Metodologija i Tehnologija Pisanih Djela Na Znanstvenom Magistarskom Studiju- II Ciklus Studiranja

1

S K R I P T A Za II ciklus studiranja

Znanstveni magistarski studij po Bolonjskim principima

„METODOLOGIJA I TEHNOLOGIJA PISANIH DJELA

NA ZNANSTVENOM MAGISTARSKOM STUDIJU

- II CIKLUS STUDIRANJA - “

IZBOR TEKSTOVA:

IZ KNJIGA PROF .DR RATKA ZELENIKE I

UPUTSTAVA SA WEB STRANICE SVEUČILIŠTA/UNIVERZITETA „VITEZ“ VITEZ

IZVRŠILA JE GRUPA STUDENATA

2

SADRŽAJ

1.UVOD .................................................................................................................................6 1.1.Problem istraživanja, projektni zadatak i objekti istraživanja ......................................6 1.2.Znanstvena hipoteza i pomoćne hipoteze ...................................................................9

1.3.Svrha i ciljevi istraživanja ........................................................................................ 11 1.4.Ocjena dosadašnjih istraživanja................................................................................ 12

1.5.Znanstvene metode .................................................................................................. 13 1.6.Struktura djela ......................................................................................................... 13

2.METODOLOGIJA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA ............................................. 13 2.1.Pojam metodologije znanstvenog istraživanja .......................................................... 13 2.2.Važnije značajke metodologije znanstvenog istraživanja .......................................... 14

2.3.Klasifikacije metodologije znanstvenog istraživanja ................................................ 16 2.4.Znanstvene metode u funkciji stvaranja društva blagostanja ..................................... 17

2.5.Modeli znanstvenog istraživanja u fokusu društva blagostanja ................................. 19

3.TEHNOLOGIJA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA ................................................. 20 3.1.Važnije odrednice tehnike i tehnologije .................................................................... 20 3.2.Pojam tehnologije znanstvenog istraživanja ............................................................. 22

3.3.Važnija obilježja tehnologija znanstvenog istraživanja ............................................. 22 3.4.Važnost i misija tehnologija znanstvenog istraživanja .............................................. 23

4.ZNANSTVENE METODE .............................................................................................. 25 4.1.Osnovne značajke znanstvenih ................................................................................. 25 4.2.Klasifikacija znanstvenih metoda ............................................................................. 27

4.2.1. Induktivna i deduktivna metoda ................................................................................. 28 4.2.2. Metoda analize i sinteze ............................................................................................. 31 4.2.3. Metoda apstrakcije i konkretizacije ............................................................................ 35 4.2.4. Metoda generalizacije i specijalizacije ........................................................................ 36 4.2.5. Metoda dokazivanja i opovrgavanja ........................................................................... 36 4.2.6. Metoda klasifikacije ................................................................................................... 39 4.2.7. Metoda deskripcije ..................................................................................................... 39 4.2.8. Metoda kompilacije ................................................................................................... 40 4.2.9. Komparativna metoda ................................................................................................ 40 4.2.10. Statistička metoda ...................................................................................................... 41 4.2.11. Metematička metoda .................................................................................................. 45 4.2.12. Metoda modeliranja ................................................................................................... 46 4.2.13. Kibernetička metoda .................................................................................................. 48 4.2.14. Eksperimentalna metoda ............................................................................................ 51 4.2.15. Dijalektička metoda ................................................................................................... 52 4.2.16. Povijesna metoda ....................................................................................................... 54 4.2.17. Genetička metoda ...................................................................................................... 54 4.2.18. Teorija sustava kao metoda ........................................................................................ 54 4.2.19. Aksiomatska metoda .................................................................................................. 57 4.2.20. Metoda idealnih tipova ............................................................................................... 59 4.2.21. Empirijska metoda ..................................................................................................... 59 4.2.22. Metoda studije slučaja ................................................................................................ 60 4.2.23. Metoda anketiranja .................................................................................................... 60 4.2.24. Metoda intervjuiranja ................................................................................................. 68

3

4.2.25. Metoda promatranja ................................................................................................... 71 4.2.26. Metoda brojenja ......................................................................................................... 73 4.2.27. Metoda mjerenja ........................................................................................................ 73 4.2.28. Delfi metoda .............................................................................................................. 75 4.2.29. Metoda mozaika ........................................................................................................ 86 4.2.30. Ostale znanstvene metode .......................................................................................... 86

5.POSTAVLJANJE HIPOTEZE ....................................................................................... 87 5.1.Pojam i osnove pretpostavke za postavljanje hipoteze .............................................. 87

5.2.Provjeravanje hipoteze ............................................................................................. 89 5.3.Vrste hipoteze .......................................................................................................... 90

5.4.Primjena rješenja ..................................................................................................... 92

6.UPUTSTVO ZA IZRADU SEMINARSKOG RADA NA ZNANSTVENOM

MAGISTARSKOM I DOKTORSKOM STUDIJU .......................................................... 93 1. UVOD ...................................................................................................................... 95

2. POJAM SEMINARSKOG RADA ......................................................................... 95 3. SVRHA I CILJEVI IZRADE SEMINARSKOG RADA .......................................... 96

4. IZBOR TEME (NASLOVA) SEMINARSKOG RADA ........................................... 97 5. POSTAVLJANJE HIPOTEZE.................................................................................. 97

6. BITNI ELEMENTI SEMINARSKOG RADA .......................................................... 99 7.PRIMJER ZA TEHNIČKU OBRADU..............................................................102

7.1. Korice seminarskog rada (primjer za sve fakultete ................................................ 102 7.2. Potkorice ili unutarnja stranica seminarskog rada (primjer za sve fakultete............ 103

7.3. Struktura ili kompozicija seminarskog rada (primjer za sve fakultete .................... 104 7.4. Struktura ili kompozicija seminarskog rada – Sadržaj ........................................... 105

(primjer za Fakultet poslovne ekonomije) .................................................................... 105 7.5. Struktura ili kompozicija seminarskog rada – Sadržaj ........................................... 106

(primjer za Fakultet pravnih nauka) ............................................................................. 106 7.6. Struktura ili kompozicija seminarskog rada – Sadržaj ........................................... 107

(primjer za Fakultet poslovne informatike) .................................................................. 107 7.7. Struktura ili kompozicija seminarskog rada – Sadržaj ........................................... 109

(primjer za Fakultet zdravstvene njege)........................................................................ 109

8. OBIM SEMINARSKOG RADA .............................................................................. 110

9. PREDAJA RADA I ODBRANA SEMINARSKOG RADA ................................... 110 10. OCJENJIVANJE SEMINARSKOG RADA (BODOVANJE).............................. 111

11. METODOLOGIJA ZNANSTVENOG (NAUČNOG) ISTRAŽIVANJA ............. 111 12. PISANJE SEMINARSKOG RADA ...................................................................... 112

12.1.Pisanje teksta ....................................................................................................... 112 12.2. Priprema ilustracija ............................................................................................. 114

12.3. Obilježavanje stranica ......................................................................................... 114 12.4. Popis korištene literature (bibliografija) .............................................................. 114

12.5. Lektura ............................................................................................................... 114 12.6. Stil pisanja .......................................................................................................... 115

12.7. Izbor jezika ......................................................................................................... 115 12.8. Citiranje literature ............................................................................................... 115

12.9. Fusnote ............................................................................................................... 116 12.10 Ilustracije ........................................................................................................... 116

12.11. Veličina slova i margine .................................................................................... 116

4

7.UPUTSTVO ZA IZRADU ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA ................. 118

1. UVOD ....................................................................................................................... 120 2. POJAM I MISIJA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA ........................ 120

3. PROCEDURA POSTUPAKA I REDOSLIJEDA AKTIVNOSTI NA PRIJAVI I

ODBRANI ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA ........................................ 121

4. IZBOR I PRIJAVA TEME ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA .......... 121 5. SADRŽAJ PRIJAVE TEME ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA ....... 122

5.1. Biografija kandidata .............................................................................................. 122 5.2. Naslov znanstvenog magistarskog rada ................................................................. 122

5.3. Obrazloženje teme znanstvenog magistarskog rada ............................................... 123 5.4 .Predmet istraživanja i radne hipoteze .................................................................... 123

5.5. Svrha i ciljevi istraživanja ..................................................................................... 124 5.6. Ocjena dosadašnjih istraživanja ............................................................................. 125

5.7. Naučne metode koje će se koristiti ....................................................................... 125 5.8. Struktura i sadržaj znanstvenog magistarskog rada ................................................ 125

5.9. Očekivani rezultati istraživanja ............................................................................. 126 5.10. Očekivani naučni doprinos i primjena rezultata istraživanja.............................. 126

5.11. Spiska literature .................................................................................................. 126 5.12. Gatorgam aktivnosti pri izradi znanstvenog magistarskog rada ............................ 126

5.13. Izjava o originalnosti rada ................................................................................... 127

6. OCJENA PODOBNOSTI KANDIDATA I POGODNOSTI TEME

ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA............................................................ 128 7. IMENOVANJE MENTORA I NJEGOVA ULOGA .............................................. 128

8. IZRADA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA........................................ 129 9. STRUKTURA ILI KOMPOZICIJA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG

RADA ........................................................................................................................... 130 10. OBIM ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA .......................................... 133

11. CITIRANJE TUĐIH ZNANJA, ZAKONA, TEORIJA ........................................ 134 12. PISANJE ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA ..................................... 134

13. OCJENA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA ..................................... 135 14. ODBRANA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA ................................. 136

15. UPOTREBA TITULE AKADEMSKOG STUPNJA MAGISTRA ZNANOSTI . 136 16. PRIMJER ZA TEHNIČKU OBRADU ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG

RADA ........................................................................................................................... 137 16.1. KORICE ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA ................................... 137

16.2. POTKORICA ILI UNUTARNJA STRANA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG

RADA (Primjer za sva četiri Fakulteta) ....................................................................... 138

16.3. STRUKTURA ILI KOMPOZICIJA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA

(Primjer za sva četiri Fakulteta) ................................................................................... 139

8.ROKOVNIK ISPITIVANJA I OVJENJIVANJA STUDENATA NA

ZNANSTVENOM MAGISTARSKOM STUDIJU ......................................................... 140

9.PROCEDURA POSTUPAKA I REDOSLJEDA AKTIVNOSTI NA PRIJAVI I

ODBRANI ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA ............................................ 143

10.PRIJAVA TEME ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA ............................. 145

11.IZVJEŠTAJ O PODOBNOSTI KANDIDATA I POGODNOSTI TEME

ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA ................................................................ 146

5

12.OCJENA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA .......................................... 146

13.ODBRANA ZNANSTVENOG RADA ........................................................................ 146

6

1. UVOD

Da bi se studenti , magistranti, doktoranti, intelektualci, istraživači, znanstvenici, stručnjaci ...

mogli uvesti u najvažnije tajne znanosti i znanosti o znanosti kao intelektualne platforme za kreiranje, koncipiranje i pisanje svih vrsta znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih djela, a posebno pisanih

djela na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama, kao intelektualnih proizvoda mikro,

makro i globalnih obrazovnih i znanstvenih industrija te metodologije i tehnologije znanstvenog istraživanja, potrebno je u prvom dijelu, uvodu, znanstvene knjige Metodologija i tehnologija izrade

znanstvenog i stručnog djela ● PISANA DJELA NA POSTDIPLOMSKIM ZNANSTVENIM

MAGISTARSKIM STUDIJAMA ● , knjiga šesta, posebnu pozornost posvetiti ovim tematskim

jedinicama: 1) Problem istraživanja, projektni zadatak i objekti istraživanja,

2) Znanstvena hipoteza i pomoćne hipoteze,

3) Svrha i ciljevi istraživanja, 4) Ocjena dosadašnjih istraživanja,

5) Znanstvene metode i

6) Struktura djela.

1.1. Problem istraživanja, projektni zadatak i objekti istraživanja

Razvoj znanosti, znanstvenog istraživanja, odnosno obrazovnih industrija i mikro, makro,

globalnih i megaobrazovnih sustava, znanstvenih industrija i mikro, makro, globalnih i megaznanstvenih sustava i znanstvenog stvaralaštva te primjena znanstvenih dostignuća u

gospodarskoj i društvenoj praksi bitni su čimbenici razvoja ljudskih spoznaja i svijesti, izgradnje

slobodne osobnosti, razvitka proizvodnih snaga, proizvodnih odnosa, slobodnog tržišta, demokracije, oslobađanja rada i čovjeka, usavršavanja tehnike i tehnologije, organizacije, automatizacije,

robotizacije, informatizacije, ekonomskih zakonitosti i teorija, pravnih pitanja i pravnih instituta ...

procesa proizvodnje mnogobrojnih i različitih materijalnih i nematerijalnih proizvoda, porasta

proizvodnosti rada i profitabilnosti gospodarskih subjekata te općega napretka civilizacije i kulture kao pretpostavki za stalan napredak i blagostanje društva.

Znanstvenotehnološki napredak, posebno onaj koji je rezultat eksplicitnih, implicitnih, disciplinarnih i višedisciplinarnih istraživanja: interdisciplinarnih, multidisciplinarnih,

transdisciplinarnih i pluridisciplinarnih istraživanja, implicira mnogobrojne promjene bio otkrivanjem

novih spoznaja, novih zakona, novih zakonitosti, novih teorija i/ili usavršavanje postojećih. Sukladno tome, javljaju se i afirmiraju novi pravci, nove tehnologije, novi proizvodi, novi modeli upravljanja

potencijalima, resursima, proizvodnim procesima, novi organizacijski oblici, nove organizacijske

strukture i organizacijske kulture. Svi se kapaciteti , potencijali i resursi usredotočuju na glavne

kompetencije mikro, makro, globalnih i megakompanija, orijentirane na transnacionalne proizvodne djelatnosti, virtualne organizacijske strukture, partnerske odnose, povećanje profitabilnosti postojanja,

povećanje konkurentnosti na turbulentnom globalnom tržištu.

Ubrzani razvoj proizvodnih snaga, proizvodnih i društvenih odnosa, posebice u 20. stoljeću,

implicirao je eksplozivni razvoj znanja, tehnologija, pravila, znanstvenih zakona, zakonitosti, teorija

..., a što je imalo za posljedicu višestruko multipliciranje različitih vrsta pisanih djela. U konstelaciji

takvih odnosa, globalnih događanja, svjetskih postignuća, prirodnih katastrofa, ljudskih tragedija ... informacijske tehnologije omogućile su globalno proučavanje i čitanje milijuna različitih pisanih

djela, i to odmah nakon njihova objavljivanja.

7

Globalne inovacije i trendovi u proizvodnji i uporabi proizvoda obrazovnih i znanstvenih

industrija nametnuli su intelektualcima, znanstvenicima, istraživačima, studentima, doktoratima ...

iznimno velike zahtjeve – poznavanje i primjenu više stotina važnih pravila o racionalnom istraživanju, formuliranju rezultata te pisanja znanstvenih, znanstvenoistraživačkih i stručnih djela, a

to znači i pisanje djela na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama.

Više od pedeset godina proučavaju se problemi i fenomeni metodologije i tehnologije

znanstvenog istraživanja, a u okviru njih i problematika pisanja znanstvenih, znanstvenostručnih i

stručnih djela. Unatoč takvim istraživanjima, literatura je o toj problematici, u pravilu, preopćenita,

nedostatna i relativno neprimjerena stvarnim i potencijalnim korisnicima: studentima, magistrantima , doktorantima, mladim istraživačima, suradnicima u nastavi, nastavnicima ... pa i nekim starijim

intelektualcima ... jer takva literatura ne sadrži aktualna znanja, pravila, modele ... o najvažnijim

znanstvenim, znanstvenostručnim i stručnim djelima koji bi intelektualcima pomogli u njihovom znanstvenoistraživačkom radu, pisanju kvalitetnih djela, ostvarivanju svoje akademske karijere.

U prilog tome stoje brojni argumenti ( o kojima bi bilo korisno napisati posebnu znanstvenu

studiju) od kojih se spominju samo dva, tri najočitija: u ovom balkanskom dijelu Europe samo se nekoliko znanstvenika volonterski bavi istraživanjem i pisanjem o fenomenima znanosti o znanosti, o

metodologiji znanstvenoistraživačkoga rada, o filozofiji znanosti, o povijesti znanosti se samo desetak

znanstvenika usput, iz hobija, iz ljubavi prema znanosti bavi metodologijom znanstvenoistraživačkoga

rada, pišu o tome, fragmentirano proučavaju fenomene znanosti o znanosti ...; samo na nekoliko visokih učilišta u Republici Hrvatskoj proučava na sveučilišnim i poslijediplomskim doktorskim

studijama tematika metodologije znanstvenoistraživačkoga rada. I ne samo to. Ne postoji niti jedna

posebna knjiga koje je isključivo posvećena pisanim djelima na poslijediplomskim znanstvenim magistarskim studijama.

Imajući na umu sadašnje stanje u sustavu visokoga obrazovanja može se dati dijagnoza: oko

80% intelektualaca, unatoč općoj pismenosti, znanstveno je nepismeno! To vrijedi za više od 80% visokoobrazovnih sustava tranzicijskih država, ali i nekih srednje razvijenih i visokorazvijenih država.

U konstelaciji takve problematike u ovoj znanstvenoj knjizi i sveučilišnom udžbeniku postavljen je znanstveni problem istraživanja:

Neaktualna, nekonzistentna i nedostatno upotrebljiva znanja i vještine studenata, nastavnika,

profesora, suradnika u nastavi ... o osnovnim pravilima, zakonitostima, modelima, procedurama, postupcima ... znanstvenoga istraživanja, kreiranja i koncipiranja, pisanja, dizajniranja ... najvažnijih

djela na poslijediplomskim znanstvenim magistarskim studijama, implicira mnogobrojne i dugoročne

štetne posljedice u mikro, makro i globalnim obrazovnim industrijama i sustavima, mikro, makro i

globalnim znanstvenim industrijama i sustavima te umnožava znanstvenu nepismenost mladih intelektualaca.

Dugoročno, neadekvatno, nekvalitetno ... rješavanje prethodno navedenoga znanstvenog problema istraživanja proizvodi mnogobrojne negativne posljedice koje se sinteziraju u pet

najevidentnijih, i to:

● POSLJEDICA PRVA:

Nekvalitetno, neadekvatno, zastarjelo ... znanje o znanstvenim, znanstvenostručnim i stručnim

djelima općenito, a posebno o pisanim djelima na poslijediplomskim znanstvenim magistarskim

studijama ima za posljedicu povećanje znanstvene nepismenosti i magistranata i mladih intelektualaca u obrazovnim i znanstvenim industrijama.

● POSLJEDICA DRUGA:

Magistranti i profesori na poslijediplomskom znanstvenom magistarskim studijama ne posjeduju kvaliteta znanja i vještine o istraživanju, koncipiranju, pisanju, dizajniranju ... pristupnih radova, a što

je veoma negativno utječe na opismenjavanje te akademsku i znanstvenu karijeru magistranata.

● POSLJEDICA TREĆA:

Nedovoljno poznavanje najvažnijih pravila o pisanju kritičkih prikaza, stručnih prikaza i recenzija, utemeljeno na načelima suvremenih metodologija i tehnologija znanstvenoga istraživanja,

8

na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama stvara mnogobrojne negativne intelektualne

posljedice u obrazovanju, usavršavanju te akademskoj i znanstvenoj karijeri i magistranta i drugih

intelektualaca. ● POSLJEDICA ČETVRTA:

Površna, neaktualna, nekvalitetna ... znanja, vještine ... magistarnata i profesora o seminarskim

radovima na postdiplomskom znanstvenom magistarskom studiju stvaraju njima mnogobrojne poteškoće u obrazovanju, usavršavanju, znanstvenom opismenjavanju te akademskoj i znanstvenoj

karijeri.

● POSLJEDICA PETA:

Bez kvalitetnog, aktualnog, eksplikativnoga, implicitnoga, disciplinarnoga, interdisciplinarnoga, multidisciplinarnoga ... znanja i vještina o kreiranju, prijavljivanju, izradi, dizajniranju, predaji, ocjeni,

odbrani ... znanstvenih magistarskih radova na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama

nije moguće znanstveno opismenjavanje magistranata i njihovo pripremanje za aktivno i uspješno sudjelovanje u obrazovnim i znanstvenim industrijama te izvrsnu akademsku i znanstvenu karijeru.

● POSLJEDICE SVIH POSLJEDICA:

Veoma skromna kvalitetna znanja, saznanja, vještine ... o znanstvenim, znanstvenostručnim i stručnim pisanim djelima, a to znači i pisanim djelima na postdiplomskim znanstvenim magistarskim

studijama, o znanosti i znanosti o znanosti, obrazovnoj industriji, znanstvenoj industriji, metodologiji

znanstvenoga istraživanja, tehnologiji znanstvenoga rada, istraživača, znanstvenika, nastavnika,

suradnika u nastavi, intelektualaca ... starijih i mladih, multiplicira njihovu znanstvenu nepismenost. Tu vrlo zabrinjavajuću konstataciju potvrđuju mnogobrojni primjeri iz svakodnevne prakse, a

spominju se samo oni najkarakterističniji, i to:

► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju razliku između problema, predmeta ( tj. projektnoga zadatka) i objekta istraživanja ...

► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju razliku između temeljne znanstvene hipoteze i

pomoćnih hipoteza, parcijalnih hipoteza ...

► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju razliku između pojma, suda, definicije, znanstvene činjenice, znanstvenoga zakona, znanstvene zakonitosti, znanstvene teorije, znanstvenoga dokaza idt.

► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju razliku između znanstvenih područja, znanstvenih

polja, znanstvenih grana, znanstvenih ogranaka, nastavnih predmeta ... ► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju razliku između eksplicitnoga, implicitnoga,

disciplinarnoga i višedisciplinarnoga (tj. interdisciplinarnoga, multidisciplinarnoga,

supradisciplinarnoga i pluridisciplinarnoga) istraživanja ... ► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju razliku između predgovora, sažetka, uvoda,

izlaganja rezultata istraživanja, zaključaka, pogovora, sinopisa ...

► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju koristiti decimalni sustav ...

► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju temeljna pravila i načela opće teorije sustava ... ► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju citirati tuđa znanja, tuđe spoznaje, tuđe

zakonitosti...

► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju pravilno koristiti europski i američki sustav pozitivnih bilježaka (fusnote) ...

► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju bitne odrednice znanstvenih, znanstvenostručnih i

stručnih pisanih djela ... ► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju strukturirani tematiku nekoga znanstvenoga,

znanstvenostručnoga i stručnoga djela i ne prave razliku između kompozicija različitih vrsta pisanih

djela, primjerice: seminarskog rada, završnoga rada, diplomskog rada, specijalističkoga rada,

magistarskog rada, doktorske disertacije, udžbenika, znanstvene knjige, znanstvenoga projekta, znanstvenoga programa, znanstvene studije, znanstvenoga članka ...

► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju dizajnirati ilustracije, primjerice: tablice,

grafikone, zemljovide, fotografije ..., (slike?) i inkorporirati u tekst pisanih djela. ► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju razliku između kritičkoga prikaza i recenzije ...

► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju korekturne znakove ...

► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju što je impresum, CIP, ISBN, ISSN, UDK, EAN ...

► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju dizajnirati (grafički i tehnički) tekst pisanih znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih djela...

9

► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju razliku između znanstvenih zvanja, znanstveno-

nastavnih zvanja i nastavnih zvanja ...

► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju implementirati najvažnije znanstvene metode u istraživanju i formiranju rezultata istraživanja ...

► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju najvažnije tajne mikro, makro i globalne

obrazovne industrije ... ► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju bitne referencije mikro, makro i globalne

znanstvene industrije ...

► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju razliku između stilova pisanje: znanstvenoga stila,

razgovornoga stila, administrativnoga stila, književno-umjetničkog stila, publicističkoga stila, znanstveno-populističkoga stila ...

► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju još mnogo toga iz znanstvenoga područja, odnosno

znanstvenoga polja znanosti o znanosti, metodologije i tehnologije istraživanja ... te znanstvenom, znanstvenoistraživačkim i stručnim pisanim djelima ...

Sve što ne znaju znanstveno nepismeni intelektualci to moraju izvrsno znati znanstveno pismeni intelektualci jer su oni ekskluzivni nositelji suvremenoga znanja i suvremene znanosti o

znanosti kao zlatne poluge održive egzistencije i opstojnosti čovječanstva.

Takvo stanje često potencira i multiplicira nepostojanje adekvatnih pisanih djela, znanstvenih knjiga, udžbenika i priručnika koji bi sadržavali ne samo teorijska znanja o znanosti i znanosti o

znanosti i metodologiji znanstvenoistraživačkoga rada nego i konkretna rješenja i reprezentativne

primjere koji su kao modeli primjenjivi u praksi znanstvenoga istraživanja, pisanja znanstvenih, znanstvenoistraživačkih i stručnih djela, a to znači i djela na postdiplomskim znanstvenim

magistarskim studijama, znanstvenoga usavršavanja i osposobljavanja za znanstvenoistraživački rad

21. Stoljeća.

Prethodno navedena problematika istraživanja i determinirani znanstveni problem istraživanja

s evidentnim štetnim posljedicama odredili su okvir za definiranje znanstvenoga projektnoga zadatka:

Znanstveno istražiti aktualne teorijske i praktične probleme i fenomene o temeljnim pravilima, načelima, modelima, procedurama, postupcima ... kreiranja, koncipiranja, pisanja,

dizajniranja ... odbrane djela na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama ..., sustavno

formulirati rezultate istraživanja i predložiti reprezentativne primjere, modele, prijedloge, sugestije ... koji magistrantima, profesorima, suradnicima u nastavi ... na visokim učilištima omogućava

racionalno osposobljavanje i znanstveno opismenjavanje te stvara temeljne pretpostavke za uspješnu

akademsku karijeru u mikro, makro i globalnim obrazovnim i znanstvenim industrijama.

Znanstveni problem istraživanja i znanstveni projektni zadatak stavljaju u fokus znanstvenoga

istraživanja dva međusobno povezana primarna objekta istraživanja: pisana djela i postdiplomski

znanstveni magistarski studij.

1.2. Znanstvena hipoteza i pomoćne hipoteze

Na osnovi najvažnijih odrednica znanstvenoga problema istraživanja, znanstvenoga

projektnog zadatka i objekta istraživanja elaboriranih u znanstvenoj knjizi “Metodologija i

tehnologija izrade znanstvenoga i stručnog djela ● PISANA DJELA NA POSLIJEDIPLOMSKIM ZNANSTVENIM MAGISTARSKIM STUDIJAMA ●, knjiga šesta, postavljena je temeljna

znanstvena hipoteza i to:

Eksplicitna, implicitna, disciplinarna, interdisciplinarna, multidisciplinarna ... znanja, saznanja, vještine ... o temeljnim pravilima, modelima, procedurama, postupcima, zakonitostima ...

suvremenih metodologija i tehnologija znanstvenoga istraživanja koji se primjenjuju u sustavima

10

visokoga obrazovanja, a posebno u kreiranju koncipiranju, pisanju, dizajniranju ... djela na

postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama, predočenih u ovoj ediciji, stvaraju temeljnu

intelektualnu polugu za znanstveno opismenjavanje magistranata, profesora ... bez kojih nije moguće brzo, ciljano, kvalitetno i racionalno znanstveno istraživanje i pisanje pristupnih i seminarskih radova,

kritičkih prikaza i znanstvenih magistarskih radova na postdiplomskim znanstvenim magistarskim

studijama.

S pet pomoćnih (parcijalnih) hipoteza (skraćeno: P.H.) konkretizitra se prethodno postavljena

temeljna hipoteza, i to:

● P.H. 1: Magistranti, profesori i svi aktivni sudionici na postdiplomskim znanstvenim magistarskim

studijama moraju izvrsno poznavati temeljna pravila suvremenih metodologija i tehnologija

znanstvenoga istraživanja jer bez njih ne mogu kreirati, koncipirati, pisati, dizajnirati ... pisana djela na takvim studijama.

● P.H. 2:

Kreiranje, pisanje, dizajniranje ... pristupnih radova na postdiplomskim znanstvenim studijama pretpostavlja da magistranti i njihovi profesori posjeduju kvalitetna znanja i vještine o temeljnim

pravilima, modelima, procedurama ..., elementima obrazovne i znanstvene industrije te metodologije i

tehnologije znanstvenoga istraživanja.

● P.H.3: Temeljna znanja i vještine o pravilima , modelima, procedurama , postupcima ... suvremenih

metodologija i tehnologija znanstvenoga istraživanja predstavljaju metodološki okvir za pisanje

kritičkih prikaza na postdiplomskim znanstvenim studijama. ● P.H. 4:

Kreiranje, koncipiranjem pisanjem dizajniranje ... seminarskih radova na postdiplomskim

znanstvenim magistarskim studijama, utemeljeno na najvažnijim pravilima suvremenih metodologija i

tehnologija znanstvenoga istraživanja, izravno pridonosi znanstvenom opismenjavanju magistranata i osposobljava ih za izradu znanstvenih magistarskih radova.

● P.H. 5:

Kreirati, koncipirati, pisati, dizajnirati ... kvalitetne znanstvene magistarske radove na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama mogu samo oni magistranti koji su se

prethodnih studija znanstveno opismenjavali.

Više neprijepornih argumenata podupire postavljenu temeljnu hipotezu i pomoćne (parcijalne)

hipoteze, a najvažnije jesu:

● ARGUMET PRVI:

Izvrsno poznavanje temeljnih obilježja pisanih djela na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama pretpostavlja kvalitetna znanja, vještine ... o najvažnijim pravilima, modelima

, zakonitostima, modelima ... suvremenih metodologija i tehnologija znanstvenoga istraživanja.

● ARGUMENT DRUGI: Izrada pristupnih radova na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama zahtijeva od

magistranta kvalitetna znanja i vještine o znanstvenom, primijenjenom i razvojnom istraživanju koje

pretpostavlja viši stupanj znanstvene pismenosti. ● ARGUMENT TREĆI:

Pri pisanju kritičkih prikaza na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama magistranti

moraju primjenjivati posebna pravila i standardna načela objektivnog ocjenjivanja tuđih objavljenih

pisanih djela. ● ARGUMENT ČETVRTI:

Izrada i predstavljanje (tj. odbrana) seminarskih radova na postdiplomskim znanstvenim

magistarskim studijama utemeljenim na najvažnijim pravilima suvremenih metodologija i tehnologija znanstvenoga istraživanja, znanstveno opismenjuju magistrante i pripremaju za nastavljanje

akademske i znanstvene karijere.

● ARGUMENT PETI:

Izborom teme, izradom i odbranom znanstvenih magistarskih radova, prema temeljnim pravilima suvremenih metodologija i tehnologija znanstvenoga istraživanja, magistranti završavanjem

11

postdiplomskih znanstvenih magistarskih studija moraju dokazati visoku razinu znanstvene pismenosti

i osposobljenosti za samostalni znanstvenoistraživački rad.

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja

Na temelju najvažnijih značajki znanstvenoga problema istraživanja, znanstvenoga projektnoga

zadatka, objekata istraživanja, temeljne znanstvene hipoteze i pomoćnih hipoteza, navedenih u

znanstvenoj knjizi – Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela“ ● PISANA DJELA NA POSLIJEDIPLOMSKIM ZNANSTVENIM MAGISTARSKIM STUDIJAMA ● , knjiga

šesta, određeni su svrha i ciljevi istraživanja:

Istražiti osnovna pravila, obilježja, modele, zakonitosti, teorijske i aplikativne probleme i znanstvene fenomene:

► o pisanim djelima na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama,

► o pristupnim radovima na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama,

► o kritičkim prikazima na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama, ► o seminarskim radovima na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama,

► o znanstvenim magistarskim radovima, kao temeljnoj poluzi znanstvenog opismenjavanja

intelektualaca, ..., Znanstveno utemeljeno formulirati rezultate istraživanje te na sustavan, jednostavan i koherentan

način s mnogobrojnim pravilima , modelima, primjerima, prijedlozima, sugestijama, savjetima ...

predstaviti mnogobrojnim korisnicima: studentima, magistrantima, doktoratima, nastavnicima, profesorima ... i intelektualcima.

Prethodno makrodeterminirane svrhe i ciljeva znanstvenoga istraživanja moguće je elaborirati

i klasificirati u pet skupina ciljeva istraživanja, i to: ● CILJ ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA PRVI:

Istražiti i na znanstveno utemeljen način formulirati i predstaviti najvažnija obilježja pisanih

djela na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama. ● CILJ ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA DRUGI:

Istražiti i konzistentno formirati i predstaviti rezultate istraživanja o pravilima suvremenih

metodologija i tehnologija znanstvenoga istraživanja koje moraju izvrsno poznavati magistranti i njihovi profesori u koncipiranju, pisanju i dizajniranju pristupnih radova na postdiplomskim

znanstvenim magistarskim studijama.

● CILJ ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA TREĆI:

Istražiti, sustavno i na znanstveno utemeljen način formulirati i predstaviti najvažnija pravila i reprezentativan primjer pisanja kritičkoga prikaza na postdiplomskim znanstvenim magistarskim

studijama.

● CILJ ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA ČETVRTI: Istražiti, sustavno, konzistentno ..., formulirati i pisano predočiti najvažnija pravila i

reprezentativne primjere klasičnih i metodoloških seminarskih radova na postdiplomskim znanstvenim

magistarskim studijama.

● CILJ ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA PETI: Istražiti, sustavno, konzistentno ..., elaborirati i pisano predočiti temeljne faze stjecanja

magisterija znanosti, a posebno najvažnija pravila, procedure, postupke ... prijavljivanje, pisanja,

dizajniranja, predaje, odbrane ... objavljivanja znanstvenih magistarskih radova ... s mnogobrojnim reprezentativnim primjerima ... utemeljenim na načelima suvremenih tehnologija znanstvenoga

istraživanja.

Svrha i ciljevi istraživanja elaborirani u ovoj ediciji imaju svoje mnogobrojne podsvrhe

izravno i/ili neizravno povezane s tematskim odrednicama pisanih djela na sveučilišnim studijama

visokih učilišta koja organiziraju postdiplomske znanstvene magistarske studije. Svima njima je ,

međutim, zajedničko – ponuditi studentima, nastavnicima, magistrantima, profesorima, suradnicima u nastavi ... i svim intelektualcima u obrazovnim industrijama i obrazovnim sustavima te znanstvenim

industrijama i znanstvenim sustavima najvažnija pravila, modele, primjere, savjete, sugestije ... kako

12

bi se educirali, osposobili, znanstveno opismenili za brzo, uspješno, kvalitetno i racionalno

znanstveno, primijenjeno i razvojno istraživanje, učinkovito pisanje djela na visokim učilištima, a

posebno pisanih djela na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama, te općenito svih znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih djela.

U rješavanju znanstvenoga problema istraživanja, ostvarivanja projektnog zadatka, dokazivanja postavljene znanstvene hipoteze i pomoćnih hipoteza te postignuća svrha i ciljeva

istraživanja, bilo je potrebno u ovoj ediciji dati znanstveno utemeljene odgovore na mnogobrojna

pitanja, a navode se samo ona najvažnija:

1. Koja djela pišu magistranti na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama? 2. Koja su najvažnija obilježja pristupnih radova postdiplomskim znanstvenim magistarskim

studijama?

3. Kakva znanja moraju imati magistranti pri pisanju kritičkih prikaza postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama?

4. Koja pravila, modele, procedure ... moraju izvrsno znati magistranti i profesori pri

kreiranju , koncipiranju, pisanju, dizajniranju ... seminarskih radova na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama?

5. Predstavljaju li znanstveni magistarski radovi temeljnu polugu znanstvenog

opismenjavanja intelektualaca?

6. Tko i uz koje uvjete može organizirati znanstvene magistarske radova? 7. Koje su najvažnije faze procedure prijave teme znanstvenoga magistarskog rada?

8. Koja pravila, načela ... moraju poštivati magistranti pri izradi, dizajniranju i predaji

znanstvenih magistarskih radova? 9. Koje su uobičajene faze odbrane znanstvenih magistarskih radova?

10. Mogu li se objavljivati znanstveni magistarski radovi kao znanstvene knjige

(monografije)?

Sustavno i konzistentno formuliranje odgovora na prethodno postavljena pitanja omogućilo je

da znanstvena knjiga Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela“ ● PISANA

DJELA NA POSLIJEDIPLOMSKIM ZNANSTVENIM MAGISTARSKIM STUDIJAMA ●, osim teorijskih i empirijskih znanja, pravila, načela, modela, primjera ... o znanstvenom, primjerenom i

razvojnom istraživanju, kreiranju, koncipiranju, pisanju, dizajniranju ... djela na postdiplomskim

znanstvenim magistarskim studijama, posluži studentima, magistrantima, profesorima, znanstvenicima ... kao kompas u tajne suvremene metodologije i tehnologije znanstvenoga istraživanja.

1.4. Ocjena dosadašnjih istraživanja

Višedesetljetnim proučavanje više od tisuću dostupnih bibliografskih jedinica, posebno

znanstvenih knjiga i sveučilišnih udžbenika, u kojima se elaboriraju aktualni fenomeni znanosti o znanosti, metodologiji i tehnologiji znanstvenoga istraživanja, o održivoj egzistenciji i opstojnosti

čovječanstva, može se ustvrditi sljedeće: da se samo u nekim bibliografskim jedinicama spominju

neke vrste pisanih djela; da nije pronađena ni jedna bibliografska jedinica koja bi po koncepciji i sadržaju bila identična ili slična ovoj ediciji; da se edicija, naslova Metodologija i tehnologija izrade

znanstvenog i stručnog djela“ ● PISANA DJELA NA POSLIJEDIPLOMSKIM ZNANSTVENIM

MAGISTARSKIM STUDIJAMA ●,bitno razlikuje od svih dostupnih bibliografskih jedinica s

tematikom znanosti o znanosti, metodologija znanstvenoga istraživanja, tehnologija znanstvenoga istraživanja te drugih znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih pisanih djela.

13

1.5. Znanstvene metode

Pri istraživanju i formuliranju rezultata istraživanja složene tematike predstavljene u djelu

Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela“ ● PISANA DJELA NA

POSLIJEDIPLOMSKIM ZNANSTVENIM MAGISTARSKIM STUDIJAMA ●, korištene su u odgovarajućim kombinacijama ove znanstvene metode: indukativna i dedukativna metoda, metoda

analize i sinteze, metoda apstrakcije i konkretacije, metoda generalizacije i specijalizacije, metoda

dokazivanja i opovrgavanja, povijesna metoda, komparativna metoda, metoda klasifikacije, dijalektička metoda, teorija sustava kao metoda, empirijska metoda, metoda deskripcije, metoda

kompilacije i metoda mozaika.

1.6. Struktura djela

Mnogobrojni su čimbenici izravno utjecali na koncepciju i kompoziciju djela Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela“ ● PISANA DJELA NA POSLIJEDIPLOMSKIM

ZNANSTVENIM MAGISTARSKIM STUDIJAMA ●, knjiga šesta. Jedan od važnijih čimbenika je

deficitarnost kvalitetne i aktualne literature s tematikom znanosti o znanosti, metodologija znanstvenoga istraživanja, tehnologija znanstvenoga istraživanja, znanstvena, znanstvenostručna i

stručna pisana djela. Deficitarnost takve literature evidentna je u svim znanstvenim područjima i

poljima znanosti, a posebice u društvenim i humanističkim znanostima. Ne manje važan čimbenik i sadržaj nastavnih programa prema Metodologiji znanstvenoistraživačkog rada, koji se dva – tri

desetljeća afirmira na mnogobrojnim stručnim, sveučilišnim, postdiplomskim znanstvenim

magistarskim i postdiplomskim doktorskim studijama prema starim obrazovnim sustavima i

Bolonjskom procesu.

2. METODOLOGIJA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA

2.1. Pojam metodologije znanstvenog istraživanja

Metodologija općenito, pa i metodologija znanstvenog istraživanja, definira se na različite načine. Najjednostavnija je definicija metodologije (grč.“methodos“+“logos“=riječ, govor, znanost o

metodama znanstvenoga istraživanja) da je to znanost o znanstvenim metodama znanstvenoga

istraživanja. U širem smislu metodologija je znanost o cjelokupnosti svih oblika i postupaka istraživanja pomoću kojih se dolazi do sustavnog i objektivnog znanstvenog znanja, ili znanstvena

disciplina u kojoj se kritički ispituju i eksplicitno izlažu različite opće i posebne znanstvene metode.

U leksikografiji metodologija je znanost o logičkim formama procesa spoznavanja i njihovoj primjeni u znanosti, u znanstvenom istraživanju, odnosno metodologija je znanost o metodama koje se

primjenjuju u znanstvenom istraživanju pri izlaganju rezultata takvih istraživanja.

Na osnovi relevantnih referencija i sintagme metodologija znanstvenoga istraživanja moguće je ponuditi cjelovitu definiciju metodologije znanstvenoga istraživanja. Metodologija znanstvenoga

istraživanje je eksplicitna, disciplinarna, interdisciplinarna, multidisciplinarna, transdisciplinarna i

pluridisciplinarna znanost koja proučava i primjenjuje znanstvene zakonitosti, znanstvene zakone,

14

znanstvene teorije ... o klasičnim, međusobno povezanim, kvantitativnim i kvalitativnim, te posebnim

znanstvenim metodama koje se primjenjuju u znanstvenim istraživanjima te mikro, makro i globalnim

znanstvenim i obrazovnim industrijama.

Metodologija znanstvenih istraživanja kao znanost o znanstvenim metodama svojstvena je

svim znanstvenim područjima, poljima, granama, odnosno znanstvenim disciplinama, jer se ona primjenjuje u svim vrstama znanosti, u svim mikro, makro i globalnim znanstvenim industrijama, u

svim vrstama fundamentalnih, primijenjenih i razvojnih istraživanja.

2.2. Važnije značajke metodologije znanstvenog istraživanja

Proučavati aktualne fenomene metodologije znanstvenoga istraživanja pretpostavlja poznavanje najvažnijih odrednica gnoseologije, odnosno epstemologije. Metodologija znanstvenoga

istraživanja mora biti utemeljena na načelima logičke metodologije, od kojih su najvažnija ova:

1) Načelo nužnosti i mogućnosti dijalektičke obrade problema gneseološke metodologije, tj. dublje, konkretnije i svestranije obrade svih metodoloških problema, počev od pitanja opće

metodologije do pitanja posebnih i specijalnih metoda saznanja.

2) Načelo zakonitosti dijalektičke metodologije saznanja: opći dijalektički zakoni i dijalektička načela saznanja, kakva su načela konkretnosti saznanja, načelo preferiranja prakse nad

teorijom, zakon dijalektičkoga identiteta i jedinstva raznovrsnosti, suprotnih i - u fazi

promjene i razvoja - proturječnih čimbenika svih pojava itd.

3) Načelo primjene općih dijalektičkih postavki i zakona i analize suvremenoga znanstvenoga saznanja, kako suvremene logike tako i suvremenih prirodnih znanosti, posebno suvremene

reletivističke i kvantne fizike, a i društvene i humanističke znanosti, može zasnovati ili dalje

razvijati dublja i točnija istraživanja o svim pitanjima opće metodologije saznanja i o pojedinim općim i posebnim metodama znanstvenih spoznaja.

Prema tomu, metodologija je znanost o logičkim oblicima procesa saznavanja i o njihovoj primjeni u znanosti, u znanstvenim industrijama, u znanstvenom istraživanju; znanost o metodama

koje se primjenjuju u znanstvenom istraživanju i prezentiranju rezultata znanstvenoga istraživanja.

Važna su dva procesa: U jednom se procesu otkrivaju znanstvene spoznaje, pa je to, zapravo, proces

znanstvenoga istraživanja (tj. znanstvena otkrića). A u drugom se procesu rezultati istraživanja i otkrića na određeni način predočuju onima koji s tim rezultatima (otkrićima) nisu bili upoznati.

Metodologija znanstvenoga istraživanja može se promatrati s triju stajališta: 1) Teorijska stajališta.

Osnovni zadatak metodologije, kao teorije znanstvenoga istraživanja, da provodi logičko

epistemološku kritiku znanstvenoga djela u svim teorijskim i tehničkim elementima.to, u biti,

znači ispitivanje logičke strukture zakona, hipoteze, teorija, znanstvenih činjenica, spoznaja, otkrića, izuma, stila, jezika, terminologije i slično.

2) Tehničkog stajališta.

Metodologija s tehničkog stajališta obuhvaća postupke prikupljanja, promatranja, sređivanja, eksperimentiranja i točnoga mjerenja podataka, pojava, odnosa, fenomena ... koji omogućuju

optimalne uvjete pod kojima se može doći do upotrebljivih znanstvenih podataka, informacija,

spoznaja ... 3) Organizacijskog stajališta

Metodologija s organizacijskog stajališta ima izuzetno važan zadatak, a taj je da omogući

racionalnu tehnologiju znanstvenoga istraživanja u svim njegovim bitnim elementima.

15

Znanstvena metodologija ima ove tri osnovne značajke:

1) Tvrdnje treba iznositi jasno, precizno, jezično, stilski i terminološki ispravno.

2) Znanstvene spoznaje u jednom području moraju biti obrazložene i povezane s drugim spoznajama; jedni se stavovi izvode iz drugih u skladu s logičkim pravilima koja imaju

objektivni društveni karakter.

3) Sve bi rezultate znanstvenog istraživanja trebalo provjeriti u praksi.

Neke aktivnosti i oblici spoznaja, kao npr.: definicija, klasifikacija, analiza, sinteza, hipoteza,

dokaz, indukacija, dedukacija ... zajedničke su svim znanstvenim područjima (i poljima, granama,

ograncima) - one predstavljaju objekte i predmete kao projektne zadatke proučavanjem opće metodologije znanstvenoga istraživanja. Međutim, gotovo svako znanstveno područje, a to posebice

važi za specijalna znanstvene polja (i znanstvene grane i ogranke), ima posebnu metodologiju koja

uključuje u sebi i specifične tehnike, logičke i druge operacije, procedure koje su primjenjive samo u određenom području ili disciplini. Tako, na primjer, postoji metodologija pedagogije, sociologije,

medicine, brodogradnje, ekonomije, prava ... ali, više znanstvenih polja ili znanstvenih disciplina

unutar jednog znanstvenog područja (npr. društvenih ili humanističkih znanosti) mogu imati zajednička opća načela znanstvenog stvaralaštva i znanstvene metode, a također, i iste ili vrlo slične

tehnike, metode, instrumentarije. Tako se, na promjer, u gotovo svim znanstvenim poljima (i granama

i ograncima) društvenih ili humanističkih znanosti mogu podjednako koristiti metoda analize i sinteze,

induktivna i deduktivna metoda, metoda generalizacije i specijalizacije, ili instrument kao anketni upitnik.

Ilustracije radi navodi se nekoliko predmeta i zadataka metodologije društvenih i humanističkih znanosti:

1) Pitanje logičke osnove suvremenih socioloških teorija, posebno pitanje elementarne i

dijalektičke logičke osnove tih teorija, temeljni je polazni problem metodologije društvenih i

humanističkih znanosti. U tu skupinu pitanja spadaju logička sintaksa i semantika znanstvenog jezika socioloških teorija.

2) Drugu skupinu pitanja čini problematika općih metoda društvenih i humanističkih znanstvenih

saznanja, kao što su, na primjer: metoda modeliranja, statička metoda, pozivitizam, metoda razumijevanja, metoda strukturalizma i funkcionalizam. U tu skupinu spadaju suprotnosti

metodološkog pozivitizma i mentalizma, individualizma i hodizma itd.

3) Jedan od najvažnijih problema suvremene metodologije, a posebno društvenih i humanističkih znanosti, predstavlja razrada teorijskih modela i načela konkretne dijalektičke metodologije,

odnosno razrada opće i posebnih konkretno – dijalektičkih metoda, kao što su dijalektika

analiza i sinteza, dijalektička klasifikacija, dijalektička definicija itd.

4) Metodologija društvenih i humanističkih znanosti neminovno treba tretirati: teoriju znanstvenih činjenica, teoriju hipoteze, teorije znanstvenih teorija i znanstvenih zakona,

njihovih interakcijskih veza i uloge u znanstvenom istraživanju kao i u provjeravanju i

predviđanju znanstvenih spoznaja, odnosno društvenih pojava. 5) Posebno metodološki aktualan predmet, odnosno projektni zadatak metodologije društvenih i

humanističkih znanstvenih spoznaja treba biti posvećen teoriji tehnike i tehnologije, odnosno

prakse društveno – znanstvenih istraživanja. Značenje razmatranja ove problematike u tome je što primjena raznih tehnika i tehnologija istraživanja u rješavanju socioloških pitanja igra

iznimno važnu ulogu znanstvenog eksperimenta ili bar zamjene znanstvenog eksperimenta u

sociološkim istraživanjima.

U smislu iznesenih spoznaja o metodologiji znanstvenoga istraživanja treba posebnu

pozornost posvetiti proučavanju devete knjige, naslova Metodologija znanstvenoga istraživanja ( u

pripremi), autora ove edicije. U pojednostavljenoj interpretaciji trebalo bi značiti da se izrada (kvalitetnog) znanstvenog i stručnog djela treba temeljiti na metodologiji kao znanosti o znanstvenim

metodama koje se primjenjuju u znanstvenim istraživanjima pri pisanom izlaganju rezultata takvih

01istraživanja. Kada se tome doda i deseta knjiga, s naslovom Tehnologija znanstvenoga istraživanja

(u ¸¸pripremi), autora ove edicije, ali i tehnologija u značenju eksplicitne, implicitne, interdisciplinarne, multidisciplinarne i trensdisciplinarne znanosti koja proučava i primjenjuje

16

zakonitosti postupaka, odnosno procesa, metoda i transformacija ..., u konkretnom slučaju trebalo di to

pojednostavljeno značiti: skup zakonitih postupaka i procedura u transformaciji rezultata znanstvenih

istraživanja u (kvalitetno) znanstveno i stručno djelo, time se dobiva cjelovita predodžba o sadržaju i namjeni tih djela.

2.3. Klasifikacije metodologije znanstvenog istraživanja

Metodologiju znanstvenoga istraživanja logično je klasificirati u dvije značajne skupine, i to:

1) Opća metodologija znanstvenoga istraživanja. Ona proučava i primjenjuje opće znanstvene zakone, znanstvene zakonitosti, znanstvene teorije,

znanstvene fenomene ..., o općim, univerzalnim, temeljnim ... procesima, postupcima, procedurama

znanstvenoga istraživanja i znanstvenim metodama koje omogućuju znanstvena istraživanja i

formuliranje rezultata takvih istraživanja u svim znanstvenim područjima, znanstvenim poljima, granama, ograncima i znanstvenim disciplinama . opća metodologija znanstvenih istraživanja redovito

se kombinira s posebnim metodologijama znanstvenog+ga istraživanja.

2) Posebne metodologije znanstvenoga istraživanja. One proučavaju i primjenjuju posebne, specifične, specijalističke ... znanstvene zakone,znanstvene

zakonitosti, znanstvene teorije, znanstvene fenomene ... o posebnim specijalnim, specifičnim ...

procesima, postupcima, procedurama znanstvenoga istraživanja i znanstvenim metodama koje omogućuju znanstvena istraživanja i formuliranje rezultata takvih istraživanja u svim znanstvenim

područjima, znanstvenim poljima, granama, ograncima i znanstvenim disciplinama. Posebne

metodologije znanstvenoga istraživanja nadograđuju se na zakonitostima, zakone, procese ... općih

metodologija znanstvenoga istraživanja.

Posebna obilježja problema, predmeta i objekta istraživanja mogu biti kriteriji za klasifikaciju

posebnih metodologija znanstvenoga istraživanja. Zašto? Zato što tematika problema, predmeta i objekta istraživanja određuje uporabu određene kombinacije znanstvenih metoda. Određeni problemi,

predmeti i objekti istraživanja zahtijevati će primjenu kvantitativnih znanstvenih metoda, a drugi

objekti predmeti i objekti istraživanja preferirat će kvalitetne znanstvene metode.

Uzimajući u obzir, posebne metodologije znanstvenoga istraživanja mogu se klasificirati na

sljedeće:

● Metodologija znanstvenoga istraživanja po znanstvenim područjima , i to: ► metodologija prirodnih znanosti,

► metodologija tehničkih znanosti,

► metodologija biomedicine i zdravstva, ► metodologija biotehničkih znanosti,

► metodologija društvenih znanosti,

► metodologija humanistički znanosti,

► metodologija umjetničkog područja, ► metodologija interdisciplinarnih znanosti,

► metodologija multidisciplinarnih znanosti,

● Metodologija znanstvenoga područja po znanstvenim poljima , kao na primjer poljima društvenih znanosti:

► metodologija znanstvenoga istraživanja ekonomije,

► metodologija znanstvenoga istraživanja prava, ► metodologija znanstvenoga istraživanja politologije,

► metodologija znanstvenoga istraživanja informacijskih i komunikacijskih znanosti,

► metodologija znanstvenoga istraživanja sociologije,

► metodologija znanstvenoga istraživanja psihologije, ► metodologija znanstvenoga istraživanja pedagogije,

► metodologija znanstvenoga istraživanja edukacijsko – rehabilitacijske znanosti,

17

► metodologija znanstvenoga istraživanja logopedije,

► metodologija znanstvenoga istraživanja kineziologije,

► metodologija znanstvenoga istraživanja demografije, ► metodologija znanstvenoga istraživanja socijalnih djelatnosti,

► metodologija znanstvenoga istraživanja sigurnosnih i odbrambenih znanosti.

Neprijeporna činjenica da je metodologija eksplicitna, implicitna, interdisciplinarna,

multidisciplinarna, trensdisciplinarna i pluridisciplinarna znanost o znanstvenim metodama, kako opća

tako i posebna metodologija, sama za sebe dovoljno govori o stupnju intenziteta ne samo

međuutjecajnosti fenomena znanosti na metodologiju, i obrnuto, fenomena metodologije na znanost, nego i o njihovom međusobnom prožimanju, pri čemu znanost predstavlja uzdužne niti, a

metodologija poprečne niti (tj. koje se utkivaju u osnovu (pri tkanju, odnosno pri proizvodnji veoma

različitih brojnih sofisticiranih znanstvenih područja).

Sukladno tomu, primjereno je ustvrditi da ne teorijski ni praktično nema metodologije bez

znanosti ali isto tako da nema ni znanosti ni proizvodnje znanstvenih proizvoda bez metodologije. Jer, bez kvalitetnih znanja i spoznaja o brojnim znanstvenim metodama: kvantitativnim , međusobno

povezanim i posebnim metodama nije moguća tehnologija znanstvenoga istraživanja, odnosno nije

moguća operacionalizirati industriju znanja, tj. procese proizvodnje znanstvenih proizvoda itd.

Znanstveno pismeni intelektualci, znanstvenici, istraživači, profesori, nastavnici ... moraju

dobro poznavati najvažnije zakonitosti općih i posebnih metodologija znanstvenih istraživanja. To, u

biti, znači da moraju dobro poznavati ne samo temeljna pravila i zakonitosti pojedinačnih znanstvenih metoda nego i sve mogućnosti kombiniranja više znanstvenih metoda u određenim

znanstvenoistraživačkim projektima.

2.4. Znanstvene metode u funkciji stvaranja društva blagostanja

Raspravljati o međuodnosu znanstvenih metoda i društva blagostanja moguće je samo na

osnovi znanstvenih činjenica i interakcijskoj sprezi pojmova: znanost – društvo – blagostanje. Budući da su u ovoj ediciji elaborirani pojmovi znanost, društvo i blagostanje, odnosno sintagma društvo

blagostanja, potrebno je prije obrazloženja međuodnosa znanstvenih metoda i društva blagostanja

nekoliko rečenica posvetiti izradu metoda i sintagmi znanstvenih metoda.

Metoda (lat.methodus i grč.methodos= traženje, istraživanje; meta kao prvi dio riječi znači:

s(a), uz, među, za, po, iz – grč.meta= obilježeno mjesto u koje se gađa ... tal. Meta=cilj ...

lat.meta=čunj, okretište...+ hodos= put, staza) općenito znači način, put, postupak u logičkom razmišljanju koji pomaže ispravnom zaključivanju i spoznaji, načela logičkog razmišljanja i

zaključivanja (npr.indukativna i dedukativna metoda...). izraz metoda znači i način, put, postupak koji

pomaže ostvarivanju željenog rezultata u znanstvenom istraživanju, u nekom praktičnom poslu, društvenoj akciji, sportskoj igri ...

Izraz metoda promjenjuje se u dva značenja: prvo, metoda znači gotov model. Proceduru,

redoslijed (tj.shemu) po kojoj se odvija neka praktična djelatnost, kao na primjer: proizvodna metoda u industriji, graditeljstvu, u nastavi , u znanstvenom istraživanju ... i drugo, metoda znači misaoni

postupak koji omogućuje što točnije otkrivanje i sustavno formuliranje znanstvenih činjenica,

znanstvenih zakona, znanstvenih zakonitosti, znanstvenih teorija ... pa se u ovom značenju takve

metode nazivaju znanstvene metode.

Metoda u znanosti znači načine, postupke ... istraživanja i formuliranja rezultata istraživanja u

objektima, projektnim zadacima ... koji su u fokusu znanstvenih i obrazovnih industrija. Sukladno tome, u razvoju i sfirmiraciji znanstvenih metoda uobičajeno je da se znanstvena metoda definira kao

skup različitih postupaka kojim a se znanost koristi u znanstvenoistraživačkom radu da bi istražila i

18

predočila rezultate istraživanja u određenom znanstvenom području, polju, grani ... i znanstvenoj

disciplini. Znanstvena metoda isto tako predstavlja put istraživanja kojim se oblikuje i izgrađuje

znanost ... Znanstvenom metodom naziva se i sustavni način znanstvenoga istraživanja koji omogućuje sustavni način znanstvenoga istraživanja koji omogućuje sustavno, sređeno, znanstveno utemeljeno

znanje i saznanje.

Znanstvena znanja, znanstvene spoznaje ... pa prema tome i znanstvene metode moraju

zadovoljiti veoma stroge kriterije: objektivnosti, pouzdanosti, preciznosti, sustavnosti i općenitosti. Na

osnovi relevantnih odrednica suvremenih znanstvenih industrija i znanstvenih sustava, suvremenih

obrazovnih industrija i obrazovnih sustava, suvremenih metodologija znanstvenoga istraživanja, suvremenih tehnologija znanstvenoga istraživanja, tendencija diferencijacije i integracije znanosti u

globalnim razmjerima ... moguće je ponuditi suvremenu definiciju znanstvenih metoda: Znanstvene

metode predstavljaju sustav objektivnih, pouzdanih, sustavnih, logičkih , provjerljivih ... znanstveno utemeljenih ... postupaka, procedura, zakona, zakonitosti, pravila ... koji omogućuju fundamentalna,

primijenjena i razvojna mikro, makro i globalna znanstvena istraživanja..., otkrivanje, formuliranje i

predstavljanje znanstvenih zakonitosti, znanstvenih teorija ..., znanstvenih eksplicitnih, implicitnih, disciplinarnih i višedisciplinarnih znanja i saznanja o prirodnim i društvenim pojavama i fenomenima

prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u mikro, makro i globalnim znanstvenim industrijama i znanstvenim

sustavima, odnosno u mikro, makro i globalnim obrazovnim industrijama i obrazovnim sustavima, a

kojima je misija stvaranje temeljnih predpostavki za nastajanje, održivi rast i razvoj individualnog i društvenoga blagostanja te maksimalizacije učinka znanosti u primarnim, sekundarnim, tercijalnim,

kvartalnim i kvintalnim djelatnostima.

U mikro, makro i globalnim znanstvenim industrijama i obrazovnim sustavima primjenjuju se

mnogobrojne i različite znanstvene metode. U suvremenoj globalnoj znanosti primjereno je

znanstvene metode klasificirati u dvije međusobno povezane skupine, i to:

1) Klasične ili konvencionalne znanstvene metode. U ovu skupinu ubrajaju se ove znanstvene metode: normativne metode, eksperimentalne metode,

povijesne metode, filozofske metode, logičke (misaone, teorijske) metode, osnovne i posebne metode

te tehničke metode. 2) Suvremene znanstvene metode.

Ove se znanstvene metode mogu klasificirati u tri podskupine, i to:

1) Međusobno povezane znanstvene metode. U ovu skupinu ubrajaju se ove znanstvene metode: induktivna i deduktivna metoda, metoda analize i sinteze, metoda apstrakcije i

konkretizacije, metoda generalizacije i specijalizacije te metoda dokazivanja i

opovrgavanja.

2) Kvantitativne znanstvene metode. Sljedeće znanstvene metode ubrajaju se u ovu skupinu: matematičke metode, statističke metode, metode modeliranja, eksperimentalna metoda,

metoda brojenja i metoda mjerenja.

3) Posebne znanstvene metode. U ovu skupinu ubrajaju se znanstvene metode: metoda anketiranja, metoda intervjuiranja, Delfi metoda, metoda diskripcije, metoda kompilacije,

metoda klasifikacije, metoda idealnih tipova, metoda studija slučaja, metoda promatranja,

komparativna metoda, kibernetička metoda, aksiomatska metoda, dijalektička metoda, povijesna metoda, empirijska metoda, genetička metoda, teorija sustava kao metoda,

metoda mozaika te ostale znanstvene metode.

Osim znanstvenih metoda postoje i neznanstvene metode kao na primjer: metoda intuicije, metoda autoriteta i metoda ustrajnosti.

Iz činjenice da bez znanstvenih metoda ne može postojati i razvijati se mikro, makro i globalna znanstvena industrija, mikro, makro i globalna obrazovna industrija, proizlazi i nova

činjenica – da bez učinkovitih znanstvenih metoda nema učinkovitih istraživanja, a te činjenice

potvrđuju hipotezu da znanstvene metode predstavljaju conditio sine que non ne samo znanstvenih i

obrazovnih industrija, znanstvenih i obrazovnih sustava, metodologija znanstvenoga istraživanja i

19

tehnologija znanstvenoga istraživanja nego jednako tako, direktno i indirektno, sudjeluju u stvaranju

temeljnih pretpostavki za nastajanje, održivi rast i razvoj individualnoga i društvenoga blagostanja.

Znanstvene metode, u biti, predstavljaju znanstvenoistraživački instrumentarij, znanstvene i

visokosofisticirane alate, intelektualne laboratorije ... primjenom kojih se proizvode kvalitetni,

kompatibilni, komplementarni, konkurentni, upotrebljivi, poželjni, traženi ... obrazovni i znanstveni proizvodi. Eksplicitna, implicitna, disciplinarna i veišedisciplinarna znanja, saznanja, vještine ...

utemeljeni na najvažnijim premisama znanstvenih metoda stvaraju temeljne pretpostavke

znanstvenicima, istraživačima, profesorima, književnicima ..., intelektualcima ... za znanstvena

istraživanja i pisanje znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih djela ... Takva pisana djela, kao posljedica primjene mnogobrojnih znanstvenih metoda u obrazovnim i znanstvenim industrijama,

stvaraju najvažnije pretpostavke za nastajanje, rast i razvoj individualnog i društvenog blagostanja.

2.5. Modeli znanstvenog istraživanja u fokusu društva blagostanja

Izraz model (lat.modellus, fr.modele, tal.modello, njem,Modell=uzorak) ima više značenja, kao na primjer: uzorak po kojemu se izrađuju neki proizvodi, umanjena reprodukcija ili shema nekog

objekta ili obuće; pokusni primjerak stroja itd. U fokusu znanstvenim metoda modeliranja nalaze se

određeni stvarni, idealni, hipotetički, realni, jednostavni, složeni, stohastički ... modeli, koji su

sposobni : da zamijene objekte koji se istražuju, da zamijene objekte koji daju određenu informaciju o modelima, da predstavljaju pojave , fenomene ... koji se istražuju.

Svaka vrsta znanstvenih istraživanja, zbog svojih mnogobrojnih specifičnosti, zahtjeva posebne modele ili kombinaciju više modela znanstvenoga istraživanja. Naime, u mikro, makro i

globalnim znanstvenim industrijama i znanstvenim sustavima, odnosno u mikro , makro i globalnim

obrazovnim industrijama i obrazovnim sustavima prakticiraju se ove vrste istraživanja: 1) empirijska istraživanja, 2) fundamentalna (temeljna) istraživanja, 3) aplikativna (primijenjena) istraživanja, 4)

stručna (razvojna) istraživanja, istraživanja prošlosti, 6) istraživanja sadašnjosti, 7) istraživanja

budućnosti, 8) prethodna istraživanja,9) privremena istraživanja, 10) stalna istraživanja,11) „završna“

istraživanja, 12) kvalitativna istraživanja, 13)kvantitativna istraživanja, 14) disciplinarna istraživanja, 15) interdisciplinarna istraživanja, 16) multidisciplinarna istraživanja, 17) transdisciplinarna

istraživanja,18) pluridisciplinarna istraživanja, 19) institucijska istraživanja, 20) individualna

istraživanja, 21) timska (grupna) istraživanja itd.

Svaka od navedenih vrsta istraživanja ima svoje posebnosti koje se očituju u sljedećem: svaka

vrsta istraživanja zahtijeva posebnu kombinaciju znanstvenih metoda; svaka vrsta istraživanja zahtjeva

posebnu znanstvenu i obrazovnu infrastrukturu i suprastrukturu; svaka vrsta istraživanja zahtjeva posebnu tehnologiju istraživanja, svaka vrsta istraživanja zahtjeva posebnu literarnu građu i

znanstvene informacije; svaka vrsta istraživanja zahtjeva posebne kapacitete, potencijale i resurse;

svaka vrsta istraživanja mora biti prilagođena posebnosti određenim znanstvenih grana, polja i znanstvenih područja itd. Sve te posebnosti pojedinih vrsta istraživanja moraju dobro poznavati

nositelja projektnih zadataka, ali isto tako i aktivni sudionici u procesima mikro, makro i globalnih

znanstvenih i obrazovnih industrija, odnosno aktivni sudionici u mikro, makro i globalnim znanstvenim i obrazovnim sustavima. Tako oni izgrađuju odgovarajuće znanstveno utemeljene modele

znanstvenoga istraživanja koji mogu predstavljati znanstvenu logistiku u uspješnosti i učinkovitosti

znanstvenoga istraživanja, stjecanju novih i/ili inoviranih znanja, saznanja, vještina ... te izradi

kvalitetnih znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih pisanih djela.

Teorijska a i aplikativna misija i važnost modela znanstvenoga istraživanja u mikro, makro i

globalnim znanstvenim industrijama, znanstvenim sustavima, obrazovnim industrijama i obrazovnim sustavima određuju njihove reference u stvaranju temeljnih pretpostavki za nastajanje, održivi rast i

razvoj individualnoga i društvenoga blagostanja. I nepriporna je činjenica da modeli znanstvenoga

20

istraživanja u sustavima metodologije znanstvenih istraživanja imaju iznimno važnu ulogu u održivoj

egzistenciji čovječanstva.

3. TEHNOLOGIJA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA

3.1. Važnije odrednice tehnike i tehnologije

Na pitanje što je tehnika, a što tehnologija i u kakvom su među odnosu izrazi tehnika i

tehnologija?, nije jednostavno odgovoriti. Zašto? Zato što postoji više različitih shvaćanja sadržaja

pojmova tehnika i tehnologija.

U leksikografiji izraz tehnika (grč.tekhnikos= umjetan, odnosno tekhne=umijeće, vještina) ima

više značenja, kao na primjer: 1) ukupnost praktičnih sredstava prilagođenih postizanju nekog cilja (...

rada u pisanju knjige ...), 2) poseban postupak koji se upotrebljava da bi se izvela neka konkurentna

operacija, da bi se neko materijalno dobro proizvelo ili prilagodilo funkciji, 3) skup svih sredstava za

rad i radnih procesa koji služe u proizvodnji materijalnih i nematerijalnih dobara, 4) način korištenja

materijala, strojeva, oruđa: postupci koji se primjenjuju u izradi umjetničkih djela, industrijskih i dr.

proizvoda, 5) vještina, izvježbanost u obavljanju nekog posla: način rada, postupak u radu uopće (...

vožnja automobila ...)itd. Iz izraza tehnika nastale su mnogobrojne izvedenice, a navode se samo one

najvažnije: 1) tehnicirati (...baviti se samo tehnikom nekoga rada bez kreativnosti, tehnikom prikrivati

pomanjkanje stvaralačkih snaga ...), 2) tehnicist (... onaj koji vlada znanjem neke struke, tehničar

struke, praktičar, rutiner ...), 3) tehničar (... onaj koji je stručnjak u nekoj tehničkoj disciplini ...) itd.

Izraz tehnologija ( tehno-grč.tekhne=umijeće, vještina+logija-grč.logos= koji govori;

logia=znanje; logos=riječ ...) ima više značenja, kao na primjer: 1) primjena znanosti i inžinjerstva u razvoju strojeva i postupaka kako bi se povećali ili poboljšali životni uvjeti ili povećala djelotvornost

ljudskoga rada, 2) skup metoda i postupaka za preradu sirovina u proizvode, odnosno sredstva i

uređaje za primjenu tih metoda i postupaka, 3) procesi kroz koje prolazi proizvodnja od početna faze

do gotova proizvoda itd. Iz izraza tehnologija nastale su mnogobrojne izvedenice, kao na primjer: 1) tehnolog (... onaj koji upravlja proizvodnim procesima, koji ih razvija, osmišljava ...) tehnološka

revolucija (... korjenita primjena tehnike i tehnologije proizvodnje kojom se temeljito mijenja sustav

proizvodnje i društva ...).

U literaturi i praksi sukobljavaju se dva različita shvaćanja o sadržaju pojmova tehnike i

tehnologije: europskokontinentalno i angloameričko.

Prema europskokontinentalnome shvaćanju, koje je nastalo u 19. stoljeću i koje je svoje

pobornike imalo osobito u Njemačkoj, izraz tehnika širi je pojam od tehnologije

Prema angloameričkom shvaćanju koja je u posljednjih sedamdesetak godina sve

dominantnija i u europskim državama zbog izrazite nadmoći uporabe europskog jezika u znanosti i

međunarodnim odnosima, izraz tehnika (eng. Technique) samo se privremeno koristi za označavanje nekoga pojedinačnoga postupka u skopu određene tehnologije. To, u biti, znači da je prema tom

shvaćanju izraz tehnologija (engl. Tehnology, njem. Technologie, fr. Technologie, tal.tecnologia) širi i

sveobuhvatniji od pojma tehnike (engl. Technique, njem. Technik, fr. Technique, tal. Tecnica).

21

Premda između izraza tehnika i tehnologija nije moguće postaviti čvrsto razgraničenje,

moguće je ponuditi definicije izraza tehnika i tehnologija kao znanost i izraza tehnika i tehnologija kao

aktivnost.

Na današnjem stupnju razvoja znanosti, proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa tehnika kao

znanost eksplicitna je , implicitna, disciplinarna, interdisciplinarna, multidisciplinarna, transdisciplinarna i pluridisiplinarna znanost koja proučava i primjenjuje zakonitosti projektiranja,

konstruiranja, izrade, izgradnje i investicijskog održavanja sredstava za rada i različitih (polu)

proizvoda i metoda u znanstvenim poljima: arhitekture i urbanizma, brodogradnje, geodezije,

građevinarstva, elektrotehnike, grafičke tehnologije, metalurgije, računarstva, rudarstva, nafte i geološkoga inženjerstva, strojarstva, tehnologija transporta i prometa, zrakoplovstva, raketne i

svemirske tehnike itd.

Od značenja i sadržaja tehnika kao znanost treba razlikovati izraz tehnika kao aktivnost, iako

se između njih ne može postaviti čvrsto razgraničenje jer je tehnika kao znanost predstavlja poligon za

tehniku kao aktivnost.

Što je tehnika kao aktivnost? Tehnika kao gospodarska aktivnost skup je aktivnosti

(tj.funkcija, poslova, radnji ...) utemeljenih na tehnici kao znanje koje se primjenjuje u projektiranju,

konstruiranju, izradi, izgradnji i investicijskom održavanju sredstava za rad i različitih (polu) proizvoda itd. Tako se u proizvodnoj sferi susreću sintagme: tehnika projektiranje, tehnika

konstruiranja, tehnika izrade nečega, tehnika i izgradnja nečega ... Ili, u prometnoj sferi susreću se

sintagme: tehnika prodaje, tehnika izvoza, tehnika uvoza, tehnika provoza, tehnika skladištenja, tehnika knjiženja i slično. Može se isto tako reći da postoji i tehnika kao negospodarska aktivnost, kao

na primjer: tehnika sviranja na violi, tehnika plivanja, tehnika pisanja, tehnika nogometa itd.

Tehnika kao aktivnost, bez obzira na vrstu, predstavlja materijalno utjelovljenje znanosti, umjetnosti, vještine i sposobnosti ljudi u ostvarenju nekog određenog cilja, kao na primjer:

proizvodnje neke robe, izrade nekog projekta, nekog objekta, pisana djela, slikanja slike, muziciranja

na klaviru, i slično.

I izraz tehnologija, slično izrazu tehnika, može se definirati: kao znanost i kao gospodarska i

negospodarska aktivnost. U suvremenoj makro i globalnoj obrazovnoj i znanstvenoj industriji tehnologija ne znači samo skup znanja i vještina o fizikalnim, kemijskim i drugim postupcima obrade,

dorade ili prerade sirovina, poluproizvoda, proizvoda ... u sferi materijalne proizvodnje, nego taj izraz

ima mnogo šire i suptilnije značenje.

Što je tehnologija kao znanost?

Odgovor glasi: Tehnologija kao znanost je eksplicitna , implicitna, disciplinarna, interdisciplinarna,

multidisciplinarna, transdisciplinarna i pluridisiplinarna znanost koja proučava i primjenjuje zakonitosti postupaka, procedura, procesa, metoda, transformacija ..., faza proizvodnje proizvoda u

primarnim, sekundarnim, tercijarnim, kvartarnim i kvintalnim djelatnostima.

Tehnologija kao znanost imanentna je ne samo za znanstveno područje tehničkih znanosti

nego jednako tako ona je važna i u drugim znanstvenim područjima: prirodnim, biomedicinskim,

biotehničkim, društvenim i humanističkim znanostima, samo što svako znanstveno područje ima svoje

posebne tehnološke zakonitosti ... To, u biti, znači da je tehnologija kao znanost utjelovljena u sve grane i polja svih znanstvenih područja, bez obzira na hijerarhiju znanstvenih disciplina i razinu

proučavanja određenih fenomena. Zašto? Zato što je svaka znanstvena disciplina znanstveno

utemeljena na određenim postupcima, procedurama, metodama, transformacijama, fazama ... bez kojih nije moguće ostvariti postavljene ciljeve.

Usporedno s razvojem znanosti, tehnike kao znanosti, tehnike kao znanosti i tehnologije kao

znanosti, razvijale se i tehnologija kao gospodarska aktivnost. Tehnologija kao gospodarska aktivnost skup je gospodarskih aktivnosti (tj. funkcija akcija, mjera, poslova, radnji...), utemeljenih na

22

tehnologijama kao znanostima, koje se primjenjuju u proizvodnoj i prometnoj sferi. Tako se u

proizvodnoj sferi susreću sintagme: tehnologija obrade drva, tehnologija obrade poljoprivrednih

proizvoda, tehnologija obrade tkanina, tehnologija izrade papira itd. I u prometnoj (uslužnoj) sferi susreću se sintagme: tehnologija prometa (u vezi s prijevozom) , tehnologija prijevoza,tehnologija

pakiranja materijalnih dobara, tehnologija skladištenja, tehnologija manipuliranja materijalnih dobara,

tehnologija transformacije ideje u djelo. U teorijskom smislu postoji i tehnologija negospodarstvenih aktivnosti, kao na primjer: tehnologija neusmjerenog istraživanja, i druge.

I tehnologija kao aktivnost, bez obzira na njenu vrstu, predstavlja materijalno utemeljenje

znanosti, umjetnosti, vještine i sposobnosti ljudi u ostvarivanju određenih ciljeva.

3.2. Pojam tehnologije znanstvenog istraživanja

Relevantne odrednice izraza tehnologija i pojma znanstvena istraživanja predstavljaju

znanstveni okvir za definiranje pojma tehnologije znanstvenoga istraživanja. To znači sintagma

pojmova: tehnologija kao znanost, tehnologija kao aktivnost, znanost, istraživanje i znanstvenoga istraživanje nudi najvažnije reference za promišljanje pojma tehnologija znanstvenoga istraživanja. Što

je tehnologija znanstvenoga istraživanja? S motrišta znanstvenika, istraživača, stručnjaka,

intelektualaca ..., koji izravno i aktivno sudjeluju u procesima znanstvenih i obrazovnih industrija,

tehnologija znanstvenoga istraživanja je eksplicitna , implicitna, disciplinarna, interdisciplinarna, multidisciplinarna, transdisciplinarna i pluridisiplinarna znanost koja proučava i primjenjuje

znanstvene zakonitosti, znanstvene zakone ... logičke faze, logičke intelektualne procese, logičke

intelektualne procedure, logičke intelektualne postupke i aktivnosti (tj. zadaće, poslove, radnje, akcije, mjere ...) pomoću kojih znanstvenici, istraživači, intelektualci ... mogu znanstvenoga utemeljeno

transformirati kvalitetnu ideju u kvalitetno pisano znanstveno, znanstvenostručno i stručno djelo,

odnosno pomoću kojih znanstvenici... mogu organizirano i ciljno proizvoditi sve vrste znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih djela u mikro, makro i globalnim znanstvenim i obrazovnim

industrijama.

3.3. Važnija obilježja tehnologija znanstvenog istraživanja

Od mnogobrojnih obilježja tehnologija znanstvenih istraživanja navode se samo one najvažnije:

1) Između tehnologije znanstvenoga istraživanja i metodologije znanstvenoga istraživanja postoji

čvrsta interakcijska sprega, te bez poznavanja i djelotvorne primjene znanstvenoistraživačkoga instrumentarija nije moguće efikasno primijeniti tehnologiju znanstvenoga istraživanja. Samo

oni znanstvenici, istraživači, intelektualci ... koji posjeduju primjeren kvantum općih i

specijalističkih znanja o znanstvenom problemu istraživanja, o objektu istraživanja, o predmetu istraživanja ... i koji su više godine uspješno spajali teoriju (tj. znanje) i praksu (tj.

iskustvo, vještinu) o metodologiji i tehnologiji znanstvenoga istraživanja, odnosno o

metodologiji izrade znanstvenoga, znanstvenostručnoga i stručnoga djela, mogu u šumi ideja

pronaći pravu, kvalitetnu i aktualnu ideju i transformirati je u određeno kvalitetno djelo, odnosno kvalitetan znanstveni proizvod.

2) Svaka ideja nije prava. Kako je vrlo teško doći do dobre (tj. prave) ideje, svjedoči izreka: od

tisuću ideja jedna je dobra, a od tisuću dobrih ideja samo je jedna ostvariva. Prema tomu, pretvorba ideje ( ne svake nego samo najbolje, primjerene ideje) u djelo (ne svako i svakakvo

djelo, nego samo određeno djelo, djelo određene vrste, namjene) u određen znanstveni

proizvod predstavlja prosječan ili natprosječan kvocijent racionalne, emocionalne i socijalne

23

inteligencije, mnogo znanja, mnogo rada, mnogo vremena (prije, za vrijeme i nakon

istraživanja), darovitost, sposobnost, vještinu, umijeće i još mnogo toga, ovisno o kakvom se

djelu, odnosno znanstvenom proizvodu radi. 3) Nije svejedno kojim redoslijedom primjenjivati bitne faze u procesu znanstvenoga

istraživanja. Kuće se ne može graditi bez temelja (možda netko i može?!) i nije svejedno (ni

vremenski, ni prostorno, ni učincima – promatra li se pozitivno ili negativno) kretati se sigurnim i djelotvornim koracima (pa i malim i sporim, ali se permanentno kretati) od starta

(tj. ideje) do cilja (tj. gotovog djela) bez skretanja s pravoga puta (udesno ili ulijevo). Ne može

se kretati od cilja (tj. gotovog djela) do starta (tj.ideje) – (možda netko i može?!). Prema tome,

tehnologija znanstvenoga istraživanja pred znanstvenika, istraživača, intelektualca ... postavlja točno određen logičan redoslijed faza koje treba znalački, savjesno, odgovorno ...

izvršavati.

4) Svaka vrsta znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih djela zahtijeva posebne elemente (tj. specifične faze, procedure, postupke...) tehnologije znanstvenoga istraživanja. Svako

znanstveno područje, polje i grana znanosti zbog svojih mnogobrojnih specifičnosti

zahtijevaju posebne faze u transformiranju rezultata istraživanja u različite vrste znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih djela. Sukladno tome posebne tehnologije znanstvenoga

istraživanja mogu se klasificirati po znanstvenim područjima (npr. tehnologija znanstvenoga

istraživanja tehničkih znanosti, tehnologija znanstvenoga istraživanja društvenih znanosti ...),

odnosno znanstvenim poljima (npr. tehnologija znanstvenoga istraživanja strojarstva kao poljotehničke znanosti, tehnologija znanstvenoga istraživanja ekonomije kao polja društvenih

znanosti ...) Pri tome treba imati na umu i znanstvenu činjenicu da sve posebne tehnologije

znanstvenoga istraživanja imaju tri skupine bitnih faza, procedura, postupaka ..., i to : priprema tehnologije znanstvenoga istraživanja, provedba tehnologije znanstvenoga

istraživanja i završavanje tehnologije znanstvenoga istraživanja. I ne samo to. Tehnologija

znanstvenoga istraživanja, bez obzira na prostorno – vremenske dimenzije i zahtjevanost

objekta istraživanja i projektnih zadataka, ima svoj poseban životni vijek koji najčešće ima ove bitne faze:

1)Rađanje ideje i njezino objektiviziranje, 2) osmišljavanje i dizajniranje znanstvenoga

projekta i/ili znanstvenoga programa, 3) pripremanje i koncentracija potrebnoga potencijala, kapaciteta i resursa (npr. ljudskoga, financijskoga, infrastrukturnoga,

suprastrukturalnoga ...) 4) operacionalizacija znanstvenoga istraživanja, 5) izrada i

verifikacija znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih djela i 6) implementacija, uporaba, korištenje ... rezultata znanstvenoga istraživanja, odnosno proizvoda mikro, makro i

globalnih obrazovnih i znanstvenih industrija.

3.4. Važnost i misija tehnologija znanstvenog istraživanja

Neprijeporna je činjenica da tehnologija znanstvenoga istraživanja predstavlja conditio sine que non postojanja, funkcioniranja, rast i razvoja primarnih, sekundarnih, tercijarnih, kvartarnih i

kvintalnih djelatnosti, a to znači i opstojnost čovječanstva. Zašto? Zato što tehnologija

znanstvenoga istraživanja vječno stanuje i djeluje u mikro, makro i globalnim obrazovnim znanstvenim industrijama i obrazovnim i znanstvenim sustavima, stvarajući temeljne pretpostavke

za upravljanje raspoloživim potencijalima, resursima, kapacitetima ... presudnim za opstanak

ljudskoga, životinjskoga i biljnoga svijeta na planetu Zemlja.

Tehnologija znanstvenoga istraživanja ima mnogobrojne i iznimno važne misije koje

je moguće sintezitati i predstaviti u nekoliko svojim makromisijama, i to:

1) Misija tehnologije znanstvenoga istraživanja u mikro, makro i globalnim obrazovnim

industrijama. Tehnologija znanstvenoga istraživanja predstavlja tehnologiju obrazovnog

24

istraživanja, a obje te sjedinjene tehnologije stvaraju znanstvenu paradigmu za kreiranje,

dizajniranje, operacionalizirane, servisiranje, upravljanje i kontroliranje procesa

proizvodnje aktualnoga znanja, saznanja, vještina, aktivnosti ... kao najsofisticiranijih proizvoda u mikro, makro i globalnim obrazovnim industrijama.

Aktualni proizvodi mikro, makro i globalnih industrija (tj. aktualna znanja, saznanja,

vještine ...) predstavljaju znanstvenu osnovu,temeljni potencijal, nezamjenjivi resurs,inteligentni kapacitet, intelektualni kapital ... u kreiranju, dizajniranju,

operacionaliziraju, upravljanju i kontroliranju relevantnih faza, procesa, procedura,

postupaka, aktivnosti ... u transformaciji ideja u znanstvena, znanstvenostručna i stručna

djela.

2) Misija tehnologija znanstvenoga istraživanja u mikro, makro i globalnim obrazovnim

sustavima. Mikro, makro i globalni obrazovni sustavi, u biti, predstavljaju visokosofisticirane i inteligentne tvornice u kojima se proizvode eksplicitna, implicitna,

disciplinarna i višedisciplinarna znanja, saznanja, vještine ... bez kojih nije moguće

promišljati tehnologije znanstvenoga istraživanja. U sustavima predškolskoga odgoja i obrazovanja i sustavima obveznog obrazovanja

tehnologija znanstvenoga istraživanja ima sekundarnu misiju. Tek u sustavima

obrazovanja učitelja i srednjoškolskih nastavnika tehnologija znanstvenoga istraživanja

dobiva pravi smisao, ali više indirektno nego direktno. Iznimno važnu misiju tehnologija znanstvenoga istraživanja ima u sustavima visokog obrazovanja, posebno u sustavima

sveučilišnih diplomskih i postdiplomskih studija. Naime, u sustavima sveučilišnih i

postdiplomskih doktorskih studija tehnologija znanstvenoga istraživanja predstavlja visokosofisticiranu, intelektualnu i inteligentnu logistiku koja omogućuje brzo, uspješno,

učinkovito, racionalno ... transformiranje kvalitetnih, gospodarsko, društvenih, političkih

... opravdanih, korisnih ... ideja u odgovarajuća znanstvena, znanstvenostručna i stručna

djela.

3) Misija tehnologija znanstvenoga istraživanja u mikro, makro i globalnim znanstvenim

industrijama. Neprijeporna je činjenica da ni jedan model znanstvene industrije, bez obzira na grane, polja i područja znanosti, ne može postojati i funkcionirati bez suvremenih

tehnologija znanstvenoga istraživanja.

Tehnologija znanstvenoga istraživanja nudi znanstvenicima, istraživačima, intelektualcima ... provjerene modele, scenarije, recepte ... za učinkovito, uspješno, brzo, racionalno ...

transformiranje aktualnih, kvalitetnih ... ideja u odgovarajuća znanstvena,

znanstvenostručna i stručna djela. Bez kvalitetnih i aktualnih znanja, saznanja, vještina ...

o suvremenim tehnologijama znanstvenoga istraživanja znanstvenici, istraživači, intelektualci ... ne mogu uspješno, učinkovito, racionalno ... znanstveno istraživati,

formulirati rezultate istraživanja, pisati znanstvena, znanstvenostručna i stručna djela, ne

mogu ih znanstveno i društveno vericifirati. Na osnovi empirijskoga istraživanja može se argumentirano ustvrditi da su znanstvenici, istraživači i intelektualci ... koji izvrsno

poznaju tajne suvremenih tehnologija znanstvenoga istraživanja više od deset puta

produktivniji, a kvaliteta njihovih djela višestruko izvrsnija nego onih znanstvenika ... koji nemaju temeljna znanja o takvim tehnologijama. To je razumljivo jer je znanstvenik s

kvalitetnim znanjima, saznanjima, vještinama ... tehnologija znanstvenoga istraživanja

afirmiran i u globalnim razmjerima kompetentan arhitekt znanstvenih industrija, a

znanstvenik bez znanja, saznanja i vještina ... tehnologija znanstvenoga istraživanja može biti samo manualni radnik u takvim industrijama. To, u biti, znači da su intelektualci ...

bez temeljnih znanja, saznanja, vještina ... o suvremenim tehnologijama znanstvenoga

istraživanja ne samo znanstveno nepismeni nego su nepoželjni i štetni u znanstvenim industrijama, iako možda posjeduju odgovarajuća stručna znanja i praktične kompetencije.

4) Misija tehnologija znanstvenoga istraživanja u mikro, makro i globalnim znanstvenim sustavima.Tehnologija znanstvenoga istraživanja predstavlja temeljnu, nezamjenljivu i

25

intelektualnu logistiku svakoga znanstvenoga sustava bez obzira na njegovu vrstu: javni

znanstveni sustavi, privatni znanstveni sustavi, univerzalni znanstveni sustavi,

specijalizirani znanstveni sustavi, sustavi za fundamentalna istraživanja, sustavi za primijenjena istraživanja, sustavi za razvojna istraživanja itd.

Da bi znanstvenici, istraživači, intelektualci ..., koji su se profesionalno opredijelili za

znanstevnoistraživački rad mogli biti uspješni, produktivni i prepoznatljivi u u mikro, makro i globalnim znanstvenim industrijama ... moraju iznimno dobro poznavati sve tajne

suvremenih tehnologija znanstevnoga istraživanja. Tehnologije znanstvenoga istraživanja

nisu statične tehnologije nego iznimno dinamičke i fleksibilne tehnologije čije se faze,

procedure, postupci ... veoma intenzivno prilagođavaju objektima istraživanja, znanstvenim projektnim zadacima, postavljanim hipotezama, misijama znanstvenoga

istraživanja itd.

5) Misija tehnologija znanstvenoga istraživanja u razvijanju invencije i kreacije znanstvenika, istraživača, intelektualaca ... koji aktivno sudjeluju u mikro, makro i

globalnim znanstvenim industrijama, odnosno u mikro, makro i globalnim obrazovnim

industrijama. Implemantacija veoma zahtjevnih faza, procedura, procesa, postupaka ... u transformaciji ideja u znanstvena. Znanstvenostručna i stručna djela, koja se odnose na

različite pojave, odnose, fenomene ..., iznimno povoljno utječe na sposobnost spoznavanja

nepoznatoga, na stvaralačku maštu, dosjetljivost, domišljatost, pronicljivost, izumiteljstvo

... te stvaralačku sposobnost znanstvenika, istraživača, intelektualaca ... bez kojih ne mogu znanstevno živjeti s vremenom i/ili pak ispred vremena. To. U biti, znači da tehnologija

znanstvenoga istraživanja utemeljena na aktualnim eksplicitnim, implicitnim,

disciplinarnim, interdisciplinarnim, multidisciplinarnim, transdisciplinarnim i plurdisciplinarnim znanjima , saznanjim, vještinama ..., znanstvenom zanosu, znanstvenoj

strasti, znanstvenoj ljubavi ... stvara znanstvene pretpostavke za invenciju i kreaciju

intelektualaca angažiranih u obrazovnim i znanstvenim industrijama.

* * * * * * *

U kreiranju, dizajniranju, operacionaliziranju, upravljanju i kontroliranju pojedinih procedura,

postupaka ... u suvremenim tehnologijama znanstevoga istraživanja treba uzeti u obzir sve posebnosti pojedinih znanstvenih područja (tj. prirodnih, tehničkih, biomedicinskih, biotehničkih, društvenih i

humanističkih znanosti) te njihovih polja, grana i ogranaka znanosti. Zašto? Zato što istraživanje

aktualnih fenomena svakoga znanstvenoga područja, polja i grane znanosti ima svoje posebne faze,

procedure, postupke ... zahtijeva posebne potencijale, kapacitete, resurse ... instrumente, alate ..., znanstvenoistraživačku infrastrukturu i suprastrukturu.

4. ZNANSTVENE METODE

4.1. Osnovne značajke znanstvenih metoda

Osnovne značajke znanstevne spoznaje, pa prema tome, i znanstvenih metoda kojima se istražuju i otkrivaju znanstevne spoznaje jesu:

1) objektivnost, 2) pouzdanost, 3) preciznost, 4) sustavnost i 5) općenitost.

1) Objektivnost

Objektivnost je bitna značajka znanstvene spoznaje uopće, pa prema tome, i znanstvenih

26

metoda. Objektivnost pretpostavlja nepristran, stvaran, sutralan i pravedan odnos prema određenoj

pojavi, predmetu ili objektu, koji postoji neovisno o subjektima, njegovim opažanjima i mišljenjima.

Osim toga, objektivnost pretpostavlja i objektivnu stvarnost, tj. materiju, prirodu, pojavu , sve ono što postoji neovisno o spoznaji istraživača, i objektivnu istinu, tj. spoznaju koja odražava stvarnost onakvu

kakva jest.

Ova značajka znanstvenih metoda pred istraživača postavlja zahtjev da stalno i u potpunosti

bude informiran o svim relevantnim činjenicama predmeta istraživanja. On, prema tome, mora biti u

tijeku prethodnih spoznaja o određenom problemu. To znači da objektivnost pretpostavlja i

informiranost, jer neinformiran istraživač ne može biti objektivan pa i u slučaju kada on to najiskrenije želi.

U kontekstu ove značajke nameće se pitanje; je li objektivnost vezana za neke posebne etičke i

psihološke osobine istraživača? Neprijeporno je da svaki znanstvenik mora težiti nepristranom traganju za istinom. Tu težnju, nažalost, nije uvijek jednostavno i lako postići. To iz jednostavnog

razloga što čovjek nema samo sposobnost apstraktnog i objektivnog razmišljanja nego njega na

određena razmišljanja „gone“ razne strasti, emocije i ljudski zanos temeljeni na osobnim idealima ili ideologijama svojih pristaša, pa zbog toga objektivnost znanstvenih metoda zahtijeva od istraživača da

u izradi znanstvenoga i stručnog djela isključi sve izvan intelektualne i neobjektivne činitelje, kao što

su osobne želje, interes i slično, koji bi mogli negativno utjecati na valjanost zaključka. Iako se

znanost do danas razvijala do neslućenioh razmjera, a trend brzog razvoja se i dalje nastavlja, ne smije se potcjenjivati uticaj etičkih i psiholoških osobina istraživača koje često ovise o njegovom odgoju i

obrazovanju i ideologiji onih koji su aktivno sudjelovali u odgojno – obrazovnom procesu. No, i

pokraj takvih utjecaja znanstvene metode pred istraživača se postavljaju i neke norme kojih se on mora pridržavati ako ne želi narušiti načelo objektivnosti.

Ocjenu o tome je li neko znanstveno i stučno djelo utemeljeno na načelu objektivnosti moguće

je saznati tek nakon toga što se dotično djelo podvrgne javnom uvidu i kritičkom razmatranju kako bi iznesene rezultate drugi mogli provjeriti, usvojiti, korigirati, konstruktivno kritizirati i argumentirano

pobijati. Objektivnost, dakle, osim što znači nepristranost, znači i provjerljivost, jer objektivna

znanstvena spoznaja mora biti i društveno provjerljiva. Istraživači koji ne poštuju načelo objektivnosti svjesno ne žele razmatrati one podatke i informacije koje nisu u skladu s njihovim shvaćanjima, oni

kao valjane činjenice uzimaju empirijske podatke pouzdanost kojih nije utvrđena, izbjegavaju

kvalitetne analize oslanjajući se samo na kvantitativne, izbjegavajući one probleme koji se ne mogu kvalificirati itd. U pojedinim slučajevima načelo objektivnosti predstavlja i osobnu održivost i hrabrost

istraživača, kada rezuktatima svojih istraživanja pobija dotadašnje spoznaje.

2) Pouzdanost Pouzdanost je također bitna značajka znanstvene spoznaje. To znači da načelo pouzdanosti

znanstvenih metoda zahtjeva od istraživača da svaki stav i svaki sud moraju biti dovoljno obrazloženi,

argumentima potkrijepljeni, dokazani odgovarajućim logičkim postupcima.

3) Preciznost

Načelo prciznost znanstveneim metoda u najužoj je vezi s načelima objektivnosti i pouzdanosti, jer jedino načelo pretpostavlja drugo, a drugo uvjetuje treće i obrnuto. Zbog toga se danas u gotovo

svim znanstvenim područjima velika pozornost poklanja točnom određivanju značenja korištenja

znastevnih pojnova. Sve faze znanstevnoistraživačkog rada trebaju biti obavljene s potpunom

preciznošću. Tako, na primjer, pri izradi znanstvenog projekta, potrebno je: znanstveni problem pravilno uočiti i precizno odrediti, precizno prikupiti, srediti i struktuirati podatke i informacije,

precizno utvrditi strukturu rada, precizno citirati tuđe spoznaje, precizno stilsko – jezično i

terminološki obraditi djelo i slično. U obradi rezultata znanstvenoistraživačkog rada, primjenjujući filozofske , logičke, tehničke i ostale metode, svaka nepreciznost u radu može značajno utjecati na

konačne rezultate.

Preciznost, međutim, nije apsolutno načelo i ono se posebno u društvenom i humanističkom znanstvenom području ne može dosljedno i u potpunosti primjenjivati, čemu opravdano teže

27

istraživači u području prirodnih i tehničkih znanosti. Činjenica da preciznost nije apsolutno načelo, ne

umanjuje značenje rezultata dobivenih , na primjer, nekvantitativnim metodama jer nije načelo ipak

važno, a proizilazi iz stila rada istraživača koji, u priopćavanju rezultata dobivenih znanstvenoistraživačkim radom, nastoji biti precizan, određen i potpuno korektan.

4) Sustavnost Znanstvene metode zahtijevaju da istraživač u izradi znanstvenih i stručnih djela nastoji raditi po

načelima teorije sustava, sustavno. To znači da svi elementi: stvari, pojave, pojmovi i odnosi u prirodi

i društvu koje istraživač trettira trebaju biti međusobno i funkcionalno povezani u jedan sustav, koji se

karakteriziraju određenim ciljevima i povratnim vezama kao uvjetu postojanja i funkcioniranja ukupnosti. Jer, sustav je apstraktan pojam koji omogućuje istraživanje i razumjevanje veza i

zakonitosti između pojava i događaja svijeta u kome živimo. Istraživač treba imati na umu nekoliko

bitnih obilježja sustava, i to: cilj, strukturu, aktivnost, ulaz i izlaz varijabli, pravila ponašanja, okruženje, informacije, složenost, dinamičnost, upravljivost, rezultat itd. , bez kojih se ne može

sustavno misliti i sistematično oblikovati znanstveno i stručno djelo. Isto tako, treba imati na umu da

strukturu sustava čini skup međusobno povezanih i dopunjujućih elemenata i veza između pojedinih pojava, ali sposobnih za međusobno djelovanje. Struktura i funkcija sustava su dva dijela jedne

sjedine, pa svaka promjena u jednom uvjetuje promjenu u drugom dijelu s težnjom njihova

usklađivanja. To znači da skladnost strukture i funkcije nekog sustava uvjetuje stabilnost tog sustava.

Ponekad sustav dobiva oblik jednostavnije ili složenije klasifikacije, izražene u logičkom

izvođenju teza i koherentnom povezivanju činjenica, hipoteza i teorija. O stupnju međusobne logičke i

funkcionalne povezanosti elemenata sustava, koji se međusobno usklađuju, dopunjavaju, umnogome će ovisiti i valjanost istraživačkih rezultata.

5) Općenitost

Znanost se sastoji od više ili manje općenitih pojmova i generalizacija. Stoga i metode u znanstvenoistraživačkom radu trebaju omogućiti otkrivanja, istraživanja i izučavanja općih

osobina pojava, odnosa, zajedničkih i bitnih obilježja određenih pojava i odnosa koji se

ponavljaju, usmjerenih na otkrivanje neka zakonitosti, tendencije, znanstvene spoznaje.

4.2. Klasifikacija znanstvenih metoda

U znanstvenoistraživačkom radu, odnosno znanstvenom istraživanju i sustavnom otkrivanju

znanstvenih spoznaje, koje uz već poznate (ranije otkrivene) znanstvene činjenice, stavove, zaključke i

teorije slučaja za izradu znanstvenog i stručnog djela, najvažnije su ove znanstvene metode: 1)

Induktivna i deduktivna metoda, 2)Metoda analize i sinteze, 3)Metoda apstrakcije i konkretizacije, 4)

Metoda generalizacije i specijalizacije, 5)Metoda dokazivanja i opovrgavanja, 6) Metoda klasifikacije,

7)Metoda deskripcije, 8)Metoda kompilacije, 9)Komparativna metoda, 10) Statistička metoda, 11)

Matematička metoda, 12)Metoda modeliranja, 13) Kibernetička metoda, 14) Eksperimentalna metoda,

15) Dijalektička metoda, 16) Povijesna metoda, 17)Genetička metoda, 18)Teorija sustava kao metoda,

19) Aksiomatska metoda, 20) Metoda idealnih tipova, 21) Emperijska metoda, 22)Metoda studije

slučaja, 23) Metoda anketiranja, 24) Metoda intervjuiranja , 25) Metoda promatranja, 26) Metoda

brojenja, 27) Metoda mjerenja, 28)Delfi metoda, 29) Metoda »mozaika» i 30) Ostale znanstvene

metode

28

4.2.1. Induktivna i deduktivna metoda

1. Indukativna metoda

Između indukcije kao metode i indukcije kao načina zaključivanja treba praviti razliku, iako

neki logičari tvrde da između njih razlike nema. Činjenica je da nema induktivne metode bez

induktivnog zaključka, ali to ne vrijedi u obrnutom slučaju. Naime, slučajna upotreba induktivnog

zaključka nije dovoljan razlog tvrdnji da je primijenjena induktivna metoda. Samo dosljedna upotreba induktivnog zaključka, kasa se jedino ili pretežno pomoću njega dolazi do znanstvene spoznaje,

postoji dovoljan razlog za tvrdnju da je upotrjebljena induktivna metoda.

Prema tome, induktivna metoda je sistematska i dosljedna primjena induktivnog načina

zaključivanja u kojem se na temelju pojedinačnih ili posebnih činjenica dolazi do zaključka o općem

sudu, od zapažanja konkretnih pojedinačnih slučajeva i faktora dolazi se do općih zaključaka, od poznatih pojedinačnih slučajeva polazi se nepoznatom općem, od izučenog neizučenom, od većeg

broja pojedinačnih pojava vrše se uopćavanja.

Indudktivni način zaključivanja ima veliko značenje u znanosti, jer on omogućuje da se, na temelju pojedinačnih činjenica i saznanja, dolazi do uopćavanja i formiranja zakonitosti, odnosno

spoznaje novih činjenica i novih zakonitosti. Vrijednost induktivnog zaključka izravno ovisi o četiri

činitelja: 1) vrijednost induktivnog zaključka raste s povećanjem broja istraženih činjenica i slučajeva, 2) činjenice reprezentativne za određenu pojavu imaju veće značenje od slučajnih i nevažećih

činjenica, 3) vrijednost se induktivnog zaključka povećava ako je njegovo značenje provjereno i

verificirano i 4) vrijednost se induktivnog zaključka povećava ako se temelji na općim načelima znanstvene metodologije.

U razmatranju induktivne metode ne može se isključiti fundamentalni element svakog

induktivnog zaključivanja, a to je zapravo, odnos dio klase – cijela klasa ili relacija posebno – opće. To je jedan od najosnovniji predmeta zaključivanja i znanstvenog saznanja uopće, budući da je znanje

ne samo za pojedine još neispitane članove klase premeta ili pojava nego je ono za cijelu klasu tih

predmeta ili pojava , onaj cilj kojemu je saznanje usmjereno, ali na temelju istraženog dijela ili pojedinih određene klase predmeta.

Ima više indukcija, a spominju se samo one najvažnije, i to:

1) Potpuna indukcija. Njezin se zaključak temelji na potpunom nabrajanju svih pojedinih

slučajeva. Ona se u praksi vrlo rijetko primjenjuje. Njezin rezultat nikako ne znači proširenje, nego u

najprimjernijem slučaju samo sistematiziranje znanja. Spoznaje koje se stječu metodom potpune indukcije predstavljaju spoznaje o klasi s brojem svih članova. Kod primjene ove indukcije zaključaj

je potpuno istinit, jer je istinitost spoznaja o predmetima istraživanja dobivenih ovim putem

neprijeporno točna. Zbog toga neki suvremeni logičari ovaj oblik indukcije smatraju kao dedukciju. Njihovi stavovi nisu prihvatljivi iz jednostavnog razloga što se ovdje radi o kreiranju mišljenja (i

spoznaja) od nečega pojedinačnog prema nečemu što je uopćeno.

2) Nepotpuna indukcija. Suvremeni logičari smatraju ovu indukciju kao pravu metodu indukcije, jer ona stvara zaključke na temelju manjeg ograničenog broja pojedinačnih pojava koji su primjenjivi

na ostale činjenice iste vrste. Ova se upotrebljava u znanstvenom istraživanju mnogo češće nego

potpuna indukcija.

3) Predikativna indukcija. Primjena ove vrste indukcije ima za cilj da se predviđa buduća

iskustva, pojave i događaji. Ovdje se zapravo radi o procesu mišljenja koje se odvija kroz zaključivanje od jedne klase na drugu, pri čemu se samo zaključivanje temelji na sličnosti tih klasa.

4) Analoška indukcija. Ova se vrsta indukcije temelji na zaključivanju posredstvom analogije

29

pri čemu se mišljenje kreće od primjera na primjer, od jednog pojedinačnog na drugi pojedinačni

slučaj.

5) Univerzalna indukcija . kod ove vrste indukcije postupak mišljenja odvija se od egzemplarne

klase na univerzalnu klasu.

6) Kauzulna indukcija. Pretpostavke za primjenu induktivnih metoda jesu promatranje i

eksperiment. Međutim, da bi se sa sigurnošću mogle utvrditi uzročno – posljedične veze među

ispitanim pojavama, primjenjuju se razne metode. Takve metode formulirao je F.Bacon (16.stoljeće) a

konkretno ih izradio J.S.Mill (1860-1873). J.S.Mill je razlikovao pet osnovnih induktivnih metoda, i to: (1) metodu slaganja, (2) metodu razlike,

(3) kombiniranu metodu slaganja i razlike , (4) metodu ostatka, (5) metodu popratnih promjena.

Induktivna se metoda oslanja na druge metode, kao što su: promatranje, eksperiment, brojenje,

mjerenje, koje se smatraju pomoćnim metodama indukcije.

Reprezentativna metoda igra važnu ulogu kod induktivne metode. Zbog toga se izboru slučaja

promatranja koji bi trebao biti reprezentativan, treba posvetiti poseban pozornost. Pri tome je naročito

važan izbor koji se temelji na slučajnom odabiranju. Sve jedinice osnovnog skupa moraju imati istu

mogućnost da budu odabrane kao uzorak.

Ove su metode zapravo, metode kauzulne indukcije. Otkriti uzročnu vezu znači otkriti vezu

između pojava koje prethode i pojava koje slijede. Najčešće se posredstvom tih postupaka otkrivaju uzročno – posljedični odnosi.

Najvažniji elementi induktivne metode jesu postupci metoda analize, sinteze, apstrakcije,

generalizacije i specijalizacije. U složenijem induktivnom zaključivanju upotrebljavaju se metoda

promatranja, eksperimentalna i statistička metoda. Induktivna metoda pretežno se upotrebljavala u početnim stadijima znanosti. Međutim, kada je znanost oblikovala početne teorijske pojmove i

zakonitosti i odredila ih u sustav pojmova i zakonitosti i sredila ih u sustav pojmova i zakonitosti,

počela se primjenjivati i deduktivna metoda.

2. Deduktivna metoda

Između deduktivnog zaključivanja i deduktivne metode postoje određene razlike. Kada se

dosljedno primjenjuju deduktivni zaključci, koji dovode do znanstvene spoznaje, radi se o deduktivnoj metodi, što nije slučaj s upotrebom slučajnog deduktivnog zaključka.

Prema tome, deduktivna metoda je sustavna i dosljedna primjena deduktivnog načina

zaključivanja u kojem se iz općih stavova izvode posebni, pojedinačni, iz općih postavki dolazi se do konkretnih pojedinačnih zaključaka, iz jedne ili više tvrdnji izvodi se neka nova tvrdnja koja proizlazi

iz prethodnih tvrdnji. I ovaj način zaključivanja ima veliko značenje u znanosti jer on omogućuje da

se , na temelju općih sudova, odnosno općih logičkih obilježja određenih odnosa kojima se pojmovi u premisama povezeni, iznose pojedinačni sudovi, pojedinačni zaključci, pojedinačne tvrdnje, odnosno

otkriju, spoznaju ili dokažu nove činjenice, nove zakonitosti ili znanstvene istine. Dedukcija uvijek

predstavlja poznavanje općih stavova, načela, posjedovanja općih znanja na temelju kojih se shvaća

ono posebno ili pojedinačno. U dedukciji se najčešće polazi od općih istina i dolazi do posebnih i pojedinačnih spoznaja. Bitno obilježje dedukcije je u tome da rezultati uvijek imaju karakter

znanstvenih spoznaja.

Najvažniji elementi deduktivne metode jesu postupci metoda analize, sinteze, apstrakcije,

generalizacije i specijalizacije.

Primjer deduktivnog zaključivanja ih hrvatskog prometnog sustava: ako se utvrdi sa svi hrvatski brodari imaju pretežan dio konvencionalnih brodova koji su u prosjeku stariji od 15 godina

30

(opći sud), onda se iz takvog općeg zaključka izvodi istiniti sud da takve brodove ima i >>

Jadroslobodna plovidba>> (pojedinačni sud).

Deduktivna metoda u širem smislu služi za različite svrhe, a posebice: 1) za objašnjenje

činjenica i zakona, 2) za predviđanje budućih događaja, 3) za otkrivanje novih činjenica i zakona, 4) za

dokazivanje postavljenih teza, 5) za provjeravanje hipoteza i 6) za znanstveno izlaganje.

Razvijeni oblik dedukativne metode zove se aksimatska metoda, koja se zasniva na

spoznajama , činjenicama ili načelima (aksioma) koji se ne mogu dokazati ili koji ne zahtijevaju

dokazivanje jer su očevidni ili su izravno očiti.

Deduktivno zaključivanje i deduktivna metoda ima izuzetno veliko značenje u

znanstvenoistraživačkom radu, i to u kombinaciji s drugim znanstvenim metodama , a naročito u kibernetici.

Svaka dedukcija vrijedi samo onoliko koliko se zasniva na znanstvenim činjenicama. One koje se temelje na činjenicama redovito dovode do raznih konstrukcija koje nemaju svoju uporabnu

vrijednost, odnosno nemaju vezu sa stvarnošću.

* * * * *

Induktivno – deduktivna metoda, prema tome, služi za objašnjavanje utvrđenih i otkrivenih

spoznaja i novih zakonitosti, za dokazivanje postavljenih veza za provjeru hipoteza, za predviđanje

budućih događaja i za znanstvena izučavanja. Ovu znanstvenu metodu čine ove faze: 1) prikupljanje

činjenica pomoću zapažanja ili eksperimenta, 2) stvaranje radne hipoteze ili teorija koja predstavlja objašnjenje tih činjenica, 3) zaključivanje na temelju rezultata zapažanja ili eksperimenta, što se može

provjeriti i što će se pokazati točnim ako je hipoteza točna, 4) provjeravanje ili verifikacija, odnosno

dedukcija ili zaključivanje pomoću novih zapažanja ili novih eksperimenata. Tek kada se dedukcija verificira, hipoteza je prihvaćena.

3. Dijalektičko jedinstvo indukcije i dedukcije

Na temelju dijalektičkog jedinstva posebnog i općeg, što je jedinstven predmet spoznaja indukcije i dedukcije, proizlazi da indukcija i dedukcija čine jedinstvo i da jedna nije moguća bez druge.

Indukcija i dedukcija imaju zajednički opći predmet: to je spoznaja jednog predmeta, pojave kao dijalektičkog jedinstva općeg i posebnog. Indukcijom se ne spominje nešto kao čisto opće iz

posebnog, a dedukcijom se ne spoznaje nešto čisto posebno, nezavisno od općeg. Naprotiv, i

indukcijom i dedkucijom saznaje se veza, odnos, jedinstvo posebnoga i općeg, i tim svojim obilježjima one su izrazito dijalektičke metode spoznaja.

Ali između indukcije i dedukcije postoje i određene razlike, kao što su:

1) Indukcija je početni, a dedukcija završni proces u znanstvenim spoznajama, jer spoznaja počinje pojedinačnom spoznajom posebnog, a završava deduktivnim sistematskom spoznajom

posebnog na temelju općeg.

2) Indukcija i dedukcija su suprotne metode saznanja po svojim posebnim predmetima i

posebnim ciljevima. Predmet i cilj indukcije jest spoznaja općeg posebnim i na temelju posebnog, a

cilj je dedukcije suprotan: to je spoznaja posebnog općim i na temelju općeg. Iako su različite i

suprotne, indukcija i sesukcija su i jedinstvene spoznajne metode ili metodski postupci. Naime, indukcija i dedukcija čine jedinstvo suprotnosti suprotnih metoda:

31

1) Indukcija i dedukcija ne mogu jedna bez druge zbog toga što njihov predmet čini objektivno jedinstvo suprotnosti općeg i posebnog: opće u njegovim posebnim trenutcima – predmet je indukcije, a posebno općeg – predmet je dedukcije.

2) Indukcija i dedukcija su jedinstvene i po tome što se kao znanstvene metode kreću u okviru

odnosa općeg – posebno

3) Indukcija i dedukcija su međusobno uvjetovane i povezane i u procesu spoznaja neprestano

prelaze jedna u drugu isto kao što i ljudske spoznaje stalno prelaze iz posebnog saznanja u

opća i iz općih u posebna.

Induktivni zaključak služi kao pretpostavka deduktivnog zaključivanja, a deduktivni zaključci

služe kao pretpostavka indukcije. U tome je međusobna zavisnost i veza indukcije i dedukcije. Indukativna i dedukativna metoda čine dijalektičko jedinstvo dviju suprotnih metoda, što znači

da se ne mogu upotrebljavati jedna bez druge. Ako se , međutim, upotrebljavaju odvojeno k, svaka za

sebe, nisu efikasne, a njihovi rezultati nisu pouzdani. Stoga se one moraju međusobno kombinirati u znanstvenoistraživačkom radu.

4.2.2. Metoda analize i sinteze

1. Metoda analize

Metoda analize je postupak znanstvenog istraživanja i objašnjenja stvarnosti putem raščlanjivanja složenih misaonih tvorevina (pojmova, sudova i zaključaka) na njihove jednostavnije sastavne dijelove

i elemente i izlučivanje svakog dijela (i elementa) za sebe i u odnosu na druge dijelove, odnosno

cjeline. Pri tome se zanemaruju one pojave, svojstva i odnose koji – na određenom stupnju

istraživanja – otežavaju ispitivanje predmeta izučavanja. Ova metoda omogućuje uočavanje, otkrivanje i izučavanje znanstvene istine. Tako se, na primjer, primjenom ove metode sustav hrvatskog

pomorskog gospodarstva može bolje objasniti ako se raščlani na osnovne podsustave i njihove

elemente, i to: 1) sustav proizvodnih djelatnosti koji obuhvaća: (1) brodogradnju, (2) morsko ribarstvo,(3)

eksploataciju organskih i neorganskih resursa mora, (4) pomorsko ribarenje,(5) preteču

industriju i druge djelatnosti koje se bave eksplotacijim morskog bogatstva, te 2) sustav prometnih djelatnosti koji obuhvaća: (1) morsko brodarstvo, (2) morske luke, (3)

vanjsku trgovinu (koja je vezana za pomorsku privredu), (4) pomorsku (lučku) špediciju, (5)

prometno – pomorske agencije, (6) kontrolu kvalitete i kvantitete robe, (7) osiguravanje

brodova, (8) opskrbljivanje brodova, (9) pomorski turizam i (10) spašavanje i tegljenje brodova i druge manje važne djelatnosti u sklopu pomorske privrede.

Prema Zaječaranoviću , razni filozofi i znanstvenici davali su različite definicije pojma analize u pokušaju da se taj pojam što preciznije odredi. Primjera radi navodi se nekoliko takvih definicija ,i

to:

1) Analiza je, prema Hegelu, postupak mišljenja u kretanju od posebnog k općem. 2) Analiza je postupak izvođenja teorema iz aksioma po utvrđenim pravilima. Ova se definicija

susreće u simboličkoj logici.

3) Analiza je proces redukcije nejednakoga na sve veću jednakost. Karakteristična je za

matematičke spoznaje. 4) Analiza je napredovanje od složenog ka jednostavnome. To je jedna od primjerenijih

definicija, jer se kod definiranja analize pretpostavlja neka složena pojava koja se raščlanjuje

na njezine činitelje, elemente, dijelove, aspekte. 5) Analiza je proces raščlanjivanja pojmova. Ta se definicija susreće u djelima formalne logike.

6) Analiza je rastavljanje složenog, odnosno neke cjeline na svoje elementarne dijelove.

32

Postoji više vrsta analize. Spominju se samo one najvažnije vrste analize i to:

1) Prema gnoseološkoj funkciji postoje dvije vrste analize: (1) deskriptivna, kada se opisuju

elementi neke cjeline i (2) eksplikativna, kada se pokušava objasniti određena cjelina na temelju njezinih dijelova.

2) Prema složenosti analiza se može podijeliti na : (1) elementarnu, u kojoj se traga za

elementima cjeline, (2) kaualnu, u kojoj se utvrđuju uzročno – posljedične veze i (3) funkcionalnu, u kojoj se ispituju funkcije pojedinih elemenata koji čine strukturu cjeline ili

pojave.

3) Prema cilju , odnosno usmjerenosti analize mogu biti: (1) strukturalna, kada se utvrđuje

struktura pojave, predmeta ili događaja, (2) genetička, kada se pokušava istraživanje razvoja predmeta i (3) komparativna, kada razmatraju odnosi jedne pojave prema drugoj.

4) Prema znanstvenom polju, u kojem se primjenjuje analiza, analize mogu biti: ekonomske,

povijesne, matematičke, strojarske, tehnologije prometa itd.

U ekonomskim istraživanjima posebice se primjenjuju ove analize:

1) Metoda kvantitativne analize. Ona se sastoji u tome da se određene ekonomske činjenice i pojave najprije zahvate pomoću

raznih ekonomskih pojmova, količina i količinskih odnosa, a zatim sadržajno rasporede i napokon

objasni njihovo uzročno djelovanje i značenje. To znači da se ekonomske činjenice i pojave svode na

određene količine (vrijednosne pokazatelje) koji se međusobno uspoređuju i uzročno objašnjavaju. Tako se, na primjer, pomoću ova analize mogu izračunati i objašnjavati ekonomski odnosi u

transportu: usporedba transportnih troškova svih grana transporta za određenu robu i na određenoj

relaciji po t/km, i uzročno objasniti te odnose, ali i sve druge pojave i odnosi u proizvodnji, raspodjeli, potrošnji u svijetu, narodnom gospodarstvu, u državi, županiji, općini, poduzeću i sl., u uvozu i

izvozu, cijenama itd.

2) Metoda kvalitativne analize.

To je postupak znanstvenog istraživanja putem raščlanjivanja kvalitativnih osobina ekonomskih činjenica, pojmova, procesa i odnosa koji omogućuje uočavanje i utvrđivanje ekonomskih

zakona i istraživanja istina. Zastupnici ove metode polaze od stajališta da je ekonomija znanost koja

može odrediti samo odnose između ekonomskih veličina koje su po svojoj prirodi kvalitativne i koje se ne mogu egzaktno mjeriti. Takve su, na primjer, ocjene o korisnosti nekog dobra, o oblicima

vlasništva, o utjecaju psiholoških elemenata na potražnju za određenom robom, o skretanju tokova

roba preko određenih luka i pristaništa i sl.

U ekonomskim istraživanjima najčešće se koristi metoda kvantitativne analize, ali se ne bi

smjela zanemariti ni kvantitativna analiza. Ne bi trebal9o davati prednost jednoj ili drugoj metodi,

nego bi bilo preporučljivo što više ih kombinirati, jer se one međusobno nadopunjuju i čine dijalektičko jedinstvo dviju suprotnih metoda.

3) Metoda makroekonomske analize. To je postupak znanstvenog istraživanja putem raščlanjivanja ekonomskih globalnih veličina,

usmjeren na izučavanje tih veličina u narodnoj privredi, njihovo strukturiranje, uspoređivanje i

utvrđivanje funkcionalnih veza. Takve su veličine, na primjer: društveni bruto proizvod, opseg i struktura nacionalnog dohotka, njegova raspodjela, štednja i investicije, ukupna zaposlenost, opća

razina cijena, vanjskotrgovinska razmjena i sl.

4) Metoda mikroekonomske analize. To je analitički postupak u ekonomskim istraživanjima, usmjeren na kvantitativno utvrđivanje,

Oblikovanje, izučavanje i objašnjivanje raznih oblika ponašanja pojedinih gospodarskih subjekata

(poduzeća, trgovačkih društava, banaka, osiguravajućih društava,individualnih proizvođača i sl.). Takva je , na primjer, analiza prihoda, rashoda, troškova, plaća, nabave, prodaje, investicija u

pojedinom pouzeću itd.

I metode makroekonomske i mikroekonomske analize treba kombinirati u

znanstvenoistraživačkom radu, jer se one međusobno dopunjuju, prelaze jedna u drugu i kreću se na relaciji odnosa: opće, globalne, makroveličine – posebne, pojedinačne, mikroveličine.

33

2. Metoda sinteze

Metoda sinteze je postupak znanstvenog istraživanja i objašnjavanja stvernosti putem spajanja, sastavljanja jednostavnih misaonih tvorrevina u složene i složenijih u još složenije, povezujući

izdvojene elemente, pojave, proces i odnose u jedinstvenu cjelinu u kojoj su njezini dijelovi uzajamno

povezani. Tako je, na primjer, K.Marx, primjenom ove metode, nakon detaljnije analize kapitalističkog načina proizvodnje, zaključio da je to eksploatatorski društveno – ekonomski sustav

zasnovan na prisvajanju viška vrijednosti radnika.

I za pojam sinteze postoje brojne definicije, od kojih se spominje samo nekoliko i to: 1) Sinteza je proces uopćavanja u kojem nastaju sve apstraktniji pojmovi u uspoređivanju s

prethodnim pojmovima.

2) Sinteza je način sistematizacije znanja po zakonitostima formalne logike, kao proces teorijskog znanja u pravcu od posebnog ka općem, odnosno od vrste prema rodu.

3) Sinteza je tijek mišljenja u kojem se iz općih načela ili uvjeta izvode posljedice, odnosno ono

što je uvjetovano. 4) Sinteza je poimanje raznolikosti odredaba predmeta u njihovom jedinstvu.

5) Sinteza je proces spajanja dijelova ili elemenata u cjelinu. To je istodobno najjednostavnija i

najprimjerenija definicija sinteze.

6) Sinteza je povezivanje analizom dobivenih elemenata: Tako se, na primjer, primjenom ove metode može objasniti nacionalni prometni sustav, koji je

, zapravo, sinteza svih prometnih grana (podsustava9 sa svim tehničko – tehnološkim i drugim

elementima uključujući i ostale aktivne sudionike tog sustava.

I sinteza ima više vrsta, a spominje se samo neke, kao što su npr:

1) Prema gnoseološkoj funkciji postoji: (1) deskriptivna i (2) eksplikativna sinteza.

2) Prema složenosti razlikuju se: (1) elementarna, (2)kauzalna i (3) funkcionalna sinteza. 3) Prema cilju, odnosno usmjerenosti spoznaja, sinteze mogu biti: (1) genetička i (2) strukturalna.

4) Prema prirodi objekta sinteze treba razlikovati: (1) materijalnu, koja je usmjerena na

sinteziranje materijalnih objekata od njihovih dijelova i (2) idealnu, koja je usmjerena na sinteziranje pojmova od nižih pojmova ili od elementarnih pojmova.

5) Prema karakteru djelatnosti subjekta sinteze mogu biti: (1) reproduktivna, koja se zadovoljava

jednostavno sakupljanjem, sjedinjenjem dijelova nekog predmeta koji su utvrđeni pomoću analize i (2) produktivna (stvaralačka) u kojoj se dobiva neki objekt u procesu sinteze.

6) Prema znanstvenom polju, u kojem se primjenjuje sinteza, sinteze mogu biti: (1) ekonomska,

(2) povijesna, (3) filozofska itd.

3. Dijalektička analiza i sinteza

Nasuprot formalno logičkoj analizi samih oblika mišljenja, stvarna dijalektička analiza uvijek

je analiza samih predmeta (pojava, procesa), a ne samo njihovih misaonih odnosa.

Prema Šešiću, dijalektička analiza ima šest bitnih obilježja, i to.

1) Dijalektička analiza je uvijek misaona analiza praktične spoznaje i predmeta praktične ljudske

čulne djelatnosti (npr. robe ili pojave, ponašanja, postupaka). 2) Dijalektička analiza shvaća i dijelove cjelina složenih predmeta kao dijalektički složena

jedinstva različitih činitelja, odredaba, strana.

3) Dijalektička analiza ne raskida razne veze i odnose činitelja jedinstvenog predmeta. Ona rastavlja složeni predmet na njegove posebne činitelje, na sastavne dijelove, ali otkrivajući

dijelove, činitelje složenog predmeta, dijalektička analiza otkriva i veze i odnose tih činitelja

međusobno,kao i u cjelinu predmeta.

4) Suština dijalektičke analize čini razdvajanje jednog i spoznaja njegovih različitih, suptilnih i proturječnih činitelja.

34

5) Dijalektička analiza pridonosi objašnjenju veza, prijelaza i razvoja pojava i oblika svih

predmeta objektivne i subjektivno – psihološke stvarnosti.

6) Dijalektička analiza se zasniva na dijalektičkoj složenoj, proturječnoj i razvojnoj predmetnoj određenosti i ona služi otkrivanju dijalektičke zakonitosti kako objektivne tako i samog

mišljenja.

Nasuprot formalno logičkoj sintezi samih pojmova, neovisno o objektu, stvarna dijalektička

sinteza je uvijek misaona sinteza samih predmetnih odredaba, ali pri čemu treba imati na umu da su objekti mišljenja ne samo prirodne i društvene pojave nego i psihičke stvarnosti.

Bitna obilježja dijalektičke sinteze prema Šešiću jesu:

1) Dijalektička sinteza ne shvaća složenu pojavu kao jednostavan mehanički skup samo izvana

spojenih, u sebe zatvorenih i izoliranih elemenata. Ona svaku pojavu shvaća kao dijalektičko jedinstvo raznovrsnih, ali iznutra povezanih činitelja u jedinstvenu cjelinu.

2) Dijalektička sinteza shvaća jedinstvo ne samo raznovrsnih nego i suprotnih, pa čak i

proturječnih činitelja, zaključno s identitetom proturječnosti u samom jedinstvenom predmetu.

3) Dijalektička sinteza je u mogućnosti shvatiti i objasniti postanak i razvoj novih pojava

starim, i preko starog, što je neshvatljivo za metafizičku logiku.

4) Stvaralačko mišljenje nije apsolutno neovisno o objektivnoj materijalnoj stvarnosti, o društvenoj i prirodnoj stvarnosti, o čulnoj stvarnosti izravne ljudske djelatnosti. 5) Osnovu stvaralaštva dijalektičke sinteze čini društvena praksa kao praktična čulna djelatnost: proizvodna djelatnost, znanstveni eksperiment, društvena djelatnost te zbivanja u društvu - kretanje i razvoj društva.

4. Dijalektička analitičko – sintetička metoda

Elaborirajući dijalektičku analitičko-sintetičku metodu, Šešić navodi da se dijalektičko jedinstvo analize i sinteze sastoji u ovim elementima:

1) Analiza i sinteza imaju zajednički predmet istraživanja.

2) Analiza i sinteza međusobno se pretpostavljaju: tako analiza pretpostavlja nepoznatu, objektivno ostvarenu sintezu raznih činitelja u jednom predmetu ili pojavi. I sinteza pretpostavlja analizu, jer bez poznavanja dijelova činitelja i bitnih svojstava nekog predmeta nije moguće izvršiti bilo kakvu stvarnu sintezu, odnosno nije moguće shvatiti cjelinu i jedinstvo predmeta. Ove se metode uzajamno pretpostavljaju zato što se cjelina može razumjeti shvaćanjem dijelova, a dijelovi se mogu shvatiti samo kao dijelovi cjeline.

3) Analiza i sinteza ne samo da se pretpostavljaju i da dopunjavaju jedna drugu nego one i prelaze jedna u drugu.

4) Najdublju vezu između analize i sinteze čini to što se one sadrže jedna u drugoj. Dijalektička analiza jest sustav ili jedinstvo elemenata sustava dijalektičke sinteze, i. obrnuto: dijalektička sinteza jest sustav ili jedinstvo elemenata sustava dijalektičke analize.

Prema tome, dijalektička analiza i dijalektička sinteza samo su dva dijalektička suprotna, ali jedinstvena metodska postupka jedinstvene složene osnovne analitičko-sintetičke metode spoznaja.

35

4.2.3. Metoda apstrakcije i konkretizacije

1. Metoda apstrakcije

Dijalektička logika shvaća apstrakciju kao misaoni postupak svakog odvajanja, tj. bilo odvajanje

općeg i eliminiranje posebnog, bilo misaoni postupak odvajanja posebnog i individualnog, zanemarivanje općeg. Apstrakcija ima dvostruki smisao, i to: 1) apstrakcija općeg ili 2) apstrakcija

posebnog. Ona mora imati ovaj dvojak karakter, jer se misaono može odstupiti od konkretnog

jedinstva općeg i posebnog u nekom predmetu u dva smjera: bilo što će se apstrahirati opće, a apstrahirati od posebnog, bilo što će se apstrahirati posebno i individualno, a apstrahirati od općeg. I

jedan i drugi metodološki postupak predstavlja apstrahiranje, jer opće bez veze s posebnim isto je tako

apstraktno kao posebno i pojedinačno, odvojeno od općeg.

Apstrakcijom kao misaonim postupkom namjerno se odvajaju nebitni a ističu bitni elementi i

osobine određenog predmeta ili pojave istraživanja. Primjena ove metode zahtijeva od istraživača sposobnost razlikovanja bitnih od nebitnih elemenata određene stvari ili pojave.

U analizi kapitalističkog društvenog sustava Marx je uočio, analizirao i detaljno izučavao odnose

između samo dviju osnovnih društvenih klasa - kapitalističke i radničke, dok je ostale klase tog

sustava zanemario. Neka pojava i neki predmeti sa svojom pojedinom osobinom mogu snažno djelovati na čovjeka, oni ga prisiljavaju da svu svoju pozornost koncentrira samo na njih, a da

istodobno sve ostale osobine dotične pojave i dotičnog predmeta potpuno zanemari. Očit je primjer

Sunce, koje ima mnogo osobina, a najviše se čovjeka doima da ono svijetli i grije. Ili, more, da je

slano, valovito, plavo, da po njemu plove brodovi, da ima mnogo ribe, a druge se njegove osobine u prvi mah zanemaruju.

Apstrakcija počiva na analizi, ali analiza kao postupak rastavljanja, predstavlja i odvajanje, apstrakciju dijelova iz cjeline određene stvari ili pojave. Svaka apstrakcija predstavlja

pojednostavljenu i relativno točnu sliku neke stvarnosti. Bez takvog pojednostavljenja ne bi se saznala

zakonitost predmeta i pojava.

Apstrakcija se kao poseban misaoni postupak primjenjuje u svim znanstvenim metodama kojima se istražuju predmeti ukoliko se u njima radi o odvajanju određenih svojstava (npr. općih, posebnih,

sitnih, slučajnih) iz realnog kompleksa njihove svestrane povezanosti, a u zanemarivanju svih ostalih

njihovih elemenata.

U istraživanju, otkrivanju i formuliranju svakog pojma, svake znanstvene spoznaje, zakona i

teorije, apstrakcija igra važnu ulogu. Stoga je osnovana tvrdnja da bez apstrakcije nema ni generalizacije, kao što bez apstrakcije i konkretizacije nije moguće izgraditi teorijske i praktične

modele predmeta i pojava koje se znanstveno istražuju.

2. Metoda konkretizacije

Konkretizacija je misaoni postupak suprotan apstrakciji. Konkretizacija može biti dvojaka:

1)Shvaćanje jedinstva apstraktno-općeg u posebnom i individualnom.

2) Shvaćanje jedinstva apstraktno-posebnog s općim u svakom predmetu ili pojavi.

Bilo da se određuje apstraktno-opće u posebnom ili apstraktno- -posebno u općem, pomoću

općeg, vrši se konkretizacija, jer se predmet istraživanja konkretno shvaća, kao realno jedinstvo općeg

i posebnog. I prema tome, konkretizacija, kao poseban metodski postupak, zapravo je sinteza apstraktnog općeg s posebnim i individualnim ili apstraktnog posebnog s općim.

36

Apstrakcija i konkretizacija najčešće se u znanstvenoistraživačkom radu primjenjuju kao

postupci koji su međusobno povezani. Ako se polazi od dijalektičkog jedinstva apstrakcije i

konkretizacije, može se govoriti o jedinstvenoj metodi.

4.2.4. Metoda generalizacije i specijalizacije

1.Metoda generalizacije

Metoda generalizacije je misaoni postupak uopćavanja kojim se od jednog posebnog pojma

dolazi do općenitijeg koji je po gradaciji viši od ostalih pojedinačnih, s time da je vjerojatnost

dobivenog pojma postojana. Od pojedinačnih opažanja izvode se uopćeni zaključci, koji su realni samo ako imaju oslonac u stvarnosti. Tako se, na primjer, može izvršiti ovakva generalizacija: brod -

morsko brodarstvo - trgovačka mornarica - more. Primjena i ove metode zahtijeva opreznost u

uopćavanju, jer se često stvaraju preopćiti zaključci i neodgovorno se primjenjuju pojedinačni

slučajevi na sve slučajeve.

3. Metoda specijalizacije

Metoda specijalizacije je također misaoni postupak kojim se od općeg pojma dolazi do novog

pojma, užeg po opsegu a bogatijeg po sadržaju kao na primjer: more - obrazovanje, obrazovanje pomorskih kadrova - obrazovanje strojara ili nautičara.

Specijalizacija se kao metoda zasniva na analitičko-sintetičkoj metodi i apstraktno-konkretiziranoj metodi. Da bi se tom metodom došlo od općeg do posebnog, potrebno je izvršiti: 1)

konkretizaciju tog općeg u posebno, tj. sintezu, 2) apstrakciju posebnog iz općeg i 3) analizu stvarnog

općeg.

Metode generalizacije i specijalizacije čine stvarno jedinstvo, kao što i opći i posebni elementi

čine određeno jedinstvo u konkretnom realnom predmetu, tj. stvari, pojavi, pojmu, zakonu, teoriji,

spoznaji. Ove metode imaju veliku primjenu u znanstvenoistraživačkom radu.

4.2.5. Metoda dokazivanja i opovrgavanja

1. Metoda dokazivanja

Dokazivanje je jedna od najvažnijih znanstvenih metoda u kojoj su inkorporirane gotovo sve

metode i svi posebni metodski postupci: analiza i sinteza, generalizacije i specijalizacija, indukcija i dedukcija, apstrakcija i konkretizacija..., kao i svi oblici mišljenja: poimanja, zaključivanja.

Dokazivanje je izvođenje istinitosti pojedinih stavova na temelju znanstvenih činjenica ili na temelju

ranije utvrđenih istinitih stavova. Svrha je ove metode utvrditi točnost neke spoznaje. To je misaono-sadržajni postupak kojim se utvrđuje istinitost pojedinih spoznaja, stavova ili teorija. Postupak

dokazivanja neprijeporno je jedan od najsloženijih postupaka. U najsloženijim slučajevima u postupku

dokazivanja sudjeluju sve znanstvene metode, svi misaoni oblici i sve misaone radnje.

Kod dokazivanja poznata je teza, a to je zapravo izvedbeni sud, i traže se argumenti za tu tezu.

Ti argumenti su neke pretpostavke koje trebaju opravdati tezu. Pri dokazivanju se pretpostavlja da je

37

data teza točna (istinita). Na temelju takve pretpostavke analiziraju se okolnosti, istražuju se razlozi i

argumenti za tu tezu i pomoću njih se dokazuje da je teza istinita.

Dokazivanje, kao i svako zaključivanje, može se vršiti induktivnim i deduktivnim putem. Kod

induktivnog dokazivanja navode se određeni posebni stavovi kao argumenti koji služe kao dokaz za

unaprijed datu tezu. Suprotno tome, kod deduktivnog dokazivanja navode se određeni opći stavovi koji služe kao argumenti za jedan poseban stav kao tezu.

Postupak pokazivanja veze između argumenata i teze naziva se demonstracijom. To je,

zapravo, misaono izlaganje argumentacije. Ta veza mora biti prava logička veza koja predstavlja bitnu povezanost stavova, ali onih stavova koji imaju ulogu argumenata, sa stavovima koji predstavljaju

tezu. U postupku dokazivanja umjesto pretpostavki treba upotrebljavati argumente, a umjesto

izvođenja zaključaka, treba polaziti od određenih teza. Teze se potkrepljuju pomoću argumenata, kao dokaza za teze.

Dokazivati se može: 1) Teorijski. U tom se dokazivanju polazi od teorijskih spoznaja, od općih istina ili obrnuto, da se od posebnih istina ide prema općim spoznajama, kojima znanost u datom

trenutku raspolaže. 2) Eksperimentalno. To dokazivanje polazi od znanstvenih činjenica, od pojedinih

sudova u kojima se izražavaju iskustva, koja se stječu izravno u dodiru s predmetima ili u praktičnim

odnosima prema takvim predmetima.

Prema tome, bitni elementi dokazivanja jesu: 1) Teza. To je stav koji treba dokazati. 2)

Načela. To su logički zakoni na temelju kojih se izvodi cjelokupni postupak dokazivanja. 3) Argumenti. To su činjenice, stavovi, sudovi, bez obzira radi li se o pojedinačnim, općim, partikularnim

ili univerzalnim. 4) Demonstracija. U demonstraciji se, na temelju odgovarajućih načela, uspostavlja

logička veza između argumenata i teza.

Postoje razne vrste dokaza. Tako, na primjer, ako se u dokazivanju koristi:

1)Induktivna metoda. Polazi se od određenih argumenata koji predstavljaju posebne,

pojedinačne istine ili spoznaje o pojedinim predmetima i pojavama u odnosu na tezu koju treba

dokazati.

2)Deduktivna metoda. Polazi se od određenih argumenata koji predstavljaju istine, spoznaje i

sudove općenitijeg karaktera o pojedinim predmetima i pojavama.

3) Metoda analize. Polazi se od neke teze, za koju se traži razlog što proizlazi iz nje, koji je

posljedica teze. Analitičko dokazivanje vrši se time što se analizira teza, što se nalaze posljedice koje

se u njoj skrivaju, ili se traže pretpostavke za tu tezu.

4) Metoda sinteze. Sintetički se dokaz izvodi povezivanjem određenih posebnih stavova

(suprotno analitičkim dokazima), koji idu u prilog teze koja je unaprijed postavljena i koja može imati općenitiji ili posebniji karakter.

Dokazivati se može: izravno i neizravno.

1)Izravno ili direktno dokazivanje sastoji se u dokazivanju istinitosti teze. Direktni dokazi su samo oni kojima se dokazuje samo izravno, bilo na temelju posljedica koje proizlaze iz nje ili na

temelju određenih općih stavova iz kojih ona proizlazi.

Prema tome, ovdje je osnovni cilj da se dokaže teza. Primjer izravnog dokaza: »Svi su ljudi smrtni«. 2)Neizravno ili indirektno dokazivanje sastoji se ne u dokazivanju same teze nego se zapravo

pobija suprotnost teze. Naime, istinitost teze može se dokazati dokazom neistinitosti antiteze. Kod

ovog dokazivanja polazi se od stava (antiteze), koji je suprotan tezi i dokazuje se da je on neistinit.

Tako je, na primjer, antiteza »Svi su ljudi smrtni« čini stav »Neki ljudi nisu smrtni«. Iz neistinitosti ovoga stava (antiteze) proizlazi istinitost teze, koju praksa stalno dokazuje.

38

Prema Šešiću, pri dokazivanju koriste se određena osnovna pravila, i to:

1) Teze moraju imati određeno značenje za znanstvene spoznaje.

Teze imaju smisla i značenje: (1) ako imaju određenu osnovu u ranije utvrđenom znanju i (2) ako predstavljaju hipoteze objašnjenja novih činjenica koje proturječe starim teorijama. Ali, nema smisla

dokazivati: (1) egzaktno već dokazane istine, (2) potpuno proizvoljne iskaze, (3) apsurdne stavove

(npr. da morski teretni brod služi isključivo za prijevoz putnika). 2)Teze moraju biti određene jasno i precizno formulirane. Kada su stavovi same teze nejasni i

neprecizni, onda ni dokazivanje ne može biti uspješno. Tako nije moguće dokazati tezu »Sve stvari su

identične«.

3)Stavovi-argumenti teze moraju biti: (1) po svom značenju jasni, (2) precizno formulirani i (3) znanstveno vrijedni, tj. istiniti ili vjerojatni. Ti argumenti moraju biti dovoljni za dokaz teze.

4) Stavovi-argumenti dokaza teze moraju biti neovisni o samoj tezi.

Jer, ako bi bili ovisni o tezama, onda oni ne bi mogli predstavljati dokaz za njih. 5)Dokazivanje mora biti u skladu s pravilima dokazivanja u sustavu logike. Svako se mišljenje

mora temeljiti na pravilima dokazivanja i ono mora biti strogo logički izvedeno.

6)U cijelom postupku dokazivanja teza mora ostati nepromjenjena. I teza i argumenti trebaju biti istiniti stavovi.

Cjelokupni postupak dokazivanja bit će korektno izvršen ako se budu primjenjivala navedena pravila

metode dokazivanja.

2. Metoda opovrgavanja

Suprotan postupak u odnosu na postupak dokazivanja je opovrgavanje. To je zapravo metodski

postupak kojim se umjesto dokazivanja teze, ona odbacuje i pobija. Ono se sastoji u dokazivanju pogrešnosti teze.

Opovrgavati se može: izravno i neizravno.

1)Izravno ili direktno opovrgavanje sastoji se u pobijanju teze ili argumentacije. Teza se

izravno opovrgava onda kada se cijeli postupak pobijanja usmjerava na samu tezu, ne uzimajući u obzir njenu suprotnost, odnosno antitezu. Primjer izravnog opovrgavanja predstavlja dokaz: Tvrdnja -

teza: »Hrvatska trgovačka mornarica je najsuvremenija i najveća u svijetu«. Takva je teza pogrešna,

jer trgovačka mornarica Hrvatske ima više od 50% brodova sa 30% BRT starijih od 10 godina, a udio

hrvatskog brodarstva u svjetskoj trgovačkoj floti zauzima 40. mjesto.

2)Neizravno ili indirektno opovrgavanje sastoji se u dokazu netočnosti teze neizravnim putem.

0 neizravnom opovrgavanju se radi onda kada se cijeli postupak usmjerava u dokazivanju da je antiteza ispravna umjesto da se kao u izravnom opovrgavanju usmjerava na samu tezu. Indirektno se

opovrgava točnost teze (odnosno njezinih razloga ili demonstracija) ili se pak dokazuje točnost

antiteze, a na taj se način dokazuje pogrešnost pretpostavljala istinitosti date teze. Opovrgavanje teze pomoću dokazivanja točnosti antiteze naziva se apagogički dokaz.

Primjer neizravnog opovrgavanja iste teze - »Hrvatska trgovačka mornarica je najsuvremenija

i najveća u svijetu« glasi: 1) u hrvatskoj trgovačkoj mornarici ima najviše konvencionalnih brodova (više od 40%), 2) više od 50% brodova u hrvatskoj trgovačkoj mornarici je starije od 10 godina, 3)

hrvatska trgovačka mornarica zauzima 40. mjesto u svjetskoj trgovačkoj floti. Ovim se argumentima

zapravo dokazuje točnost antiteze: da hrvatska trgovačka mornarica spada među suvremenije i po BRT među veće trgovačke flote u svijetu.

Kod opovrgavanja se pretpostavlja uzajamno isključivanje teze i antiteze, odnosno radi se o

nemogućnosti istodobne istinitosti oba suprotna stava. Jedan od njih, ili teza ili antiteza, mora biti istinit stav, a drugi mora biti neistinit.

39

4.2.6. Metoda klasifikacije

Smatra se da je metoda klasifikacije najstarija i najjednostavnija znanstvena metoda. Znanost

zapravo počinje klasifikacijom. Na temelju spoznaja o prirodi stvari, klasifikacija predstavlja sustave

skupina predmeta, ili raspodjele niza srodnih pojava.

Klasifikacija je sistematska i potpuna podjela općeg pojma na posebne, koje taj pojam

obuhvaća. Tako se, na primjer, pojam znanosti klasificira na univerzalne znanosti. Pojedinačne se klasificiraju u realne i formalne. Realne se dalje dijele u prirodne i kulturne...

Klasificiranje se može definirati kao postupak određivanja mjesta nekog pojma u sustavu

pojmova, odnosno kao određivanje pojmova o nekom području stvari ili pojava. Najjednostavniji način klasificiranja je podjela pojmova. Ali, mogu se klasificirati i predmeti, sudovi, zaključci itd.

Klasifikacije mogu biti: 1) prirodne i 2) umjetne. Kod umjetne klasifikacije ne uzimaju se bitna

obilježja pojma kao osnove klasificiranja. Ona može biti: (1) empirijska ili induktivna, kada se npr. u istraživanju prikupljaju činjenice koje se zatim klasificiraju, grupiraju na određen način, ovisno o tome

u kojoj su mjeri nepoznate njihove osobine, i (2) racionalna ili deduktivna, koja polazi od općeg.

Prema Zaječaranoviću postoje utvrđena pravila klasifikacije, i to:

1) Pojam ili predmet koji se klasificira mora biti jasno određen.

2) Klasifikacija se mora obaviti na temelju jedinstvenog načela, a to je načelo diobe. To je obično neka osobina koja je karakteristična za datu klasu predmeta ili pojava.

3) Klasifikacija mora biti potpuna, odnosno iscrpna i adekvatna. Ona ne smije biti preširoka

ili preuska. 4) Članovi diobe, odnosno vrste, roda, moraju biti precizno i jasno razgraničeni jedni od

drugih. Oni se razgraničavaju na taj način što se međusobno isključuju.

5) Najviši pojam klasifikacije, odnosno rod, mora predstavljati karakteristiku sadržaja vrste. Rod mora posjedovati zajedničke osobine svih vrsta i podvrsta koje su u njemu sadržane,

kao i svih predmeta ili individualnih članova tih vrsta. Za sve te vrste, podvrste ili

pojedinačne primjerke taj rod, kao najviši pojam, mora biti njihovo bitno obilježje.

Šešić pravi razlike između formalnologističke klasifikacije i dijalektičke klasifikacije.

Formalno logistička klasifikacija se temelji na dosljednoj primjeni određenih pravila, na egzaktnosti i

preciznosti pojmova, što nije nedostatak, ali se uvijek zbog toga ne može izvršiti adekvatno klasificiranje. Dijalektička klasifikacija je elastičnija od formalnologističke, jer se ne mora strogo

pridržavati formalnih pravila, koja su neadekvatna predmetu. Ona uzima u obzir i specifične slučajeve,

prelazne slučajeve i dijalektički međusoban odnos kategorija, određenih osobina itd., obraća pozornost

na jedinstvo općeg, posebnog i pojedinačnog.

4.2.7. Metoda deskripcije

Metoda deskripcije je postupak jednostavnog opisivanja ili ocrtavanja činjenica, procesa i predmeta u prirodi i društvu te njihovih empirijskih potvrđivanja odnosa i veza, ali bez znanstvenog

tumačenja i objašnjavanja.

Ova se metoda primjenjuje u početnoj fazi znanstvenog istraživanja, a ima veću vrijednost ako

je jednostavno opisivanje povezano s objašnjenjima o uočenim važnijim obilježjima opisivanih činjenica, predmeta i procesa, njihovih zakonitosti i uzročnih veza i odnosa.

40

Prema Šešiću osnovni cilj znanstvenog istraživanja je deskripcija ili opis predmeta i pojava

koji se istražuju. Znanstveni opis predmeta ili pojava je utoliko spoznajno vredniji ukoliko je

objektivniji, detaljniji, svestraniji i potpuniji. Kvalitetan opis pojave koja se istražuje izravno upućuje istraživača u pravcu postavljanja osnovnih hipoteza i objašnjenja pojave koja se istražuje.

Jednostavno opisivanje stvari ili pojava onako kako izgledaju ili kako su se događaji razvijali ne bi trebao biti cilj ove metode, kao što to ne bi trebao biti cilj ni znanstvenog istraživanja općenito,

jer je za znanost važno utvrditi uzroke i posljedice takvih stvari i pojava, kako bi se na temelju takvih

rezultata mogle odrediti znanstvene činjenice, stavovi, zaključci, zakoni, teorije.

4.2.8. Metoda kompilacije

Metoda kompilacije je postupak preuzimanja tuđih rezultata znanstvenoistraživačkog rada,

odnosno tuđih opažanja, stavova, zaključaka i spoznaja. Ova se metoda, dakle, temelji na oponašanju drugih, pri čemu se često preuzimaju dijelovi tuđih radova. U stvari, kompilacija je nesamostalno iz

više djela sastavljeno literarno djelo. Kompilacija ponekad prelazi u plagijat za što plagijator snosi

odgovarajuće sankcije. Zbog toga što pojedini autori svojim radovima ne citiraju tuđa zapažanja,

stavove i zaključke, odnosno izvode iz tuđih djela, kompilacija je najčešće pod udarom kritike. Međutim, metoda kompilacije može se vrlo korisno upotrijebiti u kombinaciji s drugim metodama u

znanstvenoistraživačkom radu, tako da djelo nosi u što većoj mjeri osobni pečat autora kompilatora,

koji će, uz osobni pristup pisanju znanstvenog ili stručnog djela korektno i na uobičajen način citirati sve ono što je od drugih preuzeo.

4.2.9. Komparativna metoda

Komparativna metoda je postupak uspoređivanja istih ili srodnih činjenica, pojava procesa i

odnosa, odnosno utvrđivanja njihove sličnosti u ponašanju i intenzitetu i razlika među njima. Ova

metoda omogućuje istraživačima da dođu do raznih uopćavanja, novih zaključaka koji obogaćuju spoznaju.

Usporedba između dvije stvari, dvije pojave, dva događaja, kreće se tako da se prvo utvrde njihove zajedničke značajke, a zatim sve one po kojima se razlikuju. Usporedbom se treba istaći ono

što je zajedničko ili ono što je različito.

Bitna spoznajna uloga komparativne metode sastoji se u tome što bez usporedbe nije moguće utvrditi niti sličnosti niti suprotnosti osobina stvari ili pojava, a bez takvih konstatacija nije moguće

istražiti i otkriti znanstvenu spoznaju.

Predmeti istraživanja komparativne metode jesu prije svega slične ili srodne pojave raznih vrsta jednog istog roda pojava bilo kojih prirodnih ili društvenih pojava. Ili, predmet ove metode su

odnosi i veze, struktura, funkcije i ponašanja bar dviju pojava, dviju vrsta pojava, klasa, potklasa,

skupina ljudi ili oblika društvenih organizacija. Jer, da bi se usporedile dvije pojave ili dvije vrste pojava, potrebno je razmotriti njihovu strukturu, funkcije i ponašanje. Razmatrajući »bitne momente i

cilj komparativne metode« Sešići o ovoj metodi navodi nekoliko bitnih obilježja, i to:

1) Utvrđivanje određenih osnovnih zajedničkih ili sličnih značajki kod ranije poznatih i kod novih stvari ili pojava koje se istražuju.

2) Postavljanje osnovne hipoteze da i nova stvar ili pojava ima ista ili slična svojstva,

strukturu, oblike, veze, procese, odnose i ponašanja kao i poznata stvar ili pojava.

41

3) Provjeravanje postavljene osnovne hipoteze i njezinih specifičnih značajki u području

nove stvari ili pojave, a ovim provjeravanjem i spoznajne osobine nove stvari ili pojave

koja se istražuje pomoću komparativne metode. 4) Sistematsko i što potpunije uspoređivanje svojstava od ranije poznate stvari ili pojave i

novo saznate stvari ili pojave. Ovaj se postupak naziva komparativna analiza.

5) Klasifikacija nove pojave ili nove vrste pojava u sustavu proširenih spoznaja.

Isti autor u nastavku elaborira i tri osnovna cilja komparativne metode, i to:

1) Opis strukture, funkcije i ponašanja dviju ili više stvari i pojava koje se istražuju s ovim ciljevima: (1) da se otkriju zajedničke značajke ili različitosti tih stvari ili pojava, (2) da se

otkriju osobine nove stvari ili pojave, (3) da se otkriju prednosti i nedostaci, npr. paletizacije,

kontenerizacije, konvencionalnog i multimodalnog transporta. 2) Klasifikacija novo spoznatih stvari i pojava i njihova sistematizacija, tj. određivanje mjesta

svakoj od tih novih stvari i pojava u sustavu tih stvari i pojava.

3) Otkriće ili praćenje razvoja, evolucije, stagnacije, progresa ili zaostajanja u razvoju određene stvari ili pojave.

Tako se, na primjer, primjenom ove metode može usporediti poslovanje poduzeća morskog

brodarstva, morskog ribarstva, morskih luka, transportnih, špediterskih, vanjskotrgovinskih poduzeća i si. u pojedinim županijama, ili usporediti razvoj morskog brodarstva ili morskog ribarstva i si.

Hrvatske i Njemačke itd. Primjena ove metode zahtijeva posebnu preciznost u obradi određenih

pokazatelja i opreznost u zaključcima, jer ona ne omogućuje otkrivanje biti društvenih pojava, procesa i odnosa, pa su stoga često zaključci jednostrani, nepouzdani ili pogrešni.

4.2.10. Statistička metoda

1. Relevantna obilježja statističkih metoda

Statistička metoda je u dvadesetom stoljeću postala jedna od najvažnijih znanstvenih metoda. Ovu metodu s pravom nazivaju opće znanstvenom metodom, jer se vrlo često koristi u

znanstvenoistraživačkom radu u svim znanstvenim područjima i znanstvenim disciplinama. U kojoj se

mjeri, na primjer, statističke metode primjenjuju u znanstvenim područjima društvenih i humanističkih znanosti, F. E. Croxton ilustrira tvrdnjom »da sociolog lišen statističke metode, često liči na slijepca

koji u mračnoj prostoriji hoće opipati crnog mačka koji ne postoji!«

O statistici odnosno statističkoj metodi postoji brojna literatura i više definicija te znanstvene metode.

U ovom djelu spominju se samo dvije definicije, koje, ne ulazeći u dublju kritičku kvalitativnu analizu

tih definicija, odražavaju suštinu te značajne znanstvene metode.

Prema Serdaru: »Statistika je znanost o metodama za istraživanje masovnih pojava s pomoću brojčanog izražavanja.« Na sličan način, ali mnogo kompleksnije Čaval definira tu metodu, i to:

»Statistika je znanost o metodama pomoću kojih analiziramo pojave koje nas okružuju, tako da

pomoću grafikona i izračunatih pokazatelja otkrivamo njihove strukture, karakteristike i zakonitosti u pojedinim vremenskim intervalima te uzročno-posljedične veze između tih pojava.«

Statistika se kao znanstvena metoda vrlo brzo razvija, tako da se gotovo svakodnevno javljaju

nove statističke metode (statistički postupci) koje korištenjem suvremene računalne opreme (hardvera) i suvremenih programa (softvera) omogućuju obavljanje najsuptilnijih analiza, odnosno rješavanje vrlo

kompleksnih predmeta znanstvenog istraživanja.

42

S obzirom na brojne specifičnosti pojedinih znanstvenih područja, odnosno znanstvenih

disciplina i vrstu pojava, značajke i obilježja kojih se utvrđuju statističkim metodama u novije vrijeme

počele su se razvijati, u većoj ili manjoj mjeri, i pojedine specijalističke, aplikativne statističke metode, koje su primjerene pojedinim znanstvenim područjima i njihovim disciplinama. Tako, na

primjer, postoji 1) statistika u ekonomskim i društvenim istraživanjima, 2) statistika u prometu, 3)

statistika u medicini, itd.

Elaborirajući »bitne momente statističke metode« Šešić navodi šest relativno različitih

kompleksnih bitnih momenata, i to:

1) Izbor i utvrđivanje statističke mase kao predmeta primjene statističke metode i prikupljanje podataka i informacija o jedinicama statističke mase.

2) Grupiranje podataka prema odabranim statističkim značajkama: prema spolu, vrsti djelatnosti,

godinama starosti, udaljenosti u km, iznosu plaća po godinama unutar promatranog razdoblja ili po mjesecima, itd.

3) Statistička analiza, odnosno faza primjene statističke metode.

4) Tabelarno i grafičko predstavljanje statističkih serija i matematičkih funkcija. 5) Ocjena ili sud o odabranoj karakteristici cijele skupine, na temelju podataka o jedinicama iz

uzorka, kao jednom od najvažnijih metodskih postupaka statističke metode uzoraka.

6) Izvođenje općih zaključaka, tumačenje rezultata statističke analize i postavljanja hipoteza o

zakonitosti masovnih pojava.

Statistička metoda je u osnovi i u krajnjoj konzekvenciji svojeg spoznajnog postupka

induktivno-generalizatorska zato se tom metodom, na temelju obilježja određenog broja elemenata neke skupine ili serije pojava ili događaja, izvodi opći zaključak o prosječnoj vrijednosti obilježja,

devijaciji od prave sredine itd. u cijeloj masi ili skupini pojava.

Najveće gnoseološko značenje statističke metode sastoji se u tome što se jedino pomoću statističke metode mogu na relativno egzaktan način saznati opća određenost, pravilnosti i zakonitosti

masovnih pojava. Međutim, statistička metoda ima svojih nedostataka, od kojih su najvažniji ovi.

1) Statističkom se metodom izravno saznaje samo kvantitativna, odnosno numerička određenost pojava. Kvalitativna određenost se nastoji odrediti neizravno, tj. kvantitativno. Ovo je načelan

nedostatak i jednostranost statističke metode.

2) Statističkom se metodom nastoji, na temelju pojedinačnih podataka, spoznati opća zakonitost i određenost ne samo krajnjih nego i beskrajnih skupina masovnih pojava. Osnovni problem

ovdje predstavlja pitanje mogućnosti spoznaje općeg na temelju pojedinačnog i posebnog.

3) Poseban nedostatak i problem statistike se nalazi u primjeni metode uzoraka prema kojoj: (1)

uzorak treba biti reprezentativan i (2) uzorci se biraju ne po nekom načelu nego slučajno. Ovdje se mogu postaviti tri pitanja prigovora, i to: (1) Po čemu se može znati da je jedan

uzorak uzet iz mase pojava, čija zakonitost nije poznata, reprezentativan za tu masu? (2)

Slučajno odabrani uzorci uopće ne moraju biti reprezentativni, i (3) Mogući su primjeri da slučajnost u odabiranju uzoraka proturječi njihovoj reprezentativnosti.

Unatoč navedenim nedostacima i poteškoćama u primjeni nekih metodskih postupaka statistike, statistička metoda predstavlja najosnovniju znanstvenu metodu koja se primjenjuje u

svakodnevnom znanstvenoistraživačkom radu. U prilog ovoj tvrdnji ide i činjenica da statistička

znanost u suvremenom znanstvenoistraživačkom radu igra sve veću ulogu, a zakoni uopće, a ne samo

strogi dinamički zakoni, igraju bitnu ulogu u znanstvenom objašnjavanju prirodnih i društvenih pojava.

Iz tih argumenata može se zaključiti da spoznajna uloga statističke metode nije samo opisivanje nego i objašnjavanje uzročno-posljedičnih odnosa tretiranih pojava.

U društvenim i humanističkim znanostima statistička metoda na odgovarajući način i u

određenoj mjeri zamjenjuje eksperimentalnu metodu. Prema Sešiću, statistička metoda, neizravno, preko statističke indukcije i statističke generalizacije, ima vrlo važne spoznajne uloge, i to:

43

1) Statističkom se metodom vrši statistička generalizacija kojom se istražuju, otkrivaju i utvrđuju

određene pravilnosti i općenitosti u strukturi i ponašanju, odnosno funkcioniranju određene

vrste prirodnih i društvenih pojava. 2) Statistička metoda preko statističke indukcije igra vrlo bitnu ulogu u kauzalnoj analizi,

odnosno u otkrivanju uzroka određenih vrsta ili kompleksa empirijskih pojava.

3) Statistička metoda, posebno pomoću statističke indukcije, statističke generalizacije i statističkih zakona, igra bitnu ulogu u znanstvenom objašnjavanju prirodnih i društvenih

pojava kod kojih, zbog njihove velike složenosti i promjenljivosti, nije moguće otkriti neku

strožu zakonitost ponašanja.

4) Statistička metoda, otkrićem trenda i određenih statističkih zakonitosti omogućuje znanstveno predviđanje tokova kretanja, postupaka i razvoja pojava, uključujući i postupke u ponašanju

ljudi, ako se statistički prethodno utvrdi kretanje pojave i njezin trend (rasta, stagnacije ili

opadanja).

Prema Petzu, za suvremenog znanstvenika postoje četiri »razine« na kojima on treba statistiku, i

to: 1) Poznavanje statistike potrebno je zbog praćenja znanstvene i stručne literature.

2) Poznavanje statistike potrebno je pri obradi rezultata, prikupljenih istraživanjem ili

eksperimentom, radi deskripcije, objašnjenja i analize tih rezultata.

3) Poznavanje statistike potrebno je u znanstvenoistraživačkom radu radi zaključivanja iz konkretnog slučaja na »opći zakon«.

4) Poznavanje statistike potrebno je pri planiranju istraživanja i eksperimenata.

U znanstvenoistraživačkom radu u svim znanstvenim područjima i disciplinama uspješno se

upotrebljavaju brojni metodski statistički postupci, a od kojih se spominju samo oni najvažniji, i to:

1) analiza atributivnih i geografskih nizova, 2) analiza numeričkih nizova, a posebno: (1)

aritmetička sredina, (2) medijan, (3) mod, (4) momenti, (5) mjere disperzije, (6) mjere asimetrije i (7) mjere zaobljenosti; 3) analiza vremenskih nizova, a posebice: (1) indeksi, (2) srednje vrijednosti

vremenskih nizova (npr.: geometrijska sredina, kronološka sredina, trend) i (3) mjere sezonskih

oscilacija; 4) teorijske razdiobe, a posebno: (1) normalna razdioba, (2) Studentova razdioba, (3) binomna razdioba, (4) Poissonova razdioba i (5) hipergeometrijska razdioba; 5) metoda uzoraka; 6)

grafičko prikazivanje statističkih podataka i 7) korelacija, a posebno: (1) linearna korelacija, (2)

korelacija ranga, (3) krivolirijska korelacija, (4) multiplakorelacija i (5) parcijalna korelacija.

Od ovih metodskih statističkih postupaka, koji su prethodno navedeni, u

znanstvenoistraživačkom radu posebno značajno mjesto zauzimaju: metoda uzoraka i grafičko

prikazivanje statističkih podataka, odnosno istraživačkih rezultata, kojima se i na ovom mjestu posvećuje nekoliko rečenica.

2. Metoda uzoraka

Premda metodi uzoraka argumentirano pripisuju određene nedostatke, o čemu je već bilo riječi,

ovaj se metodski statistički postupak vrlo često primjenjuje u znanstvenoistraživačkom radu. 0 kakvoj se zapravo metodi radi? Evo pojednostavljenog i konciznog odgovora: Ispitivanje dijela skupa na

temelju slučajnog izbora jedinica naziva se metoda uzoraka. Relevantne informacije o statističkoj

masi mogu se dobiti na temelju djelomičnog ispitivanja relativno malog broja slučajno odabranih jedinica iz statističkog skupa koji se naziva uzorkom. Osnovni cilj obrade podataka iz uzorka, odnosno

njegove analize sastoji se u tome da se, primjenom statističkih metoda, ocijene nepoznati parametri

statističkog skupa iz kojeg je uzorak izabran, ili da se na temelju podataka o jedinicama iz uzorka

provjeri istinitost nekih pretpostavki (hipoteza) o određenoj karakteristici osnovnog skupa.

44

Kod primjene metoda uzoraka posebnu pažnju treba posvetiti: 1) načinu izbora uzorka, koji se

može izvršiti bez raščlanjivanja osnovnog skupa (npr. jednostavni izbor bez ponavljanja i jednostavan

izbor s ponavljanjem), i sa raščlanjivanjem osnovnog skupa (npr. tipski, sustavni i serijski izbor); 2) statističkoj ocjeni na temelju uzorka, pri čemu treba praviti razliku između (1) reprezentativnog

statističkog suda (npr. ocjena aritmetičke sredine osnovnog skupa i ocjena sastava osnovnog skupa) i

(2) sadržava- ljućeg statističkog suda i 3) statističkim testovima na temelju uzorka.

Metoda uzoraka, kao racionalni metodski statistički postupak, posebno je pogodna za ove ili slične

primjere: 1) procjenu ukupnog broja zaposlenih radnika u nacionalnom prometnom sustavu na temelju

podataka o zaposlenim radnicima u prometnom sustavu jedne županije, 2) procjenu udjela prometnih nezgoda koji se u Županiji primorsko-goranskoj događaju u vremenu od 10 do 16 sati na temelju

podataka za grad Rijeku, 3) procjenu optimalne brzine kontejnerskih brodova na temelju rezultata

simulacije reprezentativnog kontejnerskog broda ili uzorka takvih brodova, 4) ispitivanje pretpostavke o vjerojatnosti da 50% cestovnih vozila dolazi iz pravca »X«, 5) ispitivanje pretpostavke da je

prosječna starost aktivnog stanovništva u jednoj županiji veća, manja ili jednaka u odnosu na

prosječnu starost aktivnog stanovništva u drugoj županiji, 6) ispitivanje pretpostavke da su određena raskrižja u gradu podjednako opterećena, ili da postoji bitna razlika između njih (...).

3. Grafičko prikazivanje statističkih podataka

U znanstvenoistraživačkom radu vrlo se često primjenjuje grafičko prikazivanje statističkih

podataka, jer se raznim vrstama grafičkih prikaza mogu zamijeniti opširne deskripcije, a brojne

složenije pojave reljefnije i zornije predočiti.

Iz podataka najbolje konstruiranih tablica obično nije moguće brzo, sigurno i kvalitetno

uspoređivanje dviju ili više pojava. Da bi se brojčani podaci, prikazani u tablicama, učinili shvatljivim,

jasnim i pristupačnim, statistika te podatke prikazuje u obliku grafikona. Grafičkim prikazivanjem statističkih podataka omogućuje se interpretacija rezultata statističkog istraživanja.

Rezultati znanstvenog istraživanja mogu se interpretirati na osnovna četiri načina, i to: 1) opisno, primjenom znanstvenog instrumentarija opisivanja i prezentiranja rezultata, 2)

statističkim tablicama, 3) matematičkim izrazima i 4) grafičkim prikazima.

Ima više načina grafičkog prikazivanja rezultata znanstvenoistraživačkog, odnosno statističkog rada, koji ovise o vrstama osnovnih obilježja i prirode određenih pojava i cilja znanstvenog

istraživanja. Međutim, svi se oni mogu sistematizirati u četiri skupine, i to:

1) Grafičko prikazivanje strukture pojava.

Za grafičko prikazivanje strukture određene homogene statističke mase, koja se promatra neovisno o

drugim pojavama najčešće se upotrebljavaju: stupci i strukturni krugovi. Histogrami ili stupci mogu biti jednostavni, razdijeljeni, dvostruki ili višestruki. Strukturni krugovi upotrebljavaju se onda kada se

želi prikazati struktura određene pojave kao cjeline. Površina kruga predstavlja pojavu u cjelini, a

pojedini dijelovi kruga (isječci) predstavljaju njene sastavne dijelove. Da bi se krug podijelio na

dijelove, potrebno je izračunati koliko stupnjeva u krugu zauzimaju odgovarajući dijelovi mase.

2) Grafičko prikazivanje kretanja statističke mase. Kretanje statističke mase najčešće se prikazuje

pomoću: linijskih dijagrama i polarnih krugova. Linijski dijagrami jesu takvi grafički prikazi u kojima se prikazuje dinamika statističke mase crtama. Vrste linijskih dijagrama jesu: linijski dijagram s

aritmetičkim mjerilom ili logaritamskim mjerilom na ordinati koordinatnog sustava. Polarni dijagram

(polarna mreža) služi za grafičko prikazivanje sezonskih i cikličkih varijacija vremenskih serija.

Konstruira se pomoću polarnog koordinatnog sustava na taj način što kut predstavlja vrijeme, a polumjer intenzitet pojave.

45

3) Grafičko prikazivanje prostornog razmještaja statističke mase.

Prostorni (teritorijalni) razmještaj jedne ili više pojava najčešće se prikazuje kartogramima. Kartogrami imaju ograničenu uporabu u statistici, jer služe samo za prikazivanje geografskih serija.

Statistički se podaci mogu unositi u kartogram na tri načina, i to:

1) dijagramskom kartom, odnosno odgovarajućom površinom odabranih geometrijskih likova, 2) statističkom kartom, odnosno različitim šrafurama određenih područja prema intenzitetu i

učestalosti pojave i 3) piktogramom, odnosno točkama ili nekim drugim znakovima (npr.

zvjezdicama) u kojemu znak zamjenjuje određen broj statističkih jedinica.

4) Grafičko prikazivanje razdioba frekvencija. Svaki raspored frekvencija može se prikazati

grafički u obliku: histograma frekvencija, poligona frekvencija i krivulje frekvencija. Histogram

frekvencija se najčešće upotrebljiva, a javlja se u vidu pravokutnika u koordinatnom pravokutnom sustavu, čiju osnovu čine grupni intervali obilježja, a visinu frekvencija svakog grupnog intervala.

Poligon frekvencija konstruira se tako da se na koordinatni sustav prenesu iste podjele kao i za

histogram. Razlika je samo u tome što se kod poligona frekvencija ne konstruira iznad svakog grupnog intervala odgovarajući pravokutnik, nego se, od sredine svakog intervala, odmjeri visina koja odgovara

frekvenciji određene skupine i označi točkom. Kada se točke spoje izlomljenom poligonalnom crtom,

dobije se poligon frekvencija. Krivulja frekvencija se konstruira na taj način što se sredine svakog

intervala na histogramu spoje jednom kontinuiranom crtom, pri čemu treba voditi računa da se odbačeni dijelovi i površine histograma što bolje podudaraju s dodatim površinama.

Zanimljivo je spomenuti da Serdar sve grafičke prikaze svrstava u tri skupine, i to:

(1) Površinski grafikoni. To je grafički prikaz kojim se statistički podaci prikazuju površinama

geometrijskih likova. Površine tih geometrijskih likova moraju biti upravo razmjerne vrijednostima brojeva koji se tim površinama prikazuju. Takvi grafikoni mogu biti u obliku: jednostavnih stupaca,

dvostrukih stupaca i razdijeljenih stupaca ili strukturnih stupaca.

(2) Kartogrami. Služe za prikazivanje geografskih serija. Oni se obično dijele na tri vrste, i to:

dijagramske karte, piktograme i statističke karte.

(3) Linijski grafikoni. Linijskim se grafikonom distribucija frekvencija ili kretanje pojave

prikazuje crtama.

Gotovo sve grafičke prikaze, koji su prethodno spomenuti, Njegić i Žižić svrstavaju u dvije skupine, i to: (1) grafički prikazi izvan koordinatnih sustava i (2) grafički prikazi u koordinatnim

sustavima.

4.2.11. Metematička metoda

Matematička metoda je znanstveni sustavni postupak koji se sastoji u primjeni matematičke logike, matematičkih formula, matematičkih simbola i brojnih matematičkih operacija i uopće

matematičkog načina zaključivanja u znanstvenoistraživačkom radu. Ta se metoda može primjenjivati

u svim znanstvenim područjima i znanstvenim disciplinama (i subdisciplinama). Pomoću ove metode na egzaktan način prikazuju se i objašnjavaju zakonitosti stvari i pojava u prirodi, privredi i društvu.

Sredstva ove metode jesu: simboli, funkcije, jednadžbe, matrice, pravci, krivulje i slično.

U znanstvenoistraživačkom radu posebice se primjenjuju ekonometrijske metode i matematički modeli i metode simulacije.

46

Ekonometrijska metoda omogućuje konzistentno ocjenjivanje kvantitativnih odnosa između

određenih varijabli {npr. ekonomskih) na osnovi znanstveno utemeljenih teorija (npr. ekonomskih) i

podataka o odgovarajućim varijablama (npr. ekonomskim). Meritorno ocijenjeni ekonometrijski modeli mogu poslužiti za testiranje i verifikaciju relacija određenih pojava i procesa i njihovo dublje

spoznavanje. Takvi modeli mogu tretirati i više relacija, a što ovisi o složenosti pojave ili procesa. U

ekonomskim znanostima mogu se koristiti ekonometrijski modeli pri istraživanju optimizacije neke pojave (npr. proizvodnje prometne usluge), projekcije ekonomskog razvoja (npr. neke gospodarske

grane, neke županije), analiza ekonomskih ciklusa, kretanja ponude i potražnje.

Metode simulacije omogućuju, posebice uporabom suvremenih računala, teorijsko oponašanje pojava i procesa u stvarnosti kako bi se između velikog broja mogućih rješenja konzistentno pronašlo

u datim uvjetima ono najpovoljnije.

4.2.12. Metoda modeliranja

Metoda modeliranja je sistematski istraživački postupak pomoću kojega se izgrađuje neki

stvarni ili idealni znakovni sustav (model) sposoban: 1) da zamijeni predmet koji se istražuje, 2) da

zamijeni predmet koji daje određenu informaciju o njemu (modelu) i napokon to je sustav na kojemu je, zahvaljujući navedenim svojstvima, moguće eksperimentalno istraživati proračune ili logičku

analizu, da bi se na taj način dobiveni podaci proširili na pojavu koja se istražuje, kako bi se o njoj

stekla pouzdana spoznaja.

Osnovni je cilj metode modeliranja da se što točnije i što potpunije spoznaju stvari, pojave i

postupci, odnosno njihove strukture, funkcije i ponašanja. Da bi se ovaj cilj postigao, potrebno je da se

u većoj ili manjoj mjeri ispune određeni uvjeti, i to: 1) model mora biti sličan predmetu - originalu u materijalu ili strukturi, ili u ponašanju, u rezultatu funkcioniranja, 2) model mora predstavljati

određeni teorijsko-spoznajni ili praktično-realni odraz, odnosno original i 3) model mora na temelju

prethodna dva uvjeta pružiti određenu informaciju o predmetu originalu. Predmet modeliranja može biti svaka stvar ili pojava, odnosno svaki predmet fizičke,

organske, psihičke, društvene i misaone stvarnosti. U znanstvenoistraživačkom radu zanimljivo je

istražiti strukturu i ponašanje, odnosno funkcioniranje sustava, pa su zapravo struktura i ponašanje stvari ili pojava glavni predmeti modeliranja.

Strukturu modeliranja čine četiri činitelja, i to:

1) pasivni objektivni činitelj, predmet modeliranja, a to je bilo koja pojava koja se metodom modeliranja istražuje,

2) aktivni subjektivni činitelj, tj. svjesna jedinka ili skupina istraživača koji grade model

predmeta i preko tog modela istražuju taj predmet, pojavu i postupak, 3) sredstva ili oruđa kojima se i od kojih se gradi model, a ona mogu biti raznovrsna, kao npr.:

fizička, tehnička, misaona, jezična,

4) položaj u objektivnoj stvarnosti i uvjeti u kojima se model gradi. Model stvari ili pojave može biti bilo kakva maketa, skica ili slika, kao npr.: plan grada, geografska karta, maketa ranžirnog

kolodvora, maketa kontejnerskog broda, maketa robnotransportnog centra, maketa dizalice ili viličara,

organizacijska shema upravljanja, rukovođenja i rada u poduzeću, itd.

Kada se govori o modelima, misli se na sustav određenih suštinskih struktura i odnosa

analognih predmetu istraživanja, odnosno misli se na sustav primjena koji se u istraživanju određenih

predmeta (stvari ili pojava) temelji na znanstvenoj osnovanosti zaključivanja po analogiji. Prema tome, model je svaki, teorijski, tj. pojmovni ili stvarni ii praktični realni, predmetu istraživanja

analogni sustav pomoću kojega se istražuje određen osnovni predmet ili sustav.

47

Modeliranje, odnosno modeli mogu biti:

1. Model stvarnog u idealnom.

To su idealni, odnosno misaoni modeli realnih stvari (to je svaki pojam ili sud o realnim predmetima).

2. Model konkretnog u apstraktnom.

Apstraktne modele predstavlja svaka generalizacija konkretnih pojmova (npr. matematička formula).

3. Model idealnog u realnom.

Realne modele predstavljaju sve ilustracije i interpretacije pojmova, stavova, stvarnih funkcija

i algoritama u čulno-opažajnim i fizičkim predmetima, sustavima, odnosima. 4. Model apstraktnog u konkretnom.

Konkretne modele predstavljaju sve konkretizacije i specijalizacije apstraktnih pojmova i

stavova.

U suvremenoj teoriji poznato je nekoliko sistematizacija osnovnih vrsta modela. No, s

obzirom na njihovu gnoseološku prirodu najadekvatnije ih je klasificirao Šešić, koji razlikuje 14 vrsta modela, i to:

1) Teorijski ili apstraktni modeli. Takvi su logički i matematički modeli izraženi formulama.

2) Praktični ili konkretni modeli. To su svi oni modeli koji predstavljaju oruđa ili rezultate

određene praktične djelatnosti. 3) Realni modeli. Oni predstavljaju realne sustave (npr. model kontejnerskog broda).

4) Idealni modeli. U ovu skupinu spadaju svi oni modeli koji na idealiziran način predstavljaju

originalne predmete (npr. model »atoma i jezgra« ili u ekonomiji modeli »idealnih tipova«), 5) Jednostavni modeli. To su svi oni modeli struktura i funkcija kojih je relativno jednostavna

(npr. model pisaćeg stroja).

6) Složeni modeli. Struktura i funkcija je takvih modela složena (npr. model računala, odnosno

hardvera). 7) Modeli strukture. To su modeli koji predstavljaju strukturu predmeta - originala (npr.

kibernetički modeli geometrijskih tijela).

8) Funkcionalni modeli. Oni predstavljaju funkcije dinamičkih sustava originala (npr. kibernetički modeli ponašanja).

9) Djelomični modeli. To su oni modeli koji predstavljaju samo neka obilježja predmeta originala

(npr. samo dio strukture ili jedan način ponašanja sustava). 10) Globalni modeli. To su oni modeli koji predstavljaju cjelinu predmeta originala.

11) Analitički modeli. To su oni modeli koji se sastoje od skupa analitičkih relacija u obliku

jednadžbi i nejednadžbi, kojima se matematički modeliraju dinamički procesi ili ponašanje

složenih dinamičkih sustava. 12) Topološki i mrežni modeli. Takvim se modelima u obliku prostornih shema predstavljaju

proizvodni i drugi procesi.

13) Deterministički modeli. Takvi modeli imaju strogo određen način funkcioniranja. 14) Stohastički i statistički modeli. To su modeli slučajnih i vjerojatnih događaja, određeni

relacijama vjerojatnosti.

Metoda modeliranja ima tri osnovne funkcije, i to:

1) Primijenjeno-praktična funkcija.

Modeli se upotrebljavaju u rješavanju praktičnih problema. Posebno se upotrebljavaju u

tehničkim znanostima (npr. modeliranje nekog stroja). 2) Demonstrativna funkcija. Modeli se posebice upotrebljavaju u odgojno-obrazovne svrhe.

Naime, u odgojno-obrazovnom procesu koriste se razne makete, sheme, crteži, grafički prikazi

itd. 3) Znanstvenoistraživačka funkcija. Metoda modeliranja koristi se u znanstvenoistraživačkom

radu u svim znanstvenim područjima i znanstvenim disciplinama u cilju istraživanja stvari i

pojava i otkrivanja novih znanstvenih spoznaja.

48

lako je metoda modeliranja jedna od najmlađih metoda suvremene znanosti, koja se oslanja na

klasičnu metodu analogije, ona se vrlo mnogo koristi u teorijskom i praktičnom radu. Tako se, na

primjer, ova metoda upotrebljava: 1) U razrađivanju teorije nekog objekta, istraživanje kojeg nije moguće zbog nedovoljnog znanja

i prakse.

2) U objašnjavanju brojnih činjenica iz zakona u određenoj znanstvenoj disciplini, posebice ako u toj disciplini još ne postoji opća teorija koja bi mogla objasniti neke činjenice i zakone.ž

3) U procjenjivanju i predviđanju ponašanja određene stvari u budućem vremenu. Izučavanjem

neke stvari na njegovom objektu može se na znanstveno-racionalan način doći do spoznaja o

tome kako će se ta stvar ponašati u stvarnosti (u budućnosti). 4) U usavršavanju neke teorije za koju je dokazano da ima određene nedostatke.

5) U primjeni dovoljno razvijene teorije, ako je njena primjena otežana. To omogućuje modelni

eksperiment, kojim se zapravo eksperimentalno istražuje postupak u modelu. 6) U posredovanju između teorije i stvarnosti, jer je za ovu metodu karakteristično uzajamno

jedinstvo teorije i prakse.

7) U uspostavljanju, povezivanju i koordiniranju do tada nepoznatih teorija, a na koji se način može doći do općih spoznaja.

Bitno je spomenuti i osnovne faze postupka modeliranja, a to su: 1) postavljanje zadataka, 2)

izbor ili stvaranje modela, 3) istraživanje modela i 4) prijenos spoznaja s modela na original stvari ili pojave.

Vrlo često rezultati istraživanja pomoću metode modeliranja nisu egzaktni, ne predstavljaju znanstvene činjenice, nego samo vjerojatne spoznaje. Tako, na primjer, umjetna ruka nije jednaka

prirodnoj zdravoj ruci, ili bar za sada ni jedan stroj (robot, računalo) ne može misliti. Osim toga, ne

mogu se modelirati sve prirodne, društvene i psihičke pojave.

4.2.13. Kibernetička metoda

Pojam kibernetika potječe od grčke riječi kybernäö što u slobodnom prijevodu znači:

upravljati, vladati, kormilariti. U teoriju i praksu pojam kibernetike uveo je Norbert Wiener za kojega

kažu da je otac i mati kibernetike. Wiener i njegovi sljedbenici razvili su i afirmirali više znanstvenih

disciplina kojima je bit teorija poruka i komunikacija pa se u literaturi spominju ove teorije: teorija informacija, teorija igara, teorija algoritama, teorija regulacije, teorija odlučivanja i si.

Godine 1948. Wiener je svojom knjigom Kibernetika ili upravljanje i komuniciranje u živom organizmu i stroju (Cybernetics or Control and Communication in the Animal and the Machine)

udario temelje suvremenom poimanju kibernetike.

Brojne definicije o kibernetici upućuju na složenost toga pojma. Navode se neke od definicija:

Prema Srići, zadatak je kibernetike otkrivati i formulirati zakonitosti komuniciranja i kontrole,

za razliku od opće teorije sustava koja se bavi formalizacijom sustavnog mišljenja u području rasta i razvoja sustava.

Prema Langu, kibernetika je znanost o kontroli i regulaciji sustava sastavljenih od elemenata

koji uzajamno djeluju jedni na druge i koji su povezani mrežom lanaca uzroka i posljedica.

Respektirajući te i druge definicije pojma kibernetike čini se da je primjerena sveobuhvatna

definicija Istraživačkog odjeljenja za mjernu tehniku i automatizaciju Njemačke akademije znanosti -

Kibernetika je znanost o upravljanju sustavima i procesima svih vrsta. Iz takve definicije, naime, proizlazi da je kibernetika znanost ne samo o upravljanju živim bićima, strojevima i njihovim

49

kombinacijama nego znanost o upravljanjima svim vrstama sustava i procesa, pa tako npr. i znanost o

upravljanjima i ekonomskim sustavima i procesima.

U svom je razvoju kibernetika doživjela eksploziju interesa, posebice u znanosti o upravljanju.

Tako je došlo do stvaranja specijalističkih kibernetika, kao npr.:

1) Teorijska ili opća kibernetika. Bavi se općim načelima i zakonitostima upravljanja na najvišoj razini apstrakcije. Izučava i razvija zakonitosti upravljanja u filozofiji, sociologiji, logici,

matematici...

2) Primijenjena ili aplikativna kibernetika. Suvremena načela i zakonitosti opće kibernetike našla

su vrlo uspješnu primjenu u brojnim znanstvenim disciplinama, tako da se može govoriti o tehničkoj kibernetici, o ekonomskoj kibernetici, o medicinskoj kibernetici, o biokibernetici, o

psiho- kibernetici itd.

3) Tehničkotehnološka kibernetika. Bavi se izučavanjem načela i zakonitosti upravljanja tehničkotehnološkim sustavima. Suvremeni tehnološki postupci i digitalni strojevi godinama

se vrlo uspješno primjenjuju u složenim dinamičkim proizvodnim procesima. Zakonitosti

teorijske i specijalističkih kibernetika dale su znatan doprinos intenzivnom tehničkotehnološkom razvoju, informatizaciji društva, automatizaciji, robotizaciji, telematici

itd.

4) Ekonomska kibernetika. Bavi se izučavanjem načela i zakonitosti upravljanja ekonomskim

sustavima i procesima. Činjenica je da tehnički i drugi sustavi nisu složeniji od ekonomskih sustava. Nacionalno gospodarstvo je npr. složeni ekonomski sustav. Ili, prometni sustav

kojega čini devet grana prometa: pomorski, željeznički, cestovni, zračni, riječni, cjevovodni,

poštanski, telekomunikacijski i žičarski promet (i transport) je izuzetno složen ekonomski, ali istodobno i tehnički, i tehnološki, i organizacijski, i pravno, itd. U takvim se složenim

ekonomskim sustavima redovito javljaju brojne varijable i interakcijske sprege te veliki broj

informacijskih tokova. To, zapravo, znači da se ekonomska kibernetika bavi i prikupljanjem,

obradom, uporabom i čuvanjem informacija za upravljanje ekonomskim sustavima i procesima.

Danas je nemoguće zamisliti znanstvenoistraživački rad bez primjene kibernetičkih načela i zakonitosti. Jer je kibernetika komponenta teorije sustava, odnosno sustava sustavnih znanosti. A za

sve sustavne znanosti jedinstvena je metodologija koja se zove sustavni inženjering ili sustavni

pristup. Stoga je kibernetika interdisciplinarna i transdisciplinarna znanost koja je pridonijela razvoju sustavnog pristupa te metodskih rješenja teorijskih i praktičnih problema oblikovanja sustava i njihova

upravljanja.

Sa stajališta tehnologije znanstvenog istraživanja za kibernetiku su važne ove tri specifične metode:

1) Metoda crne kutije (engl. "black box"). Temeljna je odrednica te metode spoznaja da se može djelovati na sustav ili proces, a da se pri

tome ne poznaju unutarnja struktura i funkcija sustava (procesa). Naime, prema sustavnom

inženjeringu ili teoriji sustava sve se može promatrati kao sustav, a svaki sustav ima podsustave i nadsustave. Iz takve konstatacije moglo bi se zaključiti da se na bilo kojoj razini promatranja strukture

i funkcije sustava, prije ili kasnije, više ili manje, dolazi do spoznaja o nepoznatoj strukturi i funkciji

unutarnjeg sadržaja podsustava. Problem nepoznavanja strukture i funkcije na razinama nižim od

promatrane rješava se prihvaćanjem te činjenice, pa se nepoznata struktura i funkcija tretiraju kao crna kutija.

Pod crnom kutijom, dakle, razumijeva se sustav kod kojega su vanjskom motritelju dostupne samo ulazne i izlazne veličine, dok mu je nepoznato unutarnje ustrojstvo. Sustavnim i pomnim

promatranjem promjena izlaznih veličina nastalih zbog promjena ulaznih veličina moguće je doći do

brojnih važnih zaključaka o ponašanju dotičnoga sustava.

50

Takav sustavni pristup stvara realne mogućnosti da se objektivno istražuju i proučavaju

sustavi čije je ustrojstvo nepoznato i/ili suviše zamršeno da bi se na osnovi njegovih podsustava i

elemenata i interakcijskih sprega među njima mogli donositi kvalitetni zaključci.

To, zapravo, znači da je ponašanje takvih sustava određeno njegovim ulaznim veličinama Xi,

X2 ..., Xn i izlaznim veličinama Yi, Y2 ..., Yn, ili zorno prikazana "crna kutija" izgleda ovako: brojnih važnih zaključaka o ponašanju dotičnoga sustava. Takav sustavni pristup stvara realne

mogućnosti da se objektivno istražuju i proučavaju sustavi čije je ustrojstvo nepoznato i/ili suviše

zamršeno da bi se na osnovi njegovih podsustava i elemenata i interakcijskih sprega među njima mogli

donositi kvalitetni zaključci. To, zapravo, znači da je ponašanje takvih sustava određeno njegovim ulaznim veličinama Xi, X2 ..., Xn i izlaznim veličinama Yi, Y2 ..., Yn, ili zorno prikazana "crna

kutija" izgleda ovako:

X1 Y1

X2 Y2

: : : :

Xm Yn

Pri izučavanju složenih sustava, promatranih kao crna kutija, bez obzira koliko se detaljno

proučavalo ponašanje crne kutije, nije moguće donijeti konzistentne zaključke o njegovom unutarnjem

ustrojstvu, jer se istovjetno mogu ponašati različiti sustavi. Sustavi koje označavaju jednaki sustavi ulaznih i izlaznih vektora i jednako reagiranje na vanjska djelovanja, nazivaju se izomorfni.

Metoda crne kutije je posebno važna za izučavanje ponašanja složenih sustava. Ta metoda je temeljna metoda za proučavanje kibernetskih sustava, jer su oni u pravilu vrlo složeni.

Ulazni vektori izvanjski djeluju na strukturu, funkcije i procese unutar crne kutije. Vanjsko

djelovanje i unutarnji procesi proizvode određene rezultate koji se manifestiraju kao izlazni vektor. Promjena ulaznih vektora manifestira se promjenom izlaznih vektora. Kako su ulazni i izlazni vektori

dostupni izučavanju, to je uz pomoć spoznaja o njima moguće izučavati i usmjeravati unutarnje

ponašanje sustava. Metoda crne kutije primjenjuje se tako da se promatranjem ili izazivanjem promjene ulaznih vektora dobije reakcija procesa (podsustava) čija struktura i funkcija nisu poznate.

Pri tome se reakcija unutarnjeg procesa treba pratiti promatranjem rezultata, odnosno promjenom

izlaznog vektora. Kvantitativnom i kvalitativnom analizom podataka i informacija o promjeni ulaznih i

izlaznih vektora crne kutije mogu se dobiti odgovarajuće spoznaje o funkcioniranju nepoznata procesa (sustava, funkcije) i mogućnosti njihovim upravljanjem.

U teoriji i praksi se upotrebljavaju i termini siva kutija, kada su struktura, procesi i funkcije djelomično poznate, i bijela kutija, kada su struktura, procesi i funkcije poznate.

2) Metoda modela. Osnovna je svrha i cilj metode modela da se što točnije i što potpunije spoznaju stvari, pojave i

postupci, odnosno njihove strukture, funkcije i ponašanja. Postoje brojni modeli, npr.: realni,

idealni,apstraktni, konkretni, statički, dinamički, jednostavni, složeni, topološki, mrežni, globalni,

analitički... Koji će se tip modela primjenjivati u konkretnom slučaju, ovisit će o predmetu istraživanja te znanju i vještini istraživača.

51

3) Metoda povratne sprege ili metoda povratne veze.

Metoda povratne sprege čini dijalektički proces međusobnog djelovanja ulaznih i izlaznih

efekata (varijabli), što zapravo predstavlja osnovnu pretpostavku samoregulirajućih dinamičkih sustava. Povratne sprege imaju svoja dva osnovna oblika, i to: (1) Pozitivnu povratnu vezu. To je ona

obratna veza u kojoj izlazna djelovanja pozitivno djeluju na ulazne utjecaje i povećava ih. (2)

Negativnu povratnu vezu. To je ona veza u kojoj izlazna djelovanja povratno djeluju tako da smanjuju ulazne utjecaje. Dinamički sustavi su brojni, kao npr.: međunarodni privredni i nacionalni privredni

sustavi, tržišni sustav, poduzeće kao sustav, prometni sustav, sustav morskog brodarstva, sustav

međunarodnog multimodalnog transporta, integralni informacijski sustav...

Kibernetički se sustavi mogu i matematički modelirati. Matematičko opisivanje različitih

ponašanja različitih sustava, uključujući i dijalektičke razvojne procese, ima veliko značenje i sve veću

primjenu ne samo u otkrivanju novih spoznaja nego i u ovladavanju prirodnim, biološkim i društvenim procesima.

lako kibernetička metoda spada među najmlađe znanstvene metode, ona se vrlo efikasno primjenjuje u znanstvenoistraživačkom radu, više ili manje, u svim znanstvenim područjima i

disciplinama, a posebice u ekonomiji, medicini, tehnologiji, prometu, informatici... Kibernetička

metoda uspješno se primjenjuje u rješavanju složenih zadataka automatizacije, robotizacije i

kompjutorizacije proizvodnih procesa, u upravljanju tokovima roba i putnika u prometu, u financijskom poslovanju..., u prognoziranju budućih gospodarskih kretanja i slično.

4.2.14. Eksperimentalna metoda

Eksperimentalna metoda je postupak promatranja pojave koja se ispituje pod točno određenim

uvjetima koji dopuštaju da se prati tijek pojave i da se ona svaki puta uz ponavljanje tih uvjeta ponovno izazove. Ona se, dakle, zasniva na eksperimentu, odnosno znanstveno postavljenom pokusu,

tj. na »kontroliranom promatranju« i »provjeravanju nekog zakona«. Da bi neki eksperiment dao

valjane rezultate potrebno je ispuniti ova dva osnovna uvjeta: precizna kontrola »relevantnih

predmeta« i dovoljan broj obavljenih eksperimenata.

Prema Šešiću, znanstveni eksperiment je plansko, organizirano i metodsko proizvođenje,

izvođenje ili samo mjerenje realnih pojava koji imaju za cilj otkrića nepoznatih činitelja, svojstava i odnosa pojava, odnosno provjeravanja hipoteza o tim činiteljima i njihovim svojstvima. Ta je metoda

jedna od najosnovnijih i najvažnijih znanstvenih metoda jedinstvenog teorijskog i praktično

znanstvenog saznanja.

Osnovni činitelji eksperimentalne metode su:

1) Eksperimentator. To je pojedinac, tim ili kolektiv istraživača koji planiraju, teorijski

pripremaju i praktično izvode eksperiment. 2) Predmeti ili predmeti eksperimenta. To su pojave i procesi bilo koje stvarnosti: prirodne,

biološke, psihičke, društvene pojave.

3) Sredstva i oruđa eksperimenta. To su sva sredstva, instrumenti i oprema pomoću kojih se obavlja eksperiment.

4) Eksperimentalni postupak. Taj postupak obuhvaća: 1) objektivne postupke eksperimenta (npr.

djelovanje topline, zračenja, vitamina na određene procese) i 2) brojne operacije koje obavlja

eksperimentator (npr. bilježenje podataka i rezultata eksperimenta neke pojave). 5) Postavljanje, razrada i provjeravanje određenih hipoteza Sve to o

prirodi pojava koje se istražuju.

Stvarni rezultati eksperimenta. Izražavaju se podacima i informacijama o ponašanju pojava koje se eksperimentalno istražuju.

52

6) Objašnjenje stvarnih rezultata eksperimenta i analiza tih rezultata. Na temelju izvedenih

zaključaka o (ne)provjerenosti hipoteze koja je provjeravana, postavljanje znanstvene teorije

ili znanstvenog zakona, ili postavljanje novih i drugačijih hipoteza.

Eksperimentalna metoda ima bitnu spoznajnu ulogu koja se sastoji.

1) U provjeravanju činjenica koje su ranije utvrđene, ali koje nisu potpuno pouzdane. 2) U provjeravanju hipoteza, znanstvenih zakona, znanstvenih teorijskih stavova, znanstvenih

teorija.

3) U postavljanju novih, konkretnijih, adekvatnijih i specijalnijih hipoteza.

4) U otkrivanju novih znanstvenih činjenica o pojavama koje se istražuju.

Razvoj znanosti, posebno u 20. stoljeću, toliko je zasnovan na eksperimentima da je postalo

opće shvaćanje da se sve mora dokazati eksperimentom i da samo eksperiment predstavlja znanstvenu metodu istraživanja. Eksperiment omogućuje da se na temelju više pojedinačnih činjenica utvrdi opća

zakonitost, da se verificira određena hipoteza. O obavljenom eksperimentu obično se sastavlja

izvještaj sa svim bitnim elementima na temelju kojega je moguće ponoviti pokus.

Eksperimentalna metoda vrlo se često upotrebljava u kombinaciji s drugim znanstvenim

metodama. Tako su, na primjer, ekspriment i promatranje tijesno povezani, jer oni imaju istu svrhu, ali

između ovih metoda postoji i određena razlika. Eksperiment je zapravo organizirano i savršeno promatranje. U promatranju istraživač ne sudjeluje aktivno nego nastoji što bolje opisati, utvrditi neko

obilježje promatrane pojave. U eksperimentu aktivno sudjeluje eksperimentator i na taj način može

utjecati na mijenjanje ponašanja pojave ili mijenjanje uvjeta eksperimentalne pojave.

Za znanost općenito, eksperimentalna metoda ima veliko značenje. Najčešće se upotrebljava u

prirodnim, biomedicinskim, biotehničkim i tehničkim znanstvenim područjima. Najegzaktniji su

rezultati istraživanja u onim znanstvenim područjima i disciplinama u kojima se u velikoj mjeri primjenjuje eksperimentalna metoda.

4.2.15. Dijalektička metoda

Dijalektička metoda temelji se na dijalektičkom materijalizmu kao filozofskom i znanstvenom

pogledu na svijet, odnosno znanosti o najopćijim zakonima kretanja i razvitka prirode, ljudskog

društva i mišljenja. Bit je dijalektike u tome da su sve pojave, procesi i odnosi u prirodi i društvu, te

razrii oblici kretanja materije, primaran materijalan svijet, a svijest ljudi samo je odraz materije kao bitnosti svega. Mišljenje i duhovni život ljudi jesu sekundarni, izvedeni od materijalnog bića svijeta.

Materijalnu stvarnost čovjek može istražiti i spoznati, a ljudska znanja o prirodnim zakonima, ako su

praktično provjerena, postaju vjerodostojna znanja koja imaju karakter objektivne istine.

Primjena osnovnih postavki dijalektičkog materijalizma na istraživanje povijesti društva, jest

povijesni materijalizam, koji povijest shvaća kao razvojni proces čovječanstva u kojem su osnovne pokretačke snage, promjene načina proizvodnje i klasna borba.

U znanstvenoistraživačkom radu posebice je važna realna dijelaktička metoda, a to je zapravo,

dijalektička materijalistička metoda stvarnog saznanja. Ova dijalektička metoda je, po Marksovoj ocjeni, izravno suprotna Hegelovoj metodi.

Prema Šešiću, osnovna metodološka načela realne dijalektičke metode mogla bi se koncizno i sustavno izložiti, i to:

1) Osnovu i sadržaj realne dijalektičke metode čini praktična ljudska djelatnost i materijalističko

shvaćanje svijeta, tj. prirode, društva i duha, uključujući i mišljenje ljudi.

53

2) Materijalistička dijalektička metoda je konkretna: ona odbacuje svaki logički formalizam i

shematiku; stvarna dijalektička metoda teži »da savlada«, odnosno da objektivno sazna sam

»materijal« pojava i da otkrije »vlastitu logiku vlastitog predmeta«; znači, stvarna dijalektička metoda ide za tim da sazna konkretnu objektivnu istinu o svim predmetima filozofskog i znanstvenog

mišljenja.

3) Materijalistička dijalektička metoda je svojom konkretnošću i mogućnošću u stanju otkriti bit promjene i razvoja samih stvari, revolucionarna je, jer omogućuje revolucionarnu čovjekovu praksu.

4) Konkretna dijalektika shvaća sve stvari u svijetu kao unutarnje međusobno povezane i

uzajamno uvjetovane - u svijetu nigdje nema apsolutno, metafizički međusobno odvojenih stvari ili

jednostavnih njihovih elemenata, nigdje nema čvrste i tvrde veze (hard and fast lines) jer su sve stvari međusobno i uzajamno uvjetovane: »svaka stvar (pojava, proces itd.) povezana je svakom drugom«.

Međusobna povezanost stvari, procesa, pojava je vrlo različita i višestruka, a ona može biti (1)

sadržajno-materijalna, (2) prostorno-vremenska, (3) funkcionalna u najraznovrsnijim relacijama, (4) kauzalno-genetička i (5) razvojna u raznim oblicima.

5) Stvarna dijalektička metoda shvaća sve predmete, sve stvari i sve pojave kao dijalektički

složena jedinstva različitih, suprotnih i proturječnih činitelja koji su i sami dijalektički složeni. 6) Materijalistička dijalektička metoda sve stvari shvaća ne samo kao dijalektička jedinstva

raznovrsnih i suprotnih nego i unutarnje proturječnosti činitelja pojave ili stvari koja se mijenja. Svim

su stvarima svojstvene »unutarnje proturječne tendencije razvitka«, tako da bit dijalektike čini

»priznanje (otkriće) proturječnih, uzajamno isključujućih, suprotnih tendencija u svim pojavama i procesima prirode, uključujući i duh i društvo«.

7) Suprotno metafizičarima, materijalistička dijalektička metoda, zamišljajući sve pojave kao

dijalektički složene, unutra povezane i unutarnjom proturječnošću, izravno shvaća dijalektički razvoj pojava.

8) Dijalektičko jedinstvo i međuprožimanje model-stvarnost vrlo je plodan put u sve

obuhvatnijem i sve svestranijem i dubljem otkrivanju zakonitosti u prirodnim i društvenim pojavama.

Osnovni dijalektički modeli otkrivaju se analizom osnovnih dijalektičkih pojmova, odnosno

dijalektičkih kategorija, kao što su: 1) dijalektičko jedinstvo suprotnosti, 2) dijalektička polarizacija

kategorija, 3) dijalektička proturječnost itd. Ovi osnovni teorijski modeli implicitno su elaborirani i u dijalektičkim načelima, odnosno

najopćenitijim dijalektičkim zakonima.

Teorija osnovnih dijalektičkih metoda treba i može igrati daleko veću ulogu u razvoju posebnih znanstvenih spoznaja, i to:

1) u shvaćanju predmeta matematike, fizike, kemije, biologije, psihologije, a i u društvenim i

humanističkim znanostima, posebice u sociologiji, povijesti, politologiji, ekonomiji, filozofiji,

2) u znanstvenoistraživačkom radu u svim spomenutim znanstvenim područjima (i disciplinama), radi znanstvenih predviđanja, objašnjenja i znanstvenih otkrića i

3) i u daljnjoj izgradnji teorije same konkretne dijalektike.

Uloga dijalektičkih modela sastoji se u tome što one predstavljaju konceptualne prilazne

sheme predmetima istraživanja, kao i teorijsku osnovu za postavljanje hipoteza o strukturi, funkciji ili

o ponašanju predmeta istraživanja kao dijalektičkih sustava.

Prethodno navedenim osnovnim načelima dijalektičke metode, mogla bi se dodati još tri takva

načela, i to:

1) Svaki predmet, pojava, proces, svojstvo i odnos treba misaono rastaviti na njegove sastavne elemente, dijelove, stajališta i njihove međusobne odnose i veze, bez obzira kako taj predmet

ili njegova struktura izgledali jedinstveni i jednostavni.

2) Sve pojave i procese treba shvatiti prema modelu dijalektičkog jedinstva suprotnosti i modelu dijalektičke proturječnosti, tj. kao jedinstvo suprotnih, a u fazi kvalitativne promjene, i kao

jedinstvo dijalektički proturječnih činitelja, procesa i tendencija razvoja tih pojava.

3) Od svih posebnih modela dijalektičkog jedinstva suprotnosti, kao i odgovarajućeg

dijalektičkog načela jedinstva i borbe suprotnosti, najvažniji su modeli i načela dijalektičkog jedinstva i borbe općeg, posebnog i pojedinačnog, kao i model i načelo »jedinstva i borbe

54

sadržaja i forme«, posebno borbe novog sa starom formom, ali isto tako borba novih formi sa

starim sadržajem.

Iz obrazloženih osnovih dijalektičkih modela i načela dijalektičke metode proizlazi jasan i vrlo

određen cilj konkretne dijalektičke metode. Bit toga cilja je što potpunije, svestranije, produbljenije

saznanje svih obilježja pojave koja se istražuje, kao i same te pojave u cjelini i u njenom razvoju, tj. saznanje njezinog začetka, nastanka, promjene sadržaja, strukture i funkcije njezinih dijelova i njezinih

činitelja, odnosno njihovog ponašanja: zatim odnosa, mjesta i funkcije te pojave kao cjeline; u nekoj je

zadatak otkrića, tendencija i zakona razvoja određene pojave, a na temelju ovih, i mogućnosti njenog

objašnjenja i predviđanja njezinog daljnjeg tijeka, njezinog razvoja, kao i krajnjeg rezultata te pojave, tj. bilo promjene te pojave u drugu pojavu, bilo njezinog integriranja u neku složenu pojavu, bilo

nestanka te pojave.

Ova načela vrijede ne samo za ekonomske pojave i rezultate ekonomskih istraživanja, tj.

rezultate ekonomskog mišljenja, ekonomske pojmove, teorije i zakone i druge ekonomske apstrakcije,

već se ova načela i dijalektička metoda općenito vrlo uspješno primjenjuju i u drugim znanstvenim područjima društvenih i humanističkih znanosti te područjima drugih znanstvenih područja.

Dijalektička metoda je stečevina 19. i 20. stoljeća i ona olakšava shvaćanje, spoznaju i

objašnjenja brojnih ekonomskih i društvenih pojava i važan je instrument spoznaje i mijenjanja društva.

4.2.16. Povijesna metoda

Povijesna metoda je postupak kojim se na temelju raznovrsnih dokumenata i dokaznog

materijala može egzaktno saznati ono što se u prošlosti dogodilo i, po mogućnosti, kako i zašto se to tako dogodilo. U upotrebi ove metode uzimaju se u obzir naročito kronologija, razvoj i uzročno-

posljedične veze o predmetu istraživanja, lako se ova metoda najčešće upotrebljava u društvenom i

humanističkom području (npr. povijest, filozofija i si.), ona se također primjenjuje samostalno (rjeđe)

ili u kombinaciji s drugim znanstvenim metodama i znanstvenim područjima, jer se manje-više u svim znanstvenim disciplinama istražuju podrijetlo, razvoj, uzroci i posljedice pojava, odnosa i veza u

prirodi i društvu.

4.2.17. Genetička metoda

Genetičkom metodom se nastoji shvatiti, objasniti i opisati neku pojavu u njenom postanku,

izučavanjem tijeka njezinog prethodnog razvoja. Ona predstavlja samo prvu fazu u znanstvenoistraživačkom radu. Slična je metodi studija slučaja i povijesnoj metodi. Težište

istraživanja ove metode usmjereno je na dinamičke činitelje rasta, promjena i razvoja. Ona nastoji

znanstveno opisati činjenice istraživanjem tijeka prethodnog razvitka određene pojave, odnosno predmeta istraživanja.

4.2.18. Teorija sustava kao metoda

Teorija sustava je novija znanstvena disciplina. Ona je nastala u okviru kibernetike kao znanosti o upravljanju i informacijama. U smislu teorije sustava pod pojmom sustava podrazumijeva

se ukupnost međusobno, svrsishodno povezanih i međuutjecajnih elemenata: stvari, pojava i pojmova i

odnosa u stalnom kretanju, mijenjanju i razvoju u prirodi, tehnici i društvu koji se karakteriziraju

55

određenim ciljevima i povratnim spregama kao uvjetu postojanja i funkcioniranja ukupnosti. Sve ono

što se nalazi izvan sustava predstavlja okruženje (okolinu) sustava ii sustav višeg reda. To znači da je

svaki sustav istodobno i podsustav višeg reda.

U području ekonomije, ekonomskih sustava, ripr. poduzeća, ili području tehnologije prometa,

npr. nacionalnog prometnog sustava, moglo bi se istaknuti, uz ostalo, nekoliko bitnih obilježja takvih sustava i to: cilj, aktivnost, strukturu, ulaz i izlaz varijabli, pravila ponašanja, okruženje, informacije,

složenost, dinamičnost, upravljivost itd., koje istraživač mora imati na umu kod primjene

odgovarajućih znanstvenih metoda u znanstvenoistraživačkom radu.

Za razliku od nekih drugih znanstvenih metoda, za teoriju sustava kao znanstvenu metodu

karakteristično je da ona preferira izučavanje cjeline formulirane na odnosima među podsustavima i

formulirane na odnosima podsustava (sustava nižeg reda) i sustava (sustava višeg reda). Odnosi i veze među podsustavima mogu biti različiti, pa se promjenama u njima neizbježno mijenjaju kvantitativna i

kvalitativna svojstva i podsustava i sustava. Treba naglasiti da zbroj obilježja sustava ne mora biti

jednak takvom zbroju njegovih podsustava. Teorija sustava u novije vrijeme postala je determinanta mnogim znanstvenim područjima.

Ona pomoću svojih osnovnih načela utvrđuje zakonitosti koje se javljaju u sustavima i

(pod)sustavima. Teorija sustava je formalno znanstvena disciplina kada se uspoređuje s drugim

znanstvenim disciplinama kao što je npr. matematika, informatika, logika. Međutim, kada se teorija sustava primjenjuje u drugim znanstvenim područjima i disciplinama (npr. u projektiranju

informacijskog sustava u nekom poduzeću ili djelatnosti), ona se koristi kao znanstvena metoda.

Klasično analitičko mišljenje je bilo dominantan način mišljenja i rješavanja problema do

dvadesetog stoljeća. Jedna od važnijih odrednica takvog mišljenja bio je deterministički pogled na

svijet: problemi su se postavljali i rješavali izolirano od okoline, oni su se rješavali jednostrano, a

dominiralo je induktivno istraživanje, jer se o cjelini stvaralo mišljenje i sud na osnovi dijelova. Postupno se razvijalo znanje o međuovisnosti pojava u prirodi i društvu. Takve su spoznaje zahtijevale

novi način mišljenja, integraciju usitnjenih znanja, nove postupke istraživanja i primjene cjelovitih

spoznaja. To je bio početak sustavnog mišljenja i sustavnog pristupa u teoriji i praksi.

Osnova teorije sustava je sustavno mišljenje, a to je, zapravo, mišljenje prema kojemu se svaki

problem, svaka pojava, svaki dio realnog svijeta promatra kao sustav. Sustavno je mišljenje utemeljeno na brojnim načelima na kojima se razvija suvremena teorija sustava. Spominju se neka od

tih načela:

● Sve je sustav i podsustav. To je načelo izravno inkorporirano u sustavno mišljenje. Prema tome načelu sustav može predstavljati sve ono što je sastavljeno iz najmanje dva dijela (npr. dva dijela

neke stvari, pojave,..), ali uz uvjet da su ti dijelovi međusobno ovisni, uvjetovani, povezani bilo

materijalom, informacijom, energijom, idejom (formalnologički). Svaki sustav istodobno je sustav višeg ranga (tj. više razine) i sustav nižeg ranga (tj. niže razine). Na kojoj će se razini određen sustav

definirati najizravnije ovisi o predmetu promatranja, promatraču te svrsi definiranja problema. Ako se

prihvati načelo "sve je sustav i podsustav" u makrosmislu, onda je sve povezano u prirodi, jer svaki (pod)sustav ima svoje okruženje (cjelina - dio). Na primjer: hrvatski prometni sustav je "samostalni"

sustav ako je to predmet izučavanja, ali je to istodobno i podsustav hrvatskog gospodarskog sustava,

kao što je to i podsustav europskog prometnog sustava, itd., što ovisi o tome koji je (pod)sustav u

fokusu promatrača (istraživača). Međutim, hrvatski prometni sustav je složen, dinamički i stohastički sustav koji čini devet osnovnih podsustava (tj. pomorski, željeznički, cestovni, zračni, riječni,

cjevovodni, poštanski, telekomunikacijski i žičarski promet). Ako se pak izučava samo npr. pomorski

promet, onda je on samostalni sustav, iako je podsustav hrvatskog prometnog sustava, koji dalje čini više podsustava, kao npr.: teretni i putnički promet (tj. dva podsustava), a teretni promet kao sustav

čini više podsustava, kao npr.: linijski promet, slobodni promet (tj. dva podsustava), zatim linijski

promet kao sustav čini više podsustava, kao npr.: promet generalnog tereta, promet tekućeg tereta (tj.

tarikerska plovidba), RO-RO promet, itd.

56

● Sinergizam. Nastao je od grčkih riječi "syn" = s, sa + "ergon" = djelo, a označavaju

sudjelovanje nekoliko organa ili mišića u izvedbi nekog pokreta ili neke radnje. Na primjer, čovjek je

najsavršeniji živi sustav, koji je sastavljen od brojnih organa koji imaju posebne funkcije. Zajedničkim djelovanjem svih organa nastaje život, a to ne može samostalno ostvariti niti jedan ljudski organ. Time

djelovanje neke cjeline nije moguće svesti na jedan dio i objasniti poznavanjem dijela. Međutim,

istodobno dijelovi i odnosi između njih određuju funkcioniranje cjeline. Prema pravilima teorije sustava to ne vrijedi samo za žive organizme, nego jednako i druge sustave, npr. tehničke, ekonomske,

prirodne (...). Prema tome, priroda se manifestira u određenim oblicima i sadržajima koji su rezultat

dinamike sinergističkog djelovanja, njezinih elemenata na određenoj razini istraživanja, proučavanja

ili promatranja. ● Dinamičko promatranje pojava. Čini jedinstvo prostora i vremena, a izražava se kretanjem

ili promjenama promatranih tijela ili procesa u vremenu. Svi se sustavi mijenjaju, razvijaju, neki brže,

a neki sporije, pa to vrijedi i za ekonomske sustave. ● Relativnost svih pojava i njihovih odnosa. Za pojave i njihove odnose vrijede načela teorije

relativiteta. Promatrač sudjeluje u rješavanju svakog realnog problema. U postupku izučavanja

problem, odnosno neki sustav ili proces djeluje na istraživača, ali istodobno i istraživač djeluje na predmet izučavanja. Rezultat izučavanja bit će relativno točan u odnosu na "nešto drugo".

● Holističko promatranje i rješavanje problema. Holističko (od grč. riječi holos = sav, potpun,

čitav, odnosno teorija da organizam kao cjelina usmjeruje fizičko-kemijske procese u živom biću)

promatranje i rješavanje problema ili sustavni pristup utemeljen je na sustavnom mišljenju. Prema tome načelu svaki se problem (tj. predmet istraživanja) može definirati kao sustav, odnosno cjelina, ali

u kontekstu određenog sustava (tj. cjeline) višeg ranga. To, zapravo, znači da je svaki sustav istodobno

i podsustav nekog sustava više razine, ali i obrnuto, svaki sustav čine dva ili više podsustava nižeg ranga od promatranog sustava. Holističkim pristupom kao specifičnom metodologijom moguće je

rješavati probleme beskonačnosti i složenosti problema, pojava i odnosa.

Teorija općeg sustava kao sustavna znanost bavi se izučavanjem općih zakonitosti sustava i sustavne metodologije. Osnovni je predmet izučavanja sustav. A što je sustav? Sustav je skup

međusobno povezanih elemenata. Ili, sustav je skup međusobno povezanih elemenata (dijelova,

procesa), koji funkcioniraju po određenim pravilima, usmjerenih prema određenom cilju, a čine relativno samostalnu cjelinu.

Sustavni pristup, kao znanstvena metoda, razlikuje se od klasičnog pristupa po brojnim

elementima, kao na primjer:

● Predmet istraživanja definira se u sklopu neke veće cjeline, a ne izdvojeno iz nje.

● Umjesto svojstava sastavnih dijelova predmeta istraživanja u većoj cjelini nastoji se definirati njegova svrha i ciljevi.

● Određuju se veze predmeta istraživanja s okolinom te definiraju osnovni elementi sustava,

njihove međusobne funkcionalne veze ili struktura sustava. ● Ne istražuju se zakonitosti kojima dijelovi podliježu, nego se rješenjem smatra poboljšanje

funkcije cjeline. Poboljšanje funkcije cjeline postiže se prestrukturiranjem osnovnih

elemenata. ● Istraživanje nije orijentirano prema završnom utvrđivanju zakonitosti cjeline, nego se

raščlanjivanje obavlja na nižoj razini (pri čemu raniji elementi predstavljaju podsustave) tako

dugo dok se ne pronađe rješenje koje bitno poboljšava funkciju cjeline.

U izučavanju ekonomskih sustava često se susreće semiotika (grč. semiotike u logici i lingvistici opća teorija znakova, bavi se svime što se ubraja u kombinaciju...) kao znanstvena

disciplina (tj. znanstvena grana, ogranak) i metodologija o znakovima i znakovnim sustavima.

Semiotika izučava znakove i znakovne sustave sa statičkog i kvalitativnog stajališta, dok ih kibernetika izučava s dinamičkog i kvantitativnog stajališta.

Ekonomska semiotika se bavi izučavanjima znakova i znakovnih sustava u ekonomskim

sustavima i procesima. Svrha i cilj joj je da se podaci i informacije što više prilagode upravljanju, pri

57

čemu se vodi računa o očuvanju informacijskog sadržaja i optimalnom korištenju komunikacijskih

kanala. Tako se ekonomska semiotika rabi u ekonomskim znanostima i praksi poduzeća za:

● analizu znakova i znakovnih sustava u poduzeću, a posebice višeznačnih podataka, njihovu transformaciju od elementarnih k složenim oblicima i sadržajima, te njihovu interpretaciju,

● poboljšanje komuniciranja između poslovnih partnera u komunikacijskom procesu, te

optimalno korištenje komunikacijskih kanala. ●sintezu rezultata provedenih analiza u procesu projektiranja i izgradnje dijelova i cjeline

informacijskog sustava (...).

Teorija sustava kao znanstvena metoda može se primjenjivati u svim znanstvenim područjima i znanstvenim disciplinama, jer kao samostalna znanstvena metoda ili u kombinaciji s drugim

znanstvenim metodama, istražuje, otkriva i prezentira rezultate istraživanja (znanstvene spoznaje,

stavove, zaključke, zakonitosti i teorije) koji su interakcijski povezani s istovrsnim i sličnim rezultatima homogeno strukturiranih ili sličnih (srodnih) sustava i podsustava.

Sustavni pristup je zapravo dijalektički pristup, jer se i jedan i drugi pristup temelji u

međuovisnosti (interakcija sprega) i u dinamici.

Svaki mladi istraživač treba imati na umu važnu činjenicu, a ta je da bez sustavnog pristupa,

koji se temelji na osnovnim načelima teorije sustava, neće moći kvalitetno obaviti potrebna

istraživanja, neće doći do kvalitetnih istraživačkih rezultata i neće biti u stanju izraditi kvalitetno znanstveno ili stručno djelo. Jer, svaki predmet istraživanja, pa i svaki svakodnevni problem (službeni

ili privatni) treba prethodno misaono sistematizirati, a to pretpostavlja osnovne spoznaje teorije

sustava.

4.2.19. Aksiomatska metoda

Aksiomatska metoda se razvila iz klasične metode dedukcije, za razliku od eksperimentalne

koja se razvila iz indukcije. Ova je metoda, zapravo, suvremeni oblik deduktivne metode, od koje se

razlikuje po tome što aksiomatska metoda koristi brojne i raznovrsne postupke formalizacije. Ova metoda polazi od aksioma, koji se shvaćaju kao osnovne istine. Sve istine, koje su u sustavu sadržane,

trebaju biti izvedene iz aksioma, što znači da se pretpostavlja da su one sadržane u aksiomima. Na

takvim postavkama stvoreni su razni sustavi aksiomatskog karaktera, posebno u aritmetici i geometriji.

Ova se metoda, međutim, u novije vrijeme primjenjuje i u drugim znanstvenim područjima prirodnih znanosti: fizici, kemiji i biologiji.

Svrha je ove metode da učini korektnost definicije i dokaza koji isključivo ovise o njihovim strukturama, tj. njihovoj vanjskoj formi.

Svi aksiomi moraju imati tri osnovna aksiomatska pravila i to:

1) Pravilo konzistentnosti. Sve aksiome jednog aksiomskog sustava moraju činiti jedinstven,

odnosno logičan koherentan sustav.

2) Pravilo kompletnosti. Sustav aksioma mora biti kompletan. Na temelju tog sustava aksioma moraju biti izvodljivi i provjerljivi teoremi određenog aksioma.

3) Pravilo neovisnosti aksioma. Aksiomi jednog sustava aksioma moraju biti neovisni u tom

smislu što ni jedan od njih ne smije biti izveden iz drugih.

Međutim, svaki aksiomski sustav ima svoja tri osnovna elementa, i to:

1) pravila formacije osnovnih istina sustava,

2) same aksiome određenog aksiomskog sustava i 3) pravila transformacije stavova u određenom aksiomatskom sustavu.

58

Postoje brojne vrste aksiomatskih sustava, a od kojih je potrebno spomenuti neke:

1) Intuitivni i formalni aksiomatski sustav. Aksiomatski sustav u kojemu se od aksioma zahtijeva

da bude očigledno istinit naziva se intuitivnim ili očiglednim. Formalni ili neočigledni aksiomatski sustav je takav sustav u kojemu se od aksioma ne traži da bude materijalno istinit i očevidan, nego

samo da ispunjava određene formalne zahtjeve (tj. konzistentnost, kompletnost, neovisnost).

2) Konzistentni i nekonzistentni aksiomatski sustavi. Konzistentni aksiomatski sustav mora bezuvjetno ispuniti zahtjev konzistentnosti i takav je aksiomatski sustav valjan. Ako takav sustav ne

ispunjava zahtjev konzistentnosti, takav je aksiomatski sustav nekonzistentan, pa prema tome on nije

valjan.

3) Kategorički, nekategorički, odlučljivi i neodlučljivi aksiomatski sustavi. Kategorički aksiomatski sustav je takav sustav kojemu je skup aksioma kompletan, a sustav kojemu su aksiomi

nekompletni naziva se nekategorički aksiomatski sustav. Kategoričnost aksiomatskog sustava se može

shvatiti "strože" i "blaže". Kada se u aksiomatskom sustavu svaki formulirani sud može dokazati ili pobiti, govori se da je sustav kategorički u striktnom smislu te riječi.

Ako sustav striktno promatrano nije kategorički, ali je takav da za one teoreme koji se ne

mogu ni pobiti ili dokazati može se odlučiti da su u načelu dokazivi, kaže se da je takav sustav odlučljiv. A ako nema takvo svojstvo, sustav je neodlučljiv.

4) Ekonomični i neekonomični aksiomatski sustav. Ekonomičnost u aksiomatskim sustavima se

može stupnjevati. Maksimalno ekonomičan aksiomatski sustav je takav sustav u kojemu uopće nema

suvišnih (tj. ovisnih) aksioma, odnosno u kojemu su svi aksiomi međusobno neovisni. Sustav u kojemu ima više ovisnih (tj. suvremenih) aksioma, on je neekonomičniji, a što je manje suvišnih

aksioma, aksiomatski sustav je ekonomičniji.

5) Neformalizirani i formalizirani sustavi. Pravila koja vrijede za formiranje složenih pojmova i sudova nazivaju se pravilima formacije, dok se pravila, po kojima se sudovi izvode jedni iz drugih

nazivaju pravilima transformacije. Pravila formacije i pravila transformacije nazivaju se zajedničkim

imenom, sintaktička pravila.

Formalizirani aksiomatski sustavi su takvi sustavi u kojima su uz aksiome i nedefinirane pojmove eksplicite navedena i sintaktična pravila. Neformalizirani aksiomatski sustavi jesu takvi

sustavi u kojima se pravila formacije i transformacije ne navode, nego se samo prešutno

pretpostavljaju. 6) Simbolizirani i nesimbolizirani aksiomatski sustavi. Da bi se izbjegla opasnost nesvjesnog

pripisivanja sadržaja koji aksiomima ne pripadaju, bolje je pojmove i odnose među njima u

aksiomatskim sustavima prikazati posebnim simbolima, tako da se za njegovo izražavanje gradi umjetni, simbolički jezik.

Aksiomatski sustavi izraženi umjetnim, simboličkim jezikom nazivaju se simbolizirani

sustavi, dok se takvi sustavi koji su izraženi "prirodnim", "svakodnevnim", "običnim" jezikom (a

takvim se jezikom mogu izraziti ne samo očigledni nego i neočigledni sustavi, i ne samo neformalizirani nego i formalizirani sustavi) nazivaju nesimbolizirani sustavi.

Ako se želi postići maksimalna preciznost i kritičnost može se formulirati aksiomatski sustav

utemeljen na formalizaciji i simbolizaciji, iako su ta dva postupka međusobno neovisna. 7) Ekvivalentni i neekvivalentni aksiomatski sustavi. Ekvivalentni aksiomatski sustav čine dva

aksiomatska sustava koji se sastoje od istih pojmova i sudova, ali se razlikuju po tome koji su pojmovi

i sudovi u njima nedefinirani i nedokazani, a koji se definiraju i dokazuju. Ako dva takva sustava nemaju takva svojstva, nazivaju se neekvivalentnim.

8) Oslabljeni, pojačani i saturirani aksiomatski sustavi. Ako se iz

određenog kompletnog skupa međusobno neovisnih aksioma izbaci jedan ili više aksioma, dobiva se

aksiomatski sustav koji je u odnosu na onog prvobitnog oslabljen. U suprotnom slučaju, ako se nekom skupu aksioma doda jedan ili više neovisnih aksioma, dobiva se aksiomatski sustav koji je u odnosu na

onaj prvobitni pojačan.

Aksiomatski sustav kojemu se ne može dodati nijedan novi aksiom, a da se pri tome ne učini kontradiktornim, naziva se zasićenim ili saturiranim sustavom.

Aksiomatska metoda je važna gnoseološka metoda kojom se postiže egzaktnost i

sistematičnost znanstvenih spoznaja. Ali, stvarna aksiomatska metoda je samo induktivno-deduktivna aksiomatska konkretno dijalektička metoda. Ona je danas jedna od osnovnih općih znanstvenih

59

metoda, koja se, zbog svoje egzaktnosti, efikasnosti, sistematičnosti i drugih bitnih obilježja, sve više

koristi u suvremenoj znanosti.

4.2.20. Metoda idealnih tipova

Ne ulazeći u teorijsku raspravu o metodi idealnih tipova i različite pristupe klasičnih i

suvremenih teoretičara (npr. Vebera, Kanta, Hempela i Marksa) o toj metodi moglo bi se reći da je »ideja« ili »utopijski pojam« (u Kantovom smislu), ili misaona apstraktna konstrukcija jednostrano

naglašenih svojstava neke vrste društveno-povijesne pojave s određenog teorijskog stajališta. Sa

stajališta suvremene teorije modela: idealni tip jest apstraktni teorijski model određene vrste društvene

pojave, kao npr. tipa ljudske zajednice, ili tipa vlasti, ili tipa proizvodnje.

Kod metode idealnih tipova mogu se razlikovati tri vrste pojmova tipa, i to:

1) Klasifikatorski tipovi. To su pojmovi klasa, klasične logike. Svaki klasifikatorski pojmovni tip predstavlja neki opći pojam. Klasifikatorski pojmovi daju »prosječnu vrijednost« u

određivanju pojmova. S obzirom na klasifikaciju fizičko-psihičkih ljudi postoji npr. »atletski

tip«... 2) Idealni tipovi. To su rezultati izoliranja i proglašavanja određenih svojstava pojava. Oni su

teorijsko-konstruktivni pojmovi koji, kao apstrakcije, nemaju niti mogu imati adekvatne realne

korelate u prirodnoj i društvenoj stvarnosti. Takvi su, na primjer, pojmovi: »idealni glas«,

»idealan građanin«, »idealna ljepotica«, »idealan ljubavnik«, »idealan profesor«, »idealan muž«, »idealan menedžer«, »idealno planiranje«, »idealan nogometaš« itd.

3) Ekstremni tipovi. To su krajnji tipovi u određenom nizu pojava. Moglo bi se reći da su to

početni i krajnji pojmovi u konkretnom nizu pojmova, kao npr.: »patuljak« ..., »div«. Ovi tipovi, zbog naglašavanja kvantitativnih i kvalitativnih obilježja neke pojave, imaju važnu

spoznajnu ulogu u znanstvenom istraživanju.

Ova metoda ima ograničenu primjenu u znanstvenoistraživačkom radu. Može se primjenjivati

u filozofiji, politologiji, ekonomiji... i drugim znanstvenim poljima društvenih i humanističkih

znanosti.

4.2.21. Empirijska metoda

Empirijska metoda je postupak koji se zasniva samo na iskustvu radi otkrivanja objašnjavanja nekih pojava, sudova i zaključaka. Ova metoda omogućuje pristup istraživanjima i izvođenje

eksperimenta bez postavljanja hipoteze ili nastojanja da se ona dokaže. Rezultati do kojih se dolazi

ovom metodom su vrlo važni, prije svega za praktičnu primjenu, ali i za znanost, jer oni najčešće predstavljaju fazu prikupljanja znanstvenih činjenica na temelju kojih se utvrđuju zakonitosti.

Istraživanja koja se provode ovom metodom smatraju se prethodnim eksperimentima, na temelju kojih

se mogu postavljati radne hipoteze i poduzimati nova znanstvena istraživanja kako bi se te hipoteze verificirale. Empirijska se metoda mnogo upotrebljava u farmaceutskoj industriji prilikom testiranja

novih lijekova, pri čemu nastoji ustanoviti efikasnost i podnošljivost nekog lijeka, ne ulazeći u

istraživanja djelovanja lijeka s biokemijskog ili fiziološkog stajališta. Upotrebljava se i u poljoprivredi,

ako se, na primjer, želi ispitati prinos većeg broja novih vrsta biljaka i si.

60

4.2.22. Metoda studije slučaja

Studij slučaja je postupak kojim se izučava neki pojedinačni slučaj iz određenog znanstvenog područja (npr. ekonomije, prava, geografije, tehnologije prometa itd.). Tako se, na primjer, studijem

slučaja može izučavati: produktivnost u određenom poduzeću ili havarija jednog broda, ili promet

tereta u određenoj luci, ili tehničke osobine nekog kontejnerskog ili RO-RO broda, ili bilo koji pojedinačni, ograničeni problem, pri čemu se izučava neko posebno zanimljivo i karakteristično

obilježje, osobina određenog slučaja. Ova metoda nije u pravom smislu riječi znanstvena, ona je samo

prva faza u znanstvenoj metodi, jer se samo na temelju rezultata promatranja više slučajeva mogu

izvući određene zakonitosti.

4.2.23. Metoda anketiranja

1. Pojam i važnost metode anketiranja

Metoda anketiranja je postupak kojim se na temelju anketnog upitnika istražuju i prikupljaju

podaci, informacije, stavovi i mišljenja o predmetu istraživanja. Ova je metoda pouzdana u tolikoj

mjeri u kolikoj su mjeri pouzdane same informacije prikupljene tom metodom. U nekim slučajevima pouzdanost informacija može biti potpuna. Ali, mogućnosti ove metode su najčešće ograničene.

Razlog toga treba tražiti u njezinim nedostacima, kao na primjer: da u najviše slučajeva anketirani

uopće ne odgovaraju na anketne upitnike, da su obično odgovori na pitanja iz anketnog upitnika nepotpuni, netočni, jednostrani i subjektivni, da pripremanje i organiziranje anketiranja te izučavanje

upitnika s odgovorima zahtijeva znatna financijska sredstva i si. Stoga se ova metoda upotrebljava

samo u slučajevima kada se na druge načine ne mogu prikupiti određeni podaci i informacije, a to prije

svega u društvenim i humanističkim znanostima.

2. Vrste, prednosti i nedostaci anketa

O tome je li metoda anketiranja "metoda" ili "tehnika" u literaturi postoje različita mišljenja. Tako npr. Zvonarević riječ "anketa" rabi u dva značenja: Anketa u širem značenju označava

istraživački postupak kojim se direktno, iz prve ruke, prikupljaju podaci i informacije o ekonomskim,

sociološkim, demografskim, psihološkim i drugim osobinama skupine ljudi ili društvene zajednice.

Podaci i informacije mogu se prikupljati studiranjem dokumentacije, raznim vrstama opažanja, razgovorima s pojedincima ili skupinama ljudi (...).

Anketa u užem značenju, a u nas se najčešće u tom značenju rabi, označava samo onaj

postupak u tijeku kojega se odabranim ispitanicima, odnosno respondentima postavljaju usmeno ili pismeno određena pitanja, na koja oni također usmeno ili pismeno daju odgovore. Zatim se prikupljeni

odgovori podvrgavaju raznim vrstama kvantitativne, kvalitativne i kauzalne analize.

Prema Vujeviću anketa je posebna metoda za prikupljanje podataka i informacija o stavovima

i mišljenjima ispitanika. U širem smislu za čega je anketa svako prikupljanje podataka i informacija uz

pomoć postavljenih pitanja. Treba, međutim, spomenuti da u znanstvenom istraživanju anketa nije

samo postavljanje pitanja i na njih traženje odgovora. Anketa je, prije svega, postavljanje određenih pitanja određenoj i odabranoj vrsti i broju ljudi, na točno isplaniran način sa svrhom i ciljevima -

dobiti što više istinitih odgovora, odnosno podataka i informacija o predmetu istraživanja. Pitanja se

mogu postavljati na različite načine i o različitim temama, pa Vujević u tom smislu razlikuje: 1) Anketu u užem smislu. Anketa je pismeno prikupljanje podataka i informacija o stavovima i

mišljenjima na reprezentativnom uzorku ispitanika uz pomoć upitnika.

2) Intervju. To je vrsta ankete u kojoj se usmeno postavljaju pitanja i daju odgovori.

61

3) Testove. To su specifična vrsta ankete u kojoj se uz pomoć posebno konstruiranih pitanja

prikupljaju podaci i informacije o znanju, sposobnostima i interesima ispitanika.

Kada se govori o anketi obično se misli na anketu u užem smislu, ili na ispitivanje mišljenja i

stavova uz pomoć upitnika. Takve se ankete najčešće upotrebljavaju kao metoda za prikupljanje

podataka i informacija u društvenim znanostima. Smatra se da se u tim znanostima oko 90% primjenjuje anketa kao metoda za prikupljanje podataka i informacija.

Anketa može služiti i kao metoda otkrića, jer se pomoću rije može prikupiti mnogo podataka i

informacija, a što omogućava kvalitetnije definiranje problema istraživanja i usavršavanje postavljene hipoteze. Međutim, anketa se najčešće upotrebljava kao metoda verifikacije, jer se pomoću

prikupljenih podataka i informacija mogu provjeriti postavljene hipoteze. S mnogo uspjeha anketa se

primjenjuje u istraživanju društvenih pojava.

Anketa ima više prednosti, kao što su:

1) Pomoću anketa mogu se saznati podaci i informacije o doživljaju. Ponašanje se čovjeka ne može objasniti samo pomoću podražaja i reakcija, jer ono ovisi o velikom broju činitelja koji se nalaze

u organizmu, kao npr.: sposobnosti, stavovi, mišljenja, emocije, karakter, pogled na određene stvari,

pojave i događaje. Do takvih i sličnih spoznaja može se doći anketom.

2) Pomoću ankete mogu se dobiti podaci i informacije o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Dok se opažanjem mogu prikupiti podaci i informacije o onome što je nazočno u trenutku opažanja,

anketom se mogu pitati ispitanici o pojavama iz prošlosti o kojima nije ostao "nikakav trag osim u

sjećanju ljudi. Isto tako mogu se ispitati sadašnji stavovi i mišljenje, ali planovi za budućnost. 3) Anketa je, u pravilu, ekonomična. Pomoću ankete može se u kratkom vremenu doći do

velikog broja podataka i informacija, a čime se istodobno smanjuju troškovi istraživanja.

U pripremanju i provođenju anketiranja istraživači i anketari trebaju imati na umu i nedostatke anketa odnosno poteškoće u anketiranju. Naime, u anketi se mogu postavljati pitanja o svemu i

svačemu, ali se iskreni odgovori dobivaju samo na ona pitanja na koja ispitanici žele i mogu

odgovoriti. Nedostaci anketa ili poteškoće u pribavljanju podataka i informacija pomoću anketa mogu se svrstati u tri skupine, i to:

1) Epistemološke poteškoće. Takve poteškoće nastaju zbog različitog stupnja obrazovanja i

pismenosti ispitanika, čiji odgovori zbog toga ne mogu imati jednaku vrijednost, a ravnopravno čine statističku masu koja predstavlja osnovu za anketno istraživanje. Stručnost

ispitanika izravno utječe na točnost i iskrenost njihovih odgovora.

2) Psihološke poteškoće. Takve poteškoće nastaju zbog toga što je anketu vrlo teško prilagoditi

svim ispitanicima. Jednima ista anketa može biti vrlo teška, a drugima prelagana. Zato mnogi istraživači pogrešno smatraju da anketu treba prilagoditi prosjeku ispitanika, jer time iz uzorka

eliminiraju one ispod prosjeka. Zato anketu treba prilagoditi najnižoj razini ispitanika, jer će

viša razina ispitanika razumjeti anketu prilagođenu nižoj razini, dok niža razina ispitanika neće moći razumjeti anketu prilagođenu višoj razini respondenata.

3) Društvene poteškoće. Takve se poteškoće utemeljuju na tendenciji ispitanika da u anketi daju

odgovore koji su sukladni društvenim vrijednostima, pa se zbog toga dobivaju rezultati koji su u pravilu pozitivniji od stvarnog starija. Ako se o tome ne vodi računa dobivaju se nerealni,

neobjektivni i pogrešni podaci i informacije. To je razlog da treba omogućiti ispitanicima da

bez straha od odgovornosti daju odgovor i kada on nije u skladu s društvenim vrijednostima.

To se uspješno postiže anonimnom anketom i indirektnim pitanjima.

3. Izrada anketnog upitnika

Dok se ne prouči i ne spozna bit metode anketiranja, moglo bi se doći do pogrešnog suda o

njoj, jer se anketa pričinja jednostavnom: netko smisli nekoliko pitanja, pronađe nekoliko osoba

kojima ta pitanja postavlja te prikupljene odgovore na određen način interpretira i "anketa" je gotova. Takva prividna jednostavnost metode anketiranja dovodi do anketomarije i pseudoanketa. Rezultati

62

takvih anketa su u pravilu netočni, nepouzdani, pa stoga i neuporabljivi. Osim toga, takve ankete kod

ispitanika stvaraju averziju prema anketama.

Kod priprema znanstvenog istraživanja pomoću metode anketiranja, kao i kod primjene drugih znanstvenih metoda, najprije je potrebno determinirati svrhu i ciljeve istraživanja ostvarenje kojih

dovodi do dokazivanja postavljene hipoteze. Svrha ciljevi trebaju biti realno postavljeni tako da bi se

anketom mogli ostvariti. Često puta autori anketa pogrešno nastoje da jednom anketom prikupe sve potrebne podatke i informacije u određenom istraživanju. Opseg ankete, odnosno broj pitanja i

potpitanja, koja će se anketom obuhvatiti, ne ovisi samo od želja, potreba i mogućnosti istraživača koji

provodi anketu, nego, prije svega, od spremnosti na suradnju budućih ispitanika (respondenata).

Osnovni činitelji ograničenja opsega ankete jesu sadržaj ankete, zainteresiranost i umor respondenta. U praksi je uobičajeno pravilo da pismena anketa, koju ispunjava sam respondent, ne bi trebala trajati

više od 30 minuta, a usmena anketa, koju vodi anketar, ne bi trebala trajati više od 40 minuta.

Prije nego što istraživač počne sastavljati pitanja za anketu, pretpostavlja se da mu je poznat

predmet istraživanja s hipotezom, svrha i ciljevi istraživanja, sva aktualna literatura i rezultati

dosadašnjih istraživanja kao i znanstvene metode koje su korištene u prethodnim istraživanjima. Pripremati anketu bez nabrojenih spoznaja značilo bi raditi naslijepo, a rezultat bi bio porazan. Pitanja

u upitnik ne ulaze slučajno, jer se svako od njih odnosi na indikator, indikator se odnosi na variabilu,

varijabla na hipotezu, a hipoteza proizlazi iz predmeta (problema) istraživanja.

Anketni upitnik treba biti teorijski utemeljen. Teorijska utemeljenost obuhvaća tri područja, i

to:

1) Teorijsku utemeljenost na spoznajama o predmetu istraživanja. Anketa je teorijski utemeljena na spoznajama o predmetu istraživanja ako

su pitanja zasnovana na valjanim indikatorima varijabli koje su izvedene iz hipoteze i ako su hipoteze

odgovor na precizno formuliran problem i utemeljene na teoriji znanosti unutar kojih se istraživanje

provodi. 2) Teorijsku utemeljenost na spoznajama psihologije stavova i mišljenja. Anketa je utemeljena

na spoznajama psihologije stavova i mišljenja

ako su pitanja postavljena na razini habitualnih mišljenja, tj. ako se pitanja odnose na ponašanje koje je pokazatelj stavova. Treba znati kako ispitanici doživljavaju problematiku pitanja.

3) Teorijsku utemeljenost na spoznajama iz metodologije anketnih istraživanja. Anketa je

utemeljena na spoznajama iz metodologije anketnih istraživanja ako se ta tehnologija dobro poznaje i primjenjuje, te ako se dobro poznaje metodologija znanstvenog istraživanja.

4.Vrste pitanja u anketnom upitniku

Prema svojem obliku postoje dvije skupine pitanja, i to: 1) Otvorena pitanja. Otvorena su ona pitanja na koja ispitanik daje odgovore svojim riječima,

prirodno i spontano, onako kako njemu najviše odgovara. Obično se iza pitanja ostavlja prazan prostor

u koji ispitanik upisuje odgovor.

Prednosti otvorenih pitanja su ove:

lako ih je sastaviti,

ne usmjeravaju ispitanika na određeni odgovor,

odgovori na takva pitanja mogu dobro poslužiti za sastavljanje zatvorenih pitanja i

takva pitanja imaju veću heurističku vrijednost.

Otvorena pitanja imaju i svoje nedostatke, kao npr.:

ona zahtijevaju solidno obrazovanje i pismenost ispitanika,

na takva se pitanja dobije malo dobrih odgovora,

63

ona imaju malu verifikacijsku vrijednost jer se sve kategorije ispitanika ne suzdržavaju

jednako u davanju odgovora na otvorena pitanja, tako npr. na takva pitanja manje odgovaraju

ispitanici slabijeg obrazovanja i pismenosti,

takva pitanja stavljaju pred ispitanika teži zadatak, ali stupanj te težine nije isti za sve

ispitanike, pa ta činjenica može različito djelovati na motivaciju ispitanika,

nije moguće postaviti veći broj pitanja i

teža je obrada otvorenih pitanja.

2) Zatvorena pitanja. Zatvorena su ona pitanja kod kojih pored pitanja stoje ponuđeni odgovori.

Kod tih pitanja ispitanik odgovara tako da izabere jedan ili više odgovora koji su mu ponuđeni.

Prednosti zatvorenih pitanja su što i nedostaci otvorenih:

ne zahtijevaju veće obrazovanje i pismenost ispitanika,

veliki broj ispitanika daje odgovor na takva pitanja,

ispitanici su pred lakšim zadatkom, jer je lakše zaokružiti odgovor nego ga opisivati svojim

riječima,

moguće je postaviti veći broj pitanja,

lakše ih je obrađivati i

veća im je verifikacijska vrijednost.

I zatvorena pitanja imaju svoje nedostatke, kao npr.:

takva je pitanja teže sastaviti,

ispitanik je ograničen u davanju odgovora,

takva pitanja mogu pasivizirati ispitanike i

takva pitanja imaju mariju heurističku vrijednost.

Zatvorena anketna pitanja mogu biti dvojaka, i to: 1) Pitanja s ponuđenim odgovorima nabrajanja.

Zatvorena pitanja mogu imati veliki broj ponuđenih odgovora. Tako npr., ako istraživača zanima čime

se sve ispitanik bavi u vanjskoj trgovini, onda on može ponuditi više odgovora koji ga zanimaju. Ispitanik lako odgovara na ovakva pitanja, jer zaokružuje odgovore o onome čime se stvarno bavi.

2) Pitanja s ponuđenim odgovorima intenziteta. Kod pitanja s ponuđenim odgovorima intenziteta

ne preporučuje se više od pet intenziteta, jer ispitanici obično nisu osjetljivi za kvalitetnije nijansiranje. Ali, nije preporučljivo nuditi ni manje od pet intenziteta, jer su varijable promjenljive, a smisao je

mjerenja u registriranju tih promjena.

Za razliku od otvorenih pitanja, koja se postavljaju u pripremnim fazama procesa istraživanja (jer imaju veću heurističku vrijednost pa stoga mogu pomoći u otkrivanju problema istraživanja,

postavljanja hipoteze i konstrukciji zatvorenih pitanja), zatvorena su pitanja primjerenija u

verifikacijskim istraživanjima, jer ona omogućuju generalizaciju, pa je pomoću odgovora na takva pitanja moguće provjeravanje određenih hipoteza.

Često se u vezi s oblikom ankete javlja dilema:

Usmena ili pismena anketa, jer i jedna i druga imaju svoje prednosti i nedostatke. Najvažnije prednosti usmene ankete jesu: mogu se postavljati i komplicirana pitanja, a prisutnost anketara jamči i

veću ozbiljnost respondenta pri davanju odgovora. Osnovni nedostatak usmene ankete je u tome što

ona isključuje anonimnost respondenta. Osim toga, kod usmenog anketiranja odgovori respondenta u velikoj mjeri ovise o anketaru, o njegovoj vještini, temperamentu, motiviranosti, spretnosti i si.

Pismena anketa ima određene prednosti u odnosu na usmenu, kao npr.: omogućuje anonimnost

respondenta, isključuje djelovanje osobe anketara na odgovore, zahtijeva manje truda i vremena jer se istodobno može ispitati veći broj respondenata, ubrzava postupak prikupljanja podataka i informacija i

minimizira troškove anketiranja.

I pismena anketa ima svojih nedostataka: respondenti su prepušteni sami sebi, pa im nitko ne

može pomoći u odgovorima na komplicirana pitanja, indirektan kontakt s ispitanicima onemogućuje

64

spoznaje o njihovoj reakciji na pojedina pitanja, neki ispitanici neozbiljno shvaćaju anketu, ali se zbog

anonimnosti ne mogu identificirati i odvojiti ozbiljne od neozbiljnih odgovora.

Kod tzv. grupnog vođenja anketa pokušavaju se povezati prednosti usmene i pismene ankete.

Takvo se anketiranje provodi u manjim skupinama ispitanika, obično 15-20. Time se čuva anonimnost

odgovora, a ispitanici odgovaraju na pitanja iz ankete pod izravnim vodstvom anketara. Anketar daje posebne upute ispitanicima ako su im potrebne. Takav je oblik ankete prikladan za neke vrste

istraživanja, pa se stoga prakticira ograničeno, dok su mnogo češći slučajevi primjene pismenih i

usmenih anketa.

U primjeni metode anketiranja posebno je osjetljivo pitanje čuvanja anonimnosti respondenata

zbog straha od mogućih posljedica i odgovornosti za odgovore koji su dati u anketi. Anonimnost

ispitanika nije u svakom slučaju jednako važna, jer to ovisi od tematike istraživanja i oblika postavljenih pitanja u anketi. U praksi se ustalilo opće pravilo da je anonimnost ispitanika minimalna

(manje se čuva) kada se pitanja odnose na stvari i činjenice, za razliku od pitanja koja se odnose na

mišljenja i stavove o delikatnim političkim, socijalnim, seksualnim i sličnim problemima, kada je čuvanje anonimnosti ispitanika maksimalno, pa je u takvim slučajevima opravdano očekivati da će

respondenti biti rezervirani ili i neiskreni.

5.Pogreške u postavljanju pitanja

U postavljanju anketnih pitanja javljaju se i određene pogreške, kao na primjer:

1) Pogreška eksperta.

Nastaje zbog toga što istraživač u pitanjima rabi izraze koje ispitanici ne razumiju. Takve se pogreške u anketnom istraživanju vrlo česte.

2) Na 3) Nedovoljno sažeti ponuđeni odgovori.

Takvi odgovori mogu umanjiti preglednost tako da se ispitanik odluči za odgovor koji je u obuhvatu

njegove pažnje i pamćenje, a ispusti one koji su izvan toga obuhvata, iako su bliži njegovom mišljenju.

4) Neuključivanje svih mogućnosti odgovaranja.

Time se usmjerava ispitanike prema odgovorima koji su im ponuđeni. Ako sastavljač upitnika

(istraživač) nije zadovoljan s onim dok ispituje zadovoljstvo, više će ponuditi mogućnost koje su indikator nezadovoljstva. Tako se često izostavlja srednja vrijednost, ni zadovoljan ni nezadovoljan.

To se čini onda kada se očekuje da će većina ispitanika zaokružiti srednji odgovor, a istraživaču je

stalo da ispitanike razlikuje s obzirom na njihovo zadovoljstvo.

5) Upotreba emocionalnih i stereotipnih riječi.

Takve riječi mogu djelovati na smjer odgovora ispitanika. Na primjer, neće se dobiti isti odgovor ako se u pitanjima napišu riječi: „vojska“ ili „ući u rat“, „nedopustivi“ ili „zabraniti“, „domovina“ ili „ova

država“, itd.

6) Sugestivna pitanja Takva pitanja usmjeravaju ispitanike prema određenim odgovorima. To se postiže upozoravanjem na

konzekvence odgovora, isticanjem nekih problema koji usmjeravaju prema željenom odgovoru ili

stavljanjem nekih odgovora na mjesto gdje veća vjerojatnost da budu zaokruženi.

65

6. Redoslijed pitanja u anketnom upitniku

Vrijednost dobivenih podataka može izravno ovisiti o redoslijedu pitanja u upitniku. Ako se npr. delikatna pitanja stave na početak upitnika, može dio ispitanika odbiti sudjelovanje u anketnom

istraživanju. Budući da ispitanici lakše odbijaju sudjelovanje u anketi nego što prekidaju započetu

anketu, treba na početak upitnika stavljati atraktivnija pitanja.

Kod određivanja redoslijeda pitanja treba imati na umu:

1) Psihološki redoslijed. Vodi se računa o tome kako ispitanik doživljava tematiku o kojoj treba

davati odgovore, kako bi se ispitanici oslobodili i pridobili na suradnju. Zato pristupna pitanja treba formulirati u obliku "traženja savjeta" od ispitanika, a osjetljiva pitanja treba ostaviti za posljednji dio

upitnika. Isto tako treba voditi računa o prijelazu od lakših na teža pitanja, kao i o prijelazu s jedne

skupine pitanja na drugu. 2) Logički redoslijed. Više je usmjeren na samu logiku sadržaja. Ako se ispitanici postupno

uvode u tematiku istraživanja, takav se redoslijed naziva redoslijed u obliku lijevka, jer se ide od općih

prema specifičnim pitanjima. Ako se pretpostavlja da ispitanici nemaju određen stav i mišljenje o tematici istraživanja, bolje se koristiti redoslijedom izokrenutog lijevka, pa ispitanike prvo pitati

konkretnu problematiku i dalje ih voditi prema općim mišljenjima.

Da bi se dobili što kvalitetniji odgovori od ispitanika, često je potrebno kombinirati psihološki i logički redoslijed pitanja. Ako se ne vodi računa o redoslijedu pitanja u anketi, to može implicirati

više negativnih posljedica, kao npr.: ispitanici mogu ne pristupiti ispunjavanju ankete, mogu prekinuti

započetu anketu, mogu izbjeći davanje točnog odgovora, neće se zahvatiti dubina stavova i mišljenja.

7. Ljestvice i metode u anketiranju

U praktičnoj primjeni pitanja anketnih upitnika prakticiraju se različite ljestvice i metode, kao

npr.: Bogardusova ljestvica socijalnog odstojanja, Ljestvica Thurstonova tipa, Ljestvica Likertova tipa, metoda semantičkog diferencijala, sociometrijska metoda. Kombinacijom pitanja sastavljenih prema

tim ljestvicama i metodama moguće je osigurati valjano, precizno i objektivno mjerenje varijabli (tj.

rezultata ) istraživanja.

8. Uvod u anketu i uputstvo respondentima

Za svaki anketni upitnik potrebno je pripremiti uvod i uputstvo respondentima. Anketu ne čini

samo upitnik. Prije svakog ispitivanja trebalo bi ispitanike uvesti u problematiku istraživanja i pokušati ih pridobiti na suradnju, te ih potaknuti da daju objektivne i iskrene odgovore. Prema tome,

anketa se sastoji od uvoda, upitnika i uputstva respondentima.

Anketno istraživanje je složen oblik komunikacije, koji mora zadovoljiti kriterije dobroga

komuniciranja. Prije svega, anketar treba predstaviti instituciju koja provodi istraživanje. Najbolje je

kada su nositelji istraživanja znanstveni instituti ili visoka učilišta (npr. fakulteti), jer u njih ispitanici

imaju najviše povjerenja, a iskreni se odgovori daju samo onome u koga se ima povjerenja.

Kada se predstavio "sugovornik", ispitanicima treba obrazložiti temu (i tematiku) razgovora

koja je naznačena u nazivu ankete. Sam naziv ankete odražava bit anketnog istraživanja, a trebao bi pobuditi znatiželju ispitanika. Naslov ankete ne bi trebao sadržavati riječ "ispitivanje", jer podsjeća

ispitanika na neugodno školsko ispitivanje.

66

Nakon toga slijedi koncizan tekst, primjereno jezično, stilski, tehnički i grafički pripremljen

kojim se ispitanike navodi u anketnu situaciju. U uvodu, koji se može pismeno, usmeno ili i pismeno i

usmeno prezentirati ispitanicima, treba na pristupačan način obrazložiti (ili reći):

svrhu i ciljeve anketnog istraživanja,

zbog kojih se razloga anketa provodi,

zašto je sudjelovanje ispitanika potrebno i zašto bi se oni trebali potruditi u davanju iskrenih

odgovora,

čuvanje anonimnosti te kako je ona osigurana i

zahvalu ispitanicima za suradnju uputiti biranim srdačnim, iskrenim i poticajnim riječima.

Najčešće se u uvodu u anketu koriste tri vrste motivacije ispitanika: 1) Altruistička motivacija ispitanika. Kada ispitanike zamolimo za suradnju ističući njihovu

pomoć u znanstvenom osvjetljavanju predmeta istraživanja i dokazivanja postavljene

hipoteze.

2) Pragmatička motivacija ispitanika. Kada ispitanici od anketnog istraživanja imaju određenu korist, koja ima se u uvodu potencira. Takva korist može biti dvojaka: da proizlazi iz predmeta

istraživanja (tj. iz dokazane hipoteze) ili da se ispitanici nagrađuju za trud sudjelovanja u

anketiranju. U drugom slučaju postoji rizik da se dobiju konformistički odgovori. Takva se motivacija prakticira pri ispitivanju javnog mišljenja na stalnom reprezentativnom uzorku.

3) Katartička motivacija ispitanika. Ta se vrsta motivacije primjenjuje kada anketa tretira tabu-

teme. Uvjerljivim isticanjem anonimnosti, jamstvom njenog osiguranja i uporabom indirektnih pitanja, ispitanicima se može reći kako im se pruža prilika da iskreno i slobodno iznesu svoje

mišljenje i stavove. Iskreno iznošenje svojih mišljenja nema samo informativno značenje,

nego ono za ispitanike može biti i olakšanje, pa to treba koristiti kao poticaj u dobivanju

iskrenih odgovora na osjetljiva pitanja.

Nakon uvoda i pitanja (sa ili bez odgovora) treba pripremiti uputstvo ispitanicima kako se

ispunjava anketni upitnik. I pitanja i uputstva trebaju biti formulirana jasno i jednoznačno.

9) Predispitivanje

Pri izradi zahtjevne ankete često je potrebno provesti različita predispitivanja, kao npr.:

provjeravanje valjanosti indikatora, primjena otvorenih pitanja radi izrade zatvorenih anketnih pitanja, te izrada instrumenata koji će se rabiti u anketiranju. Osim toga, potrebno je provesti predispitivanje ili

generalnu probu gotove ankete. Takvo predispitivanje trebalo bi dati konačne odgovore na mnoga

pitanja koja su važna za provođenje anketiranja, kao što je dolazak do ispitanika, osiguranje uvjeta za provođenje anketiranja, motivacija ispitanika, njihovo razumijevanje pitanja i uputstava, potreban broj

anketara, trajanje anketiranja, cijena istraživanja na terenu i slično. Istraživači i anketari trebali bi

stalno imati na umu činjenicu da male pogreške u planiranju mogu implicirati velike štetne posljedice

u anketnom istraživanju, a one se mogu isključiti solidnim predispitivanjem

10) Provođenje ankete (anketiranje)

Provođenje ankete ili anketiranje je vrlo zahtjevan i odgovoran postupak o kome ovisi vrijednost prikupljenih podataka i informacija i troškovi anketnog istraživanja.

Anketiranje se može provesti na više načina, a od kojih su najčešća ova četiri:

1) Individualno anketiranje. Primjenjuje se u anketiranju jednog ispitanika. Ima svoje prednosti i nedostatke. Prednosti su u tome

što se svakome ispitaniku mogu prilagoditi uvod, pitanja, uputstva, dodatna objašnjenja, a što u pravilu

67

implicira kvalitetnije odgovore. Nedostaci se očituju u tome što je individualno anketiranje znatno

skuplje, sporije, postupci nisu standardizirani i nije moguće osigurati anonimnost.

2) Grupno anketiranje.

Primjenjuje se u anketiranju većeg broja ispitanika. Takva su anketiranja brža, jeftinija, a postupci su

standardizirani. Poteškoće se očituju u okupljanju "pravih" ispitanika, pa se često anketiraju oni do kojih je lakše doći, tako se umjesto reprezentativnog uzorka dobiva selekcionirani uzorak koji nije

pogodan za uopćavanje. Na primjer: anketiraju se studenti koji su redovito na predavanjima, a

uopćavanje se odnosi i na one koji ne dolaze na predavanja, iako ih je više i iako se oni po mnogim

obilježjima bitno razlikuju od onih koji dolaze na predavanje. Selekcionirani uzorak daje selekcionirane podatke i informacije, a stvarati sud na osnovi onih koji dolaze na predavanja zapravo

znači uljepšavati stvarnost na visokim učilištima.

3) Anketiranje putem pošte. Takva se anketiranja provode tako da se anketni upitnik poštom šalje ispitanicima koji su uključeni u

uzorak, a ovi ga nakon popunjavanja vraćaju poštom na određenu adresu. Anketiranje putem pošte ima

brojne prednosti: zahtijeva minimalne napore i sredstva, omogućuje veće prostorno komuniciranje, obuhvaća one ispitanike za koje je teško odrediti mjesto i vrijeme ispitivanja, obuhvaća veći reprezen-

tativni uzorak, omogućuje ispitanicima da promisle odgovore, omogućuje se skupinama konzultacija

radi davanja validnijeg odgovora, ispitanik je u povoljnijoj situaciji, postupak je standardiziran,

omogućuje ispitaniku privatni ugođaj, ispitanik ispunjava upitnik u najpogodnije mu vrijeme i izbjegava se efekt prisutnosti intervjuira (anketara). Nedostataka nema mnogo, ali su takvi da dovode

u pitanje primjenu ankete putem pošte. Najveći je nedostatak što ispitanici ne vraćaju upitnike.

Najčešće se vraća od 10 do 20 % ispunjenih anketa. Postotak vraćanja ispunjenih anketa se može povećati skraćivanjem upitnika i stavljanjem maske na adresiranu kuvertu, ali to povećanje nije

dovoljno da bi se na osnovi dobivenih anketa mogla praviti bilo kakva uopćavanja. To zapravo znači

da se anketiranje putem pošte može primjenjivati kao predispitivanje koje može poslužiti za razradu

istraživanja, ali ono nije upotrebljivo za verifikaciju postavljene hipoteze. 4) Anketiranje telefonom.

Telefonska anketa je traženje mišljenja telefonom. To je najbrži način komuniciranja s ispitanikom, ali

su dobiveni odgovori vrlo male vrijednosti. Telefon nije sredstvo komuniciranja za dublje ulaženje u probleme i za dulje razgovore. Zbog toga anketiranje telefonom ima ograničenu primjenu i ograničene

efekte u tehnologiji znanstvenog istraživanja.

Anketar može primijeniti tri načina istraživanja, a što ovisi o vrsti i predmetu istraživanja te

samom ugođaju prigodom istraživanja:

1) Strogo istraživanje. Provodi se pod velikom kontrolom anketara koji čvrsto inzistira na

iskrenim odgovorima potiskujući pokušaje ispitanika u zaobilaženju. Ispitanika treba unaprijed upoznati o sadržaju i klimi istraživanja i otpočeti ispitivanje nakon njegova

dobrovoljnog pristanka. Često ga koriste psihijatri, ali se može primjenjivati i u znanstvenom

istraživanju, kao pomoćno istraživanje. Korisno ga je primjenjivati u kombinaciji s kvantitativnim i kvalitativnim podacima i informacijama.

2) Neutralno anektiranje. To je standardiziran postupak u kojemu anketar uspostavlja "normalno"

raspoloženje (atmosferu) kod istraživanja. Takva se situacija uspostavlja u verifikacijskim istraživanjima.

3) Blago ispitivanje. U takvom je ispitivanju anketar blag, strpljiv i spreman slušati ispitanika

kako bi se on "otvorio" i kazao ono što inače ne bi kazao. Takva se ispitivanja primjenjuju u

stručnim istraživanjima, posebice u biomedicinskim znanostima, ali mogu poslužiti kao predispitivanje ili dodatno ispitivanje u znanstvenom istraživanju. Rezultati takvih istraživanja

mogu poslužiti kao pomoćne informacije u kvalitativnoj interpretaciji podataka i informacija.

68

4.2.24. Metoda intervjuiranja

Metoda se intervjuiranja, slično metodi anketiranja, vrlo često prakticira u gotovo svim poljima znanosti, društvenih i humanističkih znanosti, ali se može primjenjivati i u drugim

znanstvenim područjima: prirodnih, tehničkih, biomedicinskih i biotehničkih znanosti. Da bi se

obrazložile važnije značajke metode intervjuiranja, potrebno je posebice uzeti u razmatranje ove teme: 1) pojam i važnost intervjuiranja, 2) vrste, prednosti i nedostaci intervjua, 3) izrada upitnika

intervjua, 4) motivi intervjuiranja, 5) kvalitete ispitivača (intervjuera) i 6) provođenje intervjua

(intervjuiranje).

1. Pojam i važnost intervjuiranja

Intervju je usmena anketa. To je zapravo specijalni oblik razgovora, samo što svaki razgovor

nije intervju, ali je zato svaki intervju razgovor. Intervju se formalno, sadržajno i psihološki razlikuje

od "običnog" razgovora. Te se razlike očituju u ovome: ● intervju se vodi s točno određenom svrhom i ciljevima i prema unaprijed pripremljenom

planu, a što nije slučaj kod "običnog" razgovora,

● osobe su u "običnom" razgovoru psihološki ravnopravne, a što nije slučaj kod intervjua, gdje se točno i uvijek zna tko je ispitivač (tj. voditelj razgovora), a tko ispitanik i

● psihološko se raspoloženje intervjua razlikuje od ugođaja "običnog" razgovora, jer intervju

karakterizira rezerviranost, napetost, sumnja i bojazan.

Prema Milicu intervju je znanstveni razgovor. On pod znanstvenim razgovorom ili intervjuom

razumijeva svako prikupljanje podataka i informacija razgovorom, ali sa ciljem da se dobivene

spoznaje upotrijebe u znanstvene svrhe. Tim se svojim ciljem znanstveni razgovor razlikuje od drugih oblika govornog komuniciranja u svakodnevnom društvenom životu. Znanstveni se razgovor temelji

na načelu dobrovoljne suradnje ispitivača i ispitanika i ne vodi se radi poduzimanja bilo kakvih

društvenih sankcija ili drugih praktičnih mjera (npr. odgojnih, savjetodavnih, administrativnih, terapijskih i si.) prema ispitaniku ili drugim osobama. Jedini je cilj znanstvenih razgovora dobivanje

znanstveno korisnih i upotrebljivih podataka i informacija.

Metoda intervjuiranja je vrlo slična metodi anketiranja: razlika između njih je u tome što se

pomoću anketnog upitnika prikupljaju podaci i informacije pismenim putem, tj. bez prisutnosti

anketiranog, dok se intervju izvodi izravno, usmeno i razgovorom s intervjuiranim. Kod

intervjuiranja nije važno piše li osoba koja vodi intervju odgovore anketiranog odmah ili kasnije. To će ovisiti o brojnim činiteljima u konkretnom slučaju.

Slično metodi anketiranja i metoda intervjuiranja ima veliku primjenu u društvenim i

humanističkim znanostima, ali se isto tako može primjenjivati i u drugim znanstvenim područjima i disciplinama znanosti ako ne kao osnovna znanstvena metoda onda bar kao dopunska metoda.

2. Vrste, prednosti i nedostatci intervjua

Osnovne su četiri osnovne vrste intervjua:

1) Slobodni intervju.

Takav je intervju sličan "običnom" razgovoru. Prakticira se u slučajevima

kada se želi dublje ući u problematiku koja se istražuje, pa se pusti ispitanik da slobodno govori kako bi se oslobodio formalnih, sadržajnih i psiholoških ograničenja. Slobodni intervju ima relativno veliku

heurističku vrijednost, pa se upotrebljava kao dodatno istraživanje u svrhu kvalitativne interpretacije

podataka i informacija ili kao predispitivanje radi izrade standardiziranog intervjua.

2) Standardizirani intervju. Takav je intervju formalno i sadržajno razrađen tako da je govor

69

ispitanika vođen unaprijed pripremljenim pitanjima. Prakticira se u ekstenzivnim istraživanjima radi

provjeravanja postavljenih hipoteza.

3) Individualni intervju. To je najviše primjenjivana vrsta intervjua. Sličan je slobodnom i

standardiziranom intervjuu. Primjenjuje se u intervjuiranju samo jednog ispitanika. Ima brojne

prednosti u odnosu na grupni intervju, jer se takvim intervjuom, u pravilu, dobivaju kvalitetniji odgovori.

4) Grupni intervju.

Primjenjuje se u slučajevima kada se istodobno intervjuira više ispitanika.

Prema tradicionalnoj metodologiji optimalna veličina skupina je od 10 do 12 ispitanika, jer bi kod veće skupine prijetila opasnost da neki ispitanici ometaju druge u davanju odgovora. Grupni intervju

ima osim problema svojstvenih individualnim itnervjuima i specifične probleme, kao što su: problem

homogenosti skupine s intelektualnog i društvenog stajališta. Ako je skupina nehomogena u pogledu obrazovanja, inteligencije i društvenog statusa, prijeti opasnost da intervju ne uspije ili da njegovi

rezultati budu nekvalitetni. Međutim, kod grupnog intervjua često se javlja problem uloge intervjuera

(ispitivača), njegove sposobnosti i vještine da "vlada" skupinom.

Prema različitim kriterijima mogu se razlikovati različiti tipovi intervjua: prema vremenu

trajanja (kraći, duži), prema broju osoba koje sudjeluju (individualni, grupni), prema funkciji

(istraživački, dijagnostički, terapijski), usmjereno intervjuiranje (dubinski intervju), ponovljeno ili naknadno intervjuiranje (da bi se pratio razvoj socijalnih, sociopsiholoških i si. procesa), slobodni

intervju (nekontrolirani, koji nije vođen) itd.

Prednosti i nedostaci intervjua su identični ili slični onima u anketiranju. Ipak se spominje

nekoliko nedostataka intervjua:

● znatno poskupljuje istraživanje, jer jedan intervjuer potroši jednako vremena na razgovor s

jednim ispitanikom koliko bi u grupnom pismenom ispitivanju potrošio na pedesetak ispitanika, ●ne mogu se osigurati standardni uvjeti, jer se intervju obavlja u različitim situacijama pod

većim brojem intervjuera,

●intervjueri moraju biti pažljivije odabrani i bolje pripremljeni za intervju nego za pismenu anketu, jer o njima izravno ovise odgovori ispitanika...

3. Izrada upitnika intervjua

Sve što vrijedi za sastavljanje, odnosno izradu anketnog upitnika u užem smislu vrijedi i za upitnik

intervjua. Upitnik intervjua unaprijed je pripremljen u pisanom obliku i ima sva formalna i sadržajna obilježja kao i anketni upitnik, a razlika je jedino u tome što intervjuer ta pitanja usmeno postavlja i što

ispitanik usmeno odgovara, a intervjuer te odgovore zapisuje.

4. Motivi intervjuiranja

Zvonarević navodi i obrazlaže najvažnije pozitivne i negativne motive intervjuiranja.

U intervjuiranju najvažniji pozitivni motivi jesu:

1) Ugled institucije koja provodi intervju. Ugled institucije često djeluje motivirajuće na ispitanika koji se može osjećati polaskanim što je njega tako ugledna institucija (npr. istraživački

institut, visoko učilište, novinska kuća i si.) odabrala za pomoć u tako važnom istraživanju.

2) Znatiželja respondenta. Javlja se gotovo pri svakom ispitivanju, jer su ljudi po svojoj prirodi izvanredno znatiželjni pa će zato ispitanik, bez obzira na svoju rezerviranost, uvijek biti spreman da

"malko zaviri" u tajne intervjua. Znatiželju ispitanika treba pozitivno iskoristiti intervjuer.

3) Uljudnost, pristojnost i šarmantnost intervjuera. To može presudno utjecati na sudjelovanje

ispitanika u intervjuu. 4) Spremnost ispitanika da priopći javnosti svoje mišljenje i svoj sud o aktualnom problemu.

70

Takva je spremnost često prisutna kod većine ljudi, pa intervju treba pravodobno najaviti kao traženje

mišljenja o određenom problemu.

5) Direktna materijalna stimulacija ispitanika. Ponekad se prakticira i takav oblik stimulacije ispitanika, a sastoji se u novčanoj nagradi za uloženi trud u intervjuiranju. Materijalnu stimulaciju

treba primjenjivati kao dodatni oblik drugim oblicima moralne stimulacije, a samo iznimno kao jedini

stimulativni oblik. 6) Pravodobno i prigodno obavještavanje ispitanika o svrsi i ciljevima istraživanja i dolasku

intervjuera. To može vrlo poticajno i djelotvorno utjecati na uspjeh itnervjuiranja.

7) Ugled vlasti. U određenim slučajevima ugled vlasti može motivacijski djelovati na

ispitanika. Takav se motiv može dvostruko manifestirati: kao popularnost i povjerenje, ali i kao strah.

U intervjuiranju postoje i mogu se javiti negativni motivi kao na primjer:

1) Ispitanik ne vidi u prvi mah svrhu i ciljeve intervjua. Ima slučajeva da ispitanik shvati svrhu i

ciljeve intervjua, ali da ipak ne vjeruje u primjenu rezultata intervjuiranja, te da će oni moći poboljšati

i promijeniti postojeće stanje. 2) Ispitanik se boji sudjelovati u intervjuu zbog mogućih posljedica. Intervjuer treba poduzeti sve

da ispitanika razuvjeri i oslobodi straha, pružajući mu za to određena jamstva.

3) Ispitanik ne zna odgovoriti na neka pitanja. U strahu da ispadne neznalica on neće odgovoriti

na neka pitanja. 4) Ispitanik može biti revoltiran nekim pitanjima. Ako do takve situacije dođe, intervjuer treba

spretno prijeći na slijedeće pitanje, pa se u pogodnom trenutku ponovo vratiti na "sporno" pitanje.

5) Ispitanik je zasićen intervjuima. Treba pronaći njegovu zamjenu, odnosno drugog odgovarajućeg ispitanika.

6) Ispitanik je spriječen nekim svojim poslom. Rješenje u dogovoru za neko povoljnije vrijeme.

Intervjueri moraju imati stalno na umu pozitivne i negativne motive intervjuiranja.

5. Kvalitete ispitivača (intervjuera)

Pri izboru ispitivača, odnosno intervjuera potrebno je voditi računa o brojnim njegovim

kvalitetama, a od kojih su najvažnije ove:

1) Poštenje i moralnost. Intervjueri moraju biti pošteni i moralni. Relativno je jednostavno

postavljati pitanja ispitaniku i bilježiti njegove odgovore, ali pri tome se treba pridržavati

normi svojstvenih poštenom i moralnom čovjeku. 2) Zainteresiranost. Ako je intervjuer nezainteresiran za svoj posao, a uz to i neodgovoran i

površan, neizbježno će doći do pogrešaka i neprimjerenih rezultata istraživanja. Neki eksperti

drže da je intervjuere bolje zapošljavati povremeno, odnosno na određeno vrijeme, nego s punim radnim vremenom.

3) Točnost. Zadaće solidnog intervjuera ne može obavljati osoba sklona pogreškama.

4) Prilagodljivost. Intervjuer mora imati sklonost brzom i uspješnom prilagođavanju najsloženijim okolnostima. Osim što se mora prilagođavati različitim mjesnim običajima, on

se mora uspješno prilagođavati intervjuiranoj osobi u svakoj situaciji. Stoga je dobar intervjuer

istodobno i dobar glumac, ali i obrnuto: u svakoj prilici on treba "odglumiti" uspješno svoju

ulogu. 5) Osobnost i temperamentnost. Intervjuer treba biti umjeren u ponašanju, ni pretjerano

agresivan, a ni pretjerano društven. Za uspješnog ispitivača primjerena je kombinacija

poslovnih manira, odmjerene duhovnosti, spontanosti i ljubaznosti. 6) Obrazovanje i inteligencija. Intervjuer treba biti enciklopedijski obrazovan, vrlo informiran i

inteligentan, kako bi razumio, shvatio, usvojio i primjenjivao i najkompliciranija uputstva u

intervjuiranju.

7) Dobro poznavanje jezika intervjuirane skupine. Intervjuer mora dobro vladati jezikom mjesta boravka intervjuirane skupine, jer je to važna pretpostavka za uspješno komuniciranje.

71

6. Provođenje intervjua (intervjuiranje)

Provođenje intervjua (intervjuiranja) ima mnogo zajedničkih elemenata s provođenjem ankete, posebno individualnog i grupnog anketiranja. Početak intervjua smatra se jednom od najvažnijih,

najodgovornijih i najtežih faza intervjuiranja. Prvi kontakt intervjuera i ispitanika presudno utječe na

sudbinu cijelog intervjuiranja, a od ispitivača zahtijeva točnost, prilagodljivost, snalažljivost, elastičnost, poslovnost, duhovitost, ljubaznost, spontanost, šarmantnost. U procesu stvaranja prvog

kontakta s ispitanikom jednu od najvažnijih uloga ima pojava koja se naziva halo-efekt. Bit je te

pojave u tome da ispitanik na osnovi vanjskog izgleda (način odijevanja, boja odijela, stupanj

pomodarstva, opća urednost ili neurednost itd., ili fizički izgled: oblik i izgled lica, oblik usta, nosa, kose, ev. fizički i estetski nedostaci itd.), ili nastupa i ponašanja (sigurnost ili bojažljivost u držanju,

povučenost ili živahnost, boja glasa i način govora i si.), ili nečeg drugog (npr. o toj osobi ispitanik već

nešto zna od ranije itd.), stvara sud o cijeloj osobi. Zato je važno da prvi dojam o intervjueru bude povoljan. U pronalaženju ispitanika treba biti osobito pažljiv. Intervjuer treba pronaći pravu osobu za

intervju, a to čini prema adresi i popisu koji je dobio na osnovi uzorka. A kada je pronalaženje

respondenta prepušteno itnervjueru, kao što je to slučaj s kvotnim uzorkom ili u nekim drugim situacijama, on treba voditi računa da u takvoj prilici ne bira samo ljude koji su mu simpatični (halo-

efekt). Naime, treba sprečavati da uzorak bude psihološki pristran. Zato je potrebno dati intervjueru

primjerene upute, kao "Intervjuiranje svakog petog studenta prve godine studija na Ekonomskom

fakultetu Sveučilišta u Rijeci, koji su dana 'x' nazočni predavanju iz predmeta 'Osnove znanstvenoistraživačkog rada'"...

Nakon završenog intervjuiranja slijedi složena faza obrade prikupljenih podataka i informacija u smislu planiranog znanstvenog istraživanja, rješava se postavljeni problem te svrha i ciljevi

istraživanja.

4.2.25. Metoda promatranja

Prema Žugaju promatranje (opažanje) je prva i osnovna metoda svakog

znanstvenoistraživačkog rada, njime se na izravan način istraživač upoznaje s predmetom, pojavama i

procesima. Pomoću te metode prikupljaju se podaci i informacije o činjenicama, pojavama i procesima, te se upoznaju odnosi i veze među njima. Prema tome, promatranje predstavlja temeljnu i

važnu pretpostavku za istraživanje i otkrivanje objektivnih spoznaja, stavova, zakona i teorija o

pojavama i procesima.

Organiziranim i sistematskim promatranjem istražuju se i otkrivaju pozitivni i negativni

utjecaji pojedinih činitelja i uvjeta, kao i objektivne i subjektivne smetnje i prednosti činitelja i uvjeta.

Takvo promatranje omogućuje izučavanje važnih pitanja.

Prema Šešiću »samo znanstveno promatranje, kao oblik saznanog procesa, jeste organizirano,

plansko i metodski izvođeno opažanje (promatranje) u cilju otkrivanja novih činjenica ili provjeravanja znanstvenih hipoteza«. Promatranje, da bi bilo znanstveno-spoznajno vrijedno, mora

biti:

1) Što objektivnije. Ono mora biti što adekvatnije predmetu promatranja a što manje subjektivno. 2) Što svestranije i što potpunije.

3) Što preciznije i što strože.

4) Što sustavnije.

Posebno je važno zapažanje specifičnosti i pojedinosti razlika i detalja, koji u istraživanju i otkrivanju stvari i pojava mogu imati istaknutu ulogu. Pretpostavka za uspješno promatranje jesu

pažljivost, ustrajnost i smisao za uočavanje sličnosti i razlika predmeta istraživanja

Promatranje se temelji na daljnjem spoznajnom procesu a to je deskripcija ili opis pojave,

sređivanje empirijskih podataka i eksperimenti. Posebnu važnost ima deskripcija, koja se sastoji u

72

sintetiziranom povezivanju pojedinačnih opažanja ili utvrđivanja empirijskih podataka u relativno

cjelovitu vanjsku sliku pojave koja se promatra, odnosno stvari, osobe, događaja. Ako se ne opisuje

samo vanjski opažajni izgled nego se opisuju i empirijski potvrdljive veze i odnosi činitelja, dijelova ili nekih obilježja određene pojave, onda se takav opis može nazvati dijalektička deskripcija.

Podatke i informacije dobivene metodom promatranja treba točno evidentirati i obraditi,

odnosno sistematizirati po točno unaprijed utvrđenom planu.

Svako znanstveno istraživanje počinje i završava s promatranjem. Zbog toga se ova

znanstvena metoda može primjenjivati u svim znanstvenim područjima i znanstvenim disciplinama,

ali, u pravilu, u kombinaciji s drugim znanstvenim metodama (npr. eksperimentalnom metodom), lako je metoda promatranja (opažanja) najraširenija univerzalna znanstvena metoda, kojom se služe

istraživači u istraživanjima svih znanstvenih područja (prirodnih, tehničkih, biomedicinskih,

biotehničkih, društvenih i humanističkih znanosti) i znanstvenih disciplina, ona se ne može upotrebljavati u povijesnim znanostima, jer se ne mogu opažati pojave iz prošlosti. Ta se metoda,

također, ne može upotrebljavati za izučavanje, odnosno projeciranje budućih očekivanih pojava i

događaja. Pri tome treba imati na umu da se pod opažanjem ne razumijeva samo vizualno opažanje, nego i sve druge vrste opažanja. Suvremeni instrumenti multipliciraju mogućnost opažanja i time

ljudsku sposobnost opažanja potenciraju do fantastičnih razmjera.

Prema Pečuliću, promatranje može biti:

1) Direktno promatranje ili promatranje u užem smislu. To se promatranje primjenjuje pri

promatranju određenih pojava u obliku kakav je u prirodi i društvu i bez utjecaja na njih, a ono se događa u vremenu promatranja.

2) Indirektno (neizravno) promatranje u širem smislu. Primjenjuje se pri promatranju pojave,

koja je u vezi s pojavom koja se proučava i na taj se način dobivaju spoznaje o toj pojavi. Ono

uključuje ispitivanje (npr. iskazi ljudi o dotičnoj pojavi) mjerenje, statistiku, eksperiment (npr. umjetno izazvati pojavu i utjecati na nju) i uspoređivanje (npr. promatranje određenih dokumenata).

3) Obično promatranje. Kod toga promatranja promatrač utječe u manjoj mjeri na pojavu ili se

pridružuje skupini koju promatra, pa na taj način promatra određene pojave, procese i si. Isto tako, promatrač ne mora utjecati na pojavu i ne pridruživati se skupini koju promatra. Kod običnog

promatranja promatra se samo određena pojava bez obzira na uzroke koji su je izazvali. Time se ne

dobiva cjelovita spoznaja, pa rezultati mogu biti i netočni, posebice ako su istraživač i promatrač različite osobe.

4) Sustavno promatranje. Takvim se promatranjem proučavaju svi uvjeti i odnosi, bilo pozitivni

ili negativni, koji su utjecali na neku pojavu tijekom promatranja. Time se dobiva cjelovita spoznaja

nastanka pojave, njene transformacije i utjecaja koji su doveli do toga. Sustavnim promatranjem proučavaju se i otkrivaju pozitivni i negativni utjecaji pojedinih činitelja i uvjeta, zatim objektivne i

subjektivne smetnje i prednosti činitelja i mjesta. Takvo promatranje omogućuje proučavanje važnih i

složenih pitanja. Podatke dobivene sustavnim promatranjem treba uredno zapisivati i sređivati ih po unaprijed pripremljenom planu. Iz tako sređenih podataka mogu se formulirati kvalitetni zaključci.

Znanstveno promatranje kao oblik spoznajnog procesa jest plansko, organizirano i metodski izvođeno opažanje radi otkrivanja novih činjenica ili provjeravanja znanstvenih hipoteza. Kada je

promatranje dobro organizirano, onda predstavlja nezamjenjiv postupak prikupljanja novih činjenica i

spoznaja, posebice kada je nemoguća ili ograničena primjena metode eksperimenta.

Da bi metoda promatranja dala određene rezultate, prema Salitrežiću istraživač bi se trebao

pridržavati određenih pravila, i to:

1) Predmet promatranja treba biti dobro izabran i precizno određen. 2) Cilj promatranja može biti vrlo različit: makro ili mikrodeterminiran, jednostavno ili teško

ostvarljiv. Samo jasno određen cilj omogućuje objektivno, svestrano, precizno i sistematsko

promatranje, a rezultira objektivnim znanstvenim spoznajama.

3) Svako promatranje treba biti unaprijed organizirano i u svim bitnim detaljima planirano. 4) Promatranje treba biti objektivno i nepristrano, subjektivni, emotivni ili emocionalni elementi

73

moraju se eliminirati u ovoj metodi.

5) U promatranju treba težiti egzaktnim rezultatima istraživanja, a to znači treba objektivno

promatrati samo one pojave koje su u izravnoj vezi s predmetom istraživanja. 6) Promatranje treba biti i precizno. Brojčanim mjerenjima pojave, promatranjem će se uočiti

točna opažanja i na taj način će se takva opažanja kvantificirati, što može predstavljati i solidnu

osnovicu za kvalitativne rezultate istraživanja.

Premda metoda promatranja ima brojne prednosti u odnosu na neke druge znanstvene metode

(npr. empirijsku metodu), ona ima i određenih nedostataka. Tako bi, na primjer, trebalo imati na umu i

nekoliko pitanja, kao što su: 1) Mogu li se promatrati događaji iz prošlosti? 2) Je li moguće promatrati događaje u budućnosti? 3) Mogu li se promatrati unutarnji psihološki događaji pojedinaca ili skupina?

Odgovori na ova pitanja imaju negativno i samo ograničeno značenje.

Rezultati metode promatranja najizravnije ovise o znanju, sposobnosti i vještini promatrača i

istraživača.

4.2.26. Metoda brojenja

Brojenje je metodski postupak kojim se utvrđuje broj elemenata ili članova nekog skupa ili

klase. Ono nije moguće u okviru kontinuiranih cjelina, nego samo tamo gdje ima više različitih predmeta. Brojenje je moguće samo u znanstvenom istraživanju skupova u kojima ima sličnih

predmeta. To znači da brojenje pretpostavlja postojanje klasa, tj. postojanje predmeta koji su različiti,

a ipak u nečemu slični. U rezultatu brojenja zanemarene su kvalitativne razlike među predmetima koji

čine neki skup, a ostaje samo njihov broj. Ovo poznavanje broja predmeta važan je sastavni dio znanja o skupovima.

Da bi se moglo obaviti prebrojavanje skupina, potrebno je da se skupine jasno razlikuju. Brojenje studenata i studentica na nekom fakultetu može se jednostavno izvršiti, jer se studentice i

studenti nedvosmisleno razlikuju po svojim biološkim funkcijama. Mnogo bi bio teži zadatak da se

prebroje >>dobri« i »loši« studenti, jer je između dobrih i loših studenata teško povući oštru granicu.

Često je prebrojavanje velikih skupina praktički neizvodljivo, uz ostalo, i iz financijskih

razloga, jer je preskupo. Tada će se primijeniti statistička metoda uzoraka. Taj se postupak temelji na

zaključivanju da odnos osobina u uzorku predstavlja isti odnos u čitavom skupu. U takvom postupku dokazivanje se temelji na obilježjima uzorka ili statističkog zaključivanja.

Brojenje je metodski postupak znanstvenog otkrića, jer se brojenjem može doći do korisnih podataka potrebnih za koncipiranje teorijske postavke. Prikupljanje podataka i informacija je izuzetno

važna faza procesa otkrića. Time se uspostavljaju iz temelja nove ili usavršavaju ili mijenjaju teorijske

strukture, a ne radi se o dokazivanju njene ispravnosti. Isto tako, brojenje je metodski postupak

verifikacije znanstvenog otkrića, jer se brojenjem može provjeravati ono što je u prethodnim fazama otkriveno, odnosno može se provjeriti održivost prethodno postavljenih tvrdnji.

Metoda brojenja može se upotrebljavati u svim znanstvenim područjima i svim znanstvenim disciplinama bilo kao samostalna metoda bilo u kombinaciji s drugim znanstvenim metodama.

4.2.27. Metoda mjerenja

Galileo Galilei je istaknuo: Broji ono što se može brojiti, mjeri ono što se može mjeriti, a što

nije mjerljivo, učini mjerljivim. I lord Kelvin je rekao: "Ako se ono o čemu govorite može izmjeriti, onda nešto o tome i znadete. Međutim ako to ne možete izmjeriti niti izraziti u brojkama, onda je vaše

74

znanje mršavo i nezadovoljavajuće: to može biti tek početak znanja, ali vi po načinu mišljenja niste još

doprli do znanstvene faze, ma o čemu da se radi."

Brojenje i mjerenje osnova su za sva mjerljiva istraživanja, a susreću se u svim područjima i

djelatnostima ljudskog stvaralaštva: u proizvodnji, prometu, tokovima roba, kapitala, znanja (...) i

drugih odnosa među ljudima. Prema tome, predmet mjerenja su sva svojstva, stanja i odnosi. Jedino se intenzivno svojstvo ili kvaliteta ne može konzistentno mjeriti i brojčano izraziti.

Mjerenje je jedan od najvažnijih postupaka za prikupljanje, verifikaciju i analizu podataka. Rezultati

mjerenja su u pravilu, znanstveni podaci. Mjerenje se može definirati kao metodski postupak kojim se

uz pomoć nekog instrumenta utvrđuje brojčana vrijednost nekog ekstenzivnog svojstva. Ili, mjerenje je uspoređivanje dvije istovrsne veličine, tako da se utvrdi njihov omjer.

Da bi se dobili rezultati koji se mogu međusobno uspoređivati, potrebno je da jedna od dvije istovrsne veličine budu poznate. Takva se poznata veličina naziva mjerna jedinica. Prema tome,

osnovna pretpostavka za svako mjerenje je usvajanje mjerne jedinice. A što je, zapravo mjerna

jedinica? Mjerna jedinica je dogovorom utvrđena konstantna vrijednost fizikalne veličine, koja ima poseban naziv. Isto tako postavlja se pitanje: što znači mjeriti? Mjeriti znači odrediti koliko mjernih

jedinica sadrži neka veličina.

Preduvjet svakog mjerenja je usvajanje mjerne jedinice. Treba posebno naglasiti da se mjerenjem ne može ustanoviti točna, stvarna vrijednost fizikalne veličine, a veličina određena

mjerenjem naziva se izmjerena vrijednost. A što je to? Izmjerena vrijednost je vrijednost u granicama

točnosti koja se može ostvariti, s obzirom na primijenjeni postupak mjerenja, upotrebIjena sredstva i sposobnost mjeritelja.

Uz poznavanje mjerne jedinice u tehnici mjerenja bitno je poznavati i točnost mjerenja koja se

može ostvariti. Razlika između izmjerene vrijednosti i stvarne vrijednosti fizikalne veličine naziva se pogreška mjerenja (ili samo pogreška), a točnije rečeno to je apsolutna pogreška mjerenja. Prema

tome, apsolutna pogreška mjerenja je razlika između izmjerene vrijednosti i stvarne veličine.

Međutim, u praksi postoji relativna pogreška: relativna pogreška je omjer apsolutne pogreške i stvarne veličine, redovito izražene u postocima ili promilima.

U znanstvenoistraživačkom radu isključivo je u uporabi Međunarodni sustav mjernih jedinica (SI). Osnovna značajka tog sustava je potpuna koherentnost svih mjernih jedinica i činjenica da se za

svaku, u pravilu, upotrebljava samo jedna mjerna jedinica, a mogu se koristiti i decimalni iznosi svake

jedinice. Taj sustav obuhvaća mjerne jedinice za sve vrste djelatnosti i sva znanstvena područja i

znanstvene discipline, a posebno su primjenljive u prirodnim i tehničkim znanostima.

U Hrvatskoj se obvezno upotrebljavaju od 1. siječnja 1981. samo jedinice SI, ali je dopuštena

uporaba samo nekih jedinica izvan sustava, kada je to zakonom predviđeno.

SI je izgrađen od sedam osnovnih jedinica za sedam osnovnih fizikalnih veličina od kojih su prve tri općenite, a daljnje četiri jedinice su za određena područja. To je otvoren i fleksibilan sustav i postoji

mogućnost daljnjeg uvođenja novih osnovnih jedinica, ako se za to ukaže potreba.

Ovdje se navode samo neke fizikalne veličine i mjerne jedinice, kao npr.:

Naziv fizikalne jedinice Naziv mjerne jedinice 1) duljina (I) 1) metar (m)

2) masa (m) 2) kilogram (kg)

3) vrijeme (t) 3) sekunda (s) 4) električna struja (I) 4) amper (A)...

Međunarodni sustav mjernih jedinica (SI) se temelji na sedam osnovnih jedinica, i to: metar za

duljinu, kilogram za masu, sekunda za vrijeme, amper za jakost električne struje, kelvin za

termodinamičku temperaturu, kandela za intenzitet svjetlosti i mol za količinu tvari.

75

Nemoguća je primjena metode mjerenja bez odgovarajućih instrumenata ili pribora, a

instrument za mjerenje je svako sredstvo koje može poslužiti za utvrđivanje kvantitativnih osobina

veličina koje se mjere, U instrumente se mogu svrstati npr.: fizikalno-kemijski instrumenti (metar, vaga, voltmetar, Gajgerov brojač itd.), testovi u najširem smislu riječi (npr. psihološki testovi koji

služe za mjerenje znanja, stavova, interesa i brojnih drugih psiholoških osobina pojedinca i skupine) i

čovjek koji se javlja u procesu mjerenja kao najvažniji, najkompliciraniji, ali i kao najnezamjenljiviji instrument.

Osnovna obilježja mjernih instrumenata jesu:

●Osjetljivost. Mjerni instrument je osjetljiv ako može izmjeriti i najmanje razlike u veličini koje se mjere.

●Dosljednost. Mjerni je instrument dosljedan ako uzastopna mjerenja istih veličina na istom

instrumentu daju isti rezultat. ●Objektivnost. Mjerni instrument je objektivan ako rezultati mjerenja, koji se njime dobivaju,

ne ovise ni o instrumentu ni mjerniku, koji rezultat očitava, nego isključivo o veličini koja se izmjerila.

●Valjanost. Mjerni instrument je valjan ako zaista mjeri onu veličinu koja se želi rijime izmjeriti, a ne neku drugu.

Pri razmatranju osnovnih obilježja mjernih instrumenata treba imati na umu bitne razlike i

specifičnosti između fizikalnih mjernih instrumenata, testova i čovjeka kao mjernog instrumenta.

Metoda mjerenja, s obzirom na svoja osnovna obilježja i veliku primjenljivost u

znanstvenoistraživačkom radu, jedna je od najvažnijih znanstvenih metoda. Neki istraživači rezultate znanstvenog istraživanja cijene po tome koliko su oni posljedica uspješno izvedenih mjerenja. Ova se

metoda može djelotvorno kombinirati s drugim znanstvenim metodama.

4.2.28. Delfi metoda

Predviđanje i prognoziranje ima vrlo važno mjesto u znanstvenoistraživačkom radu. Gotovo se jednakomjerno primjenjuje u fundamentalnim (bazičnim, temeljnim, aplikativnim primijenjenim) i

razvojnim istraživanjima. U predviđanju i prognoziranju određenih pojava i fenomena nije uvijek

moguće rabiti kvantitativne znanstvene metode, pa se umjesto njih koriste kvalitativne, ponekada i

intuitivne metode. U skupinu ovih drugih metoda ubraja se i DELFI METODA (engl. Delphi Method ili Delphi Technique)

Smatra se da je Delfi metoda nastala 1953. godine kada su Olaf Helmer i Norma Dalkey koristili njenu prvu verziju pri istraživanju o mogućnostima obrane Sjedinjenih Američkih Država u

slučaju atomskog rata. Istraživanje je bilo tajno, a projekt se vodio pod šifrom "delfi". U istraživanju je

sudjelovalo sedam eksperata, specijalista za atomske ratove (...). Ta se metoda usavršavala u okviru

"Rand Corporation", gdje su uz spomenute istraživače sudjelovali i brojni drugi eksperti (npr. Theodor J. Gordon i N. Rescher). Istraživali su različita prognoziranja u ratne svrhe.

lako se Delfi metoda prvobitno najviše koristila za predviđanje budućih međunarodnih situacija i potencijalnih ratnih stanja, ona se ubrzo (već tridesetak godina) primjenjuje u prognoziranju

znanstvenotehničkog i znanstvenotehnološkog razvoja. Ona se vrlo uspješno primjenjuje kod

predviđanja brojnih ekonomskih fenomena kojih se budućnost ne može konzistentno predvidjeti. S obzirom na njene temeljne karakteristike, od svih intuitivnih metoda najviše se koristi u donošenju

strateških odluka razvoja nekih sustava, a posebice se koristi u teoriji optimizacije sustava.

Temeljna premisa Delfi metode je u tome da se ona temelji na pretpostavci i nužnosti primjene interdisciplinarnih znanosti, a vrlo često i multidisciplinarnih, transdisciplinarnih i pluridisciplinarnih

znanosti, u procesu donošenja strateških odluka. Ta se metoda sastoji u organiziranom i sustavnom

76

prikupljanju predviđanja tima eksperata, pa sukladno tome ona predstavlja metodologiju sustavne

primjene znanstvenog mišljenja u postupku donošenja važnih odluka o budućnosti različitih pojava i

različitih fenomena, značajnih za gospodarstvo države i njihova tijela, kreativne menedžere. Temeljna je logika Delfi metode da ona sustavnim korištenjem priznatih i afirmiranih eksperata omogućuje

simuliranje budućnosti, odnosno ona omogućuje, na osnovi mišljenja uglednih eksperata, specijalista

iz različitih znanstvenih područja i znanstvenih disciplina, prilično pouzdanu projekciju budućnosti, a koja služi kao osnova za donošenje perspektivnih odluka (...),

Da bi se shvatila bit Delfi metode i mogućnosti njene primjene u znanstvenoistraživačkom

radu, potrebno je koncizno elaborirati ove teme: 1) temeljne karakteristike Delfi metode,

2) postupak primjene Delfi metode,

3) prednosti Delfi metode, 4) nedostaci Delfi metode i

5) mogućnosti primjene Delfi metode u znanstvenoistraživačkom radu.

1. Temeljne karakteristike Delfi metode

Za Delfi metodu posebno su relevantne tri karakteristike:

1) Anonimnost eksperata.

Anonimnost eksperata sastoji se u tome što se tijekom provedbe postupka ekspertne ocjene prognozirane pojave i proučavanja predmeta istraživanja sudionici ekspertnog tima međusobno ne

poznaju. To, zapravo, znači da tijekom istraživanja aktivni sudionici, odnosno izabrani eksperti

međusobno, ni direktno ni indirektno, ne komuniciraju. Naime, s izabranim ekspertima, izravno i/ili

neizravno, komunicira nositelj projektnog zadatka (tj. glavni istraživač) u ime institucije koja organizirano i sustavno provodi, u pravilu, višedisciplinarno istraživanje. Takvom se anonimnosti

spriječava mogućnost međusobnih utjecaja sudionika ekspertnog tima i osigurava njihovo

individualno neovisno mišljenje. Svaki ekspert tima pojedinačno elaborira svoje mišljenje o određenom predviđanju i prognoziranju, a skupni zaključak donosi organizator istraživanja na osnovi

pojedinačnih ekspertnih mišljenja, ali suglasno pravilima i postupku Delfi metode. Tijekom

istraživanja, koje obavlja u više iteracija, eksperti mogu mijenjati svoja mišljenja, ali bez znanja drugih članova tima.

2) Iteracija i kontrolna interakcijska sprega. Da bi se dobili konzistentni rezultati istraživanja, odnosno u najvećoj mjeri usuglašeni odgovori

eksperata istraživačkog tima (tj. usuglašena pojedinačna mišljenja eksperata), potrebno je statistički

obrađene skupne odgovore prethodnih iteracija (tj. prethodnih rundi) vraćati istim članovima tima. Takav postupak omogućuje kontrolnu i interakcijsku spregu između pojedinih iteracija i aktivnu

suradnju između članova ekspertnog tima. Iteracije se rabe dotle dok se ne postigne najveća

konvergentnost odgovora svih članova ekspertnog tima o predmetu istraživanja. Treba posebno naglasiti da se mišljenje tima eksperata uvijek daje skupno u statističkom obliku, čime se osigurava

tijekom istraživanja potpuna anonimnost pojedinačnih ekspertnih mišljenja.

3) Statistički skupni odgovori.

Kako je već prethodno pojašnjeno, temeljna je karakteristika Delfi metode da se tijekom znanstvenog istraživanja mišljenja članova ekspertnog tima uvijek daju skupno u statističkom obliku, bez obzira na

broj iteracija, i to do trenutka kada se putem kontrolne interakcijske sprege postigne najveća

konvergentnost mišljenja svih članova ekspertnog tima. Takvi skupni odgovori jamče međusobnu anonimnost eksperata, odnosno njihovih mišljenja, a čime se izbjegava nepoželjan utjecaj bilo kojeg

eksperta, bez obzira na njegov autoritet, na ostale članove ekspertnog tima. Pojedinačna su mišljenja

poznata samo organizatorima, odnosno nositeljima znanstvenog istraživanja, koji su imenovani i

zaduženi od ovlaštenih upravljačkih tijela određenih institucija, organizacija, trgovačkih društava (...) za pripremanje donošenja strateških i/ili drugih odluka.

77

2. Postupak primjene delfi metode

Prilično je zahtjevan i kompliciran postupak primjene Delfi metode. Taj se postupak sastoji iz više međusobno povezanih faza:

1) Definiranje problema i predmeta istraživanja i postavljanje radne hipoteze. Kao i u svakom znanstvenom istraživanju, potrebno je konzistentno determiniranje problema i predmeta istraživanja te

postavljanja radne hipoteze. Time se stvara okvir i postavlja paradigma znanstvenog istraživanja, a bez

čega se ne mogu shvatiti svrha i ciljevi istraživanja, kao ni primjena Delti metode. Tu temeljnu zadaću

rješavaju organizatori i nositelji znanstvenog istraživanja (...).

2) Sastavljanje upitnika. Sukladno problemu i predmetu istraživanja i postavljenoj hipotezi u

upitniku se postavljaju pitanja relevantna za pripremanje donošenja odluka. Pitanja se trebaju definirati jasno, nedvosmisleno i kratko kako bi eksperti mogli dati što preciznije i određenije odgovore,

odnosno svoje mišljenje . Pitanja su formulirana tako da se na njih daju brojčani odgovori ili na drugi

način rangirani odgovori. Uz pitanja su, zapravo, dati i odgovori, a što ne znači da svaki ekspert ne može o svakom pitanju dati i pismeni odgovor, odnosno svoje opširnije mišljenje, štoviše, takva su

ekspertna mišljenja poželjna i uvijek su dobro došla.

Odgovori na postavljena pitanja uvijek su rangirani na odgovarajućoj ljestvici, kao npr. od 0 do 10, pri čemu 10 označava najviši stupanj samopouzdanja, 1 najmanji stupanj samopouzdanja, a 0

njegovo nepostojanje. To znači da svaki ekspert daje svoju osobnu procjenu pouzdanosti svakog

odgovora. Gradacije služe za izračunavanje vrijednosti dobivenih odgovora, a time se izbjegavaju brojne nepravilnosti, neodređenosti i nedorečenosti ispitanika koji nisu bili sigurni u svoje mišljenje o

nekom pitanju. Mogu se, međutim, koristiti i druge ljestvice, što ovisi o predmetu istraživanja, kao na

primjer:

sasvim suglasan - suglasan - nesuglasan - sasvim nesuglasan - ne mogu reći - nemam svoje

mišljenje

čvrsto se slažem - slažem se - ne slažem se - čvrsto se ne slažem - ne mogu reći - nemam svoj

stav

vrlo vjerojatno - vjerojatno - 50% : 50% - malo vjerojatno - vrlo malo vjerojatno - vrlo

nevjerojatno

vjerojatnost (0-100 % ljestvice) da će se navedeni događaj dogoditi do navedene godine:

vjerojatnost... % - komentar ispitanika

moja sigurnost u odgovaranju na to pitanje je 10 9 8 7 6 5 4 3 2 1 0

vrlo visok rizik (5) - visok rizik (4) - umjeren rizik (3) - niski rizik (2) - nepostojanje rizika (1)

izvrsno (5) - vrlo dobro (4) - dobro (3) - dovoljno (2) - nedovoljno (1)

izvrsno (5) - dobro (4) - povoljno (3) - beznačajno (2) - beskorisno (1)

procjenjujem sa 50 % vjerojatnoće da će se taj događaj ostvariti u sljedećim razdobljima:

1995.-2000., 2000.-2005., 2005.-2010., 2010- 2020., 2020.-2030., 2030.-2040.,

2040.-2050., 2050.-2075., 2075.- 2100., nikada.

Svaki stupanj gradacije ili rangiranja treba logično vrednovati, odnosno kvantificirati, kako bi

se odgovori ispitanika mogli statistički obrađivati (...).

3) Pripremanje informacija za ispitanike. U predviđanju budućnosti, često puta nije moguće

definirati sva pitanja (s odgovorima po nekom sustavu rangiranja) na koja će ispitanik, odnosno

izabrani eksperti moći dati primjerene odgovore bez određenih informacija o dotičnoj pojavi, događaju

i predmetu istraživanja. Stoga je za svako zahtjevnije i zamršenije pitanje potrebno pripremiti kratku i jasnu informaciju. Ako se, na primjer, želi predvidjeti razvoj kontejnerizacije u nekoj državi do 2010.,

2015. i 2025. godine, uz pitanje ekspertima treba dostaviti i kratku informaciju o sadašnjem i prošlom

stanju kontejnerizacije u dotičnoj državi, ali i državama iz okruženja, odnosno šireg i bližeg gravitacijskog područja, koje su po gospodarskom, prometnom i drugom potencijalu slične toj državi

78

(npr. ostvareni kontejnerski promet u 1975., 1980., 1985., 1990. i 1995. godine, ali i druge relevantne

informacije...). Takve su informacije vrlo dragocjene za ispitanike (...).

4) Formiranje ekspertnog tima. Sastavljanje ekspertnog tima riije jednostavan zadatak i lagan

posao. Prilikom formiranja ekspertnog tima treba voditi računa:

O izboru znanstvenog područja, odnosno znanstvene discipline: polja, grane i ogranka

znanosti. Izbor znanstvenog područja (...) izravno je određen problemom i predmetom istraživanja, te

postavljenom hipotezom. Većina predmeta istraživanja zahtijeva višedisciplinarni pristup, npr.

interdisciplinarni ili multidisciplinarni, što omogućuje prikupljanje najrazličitijih mišljenja, stavova i

spoznaja o predmetu istraživanja, a time se rezultati istraživanja približavaju objektivnoj stvarnosti. Tako bi, na primjer, u istraživanju nekog fenomena iz prometnog sustava, trebalo odabrati prometne

znanosti, kao interdisciplinarne znanosti, a u sklopu njih ove znanstvene discipline: tehnika prometa,

tehnologija prometa, organizacija prometa, ekonomika prometa i pravo prometa. Pri izboru znanstvenih područja i disciplina treba postići optimum, jer njihov preveliki ili premaleni broj i

dijapazon može implicirati i negativne posljedice primjene Delfi metode. Veličina lepeze znanstvenih

disciplina izravno određuje i veličinu ekspertnog tima. Zato pri izboru znanstvenih disciplina treba izabrati samo one koje jamče objektivnu mogućnost prikupljanja primjerenih rezultata istraživanja koji

su u izravnoj funkciji pripremanja kvalitetne i optimalne odluke.

O izboru pojedinih eksperata. Izabrane znanstvene discipline predstavljaju solidan okvir za

izbor pojedinih eksperata. Pojedini se eksperti biraju na osnovi njihove reputacije, odnosno njihovih

rezultata znanstveno- istraživačkog rada, koji su u znanosti, teoriji i praksi verificirani. Pri izboru pojedinog eksperta, u slučajevima kada za određenu znanstvenu disciplinu stoji na "raspolaganju" više

približno afirmiranih eksperata, prednost treba dati onome za kojega se objektivnom prosudbom

ocijeni da će izabrati korektniju alternativu od drugih pojedinaca-eksperata. U svakom slučaju treba izabrati one eksperte za koje se unaprijed može jamčiti da će dati najbolje prognoze, odnosno da će

svojim znanjima, sposobnostima, stavovima i mišljenjima na najbolji način dati svoj doprinos u

pripremanju donošenja određene odluke (...).

O veličini ekspertnog tima. U praktičnoj primjeni Delfi metode spoznalo se da je u većini

slučajeva optimalan ekspertni tim od 10 do 15 ekspertnih specijalista. Ekspertni tim ne bi smio biti niti

prevelik, a niti premalen. U slučajevima kada je predmet istraživanja izuzetno kompliciran i kada

sadrži više poslovnih događaja, odnosno područja istraživanja, kao npr.:

prognoza razvitka do 2050. godine ovih područja: prometa (i transporta), rast stanovništva, informatizacije, poljoprivrede, industrije, turizma (...) u Europskoj uniji (ili nekoj konkretnoj državi),

potrebno je za svako konkretno područje istraživanja formirati poseban tim eksperata (od 10 do 15

istaknutih specijalista). Pri tome treba težiti izboru "najboljih" eksperata, a to znači onih koji najbolje poznaju fenomen istraživanja.

Pri određivanju veličine ekspertnog tima treba imati na umu i činjenicu da postoji zavisnost

između broja eksperata u timu i prosječne greške ekspertnog tima (cf. grafikon 14).

79

Grafikon 14: Korelacija broja eksperata u timu i prosječne greške ekspertnog tima

Prosječne greške ekspertnog tima od 10 do 15 članova, ili točnije od 12 eksperata ostvaruje u prosjeku najmanje pogrešaka, a što potvrđuje krivulja na grafikonu.

Veličina ekspertnog tima zavisi i o odnosu između prosječnog stupnja pouzdanosti

pojedinačnog eksperta i njegove osobne korektnosti u predviđanju (cf. Grafikon 15). Imajući na umu tehnologiju provedbe Delfi metode može se ustvrditi da je povećanje broja eksperata u pozitivnoj

korelaciji s prosječnim stupnjem pouzdanosti pojedinačnog eksperta a što potvrđuje krivulja na

grafikonu. Ako je, međutim, veći broj eksperata a što potvrđuje krivulja na grafikonu. Ako je, međutim, veći broj eksperata angažiran u timu tada brojni indirektni činitelji mogu utjecati na

smanjenje praktične uporabljivosti Delfi metode. To, zapravo znači, ako se imaju na umu prosječne

pogreške ekspertnog tima i prosječni stupanj pouzdanosti pojedinačnog eksperta u takvom timu, kao i rezultati koji su tom metodom potvrđeni u praksi optimalan bi broj eksperata u timu trebao biti od 10

do 15 eksperata.

Grafikon 15: Korelacija prosječnog stupnja pouzdanosti pojedinačnog eksperat i njegove osobine

korektnosti u predviđanju

80

Kod formiranja ekspertnog tima treba imati na umu i druga relevantna

pitanja, kao što si na primjer:

● Povoljnost uvjeta rada eksperata. Organizator, odnosno nositelj projektnog zadatka treba

osigurati povoljne uvjete suradnje s pojedinim ekspertima. To zapravo znači da organizator

istraživanja sa svakim ekspertom treba dogovoriti uvjeta i oblike suradnje, te načine efikasnog komuniciranja (...).

● Planiranje vremena znanstvenog istraživanja. Kako su postupci primjene Delfi metode

prilično komplicirani, organizator treba precizno planirati potrebno vrijeme znanstvenoga istraživanja,

i to od trenutka definiranja problema i predmeta istraživanja pa sve do trenutka donošenja potrebnih odluka. Posebno treba voditi računa o vremenu potrebnom za svaku iteraciju, odnosno rundu

istraživanja. Ekspertima treba dati dovoljno vremena za individualno razmišljanje i formuliranje

vlastitih stavova, ali ih isto tako pravodobno treba informmirati o rezultatima prethodne runde (...). ● Oblikovanje skupnih ekspertnih odgovora. Skupni ekspertni odgovori moraju se temeljiti na

individualnim stavovima i uvjerenjima eksperata, odnosno njihovim znanjima utemeljenim na

činjenicama, jer valjanost donošenih odluka najizarnije zavisi od kvalitete odgovora pojedinih eksperata. Prema tome, nema kvalitetnih skupnih odgovora bez podobnih eksperata.

● Parcijalna popustljivost eksperata. Pri izboru pojedinih eksperata, koji će biti angažirani u

ekspertnom timu prema pravilima Delfi metode, treba dati prednost onim ekspertima koji su spremni prihvatiti arugmente većine eksperata i mijenjati svoje mišljenje, usuglašavajući ga s prosječnim

mišljenjem ekspertnog tima. Treba postići svjesnu dobrovoljnu i sustavnu suglasnost tima eksperata, a

što se ne može ostvariti bez parcijalne popustljivosti pojedinih eksperata (...).

●Organizacijska složenost postupaka, lako pri primjeni postupaka Delfi metode ne postoji

komunikacija između pojedinih članova ekspertnog tima, ona postoji između organizatora

znanstvenog istraživanja i svakog pojedinog eksperta. Ta se komunikacija može odvijati pomoću različitih medija, a najčešće pismeno ili izravnim razgovorom. Bez obzira na načine komuniciranja sve

poruke trebaju biti jasne, određene, nedvosmislene i korektne. Organizator istraživanja ne smije se

ponašati kao nadređeni, odnosno kao zločesti šef i kao najpametniji (...). On se mora ponašati tako kao da je ekspert uvijek u pravu (...). Stoga organizaciji primjene postupka Delfi metode treba posvetiti

posebnu pozornost, jer o njoj izravno ovisi uspjeh znanstvenog istraživanja (...).

5) Dostavljanje upitnika pojedinim ekspertima. Nakon prethodno

izvršenih priprema, organizator istraživanja dostavlja upitnike svakom pojedinom članu ekspertnog

tima. Upitniku, koji sadrži i odgovore (ali odgovori mogu biti i na posebnom papiru), prilaže se

informacija (cf. točku 3. ovoga dijela) i kratak instruktivni opis Delfi metode, problema i predmeta istraživanja, radne hipoteze te sa zadatkom i ulogom svakog eksperta u konkretnom istraživanju.

6) Aktivnost u sklopu prve iteracije istraživanja. Istraživanja prema pravilima Delfi metode provode se u više iteracija, odnosno rundi. Iz rezultata analize praktične

primjene Delfi metode proizlazi da se u većini slučajeva istraživanje provodi u više iteracija, a moguće

i više rundi. Postupak prve iteracije obuhvaća ove aktivnosti:

● Aktivnost organizatora istraživanja. Organizator sastavlja upitnik, početne informacije i

instrukcije ispitanicima i sve to dostavlja ekspertima istraživačkog tima, nakon aktivnosti eksperta

dobivene odgovore statistički obrađuje: za odgovore na svako pitanje izračuna prvo medijan, a zatim identificira donji i gornji kvartal. To pretpostavlja brojčane odgovore eksperta. Medijan ili prosječna

vrijednost odgovora eksperta na neko pitanje predstavlja onu vrijednost prognoze za koju je broj

eksperat čija je prognoza veća od te vrijednosti jednaka broju eksperata čija je prognoza manja od te vrijednosti. Donji kvartal predstavlja onu vrijednost prognoze za koju broj eksperta čije su prognoze

manje od te vrijednosti iznosi četvrtinu ukupnog broja eksperta. Gornji kvartal predstavlja onu

vrijednost prognoze za koju broj eksperata čije su prognoze veće od te vrijednosti iznosi četvrtinu

ukupnog broja eksperta. Medijan, donji i gornji kvartali su tri temeljna parametra koja predstavljaju statističku informaciju za svakog eksperta o odgovorima cijelog ekspertnog tima. Ta se informacija

81

dostavlja svakom članu ekspertnog tima, koji na taj način saznaje je li njegov odgovor ispod donjeg

kvartala, ili između donjeg i gornjeg kvartala, ili iznad gornjeg kvartala. Uz tu informaciju organizator

dostavlja svim ekspertima novi upitnik i traži nove argumente za ekstremne odgovore. Time su aktivnosti organizatora istraživanja završene u okviru prve

iteracije, odnosno prve runde.

● Aktivnost eksperata tima. Svaki član ekspertnog tima nakon primitka upitnika, informacija i

instrukcija organizatora i proučavanja te i druge dokumentacije i građe, priprema odgovore na

postavljena pitanja. Odgovore s argumentacijom i potrebnim obrazloženjima eksperti dostavljaju

organizatoru istraživanja. Eksperti s organizatorom mogu komunicirati pismeno, usmeno, telefonom, telefaksom, elektroničkom poštom (...). Dostavljanjem odgovora organizatoru istraživanja eksperti su

izvršili svoje aktivnosti u sklopu prve iteracije.

Aktivnosti u sklopu druge iteracije istraživanja. Aktivnosti organizatora i eksperata u sklopu druge iteracije istraživanja prema pravilima Delfi metode, više ili manje, identične su onima u sklopu prve

iteracije.

7) Aktivnosti u sklopu druge iteracije istraživanja. Aktivnosti

organizatora i eksperata u sklopu druge iteracije istraživanja prema pravilima Delfi metode, više ili

manje, identične su onima u sklopu prve iteracije.

● Aktivnosti organizatora istraživanja. Organizator dostavlja svim

članovima ekspertnog tima statističku informaciju o odgovorima eksperata u sklopu prve iteracije,

novi upitnik i instrukcije ispitanicima, tražeći od eksperata argumente za ekstremne odgovore. Posebno treba naglasiti da organizator u drugoj iteraciji istraživanja mora, prije slanja statističke

informacije i novog upitnika s potrebnim instrukcijama, prikupiti, srediti i obraditi argumente

eksperata čiji su odgovori ispod donjeg ili iznad gornjeg kvartala (tj. ekstremne odgovore), i to po

pojedinim pitanjima. To zapravo znači da organizator prvo mora riješiti pitanje ekstremnih odgovora s pojedinim ekspertima, pa tek onda tražiti od svih eksperata odgovore na pitanja u drugoj rundi. Samo

organizator zna koji su eksperti dali ekstremne odgovore. Organizator ne smije na bilo koji način

sugerirati i inzistirati na odgovorima eksperata. Nakon aktivnosti eksperata, organizator dobivene odgovore statistički obrađuje, kao i u prvoj iteraciji, pripremajući dokumentaciju za drugu rundu (ako

je potrebna).

● Aktivnosti eksperata tima. Nakon primitka dokumentacije (tj. statističke informacije o

odgovorima prve runde, upitnika i instrukcija za drugu rundu) i njenog proučavanja eksperti ponovno

daju odgovore na postavljena pitanja. Odgovori mogu biti identični onima iz prve runde, ali mogu biti

i drugačiji. Svoje odgovore na primjeren način eksperti dostavljaju organizatoru. Time su aktivnosti eksperata u sklopu druge iteracije praktički završeni.

8) Aktivnosti organizatora i eksperata u sklopu treće i daljnjih iteracija istraživanja. Aktivnosti organizatora i eksperata praktički se ponavljaju u daljnjim iteracijama: trećoj,

četvrtoj itd. Iteracije se rabe sve dok postoje ekstremni odgovori eksperata. Postupak primjene Delfi

metode praktički se završava kada se na postavljena pitanja dobiju odgovori srednje vrijednosti cijelog ekspertnog tima. Takvi odgovori predstavljaju solidnu osnovicu za

donošenje konačnih odluka i dokazivanje postavljene hipoteze.

* * *

82

Postupci primjene Delfi metode mogu se i shematski prikazati (cf. sheme 1 i 2).

83

84

3. Prednosti Delfi metode

Kao i svaka znanstvena metoda i Delfi metoda ima svoje prednosti i nedostatke u odnosu na druge takve metode.

Prednosti Delfi metode moguće je sustavno klasificirati: 1) Sustavnim pristupom omogućuje temeljna (tj. fundamentalna, bazična) i primijenjena (tj.

aplikativna) istraživanja i primjenu interdisciplinarnih, transdisciplinarnih, multidisciplinarnih i

pluridisciplinarnih znanosti. To znači da omogućuje organiziranu i sustavnu primjenu znanstveno

utemeljenih mišljenja u pripremanju strateških odluka. 2) Sustavnim postupkom osigurava objektivnu i preciznu dugoročnu prognozu neke pojave, koja će se

ostvariti s velikom vjerojatnošću, iako uvijek ne mora biti točna.

3) Rezultat znanstvenog istraživanja primjenom Delfi metode temelji se na usuglašenom znanstvenom mišljenju tima uglednih i afirmiranih eksperata, čija su znanja uvijek veća, konzistentnija i

pouzdanija od znanja svakog pojedinog eksperta.

4) Delfi metoda osigurava izučavanje predmeta istraživanja sa svih relevantnih motrišta, jer u timu eksperata aktivno sudjeluju specijalisti različitih struka, a što ovisi o problemu i predmetu

istraživanja, pri čemu svaki ekspert može snagom argumenata i znanstvenih činjenica obrazlagati

svoje mišljenje koje može odstupati od mišljenja ostalih članova ekspertnog tima.

5) Delfi metoda osigurava sustavno i organizirano usuglašavanje pojedinačnih prognoza i njihovu transformaciju u zajedničke prognoze, koje služe za pripremanje strateških odluka. To znači da ona

omogućava na osnovi kvalitetnih rezultata istraživanja, kvantitativne pokazatelje o prognoziranju

tretirane pojave (tj. određenog fenomena), koji su relevantni za donošenje strateških odluka. 6) Delfi metoda omogućava svakom članu ekspertnog tima da, nakon spoznajnih argumenata drugih

eksperata, korigira svoje prethodno mišljenje. Time se postupno, putem više iteracija između kojih

djeluje čvrsta interakcijska sprega, formira konačno zajedničko mišljenje koje predstavlja solidnu

osnovicu za donošenje strateških odluka. 7) Anonimnost pojedinačnih članova ekspertnog tima pozitivno utječe na pouzdanost rezultata

istraživanja, jer Delfi metoda onemogućuje negativne utjecaje jednog na druge članove tima

eksperata. Svaki ekspert tima može znanstvenim činjenicama braniti svoje mišljenje na koje izravno ne mogu utjecati tuđa znanstveno neutemeljena mišljenja, oratorsko iskustvo i vještina drugih

eksperata, mišljenje priznatih autoriteta, kao ni mišljenje većine.

8) Delfi metoda omogućuje relativno brzo, efikasno i ekonomično prikupljanje relevantnih spoznaja o predmetu istraživanja od kvalificiranih stručnjaka. Aktivnom sudioniku ekspertnog (tj. anketiranome

stručnjaku) treba mnogo manje vremena i napora da odgovori na kvalitetno postavljena pitanja nego

da napiše kvalitetan znanstveni članak.

9) Delfi metoda se može koristiti u znanstvenom istraživanju pojava i fenomena o kojima ne postoji dovoljno statističkih podataka na osnovi kojih bi se izvršilo proučavanje. To, zapravo, znači da je

ova metoda primjerenija u odnosu na druge kvantitativne metode u istraživanju fenomena za koje

nije moguće kvantificirati buduća predviđanja. 10) Postupak Delfi metode u znanstvenom istraživanju je u pravilu racionalniji, jer su troškovi

istraživanja manji u odnosu na troškove primjene drugih znanstvenih metoda koje zahtijevaju

istraživanja većeg broja eksperata.

4. Nedostaci Delfi metode

Delfi metoda, osim svojih prednosti u odnosu na druge metode istraživanja, ima i određenih

nedostataka, kao što su: 1) Predviđanja i pripremanja strateških odluka prema pravilima Delfi metode mogu u sebi imati

elemenata

subjektivizma i elitizma. Subjektivizam postoji u svim znanstvenim istraživanjima u kojima se pretežito rabe

kvalitativne metode. Kod primjene Delfi metode, subjektivizam predviđanja budućnosti određenih pojava i fenomena je neprijeporno moguć, jer se predviđanja obavljaju na osnovi i pod utjecajem individualnih

85

znanja, referenci, stavova i pogleda na dotičnu pojavu. Elitizam kod primjene Delfi metode može vrlo

negativno djelovati na objektivnost i kvalitetu prognoziranja i pripremanja strateških odluka o nekoj pojavi i

fenomenu. Opasnosti od elitizma svojstvene su svim društvenim sustavima i ideologijama. To, zapravo, znači da pojedini stručnjaci, kao članovi ekspertnog tima, odnosno predstavnici određenog društvenog sloja i

klase, prognozu nekog fenomena čine specifičnom projekcijom svoje društvene (klasne) svijesti o

budućnosti, iako je često povijest potvrđivala da je znanstvena svijest o budućnosti odstupala od realnih ostvarenja.

2) Postupak primjene Delfi metode krije u sebi opasnost od pozitivističkog pristupa budućnosti. U

projekciji dugoročnog razvitka nekih pojava, posebice onih pojava koje se predviđaju na osnovi kvalitativnih metoda, u

pravilu se pretpostavlja pozitivan razvitak postojećeg, pri čemu se ne uzimaju u obzir kvalitativne promjene

u proizvodnim snagama, proizvodnim i društvenim odnosima i njihovoj strukturi.

3) Vrlo se često primjenom Delfi metode prognozira vrijeme kada će se dogoditi neki događaj, a da se

pri tome ne izučava razvitak dotične pojave u cjelini i sa svih motrišta.

4) Prema pravilima Delfi metode organizatori istraživanja inzistiraju na kvantifikaciji ekspertnih

odgovora (tj. vrijednosnoj ocjeni određene pojave, tvrdnje, ocjene, stava...), onemogućujući time kvalitativno istraživanje,

a što u određenoj mjeri znači ograničenje primjene Delfi metode.

5) Ostali nedostaci Delfi metode. Organizatori istraživanja, koji su u praksi primjenjivali Delfi metodu,

spominju

i druge manje značajne nedostatke te metode, kao na primjer: (1) poteškoće pri sastavljanju optimalnog tima

eksperata, (2) postojanje parcijalne popustljivosti eksperata, (3) nestabilnost (promjenljivost) članova ekspertnog tima, (4) nejasnoća postavljenih pitanja i mogućnosti sugeriranja odgovora, (5) često se puta

vrijednost medijana prve runde ne mijenja do kraja istraživanja (...).

5. Mogućnosti primjene Delfi metode u znanstvenoistraživačkom radu

Delfi metoda je jedna od najobjektivnijih znanstvenih metoda koja se primjenjuje u

znanstvenoistraživačkom radu prigodom donošenja strateških odluka, iako ima svojih nedostataka. Omogućuje primjenu višedisciplinarnih znanosti, a uvažava ciljeve i interese različitih slojeva stanovništva,

vrlo velikog broja činitelja, kao i svih razina organiziranosti gospodarstva i društva. Može se primjenjivati u

kombinaciji s drugim znanstvenim metodama, posebice kod pripremanja strateških odluka i/ili prognoziranja različitih pojava i fenomena. Osobito se može koristiti kod pripremanja makrostrateških odluka, nacionalnog

i/ili višenacionalnog značenja.

Posebice se koristi Delfi metoda u znanstvenim istraživanjima u kojima se zahtijeva kvantifikacija

određenih subjektivnih varijabli. Ona se može koristiti, osim za pripremanje makrostrateških odluka koje se

odnose na velike ekonomske sustave, i za pripremanje u brojnim podsustavima državnog sustava, kao u:

obrambenom sustavu, političkom sustavu, prosvjetnom sustavu, socijalnom i zdravstvenom sustavu, znanstvenoistraživačkom sustavu (...).

Vrlo efikasno se može koristiti Delfi metoda i kod pripremanja makro i mikrostrateških odluka, kao na primjer, na razini županija, općina, poduzeća, odnosno trgovačkih društava, ili pojedinih sektora:

primarnog, sekundarnog, tercijarnog, kvartnog i kvintnog ili pojedinih djelatnosti: industrije, poljoprivrede,

rudarstva, građevinarstva, ugostiteljstva, prometa (...).

86

Sva tijela, institucije, trgovačka društva, bez obzira na njihovu veličinu i/ili razinu organizacije i ovlast,

koji namjeravaju pripremati strateške odluke Delfi metodom, trebaju istraživanja provesti i povjeriti

znanstvenim institucijama (tj. institutima i visokim učilištima), odnosno znanstvenoistraživačkim jezgrama.

4.2.29. Metoda mozaika

Metoda »mozaika« nije zapravo nikakva nova znanstvena metoda nego je to već od davnina ustaljen način pripremanja i objavljivanja znanstvenih i stručnih djela. Slično umjetniku koji od brojnih raznovrsnih

elemenata (kamenčića, boja i si.) stvara umjetničko djelo - mozaik, i znanstvenici na isti način, istom

metodologijom i tehnologijom pripremaju i objavljuju svoja djela. Takvom metodologijom i tehnologijom timovi znanstvenika stvaraju vrlo kvalitetna djela: enciklopedije, leksikone, znanstvene studije, rječnike,

udžbenike i druga brojna djela trajne vrijednosti. Tom se tehnologijom često služe i pojedini znanstvenici:

oni u dužem razdoblju pripremaju i objavljuju po opsegu manja djela; ona mogu predstavljati teze ili relativno samostalne fragmente opsežnijeg, kapitalnog djela, koje će se po načelu »mozaika« na kraju

sistematizirati u opsežno, kvalitetno novo djelo. Ono može sadržavati i nove do tada neobjavljene znanstvene

spoznaje.

Kada pojedinac primjenjuje metodu »mozaika«, on ima određene prednosti u odnosu na

metodologiju i tehnologiju pripremanja i objavljivanja opširnog djela u cjelini, istodobno. Te prednosti imaju

dvojako značenje: 1) jednostavnije se, brže i uz neusporedivo manje truda i napora može napisati i objaviti kraće po opsegu neko djelo (npr. znanstveni članak) nego mnogo opširnije djelo (npr. udžbenik) i 2) za

pripremu i objavljivanje opsežnog djela (npr. udžbenika opsega 400 tiskanih stranica) potreban je

kontinuirani rad od nekoliko godina s mnogo neizvjesnosti u kojima se javljaju brojni problemi i poteškoće,

bilo da su poslovnog, privatnog karaktera, ili problemi izdavača ili financijskih sredstava. Osim toga, svaki će znanstvenik, zahvaljujući, prije svega, svojem entuzijazmu i unutarnjim porivima smoći dovoljno

vremena, energije, financijskih sredstava i drugih relevantnih činitelja da pripremi i objavi npr. znanstveni

članak, dok su vrlo rijetki (ili zasigurno mnogo rjeđi) oni znanstvenici koji će sve poteškoće riješiti i ustrajati do objave opsežnijeg i kvalitetnijeg djela. To čine samo oni najuporniji, najvredniji, koji su spremni

znanstvenoistraživačkom radu podrediti sav svoj život, to su samo oni koji žive za znanost i koja im,

zapravo, znači njihov život.

4.2.30. Ostale znanstvene metode

U literaturi se susreće, osim u ovom djelu obrađenih znanstvenih metoda, više desetaka posebnih,

pomoćnih, dopunskih, izvedenih (iz drugih metoda) i sličnih metoda, koje se samo povremeno, u pravilu vrlo rijetko, primjenjuju u znanstvenim istraživanjima, ili se primjenjuju samo u nekim znanstvenim disciplinama

(tj. znanstvenim poljima, znanstvenim granama i znanstvenim ograncima). Primjera radi, prof. Žuga kada

obrazlaže Metodu kauzalne indukcije navodi i objašnjava ove metode: metodu slaganja, metodu razlike, kombiniranu metodu slaganja i razlike, metodu ostatka i metodu popravnih (zajedničkih) promjena. Isti je

autor u istom djelu obradio četrnaest "Posebnih znanstvenih metoda u planiranju poslovanja i upravljanja

proizvodnjom", i to: metodu usporedbe u parovima, sliku radnog dana, metodu sintetičkih standardnih

vremena, vrijednosnu analizu, metodu maksimalne mjesečne proizvodnje, metodu AON (metodu čvorova), metodu Precedence, konjunkturna ogledala, metodu mišljenja žirija rukovoditelja, metodu korijena trave,

metodu standardnih popravaka, metodu traženja i otklanjanja slabih mjesta na sredstvima za rad, metodu

retrospektivne kontrole i metodu kontrole kvalitete za proizvodnju bez grešaka i škarta. U ostale znanstvene metode mogu se ubrojiti i ove: metoda strateških igara, scenario metoda, Brainstorming

metoda (tzv. "Oluja mozgova"), Monte Carlo metoda, metoda kolektivnog generiranja ideja (tzv. "mozgovni

87

udar"), metoda troškova i koristi (tj. "Cost-benefit Analysis"), metoda troškovne učinkovitosti (tj. "Cost-

effectiveness Analysis")...

Prethodno nabrojane znanstvene metode, kao i one posebno nespomenute ostale znanstvene metode, nisu elaborirane u ovoj ediciji zbog njene namjene i ograničenog prostora.

5. POSTAVLJANJE HIPOTEZE

Pri razmatranju problematike o hipotezi, posebnu pozornost treba posvetiti ovim tematskim jedinicama: 1) pojmu i osnovnim pretpostavkama za postavljanje hipoteze, 2) provjeravanju hipoteze, 3)

vrstama hipoteza i 4) primjeni rješenja.

5.1. Pojam i osnove pretpostavke za postavljanje hipoteze

S obzirom na spoznajnu ulogu hipoteze, u suvremenoj metodologiji nailazi se na brojne definicije

pojma hipoteze, kao što su: "Hipoteza predstavlja ono što se predviđa", "Hipoteza gleda unaprijed",

"Hipoteza je pitanje tako postavljeno da se na njega može na određeni način dati i određen odgovor", "Hipoteza je teorija u koju istraživači nisu sigurni", "Hipoteza je neki teorijski stav ili zaključak, koji ima

određeni stupanj vjerojatnosti", "Hipoteza je više ili manje vjerojatna pretpostavka da postoji neka pojava

kao uzrok ili posljedica neke druge pojave", "Hipoteza je pretpostavka kojom se objašnjava utvrđena činjenica", "Hipoteza pruža rješenje problema zbog kojega su istraživanja poduzeta i može biti provjerena u

praksi", "Hipoteza pridonosi razvoju znanosti, jer je njezina funkcija da usmjeri istraživanja na pravilan

način među činjenicama".

U znanstvenoistraživačkom radu postavljanje hipoteze se javlja kao teorijsko-misaoni postupak koji

slijedi izravno nakon utvrđivanja određenih činjenica, radi objašnjenja ili proširenja tih činjenica ili

proširenja ili produbljenja spoznaja o tim činjenicama. U tom smislu hipoteza predstavlja teorijsko-misaone dopune nekih praznina u poznavanju određene pojave ili skupova (kompleksa) pojava čiji se dijelovi,

stajališta, ili neka druga obilježja već poznaju. Uzročno-posljedične veze i odnosi pojava, vrlo su često

predmet hipoteze.

Hipoteza kao osnovni teorijsko-misaoni korak od stare spoznaje ka novoj spoznaji predstavlja glavnu

i vodeću ideju u znanstvenoistraživačkom radu. Osnovna su tri izvora hipoteza, i to:

1) Nužnost proširenja spoznaje. U prirodi je ljudi da uvijek žele više stvari, bogatstva:

materijaliziranog i duhovnog znanja itd., nego što ih mogu pribaviti i steći. U tome im pomaže razvoj

znanosti, tehnike, tehnologije i drugih ljudskih aktivnosti. Postavlja se pitanje: kako zadovoljiti sve brojnije ljudske potrebe i želje u znanosti, gospodarstvu, društvenom životu općenito, posebice u kulturi, sportu.

Takve želje i potrebe nije moguće ostvariti bez novih spoznaja, a novih spoznaja nema bez znanstvenih

istraživanja, koja su besmislena bez odgovarajućih hipoteza. Prema tome, nema novih ili inoviranih znanja bez postavljanja i provjeravanja hipoteza.

2) Nužnost prevladavanja nedostataka već stečenih spoznaja U trenutku otkrivanja nedostataka već

stečenih spoznaja, potrebno je te spoznaje otkloniti, odnosno već stečene spoznaje usavršiti. Prva faza u

otklanjanju nedostataka stare spoznaje je postavljanje i provjeravanje hipoteze o novoj spoznaji. Hipoteze se neizbježno postavljaju u ovim slučajevima:

●Znanstveno neobjašnjene ili nedovoljno objašnjene pojave, događaji i ponašanja ljudi, stalan su

izvor brojnih hipoteza o njihovim mogućim uzrocima i posljedicama. ●Kada se istraživač susreće s novom i nepoznatom činjenicom, odnosno pojavom u nekom području

ljudske spoznaje, neizbježno postavlja hipotezu.

88

●Proturječnosti između starih spoznaja, odnosno starih teorija i starih zakona o nekoj pojavi i

novootkrivenih pojava ili činjenica o istoj pojavi, izvor su brojnih i za znanost vrlo važnih hipoteza.

●Brojne se hipoteze postavljaju zbog teorijskog i praktičnog provjeravanja ranije postavljenih teorija i zakona, ali na temelju novih činjenica.

3)Potreba stalnog provjeravanja aktualnosti stečenih spoznaja. Velik broj hipoteza potječe iz potrebe

stalnog provjeravanja i ranije postavljenih teorija i zakona na osnovi novih činjenica. Stalno provjeravanje stečenih znanja potrebno je u svim znanstvenim područjima, poljima, granama ograncima znanosti, u nekima

više a u nekima manje, a što vrijedi i za društvene i humanističke znanosti.

Prema Žuveli, postavljanje hipoteze je pokušaj rješenja, odnosno probno rješenje uočenog problema. To je postavljanje prethodne pretpostavke ili teorije za koju se u početku misli da može riješiti uočeni

problem. Najprije se postavlja privremena (preliminarna) hipoteza koja će se kasnije dopuniti ili precizirati,

ili se kod vrlo složenih problema bira najbolja od više hipoteza (radna hipoteza). Njezina se istinitost mora provjeriti određenim činjenicama, opažanjem, eksperimentom ili drugim misaonim postupcima. Nakon

postavljanja hipoteze pristupa se njezinom misaonom razmatranju da bi se mogla valjano formulirati.

U postavljanju hipoteze nameće se pitanje: koja je hipoteza dobra, odnosno valjana? Dobra ili

valjana je samo ona hipoteza koja je adekvatna predmetu istraživanja, a adekvatna je ona hipoteza koja je

provjerljiva i potvrdljiva određenim teorijsko-praktičnim postupkom. U postavljanju adekvatne hipoteze

javljaju se brojne poteškoće a najčešće su to ove: 1) Nedovoljno i netemeljito poznavanje pojave za koju se postavlja hipoteza.

2) Teorijsko nepoznavanje okvira s čijeg se stajališta hipoteza postavlja.

3) Nedostatak teorijskog znanja, nesposobnost istraživača zbog neiskustva i nedostatka inventivnosti u postavljanju dobre hipoteze.

4) Neadekvatno kvantificiranje hipoteze: hipoteza može biti suviše općenita ili preširoka, odnosno

specijalistička ili preuska.

5) Nepoznavanje metoda, tehnike i tehnologije postavljanja i provjeravanja adekvatne hipoteze.

Da bi se nadvladale poteškoće u postavljanju dobre hipoteze, potrebno je pridržavati se određenih

pravila, i to: 1) Hipoteza se mora odnositi na sam predmet istraživanja.

2) Hipoteza mora predstavljati znanstveno i teorijski fundiranu pretpostavku spoznajno značajnog

odgovora za znanost, aktualno pitanje. 3) Hipoteza mora biti dovoljno konkretna i precizno formulirana.

4) Hipoteza koja se odnosi na cijelo područje (tzv. teorijska hipoteza) mora biti dovoljno općenita. U

suprotnom slučaju ona je preuska.

5) Hipoteza mora biti pojmovno i jezično što jasnija i što preciznije formulirana. 6) Empirijska hipoteza mora imati određene empirijske referencije: mora se temeljiti na određenim

empirijskim podacima i činjenicama.

7) Dobra hipoteza mora biti teorijski i praktično provjerljiva. 8) Hipoteza se treba temeljiti na znanstvenoj teoriji onog znanstvenog područja ili discipline koja

obuhvaća pojavu na koju se hipoteza odnosi.

Osnovne pretpostavke za valjanu hipotezu jesu:

1) Relevantnost. Hipoteza mora omogućiti rješenje osnovnog problema istraživanja, a ne nekog drugog.

2) Provjerljivost. Misaonim postupcima, znanstvenim činjenicama ili iskustvom potrebno je potvrditi, odnosno dokazati ili opovrgnuti hipotezu ili neku od njenih konsekvencija.

3) Kompatibilnost. Hipoteza se mora što bolje usuglasiti s drugim već provjerenim i prihvaćenim

hipotezama. Odbacuju se one hipoteze koje proturječe temeljnim znanjima i uvjerenjima, jer hipoteza ne smije biti apsurdna.

4) Plodnost. Hipoteza treba biti što plodnija. Ona mora biti usmjerena objašnjavanju što više pojava.

5) Jednostavnost. U formulaciji hipoteze treba težiti da ona bude što jednostavnija, razumljivija,

prihvatljivija. U slučaju postojanja više sličnih hipoteza o istom problemu i predmetu istraživanja,

89

prednost se daje onoj jednostavnijoj, jer hipoteza mora biti jasna a ne dvosmislena, ona mora biti

maksimalno specificirana a ne (pre)općenita!

Logičari smatraju da se utemeljenost hipoteze zasniva na ovim kriterijima: 1) Utemeljena je ona hipoteza koja strogo logičko-teorijski proizlazi iz važećih logičkih i znanstvenih

načela, zakona i teorema onog znanstvenog područja ili discipline u okviru koje se hipoteza

postavlja.

2) Logički opravdana hipoteza je ona koja se slaže, a ne negira činjenične stavove utvrđene istinitosti. 3) Utemeljena je hipoteza kojom se potpunije i sigurnije rješava nastala proturječnost između starih

shvaćanja i novootkrivenih činjenica.

4) Logički je opravdarija ona hipoteza koja ima veći stupanj logičke vjerojatnoće. 5) Logički je utemeljena hipoteza koja objašnjava ranije neobjašnjenu pojavu.

6) Logički je opravdana ona hipoteza koja omogućuje predviđanje pojava, događaja ili ponašanja.

U postavljanju znanstvenih hipoteza važnu ulogu igraju analogija i komparativna analiza. Brojne

postavke u teoriji i praksi osnivaju se na pretpostavkama koje se temelje na analogijama. Nepoznate ili nove

pojave pokušavaju se protumačiti na osnovi spoznaja, teorija i zakona koji vrijede za slične poznate pojave.

Za postavljanje hipoteze analogija je jedan od najvažnijih izvora, iako ona ne rezultira sigurnim zaključcima.

5.2. Provjeravanje hipoteze

Tijekom znanstvenog istraživanja postavljena se hipoteza mora razraditi, a može se modificirati ili zamijeniti.

Razrada hipoteze sastoji se u klasifikaciji i specifikaciji temeljne hipoteze. To posebno vrijedi za one

hipoteze koje više ili manje predstavljaju opće stavove u projektu znanstvenog istraživanja.

Modificiranje hipoteze sastoji se u bilo kakvoj, manjoj ili većoj, promjeni temeljne i specijalne

hipoteze do koje se došlo tijekom znanstvenog istraživanja. Vrlo se često modificiraju radne i adhoc hipoteze.

Zamjena hipoteze se čini u onom slučaju kada se tijekom istraživanja utvrdi da je polazna hipoteza pogrešna, neadekvatna predmetu istraživanja i da daljnja istraživanja ne bi riješila osnovni problem

istraživanja.

Svaka se postavljena hipoteza treba provjeriti. Hipotezu se provjerava teorijski ili praktično na temelju procjene spoznajne vrijednosti hipoteze. Provjera

hipoteze se sastoji u utvrđivanju spoznajne vrijednosti stavova hipoteze. Provjeravanjem hipoteze treba se

verificirati i dokazati istinitost ili neistinitost hipoteze. Provjeravanje se čini teorijski (misaonom djelatnošću) zaključivanjem ili praktičnom djelatnošću, empirijski.

Provjeravanje hipoteze sastoji se u tome da se istraže i pronađu sva moguća rješenja, činjenice i

argumenti koji će oboriti postavljenu hipotezu: ako ona tim pokušajima odoli, znači da je istinita, a ako ona tako ne može biti dokazana, ona se obara i zamjenjuje drugom hipotezom. Potvrđena hipoteza treba biti i

aksiomatski provjerena, tj. ona treba biti logično uključena i povezana u sustav postojećeg znanja i ne može

proturječiti fundamentalnim znanjima i drugim spoznajama i uvjerenjima. Ona može odbaciti (opovrgnuti) neku staru hipotezu novim znanstvenim činjenicama, teorijama i zakonima.

90

Provjerena ili verificirana hipoteza istodobno znači rješenje znanstvenog problema i time se

postupak znanstvenog istraživanja završava. Rješenje znanstvenog problema stvara se u pisanom obliku i

sintetički obrađuje kao generalni zaključak i poseban izvještaj.

Važno je spomenuti da se u postupku provjeravanja hipoteze, bez obzira na koji se način čini to

provjeravanje, hipoteza može biti: 1) Potvrđena u većoj ili manjoj mjeri. Takva se hipoteza u određenom stupnju, više ili manje potvrđuje

u praksi.

2) Demantirana u većoj mjeri. Takva se hipoteza mora modificirati, promijeniti ili zamijeniti

adekvatnijom hipotezom. 3) Napokon opovrgnuta, u određenom spoznajnom postupku. Takva se hipoteza mora odbaciti ili

zamijeniti drugom hipotezom, a najčešće hipotezom suprotnog značenja.

4) Zaključno potvrđena kao točna. Takva se hipoteza kvalificira kao znanstvena spoznaja, znanstvena teorija ili znanstveni zakon.

Provjerene ili verificirane hipoteze imaju važnu, a vrlo često i odlučujuću ulogu u znanstvenom predviđanju i u znanstvenom otkriću.

5.3. Vrste hipoteze

U literaturi o metodologiji spominju se brojne vrste hipoteza, kao na primjer: 1) teorijske hipoteze, 2) realne, odnosno empirijske, praktične hipoteze, 3) fiktivne hipoteze, 4) jednostavno-

implikacijske hipoteze, 5) induktivne hipoteze, 6) reduktivne hipoteze, 7) deduktivne hipoteze, 8) statističke

hipoteze, 9) moguće hipoteze, 10) vjerojatne hipoteze, 11) slučajne hipoteze, 12) nulte hipoteze ili hipoteze nulte neizvjesnosti, 13) generalne ili opće hipoteze, 14) posebne hipoteze, 15) pojedinačne hipoteze, 16)

hipoteze empirijske jednoobraznosti, 17) hipoteze statističke generalizacije, 18) hipoteza idealnih tipova, 19)

hipoteze relacijskih analitičkih varijabli, 20) hipoteze ad hoc, 21) radna hipoteza, 22) pomoćna hipoteza, 23)

znanstvena hipoteza, 24) plodna hipoteza, 25) prazna hipoteza, 26) preliminarna hipoteza.

U nastavku se koncizno elaboriraju samo najvažnije vrste hipoteza, i to:

1) kvalitativna, 2) kvantitativna ili statistička, 3) kauzalna ili uzročna, 4) opća, 5) posebna, 6) pojedinačna,

7) radna hipoteza, 8) znanstvena hipoteza, 9) hipoteza ad hoc, 10) pomoćna hipoteza, 11) preliminarna

hipoteza, 12) fiktivna hipoteza, 13) prazna hipoteza i 14) plodna hipoteza.

1. Kvalitativna hipoteza

Kvalitativna ili kvalifikacijska hipoteza je takva hipoteza kojom se želi i nastoji dokazati da neka

pojava sadrži određen atribut, a što znači da ulazi u određeni red pojava. Na primjer: postavljena je

kvalitativna hipoteza za definiranje istraživanja stavova, kako bi se utvrdilo koja su sve ponašanja uvjetovana stavovima. Takvom se postavljenom hipotezom dolazi samo do deskripcija i klasifikacija, ali ne i do

uzročnih odnosa, ni kvantifikacija tih odnosa.

2. Kvantitativna ili statistička hipoteza

Kvantitativna ili statistička hipoteza je takva hipoteza u kojoj se pretpostavljaju određeni brojčani odnosi. Takva je hipoteza utemeljena na statističkoj metodi, a podrazumijeva stav o određenoj statističkoj

vrijednosti neke varijable odnosno nekog općeg pojma o raspodjeljenosti nekog obilježja ili određene pojave

u nekom skupu pojava ili klasi pojave. Matematički se statistička hipoteza definira kao skup neproturječnih

91

stavova o rasporedu neke n-mjerne veličine Xi, X2, ..., Xn u određenom polju događaja ili pojava. Na

primjer: postavljena je kvantitativna hipoteza da će u poduzeću Luka Rijeka u 1996. godini biti povećan

ukupan promet za 25 % u odnosu na promet u 1995. godini.

3. Kauzalna ili uzročna hipoteza

Kauzalna ili uzročna hipoteza je takva hipoteza u kojoj se pretpostavlja određena povezanost između

dva ili više obilježja, odnosno dvije ili više varijabli koje su okosnica predmeta istraživanja. Na primjer: postavljena je uzročna hipoteza da dobri uvjeti rada u poduzeću "Transadria" Rijeka utječu na povećanje

zadovoljstva radnika u tom poduzeću. U toj se hipotezi pretpostavlja pozitivan uzročni odnos. Ali,

postavljena je uzročna hipoteza da loši odnosi u menadžmentu poduzeća Luka Rijeka utječu na smanjenje i prometa i zadovoljstva radnika u tom poduzeću. U toj se hipotezi pretpostavlja negativni, uzročni odnos.

Međutim, tijekom istraživanja dokazat će se ili opovrgnuti pretpostavka o takvim uzročnim odnosima, te

koliki je stupanj povezanosti navedenih pojava.

4. Opća hipoteza

Opća hipoteza je takva hipoteza u kojoj se pretpostavkom predod- ređuje određen opći predmet ili

opća pojava. Na primjer: postavlja se opća hipoteza da je uzrok smanjenja prometa u riječkoj luci

nekvalitetna organizacija rada i upravljanja. Takva hipoteza postavlja prvi putokaz u istraživanju problema smanjenja prometa, ona samo usmjerava istraživače u pogledu prikupljanja podataka i informacija.

5. Posebna hipoteza

Posebna hipoteza je takva hipoteza u kojoj se pretpostavkom predodređuje neki poseban predmet ili

posebno predmetno obilježje, ili posebna pojava. Na primjer: postavlja se posebna hipoteza da je uzrok smanjenja prometa u riječkoj luci nekvalitetna organizacija top menadžmenta.

Takva hipoteza približava istraživače predmetu istraživanja i omogućuje im segmentarno sagledavanje

problema istraživanja. Tako formulirane hipoteze mogu se nazvati i operativnim hipotezama jer usmjeravaju istraživanje određenim smjernicama.

6. Pojedinačna hipoteza

Pojedinačna hipoteza je ona hipoteza u kojoj se pretpostavkom predodređuje individualan predmet,

odnosno pojedinačna pojava ili pojedinačno određeno obilježje individualne pojave. Na primjer: postavlja se pojedinačna hipoteza da je uzrok smanjenja prometa u riječkoj luci nekvalitetna organizacija glavnog

menadžera ili neodgovornost glavnog direktora.

7. Radna hipoteza

Radna hipoteza je pretpostavka za koju su istraživači uvjereni da će u istraživanju biti korisna, odnosno koja u znanstvenom istraživanju igra određenu spoznajnu ulogu, bar samo u određenoj fazi

istraživanja. Naime, često se u znanstvenoistraživačkom radu događaju slučajevi da nije moguće zbog

različitih poteškoća postaviti valjanu (ili dobru) hipotezu, posebno u slučajevima kada je predmet istraživanja vrlo složen, onda se postavlja neka hipoteza (radna) koja predstavlja najbolju osnovu za

istraživanje. Takva se hipoteza tijekom znanstvenog istraživanja modificira ili pak zamijeni novom,

valjanom hipotezom.

92

8. Znanstvena hipoteza

Znanstvena hipoteza je spoznajna pretpostavka koja se temelji na dovoljnom broju osnovanih razloga

znanstvenih spoznaja. Primjer znanstvene hipoteze je Galilejeva pretpostavka da je atmosferski tlak uzrok penjanja i spuštanja živinog stupca u cijevi, što je kasnije dokazano i praktično potvrđeno. Znanstvene

hipoteze predstavljaju i sva znanstvena predviđanja u, na primjer, prometnoj djelatnosti, odnosno tehnologiji

prometa, npr. pretpostavka o porastu kontejnerizacije u pomorskom prometu ili pretpostavka o izgradnji tri robnotransportna centra u Hrvatskoj do 2010. godine (!?).

9. Hipoteza ad hoc Hipoteza ad hoc je provizorna hipoteza koja jednostavno "padne na pamet" u znanstvenom

istraživanju. Takva hipoteza najčešće nema logičkog temelja. Primjer hipoteze ad hoc je pretpostavka da će

od upisanih poslijediplomanada na poslijediplomski znanstveni studij Menadžment, koji organizira Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, u nastavnoj 1998./99. godini, stupanj magistra ekonomskih znanosti

steći 55 %.

10. Pomoćna hipoteza

Pomoćna hipoteza je takva hipoteza kojom se mijenja, dopunjava ili popravlja ona hipoteza koja se

pokaže neadekvatnom u znanstvenom istraživanju. Takva je i svaka druga hipoteza, koja ranije postavljenoj hipotezi pomaže da bi se objasnila neka pojava. Primjer takve hipoteze jesu liječničke dijagnoze o

određenom oboljenju. Tako se hipoteza o oboljenju od gripe dopunjuje hipotezom o virusnoj upali pluća.

11. Preliminarna hipoteza

Preliminarna hipoteza je nedovoljno određena i općenita hipoteza za koju se zna da nije valjana i dovoljna. Takva se hipoteza tijekom istraživanja popravlja ili dopunjuje.

12. Fiktivna hipoteza

U znanstvenom istraživanju ponekad je potrebno postavljati fiktivne, odnosno nerealne hipoteze. To

su hipoteze za koje istraživači smatraju da su neistinite. U objašnjavanju nekih pojava ponekad se istraživači služe izmišljenim primjerima jer su oni jednostavniji i objašnjavaju bit pojma.

13. Prazna hipoteza Prazna hipoteza je takva hipoteza koja se ne može provjeriti, makar se kasnije ustanovilo da je bila

točna. Takav je primjer heliocentrična hipoteza, koja je izrečena u antici, a nije se na tadašnjem stupnju

razvoja znanosti mogla provjeriti iako se kasnije dokazala njena točnost.

14. Plodna hipoteza

Plodna hipoteza je takva hipoteza koja se može provjeriti. Ona je usmjeravala istraživanja i pridonosila upoznavanju pojava, makar se ustanovilo da je i sama netočna. Takvi su primjeri ranije mistične

pretpostavke hipoteza o kretanjima nebeskih tijela, koje su bile netočne, ali i plodne jer su potakle na

istraživanja.

5.4. Primjena rješenja

Praktična primjena dobivenog rješenja je krajnji cilj gotovo svakog znanstvenog istraživanja.

Dobivena rješenja trebaju dati doprinos, izravno ili neizravno, u bližoj ili daljnjoj budućnosti, povećanju

93

riznice znanstvenih spoznaja koje služe većem zadovoljavanju ljudskih potreba. Osim rješenja koja se mogu

praktično primjenjivati, postoje i teorijska rješenja koja se ne mogu primijeniti u praksi, a znatno pridonose

proširenju znanstvenih spoznaja.

6. UPUTSTVO ZA IZRADU SEMINARSKOG RADA NA ZNANSTVENOM

MAGISTARSKOM I DOKTORSKOM STUDIJU

SVEUČILIŠTE/UNIVERZITET „VITEZ“ VITEZ

UPUTSTVO PRIREDIO : Rektor, prof.dr NIKOLA GRABOVAC

Dana, 20.II.2012 godine

U P U T S T V O

ZA IZRADU SEMINARSKOG RADA NA ZNANSTVENOM MAGISTARSKOM I DOKTORSKOM STUDIJU

SADRŽAJ: 1. UVOD ..............................................................................................................................................3

2. POJAM SEMINARSKOG RADA ..................................................................................................3

3. SVRHA I CILJEVI IZRADE SEMINARSKOG RADA ................................................................4

4. IZBOR TEME (NASLOVNA) SEMINARSKOG RADA..............................................................5

5. POSTAVLJANJE HIPOTEZE ........................................................................................................5

6. BITNI ELEMENTI SEMINARSKOG RADA ...............................................................................7

7. PRIMJERI ZA TEHNIČKU OBRADU.........................................................................................11

7.1. Korice seminarskog rada

Sadržaj (primjer za sve fakultete)...................................................................11

7.2. Potkorice ili unutarnja stranica seminarskog rada


7.3. Struktura ili kompozicija seminarskog rada –

Sadržaj (primjer za sve fakultete)..................................................................13

7.4.Struktura ili kompozicija seminarskog rada –


7.5.Struktura ili kompoziciija seminarskog rada –

Sadržaj ( primjer za Fakultet pravnih nauka)................................................15


Sadržaj (primjer za Fakultet poslovne informatike).......................................16


Sadržaj (primjer za Fakultet zdravstvene njege) ...........................................18

8. OBIM SEMINARSKOG RADA ..................................................................................................19

9. PREDAJA RADA I ODBRANA SEMINARSKOG RADA ........................................................19

10. OCJENJIVANJE SEMINARSKOG RADA (BODOVANJE) ...................................................20

11. METODOLOGIJA ZNANSTVENOG (NAUČNOG) ISTRAŽIVANJA...................................20

12. PISANJE SEMINARSKOG RADA............................................................................................22

12. 1. Pisanje teksta ...............................................................................................................22

94

12. 2. Priprema ilustracija .....................................................................................................23

12. 3. Obilježavanje stranica .................................................................................................23

12. 4. Popis korištene literature (bibliografija) .....................................................................24

12. 5. Lektura..........................................................................................................................24

12. 6. Stil pisanja ...................................................................................................................24

12. 7. Izbor jezika ...................................................................................................................24

12. 8. Citiranje literature .......................................................................................................24

12. 9. Fusnote ........................................................................................................................25

12.10. Ilustracije ....................................................................................................................26

12.11. Veličina slova i margine .............................................................................................26

95

1. UVOD

Pri koncipiranju i izradi ovog Uputstva za izradu seminarskog rada na znanstvenom

magistarskom i doktorskom studiju u cijelosti su korišteni dijelovi iz knjige prof.dr Ratka Zelenike

„Pisana djelana poslijediplomskim znanstvenim magistarskim studijima“ , knjiga šesta, Rijeka,

2011 godine,str.63-93.

Uvaženi profesor predaje na našem Sveučilištu/Univerzitetu „Vitez“ Vitez na magistarskom

i doktorskom studiju. Za detaljnije informacije o seminarskim radovima potrebno je koristiti

navedenu knjigu a koja se može naći u našoj biblioteci.

Ovo Uputstvo se nadograđuje na Uputstvo za izradu seminarskog rada na prvom (I) ciklusu

studiranja. Studenti koji nisu završili naš studij prvog ciklusa i nisu dovoljno upoznati sa pisanjem i

metodologijom izrade seminarskih radova preporučuje se da prvo prouče izradu

seminarskog rada na prvom ciklusu koji se može naći na našoj web stranici pod:Uputstva a da

nakon toga prouče ovo Uputstvo koje se obvezno primjenjuje pri pisanju seminarskog rada na

znanstvenom magistarskom studiju (studij II ciklusa) i na doktorskom studiju (studij III ciklusa).

Sa metodološkog aspekta i tehnologije rada na seminarskom radu na znanstvenom

magistarskom studiju je istovjetan na doktorskom studiju. Razlika je u kvaliteti izrade pri čemu

kvalitete seminarskog rada na doktorskom studiju mora biti veći nego na znanstvenom

magistarskom studiju. Ako bi rangirali izrade seminarskog rada on bi trebao imati sljedeće

proporcije: 50% na III ili IV godini studija na prvom (I) ciklusu na prema 75% na znanstvenom

magistarskom (II) ciklusu studiranja i naspram 100% na doktorskom studiju (III) ciklus studiranja.

2. POJAM SEMINARSKOG RADA

Magistranti na svim znanstvenim magistarskim studijama svih znanstvenih područja:

prirodnim i tehničkim znanostima, biomedicine i zdravstva, biotehničkih, društvenih i

humanističkih znanosti obvezno kreiraju, koncipiraju i pišu seminarske radove iz svih predmeta

studija. Takvi radovi mnogo su zahtjevniji od seminarskih radova na prvom ciklusu studija.

Doktoranti na doktorskom studiju pišu seminarske radove u skaldu sa Nastavnim planom i

programom na III ciklusu – doktorskom studiju. Oni pišu seminarski rad iz dva obvezna predmeta.

Posebno pišu četiri seminarska rada koji moraju biti usko povezani sa temom doktorske disertacije.

Razlika između seminarskih radova na znanstvenom magistarskom studiju i seminarskih

radova na doktorskom studiju ogleda se ne u formi i sadržaju nego u znatno večem kvalitetu

seminarskih radova na doktorskom studiju.

Na osnovi misije, zahtjevnosti i važnosti seminarskih radova na postdiplomskim

znanstvenim magistarskim studijama nudi se nova definicija pojma takvoga stručnoga rada:

Seminarski radovi na postdiplomskim znanstvenim studijama i doktorskim studijama

jesustručna djela visoke razine zahtjevnosti znanstvenih, znanstvenostručnih, istraživačkih,

metodoloških, tehničkih, intelektualnih i inih referencija koje magistranti i doktoranti

kreiraju, koncipiraju i pišu tijekom studiranja pod vodstvo mentora, sukladno

poslijediplomskim znanstvenim nastavnim programima određenih predmeta, i u kojima na

osnovi rezultata znanstvenoga istraživanja, a prema temeljnim pravilima metodologije i

tehnologije znanstvenoga istraživanja, opisuju, obrazlažu, elaboriraju, predstavljaju...

poznate, nove, i/ili inovirane spoznaje, činjenice, modele... o objektivnim, realnim, aktualnim,

stohastičkim, hipotetičkim... problemima i fenomenima u primarnim, sekundarnim,

96

tercijalnim, kvartarnim i kvantarnim djelatnostima, a koje u rješavanju zahtjeva opća i

specijalistička znanja, saznanja, vještine i kompetencije s ciljem proširivanja i produbljivanja

znanja, saznanja, vještina... znanstvenoga,

znanstvenoistraživačkoga i specijalističkoga osposobljavanja, stjecanja novih i/ili

inoviranih znanstvenih kompetencija, stvaranja intelektualnih pretpostavki za daljnje

osposobljavanje, znanstveno usavršavanje i znanstveno opismenjivanje te kreiranje,

dizajniranje, operacionaliziranje, upravljanje i kontroliranje složenih, zahtjevnih,

sofisticiranih, odgovornih, menadžerskih i različitih intelektualnih zadataka i poslova u

primarnim, sekundarnim, tercijalnim, kvartarnim i kvintarnim djelatnostima.

Magistranti i doktoranti u seminarskim radovima, koji moraju biti individualni seminarski

radovi, elaboriraju određenu temu koju sami izaberu ili koju im predloži mentor kao nositelj

određenoga predmeta.

3. SVRHA I CILJEVI IZRADE SEMINARSKOG RADA

Temeljan svrha i ciljevi izrade seminarskoga rada jesu u tome da se studenti potpunije,

opsežnije i dublje upoznaju s aktualnim problemima i fenomenima određene znanstvene grane u

okviru nastavnog programa i da se znanstveno osposobljavaju, usavršavaju i opismenjuju u

kreiranju, koncipiranju i pisanju znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih radova te da stječu

vještinu u znanstvenom istraživanju i pisanju takvih radova,a prije svega , da se znanstveno

osposobe za samostalnu izradu znanstvenih magistarskih radova (odnosno doktorskih

disertacija).

Kreiranjem , koncipiranjem, pisanjem, predstavljanjem ili odbranom seminarskih radova

studenti produbljuju i proširuju svoja znanja, saznanja, vještine, svoje kompetencije, stječu iskustvo

u primijenjenom i razvojnom istraživanju, u uočavanju i formuliranju aktualnih znanstvenih

problema, definiranju konkretnih znanstvenih projektnih zadataka, postavljanju znanstvenih

hipoteza i pomoćnih hipoteza, određivanju misija znanstvenoga istraživanje, ocjeni dosadašnjih

istraživanja..., racionalnom, korektnom i ciljanom korištenju tuđih znanja, zakona, zakonitosti,

teorija, modela... u rješavanju definiranih problema i projektnih zadataka, dokazivanju postavljenih

hipoteza, primjeni znanstvenih metoda... te rješavanju sličnih, inoviranih ili novih znanstvenih

problema i projektnih zadataka itd.

Misija i važnost izrade seminarskih radova može se izraziti i u sljedećem: magistranti se

znanstveno osposobljavaju za postdiplomske doktorske studije, za aktivno sudjelovanje u

disciplinarnim i višedisciplinarnim ekspertnim timovima koji su angažirani u zahtjevnim

projektima, znanstvenim programima i znanstvenim studijama... te kreiranju i objavljivanju

iznimno zahtjevnih zadataka i poslova u primarnim, sekundarnim, tercijarnim, kvartarnim i

kvintarnim djelatnostima.

Seminarski radovi bez obzira tretiraju li se u njima problemi i fenomeni iz znanstvenih

područja prirodnih i tehničkih znanosti, biomedicine i zdravstva, biotehničkih i humanističkih

znanosti, moraju biti:

● Samostalni ili individualni seminarski radovi. Takve radove kreiraju, koncipiraju, pišu,

predstavljaju ili brane studenti pojedinačno kao svoj samostalni rad.

Iz navedenih misija izrade seminarskih radova proizlazi da studenti njihovom izradom

moraju dokazati sljedeće:

97

1) sposobnost ciljane primjene teorijskog i praktičnog znanja, saznanja, vještina... u kreiranju,

koncipiranju i samostalnoj obradi aktualnih i zahtjevnih tema određenog područja, 2) sposobnost

racionalne primjene znanstvenoistraživačkoga instrumentarija, odnosno primjene najmanje

dvadesetak znanstvenih modela u odgovarajućim kombinacijama, 3) sposobnost učinkovite

primjene najmanje stotinu pravila suvremenih metodologija i tehnologija znanstvenoga istraživanja,

4) sposobnost korištenja aktualnih spoznaja, tuđih zakona, zakonitosti, modela, teorija, znanstvenih

činjenica... te formuliranja vlastitih spoznaja do kojih su studenti došli primjenom znanstvenih

metoda u primijenjenim i razvojnih istraživanjima, 5) sposobnost kvalitetnog dizajniranja teksta

znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih pisanih djela i 6) sposobnost pisanja tekstova

znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih pisanih djela i slično.

4. IZBOR TEME (NASLOVA) SEMINARSKOG RADA

Tema (naslov) seminarskog rada mora izražavati njegov osobni sadržaj. Zato naslov mora

biti kratak, jasan, privlačan i informativan, tako da što jasnije odrazi sadržaj i karakter djela.

Poželjno je da sadrži ključne riječi o tretiranom problemu. Treba izbjegavati dugačke,

pretenciozne i nespretne i otrcane teme (naslove). Naslov može imati i više varijanti, pa se iz

kombinacije njihovih elemenata sastavlja najprikladnija verzija konačnog naslova. Prema tome,

naslov mora sa što manje riječi točno opisati sadržaj djela.

Naslov treba biti kratak, ali ne pre kratak. Isto tako naslov ne smije biti predug. Prekratki

naslovi izražavaju predmet istraživanja previše uopćeno.

Detaljnije o izboru teme seminarskog rada može se naći u drugoj knjizi prof.dr Ratko

Zelenika „Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela“ Rijeka, 2000 godina,

strana 395-399.

5. POSTAVLJANJE HIPOTEZE

Znanstvena hipoteza i pomoćne hipoteze: Ne ulazeći dublje u elaboriranje svih važnih

značajki i fenomena o hipotezama kao jednom od najvažnijih elemenata znanstvenih,

znanstvenostručnih i stručnih pisanih djela, na ovome se mjestu nakon definiranja pojma

hipoteza posebna pozornost posvećuje misiji i međuodnosu znanstvene hipoteze i pomoćnih

hipoteza.

Što je hipoteza? Na to pitanje daje se odgovor:

Hipoteza je pretpostavka ili tvrdnja o nekom fenomenu koja se može dokazati ili opovrgnuti.

Dobra ili valjana hipoteza je ona hipoteza koja je adekvatna određenom projektnom zadatku u

vezi s određenim objektima istraživanja i problemom istraživanja, a adekvatna je ona hipoteza

koja je potvrdiva ili provjerljiva pravilima, zakonitostima, procedurama, postupcima... metodologije

znanstvenog istraživanja i tehnologije znanstvenog istraživanja.

U seminarskom radu postavlja se znanstvena hipoteza, i to u jednoj jasnoj, jezgrovitoj,

konciznoj... rečenici, a mora sadržavati ključne riječi iz naslova, znanstvenoga problema

istraživanja,znanstvenoga projektnog zadatka te objekta istraživanja. Znanstvena hipoteza je

98

utemeljena pretpostavka koju treba dokazati rezultatima znanstvenoga istraživanja (tj. znanstvenim

činjenicama, znanstvenim zakonima, znanstvenim teorijama, kvantitativnim modelima...) a odnosi

se na sve bitne fenomene seminarskog rada kako cjelovitoga znanstvenoga projekta. Takva se

hipoteza može nazvati i makroznanstvena hipoteza, a treba je konkretizirati s više parcijalnih,

odnosno pomoćnih hipoteza. Parcijalne ili pomoćne hipoteze logično je postaviti za svaki radni dio

rada (tzv. „radni dijelovi“ su svi dijelovi seminarskog rada, osim „Uvoda“ i „Zaključka“).

Dokazivanjem parcijalnih, odnosno pomoćnih hipoteza dokazuju se pojedini segmenti znanstvene

hipoteze i tako studenti stvaraju intelektualni mozaik ( svaki kamenčić u tom mozaiku predstavlja

znanstvene činjenice kojima se dokazuje jedna od postavljenih parcijalnih hipoteza...) znanstvenih

argumenata kojima je dokazivana ili, još bolje, dokazana temeljna znanstvena hipoteza. U

predstavljanju pomoćnih hipoteza studentima može pomoći pitanje Zašto se određene znanstvene

činjenice o tome i tome predstavljaju u određenom dijelu? Što bi znanstvenim činjenicama trebalo

dokazivati u određenom dijelu?

U seminarskom radu nakon postavljanja znanstvene hipoteze i pomoćnih hipoteza (za svaki

„radni“ dio postavlja se po jedna pomoćna hipoteza, i to u jednoj jasnoj, jezgrovitoj, konciznoj...),

navode se jasno determinirani argumenti koji podupiru postavljenu temeljnu znanstvenu hipotezu,

odnosno postavljene parcijalne, odnosno pomoćne hipoteze. Temeljno je metodološko pravilo da se

za svaku parcijalnu, odnosno pomoćnu hipotezu formulira po jedan jasan, koncizan, jezgrovit...

argument, i to u jednoj rečenici.

S obzirom na spoznajnu ulogu hipoteze u suvremenoj metodologiji nailazi se na brojne

definicije pojma hipoteze, kao što su:

- „Hipoteza predstavlja ono što se predviđa“,

- „Hipoteza gleda unaprijed“,

- „Hipoteza je pitanje tako postavljeno da se na njega može na određeni način dati i određen

odgovor“,

- „Hipoteza je teorija u koju istraživači nisu sigurni“,

- „Hipoteza je neki teorijski stav ili zaključak, koji ima određeni stupanj vjerovatnosti“,

- „Hipoteza je više ili manje vjerovatna pretpostavka da postoji neka pojava kao uzrok ili

posljedica neke druge pojave“,

- „Hipoteza je pretpostavka kojom se objašnjava utvrđena činjenica“,

- „Hipoteza pruža rješenje problema zbog kojeg su istraživanja poduzeta i može biti provjerena

u praksi“,

- „Hipoteza pridonosi razvoju znanosti, jer je njezina funkcija da usmjeri istraživanja na pravilan

način među činjenicama“.

U znanstvenoistraživačkom radu postavljanje hipoteze se javlja kao teorijsko-misaoni

postupak koji slijedi izravno nakon utvrđivanja određenih činjenica radi objašnjenja ili proširenja

tih činjenica ili proširenja ili produbljenja spoznaja o tim činjenicama. U tom smislu hipoteza

predstavlja teorijsko-misaone dopune nekih praznina u poznavanju određene pojave ili skupova

(kompleksa) pojava čiji se dijelovi, stajališta, ili neka druga obilježja već poznaju. Uzročno-

posljedične veze i odnosi pojava vrlo su često predmet hipoteze.

Svaka se postavljena hipoteza treba provjeriti. Hipotezu se provjerava teorijski ili praktično

na temelju procjene spoznajne vrijednosti hipoteze. Provjera hipoteze se sastoji u utvrđivanju

spoznajne vrijednosti stavova hipoteze. Provjeravanjem hipoteze treba se verificirati i dokazati

istinitost ili neistinitost hipoteze. Provjeravanjem se čini teorijski (misaonom djelatnošću)

zaključivanjem ili praktičnom djelatnošću, empirijski.

99

Provjeravanje hipoteze sastoji se u tome da se istraže i pronađu sva moguća riješenja,

činjenice i argumenti koji će oboriti postavljenu hipotezu: ako ona tim pokušajima odoli, znači da je

istinita, a ako ona tako ne može biti dokazana, ona se obara i zamjenjuje drugom hipotezom.

Potvrđena hipoteza treba biti aksiomatski provjerena, tj. ona treba biti logično uključena i povezana

u sustav postojećeg znanja i ne može proturječiti fundamentalnim znanjima i drugim spoznajama i

uvjerenjima.

Ona može odbaciti (opovrgnuti) neku staru hipotezu novim znanstvenim činjenicama,

teorijama i zakonima. Provjerena ili verificirana hipoteza istodobno znači rješenje problema i time

se postupak istraživanja završava. Rješenje problema stvara se u pisanom obliku i sintetički

obrađuje kao generalni zaključak i poseban Izvještaj.

U seminarskom radu obvezno se postavlja jedna hipoteza i nekoliko pomoćnih (parcijalnih)

hipoteza.

Detaljnije o postavljanju hipoteza može se naći u knjizi prof.dr Ratka Zelenike, Rijeka,

2000 godina, str. 387-394.

Važno je spomenuti da se u postupku provjeravanja hipoteze, bez obzira na koji se način čini

to provjeravanje, hipoteza može biti:

1) Potvrđena u večoj ili manjoj mjeri. Takva se hipoteza u određenom stupnju više ili

manje potvrđuje u praksi.

2) Demantirana u većoj mjeri. Takva se hipoteza mora modificirati, promijeniti ili

zamijeniti adekvatnijom hipotezom.

3) Napokon opovrgnuta, u određenom spoznajnom postupku. Takva se hipoteza mora

odbaciti ili zamijeniti drugom hipotezom, a najčešće hipotezom suprotnog značenja.

4) Zaključno potvrđena kao točna. Takva se hipoteza kvalificira kao znanstvena

spoznaja, znanstvena teorija ili znanstveni zakon.

Provjerene ili verificirane hipoteze imaju važnu, a vrlo često i odlučujuću ulogu u

znanstvenom predviđanju i u znanstvenom otkriću.

6. BITNI ELEMENTI SEMINARSKOG RADA

Svaki kvalitetan seminarski rad treba imati osam bitnih elemenata i to:

1) naslov rada, 2) predgovor, 3) sažetak 4) uvod, 5) izlaganje tematike, 6) zaključak,

7) popis korištene literature i 8) priloge i 9) izjava o originalnosti rada.

1) Naslov rada.

Naslov seminarskog rada izražava njegov osnovni sadržaj. Zato mora biti kratak,

jasan,privlačan i informativan, tako da što jasnije odrazi njegov sadržaj i karakter. Poželjno je da

sadrži važnije ključne riječi o tretiranom problemu. Treba izbjegavati dugačke, pretenciozne,

nespretne i otrcane naslove. Naslov može imati i više varijanti, pa se iz kombinacija njihovih

elemenata sastavlja najprikladnija verzija konačnog naslova.

2) Predgovor.

Ne ulazeći u dublju analizu pojma „predgovor“ moglo bi se reći da se u njemu iznose razlozi

koji su studenta podstakli na izbor određene teme i pisanje seminarskog rada. U predgovoru se

100

preliminarno objašnjava motiv i značenje seminarskog rada i eventualno iznose konkretne posebne

teškoće koje je student u radu morao savladati. Predgovor je obavezan u seminarskom radu jer bi ga

trebalo prakticirati radi stjecanja vještine pisanja.

3) Sažetak.

U sažetku se iznosi kratak pregled odnosno odnosno ::: koncizno sadržaj seminarskog rada.

4) Uvod.

Uvod je pristupni dio seminarskog rada koji ujedno i predstavlja znanstvenostručni lik

studenta. U njemu bi student trebao čitatelja uvesti u područje tretirane teme, upoznati ga sa

problemom istraživanja i ciljevima istraživanja te sadržajem rada.

Uvod seminarskog rada sadrži obavezno šest elementa:

a) Problem, predmet i objekti istraživanja,

b) Radna hipoteza i pomoćne hipoteze,

c) Svrha i ciljevi istraživanja,

d) Znanstvene metode,i

e) Struktura rada.

f) Ocjena dosadašnjih istraživanja.

Uvod treba iznositi 3-4 stranice.

Problem, predmet i objekt istraživanja. Ovo se pitanje rješava samim izborom teme seminarskog

rada. Time se definiše predmet o kojem će se pisati u seminarskom radu pri čemu se postavlja

problem koji će se opisivati i obrađivati a što ujedno predstavlja i objekt istraživanja.

Radna hipoteza i pomoćne hipoteze. U seminarskom radu postavlja se jedna radna (glavna)

hipoteza i nekoliko pomoćnih hipoteza a sve u skladu sa točkom 5. ovog Uputstva.

Svrha i ciljevi istraživanja. U suštini ovaj dio Uvoda predstavlja definisanje stručnog zadatka koji

se predstavlja obradom teme seminarskog rada. Svrha i cilj istraživanja i prikupljanje već poznatih

činjenica i informacija je potvrđivanje ili odbacivanje postavljenjih hipoteza.

Znanstvene metode. Student u seminarskom radu treba navesti 5-10 znanstvenih odnosno stručnih

metoda koje će koristiti u svom istraživanju a u skladu sa točkom 11. ovog Uputstva.

Struktura rada. U seminarskom radu struktura rada predstavlja sadržaj seminarskog rada a u skladu

sa točkom 7.3 do 7.7 ovog Uputstva.

Ocjena dosadašnjih istraživanja. Student će navesti dosadašnja istraživanja iz teme seminarskog

rada a koja su mu dostupna iz stručne literature i elektronskih informacija.

5) Izlaganje tematike u okviru strukture ili kompozicije rada

Izlaganje tematike (tekstualna razrada tretirane tematike) je najinventivniji i najopsežniji dio

seminarskog rada. Ovom se elementu treba posvetiti posebna pozornost. Tretirana se tematika

raspoređuje u dijelove (poglavlja) i niže potcjeline (pod)dijelove, tematske (pod)cjeline. Svaki od

tih dijelova (i nižih tematskih cjelina) treba imati naslov karakterističan za obuhvaćenu tematiku.

Raspored tematike nema samo sistematično-metodološko-formalni smisao i karakter nego, prije

svega, suštinsko značenje jer ukazuje na koncepciju seminarskog rada i na znanstven, sustavan

pristup istraživanju i obradi unaprijed definiranog problema, odnosno dokazivanja postavljene

hipoteze, a ujedno disciplinira studenta da tematiku izloži po određenom redoslijedu. Dijelovi

seminarskog rada trebaju činiti jedinstvenu, uzročno-posljedično povezanu cjelinu. U ovom dijelu

seminarskog rada (izlaganje tematike) iznose se najvažniji rezultati istraživanja: opisuju se,

objašnjavaju i izlažu utvrđene relevantne činjenice, dokazuje se radna hipoteza i obrazlažu

postignuti rezultati.

101

S obzirom na namjenu i karakter seminarskih radova obavezno uputno bi bilo da se sva

tematika, osim Uvoda i Zaključka rasporedi u tri dijela i to:

a) Povjesno teorijski, retrospektivni ili eksplikativni dio. U ovom bi dijelu s globalnog

stajališta trebalo vrlo koncizno iznijeti povijest proučavanog problema, njegovu dosadašnju

teorijsku obradu i naznačiti važnost , aktualnost i korisnost proučavanog problema. Obim 3-

4 stranice.

b) Analitičko-eksperimentalni dio. U njemu bi analitičko-sintetički trebalo iznijeti

najbitnije znanstvene činjenice, spoznaje, stavove, podatke i informacije (tuđe i vlastite) kojima se

dokazuje i ispravnost i istinitost postavljenih hipoteza. Obim 11-13 stranica.

Ovaj analitičko – eksperimentalni dio može se podijeliti u dva dijela:

U prvom djelu obraditi znanstvene spoznaje, činjenice, stavove i sl.

U drugom dijelu mogu se obraditi rezultati istraživanje, prikupljanje primarnih i

sekundarnih podataka ili obraditi primjer iz prakse.

c) Perspektivni dio. Razrađenim dokazanim hipotezama u ovom bi dijelu trebalo predložiti

konkretna rješenja, mjere i akcije za primjenu u praksi, odnosno za poboljšanje i

unapređenje tehnoloških postupaka i poslovanja. Obim 7-9 stranica.

U izlaganju tematike u seminarskom radu dolazi do izražaja znanje, sposobnost, kritičnost,

inventivnost i znanstveno-istraživačko (ne)iskustvo studenta. On treba znanstveno i logično

povezivati relevantne činjenice, spoznaje, dokaze i misli u utvrđivanju problema i u izvođenju

zaključaka. Pri tome student treba biti samostalan i objektivan u prosuđivanju i donošenju

relevantnih ocjena i prijedloga, ne smije biti rob tuđih ili ustaljenih mišljenja, a svoju odgovornost

potvrđuje argumentima i dokazima.

U ovom najvažnijem dijelu seminarskog rada student obvezno i na uobičajen način citira

uđe stavove, spoznaje i formulacije odnosno navodi korištenu literaturu u fusnotama.

6) Zaključak.

Završni dio seminarskog rada je zaključak, on sadrži najvažnija riješenja postavljenog

problema istraživanja, odnosno odgovore na pitanja postavljena u uvodu. Zaključak je zapravo na

koncizan način izložena sinteza čitavog seminarskog rada i ne treba biti preopširan. Zaključak ne

treba označavati brojevima nego cjelokupni zaključak treba formulirati kronološki po strukturi rada.

Obim zaključka 2-3 stranice. U Zaključku obvezno navesti stav vezano za hipoteze, tj. da li su

prihvaćene ili odbačene.

7) Popis korištene literature.

Poslije zaključka seminarskog rada navodi se popis korištene literature. U pravilu na

posljednjoj stranici piše se naslov LITERATURA. Literaturu koja je korištena treba svrstati u

nekoliko skupina. Najčešće se svrstava u četiri skupine i to: 1) knjige, 2) članci, rasprave,

priopćenja sa savjetovanja, studije, 3) nepotpisani natpisi i 4) ostali izvori (npr.: priručnici,

konvencije, propisi, natuknice, web stranice i sl.)

8) Prilozi.

Obavezno iza teksta seminarskog rada dodati određen prilog (npr.: anketni upitnik, tabelu s

analitičkim podacima, tablice sa sintetiziranim pokazateljima. U seminarskom radu nalazi se iza:

literature, popisa tablica, popisa grafikona popisa fotografija, popis shema.

9) Izjava

O originalnosti izrade seminarskog rada. Student na potkorici (unutarnja strana seminarskog

rada) piše i potpisuje Izjavu da je seminarski rad izradio potpuno samostalno uz korištenje citirane

literature i pomoć profesora (u skladu sa točkom 7.2 ovog Uputstva).

102

7. PRIMJER ZA TEHNIČKU OBRADU

7.1. Korice seminarskog rada (primjer za sve fakultete)


FAKULTET_________________________________

(navesti ime fakulteta)

SMJER: ____________________________________

(navesti smjer studiranja)

NIVO STUDIJA: _____________________________

(magistarski ili doktorski)

PERO PERIĆ

______________________________________________________________

(napisati naslov seminarskog rada)

SEMINARSKI RAD

Travnik ______(godina)

103

7.2. Potkorice ili unutarnja stranica seminarskog rada (primjer za sve fakultete)


FAKULTET_________________________________

(navesti ime fakulteta)

SMJER: ____________________________________

(navesti smjer studiranja)

NIVO STUDIJA: _____________________________

(magistarski ili doktorski)

PERO PERIĆ

______________________________________________________________

(napisati naslov seminarskog rada)

SEMINARSKI RAD

IZJAVA:

Ja _____________________________ student Sveučilišta/Univerziteta „Vitez“ Vitez,

Indeks broj: _____________________ odgovorno i uz moralnu i akademsku odgovornost

izjavljujem da sam ovaj rad izradio potpuno samostalno uz korištenje citirane literature i

pomoć profesora.

Potpis studenta: _________________

STUDENT: _____________________________

MENTOR-PROFESOR: ___________________

PREDMET: _____________________________

104

7.3. Struktura ili kompozicija seminarskog rada (primjer za sve fakultete)

PREDGOVOR

SAŽETAK

SADRŽAJ:

1. UVOD

1.1. Problem, predmet i objekti istraživanja

1.2. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze



1.5. Struktura rada


2. NAVESTI ODGOVARJUĆI NAZIV ZA OVO POGLAVLJE I PODPOGLAVLJA

(Obrađuje se povijesni dio predmeta i objekta istraživanja, dosadašnja teorijska obrada ovog

problema kao i važnost, značaj i aktualnost proučavanoga problema) Ovaj dio obuhvaća povijesno-

teorijski, retrospektivni i eksplikativni dio. Vidi poglavlje 4. točka a.

3. NAVESTI ODGOVARAJUĆI NAZIV ZA OVO POGLAVLJE I PODPOGLAVLJA

(U ovom poglavlju obrađuju se analitičko-informativni podatci, istraživački rezultati, znanstvene

činjenice, podatci, stavovi, sekundarni i primarni podatci,dokazivanje ispravnosti radne hipoteze i

pomoćnih hipoteza). Ovao je analitičko-eksperimentalni dio. Vidi poglavlje 4. točka b. Ovaj dio se

može podijeliti u dva dijela.


(Ovaj dio obrađuje perspektivni dio, predlažu se konkretna rješenja, očekivani razvoj predmeta i

objekta istraživanja, mjere i akcije za primjenu u praksi – aplikativni dio, poboljšanje i unapređenje

tretiranoga predmeta). Vidi poglavlje 4. točka c.


(Ovo poglavlje se može formirati ukoliko se može i želi poglavlje 3. podijeliti u dva poglavlja. Na

rimjer, rezultati istraživanja ili primjer iz prakse)

6. ZAKLJUČAK

LITERATURA

PRILOZI

POPIS ILUSTRACIJA

POPIS TABELA

POPIS SLIKA

POPIS SHEMA

105

7.4. Struktura ili kompozicija seminarskog rada – Sadržaj

(primjer za Fakultet poslovne ekonomije)

PREDGOVOR.............................................................................................................................I

SAŽETAK................................................................................................................................III

SADRŽAJ................................................................................................................................... ..........1

1. UVOD................................................................................................................................3

1.1.Predmet, problem i objek istraživanja....................................................................3

1.2.Radna i pomoćne hipoteze......................................................................................4

1.3.Svrha i ciljevi istraživanja.......................................................................................4

1.4.Naučne metode........................................................................................................5

1.5.Struktura rada..........................................................................................................6

1.6.Ocjena dosadašnjih istraživanja..............................................................................7

2. TEORIJSKE DETERMINANTNE GENERIČKE STRATEGIJE......................................8

3. MARKETING STRATEGIJA DIFERENCIJACIJE.........................................................11

3.1.Izvori diferencijacije.............................................................................................13

3.2.Diferencijacija i njen odnos sa lancem vrijednosti...............................................13

3.3.Pokretači jedinstvenosti........................................................................................17

3.4.Troškove koje prouzrokuje diferencijacija...........................................................20

3.5.Vrijednost za kupca i strategija diferencijacije.....................................................21

3.6.Održivost diferencijacije.......................................................................................25

3.7.Zamke koje stvara primjena strategija diferencijacije..........................................25

4. PRIMJERI IZ PRAKSE „INOX AJANOVIĆ“ TEŠANJ..................................................27

4.1.O poduzeću Inox Ajanović...................................................................................27

4.2.Organizaciona struktura poduzeća........................................................................30

4.3.Primjena marketing strategije diferencijacije.......................................................31

5. ZAKLJUČAK.....................................................................................................................33

LITERATURA.......................................................................................................................36

PRILOZI.................................................................................................................................39

POPIS ILUSTRACIJA...........................................................................................................40

POPIS TABELA.....................................................................................................................41

POPIS SLIKA.........................................................................................................................41

POPIS SHEMA......................................................................................................................41

NAPOMENA:

Ovaj primjer Sadržaja odnosi se na seminarski rad na znanstvenom magistarskom studiju

„Marketing strategija diferenciranja“

106


(primjer za Fakultet pravnih nauka)

PREDGOVOR....................................................................................................................................I

SAŽETAK........................................................................................................................................III

SADRŽAJ..........................................................................................................................................2

1. UVOD.................................................................................................................................3

1.1.Problem, predmet i objekt istraživanja...............................................................................4

1.2.Radna hipoteza i pomoćne hipoteze..................................................................................5

1.3.Svrha i ciljevi istraživanja..................................................................................................5

1.4.Naučne metode...................................................................................................................6

1.5.Struktura rada......................................................................................................................7

1.6.Ocjena dosadašnjih istraživanja..........................................................................................8

2. NASTANAK I KRATAK SADRŽAJ RIMSKOG STAATUTA......................................10

3. KARAKTERISTIKE I NAČELA ZA PRIMJENU RIMSKOG STATUTA.....................15

3.1.Načela za primjenu Rimskog statuta.....................................................................21

- NULLUM CRIMEN, NULLA POENA SINE LEGE..................................22

- PRETPOSTAVKA NEVINOSTI OPTUŽENIKA.......................................24

- LEX MITIUS (BLAŽI KAZNENI ZAKON)...............................................26

- NAČELO KRIVNJE (NULLAPOENA SINE CULPA)..............................28

- NAČELO PRAVEDNOG I BRZOG SUĐENJA.........................................30

- NE BIS IN IDEM.........................................................................................33

- PRAVO NA ŽALBU U KAZNENIM PREDMETIMA..............................37

- PRAVO NA NAKNADU ŠTETE ZBOG NEZAKONITOG UHIĆENJA

ILI POGREŠNE KAZNENE PRESUDE.......................................................39

- PITANJE NEZASTARIVOSTI NAJTEŽIH MEĐUNARODNIH

ZLOČINA.......................................................................................................41

- IDENTITET NORME (DVOSTRUKA INKRIMINACIJA).....................45

- AUT DEDERE AUT JUDICARE (PUNIRE).............................................47

4. RIMSKI STATUT I BOSANSKOHERCEGOVAČKO PRAVOSUĐE...........................49

5. ZAKLJUČAK....................................................................................................................51

LITERATURA......................................................................................................................54

POPIS PRILOGA..................................................................................................................55


POPIS TABELA.....................................................................................................................57

POPIS SLIKA........................................................................................................................57

POPIS SHEMA......................................................................................................................57

NAPOMENA:

Ovaj Sadržaj se odnosi na seminarski rad na magistarskom studiju „Osnovne karakteristike

Rimskog statuta“

107


(primjer za Fakultet poslovne informatike)

PREDGOVOR..................................................................................................................................I

SAŽETAK......................................................................................................................................III

SADRŽAJ.........................................................................................................................................3

1. UVOD..............................................................................................................................................9

1.1. Predmet, problem i objekt istraživanja..............................................................................9

1.2. Naučne metode..................................................................................................................9

1.3. Struktura rada.....................................................................................................................9

1.4. Svrha i ciljevi istraživanja.................................................................................................9

1.5. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze..................................................................................9

1.6. Ocjena dosadašnjih istraživanja.......................................................................................10

2. OGRANIČENJA POSTOJEĆEG INFORMACIJSKOG SISTEMA............................................10

2.1. Informacioni sistem u javnom zdravstvu.........................................................................10

2.2. Centralizacija..................................................................................................................13

3. IDENTIFIKACIJA POMOĆU RADIO TALASA........................................................................14

3.1. RFID..............................................................................................................................16

3.1.1. Transponder......................................................................................................17

3.1.2. Principi rada transpondera..............................................................................19

3.1.3. Radne frekvencije transpondera.......................................................................20

3.1.4. Memorijski kapacitet transpondera..................................................................22

3.2.Tehničke karakteristike dijelova RFID sistema...............................................................25

3.3.Standardizacija po međunarodnim normama...................................................................28

3.4.Pojam zdravstvenog sistema.............................................................................................31

4. PRIMJENA INFORMATIKE U ZDRAVSTVU...........................................................................34

4.1.Wireless revolucija u medicinskim proizvodima.............................................................37

4.2.C5V mobilno računarstvo.................................................................................................38

5. UPRAVLJANJE INFORMACIJANA I INFORMACIONIM TEHNOLOGIJAMA

FARMACEUTSKIM JAVNIM USTANOVAMA............................................................................42

5.1.Lijekovi.............................................................................................................................42

5.1.1. Nivoi klasifikacija.............................................................................................42

5.1.2. Osnovne grupe ATC klasifikacije.....................................................................42

5.2.Mobilna računarska mreža................................................................................................43

5.3.Standard 802.11 mobilnih računarskih mreža..................................................................44

6. SIGURNOST I ZAŠTITA PODATAKA U ZDRAVSTVENOM INFORMACIONOM

SISTEMU...........................................................................................................................................47

6.1.Ciljevi zaštite....................................................................................................................47

6.2.Pitanje računarske opreme (hardver)................................................................................49

6.3.Kompjuterski medicinski karton.......................................................................................50

6.4.Upotrazi za informacijama...............................................................................................51

6.5.E-health – e-commerce.....................................................................................................52

108

6.5.1. B2B model........................................................................................................52

6.5.2. B2C...................................................................................................................53

6.6.Dileme i problemi.............................................................................................................54

6.7.Pravna pitanja...................................................................................................................54

6.8.Tehničke karakteristike....................................................................................................54

ZAKLJUČAK.....................................................................................................................................56

LITERATURA...................................................................................................................................57

POPIS PRILOGA...............................................................................................................................58

POPIS ILUSTRACIJA.......................................................................................................................59

POPIS TABELA..........................................................................................................................60

POPIS SLIKA..............................................................................................................................60

POPIS SHEMA..................................................................................................................................61

NAPOMENA:

Ovaj sadržaj se odnosi na seminarski rad „Bežični integrisani informacioni sistemi

javnozdravstvenih ustanova“, na znanstvenom magistarskom studiju.

109


(primjer za Fakultet zdravstvene njege)

PREDGOVOR......................................................................................................................................I

SAŽETAK..........................................................................................................................................III

SADRŽAJ

1. UVOD...................................................................................................................................5

1.1.Problem, predmet i objekt istraživanja...................................................................5

1.2.Svrha i ciljevi istraživanja.......................................................................................6

1.3.Znanstvene metode.................................................................................................6

1.4.Struktura djela.........................................................................................................6

1.5.Radna hipoteza i pomoćne hipoteze.......................................................................8

1.6.Ocjena dosadašnjih istraživanja..............................................................................9

2. META ANALIZE...............................................................................................................10

2.1.Teorijsko značenje meta analize...........................................................................12

2.2.Početak razvoja meta analize................................................................................14

3. PROBLEMI KONVENCIONALNE ANALIZE...............................................................17

4. KARAKTERISTIKE I ZNAČAJ META ANALIZE.........................................................19

4.1.Kada se provodi meta analiza...............................................................................20

4.2.Zašto se provodi meta analiza...............................................................................22

4.3.Prednosti i slabosti meta analiza...........................................................................25

5. ISTRAŽIVAČKI RAD.......................................................................................................29

5.1. Meta-analiza hvali pozitivan učinak vitamina C za srce.....................................30

5.2. Sistematski pregled i meta-analiza zasnovanog na školskim intervencijama

za smanjenje indeksa tjelesne mase............................................................................32

5.3. Učinak sanacije na tlo-prenosive infekcije crijevnim glistama:

Sistematski pregled i meta analiza..............................................................................36

6.ZAKLJUČAK......................................................................................................................39

LITERATURA.......................................................................................................................44

POPIS PRILOGA...................................................................................................................45


POPIS TABELA.....................................................................................................................49

POPIS SLIKA.........................................................................................................................49

POPIS SHEMA......................................................................................................................49

NAPOMENA:

Ovaj primjer Sadržaja odnosi se na seminarski rad na znanstvenom magistarskom studiju „Meta-

analysis“

110

8. OBIM SEMINARSKOG RADA

Obim seminarskog rada nije utvrđen. Međutim preporučuje se da rad ne može biti manji od

30 i veći od 40 stranica. U obim seminarskog rada ne spadaju prilozi, tabele, šeme i dr.

Rad se ne smije vještački povećavati uz povećanje margina, proreda, veličine slova,

ubacivanje nepotrebnih slika ili citata i sl.

Obim rada nije preciziran jer vrijednost i kvaliteta rada nisu određeni obimom već

uspješnošću istraživanja, ispravnošću primijenjenih metoda i preciznom formulacijom ostvarenih

rezultata.

Na Fakultetu poslovne ekonomije i Fakultetu pravnih nauka obim seminarskog rada

trebaju imati obim bliže gornjoj granici (do 40 stranica) a na Fakultetu poslovne informatike i

Fakultetu zdravstvene njege obim se može kretati do 20% manje od gornje granice obima

seminarskog rada.

Navodimo jedan univerzalni model obima stranica i procentualno učešće strukture po

dijelovima seminarskog rada.

Red

br.

STRUKTURA SEMINARSKOG RADA

(POGLAVLJA)

UDIO STRANICA

%

MINIMALNO

MAKSIMALNO

1. PREDGOVOR 3 % 1 2

2. SADRŽAJ 3 % 1 2

3. UVOD 10 % 3 4

4. POVJESNO-TEORIJSKI, RETROSPEKTIVNI I

EKSPLIKATIVNI DIO

10 %

3

4

5. ANALITIČKO-EKSPERIMENTALNI DIO

(Može se podijeliti u dva dijela)

37 %

11

13

6. PERSPEKTIVNI DIO 23 % 7 9

7. ZAKLJUČAK 7 % 2 3

8. LITERATURA 3 % 1 2

9. POPIS ILUSTRACIJA 2 % 0,5 0,5

10. POPIS PRILOGA 2 % 0,5 0,5

UKUPNO: 100,00 % 30 40

Detaljnije o sadržaju seminarskog rada i nazivu poglavlja i podpoglavlja možete naći u

navedenoj knjizi prof.dr Ratko Zelenika, „Pisana djela na poslijediplomskim znanstvenim

magistarskim studijima“ , Rijeka, 2011 godina, str. 71-85.

9. PREDAJA RADA I ODBRANA SEMINARSKOG RADA

Student predaje seminarski rad u elektronskoj formi i otiskanom primjerku a po dogovoru sa

predmetnim nastavnikom odnosno mentorom.

Seminarski rad se u pravilu brani pred predmetnim nastavnikom (na znanstvenom

magistarskom studiju) i pred Komisijom za doktorat i mentorom (za doktorski studij).

Odbrana seminarskog rada se obvezno vrši uz prezentaciju pomoću slajdova i usmenoga

zalaganja studenta. Student je dužan odgovoriti na postavljena pitanja profesora.

111

10. OCJENJIVANJE SEMINARSKOG RADA (BODOVANJE)

Ocjenjivanje seminarskog rada vrši se bodovanjem u skladu sa Pravilima studiranja.

Studenti koji ne pišu seminarski rad ne mogu pristupiti polaganju ispita.

Pri bodovanju (ocjenjivanju) uzimat će se u obzir slijedeći elementi:

- odgovara li sadržaj rada odabranoj temi i naslovu rada

- je li unutrašnji raspored poglavlja i podpoglavlja logičan i potpun

- da li je student dovoljno temeljito i obuhvatno proveo istraživanja i da li je pronašao i

koristio reprezentativnu literaturu i uzorke

- da li je student kritički prezentirao stajališta i svoje istraživanje relevantno za temu

- je li autor rekao nešto novo i ima li originalnost u njegovom tekstu, hipotezi i

rezultatima

- je li student pokušao steći nove empirijske ili teorijske spoznaje ili prikazati podatke i

stavove koji su nedovoljno poznati

- je li rad stilski i gramatički pismeno oblikovan

- je li student svoje teze, sugestije ili primjedbe iznio konzistentno, stručno, pošteno i

uvjerljivo podupirući ih argumentima (podacima, citatima i sl.),

- je li rad napisan koncizno, jasno i kvalitetno, bez ponavljanja, digresija, nepotrebnih

citiranja i iznošenja materijala koji nije reprezentativan za temu seminarskog rada,

- je li seminarski rad uredno sastavljen i jesu li poštovana pravila formalnog

oblikovanja (tehnika štampanja, veličina slova, margine, proredi, obim stranica,

naslovna stranica i sl.),

- da li su pravilno korišteni citati i fusnote, itd

Preporučuje se autorima seminarskog rada prije predaje na bodovanje (ocjenjivanje) da

obavezno ponovo pročitaju svoj rad kako bi ispravili suštinske i tehničke greške. U pravilu

seminarski rad treba kucati sa našim slovima (š, č, ć, ž i sl.)

Seminarski rad na magistarskom studiju mora biti opširniji, temeljitiji i kvalitetniji te ga

profesor boduje od 0 – 40 bodova s tim da se mora obvezno prezentirati i braniti pred predmetnim

profesorima.

Seminarski rad na doktorskom studiju mora biti kvalitetniji od seminarskih radova na

znanstvenom magistarskom studiju a obvezno se prezentira i brani pred Komisijom za doktorat i

mentorom.

11. METODOLOGIJA ZNANSTVENOG (NAUČNOG) ISTRAŽIVANJA

Metodologija kao znanost o metodama znanstvenog istraživanja odnosno znanosti o

cjelokupnosti svih oblika i postupaka znanstvenih istraživanja pomoću kojih se dolazi do sustavnog

i objektivnog znanstvenog znanja, ili znanstvena disciplina u kojoj se kritički ispituju i eksplicitno

izlažu različite opće i posebne znanstvene metode, za svakog znanstvenika, istraživača, nastavnika,

studenta, magistranta, doktoranta, intelektualca, stvaratelja, inovatora, obrazovanog čovjeka (...)

predstavlja condicio sine qua non (tj. uvjet bez kojega se ne može nešto učiniti).

Osnovne značajke znanstvene spoznaje, pa prema tome, i znanstvenih metoda kojima se

istražuju i otkrivaju znanstvene spoznaje jesu: 1) objektivnost, 2) pouzdanost, 3) preciznost, 4)

sustavnost i 5) općenitost.

112

Planirano i namjerno je najveća pozornost i najviše prostora posvećeno znanstvenim

metodama: obrađeno je sažetije ili opširnije trideset i četiri znanstvene metode. To su ove

znanstvene metode.

1) induktivna i deduktivna metoda

2) metoda analize i sinteze

3) metoda apstrakcije i konkretizacije

4) metoda generalizacije i specijalizacije

5) metoda dokazivanja i opovrgavanja

6) metoda klasifikacije

7) metoda deskripcije

8) metoda kompilacije

9) komparativna metoda

10) statistička metoda

11) matematička metoda

12) metoda modeliranja

13) kibernetička metoda

14) eksperimentalna metoda

15) dijalektička metoda

16) povijesna metoda

17) genetička metoda

18) teorija sustava kao metoda

19) aksiomatska metoda

20) metoda idealnih tipova

21) empirijska metoda

22) metoda studija slučaja

23) metoda anketiranja

24) metoda intervjuiranja

25) metoda promatranja

26) metoda brojenja

27) metode mjerenja

28) Delfi metoda

29) metoda mozaika

Na kraju su nabrojane i ostale znanstvene metode koje se mogu primjenjivati samo u

specifičnim istraživanjima ili kao dodatne, pomoćne metode. Detaljnije o svakoj naučnoj metodi

možete naći u navedenoj knjizi prof. dr. Ratka Zelenike, 2000 godina, str. 281-374.

12. PISANJE SEMINARSKOG RADA

12.1.Pisanje teksta

Pisanje teksta seminarskog rada je najsloženiji, najteži i najodgovorniji posao u radu.

Student pristupa pisanju djela nakon kvalitetno završenih svih faza tehnologije istraživanja,

tj. nakon: uočavanja znanstvenog problema i njegove formulacije, postavljanja hipoteza, izbora i

analize teme, izrade orijentacijskog plana, sastavljanja radne bibliografije, prikupljanja, proučavanja

i sređivanja lateralne građe, završne strukture ili kompozicije djela i pripreme ilustracija.

Tekst seminarskog rada piše se u dvije faze: 1) pisanje koncepta, 2) pisanje završnog teksta,

odnosno čistopisa. Pisanje završnog teksta zahtijeva od student mnogo vremena, strpljenja i

113

energije. Savjesno i odgovorno obavljanje ovog posla mora rezultirati povećanjem kvalitete pisanog

djela. Student se treba postaviti isključivo kao kritičar te objektivno sagledat i nedostatke svoga

koncepta i otkloniti ih. Njegove se intervencije kreću u tri pravca, i to:stručnom, pravopisnom i

tehničkom.

Stručna redakcija studenta rukopisa je najvažnija bez obzira o kojoj se vrsti pisanog djela

radi i područja koje ono tretira. Student čita rečenicu po rečenicu i kritički provjerava misli i snagu

navedenih dokaza. U završnom tekstu (čistopisu) ne bi smio ostati: ni jedan pogrešno upotrjebljen

termin, ni jedan netočan podatak, ni jedan neprovjeren dokaz, ni jedna nelogičnost, ni jedna

nedvosmislenost i sl. Vještina pisanja završnog teksta sastoji se zapravo o vještini brisanja onoga

što je nestručno napisano, odnosno njegovog ispravljanja i dopunjavanja.

Najčešće su pravopisne, odnosno gramatičke i stilsko-jezične intervencije. Iako većina

studenta nisu posebni jezični stručnjaci, njihova je dužnost učiniti sve kako bi tekst bio što

korektnije napisan. Oni provjeravaju točnost misli, ispituju red riječi, skraćuju duge rečenice,

ispravljaju jezične i pravopisne greške i sl.

Nakon stručne i pravopisne redakcije pristupa se pisanju čistopisa, ako već prethodno nije

bio pisan računalom. To je zapravo prepisivanje ispravljenog teksta računalom čisto, ako je koncept

rukopisa pisan olovkom.

U seminarskim radovima uočavaju se određene jezične pogreške koje se gotovo redovito

ponavljaju, pa je zato potrebno na njih posebno i ukazati.

1) zloupotrebljavaju se riječi: „slabo“, „jako“, „često“, „rijetko“, „mnogo“, „malo“, „stotinu

slučajeva“, „tisuće slučajeva“, „bezbroj puta“, „golemo“, „kolosalno“ i sl.

Sve te riječi uglavnom označavaju vrlo relativne pojmove, krajnje neodređene, pa ih stoga u

seminarskom radu ne bi trebalo upotrebljavati. Značenje tih riječi trebalo bi kvantificirati.

2) Treba izbjegavati uporabu prvog lica jednine i množine. Često se upotrebljava prvo lice

jednine, kao npr.: 'ja sam to istražio...", "prema mojima istraživanjima...", "ja smatram...", "ja

mislim..." i sl. Nije u stilu lijepog ponašanja a niti u duhu našeg znanstvenog jezika

upotrebljavati "ja". To često iritira čitatelja ili slušatelja i izaziva izvjesnu odbojnost prema piscu ili

govorniku.

Mnogi autori često da bi izbjegli uporabu "ja", pišu "mi", kao npr.: "prema našim

rezultatima...", "mi smatramo..." i sl., iako je očigledno da se radi o rezultatima samog autora,

odnosno jedne jedine osobe. Naime, oni se uporabom prvog lica množine, pokušavaju prikazati kao

skromni, a zapravo izazivaju suprotan efekt. Ovdje se neizbježno postavlja pitanje: zašto bi netko za

sebe rekao "mi"? U seminarskom radu treba pisati bezlično, odnosno u trećem licu, kao npr.:

"istraživanja su pokazala..", "smatra se..." i sl. jer u stručnim djelima sve ono što je izravno ili

neizravno citirano. Međutim, kada se treba nešto posebno istaknuti, onda to treba učiniti na

primjereniji način. Isto tako, ne bi trebalo samouvjereno stavljati svoje rezultate ispred drugih ili se

nekorektno suprotstavljati stavovima drugih istraživača osim ako nisu pogrešni.

3) Treba izbjegavati uporabu izraza kao što su, npr.: "opće je poznato", "svatko to zna", "svi

su suglasni", "kao što je poznato" i si. U znanstvenoistraživačkom radu aksiomi su činjenice koje se

prihvaćaju i upotrebljavaju, ali ne znači da su i aksiomi činjenice koje su apsolutno poznate.

4) Treba izbjegavati uporabu stranih riječi. Ako postoje domaće riječi, onda im svakako

treba dati prednost u odnosu na strane riječi i nazive.

5) U seminarskom radu nedopušteno je upotrebljavati formulacije, kao što su npr.: "ne sviđa

mi se", "ovdje nije nešto u redu", "ovo mi zvuči dobro", posebno kada se o nekom djelu iznose

verbalne ocjene pred javnim skupom odnosno pri odbrani seminarskog rada.

6) Treba izbjegavati neologizme, odnosno kovanice koje još nisu prihvaćene u znanosti i u

narodu. Kada se ustanovi da su oni sastavni dio međunarodnog znanstvenog rječnika, treba svakako

navesti njihovo porijeklo.

114

7) U pisanju brojeva u numeričkom i tekstualnom obliku, trebalo bi primjenjivati iskustveno

načelo: brojevi do 10 pišu se slovima, a više od 10 brojevima (npr.: devet, ali zato 19). Kada se u

jednoj rečenici piše kombinacija brojeva do 10 i više od 10, onda sve treba pisati samo numeričkim

brojkama (npr.: 7 i 17). Od tih načela izuzimaju se brojevi dana, mjeseci, godine te sati, što se sve

piše brojevima.

8) Izbjegavati davanje prevelikog značenja vlastitim rezultatima istraživanja. Vlastite

spoznaje, rezultate istraživanja i zaključke, pa čak i one najvažnije treba prikazati objektivno i

realno, bez preuveličavanja.

9) Treba izbjegavati uporabu formulacija kao što su npr.: "već smo unaprijed rekli", "a još

ćemo se vratiti na ovo pitanje", "dalje će se pokazati", "ponavljam" i sl. Jer, riječi, rečenice,

odlomci, dijelovi, poddijelovi moraju biti interakcijski povezani: manje podcjeline čine veće cjeline

(i obrnuto), a misaono su povezane i čine neko djelo homogenom cjelinom.

12.2. Priprema ilustracija

Sve ilustracije (tablice, grafikoni, crteži, zemljovidi, sheme i fotografije), u seminarskom

radu igraju vrlo značajnu ulogu, zbog toga se od podatka otvaranja teksta rukopisa međusobno

usuglašava njegov sadržaj sa sadržajem ilustracija.

Pri Izradi ilustracija treba voditi računa da one budu napravljene i prilagođene zahtjevima izabrane

tehnologije tiska. Posebno se treba brinuti o racionalnoj pripremi ilustracija, a to podrazumijeva

mogućnost jednakog umanjenja ilustracija, uporabu crteža u kojima se koriste letraset slova ili

šablona za upisivanje slova i znakova u legendama, kako bi se izbjeglo dovršavanje ilustracija

ubacivanjem slova i sl.

12.3. Obilježavanje stranica

Svaku stranicu, osim naslovne i unutarnje stranice, treba numerirati. U praksi u pravilu

stranice od Uvoda do Zaključka, uključujući popis ilustracija, priloge i kratice, numeriraju se

kronološki arapskim brojevima. U Sadržaju treba obvezno numerirati stranice sadržaja radi lakšeg

traženja određenog teksta i poglavlja.

12.4. Popis korištene literature (bibliografija)

Poslije završenog teksta seminarskog rada odnosno poslije Zaključka, djela koja ga trebaju i

moraju imati, pozicionira se popis literature (bibliografija). Na posebnoj se stranici piše

LITERATURA ili BIBLIOGRAFIJA. Korištena se literatura treba svrstati u nekoliko skupina,

najčešće se svrstava u četiri skupine, i to: 1) knjige, 2) članci, studije i rasprave, 3) ostali izvori (npr.

riručnici, konvencije, propisi, natuknice i sl.) i 4) nepotpisani napisi kao web stranice i sl.

12.5. Lektura

Kako mnogi studenti pisanih djela mogu pogriješiti u gramatici materinjeg jezika, jer se

kultura jezika i stila stalno razvija i usavršava, rukopisi pripremljeni za pisanje obvezno se

lektoriraju. Student ispravlja gramatičke, odnosno pravopisne i stilističke greške.

115

12.6. Stil pisanja

Stil pisanja seminarskog rada mora se prilagoditi akademskom stilu koji je primjeren na

fakultetu. Najvažnije karakteristike akademskog (znanstvenog )stila pisanja su: jasnoća,

jednostavnost, odmjerenost, konciznost, konkretnost, raznolikosti i formuliranju pasusa. U ovom

stilu pisanja koriste se stručni nazivi kojima se precizno izražavaju određeni pojmovi. Na primjer:

zarada nije preciziran termin ali već termini ukupan prihod i dobit su jasni i precizni

pojmovi. Detaljnije i stilu pisanja možete naći u navedenoj knjizi prof.dr Ratko Zelenika, 2000

godina, str. 501 -507.

12.7. Izbor jezika

Seminarski rad se može pisati na jednom od službenih jezika u BiH (bosanski, hrvatski i

srpski).

12.8. Citiranje literature

U seminarskom radu mora se jasno odvojiti studentov tekst, misao, spoznaja, ideja, podatak,

ilustracija i sl., od tuđeg teksta, tuđih spoznaja, podataka, ilustracija i sl. Od drugoga autora mogu se

preuzeti definicije pojmova, znanstvene činjenice, ideje, podaci, stavovi, informacije, ilustracije i

sl., ali se uvijek treba na vrlo jasan i uobičajen način navesti čiji su i iz kojeg bibliografskog izvora

preuzeti. To se postiže citiranjem. A pod citiranjem se podrazumijeva od riječi do riječi pismeno

navođenje tuđih dijelova teksta ili riječi koje se mogu izvorno provjeriti.

Mnogostruka je svrha citiranja u seminarskom radu. Najčešće se citiranjem ilustrira neki

problem ili on služi kao dokaz, ili se njime argumentira vlastita misao pozivajući se na neki

autoritet, ili se citatom želi dokazati da je student "znanstveniji" od autora citirane misli.

Vrlo se često upotrebljavaju citati radi suprotstavljanja mislima (spoznajama i sl.) drugog autora

kako bi protuargumenti bili što uvjerljiviji. Citate treba koristiti kao dokaze, jer se u

znanstvenoistraživačkom radu traže, prije svega, dokazi vlastiti ili tuđi.

Ako se u citatu unutar nekog navoda, ispusti koja riječ, odnosno koji dio teksta, to se mora

naznačiti s tri točke (...), ali pri tom treba imati na umu činjenicu da istrgnuti citati mogu biti vrlo

opasni, jer se njima može bitno izmijeniti smisao autorovih misli, odnosno spoznaja.

Ako je citat u originalu napisan masnim slovima i "kurzivom", takvim ga se slovima mora i citirati.

Međutim, ako citat nije napisan masnim slovima i "kurzivom",student je dužan u fusnoti napisati

"podvukao student" ili "kurziv je naš“.

Svaki plagijat predstavlja krađu tuđeg djela i podliježe svim oblicima sankcija.

Kada će se navesti neki citat na jeziku na kojem je napisan? U strogo znanstvenom djelu ako

je citat od odlučujuće važnosti, student može citate navesti na jeziku kojim su pisano. Međutim,

student mora procijeniti kada je nužno i strani citat prevesti, a taj se prijevod obično piše u fusnoti.

Pri upotrebi citata student mora voditi računa o omjeru tuđeg teksta, tuđih spoznaja u odnosu na

rezultate vlastitog istraživanja i vlastite spoznaje. Osim toga, citati se moraju skladno inkorporirati u

cjelinu izložene tematike, oni moraju biti u izravnoj vezi s osnovnom misli i temom određenog

djela. Obim citata nebi smio iznositi više od nekoliko procenata ukupnog teksta.

Prema tome, (doslovno, dosljedno) preuzimanje tuđih spoznaja označuje se stavljanjem

preuzetog teksta među znakove navođenja ( „...“ ) i citiranjem tuđeg djela u fusnoti na dnu poslije

teksta, odnosno stranice. Kada se duži tekst „prepriča“ vlastitim riječima i kada se tuđe ideje i

podaci interpretiraju na vlastiti način tj. parafraziraju, potrebno je navesti izvor iz kojega se

preuzeti. Preuzimanje tuđih ostvarenja bez navođenja autora i njegova djela nedopušteno je i

116

predstavlja plagijat. Određenu odgovornost snosi i profesor koji nije blagovremeno spriječio

plagijat, ali glavni krivac je student koji plagijatom krade tuđe djelo i nastoji prevariti profesora.

Literatura se sistematizira po A, B, C, D metodi prezimena autora navođenjem slijedećih

elemenata:

- Za Knjige: Prezime autora i koautora, ime autora i ko autora, naziv rada, izdavač, mjesto

izdanja, godina izdanja.

- Za članke: Prezime autora i koautora, ime autora i koautora, naziv rada, naziv časopisa, broj

i godina časopisa.

- Za radove sa stručnih i naučnih skupova: Prezime autora i koautora, ime autora i

koautora, naziv rada, naziv naučnog skupa, organizator skupa, mjesto i godina skupa.

- Za radove sa interneta: Prezime i ime autora (ako je navedeno), naziv rada, naziv i adresa

URL) web sajta, datum pristupa web sajtu.

- Ostali izvori: navesti preciznu identifikaciju autora izvora.

12.9. Fusnote

Fusnota označava, osim korištenog bibliografskog izvora, i bilješku ispod teksta koja

obično sitnim slovima objašnjava nešto u vezi s tretiranom materijom. To su, zapravo korisna ali

objašnjenja.

Pri citiranju, odnosno pisanju fusnota treba stalno imati na umu činjenicu da se čitatelj mora

vrlo određeno, nedvosmisleno i precizno uputiti na bibliografski izvor iz kojega je autor preuzeo

tuđu spoznaju, ideju, podatak... Tko u tome ostvari potpun uspjeh, mnogo je naučio u pisanju teksta

znanstvenih i stručnih radova. Tuđi preuzeti tekst mora biti doslovno prepisan i obilježen na

početku i na kraju tog teksta navodnicima. U slučaju da se preuzmu tabele, grafikoni, podaci i sl. u

fusnoti se navode izvori tih podataka.

Za svaki bibliografski izvor, koji se koristi u radu bez obzira dali se direktno citira ili se

samo koriste nečije spoznaje, ideje, podaci i slično, obavezno se navodi: prezime autora, inicijal

imena, naziv rada, stranica

Za Zbornike radova i Časopise: navode se elementi iz prethodnog stava kao i naziv

Zbornika, Časopisa, broj i godina izdanja.

12.10 Ilustracije

Ilustracijama se mogu nazvati svi prilozi, isprave, autorovi dokazi i sl. koji se upotrebljavaju

radi ilustriranja teksta nekog djela kako bi se opširne deskripcije i brojne složene pojave reljefnije i

zornije predočile čitatelju. U znanstvenoistraživačkom radu vrlo se često upotrebljavaju ove

ilustracije: 1) tablice, 2) grafikoni, 3) crteži, 4) zemljovidi, 5) fotografije, 6) sheme i 7) slike.

Detaljnije o Ilustracijama možete naći u navedenoj knjizi prof.dr Ratko Zelenika, 2000 godina, str.

470-497.

12.11. Veličina slova i margine

Seminarski rad se obvezno piše na računaru. Preporučuje se korištenje slova tipa Times New

Roman i treba izbjegavati korištenje ekstravagantnih tipova slova.

Prilikom pisanja teksta preporučuje se:

-Naslove poglavlja (npr. 1,2,3,...) treba pisati velikim slovima veličine 14 pts.bold.

117

-Naslove podpoglavlja sa dvije decimale (npr. 1.1.,2.2.,) treba pisati velikim slovima

veličine 12 pts.

-Podpoglavlja sa tri decimale (1.1.1. ili 1.1.2.) treba pisati malim slovima fonta 12.

-Prored u glavnom tekstu seminarskog rada treba biti dvostruki a jednostruki u

fusnotama.

-Lijeva margina treba iznositi 4 cm (radi uvezivanja) a ostale tri margine 2,5 cm.

Sistem pisanja seminarskog rada bazira se na europskom modelu. Svi naslovi , podnaslovi i

prvi red svih pasusa i sva nabrajanja uvlače se po vertikali od lijeve margine udesno za sedam

slovnih mjesta a tekst je poravnan s desne strane.

Američki sistem se temelji da svi naslovi, podnaslovi, svi pasusi i nabrajanja piše se bez

uvlačenja teksta i obje strane teksta su poravnane. Između naslova i pasusa koristi se dvostruki

razmak. Lijeva margina treba iznositi 4 cm (radi uvezivanja) a ostale tri margine po 2,5 cm. U

pisanju sadržaja i navođenju strukture rada obvezno koristiti decimalni sustav.

118

7. UPUTSTVO ZA IZRADU ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA

AUTOR UPUTSTVA: REKTOR, prof.dr Nikola Grabovac

Dana , 01.II.2012 godine

U P U T S T V O

ZA IZRADU ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA

119

SADRŽAJ

1.UVOD.......................................................................................................................................120

2. POJAM I MISIJA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA...................................120


ODBRANI ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA....................................................121

4. IZBOR I PRIJAVA TEME ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA................... 121

5. SADRŽAJ PRIJAVE TEME ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA................ 122

5.1. BIOGRAFIJA KANDIDATA............................................................................................122

5.2. NASLOV ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA................................................122

5.3. OBRAZLOŽENJE TEME ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA......................123

5.4 PREDMET ISTRAŽIVANJA I RADNE HIPOTEZE...................................................... .123

5.5 SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA............................................................................... .124

5.6. OCJENA DOSADAŠNJIH ISTRAŽIVANJA...................................................................125

5.7. NAUČNE METODE KOJE ĆE SE KORISTITI..............................................................125

5.8. STRUKTURA I SADRŽAJ ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA...................125

5.9. OČEKIVANI REZULTATI ISTRAŽIVANJA.................................................................126

5.10. OČEKIVANI NAUČNI DOPRINOS I PRIMJENA REZULTATA ISTRAŽIVANJA .126

5.11. SPISKA LITERATURE...................................................................................................126

5.12. GATORGAM AKTIVNOSTI PRI IZRADI ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG

RADA........................................................................................................................................126

5.13. IZJAVA O ORIGINALNOSTI RADA............................................................................127

6. OCJENA PODOBNOSTI KANDIDATA I POGODNOSTI TEME ZNANSTVENOG

MAGISTARSKOG RADA.......................................................................................................128

7. IMENOVANJE MENTORA I NJEGOVA ULOGA.........................................................128

8. IZRADA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA...................................................129

9. STRUKTURA ILI KOMPOZICIJA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA.....130

10. OBIM ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA......................................................133

11. CITIRANJE TUĐIH ZNANJA, ZAKONA, TEORIJA...................................................134

12. PISANJE ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA................................................134

13. OCJENA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA................................................135

14. ODBRANA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA............................................136

15. UPOTREBA TITULE AKADEMSKOG STUPNJA MAGISTRA ZNANOSTI...........136

16. PRIMJER ZA TEHNIČKU OBRADU ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG

RADA..........................................................................................................................................137

16.1. KORICE ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA

(Primjer za sva četiri Fakulteta)................................................................................................137

16.2. POTKORICA ILI UNUTARNJA STRANA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG

RADA (Primjer za sva četiri Fakulteta)....................................................................................138

16.3. STRUKTURA ILI KOMPOZICIJA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA

(Primjer za sva četiri Fakulteta)................................................................................................139

120

1. UVOD

Završavanje studiranja na drugom (II) ciklusu znanstvenog studiranja na Sveučilištu/Univerzitetu „Vitez“ realizira se kroz pisanje, prihvaćanje i odbrane znanstvenog magistarskog rada.

Ovo Uputstvo se piše u cilju pomoći studentima koji pišu znanstveni magistarski rad. Uputstvo je

koncipirano kao davanje osnovnih instrukcija vezanih za izbor teme, tehniku pisanja, postavljanje hipoteze, citiranja itd, pri čemu autor ovog Uputstva usmjerava kandidata kako i gdje će se detaljnije upoznati sa

odgovarajućim djelom znanstvenog magistarskog rada.

Pri izradi ovog Uputstva autor je koristio knjigu „Pisana djela na poslijediplomskim znanstvenim

magistarskim studijima“ prof.dr Ratko Zelenika, Ekonomski fakultet Rijeka, 2011 godina. Dijelovi iz navedene knjige se prenose u ovo Uputstvo pa se neće posebno citirati.

Prof.dr Ratko Zelenika je profesor na našem Sveučilištu/Univerzitetu „Vitez“ i predaje na znanstvenom magistarskom i doktorskom studiju. Za detaljnija uputstva i informacije za izradu znanstvenog

magistarskog rada potrebno je koristiti navedenu knjigu a koja se može naći u našoj biblioteci.

2. POJAM I MISIJA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA

Važnost i misija znanstvenih magistarskih radova kao temeljnih poluga znanstvenog opismenjavanja

intelektualaca u mikro, makro i globalnim obrazovnim i znanstvenim industrijama te mikro, makro i

globalnim obrazovnim i znanstvenim sustavima određuju temeljne reference za definiranje pojma takvog

znanstvenog djela.

Znanstveni magistarski rad je izvorno originalno i novo znanstveno pisano djelo, koje, u pravilu,

izrađuje pojedinac, magistrant, u suradnji i pod vodstvom mentora, na kraju poslijediplomskoga

znanstvenog magistarskog studija, a koje je po metodologiji obrade i doprinosu znanosti prikladno za

utvrđivanje magistrantove sposobnosti za aktivno sudjelovanje u znanstvenoistraživačkom radu, u

znanstvenom području i polju znanosti za koje se opredjeljuju magistranti.

Istraživanje tematike koja se tretira u znanstvenom problemu i predmetu istraživanja, odnosno

projektnom zadatku u vezi s objektima znanstvenoga istraživanja i postavljene hipoteze, mora se provoditi

fundamentalnim i primijenjenim istraživanjima, ali uz primjenu petnaestak i više znanstvenih metoda u

odgovarajućim kombinacijama. Rezultatima istraživanja koji se predstavljaju u znanstvenim magistarskim

radovima, slično doktorskoj disertaciji, moraju se otkriti nove spoznaje, nove znanstvene činjenice, nove

znanstvene zakonitosti, novi znanstveni zakoni, nove teorije. To je, u pravilu, izrazito samostalno izrađeno

djelo i ono ne može biti rezultat timskog rada.

Po izvornosti, originalnosti, doprinosu znanosti, kvaliteti, opsegu i metodološkoj opremi, znanstveni

magistarski rad je između doktorske disertacije i magistarskog stručnog (specijalističkog) rada. Kada bi

trebalo kvantificirati odnos između disertacije, znanstvenog magistarskog rada i magistarskog stručnog rada,

onda bi taj odnos iznosio 100:75:50. Ako bi se u takav odnos uključio i diplomski rad, koji se brani na

završetku sveučilišnoga trogodišnjeg studija, vrijednost toga rada iznosila bi 40. Sukladno tome svi bi

navedeni odnosi iznosili prema hijerarhiji bitnih referenci spomenutih djela: 100:75:50:40.

Temeljna misija svakoga znanstvenog magistarskog rada, bez obzira na znanstveno područje (tj.

prirodne i tehničke znanosti, medicine i zdravstva, biotehničke, društvene i humanističke znanosti) i polje

121

znanosti, da u njemu magistranti ponude svjetskoj riznici znanja, određena nova, originalna ili inovirana

znanja, saznanja, znanstvene činjenice, znanstvene zakone, znanstvena otkrića, znanstvene teorije ... te da se

kvalificira za samostalno istraživanje.


ODBRANI ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA

Na našem Sveučilištu/Univerzitetu usvojene su jasne i precizne „Procedure postupaka i redosljeda

aktivnosti na prijavi i odbrani znanstvenog magistarskog rada“ kojih se moraju pridržavati svi studenti i

profesori u procesu prijave i odbrane znanstvenog magistarskog rada.

Procedure postupaka su podjeljene u tri djela:

a) Predhodne aktivnosti na najavi teme i najavi izbora mentora,

b) Aktivnost vezana za prijavu teme i njeno odobrenje, i

c) Aktivnost vezana za rad nakon završenog pisanja znanstvenog magistarskog rada i njegova predaja i odbrana.

Obzirom na obaveznost primjene Procedura postupaka i redosljeda aktivnosti na prijavi i odbrani

znanstvenog magistarskog rada ista Procedura se može naći na našoj web stranici.

4. IZBOR I PRIJAVA TEME ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA

Izbor teme znanstvenog magistarskog rada obavlja magistrant u dogovoru s potencijalnim mentorom.

Tema takvoga rada mora tretirati problematiku iz onoga znanstvenog područja i polja znanosti u kojemu se

magistrant znanstveno osposobljava i usavršava. Tema treba biti nova, akutualna, pogodna i korisna, a mora

koncizno, nedvosmisleno i jasno izražavati bit sadržaja znanstvenog magistarskog rada. Magistrant može

predložiti novo tehničko-tehnološko rješenje, bitno unapređenje nekog modela, rješenja ili možda svoj

objavljeni znanstveni rad kao ekvivalent znanstvenom magistarskom znanstvenom radu, ali uz uvjet da takvo

rješenje, unapređenje modela, objavljeni rad ... mora biti standardno oblikovan i opremljen kao kvalitetan

znanstveni magistarski rad.

Nakon izbora teme znanstvenog magistarskog rada magistrant je dužan pripremiti i podnijeti pismenu

prijavu teme znanstvenog magistarskog rada fakultetskom vijeću ili drugom tijelu (npr. Senatu ...), ustanove

koja organizira i izvodi određeni poslijediplomatski znanstveni magistarski studij, a obično se podnosi

tijekom trećeg semestra. Prije podnošenja Prijave teme znanstvenog magistarskog rada magistrant svojim

izvršenim obvezama tijekom studija mora ostvariti određenu količinu bodova, koja je određena nastavnim

programom, odnosno Pravilima studiranja II. ciklusa – znanstvenog magistarskog studija.

Da bi se mogla pripremiti pisana Prijava teme znanstvenog magistarskog rada, magistranti moraju

nakon prethodnih znanstvenih istraživanja stručno napisati i kvalitetno dizajnirati najvažnije elemente i

dijelove takve prijave.

122

5. SADRŽAJ PRIJAVE TEME ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA

Prijava teme znanstvenog magistarskog rada mora da sadrži:

1. Biografija kandidata,

2. Naslov znanstvenog magistarskog znanstvenog rada 3. Obrazloženje teme znanstvenog magistarskog rada,

4. Predmet istraživanja i radne hipoteze,

5. Svrha i ciljevi istraživanja, 6. Ocjena dosadašnjih istraživanja,

7. Naučne metode koje će se koristiti,

8. Struktura i sadržaj znanstvenog magistarskog rada,

9. Očekivani rezultati istraživanja, 10.Očekivani naučni doprinos i primjena rezultata istraživanja,

11.Spisak literature,

12.Gantogram aktivnosti pri izradi znanstvenog magistarskog rada, i 13.Izjava o originalnosti.

Pri pisanju Prijave teme znanstvenog magistarskog rada studenti mogu koristiti kao uzorak neke ranije

napisane i prihvaćene prijave teme znanstvenog magistarskog rada a koju može dobiti kod voditelja

znanstvenog magistarskog studija.

5.1. Biografija kandidata

Biografija kandidata (životopis ili curriculum vitae) sadrži najvažnije podatke o kandidatu

(magistrantu):

- Lični (osobni) podatci: godina rođenja, mjesto rođenja, državljanstvo i sl.,

- Obrazovanje (osnovno, srednje i visoko), - Radno iskustvo (rad i napredovanje u struci),

- Osposobljavanje i usavršavanje,

- Članstvo i aktivnost u važnijim udruženjima, ustanovama i institucijama, - Popis objavljenih znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih djela,

- Sudjelovanje na znanstvenim skupovima, kongresima i simpozijima,

- Specijalizacije, - Ostale kompetencije i informacije.

5.2. Naslov znanstvenog magistarskog rada

Naslov znanstvenog magistarskog rada. Osim što mora biti nov, aktualan, inventivan, atraktivan,

koristan, naslov mora jednostavno, jasno i nedvosmisleno održavati bit sadržaja

takvoga rada, ne smije biti ni prekratak, a ni predug: mora sadržavati ključne riječi tematike koja se tretira u znanstvenom magistarskome radu, ni manje ni više od toga. Naslov znanstvenog magistarskog rada nije

složena rečenica s veznicima i ne smije sadržavati riječi koje se često rabe u govornoj frazeologiji, kao na

primjer: Uloga, značenje, mjesto i funkcije špeditera u racionalizaciji logističkih lanaca ...umjesto Špediter u

funkciji racionalizacije logističkih lanaca (to je naslov znanstvenog magistarskog rada koji se u ovome dijelu navodi kao ogledni primjer). Taj naslov ima samo pet riječi, a ispunjava sve reference (npr. ključne riječi,

123

dva aktualna objekta istraživanja u interakcijskoj sprezi, održava bit znanstvenog magistarskog rada ...)

aktualne teme i tematike znanstvenog magistarskog rada.

5.3. Obrazloženje teme znanstvenog magistarskog rada

Kandidat (magistrant) mora obrazložiti temu znanstvenog magistarskog rada pri čemu mora

znanstveno utemeljenim argumentima dokazati aktualnost i pogodnost teme odnosno naslova znanstvenog

magistarskog znanstvenog rada.

5.4 .Predmet istraživanja i radne hipoteze

Predmet istraživanja je dosta složeno i važno pitanje i usko je povezano sa problemom istraživanja. Svaki problem nije problem istraživanja, a svaki problem istraživanja nije znanstveni problem

istraživanja. Za magistrante karakteristično je sljepilo za probleme. Problem istraživanja specifičan je

problem. To je onaj problem koji se ne može riješiti učenjem i studiranje, već je potrebno provesti

znanstveno istraživanje da bi se došlo do novih znanstvenih spoznaja. Znanstveni problem istraživanja jest neka činjenica, pojava, fenomen ..., koji je za istraživača iznenađenje, nepoznat, neshvatljiv ..., koji

proturječi postojećim teorijama i raspoloživom znanju, pretpostavkama ili očekivanjima i koji potiče na

razmišljanje tražeći odgovor, objašnjenje ili rješenje. Neriješeni znanstveni problemi impliciraju određene štetne posljedice, zbog kojih bi ih trebalo znanstveno rješavati.

Problem istraživanja magistrant mora znanstveno, jasno, određeno i koncizno definirati.

U okviru ovog poglavlja dajemo osvrt na pojam znanstvene hipoteze i pomoćnih hipoteza.

Ne ulazeći dublje u elaboriranje svih važnijih značajki i fenomena o hipotezama kao jednom od

najvažnijih elemenata znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih pisanih djela, na ovome se mjestu nakon

definiranja pojma hipoteza posebna pozornost posvećuje misiji i međuodnosu znanstvene hipoteze i

pomoćnih hipoteza u prijavi teme znanstvenog magistarskog rada.

Što je hipoteza? Na to pitanje daje se odgovor: Hipoteza je pretpostavka ili tvrdnja o nekom

fenomenu koja se može dokazati ili opovrgnuti. Dobra ili valjana hipoteza koja je adekvatna određenom

projektnom zadatku u vezi s određenim objektima istraživanja i problemom istraživanja, a adekvatna je ona

hipoteza koja je potvrdiva ili provjerljiva pravilima, zakonitostima, procedurama, postupcima ...metodologije

znanstvenoga istraživanja i tehnologije znanstvenoga istraživanja.

U prijavi teme znanstvenog magistarskog rada postavlja se znanstvena hipoteza, i to u jednoj jasnoj,

jezgrovitoj, konciznoj ...rečenici, a mora sadržavati ključne riječi iz naslova, znanstvenoga problema

istraživanja, znanstvenoga projektnog zadatka te objekta istraživanja. Znanstvena hipoteza u znanstvenom

magistarskom radu znanstveno je utemeljena pretpostavka koju treba dokazati rezultatima znanstvenoga

istraživanja (tj. Znanstvenim činjenicama, znanstvenim zakonima, znanstvenim teorijama, kvantitativnim

modelima ...),a odnosi se na sve bitne fenomene znanstvenog magistarskog rada kao cjelovitoga

znanstvenoga projekta. Takva se hipoteza može nazvati i makroznanstvena hipoteza, a treba je konkretizirati

s više parcijalnih, odnosno pomoćnih hipoteza. Parcijalne ili pomoćne hipoteze logično je postaviti za svaki

radni dio znanstvenog magistarskog rada (tzv.“radni dijelovi“ su svi dijelovi znanstvenog magistarskog rada,

osim“uvoda“ i“zaključka“). Dokazivanjem parcijalnih, odnosno pomoćnih hipoteza dokazuju se pojedini

segmenti znanstvene hipoteze, i tako magistranti stvaraju intelektualni mozaik (svaki kamenčić u tom

124

mozaiku predstavlja znanstvene činjenice kojima se dokazuje jedna od postavljenih parcijalnih hipoteza ...)

znanstvenih argumenata kojima je dokazivana ili, još bolje, dokazana temeljna znanstvena hipoteza. U

predstavljanju pomoćnih hipoteza magistrantima može pomoći pitanje Zašto se određene znanstvene

činjenice o tome i tome predstavljaju u određenom dijelu? Što bi znanstvenim činjenicama trebalo dokazivati

u određenome dijelu?

U prijavi teme znanstvenog magistarskog rada, nakon postavljanja znanstvene hipoteze i pomoćnih hipoteza

(za svaki “radni“ dio postavlja se po jedna pomoćna hipoteza, i to u jednoj jasnoj, jezgrovitoj, konciznoj

...rečenici, a mora sadržavati ključne riječi i bit dotičnoga djela ...), navode se jasno determinirani argumenti

koji podupiru postavljenu temeljnu znanstvenu hipotezu, odnosno postavljene parcijalne, odnosno pomoćne

hipoteze. Temeljno je metodološko pravilo da se za svaku parcijalnu, odnosno pomoćnu hipotezu formulira

po jedan jasan, koncizan, jezgrovit ...argument, i to u jednoj rečenici.

Detaljnije o hipotezama možete naći u knjizi Ratko Zelenika „Metodologija i tehnologija izrade

znanstvenog i stručnog djela“ , Rijeka, 2000 godina str. 387-395.


Znanstveno utemeljeno, jasno, koncizno, nedvosmisleno ... magistrant mora odrediti temeljnu svrhu i

glavne ciljeve istraživanja koje rezultatima znanstvenoga istraživanja namjerava ostvariti u znanstvenom

magistarskom radu. Svrha i ciljevi znanstvenoga istraživanja predstavljaju, u biti, znanstvenu misiju

istraživanja koja bi omogućila rješavanje determiniranoga znanstvenoga problema, ostvarivanje

znanstvenoga projektnog zadatka te dokazivanje temeljne znanstvene hipoteze i pomoćnih hipoteza.

U prijavi teme znanstvenog magistarskog rada svrha i ciljevi znanstvenoga istraživanja definiraju se i

formuliraju u jednoj konciznoj, jasnoj, jezgrovitoj ... rečenici, koja mora sadržavati ključne riječi ne samo

naslova, znanstvenoga problema istraživanja, projektnoga zadatka, znanstvene hipoteze i pomoćnih hipoteza

nego i ključne riječi svih“radnih“ dijelova. To, ustvari, znači da svrha i ciljevi istraživanja predstavljaju

mikromisiju znanstvenoga istraživanja koja se odnosi na sve najvažnije fenomene znanstvenog magistarskog

rada.

Definirana svrha i ciljevi istraživanja, odnosno makromisija znanstvenoga israživanja, može se

konkretizirati s više konkretnih (pod) ciljeva istraživanja. Temeljno je metodloško pravilo da se za

svaki“radni“ dio znanstvenog magistarskog rada formulira po jedan konkretan cilj znanstvenoga istraživanja.

Pri formuliranju konkretnih ciljeva istraživanja (za svaki“radni“ dio definira se konkretan cilj istraživanja, i

to u jednoj rečenici koja mora imati ključne riječi dotičnog dijela ...) može magistrantima pomoći pitanje: Što

je misija istraživanja u dotičnome dijelu znanstvenoga dijela znanstvenog magistarskog rada? Ili, Što se mora

dokazati rezultatima istraživanja u nekome djelu znanstvenog magistarskog rada?

Preporučuje se magistrantima da, nakon definiranja temeljne svrhe i ciljeva znanstvenoga istraživanja,

odnosno makromisije znanstvenoga istraživanja i posebnih konkretnih ciljeva istraživanja, postave na

makroraznini više pitanja na koje bi trebali tijekom istraživanja, formuliranja i pisanog formuliranja rezultata

istraživanja dati znanstveno utemeljene odgovore. Odgovori na takva pitanja moraju biti u funkciji rješavanja

definiranoga znanstvenog problema istraživanja, ostvarivanja formuliranoga projektnog zadatka te

dokazivanja postavljene temeljne znanstvene hipoteze i pomoćnih hipoteza. Čini se logičnim da bi bilo

primjereno za svaki “radni“ dio postaviti dva do tri pitanja.

125


Ocjena današnjih istraživanja. Kritičkom znanstvenom kvalitativnom analizom svih objavljenih i

javnosti dostupnih znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih djela i znanstvenih informacija u tuzemstvu i

inozemstvu te znanstvenim činjenicama, magistrant bi koncizno morao dokazati da tretirana tematika do

trenutka podnošenja prijave teme znanstvenog magistarskog rada niti u BiH ni u svijetu, nije na koncipirani

način u potpunosti znanstveno istražena, obrađena i javnosti prezentirana. Ako to magistrant ne može

konzistentno dokazati, predložena tema nije pogodna za znanstveni magistarski rad.

U obrazloženju teme i teza znanstvenog magistarskog rada, a prije formuliranja cjelovite ocjene

dosadašnjih istraživanja, magistrant je dužan navesti sve bibliografske jedinice koje je do toga trenutka

proučio u vezi s tretiranom tematikom. Smatra se da bi takav popis trebao sadržavati više od 100 aktualnih

bibliografskih jedinica.

5.7. Naučne metode koje će se koristiti

Magistrant treba navesti sve znanstvene metode koje će koristiti u svojem znanstvenome istraživanju i

pomoću kojih će pokušati riješiti postavljeni znanstveni problem istraživanja i znanstveni projektni zadatak,

dokazati postavljenu znanstvenu hipotezu i pomoćne hipoteze, ostvariti svrhu i ciljeve istraživanja,

odgovoriti na postavljena pitanja. Pri tome bi trebalo kombinirati najmanje petnaestak znanstvenih metoda, a

neke od njih i posebno precizno odrediti. Tako, primjerice, nije dovoljno samo navesti“matematička

metoda“, treba i konkretizirati takve metode, npr. metoda operacijskih istraživanja ili još konkretnije:

linearno programiranje, dinamičko programiranje, teorija igara, mrežno planiranje, redovi čekanja itd.

Detaljnije o znanstvenim metodama možete naći u knjizi Ratko Zelenika „Metodologija i tehnologija

izrade znanstvenog i stručnog djela“ , Rijeka, 2000 godina str. 281-374.

5.8. Struktura i sadržaj znanstvenog magistarskog rada

Struktura znanstvenog magistarskog rada u suštini predstavlja sadržaj znanstvenog magistarskog rada

podjeljen po poglavljima od Uvoda do Zaključka.

U prijavi teme znanstvenog magistarskog rada magistrant mora obrazložiti strukturu znanstvenog

magistarskog rada, a to znači da mora jasno i koncizno navesti što u kojem dijelu namjerava elaborirati.

Magistrant mora ukratko opisati sadržaj svakog dijela znanstvenog magistarskog rada od Uvoda do

Zaključka. Opis sadržaja obično iznosi dvije do tri rečenice.

126

5.9. Očekivani rezultati istraživanja

Magistrant mora u prijavi teme znanstvenog magistarskog rada pregledno, sustavno i koncizno navesti

važnije rezultate koje očekuje po završenom znanstvenom istraživanju, a koje će predstaviti u svojemu

znanstvenom magistarskom radu.

Pri oblikovanju pojedinih očekivanih rezultata znanstvenoga istraživanja u prijavi teme znanstvenog

magistarskog rada treba dosljedno primijeniti temeljno pravilo metodologije i tehnologije znanstvenoga

istraživanja: za svaki “radni“ dio znanstvenog magistarskog rada definirati u jednoj jasnoj, sadržajnoj,

jezgrovitoj i konciznoj rečenici očekivane rezultate znanstvenoga istraživanja.

5.10. Očekivani naučni doprinos i primjena rezultata istraživanja

U prijavi teme znanstvenog magistarskog rada magistrant mora veoma precizno, određeno, jasno,

koncizno, jezgrovito, nedvosmisleno ... najaviti i determinirati očekivani znanstveni doprinos znanstvenoga

istraživanja. Takav se doprinos određuje i formulira u teorijskom i aplikativnom smislu. Najavljeni i

očekivani doprinos globalnoj znanosti mora biti izravno u funkciji rješavanja znanstvenoga problema

istraživanja, ostvarivanja znanstvenoga projektnog zadatka, dokazivanja postavljene znanstvene hipoteze i

pomoćnih hipoteza te ostvarivanja misije znanstvenoga istraživanja. Formuliranje očekivanoga doprinosa

znanosti, koji se najavljuje u prijavi teme znanstvenog magistarskog rada mora biti sukladno temeljnim

načelima, pravilima, zakonitostima ... određenoga znanstvenoga područja, polja i grane znanosti. I ne samo

to. U formuliranju očekivanoga doprinosa znanosti u prijavi teme znanstvenog magistarskog rada magistrant

mora dosljedno primijeniti temeljno pravilo metodologije i tehnologije znanstvenoga istraživanja, i to: za

svaki “radni“ dio znanstvenog magistarskog rada formulirati u jednoj jasnoj, nedvosmislenoj, sadržajnoj,

jezgrovitoj i konciznoj rečenici očekivani znanstveni doprinos znanstvenog istraživanja.

Magistrant mora u prijavi teme znanstvenog magistarskog rada vrlo određeno naznačiti gdje, kako,

kada i uz koje se pretpostavke mogu primjenjivati rezultati znanstvenoga istraživanja koji će se predstaviti u

znanstvenom magistarskom radu odnosno navesti mogućnosti aplikativne primjene rezultata istraživanja.

5.11. Spiska literature

Na kraju prijava teme znanstvenog magistarskog rada sastavlja se spisak literature koja će biti

korištena u izradi znanstvenog magistarskog rada. Spisak literature mora biti sistematiziran kao knjige,

članci, studije, priručnici, konvencije, propisi, statistike, interne rasprave i td.

5.12. Gatorgam aktivnosti pri izradi znanstvenog magistarskog rada

Gantogram aktivnosti izrade znanstvenog magistarskog rada predstavlja vremenski plan izrade

znanstvenog magistarskog rada. Gantogram se naziva po američkom inžinjeru H. Ganttu kao kreatoru

dinamičkih planova.

127

Gantogram sadrži sve bitne aktivnosti koje su izravno povezane za prijavu teme i izradu znanstvenog

magistarskog rada, a sistematizirane su u devet skupina:

Opis aktivnosti 2007. 2008. 2008. 2008. 2009. 2009. 2009. 2009 2010.

X-XII I-VI VII-IX X-XII I-III IV-VI VII-IX X-XII I-IV 1.Prikupljanje literaturne građe i znanstvenih 3 6 informacija 2. Prijava teme znanstvenog znanstvenog magistarskog rada i 3

nastavljanje istraživanja 3.Proučavanje literarne građe i znanstvenih 3 3 informacija 4. Selekcija analiza i sinteza relevantnih činjenica, 3 spoznaja, zakonitosti,

teorija ... 5.Konzultacije i razgovori s ekspertima i stvaranje 3 parcijalnih i generalnih zaključaka 6.. Pisano formuliranje rezultata istraživanja 3 7.Pisanje teksta rukopisa, grafička i tehnička obrada 2 teksta znanstvenog magistarskog rada 8.Predaja prve verzije znanstvenog magistarskog rada 1 9.Revidiranje teksta prema primjedbama i sugestijama 1 mentora i članova

povjerenstva Ukupno 31 3 6 3 3 3 3 3 3 4

U ovome su gantogramu bitne aktivnosti pri izradi znanstvenog magistarskog rada sistematizirane u

devet skupina koje se planiraju obaviti za ukupno 31 mjesec, odnosno po skupinama aktivnosti:

3+6+3+3+3+3+3+3+4=31 mjesec, što bi moglo biti i realno ako se ima na umu činjenica da je magistrant

prije podnošenja prijave teme svoga znanstvenog magistarskog rada najmanje 12 mjeseci (tijekom prvog i

drugog semestra studija) aktivno istraživao i proučavao tematiku koju je planirao obraditi u svome završnom

radu. Gantogram može pozitivno i poticajno djelovati na učinkovitost rada magistranta.

5.13. Izjava o originalnosti rada

U prijavi magistrant treba dati izjavu da će znanstveni magistarski rad izraditi potpuno samostalno uz

korištenje citirane literature i uz pomoć mentora.

128

6. OCJENA PODOBNOSTI KANDIDATA I POGODNOSTI TEME

ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA

Imenuje se Komisija za ocjenu podobnosti kandidata i podobnosti teme znanstvenog magistarskog

rada. Komisija se sastoji od tri profesora koja pišu Izvještaj o ocjeni podobnosti kandidata i podobnosti teme

znanstvenog magistarskog rada. Izvještaj mora da sadrži sve bitne elemente odnosno sve iste elemente koji

su navedeni u točci 5. ovog Uputstva a odnosi se na sadržaj prijave teme znanstvenog magistarskog rada

(5.1. do 5.13.).

Kao najvažniji dio Izvještaja je zadnji dio koji glasi: Zaključak i prijedlog. U Zaključku Komisija

konstatira da magistrant ispunjava sve potrebne i propisane uvjete za prijavljivanje teme. (ili ne ispunjava

uvjete)

Ujedno Komisija zaključuje da je tema aktualna i pogodna (ili nije pogodna) za izradu znanstvenog

magistarskog rada. Na kraju Izvještaja Komisija daje svoj prijedlog da magistrant može nastaviti izradu

znanstvenog magistarskog rada.

Pri pisanju Izvještaja o podobnosti kandidata i pogodnosti teme Komisija za pisanje Izvještaja može

koristiti kao uzorak ranije napisan i kvalitetan Izvještaj za nekog drugog magistranta a koji se može dobiti

kod voditelja znanstvenog magistarskog studija.

Svi se navedeni elementi u ovome Izvještaju moraju sustavno, vrlo određeno, znanstveno utemeljeno,

koncizno, jezično, stilski i terminološki kvalitetno elaborirati jer oni presudno utječu na ocjenu podobnosti

magistranta i pogodnosti teme znanstvenog magistarskog rada, a on predstavlja ne samo magistranta nego i

članove Komisije i ustanove koja organizira i operacionalizira znanstveni magistarski studij. Stoga se izradi

toga Izvještaja mora posvetiti osobita pozornost. Bitno je olakšana izrada takvoga Izvještaja ako se piše na

osnovi kvalitetne prijave teme znanstvenog magistarskog rada.

Komisija svoj Izvještaj dostavlja na razmatranje i usvajanje na Nastavno-naučno vijeće fakulteta a na

čiju odluku suglasnost daje Senat Sveučilišta/Univerziteta „Vitez“.

7. IMENOVANJE MENTORA I NJEGOVA ULOGA

Magistrant predlaže mentora a nastavno-naučno vijeće uz suglasnost Senata imenuje mentora.

U trenutku prihvaćanja Izvještaja o podobnosti magistranta i pogodnosti teme znanstvenog

magistarskog rada imenuje se mentor, pri izradi njegovoga znanstvenog magistarskog rada. Magistrant ima

određena prava da za mentora predloži kompetentnoga sveučilišnog nastavnika i znanstvenika za kojega

može jamčiti da će s njime moći uspješno surađivati i da mu može svojim znanjem, vještinama i iskustvom

pomoći u znanstvenom istraživanju i izradi znanstvenog magistarskog rada. Mentor je, u pravilu, zaposlenik

na Sveučilištu/Univerzitetu koje organizira i provodi i znanstveni magistarski studij a može biti i vanjski

saradnik.

Dobronamjeran, pozitivno orijentiran, susretljiv, komunikativan, etičan, moralan ... dobar mentor može

iznimno mnogo pomoći magistrantu u znanstvenom istraživanju i izradiznanstvenog magistarskog rada,

129

posebice ako je stvarno kompetentan za određeno znanstveno područje, znanstvenu disciplinu ... i ako je

veliki znalac metodologije i tehnologije znanstvenoga istraživanja.

Mentor znanstvenog magistarskog rada je nastavnik iz čije se piše i oblasti brani znanstveni

magistarski rad, s tim da mentor može biti redovni profesor, vanredni profesor, docent i emeritus.

Mentor vodi kandidata u njegovom teorijskom i istraživačkom radu i pruža mu pomoć u cjelokupnom

procesu izrade rada kroz:

- izbor teme

- formuliranje naslova teme, - definiranje hipoteza

- postavljanje cilja, predmeta rada, naučnoistraživačkih metoda i načina njihovog rješavanja

(polazna istraživanja), - teorijsku obradu problema,

- utvrđivanje definicija, vrednovanje kriterijuma i strukture,

- izbor načina istraživanja, prikupljanja, obrade i analize podataka i verifikacije metoda istrživanja,

- konačno oblikovanje rada.

Sistem žalbi i pritužbi, kao i mogućnost promjene mentora, razmatra i rješava Senat Sveučilišta/Univerziteta.

8. IZRADA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA

Sa stajališta magistranta osnova je svrha i cilj izrade znanstvenog magistarskog rada da uspješnom

obranom svoga znanstvenog magistarskog rada, koji je samostalno izradio, stekne akademski stupanj

magistra znanosti. Takva svrha i cilj, međutim, pretpostavlja i mnogobrojne druge svrhe i podciljeve, kao

što su: 1) da se magistrant potpunije, dublje i opsežnije upozna s tematikom određenog polja ili grane

znanosti, 2) da se magistrant znanstveno osposobljava i usavršava za samostalan znanstvenoistraživački rad,

3) da se magistrant osposobljava za aktivno i djelotvorno sudjelovanje u timskom znanstvenoistraživačkom

radu, 4) da magistrant proširi, produbi i testira svoja znanja i vještine o metodologiji i tehnologiji

znanstvenoga istraživanja i 5) da magistrant stječe vještinu pisanja znanstvenih, znanstvenostručnih i

stručnih djela.

Izradom znanstvenog magistarskog rada magistrant mora dokazati: 1) sposobnost primjene teorijskog

i praktičnog znanja u samostalnoj obradi aktualne i do tada neobrađene teme (i tematike) znanstvenih,

znanstvenostručnih i stručnih djela, 2) sposobnost primjene metodologije i tehnologije znanstvenoga

istraživanja, 3) sposobnost korištenja relativnih tuđih spoznaja, stavova, znanstvenih činjenica, zakonitosti,

teorija koje su objavljene u aktualnoj literaturi ili su pohranjene u bankama podataka, 4) sposobnost

formuliranja rezultata istraživanja i vlastitih spoznaja do kojih je došao primjenom znanstvenoistraživačkog

rada, 5) sposobnost pisanja tekstova znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih djela, 6) sposobnost da

aktivno i učinkovito sudjeluje, individualno ili kolektivno u znanstvenoistraživačkom radu.

Od svrhe i ciljeva izrade znanstvenog magistarskog rada treba razlikovati svrhu i ciljeve znanstvenoga

istraživanja u postupku stjecanja akademskog stupnja magistra znanosti, odnosno u izradi konkretnoga

znanstvenog magistarskog rada. Naime, svrha i ciljevi znanstvenoga istraživanja ili misija znanstvenog

istraživanja u izradi znanstvenog magistarskog rada izravno je u funkciji rješavanja određenoga

znanstvenoga problema istraživanja, ostvarivanja određenoga znanstvenog projektnog zadatka te

dokazivanja postavljene znanstvene hipoteze i pomoćnih (tj. parcijalnih) hipoteza ... koje su elaborirane u

130

konkretnoj prijavi teme znanstvenog magistarskog rada. Ako se, međutim, proučava međuodnos svrhe i

ciljeva izrade konkretnoga znanstvenog magistarskog rada i svrhe i ciljeva znanstvenoga istraživanja u izradi

toga rada, onda je logično da između njih postoji visok stupanj kompatibilnosti i komplementarnosti jer

jednu i drugu misiju ostvaruje određeni magistrant. Kvaliteta ostvarivanja takvih misija odlučujuće ovisi od

stupnja znanstvene pismenosti svakoga magistranta.

9. STRUKTURA ILI KOMPOZICIJA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA

Svaki znanstveni magistarski rad bez obzira tretira li aktualne fenomene prirodnih, tehničkih,

medicinskih, biotehničkih, društvenih ili humanističkih znanosti mora imati uobičajene i najvažnije elemente

i dijelove koje je moguće predstaviti u univerzalnom modelu znanstvenog magistarskog rada.

Najvažniji elementi i dijelovi znanstvenog magistarskog rada koji se pozicioniraju redoslijedom u

tekstu znanstvenog magistarskog rada jesu sljedeći: 1) predgovor, 2) sažetak, summary (ili sažetak na

jednom od svjetskih jezika), 3) sadržaj, 4) uvod (sa svim bitnim elementima), 5) povijesno-teorijski,

retrospektivni i eksplikativni dio (svaki znanstveni magistarski rad mora imati onoliko ovih dijelova koliko

ima objekata istraživanja, a, u pravilu, ima dva objekta istraživanja), 6) analitičko-eksperimentalni dio

(najčešće znanstveni magistarski radovi imaju tri takva dijela), 7) perspektivni dio, 8) zaključak, 9)

literatura, 10) popis ilustracija, 11) popis priloga, 12) kazalo imena, 13) kazalo pojmova, 15)kazalo kratica.

Prethodno navedeni elementi i dijelovi znanstvenog magistarskog rada u biti predstavljaju njegovu

strukturu ili kompoziciju. Struktura ili kompozicija znanstvenog magistarskog rada sustavan je raspored

međusobno povezanih svih dijelova (tj. elemenata) takvoga djela. Svaki dio znanstvenog magistarskog rada

ima svoju bitnu misiju i opseg u tekstu takvoga rada. Magistranti koji izvrsno poznaju misiju svih elemenata

znanstvenog magistarskog rada u iznimnoj su i velikoj prednosti u odnosu na one koji nemaju potrebna

znanja i vještine o tim elementima. Takva se prednost može izraziti i više desetak puta, i to u ušteđenom

vremenu i energiji, povećanju kvalitete i učinkovitosti ... magistranata u postupku sjecanja magisterija

znanosti.

Najvažniji elementi i dijelovi znanstvenog magistarskog rad, navedeni u “univerzalnom modelu

znanstvenog magistarskog rada“, ukratko se obrazlažu u nastavku, jer se tim elementima i dijelovima

posvećuje posebna pozornost kao znanstvenom temelju akademske i znanstvene karijere, i to:

1) Predgovor. U znanstvenim magistarskim radovima obvezno se piše predgovor, a pozicionira se prije

sadržaja. Predgovor je kratak, jasan, jezgrovit, a sadrži sljedeće: motive i razloge izbora teme i

tematike koja se tretira u znanstvenom magistarskom radu, objektivne poteškoće koje su se javljale

tijekom znanstvenoga istraživanja, formuliranja i predstavljanja rezultata istraživanja ... te konkretne zahvale svima onima koji su bili iskrena logistika magistrantu tijekom studiranja, usavršavanja,

istraživanja, izrade ... znanstvenog magistarskog rada.

2) Sažetak. U znanstvenim magistarskim radovima obavezan je sažetak, i to na nacionalnom jeziku i

jednom (a može i više) svjetskom jeziku ( npr. engleskom, njemačkom, francuskom, talijanskom ...). Sažeci se mogu pozicionirati iza predgovora, a prije uvoda, ili poslije literature na kraju teksta

znanstvenog magistarskog rada. Na početku se sažetka piše naslov znanstvenog magistarskog rada, a

na kraju teksta pišu se ključne riječi. U sažetku se iznosi kratak pregled, odnosno vrlo koncizan

sadržaj, cjelovita informacija o najbitnijim fenomenima koji su elaborirani u znanstvenom

131

magistarskom radu. Sažetak ima dvostruku namjenu:da posluži javnosti kao cjelovita informacija o

znanstvenom mgistarskom radu te da omogući čitateljima brzu spoznaju bitnih informacija

znanstveni magistarski rad, a koje mogu poslužiti pri donošenju odluke hoće li ga detaljnije

proučavati ili ne.

3) Sadržaj (kazalo). Sadržaj je jedan od najvažnijih dijelova i elemenata znanstvenog magistarskog

rada. Sadržaj se obavezno pozicionira na početku znanstvenog magistarskog rada,odmah iza

predgovora, odnosno sažetka. Za magistrante i čitatelje kazalo predstavlja učinkovit putokaz, odnosno kompas pomoću kojega mogu vrlo brzo pronaći sve činjenice, spoznaje, informacije ...

elaborirane u znanstvenom magistarskom radu. Sadržaj, u biti, predstavlja brojčano-tekstualni

pregled dijelova i poddijelova znanstvenog magistarskog rada pomoću kojega se veoma jednostavno

i brzo pronalaze stranice na kojima su predočeni rezultatu znanstvenih istraživanja itd.

4) Uvod. U znanstvenom magistarskom radu uvod se piše obvezno. Uvod je početni dio znanstvenog

magistarskog rada, koji predstavlja ne samo takvo djelo nego i znanstveni lik autora, odnosno magistranta. U uvodu magistrant uvodi sebe i čitatelje u područje istraživanja, u svijet fenomena koji

se tretiraju u znanstvenom magistarskom radu, u njemu predstavlja: znanstveni problem istraživanja,

znanstveni projektni zadatak, objekte znanstvenoga istraživanja, postavlja temeljnu znanstvenu hipotezu i pomoćne hipoteze, određuje svrhu i ciljeve istraživanja, daje ocjenu dosadašnjih

istraživanja, navodi znanstvene metode te obrazlaže strukturu znanstvenog magistarskog rada. Uvod

se, u pravilu, piše nakon završnoga teksta rukopisa znanstvenog magistarskog rada, i to u perfektu,

iako magistrant tijekom izrade svojega znanstvenog magistarskog rada stalno mora imati na umu sve tematske jedinice svih dijelova i poddijelova znanstvenog magistarskog rada.

Sukladno navedenim značajkama uvoda, uvod svakoga znanstvenog magistarskog rada mora imati

ovih šest elemenata i dijelova:

(1) problem istraživanja, znanstveni projektni zadatak i objekti istraživanja, (2) znanstvena hipoteza i pomoćne hipoteze,

(3) svrha i ciljevi istraživanja,

(4) ocjena dosadašnjih istraživanja, (5) znanstvene metode, i

(6) struktura ili kompozicija rada.

Uvod ne smije biti niti prekratak, a ni predug. Obično ima opseg od cca. 7% od ukupnog znanstvenog

magistarskog rada odnosno 5,6. do 12,6. stranica.

5) Povijesno-teorijski, retrospektivni i eksplikativni dijelovi. Svaki znanstveni magistarski rad ima, u pravilu, dva povijesno-teorijska, retrospektivna i eksplikativna dijela. Zašto? Zato što oni, u pravilu,

imaju dva bitna, odnosno primarna objekta istraživanja. To znači da se svaki objekt istraživanja

elaborira u jednome posebnome dijelu. U tim dijelovima predstavljaju se aktualni fenomeni o

objektima istraživanja, i to ciljano, racionalno ... na ograničenom prostoru (opseg ta dva dijela obično iznosi maksimalno 20% cjelokupnoga opsega znanstvenog magistarskog rada). U

predstavljanju objekata istraživanja koriste se najaktualnije i globalne spoznaje, aktualne globalne

znanstvene činjenice, aktualne globalne znanstvene zakonitosti, aktualne globalne znanstvene teorije, aktualni globalni znanstveni zakoni ... Povijesno-teorijski i eksplikativni dijelovi, predstavljaju

znanstvenu platformu, znanstveni poligon, znanstvenu paradigmu ... na koju se nadograđuju rezultati

istraživanja u vezi s rješavanjem znanstvenoga problema i projektnoga zadatka te dokazivanja znanstvene hipoteze ... u znanstvenom magistarskom radu.

6) Anlitičko-eksperimentalni dijelovi. Svaki znanstveni magistarski rad ima dva ili tri posebna

analitičko-eksperimentalna dijela. Ti su dijelovi u znanstvenim magistarskim radovima najvažniji,

najzahtjevniji, najopsežniji..., zahtijevaju najviše znanstvenoistraživačkog rada, najviše napora i

energije, najviše rada, odnosno vremena provedenog“za stolom“ ili “na terenu“. Zašto? Razloga je

132

zato mnogo. U tim se dijelovima rezultatima istraživanja mora na znanstveno utemeljen način,

primjenom suvremenog znanstvenoga instrumentarija i primjenom suvremenih tehnologija

znanstvenoga istraživanja, riješiti determinirani znanstveni problem istraživanja, ostvariti znanstveni projektni zadatak, dokazati postavljena znanstvena hipoteza, ostvariti svrha i ciljevi istraživanja ...

koji su elaborirani u prijavi teme znanstvenog magistarskog rada. I ne samo to. U tim se dijelovima

znanstvenog magistarskog rada daje konzistentna dijagnoza“bolesti“ pojava, odnosno fenomena ... koji se nalaze u fokusu znanstvenoga istraživanja i objekata istraživanja konkretnoga znanstvenog

magistarskog rada.

Analitičko-eksperimentalni dijelovi, zbog svoje iznimno važne misije u znanstvenim magistarskim

radovima, svojim opsegom participiraju u ukupnom opsegu znanstvenih magistarskih radova s oko

40% u tri dijela. U elaboriranju rezultata istraživanja, koji se predstavljaju u antičko-

eksperimentalnim dijelovima znanstvenih magistarskih radova, magistranti dokazuju svoje znanje,

sposobnost, kritičnost, kreativnost, inovativnost, znanstveno-istraživačko iskustvo, motiviranost itd.

7) Perspektivni dio. Svaki znanstveni magistarski rad mora imati perspektivni dio, dio vizije, dio budućnosti. Zašto? Odgovor na ovo pitanje direktan je, jednostavan, logičan, jezgrovit: Znanstveno

utemeljena “bolest“ koja se dijagnostificirala u analitičko-eksperimentalnim dijelovima znanstvenih

magistarskih radova mora se „izliječiti“ u perspektivnom dijelu takvih radova. U perspektivnom dijelu znanstvenih magistarskih radova magistranti nude znanstveno utemeljenu „terapiju“ za

izlječenje dijagnosticirane „bolesti“. Sastoji u sljedećim „lijekovima“: magistranti predlažu nove

modele, nova rješenja, nove mjere, nove instrumente, nove zakone, nove teorije ... među kojima treba preferirati one kvantitativne ...

Znanstveni magistarski radovi imaju, u pravilu, samo jedan perspektivni dio, koji ima opseg oko

10% u odnosu na cjelokupni opseg takvih radova. To je i razumljivo ako se ima na umu činjenica da

magistranti u perspektivnom dijelu nude, odnosno predlažu nove, originalne, izvorne, inovirane ...

modele, rješenja, instrumente, znanstvene zakone, znanstvene teorije ... koji do toga trenutka nisu

bili poznati u makro i globalnim znanstvenim industrijama. Biti globalni vizionar pretpostavlja ne

samo obrazovane i znanstvene kompetencije nego, prije svega, kreativnost i inovativnost, a to znači i

racionalnu, emocionalnu i socijalnu inteligenciju.

8) Zaključak. Završni je dio znanstvenog magistarskog rada zaključak. Zaključak, u biti, predstavlja

sustavnu, konciznu i jezgrovitu sintezu svih relativnih spoznaja, znanstvenih činjenica, znanstvenih

zakona, znanstvenih zakonitosti, znanstvenih teorija ... koji su opširnije elaborirani u povijesno-teorijskim, retrospektivnim i eksplikativnim dijelovima, analitičko-eksperimentalnim dijelovima te

perspektivnom dijelu znanstvenog magistarskog rada, a kojim je dokazana postavljena znanstvena

hipoteza ... U zaključku se ne navode tuđe citati i ne pišu se fusnote. Dijelovi, odnosno pasusi zaključka, ne označavaju se brojevima, nego se formuliraju kronološki prema strukturi znanstvenog

magistarskog rada. Zaključak ne bi smio biti ni prekratak ni preopširan, trebao bi iznositi najviše do

7% od ukupnoga opsega znanstvenog magistarskog rada (tj. od 5,6. do 12,6. stranica).

9) Literatura. Popis bibliografski jedinica u “Literaturi“ klasificira se sukladno uobičajenim standardima u četiri skupine: (1) knjige, (2) članci, rasprave, studije, (3) ostali izvori (konferencije,

propisi, natuknice, leksikoni, enciklopedije, rječnici i sl.) i (4) nepotpisani napisi (web stranice i

slično).

Literatura se sistematizira po A, B, C, D metodi prezimena autora navođenjem slijedećih elemenata:

Za Knjige: Prezime autora i koautora, ime autora i ko autora, naziv rada, izdavač, mjesto izdanja,

godina izdanja.

Za članke: Prezime autora i koautora, ime autora i koautora, naziv rada, naziv časopisa, broj i godina časopisa.

133

Za radove sa stručnih i naučnih skupova: Prezime autora i koautora, ime autora i koautora, naziv

rada, naziv naučnog skupa, organizator skupa, mjesto i godina skupa.

Za radove sa interneta: Prezime i ime autora (ako je navedeno), naziv rada, naziv i adresa (URL)

web sajta, datum pristupa web sajtu.

Ostali izvori: navesti preciznu identifikaciju autora izvora.

10) Popis ilustracija. Sve bi ilustracije, a to su: tablice, grafikoni, sheme, zemljovidi, crteži ..., ako su

inkorporirani u tekst znanstvenog magistarskog rada, popisuju kronološki posebno za svaku vrstu ilustracije na poseban popis (npr. popis tablica ...).

11) Popis priloga. Prilozi, kao na primjer: anketni upitnici, analitičke tablice, određene isprave i sl.,

popisuju se kronološki i na kraju se znanstvenog magistarskog rada prilažu.

10. OBIM ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA

Znanstveni magistarski znanstveni rad treba imati obim od 80 – 180 stranica pri čemu znanstveni

magistarski rad na Fakultetu poslovne ekonomije i Fakultetu pravnih nauka treba imati obim bliže gornjoj

granici a na Fakultetu poslovne informatike i Fakultetu zdravstvene njege obim se može kretati do 20%

manje od gornje granice obima znanstvenog magistarskog rada.

Jedan univerzalni model obima stranica i procentualne strukture po dijelovima znanstvenog

magistarskog rada daje se u slijedećoj tabeli:

RE

DN

I B

RO

J

OPSEG

ELEMENTI/DIJELOVI

TEMELJNI ELEMENTI

ZNANSTVENIH

ZNANSTVENI ZNANSTVENIH

MAGISTARSKIH RADOVA

UDIO STRANICA

% MIN. MAX.

1. 2 3 4 5

1. PREDGOVOR 1,0 0,8 1,8

2. SAŽETAK 0,5 0,4 0,9

3. SUMMARY 0,5 0,4 0,9

4. KAZALO 3,0 2,4 5,4

5. 1. UVOD 7,0 5,6 12,6

6.

2. POVIJESNO-TEORIJSKI, RETROSPEKTIVNI I

EKSPERMENTALNI DIO (I. dio)

10,0

8,0

18,0

7. 3. POVIJESNO-TEORIJSKI, RETROSPEKTIVNI I

EKSPERIMENTALNI DIO (II. dio)

10,0

8,0

18,0

8. 4. ANALITIČKO-EKSPERIMENTALNI DIO (I. dio) 15,0 12,0 27,0

9. 5. ANALITIČKO-EKSPERIMENTALNI DIO (II. dio) 15,0 12,0 27,0

10. 6. ANALITIČKO-EKSPERIMENTALNI DIO (III.dio) 10,0 8,0 18,0 11. 7. PERSPEKTIVNI DIO 10,0 8,0 18,0

12. 8. ZAKLJUČAK 7,0 5,6 12,6 13. LITERATURA 4,0 3,2 7,2 14. POPIS ILUSTRACIJA 2,0 1,6 3,6

134

15. POPIS PRILOGA 0,5 0,4 0,9 16. KAZALO IMENA 1,0 0,8 1,8 17. KAZALO POJMOVA 2,5 2,0 4,5 18. KAZALO KRATICA 1,0 0,8 1,8 19. UKUPNO 100,00 80,00 180,00

11. CITIRANJE TUĐIH ZNANJA, ZAKONA, TEORIJA

Dokumentacijska osnova rukopisa znanstvenih magistarskih radova, bez obzira tretiraju li se u njima

fenomeni znanstvenih područja prirodnih, tehničkih, medicinskih, biotehničkih, društvenih ili humanističkih znanosti, obuhvaća sljedeće:

Pravila citiranja tuđih znanja, saznanja, zakonitosti, teorija ... Što je citiranje? Pod citiranjem

podrazumijeva se od riječi do riječi pisano navođenje tuđih dijelova teksta ili riječi koje se mogu izravno provjeriti. U znanstvenim magistarskim radovima magistranti moraju jasno odvojiti tuđi tekst, tuđe činjenice,

tuđe spoznaje, tuđe zakone, tuđe podatke, tuđe informacije ... od vlastitoga teksta, vlastitih spoznaja, vlastitih

činjenica itd. To oni moraju činiti uobičajenom sustavima fusnota. Općenito se smatra da je sav tekst u znanstvenom magistarskom radu „vlasništvo“ magistranta osim onoga koji je izravno i/ili neizravno citiran.

Izravno, doslovno, dosljedno ... preuzimanje tuđih spoznaja (npr. definicija ...) označuje se

stavljanjem preuzetog teksta među znakove navođenja“...“ i citiranjem tuđega dijela prema pravilima uobičajenih sustava citiranja (tj. sustava pisanja fusnota ...). kada se tuđi duži tekst “prepriča“ vlastitim

riječima i kada se tuđe spoznaje ... interpretiraju na vlastiti način, tj. parafraziraju, mora se navesti izvor (tj.

bibliografska jedinica) iz kojega su preuzeti. Preuzimanje tuđih spoznaja ... bez citiranja nedopušteno je i

predstavlja plagijat. Svaki plagijat u znanstvenom magistarskom radu za posljedicu ima oduzimanje titule magistra.

Na našem Sveučilištu/Univerzitetu prihvaćen je Europski sustav citiranja i ne koristimo američki ili Harvartski sustav citiranja.

Pored citiranja potrebno je poznavati način korištenja ilustracija (tablice, grafikoni, crteži,

zemljovidi, fotografije, sheme i slike).

Detaljnije upoznavanje sa tehnikama crtanja i korištenja ilustracija možete se upoznati u knjizi Ratko

Zelenika „Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela“ ,Rijeka, 2000 godina, str. 453 –

497.

12. PISANJE ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA

Pisanje znanstvenog magistarskog rada ima svoju obaveznu formu kojih se magistranti moraju

pridržavati. Precizirana su osnovna pravila pisanja kao: naslovnica, podnaslovna stranica, tip i veličina slova,

veličina proreda, dimenzija margina itd. Neophodno je primjeniti pravila iz knjige Ratko Zelenika „Pisana

djela na poslijediplomskim znanstvenim magistarskim studijima“, Rijeka 2011 godina, str. 149-156.

135

13. OCJENA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA

Student nakon završetka rada podnosi pismeni zahtjev za ocjenu znanstvenog magistarskog rada

Nastavno-naučnom vijeću fakulteta.

Zahtjev sadrži:

- prijavu, - pismenu suglasnost mentora da rad ispunjava kriterije navedene u obrazloženju teme,

- četiri primjerka rada (nekoričena), i jedan primjerak u elektronskom obliku,

- izvještaj iz službene evidencije o ispitima i ECTS bodovima kandidata.

- Znanstveni magistarski rad treba da bude korektno jezički, stilski i tehnički oblikovan u skladu sa

suvremenim postupcima, tehnikom i tehnologijom izrade publikacija u oblasti naučnog i stručnog rada.

Rad se dostavlja članovima Komisije za ocjenu znanstvenog magistarskog rada (predsjednik, mentor, član). Jedan primjerak rada izlaže se u biblioteci Sveučilišta/Univerziteta.

Obavještenje da je znanstveni magistarski rad izložen u biblioteci objavljuje se na oglasnoj tabli

organizacione jedinice Sveučilišta/Univerziteta i na web stranici Sveučilišta/Univerziteta.

Primjedbe na znanstveni magistarski rad mogu se dostaviti organizacijskoj jedinici Sveučilišta/Univerziteta u roku od 15 dana od dana isticanja obavještenja.

Komisija podnosi Izvještaj o ocjeni znanstvenog magistarskog rada koji obuhvata:

1. Biografija kandidata

2. Osnovni podatci o radu 2.1. Obim rada

2.2. Struktura i sadržaj znanstvenog magistarskog rada

3. Naučne metode istraživanja koje su korištene u ovom radu 4. Naučna i društvena opravdanost istraživanja

5. Ostvareni rezultati istraživanja

6. Ostvareni doprinos nauci

7. Primjena rezultata istraživanja (teorijski i aplikativno) 8. Mišljenje i prijedlog Komisije

Članovi Komisije moraju pregledno i koncizno u svakom navedenom dijelu svoje ocjene jasno i

nedvosmisleno ocijeniti kvalitet znanstvenog magistarskog rada u pojedinostima i cjelini.

Premda se takvi Izvještaji pišu pregledno i koncizno, oni imaju opseg oko 10-20 kartica. Posebnu

pozornost članovi Komisije moraju posvetiti formuliranju znanstvenog doprinosa znanstvenog magistarskog

rada, kao najvažnijem elementu izvještaja, ali i najvažnijem obilježju znanstvenog magistarskog znanstvenog

rada. Ako je znanstveni doprinos upitan, prijeporan, “blijed“, može doći u pitanje cjelokupno znanstveno

istraživanje i uslijediti negativno mišljenje članova povjerenstva, odnosno može se izvještaju dati negativna

ocjena znanstvenog magistarskog rada. Takve negativne i nepovoljne mogućnosti s dalekosežnim štetnim

posljedicama magistranti moraju imati na umu i snagom svoga intelekta, svojom sposobnošću i svojom

marljivošću, uz pomoć mentora, ali i drugih dobronamjernih eksperata, takve mogućnosti moraju eliminirati.

Pri pisanju Izvještaja o ocjeni znanstvenog magistarskog rada Komisija može koristiti kao uzorak

ranije napisan i kvalitetan Izvještaj o ocjeni znanstvenog magistarskog rada a koji se može dobiti kod

voditelja znanstvenog magistarskog studija.

136

14. ODBRANA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA

Magistrant može pristupiti odbrani znanstvenog magistarskog rada po isteku trideset dana od dana

kada je Nastavno-naučno vijeće fakulteta donijelo odluku o izvještaju Komisije za ocjenu znanstvenog magistarskog rada, odnosno prihvatilo znanstveni magistarski rad i dobilo saglasnost Senata

Sveučilišta/Univerziteta.

Rješenje o odbrani znanstvenog magistarskog rada dostavlja se magistrantu i objavljuje se na

oglasnoj tabli Sveučilišta/Univerziteta, odnosno organizacione jedinice Sveučilišta/Univerziteta.

Odbrana znanstvenog magistarskog rada pred Komisijom za ocjenu i odbranu znanstvenog

magistarskog rada ima sljedeći tok:

- Predsjednik Komisije iznosi podatke i informacije o magistrantu i daje kratki prikaz rada, nakon čega

magistrant iznosi kraći rezime, rezultate i zaključke do kojih je došao, a zatim članovi komisije postavljaju pitanja.

- Magistrant daje odgovore na postavljena pitanja,

- Komisija za odabranu znanstvenog magistarskog rada, nakon provedenog postupka, donosi odluku da li je magistrant sa uspjehom odbranio rad.

- Znanstveni magistarski rad je javan i može se objaviti nakon odbrane.

- Odbrana znanstvenog magistarskog rada je javna.

Na Sveučilištu/Univerzitetu usvojen je Protokol odbrane znanstvenog magistarskog rada u kojem je

preciziran proces odbrane znanstvenog magistarskog rada odnosno početak odbrane, tijek odbrane,

postavljanje pitanja, odgovora i td.

Protokol odbrane može se dobiti kod voditelja znanstvenog magistarskog studija.

Pored Protokola odbrane preciziran je tekst koji čita predsjednik Komisije za odbranu a odnose se na

osnovne podatke o kandidatu, položene ispite, tijek prijave i prihvaćanja teme znanstvenog magistarskog rada kao i sastav komisija koje su učestvovale u procesu prijave, izrade i odbrane znanstvenog magistarskog

rada. Navodi se ime mentora i njegova uloga u procesu izrade znanstvenog magistarskog rada sa aspekta

pružanja pomoći magistrantu. Nakon odgovora kandidata na postavljena pitanja Komisija za odbranu znanstvenog magistarskog

rada se povlači i donosi završnu ocjenu o odbrani rada. Nakon toga Komisija javno saopćava kandidatu i

svim prisutnim rezultat njihove ocjene i upućuje čestitke magistrantu na uspješnoj odbrani.

Ocjena nije brojčana već se samo izjavljuje da je magistrant uspješno (ili nije) odbranio naučni znanstveni magistarski rad.

15. UPOTREBA TITULE AKADEMSKOG STUPNJA MAGISTRA ZNANOSTI

Magistrant koji završi znanstveni magistarski znanstveni studij i uspješno obrani svoj znanstveni

magistarski rad stječe akademski stupanj magistar znanosti skraćeno mr. sc. ili, na engl. jeziku: m. Sc.-

Master of Science; M. S. – Master of Science; Sc. M. – Master of Science. U trenutku proglašavanja

magistranta magistrom znanosti. Kraticu akademskog stupnja mr. sc. stavlja osoba koja ju je legalno u

propisanoj proceduri postigla, ispred svoga imena i prezimena, primjerice: mr. sc. Pero Perić.

137

16. PRIMJER ZA TEHNIČKU OBRADU ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA

16.1. KORICE ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA

(Primjer za sva četiri Fakulteta)


FAKULTET_________________________________

(navesti naziv fakulteta)

______________________________________________________________

(upisati naslov znanstvenog magistarskog rada)

ZNANSTVENI MAGISTARSKI RAD

NAPOMENA: RIJEČ ZNANSTVENI SE MOŽE ZAMIJENITI SA NAUČNI

STUDENT: __________________________

Travnik, _______________________

(godina)

138

16.2. POTKORICA ILI UNUTARNJA STRANA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA (Primjer za

sva četiri Fakulteta)


FAKULTET_________________________________

(navesti naziv fakulteta)

SMJER: ____________________________________

______________________________________________________________

(napisati naslov znanstvenog magistarskog rada)

ZNANSTVENI MAGISTARSKI RAD

NAPOMENA: RIJEČ ZNANSTVENI SE MOŽE ZAMIJENITI SA NAUČNI

IZJAVA: Ja _____________________________ student Sveučilišta/Univerziteta „Vitez“ Travnik, Indeks broj:

_____________________ odgovorno i uz moralnu, akademsku i krivičnu odgovornost izjavljujem da sam

ovaj znanstveni (naučni) znanstveni magistarski rad izradio potpuno samostalno uz korištenje citirane literature i pomoć mentora.

Potpis studenta: ________________

STUDENT: _____________________________

MENTOR: ______________________________

PREDMET: _____________________________

Travnik, ______

(godina)

139

16.3. STRUKTURA ILI KOMPOZICIJA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA (Primjer za sva

četiri Fakulteta)

PREDGOVOR SAŽETAK

SADRŽAJ

1. UVOD 1.1. Problem istraživanja, znanstveni projektni zadatak i objekti istraživanja

1.2. Znanstvena hipoteza i pomoćne hipoteze

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja 1.4. Ocjena dosadašnjih istraživanja


1.6. Struktura ili kompozicija rada

2. STAVITI ADEKVATAN NAZIV ZA I. DIO POVIJESNO-TEORIJSKOG, RETROSPEKTIVNOG

I EKSPLIKATIVNOG DIJELA

3. STAVITI ADEKVATAN NAZIV ZA II. DIO POVIJESNO-TEORIJSKOG, RETROSPEKTIVNOG

I EKSPLIKATIVNOG DIJELA

4. STAVITI ADEKVATAN NAZIV ZA I. DIO ANALITIČKO-EKSPERIMENTALNOG DIJELA

5. STAVITI ADEKVATAN NAZIV ZA II. DIO ANALITIČKO-EKSPERIMENTALNOG DIJELA

6. STAVITI ADEKVATAN NAZIV ZA III. DIO ANALITIČKO-EKSPERIMENTALNOG DIJELA

NAPOMENA: Posebno poglavlje mogu biti: Rezultati istraživanja ili primjera iz prakse, ili se ovi dijelovi mogu uključiti u prethodna poglavlja)

7. STAVITI ADEKVATAN NAZIV ZA PERSPEKTIVNI DIO

8. ZAKLJUČAK

LITERATURA POPIS ILUSTRACIJA (SLIKE, SHEME I SL.)

POPIS PRILOGA (TABELE, GRAFIKONI I SL.)

POPIS: POJMOVA, IMENA, KRATICA

140

8. ROKOVNIK ISPITIVANJA I OVJENJIVANJA STUDENATA NA ZNANSTVENOM

MAGISTARSKOM STUDIJU

R O K O V N I K ispitivanja i ocjenjivanja studenata na znanstvenom magistarskom studiju

Na temelju Pravila studiranja za drugi ciklus studiranja po Bolonjskom procesu - znanstveni magistarski

studij rektor Sveučilišta/Univerziteta donosi Rokovnik ocjenjivanja studenata na znanstvenom magistarskom

studiju.

Ispitivanje studenata se provodi u skladu sa Pravilima studiranja za drugi ciklus–znanstveni magistarski

studij,poglavlje IV. Ispitivanje i ocjenjivanje studenata znanstvenog magistarskog studija(članovi 16 – 22)

1. Student polaže ispit kroz prikupljanje bodova (član 17. navedenih Pravila studiranja):

a) Seminarski rad_____________________________0-40 bodova b) Interaktivnost_____________________________ 0-20 bodova

c) Prezentaciaj i odbranaseminarskog rada_________0-10 bodova

d) Usmeni ispit_______________________________0-30 bodova

UKUPNO 0-100 bodova

2. Broj prikupljenih bodova pretvara se automatski u visinu ocjene a u skladu sa članom 19. navedenih

Pravila studiranja za znanstveni magistarski studij.

3. Student ima tri redovna roka za polaganje ispita:

- Prvi rok: četvrte subote od dana zadnjeg predavanja

- Drugi rok: devete subote od dana zadnjeg predavanja

- Treći rok: u septembru (kao dodatni rok) kako bi se studentu omogućio upis u narednu školsku

godinu (član 21. Pravila studiranja)

VAŽNA NAPOMENA: a) Student mora prvo položiti predmet „Medotodologija i tehnologija izrade naučnog rada“ i ne

može pristupiti daljnjem polaganju ostalih ispita dok ne položi navedeni predmet.

b) Student koji ima obavezu polagati razliku ispita, iste mora položiti do kraja prvog semestra i ne može upisati drugu godinu znanstvenog magistarskog studija dok ne položi sve predmete iz

razlike ispita.

c) Student može prenijeti u drugu godinu studija samo dva predmeta.

4. Nakon neuspješnog polaganja (ili nepristupanju ispita) u navedena tri roka iz točke 3 ovog

Rokovnika student pristupa komisijskom ispitu uz plaćanje 400 KM (uvećane za troškove

puta profesora i eventualnog noćenja radi daljine puta).

5. Svi ispiti se moraju prijaviti i polagati najduže godinu dana od dana završenog predavanja

na tom predmetu. U opravdanim slučajevima može se odobriti i poseban rok polaganja ispita van redovna tri roka (koja se ne naplaćuju) s tim da student poseban rok i ispit plaća

200 KM uvećan za troškove puta od stalnog mjesta boravka profesora do Travnika i

obratno i eventualnog noćenja radi daljine puta.

141

6. Student mora najkasnije na drugom predavanju izabrati temu i dobiti suglasnost profesora

za izradu seminarskog rada.

7. Seminarski rad se mora dostaviti profesoru najkasnije do druge subote od dana

zadnjeg predavanja. Student ima četiri sedmice na raspolaganju da napiše i dostavi

profesoru seminarski rad.

8. Ukoliko student ne dostavi seminarski rad u roku iz točke 7., ne može pristupiti prvom

ispitnom roku.

9. Da bi pristupio drugom ispitnom roku student mora dostaviti seminarski rad profesoru

najkasnije do završetka šeste sedmice od zadnjeg predavanja na tom predmetu.

10. Ukoliko student ne dostavi seminarski rad u roku iz točke 9. ne može pristupiti ni drugom

ispitnom roku.

11. Da bi student pristupio trećem ispitnom roku (u septembru) mora profesoru dostaviti rad

najkasnije do 25. augusta.

12. Ukoliko student ne dostavi seminarski rad u roku iz točke 11. ne može pristupiti ni trećem ispitnom roku. Takvi studenti ispit polažu pred komisijom a u skladu sa točkom 4. ovog

Rokovnika.

13. Interaktivnost, prezentacija i odbrana semnarskog rada kao i usmeni ispit vrši se na

samom polaganju ispita a u skladu sa odredbama iz Pravila studiranja za znanstveni magistarski

studij:

Visina ocjene zavisi od prikupljenih bodova koji se prikupljaju tokom predavanja i ispita a na slijedeći način,

predviđen u tabeli 1. ovog Rokovnika.

f) Seminarski rad se obavezno piše i brani za svaki predmet. Nastavnik u dogovoru sa studentom

definira naslov teme seminarskog rada. On se piše u skladu sa Metodologijom i tehnologijom izrade naučnog rada i Upustva za pisanje seminarskog rada objavljenog na WEB stranici

Univerziteta. Profesor ocjenjuje kvalitet i stručnost seminarskog rada od 0 do 40 bodova.

Profesor može vratiti seminarski rad studentu na određene popravke i doradu.

g) Interaktivnost profesor boduje od 0 do 20 bodova. Ona se izražava prilikom prezentacije i

odbrane seminarskog rada ostale grupe od 3-5 studenata. Profesor formira grupe od 3-5

studenata koji razmjenjuju svoje seminarske radove i prilikom prezentacije i odbrane seminarskog rada svi unutar grupe moraju interaktivno na seminarski rad ostalih članova

stavljati svoje primjedbe, sugestije, kritike i pohvale. Slušajući primjedbe i odgovore profesor će

dodatno ocjenjivati svakog studenta za interaktivnost i poznavanje ostalih tema koje su tretirane kod ostalih članova grupe.

h) Za prezentaciju i odbranu seminarskog rada profesor dodjeljuje 0-10 bodova. Prezentacija traje

maksimalno 10 minuta jer su seminarski rad ranije dobili profesor i ostali članovi grupe (3-5 studenata). Nakon prezentacije ostali članovi grupe pristupaju kritičkoj analizi seminarskog rada.

Profesor može postavljati pitanja i dužan je stimulirati ostale studente na interaktivnost pa će ih

bodovati po točki b). Dužina trajanja odbrane i rasprave po seminarskom radu nije ograničena ali se preporučuje da traje 30 minuta po jednom studentu odnosno seminarskom radu.

i) Usmeni ispit se obavlja isti dan, a nakon prezentacije i odbrane seminarskog rada. Na taj način

prezentacija seminarskog rada, odbrana rada i interaktivnost kao i usmeni ispit obavlja se javno i

142

transparetno u grupi od 3-5 studenata s tim da ispitima mogu prisustvovati i članovi ostalih

grupa.

Profesor za usmeni ispit dodjeljuje studentu 0-30 bodova a što ovisi o znanju studenta i poznavanju

teorijskog i praktičnog aspekta nastavnog predmeta.

Profesor usmeni ispit organizuje kroz slobodni i stručni razgovor sa studentom o nekoliko tema iz oblasti nastavnog predmeta a koji je tretiran naročito u obaveznoj literaturi.

14. Navedeni rokovi polaganja ispita i dostavljanja seminarskih radova su obavezni i mogu se mijenjati samo u opravdanim i izuzetnim slučajevima i uz dogovor i suglasnost Nastavne

službe.

15.Ovaj Rokovnik ocjenjivanja studenata na znanstvenom magistarskom studiju primjenjuje se na

školsku godinu 2011/2012.

Travnik; 10.05.2011. godine

Rektor

Prof.dr Nikola Grabovac

143

9. PROCEDURA POSTUPAKA I REDOSLJEDA AKTIVNOSTI NA PRIJAVI I

ODBRANI ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA

SVEUČILIŠTE/UNIVERZITET „VITEZ“ vitez

Rektor Sveučilišta/Univerziteta

P R O C E D U R A

POSTUPAKA I REDOSLJEDA AKTIVNOSTI NA PRIJAVI I ODBRANI

ZNANSTVENOG MAGISTRASKOG RADA

Za usklađivanje procedura na Sveučilištu/Univerzitetu vezano za znanstveni magistarski rad

Rektor Sveučilišta/Univerziteta je donio Metodologiju postupaka, procedura i redosljeda aktivnosti

na prijavi i odbrani znanstvenog magistarskog rada.

A. PRETHODNE AKTIVNOSTI NA NAJAVI TEME I NAJAVI IZBORA MENTORA

1. Najavu teme magistarkog rada i najava izbora potencijalnog mentora vrši kandidat uz suglasnost

(potpis) potencijalnog mentora (na propisanom obrascu)

2. Suglasnost za najavu teme i potencijalnog mentora na navedenom obrascu svojim potpisom daje

dekan i rektor.

B. AKTIVNOST VEZANA ZA PRIJAVU TEME I NJENO ODOBRENJE

3. Kandidat podnosi „Prijavu teme znanstvenog magistarskog rada“ Nastavno naučnom vijeću

fakulteta uz vlastiti potpis.

4. Na „Prijavu teme znanstvenog magistarskog rada“ svoju suglasnost daje potencijalni mentor svojim

potpisom. 5. Prijava znanstvenog magistarskog rada treba da sadrži:

- Biografija kandidata,

- Obrazloženje teme znanstvenog magistarskog rada, - Predmet istraživanja i radne hipoteze,

- Svrha i ciljevi istraživanja,

- Ocjena dosadašnjih istraživanja, - Naučne metode koje će se koristiti,

- Struktura i sadržaj znanstvenog magistarskog rada,

- Očekivani rezultati istraživanja,

- Očekivani naučni doprinos i primjena rezultata istraživanja, - Spisak literature,

- Gantogram aktivnosti pri izradi znanstvenog magistarskog rada,

- Izjava o orginalnosti rada.

6. Nastavno – naučno vijeće odmah prosljeđuje „Prijavu teme znanstvenog magistarskog rada“

nadležnoj Katedri.

144

7. Prijavu teme magistarkog rada prije Nastavno – naučnog vijeća razmatra Vijeće katedre kojoj

pripada tema i daje svoje prethodno mišljenje:

a) Na dobijenu prijavu, i

b) Predlaže komisiju od 3 člana za ocjenu podobnosti kandidata i pogodnost teme znanstvenog magistarskog rada. Potencijalni mentor može biti član komisije ali ne i predsjednik komisije.

8. Nastavno – naučno vijeće razmatra:

a) Prijavu teme znanstvenog magistarskog rada

b) Prijedlog kandidata za mentora

c) Sastav Komisije za ocjenu podobnosti kandidata i pogodnost teme znanstvenog magistarskog rada

Pri razmatranju Nastavno – naučnog vijeće uzima u obzir mišljenje i sugestiju Vijeća katedre. Nastavno – naučno vijeće nakon razmatranja usvaja ili neusvaja ili mijenja materijale navedene pod a,b i c.

9. Komisija za ocjenu podobnosti kandidata i pogodnost teme znanstvenog magistarskog rada nakon

napisanog Izvještaja dostavlja ga na razmatranje nadležnom Vijeću katedre,a Vijeće katedre ga uz svoje mišljenje dostavlja na usvajanje na na Nastavno – naučno vijeće.

Komisija za ocjenu podobnosti kandidata i pogodnost teme znanstvenog magistarskog rada pravi „Izvještaj o podobnosti kandidata i pogodnost teme znanstvenog magistarskog rada“ u kojem u

skraćenoj verziji daje sve elemente iz prijave znanstvenog magistarskog rada u konciznom i naučno

utemeljenom svom mišljenju uz poseban zaključak i prijedlog da je (ili nije):

a) Kandidat podoban za izradu predložene teme, i b) Tema podobna za obradu kroz znanstveni magistarski rad.

10. Nastavno – naučno vjeće dostavlja Senatu Univerziteta na suglasnost: a) Prijavu teme znanstvenog magistarskog rada

b) Prijedlog kandidata za mentora

c) Sastav komisije za ocjenu podobnosti kandidata i pogodnost teme znanstvenog magistarskog rada

d) Izvještaj komisije za ocjenu podobnosti kandidata i pogodnost teme znanstvenog

magistarskog rada.

Senat Sveučilišta/Univerziteta može dati suglasnost na prijedloge Nastavno – naučnog vijeća, ali ih može

odbiti i vratiti na ispravke u pojedinim elementima ili u cijelosti.

C. AKTIVNOST VEZANA ZA RAD NAKON ZAVRŠENOG PISANJA ZNANSTVENOG

MAGISTARSKOG RADA I NJEGOVA PREDAJA I ODBRANA

11. Kandidat po završetku pisanja znanstvenog magistarskog rada i uz suglasnost mentora predaje u

mekom povezu (radi eventualnih ispravki) četiri primjerka rada u štampanoj verziji i jedan u

elektronskoj formi. 12. Vijeće katedre predlaže Nastavnom – naučnom vijeću fakulteta Komisiju za ocjenu znanstvenog

magistarskog rada od tri člana. Mentor može biti član komisije ali ne i predsjednik komisije.

Komisija može biti ista kao i u tačci 7b. 13. Nastavno – naučno vijeće na prijedlog Vijeća katedre imenuje Komisiju za ocjenu znanstvenog

magistarskog rada.

14. Senat Sveučilišta/Univerziteta daje suglasnost na prijedlog Nastavno – naučnog vijeća za izbor komisije za ocjenu znanstvenog magistarskog rada.

145

15. Komisija za ocjenu znanstvenog magistarskog rada podnosi izvještaj o znanstvenom magistarskom

radu.

16. Vijeće katedre razmatra izvještaj o znanstvenom magistarskom radu i sa svojim mišljenjem šalje ga Nastavno - naučnom vijeću.

17. Nastavno – naučno vijeće razmatra Izvještaj o znanstvenom magistarskom radu uz razmatranje

mišljenja Vijeća katedre o predmetnom Izvještaju i donosi odluku: a) O prihvatanju Izvještaja ili o odbijanju Izvještaja i vraćanja na doradu

b) O izboru Komisije za odbranu znanstvenog magistarskog rada, koja može biti ista kao u tačci

12 s tim mentor ne može biti predsjednik komisije.

c) Zakazivanje termina odbrane znanstvenog magistarskog rada , s tim da on ne može biti kraći od 30 dana od dana dobijanja suglasnosti od Senata Univerziteta.

18. Kandidat predaje deset primjeraka u tvrdom povezu znanstveni magistarski rad kao i jedan primjerak

u elektronskoj formi. 19. Senat Univerziteta daje suglasnost na odluke Nastavnog – naučnog vijeća navedene u tačci 17a, 17b

i 17c.

20. Odbrana znanstvenog magistarskog rada vrši se javno pred komisijom za odbranu znanstvenog magistarskog rada .

21. Po završetku odbrane Komisija sačinjava zapisnik o odbrani magistarkog rada uz konstataciju da je

rad uspješno ili neuspješno odbranjen uz potpis svih članova komisije.

22. Ova Metodologija je usklađena sa Pravilima studiranja za II ciklus po Bolonjskom procesu - znanstveni magistarski studij.

23. Organi koji učestvuju u metodologiji procedura za znanstveni magistarski rad su:

Odgovarajuća katedra

Nastavno – naučno vijeće fakulteta, i

Senat Sveučilišta/Univerziteta

Broj:

Datum: 25.06.2010.

Rektor;

Prof. dr. Nikola Grabovac

10. PRIJAVA TEME ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA

Prijava teme znanstvenog magistarskog rada piše student a na koju suglasnost daje potencijalni

mentor. Prijava teme ima svoju formu i suštinu a sadrži 12 poglavlja i ima propisanu formu. Pri pisanju

Prijave teme potrebno je koristiti uzorak za pisanje prijave teme za svaki fakultet. Uzorak se može dobiti u Nastavnoj službi koja vodi magistarski studij. Obim prijave teme kreće se oko 15 – 20 kucanih stranica.

146

11. IZVJEŠTAJ O PODOBNOSTI KANDIDATA I POGODNOSTI TEME ZNANSTVENOG

MAGISTARSKOG RADA

Na temelju Prijave teme znanstvenoga magistarskog rada Nastavno – naučno vijeće formira komisiju za ocjenu podobnosti kandidata i pogodnosti teme znanstvenog magistarskog rada od 3 člana – profesora.

Izvještaj o podobnosti kandidata i pogodnosti teme znanstvenoga magistarskog rada dostavlja ga Nastavno –

naučnom vijeću fakulteta i Senatu na usvajanje.

Izvještaj se piše na cca 15 – 20 stranica i ima 12 poglavlja. On ima svoju formu i suštinu. Za pisanje

Izvještaja profesori mogu koristiti uzorke za svaki fakultet. Uzorak za pisanje izvještaja može se dobiti u

Nastavnoj službi koja vodi magistarski studij.

12. OCJENA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA

Nakon što student završi magistarski rad i uz suglasnost mentora predaje ga u Nastavnu službu. Za ocjenu magistarskog rada Nastavno – naučno vijeće formira komisiju od 3 člana – profesora. Komisija je

dužna da prouči magistarski rad i napiše i potpiše Izvještaj o ocjeni magistarskog rada. Izvještaj se piše na

cca 10 – 15 stranica i sadrži 7 – 8 poglavlja. Sadržaj Izvještaja ima svoju formu i sadržaj.

Za pisanje Izvještaja mogu se koristiti uzorci koji se mogu dobiti u Nastavnoj službi magistarskog

studija. Izvještaj o ocjeni magistarskog rada dostavlja se Nastavno – naučnom vijeću fakulteta i Senatu na

usvajanje.

13.ODBRANA ZNANSTVENOG RADA

Odbrana magistarskog rada vrši se pred komisijom za odbranu znanstvenoga magistarskog

rada sastavljenu od 3 profesora. Odbrana se vrši prama slijedećem protokolu.

P R O T O K O L

ODBRANE MAGISTARSKOG ILI DOKTORSKOG RADA

1. Odbrana magistarskog i doktorskog rada je identična.

2. Pripremne radnje: 2.1. Objava oglasa u novinama i na web stranici najkasnije 30 dana od datuma

odbrane a prema tekstu oglasa koji je u prilogu. Isti se oglas objavljuje i na webstranici

Sveučilišta/Univerziteta.

2.2. Priprema sale za odbranu rada a) Sa jedne strane osigurati stol i četiri stolice ( 3 stolice za komisiju i 1 stolica

za zapisničara)

b) Sa druge strane osigurati stol i jednu stolicu za kandidata. c) U sredini osigurati platno, projektor i računar za prezentaciju rada kandidata.

d) U sobi osigurati najmanje 20 stolica za publiku.

147

3. Početak odbrane rada:

a) Kandidat sjeda na svoje mjesto

b) Publika ulazi u salu i sjeda c) Komisija i zapisničar ulaze u salu i sjedaju na svoja mjesta

d) Na ekranu stoje podaci o imenu kandidata, nazivu teme, ime i prezime mentora, imena i

prezimena komisije za odbranu i ime i prezime zapisničara.

4. Tok odbrane rada:

Predsjednik Komisije za odbranu ustaje i čita tekst koji je u prilogu, ali i koji se

prilagođava za svakog kandidata. Tekst priprema referent za magistarski studij nekoliko dana prije

odbrane rada i šalje ga suglasnost predsjedniku Komisije za odbranu.

5. Kandidat vrši prezentaciju svoga rada 20-30 minuta.

6. Nakon prezentacije predsjednik Komisije se zahvaljuje kandidatu i članovi komisije daju svoju

kratku ocjenu o magistarskom radu i postavljaju 2-3 pitanja.

6.1. Predsjednik daje kratki komentar o radu i ponavlja 2-3 pitanja.

6.2. Drugi član komisije daje svoj komentar o radu i postavlja 2-3 pitanja. 6.3. Treći član komisije daje svoj komentar o radu i postavlja 2-3 pitanja.

7. Predsjednik postavlja pitanje:

Da li neko od prisutnih u publici ima neki komentirao radu i da li želi postaviti pitanje?

8. Ako se neko javi predsjednik mu daje riječ.

9. Ukoliko se niko ne javlja predsjednik poziva sve prisutne u sali kao i članove komisije da napuste

salu na 15 minuta kako bi kandidat spremio odgovore na postavljena pitanja.

10. Pauza traje 15 minuta, moguća je posluga sa kavom i sokovima na pauzi.

11. Nakon 15 minuta svi se vraćaju u salu i kandidat odgovara na pitanja.

12. Nakon odgovora na pitanja od svakog člana komisije predsjednik pita člana komisije da li je

zadovoljan sa odgovorima kandidata.

13. Moguća je i rasprava između člana komisije i kandidata vezano za odgovor.

14. Nakon završenih odgovora predsjednik Komisije poziva članove da zajednički

napuste salu kako bi odlučili da li je kandidat uspješno odbranio rad.

15. Publika i kandidat ostaju u sali i čekaju povratak komisije.

16. Nakon 5-6 minuta komisija se vraća u salu.

17. Predsjednik poziva sve prisutne da ustanu i saslušaju rezultat vijećanja komisije. Komisija, kandidat i sva publika u Sali ustaju i slušaju Izvještaj Komisije za odbranu rada.

18. Predsjednik čita zapisnik, koji je u prilogu ovog protokola.

Studenti

Documents

Metodologija i Tehnologija Pisanih Djela Na Znanstvenom Magistarskom Studiju- II Ciklus Studiranja