odjeću od drugog, perverzija koja sebe naziva umjetnošću tj. svjetska modna scena postala bi nepotrebna i svela bi se možda stvarno na umjetnost. Ali dok god se ljudi boje jedni drugih, dok god individualizam traže u onom što im kapitalzam nudi sama ideja uniformi ostat će neostvariva, čak groteskna.No da bi propagirali ideju uniformi moramo poznavati odgovor na pitanje koje se tu nužno pojavljuje; Ako svi advokati nose crvenu boju, a svi rudari plavu, zar to neće učiniti da svi advokati ostanu u zatvorenom krugu ljudi koji nose crvenu boju, ergo nastanak klasnog sukoba, ili u najmanju ruku klasnih predrasuda. Po toj logici sistem u kojem svi nose uniforme ne bi se uopće razlikovao od sadašnjeg sistema u kojem svi advokati nose skupa odjela a svi rudari obične hlače i majice. Međutim čak i po toj logici ima bitna razlika, funkcionalnost uniformi ipak bi ostala, a samim time imamo prednost.No funkcionalnost određenog društva ne nalazi se samo u hladnom radu i znanstvenom napretku nego i u ostvarivanju psihofi zičkog i duhovnog blagostanja svakog pojedinca. Da bi ostvarili društvo u kojem uniforme neće uzrokovati diskriminaciju moramo stvoriti društvo u kojem određeni posao ne čini radnika diskriminiranim. Da bi svijesnost ljudi došla do nivoa koji ne diskriminira čovjeka koji čisti zahode možemo ići dvima putevima; lakšim i težim. Budući da lakši put sa sobom nosi mnoga unaprijeđenja u drugim segmentima društva prvo ću se zadržati na njemu.

Kao što sam rekao, da bi odstranili diskriminaciju radnika moramo odstraniti diskriminirajuće poslove. Ideologija socijalizma se ne obazire previše na pitanje da li radnik radi posao koji je ponižavajući nego kako da društvo više poštuje taj posao( a time i radnika ). Time bih mogao reći da je odstranjivanje ponižavajućih poslova lakši način odstranjivanja diskriminacije. Moralno upitna ideologija koja sugerira da; ako ljudi imaju predrasude prema nečemu, to nešto moramo odstraniti.No lakši put sa sobom nosi, kao što sam rekao unaprijeđenja u drugim segmentima društva i zato ga ne smijemo zanemariti. Kako odstraniti posao čistača ulice? Logično gledajući umjesto da hiljadama godina šaljemo ljude iz „nižih slojeva“ da čiste ulice i time održavamo status quo, obrazujemo nekoliko ljudi da naprave mašine koje će čistiti ulice. Umjesto da stotine ljudi radi u nekoj šivačoj fi rmi, obrazujemo nekoliko ljudi da naprave mašine koje će same šivati programirane zadatke.Svaki odgovor sa sobom nosi pitanje, pa tako i ovaj. Ako bi sve te poslove zamjenile mašine, kako bi ljudi zarađivali za život? Dva su odgovora na ovo pitanje, prvi je vrlo jednostavan: u sistemu sa tako sofi sticiranom tehnologijom novac ne bi bio nužan za funkcioniranje društva. Kada sami sebi postavimo takvo pitanje odgovaramo na pitanje da li je vrijeme za promjenu, jer kako vidimo sva egzistencijalna pitanja svode se na novac. Drugi, malo kompleksniji odgovor sastoji se iz pretpostavke nastale historijskom analizom društva i promjena unutar njega. Posao čistača ulice, obični čovjek, zamjenio bi poslom inžinjera. Posao šivača, čovjek bi možda zamjenio umjetnošću. Društvo je oduvijek zamjenjivalo određene poslove tehnologijom. Umjesto da čovjek čitav dan provede na njivi pripitomio je vola koji vuče plug, a tog vola danas je zamjenio traktor, vozača tog traktora bi u skorijoj budućnosti mogao zamjeniti obićni program, a taj čovjek mogao bi postati inžinjer koji će napraviti još efi kasniju mašinu za obradu zemlje. Tehnologija ide u korak ( a nekad i koji korak ispred ) sa čovjekom. Moramo izabrati sistem u kojem će nam tehnologija služiti za unaprijeđenje života svakog pojedinca, a ne kao produkt kojim se pojedinac može služiti isključivo ako ima novčana sredstva za to.U jednoj emisiji na upit kako toliko zna, Noam Chomsky je objasnio da on ne radi kao ostali ljudi, da ima vise slobodnog vremena koje koristi za


10Battlefield

čitanje i pisanje. Ovaj odgovor je i objašnjenje šta bi ljudi radili da imaju dovoljno vremena ako bi mašine zamjenile većinu fi zičkog posla. Novac nije motivator, beskrajna ljudska znatiželja jeste. Ne postoji osoba koju ništa ne zanima, možda svi poznajemo par njih koji više vole sjedit pred televizorom nego se zainteresirati za nešto korisno, no da društvo ne opravdava gledanje televizije nakon napornog dana rada kao relaksirajuće, ta „normalnost“ ubrzo ne bi ni postojala više u istom obliku.Ne rijetko se napadi na ideologije van neo-liberalizma svode na stavku da su to sistemi koji mogu funkcionisati iskljucivo ako svi ljudi žele iste stvari. No već živimo u sistemu u kojem svi ljudi žele iste stvari. Akvizicija materijalnih dobara, čini se kao osnovni pokretač umova ljudi širom svijeta. Materijalna „ stabilnost“ u tom slučaju ide u beskonaćnost, jer stabilnost je- moći sebi omogućiti sve što i ostali. Imati slobodu izbora i uzeti što želiš možda jeste jedna od kvaliteta kapitalizma, ali iskreno rečeno koliki je zapravo postotak tih koji imaju pravu slobodu izbora onoga što se nudi na tržištu?Kada postavljamo pitanja slobode odabira, ne smijemo se zamarati pitanjem tko voli piti „pepsi“ a tko „coca-colu“ nego kako imati slobodu odabira mjesta gdje želiš živjeti i odgajati djecu, mjesta, načina i vrste obrazovanja koje želiš imati i naravno posla koji ćeš raditi. Police prodavnica iz dana u dan pune novi proizvodi, kopije nekih prošlih ili neki potpuni originalni načini izvlačenja novca iz džepova, i sve se to treba nazivati sloboda odabira, dok u isto vrijeme osobi koja upisuje prvu godinu fakulteta otac savjetuje da upiše marketing umjesto fi lozofi je jer neće imati posla. Gdje je tu sloboda odabira?Tehnologija osobnih računara je daleko ispred onoga što se nama prodaje. U isto vrijeme postoje uvijek najmanje dvije fi rme koje proizvode određene komponente, ATI i envidia za grafi čke kartice, intel i AMD za procesore itd. Iz mjeseca u mjesec ATI ( kao primjer ) izdaje nove grafi čke kartice, uvijek za nijansu bolje od envidijinih, njihova kompeticija se održava tako već godinama, a kupci hrle da kupe uvijek zadnji i najbolji komad tehnologije koji im može doći pod ruku. Mudri kapitalisti to nazivaju progresom, jedna fi rma tjera drugu na unaprijeđivanje svog proizvoda, a kupci su na dobitku, što zbog izbora, što zbog toga što se ovi, natjecanjem konstantno poboljšavaju i smanjuju cijenu da konkuriraju

protivniku. Kompeticija kreira „napredak“.Interesantno je kako svaki veliki skok u napretku grafi čkih kartica bude popraćen sa obje strane. Cijene slićnih proizvoda su uvijek jako blizu jedna druge. Tko može garantirati da će se oni međusobno natjecati u spuštanju cijena kada bi tom logikom jedna od dvije fi rme uvijek bila ugrožena. Prije desetak godina ili više cijene grafi čkih kartica nikad nisu dostizale cifre preko hiljadu maraka, danas pomoću crosfi re tehnologije možete ugraditi dvije ( ili više ) grafi čkih u računar, a cijene? Cijene su u visini osobnog vozila. Nema koristi od napretka tehnologije ako ona nije dostupna ljudima. Ako privatiziramo vlastiti napredak, a upravo je to ono što radimo, napredovat ćemo u pogrešnom smjeru, želje pojedinaca nikad neće moći biti korisne za opće dobro. Ako smo se svi složili da odluke unutar država donosi narod, zašto odluke o onome što narod posjeduje, treba, izumi i koristi donose drugi, malobrojni, strani ljudi? Kakva korist od odabira političkih vođa koji ne mogu utjecati na to što se narodu prodaje. Koji političar može reći nekom stranom investitoru kako se treba odnositi prema svojim radnicima, kad je sama država u kreditima koje preko banki opet uplaćuju samim tim investitorima. Izbori u ovom uređenju samo su silueta demokratije u kojima hipnotizirani narod misli da odlučuje o svom životu. Kad kažemo da se novcem sve može kupiti, novac pretvaramo u moć, akvizicija novca je akvizicija moći, u sistemu u kojem je dozvoljena samostalna legitimna akvizicija potpune moći bez saglasnosti drugih ljudi nije


11

JUNG

Battlefield

demokratija, to je divljina a mi smo zvijeri koje se bore za vodstvo čopora.U takvom sistemu riječi kao što su socijalizam uvijek imaju negativan prizvuk. Zašto se Amerikanci boje socijalizma? Jer kućanstva u S.A.D-u nemaju vremena da sjednu i razmisle o onome što se događa oko njih. Zato što nakon 8 do 10 sati napornog psihofi zičkog posla ljudi jednostavno nisu u stanju

da rade ništa drugo nego da sjede pred televizorom i upijaju informacije koje im prodaju privatni vlasnici televizijskih kanala, oni isti ljudi koji su ih zaposlili, oni isti ljudi čiju majicu i hlače nose, oni isti ljudi čiji masni hamburger trenutno žvaču. Zatvoreni krug „normalnog“ života ubijo je želju za drugačijim životom. Otvoreno tržište nudi kompeticiju najboljih, ti tkz. najbolji su šaćica ljudi koji se rotiraju kao kazaljka na satu, uvijek na štetu onih „manje sposobnih“.Sin jednog rudara ima velike šanse da postane rudar, automehaničar, ugostitelj ili neko drugo nezahvalno zanimanje. Sin vlasnika neke korporacije otići će na Harvard ili Yale ili Stanford, studirati će koliko mu bude trebalo ( jer fi nancijska situacija

ne proizvodi stres) i na kraju stati u stope svoga oca ili majke. Kompeticija i napredovanje najboljih favorizira šaćicu istih ljudi. Svega i da se neki obićni čovjek progura kroz brutalni svijet kapitalizma na visoku poziciju on nužno zgura nekog drugog. Pozicije vladajućih su fi ksne, nepromjenjive, broj bogatih i siromašnih je fi ksiran broj. Jedna bogata država može biti isključivo bogata na račun neke

druge siromašne države. Novac je ograničen, novca ne mogu uvijek imati svi ljudi, takav sistem se kosi sa osnovama kapitalizma. Bez siromaštva nema bogatstva, siromaštvo će UVIJEK postojati u ovom sistemu.Novac nije bogatstvo u samom smislu te riječi, novac jeste sredstvo za lakšu razmjenu bogatstva i neka vrsta novca će morati uvijek postojati. Problem nije u postojanju novca ili bogatstva, problem je u onome šta bogatstvo predstavlja. „Mrski“ nam kapitalisti i vlasnici korporacija imaju novca i bogatstva, zaradili su ih znanjem, vještinom i sposobnostima. Iako su nerijetko te viještine upotrebljene na negativan način. No da li je ono što oni posjeduju, ono što mi želimo? Pitanje više nije da li je ovaj ili onaj sistem bolji za raspodjelu bogatstva, nego kakvo bogatstvo ljudima treba? Moramo se iskreno upitati šta nam u životu treba, šta je to šta zaista želimo, da li je ono što svi žele i na šta čitav život potrate? Da su želje ljudi drukčije, možda bi kapitalizam i funkcionirao, ali mi moramo napraviti prve korake prema promjeni svijesti a ovaj sadašnji sistem to ne dozvoljava.Razlika između sistema bez novca i sistema sa novcem je vrlo jednostavna; sistem bez novca funkcionira na bazi resursa. Ova planeta ima resursa da nahrani, obrazuje i zaposli sve žitelje Zemlje. Problem je što nema dovoljno novca da se to ostvari. Ova paradoksalna situacija, smiješna kakva jeste, naša je zbilja. Očiglednost perverzije koja se naziva slobodno tržište i njegov sebićni, nehumani i razarajući efekat može se pojasniti i kroz još jedan primjer. Tko od nas još nije čuo za auta na vodu ili struju? Možda ima preko deset godina da sam prvi put čuo za to. Danas postoji tehnologija kojom bi usporili globalno zagrijavanje, očistili planetu i zrak u našim gradovima te ponudili bolji, brži i efi kasniji način transporta. No dok god određeni ljudi drže naftne kompanije, a time i takvu tehnologiju u šakama mi to nećemo ugledati.Koju novčanu korist bi imali naftni giganti od električnog auta? Nikakvu naravno,a koju korist bi vlasnici nuklearne elektrane imali od kuća koje se same napajaju na sunčevu energiju? Ako Kina nastavi sa jačanjem industrije i tržišta stići će proizvodnju S.A.D-a do najkasnije 2025 godine. Velika zabrinutost vlada u čitavom svijetu. Ako se još k tome Kina domogne vojne moći, a po nekim istraživanjima trenutno je druga sila u svijetu sa čak preko 600 000 ljudi sposobnih za vojsku i


12Battlefield

nešto više od 2.2 miliona profesionalnih vojnika ( u usporedbi sa S.A.D-om koji je prvi sa 1.4 miliona profesionalnih vojnika ) onda čitav svijet treba da se boji. Što je najtužnije, ako Kina stigne Ameriku sa proizvodnjom ona će zbog nepropisno građene industrije ( ne konkretno nepropisno jer kod njih u zakonu to ne piše ) zagađivati zemlju i do četiri puta više od U prevodu sa engleskog jezika „Global warming deniers“ značilo bi „oni koji negiraju globalno zagrijavanje“. Sam izraz je pogrdnog karaktera, nastao u znanstvenim krugovima. Mnogi argumentativni izvori pokazuju nam da se određene institute i znanstvenike plaćalo kako bi negirali globalno zagrijavanje. Sam status pojma globalno zagrijavanje je potpuno izlizan u našem društvu, baš zbog činjenice da su ga ljudi kojima to ne ide u korist uprljali. Ljudi koji nam uništavaju planetu uvjeravaju nas da ništa ne brinemo, da nastavimo trčati u tržne centre i uživati u slobodi izbora. Zašto S.A.D i Kina nisu potpisali sporazum u Kyotu? Sudbina planete visi o koncu dok se glavešine raspravljaju o tome da li je treba spasiti, i koliko će novca izgubiti ako je spase. Kapitalizam uništava nas zajedno sa našom planetom, pitanje egzistencije nije kako je spasiti, nego koliko će nas koštat.U trenutku kada u određenom društvu prioritet ima nešto što nije čovjek, to društvo ne može opstati. Ako kuća gori i vi imate na izbor da spasite milion eura ili jednog nepoznatog čovjeka što bi ućinili? Koliko nas je se zapravo na trenutak zapitalo šta da uradi? Ako smo odabrali novac, a siguran sam da ima velik broj ljudi koji bi to uradili, što bi potom učinili da je u pitanju deset ljudi i deset miliona eura? Da svatko od nas ima priliku da produži život jednog djeteta u Africi koje ima malariju na još sedam dana ili da dobije milion eura, što bi izabrali? Dozvolili majci da gleda svoje djete još sedam dana ili uzeli novac jer će djete svakako umrijeti? Ako izaberemo novac, izazvali smo u drugom biću patnju, ako izaberemo djete, izazvali smo sreću. Kako ljudi djeluju? Izazivajući međusobno patnju kako bi pojedinaćno bili sretni u samoći ili izazivajući sreću, pa bili sretni u zajedništvu?Sebićnost je produkt materijalizma-novca. Ne postoji gen koji čovjeka ćini nužno sebićnim. Svega i da postoji, ako društvo nije ovisno o materijalnim stvarima, kako biti sebićan? Šta to možemo imati a da drugi nemaju u sistemu u kojem akvizicija stvari nije ničij interes? Kako ja mogu biti sebićan u svijetu u kojima su riječi u knjizi ono što nakupljam, a ne

novčanice u trezoru? Danas je materijalizam upleo svoje prste u sve što postoji. Informacije svih vrsta su nekad bile daleko nedostupnije. Internet je pokazao ljudima da znanje ne treba da se plaća, i da nesebična distribucija znanja, koju internet pruža može služiti svim ljudima svijeta. No onda su crni prsti kapitalizma zatipkali po tipkovnici komercijalizirajući internet. Stranice su počele da se plaćaju, a one koje se ne plaćaju služe kao reklame i time zarađuju.Koliko puta vam je netko pokušao uzeti novac preko interneta? Koliko puta ste pogledali u svoj inbox i ugledali da ste osvojili 10 hiljada eura i sve što trebate uraditi jeste upisati svoj bankovni račun negdje? Koliko puta ste tražili neku knjigu ili esej koji vam treba i shvatili da stranica na kojoj je dostupna ta knjiga zahtjeva plaćanje članarine? Ali kako kriviti autora knjige što je naplaćuje, jer od čega će da živi? I kako onda znati je li taj autor napisao tu knjigu iz ljubavi prema književnosti ili zato da je proda? Ako najbolji opstaju u ovom sistemu zašto su najlošije knjige najprodavanije? Ako sljedeće generacije budu smatrale Stephenie Meyer, autoricu Twilight-a najčitanijim piscem sa početka dvadesetprvog stoljeća, šta će tek oni onda čitat ( ako budu čitali išta ). Ali kako ocjenjivati umjetnost, ili etiketirati nešto riječju „umjetnost“ ako ste vi sa svojim stavom u manjini?„Normalnost“ je stvar perspektive, a najbitnija perspektiva je perspektiva većine. Ako većina ljudi tone u bunaru života koji je izgradio kapitalizam onda sve što stvaramo, stvaramo uzalud. U kojem smjeru ide naša umjetnost, naša znanost, naša planeta ako sve što stvaramo, ne stvaramo jedni za druge, nego za novac? U kojem smjeru ide naša tehnologija ako služi samo da bi nam se prodala? U kojem smjeru ide naše obrazovanje, ako se obrazujemo da bi se uklopili u sistem a ne da bi stvarali nešto novo? Ukidanje odsjeka društvenih znanosti i umjetnosti se događa širom svijeta, to više nije ni pretpostavka nego zbilja koja se odvija pred našim očima.Ono što se kroz historiju nazivao socijalizam i način na koji je praktikovan ( ili ne praktikovan ) nije dobra podloga za argument u njegovu korist. Socijalizam nije totalitarno uređenje, nego njegova sušta suprotnost. Totalitarni režim podrazumijeva apsolutnu vladavinu jednog čovjeka ili nekolicine njih. Ne vidim u kojim okvirima se to ne podrazumijeva za svijet u kojem živimo. Kažu da sreća nije imati što želiš nego željeti što imaš, ne poznajem mnogo


13

JUNG

Battlefield

ljudi koji žele ono što imaju, većina ih kuka da im fali dosta toga. A ovih par nisu sretni radi toga što imaju opipljive predmete, nego su sretni zbog toga što imaju nešto što mi ne vidimo. Mi ne možemo željeti isto što i oni jer ne znamo šta je to, ne možemo imati isto što i oni jer ne usrečuje svakog ista stvar. Ono što postoji, što vidimo, njušimo, čujemo itd. ne može biti ono čemu težimo u životu jer sreća dolazi iz nas samih a ne izvana. Moči birati produkte, tj. upakovane ideje drugih ljudi, nije sloboda, nije napredak, nije , nadam se, smisao ljudske egzistencije, to je produkt društva čiji smo članovi ali ne i robovi. Mi smo jedna velika cijelina sastavljena od raznih individua, cilj nam je napredak i blagostanje, ne na štetu nas samih. Imamo obavezu prema ovom društvu, odgovornost koju moramo ispoštovati, mi smo ovo društvo, mi smo sve kategorije i sve klase, a dok god se sukobljavamo unutar sebe, borimo za opstanak na štetu drugih, nećemo ići dalje, stajat ćemo na jednom mjestu, a šareni zatvor blještećih reklama nazivat ćemo „napredak“.


14Battlefield

Kada čujete riječ „tržište“, „kapitalizam“, „privatnik“ ili pak „neoliberalizam“ često pogrdno nazvan ideologijom „doktrine šoka“ , po automatizmu reagujete odbojno. Apsolutno vas razumijem. Teško je razmišljati uzvodno tj. boriti se protiv vjetrenjača. Danas je najlakše diskutovati o nekakvim eteričnim idealima jednakosti, solidarnosti, jednakih prava (i nagrada) za sve i slično. Ovo vrijedi za akademske krugove, a naročito za običan svijet. Pokušajte da uđete u neku kafanu i propagirate neoliberalnu priču o poduzetniku kao savremenom pokretaču cijele društvene zajednice ili o blagodatima tržišta koje sasvim objektivno i nepristrasno raspoređuje društveno bogatstvo. Mogu zamisliti na kakvu ćete reakciju naići. Vjerujte mi, probao sam...Upravo je ovo osnovna karakteristika neoliberalne ideologije, ili libertarijanstva, kako je ispravnije kazati. Ovo slobodno kazano učenja se ne zvače na prvu, ili čak na drugu, već tek na neku n-tu, a i to ako imate sreće i znanja naravno. Sa druge strane, ideje lijevih krugova piju vode i lahko se primaju kod bilo koje osobe, bez obzira na njen koefi cijent inteligencije ili socijalni status. „Usvojite zakon o minimalnoj plati“, „usvojite zakon o jednakoj plati za muškarca i žene“, „besplatno zdravstvo za sve“, „besplatno i jednako obrazovanje za sve“ itd itd itd. Sve su ovo parole lijevih krugova, zagovornika državne intervencije, koji kako možete vidjeti konstantno aludiraju na kolektivitet („sve“), pritom zanemarujući prava pojedinaca . Nažalost, historija je pokazala, da su akcije koje vodimo „mi“, u ime „nas“ ili „svih“, a za „sve“, odnijele u veoma kratko periodu preko sto miliona ljudskih života (onih „ja“). Raduje ipak što se čovječanstvo opametilo nakon ovog historijskog promašaja i pohvalno je što je većina država svijeta napustila ili napušta morbidni eksperiment nad čovjekom ambiciozno nazvan „komunizam“ .Ipak, priroda lijevičarskih ideja da „piju vode“ kod običnog naroda, ali i akademskih krugova, treba da nas vječito drži u pripravnosti, te da budemo spremni na njihove kvaziargumente koji imaju za cilj uspostavu „društva za sve“. U prilog tome ideje i akt

dijela europske ljevice, koja se svojevremeno protivila donošenju Rezolucije Vijeća Europe 1481, kojim se osuđuju zločini komunističkih režima. Takvim ideolozima obično malo treba da stvore situaciju u kojoj vi kao pojedinac morate ispaštati zbog njihovih beskonačnih vizija o (za njih) savršenom društvu. Treba dodati da su uvijek frustrirani i ogorčeni na ostale što ne slijede njihovu viziju svijeta. Sa tim neistomišljenicima se lahko obračunavaju nakon što dobiju nužno potrebnu vlast, a što je slikovito prikazao Orwell , uz neizostavnu historiju kao učiteljicu života .

Pripremite vaš mozak

U nastavku bih volio pobiti neke od kvaziargumenta ovih boraca za sve i svašta. Prije svega bih tražio da se kao čitatelj opustite i ne reagujete na prvu. Ako ste takvi po prirodi, onda moj tekst jednostavno kod vas ne prolazi, i preporučujem da ne gubite vrijeme

Živjele razlike! Živio kapitalizam!piše: Admir Čavalić


15

JUNG

Battlefield

na njegovo iščitavanje. Za prepoznavanje ljepote „tržišta“ i svih prednosti neoliberalizma potrebni su umovi koji su spremni čitati između redova, zalaziti dublje od zvanične istine i na kraju zadnje, ali ne najmanje važno, da u svakom trenutku posjeduju potrebnu otvorenost i širinu za razumijevanje prezentiranih ideja.Dodajmo pritom da je paradoksalno to što 80% ljudi nikada neće shvatiti ideju neoliberalnog koncepta, ali će upravo njihovo (za vlastiti interes, svakodnevno) djelovanje dokazati ostalim da su upravu kada kažu da je tržište jedan od najsavršenijih mehanizama usmjeravanja ljudske akcije na Planeti.Jedna rečenica pobija komunizamPošto je ekonomija sama srž neoliberalne fi lozofi je, krenimo od njenih osnovnih (liberalnih) postulata. Otac ekonomije, Adam Smith je u svom kapitalnom djelu „Bogatstvo naroda“, objavljenom davne 1776. godine, postavio ultimativni cilj ekonomske

politike koji se ogleda u povećanju bogatstva naroda . Ovaj cilj nije toliko revolucionaran, koliko Smithovo rješenje problema odnosno način na koji se može realizovati zadati cilj. Donosimo Smithovu genijalnost: „Povećanje bogatstva će se najbolje ostvariti ako se poduzetniku ostavi autonomija u

donošenju odluka što, koliko, kada, kako, i za koga proizvoditi. U nastojanju da maksimalizira svoj profi t, poduzetnik ulaže svoj kapital tamo gdje će ostvariti najveću proizvodnju te na taj način biva vođen nevidljivom rukom.“ U tom svom nastojanju, sebični poduzetnik, nenamjerno, povećava blagostanje cjelokupnog društva. Ono što je i danas nepoznatno većini građana ove države, Smith je otkrio prije više od dvjesto godina. Bez shvatanja naglašene rečenice (preporučujem da je više puta pročitate), nemoguće je razumijeti neoliberalizam. Također, ova u praksi toliko puta dokazana teza, ruši temelje socijalizma i komunizma, i direktno srozava Marxovu tezu o poduzetniku (kapitalisti, privatniku) kao višku u procesu društvene reprodukcije. „Nevidljiva ruka“ je trn u oku ljevičarima, perjanicama komunističke idelogije, sljedbenicima bilo kakvog oblika totalitarizma itd. Toliko se puta pokušala izbaciti, ili jednostavno zamjeniti „naprednijim matematičkim modelima“, vođenim našom „naprednom tehnologijom“ i našim „najboljim naučnicima“ svoga vremena, ali iznova i iznova „nevidljiva ruka“ koja u biti predstavlja najbolje mjerilo naših (ljudskih) osobina i postupaka, zlazi kao konačni pobjednik, bez premca.Ideja, rizik i poduzetnik

Vratimo se poduzetniku, privatniku odnosno kapitalisti kako bi ga Marx nazvao. Prema njegovim tvrdnjama, a kasnije i njegovih sljedbenika marksista, kapitalista uzima veiki dio, njemu ne pripadajućeg bogatstva od gladnih radnika, na taj način se bogateći na račun ničega, i grbači nekoga (radnika u ovom slučaju). Naravno da je ovako kazano stvar savršeno jasna. Kroz glavu vam prolaze imena zloglasnih biznismena koji se bogate i samo bogate, dok sa druge strane imate armiju gladnih i nezadovoljnih radnika. Ali, da li je stvar tako jednostavna? Da li je kapitalista višak?Autor ovih redaka, koji je i sam poduzetnik, zna da nije, ali kako to objasniti široj javnosti. Krenimo od osnova. Svaka velika korporacija svijeta ili svaki uspješniji biznis morali su početi od ideje. Dakle, ideja je eventualno evoulvirala i kroz nekoliko (desetina, pa čak i stotina) godina generirala impozantna carstva biznisa i onoga što danas uzimamo zdravo za gotovo (kao Coca-Colu npr). Sudbina je ideje da se rodi u ljudskoj, a ne životinjskoj glavi, te je ovo jedna bitna značajka koja nas distancira od životinja. Kada je riječ o biznisu, sudbina je bilo koje poslove


16Battlefield

ideje da se inicijalno pojavi u glavi poduzetnika. Bez obzira da li pokretali novi, ili razvijali stari biznis, sama činjenica da ste generirali i sproveli ideju, uz preduzimanje rizika, čini vas poduzetnim. Tu dolazimo do rizika. Možda još jedna od značajki čovjeka kao jedinstvenog bića na Zemlji. Svakako da je protivprirodno poduzimati bilo kakav rizik. Zašto bi rizikovali ako možemo (kratkoročno) živjeti i bez toga? Ideja, kombinovana sa rizikom, u glavi poduzetnika vremenom se pretvori u hvale vrijedan biznis koji za svoj interes proizvodi novu vrijednost, nenamjerno šireći granicu proizvodnih mogućnosti odnosno šireći granice društvenog blagostanja. Neko će ideju i rizik nazvati pohlepom i čovjeka koji na njima insistira pohlepnim, ali svejedno. Prema utilitarističkom shvatanju morala i etike, najbolje je ono što je najbolje za najveći broj ljudi. S time u vezi, bezuslovno je moralno djelovati u svom interesu, a za dobrobit svih. Poduzetnik upravo to i radi. On ganjajući sopstveni interes, proizvodi nove ideje, uz konstantno bogaćenje društva kao cjeline, i kao takav spada u okvire utilitarističkog morala. Zaista fascinantno! Poduzetnik je odmah u startu moralno biće. Još uvijek vam nije jasno kako? Banalizujmo situaciju: Da li je moralnija osoba koja je pokrenula Microsoft, stvarajući nam izuzetan operativni sistem za sve moguće na kompjuteru (od interneta do slobodnog vremena kojeg smo uštedili), a pritom se enormno obogatila ili neki bezimeni radnik koji nije dao nikakvog doprinosa čovječanstvu. Prema utilitarizmu kao teroriji morala, jeste .

Tehnologija mora negdje nastati

Postojanje bezbroj ideja, uz bezbroj slobodnih poduzetnika koji mogu realizirati te iste ideje, čini naš svijet šarolikijim, pružajući prostor indvidualizmu da cvjeta i cijelom društvu zajedno sa njim, da prosperira. Neki će pisati o tome da nije dobro to što je kapitalizam ovakakav kakav jest, nije lijepo da pohlepa, kako oni nazivaju ljepotu spoja ideja i rizika vodi naše društvo dalje. Tu će kao arugment istaći tehnologiju. Pretpostavljam da je ova ideja o tehnologiji kao nekakvom spasu duboko ukorijenjena u ljevičarski diskurs, a da je svoju ekranizaciju doživjela u dokumentarnom fi lmu „Zeitgeist“ , veoma popularnom u našem tranzicijskom društvu. Prvo da razjasnimo, tržište nije dobro, niti loše, ono jednostavno jest što znaći da je to najbolji mogući mehanizam korištenja oskudnih

resorsu, kako bi se proizvela dobra i usluge (nova vrijednost) i raspodjelilo među stavništvom. Kao takvo tržište je oslobođeno moralne dileme tj ono ne odlučuje šta je dobro, a šta loše, već samo donosi (za sve) najkorektnije odluke. Da ovo može raditi neko drugi, a pokušavalo se kroz historiju, ostavljajući tragične rezultate za sobom, ja bih prvi ustao i rekao da tržište zamjenimo. Međutim, nema tog intelekta ili mašine na svijetu koja može zamijeniti tržište. Možda najbolji primjer ove tvrdnje jesu ogromne nestašice pšenice u vrijeme bišeg Sovjetskog saveza, kada su Sovjeti bili primorani trgovati zlatom za pšenicu, po za njih banalno niskim cijenama. Tehnologija? Svi lahko zaboravljaju da se tehnologija ne kreira u vladinoj birokratiji ili dogovorom unutar naroda. Da je tako, onda bi bivši SSSR bila prva najjača država svijeta, a organski povezana plemena odmah iza nje, po pitanju tehnologije. Tehnologija nije sama sebi svrha, već nastaje iz interesa (za tehnologiju) nadarenog pojedinca. Otkrijom da je i nečija znatičelja, u krajnjem slučaju njegov interes (za razbijanjem sopstvene znatiželje). Obrazovati nekoga da bude inovator i predvodnik moderne tehnologije? Jednostavno nemoguće. Biti poduzetnikom odnosno inovatorom na polju tehnologije je praktično nemoguće za naučiti. To je pitanje motivacije tj stvaranja najboljeg ambijenta za pojedinca, u kojem bi na što kreativniji način ispoljavao svoj individualizam i stvarao tehnologiju za dobrobit svih. Dakle, samo možemo motivirati pojedinca da nešto poduzima. Upravo je ovo okosnica neoliberalizma koji promovira poduzetništvo na sav glas. Birokratija, dogovor unutar naroda i intervencija radnika samo mogu da unište postojeću tehnologiju. Sačuvaj nas Bože momenata kada radnici vode tehnologiju, umjetnost i kulturu uopšteno. Ni „1984“ nije mogla prikazati grozote istoga. Ko stvara novu vrijednost?Kao i u slučaju tehnologije, koja je rezultat ideje i rizika (da se uđe u proces razvijanja određene tehnologije), tako i postupak otvaranja poduzeća, novih radnih mjesta, iziskuje postojanje poduzetnika. Ne mogu poduzeća nicati kao gljive poslije kiše samo zato što su se ljudi dogvorili da tako treba. Još gore od toga je da država stvara nova radna mjesta. Krah komunističkih država je pokazao koje su nuspojave toga .Pitanje diskriminacije? Ko uopšte određuje da li je nešto diskriminirajuće ili ne? Kako objasniti poštenom


17

JUNG

Battlefield

rudaru da njegov posao smrdi, i da bi mu bilo bolje da se bavi umjetnošću odnosno radi u kancelariji kao inžinjer (bijeli okovratnik). Partija je nekada, kroz državu, pokušala preuzeti tržišnu ulogu raspodjele radnih mjesta, i nastao je haos. Čim krenemo od vlastite percepcije, na osnovu toga i procjene da je nešto dobro radili, nešto opet ne, odmah u startu griješimo. Pustimo stvari da idu svojim tokom – lezze fer ! Neka svako u svom najboljem interesu odluči da li je dobro da čisti ulice ili ne. Ako neko hoće da radi za 200 KM mjesečno, onda ko smo mi, koji smo mi to faktor, da donesemo zakon po kojem je minimalna plata u Federaciji Bosne i Hercegovine 343 KM , i na osnovu toga ga nenamjerno diskriminiramo jer onda dotična osoba ostaje bez posla. Ko će uposliti nekoga ko realno može i hoće raditi za 200KM, a mi mu moramo zbog zakona nekih (kvazi)altruista, davati 343 KM KM. Kasnije će se zakonodavac hvaliti kako je moralan i djeluje u najboljem interesu građana.

Torta može biti veća

Idemo za kraj na motivatora. Prije svega razbijmo predrasude o novcu . Nije novac bogatstvo, već je novac samo sredstvo za lakšu razmjenu bogatstva pojedinaca. Novac se u svakom trenutku može udvostručiti, ali to nam ne daje ništa osim infl acije i dodatnih glavobolja. Uvećati postojeće bogatstvo, spram oskudnih resursa je fol. To je funkcija poduzetnika. Kako se poduzetnik bogati, a ostali relativno ostaju siromašniji ? Zamislimo da je sadašnje bogatstvo društva 100 KM rapoređeno na pet (jedinih) članova tog društva, po 33, 33, 16, 15, 3 KM. Nakon dolaska komunista, odradila bi se redistribucija bogatstva i svima podijelilo po 20 KM. Zadnja tri člana bi bila zadovolja, prva tri ne. Ali eto, recimo da je pravda zadovoljena. Komunista bi pritom izbacio poduzetnika iz igre i nacionalizirao privatno vlasništvo. Na kraju niko ne bi imao motiva da uvećava svoje bogatstvo jer ne smije biti bogatiji od ostalih, pa bi ukupno bogatstvo ostalo 100KM, ali bi eto svi (trebali) biti zadovoljni zato što imaju podjenako (što je naravno kontra prirode čovjeka).Šta radi kapitalizam? Pošto je osnova funkcija poduzetnika da stvara nove vrijednosti, onda bi neki Bill Gates, povećao ukupno bogatstvo društva na 120 KM. Pritom bi on imao 53, a ostal 33,16,15,3 KM. Naravno da bi relativna razlika između njega i onog sa 3 KM bila drastična i automatski bi reagovali dušebrižnici upozoravajući kako se jedni bogate na račun drugih. Ali znamo da to nije tačno. Bill Gates nije ukrao od onog zadnjeg, već je naprosto

proizveo novu vrijednost i time proširio bogatstvo društva (gore spomenutu GPM). Vremenom će morati potrošiti koju KM, pa će se od tih 20 KM nove vrijednosti, makar 3 KM prenijeti na ostale članove društva. Dakle, pitanje ostaje vama: Da li je bolje da imamo veliku tortu u kojoj neko ima manje, neko više, ili malu tortu, u kojoj svako ima podjednako (malo). Znajući da mogu imati više, ja znam svoj odgovor.

Moja sloboda ne ugrožava slobodu drugoga

Tu smo došli do pitanja slobode. Sloboda je za mene pravo da defi nišem svoj put i pravac života. Takva sloboda nužno podrazumijeva razlike, između mene i ostatka svijeta, i svakog ponaosob. Ne samo po materijalnom bogatstvu, već po nizu drugih stvari – od kulturnih do samog znanja i sistema vrijednosti. Sloboda je dakle pravo da biram svoj put kojim želim ići, bez obzira kakvi bili putevi drugih, uz uslov da poštivam iskonska pravna načela društva koja me sprečavaju od ugrožavanja slobode drugoga i drugačijeg. Smatram da bi se ovaj ideal slodode narušio kada bi se ja moramo prinudno, a ne dobrovoljno odreći svoje slobode samo kako bi nekom drugom (uslovno) bilo bolje. Zašto neki žele narušiti moju slobodu? Jednostavno. Oni se shvataju logiku (povećanja) torte. Za njih je bogaćenje mene, jednako siromašenju drugoga. Samo takva percepcija može dovesti do radnji kojim se moja sloboda želi narušiti kako bi se prividno pomoglo slobodi drugoga. Pritom ne shvataju da se cjelokupna sloboda (ili torta u ekonomskom smislu) smanjuje, te da u konačnici postajemo taoci takvog sistema (prinudne raspodjele sloboda).Različitosti su neminovnost i smatrajmo ih našim bogatstvom. Dokle god budemo sanjali različite snove, imali drugačije potrebe i za 360 stepeni drugačije želje, vjerujte da ćemo imati kapitalizam kao sistem podrške u tom slučaju. Jer uvijek je tu neki poduzetnik koji vreba, i koji zbog sebi znanog interesa želi da zadovolji naše potrebe, ostvari naše želje i ispuni naše snove. Živio kapitalizam, smrt totalitarizmu!


18PROZA

Sjede dvojica prijatelja u kafani. Već je davno prošla ponoć, a oni pijuckaju kanadski bljutavi viski i razgovaraju o svemu onome o čemu pijani ljudi inače razgovaraju. Konobar se vrti, u očima mu se vidi ‘’haj’te više u pi*du materinu, da idem spavat’’, a njih dvojica kao da nikada otići neće. Naručiše još po jednu, da potvrde najcrnje sumnje mladog konobara. Jedan od njih upita:

- A Boga ti, de mi reci, šta bi ti sad da se zarati? Eto, ja sam jedno, ti si drugo, ja bih bio jedna vojska, ti druga. Šta bi ti da mene vidiš na nišanu?

Onaj drugi razmisli, zgužva praznu kutiju Drine Lights i iz džepa izvadi novu, te je brzo otpakova. Iz nje izvadi jednu cigaru i ponudi svoga prijatelja koji odbi, te je uze sebi i pripali upaljačem na kojem je pisalo Deutschland 2006. Napokon reče:

- Pa *ebo ti mater, zar bi ti otiš’o među njih?- Ma ne znam, ja bi’ najvjerovatnije otiš’o u Njemačku, al’ eto, da ne odem, da zaglavim među svojima i da me vidiš na nišanu, šta bi ti uradio?- Hmm... Pa puc’o bi’. I ubio bi’ te.- Baš?! Bez razmišljanja?!- Pa nije bez razmišljanja, normalno da mi ne bi bilo lako, al’ šta drugo da uradim?! Eto šta bi ti uradio, haj’ ne seri.- I fakat bi me ubio?- Bih!- Pa ubio bi’ i ja tebe! - Neka bi, tako i jest najpoštenije. - ...

Tišina. Konobar se i dalje vrpolji gledajući na sat, žena će mu opet srat kad dođe kući i neće imati nikakvo objašnjenje kako to da se radno vrijeme do 12 sati završava u pet ujutro. Ona dvojica su naručila još po jednu. Sad je onaj drugi izvadio kutiju Drine Lights, polako je otpakovao i ponudio svog jarana koji odbi. On uze sebi i pripali upaljačem na kojem je pisalo Deutschland 2006.

- I veliš ubio bi me. A jesam i ja naš’o s kim ću pit, mati mila. Ccc.- Ma idi u pi*du materinu!- Hahaha. - K’o srndaća na proplanku! - Hahaha, i ne bi ti svega ti bilo žao?- Pa bi mi bilo žao, al’ ko te *ebe kad si šupak. - Pošteno. - Hoćemo li kućama?- Ma neka nas još po jednu da srknemo. Konobar! Daj nam još po jednu, pa da idemo.

Ovo je već treći put da piju još po jednu, pa će da idu, mislio je u sebi konobar. Da im kaže kako više nema pića, ne ide, već je zaglavio, a valja i naplatiti litar viskija. Na kraju i konobar progovori:

- Hoćete da vam pustim kakvu četničku, pa da svežete zastave?- Hahaha, dobra! Dooo-bra!- ...

I tako su dvojica prijatelja tu noć pili bljutavi kanadski viski, razgovarali o svemu onome o čemu pijani ljudi razgovaraju i dotakli se teme koja nimalo nije smiješna. I ma koliko se oni smijali, ma koliko u tom trenutku se sve činilo nemogućim, u dubini duše su obojica znali da je itekako moguć scenarij o kojem su razgovarali. I da je itekako moguće da se jednog dana dvojica jarana koji su zajedno pili bljutavi kanadski viski nađu na nišanu. I pucali bi, jer tad bi već bilo kasno za praštanja.

To je ovdje jednostavno tako.

ALKOHOLpiše: Kenan Riđić


19

JUNG

PROZA

Rođen sam 7.marta 1991. godine. Zovem se Jugoslav. U tom imenu se potcrtava vjera debelim fl omasterom. Još uvijek. Na sreću ili nažalost. Zvanično po administraciji i matičnim knjigama ja sam poslednji Jugoslav rodjen u Jugoslaviji. Poslednji Jugoslav na svijetu a ujedno i najmlađi. Poslije mene evo skoro dvadeset godina niko nije dobio to ime. Svakog prvog u mjesecu odem u matični ured da provjerim nije li slučajno neko nekom...Ali nije. I tužno i lijepo je biti poslednji Jugoslav. Dinosaur. Uvijek sam mislio o sebi kao o poslednjem Mohikancu. Neprekidno se pitam zašto niko ne daje djeci to ime. Razmišljam i kroz vodu koja im curi iz usta opažam žeđ za Jugoslavijom. Nostalgija ne prestaje u tim slatkim i oporim pričama o posrnulom divu. Nekako se bez prestanka kroz priče provlače, ne samo pojam Jugoslavija, nego i ostali brendovi kao što su Yugo45, Jugoton-ove ploče a neko mi je nedavno pričao kako se ložio na onu ratnu reporterku Jugoslavu Šiljak (svojevremeno ljubavnica Carl Bildta). Zar ovi razlozi ne zaslužuju da bar razmislite da tako date djetetu ime? Jugoslavija, Jugoslavija. Nisam je zapamtio tj. na koži sam osjetio samo spuštanje zavjese poslije te grandiozne predstave bratstva i jedinstva. Apsurdno je najprije biti rođen u Jugoslaviji sa domoljubivim imenom, a sada živjeti u nekoj državi trećeg svijeta sa neprikladnim imenom za tu sociološku strukturu. Jeste, Jugoslav. Jugoslav Terić. Nezrela lutalica i propali student, ali ipak Jugoslav. Izgleda da se danas imena ne daju po propalim državama? Mislim da nikad i nisu. Znate li nekoga ko nosi ime propale države i još je odličan sinonim za tu mrtvu ideju?Kad malo bolje razmislim imena se ne daju ni po viševjekovnim državama koje su ‘žive’. Ima li neko da se zove Španija, Maroko, Holandija, Škotska, Zimbabve, Indonezija ili Nepal? Izgleda da nema niko ime po državi osim onog prokletog i genijalnog Dalija. Nije mu bilo dovoljno što je pokupio svu slavu nego je morao i da ima ime po živoj i prelijepoj državi. Gotovo do bijesa mu zavidim. A šta je sa Jugoslavijom? Znam samo jednu stvar- Jugoslavija is not dead! dok živi bar jedan haotični fosil Jugoslav.

Nekada se desi da kada izgovorim ime, ljudi po automatizmu počinju da sažaljevaju. Ne znam da li mene ili sebe ili tu prošlu balkansku aferu. U svakom slučaju je zanimljivo. Danas je prvi maj, praznik rada. Krenuo sam u matični ured ali danas nije ništa radilo. Htio sam da provjerim jesam li još uvijek sam. Jesam li još uvijek poslednji? Na ulazu u zgradu ugledao sam dobro poznato lice koštunjavog portira. I on je sa mnom živio tu priču poslednjeg Jugoslava. Nekako se zavezao za moju tragi komediju i sasvim spontano smo svaki dan počeli piti zajedno bez ikakvog razloga. Nekad bi mi tako čvrsto potvrđivao sve sumnje, da je prekasno i da je previše vremena prošlo i kako se više niko te Jugoslavije gotovo i ne sjeća. U drugim situacijama smo se savršeno užareno nadali da se baš u tom času radja novi Jugoslav i onda bismo to proslavljali vatrenim zdravicama i dugim gutljajima. Ponekad nam se činilo da ga čujemo, mislili bi da dolazi. Veliki nasljednik Jugoslav. Obično smo sjedili i tumačili roditelje koji su užurbano prilazili da registruju djecu. Ti ljudi su bili posebni. Hiljadu puta smo pomislili da je to to pa bi odmah otrčali do ureda i onako gurajući se na vratima uzbuđeno vikali: Jel’ Jugolsav? Jel’ Jugoslav?! Matičarka bi nas samo značajno pogledala i rezignirano odmahnula glavom. Vratili bi se ožalošćeni u portirnicu, iskapili po jednu i u tišini bi nastavljali da očekujemo dok je dan izmicao dobro poznatom putanjom. Znali smo i drhtati od nade kada bi nam se činilo da dolazi otac koji će reći tu magičnu riječ. Bezbroj puta smo zamišljali kako izgleda taj svečani trenutak kada ponosni otac govori: Zvaće se Jugoslav! Probavali smo da tumačimo kako bi mogao da izgleda neko ko bi mogao tako da nazove dijete. Prolaznike sam dijelio po tome da li izgledaju kao da bi dali to ime ili ne. Ja sam o njihovim profi lima odlučivao i sumnjičavo ispitivao osjećaj za SFRJ i važnost koju bi nosilo to ime. Sve mi se na tome zasnivalo. Recimo, kada bih bacao novčić jedna strana bi bila glava a druga Jugoslav umjesto pismo. Lijeva cipela mi se zvala Jugo a desna Slavija, sobe u kući su se zvale po republikama i dugmad na jakni isto tako. Mislim da

Traži se Jugoslav!piše: Dejan Glavaš


20PROZA

sam sve ljude koje znam pitao da li bi djetetu dali to ime ili ne. Bilo je tu raznih odgovora. Od ubjeđivanja da takvo ime može markirati dijete zauvijek ili da nije prikladno sadašnjosti pa do insinuacija kako će se prijateljevo dijete prije zvati Eustahije nego Jugoslav. Na fakultetu sam uradio anketu sa sto ispitanika. Bila su samo dva pitanja. Jugoslav ili Jugoslava? Rezultati su bili poražavajući a objašnjenja krajnje infantilna. Tada sam se i ispisao sa fakulteta koji ne može da ima nijednog Jugoslava. Većinu vremena sam provodio sa portirom i satima bi se muvali bez ikakvog reda oko zgrade matičnog ureda. Mogli smo na kilometar da prepoznamo neobičnu ozarenost čovjeka koji je nosio ime. Juče smo pozvali čovjeka koji je tek dobio sina u portirnicu da proslavimo rodjenje jer je bila gužva u uredu. Prvo smo suptilno aludirali da dijete treba da se zove Jugoslav. Svako dijete! Onda smo mu pričali kako je dan prije došao jedan popularan glumac i dao djetetu ime Jugoslav a prije dva dana operska diva je dobila blizance i nazvala ih Jugoslav i Jugoslava. Novopečeni otac je začudjeno buljio u nas dok bi mu gurali već treću rakiju. Zatim smo rekli kako je u prošli petak jedan političar iz socijalističke partije, koji se naravno zove Jugoslav, čak trojici sinova dao imena Jugoslav II, Jugoslav III i Jugoslav IV a žena mu je na kraju promijenila ime u Jugoslava jer joj se činilo da nešto nije u redu sa njenim imenom. Čovjek je bio zabezeknut i ispivši petu rakiju počeo je da se znoji i izgleda dezorijentisano. Potpuno očajni počeli smo da ga molimo, preklinjemo samo da da sinu to ime. Glasno smo počeli plakati kada nas je nejasno odbio a zatim smo mu objašnjavali značaj tog imena za Balkan a i šire. Nikako nije mogao da razumije da to ime nosi i istoriju i budućnost u sebi. Nudili smo mu još rakije, kumstvo i prijateljstvo do kraja života. Nije mario. Zatim smo počeli da mu dajemo pare i sve iz džepova i satove i košulje i cipele. Dok sam naricao gurao sam mu cipele da ih uzme i vikao da se zovu Jugo i Slavija i nisam prihvatao ne kao odgovor. Nikako nije pristajao da nam ispuni tu želju koja nije bila samo hir ili nešto slično nego smo mu to tražili za opštu dobrobit čovječanstva. Onda smo neko vrijeme bili ljuti na tog nečovjeka a zatim smo ga molili da se sažali na nas ako je bar malo čovjek. Pa ućinićeš nam to, nismo valjda takvi ljudi da nećemo da pomognemo jedan drugom? - govorio je portir dok je klečao na koljenima. Dobacivao sam da šta god mu treba samo meni nek se obrati. Na kraju je i on počeo da plače i kuka kako ga žena i punica maltretiraju i kako su mu naredile

da da ime po nekom pradjedu iz njihove porodice a onda se zaplakao na sav glas mucajući kako je on htio da nazove sina po svom djedu ali ne smije od njih jer ne poslušati ih značilo bi najmanje nuklearni rat za početak kataklizme. Onda smo se sažalili na njega i zagrlili se sva trojica i plakali zbog ovako gadne sudbine. Na kraju smo se izljubili, natjerali ga da popije još jednu za sretan put i on se oteturao u pravcu iz kojeg je došao a da uopšte nije otišao u ured. Tek kad je bio predaleko shvatio sam da mi je odnio cipele a košulju sam negdje izgubio. Često su nam se dešavale ovakve scene i uvijek smo ako ništa ostajali začudjeni. I pijani defi nitivno. Uvijek su nas svi odbijali. Takvi su ljudi ovdje. Kao da nikada ništa za njih portir i ja nismo učinili. Pa ovom jednom smo obećavali da ćemo ako nazove sina Jugoslav podići kredit i napraviti bistu. I ta bista neće biti običnom čovjeku nego će biti spomenik tvorcu, ne poslednjeg, nego Novog Jugoslava. Na kraju ni on nije pristao. Jednom sam čak sreo i prijatelja iz gimnazije kome sam u četvrtom razredu pomogao da ne padne na godinu a on, nezahvalnik, neće ovo da mi učini. Pljunuo sam mu pred noge dok je nešto mumlao: Po mrtvom dedi moram, po mrtvom dedi... Pitao sam se ako daju imena po mrtvim ljudima zašto se užasavaju dati ime po mrtvoj državi?U aprilu sam odlučio matičarku da pozovem na večeru. Poslije večere u nekom restoranu priznala mi je kako joj se sviđam i da me odavno posmatra a onda je spontano počela da priča o bidermajerima i vjenčanjima. Znao sam da ne mogu nikada da budem sa njom, jer i ako bi jednoga dana trebalo da se vjenčamo pitao sam se ko bi nama bio matičar. Ne može ona da bude i nevjesta i matičarka u isto vrijeme pa da sama sebi postavlja pitanja kao matičar i onda trči oko stola i odgovara kao nevjesta pa opet nazad. Pa na šta bi to ličilo?! Nisam joj ništa rekao o tome a ona je nastavila da brblja prvo o nekom malom komšiji koji je presladak, zatim o sestrinoj kćerci i roze benkicama i gegicama da bi poslije sat vremena fi niširala pričom o maloj rodici koja je krenula u školu a još pije iz fl ašice hihi. Tako je doslovno rekla. Kunem se. Otpratio sam je do stana i pred zgradom smo se priljubili jedno uz drugo. Jugoslav i matičarka. Vidjela je da hoću nešto važno da je pitam i očekivala je sa osmijehom. Napućila je usne i zažmirila kada sam promucao šarajući očima po zemlji.- Ovaaaj, htio bih da te pitam nešto iako jee po-poprilično nezgodno (Čekala je) nadam se da ćeš


21

JUNG

PROZA

razumijeti (približila je lice) ovaaaj mislio sam da te pitam (počela je da drhti) a da li bi ti, mislim ono ako bi mogla kao, recimo kao, greškom da upišeš nekom djetetu da se zove Jugoslav? Zinula je, razrogačila oči, spucala mi šamar, dreknula: Šta ti misliš ko sam ja? Nisam ja djevojka za jednu noć! Naglo se okrenula kao u karate fi lmovima i čuo se samo onaj užurbani i tupi zvuk cipela klap-klap-klap-klap...Mislim da me nijednu riječ ona nije čula. Poražen sam se vratio kod portira. Jadao sam mu se kako više ne mogu da nosim taj teret poslednjeg Jugoslava a on me je tješio i hrabrio kristalnim čašicama koje su se prelivale. Nekad oko ponoći u alkoholnom delirijumu maštali smo kako bi portir i ja tog malog Jugoslava vodili na more, kupovali mu puzzle i lego kockice, razne enciklopedije i ruske bajke a kada je svanulo posvađali smo se ko od nas dvojice će da otvori račun u banci da na vrijeme počnemo štediti za Jugoslavov fakultet kad poraste.Sutra sam poslije iscrpnog mamurluka otišao kod portira. Poslije sat vremena ponovo smo bili razgranato pijani i širili smo maštanja. Portir je zaneseno i sanjarski pričao kako bi mu svako veče pročitao jednu bajku, zatim bi ga ušuškao, ugasio lampu i zatvorio vrata na kojima je ogromnim slovima pisalo Jugoslav Poslednji. Razgovarali smo i kako bi to tako trebalo da postane nešto kao nasljedna dinastija ali ne po prezimenu nego po imenu. Taj mali Jugoslav bi postao monarh u našem dvorištu koje bi se simbolično zvalo Jugoslavija. Bar dok ne poraste a onda mirnim putem širiti teritoriju. Ehh! - uzdahnuli smo duboko, uhvatili se za ruke i zaspali.Narednog dana smo ispočetka čekali tog Jugoslava koji dvadeset godina nije došao. Svakim danom smo sve više maštali i žudjeli za tim nestvarnim stvorenjem koje nikada neće doći. Ili možda upravo dolazi? Možda mu sada presjecaju pupčanu vrpcu. Ko zna.Portir je ubrzo dao otkaz i onda sam ja počeo tu da radim jer taj posao niko bolje nije poznavao. Portir mi je rekao da više ne može da sjedi u toj glupoj portirnici i da mora da ide. Rekao je da kreće da obiđe sve matične urede u bivšoj Jugoslaviji da vidi da se negdje slučajno nije rodio neki Jugoslav. Kazao je i da će im objasniti situaciju i da će ostaviti svoj broj svakom matičaru ako se rodi Jugoslav da mu odmah jave. Na kraju mi je obećao da ako ne nađe Jugoslava u bivšoj Jugoslaviji da će krenuti u zemlje nesvrstanih i njihove matične urede.

Na polasku 1000% ubijeđen mi je rekao da vjeruje da od dvije milijarde Kineza bar jedan mora da se zove Jugoslav. Potvrdno sam klimnuo glavom i sugerisao da vjerovatno i u Indiji ima također bar jedan Jugoslav jer i njih ima skoro dvije milijarde. Radosno se nasmijao i nestao.A šta ja da radim? Prvo sam cugnuo par rakija i počeo da šaljem oglase: Traži se Jugoslav, ne stariji od dvadeset godina, može i polovan. Onda sam u najtiražnijim novinama objavio oglas da nudim nagradu od hiljadu maraka onome ko nazove sina Jugoslav da bih na kraju potpuno razočaran objavljivao identičan oglas: Traži se Jugoslav - bilo kakav. Htio sam da upoznam bilo kakvog čovjeka koji se zove Jugoslav i da čujem njegovu priču. Narednih sedam dana mi se činilo da sam sam na svijetu. Kao da niko nije postojao i nikoga nije bilo briga. Iznenada mi se javio jedan starac, zvao se Jugoslav i htio je da se vidimo. Kada sam ga sreo odmah mi je bilo jasno o kakvom se čovjeku radilo. Izgledao je kao matori perverznjak koji čeka smrt. Kada sam ga pitao da mi priča o imenu i situacijama koje su ga pratile zajedno sa imenom odgovorio je sasvim nemarno kako mu se sa imenom nikada ništa posebno nije desilo a nije puno ni razmišljao o tome. Skamenio sam se nakon takvog odgovora a on me pitao, ubijeđen da ljigavost zvuči zavodnički, zašto sam tražio Jugoslava u oglasu. Pogledao me nastrano i uhvatio za ruku.


22PROZA

“Mislim da ćemo svi umrijeti” ponavljao je agonično jedan od stotinu ljudi koji su putovali kroz pustinje Južne Amerike. Velika grupa turista okupljena u želji za avanturom beznadno je putovala najsušom pustinjom svijeta. “Provod.” Mislio je jedan prilično nizak i mršav član grupe. “Provod, kako da ne…Haj’mo u pustinju, proširivanje vidika, drugi pogled na svijet, otkrivanje istine…kako da ne”.San Pedro de Atacama, bio je cilj skupine. Mali gradić nastao oko jedne oaze u pustinji Atacama, inače favorit turista koji su tražili, kako da se izrazim, nešto drugačije. Nešto drugačije su i našli, kad im je vodič igrom slučaja poginuo u samozadovoljnom demonstriranju opasnosti škorpionovog otrova. Eh ti vodiči, oni znaju stvari. Uživaju u objašnjavanju svake sitnice i osjećaju nadmoć nad priglupim društvom turista. “Koštat će te glave“, govorila mu je mati dok je još kao mali bio najbolji u razredu. Sve petice! Sve do jedne, a danas leži mrtav u pustinji Atacama. Svojom smrću osudio je stotinu drugih ljudi na smrt. Jedan škorpion, stotinu i jedan čovjek – solidan omjer za škorpiona.“Mislim da ćemo svi umrijeti” ponovio je agonični čovjek, kojeg ćemo nazvati “Agonija”, ne zato što je utjelovljuje, nego zato da se igramo malo riječima. “Provod, a evo me sada s hrpom Holanđana, glupi Holanđani s svojim glupim liberalnim stavovima i još glupljim žutim glavama”, mislio je mršavi mali čovjek. “Pogledaj ih, izgubljeni, smušeni, bez smisla za život, gladni, žedni, jadni, puni para…da, puni para, džaba sad pare, džaba sad euri, nema prodavnica – depresija! Kao početkom dvadesetog stoljeća, divota, ma i nije mi tako loše…” Ljudima je lakše kad vide druge ljude kako pate, pa čak i ovdje, u po nedođije, jedan mršavi mali čovjek olakšavao je svoje srce tuđom patnjom. Tuđom a svojom. Baš smo napredna rasa. “Mislim da se moramo organizovat kako bi povećali svoje šanse za preživljavanje!” Mudro je prozborio žuti, pjegavi Holanđanin. “Mislim da ćemo svi umrijeti, pogotovo bez vodiča, treba nam vodič…”, u agoniji prozbori Agonija. “Negativnim mislima nećemo daleko dogurat”, odgovori Žuti (kojeg ćemo od sad zvati Žuti). “I zamolit ću te da prestaneš bit

agoničan.” Žuti je bio rođeni vođa, znao je šta treba radit. Ne samo da je znao šta on treba radit, znao je i šta drugi trebaju radit, što je bila jaka kvaliteta u Holandiji. Žuti je, poput vodiča, imao sve petice u školi, njemu mati nije govorila da će ga doći glave. To je bilo pohvalno, Nijemci bi rekli “Andere Lander, andere Sitten” (Druge zemlje, drugi običaji). No, velike su šanse da će Žuti doživjeti sudbinu vodiča, ali eto pustit ćemo ga da vodi.Žuti je naredio da se napravi nekakav red. “Hoću da vidim nekakav red” su bile tačne riječi. Skupina je sjela u krug, sa Žutim na čelu (kruga). Počeo je znameniti govor koji će generacije turista prepričavat jedne drugima (ili bi trebale u nekom alternativnom univerzumu).”Drage moje kolege, okupio sam vas ovdje s jednim ciljem, da odvažno odemo gdje još nitko nije otišao, da istražimo čudne, nove svijetove…” U tom ga trenutku Mali Mršavi, koji je sjedio nasuprot Žutom, prekinu: “Ajd molim te nemoj započinjat svoj govor tuđim riječima…” I Agonija doda brzinski na to - da će svi umrijeti. “Htio sam počet s nečim što će svi razumjeti, a vi istočnjaci što ne razumijete prave ljudske vrijednosti ste sami sebi krivi, sloboda se mora uspostaviti, slobodu ne možemo jednostavno imati!”, ljutito odgovori Žuti. Mali Mršavi pogleda u pod, sjeti se jednog trenutka iz škole kad se bunio protiv učenja suvišnih podataka iz historije, te prešuti Žutin komentar. Žuti je predložio demokratsko glasanje za mjesto novog vodiča, pomagača novog vodiča, uspostavljača reda u slučaju neslušanja novog vodiča, sekretara vodiča, sakupljače hrane i vode, pomagača sakupljača hrane i vode i ekologa, koji bi trebali čistit nered koji će skupina napravit po pustinji. Mali Mršavi je odlučio ne glasat jer je znao ishod, digao on ruku ili ne. ”Izabrat će ovog glasnog orangutana, proklete primate, mogao sam ih komotno i ja vodit, al’ neka…doći će im glave svejedno, a ja ću se snać, pravit ću se da slušam Žutog, a radit ću po svom…da…ipak najbolji vodič sam sam sebi, uostalom, ne mogu biti puno gori od onog prošlog.” Kao što je i pretpostavio, vodič je jednoglasno postao Žuti, s obzirom da je bio i jedini kandidat. Da ne bi gubili vrijeme, Žuti je odredio i tko će biti na svim ostalim

“Mislim da ćemo svi umrijeti”piše: Nikola Žilić


23

JUNG

PROZA

pozicijama. Svi se složiše. Noć se spuštala nad Atacamsku nedođiju, pijesak se naglo pođe hladit i skupina polako pođe upadat u neku vrstu straha, pomiješanog s glađu i općim osjećajem beznađa. Jedan od ekologa pade na koljena. “Bože, ako te ima u ovoj prokletoj pustinji, pomozi nam, nismo mi loši ljudi, imam ženu kod kuće, mislili smo imati i dijete čim recesija završi, znaš kako je, nema se, a i oni krediti pritišću, al čim dođem kući skočit ću na ženu… imat ćemo dijete…ma ne! Dvoje djece! Nazvat ćemo ih Gabrijel i Marija, ići ćemo u crkvu svake nedjelje, ma i petkom, otići cu i u Irak ratovat protiv tvojih neprijatelja, da to ću uradit…oslobodit ću one ljude po Iraku, jadni oni ljudi! Vidiš da ću učiniti mnogo dobra, ne brini, sve ću uradit, samo me uputi kući!” Netko mu nježno spusti ruku na rame i tihim šapatom reče: “Ne brini, mislim da ćemo svi i onako umrijeti…”Sklupčana grupa turista tresla se pod zvjezdanim nebom Atacame. Grci! Jadni Grci, toliko kulture poteklo je iz njihovih umova, toliko želje za osvajanjem svijeta, toliko genija. Danas se jadni Grci čupaju iz ekonomske krize, ne zato što je narodu loše, nego zato što je svijet rekao da ne mogu biti u takvoj krizi. Nije ni prosjaku loše dok kraj njega ne prođe netko i sa sažaljenjem ga pogleda. Možda prosjak uživa na toplom asfaltu, ispružene ruke, koja para padne za pašetu i bocu pive, dani se nižu, bit će bolje jer ne mož biti gore. Ti bi Grci najradije sviju zamolili da ih puste na miru, ali se to neće dogoditi, ne u svijetu gdje svi moramo biti jednaki. Ti bi Grci rekli da su Holanđani hladan narod, neprijatan, ne bi rekli da su nekulturni, samo neprijatni. No tu noć sve bi te predrasude pale u vodu da su mogli vidjeti kako hrpica Holanđana u beznadnoj želji za toplotom trljaju svoja tijela jedni od druge (i sve to bez da je itko prije toga izglasao za tako nešto!).“Čuj ja da sakupljam hranu…pa na šta im ja to ličim? Predrasude, demokratsko društvo puno je predrasuda, sve se vrti u krug, bogati-siromašni, bijeli-crni, kršćani-muslimani, pa opet bogati i siromašni, nema crnih ovdje među nama, hah, još bi i to falilo, vjerovatno bi izglasali da nam crnac bude vodič, da pokažemo kako smo liberalni…kako da ne, to su predrasude prema bijelim ljudima, bijeli ljudi imaju predrasude prema bijelim ljudima ovih dana…koja stoka, nema ni muslimana…još bi i to falilo…ali nađu se predrasude uvijek…e moji Holanđani, koja ste vi karikatura...” Mršavi Mali jedva je oka sklopio, ne od straha, beznađa ili čega već, nego od hladnoće,

čvrsto je odbio spavat u naručju nekog smrdljivog Holanđanina samo zato da se ugrije. “Ma ionako ćemo svi umrijeti”, pomisli ovaj put Mali Mršavi.“Vodič je mrtav!”, vrisnu glas glavnog pomagača vodiča. I zaista bi tako. Gomila se okupi oko mrtvog tijela novog (sada već starog) vodiča, koji je umro iz nikom poznatog razloga. “Mislim da ćemo...”, no poznatu frazu prekide pomagač vodiča (kojeg ćemo sada zvati Pomagač), “Šuti! Šuti! Nećemo svi umrijeti, preživjet ćemo, ovo je samo nesretan slučaj, NESRETAN SLUČAJ!” Gomila je pala u agoničnu euforiju, svi osim Agonije i Malog Mršavog počeli su sazivati razne bogove, svece, svete spise i razne biblijske događaje u pomoć. Pomagač uzaludno pođe smirivati poludjelu gomilu: “Mi smo Ljudi! Ljudi se uvijek snađu!” Istinitost života se tako lako iskrene u riječima čovjeka da sama istinitost u očima posmatrača počne ličit na neku jako kvalitetnu satiru. Vodič je mrtav, živio Vodič! “Pa zar smo tako klišeasta rasa…”, pomisli Mali Mršavi. Dan je već bio na pola puta da postane noć, kad je plač, jecanje i molitva prestala. Današnji zadatak je bio pronaći vodu i hranu. Ono malo zaliha što su turisti ponijeli s sobom nestalo je tokom prošle noći.” Bolje potrošit sve odmah sam, nego dijelit, bolje da jedan preživi kako treba, nego da dvojica umru jer su djelili jedan obrok, ima smisla, moralno je…”, bila je misao…skupine. Mali Mršavi i Agonija pošli su u potragu za hranom, dok je skupina ostala razmatrat situaciju i pregovarat daljnji tok putovanja. Nakon dva sata portage, Mali Mršavi i Agonija htjeli su objasniti ostatku skupine da hrane i vode nema jer se nalaze u najsušem dijelu planete zemlje. Također su im htjeli objasnit da su bezveze trošili energiju na to, jer su oni znali da neće ništa naći i da bi možda dobro bilo pokrenut se s mjesta, umjesto pregovarati, htjeli su im i reći da je bitno ostati normalan i pribran i ne radit nerazborite stvari. No odjeća pokojnog Vodiča već je bila zapaljena lagano pržeći Vodiča nabodenog na dugačak štap. Ipak, izglasali su tako. Večera je spremna.Nakon oblitate gozbe bilo je vrijeme za počinak. Novi vodič (Vodič) pomno je pregledao kamenje i pijesak na kojem je namjeravao spavat, nesretan slučaj…ni sam to nije vjerovao. Skupina je izmolila zahvalu bogu na još jednom preživljenom danu i stisla se u namjeri da sklope oči nakon napornog dana. Čak je i Mali Mršavi legao (sam, doduše) na počinak, previše je iscrpljen i gladan bio da se trese od hladnoće. Samo je Agonija sjedio i gledao u daljinu, i pomislio:


24PROZA

“Pustinja…ne postoji dok mi ne stanemo u nju. Je l’ onda i Evropa ne postoji ako nitko ne živi u njoj? Je l’ onda ni hrabrost, čestitost, rad i sve u nebesa dignute ljudske vrijednosti - ne postoje - ako nas nema? Zašto onda kažu da su te vrijednosti bezvremenske, poput zakona fi zike? Ništa ne bi bilo bezvremenski kad bi mi bili bezvremenski ili kad nas ne bi ni bilo…” Izvadio je ćuturicu s vodkom i komad papira, potegnuo gutljaj i zapisao svoje misli. Smiješak mu se spustio na lice, bio je zadovoljan svojim mislima, da nisu okolnosti kakve jesu, možda bi rekao da je sretan.

“Ljudi, Vodič je opet mrtav!” zbunjenim glasom reče jedan od uspostavljača reda (Uspostavljač). Umro je tokom noći, u snu, nije ga boljelo. A možda i jest, zar je bitno sad? Jutro je počelo sahranom, a nastavilo se doručkom. “Vrijeme je da krenemo”, reče Uspostavljač s trunkom odluke u glasu, “inače ćemo svi umrijeti ovdje. Tko je za?” Skupina se složi, još jedna odluka je izglasana. Sad je još samo potrebna sjednica i dogovor o smjeru, vremenu i načinu putovanja. “Ti!”, Upostavljač je uperio prst u Malog Mršavog, “Ti si od sad novi pomagač uspostavljača reda.” Mali Mršavi nije stigao reći ne, jer se skupina jednoglasno složila. Tako ti je to kod glasanja, imaš slobodu da budeš što želiš jer nema diktatora koji ti može zabranit. Zato postoji jedan drugačiji oblik diktatora – ime mu je (neobrazovana) gomila, a njegove odluke su za razliku od diktatorovih…demokratske. “Reci nam sada” odvažno, smjelo, mudro i glasno reče Upostavljač Vodič, “gdje ti misliš da trebamo ići?”

“Ja mogu odlučit o nečemu…sad ovog trena ja mogu ovoj stoci pokazati kamo trebamo ići! Imam moć da to učinim”, usplahireno pomisli Mali Mršavi. Po prvi put u njegovom životu njegov glas nije bio dio većine, nego je sam po sebi imao vrijednost. “Napokon sam dostigao nešto u svom životu!” “Trebali bismo krenuti prema sjeveru jer...,” tu ga prekide Vodič. “Gledajte ljudi, da ne fi lozofi ramo previše sada, krenimo prema Zapadu, ne možemo pogriješiti.” Svi se složiše. Mali Mršavi zapanjeno je gledao u gomilu otvorenih usta i prije nego što je progovorio, nježna ruka mu potapša rame: “Ne brini, mislim da ćemo svi ionako umrijeti”. Noć se približavala, a gomila se tek spakovala. Krenut će u cik zore, već je prekasno za bilo kakav poduhvat, ima vremena.

Gomila se brzo postavi u standardni položaj. Neki je vjetar puhao, bilo je posebno hladno večeras. Pustinja je nemilosrdna. Svi su polako tonuli u san, osim Malog Mršavog. “Pa dobro, nije sve tako loše…”, mislio je. ”Sutra ću reći nešto bitno, slušat će me…stoka. Nije bitno tko je najpametniji, bitno je tko je najglasniji. Prokleti Holanđani, prokleta demokratija, ne može se ovako živjeti. Kakva je to sloboda? Uspostavljanje nekakve slobode, reda i bratstva, napredak civilizacije, težnja ka dobru. Neki umjetni osjećaj da možeš nešto promijeniti. Sve je opet u rukama nekog glasnog orangutana. Samo zato što kažemo da smo civilizirani, ne znači da nismo odmakli od čoporske organizacije društva…mah, što se zamaram svime tim…” Mali Mršavi utonu u san, dok ga je Agonija gledao. Otvorio je ćuturicu i izvadio svoje papiriće. Opet smiješak.

Nakon obilatog doručka, Sekretar naredi polazak. Ali se gomila pobuni. “Čini nam se da će oluja, moramo naći sklonište!” Oni se složiše. Stotinjak metara udaljena stijena savršeno je služila kao skrovište. Kako su je našli tako brzo, nitko ne zna. Je l’ bitno? Možda ćemo pročitat jednog dana u Agonijim papirićima…Visoka, smeđa stijena je skrivala udobnu pećinu u kojoj se gomila smjestila. Mali Mršavi šetao je oko stijene lupkajući štapom po kamenju. “Sve mi neki osjećaj govori da me neće slušat…Možda bih trebao biti glasniji, možda bih se trebao nametati više! Ali to je protiv moje prirode…nisam ja takav” I tad se dogodi. Udario je štapom jedan poveći bijeli kamen iz kojeg prsnu voda. “ Eh jebiga,” pomisli Mali Mršavi.Noći i dani nizali su se sve brže. Gomila je sve više poprimala oblik nekolicine. U jednu ruku hrane je bilo sve više, s druge strane opstanak je postao sve upitniji. Mali Mršavi je poziciju pomagača uspostavljača reda shvatao sve ozbiljnije. Nažalost, ostali nisu. “Što ti je čovjekov ponos, ne bi oni mene shvatili ozbiljno da sam im zadnji izlaz…ali eto, vrijeme će pokazati, slušat će oni mene, pametan sam ja, znam da jesam…znam.” Agonija ga je gledao s podignutom obrvom. Razmišljao je o nečemu bitnom, o nečemu što bi moglo promijeniti shvatanje ljudske egzistencije, mozak mu je radio punom parom, misli su se rađale iz sekunde u sekundu, bio je blizu rješenja. Još jednom je tiho, ovaj put samo za sebe prozborio: “Mislim da ćemo svi umrijeti.” Tad je i noć pala, naglo, neočekivano.

“Ljudi Vodič je…” Mali Mršavi se okrenu, iza njega je


25

JUNG

PROZA

stajao samo Agonija koji ga je gledao s smješkom. “Mrtav?”, upita Agonija. “…Da, mrtav, nekako...” Bio je to umirujući moment za Malog Mršavog. “ Šta sad?” Upita Agonija. “ Sad idemo na Sjever.” Sjetno stiže odgovor. “Dva kilometra odavde je San Pedro de Atacama.”, reče Agonija. “Haj’mo doručkovat onda prvo.” “Ili da popijemo prvo kafu u gradu?” Bit će tesko odlučit kad su samo dvojica, znali su to. Agonija je izvadio ćuturicu i papirić i ostatak dana pisao. Mali Mršavi je zamišljeno sjedio i gledao prema Sjeveru. “Navikne se čovjek na sve, sve će imati smisla dok god sami sebe uvjeravamo da ima, pa i to glasanje njihovo, nije ni tako loše…” Mali Mršavi zaspa. Agonija izvadi drugu ćuturicu, nagnu se nad Vodiča i sasu mu 2 kapljice u usta. “Izglasat se mora, navikli smo tako.”


26ZNANOST

Ukoliko malo pažljivije pogledamo razvoj nauke kroz historiju možemo lako doći do zaključka da je svaki napredak ljudi obilježen razvojem nauke kao takve, te ako našu skoriju prošlost sa aspekta istraživačko naučnog napretka razdjelimo na približne periode od po stotinu godina – primjetićemo kako je skoro svaki od tih perioda napretka potaknut svojevrsnim big bang-om znanja u pojedinim naučnim oblastima. Do kraja današnjeg nam stoljeća je ostalo nešto malo više od osamdeset devet godina i jedna od naučnih disciplina koja bi mogla ponovo da ima efekta na ljude kao jabuka na Newtona (btw jabuka je samo mit) je nanotehnologija.

SitnoUkoliko pokušamo da dođemo do odgovora šta je to nanotehnologija prvo moramo shvatiti zašto je ovo naučna disciplina u kojoj važi postulat o tome kako je veličina važna, te o kako malim veličinama se uopšte radi. Sa etimološkog aspekta riječ nano potiče od grčke riječi nanos, što znači patuljak. Osnovna SI mjerna jedinica za dužinu je metar (m) što predstavlja dužinu putanje koju svjetlost pređe za jednu sekundu (1 / 299 792 358). U praktičnoj primjeni potrebno je varijabilno izražavanje (većim ili manjim veličinama) osnovnih mjernih jedinica, te su uvedene dekadne odnosno decimalne jedinice

koje se izražavaju prefi ksom (dekadnim odnosno decimalnim faktorom kojim se množi jedinica) te su umetnute pred oznaku jedinice. Sve ovo nas dovodi do zakljucka da kada nano (10-9) pridodamo metru dobijemo veličinu koja je jednu milijardu puta manja od osnovne veličine. Radi lakše ilustracije o tome koliko je nano stvarno „malo“ uzećemo primjer crvene krvne ćelije koja je približe veličine 2500 nanometara. Nanotehnologija se bavi veličinama od jednog do stotinu nanometara.Godine 1959. fi zičar Richad Feyman je održao historijsko predavanje američkom Udruženju fi zičara, a njegovu osnovu činila je ideja o minijaturizaciji tehničkih proizvoda te vjera u manje ali i moćnije naprave koje će čovijek u budućnosti praviti. U sedamdesetim godinama prošlog stoljeća japanski profesor Norio Tanaguchi prvi upotrebljava termin nanotehnologija u smislu konstrukcije materijala sa nanometarskom preciznošću. Desetak godina kasnije, tačije 1986. godine američki inžinjer K. Eric Drexler u knjizi „Engines of Creation“ defi niše pojmove, u tom periodu hipotetičke, molekularne nanotehnologije. Atomi predstavljaju osnovne gradivne blokove materije u našem univerzumu, mi i sve oko nas je sastavljeno od atoma. Koliko god nanometar bio mali, još uvijek je ogroman u poređenju sa atomima čiji prečnik iznosi 0.1 nm. U predavanju nazvanom „Small Wonders: The World of Nanoscience“ dobitnik Nobelove nagrade Dr. Horst Störmer kaže kako su nano omjeri mnogo zanimljiviji od atomskih jer predstavljaju prvu tačku na kojoj možemo početi graditi korisne stvari.Danas nanotehnologija predstavlja interdisciplinarnu oblast – hemičari, biolozi, fi zičari i inžinjeri elektrotehnike sarađuju u istraživanju ove oblasti, prije svega zato što je funkcionisanje ovako sitnih čestica poprilično drugačije od onog koje vlada u većim razmjerama. Tu vlada kvantna mehanika, što znači da ponašanje čestica nekada može biti kontradiktorno zdravom razumu. Mi ne možemo

Nanotehnologijapripremio: ELDAR HASANBAŠIĆ


27

JUNG

ZNANOST

došetati do zida te se instant teleportovati na drugu stranum, ali elektron nano veličine može – to se naziva elektronski tuneling. Za bavljenje nanotehnologijom potrebno je da zaboravite svo svoje znanje o konvencionalnoj hemiji i fi zici te počnete od samog početka. Nanožice i karbonske nanocijeviTrenutno naučnici nalaze dvije strukture kao elementarne za daljnje istraživanje i razvoj nanotehnologije, to su nanožice i karbonske nanocijevi. Nanožice su žice sa veoma malim promjerom (može biti mali do 1 nanometar) i naučnici se nadaju da će ih iskoristiti za izgradnju sićušnih tranzistora koji bi se koristili u računarskim čipovima i drugim elektronskim uređajima.Karbonske nanocijevi možemo zamisliti kao mrežu atoma u obliku pravougaonika savijenu u oblik cijevi. U zavisnosti od ose po kojoj je mreža savijena razlikujemo tipove nanocijevi, te u zavisnosti od tipa nanocijevi razlikuju se i svojstva iste - poput elektroprovodnosti i čvrstine. Odgovarajuće pozicionirani atomi unutar ove cijevi omogućavaju karbonskim nanocijevima do stotinu puta veću čvrstoću u odnosu na čelik uprkos činjenici da su šest puta lakše.

Upotreba karbonskih nanocijeviSvojstva koja karbonske nanocijevi imaju čine ih izuzetnim u izradi budućih materijala za konstrukciju aviona ili automobila. Smanjenje težine te povećanje čvrstine povoljno će uticati na sigurnost putnika i smanjenje potrošnje. Upotreba ovih materijala dobro će doći i u građevinarstvu, gdje će ojačanja karbonskim cijevima doprinijeti ukupnoj stabilnosti spojeva velikih dijelova budućih građevina. U elektronskoj industriji nanocijevi su također toplo primljene, te one predstavljaju takozvane balističke provodnike koji su u mogućnosti da prenose energiju bez skoro ikakvog gubitka iste. Opcija višeslojnosti karbonskih nanocijevi dovodi do zaključka kako bi iste mogle biti iskorištene kao zamijena za silicijumske provodnike čime bi se poboljšala elektroprovodna svojstva elektronskih komponenti.

U biomehaničkom smislu, ugljeničke nanocijevi pokazale su se kao vrlo dobre za rekonstrukciju mišića. Štaviše, posebne strukture nastale od nanocijevi pokazuju mogućnost istezanaj pedeset do stotinu puta veću od prirodnog mišića čovijeka. Različiti senzori mogu se izgraditi upotrebom nanocijevi te na taj način dobiti veoma osjetljivi sklopovi, koji se kasnije mogu koristiti za vještačke udove, transfer električnih impulsa od i ka mozgu ili kao detektori supstanci unutar organa i tkiva.Zanimljiva primjena nanocijevi u svakodnevnom životu mogućnost ugradnje u običnu svakodnevnu odjeću, čime dobivamo superlaku i superotpornu odjeću koja bi uz čvrstinu i lakoću imala i mogućnost odbijanja skoro svih vrsta ultraljubičastih zraka, kao i duže zadržavanje toplote tijela zahvaljujući odličnim

termalnim svojstvima.Naučna fantastika i nešto za kraj

Pomisao na budućnost nanotehnologije odmah

nas povezuje sa svijetom „Zvijezdanih staza“ u kojem je korištenjem mašina po imenu replikatori moguće proizvesti praktično bilo koji fi zički objekat. Iako ovo djeluje kao čista naučna fantastika, danas

mnogi vjeruju da je ovako nešto moguče (čak i ljudi koji

nisu trekiji vjeruju). Jedan od principa u

nanotehnologiji se zove molekularna proizvodnja i u budućnosti

mogao da predstavlja izuzetnu granu razvoja čovječanstva. Prvi korak u ovakvom smeru predstavlja razvoj nanomašina po imenu asembleri (eng. assemblers, sastavljači) koji, programirani od strane inženjera, mogu da manipulišu atomima i molekulima po volji. Jedna ovakva nanomašina nije mnogo moćna, ali milioni, milijarde i veće količine istih mogu da proizvedu veliku količinu materije radeći u isto vreme. Za početak, one će se replicirati, to jest proizvoditi sebi slične mašine i na taj način ispoštovati eksponencijalnu progresiju rasta dok ih ne bude dovoljno da mogu da se koriste za brzu proizvodnju materije. Princip koji se krije iza ovoga naziva se metod odozgo-nagore (eng. Bottom-up method) i predstavlja čist način proizvodnje materijala. Ovakav proces je „zelen“ jer se materijali


28ZNANOST

proizvode bez primjesa i ne zahtjevaju korištenje dodatnih materijala, prije svega čiste vode. Nanomašine bi na ovaj način mogle da proizvode i resurse kojih danas na Zemlji ponestaje ili su u opasnosti. Ipak, treba uzeti u obzir da su primjene novih tehnologija ove vrste u domenu nepoznatog i da te egzotične ideje predstavljaju puku teoriju, bez sigurnosti u predviđanjima. Upravo iz tog i drugih razloga nanotehnologiju prate mnogi rizici, strahovi i etnička pitanja. Eric Drexler je u već pomenutoj knjizi predstavio jedan apokaliptičan scenario u kojem se samoumnažajući roboti (nanoboti) nekontrolisano razmnožavaju koristeći sav raspoloživi ugljenik u prirodi (slikovito predstavljen u Stargate SG-1). Ovaj secnario nosi naziv „grey goo“, dok alternativni „green goo“ scenario ima sličnu priču, ali sa nanobotom proizvedenim od organskih materijala. Oba scenarija završavaju se tako što nanoboti progutaju Zemlju i unište čovječanstvo.Nanotehnologija donosi prednosti koje su mnogobrojne i veoma značajne za razvoj čovječanstva, ali dolazi dolazi i sa upozorenjem o pažljivom rukovanju jer kao i svaka nova tehnologija donosi veliku moć sa kojom dolazi velika odgovornost (pozdrav spidermanu).

Clark Kent


29

JUNG

ZNANOST

Znanstvenici na University of Liverpool dobavili su prvi eksperimentalni dokaz koji pokazuje da evoluciju snažno pokreću interakcije između vrsta, a ne adaptacija na okolinu.Tim je promatrao viruse koji su evoluirali stotinama generacija da bi infi cirali bakterije. Otkrili su da kada su bakterije mogle evolucijski razviti obranu, virusi su brže evoluirali i generirali su veću raznolikost naspram situacije kada se bakterije nisu mogle prilagoditi virusnoj infekciji.

Studija, po prvi put, pokazuje da je američki evolucijski biolog Leigh Van Valen bio u pravu sa svojom “Hipotezom crvene kraljice”. Teorija, koja je prvi put izložena 1970-ih, dobila je ime po odlomku iz priče Lewisa Carrolla “Alisa s one strane ogledala” - “Trebaš trčati koliko god brzo možeš kako bi ostao na istom mjestu.” Ta rečenica ukazuje na to da su vrste u konstantnoj utrci za preživljavanjem i moraju kroz vrijeme nastaviti s evolucijom novih načina samoobrane.

Dr. Steve Paterson, s University’s School of Biosciences, objašnjava: “Povijesno gledano, pretpostavljalo se da je evoluciju pokretala potreba za prilagodbom okolini ili staništu. Hipoteza Crvene Kraljice je poljuljala ovu teoriju ističući da zapravo prirodna selekcija proističe iz koevolucijskih interakcija s drugim vrstama a ne s interakcijama s okolinom.”

“Ova hipoteza pretpostavlja da su evolucijske promijene proistekle iz uzročno-posljedične veze adaptacija vrsta u stalnoj borbi za opstanak. Ova teorija je naveliko prihvaćena u znanstvenim krugovima, ali ovo je prvi put da možemo podastrijeti dokaze dobivene eksperimentiranjem sa živim bićima.”

Dr. Michael Brockhurst je rekao: “Koristili smo viruse koji brzo evoluiraju kako bismo mogli promatrati stotine generacija evolucije. Otkrili

smo da se na svaku virusnu napadačku strategiju bakterija prilagodila svoju obranu što je pokrenulo neprekidni krug koevolucijske promjene. Usporedili smo to s evolucijom na fi ksnoj meti, onemogućujući bakterijinu sposobnost prilagodbe virusu.”

“Ovi eksperimenti su nam pokazali da koevolucijske interakcije između vrsta rezultiraju genetički raznovrsnijim populacijama nasuprot primjerima gdje se domaćin nije mogao prilagoditi parazitu. Virus je mogao evoluirati dva puta brže kada je bakterijama bilo dozvoljeno da evoluiraju paralelno s njim.”

Tim je koristio visoko-propusnu tehnologiju DNK sekvencioniranja u Centre for Genomic Research (Centar za genomska istraživanja) kako bi sekvencionirali tisuće genoma virusa. Sljedeći stupanj istraživanja je razumijevanje kako se koevolucija razlikuje kada si vrste pomažu od one kada si štete.

Ovo istraživanje je objavljeno u časopisu Nature.

Izvor:http://www.znanost.com/clanak/znanstvenici-su-otkrili-pokretacku-snagu-evolucije#ixzz11bMLIvxP

ZNANSTVENICI SU OTKRILI

POKRETAČKU SNAGU EVOLUCIJE


30

Režiser: Kar-wai WongScenarista: Kar-wai WongGlumci: Brigitte Lin, Tony Leung, Faye Wong, Takeshi Kaneshiro, Valerie Chow…Godina izlaska: 1994

Film napravljen za manje od dva mjeseca tokom odmaranja od montaže Ashes of Time. Zamišljen kao rad fi lmskih studenata koji su upravo diplomirali i snimili ga najobičnijom opremom, oslanjajući se na prirodno osvjetljenje i dokumentarističke okolnosti snimanja niskobudžetnog fi lma.

Nakon rada na dva veoma skupa fi lma (i box offi ce fl opa) za Wonga je Chungking predstavljao povratak u djetinjstvo. Svojim načinom pripovjedanja Chungking ne spada u moderne gangster fi lmove, a ni u neki moderni ljubavni fi lm. Ovdje je riječ o spajanju žanrova i rastu Wongovog pouzdanja da stvara fi lmove kakve je od početka svoje karijere htio praviti.

Chungking Express je priča o dvije nekonvencionalne (i jedva povezane) ljubavne priče, obje sadrže po jednog usamljenog policajca koji se nalazi u komešanju urbanog epicentra Hong Konga. U prvoj se mladi detektiv Takeshi Kaneshio zaklinje da će pronaći novu djevojku prije no što istekne rok trajanja na konzervi ananasa. Na trenutak pomisli da je u tome uspio kada upozna Brigitte Chin-Hsia koja je ustvari preprodavačica droge u potrazi za izgubljenom pošiljkom. Zatim nas Wong naglo prebacuje na lakonskog Tony Leunga, “prašinara” u kojeg se zaljubi radnica fast food restorana u kojem on svakodnevno jede. Frustrirana prividnim

nedostatka njegovog interesa ona svoju privrženost i ljubav izražava tako što provaljuje u Leungov stan, te ga čisti i preuređuje i tako uživa u prilici (koliko god prolaznoj i prikrivenoj) da živi u njegovom svijetu.

Obje priče su jednako zabavne koliko i neobično privlačne. Ipak, zvijezda Chungking Expressa nisu ni glumci ni priča, već način na koji su predstavljeni. U suradnji sa svojim direktorima fotografi je Christopher Doyleom i Andrew Lauom, Kar-Wai Wong pretvara Hong Kong u zamućenu mrlju narandžastih neonskih svjetala i nepovezane iskrivljene slike, igrajući se s vrstama fi lma, ekspozicijom i brzinom na način na koji bi se drugi mogli poigravati sa scenarijem. Dodajmo tome pjesmu “California Dreamin’” grupe Mamas and Papas koja je stavljena na repeat i imamo fi lm koji je stavio Wonga na međunarodni plan (Tarantino je rekao da je plakao od sreće nakon ovog fi lma), a i fi lm koji ga ističe kao pripadnika nove generacije hongkonških režisera koji je upućen u pop-kulturu i koji napada tradicije. Dok se u drugim Wongovim fi lmovima može pronaći više emocionalnog odjeka, Chungking Express prolazi i uspijeva na čistoj nevinosti, entuzijazmu i stvaralačkoj slobodi, istaknuti trijumf stila nad supstancom koja daje život prljavim temeljima i kaosu u srcu modernoga Hong Konga.

Chungking express

RECENZIJA: ALEN ŠIMIĆ


31

JUNG

Pored Kaopa opet prođe ona strankinja. On spusti pogled na njenu zgodnu guzicu, ali pomisli na odvratnost njenih gaća što učini da se strese. Računao je da je mlada dama na putovanju, recimo, dvadeset i šesti dan, a da je ponijela pet pari gaća. Svake nek’ je nosila po pet dana, to je dvadeset i pet. Sada je došla u takvu priliku da je morala da bira najmanje prljave, tako da, obrni-okreni, morala je kojih šest dana nositi jedne te iste gaće. A mjesec juli. Temperature iznad trideset stepeni, tijela se znoje kao da se jebu. Još je sad otišla da piša, a ko zna, možda i da sere. Biohazardna opasnost. Toksik holokaust.

Sa smiješkom na licu pomisli kako voz zaustavlja neka zajebana sigurnosna agencija i upada u njega. Tim stručnjaka u specijalnim odijelima opkoljuje strankinju u klozetu vagona, stvaraju nesnosnu buku i deru se kao navijači. Jedan od njih vadi gajgerov brojač, a ovaj zapišti kao pipi alarm. Brkati narednik dovikuje s vana kroz megafon: „Dekontaminacija pizde mora biti obavljena!!! Nema oklijevanja!!!“ Provaljuju vrata i povaljuju je. Šutaju je nogama i psuju joj majku svakojaku, a onda je za kosu izvuku izvan voza. Strgnu joj šorcić i hlače, a iz njenog međunožja bljesne fl uorescentno-zelena svjetlost. Agenti vade bacač plamena i načisto spale strankinji pičku. Pomisli još za kraj kako strankinja viče: „Jadna ja, ode moja pička! Nikad se neću udati! Kuku majko!“ Vraćala se. Kaop joj pogleda u lice. Mogao je komotno i da ne pogleda, ništa ne bi propustio. Ona mu se nasmiješi i pozdravi ga. On otpozdravi. Pitala je da li smeta, a Kaop je slegnuo ramenima. Primijetio joj je fl eku na šorcu. Mogla je biti od bilo čega. Recimo od menstruacije. Kaop je jednom posudio svoje hlače jednoj klinki koju je upoznao noć prije i koja se načisto zaljubila u njega. Hodali su čitavu noć, zaustavljajući se tu i tamo tek da se pojebu. On joj je uzeo gaće i stavio u džep jer mu se strašno sviđala činjenica da je gola žena u njegovim hlačama. U suton ona ode da piša. Čuo je kada je uzviknula iza kamena, ali se nije obazirao, uvjeren da je neka dječija glupost u pitanju. Klinka je

izašla iz zaklona i rekla mu da je dobila menstruaciju. Kaop se smrknuo kao nebo što se zna smrknuti. Ona je probala izvaditi stvar rekavši da se to lako pere u mašini. On se na to smrknuo još više.Nema veze, jebo farmerke. – Ajoj, nemaš pojma kako mi je neugodno...

– Jebajiga, sad je gotovo. Opraće se. – Jel se ljutiš? – Ne ljutim. Hajmo

kući. – A ne, stvarno mi reci, mislim znam kako bi se ja... – Šta ti je bleso,

ne ljutim se. Dođi vamo (zagrljaj, poljubac). Jebo te hlače. Hajmo lagano.

Strankinja je bila slobodna da Kaopovo slijeganje ramenima razumije u svoju korist. Upoznali su se. Zvala se Jole i bila je iz Danske. Kaopu je laknulo kada mu je rekla da ne pije alkohol. Pozvala ga je da sjednu u njen kupe ili da se ona prebaci u njegov. On slaga praveći se da zna šta priča da je njegov kupe komforniji. Jole ode po svoj ruksak.Kaop je jasno vidio duge dlake ispod njenih pazuha kada je stavljala ruksak na raf. Ona mrlja na šorcu joj je od menstruacije. Kaop zgužva konzervu i otvori novu. Zapali još jednu i ponudi Jole. Ova oduševljeno prihvati. Očigledno su joj u Sarajevu nahvalili „Drinu“ kao da je ne znam ti šta. Kaop je poznavao određene likove koji su bili spremni u svakom trenutku da pjevaju hvalospjeve „Drini“ i sarajevskom pivu. „Drina“, to je bosanski malboro. Sarajevsko, to je treća piva u svijetu na tabeli. Govoreći to osjećaju glupavi ponos kao da su oni to lično motali i varili. Pored toga, dopada im se da tako govore jer time stavljaju do znanja da puše i piju. A možda to i nije tako? Ko ga jebe, kako god da je, Kaopu se ne dopada. Jole je oduševljena jeftinoćom u Bosni i Hercegovini. Ushićeno priča o tome, pomislio bi čovjek da se stvari džaba dijele kad je sluša. Bila je jako peglativna, a glas joj je bio visok i nazalan. Govorila je rafalno i mašući rukama kao luda. Kaop gotovo ništa nije ni progovarao. Tek tu i tamo. Pomislio je kako bi bilo kada bi istupio sada pred Jole sa konkretnim prijedlogom. Da kaže: „Jole, ja mislim da bi bilo dobro da ga ti sad meni popušiš.“ Da bude čelično hladan dok to izgovara. Možda čak i da ga odmah trzne i izloži kao ribu u ribarnici. Bilo bi to zanimljivo u svakom slučaju. Različitost njihovih kultura bi dala prostora Kaopu da se vadi. Mogao bi naprimjer reći da je to tradicionalni običaj između

KAOPpiše: SHITPIFTER

nastavak ...


32

prijatelja ili da se na našim prostorima tako dokazuje poštena namjera prema sugovorniku. U svakom slučaju, ona mu ne bi zveknula šamar. Ako i bi, Kaop bi je tada napao da je neobrazovana seljanka, kolonizator, izrabljivač, fašista, kurva, itd. Bilo bi to zanimljivo.Milijardu puta je pomislio da istupi sa konkretnim prijedlogom pred milijardu najraznijih žena. Učinio je to svega par puta, ali to nije bio on, nego demon pića koji tjera onog ko ga nosi da igra kako mu on kaže. Trijezan nikada. A toliko puta je razmišljao o tome. Prokleta učtivost što tjera čovjeka da glumi kao neka budala. Toliko potrošenog vremena za nešto što bi se moglo izraziti u jednoj jedinoj sentenci: „Daj da ti ga tresnem među sise.“ ili „Dajder da te jebem.“ Eventualno da doda „molim te“, ali nije neophodno. Bilo bi prekrasno kada bi to tako moglo.Zdravo neznanko, lijepo igraš večeras. – Ah, hvala lijepa, al nije to ništa!

– Šta misliš da se sklonimo negdje i vatreno se pojebemo? – Hmmm...

Idemo!

Jole je ubitačno dosadna mašina za brbljanje. Kaop poželi da je pijan kako bi joj iznio konkretan prijedlog o pušenju. Jole je opisivala kupolu Begove džamije pa je razmahnula rukama kao orao, otkrivajući pazušne amazonske prašume. Kaop poželi da ne poznaje učtivosti i da je pita zašto se nije obrijala ispod pazuha. Možda čak i da doda nešto uvredljivo, naprimjer jednu rečenicu u kojoj bi iznio svoj stav u kom zastupa mišljenje da se samo majmuni ne briju ispod pazuha. Nije se zaustavljala, očito je bila predugo sama. Njene gaće su minimalno šesti dan u upotrebi, a fl eka na šorcu je od menstruacije. Pička joj ima zube i oči, skrivene u znojavom i upišanom runu. Svemoćna civilizacija zapadne Evrope. Šest dana gaće, menstruacija na hlače. Pokuša da je obuzda tako što ode u vece. Od piva je pišanje najslađe. Nagazio je pedalu pored plastične šolje i pustio mlaz. Svjetlost je titrala u crnoj rupi, a voda se lijeno slijevala sa svih strana. Pomisli da je napravio grešku. Jole sada ima vremena za razmišljanje i gotovo je sigurno da će osuti paljbu čim se vrati. Možda je krajnje vrijeme da bude sasvim nepristojan i kaže joj da je dosadna. Mogao bi joj reći šta misli o njenim gaćama, šorcu i pazušnim jamama. Pustio je pedalu i izašao iz vecea.Neće joj reći, ali se dosjetio jednog lukavstva. Zastao je na vratima kupea i uhvatio se rukama za gornju ivicu štoka. Jole je mogla da vidi Kaopove pazuhe sa skraćenim dlakama. I ako je primijetila, nije

marila. Nastavila je da pegla kao sumanuta. Toliko se raskokodakala da je podsjećala na uzbuđenu kokoš. Usta joj se otvaraju i zatvaraju tako brzo da igleda kao hrčak kada žvaće. Imala je dug i strm nos, nimalo lijep. On je parao zrak zlosutno kao ajkulino peraje. Otvorio je novo pivo i sjeo u kupe. Utonuo je u neodređene misli, tako duboko da se trznuo kada je Jole rekla: „Bosnian people are very poor, but I can’t understand why? You have beautiful towns and nature, and bla bla bla...“ Eh, što li bože. Poželi da joj ispriča gorku priču, ali odusta. Reče samo: „They are stupid.“ Nek’ sama osmisli priču, ko je jebe. Kako on sad njoj da objasni da je to jedan pokvaren, neobrazovan i necivilizovan narod, da tu ljudi samo gledaju kako da za što više nerada prigrabe što više koristi, najčešće na uštrb bližnjeg svog, da će ovde svako svakoga prodati za sto maraka? Kako da joj objasni da taj narod može obmanuti svaka budala u odijelu, da su to ljudi koji svoj jad ne vide u tome što ne rade ništa, nego u činjenici da na istom prostoru pored njih postoje još neki narodi? Kako da joj objasni da je kriminal najraznijih vrsta prirodna odlika tog naroda, da su to ljudi kojima srce puca od sreće kad tuđe srce puca od zavisti, da je to zemlja u kojoj možeš da ukradeš šta god hoćeš i koliko god hoćeš, a da nikada ne odgovaraš za to? Ona to nikada ne bi shvatila, takav gadaluk je u njenoj zemlji tako davno prestao da ona to ne može više ni da zamisli.Jole se opet razblebetala nesnosno. Kaop poče gledati kroz prozor, ali ona se nije dala smesti. „Pa majku ti jebem bolesnu, zar ne vidiš da si mi mozak pojela kurvo!“, mislio je Kaop. Onda se naglo okrenuo i rekao joj da želi biti malo sam jer ima nešto važno da razmišlja. Primjetno se sjebala i zato mu je bilo drago. Pokušala je još jednom pitavši da li treba i stvari svoje da ponese, ili je mislio da ga ona ostavi na neko vrijeme, nekih petnaestak minuta. Kaop je rekao da misli da joj je bolje da ponese i stvari. Dodao je da mu ne zamjeri, a u sebi da se nada da mu je zamjerila. Jole se pokupi s osmijehom kiselim spužvasto runo njene septičke pizde. Na vratima se pojavi konduter.Što je bolan ne izjeba? – Neću, smrdi joj pička. – Ah tebe, smrdi pićka!

Pa normalno da smrdi, šta... – Jebiga, nešto sam posto gadljiv u zadnje

vrijeme. – Ih, da ja nemam posla, sad bi ja nju oštemo tamo u kupeu...

– Rekla je maloprije da se pali na ljude u uniformi. – Ćuj to? Alaha ti? –

Života mi. Al pička joj smrdi ko govno. – Hehe, a pali se znači na uniformu?

Jes vidio ti bezobraznice, huf! – Dašta radi, iskvareno je to do zla boga.

Treba je dobro sprčit da dođe malo pameti. – E pravo veliš, svaka ti ćast!


33

JUNG

Baš tako, treba nju neđe u sjeno pa cijelo selo zvat... Da ne prića sutra da

smo vaki il onaki! Ih!

Kaop je čuo konduktera kako trabunja gluposti na hodniku. Glupan, mora da je pravo zbrisao kod Jole i njenih kiselih gaća. A vala i neka je, zaslužila je da neko i nju upegla. Znao je on vrlo dobro takve osobe, one što ne mogu da se suzdrže od govora, one što svaki čas pričaju o sebi trudeći se da to ne izgleda kao samohvala. Dosadni ubogi ljudi željni da se izražavaju do iznemoglosti o svom liku i djelu. Jedan Kaopov poznanik je bio strahovit ekstrem te vrste. Svakodnevno je dovodio ljude oko sebe u nezgodnu situaciju da mu govore da je dosadan, ali sa njim nije bilo druge. Niste ga mogli prekinuti, on kad uhvati nit, on plete kao automat. Kaop ga je jednom uspio pitati da li je svjestan koliko je naporan i odbojan. Ovaj je prešao preko toga lako kao preko mrtve mačke i nastavio sa svojom ubitačnom naracijom koja je počela kafom, a nastavljala se historijom, slikarstvom, arhitekturom, poljoprivredom, običajima, religijom i tako dalje. Ko nije iskusio užasa, nek se nađe koji put sa nekom ovakvom osobom, pa će da vidi šta znači mučenje.


34POEZIJA

On je bio ulični obućar.Đuca šuster.

Kad je napunio osamnaest - oženili su ga.Žena je bila starija. Sa sela.

Vremenom su cipele postale jeft inije od popravke.Došla su i djeca.

Đuca je kupio kamion.Obišao je Jugoslaviju.Uzduž sedamdesetih,

poprijeko osamdesetih - tako je govorio.

Jedne noći samo mu se spavaloParkirao je kamion.

Morao je voz da ga podsjeti da su to šine a ne parking.

Sutra su ljudi koji žive pored prugečitav dan skupljali kafuiz rasturenog kamiona.

Đuca

DEJAN GLAVAŠ


35

JUNG

POEZIJA

Četvrtak je.Danas nije četvrtak.Bilo bi lijepo da jeste.

Da pored ova dva četvrtka sedmičnoimamo bar još jedno četiri četvrtka.

Pa skoro da čovjek poželi da je svaki dan četvrtak.Ali neka, bolje je ovako.

Dovoljno je šest sedmično.I recimo, jedna srijeda, čisto onako,

koja svakog trenutka može da se pretvori u četvrtak.Pet do dvanaest, dvanaest, eto ga novi četvrtak.

Riža u vazduh, meso, alkohol… Stigao novi četvrtak!

- Sretan novi četvrtak!- Hvala takodjer!

- Sretan novi četvrtak!- Hva… Cijanid!

Nej hoda u različitim čarapama kroz grad

i kupuje samo tamno plave čarape. Jednom godišnje. Četvrtkom.

Niko ne smije pitati zašto tamno plave. Odgovor bi se odmah zaboravio (fungave?)

zato je bolje ne pitati zašto.A ove različite nikako nisu bile tamno plave!

Neko bi rekao da nije ni četvrtak nego ponedjeljak.

Ponedjeljak - stvarno nema smisla.Nedjelja - ni pod razno.

Subota - bubota. Toliko o njoj.Petak.

E, petak je jednoga dana hodaoi samo je nestao i od tada ga traže.

Neki gadovi mrze što se četvrtak tada nije završio.Srijeda samo što nije postala haos

i pretvorila se u četvrtak.

Šta još? Utorak!

Taj gadni, mrtvi utorak.Ali, dobro je!

Utorak je četvrtak a svaki četvrtak je četvrtak

tako da nema dalje rasprave.

Četvrtak Čarape

DEJAN GLAVAŠ


36POEZIJA

It is easy. Th ey look just fi ne.

No harm,I am keeping the distance.

It helps. I smile.Th ey smile and I smile

when they do.

Piece up.

It is easy.

Juts fi ne.

A voice inside me,portentous involved expression,

aguish sallytrough the night;

it is but a futile attempt to alter time.

Vamp.

I vamp you vamp,we stitch

fi ne draw,botch our walks

we patch our talks.

It is easy.

Piece up.

Particles of the sky are fallingfalling on you.

Tittles of emergencyurgency

need.

It all seems just well,by the book,

all fi ne.

Th ere is no imbgorlio next,there is no peril, no

threat. All this is benevolent

completely innocuous,benign.

Th ey look just fi ne.No harm,

I am keeping the distance.It helps. I smile.

Th ey smile and I smilewhen they do.

Piece up.

It is easy.

Vampyour shoes.

Th ey need it.

Another Spring is here,and you know how much you

like to walk.

We didfi ne draw,

we patched our talks.We botched our walks.

Piece up.It’s not

hard.

Teneo Nostrum

IRENA SAVIĆ


37

JUNG

POEZIJA

...And then, suddenlyhe raised his tone, yelled in high

pitch‘’Shushhhh, do not say another

word, do notmove

don’t breathe.’’

She silenced, paused for a momentand let the most primal screem out

of her lungsdeafening the silence

and his pathetic hiding.

How could she care nowwhy should she dare

nowto put her trust behind the

ever-present lust formess and chaos,

for poetic and most personal ending of her story.

He could not make up stories,he was not able to, could not do it,

he ‘’was not like that, oh no,that was lame, what a shame, oh

what a shame to waste time invent-ing

some imaginary lives.’’He always used to say that.

It made her mad and beyond!

(he lived as a stock character in all of her workssometimes mingling in a group of

fellow-clerks),

but most of the times he hanged out with the biggest of

all jerks.

Poor thing. He was a real person, of fl esh and

blood,

he was.

Th is all was not some kind of her personal vendetta

it was not spite nor malice,

it washow she saw him.

She screamed and screamed but nothing

seemed to have changed.He still looked ‘a bit’ derranged cautious and strange, mad with

alertness.

She only thought she screamed out loud,

but she did not, she imagined it, then

wondered why, why not for real? Why always like that?

Th en something made her smile.

‘’No, I am too proud. And pround of my pride, so

I will let you crawl. Crawl, nowgo on,

the end is all the same andthis is all a game, anyway

it’s a gamejust a game to play.’’

He crawled away, he did,she was pleased she could end it

aloneand not because he was gone,

she could not care less about that, not her.

Th e thought of bringing such miz-erable

creature with her to meet Death

made her shiver as Death makes Other people do.

It was a fi rst story in her writing-life

for which she would not be the writer of those

fi nal moments and words.She knew the ending before all

would,but also that it should remain her

own private story,full of grace and fi nal speck of glory

that victory over oneself brings.

‘’It is my life to live, the death is also mine

just the same.and well, I shall not crawl away

nor shall I allow someone to sway the sword at me

beforeI do it myself.’’

IRENA SAVIĆ

Never mind the ending


38POEZIJA

Nije ni težak, već mrkTaj mrki kovčeg mene.Osveta ide mu u brk,Kad je tražio da vene

u crnoj vodi će da vene.

Nije ni težak, nego gadTaj gadni kovčeg mene.Kupio sam ga za pakt,Kad meni suza kreneda njemu suza krene.

Nije ni težak, kad je mojTaj kovčeg, dio meneGonio sam ga u boj,

kad meni dođe vrijemeda njemu dođe vrijeme

Nije teško nositi lažiU živom kovčegu mene.

Čini se da ne važi,Kad meni dođe vrijemeDa njemu dođe vrijeme

Teško, bit će njemu sadacrnoj vodi kovčeg crni.

U dubini mri čak nada,Gdje smrću vrvi

Bit će prvi.

U tvojoj sam sobi

Sve je crveno, u sobi, u crvenoj noćiCrvene su i crne oči, milo gledaju

Crveni prst smjelo po tankoj koži kročiBudućnost miruje, prošlosti se predaju

Crveni dah nježno stomak milujeSporim zvukom nosi strasti u visinuPrstima ne smeta što jezici ne miruju

Pred crvenim svjetlom spuštaju se u dubinu

Rosne kapljice nad crvenim bedrimaLove jednu misao za drugom

Crvena savjest vrišti u njedrimaSpokoj strašću, žudnju tugom

A pred vratima sivog doma,Život pleše, život mri

Hladni parket na ivici lomaVrišti stani, ti si kriv

Crne oči, u crvenoj sobi, crno samo videCrveni potok od suzne rose, drugo mjesto sanja

Crna vatra otvara vrata i bljesak vreli sineBijelo lice moje prošlosti u tvoj grob me ganja.

NIKOLA ŽILIĆ NIKOLA ŽILIĆ


39

JUNG

POEZIJA


40MailBox

Poštovano „uredništvo“

Moje ime je nebitno, jer sve što je vezano za vaše novine treba da ostane nebitno. Nije mi jasno da netko može iskopirati nekoliko besmislenih tekstova nekih kvazi-intelektualaca na crno bijeli papir i nazvati to novinama. Ne znam da li da počnem od naslovnice koja je užasno loše dizajnirana ili od samog trivijalnog sadržaja. Kakve veze imaju naslovi sa samim sadržajem vašeg lista? Objektivni ljudi, umjesto da se bore protiv senzaciolizma oni ga propovjedaju. „Smak svijeta prekosutra“ Šta je to trebalo značiti? Očigledno privlačenje glupih ljudi. Ako želite da vaše novine čitaju obićne budale onda sadržaj mora biti za obićne budale. Ako želite da vaše novine čitaju pametni ljudi onda sadržaj mora pružati pametne informacije a ne „članke“ i kratke priče koje sadržajem i strukturom podsjećaju na radove srednjoškolaca. Kakve veze „glas studentica i studenata“ ima sa onim što piše u novinama? Da li postoji jedna informacija u ovim novinama koja služi nekom studentu? Šta je sa bezuslovnim, šta je sa bolognom, šta je sa svim tim pitanjima koje studente zanimaju a na koje vaše novine ne daju odgovor? Aktivizam je bitan, ali kvalitetan aktivizam, ili se aktiviraj da uradiš nešto kako treba ili jednostavno se nemoj aktivirati. Ako se ja borim za to da sve žabe obojim u ljubičastu boju ( jel i ljubičaste žabe? Op.ur. ) jel to znači da sam aktivista? Buduči da je u našem društvu status aktiviste nužno pozitivan, a ne ono za šta se aktivista zalaže očigledno svaka budala može dobiti neku donaciju da promovira neko trivijalno sranje, ili u vašem slučaju samog sebe.

Kritičar

PISMA ČITATELJApišu: Čitatelji

Dobro.Pored toga: potkralo se nekih pravopisnih i grešaka u tipkanju; tekstovi su nemarno raspoređeni (neki počinju pri kraju stranice); stranice su ubij-bože-monotone (član novinarske sekcije iz 3.b neke osnovne škole bi se bolje potrudio); ne postoje rubrike, red, uređenost, smisao; nismo se bavili aktuelnim informacijama, itd. Kako vidiš, tvoje uvaženo mišljenje je sušto primjećivanje očitog. Čestitamo, mora da imaš IQ od minimalno 80. Za sljedeći put, pokušaj biti kreativniji, naprimjer, navedi nam u kakve se sve svrhe moglo iskoristiti onih 20 stranica. (Nemoj samo onu otrcanu:“Možeš zapalit vatru.“)


41

JUNG

MailBox

Drago uredništvo JUNG-a

Moje ime je Alena i imam 19 godina:****. Još nisam spawala sa svojim momkom jer se bojim side, sifi lisa, tripera i trudnoče:S. Swe moje prijateljice su weć spavale, ili bar se dirale sa swojim momcima. Ja se ne diram sa swojim momkom, on kaže da je njemu to ok, ali mislim da me laže jer sam jednom ušla na njegovom laptopu na explorer i widjela da je išao na razne prljave stranice :). Tamo sam i widjela da je gledao fi lmić sa dwije djevojke iz Japana i jednim magarcem. Bila sam užasnuta i preplašena, moj momak ima mnogo nowca jer su mu roditelji u politici, a vozi i auto :), bilo bi jako glupo da sad postane poljoprivrednik. Šta da radim??? PUUUUuuuuff faaaa :************

AlenaDraga Alena, zar te mama nije učila da ne roviš po tuđim stvarima? Kad to radiš, u najmanju ruku možeš naići na pornić s magarcem. Za ostala pitanja, možeš se obratiti Damiru Muratoviću, specijalisti spolne medicine, na mail: [email protected]

Dragi urednici

Nakon što sam ugledala hrpu vaših novina na fakultetu, te pročitala sav sadržaj u utrošenih 15 minuta, zapitala sam se sljedeće:“Razmišlja li iko o drveću koje je posječeno da bi par studenata moglo ištampati nešto ordinarnih gluposti i nazvati se urednicima studentskog lista?“ Upravo radi takvih hirova, pluća naše planete nestaju u nepovrat pred navalom tumora sječe. Jeste li razmišljali da za svaki primjerak koji ste isprintali posadite po jedno drvo i možda na taj način dobijete oprost Majke Planete?

Ekološki osviještena

Draga ekološki osviještena osobo,Oktriće da se svemir širi bilo je jako znamenito, dalo je osnove za teoriju velikog praska. Međutim, sve je to funkcionisalo odlično dok bi u tu tezu ulazila pretpostavka da se svemir širi sve sporije. Istraživanja na polju supernova (eksplozije zvijezda ) otkrilo nam je da se svemir širi sve brže. Je l’ to znači da trebamo prihvatiti pretpostavku, koju čak i Stephen Hawking spominje u svojim dijelima, da je veliki prasak cikličan događaj, ili pak trebamo sjediti u mračnoj sobi za računarom i trošiti dragocijene sekunde života napadajući uredništvo novina radi materijala utrošenog u njihov rad jer ne opravdavaš trošak ljudskih misli ukoliko se za njega mora ubijati jadna, napaćena „pluća ove planete“, dok nam u isto vrijeme ispred nosa cure posljedni trenuci dragocijene svijesti vlastite spoznaje? Pade još jedno drvo čija krajnija životna svrha bi da bude papir na kojem pišu moji „hirovi“, zadnje? Sumnjam.


42MailBox

Zdravo!

Želim samo reći da mi se pravo sviđa ideja vaših novina, i da mi je pravo drago što ste napravili nešto (važno je da ste počeli!!). Bitno je da se nešto radi, a ne samo da se sjedi i kuka kako nema prosperiteta. Kod nas bi svi da im bude bolje, a da ne moraju raditi ništa, umjesto da zasuču rukave i naprave nešto. Svaka čast. Ja sa svojom organizacijom pravim neke radionice. Dobijemo donaciju, okupimo ljude i radimo nešto. Volio bih kad bi mladi bili više zainteresirani za to. Samo naprijed!

AktivistaDragi AktivistaIzrazito nam je drago što si odlučio poslati pismo našoj redakciji. Neizmjerno smo se obradovali srodnoj duši. Mi aktivisti trebamo da se držimo zajedno. Nekad nam čak padne na pamet da osnujemo organizaciju u kojoj su članovi razni aktivisti. S obzirom da su aktivisti ljudi čija beskrajna plemenitost osvijetljuje mračne dane neaktivista, trebali bi imati drugačija prava. Mi aktivisti smo ipak genetski bolji ljudi, a neaktivisti su, budimo iskreni, zaostali evolucijski. Zamisli da napravimo neki kamp za neaktiviste u kojem podučavamo kako biti aktivista. Oni koji prihvate, sreća njihova, a oni koji ne prihvate, njih...hmm...čemo disciplinirati dok ne prihvate naše viđenje svijeta. Aktivizam uber alles!


43

JUNG

MailBox

@JUNGTZBIH GMAIL.COM


44

HOROSKOP Ovan - Danas ćete najverovatnije umrijeti. S obzirom da je vaš život protkan površnim međuljudskim odnosima, zavišću i nezainteresiranošću prema drugim ljudskim bićima, vjerovatno vam nitko neće biti na pokopu. Uglavnom, sad je kasno za telefonske pozive i lažna izvinjenja. Kad budete mrtvi - nećete žaliti ni za čim, ponajviše zato što ćete biti mrtvi. Ovani koji su u podznaku Jarci možda umru i sretni, a Ovani koji su u podznaku Ovani možda uskrsnu samo da bi umrli još jednom. Zdravlje: obucite se veselo.

Bik – Sunce u Vagi će se urotiti s Jupiterom na Mjesecu u konstelaciji sa sazviježđem Similariona da vam po ko zna koji put dokaže da u životu postoji mnogo više od hrane, pića i novca, ali dosadni i tvrdoglavi kakvi jeste opet nećete shvatiti. Obratite pažnju na pretilost, vježbajte u teretani i odlučite se na kupusnu dijetu. Što se tiče intimnog života, svidjet će vam se jedan Strijelac, ali od tog nema ništa. Pokušajte s knjigama.

Blizanac - Blizanci će ovu jesen, radi koitusa Venere i nekog proleterskog meteora, repat na nekom koncertu. Velike su šanse da ćete tamo upoznati ljubav svog života. Nažalost, ta osoba ne voli rep, nego metal, pa ćete morati kupiti starke ili martinke ako htjednete pridobiti njenu pažnju. Ako Venera, međutim, odbije svog šmekera i zabije se u naš planet, svi ćemo pomrijet, stoga ne treba mijenjati svoje ideale da bi zadivili neku osobu, to vrijedi pogotovo ako još idete u srednju školu gdje su kategorizacije ljudi besmislenije, ali izraženije. Zdravlje: Istisnite taj prišt na čelu, svi ga vidimo, svima nam se gadi, ali svakom stid reći.

Rak – Jesen vam donosi novi val monotonije i razloga za plakanje. Neptunov animozitet s Plutonom će biti nezainteresiran za vaše emocije, pa bi bilo dobro da se fokusirate na preostale ljudske dimenzije umjesto da razmišljate o vašem krmečenju u Teheranu ili o samoubistvu (za što je potreban hard core, koji, budimo realni, nemate). Jedite sezonsko povrće i čitajte stripove.

Djevica - Prestanite se lagat.


45

JUNG

Vaga – Šta je teže – kila brašna ili kila keramike? Ovo će vam pitanje ostati bez odgovora čak i ovu jesen, ali više sreće idući put nagovještava tendencija Jarca da se prikloni sazviježđu Djevice. Vaš ljubavni život će biti pust jer nećete pronaći nikoga dovoljno pedantnog u balansu sa spontanošću za kojom žudite. Na fakultetu i dalje mnoštvo nepravde, svi će dobiti bezuslovno osim vas. Sreću ćete pronaći u estetici. Prijavite se na lookbook.nu.

Škorpija - Pošto je Orion skinuo svoj pojas, jer je nabacio par kila, radi čega je Andromeda totalno popizdila i obećala mu da će se vratit kod majke ako ne smrša, vi ćete požalit što niste otišli glasat. Nakon hiljadu i po dana žaljenja pružila vam se prilika da nešto uradite, a baš taj dan maraton meksičkih sapunica na PINK-u. Zato ćete danas dobiti otkaz na poslu, izbacit će vas iz stranke, životni partner će tražit razvod, veš se neće osušit, a mačka će se popišat po vašem omiljenom jastuku. Zdravlje: fl egmatično.

Strijelac – Merkur koji se kreće oko Sunca će vas učiniti još komunikativnijim i hiperaktivnijim, tako da možete očekivati izbjegavanje od strane prijatelja, nejavljanje na telefon i njihovu prezauzetost da bi se s vama vidjeli. Jedan Bik će vam pokušati ometati slobodu, pa ćete ga strijeljati. Umnu stimulaciju ćete tražiti u orijentalnim fi lozofi jama, te drugačijim, alternativnim ljudima. Zdravlje kritično, naročito mentalno.

Jarac - Zbog smjene radnika u piljari Roki, nećeš stići u kladionicu, a garant bi pogodio taj dan. Ovo će se odraziti na vaše psihičko stanje, pogotovo ako ste Bik u podznaku, a Škoprija u nadznaku, jer fl uktuacije gama-zračenja koje su stvorile Hulka ne mogu ofarbat čovjeka u zeleno kad se naljuti. Naravno da će vas to moriti jer ćete čuti glas koji kaže da bi naplatio. Sve bi to bilo ok kad bi se mogli sjetiti koliko ste popili, s obzirom da imate samo deset maraka u novčaniku (ukoliko ga niste izgubili dok ste se upucavali zvučniku), a požderali ste fl ašu vodke. Zdravlje : Ne bojte se plavog oka i par šavova.

Vodolija – Predstojeće astrološko razdoblje vam donosi mnoštvo frustracija zarad gluposti medikriteta. Neoriginalni plagijatori će i dalje biti svuda oko vas, pa će im vaša ekscentričnost biti trn u oku. Planete će vas isprovocirati da istražujete značaj lingvistike u psihološkom evolutivnom napretku populacije narandžaste aure, s naglaskom na glagole i interpunkcijske znakove, u poređenju s uglatom glagoljicom crkvenih bogoslužnih knjiga.

Ribe - Nemojte vjerovati Višiju, Nivea je daleko kvalitetnija. Ne štedite na puderu jer postoji šansa da vas netko prepozna dok đuskate na podiju najpopularnijeg turbo-dizel-folk kluba. Ako ga Jupiter smjesti Marsu, a kako god okreneš svi su ga već smjestili Marsu, postoji gigantska šansa da ćete tu noć završiti sa svojom srodnom dušom, tridesetom po redu. Ali dok god se život svodi na bezumni seks, hranu i piće, društvo će to pravdat, ne bojte se slika na fejsbuku, svejedno nećete imati karijeru. Sutra će biti pojeftinjenje skutera, pa si nabavite jedan da ljudi više shvate da ste previše nabrijani da bi hodali od ulaza zgrade do trafi ke. Zdravlje: sve je u božijim rukama.

Tegobe sa disadnjem? Tvrda stolica? Masna kosa? Kamenac u bubregu? Proširene vene? Pospanost? Umor? Rak? Sve su to simptomi koji nastaju nestašicom Kamena. Kamen sa trostrukim učinkom, ne samo da smanjuje perut i odstranjuje tumor nego i multifazni transregulatorni trigonometaloamfi bijski element iznenađenja ublažava upalu desni i

pomaže u kuhinji.

Kupite svoj kamen danas po promotivnoj cijeni kod najbližweg distributera i sudjelujte u nagradnoj igri „‘ko tebe kamenom ti njega parama“ i osvojite

jednodnevni posjet redakciji JUNG-a!

KAMENt v o j p u t d o p o b j e d e

Documents

Jung