Još jedno čitanje Šulekove raspraveO hrvatskom /učbenom naziv/ju

Lada BadurinaSveučilište u Rijeci

SažetakU antologijskoj raspravi O hrvatskom lučbenom nazivlju obično se iščitava o Šulekovoj me-todologiji rada na uspostavi znanstvenoga nazivlja, napose kemijskoga. U vezi je s timemoguće prepoznati, pa i definirati specifičan tip jezičnog purizma, kakav se također pri-pisuje Bogoslavu Šuleku. Novim čitanjem Šulekova teksta želimo međutim upozoriti najoš neke njegove slojeve. Ponajprije zanimat će nas argumentacija kojom autor brani nesamo potrebu nego i nužnost stvaranja narodnoga (tj. hrvatskog) jezika znanosti, apotomćemo nastojati upozoriti i na neke značajke devetnaestostoljetnoga (Šulekova) znanstvenog(rnetaljezika. Naposljetku Šulekova se nastojanja dovode u vezu sa aktualnom hrvatskomstandardnojezičnom koncepcijom.

Ključne riječiBogoslav Šulek, znanstveno nazivlje, hrvatski jezik, znanstveni funkcionaini stil

Another Reading of Šulek's Treatise O hrvatskom lučbenom nazivi ju

AbstractThe analyses of Šulek's treatise O hrvatskom lučbenom nazivi ju (On Croatian ChemistryTerminology) usually focus on his methodology ofwork on creating scientific terminology,and in particular, chemistry terminology. In relation to this, it is possible to recognise, andeven define, a specific type of language purism that has also been attributed to BogoslavŠulek. With this new reading of Šulek's text we wish to direct attention to some other as-pects and layers of his work. We are primarily interes ted in the argumentation used by theauthor to defend not just the need, but also the necessity of creating the Croatian scientificlanguage. Next, we will focus on some characteristics of the 19th century (Šulek's) scientific(meta)language. Finaliy, we will bring Šuleks efforts into relation with the current conceptof the Croatian standard language.

KeywordsBogoslav Šulek, scientific terminology, Croatian language, scientific style

117

Lada Badurina

Napočetku malo faktografije. Bogoslav Šulek svoju je podulju raspravuO hrvatskom lućbenom" nazivlju objavio 1874. godine, i to na dvade-setak uvodnih stranica prvoga sveska svoga Hrvatsko-njemačko-talijanskogrječnika znanstvenog nazivlja. Uklopljenost ovoga teksta u temeljno leksi-kografsko djelo druge polovice 19. stoljeća - temeljno upravo s obziromna iznimnu ulogu koju je odigralo u kreiranju i uspostavljanju hrvatskogaznanstvenog nazivlja" - navodi nas na promišljanje o ulozi koju je autornamijenio svojoj studiji: imala je ona predstaviti, pa i opravdati leksikogra-fovu metodologiju u stvaranju hrvatskoga znanstvenog nazivlja. No s dru-ge strane, čini se, priskrbljena joj je time i specifična, donekle i ograničenarecepcija, pa tako nije - barem ne u prvom planu - istaknuta u Šuleko-vim (biojbibliografijama (usp. npr. Znameniti i zaslužni Hrvati 1925: 259;Pranjković 1999: 160-165; Pranjković 2006: 128-130) ili se pak spominjetek u funkciji drugog predgovora Rječnika (usp. Vince 2002: 605). Naravno,u struci - dotično: kemiji - dobro su valorizirani Šulekovi doprinosi, i to nesamo u izgradnji kemijskoga nazivlja nego i u popularizaciji znanstvenogpodručja te za "prihvaćanje i promicanje suvremenih kemijskih, osobitoorganokemijskih i agrokemijskih Leibigovih gledišta u Hrvatskoj" (usp.Paušek-Baždar 1998: 121).

Nama će, naprotiv, Šulekova rasprava O hrvatskom lučbenom nazivljubiti u središtu pozornosti. Neće nas pritom zanimati samo njezin sadržaj(odnosno ono za što se autor njome zalagao) nego i način na koji je u njojobrazlagao i branio svoja gledišta. Drugim riječima, u novome čitanju po-znatoga teksta prepoznavat ćemo različite slojeve, a na neke ćemo od njihi posebno upozoriti.

Prvo pitanje koje ovdje otvaramo kao da se i samo nameće: koji su ra-zlozi nagnali Bogoslava Šuleka da se lati ne samo nesagledivo zahtjevnaposla na izgradnji hrvatskoga znanstvenog nazivlja nego su ga i dodatnoponukali na pisanje ozbiljne rasprave (i) o metodološkim osnovama svogapristupa?

Odgovori na taj upit obilato su potkrijepljeni u Šulekovu tekstu i moglibi se sažeti ovako: devetnaesto je stoljeće stoljeće u kojemu su se razvile

81 Lučba je hrvatski naziv za kemiju. Iako Šulek nije autor toga naziva - rabio ga je. re-cimo. već 1853. Franjo Rački (usp. Paušek-Baždar 1998) - zasigurno je zaslužan zanjegovu širu poznatost. Usprkos tome hrvatski naziv nije uspio konkurirati interna-cionalizmu kemija.

82 Uz Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja Bogoslav Šulek potpisu-je i Deutsch-kroatisches Wiirterbuch / Nčmačko-hrvatski rčćnik (1860). koji se općenitosmatraju kapitalnim djelima zagrebačke filološke škole. dok ih je još Matoš nazvao ••in-telektualnom hrvatskom štedionicorn" (usp. Pranjković 2006: 128).

118

· Još jedno ćitanje Šulekove rasprave O hrvatskom lučbenonlnaz;vlju

mnoge prirodne znanosti, pa tako i kemija!lučba ("Lučba je znanost novo-vjeka", XJ83). Usporedo s razvojem (prirodnih) znanosti narastaju problemiuzrokovani nepostojanjem jezika znanosti, napose odgovarajućega znan-stvenog nazivlja (jer "misli pre stižu besjedu"; XI). Znanstvenici, u kon-kretnom slučaju lučbari, snalaze se na različite načine, a najčešće tako danekritički preuzimaju strane nazive, različito ih kombiniraju i tako nastajuprave .filologičke nakaze (XII). Retoričko je autorovo pitanje "hoćemo-li ovelučbene tudjinke u našu narodnu knjigu na prosto presaditi, oli pako pre-točiti". U jedno je naime on siguran: "Jedno ili drugo moramo učiniti, akoželimo lučbu kod nas udomiti; a ovo moramo opet želiti, da nam s te straneknjiga i narodna obrazovanost nezaostane, što bi bilo po narod grdna ne-sreća ( ... )" (XII). I dalje: "Što se kaže za korist obćega evropskog nazivlja,kad bi to bio dovoljan razlog, da ga prigrlimo, onda bismo se odreći moralisamosvojnoga razvitka svih znanostih u našem jeziku i ostati do vieka va-salli drugih narodah i na znanstvenom polju" (XIII). Napokon, nastavit ćeŠulek, dvojake bi bile posljedice takve nebrige za hrvatski jezik znanosti:s jedne strane prihvatimo li nekritički strane nazive, narodni ćemo jeziknemilo nagrditi, s druge strane još i veće bi bile praktične posljedice - "otu-djili bismo lučbu našem narodu, te bi ona i u napredak ostala monopolsamo gdjekojega bistrića: a zakrčili bismo put razvitku našega jezika s testrane ( ... )" jer, upozorava, "ništa toliko neodbija obćinstvo od znanosti,koliko svakojake tudje, ustrojstvu narodnoga jezika protivne besjede, fraze,formule" (XIV).84

Nakon manje-više općenitih misli o znanosti i jeziku (upravo o razvojuznanosti i jezika znanosti) prionuo je Šulek i konkretnom zadatku: raduna hrvatskome kemijskom nazivlju. U tom se poslu iskazao iznimno te-meljit, teorijski potkovan, ali i metodološki osviješten. Ponajprije isticao jeon nužnost suradnje stručnjaka dotične struke i jezikoslovaca britko (ali

83 Rimske se brojke odnose na brojeve stranica Šulekove rasprave s kojih se preuzimajunavodi.

84 Slično, o potrebi pisanja znanstvenih knjiga na hrvatskome jeziku Šulek piše i u dese-tak godina mlađoj raspravi Naš napredak u prirodnih znanosti za minulih 50 godinah:

"što čitamo u jeziku nam nepoznatu, toga borne nepamtimo": "Najveća je muka bilonazivlje. Ima doduše množina čisto narodnih izrazah za sve struke prirodoznanstva;al se nije bio nitko potrudio, da ih pokupi. ( ... ) Nego da se je i pokupilo sve što imau narodnom govoru, to nebi bilo ipak doteklo; jer su prirodne znanosti kud i kamodalje odmakle od pučkoga jezika" (1885: 110; 113).

119

Lada Badurina

i probranim primjerima argumentirano'") procjenjujući kako su lučbari"i onako slabi filologi" (XI). Sam se Šulek međutim dokazao ne samo kaovrstan filolog nego i kao u onodobnu lučbu vrlo dobro upućen stručnjak.Evo čime to dokazujemo!

Prije svega valja upozoriti na činjenicu da je za devetnaestostoljetnogfilologa, i leksikografa, rad na narodnome jeziku znanosti značio u prvomeredu rad na hrvatskome znanstvenom nazivlju, pa o tome on eksplicitnoi progovara u svojoj raspravi. Stoga ćemo se i mi, uvažavajući devetnae-stostoljetne prioritete." prvo osvrnuti na (Šulekov) znanstveni leksik.

Smatrajući dakle tuđe riječi pravim maškarama (budući da se na straneosnove dodaju naši nastavci pa one nisu niti "sasvim naše, niti sasvim tu-dje", XIV), uzeo si je Šulek u zadatak pronaći za njih odgovarajuće zamje-ne. Metodološki postupak bio je jasan: prvo, traže se riječi u narodnomegovoru; drugo, posuđuju se riječi iz drugih slavenskih jezika (ako odgova-raju hrvatskome jeziku); treće, stvaraju se nove riječi u skladu s tvorbenimmogućnostima hrvatskoga jezika; četvrto, zadržava se strana riječ." Što tokonkretno znači u praksi, pokazao je u svojoj raspravi na primjeru kemij-skoga nazivlja, s jasnom intencijom da se isti kriteriji primijene na nazivlja

85 Da bi pojačao snagu svoje argumentacije, dometnut će: "Ne valja misliti, da je ovo sve,a ostale lučbarske rieči da su milo glas ne; već je ovo samo za primjer uzgred navedeno,a ima još koja stotina sličnih izraza, koji se mal ne svakim danom umnožavaju" (XII).

86 Ipak, ustrajemo na stavu da pitanje znanstvenog nazivlja (danas) nije ključan problemznanstvenog jezika (stila): znanstvenu terminologiju usvajamo istovremeno s usva-janjem određenog znanstvenog područja odnosno znanstvene discipline (usp. i Halli-day 1993: 70), a znatno veći problem može predstavljati (supra)sintaksa znanstvenogateksta, a onda i neke tekstne i/ili komunikacijske strategije. Dakako, znanstveni sunazivi uvjet bez kojeg se ne može, oni su bitni za razumijevanje i spoznavanje koncepa-ta na kojima se temelji pojedina znanstvena disciplina i/ili teorija. Razumljivo je stogašto je u devetnaestom stoljeću, stoljeću nagla razvitka prirodnih znanosti, najprečizadatak bio uspostava terminoloških sustava za sva znanstvena područja. To među-tim nipošto ne znači da istodobno sa stvaranjem znanstvenoga nazivlja nije stvarani znanstveni jezik u svom totalitetu. Na neke ćemo druge značajke Šulekova znanstve-nog teksta nastojati upozoriti u nastavku ovoga teksta.

87 Načela kojih se držao u svome poslu Šulek je izrijekom naveo u Predgovoru svomeRječniku: .Sastavljajuć ovaj rječnik nastojao sam što se više može upotrebljavati pra-ve narodne rieči, a gdje sam mislio, da hrvatski narod neima svoje rieči, ili gdje jenisam mogao doznati, pozajmio sam ju od srodnih slavenskih plemenah, kad mi seje učinila, da je prema našemu govoru (. .. ). Ondje, gdje u slavenskih plemenah nena-djoh pomoći, nastojah stvoriti primjereni naziv; al opet nisam sve poprieko prevodio,nego samo ono, za što sam mislio, da bi se moglo čisto hrvatski izraziti. Poradi togaima u ovom rječniku dosta barbarizamah, ne zato, što se ovi nebi tobož nikako dalipohrvatiti, nego zato, što ja tomu poslu nisam dorastao. Vještija glava znat će i tomudoskočiti, te zamieniti one tudjinke boljimi narodnimi besjedarni" (1874-1875: IX).

120

Još jedno čitanje Šulr.kove rasprave O hrvatskom lučbenom nazivlju

drugih struka." Mi ćemo se ovdje - posežući za odabranim Šulekovim luč-ben im nazivima - osvrnuti na provedbu proklamiranih načela.

Narodnim nazivima - gdje postoje - Šulek daje neupitnu prednost." Tou najvećoj mjeri vrijedi za kovine, među kojima ih ima "više od starine kodnas poznatih i narodnim imenom okrštenih, kojim dakle netreba novogaimena nadievati, niti staroga razlagati" (XVIII), pa tako - zlato, srebro, olo-vo, željezo, mjed, živa (živo srebro).

S obzirom na svoje slovačko podrijetlo, ne iznenađuje činjenica da Šulekdobar dio kemijskoga nazivlja preuzima iz češkoga (slovačkoga) jezika ili,barem, prema njemu." Tako su naprimjer iz češkoga preuzeti nazivi vodik,dušik, ugijik, kremik (za silicij), solik (za klor), da navedemo samo naziveza počela (tj. elemente) svrstane u skupinu f!akovina. Zanimljiv je nada-lje naziv kisik (za latinski oxygenium). Njega Sulek tvori po uzoru na češkiktseiik," a prema kis "zato što je glavna sastavnica kiselina" (XVI). Među-tim dobra se autorova slavistička potkovanost potvrđuje i time što navodii slovenske i ruske nazive (uz one iz latinskoga, talijanskoga, francuskoga,engleskoga i njemačkoga jezika) - čime Rječnik ponajbolje potvrđuje svojuvišejezičnost.

Sljedeću skupinu naziva čine novotvorbe. Zanimljive su iz najmanjedvaju aspekata. S jedne strane autor u obzir uzima motiviranost naziva:vodik nosi to ime zato što je glavni sastojak vode, dušik zato što duši (guši),fosfor svijetli pa bi mogao biti svjetlik, klor je sastojak soli i odatle solik,brom smrdi i stoga mu priliči naziv smrdik, fluor izjeda staklo i kovine paga naziva jedik i sl. S druge pak strane vodit će Šulek računa o tvorbenimmorfemima: dok je u nazivima počela (elemenata) najčešći tvorbeni mor-fem ("tvorka") -ik, u nazivima slučaka (spojeva) javlja se potreba za većimbrojem i tvorbenih morfema i tvorbenih načina, pa tako, recimo, s obziromna udio kisika u oksidima (kisima) njihovi se nazivi mogu tvoriti sufiksom

-ak ili -ac, koji se dodaju na sufiksalni morfem -un (npr. željezunac ili vodu-nac), prefiksom 0- ili su- (npr. okisac ili sukisac), prefiksoidom (ili prvimdijelom dvočlanog naziva) poldrug- (poldrug olovun, poldrugsumpur), pre-

88 O Šulekovoj koncepciji na primjeru lingvističkog nazivlja usp. Badurina 1998.89 Ne izostaje ovdje romantičarski, upravo ilirski zanos nad ljepotom hrvatskoga jezika:

"U neizcrpljivoj blagajni našega jezika naći će se (samo ako se bude pomnjivo i razbori-to tražilo) sigurno primjerenijih i krasnijih izrazah: pa zašto da se neogledamo i natom polju, kad nam je jezik tako mekan, gibak, okretan i uz to miloglasan kao nijedando grčkoga? Zašto da nezagrabimo svojom kupom bistre vode iz vrela znanosti, negoda je svejednako srčemo samo iz tudje romanske i germanske čaše?" (XV).

90 O bohemizmima u hrvatskome jeziku, a u tom kontekstu i o ulozi Bogoslava Šulekausp. Jonke 1965: 151-163, a o Šulekovu radu na znanstvenoj terminologiji 137-150.

91 Danas češki kyslik (usp. Slovnik spisovnć češtiny 2003: 158).

121

Lada Badurina

fiksom prie- (prieolovun) itd., itd. Valja svakako reći i to da Šulek odabirtvorbenih morfema nije prepuštao slučaju; prilično je precizno intuiraonjihova značenja i uzimao ih je s obzirom na značajke pojma (kemijskogelementa ili kemijskog spoja) koji je tvorenicom želio imenovati. Takođernovotvorene je riječi dovodio u vezu s već postojećima u jeziku te ih jena taj način dodatno ovjeravao (npr. kisik i vodik su poput bukvik, hrastik,šljivik "gdje ik svagdje znači njeko množtvo iste tvari", XVI; željezunac jepoput vrhunac ili bjegunac, XXIV i sl.).

No ipak nije Šulek smatrao da za sve kemijske pojmove (elemente i spojeve)može ponuditi odgovarajuće hrvatske nazive. Uglavnom, moglo bi se reći da jeodustajao u slučajevima kad su ga nedostatna znanja o svojstvima elementa pri-ječila da mu nadjene motivirano ime," ali i onda kad je smatrao da hrvatski na-zivnema previše izgledada istisne dotad već dobro prihvaćen internacionalizam."Razmišljanjima poput potonjega Šulek je, smatramo, dokazao zavidan osjećaj zajezičnu (i komunikacijsku) realnost.

U vezi s tuđim riječima koje bi imale biti prihvaćene u hrvatskome jeziku, da-kle internacionalizmima, leksikograf je dodatno upozoravao na nužnost njihoveprilagodbe, primjerice: "buduć da u našem jeziku neima tvorke on, treba da juprilagodimo hrvaštini, a to će biti, upotriebiv un mjesto on, jer mi tudji on uviekpretvaramo na un, na pr. baron, citron, limon, million, bataillon i t. d, prekrojismou barun, citrun, limun, rniliun, bataljun" (XXIII).

Napokon, iako je Šulekov leksikografski (i terminografski) postupak ovdjepredstavljen samo u glavnim crtama, vjerujemo da i te naznake mogu biti poticajza preispitivanje uvriježenih, često sumnjičavih ili, u najmanju ruku, suzdržanihstavova o Šulekovupurizmu," Uostalom, ne može se ne zamijetiti da je komenti-

92 Za imenovanje je, naglašavao je, važno znati narav stvari koja se imenuje: "Nemis-lim, da će mi tko prigovoriti, ako rečem, da se ima novoj kakvoj stvari nadjenuti ime,stvoreno prema njezinoj naravi, ili barem prema onomu njezinomu svojstvu, kojimse najviše odlikuje, koje najviše u oči udara" (XV). U tom će kontekstu, recimo, zaselen reći da "buduć da ga malo ima, nit je još sasvim proučeno, težko mu je nadjenutiime prema njegovoj naravi" te će produžiti: "Ovakvih počelah, kojim se još narav nijeposve proučila, imade mnogo, i tu nepreostade drugo nego pridržat barem donjeklesadašnje ime, makar i nespretno bilo, a da se nezabasa još više. Počekati treba, dok seonakova počela dobro neizpitaju, pa onda neće biti mučna stvar, okrstiti jih primjere-nim imenom" (XXVII).

93 Primjerice za riječ fosfor jasna je etimologija (prema grčkom .svjetlonoša', što se dovo-di u vezu sa svojstvom elementa ("u tmini svietli"): "Prema grčkoj rieči imalo bi se topočelo naški zvati svj e t I i k , nego je rieč f o s for tako po svoj Evropi, pa i kodSlavenah mah preuzela, da će ju svjetlik težko iztisnuti" (XVII).

94 Uz Šulekov, pa i uopće hrvatski tip purizma nerijetko se vezao atribut pretjeranosti.Tom se temom međutim u ovome tekstu ne bavimo. Usp. o tome i Muhvić- Dimanov-ski 1998.

122

~Još jedno čitanje Šulekove rasprave O hrvatskom lučbenorn nazivlju

rana Šulekova metodologija usklađena i s općim stavom odbora koji je imenovalaKraljevska zemaljska vlada u nakani da se (ponajprije za školske potrebe) uvedered u znanstveno nazivlje: odbor vještakah jasno je preporučio da se valja "čuvatidvijuh skrajnostih ( ... ), naime pretjerana purizma i nepotrebna klasicizma" (Šulek1874-1875: VII).

Svojom zauzetošću za izgradnju i uspostavu hrvatskoga znanstvenog nazivlja Šuleksi je neupitno osigurao istaknuto mjesto među hrvatskim filolozima devetnaestogastoljeća. Smatramo međutim da se njegove zasluge za razvoj jezika hrvatske znano-sti ne iscrpljuju u popisima termina u čijem je usvajanju snažno posredovao. Naimekao autor većeg broja znanstvenih tekstova - nema sumnje - pridonio je on, u pu-nom smislu riječi, stvaranju hrvatskoga znanstvenog stila (jezika).

Nije lako na malo prostora opisati značajke Šulekova (ili, uopće, devetnaestosto-ljetnoga) hrvatskog znanstvenog jezika. Svakako, smatramo, u ozbiljan bi opis va-ljalo uključiti sve jezične razine" te, napose, razinu teksta. Ovdje ćemo se stogaosvrnuti tek na pojedina obilježja Šulekova znanstvenog teksta."

Budući da o tekstu promišljamo kao o komunikacijskoj činjenici," iznijet ćemotek nekoliko zapažanja o Šulekovu znanstvenom tekstu, u čemu se, vjerujemo,mogu prepoznavati i obilježja hrvatske znanstvene komunikacije u 19. stoljeću

Zadatak je svake komunikacije - pa tako i one u znanosti - sugovornika (ilisugovornike) uvjeriti u ispravnost zauzeta stava. Pritom je od presudne važnostiargumentacijski postupak, koji bi - kad je o znanosti riječ - trebao biti zasnovan naprovjerenimJprovjerljivim činjenicama te bi - načelno - morao biti lišen autorovesubjektivnosti."

95 Nisu pritom sve one jednako važne (upravo, konstitutivne) za oblikovanje znanstvenogteksta. Pokazala je to i razmjerno iscrpna analiza jezika hrvatskih znanstvenih teksto-va u 19. stoljeću (usp. Horvat-Hudeček-Mihaljević 2015): za većinu bi se morfološkihi općeleksičkih značajki (kao, uostalom, i slovopisnih i pravopisnih) po svoj prilicimoglo ustanoviti da su zajedničke svim tipovima pisanih tekstova; dijelom to, zaci-jelo, vrijedi i za sintaktičke značajke. Stoga bi pravi zadatak bio opisati suprasintaksuznanstvenog teksta.

96 Da bi uvid bio potpuniji, osim naslovom najavljene rasprave gdjekad ćemo u obziruzeti još dva Šulekova naslova, oba iz područja prirodnih znanosti, odnosno kemije -Lučba za svakoga ili popularna kemija (1881) te Naš napredak u prirodnih znanosti zaminulih 50 godinah (1885).

97 Na tragu je to stavova zastupanih u funkcionaInim pristupima jezičnom opisu (usp.npr. Hallidayevu funkcionainu gramatiku), ali i u novijoj lingvistici/teoriji teksta.

98 Funkcionalnostilistički pristup, najzastupljeniji u slavističkim filologijama, načelo ob-jektivnosti i načelo apstraktnosti ističe kao temeljna načela znanosti (usp. npr. Silić2006: 43-44). Kritička analiza diskursa i kritička stilistika znatno su suzdržanije spramtakvih određenja.

123

Lada Badurina

Kad je pak riječ o Šulekovoj raspravi O hrvatskom lučbenom nazivlju,prvo što upada u oči jest autorova nezatomljena angažiranost. Iako se neradi o eksplicitnoj polemici, polemički je ton dominantan. Gdjegdje, što-više, autor apostrofira neimenovane neistomišljenike ("Ima jih, koji misle,da bi po nas najbolje bilo, kad bismo prigrlili ob ću evropsku hemičku ter-rninologiju") te se odmah nedvosmisleno (epistemičko)modalnim izrazomograđuje od njihova tumačenja da se prekomjernim stvaranjem novih rije-či "tobože narodni jezik više nagrdjuje nego obogaćuje" (XII; istakla L. B.).Slijedi argumentacija koja bi čitatelja trebala uvjeriti u suprotno: usporedbasa situacijom u drugim ("velikim") jezicima, navođenje novijih njemačkihiskustava koja su podudarna s autorovim razmišljanjem o ovoj problemati-ci, pozivanje na autoritet velikog njemačkogjezikoznanca Jakoba Grimma(citat na njemačkome!) te naposljetku zloslutna prognoza da bismo se - neustrajemo li na stvaranju hrvatskoga nazivlja - "odreći morali samosvoj-noga razvitka svih znanosti u našem jeziku i ostati do vieka vasalli drugihnarodah i na znanstvenom polju" (XIII).99Zauzetu odlučnu stavu autorovupriliče i jaki, upravo ekspresivni izrazi, poput onih kad strane riječi nazivagrdobama i.filologičkim nakazama (XII) ili pravim maškarama (XIV).

Napokon, odgovor na pitanje jesu li uočene značajke Šulekova tekstatek značajke individualnog stila ili su - ujedno - uvjetovane duhom vreme-

99 Iako se čini tonom nešto mirnija, i u drugoj Šulekovoj studiji - Naš napredak u pri-rodnih znanosti za minulih 50 godinah - prepoznajemo slične postupke. Osnaživa-nje vlastitog mišljenja pozivanjem na riječi uglednih mislilaca ostvaruje se citatnimpostupkom (uvijek na jeziku izvorniku - njemačkom ili latinskom), što svjedočii o načitanosti i o jezičnim kompetencijama autorovim (ali i očekivanim jezičnimkompetencijama ciljane akademske publike). U tom kontekstu zalaganje za hrvatskijezik u znanosti doista možemo tumačiti kao izraz nacionalnih i prosvjetiteljskih tež-nji - "što čitamo u jeziku nam nepoznatu, toga borne nepamtirno" (1885: 110). Argu-mentacija je opet snažna i efektna: recimo, Šulek iskazuje ushit devetnaestostoljetnogčovjeka zbog nagla razvoja prirodnih znanosti, a da bi dokazao koliko je poznavanjeprirodnih zakonitosti važno u svakodnevnom životu, daje si oduška i na otprilikepola stranice teksta nabraja petnaestak narodnih praznovjerja - koja su sva poslje-dica neukosti i neznanja (1885: 107). Druga joj je namjena pa je unekoliko i drukčijekoncipirana Šulekova knjiga Lučba za svakoga ili popularna kemija (1881). Nakanuda popularizira znanost, konkretno kemiju, iskazao je već u Pripomenku: "Videć pako,kako našim ljudem, a osobito našim ženskinjam, neznanje s te strane puno neprilikahzadaje i štete nanosi, pomislih, da će jim dobro doći knjiga, koja sadržava toliko luč-be, koliko zasieca u svakdanji život." Ipak, budući da je riječ o opsežnom djelu (312stranica), posebno će do izražaja doći oprema izdanja: tekst je razložito podijeljenu veći broj poglavlja i potpoglavlja uvijek s informativnim naslovima i podnaslovi-ma; struktura je knjige na samom njezinu početku predstavljena u Sadržaju (VII -X),a lakšem će snalaženju na brojnim stranicama nesumnjivo pripomoći i predmetnokazalo (305-312).

124

Još je_dno čitanje Šulekove r~spr.ve O hrvatskom lučbenom nazivlju

na ne smije biti paušalan te bi zacijelo zahtijevao podrobnije istraživanjereprezentativna korpusa devetnaestostoljetnih hrvatskih znanstvenih teks-tova. Smatramo međutim da Šulekov izričaj, koji je sve prije negoli distan-ciran i neutralan, neće biti neutemeljeno dovesti u vezu s općim duhom(ilirskog, preporodnog) vremena.l'"

Ne pretendirajući ovdje ponuditi zaključnu misao, završno otkrivamo jošjednu perspektivu: dok su Šulekove zasluge za jezik hrvatske znanosti -smatramo, pokazali smo to - višestruke i neupitne, drugo je pitanje štonam u prvim desetljećima 21. stoljeća, u vremenima sveopće globalizacije(i anglizacije) hrvatske znanosti, znače njegove poruke?! Za početak mož-da bi ponovno trebalo pročitati njegovu raspravu O hrvatskom lučbenomnazivlju!

Izvori i izbor iz literature

Badurina 1998: BADURINA, Lada: Šulekova standardnojezična koncepcija na primjerulingvističkoga nazivlja. U: Zbornik o Bogoslavu Šuleku, uroMoguš, Milan. Zagreb 1998, str.27-35.

Gostl 1998: GOSTL, Igor: Bogoslav Šulek - otac hrvatskoga znanstvenog nazivlja. U:Zbornik o Bogoslavu Šuleku, uroMoguš, Milan. Zagreb 1998, str. 75-84.

100 Ne bavimo se ovdje drugim pokazateljima uklopljenosti Šulekovih djela u društve-ni kontekst. Tek da ostane zabilježeno (i najavljeno, možda, kao neka buduća tema),spominjemo rodnu tematiku: dok s jedne strane autor u kontekstu obrazovanja i zna-nosti vidi isključivo mladiće (1874: XIV; 1885: 105), s druge strane za svoje vrijemeneobično napredno brani potrebu obrazovanja i žena: "Do nedavno se je slabo kodnas marilo za nauk ženske glave, jer se je mislilo, da joj ga netreba, da je za nju dosta,ako umie svoje ruke valjano upotrebljavati; a um njezin može slobodno spavati. Uzrokje takvomu mnenju mišljenje, da se ženska obuka sastoji samo u tom, da gospodskadjevojka nauči vješto udarati glasovir (klavir), miloglasno pjevati, lako plesati i tancati,nešto malo njemački govoriti ili baš francezki štrbencati, a romane čitati. Mužkarciobično prigovaraju: ,toga svega netreba mojoj budućoj ženi: ja želim, da ona budedobra kućanica, a ne kakva mudrijašica', Kad bi ti takvomu mužkarcu primietio, daonda treba djevojkam izučiti lučbu - tad bi se istom sgrozio ili nasmijao, pitajući:čemu ženskoj glavi kemija, kad ona neima praviti kojekakve tinkture i eliksire, negoprigotavljati dobra jela, držati sobu u redu, prati rublje a čistiti odjeću? Ovako mudru-je samo onaj, koji pravo nezna, šta će to reći I u č b a, k e m i ja; kad bi se on potru-dio izpitati malko, što nas ova znanost uči: onda bi i sam nastojao o tom, da mu ženai kćeri izuče lučbu; jer sve to zasieca u lučbu, što on zahtieva od kućanice" (1881: 169).

125

Lada Badurina ~- .~- - - ~~-.-

Halliday 1993: HALLIDAY, M. A. K.: Some Grammatical Problems in Scientific English.U: Halliday, M. A. K. - Martin, J. R.: Writing Science: Literacy and Discursive Power.Pittsburgh 1993, str. 69-85.

Horvat - Hudeček - Mihaljević 2015: HORVAT, Marijana - HUDEČEK, Lana-MIHALJEVIĆ, Milica: Jezik hrvatskih znanstvenih tekstova u 19. stoljeću. U: Povijesthrvatskoga jezika - 4. knjiga: 19. stoljeće, uroLisac, Josip - Pranjković, Ivo - Samardžija,Marko. Zagreb 2015, str. 301-355.

Jonke 1965: JONKE, Ljudevit: Hrvatski jezik u teoriji i praksi, Drugo, prošireno izdanje.Zagreb 1965.

Muhvić-Dimanovski 1998: MUHVIĆ-DIMANOVSKI, Vesna: Šulekovi neologizmi. U:Zbornik oBogoslavu Šuleku, uroMoguš, Milan. Zagreb 1998, str. 103-109.

Oraić Tolić 2011: ORAIĆ TOLIĆ, Dubravka: Akademska pismo: Strategije i tehnike klasičneretorike za suvremene studentice i studente. Zagreb 2011.

Paušek-Baždar 1998: PAUŠEK-BAŽDAR, Snježana: Bogoslav Šulek i kemija. U: ZbornikoBogoslavu Šuleku, uroMoguš, Milan. Zagreb 1998, str. 121-128.

Pranjković 1999: PRANJKOVIĆ, Ivo (prir.): Fran Kurelac, Bogoslav Šulek, Vinko Pacel,Adolfo Veber Tkalčević: Jezikoslovne rasprave i članci. Stoljeća hrvatske književnosti.Zagreb 1999.

Pranjković 2006: PRANJKOVIĆ, Ivo: Filološki vjekopisi. Zagreb 2006.

Silić 2006: SILIĆ, Josip: Funkcionaini stilovi hrvatskoga jezika, Zagreb 2006.

Slovnik spisovne češtiny 2003: Slovnik spisovne češtiny pro školu a veiejnost. Praha 2003.

Šulek 1874: ŠULEK, Bogoslav: O hrvatskom lučbenom nazivlju. U: Šulek, Bogoslav:Hrvatsko-njemačka-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja, I (A-N). Zagreb 1874, str. XI-XXVIII [pretisak Zagreb 1990].

Šulek 1874-1875: ŠULEK, Bogoslav: Hrvatsko-njemačka-talijanski rječnik znanstvenognazivlja, I (A-N), II (O-Ž). Zagreb 1874-1875 [pretisak Zagreb 1990].

Šulek 1881: ŠULEK, Bogoslav: Lučba za svakoga ili popularna kemija, Poučna knjižnica"Matice hrvatske". Zagreb 1881.

126

Još jedno čitanj,,-_~,:,lf!kove-,asJJ~ve o hrvatskom lučbenorn naz~~JL':

Šulek 1885: ŠULEK, Bogoslav: Naš napredak u prirodnih znanosti za minulih 50 godinah.U: Rad JAZU, knjiga 27. Zagreb 1885, str. 100-139.

Vince 2002: VINCE, Zlatko: Putovima hrvatskoga književnogjezika:Lingvističko-kulturnopovijesni prikaz filoloških škola i njihovih izvora, Treće, dopunjenoizdanje. Zagreb 2002.

Znameniti i zaslužni Hrvati 1925: Znameniti i zaslužni Hrvati 925-1925. Zagreb 1925.

127