JESPER SVENBROGUGLIELMO CAVALLO

KAKO SU ČITALI GRCIKAKO RIMLJANI

Sa španskog prevela, priredila i predgovor napisala:Dr Lenka Blehova Čelebić

OKTOIH

Naslov originala:Jesper Svenbro: La Grecia arcaica y clasica

La invencion de la lectura silenciosa

Guglielmo CavalloEntre el volumen y el codex

La lectura en el mundo romano

In:Historia de la lectura

en el mundo occidental

bajo la direccion de Guglielmo Cavallo y Roger Chartier

Taurus, Madrid 1998.

POGLED KLASICKE FILOLOŠKE NAUKE NANAČINE ČITANJA 1 ČITALAČKE NAVIKE U ANTICI

Knjiga koju čitalac ima pred sobom sadrži zapravo dvarada iz opsežnog naučnog korpusa od ukupno njih trinaest, izpera isto toliko naučnika i klasičkih filologa, pod zajednič-kim naslovom Istorija čitanja u zapadnoj civilizaciji, čijomizradom su rukovodili i zajednički ga priredili GuglielmoCavallo i Roger Chartier za pariškog izdavača Seuil i madrid-skog Taurus. Ova dva izdvojena rada u našem kratkom izbo-ru, prevodu i priređivačkom poslu odnose se na početke čita-nja kao fenomena i recepcije teksta uopšte a imaju za pred-met formu, praksu i filosofiju čitanja kod starih Grka (u dvanajupečatljivija antička razdoblja) i starih Rimljana; može sereći da na izvjestan način i sami predstavljaju uvod u rečenicjelokupni korpus posvećen istoriji čitanja tekstova i recep-ciji njihove semiotike u zapadnom svijetu.

Nastanak čitanja bez sumnje je isto tako složen i tajan-stven kao i nastanak same knjige, a uticaj recepcije jednogteksta na sadržaj drugog i obrnuto proces je koji odvajkada

zaokuplja pažnju i pisaca i čitalaca. Interaktivan odnos izme-đu određenog teksta i njegove upotrebe (upotrebne vrijedno-sti) i odnosno načina na koji je bio, jeste i biće čitan funkcio-

niše kao kulturni fenomen još od najstarijih vremena. Knji-ga, primjera radi, samo da bi dospjela do svog prvog oblikanalik današnjem, latinski volumen, svitak, i kasnije, nakonizuma pergamenta, codex, odnosno snop ili svežanj papira,

morala je prevaliti put od starovjekovnih grčkih drvenih ta-blica dug stotinama i stotinama godina. Logično je zaključitida je upotreba (čitanje) teksta na tom putu zacijelo doživjelane manje ako ne i više semantičkih preobražaja i praktičnihmodifikacija te da su bezbrojni pokušaji, načini i modeli čita-nja kroz vjekove bez sumnje sastavni dio fenomenologije raz-voja teksta kao jedne od baza cjelokupne istorije i kulture.

Tekstualna kritika, danas već znatno zastupljena ne samou književnosti već i u mnogim drugim pisanim formama, ko-ja svoj korijen vuče iz djelatnosti aleksandrijskih gramatiča-ra (Zenodot, 325 - 260 p. n. e., Aristofanes, 257 - 180 p. n.e., Aristarh sa Samotrake, 216 - 144 p. n. e.), inače stručnoobrađena mnogo kasnije od strane vizantijskih gramatičara uXII stoljeću, u okviru one njene funkcije koju poznaje novivijek sve do danas pridavala je i pridaje prvorazredan značajnačinu čitanja i receptivnoj metodologiji kao mehanizmimaza semiotičko uobličenje teksta. Najstarija sačuvana knjiga uobliku što ga mi danas koristimo, na primjer, koja potiče izIV stoljeća prije Hrista (lirski spjev Persijanci od Timoteja,pjesnika iz V stoljeća p. n. e.), u odnosu na savremena djelaiz svoga žanra ne razlikuje se toliko u književnom koliko ureceptivnom pogledu, što je dokaz da način čitanja i recepci-je čak i u okviru jednog jedinog žanra predstavlja sastavnidio pisma i knjige, tretmana i tumačenja, razumijevanja i re-produkcije jedne kulture.

Kako se čitalo u staroj Grčkoj, a kako u starom Rimu, ka-ko u ranom, visokom i poznom srednjem vijeku, kako u vri-jeme sholastike, te u jevrejskim enklavama u Evropi, kasni-je u vrijeme reformacije i protivreformacije. te u renesansi,konačno kako se neki tekst čita, razumijeva i tumači u našedoba, čime se sve bave pomenuti i ostali djelovi korpusa na-

6

učnih radova o povijesti čitanja na Zapadu, uključiv naravnoGrčku kao kolijevku zapadne civilizacije, - sa naučne tačkegledišta izuzetno je zanimljivo pitanje i čini se u ovom opse-žnom radu iz pera znamenitih savremenih naučnika i filolo-ga tretirano na visoko stručan i multidisciplinaran način. Stose, pak, tiče grčke i latinske filosofije odnosno prakse čitanjaona je dostupna naučnom pogledu prije svega zato što je ute-meljena na originalnim izvorima grčke i rimske književnostii ova dva jezika, koji se uostalom iz istih razloga smatraju je-zicima kritičkog aparata. Žanrovske podjele tekstova i knji-ževnosti, namjena knjige za zabavu, edukaciju, nauku,političku, vojnu ili trgovačku strategiju, za razonodu ili zakontemplaciju, kao i klasifikacija istih ovih knjiga u filolo-škom, istorijskom, dramskom, filosofskom ili nekom dru-gom pogledu - sve ovo, fundamentalno važno za održanje irazvoj teksta i pisma, ima svoje korijene u pomenutim jezi-cima i znatne istraživačke mogućnosti u pisanim dokumen-tima antike.

Antika, na koju je, kako smo se osvrnuli, zasad ograničennaš izbor i priređivački rad, na ovaj ili onaj način predstavljaistoriju čitanja u malom iz razloga što su antički modeli, ma-trice. sheme i kodeksi i u ovoj oblasti stvaralaštva i saznanjabili i ostali primjeri koji su se, doduše, mijenjali i modifiko-vali kroz vjekove ali koji nikad nijesu izgubili rudimentaran iha/ičan karakter u kontekstu čitave zapadne civilizacije. Pita-nje uticaja antike na vanzapadne kulturne tokove predmet jenekog drugog istraživanja i drugih naučnih disciplina i postu-paka, pa i drugačijeg pristupa u okviru eventualnog izučava-nja fenomenologije recepcije pisma i teksta kroz vrijeme, pričemu karakter i domet uticaja antičkih modela u okviru nje-nog vlastitog kulturnog dometa a posteriori (evropski Zapad)

7

nije i ne mora biti od adekvatnog uticaja i na druge prošle isavremene kulture i svjetove, ali čitalačka samosvijest o tek-stu, čitalačko učešće u receptivnom vrednovanju i kreacijiistog, te fenomen čitanja kao akcije sa svim njenim padovi-ma i uzletima bez sumnje predstavlja dominantan faktor uhronici teksta i pisma kao nezaobilaznih uslova za stvaranjei opstanak istorije.

Ne na margini, nego u centru istraživačkog rada koji jepred nama našle su se brojne okolnosti vezane za pismo itekst što na prvi pogled ne spadaju u krug pojava imanentnihknjizi i čitanju: izrada i distribucija teksta, oficijelna i neofi-cijelna njegova upotreba, praktikovanje govora javno i u tiši-ni, religiozni i laički pristup čitbi, imaginativna i dakako intu-itivna recepcija čitanog, sporost i automatizam usvajanja zna-čenja samo su zapravo neke od pojava čiji značaj se ne možezaobići u procesu valorizacije čitanja kao zahtjevne i naporneaktivnosti čula u raznim mentalitetima i okolnostima. Takođeklasički filološki pristup u okviru ovog istraživanja nezaobi-lazan je kao metod prikupljanja činjenica relevantnih za re-konstrukciju mentalnog sklopa intelektualca u starom svijetui tajanstvenog stila prijema i obrade, "varenja"', kako je govo-rio Sokrat, receptivnog materijala kojeg u antici na njenim ve-likim jezicima, prije svega grčkom i latinskom ali isto takohebrejskom, aramajeskom, koptskom i drugim razvijenim fi-lološkim sistemima uopšte nije bilo malo.

Posebna pažnja u okviru istraživanja razvoja čitalačkihmetoda, načina i navika posvećena je, poglavito u grčkom alitakođe i u latinskom odjeljku pomenutog korpusa, pozorištui profesionalnoj recitaciji kao formama koje su obogatile či-tanje u njegovom razvoju na način što su emancipovale ovuaktivnost a njena izražajna sredstva dovele do perfekcije.

8

Več od pojave prvog tragičara Tespisa (VI stoljeće p. n. e.),koji je prvi uveo i glumca kao čitaoca sui generis. čitanje serazvija ne samo kao javna djelatnost na kakvu redovno nai-lazimo sve do naših dana več i kao manifestacija glasa, vo-kalna, dakle muzička aktivnost čije forme, faze i preobražajilogično i prirodno su uticale na formiranje i očuvanje tekstu-alnog stvaralaštva od antičkih prozaika, preko tragičara i ko-mediografa, lirskih pjesnika do srednjovjekovnih trubadura idalje nastavljača javnog glasnog čitanja u neprekidnoj izved-bi i recepciji teksta za slušanje i uživanje te u njegovoj instru-mentalizaciji i vokalizaciji.

Rad koji stoji pred savremenim čitaocem, dakle, budućida za polazne osnove uzima originalne pisane dokumente izantike i gdjekad se oslanja na dostignuća klasičkih filologa izXIX stoljeća, prije svega njemačkih, engleskih i francuskihkoji su pružili i najveći doprinos na tom polju, na popularannačin koliko je to dozvoljeno u naučnoj metodologiji ove vr-ste približava mjesta, prostore i problematiku iz djela grčkihi latinskih klasika ali strogo u funkciji istraživanja toga kakose čitalo u starom vijeku. Polazeći od toga da su djela klasi-ka najautoritativniji tumači i svjedoci filoloških i naučnihpretpostavki iznijetih u ovim radovima, te od činjenice da jeprovjera naučnih pretpostavki najozbiljnija u svijetlu stvara-laštva upravo onih koji su bili i najviše zainteresovani za či-tanje i čitaoca - dakle starih pisaca -, čija je aktualizacija, in-terpretacija i neprestano iščitavanje upravo utkana u temeljezapadne civilizacije, radovi pred nama, kao i čitav ovaj nauč-ni korpus ispunjeni su selektivnim ali pouzdanim, etimološkipreciznim informacijama iz djela klasika odnosno mjestimakoja se odnose na interesovanje za tekst i čitanje u grčkom ilatinskom svijetu i u orbiti njihovog kulturnog uticaja.9

Činjenica da se nije oduvijek čitalo kao danas, štaviše dase savremeno čitanje i čitalačke navike znatno razlikuju odistih u antičkoj epohi, ili da se razumljivo gotovo u potpuno-sti razlikuju od svog arhetipa u homersko odnosno doba po-četaka čitbe kod Rimljana, ne djeluje nimalo anahrono kadase pažljivo promatra u ovom radu budući da je čitanje sastav-ni dio tekstualnog fenomena - uključiv njegov fundament, pi-sanje, dakle sastavni dio stvaralačkog procesa u širem smislu.Konkretno Grčka i Rim. koji su civilizovali svijet putem jezi-ka, pisma, teksta namijenjenog čitanju glasno ili u tišini, jav-no ili u privatnosti utire u ovom korpusu radovima J. Svenbrai G. Cavalla put ka kulturnoistorijski prepoznatljivom čitanjuu zrelom srednjem vijeku (obradio Malcolm Parkes), u shola-stici (Jacqueline Hamesse), u poznom srednjem vijeku (PaulSanger), u jevrejskim enklavama u zapadnoj Evropi (RobertBonfil), te u humanizmu (Antonv Grafton), reformaciji i kon-trareformaciji (Jean-Francois Gilmont i Dominique Julia), urenesansi (Roger Chartier), u XVIII stoljeću (ReinhardWittmann), u XX vijeku (Martin Lyons) i konačno do buduć-nosti čitanja (Armando Petrucci); širok i tajanstven, dug i ne-predvidljiv, uzbudljiv i dramatičan krug čitanja i tekstualnerecepcije nije time iscrpljen, ali je filološki osvijetljen na na-čin koji pomalo podsjeća u najboljem smislu na prapočetkekatalogizacije i sistematizacije velikih prapočetnika ove nau-ke, na metod aleksandrijskih filologa Kalimaha iz Kirene(310 - 240 p. n. e.) i Filete sa Kosa (320 - 270 p. n. e.).

U Kotoru.16. avgusta 2002. Priređivač

10

JESPER SVENBRO

ARHAIČNA I KLASIČNA GRČKA:PRONALAZAK ČITANJA U TIŠINI

Kada je, počev od VIII stoljeća naše ere, prodrlo alfabet-sko čitanje u grčku kulturu, stiglo je u jedan svijet koji

je već bio ostavio za sobom mnogo vremena u znaku usme-ne tradicije. Ali ako se usmena riječ rodila ovako ispočetka uskladu sa poznatom formulom, možda je i ostala nadasve do-minantna. Jer u jednoj Grčkoj ranih vremena izgovarana ri-ječ vladala je suvereno, a naročito kao vrsta klasifikacije, "fa-ma", primijenjivana na junake epopeja iz doba homerskogobrasca. Za Grke arhaičkog doba je ova kategorija imala pr-vostepenu važnost koja je prerastala u jednu istinsku opsesi-ju. Ako je jedan homerski junak prihvatao smrt na bojnompolju, to je bilo iz razloga što je očekivao da će zadobiti sla-vu neprolaznu iz čega rječito proističe da je riječ, prevođenakao ugled ili bolje rečeno kao slava, za njega bila kategorija,te imala dubok smisao glasa (kako svjedoče slične etimolo-gije u germanskim jezicima, na primjer njemačke riječi La-ut). Slava Ahilova, prema tome, bila je slava namijenjenasluhu, jedna akustična, zvučna slava. U pluralu, klea je u po-sljedici bila terminus technicus koji je Homer koristio da biopisao vlastitu epsku poeziju. Samo ako je bila zvučna, omo-gućavala je trajnost jednom junaku.

Dovoljno je razmotriti samo vrjednovanje zvukova kojesu Grci primjenjivali na konsonantsku abecedu što su je ko-ristili Semiti: kao što je poznato, izdvojili su određenu grupu

13

znakova da bi mogli označiti vokale. Da bi se shvatilo zaštoi u kojoj perspektivi je dolazilo do prilagođavanja feničan-skom pisanju neće biti zgorega da se pozabavimo ovim vr-jednovanjem. Moglo bi se učiniti da je ovo spadalo u para-dokse života. Zašto? Čemu je moglo služiti nijemo čitanje ujednoj kulturi, gdje se vjerovalo da je usmeno predanje kadroda opravda vlastito trajanje oslanjajući se isključivo na pam-ćenje i ljudski glas? Najjednostavniji odgovor je, čini se,sljedeći: upravo da bi se postigla veća proizvodnja klea, naprimjer, uz pomoć nadgrobnih- natpisa, i tako se obezbijedilonovo potomstvo pokojniku. Tako se, kasnije, vještina pisanjavjerovatno stavila na raspolaganje usmenoj kulturi u sljede-ću svrhu: ne samo da bi se očuvala epska tradicija (premda jeova zadnja prestala da to bude), nego i da bi sudjelovala uproizvodnji glasa, djelotvornih riječi, bučne slave.

Ovaj odgovor se u suštini poklapa sa pretpostavkom oprirodi čitanja kod starih Grka: izgleda da je nepobitna činje-nica da su prvi grčki čitaoci upražnjavali čitanje naglas. Jeru kulturi koja je vrjednovala izgovaranu riječ u toj mjeri ukojoj su to činili Grci, čitanje nije imalo ambiciju da predsta-vlja nešto više od sredstva došaptavanja usmenom čitanju.Moglo bi se činiti da naša pretpostavka izvrće naopačke mi-sao koju smo maloprije iznijeli o antičkom čitanju. Ako seformuliše odvojeno od kulturnih podataka, podudaraće se sadrugom hipotezom koja nije ništa drugo nego umetak svje-dočanstava mlađeg razdoblja: ako su Grci klasične epohe či-tali naglas, treba prihvatiti kao moguće da su njihovi preciradili to isto. S obzirom na nedostatak dokumenata preosta-je nam da mislimo kako čitanje naglas promoviše originalanoblik čitanja.

14

Semiotika glagola čitati na grčkom

Ako je, na prvi pogled, evidentan nedostatak svjedočan-stava, koja bi nam kazala nešto pobliže o arhaičnom čitanju,budući da pod "svjedočanstvima" podrazumijevamo opisedjelatnosti čitanja ili suočavanje sa njim, situacija će se pro-mijeniti budemo li analizirali rječnik, sastavljen počev od ar-haične epohe, za izražavanje pojma čitanja. Da budemo pre-cizni, grčki posjeduje više nego deset glagola koji znače "či-tati", evidentnih počev od godine 500. prije naše ere. Moždaovaj visok broj iznenađuje: bez sumnje, tu ima udjela i dija-lektološka raznovrsnost jezika kao i činjenica da se uzima uobzir i "probni period" u kojem su novi izrazi puštani u op-ticaj; tek na kraju tog probnog perioda data je prednost neki-ma od njih. A "probni period" još nije bio pri kraju, kada po-činju da se pojavljuju ove riječi u natpisima i tekstovima. Ui-stinu, ovi glagoli usmjeravaju vodeći pravac pristupa ka lo-gici arhaičnog čitanja: osnovno značenje toliko upotrebljava-nog glagola u značenju "čitati" će nam pokazati način na kojije akt čitanja bio zamišljan u trenutku kada se pojavio ovajspecijalni značaj, ili možda nešto kasnije. Ova svjedočanstvasu utoliko vrjednija ukoliko više iskaču iz okvira individual-nog ili slučajnog, da bi se smjestila na nivou zajedničkogznanja: jezika. Podrazumijeva se, dakle, zašto je sada neop-hodno da se pribjegne rječniku i gramatici koji su podesni zaizradu i obrazloženje hipoteze o vokalnoj prirodi arhaičnogčitanja. Ova metoda istovremeno podsjeća na uzvišenost či-tanja u kulturi sasvim drugačijoj od naše, premda dovoljnosrodnoj da bi ovo poređenje imalo težinu.

Od godine 1950. nam stoji na raspolaganju članak PjeraŠantrena (Chantraine) posvećen grčkim glagolima - nosiocima

15

značenja "čitati".1 Koristan članak, ali ograničava se na pro-učavanje samo četiri riječi. Između riječi koje veliki francu-ski naučnik nije uzeo u obzir ima jedna koja mi se čini oso-bito važna i koja će nam služiti kao polazna tačka: glagol zna-ti, nemein, u doslovnom značenju "dijeliti". Sudeći prema na-šim pisanim dokumentima ova riječ nije bila često korišcenau smislu "čitati" i njen mali opticaj bi mogao poslužiti kaoobjašnjenje činjenice da je pala u zaborav. Osim toga, tri po-mena u djelu aleksandrijskog leksikografa Hesika koji je ži-vio u V stoljeću naše ere, samo su jedanput potvrdili glagol unjegovoj prostoj formi. Sofokle (496 - 406 p.n.e.) je glagolupotrijebio u jednom kratkom odlomku, što je sačuvao tačnui propisnu namjenu riječi koja nas ovdje zanima. U predve-čerje uoči pohoda na Troju, Grci su vršili smotru svojih jedi-nica: "Ti koji sjediš na tronu i koji držiš u ruci tablice sa pi-smom, čitaj (neme) nam spisak, da bismo znali ima li odsut-nih među onima koji se zakleše."2 I kada je Tindar morao iza-brati supruga za njegovu kćer Jelenu, među brojnim zaintere-sovanim koji su pohrlili u Spartu, naredio je da se svi oni za-kunu da će štititi prava onoga kome pripadne izborna pobje-da. Na osnovu toga je Menelaj mogao računati na mnoštvojunaka, kada je Paris oteo Jelenu. U citiranom odlomku čita-lac drži u ruci spisak onih koji su se zakleli. Njegovo čitanje,ili doslovce, dijeljenje, nabrajanje, skretalo je pažnju na oči-ta odsustva. Radilo se o čitanju naglas pred publikom kojoj seusmeno "dijelila" sadržina tablica sa pisanim tekstom.

I tako je poslije došlo do toga da je glagol nemein, čijiosnovni značaj je bio "dijeliti", mogao poprimiti značenje

1 Pierre Chantraine: Les verbes grecs signifiant "lire", en MelangesHenri Gregoire, II, Brussel, 1950, str. 115-126.

2 Sofocles.fr. 144 Nauck.

16

"čitati" ili, tačnije, značenje "čitati naglas". Međutim, izgle-da da su to bile prije svega složene forme, korišćene u ovomzasebnom značenju, počev od glagola ananemein, koji je biou opticaju, prema pjesniku Teokritu, "u dorskom dijalektu".3

Ovaj podatak potvrđuju dva drevna svjedočanstva. Prvo sesrijeće u djelu pjesnika Epikarma (oko 530-440 p.n.e.), Sici-lijanca, što će tim samim reći u dorskom dijalektu4 ; drugo ,na jednoj čaši sa dorskim natpisom, otkrivenoj na Siciliji i iz-rađenoj u prvim dekadama V stoljeća5. Hesik je takođe po-znavao ovu riječ u smislu čitati, kao i antički komentator Pin-dara6. Sljedstveno tome, zajedno sa Teokritom treba smatra-ti ananemein dorskom riječju koja je imala značenje "čitati".Međutim, iako se aktivan oblik ananemein kretao u dorskomdijalektu, kako u Sparti tako na Siciliji, nalazimo prelaznuformu ananemeszai u jednom natpisu u jonskom dijalektu,koji je nastao u prvoj polovini V stoljeća, a otkriven je u Eu-boji. Radi se nadgrobnom kamenu nekog Mnesiteja, čiji epi-taf zvuči ovako:

"Budite zdravi, prolaznici! Počivam mrtav dolje. Ti kojise približiš, čitaj (ananemeszai) ko je čovjek pokopan ovdje:jedan stranac porijeklom iz Egine, imenom Mnesitheos"7.

3 Teokrit, Idile, 18,47-48.4 Epicarmo, fr. 224 Kaibel.5 Vid. C. Gallavoti, Letture epigrafiche, en Quaderni urbinati di cultura

classica, num, 20 (1975), str. 172-177; B. Forssman, ANNEMOTA in einerdorischen Gefasinschrift, en Miinchener Studien zur Sprach.wissensch.aft, 34(1934), str. 39-44.

6 Hesiquio, s. v. annemein ( t. j. ananemein); Escolios a Pindaro, III,222, 16-17 Drachmann.

7 W. Peek, Ghechische Vers-Inschriften, I, Berlin, 1955, br. 1210, 1-3.

U dorskom dijalektu aktivna forma ananemein pretvaračitaoca u instrumenat u službi napisanog: u Sparti se čitaocunije postavljalo pitanje da li će on sam lično primiti porukukoju je "dijelio" drugim osobama; isto zapažanje važi pod-jednako za prosto nemein i za složeno epinemein, prisutno usmislu "čitati" kod Hesika. Nasuprot tome, prelazna formaistog glagola, korišćena u Mnesitejovom epitafu imala je pre-finjeniji smisao nego "dijeliti". U suštini je značila "dijelitiuključujući se u dijeljenje"8 Čitalac, koji je stupio na scenuposredstvom eubojskog "dijeljenja", dakle, prenosi sadržajnapisanog ne samo "prolaznicima", prozivanim u tekstu, ne-go, jednako, sebi samom. Ili, drugačije rečeno, riječi izgovo-rene od strane čitaoca usmjerene su kako u pravcu slušalacatako samog čitaoca. Zaključno, ovaj čitalac može da "dijeli"sadržaj napisanog, makar i ne imao slušaoce: dijeliće ga sebisamom i preobraziće se u svog vlastitog slušaoca, kao kadabi, da bi razumio grafičku sekvencu, morao naglas sricati slo-va što treba da stignu do njegovog sluha, spremnog za pri-hvatanje njihova zvuka. Za njega, vlastiti glas mu se pretvo-rio u instrumenat.

Razmišljajući o ovom čitaocu koji "dijeli", dakle, saopšta-va sebi samom napisano i koji, da bi čitao, radi ono što namaizgleda kao zaobilazan, akustičan put, da bi dospio do čula, nemožemo se oteti utisku da se njegovo tumačenje napisanogodvijalo sporo i naporno. Njegovo čitanje, izgleda, zahtijeva-lo je nastojanje, nastojanje koje se može smatrati izraženimputem prefiksa ana-, kako napominje Chantraine.9 Naknadnose može uočiti ova radna karakteristika čitanja sa stanovišta

8 Vid. E. Benveniste, Problemes de linguistique generale. I, Paris,1966, str. 168-175 (Actifet moyen dans de verbe).

9 Chantraine, nav. dj. str. 115.

18

sposobnosti čitaoca i ponude pisanog materijala. U vezi sa pr-vim, zahvaljujući Plutarhu znamo da se učenje slova u Spartiograničavalo "na strogo najnužnije"10, a ni situacija u Eubojivjerovatno nije bila drugačija. Definitivno, sposobnost prola-znika koji čita natpis drugima naokolo, ne bi li ih privolio daga saslušaju, možemo prihvatiti samo kao veoma relativnu. Uvezi sa drugim aspektom treba istaći da je pisanje jednog nat-pisa kao Što je bio onaj Mnesitejev uobičajeno lišeno razma-ka između riječi: njegove riječi se nižu bez prekida, što jestvar - kako može svako da se uvjeri - koja usporava, zbunju-je i obezoružava intervenciju čitalačkog glasa.

Zbog toga je glagol nemein u središtu leksičke porodicečiji članovi su nosioci značenja "čitati". I to u mjeri koja nastjera da se zapitamo da možda nije nomos, aktivno ime stvo-reno od nemein, imalo osnovno značenje "čitanje". Sa for-malne tačke gledišta ne postoji prepreka za sličnu hipotezu.Sigurno je da naši rječnici ne sadrže ništa što bi nagovješta-valo ovo značenje nomos-a, jer se ova riječ redovno prevodikao "zakon". Ništa, izuzev onih nomoi ptica kod Alkmana",pjesnika iz VII stoljeća prije naše ere. Na prvi pogled, "me-lodije" ptica (jer tako je preporučljivo prevoditi izraz u ovomslučaju) ne izgleda da imaju mnogo zajedničkog sa arhaič-nim zakonodavcima. Ali nemojmo se zavaravati: kod Haron-de, jednog od velikih zakonodavaca stare Grčke, su se nomoi"pjevali", kako se izrazio jedan antički autor.12 Dakle, distri-bucija zakona mogla je sadržati pjevanu formu. Zbog toga,ptice i nomode-nomoidoi, "pjevači zakona"13 ostvarivali su

10 Plutarh, Život Likurgov, 16, 10.11 Alkman, fr. 40 Page.12 Hermippo, fr. 88 Wehrli.13 O sudskom činovniku zvanom nomoidos, vidjeti Strabon, XII, 2, 9.

19

savršeno iste "distribucije". Zakon je bio vokalna distribuci-ja; na početku se čuvao pamćenjem a poslije pisanjem. To seslaže sa dvojnim značenjem riječi nemein i ananemeszai. Jerova dva glagola se mogu odnositi na jednu vokalnu distribu-ciju koja se čuva u pamćenju, kada se kod Simonida "navodi"jedna izreka (glagol: nemein) ili kada se kod Herodota "reci-tuju" genealogije {ananemeszai)14. Kao što smo vidjeli, oba semogu podjednako odnositi na jednu vokalnu distribuciju kojase krije u napisanom, a to je čitanje sa spiska ili čitanje natpi-sa. U VII stoljeću prije naše ere kraljevi Euboje što ih pomi-nje Hesiod "dijelili su" {nemein) pravdu koja je, kako nas jeučio isti Hesiod, bila pravda za "slušanje", pravda, dijeljenausmenim putem.15 Ovoj pravici nije trebalo ništa osim pisa-nog oslonca, da bi se njena "distribucija" pretvorila u čitanje.

Zbog toga, usmena distribucija na koju su se odnosilinemein i nomos mogla je biti jedna distribucija, potpomaga-na koliko pamćenjem, toliko pisanjem i, sljedstveno tome,kako recitacija napamet tako čitanje naglas. Nomos se prila-gođavao situaciji usmenog i pisanog. Sto ne važi, opet, za ri-ječ rhetra, što je korišćena u Sparti u smislu "zakon". Naime,zahvaljujući Plutarhu znamo da je u Sparti bilo zabranjenoučvršćivati zakon posredstvom pisanja16. Iz tog razloga je lo-gično zaključiti da je riječ, koja je označavala "zakon", uSparti, vodila svoje porijeklo od glagola eirein, "reći". U Ri-mu, međutim, izgleda da je zakon bio pretpostavljen onomešto je bilo pisano. Lex je bilo ime za djelatnost legere, "čita-ti", i značio je, dakle, u osnovi isto što i "čitanje"17 (bez dvo-

14 Simonides, fr. 11-12 Page; Herodot, I, 173.15 Hesiod: Poslovi i dani, 213 i 224.16 Plutarh, ibid. 13, 1-4.17 A. Magdelain, La hi a Rome, 1978, str. 17.

20

jakosti koju je sadržala riječ nomos). Kada sve ovo saberemodobijamo sljedeću šemu:

USMENOST eirein, "reći" rhetra

USMENOSTIPISANJE nemein, "recitovati/čitati" nomos'

PISANJE legere, "čitati" lex

Zašto su Rimljani odabrali riječ legere da bi rekli "čitati"?Odgovarajući na to pitanje, moramo imati na umu nedvojbenučinjenicu, koja, doduše, nije sadržana u rječnicima: grčki gla-gol legein može imati značaj "čitati". Dovoljno je zadržati sena ovom stihu u Platonovom Teetetu: "Dođi, robe, uzmi knji-gu i čitaj! /lege/"18. Ili kod formulacije lege ton nomon, "čitajzakon", učestale među govornicima IV stoljeća prije našeere.19 Iako lego znači "čitam", sa razlogom se može misliti dasu Rimljani čuli ovu riječ od Grka od kojih su preuzeli alfabe-tu. Onda ništa nije prirodnije nego koristiti srodni latinski iz-raz lego, čiji imperativ lege "zvuči" savršeno grčki... I tako,značenje "skupljati" nije bio prvobitni smisao latinskog lege-re, "čitati", premda je vremenom glagol poprimio taj smisao.

Iz tog razloga legein bi moglo značiti "čitati", isto kaonemein. A isto tako, tu su prije svega derivati prostog glago-la, ovi koji se izgleda podudaraju sa značenjem "čitati", po-čev od analegein, osvjedočenom u jednom natpisu Tea, štodatira između 470-460 p.n.e.20, i dalje preko analegeszai, či-ja svjedočanstva se datiraju kasnije21. Ono što se govorilo u

18 Platon, Teetos, 143 c.19 Vidi Demostenes, XXI, Protiv Midije, 8 i 10, itd.20 P. Herrmann, Theos i Abdera u 5. vijeku prije Hrista, Chiron, 11 (1981),

str. 8 i 11.21 Chantraine, nav. dj., str. 126.

21

vezi sa prefiksom ana-, kao da smanjuje razliku između ak-tivnog ananemein i medijalnog ananemeszai i važi podjed-nako za oba glagola; ovaj paralelizam potkrepljuje istovre-meno nemein u smislu "usmeno distribuirati" i "čitati". Defacto su glagoli nemein i legein se našli na raskršću i od njihsu se račvale leksičke staze porodice čiji svi članovi su zna-čili "čitati", iako sa različitom nijansom.

Međutim, da bi porodica legein bila potpuna, treba da seuvrsti i važan član kao što je bio epilegeszai. Ovaj glagol,čest kod Herodota, koji je pisao na jonskom dijalektu u Vstoljeću prije naše ere, značio je "čitati" i upotrebljavao se je-dino u svom medijalnom obliku (dok njegov dvojnik,epinemein, "čitati", se srijeće samo u aktivnom obliku)22, ob-liku koji se objašnjava na isti način kao medijalni glagolananemeszai, "distribuirati uključivši se u distribuciju", ianalegeszai, "čitati uključivši se u čitanje". Medijalna formaje podrazumijevala da je čitalac čitao naglas kako za eventu-alno okupljene slušaoce, tako za sebe samog. Što se epileges-zai tiče, ovaj glagol je doslovce značio "dodati pričano ka".Čitalac je dodavao njegov glas ka pisanom, po svoj prirodinepotpunom. Pretpostavlja se da je pisanje sadržalo nužnostonoga legein i onoga logos koji mu je čitalac dodavao; beznjega, bila bi samo slova na papiru. Ili, da se čitanje dodava-lo pisanom kao jedan "epf-logo".

Na ovaj način ćemo dobiti sljedeću šemu sa jednom dostaiznenadnom simetrijom:

Epinemein ananemein nemein legein analegein

ananemeszai analegeszai epilegeszai

22 Hesiquio, s. v. epineimato.

22

Međutim, glagol koji pada na um kada se postavlja pita-nje kako su Grci izražavali pojam "čitati", bez sumnje je ana-gignoskein, riječ koja je upotrijebljena prvi put kod Pindara ujednoj poemi, nastaloj vjerovatno godine 474. p.n.e.23 Naime,ako je ananemein bio ključni glagol dorskog i ako jeepilegeszai bio čest u jonskom, glagol koji je izražavao čita-nje u Atini bio je anagignoskein. U atičkom dijalektu, čitatije doslovce značilo "prepoznavati", jer to je bilo osnovnoznačenje tog glagola. Chantraine piše: "Ovaj glagol se savr-šeno poklapa sa značenjem 'čitati', to jest, raspoznavati ruko-pise i dešifrovati ih"24. Slično tumačenje, u suštini podudar-no, pruža prestižni rečnik Liddel-Scott-Jones, ali po mom mi-šljenju nije sasvim prihvatljivo. Jer raspoznavanje, na koje seodnosi ovaj glagol, nije bilo raspoznavanje individualnog al-fabetskog reda slova koje je grčki označavao riječju grdmma.Svi znamo da se čitanje ne svodi na puku identifikaciju slovaalfabeta: "prepoznavati njena slova", "ta grdmmata epista-stazai"25 nije dovoljno da bi se razumio sadržaj. Da bismoilustrovali način na koji smatram da treba shvatati "prepozna-vanje" u čitanju, navešću jedan moderan primjer.

Na prvoj strani Zazie dans le metro autora RavmondaQuenaua možemo da pročitamo DOUKIPUDONKTAN.Imajući na umu način kako mi čitamo, opažamo ovdje razneanomalije: 1) fraza je napisana u scriptio continua (bez pre-kida), što je obilježje grčkog pisanja; 2) nije napisana na eti-mološki način kako je pravilo u francuskom, nego na načinfonetski (uobičajen u starom grčkom); 3) svojom sintaksompripada govornom jeziku, kao što je to bio slučaj svih grčkih

23 Pindaros, Olimpike, 10, 1.2 4 Chantraine, nav. dj. str. 115.25 O izrazu, vidjeti Hipokrates, O vladanju, I, 23.

23

fraza prije stvaranja pisanog jezika koji se znatno razlikovaood govornog. Iz ova tri razloga se francuski čitalac zbuni ka-da prvi put naiđe na frazu DOUKIPUDONKTAN. Dolazido toga da se nađe u sličnoj situaciji kao čitalac u staroj Grč-koj. Samo ako prizove u pomoć njegov glas - kako dokazu-je iskustvo, - biće kadar da prepozna ono što je na prvi po-gled izgledalo nejasno. Njegovo oko (i time se analogija za-vršava) bi naravno dalo prednost sljedećoj verziji, koja zvu-či: " < C est>d ou qu ils puent, done, tant? " (Gdje se krije-te, do vraga?) Ili, takođe: "C est done de quel endroit qu ilsdegagent tant d' odeur infeete?" (Odakle tako otrovansmrad?) Drugim riječima prepoznavanje o kojem se radi je-dan je grafički postupak (a ne individualni sa slovima). Ili,još tačnije: imamo posla sa prepoznavanjem jezika kao gra-fičkog postupka.

Čitalac koji izgovara niz slova DOUKIPUDONKTANprvi put prepoznaje samo jezik, zahvaljujući svom sluhu, ivjerovatno pomisli: "A, to treba da znači to!" Već ranije, pri-je no što je prepoznao uz pomoć glasa i sluha, mogao je iden-tifikovati slova i opažati strano prisustvo dva K; ali ova tač-na identifikacija još uvijek nije čitanje. Odlučujući trenutak,trenutak prepoznavanja, je onaj u kojem slova, na prvi po-gled neprozirnog smisla i zbog toga prividno slučajno oda-brana, izađu alfabetski znakovi na vidjelo kao nosioci smisla,zahvaljujući glasu čitaoca. Postoji trenutak u kojem su se, ugrčkoj perspektivi, pretvarali u stoeia, "jezikotvorne elemen-te" i, tačnije, u "slova, oblikujući pritom jedan postupak."26

Tek izgovarajući ova slova, čitalac će prepoznati da li stva-raju razumljivu formaciju ili ne.

26 Anecdota graeca, 11,793-795 Bekker; vidjeti Liđdell-Scott-Jones, s.v. stoikheion, II, 1.

24

Sigurno da je osim skupa ovih riječi koje znače "čitati"stari grčki imao još neke čiji značaj vjerovatno nije bio pove-zan sa usmenim čitanjem. Nakon arhaičnog razdoblja akt či-tanja se mogao izraziti posredstvom glagola, koji su doslov-ce označavali "odmotavati" (anelissein)21 - knjigu, dakle, is-pravno "pregledati" (diexienai)2*, ili, takođe, "razgovarati"ili "imati odnose sa" (entunjanein i sungigneszai)29. Ali veći-na glagola koji su značili "čitati" su nepobitno svjedočili opraksi usmenog čitanja i bili u skladu sa stanjem kada se bezsumnje čitalo malo i sa naporom. Svjedočili su prije svega otome koliko se vrednovao zvučni logos, ovaj "kralj", kako jerekao sofista Gorgijas30, u jednoj kulturi koja je zvučni zakonuzdigla na "kraljevski"31 prijesto.

Trostruko čitanje riječi sa značenjem čitati

U razmatranju kojem smo podvrgli glagole sa značenjemčitati možemo registrovati u najmanju ruku tri obilježja, ka-rakteristična za čitanje u staroj Grčkoj, što su crte čiju važnosttreba podvući. Prva je instrumentalni karakter čitaoca ili glasčitaočev, koje smo zapazili prilikom analize riječi nemein injenih složenih oblika. Druga je nepotpun karakter pisanja ko-ji pretpostavlja i nameće glasnu interpretaciju, kako svjedoči

27 Ksenofon, Memorahilia dicta I, 6, 14.2 8 Ezop: Bajke, 276 Chambry.2 9 O ova dva glagola vidi Chantraine, nav. dj., str. 122-126 odnosno;

za drugi značaj "imati odnose sa" vidi Plutarh: Život Solonov, 20, 4 i Kse-nofon: Anabasis, I, 2, 12, etc.

30 Gorgias, fr. 11, 8 Diels-Kranz.31 Pindaros, fr. 152 Bowra, etc.

25

glagol epilegeszai. Treća pojava je logična posljedica ovihprvih. Jer, ako glas čitaoca zahvaljujući tipu pisanja dođe doizražaja, to znači da oni kojima je namijenjeno napisano ni-jesu čitaoci u strogom smislu riječi, nego "slušaoci", kako suih zvali sami Grci. "Slušaoci" teksta, akouontes ili akroatainijesu bili njihovi čitaoci, kako potvrđuju naši rječnici. Nije-su čitali uopšte ništa, ako apstrahujemo čitaoca "koji seuključuje u čitanje i koji sluša svoj vlastiti glas". Nijesu radi-li ništa drugo nego slušali čitanje, kao oni "prolaznici" krajMnesitejevog nadgrobnog natpisa.

Zadržimo se prvo na ovom, sa gledišta Grka, nepotpunomkarakteru pisanja. Ako je tačno da je čitanje bilo neophodno,da bi se tekst kompletirao, iz gore rečenog logično proizlazida je čitanje bilo sastavni dio teksta.

Slijedi zaključak koji se poklapa sa tvrdnjom koja pred-stavlja polaznu tačku Michela Charlesa u Rhetorigue de talecture: "Ovdje ćemo imati na umu bitnu činjenicu: čitanjestvara dio teksta, zapisano je u njemu".32 Kako se ova kon-cepcija primjenjuje na situaciju u staroj Grčkoj? Na koji na-čin je glasni čin formirao dio onoga što je za nas nijemi čin?Na koji način jedno podrazumijeva drugo? Prije svega, mo-ramo se podsjetiti na materijalni karakter rukopisa u Grčkoj,pošto smo več utvrdili da je scriptio continua u praksi nemi-novno mijenjala vokalizaciju. Nepostojanje razmaka (kaokod normalne ortografije) prouzrokovalo je da je svako čita-nje bilo jedno glasno iskustvo. Ovo nepostojanje razmakadovodilo je do programiranja (na negativan način) usmenogčitanja, koje se sljedstveno tome krilo upisano u tekstu. Alitreba iči još dalje. Igrajući se sa etimologijom riječi "tekst"(od latinskog textus, "izatkan"), imam utisak da se sve zbiva-

32 M. Charles: Rhetoric/ue de la lecture, Pariš 1977, str. 9.

26

lo kao da se tekst prethodno oblikovao preko pisane osnovei vokalne potke, koje su se spajale u čitanju i poslije razdva-jale. Unutar ove koncepcije koja po mom mišljenju izražavaklasično iskustvo čitanja, tekst, dakle, ne bi bio nepomičanobjekat, nego poimenovanje dinamičkog odnosa između na-pisanog i glasa, između pisaca i čitalaca. Tako se tekst preo-bražavao u glasno ostvarenje pisanog, pisanog koje se nijemoglo dijeliti, distribuirati ili iskazati bez glasa čitaoca.

Međutim, ako je pisano bilo nepotpuno bez glasa, to isto-vremeno znači da se moralo podesiti sa glasom da bi na kra-ju iskaz bio potpun. Kako smo gore već vidjeli, pisac je pri-povijedao ujedno sa dolaskom čitaoca, spremnog da stavisvoj glas u službu pisanog sa ciljem da podijeli njegov sadr-žaj prolaznicima, "slušajućim" taj tekst. Pripovijedao je za-jedno sa čitaocem koji je slijedio obavezni prijelaz slova. Ci-tati je, dakle, značilo staviti svoj glas na raspolaganje onomepisanome (naposljetku i piscu). Čitanje je podrazumijevaloodmah ustupiti svoj glas. Glas koji je napisano na tren usvo-jilo bio je podjednako vrijedan, jer glas u tom trenutku nijepripadao čitajućem; taj ga je ustupio napisanome. Njegovglas se ponudio, ujedinio se sa napisanim. Biti pročitan zna-čilo je, sljedstveno tome, ispoljavati moć preko tjelesnosti či-taoca, premda sa velike razdaljine u prostoru i vremenu. Pi-sac, doduše već mrtav, uspijevao je da izdejstvuje da bude či-tan i dejstvovao je preko vokalnog aparata drugog, kojim seslužio kao instrumento vocali, što će reći kao nekim ili nečimuslužnim, kao robom.

Slična koncepcija čitanja se očigledno uklapala u jednukulturu, za koju se pretpostavlja da je bitno obilježje građa-nina bilo nepostojanje stega. Da bi uzeo učešća u životu gra-da, građanin je morao biti eleuthero, slobodan, "bez stega".

27

Prema tome, Atinjanin koji je bio prostitut i obespravio samsebe, prodavši svoju autonomiju, nije više mogao uzeti riječu Savjetu niti u Skupštini: ako bi to uradio, bio bi osuđen nasmrt, kako nam saopštava govornik Eskin33. Kako je isprav-no pokazao Michel Foucault, ova koncepcija građanstva do-lazila je u sukob prije svega sa praksom pederastije, u mjeriu kojoj je držala obojicu ljubavnika u okovima nadmoći i po-daništva: efeb, taj budući građanin, pokoravao se željama od-raslog partnera34. To je sadržalo opasnost da će ga moralnoonesposobiti, ako već nije davalo primjer suzdržljivosti iz-bjegavanjem poistovjećivanja sa nalogom starijeg. Ako jeefeb stupio pred erasta, nije smio da tako uradi po vlastitojvolji, već što je to bila volja partnera. Nije smio da se pois-tovjeti sa papirom instrumenta. Jer, u homoseksualnom od-nosu bio je toliko instrumentalizovan, koliko čitalac u odno-su prema piscu. Na taj način su Grci mogli razmišljati o pi-sanoj komunikaciji u terminima homoseksualnog odnosa,kako se primjećuje u dorskom natpisu sa Sicilije o kojem jeveć bilo govora;35 onom koji pokušava ništa manje nego dadefiniše prirodu čitanja, jednom od prvih koje poznajemo:"Onaj koji piše ove riječi spustiće ga otraga (pugixei) onomeko čita". Čitati je ovdje bilo, dakle, naći se u ulozi pasivnog,prezrenog partnera; dok se pisac poistovjetio sa aktivnimpartnerom, dominantnim i cijenjenim.

Prezir prema čitaocu koji ova metafora dokazuje (a nijejedina) nedvojbeno objašnjava zašto je bilo uobičajeno pre-

33 Eskinos; Protiv Timarka, sa analizom K. J. Dovera, Greek Homose-xuality; N e w York 1978.

3 4 M. Foucault: Histoire de sexualite, II, L'usage de plaisirs, Paris,1982, str. 205-269.

3 5 Vidi gore, str. 60 i br. 5.

28

pustiti zadatak čitanja robu. Jer funkcija ovoga je bila, tačni-je rečeno, služiti i pokoriti se. Rob je bio instrumenat - u "in-strumentom dotiranim" glasom. Analizirajmo scenu iz Teeta:u ovom platonskom dijalogu, Euklidov rob čita logos koji jenjegov gospodar uložio u napisano. Terpsio i sam Euklid suslušaoci ovoga logos-a što ga rob čita. Istovremeno, tendenci-ja da se smanji značaj zadatka čitaoca objašnjava relativnuodbojnost, prema čitanju, osvjedočenu činjenicom da se na-stava slova morala ograničiti na "apsolutno neizbježno", ka-ko u Sparti tako, bez sumnje, na dragim mjestima. I tako, da-kle, čitanje nije bilo nespojivo sa statutom građanina, ali sestvara utisak da se moralo uvježbavati sa izvjesnim ograniče-njem da se ne bi pretvorilo u porok: onaj koji je čitao nije tre-bao da se pretjerano poistovjećuje sa dužnošću čitaoca, ko ježelio da ostane slobodan, ili, bolje, oslobođen od stega nami-jenjenih drugim osobama. Više mu je vrijedilo ostati pri otdgrammata phaulos, "slab u čitanju", da se poslužimo Sokra-tovim36 izrazom, što znači biti kadar da čita i nizašta drugo.

Ja i glas

Nastojaćemo da opišemo problem podrobnije. Ako je, isti-nu govoreći, trebalo da govori "svojim riječima", en idioislogois - prema drugom izrazu Sokratovom37 - šta je trebao damisli arhaični čitalac koji je naglas dešifrovao jedan natpis, ti-pa "Ja sam grobnica Glauka"38 naspram grupice slušalaca?

3 6 Platon, Fedra, 242.3 7 Platon, Republika, II, 9, 366 e.3X G. Pfohl: Greek Poems on Stones. I, Epithaphs. From the Seventh to

the Fifth Century (Textus Minores, 36), Leiden, 1967, br. 15.

29

Kasnije, pjesnici komičan su se pokazali senzibilnim u ovomtipu dvosmislenih situacija, što će reci, u jednoj mogućnostimiješanja iskazanog čitanog i iskazanog koje potiče od sa-mog čitaoca; naizgled se ovaj fenomen već bio pojavio u pr-vim natpisima u kojima se pisani objekat obilježavao kao"ja", naime, u prvobitnim grčkim natpisima VII stoljeća pri-je naše ere. Čitalac gorespominjanog natpisa je stavljao uvlastita usta "ja" koje nije bilo njegovo ja. Pošto je ovo "ja"bilo infleksibilno, čitalac nije mogao da ga modifikuje i dakaže: "Pokušava da bude grobnica Glaukova". Ovo ne bi bi-lo čitanje. Naprotiv, trebalo je izgovoriti natpis u tom oblikuu kome je bio napisan. Ako je to čitalac radio, to je bilo ui-stinu zato što se zatekao u službi pisanog, kome je ustupiofonetski aparat, tijelo, glas. Pripadao mu je. Sljedstveno to-me nije bilo nikakve protivurječnosti, jer sa pomirenjem sapretpostavljenim rasuđivanjem, glas koji je izgovarao "ja"pripadao je napisanome, oblikovao je zajednicu sa njim,udruživao se sa njim u toku čitanja. Nije postojala protivur-ječnost, nego se radilo o izvjesnom obliku nasilja protiv ko-jeg se naoružao do zuba: odbojnošću prema čitanju.

Činjenica, da je korišćenje prve osobe u grčkim natpisi-ma, određene za napisani objekat, bilo toliko iznenađujuće iistovremeno često, zahtijeva dublje promišljanje. Jer, iako jepostojao trag uslužnosti čitaoca, podređenog napisanome, ti-me još nije bio iscrpljen njegov značaj. U suštini to otkrivaposeban način, rasprostranjen u čitavoj jednoj kulturi: misli-ti o odnosu unutar napisanog, to jest pisanog objekta i čitao-ca. Ovaj način mišljenja se može sažeti ovako: pisani objekatse naznači u prvom licu, dok se pisac naznači u trećem licu(sve do godine 550. p.n.e. nije se počelo sa obilježavanjemodređenih objekata na izričit način, uz pomoć trećeg lica, to-

30

bože da bi se maskiralo suštinsko nasilje označeno sa "ja").Kao primjer možemo navesti amforu iz VI stoljeća: "Klemajme napravi i svoja sam (ekeinou eimi)".i9 U trenutku čitanja,Klemaj nije prisutan, što tačno oslikava demonstrativ ekeinos(ekei - nos je demonstrativ trećeg lica koji saopštava da oso-ba nije "ovdje", nego "tamo", čak "onamo": ekei). Umjestotoga, amfora će biti prisutna: niko ne može bolje od nje pri-hvatiti "ja" natpisa. Klemaj ne može. Ostavio je natpis nasvojoj amfori jer je predvidio vlastitu odsutnost u budućnosti(u obrnutom slučaju, ne bi vrijedilo napora da piše). Dekla-riše se kao odsutni posjednik onoga što je stavio u natpisu.Ostalo će se odigrati između amfore i čitaoca, suočenih licemu lice kao "ja" i "ti".

Zahvaljujući njihovim natpisima u prvom licu, grobnicaGlaukova i amfora Klemajeva pripadaju jednoj kategorijiobjekata koji se već neko vrijeme nazivaju "govoreći" pred-meti. Mario Burzachechi, autor jednog klasičnog članka izgodine 1962., posvećenog ovim objektima, pokušao je dapruži objašnjenje čudnog izbora prve osobe koja je označilapredmet natpisom.40 Radi se o objašnjenju na osnovu animi-zma, prema Burzachechiju, akt dodjeljivanja duše i glasapredmetu je tipičan za primitivne civilizacije i tek od drugepolovine VI stoljeća prije naše ere "se počinje nazirati odre-đena racionalizacija kipa koji gubi njegovo magično ruho".Ali princip ove kategorizacije se pomijera na drugi nivo:smješta se u odnos koji je nastao između glasa i prve osobešto obilježava predmet natpisom (jedini kriterijum izboracorpusa). Da bi se deklarisao kao "ja" ili ponekad kao "mi",

39 M. Guarducci, Epigrafia greca, III, Roma, 1975, p. 482.40 M. Burzachechi, Ogetti parlanti nelle epigrafie greche, u Epigrap-

hica, 24(1962), str. 3-54.

31

o tom predmetu se mora pretpostaviti da "govori". Pretposta-vlja se da objekat uživa dar "riječi" iz prostog razloga: pred-stavlja se kao "ja".

Dabome, ova veza između prve osobe i glasa može izgle-dati kao nešto što se podrazumijeva. Međutim, da bismo po-sumnjali u ovu definiciju, biće dovoljno da se formuliše slje-deće opažanje: ako bi glas bio stvaran od strane prve osobe,nijema jedinka ne bi mogla postati ja. Potpuni apsurd kojinas obavezuje da poništimo ovu vezu, ako ne želimo da osta-nemo zarobljenici određene metafizike glasa. Prva osoba vi-še nije bila gospodar glasa - ili unutrašnjosti - kao ona treća.U sebi samoj, ona nije apsolutni vlasnik glasa. I obrnuto, pr-va osoba za obilježavanje predmeta natpisom odgovarala jeza izvođenje na scenu istog predmeta, prisutnog ("ja") na-spram čitaoca ("ti") u odsustvu pisca ("on, ona"). Istovreme-no je potvrđivala nedovoljnu težinu koju su Grci pridavalionome "ja", ali to je već druga priča.

Iz ovih razloga će biti bolje zaobići izraz "govoreći pred-met" u njegovom opšteprihvaćenom smislu, odnosno defini-sati ga na nešto drugačiji način: da se primijeni tačno za nat-pisani predmet koji svojata glas autora. Jer u jednoj kulturikoja je praktikovala "govoreće predmete" svaki je natpisaniobjekat bio "govoreći objekat" nezavisno od svoje struktureuslovnog izgovaranja čim se nađe čitalac. Korišćen na taj na-čin termin bi bio nesumnjivo lako odbranjiv, da teren već ni-je zaposjednut drugim izrazom "natpisani predmet". Izgleda,dakle, razboritije ostaviti ga isključivo za predmete koji ko-riste, prema svom nahođenju, metaforu glasa kao sljedećinatpis na koji ćemo se uskoro vratiti da bismo mu se posve-tili podrobnije: "Na sve što me ko pita, odgovoriću isto: da jeAndron, sin Antifanov, mene namijenio kao desetinu (dažbi-

32

nu)".41 Arhaična mala statua opremljena ovim natpisom je bi-la "govoreći objekat" vjeran svom zanimanju, ne onom prveosobe, "ja", nego prvog glagola koji znači "odgovoriti" (oči-gledno usmeno). Statua je uzdigla njen metaforički "glas".

Tokom arhaične ere ova je metafora bila izuzetno rijetkai spominjani natpis, datiran krajem VI stoljeća p.n.e., jeste,istinu govoreći, naš prvi nepobitni primjer. Međutim, dokovaj natpis ostaje klasifikovan kao "govoreći predmet", usmislu Burzachechija, njegov isključiv karakter nosi rizik daprođe nezapažen, jer, šta bi inače moglo osnažiti metaforuobjekta koji očigledno već govori. Posvetimo pažnju ovojmetafori koja je, u stvari, toliko značajna da nas podstiče naproučavanje odjednom, globalno i potanko. Logika, koju na-meće praksa, izgleda da protivurječi svemu onome što smorekli o čitanju u antičkoj Grčkoj na prethodnim stranicama.Ili, tačnije, u jednoj kulturi gdje je čitalac posuđivao svoj glaspisanome da bi ovo došlo do potpunog, zvučnog izraza, me-tafora glasa, što se tiče natpisanog predmeta koji ju je kori-stio, izgleda čudnovata i suvišna. To znači da je "govorećipredmet" već posjedovao jedan "glas" bez da bude čitan na-glas od strane čitaoca. U konačnom zbiru sve se zbiva kao daje natpis Androna, sina Antifanovog, mogao izmicati glasuČitaoca i time se staviti u prvi plan.

Iz gore rečenog, razumjeće se zašto je bilo potrebno osta-ti pri terminu "govorećih predmeta", a dati mu novu defini-ciju: objekat koji upotrebljava metaforu glasa da bi obilježiosvoj vlastiti napisani izgovor ("ja odgovaram") nam dozvo-ljava da razmotrimo, hipotetički, postojanje jednog oblika

41 M. L. Lazzarini, Le formule delle dediche nella Grecia arcaica (At-ti della Accademia Nazionale dei Lincei. Memorie. Classe di scienze mo-rali, storiche e filologiche, 8" serie, XIX,2), Roma, 1976, br. 658.

33

neobjavljenog čitanja. Radi se o obliku čitanja suprotnomonome koji je dosad bio u centru naše pažnje. Jer logika An-dronovog natpisa se izgleda više ne poklapa sa tradicional-nim čitanjem. Naše izučavanje je imalo prednost da nas uči-ni osjetljivim na kobajagi šokantan karakter neusmenog čita-nja, ili, drugim riječima, na čitanje bez glasa. Neskladnostovoga je donekle dvojna: poštovanje usmenog čitanja koje jebez sumnje bilo oblik čitanja u klasičnoj antici, i poštovanjemodernog istraživanja koje je u cjelini zauzelo skeptičan stavprema mogućnosti neusmenog čitanja u staroj Grčkoj42. Akoje za stare Grke cilj alfabetskog pisanja bila, kako je goreutvrđeno, proizvodnja zvučnog, dakle djelotvornih riječi, od-zvanjajuće slave, zašto su došli na pomisao da čitaju bez gla-sa? Zašto su krenuli da čitaju ćutke u jednoj kulturi za kojuje, biti prećutan, bio sinonim zaborava? Prepreka se čini je-ziva i nepremostiva. Da bi se bolje učvrstila pretpostavka či-tanja u tišini neophodno je tražiti u kulturnom kontekstu epo-he o kojoj govorimo elemente podesne da je podupru. Naćiće se na terenu koji nema veze, kao što smo vidjeli, sa čita-njem: na terenu zakona, pravde, nomosa.

Teren koji, u toku V stoljeća p.n.e., potvrđuje jednu sa-svim izvjesnu interiorizaciju glasa.

U jednoj veoma pozorišnoj sceni Platonovog Kritona, usreddijaloga, personifikovani Nomoi ("Zakoni") uzimaju riječ i za-državaju je praktično sve do kraja. Pobune se protiv Sokrata iKritona i opširno objašnjavaju zašto Sokrat nije smio pobjeći izsvog zatvora. Šta je mislio Sokrat, dakle taj, koji je pomjerioscenu iz ove rasprave u dijalog, formuliše sljedeće opažanje:

42 Navedimo klasični članak J. Balogh: Voces paginarum. Philologus,82 (1927), str. 84-'09 i 202-240. Kritika u B. M. W. Knox: Silent Reiidingin Antiquity. Greeek. Roman and Byzantine Studies, 9 (1958), str. 421-435.

34

Gle ovdje, dragi Kritone, ono šta, da znaš, vjerujem dačujem, isto kao koribanti koji u svom zanosu vjeruju da čujuflaute; to je prasak ovih riječi koje riču u meni i koji utiče namene da ja sada presudim svemu što bi mogao da odgovoriš,a govorićeš uzalud.43

Kao što će se utvrditi, glas Nomoi, bez obzira na njegovubučnost, nije bio glas realan, spoljašnji. Od strane Sokrata in-scenirani nomoi isti su oni koje on sluša iznutra, bez ikakvogakustičnog stimulansa koji bi prethodno došao spolja. Narav-no, unutrašnji dijalog Sokrata, - dijalog duše sa samom sobom-, ne osvrće se na glas, kako se kaže u Sofisti i u Teetetu.44 Raz-mišljanje Sokrata se odvija u tišini. Ali ovdje to više nije slu-čaj. Glasovi Nomoi su posjedovali toliku snagu da Sokrat nijebio kadar da "čuje išta više" i čak da "posluša ostale". Posluša-će Nomoi-e koji su urlali u njegovoj utrobi. Neće poslušati Kri-tona, svog starog prijatelja. Sokrat više nije slušao ništa osimsvoj unutrašnji glas, koji mu je govorio što ne smije da čini.

Sa ovim se veoma poklapa "demonski" glas o kojem je riječu Teagesu, u Fedru i, prije svega, u Apologiji gdje Sokrat kaže:

Počeci sežu u moje djetinjstvo: bio je to jedan glas(phone) koji se čuje u meni i koji, svaki put kada do toga do-đe, odvraća me od toga što sam u datom trenutku gotov daučinim, ali nikad me ne tjera na djelanje.45

U istom odjeljku saznajemo da je Sokrat imao naviku dapriča o ovom unutrašnjem glasu svojim sugrađanima; na taj

43 Platon: Kriton, 54 d.4 4 Platon: Sofista, 263e-264a; Teet, 189e-190a.45 Platon: Apologia, 31d (vid. Theages, 128d, 242 b-c).

35

glas je, izgleda, aludirala optužba koja ga je povela u smrt.Ono što bismo mogli nazvati "glasom savjesti" predstavlja seovdje kao jedna novost, sposobna da izazove skandal. Jer, zavećinu Sokratovih suvremenika glas nomosa je uvijek, o to-me nema spora, glas spoljašnji a ne glas ugrađen u jedinku.Za njih, nomos se dijelio javno. Koštalo ih je truda da zami-sle svog "malog distributera" koji je bio sokratovski da-imonion46 izgovarajući raspravu - na način isključivo lični -unutar jedinke, bez da bi ovu raspravu mogli istovremenoslušati ostali.

Pokazuje se da se nomos može obuhvatiti jednom vokal-nom distribucijom, kao jedna recitacija ili čitanje naglas. Usvakom slučaju, kao fenomen zvučni, akustičan: distribucijapravde, dike, bila je spoljašnja operacija čiji instrumenat jebio glas. Dakle, dike je bila spoljna pravda, širena javno, naprimjer preko hesiodovskih kraljeva koje smo spominjali pri-likom razmatranja smisla nemein. Dakle, kako je ispravnopokazao Eric Havelock, ova dike se ne preobražava u unutra-šnju, sve do ere Herodota i Protagore, savremenika Sokrato-vih, sve do pojave riječi dikaiosune koja je značila "osjećajpravde"47. Ovaj preobražaj u unutrašnji akt se može lokalizo-vati na leksičkom planu i sljedstveno tome objašnjava posto-janje nomosa u "glasu savjesti", kako pripisuje Platon Sokra-tu u svom djelu. U stvari se radilo o jednom pukom pokretupreobražavanja u unutrašnji akt, završenom u toku V stolje-ća što je bilo, takođe, stoljeće koje nam je ponudilo prva di-rektna svjedočanstva o čitanju u tišini, što znači, o interiori-

46 Daimonion je deminutiv od daimon, doslovce distributer (od claie-syai, distribuirati).

47 E. A. Havelock, Dikaiosune: An Essav in Greek Intellectual Hislo-ry, in: Phoenix, 23 (1969), str. 49-70.

36

zaciji glasa čitaoca koji je otada, vidimo, već bio kadar da"čita u svojoj glavi".

Čitanje u tišini

U svom članku "Silent Reading in Antiquity" (1968.) ci-tira Bernard Knox dva teksta iz V stoljeća p.n.e., koji naiz-gled dokazuju da su Grci ili, da budemo tačniji, neki od njih- upražnjavali čitanje u tišini, i da su dramski pjesnici u vri-jeme peloponeskog rata mogli računati na publiku koja je bi-la dobro upućena u čitanje u tišini.48 Prvi od ovih tekstova jeodjeljak u Euripidovom Hipolitu datiran 428. godine p.n.e.Tesej vidi ispisanu tablicu koja visi iz ruke Fedre i pita se štaje to, šta bi mu ona mogla saopštiti. Slomi pečat. Uključujese hor pričajući o njegovom nemiru, dok ih Tesej ne prekineuzvikom: "Aj! Koja zla kob nepodnošljiva, neiskaziva pri-družiće se nesreći? Nesretan ja!"49 Na zahtjev hora otkrićenapokon sadržaj tablice, ne čitajući ga naglas, nego sažima-jući njegovu sadržinu. Pročitao ju je, očigledno, u tišini dokje hor pjevao.

Drugi Knoxov tekst je jedan odjeljak iz AristofanovihKonjanika, datiran godine 424. p.n.e. Radilo se o čitanju pi-sanog proročanstva koje je predskazivalo da će Nikija uspje-ti da opljačka Paflagona. "Ostavi mene da ja čitam", kaže Ni-kiji Demosten, koji mu je točio prvu čašu vina i pita ga: "Štakaže proročanstvo?" Na šta mu Demosten, zaprepašćen timešto čita, odgovara: "Naspi mi još jednu čašu!" -"Stvarno ka-žeš da ti napunim još jednu?" - pita ga, pak, Nikija jer misli

4 8 Knox, nav. dj., str. 432-435.4 9 Euripid: Hipolit, 874-875.

37

da se radi o Demostenovom čitanju naglas. Ova šala se po-navlja i razvija u daljim stihovima, sve dok Demosten ne ot-krije Nikiji: "Ovdje se kaže na šta će ličiti imovina Paflago-na."5() Nakon čega mu pruža sažetak proročanstva. Ne čitaga: to je već uradio u tišini. Ovaj odjeljak nam predstavlja či-taoca koji je običavao čitati u sebi (i koji je znao istovreme-no da zamoli za piće) u društvu slušaoca koji izgleda nije biovičan ovom načinu, jer je riječi izgovorene od strane čitaocasmatrao čitanim, premda to nijesu bile.

Scena iz Konjanika je posebno poučna, u najmanju rukukao uvod, jer pokazuje da praksa čitanja u tišini nije bila po-znata svima u godini 424. p.n.e. (Platon je, dakle, imao 5 go-dina), premda se pretpostavljalo da su je znali gledaoci kome-dija. Radilo se o načinu koji je bio namijenjen za ograničenibroj čitalaca i bez sumnje nepoznat velikom broju Grka, vje-ro vatno velikim dijelom - analfabetima koji nijesu poznavalipisanje drugačije nego spolja. Uz to, treba se podsjetiti da sucitirani dokumenti bili atinskog porijekla; u mjestima kao štoje bila Sparta, gdje se nastojalo da se podučavanje pisanju i či-tanju ograniči na "isključivo neophodno", čitanje u tišini jemorala biti praksa nepodobna za to da bude upoznavana, a jošmanje upražnjavana. Za čitaoca koji je čitao malo, rijetko, bi-lo je za pretpostaviti da sporo i nesigurno razjašnjavanje pisa-nog ne bi pobuđivalo potrebu interiorizacije glasa, jer je glasbio isključivo posrednički instrumenat koji je omogućavao dagrafički redosljed bude raspoznat kao jezik. Već smo vidjeli dase ozvučenje pisanog programiralo, negativno, posredstvomodsustva intervala. Pa ako je ova sonorizacija bila vrijednostkao takva, zašto će se osjećati neophodnost da se napusti scrip-tio continua, tehnička prepreka razvoja čitanja u tišini?

5" Aristofan: Konjanici. 118-127.

38

Nepostojanje razmaka je bila prepreka i smetala je i nada-lje. Ali nije to bila nepremostiva prepreka, kako bi se moglovjerovati polazeći od iskustva srednjeg vijeka u kojem je pre-ma Paulu Saengeru, word division bio neophodan uslov da bise moglo proširiti čitanje u tišini koje su praktikovali mona-si, kopirajući tekst ćutke.51 Jer, kao što smo upravo dokazali,Grci su, izgleda, znali čitati u tišini, premda su zadržali svo-je scriptio continua. Kako napominje Knox, često baratanjesa velikim količinama teksta otvorilo je mogućnost čitanja utišini u antici, čitanja u tišini i tim samim brzog. U V stoljećup.n.e. je sva vjerovatnoća da se Herodot prepustio čitanju na-glas u toku svog istoričarskog rada; i da je, već u drugoj po-lovini VI stoljeća, bilo onih koji su se za vrijeme vladavinePisistrata bavili u Atini homerskim tekstom sa namjeramamaltene filološkim, poput pjesnika Simonida, - i imali su bezsumnje priliku da primijene ovu tehniku. Tehniku koja je bi-la namijenjena manjini, jasna stvar, ali manjini veoma važnoju koju su se odmah svrstali i dramski pjesnici.

Uvođenje razmaka nije bilo dovoljno da bi čitanje u tiši-ni ušlo u opštu upotrebu u srednjem vijeku. Bilo je to, tačni-je rečeno, nešto više nego ova tehnička inovacija koje jesrednji vijek priveo kraju. Bili su neophodni prohtjevi skola-stičke nauke da bi se u velikom rasponu otkrile i iskoristileprednosti čitanja u tišini: brzina i razumljivost. Zaista, bilo jejedno udubljenje u skolastičkoj nauci gdje se moglo "zgruša-ti" čitanje u tišini, premda je, doduše, ostajala praktično ne-poznata ostatku srednjovjekovnog društva.52 I na isti način, -po mom mišljenju - baratanje sa velikim količinama teksta

51 P. Saenger, Silent Reading. !rs impact on Late Medieval Script andSociety, in: Viator, 13 (1982), str. 378.

5 2 Saenger, nav. dj., str. 378-384; 405.

39

nije bilo dovoljno da se čitanje u tišini "zgusne" u toku čita-vog V stoljeća p.n.e. u određenim krugovima stare Grčke.Ekstenzivno čitanje je, izgleda, plod kvalitativne inovacijedjelatnosti u pogledu pisanog. Plod čitavog jednog mental-nog konteksta, novog i snažnog, kadrog da ponovo gradi ka-tegorije tradicionalnog čitanja. Jer nije dovoljno da čitanje utišini bude izgrađeno kvantitativnim činom: istina je da samKnox citira samo postklasične autore, na primjer, veomaobrazovanog Didima iz Aleksandrije, autora mnogih knjiga,kada želi da dozove u sjecanje brojna čitanja klasika. Može-mo se, promjene radi, osvrnuti na iskustvo pozorišta.

Model pozorišta

Pogledajmo sada koja su obilježja pozorišne interpretaci-je dovoljno jasna i originalna, da bi mogla izgraditi novupraksu čitanja u tišini. Prirodno, dovoljno je prije svega ima-ti na umu veoma izrazito odvajanje pozornice i publike. Ovorazgraničenje je određivalo lažnu igru koja se razvijala napozornici i na svoj način sama po sebi stvarala originalnostpozorišta: publika nije mogla stupiti u tu igru. Gledaoci nije-su mogli, primjera radi, saopštiti liku koji je stajao na daska-ma ono što su već znali o njegovoj sudbini. Nijesu mogli za-ustaviti tok zbivanja tako da bi objasnili likovima šta treba daurade. Morali su se ograničiti na njihovo "posmatranje" (ze-aszai) kada su, u tragičnoj drami, krenuli na put samounište-nja. Napetost, stvorena ovom situacijom, prouzrokovala je daje pozorišna radnja bila neuporedivo fascinantnija: pozorišnapredstava se zbiva u autonomiji koja se javno ne može pore-metiti, kako iziskuju pravila "igre" (paidia) o kojoj govori

40

Tespis prilikom odbrane svog novog djela protiv žestoke kri-tike Solonove, na kraju VI stoljeća p.n.e.53

Publika, - i to već ona Tespisova, - morala je da gleda isluša. Nije bila stvar gledaoca da stupi u scenario niti da čitatekst koji je, udaljen od pozornice, potpuno zavladao u čita-voj radnji. Čim su ga glumci naučili napamet tekst nije bioopipljiv, osim u trenutku kada su ga deklamovali.54 Glumcisu ga zamjenjivali i predavali ga "vokalnom pisanju" - izrazćemo kasnije sasvim opravdati -, više nego glasno čitanje.Glumci ga nijesu čitali: proizvodili su zvučnu kopiju. U to-me su se razlikovali od uobičajenog čitaoca koji posuđujesvoj glas tome što piše u njegovim rukama. Kod redovnog či-taoca se ne može pretpostaviti da, čitajući, proizvodi drugipisani tekst - vokalni - iz jednostavnog razloga što je njegovglas shvatan kao "prirodni" produžetak napisanog, kao nje-govo nužno usavršavanje ili njegova dopuna. Na kraju, nje-gov glas se ne može razmatrati kao njegova kopija. Čitanjenaglas se obavlja u prisustvu pisanog na sljedeći način: onajkoji ga sluša ne može da pogriješi što se tiče odnosa nepo-sredne blizine između pisanog i glasa. Za razliku od riječi iz-govaranih od strane glumca, riječi čitaoca nijesu riječi nau-čene napamet (doduše, svaki čitalac ima neograničenu slobo-du da nauči napamet ono što čita).

Umjesto toga, odvajanje dramskog teksta i njegovo šire-nje koje obavljaju glumci izgleda dovoljno veliko da bi za-služilo kvalifikaciju, zasad privremenu, vokalnog teksta. Pri-je predstave su glumci možda čitali tekst da bi ga utisnuli upamćenje. U toku izvođenja, međutim, njihovi glasovi za-mjenjuju tekst. Gledaoci slušaju njihov "vokalni tekst". I kao

53 Plutarh: Život Solonov. 29.54 Vidi Ch. Segal: La Musique du Sphin.x, Paris, 1897, str. 263-298.

41

što se glumac i čitalac ne poistovećuju, ni slušanje ne preo-bražava gledaoce u tradicionalne čitaoce. Gledaoci ne mora-ju aktivirati ili reaktivirati pisano posredstvom intervencijevlastitog glasa, jer tekst progovara potpuno nezavisno. Sluša-ju tekst, vokalni tekst, pasivno.

Podjela između pozornice odakle se emituje ovaj vokalnitekst i publike koja ga sluša bila je, sva je vjerovatnoća, do-voljno očigledna da bi mogla Grcima sugerisati jednu sličnupodjelu između pisca i čitaoca. Ili, bolje rečeno: da bi imotvorila mogućnost djelatnosti u pravcu pisanog. Tradicio-nalni čitalac kojem je vlastiti glas potreban da bi "prepo-znao" grafički redosled, održava sa tekstom, na planu sono-rizacije, jedan jednostavan i aktivan odnos (premda, u odno-su na pisca čiji se program izvodi, može vršiti dužnost "pa-sivnog sabjesednika"). Mora da uloži misaoni napor i trud dabi ispunio svoju instrumentalnu svrhu, jer, ako to ne bi ura-dio, ostala bi prazna slova bez značenja. Nasuprot tome, kozna da čita u tišini taj sa tekstom održava odnos u kojem igraviše pasivnu ulogu. Nije više instrumenat teksta, jer ono na-pisano progovara samo. Čitaocu odgovara da pasivno sluša.

Još tačnije: čin čitanja u tišini nije doživljavan kao napordešifrovanja, nego kao aktivnost preko koje se prelazi ovlaš(isto kao što je čin tumačenja "čuvenog, slušanog" pri sluša-nju jednog zvučnog redosljeda aktivnost koju kao takvu nikone opaža: prije se doživljava kao pasivna recepcija). Njego-vo "prepoznavanje" smisla je neposredno; ne stiže iz jednogmračnog trenutka. Čitalac koji čita u sebi ne mora niti da ak-tivira niti da reaktivira tekst posredstvom stupanja glasa uakciju. Njemu se jednostavno čini da tekst govori. Osluškujetekst, isto kao što gledalac u pozorištu sluša vokalni tekstglumca. Tekst, koji je predmet "prepoznavanja," na vizuelan

42

način izgleda posjeduje istu nezavisnost kao onaj u pozori-štu. Slova se čitaju - ili bolje rečeno izgovaraju - sama. "Ću-teći" čitalac ne mora da interveniše na pozornici teksta: slo-va, sposobna da "govore", mogu izostaviti njegovu glasnijuintervenciju. Već posjeduju glas. I čitalac više ne mora da ga"osluškuje" u sebi: tako glas čitaoca nastavlja da se pretvarau unutrašnju pojavu.

Ako je ova pasivnost čitaoca rezultat pasivnosti gledaocau pozorištu, do koje tačke možemo da ga ispitujemo pratećitok vremena? Analize Georgea Thomsona glagola hypo-krineszai, "odigrati ulogu"55, mogu da nam pomognu da od-redimo odlučujući trenutak u kojem se ova pasivnost namet-nula. Kako zapaža Thomson, hypokrineszai u homerskimspjevovima označava dvije različite stvari: "odgovarati" i"tumačiti" (predskazanje ili san). Za razliku od drugih nauč-nika koji su pokušavali izabrati između ova dva značenja dabi objasnili porijeklo riječi hypokrites, "glumac", pita seThomson, zašto su se ta dva značenja sakrila u jednom izra-zu , kao u jednom odjeljku Odiseje kada Pisistrat kaže Me-nelaju: "Objasni da li je Bog učinio da predskazanje bude vi-dljivo za nas ili samo za tebe." Dalje, Homer nastavlja: "Ka-da je čuo ove riječi, Menelaj razmišlja da mu da odgovor{hypokrinaito) koji bi bio prikladan."56 Moglo bi se prevestina sljedeći način: "da mu pruži tumačenje koje bi bilo pri-kladno." Ključ problema prema Thomsonu nam nudi pasažiz Timeja, u kom se kaže da "proroci" (prophetai) su otadahypokritai riječi i zagonetnih znakova, ali ni u kom slučajumdnteis (što su bili proricatelji koji su izricali njihove riječi

55 G. Thomson: Aeschylus and Athens, 2, izdanje, London 1950, str.181-183.

5 6 Homer, Odiseja XV, 167-170.

43

u ekstazi).57 I Thomson zaključuje: hypokrites je prvobitnobilo označenje lika za koji su se oblikovala pitanja vezana za"riječi" i zagonetne znakove, a njegovo tumačenje je utvrdi-lo odgovor. Ako se ovaj lik sučelio sa horom, koji je privo-dio kraju obred, čiji značaj je ostao nepoznat prisutnima,hypokrites je mogao "odgovarati" na pitanja tumačeći onošto se zbilo kad je na primjer deklamovao sljedeće: "Ja samDionizije i ove su kćeri Eleuterija, kod kojih sam izazvao lu-dilo." I dalje, kada je počeo nuditi "odgovore"- tumačenja,bez da bude zamoljen za to, više nije bio hypokrites u staromsmislu. Upravo zbog toga je postao glumac. I na taj način seobnavljala podjela između scenskog prostora (ubuduće auto-nomnog) i publike (ubuduće pasivne).

Dakle, glagol hypokrineszai je onaj u čijem značenju jenatpis Androna, sina Antifanova, na koji je sad zgodno vrati-ti se. Ovaj metrički natpis, pronađen u Atini, je sačinjen u an-tičkom dijalektu i pripadao je malom bronzanom kipu kojegviše nema. Datira s kraja VI stoljeća p.n.e. i sadrži sljedeće:

Pasin is' anthropois hypokrinomai hostis erotaihos m' anethek' Andron Antiphdnous dekdten

Svakom čovjeku koji pita istovjetno odgovaramdade me Andron sin Antifanov u zalog

Prije natpisa koji se prepisuje i prevodi na ovaj način na-meće se nekoliko zapažanja. Na zalasku VI stoljeća p.n.e.pozorište je već postojalo u njegovoj institucionalizovanojformi: natjecanja tragičara počela su godine 534. p.n.e., a iz-vođenja tragedija - prije Eshila sa samo jednim glumcem i

57 Platon: Timaios, 12" a-b.

44

jednim horom - sežu nekih 30 godina ranije.58 Kada je malikip dobio natpis, tragički pjesnik Tespis (autor koji je uveoglumca), već se nalazio na vrhuncu slave. Poslije, vjerovatno,glagol hypokrinomai posjedovao je bogatije značenje nego štose može naslutiti na osnovu prevoda "ja odgovaram". U antič-kom dijalektu, bez sumnje, "odgovoriti" nije bilo hypokrines-zai kao u jonskom. U Atini se u tom smislu koristilo apo-krineszai. Ako bi autor natpisa htio napisati "ja odgovaram",upotrijebio bi apokrinomai, što je bilo metrički ekvivalentnoonome hypokrinomai. Međutim on to nije uradio, što nasovlašćuje da pretpostavimo da je ovaj glagol bio odabran dabi izrazio nešto više nego jednostavnu predstavu odgovora.

Da bi upotrijebio hypokrinomai, mali kip je digao njegov"glas". "Govorio je". I sticajem okolnosti njegov iskaz je biotoliko pozorišan koliko vokalan: sa njegovim metaforičnimglasom natpis je odgovarao na jedno pitanje koje se za njeganije formulisalo, ali sa svom autonomnošću se podrazumije-valo. Isto kao hypokrites u pozorištu, davao je odgovor bezda je zamoljen. Ali ako je hypokrinomai značilo istovremenoono što je imalo da bude zagonetka - dakle: pitanje čije zna-čenje je trebalo pripisati maloj statui sa natpisom -, natpis jetumačio sebe samog, dešifrovao se pred pogledom gledaoca-čitaoca koji nije morao da sili sebe samog da bi vokalizovaonapisano. Licemjerna čitateljica koja nam je nudila reprezen-taciju glasa! Kao prva, istinu govoreći. Jer, prije pronalaskačitanja u tišini pisanje je ciljalo na produkciju, a ne na repre-zentaciju glasa. Sve do sonorizacije oglašavanje nije predsta-vljalo ništa više no što za nas predstavljaju slova koja je na-mlatio majmun na pisaćoj mašini.

58 A. Pickard-Cambridge, Dithyramb, Tragedy and Comedy, 2. izda-nje, Oxford 1962, str. 68.

45

Kada se usmjerio na gledaoca-čitaoca, koji nije morao ču-ti vlastiti glas, natpis, dakle, mogao je da nudi njegov glas di-rektno očima: zašto da se čita naglas, ako je natpis znao "go-voriti" u tišini? Značenje objekta stiže do očiju kao posred-nik jedne vrste zračenja, ili "izliv". Objekat je zračio njego-vo značenje prema čitaocu. Smisao objekta više nije bio mu-kotrpno aktiviran glasom čitajućeg. Njegov tekst je bio auto-noman, "govorio" je. Takva je bila, po mom mišljenju, logi-ka ovog natpisa koja je na indirektan način (a ne na direktan,poput odlomka iz Hipolita i Konjanika) svjedočila o praksičitanja u tišini u Atini na zalasku VI stoljeća p.n.e. i, istovre-meno, o interiorizaciji pozorišnog prostora u pisanom prosto-ru. Prema tome, pisani prostor je bio prihvatljiv da postanescenario,,da izađe na pozornicu.

Ova nova forma čitanja, u kojoj je čitalac prepoznavaosebe kao "pasiviziranog" posmatrača aktivnog teksta, kojije emitovao vlastito značenje, povinovala se šemi koja seponavlja u teoriji vizualne percepcije onako kako je bila iz-rađena od strane Empedokla, Leukipa i Demokrita tokom Vstoljeća p.n.e. Kako kaže Aristotel, Empedokle liči na ono-ga koji vjeruje da vidi kada iz oka izlazi svjetlost."59 Ili, akohoćemo, Empedokle je prilagodio stav obrnut stavu koji jeprimjenjivan za čitanje u tišini, prema kojem je tekst zračiovlastito značenje u pravcu oka. Međutim - i to je karakteri-stično - Aristotel je dodao: "Empedokle izjavljuje ponekadda vidimo ovako, a drugi put zastupa mišljenje da se vizijaproizvodi zahvaljujući emanacijama (aporrhoiai) viđenihpredmeta."60 I stvarno, ovaj posljednji stav je bio onaj kojije prevladao kod sljedbenika: atomisti, počev od Leukipa,

59 Aristoteles: De la sensacion, 437 b.60 Ibid: vidi Empedokle, fr. 89 B Diels-Kranz.

46

razmatrali su viđenje kao plod emanacije i izliva (aporr-hoe) usmjerenih u pravcu oka od strane predmeta. U III sto-ljeću naše ere, jedan filozof je rezimirao njihovu teoriju ka-ko slijedi:

Pripisuju viđeno određenim slikama koje, istog oblikakao i predmeti, teku (glagol aporrhein) bez da napuštaju oveposmatrane predmete, i stižu do oka; takav je stav Leukipo-ve i Demokritove škole.61

Stoga je za atomiste viđenje postojalo zahvaljujući nepre-kidnom odašiljanju, emitovanju čestica od strane viđenogobjekta; odašiljanju koje, na način više ili manje kompliko-van (jer atomistička teorija sadrži određena ograničenja)ljudsko oko na kraju prihvata. Razlog dvojakosti Empedo-klovog stava je bez sumnje počivao u činjenici da je filosofmorao napustiti jednu prihvaćenu teoriju da bi izradio drugu,novu i više zadovoljavajuću. Sa druge strane, stav atomista -nasljednika ove nove teorije - izgleda da se razlikuje od po-četka, u najmanju ruku u odnosu na gledište koje nas ovdjezanima. Oko nije odašiljalo iskru da bi vidjelo, nego da biprimilo izliv viđenih predmeta; to je pravac u kojem se izgle-da prema njima kretala vizuelna informacija.

Ovaj analogni odnos između vizuelnog prijema i čitanja utišini, u kojem su stvari izgledale kao da oko na pasivan na-čin prihvata zračenje teksta, nije, ipak, stekao punu težinu dokse nije sučelio sa osnovnom stvari atomističke teorije. Za njihse kombinacija elemenata u tjelesnom svijetu objašnjavala uzpomoć kombinacije 24 slova: u grčkom, stoijeia značila je,

61 Aleksandar iz Afrodizije: De la sensacion, 56, 12.

47

kako "slova"," tako "elementi".62 Tragedija i komedija se pi-šu sa istim riječima, čitamo kod Leukipa63, te na taj način utjelesnom svijetu su ti isti elementi ovi koji su se kombino-vali i rekombinovali da bi došlo do promjene stvari. Potpunoopravdano se govorilo o "ontografiji" atomista (Heinz Wi-smann). Tako bi, u njegovoj teoriji, vizualna percepcija bilaprihvatljiva kad bi se pretvorila u čitanje, čitanje u tišini ikrenula u svijet.

Ako je, u VI stoljeću p.n.e., mali kip, darovan od straneAndrona bio izolovani čin, kao govoreći objekat (u smislukoji smo precizirali gore), u toku V stoljeća p.n.e. njegovametafora bila je međutim sve učestalija. Ne samo na planunatpisa, nego i među autorima koji su upražnjavali manje la-konsko pisanje i koji su iz tog razloga bili spremniji da pro-mijene svoje običaje u pogledu čitanja. Kao prvi primjer, na-vešću Eshila čije anticipacije na ovom polju ispada da su odpriličnog značaja (brzo ćemo shvatiti zašto). Kod njega jekorišćenje metafore bilo nadahnuto posredstvom štita trojicejunaka, to jest: Kapanea, Eteokla i Polinicija u Sedmoriciprotiv Tebe.64 U tragediji kaže glasnik Eteoklu: Na tvom gr-bu Kapaneos drži golog čovjeka kojeg iznosi iz vatre, jednabuktinja naoružava njegove ruke i izjavljuje, zlatnim slovi-ma: "Zapaliću grad". U jednom pozorišnom komadu u kojemse nalazi poznat izraz "vidim vrevu", izgleda logično dapredmeti uzimaju riječ i da lik, nacrtan na "glasonosnom"štitu, kao što je goreopisani štit Eteoklev "progovara" ili "vi-

62 Vidi S. Sambursky, The Physical World of ihe Greeks, Oxfo-rd, 1956, str. 126-128.

63 Leukip, fr. A 9 Diels-Kranz.6 4 Citati koji slijede odgovaraju stihovima 432/434; 103; 465/469;

646/648.

48

če" (boai) uz pomoć slova alfabeta nakićenih na njemu. Na-posljetku, na štitu Polinicija se vidi oličena Pravda, identifi-kovana ne putem tradicionalnih atributa nego zahvaljujućijednoj legendi: "I ova ovdje pokušava da bude Pravda, kakokaže (legei) natpis nakićen kraj nje."

Kao drugi primjer, navešću Herodota. Kod njega, slovaalfabeta počinju podjednako da govore (legein) i to na odvećozbiljan način; i pisana proročanstva, nadgrobne ploče i tro-nožci takođe dižu svoj "glas", isto kao mali kameni kip egi-patskog faraona Sithija koji je "izgovarao" svoj vlastiti nat-pis.65 Za istoričara koji je pisao na ekstenzivan način i koji jejoš više čitao, prirodno se nametalo čitanje u tišini, mentalnoomogućeno pozorišnim iskustvom (podsjetimo se ovdje da jeHerodot bio prijatelj Sofoklov). Imao je potrebu da čita žur-no, pored ostalog i zbog toga da bolje obradi vlastita djela. Iubrzati čitanje neizbježno znači interiorizovati od određenetačke svoj čitalački glas, ili, ako hoćemo, apstrahovati se uodnosu na glas i čitati za sebe iznutra.

Pozornica pisanog i pisanje u duši

Natpis Androna, sina Antifanovog, obilježio je odlučuju-ću granicu u odnosima Grka toga razdoblja: nije bilo slučaj-no što je ta razlika odjekivala u Platonovoj Fedri s razlikomod preko sto godina, u odjeljku koji se odnosi na tekst.66 Akouporedimo tekst sa slikarstvom Sokrat prigovara tekstu da"znači svaki put isto", što će reći, prebacuje mu tačno to čime

65 Herodot I, 124, 187; II, 102,106,0133, 136, 141; III, 88; IV, 91; V,60,061, 90, 92; VI, 77; VII, 228; VIII, 22, 136.

66 Platon, Fedra, 275d.

49

se Andronov natpis hvalisao. Naravno, filosof bi mogao upu-titi isti prigovor glumcu čiji glas nije bio ništa više nego alat-ka nepromjenljivog teksta, a ne vlasništvo nekog ko posjedu-je znanje, episteme. Čini to, uistinu, na drugom mjestu. Obi-je stvari su ekvivalenti jer, kao što smo već vidjeli, tekst iglumac bili su analogni, uzajamno zamjenljivi. Glumac jezastupao tekst u scenariju, i tekst je zastupao glumca u An-dronovom natpisu. Kada se proizvodilo on što ja nazivam"vokalnim tekstom", glumac je otvarao mogućnost nove ak-tivnosti za tekst, mogućnosti čitanja u tišini. U stvari, malikip sa natpisom koji je Andron darivao karakterisao je sebesamog kao "glumca", hypokhtes. Ispisani prostor nalazio sena "pozornici" koja je osvajala svoju logiku u pozorišnojpredstavi i pripisivala čitaocu ulogu posmatrača. Time je in-teriorizovala pozorište.

Ovaj zaključak u isti mah pravda Andronov natpis, kao iodlomci poput onog već navedenog iz Euripidovog Hipolita ukojem Fedrova mrtva "ispisana" tablica "viče, viče strahote",boai, boai deltos alasta. Tako kako je to na scenu uveo Euri-pid, zahtijevajući da se značenju govoriti pridoda takođe "vi-kati". Sve dok je bio kadar da pjeva, Tesej nastavlja nekolikostihova kasnije:" "Takva je, takva zvučna pjesma koju sam vi-dio kako se diže iz ovih napisanih redaka", hoion hoion eidonen grafais melos fzengomenonP1 Glumac koji je pjevao uloguTeseja (radi se o lirskom odlomku) pjevao je, dakle, zvučnimelos koji se dizao iz napisanog, iz jedne pjesme za oči.

Na pozornici je jedan glumac koji pjeva nad ispisanom ta-blicom - koja se čitala u tišini i na kraju je interiorizovala po-zorišni prostor - slova, koja su "pjevala". Teško je zamislitiscensko događanje poučnije od čitanja u tišini. I to iz dva

67 Euripides: Hipolit, 865, 877, 878-880.

50

razloga. Na prvom mjestu, u jednoj pjesmi prvostepeno sce-ničkoj posredovalo je i time, posredstvom ovog obuhvatanja,podvlačilo analogiju između pozorišnog prostora i u tišini či-tanog teksta. U kasnijem nastupu je jasno uspostavilo uza-jamnu vezu između "govorećeg predmeta" i čitanja u tišini:glasu, osluškivanom u unutrašnjosti, tokom čitanja u tišini,tačno je odgovarao "govoreći objekat". Uostalom, svjedoče-nje Hipolita nije se ograničavalo samo na spoljna djela - ko-ja nijesu dozvoljavala da se na neosporan način razlikuje iz-među čitanja tihog i čitanja jednostavno nečujnog za oneostale, - osim ako je prodirao unutrašnji pogled koji podupi-re interpretaciju Bernarda Knoxa, dodajući činove vezane zamentalnu arhitekturu jednog čitanja uistinu tihog.

Ako se ovaj pozorišni način interiorizovao u knjizi, knji-ga se interiorizovala kanteriorizovala katkad u mentalnoa-vanom ponekad riječju fren, ponekad riječju pauje. I to, -mnogo prije Platona koji je u Fedru suprotstavio redovno pi-sanje, pisanju u duši.68 Naše prvo svjedočanstvo o metafori"knjiga duše" nudi nam Pindar, koji, u jednom spjevu o ko-jem je već bilo govora (u analizi glagola anagignoskein), uz-vikuje: "Čitajte ime olimpijskog pobjednika, ovdje, gdje jeupisano (glagol: grafein) u mojoj misli (frien)!"69 Međutim,kod tragičara, ova metafora bila je poznata i živjela je svoj ži-vot još prije nego što se njome poslužio Platon. I to s razlo-gom: dramski pisci koji su pisali tekstove namijenjene da ihglumci nauče napamet, oživljavali su na veoma konkretannačin utiskivanje teksta u misao glumca. Za dramskog pje-snika je glumac dobijao jedan natpis, isto kao kamen ili tabli-ca za pisanje. Unutrašnjost glumca bila je prostor za pisanje.

6 8 Platon, Fedra 275d-276", vidi Filebo, 38e-39a .

69 Pindar: Olimpike 10, 1-3.

51

To znači da je dramski tekst bio "upisan" u misao onoga ko-ji je deklamovao scenario. To nas ovlašćuje da koristimo iz-raz "vokalni tekst" na stranicama ove studije i osvjetljava za-što je Eshil - koji je uveo drugog glumca70 - upisivao to upamćenje njegovih glumaca, dok Homer (premda je bio pi-sac) nije mogao biti tretiran kao neko ko je nešto utiskivao upamćenje njegovih pjevača, previše udaljenih od njega, kakou vremenu tako u prostoru, za koje bi slična metafora moglabiti prikladna.

Navedimo primjere koji potiču iz djela Eshila, premda seova ista metafora ponavlja i kod drugih velikih tragičara. UOkovanom Prometeju glavni lik izjavljuje: "Tebi prvome,Io, ću reći greške tvog burnog druma: upiši ih u tablice vjer-ne tvom pamćenju (frienes)]"71 Prometej je bio lik prikovanza početke pisanja; prema predanju, Danaj je bio to isto. Vi-dimo kako se posljednji obraćao njegovim kćerima: "I sada,na zemlji, moja slutnja vas hrabri da sačuvate moje savjetedobro urezane u vas." Isto poređenje se ponavlja nekolikostihova naprijed kada Danaj kaže: "I sada, brojnim lekcija-ma skromnosti koje je u vas upisao vaš otac, dodajte sljede-ći zapis!" U Eumenidu, Hor upoređuje pamćenje Hada sa ta-blicom za pisanje: "Had, ispod zemlje, traži od smrtnikaužasan račun; i njegova duša (frien) koja vidi sve ovo, osvemu čuva vjeran prijepis." I u mom posljednjem primje-ru, uzetom iz Eshila, kaže Elektra Orestu: "Slušaj i upiši utvoje srce (frienes)." Radi se o jednom obrtu koji je tragič-ni pjesnik mogao da koristi kada se obraćao jednome odsvojih glumaca.

7 0 Aristotel: Poetika, 4, 1449a l6.71 Eshil: Okovani Prometej, 788-789. Citati koji slijede uzeti su iz slje-

dećih partija: Molecci, 178-179; Eumenid, 273-275; Coefora. 450.

52

Atina: Inscenacija alfabeta

Na taj način se upliću odnosi interiorizacije, između, ka-ko pozorišta i knjige, tako knjige i duše. Međutim, ovim kre-tanjima interiorizacije - od pozorišta ka tekstu, od teksta kaduši - odgovaraju kretanja eksteriorizacije koja imaju supro-tan značaj. Na prvom mjestu, misaoni prostor je prirodnoeksteriorizovan u knjizi. U tom kontekstu se nužno namećepretpostavka postojanja pisanja u tišini, doduše, teško doka-zivog konkretnim dokumentima. Dakle, hypomnema6 (napi-sano) može zamijeniti pamćenje koje popušta72: to sačinjavapamćenje eksterno, objektivno, jedno pamagalo pamćenjakoje ne treba brkati sa živim pamćenjem jedne osobe. Platon,svjestan ograničenja ovog objektiviziranog pamćenja, pribje-gava mu, isto kao dramski pjesnik koji oblikuje teksthyp6mnemao, pišući ga ne za kasnije čitaoce, nego imajući uvidu jedinu predstavu za koju je izgleda bio neizbježanuslov.

Ovako se, otprilike, mogao eksteriorizovati misaoni pro-stor u prostoru napisanom, a napisani tekst mogao se sa svo-je strane eksteriorizovati u pozorišnom prostoru. Na prvommjestu, prirodno, kada se dramski tekst inscenirao, gibanje jeu određenom smislu u ovom sistemu nezavisnih predstavadavalo prostora onome što sam nazvao "vokalnim tekstom".Međutim, ova eksteriorizacija bila je doslovce postavljena napozornicu antičke Grčke u Predstavi alfabeta (iliti, na grč-kom, grammatike theoria) atinskog pjesnika Kalije.73 Ovo

72 Platon: Fedra, 276 d.73 Ateneo, VIII, 276a; X, 448b; 453c-454" Callias, fr. 31. Edmonds Vi-

di E. Poehlmann, Die ABC Komodie des Kallias, in Rheinisches Museum,114, 1971, str. 230-240.

53

djelce postavlja teške zadatke u vezi sa datumom kompozici-je i odnosima na planu muzike i metrike, sa Euripidovom Me-dejom (datiranom godine 431. p.n.e.) i sa Sofoklovim Edipom(datiranim nešto kasnije, poslije 430. p.n.e.). Da li je ona in-spirisala ova dva komada, ili predstavlja njihovu parodiju?Ovdje ne možemo da se upuštamo u tu debatu. Zadovoljicu sesa tim da pripišem djelu pretpostavljani datum i kazaću da pri-pada drugoj polovini V stoljeća p.n.e.: svi već spomenuti da-tumi se uklapaju u granice ovog razdoblja. U svakom slučaju,ova tvrdnja će biti dovoljno obuhvatna za moju pretpostavku.

Šta nudi Predstava alfabeta kontemplaciji (theoria) nje-nih gledalaca (theatai)? Ništa manje nego hor od 24 žene ko-je predstavljaju jonsku alfabetu, predstavljeni u prologu nasljedeći način: "alfa, beta, gamma, delta, ei (slovo Apola),dseta, eta, yeta, iota, kappa, lambda, mii, nii, xei, u, pei, rho,sigma, tau, u: phei prisutno, isto kao chei, od psei po o..." Na-kon toga se hor podijeli u parove i mi prisustvujemo vježba-ma iz osnovne škole: "Beta alfa: ba; beta eta: be; beta iota: bi;beta u: bu; beta o: bo; i poslije, u jednoj antistrofi: "gammaalfa, ga; gamma ei, gue"; i tako zaredom, postavlja se, dakle,u cjelini 16 strofa, pjevanih u jednom jedinom tonu.

Iza ovog "silabičnog hora", koji bi donio mnoge besanenoći savremenim stručnjacima za izučavanje čitanja, - slijedidijalog između Učitelja u školi i dviju žena:

Učitelj: Alfa se mora izgovarati sama, čujte, gospođe, i nadrugom mjestu, ei samo. Vi, vi ćete reći treći samoglasnik...

Prva žena: Dakle, reći ću eta.Učitelj: Poslije, vi ćete reći četvrti ...Druga žena: Jota.Učitelj: Peti ...

54

Prva žena: U.Učitelj: Recite vi šesti...Druga žena: To je ii.Učitelj: Ali posljednji od sedam samoglasnika, dugačko

o, reći ću već ja; i uz to, njih sedam u metričkom slogu. Ka-da ih budete izgovarale, izgovorite ih u sebi.

U odlomku koji slijedi, Kalija se zabavlja dajući detaljanopis dva slova bez da izgovara njihove nazive, ali na takavnačin da se može shvatiti o čemu se radi. Euripid u Teseju ra-di to isto: nepismen pastir opisuje slova imena Tesej bez dazna njihovo značenje.74 U Kaliji, već znamo zašto, isti razvojdogađaja ne pripisuje se nepoznavanju slova: "Trudna sam,gospe", - kaže jedna žena (moguće da se radi o vještini pisa-nja): "zbog stida, prijateljice moje, izgovoriću ime djeteta ta-ko da ću opisati oblik slova. Ima jedan ravan i dugačak štap;u njegovoj sredini se ukrštaju dvije male linije, iskrivljenenagore, sa svake strane jedna. Poslije dolazi jedna nalik za-tvorenom krugu sa dvije šapice." To su bila slova pso i ome-ga, oba znaka jonskog alfabeta i zbog toga u atinskoj sredinituđa. Upravo sa ova dva slova se. trebala završiti sedamnae-sta strofa "silabičnog hora". Nažalost, ne znamo tačno, to jeizgleda nepristojno značenje - silaba pso. Bilo kako bilo, psose sigurno odnosilo na nešto što se jedna žena stidjela da ka-že. I zbog činjenice da je u ovom scenariju šala imala svojemjesto, možemo dodati da ova dva slova imaju vlastitu pik-tografsku vrijednost za prostačke šale. Nakon svega Sofokleje koristio u satiričkoj drami Amfiaraos glumca koji je ple-sao, i plesom opisivao oblik slova na pozornici.75

74 Euripid, fr. 382 Nauck 2.75 Sofokle, fr. 117 Nauck 2.

55

U konačnom zbiru, u drugoj polovini V stoljeća p.n.e. jon-ski alfabet se adaptirao za pozorište u Dionizijevom teatru uAtini. U istom razdoblju su slova počela da "govore" naveli-ko u djelu Herodota, prijatelja Sofoklovog, koja pojava je in-direktno dokazivala postojanje prakse čitanja u tišini (i dodaj-mo vlastitog čitanja u tišini). Posredstvom upravo obrnutogkretanja nego što je natpis Androna, Predstava alfabeta jeomogućavala uvid u ono što je uobičajeno bilo prećutkivanou pozorištu, dakle, pisano. "Velika nepoznanica" pozorniceprivela je ovdje kraju akt stupanja na scenu. Naslov djelaupravo nastoji da to izrazi: theoria, riječ koja potiče isto kaotheatron od theaomai ("vidim", "posmatram"), značila je do-slovce "predstavu za oči". Ili: da bi se vidjela slova u pozori-štu, da se ne bi čulo samo "vokalno pisanje" glumaca. Alfa-betska slova su imala da budu ponuđena očima, ne samo dabudu upisana u pamćenje glumaca. Čitav scenario se činio vi-dljivim kao u osnovi pisani prostor, sposoban da "odgovara":da bude skandiran i čitan, i interpretiran naglas.

Ideja ovog predstavljanja je mogla niknuti samo u mislinekog za koga su slova već bila autonomna i za koga glasnočitanje nije bio uslov neophodan za njihovo razumijevanje.To znači, u misli nekog za koga su se slova pretvorila u "pu-ko predstavljanje" glasa (stvarno prepisana ili fiktivna, kaošto je to bio slučaj kod čitanja u tišini) i za kog njihova ori-ginalna namjena, - to jest, proizvoditi zvučni oblik, - više ni-je bila i jedina. Ukratko rečeno, u misli nekog za kog je čita-nje u tišini bila prisnost.

Ovaj zaključak ipak nije bio odgovarajući u mjeri u kojojsugerise da je čitanje u tišini upravo trijumfovalo u grčkomsvijetu. U stvari, to je i dalje bila marginalna pojava, koju suupražnjavali profesionalci pisane riječi, udubljeni u čitbu do-

56

voljno opširnu da bi njegovali interiorizaciju čitalačkog gla-sa. Za prosječnog čitaoca je uobičajen način čitanja i daljeostajalo čitanje naglas, kao da je bilo nemoguće zbrisati prvo-bitni smisao grčke pismenosti: proizvoditi, a ne predstavljatizvuk. U grčkoj antici glas nije nikad položio oružje. Iz kul-turnih razloga njegova vladavina nije izgledala ozbiljno ugro-žena. Čitanje u tišini nije razvilo svoj vlastiti rječnik, nego sejednostavno pribjegavalo terminima već poznatim, poputanagignoskein koji se dalje nije odnosio samo na vizuelnoprepoznavanje grafičkog redosljeda, već je "govorio" direkt-no za oči. Uprkos svom inovatorskom karakteru, čitanje u ti-šini kod Grka je ostalo direktno ograničeno čitanjem naglas,od kojeg je sačuvalo nešto kao neuništivi unutrašnji odjek.

57

GUGLIELMO CAVALLO

ČITANJE U RIMSKOM SVIJETU:IZMEĐU VOLUMENA I KODEKSA

Za koje doba se može vezati postojanje stvarnih knjiga i go-voriti o pojavi realne prakse čitanja u Rimu? U Rimu pr-

vih stoljeća upotreba pisma mora se ograničiti na grupu sve-štenika i rodova, na sloj koji čuva riznicu osnovnih znanja gra-da, sakralnih, pravnih mjera vremena, analitičkog redosledazbivanja: dakle na saznanja sabrana u knjigama zvanim lintei(od lanenog platna gdje se temeljno čuvalo sakralno znanje) ilina drvenim tablicama zvanim tabulae. Počev od ovog aspektakoji je veoma specifičan za rimsku književnost, njen primitiv-ni oblik je bio povezan sa ograničenim krugom vladajuće kla-se i sa konkretnim nasušnim potrebama socijalnog života: re-torička proza trezvenog stila, mortuorum laudationes, izvje-štaji ureda, memorijali grada, pisani bez ikakvog retoričkogukrasa. Katon Cenzor (234-149 p.n.e.) čitao je svoje govore iztablica1; on sam je slagao i pisao "u grubim slovima" - sa ci-ljem da učini jasnijom za čitanje -jednu istoriju Rima, zbog to-ga da bi njegov sin, kada nauči osnove čitanja i pisanja, mo-gao da se rukovodi i služi iskustvom prošlosti.2 Po našem mi-šljenju, te tablice bile su još daleko od stvarnih knjiga i praksečitanja, ali epoha Katona je obilježena trendom razvoja.

Godine 181. p.n.e. bile su pronađene takozvane "Numoveknjige", svici hartije namotani na kedrove latice. Ovi svici -

1 A. E. Astin, Oxford, 1978, str. 135-137.2 Plutarh: Katon Stariji, 20, 7.

61

zaključujemo iz izvora koji ne dopuštaju dvojbu - bili su dje-limično napisani na grčkom i njihov sadržaj je bio filosofsko-doktrinarne prirode. Bili su spaljeni jer su protivurječili zvanič-noj religiji; drugi, latinski dio se odnosio na ius pontificum,svešteničko pravo.3 Ipak, radilo se o falsifikatima: Livije ihopisuje kao "suviše novog izgleda"4, što znači da u ovoj erisvezaka je knjiga u formi svitka, rasprostranjenog odranije uhelenskom svijetu, već bila poznata u Rimu i da se ovamo uvo-zio isti papir u dovoljno velikoj količini za proizvodnju knjiga.U istom tom razdoblju, u doba Enija i, nekoliko decenija ka-snije, Lučila, pojavljuju se prva autentična svjedočanstva oupotrebi ovog materijala za pisanje - i, iz tog razloga, svitkakao rudimenta književnih tekstova - u književnom svijetu.5

Ova pojava je povezana sa dvjema okolnostima od prvo-stepenog značaja koje su bitne za rimsku kulturu od III sto-ljeća do početka I stoljeća p.n.e.: rođenje latinske književno-sti koja se temeljila na grčkim modelima, i pristizanje u Rimkompletnih grčkih biblioteka koje su imale porijeklo u rat-nom plijenu, u razdoblju u kojem je sve više narastao značajgrčkog uticaja ujedno sa strasnim kolekcionarstvom predme-ta grčkog porijekla. Tako su grčke knjige predstavljale mo-del za latinsku knjigu koja se nalazila u povoju i tački nasta-janja. Djela poput Odiseje Livija Andronika, te Rat punskiNevijev, bila su pisana na nečemu što se naziva vohumna,dakle na ovicima od papira, ali, kako se čini, prvobitno se ni-

3 O ovom pitanju upućujem čitaoca na knjigu N. Lewis: Papyrus inCkissual Antiquity. Oxford, 1974, str. 85-87.

4 Livije, 40, 29, 6.5 Levvis, Papvnts..., nav. dj., str. 88. T. Dorandi, Lucilio, fr. 798 Kren-

kcl in: Studi italiani di filologia classica, n. S., LXIII (1982), str. 216-218,i ibid. Glutinatore, en: Zeitschrift fuer Papvrologie und Epigruphik, L(1983), str. 25-28.

62

jesu dijelila u jedan niz raspoređena prema knjigama u skladusa izdavačkom zamisli.6 Nasuprot tome, dalje dijeljenje Enije-vih Annales na 18 knjiga7 i podjela Nevijevog uvoda na sedamknjiga, koju je kasnije izvršio gramatičar Ottavio Lampadio-ne, nagovještavaju da se korak po korak krčio put - za svijesto odnosu između teksta i knjige zahvaljujući prisutnosti svešireg asortimana grčkih uzora. Radilo se ne samo o ostvarenjuprenosa exemplaria Graeca u jedan kulturno različit kontekst,nego takođe o osvajanju učenja o književnom rasporedu, pričemu su se Rimljani inspirisali ovim uzorima da bi mogli ras-porediti i tekst za čitanje svaki put svrsishodnije.

Rođenje javnog čitaoca

Po predanju, Katoh Utički, prije no što je izvršio samou-bistvo, povukao se u svoje odaje, uzeo Platonov dijalog Fe-don koji pretresa temu duše i pročitao dobar dio. Poslije jeprimijetio da njegov mač nije bio na uobičajenom mjestu; pi-tao je slugu zašto ali nije dobio odgovor; nakon toga je po-novo nastavio da čita, ali opet je prekinuo sa čitanjem da binaredio slugi da mu vrati mač. Odjednom je svršio sa knji-gom; kako mu niko nije donosio traženi mač, počeo je da vi-če da ispune njegovo naređenje; i pošto je na kraju postigaoizvršenje naloga, vratio se na Platonov spis i ponovo ga je či-tao dva puta. Na kraju, nakon što je malo spavao, izvršio jesamoubistvo tako Što je mačem probo sebi prsi.8

6 J. Van Sickle: The Book-Roll and Some Conventions of the PoeticBook, in: Arethusu, XIII (1980), str. 77-23.

7 S. Mariotti: Edizioni su Ennio, Urbino, 1991, str. 17-23.8 Plutarh: Katon Mlađi, 68, 2-70, 2.

63

Ovo je slika ne toliko posebnog psihološkog trenutka u ko-jem se zatekao Katon, koliko scenario čitanja u povučenostivlastite sobe koji je bio prekinut, da bi se izdalo nekoliko na-ređenja slugama i da bi se Katon nakratko prepustio snu. Prikraju Republike su pojava čitanja u kuci, izolovanog, i pojava"povučenosti", intime, u Rimu izgleda bila dva paralelna fe-nomena. Čitana knjiga je bila, što nije slučajno, jedan od Pla-tonovih dijaloga u jednom razdoblju, I stoljeću p.n.e., u kojemse njegovano čitanje prije svega grčkih pisaca širilo među vla-dajucom rimskom klasom. Ciceron nam saopštava de je istiKaton imao običaj da stiže u Senat sa knjigom u ruci, ili su ganalazili zadubljenog u čitanje stoičkih filozofa u Tuskulu, uvili Lukula Mlađeg9, nasljednika biblioteke koju je njegovotac u toku godina 71-70 p.n.e., pošto ga je porazio Mitridat,donio sa Istoka u Rim kao pontica praeda,"pontski plijen.

Prve privatne biblioteke u Rimu bile su biblioteke steče-ne osvajanjem, zapljenom.10 Još prije Lukula, Emilio Paoloje donio u Italiju knjige Persea, makedonskog kralja i dikta-tora Sille, što ih je oteo u Atini i preselio njihove tomove unjegovu vilu u Pozzuoliu, u biblioteku Apelikiona iz Teosa,bibliofila i peripatetičkog filosofa koji je nagomilao jednuzavisti vrijednu zbirku knjiga, što je uključivala i knjige ko-je su pripadale Aristotelu i Teofrastu. Krajem Republike, ovebiblioteke, raspoređene prema helenističko-aleksandrijskommodelu, inspirisale su one privatne, nedavno nastale u Rimu,ohrabrivane narastajućim brojem čitalaca, premda su se čita-oci ograničavali samo na elitu. I uprkos tome, u Rimu se po-

9 Ciceron: O posljednjim stvarima, III, 7.10 0 bibliotekama, stečenim prilikom osvajanja, i upšteno, o privatnim bi-

bliotekama u Rimu između kasnog perioda Republike i prvih vjekova carstvavidi barem H. Blanck, Das Buch in der Antike, Minhen 1992, str. 152-160.

64

lako formira novi model biblioteke, kako proizlazi iz Cicero-novih zbirki pisama; Ciceron, kada je priveo kraju sređivanjebiblioteka (u Rimu i u vilama Formia i Tuskulum), kako nje-govih tako brata mu Quinta, podučava kako rasporediti knji-ge: jedan raspored preporučuje za latinske, drugi za grčkeknjige. Svaki raspored je podoban da predstavlja dvije kultu-re i njihov susret, koji se polako odomaćivao u Rimu.

Formiranje ovih novih biblioteka - imamo na umu Kato-novu, Ciceronovu i Ciceronovog brata Quinta, ujedno sa bi-bliotekom Atika i Varrona - vodi porijeklo iz knjižne pro-dukcije latinskih spisa, premda je ova još bila daleko od to-ga da dostigne kvalitet grčke": "Ne znam šta da radim, što selatinskih knjiga tiče, toliko su krnje i pune grešaka sve te ko-pije u prometu", piše Ciceron Quintu12, koji već posjedujejednu grčku biblioteku, ali ima namjeru da formira latinsku.Sam Ciceron ima teškoće da smjesti latinska djela koja jepročitao i kojima se divio u momačko doba13; da bi proširiolatinsku biblioteku, ne dvoumi se da naloži da se za nju- pre-pisuju knjige koje mu je poslao nadri pjesnik poput Vibija14;i kada mu je Lucije Papirije Peton poklonio biblioteku nasli-jeđenu od brata, ne zaboravlja da ga podsjeti na latinske knji-ge, zahvaljujući mu na njima još više nego na grčkim15.

Činjenica da smo sreli Katona uronjenog u lektiru stoika uLukulovoj biblioteci, ili, primjera radi, samog Cicerona koji

11 O knjigama i bibliotekama u Ciceronovom razdoblju vidi zanimlji-ve bilješke O Pecere: / meccanismi della tradizione testnale u Lo spazioletterario di Roma antica, G. Cavallo, P. Fedeli, A. Giardina (Editori), sv.III, La ricezione del testo, Roma, 1990, str. 314-319.

12 Cicero: Ad Quintum, fr. III, 5, 6.13 Cicero: Brut, 65, 122, 129, 133.14 Cicero: Poslanice Atiku, II, 20, 6.15 Cicero: ibid. I, 20, 7 (vidi takođe II, 1, 12).

65

je uživao ne samo u njegovim vlastitim knjigama, nego i uknjigama Fausta Sile, Lukula i svog prijatelja Atika16, svjedo-či o tome da je u osnovi ovih biblioteka ležala ideja vlastelin-skog odmaranja ili odmaranja na selu kao jedne mirne prilikeda se čovjek posveti otium-u posredstvom knjiga i prijatelja.Ove poljske kuće su imale ne samo biblioteke, nego i stubore-de, sale za odmor, zbirke slika (pinakoteke), vrtove i druge pro-storije podobne da dozovu svojim nazivom u sjećanje helenskeustanove kao akademiju, - gimnaziju, licej, palestru (borilište);bila su to, dakle, mjesta za opuštanje i olakšanje društvenih od-nosa koji bi oblikovali scenarije za privatno čitanje obrazova-nih slojeva.17 Sa druge strane, okolnost da su privatne bibliote-ke bile otvorene za sugestiju spolja - premda ograničen na "za-tvorenu kastu" - pokazuje da su neke od ovih mogle podmiritipotrebe čitanja (studija, razonode) izdašnije i bolje u odnosu naprošlost, kada biblioteke nijesu mogle udovoljiti potrebamapošto je književna produkcija još uvijek bila skučena, neorga-nizovana i nezadovoljavajuća. Na ovaj način se objašnjava joši to da se pribjegavalo iskusnim librari, ljudima od knjige i pri-jateljima, kada je Ciceron smatrao za shodno "publikovati" ve-liku količinu knjiga. No, bez obzira na to Katul i Ciceron na pr-vom mjestu jamče djelatnost knjižara18 i spadaju u prve, kojilokalizuju određene kategorije čitalaca. Na tezgama knjižaramogla su se naći volumina - izrade još neuke -, tzv. pessimipo-etae, rđavih pjesnika, prezrenih od strane onih koji su držali doistančanog ukusa, a ipak čitanih u vlastitom čitalačkom krugu.

16 Cicero: ibid., IV, 10, 1 i IV, 14, 1 i De finibus (O posljednjim stva-rima) III, 7.

17 P. Zanker: Augustus und die Macht der Bilder. Minhen 1987, str. 35-38.18 Katul, 14, 17-18, Phil. 2, 21. Vidi takođe T. P. Wiseman, Looking

for Camerius: the Topography of Catullus, 55, Papers of the BritischSchool at Rome, XLVIII (1980), str. 6-16.

66

Ciceron otkriva multitudo, mnoštvo izdanja sa učenjem perfa-cilis (veoma jednostavnim) i preporučivanih od strane epiku-rejca Caia Amafinija, i njegovih sljedbenika sve do tačke kadasu autori tog izdavača krenuli Italiam totam (u čitavu Italiju).19

Ali sam Ciceron ističe, aludirajući na slabo utemeljena filosof-ska učenja, da pojedini čitaoci ovih su bili pisci i njegovi bliskirođaci.20 Činjenica da se Ciceron usmjerio na jedinke porije-klom iz skromnih društvenih staleža poput zanatlija i staracakoji su se zanosili istorijom, zahtijeva opsežniji komentar. Ui-stinu, Ciceron ističe da sve ove osobe su čitale (ili slušale) dje-la iz domena istorije iz razloga zadovoljstva, voluptas, jer suuživali u čitanju, a ne zbog utilitas koju su takođe mogli izvu-ći, ali do koje je prije držao čitalac visokog obrazovanja21. Ra-znovrsnost čitbe koju je zahtjevao Ciceron, bila je paralela ti-pova čitalaca. Vjerovatno je da jednostavniji pisci, poput - ne-kih desetak godina kasnije - autora životopisa Kornelija Nepo-ta, ili pripovjedanja o podvizima Cezarovim su uopšteno reče-no mogli uključiti takođe grupu manje obučenih čitalaca22. Ka-tul, ili još izrazitije Ciceron, polemički se odnose prema kultur-nim kontekstima i krugovima neobučenih čitalaca, a sa pošto-vanjem prema eliti koju sami predstavljaju, ali u ovom razdo-blju se prije svega radilo o krugovima koji su postojali u okvi-ru veoma suženih granica i interesa.

Tip biblioteke, kako "profesionalne", tako one "za čita-nje", dakle prve privatne zbirke se srijeće u jedinoj očuvanoj:

19 Cicero: Quaestiones tusculanae, IV, 6.20 Cicero: Quaestiones tusculanae, I, 6.2 1 Cicero: De finibus, V, 52.22 E. Rawson: Intellectual Life in the Late Roman Republic, London

1985, str. 49, gdje se, uprkos tome, moli za proširenje prakse čitanja suvi-še proširene za republikansko doba.

67

iskopanoj biblioteci nazvanoj "Vila papirusa" u Herkulaneu.Grčki dio, sastavljen najvećim dijelom od epikurejskih knji-ga, bio je dijelimice prenesen sa Istoka do Herkulanea a dije-lom smješten u unutrašnjosti vile od strane Filodema iz Gada-re; radi se u stvari o biblioteci za profesionalno korišćenje; na-suprot tome, latinski dio - koji predstavljaju oskudni odlomcisavremenih spisa, među njima Spjev o ratu aktijskom, Car-men de bello Actiaco2i, - bio je namijenjen prije svega za ra-znovrsne tipove čitanja. Međutim, ova latinska biblioteka nasveć uvodi u carsko doba čiji scenario čitanja se promijenio.

U ovom razdoblju se širi novus liber (nova knjiga)24, kojuje otkrio Ciceron a opisao Katul, latinski volumen vrhunskogkvaliteta namijenjen čitanju temeljno obrazovanih, nadahnutgrčkim modelima koji su bili već stoljećima prisutni u helen-skom svijetu i koji se se u razdoblju od posljednjih godinaRepublike i Principata proizvodili takođe u Italiji, kako do-kumentiraju grčke knjige u obliku svitaka iz Herkulanea: naprvoklasnom papiru, korišćenom prvi put, sa marljivim obi-lježavanjem stranica, korigovanim tekstom, sa korišćenjemosobitih početnih slova i posebnim pisanjem imena autora inaziva djela na svršetku svakog književnog djela i, na kraju,sa korišćenjem štapića za razmotavanje svitka. Po latinskimsvicima ovog tipa možemo zaključiti da potiču iz carskog do-ba, što se odnosi kako na poeziju (Kornelije Gal)25, tako naprozu (Salustije)26.

23 E. A. Lowe: Codices Latinis Antiquiores, III, Oxford 1938, br. 385.24 Katul, 22. Vidi L. Gamberale: Libri e letteratura nel carme 22 di

Catulo, u Materiali e discnssioni. VIII (1982), str. 143-169.25 R. D. Anderson-P. J. Parsons - R. G. M. Nisbet, Elegicus by Gallusfrom

Quasr Ibrim, u The Joumal of Roman Studies, LXIX (1079), str. 125-155.26 E. A. Lovve: Codices Latini Antiquiores, II, Oxford, 1972 (2. Izd.),

br. 223, i Suppl., Oxford, 1971, br. 1721.

68

Ovo interesovanje za knjigu, za njenu izdavačku sistema-tizaciju, za mehanizme čitanja odgovara novoj rimskoj knji-ževnosti na visokom nivou i otvorenoj zahtjevima grčke kul-ture (imamo u vidu ponovo Katula i pjesnike neoteroi). Me-đutim, sa druge strane srijećemo prisustvo publike koja je,ravnodušna prema kvalitetu i tehničkim izumima knjige, či-tala isključivo voluptas (zadovoljstva) radi, a ne radi utilitas(koristi). Ova činjenica pokazuje progresivni naraštaj čitalač-kih interesovanja sve do oblikovanja autentične publike, ko-ja više nije bila u toj mjeri ograničena na krugove mjesnogporijekla nego je bila porijekla anonimnog i nepoznatog au-torima što će, za razliku od Cicerona, u carskom Rimu presta-ti da stalno imaju na umu strategiju u pogledu sudbine njiho-vog djela. Ova publika, premda je bila ograničena na Italiju,već je u epohi Avgusta bila ustaljena i postajala sve brojnija,raznovrsnija i šira na čitavoj teritoriji Carstva sve do kraja ju-lijansko-klaudijevske ere, još više u pogledu na to kako je so-ciopolitička i kulturna hegemonija Italije počela slabiti u ko-rist provincija, jer tada pisci i čitaoci, zahvaljujući izrazitojetničkoj i društvenoj mobilnosti, niču iz srednjih slojeva i uprovincijskim gradovima. U nadahnutom viđenju književni-ka ovog vremena, njihovi spisi preko knjiga su se rasprostra-njivali i širili sve do granica svijeta. Javni čitalac, ipak, pred-stavljao je manjinu: "Ni milioni, čak ni stotine hiljada, moždane više nego nekoliko desetina hiljada u najboljim vremeni-ma"27: jedna manjina koja je bila u svakom slučaju kadra daodrži književnu i knjižnu produkciju prilagođenu različitimkulturnim sadržajima. Ipak, moramo da se odreknemo svakenamjere da uspostavimo sa većom tačnošću broj čitalaca,

27 E. Auerbach: Literatursprache und Publikum in der lateinischenSpaetantike und im Mittelalter, Bern 1958, str. 178.

69

"broj primjeraka", to jest, izrađenih kopija, knjiga koje su bi-le zbilja čitane i knjiga koje su više upotrebljavane.

U čitalačku publiku su spadali, na prvom mjestu, obrazo-vani plemićki slojevi, posvećeni oduvijek otium-u, dokolici.Usko povezane sa njima bile su istovremeno grupe gramati-čara i retora, robova i slobodnih; neki od njih su bili pristali-ce čitanja "klasika", neki bliži drugoj vrsti čitbe. I, kao po-sljednje, postojala je publika novih čitalaca koji su se razli-kovali sa jedne strane od ovih književnih, ili akademskihkrugova što su posjedovali jedno opsežno kulturno obrazo-vanje, a sa druge strane od mase neobrazovanih: radilo se ojednoj srednjoj publici koja je bila u dodiru sa slojevimasrednjim do nižih.

Ekspanzija prakse čitanja u carsko doba se mora razma-trati kao direktno povezana sa vrlo napredujucim širenjemalfabetizacije tokom ovog razdoblja. Na pitanje "do kojemjere je bila alfabetizacija povlastica visokih slojeva", jedanistoričar je odgovorio vrlo sažeto i istovremeno jednostavno:

Iz egipatskih papirusa proizlaze bez dvojbe tri stvari: po-stojali su nepismeni kojima je bilo neophodno da drugi pišuza njih; postojala je grupa iz naroda koja je znala da piše; na-lazimo književne tekstove klasika u predgrađima gdje bismoto očekivali najmanje... sve ostalo je prepirka oko nijansi2ii.

U rimskom okruženju nalazimo tragove pisanja one pi-smene publike, koja je posjedovala srednje obrazovanje, a unekim slučajevima i na zidinama i u kućama Pompeje, gdje

28 P. Veyne, L impero romano, en: La vita privada dali lmpero roma-no ali unno Mille, Roma-Bari 1986, str. 12; ibid. La vita privata nell Im-pero romano, Roma-Bari, 1992, (2. Izdanje), str. 14.

70

natpisi sadrže bestidnosti, vulgarne šale, neke stihove pozna-tih autora i čak elegantne pjesničke kompozicije.

Nema sumnje da je vještina čitanja i studiranja u Rimu"ukras" tradicionalno društvenih klasa, koje oponašaju nekegrupe novopismenih i parvenus-a (skorojevića). U svakomslučaju, multiplikacija čitbe između I i III stoljeća naše ere urimskom svijetu (ili, bolje rečeno, grčko-rimskom svijetu) jepodatak do kojeg smo došli, ili prije koji smo dokazali pu-tem konstatacije velike učestalosti scena sa čitanjem na fre-skama, na mozaicima i skulpturnim reljefima toga doba.Procvat biblioteka u Rimu i u rimskom svijetu može biti po-vezan sa nuždom koja je nastala samo do određene tačke29.Ove biblioteke su stvorene kao jedna zamisao kontrole napodstrek carstva, u kontekstu koncentracije i prilagođavanjapisane kulture za potrebe vlasti. U najmanju ruku to važi zavelike biblioteke Rima poput Apolonove biblioteke na Pala-tinu koju je osnovao Avgust, i Ulpijeve na Foru Trajanu ko-je su bile određene da biraju i konzerviraju jedno književnonasljeđe ili pisane spomenike, građanske i religiozne, rim-skog porijekla. Manjkaju nam ikonografski izvori koji bi po-kazali scene čitanja u unutrašnjosti javne biblioteke; što seostalog tiče, uobičajena praksa čitanja naglas, ostvarivanaponekad pješice i praćena gestama i pokretima tijela, nijeodgovarala tipu kolektivnog čitanja i čitanja za brojnu publi-ku. Biblioteke su prije pohađali čitaoci u potrazi za djelimastarim ili rijetkim, ili oni koji su htjeli uporediti neki tekst iličitati konkretni odlomak; čak su biblioteke služile i kao mje-sto susreta, kao gradski prostor da bi građanin "bio viđen".Radilo se o bibliotekama za erudite, stvorenim prvobitno da

29 O javnim bibliotekama u Rimu, vidi još jedan put Blanck, DasBuch... nav. dj. str. 160-178.

71

bi bile pristupačne bilo kojem čitaocu, koje je, međutim, ustvari posjećivala ograničena publika učenjaka i profesional-nih književnika. Moguće je da su takođe postojale određenemanje biblioteke prisajedinjene ka grandes termas (banje uRimu)30 koje su posjedovale knjižni fond drugačijeg tipa, ve-ćinom zabavnog žanra; ipak, djela su se čitala, sasvim sigur-no, ne u unutrašnjosti polukružnih zgrada u kojima su prona-đene knjige nego na drugim mjestima, od šetališta do unutra-šnjosti bazilika i sala banjskih kompleksa. Potencijalni čita-oci javnih biblioteka su bili dobrim dijelom isti oni koji subili u prilici da posjeduju, a često i posjedovali privatne bi-blioteke koje su takođe bile sve brojnije počevši od razdobljaizmeđu I stoljeća p.n.e. i I stoljeća naše ere. Privatna biblio-teka se čak pretvara u obavezni znak prebivališta svakogimućnijeg građanina, bez obzira da li je sam posjedovao ni-sku kulturu ili bio kadar da shvati pročitano. Knjiga i čitanjestupile su u svijet prebivališta koja ističu određenu društve-nu pripadnost.

Premda se u ovom razdoblju ne može ustanoviti konkret-ni sistem distribucije knjige, u skladu sa ustaljenom tradici-jom postoji knjižna produkcija u aristokratskim kućama štosu je upotrebljavali za krug prijatelja i clientes, klijenta vla-snika; i, s druge strane, postojale su tabernae librariae - tojest, knjižare, sve brojnije i pod upravom gazda, pripadnikanižih društvenih grupa, uglavnom oslobođenih robova. Ucarsko doba su u Rimu već postojale knjižare manje ili višeslavne, poput, primjera radi, knjižara Sosi, Doro, Trifon iAtrecto, sa skladištima natiskanih polica, unutra, a spolja sanatpisima koji su pravili reklamu knjigama. Istovremeno se

30 V. M. Strocka: Roemische Bibliotheken, en Gymnasium,LXXXVIII (1981), str. 315.

72

u provincijama moglo doći do knjižara, zasigurno u Galiji,Vijeni, Lionu ili Britaniji.31

Ove knjižare su mogle biti mjesta susreta i učenih raspra-va: Gelije se sjeća da je u Rimu kao mladić prisustvovao (na-lazimo se, vjerovatno, na početku II stoljeća) - vatrenoj ras-pravi oko načina čitanja Salustijevih Historiae dok je bio umagacinu u kvartu Sandalara32. Nekoliko stoljeća kasnije, uVI stoljeću, ovoga puta na Istoku, u Konstantinopolju, knji-žare su izgleda ostala mjesta za društveni život, mjesta kulti-visanih običaja i zabave za "nazovi intelektualce".

Kako se sve čitalo

Čitanje književnog djela zahtijevalo je visok stepen teh-ničkog i kognitivnog znanja. U drugim slučajevima bilo jedovoljno posjedovati određeni nivo pismenosti: uistinu, čita-nje proglasa, dokumenata ili povelja bilo je olakšano pona-vljanjem izvjesnih formula33. Sve do II i III stoljeća "čitatiknjigu" je uobičajeno značilo "čitati svitak". Desnom rukomse uzimao svitak koji se razmotavao lijevom, a ova je podu-pirala već pročitani dio; kada se završavalo čitanje svitak jeostajao čitav omotan u lijevoj ruci. Ove faze, kao i neki ge-stovi i dopunski momenti su ostavile bogatog traga u figura-tivnim slikama, prije svega u pogrebnim34. U njima nalazi-mo: svitak između dva valjka što ga drže obije ruke koje

3 1 Blanck, nav. dj., str. 120-129.32 Gelije: Atičke noći XVIII, 4, 1-11.33 H.-J. Martin: Histoire et pouvoirs de l'ecrit. Paris 1988, str. 81.34 H. -I. Marrou: Etude sur les scenes de la vie intellectuelle figurant

sur les monuments funeraires romains, Grenoble, 1938, str. 24-197.

73

ograničavaju jedan duži ili kraci upravo čitani odjeljak; otvo-reni svitak kao akt "prekinutog čitanja" koji podupire jednaruka a spajaju ga dva valjka, pri čemu druga ostaje slobodna;posljednji dio svitka koji još uvijek drži desna ruka , ali čita-nje se bliži kraju; i, na kraju, pergament ponovo smotan u li-jevoj ruci. Neki izvori, kako likovni tako književni, dokazu-ju takođe upotrebu drvenog pulta koji je držao svitak dok sečitao i koji je bio naslonjen na krilo čitaoca koji sjedi, ili čakmontiran na mali stub. Sudeći prema ovim načinima čitanjamogao se nesmetano čitati samo jedan stubac teksta ili, na-ravno, više njih, valjda do pet ili šest, kako zaključujemo naosnovu razmjera odmotanog djela koji prikazuju neke slike;u ovom posljednjem slučaju se pogled čitaoca upravljao i utrenutno čitani stubac i lagano je prelazio na drugi stubac, ka-ko je napredovao sa čitanjem teksta. U slučaju ilustrovanihsvitaka su oči čitaoca mogle "čitati" redosljede slika kobaja-gi istodobno, pri čemu je njegova misao popunjavala vre-menska i prostorna rastojanja između prikazanih scena.35

Međutim, likovni opisi pokazuju istodobno situacije čita-nja. Može se zapaziti čitalac u osami sa knjigom ili onaj predslušaocima; nastavnik u punom zamahu čitanja u školi, go-vornik koji deklamuje svoju raspravu sa tekstom pred očima,putnik koji čita u kočiji; kućni gost sa svitkom u rukama ko-ji se nagnuo i zaspao čitajući; mladić koji pažljivo čita stoje-ći ili sjedeći, u dvorani. Iz književnih izvora se zna da se či-talo takođe kad se vraćalo iz lova, dok se čekalo kad će zvjer-ka upasti u kljusu ili u toku noći da bi se ublažio otpor pre-ma bdjenju. Čitanje, konačno, u vremenu o kojem je riječ, iz-

35 Za ovu opasku dugujemo zahvaljnost zanimljivim istraživanjima S.Settisa, u: S. Settis-A. La Regina- G. Agosti-V. Fannella, La Colonna Tra-uma, Torino 1988, str. 107-114.

74

gleda da je postalo vrlo slobodna djelatnost, ne samo u ovimili onim situacijama nego takođe fiziološki.

Uslovi za učenje pri čitanju su se razlikovali zavisno odrazdoblja, socijalnog položaja i prilika. Nastava se generalnoobavljala u porodičnom okruženju i sa privatnim učiteljima,ili u javnoj školi. Faze i nivoi obuke bili su različiti i vjero-vatno se počinjalo od raznih tipova slova, počev od onih naj-većih. Kapacitet čitanja je mogao ostati na nivou najnužnijeg(čitanja velikih slova, kao Hermerot, lik Petronijev36) ili do-seći kompletno vladanje materijom sa učiteljima gramatike iretorike, te opseg naprednijih nivoa sve do savršenog pozna-vanja. Međutim, još prije no se pristupilo nastavi čitanja uči-lo se pisanje. Djeca u školskom uzrastu (doduše, moramo daprimijetimo da se ovaj uzrast mijenja zavisno od razdoblja,položaja u središtu ili na periferiji, klasne pripadnosti, takoda se ne može uspostaviti baš tako lako)37, morala su da učeprije svega figure i imena slova u strogom alfabetskom redu,tu i tamo uz pomoć figurica od slonovače i drugih sličnihobjekata, i onda su učili pisati tako da su slijedili crtu slovakoju je nastavnik izrezbario na drvenoj tablici; u sljedećimfazama crtali su slogove, čitave riječi i na kraju fraze38.

Shvatanje čitanja, odvojeno od pisanja, dešavalo se u dru-gom trenutku, premda je bilo pojedinih slučajeva - koji su za-pustili učenje u prvim godinama, - to jest, osobe koje su zna-le da pišu ali ne i da čitaju. Isto tako, početne vježbe čitanja sukao polaznu tačku uzimale poznavanje slova, nakon toga sila-bične spojeve i spojeve čitavih riječi; vježba se nastavljala sa

3 6 Petronije: Satirikon, 58, 7.37 R. P. Duncan-Jones, Age Rounding: Illiteracy and Social Differen-

tiation in the Roman Empire, in: Chiron, VII (1977), str. 335-353.3S Kvintilijan: Umijeće govora. I, 1, 25-34.

75

čitanjem koje je trajalo dugo, dok se malo po malo stiglo doemendata velocitas, to znači do jednog poželjnog stepena br-zine bez zapadanja u greške. Nastava se obavljala naglas, idok je glas izgovarao pročitane riječi, oči su već morale pra-titi sljedeće riječi, koju radnju je Kvintilijan, izvor ovih po-dataka, smatrao vrlo napornom, budući da je zahtijevala tzv.dividenda intentio animi, to jest, cijepanje i odvlačenje pa-žnje. Kada je čitanje već bilo pouzdano i neusiljeno, pogledje postao brži od glasa. Radilo se o vizuelnom čitanju i vo-kalnom u jedan mah. Petronijev pohvalni izraz librum aboculo legit (čita knjigu od oka) koji se odnosio na jednog ro-ba-čitaoca, aludira na ovu sposobnost oka vičnog munjevi-tom raspoznavanju pisanog. Međutim, ostaje sumnja da li seradilo o samo vizuelnom čitanju (i time čitanju u tišini) ili jeono takođe bilo glasno39.

Uobičajeniji način je bilo čitanje naglas, bez obzira na ni-vo ili objekat, o čemu nas izvještavaju sam Kvintilijan i dru-ga svjedočanstva40. Čitanje je moglo biti direktno ili takođeostvareno od strane čitaoca koji je posredovao između knjigei slušaoca, bilo pojedinca bilo publike. U slučaju određenihpjesničkih sastava redali su se razni glasovi čitalaca, zavisnood strukture teksta. Ova praksa istodobno objašnjava tijesnupovezanost između književnog pisanja i čitanja. Prvo je do-miniralo u retorici koja je nametala njene kategorije drugimknjiževnim formama: poeziji, istoriografiji, filosofskim i na-učnim raspravama. Iz tog razloga ona je zahtijevala, prije

39 Petronije: Satirikon, 75, 4.4 ( 1 Premda je u određenim shvatanjima bilo prevaziđeno i u drugim su

neophodne ispravke, uvijek je korisno, što se tiče prikupljene bibliografije,djelo J. Balogha: Voces paginarum, Beitraege zur Geschichte desLaiiten Le-sens unci Schreibens, u: Philologus, LXXXII (1927), str. 84-129 i 202-240.

76

svega u slučaju čitanja za određeni auditorij, ekspresivno či-tanje modifikovano u tonovima i kadencama odgovarajućegglasa, adekvatnog karakteru i formalnim svojstvima teksta.Nije slučajno da termin koji označava čitanje poezije je čestocantar i canora, budući da je to glas koji je tumači. Ukratko,čitati književni tekst bilo je, praktično, izvoditi muzičku par-tituru41. Već od školskog čitanja u Rimu se predvidjelo da sepuer, mladić, nauči "gdje da zaustavi dah, u kojoj tački imada razdijeli redak i napravi pauzu, gdje se zatvara smisao agdje započinje, kada treba da se povisi a kad stiša glas, ka-kvu modulaciju glasa primjeniti na svaki elemenat, koji ele-menat zahtijeva brzinu, a koji usporenje, koji se mora izgo-varati sa žestinom, a koji blaže"42. Kod ovoga tipa vježbi sezapočinjalo sa čitanjem Homera i Vergilija; poslije se prela-zilo na liričare, ili na tragičare odnosno komičare. Međutim,primjera radi, od Horacija su se čitali samo djelovi i izbjega-vali se previše slobodni pasusi; takođe su se čitali arhaičnipjesnici i prozaici; i na kraju su se čitali govornici i istoriča-ri u tišini, tako da su pratili čitanje nastavnika ili su se redaliu glasnom čitanju budući da su na ovaj način uspijevali da iz-bjegnu i otklone moguće formalne nedostatke teksta. Čin či-tanja u dubinu jednog kompletnog autora je podrazumijevaone ostati na "koži", površini, nego prodrijeti do "krvi" i do"srži" verbalnog izraza43.

O naporu što ga je glasno čitanje često zahtijevalo pružasvjedočanstvo ritmika, koja se bavi čitanjem kao jednom od

41 Vidi, uopšteno K. Quinn: The Poet and his Audience in the Augu-stan Age, in Aufsrieg undNiederung der roemischen Welt, II, Principat, 30,1. ; W. Haase (Ed.), Berlin - N. Jork, 1982, str. 155-158.

42 Kvintilijan, nav. dj. I, 8, 1.43 Gelije: Atičke noći, XVIII, 4, 2.

77

fizičkih vježbi sa dobrim učinkom na zdravlje44, čak i više akose ima na umu da je ovo bilo praćeno manje ili više naglaše-nim pokretima glave, grudnog koša i ruku. Time se može ob-jasniti likovni motiv koji se često srijeće kod čitanja svitaka:motiv "prekinutog" čitanja. Čitanje se prekidalo ne samo zbogslučajnih razloga (da bi se pojasnio odlomak, nešto komenta-risalo, napravila pauza) nego, takođe, da bi se jedna ruka oslo-bodila i da bi se pojedini momenti istaknuli izrazitije - gestom.Glas i gest pridavali su čitanju karakter performansa.

Ekspresivno čitanje uslovljavalo je na svoj način književnopisanje, jer je bilo određeno da bude čitano obično naglas i sa-mim tim je zahtijevalo postupke i stil svojstvene usmenosti45.Tako je dolazilo do toga da su granice između knjige i riječibile vrlo zamagljene. Iz tog razloga je kompozicija teksta, pra-ćenog šapatom glasa, bila pisana svojeručno ili se diktirala, ilise praktikovala kao generalna proba teksta koju su izvodili au-tor i prijatelji - o čemu takođe nalazimo brojna svjedočanstva- što su bila sredstva za jedno pisanje koje je u suštini bilo na-mijenjeno sluhu i kojem se moglo zamjeriti zbog odstupanjaod strogih stilističko-retoričkih normi. Dakle, glas je stupao dabi oblikovao dio napisanog teksta u svakoj fazi njegovog tokaod odašiljućeg ka primajućem. "Mora se komponovati uvijekna isti način, na koji se pozajmljuje glas onome što je napisa-no", učio je Kvintilijan. U svakom slučaju postojale su razlikeu zvučnosti glasnog čitanja, zavisno od prilika i tipa teksta46.

44 Ova svjedočanstva možemo vidjeti sabrana od strane F. Di Capue:Osservazioni silila lettura e sulla preghiera ad alta voće presto t>li antk-hi, u: Rendiconti dell Accademia di Archeologia, Lettere e Belle Arti diNapoli, n. S., XXVIII (1953), str. 59-62.

45 J. Marouzeau: Le style oral latin, u: Revue des Etudes Latines, X(1932), str. 147-186.

46 Kvintilijan, nav. dj. IX, 4, 138 i XI, 2, 33.

78

Ako ostavimo po strani iskusne i profesionalne čitaoce, či-tanje je bila spora operacija. Prva teškoća se mogla sastojati utipu teksta, ponekad "knjižnog", ponekad kaligrafskog a kat-kad i pisanog polukurzivom ili kurzivom i ukrašenim složenimčvorovima: ne svi, koji su već imali praksu u jednom tipu slo-ga, su bili kadri čitati s lakoćom (ili makar samim iščitavanjem)drugi tip slova i sloga. Zvučni ritam, uz to, kočio je brzinu po-gleda, i čim češće je bilo kočenje tim jasnije je bilo čitanje, da-kle precizirao se izgovor svih tonova. Međutim, bilo je i drugihfaktora koji su otežavali brzo čitanje. Sve do I stoljeća naše ereu Rimu su se koristila interpuncta, tačkice koje su nagovješta-vale razmake između riječi; međutim, počev od kraja I stoljećaprevagnula je scriptio continua (pisanje bez razmaka), vrloukorijenjena u grčkom svijetu47. Pisanje je bilo poprilično za-mršeno, jer tekst bez prekida je sprječavao pogled nedovoljnonaviknut da odmah odvaja riječi i uhvati smisao. Za razumije-vanje smisla teksta vokalna artikulacija je bila sigurno poma-galo, dakle sluh, čak više nego pogled, potpomagao je shvata-nje već dešifrovanog teksta: redosled riječi, smisao fraza, tre-nutak za prekid čitanja jednim predahom. Pravopisni ili punk-tualni znakovi bili su svrsishodni ne samo za logičku interpre-taciju, nego i za "retoričko" raspoređivanje teksta, i kao obje-kat oznake prekida za predah glasnog čitanja; iz tog razloga suse koristili sistematski ili su imali nepromjenjljivu vrijednost.

Postojala je još jedna prednost koju je posjedovala scriptiocontinua. Ova je predlagala čitaocu neutralni tekst, u kojem je

47 O punktuaciji u antici vidi fundamenatalno djelo R. W. Muellera:Rhetorische und syntaktische Interpunktion. Untersuchungen im antikenLatein, Tibingen 1964 (Diss.); vidi takođe važna zapažanja M. B. Parkesa:Pasuse and Effect. An Introduction to the Histoij of Punctuation in theWest. Aldershot, 1992, str. 9-19.

79

mogao na ovaj način da obilježi podjele i razmake na svojuruku prema težini teksta i stepena njegovog vlastitog shvata-nja, što će reći, prema sopstvenom načinu čitanja. U svakomslučaju u nedostatku čvrstih i brzih odrednica autora i izda-vačkog predstavljanja knjige, jedno dobro čitanje zahtijevaloje još mnogo znanja i vježbi, jednu odgovarajuću materijal-nu pripremu teksta uz pomoć ispravnih intervencija koje sudalje dijelile riječi, označavale pauze i nagovještavale po-tvrdne ili upitne fraze ili metričke šeme.

"L' un des grands procedes des romains"A% bila je takođepraksa čitanja pred javnošću. "Puštanje u obrt" književnihdjela ostvarivano je uz posredstvom kolektivne ceremonije,tzv. recitationes49 i, u stvari, recitare na latinskom nije znači-lo bilo koju recitaciju napamet, nego "dvojnu operaciju vida iglasa", to znači, čitanje napisanog ostvareno naspram slušala-ca50. Ove recitationes su se održavale u javnim prostorijama:auditoria, stationes, theatra. Njihovo trajanje je, prirodno, za-visno od sadržaja svitka; zbog toga je svako trajalo različito,u okviru granica tehničkih uslova što ih je određivao sam svi-tak, a osim toga postojali su i posebni slučajevi. Međutim,najvažnije je bilo istaći karakter društvenog puta, modnekomplikacije i komplikovanost intelektualnih navika ovihjavnih čitbi. Ako su "običaji" književni i društveni, nalagaliprisustvo ne samo načitanih i obrazovanih pojedinaca koji subili manje posvećeni vojnim pitanjima i time naklonjeni priječitanju, takođe su bili prisutni pojedinci koji nijesu niti marili

48 H. J. Martin: Pour une histoire de la lecture, u: Revue francaise d'histoire du Uvre, n. S., XVI (1977), str. 585.

49 Vidi Quinn: The Poet and his Audience, nav. dj., str. 158-165.50 U. E. Paoli: Legere et recitare, u: Atene e Roma, nav. dj. III (1922),

str. 205-207.

80

niti su se zanimali za ove stvari. Zahvaljujući ovim "obredi-ma", učešće u "lansiranju" knjiga i u kolanju određenih djelaobuhvatalo je raznovrsniju publiku a ne samo prave čitaoce.

Osim vježbe individualnog čitanja, intimnog, ex private,bilo je upražnjavano domaće čitanje koje je upražnjavao lec-tor, čitalac, bilo rob bilo slobodan građanin; to je bila uobi-čajena publika u kućama imućnih Rimljana o čemu raspola-žemo brojnim svjedočanstvima. Sam Avgust je imao lektorena usluzi. I više je vjerovatno da su djelatnost praktikovalioni koji su bili kadri da čitaju za sebe same. Isto tako, imasvjedočanstava o čitanju u privatnosti, od strane lectora pri-likom nekog svečanog sastanka; i takođe ima slučajeva"književnih proba" što ih je autor nekog teksta priređivao zamali krug prisnih prijatelja51. Ova čitanja su doprinosila da sena taj način utemelje prijateljstva i da se uspostave novi dru-štveni odnosi, te da se sklope na trajno vrijeme ili, u slučajuklasa u usponu, da se oponašaju otmeni običaji.

Manje često je bilo čitanje u tišini, međutim, ne može sereći da je bilo sasvim neuobičajeno52. Često se koristilo kaoosnovno u slučaju pisama, dokumenata i poruka, ali postojesvjedočanstva - od Horacija pa do Sv. Avgustina - da mu sepribjegavalo i u slučaju književnih tekstova53. U suštini, prijesvega, u svijetu carskog Rima, tipovi čitanja, isto kao tipovi

51 P. Fedeli: / sistemi di produzione e diffussione, u: Lo spazio lettera-rio di Roma antica, G. Cavallo, P. Fedeli y A. Giardina (izdav.), vol. II, Lacircolazione del testo, Roma 1989, str. 349-367.

52 B. M. V. Knox: Silent Reading in Antiquity, u: Greek, Roman andByzantine Studies, IX (1968), str. 421-435; S. Mollfulleda: La lectura,eslabon entre la lengua ascrita y la hablada, u: Revista espanola de lingu-istica, XVIII (1988), str. 38 i dr.

53 Horacije: Satire, I, 6, 122 i II, 5, 68; Sv Avgustin: Confessiones, VI,3, 3 (u izlaganju o Sv Ambroziju).

81

ponašanja i okolnosti, bili su očigledno pitanje slobodnog izbo-ra. U savremenoj epohi čitanje u tišini predstavlja posljednjufazu učenja koje započinje metodom glasnog čitanja i nastavljapreko čitanja u poluglasu, na način na koji razlika između dvačitanja - vokalnog i vizuelnog -, može biti razmatrana, što po-kazuje nizak sociokulturni nivo u određenom društvu54. Među-tim, u antici čitanje u tišini nije pokazivalo napredniju tehnikuu pogledu na uvježbano glasno čitanje; iz iskaza koji stoje naraspolaganju a odnose se na ovu temu proizlazi da se radilo oizboru, na koji su uticali posebni faktori ili uslovi, poput stanjaduha čitaoca. Moramo da vjerujemo da su, ovo posljednje,praktikovali pojedinci koji su htjeli da prate glasno čitanje.Osim toga, postojalo je poluglasno čitanje; ono je isto tako bi-lo ogledalo ne toliko nivoa čitanja, koliko nekih uticaja drugogtipa povezanih sa situacijama čitanja ili sa prirodom teksta.

Čitanja koja su bila posebno "ekspresivna" prije svega suse odnosila na određeni tip književnosti, onaj koji je domini-rao u retorici i njenim vještinama i onaj koji je mogao da seobraća manje obrazovanim pojedincima koji su poznavali re-toričke finese. Međutim, bilo je drugih čitanja, koja su odgo-varala potrebama raslojene publike, kao što je bilo ono koje seizdvojilo tokom prvih vjekova rimskog Carstva. Kada Apulej,u uvodu svog romana, kaže da bi volio da se približi uhu nje-govih čitalaca lepido susurro (divnim šapatom)55, on određu-je svoje Metamorfoze kojima je namijenjeno individualno, po-luglasno čitanje. Dakle, poluglasno ili tiho čitanje moralo jedavati prednost ne samo narativnoj književnosti, nego i zabav-noj književnosti manje podobnoj za javno izvođenje.

54 R. Chartier: Du Uvre au lire, u: Practiques de la lecture. R. Charti-er (Izd.), Marselj-Pariz, 1985, str. 67.

55 Apulej: Metamorfoze. 1, 1. 1.

82

Novi prostori za književnost

Novi čitalac prvih stoljeća rimskog Carstva je čitalac, ko-ji više nije "obavezan" da čita zbog njegovog poziva pisca iliautora, tehničkog profesionalca, civilnog ili vojnog činovni-ka, nastavnika u školi ili čak prostog pitomca u profesiji; sa-da već postoji "slobodan" čitalac, koji čita jer mu se tako ho-će, zbog navike i društvenog prestiža književnosti. Radi se,bez dvojbe, o onima koji su se posvetili čitanju više nego štoje zahtijevala bilo kakva potreba praktične odnosno instru-mentalne prirode, ili o pismenim i obučenim pojedincima,koji čitaju uprkos tome što lektira nema veze sa njihovomprofesijom.

Lukijan, autor neobuzdane satire, ocrtao je profil čitaocaII stoljeća naše ere ili bolje rečeno određenu kategoriju čita-laca, onih koji su u svojim kućama gomilali brojne knjige ikoji su valjda i čitali većinu od njih, bez obzira što nijesuuspijevali da shvate dobar dio sadržaja, pošto su bili nespo-sobni da "razlikuju vrijednosti i nedostatke svega napisanog,da skopčaju značenje svakog odlomka, da daju sud o raspo-redu riječi". Ovaj tip čitalaca je zbog navedenog smatran"nekompetentnim", po jetkoj ocjeni Lukijana; u svakom po-gledu se radi o čitaocu koji "uvijek drži knjigu u ruci", kojineprekidno čita i zna da čita "glasom izvježbanim i samou-vjerenim". Naravno, Lukijanov kolekcionar knjiga - kao uslučaju drugog "nekompetentnog", koji je izgleda čitao uKorintu Euripidove Bakhantkinje - ili drugo djelo, suviše uz-višeno za njegovu skromnu pripremljenost - je čitalac koji"vrijeđa knjigu, iskrivljavajući značenje", koji brka autore,djela i književne vrste, koji slabo vari poeziju i prozu, i kojine bi bio iskompleksiran ako bi ga poučila "upućena osoba",

83

ali - dopušta čak i Lukijan - koji u svakom slučaju čita knji-ge (ili mu ih čitaju).36

Čitanja "uzvišene" i katkada "složene" poezije i proze,stare ili moderne, mogla su da se ograniče samo na obrazo-vanu publiku koja, premda brojnija nego u ranijim epohama,u svakom slučaju nije bila preširoka; a koliko njih je samopristupalo kultivisanom čitanju kao zaljubljenici u knjige ibiblioteke, bez da posjeduju neophodno obrazovanje, i zavr-šavalo kao oni koji su zlostavljali velike pisce i izlagali su seruglu poput nedotupavog čitaoca kod Lukijana!

Uprkos tome, bibliomanijaci, i drugi čitaoci kojima jenedostajala solidna intelektualna sprema, bez sumnje su bi-li kadri da uče i cijene manje napornu lektiru i tako su po-čeli stvarati jedan novi svijet čitalaca, koje namjeravamo dadefinišemo. Ovaj svijet što ga autori opisuju kao vulgus,plebs, media plebs, plebeiae manus - (puk) nije sačinjavalakulturno homogena zajednica, nego zajednica koja je biladobro razvrstana prema društvenom porijeklu, i dosta pre-ma stečenom obrazovanju, tako da se manifestovala kao pu-blika vrlo raslojena i sljedstveno tome sa različitim interesi-ma i sklonostima u pogledu lektire. Radilo se o anonimnojpublici, na koju se u vremenima Plinija i Tacita moglo nai-ći na forumu, gradskom trgu ili u cirkusu57, stvorenoj, uop-šteno rečeno iz jedne manje-više obučene, a ponekad vrloobrazovane, srednje klase koja je obuhvatala tehničare, či-novnike i vojnike različitih činova, trgovce, zemljoradnike izanatlije koji nijesu bili nepismeni, bogate parvenus (ni-skog porijekla), žene iz dobrostojećih kuća, puellae facilles(lake djevojke).

56 Lukijan, ind, 2-4, 7, 18-19, 24.57 Plinije, ep. IX, 23, 2.

84

Sa tog gledišta epoha carstva bilježi značajan upliv ženau svijet pisane riječi. Jasno je da su i u republikanskom Ri-mu postojale matronae i puellae doctae (učene udate i neu-date žene), sposobne da čitaju savršeno (što je bio slučajKornelije, majke braće Graha, ili Sempronije, koja dobroznavaše grčki i latinski), međutim, to su bili izuzeci. Ženačitalac, nije se pojavila prije avgustovske epohe, nego vje-rovatno na kraju ove epohe kada izranja - zajedno sa dru-gim slikama čitalaca - u pompejskim mozaicima i na grob-nicama. Ali, ovo učlanjenje žene u pisanu kulturu nije biomiran proces. Sa određene tačke gledišta rimskog društva,i autora ovog vremena bolje bi bilo da žena "ne razumijesve što čita u knjigama, budući da je obrazovana žena ne-podnošljiva"58.

No, uprkos tome, upravo Ovidije, pisac koji je imao njuhza brojna književna pitanja svoga doba, bio je taj koji jeuključio ženu u media plebs, srednji stalež pisane kulture.Ovidije predstavlja, dakle, ključni lik u prihvatanju novogputa između žene i pisane kulture. Biblis, uzrujana zbog ro-doskrvne ljubavi prema vlastitom bratu, pokušava da izraziuz pomoć riječi, urezanih u tablicu , brisanih i ponovo pisa-nih, njena bezumna i uzburkana osjećanja59; Filomela, saisječenim jezikom, utkala je u tkaninu miserabile carmen (ja-dikovku) da bi opisala njenoj sestri, koja će poslije čitati,obeščašćenje kojemu je bila izložena60; heroides poput Bri-seide pišu vlastoručna pisma, ponekad pokropljena suzamakoje su pratile čitanje61. Ženama Ovidije posvećuje treću

5 8 Juvenal: Satire, 6, 451.5 9 Ovidije: Metamorfoze IX, 522-525.6 0 Ovidije: Metamorfoze, VI, 576-583.61 Ovidije, ep. 3, 1-4.

85

knjigu Ars amatoha62; žene su te, neizbježno, koje čitaju nje-gov diskurs o kozmetici, zvani Medicamina faciei, o proiz-vodima i vještinama ženskog šminkanja; Remedia amorispripovjedaju o ljubavnim mukama ne samo mladića, nego ižena. Nakon što su ušle u svijet pisane kulture, žene su pri-kazivane kako pišu ili čitaju nešto u čemu se ponovo priča odoživljaju i iskustvu ili osjećanju ženskom.

Odgovor na rastuću glad za književnošću bio je različit; udosluhu je, sa jedne strane sa funkcijom autora, a sa druge sasociokulturnom raslojenošću publike. Ova raznovrsnost od-govora krije se, prije svega, u književnom motivu knjige pre-tvorene u otjelovljeni glas pisca.63 Horacije predstavlja knji-gu kao mladića željnog da napusti porodičnu kuću - radi se oznaku moguće cirkulacije Horacijevog djela van skučenih in-dividualnih krugova - koji će, međutim, morati da se suoči savulgus, pukom sumnjivog kulturnog porijekla, sa anonim-nim, i tim samim se sučeljava sa rizikom nepodobne lektirekoja toliko brine autora. Nasuprot tome, Ovidije vidi u knji-zi posrednika između njegovog djela i jednog "prijateljskogčitaoca", koga knjiga moli da joj pripomogne, a tu se ima naumu upravo novi i nepoznati čitalac od ovog plebsa za kojiOvidije u osnovi piše: jednog plebsa, koji će u epohi Marci-jala biti još brojniji i raznovrsniji tako da će se prožimati saskupinama čitalaca srednje i niže kulture.

Kao posljedica ovog naraštaja tolikih grupa čitalaca poja-vila se u carskoj epohi svakodnevna i zabavna književnost,ona koja se ne može svrstati u tradicionalne književne vrste:

62 Ovidije: Umijeće ljubavi, II, 745-746 i III, 45-48.63 Odlomke je otkrio i podvrgnuo razmatranju M. Citroni: La reco-

manduzioni del poeta: apostrofe al libro e contatto col destinatario, u:Maia, n. S. XXXVIII (1986), str. 11 1-146.

86

pjesništvo oklijevanja, epika u tumačenju teksta, istorija sve-dena na biografije ili na izvode, rasprave o kuvanju ili spor-tu, djelca za igru i razbibrigu, erotska djela, horoskopi, ča-robni tekstovi ili tekstovi tumačenja snova, ali, prije svega,pripovijedanja ostvarena posredstvom tipičnih situacija, uzpomoć opisnih stereotipa, šematske psihologije, sa razvojemradnje bazirane na spletkama, sa zamkama i iznenadnim obr-tima zbivanja: sve to upakovano je u radnju koja izvire iz te-me ljubavi i pustolovine. Ovoj književnosti, predviđenoj zaširoko kruženje, treba nadjenuti naziv pamphletering litera-ture64, dakle, naziv Acta Alexandrinorum, koja potiču iz grč-ko-egipatskih iskopina. Radilo se o jednoj "subverzivnoj"književnosti, valjda potajnoj, koja je već izvještavala o robi-jama i mučenju paganskih mučenika u Aleksandriji pobunje-nih protiv rimskih vlasti. Neki od ovih tekstova mogli su dazainteresuju kako srednje obrazovanog (ili, srednje-nisko,obrazovanog) čitaoca, tako čitaoca visokoobrazovanog, na-viklog da čita u samoći. Naročito to važi za tekstove pisaneu zabavne svrhe. Kulturne podjele između čitalaca nijesuuvijek pretpostavljale različit izbor lektire; često je izbor bioistovjetan, dok su i dalje postojale razlike u načinu čitanja ivrednovanju teksta. Radi se o lektiri koja često ima "ambiva-lentno dejstvo".

Ponovo smo pribjegli Ovidiju koji pruža svjedočanstvo oknjigama što sadrže književne kompozicije poučnog tipa, aliuz to još nude savjete šta raditi za vrijeme otium-a (dokoli-ce)65; riječ je o biblioteci traktata i rasprava namijenjenih kao"praktični vodič kako provoditi slobodno vrijeme", što su

64 E. G. Turner: Greek Manuscripts of the Ancient World (Second edi-tion revised and elarged), P. J. Parsons, Lonon 1987, str. 96.

6 5 Ovidije: Tristia II, 471-492.

87

poprimile posebnu aktuelnost u svetkovinama Saturnalija* isa kojim je čitalac mogao uživati pri otkrivanju žanrova lak-še književnosti, pravila i pouka o bilo kakvoj porodičnoj za-bavi.66 Ovaj tip knjige je u doba Ovidija pored ostalog biododatak i instrumenat društvenog odnosa, pošto se već čestouručuje kao poklon među obrazovanim prijateljima, književ-nicima koji ne preziru čitanje ove lakše književnosti. SamOvidije piše knjige sa ciljem da zabavi, a to su u suštini onekoje publikuje kao erotski pjesnik i "koje se umnožavaju, bezsumnje, iz razloga rastuće potražnje javnosti".67 Međutim,ova vrsta književnosti i knjiga se nekoliko desetina godinakasnije počinje nuditi, ovog puta u uprošćenom obliku, kaočitba za širu publiku, raznovrsniju i sa manje istaknutim in-telektualskim ponašanjem. Za Marcijala, koji računa sa broj-nijom čitalačkom publikom od Ovidija, objavljivanje noveknjige na dan Saturnalija je "nova prilika koju on oduševlje-no prihvata da bi dao čitaocima do znanja sposobnost kojusadrži njegovo pjesništvo: predstaviti se kao živ i aktivanelemenat za prijatnu razonodu koji se nudi kao lektira za tetrenutke kada je u rimskom društvu bila rasprostranjena upo-treba zabave i razbibrige i u kojima knjižna produkcija izla-zi u susret ovoj trci za zabavom i predahom".68

* Saturnalije - sazuzdana svetkovina slavljena 17. decembra u pomenzlatnog doba vladavine Saturna. Za vrijeme svetkovine su se darivali i ro-bovi, koji su tog dana uživali slobodu. (Bilješka L.Č.)

66 M. Citroni: Maniale e la letteratura per i Saturnali (poetica dell in-trattenimiento e cronologia della pubblicazione dei libri), u: Illinois Clas-sical Stuclies. XXIV (1989), str. 201-206.

67 M. Citroni: Poesia e lettori in Roma antica, Roma-Bari, 1995, str. 442 i dr.68 M. Citroni: Maniale ... nav. dj., str. 206-226, razmatra sva ova svje-

dočanstva.

88

Ponekad je erotska literatura ona koja najbolje pokazujeoblike i načine smišljene da bi se pridobili čitaoci raznih kom-petencija, ali objedinjeni istom potrebom za zabavom. Posto-jali su čitaoci razrađenih erotskih djela Ovidijevih; bilo je voj-nih lica koja su čitala Milesiaka od Aristida, djelo poznato posvojoj obscenosti; međutim, takođe ima svjedočanstava kojapotvrđuju kruženje erotskih vodiča poput molles libelli (lju-bavne knjižice) Elefantida, koje su pratile obscenae tabellae,nepristojne ilustracije koje su bile u modi tokom I i II stolje-ća naše ere (jedan primjerak ovih je posjedovao i car Tiberi-je); a bilo je čak i onih koji su "odvili" knjige u obliku svitkai ograničavali se na puki redosled figurae Veneris.69

Među ovim "ambivalentnim" postupcima čitanja zauzimavažno mjesto pripovjedačka književnost, prije svega određe-ne grčke novele, uslovno rečeno romani, nastale u razdobljuDruge sofistike - posebno Leukipo i Klitofont od Aquila Ta-cija, Dafnis i Hloe od Longa Sofiste i Etiopicas od Heliodo-ra - mogle su udovoljiti potrebama pojedinaca, vičnih teksto-vima visokog književnog nivoa, ali sa različitom sposobno-šću prihvatanja i tako služiti razonodi čitalaca koji su bili čaksolidno pismeni, ali kod kojih su veliki pisci antičke knji-ževnosti nailazili na malo prihvatanje (i malo razumijeva-nje). Longo Sofista kvalifikuje njegov roman kao "prijatnuimovinu", aludirajući na komociju i zadovoljstvo što ta imo-vina može da pruži,70 To što je prihvatao vulgus, sposoban dačita ove priče, bile su situacije koje su se stvarale oko dvojeljubavnika sa pripovjedačkim ritmom koji se pretvarao u

6 9 Opsežnu zbirku materijala ovog karaktera analizirao je F. Martin:Per una storia del genere pornografico, u: La letteratura di consumo nelmondo greco e tatino, od O. Pecere i A. Stramaglia (izdavači) (u štampi).

7 0 Longo: Proemio, 3.

89

užurbani redosled zbivanja, iskušenja kojem su izlaganiglavni likovi, opise kako su se neprestalno gubili, ponovosrijetali, izdavali jedno drugo i ponovo se sjedinjavali, sve tou okviru tragične ili komične atmosfere, mračne ili blistave,pobožne ili tjelesne.71

Upućena ženska publika sigurno je poklanjala pažnjuovoj vrsti sentimentalne i fantastične književnosti sa njenimpripovijestima o ženama - učesnicima zapleta. Antonije Dio-gen, prozni pisac čije djelo nam je poznato u fragmentarnomobliku, posvećuje njegov roman Čuda sa onoga svijeta Tulesvojoj sestri Isigori72: istina ili fikcija, ova posveta nagovje-štava da su postojali književni žanrovi kao novele, predodre-đene takođe (ili prije svega?) za žensku publiku. Žena, uda-ljena od opterećenja javnog života, a ipak u neku ruku upu-ćena, mogla je da izgradi vlastit prostor kao čitalac, vjerovat-no čitajući zabavnu književnost u kojoj prepoznaje sebe sa-mu73. Ovo čitanje, u tišini ili u najboljem slučaju poluglasno,moralo se razlikovati od retorike koja se uvijek čitala uglas ismatrala se "muškom". Scenarij ženskog čitanja kao grčkeslike iz kasnog razdoblja, sačuvan u Pompeji, bila je porodič-na stvar; žena čita sama, ushićeno razvijajući knjigu. Nije po-

71 O javnom čitaocu ove vrste tekstova vidi T. Haegg: The Novel inAntiquity, Oxford 1983, str. 90-101; K. Treu: Der Antike Roman unci seinPublicum, u: Der Antike Roman. Untersuchungen zur literarischen Kom-munikation und Gattungsgeschithte, H. Kuch (Ed.), Berlin, 1989, str. 178-197; E. L. Bowwie: Les lecteurs du roman grec, u: Le monde du romangrec. Actes du Colloque International tenu a I Ecole normale superiore(Pariš 17-19 decembre 1987), M.-F. Baslez, Ph. Hoffmann i M. Trede, Pa-ris 1922, str. 55-61.

72 Focije: Bibl, cod. 166, 11 T-b.73 B. Egger: Zu den Frauenrollen im griechischen Roman. Die Frau

als Heldin und Leserin, en Groningen Colloauia on the Novel I. Gronnini-gen, 1988, str. 33-66.

90

znat prikaz žene koja bi čitala javno: prikazivana žena obič-no je imala u rukama dva kraja otvorenog svitka a izgledaloje da čita jedan dio pošto je već pročitala drugi; u šetnji raz-govara sa jednim od svojih pratilaca74. Ova žena, koju Luki-jan opisuje, kako čita u šetnji i koja tu i tamo prekida da bise obratila jednom od članova njene pratnje nam pokazuje je-dan sjajan fragmenat ženskog čitanja.

Ako se zadržimo kod fenomena pripovjedačke proze, aproširimo raspravu na latinski roman, privući će nam pažnjuneki prosedei rasprostranjeni u književnosti, kao onaj kojinam nudi na uvid Satyhcon Petronijev i Apulejeve Metamor-fosis. U Petronijevom romanu "istorije o nitkovima, pedera-stima, raspuštenim sveštenicima i bogatim skorojevićima ga-dljivog ponašanja"75 vesele koliko obrazovanog čitaoca toli-ko publiku srednjeg (ili srednje-niskog) obrazovanja, u kojuspadaju ovi "bogati skorojevići" koji se srijeću, isto kao u ro-manu, u grčko-rimskom društvu Petronijevog doba. Među-tim, obrazovani čitalac je uz to mogao zapaziti strasno unu-trašnje traženje, dubinu gorčiju nego što bi mogla biti pukapovršna zabavna lektira, a dopale su mu se i različite kultivi-sane stilske ravni76. Ovom namjerom, na prvom mjestu, ru-kovode se Apulejeve Metamorfosis, namijenjene pedantnomčitaocu (lector scrupulosus).11 Apulej zamišlja čitaoca kaonekog ko je kadar da razumije sve nijanse i sve posljediceteksta namijenjenog za njega, a može da ih razumije ako i neostavi inspicere, to jest, "čitati poklanjajući pažnju svakom

7 4 Lucijan, imag. 9.75 R. Queneau: Segni, cifre e lettere e citri saggi, Torino 1981, str. 98 i dr.76 P. Fedeli, u: Petronio Arbitro, I racconti del Satyricon, Rim 1988,

str. 7-15.77 Apulej: Metamorfosis, IX, 30, 1.

91

detalju"; njegov papyrum Aegyptiam, "svitak egipatskogpergamenta", prenosno je sredstvo teksta.78 U krajnjoj in-stanci, pripovjedački tekst (knjiga), izgleda da se rodio da bizabavljao, ali, naravno, da bi zabavljao na kultivisan način.

Naraštaj grupa čitalaca urezuje međutim tekst-knjigu ukulturnu šemu, drugačiju od one za prve adresate. Zbog togasu isti ti tekstovi i dalje bili korišćeni postepeno za publiku in-telektualno manje pripremljenu, koja se ograničavala na pri-bližno čitanje povezujući rudimentarne ljubavne obrte, pusto-lovine i uobrazilje a imajući vezu sa tekstom isključivo rela-tivnu. U ovom slučaju se radilo o jednom "lector-u koji nijescrupulosus" jer je posjedovao manje uzvišenu pripremu. Ikada je ovaj lector s teškom mukom došao do ivice osrednjekulture, njemu su bili nuđeni tekstovi na nižem nivou koji suse redukovali na bitne elemente pripovjedačke fantastičneradnje ili su se bar usredsređivali na opis trivijalnih osjećanja:na primjer, priče poput Phoinika od Lolijana79, djelimično sa-čuvane, ili Rhodiaka od Filipa iz Anfipolija, izgubljenog dje-la koje je smatrano učenim izvorom među "skroz obsceni-ma"80. Neka pripovjedačka djela manje vrijednosti porije-klom iz Egipta namijenjena su neiskusnom čitaocu i navodese čak u tekstovima za školsku upotrebu.81 Odlomak pripovi-jesti ovoga tipa je takozvani "Grčki Satirikon" koji sadrži mi-se en texte sa težnjom da organizuje čitanje.82 Sve ovo namdaje za pravo ako vjerujemo da se u tim slučajevima radi o

78 Apulej: Metamoifosis, I, 1, 1.79 A. Henrichs: Die Phoinikika des Lollianos. Fragmente eines griec-

hischen Romans, Bonn 1972.8 0 Tako svjedoči bizantinski leksik Suda: Lipsiae, A. Adler (Ed.) IV,

1935, str. 724.81 Parkes: Pause and Effect, nav. dj. str. 12.8 2 The Oxyrynchus Papiri, LXII, London 1974, br. 3010.

92

uputstvima, čija svrha je bila da olakšaju shvatanje teksta ma-nje upućenim čitaocima, koji su odjednom prekinuli obrazo-vanje u oblasti školske lektire, ma koliko napredne. PremaGeliju, u luci Brindisi nudile su se u prodajnim izlozima grč-ke knjige koje je dobio po niskoj cijeni pa ih "prelistava u du-gim noćima83; ove knjige su sadržale, između ostalog, zgodeo neobičnim događajima, nečuvenim i nevjerovatnim koji sumogli biti klasifikovani samo kao zabavna književnost, knji-ževnost vrlo prikladna na putovanjima za čitaoce različitih ni-voa i za pomorce same. Sa druge strane, postoji podatak ojednoj ponudi knjiga koje su ostvarivale jednu vrstu colporte-ur-a što je nudio njegovu robu od vrata do vrata tražeći čitao-ce84, od kojih je većina morala spadati u plebs što vjerovatnonije bio kadar da čita nešto više od knjiga ne previše složneknjiževne strukture i često praćenih uputstvima za čitanje.

Na kraju, vrijedi truda preispitati fragmente grčkih knjigailustrovanih u prvoj carskoj epohi, pronađene u Egiptu. Radise svakako o tekstovima koji su sadržali znakove rada na nji-ma, skraćivanja, uprošćavanja sadržaja, i to kako u slučajuvisoke književnosti tako u slučaju homerskog pjesništva, ilisigurno novih tekstova, smišljanih da bi se pravila knjiga na-mijenjena za čistu zabavu. Primjerci ovog tipa, bilo da su no-sili tragove siromašne i jednostavne izrade ili izvrsne izrade,nijesu bili namijenjeni za poznavaoce književnosti. Radilo seo jednoj kombinaciji između očiglednog i trivijalnog koje senije moglo usmjeriti prema publici vrlo skromnih kulturnihpotreba ili grupi skorojevića koja je zaobilazila instrumenteunutar pisane kulture, koja je, međutim, isto kao Petronijev

83 Gelije: Atičke noći IX, 4, 1/5.84 E. G. Turner: Greek Papyri. An Introduction, Oxford 1980 (2. Izda-

nje), str. 204.

93

Trimalkion, posjednik tri biblioteke, bila kadra da čita jedinoknjige sa jednostavnim sižeom, privlačnije i shvatljivije za-hvaljujući ilustracijama.85 U ovim slučajevima otkrivamo li-cem u lice degradaciju originalnog modela volumen-a. u vul-garizovanim formama, sa ciljem da cirkulišu u društvenimslojevima srednje ili niske kulture.

Sačuvani su fragmenti iz II i III stoljeća na osnovu kojihsmatramo de je "knjižno zemljište" bilo zauzeto pretežno sli-kama, dok je tekst, sveden na suštinske elemente, igrao ulo-gu skoro isključivo poučnu: takvom moramo smatrati scenukoja čuva povijest Amor i Psihe*6, jednu ilustraciju Ilijade saabductio Briseide87 i jednom vrstom homerske kompilacije,u kojoj se može vidjeti utvara Patrokla koja se pojavljuje is-pred Ahila.88 I postoje još ilustrovane knjige najnižeg knji-ževnog i jezičkog nivoa, kao što je jedan volumen koji pripo-vijeda o Herkulovim podvizima i koji na neki način može dapodsjeti na kratke dogodovštine prikazane u "vinjetama" iliispričane uz karikaturalne deformacije likova.89

Carska epoha bilježi širenje književnosti za pismene, zarazliku od tradicionalne književnosti za učene koja takođepostoji ali je rezervisana za ove posljednje, koji su, međutim,imali mogućnost pristupa a često je i koristili u književnostionih prvih. To je jedan potpun i pomiješan svijet čitalaca što

85 N. Horsfall: The Origins ofthe Illustrated Book, u: Aegvptus, LXIII(1983), str. 199-216.

86 Papiri clell Instintto Papiroloi>ico G. Vitelli. I, Florencia 1988, str.32 i dr.

87 A. Hartmann: Eine Federzeichnung auf einem Muenchener Papy-rus, u: Festschrift fuer G. Leidinger mm 60. Geburtstag am 30. Dezember1930, Minhen 1930, str. 103-108.

8 8 The Oxyrinchus Papyri LXI1, cit., br. 3001.8 9 The Oxyrinchus Papyri XXII, London 1954, br. 2331.

94

su ga savremeni pisci primali na znanje i uzvraćali očekiva-nju publike ne samo djelima, podešenim za lakše prihvatanje,nego čak djelima sa drugim zapletom. Na izmaku Ovidijeveepohe zapažaju se neki pokušaji da se knjiga približi mogu-ćim korisnicima i da se olakša pristup istoj. Radi se o običa-ju koji je već bio poznat u helenističkoj epohi, ali koji dobijana trajnosti u Rimu carskoga razdoblja. Ovidije, koji je imaosluha za njegovu anonimnu publiku, uvodi - prije svega uerotskim djelima, jer je njih smatrao najrasprostranjenijim -stalna uputstva, da bi nagovijestio mjesto koje je morala zau-zeti knjiga u odnosu na druge, već objavljene ili da bi seoznačile izmjene prvobitnog teksta u drugom izdanju, ili, dabi se uputilo na drugu knjigu istog autora koja se odnosila nakonkretni problem.90 I Plinije komponuje sadržaj u oblikuuvoda, dijeli ga po knjigama i detaljno opisuje da bi pretvo-rio njegovu upečatljivu knjigu Naturalis historia u tekst pri-stupačniji smjernom vulgus-u, dakle brojnim zanatlijama izemljoradnicima, pa i svim koji su željeli da je upoznaju i či-taju. Na isti način i iz istog razloga bili su učlanjivani mnogiuvodi u druga naučno-tehnička djela ovoga doba.

Sa ove tačke gledišta, da se knjiga približi čitaocu, mora-mo razmatrati ispitivanje različitih tipologija knjiga počev odsvitka pa do codex-a, knjige sa stranicama. Kako je njegovaizrada bila jednostavnija, kodeks je štedio vrijeme i omogu-ćavao je brže kolanje knjiga; sa istom količinom teksta seznatno oslobađala pisana materija, već samim tim što se pi-salo sa obije strane a ne samo sa jedne, pa je tako i trošak ko-deksa ispadao niži nego za volumen; zahvaljujući njegovomobliku, kodeks je ostavljao slobodnu jednu ruku. Na kraju I

90 Na ovom aspektu, u vezi sa rastućim brojem čitalaca, insistira Citro-ni, Poesia e lettori, nav. dj., str. 442-459.

95

stoljeća nakon Hrista, Marcijal ne samo što daje u njegovimknjigama obavještenja o radionicama i knjižarama, da biolakšao kupovinu91, nego uz to - kao prvi među književnici-ma - otkriva nove povoljnosti koje pruža kodeks92; uostalomMarcijal, kojeg su čitali veoma obrazovani čitaoci, piše ne is-puštajući iz vida brojnije i manje imućne čitaoce: centuriona,puellae, plebs iz ludi Florales, i sve te koji su, na različitojravni prihvatanja, htjeli na svaki način uživati u čitanju nje-govih stihova u malim knjižicama.

O književnosti za odmor i o normativnom čitanju

Kodeks - po definiciji knjiga sa sadržajem - se pokazujekao rimski izum. Na izmaku II stoljeća nakon Hrista knjigau obliku svitka koja stiže u Rim nekoliko stoljeća prije iz grč-kog svijeta, počinje da gubi tlo, dok kodeks potpuno preu-zme vodstvo. Slika koju pruža helenistički svijet - potkrije-pljena brojnim grčko-egipatskim otkrićima - pokazuje razdo-blje konačnog učvršćenja kodeksa na početku V stoljeća.Međutim, na rimskom zapadu, izgleda, ta pojava datira neštokasnije, premda su raspoloživa svjedočanstva previše oskud-na da bi na osnovu njih bilo moguće odgovoriti sa sigurno-šću. U svakom slučaju, Marcijal, već od kraja I stoljeća, go-vori o kodeksu sa književnim sadržajem - Homera, Vergili-ja, Cicerona, Livija i Horacija, osim njegovih Epigrama -kao o knjigama koje se proizvode u knjižnim radionicama,dakle, u neodređenom broju kopija, premda se može nagađa-ti da se radi o jednoj novosti. I čak posljednje latinske knjige

91 Marcijal, I, 117, 10-17; IV, 72, 2; XIII, 3, 4.92 Marcijal, I, 2, 1-4; XIV, 184, 186, 188, 190, 192.

96

u obliku svitka koje su sačuvane mogu se smjestiti u kasnijerazdoblje, između kraja III stoljeća i početka IV. I najzad, je-dan od najstarijih sačuvanih kodeksa, datiran između I i IIstoljeća, sastoji se od fragmenta latinskog dijela, zvanog Debellis Macedonicis9i. Sve ovo nam nameće pomisao da se uknjiževnoj praksi rimskog zapada kodeks definitivno učvr-stio negdje na kraju III stoljeća, dakle, mnogo ranije nego napočetku V stoljeća, kada se pojavljuje u grčkom svijetu.

Nasuprot tome, znatno brže je bila - u čitavom sredozem-nom svijetu grčko-latinske kulture - prednost data kodeksu odstrane hrišćana, jer od početaka hrišćanstva su njegove sveteknjige bile većinom tog tipa. Ali ne smijemo da mislimo da suhrišćani bili oni koji su izradili oblik kodeksa, koji, u formi ta-blica, svesaka i knjižica, bio je u rimskom svijetu poznat odnajstarijih vremena. Uz to, u mladalačko doba hrišćanstvo jebila vjera zasnivana na riječi, na propovjedima, na glasu uži-vo, dok se helenističko-rimska tradicija temeljila na retorici,na školskoj obuci ili podučavanju tehničkih struka, premda jeknjiga mogla imati dopunsku svrhu kao orijentaciono pomaga-lo. Uostalom hrišćanstvo je - kada se počelo razvijati u jednomrazdoblju i jednom društvu proširenog učešća pojedinaca u pi-sanoj kulturi - željelo povjeriti knjizi širenje njegovog učenja iodlučno je usmjerilo njegov izbor u korist kodeksa.

Razlozi ovog odlučivanja bili su često pretresani.94 Mo-žda treba početi od konstatacije da je kodeks uspostavljao

93 Lowe: Codices Latini Antiquiores II, cit, br. 207.94 O ovoj diskusiji još vidi klasični rad C. H. Robertsa i T. C. Skeatsa: The

Birth oflhe Code.x, Oxford 1983, i dalje: M. Me Cormick. The Birth oftheCodex and the Apostolu Life-style. u: Saiptorium, XXXIX (1985), str. 150-158; J. van Healst: Les origines du codex, u: Les debuts du codex, A. Blan-ehard (Ed.), Turnhout, 1989, str. 13-35; W. V. Harris: Why did the Codex Sup-plant the Book-Roll?, u: Renaissance Society and Culture. Essays in Honor of

97

model toga, što sadrži tekst različit od knjige u obliku svitkakoja je bila vezana za tradicionalnu književnu kulturu vlada-jucih klasa. Hrišćanstvo u trenutku kada se nudilo kao pisa-na vjera za sve osobe, promovisalo je podstrek za pismenegrupe na različitim kulturnim i društvenim ravnima: grupe, učijem sastavu je bila ne samo stara publika vična svitku, ne-go takođe i pojedinci koji su posjedovali nisko ili srednje ni-sko obrazovanje. Ovi pojedinci, premda su poznavali knjigeu obliku svitka sa jednostavnijim sadržajem ili zabavnom ipopularizacionom književnošću, osjećali su bližom pisanukulturu u obliku skromnih školskih lektira ili tehničkih pred-meta, to jest, u obliku kodeksa koji je bio podobniji i za škol-ske sveske, bilježnice i priručnike za profesionalnu upotrebu.Hrišćanski izbor kodeksa se, dakle, rukovodio potrebama tepublike za koju je bio kodeks dosežniji takođe sa gledištaekonomskog. Uspjeh je bio osiguran kapacitetom i paginaci-jom kodeksa, koji su na taj način dozvoljavali rasporediti ve-ću količinu teksta nego što je mogla stati u svitak, i zbog to-ga se postigao jedinstveni red u spisima koji su postali kano-ni nove vjere. Tim samim su se mogli lokalizirati pojediniodjeljci i odlomci i upućivati međusobno jedan na drugi. Sveovo je pravdalo hrišćanski izbor koji se odnosio isključivo naSveto Pismo, dok sami hrišćani, kako kupci, tako čitaociknjiga ne samo klasične ili svjetovne književnosti, nego i pa-tristike, nastavili neko vrijeme da koriste u određenim sluča-jevima svitak. U zamjeni knjige svitka za kodeks je kao ma-terija za pisanje prevagnuo pergamen nad papirom. Izgledada je ovom procesu doprinio rečeni hrišćanski izbor.

Bilo kako bilo, antika je vidjela kako na Istoku tako naZapadu opštu upotrebu kodeksa za svaki tip teksta, svjetov-nog ili hrišćanskog i za svaki društveni sloj.

98

Širenje kodeksa nije mijenjalo čitalački postupak nepo-sredno i odmah. Sami hrišćani koji su u potpunosti usvojiliovaj oblik knjige, i dalje su nastavili da se kreću starim putem:knjige su se pisale i razmjenjivale među vjernicima, čitanje jemoglo biti individualno ili posredovano glasom lector-a na sa-stancima zajednice, hrišćanski tekstovi su bili izrađivani i di-jeljeni publici srednjeg ili srednje-nižeg statusa koja se poja-vljuje u carsko doba u čijim redovima je hrišćanstvo imalo ve-liku većinu obraćenika i novih pristalica. U ovom posljednjemsmislu treba da vjerujemo da je ovakvo gusto, skoro neprohod-no rastinje kao što je bila prva hrišćanska književnost, bilo či-tano kao pripovjedanje95, kao jedan redosljed priča u kojima sudolazili do izražaja socijalni i duhovni nemiri tog vremena.Bilo je to, međutim, u jednom drugom momentu kada su senaznačeni tekstovi pretvorili u kanone - dok su tekstovi, sma-trani za apokrife, bili odbačeni i osuđeni - i zbog toga su se uz-digli u svojstvu učenja, čitanja koje je svaki dobar hrišćaninbio dužan da izvrši zavisno od njegovog kapaciteta.

Za ostalo, kako za kanone tako za apokrife (ove posled-nje, dopunjavajuće prve u mjeri u kojoj je stil dopunjavan de-taljima, slikama, epizodama, kao što su, takođe, spisi apoka-liptičkog karaktera, koji su se odnosili na paganske misteri-je, ili na mučenike, živote svetih, - exempla i pripovjedanjahrišćanski nadahnuta nastavljala su jednu ponovnu praksu

Eugene F. Rice. Jr. , J. Monfasani i R. G. Musto (Eds.), New York 1991, str.71 -85; T. C. Skeat: Irenaeus and the Four-Gospel Canon, u: Novum Testame-tum, XXXIV (1992), str. 194-199, i ibid. The Origin of the Christian Codex,u: Zeirschrift fuer Papyrologie und Epigraphik, CII (1994), str. 263-268.

95 Vidi Haegg: The Novel... nav. dj., str. 154-165, i skorašnji volumenLa narrativa cristiana antica. Codici narrativi, strutture formalu, schemi re-torici. XXIII Incontro di studiosi dell antichita cristiana (Roma, 5/7 mag-gio 1994), Roma 1995.

99

zabavne paganske književnosti, konkretno romana, i obilovalasu emotivnim karakterom likova i pripovjedanja, ponavljanimtopoi poput okrutnog mučenja mučenika, nepokolebljivogubjeđenja i amor mortis; kao u romanima, nijesu izostali ni pu-topisi, pustolovine i čudesni događaji. Radilo se, ponovo, oknjiževnosti prilagođenoj za ograničenu upotrebu, budući da jebila namjenjena za grupe sa solidnom kulturom koje su moglenaučiti određene retoričke šeme ili kulturne povezanosti, kao iza pojedince srednjeg ili srednje-niskog obrazovanja čije inte-resovanje se uobičajeno usresredilo na pripovjedački zaplet ina shvatanje, u najgrubljim terminima, hrišćanskog morala.

Bez obzira na sve, shodno tome kako se kodeks širio dokse pretvorio u uobičajeni oblik knjige, u istim vjekovima, IIIi IV, događale su se duboke društvene i kulturne promjene.Uistinu se smanjivao broj pismenih a tim samim i čitalaca,bilo pagana ili hrišćana. Iz toga je proizlazio prekomjerananalfabetizam među ženama. U IV stoljeću je Ćirilo Jerusa-limski opominjao muškarce i žene da drže knjigu u rukama utoku bogosluženja, ali savjetuje da neki od muškaraca sluša-ju druge koji čitaju i da žene kao alternativu čitanju pjevaju.96

Ideal Svetog Avgustina bila je jedna litterata žena obučenasamo za osnove alfabeta.97 U kasnoj antici jedino velike hri-šćanske dame zračile su obrazovanjem i pokazivale ponekadznanje grčkog, latinskog, čak i hebrejskog, jezika neophod-nih za proučavanje i shvatanje svetih spisa. Melanija, velikadama koja je postala svetica, posvećivala je nekoliko sati či-tanju Svetog Pisma ili priča vezanih za propovijedi. Priče oŽivotima Otaca za nju su značile nešto kao zabavna književ-

96 Ćirilo Jerusalimski: Prokateh., 14 (PG, XXXIII, col. 356 A-B).97 Sveti Agustin: Soliloquia I, 10, 17, W. Hoermann ( E d ) , Beč 1986,

str. 26 (CSEL, 89).

100

nost. Kao zaljubljenica u knjige, pokušavala je Melanija do-ći do najboljeg mogućeg broja, kupujući, pozajmljujući isvakodnevno ih prepisujući.98 Ipak, Melanija, isto kao drugehrišćanske dame tog doba poput Blesile, Paolaje i Eustokije,predstavlja dio veoma ograničene elite, osuđene na brzo ne-stajanje. U V i VI stoljeću vještina čitanja postaje sve rjeđačak i među samim crkvenim starješinama.

Kodeks se malo po malo pretvara u "džepnu knjigu", da-kle, širi se kao odgovor na široku potražnju čitbe u jednomdruštvu u kojem je analfabetizam već u IV stoljeću, pa daljeu V i VI, bila stalno prisutna činjenica. Međutim, istovreme-no je važna i prouzrokuje duboke transformacije u praksi i na-činima čitanja. Kodeks je značio, prije svega, promjenu sa-mog pojma knjige, koji je u slučaju knjige u obliku svitka biopostojan, budući vezan za tehničke i sadržajne konvencije;ovaj pojam je, u stvari, mogao neposredno povezati predmeti djelo , bilo da je ovo sadržano u jedinom svitku ili podjelje-no u više njih. Ovaj posljednji slučaj je podrazumijevao jedin-stvo teksta zajedno sa jedinstvom knjige, čitanih pojedinačnoili čitanih više nego ostale, koje su se, pak, rijetko podudara-le sa cjelokupnim djelom, na način da je pojam cjelokupnogiščitavanja mogao ponekad biti stvarnost ograničena na jedi-ni svitak ili dvije ili tri kratke knjige sadržane u jednom svit-ku, premda je kompletno djelo obuhvatalo brojne knjige. Ko-deks bi udružio u samo jednoj knjizi-sadržaju teksta seriju or-ganičkih tekstualnih jedinica (jedno ili dva djela istog autoraili miscelanea od sličnih spisa) ili neorganske sastojke (razna

98 Vita Melaniae, jun. 23 (vidi takođe pasuse 26 i 33 korišćene naprijed),D. Gorce (Ed.), Paris, 1962, str. 174,178, 180 (SC, 90). O odnosu Sv Mela-nije prema pisanoj kulturi vidi divne stranice A. Giardine, Melania, la santa,u: Roma al femminile, A. Fraschetti (Ed.), Rim-Bari 1994, str. 277-283.

101

djela, toliko da bi se formirala takozvana biblioteka bez bi-blioteke)99 pa je određivao jednu duboku transformaciju ukonceptu knjige i kompletnog čitanja; dakle, prvo se više ni-je neposredno uključivao u djelo i koincidirao je kao predmetgde su se mogli uključiti spisi takvog kvaliteta i kvantiteta dane odgovaraju postojećim konvencijama; i drugo, podrazu-mijevao je lektiru koja, da bi bila potpuna, morala se odnosi-ti na sadržaj cijele knjige-kodeksa, premda je ova uobičajenosadržala više djela.

Skraćivanje knjiga istog djela ili više njih, ponekad na ne-jednaki način, određuje između IV i VI stoljeća u kodeksuformaciju ili učvršćenje izdavačkih mehanizama podobnihda raspoznaju podjele unutar djela ili da jasno odvoje različi-te tekstove, tim prije ako ovi nijesu homogeni: mehanizamakoji nijesu bili neophodni: u slučaju volumena kada je svakatekstualna jedinica bila diferencirana, čak autonomno ogra-ničena samoni knjigom čiji je sadržaj stvarala. Osobitoj po-trebi koju kodeks nalaže odgovara karakteristika posebnihtekstova, različitih od onih koje pripadaju tekstu u tipografi-ji i uzoru koji su često imali dekorativne elemente ili određe-ne hromatske dodire, korišćene za početne ili završne naslo-ve na taj način da su obilježavali granice između tekstova;istu svrhu ima i sistem ukrasa koji se postepeno razvija i ko-ji se često pridružuje raznim tekstovima. I, kao posljednje,veliko razdvajanje tekstova se uvodi uz pomoć napomenaexplicitlincipit koje obilježavaju kraj i početak svakog tekstaili unutrašnjeg dijelenja na knjige. Međutim, uprkos ovimodlikama, čitalac je završavao tako da je neizbježno smatrao

99 A. Petrucci: Dal libio unitaho al libio miscellaneo, end Societa ro-mana e impero tardoantico, A. Giardina (Ed.), IV, Tradizione dei classici,transformazioni della cultura, Roma-Bari, 1986, str. 173-187.

102

pojedine tekstove sadržane u knjizi koju je držao u rukamajednom jedinom cjelinom i koristio ih kao takve, što je ima-lo veliki uticaj u praksi studija.

U međuvremenu, kodeks nije bio povezan sa više manjeustaljenim tehničko-knjižnim konevencijama, ali mogao jeusvojiti različite tipove formata, od podesnog za rukovanjepa do opsežnog, podešavao je odnos između knjige i fiziolo-gije čitanja: određene knjige prema njihovoj materijalnojgrađi, sugerisale su gestove i manire da budu čitane na sa-svim određen način. Tako da, ako je kodeks, u trenutku pr-vog širenja bio od instrumenatalnog čitanja, slobodnijeg štose pokreta tiče, jer je za njega bila dovoljna samo jedna ruka,kasnije, nasuprot tome, u antici, razdoblju socijalnih i duhov-nih nemira, sa sklonom spasiti, dovesti u red i očuvati naslje-đe hrišćansko i pagansko, njegov kapacitet, maksimalno ko-rišćen, završio se knjižnom produkcijom zavidnih razmjera,koja je obuhvatala knjige Biblije sa njihovim komentarima,corpora zakonodavne prirode i rasprave o pravnim načelima,klasike podešene za školsku upotrebu, udružene na razne na-čine: na primjer, jedna knjiga neudobna za korišćenje čim sa-mim je njena upotreba bila orijentisana ne samo na čitanjekao za savjet, to jest operaciju ponekad pojednostavljenu nu-meracijom stranica i napomenama tekstualne diferencijacije.

Sa druge strane, mogućnost čitanja sa jednom rukom do-zvoljavala je da se piše drugom i tako prati čitanje bilješkamana ivicama kodeksa. Na taj način se rađa navika da se dopisujeu knjigu tokom čitanja. Ima antičkih pisaca poput Kasiodora uVI stoljeću koji razrađuju teorije o načinu upisivanja i smješta-nja čitalačkih bilježaka.100 Osim margina, čitalac je u kodeksuraspolagao i drugim mjestima koje je mogao zauzimati kako je

100 Casiodorus, Inst. I, 3, I.

103

htio: listovima ili djelovima listova koji su ostali prazni, pra-znim stranicama na početku ili kraju knjige, unutrašnjim iz-ostavljenim mjesta nastalih vezivanjem u sveske koje su mo-gle obuhvatati bilješke različitije i anarhične. Na ivicama suse uvijek mogle taložiti intervencije različitih ruku koje su seodnosile na tumačenje; ili su mogle prenositi u druge knjige- kompletne komentare. Kodeks je dozvoljavao, na taj način,jedno simultano i koordinirano čitanje između osnovnog tek-sta i tekstova pomoćnih, dakle, pažljivije i uslovljeno tuma-čenjem komentara; bilo je to čitanje rezervisano za manjinu.

Bez obzira na to, kodeks je u osnovi odredio potpuno dru-gačiji način čitanja tekstova. U knjizi u obliku svitka su stup-ci slijedili u otvorenim djelovima i time se stvaralo to što senaziva the panoramic aspect čitanja101, jer je pogled prelazioneposredno i bez prekida sa jednog stupca na drugi; u kodek-su, nasuprot tome, je dio teksta koji se mogao čitati bio od-ređen razmjerama stranice koje su sprečavale neprekidno sa-gledavanje cjeline. Ovo je potpomagalo raskomadano čitanjeostvarivano stranicu za stranicom, dakle, preko segmenatateksta koji, u konkretnom slučaju Svetog Pisma, se kasniječesto dalje komadao na kratke sekvence - cola i commata -na koje su skretale pažnju razne napomene (veća početna slo-va, raspored samih odjeljaka u tekstu itd.) Rezultat svegaovoga je bilo jedno čitanje u fragmentima, dužim ili kraćim,koji su činili čitaocu smisao jasnijim102, ali koji su se moglilako pronaći (i fiksirati u pamćenju) zahvaljujući jednoj mi-se en texte u obliku aforizama i drugih napomena koje su usvakom trenutku dozvoljavale vratiti se na već jednom pro-čitano. Takozvani codices distincti, to jest, sa punkcijom, po-

101 Skeat: The Ori^in..., nav. dj., str. 265 i dr.1 0 2 San Girolamo, praef. In Ezech (PL LXXVIII, col. 996 A).

104

stali su norma: punkcija se dodaje i uz ostale napomene, svebrojnije, izrađene sa ciljem da se stekne recepcija teksta neviše individualna, nego usmjeravana od strane tumača koji suse pozivali na poznate autoritates. Za Kasiodora distincio-nes, znakovi punkcije i dijakritički znakovi su viae koje vo-de ka smislu i koje podučavaju čitaoca na jasniji način, dakleodigravaju ulogu prosvetiteljskih komentara.103

U ilustrovanoj knjizi, redosljed scena koje je prihvataovid čitaoca u knjizi-svitku, povezujući ih neprekidnim lan-cem pripovjedanja, zamjenivao se zbirkom likova izolovanihu listovima koji više nijesu bili ugrađeni u kontekst, nego subili autonomni, sve do potpunog odvajanja između pisanogdiskursa i diskursa likovnog.1041 opet je Kasiodor taj koji is-tiče važnost figurativne slike kao instrumenta spoznaje.105

Na čitanje književnog otium-a koje je pribjegavalo knjiziu neprekidnom nadovezivanju stubaca, što ih je glas čitaocarecitirao, nadovezivalo se jedno usresređeno i pažljivo čita-nje, sve češće tiho, sa naglašenim smislom za tačne napome-ne, podobno za potpuno usisavanje teksta, orijentisano dasnažno usmjerava način mišljenja i djelanja. Sa jednog slo-bodnog čitanja u časovima predaha prelazilo se na čitanjeusmjereno i podložno pravilima. Zadovoljstvo od teksta jezamijenio spor napor tumačenja i proslijeđivanja, Melanija,koja je u njenoj ćeliji, usresređena na njene knjige Pisma, neupućuje ni riječi njenoj majci, ni pogleda da ne bi propustilajedini izraz ili jedini pojam onoga šta je upravo čitala. Ona

1 0 3 Gasiodorus, Inst. I, 15, 12.1 0 4 O ovom procesu, vidi H. Toubert: Formes etfonctions de l enluminure,

u: Histoire de I edition francaise, R. Chartier i H.-J. Martin (Eds.), I, Le livreconquerant. Du Mozen Age au milieau du XVII siecle, Pariš 1989, str. 110-114.

1 0 5 Cas iodorus, Inst., I, 3 1 . 2.

105

pruža svjedočanstvo o čitanju, veoma udaljenom od onogženskog lika koji je prije nekoliko stoljeća čitao svoj svitak -u bučnom gradskom okruženju, prekidajući da bi uputilo pokoju riječ ili po koji pogled svojim pratiocima.

Sama Melanija imala je običaj čitati Stari i Novi Zavjet triili četiri puta godišnje i recitirala je Salomona napamet. Ovačinjenica vrijedna je pažnje. Kodeks se malo po malo mijenjaosa nužnim nijansama u instrumenat prelaza iz jednog prošire-nog čitanja brojnih tekstova, podjeljenih među raznovrsnom iraslojenom publikom prvih stoljeća carstva - u jedno intenziv-no čitanje nebrojnih tekstova, prije svega Biblije i pravne na-uke, čitanih, iščitavanih i ponovo čitanih u obliku dokumena-ta, obrazaca, ugovora i proglasa. Antički svijet je počivao naspisima, dakle, na knjizi i na čitanju, kao uostalom i uzbunanjegove vlasti, crkvena hijerarhija, društvo i porodica. Ovuvlast je, prema tome, mogla predstavljati jedino knjiga.

106

biblioteka OSVIT CIVILIZACIJE

Jesper SvenbroGuglielmo Cavallo

KAKO SU ČITALI GRCIKAKO RIMLJANI

Sa španskog prevela, priredila i predgovor napisalaDr Lenka Blehova Čelebić

UrednikRadomir Uljarević

DesignMarina Vešović

Kompjuterska obradaMilovan Parezanović

Na koricamaMatrona sjedi i dječak čita svitak,

dio zidnog slikarstva iz vile Misterija u Pompejidruga polovina I vijeka n.e.

preuzeto iz: A. Maiuri, La villa dei Misteri (Tavole), Roma 1931.

IzdavačIŠM "OKTOIH"

Njegoševa 281000 Podgorica

Tel: 081/224-705; 225-471e-mail:oktoih@cg.yu

web: oktoih.com

Tiraž1000 primjeraka

Podgorica2002.

Štampa"Lapčević", Užice

CIP - Katalogizacija u publikaciji

821.14'02 (091)821.124'02 (091)

SVENBRO, Džesper

Kako su čitali Grci kako Rimljani / Jesper Svenbro, GalielmoCavallo; sa španskog prevela, priredila i predgovor napisala LenkaBlehova Čelebić, - Podgorica: Oktoih, 2002. (Užice : "Lapčević")- 106 str.; 19 cm. - (Osvit civilizacije)

Prevod djela: La Grecia arcaica y clasica la invencion de la lecturasilenciosa / Jesper Svenbro; Entre el volumen y el codex La lecturaen el mundo romano / Guglielmo Cavallo in Historia de la lecturaen el mundo occidental. - "Knjiga... sadrži zapravo dva rada iz

opsežnog naučnog korpusa od ukupno njih trinaest, iz pera istotoliko naučnika i klasičnih filologa, pod zajedničkim naslovomistorija čitanja u zapadnoj civilizaciji..." -— > predgovor. - Pogled klasičke filološke nauke na načine čitanjai čitalačke navike u antici: str. 5-10

ISBN 86-7659-272-1

1. Kavalo, Guljelmo. - 1. Svenbro, Jesperv. Svenbro, Džesper. - II. Cavallo,Guglielmo v. Kavalo, Guljelmo. - III.Čelebić, Lenka Blehova - v. Blehova Čelebić.Lenkaa) Klasična filologijaCOBISS. CG-ID 4374032