Fll Knjiga Izdaje:

Hrvatsko filozofsko društvo Filozofski fakultet Đ. Sa la ja 3, p.p. 171 41000 Zagreb

Izdavački savjet; Hotimir Burger, predsjednik, Pavo Barišić, tajnik, Nadežda Čačinovič-Puhovski, Ante Čović, Gvozden Flego, Rada Iveković, Anto Knežević, Nenad Miščević, Neven Sesardić, Gorari Švob, Maja Uzelac

Urednik: Ante Čović

Tajnik biblioteke: Filip Grgić

Za izdavača: Nikola Skledar

Recenzenti: Ivo Škarić Branko Vuletić

Design: Zoran Pavlović

Grafički urednik: Miroslav Salopek

Metteuri: Đurđa Sirovico Mladen Matejić

Redaktura: Joško Paro

Korektura: Vinko Grgurev Filip Grgić

Naklada: 1700 primjeraka

Tisak: »Zagreb«, Samobor, Navaki bb

IDEO-LOGIJA UGO-

VORU

Hrvatsko filozofsko duštvo, Zagreb 1988

Ova je knjiga tiskana uz financijsku potporu Zajednice za znanstveni rad SR Hrvatske

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

UDK 800,86:316.75

I VAS, Ivan Ideologija u govoru / Ivan Ivas,

- Zagreb ; Hrvatsko filozofsko dru-štvo, 1988. - 267 str. ; 21 cm. -(Biblioteka Filozofska istraživanja ; knj. 4)

Summary. - Kazala. - Bibliografske bilješke uz tekst.

ISBN 86-81173-06-5

SVEUCIU8TE Ü M S T GRADSKA I SVEUCNJ6NA

KHJI2WICA OSIJEK inventara: . S S ^

Signatura: $ 0 0

GRADSKA I SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA 08UBK

lllllllllllllll ISBN 86-8117

8 7 1 0 6 0 2 4 7

PREDGOVOR

Priznajem, cijenjeni čitaoče, da sam ovu knjigu krenuo sastavljati s namjerom da zaokružim svoje bavljenje ideo-logijom u govoru — da se odteretim zasićenosti koja obično prati dugo bavljenje jednim problemom i da se oslobodim za neke nove teme. To je zaokruživanje bilo praćeno ugod-nim trenucima povezivanja ideja i komponiranja cjeline, ali i strahom da će ovaj tekst ostati trajnim pokazateljem nedovršenosti. Razlog za to neprestano mi pružaju novi uvidi i, čini mi se, efektniji primjeri ideologiziranog govora {koje sada otkrivam lakše nego prije). Zato moram odustati od namjere da se ovoga teksta riješim i molim te da ga ne smatraš konačnim.

Za dobro i loše u ovoj knjizi najviše je odgovoran, da-kako, autor, no njezinom su postanku pridonijeli i drugi, pa im se ovom prilikom zahvaljujem. Zahvaljujem recenzen-tima i redaktoru na pažljivom čitanju, koje je urodilo koris-nim prijedlozima i ispravkama. Veliko hvala mome profe-soru Branku Vuletiću na poticaju da se uopće upustim u sastavljanje knjige. Na poticanju i podršci zahvaljujem i uredniku časopisa »Filozofska istraživanja« Anti Čoviću, koji je ovaj tekst predložio za prvo kolo biblioteke časopisa. Time sam vrlo počašćen. U Zagrebu, lipnja 1988.

5

Sadržaj

5 Predgovor 9 Uvod

13 IDEOLOGIJA U GOVORU 15 Mišljenje, ideologija, govor, jezik 17 Ideologija u mišljenju 17 Ideologija 18 Prirodnost ideologije 20 Normativnost i projektivnost 20 Usredištenost i vrijednosti 24 Priroda društvenosti 26 Školovanje: oblikovanje ideološkog subjekta 27 Ideološki obrat 29 Jezik u govoru 29 Prirodnost govora 32 Mistificiranje govorom 40 Usmjeravanje 42 Poziv 45 Zapovijed 47 Pitanje 49 Izražavanje vrijednosti 54 Imenovanje 61 Pričanje 62 Jezikovanje; oblik u mišljenju i govoru

71 BARTHESOVA I ADORNOVA KRITIKA GOVORA 77 Pismo (l'Écriture) 83 Žargon autentičnosti (Jargon der Eigentlichkeit) 87 Obilježja pisma / žargona autentičnosti 87 Naglašeni vrijednosni slojevi znaka 89 Nerelacionost 89 Općenitost, neodređenost, aluzivnost 90 Objektiviranost, automatizam upotrebe, autore}erendjalnost 93 Figurativnost 95 Funkcionalnost

7

95 97 98 99

100 103 107 113 116 123 125 129 133

135 141 147 150 157 165 166 169 175 175 181 181 182 184 187 189 193 197 201 206 211 215 224 225 230 235 237 243 245 249 253 255 259

8

Iđeologičnost Prirodnost i neposrednost Isključivost i nasilnost Šutnja ( Ne)ođgovornost Djelovanje pisma / žargona autentičnosti Kolika je sloboda izbora? ŽARGON Argot, slang, žargon Zargonska obilježja: rječnik, fonetski oblici i ritam Žargon: jezik ili govor Žargon — neslobodan govor VLAST RITMA I FONETSKOG OBLIKA U JAVNOM GOVORENJU Osjećaj za nužno uobličavanje Govorni ritam i (ob)lik Dvočlani i tročlani oblici I-skupine O porijeklu i ulozi i-skupina Neslaganje govorne i tekstualne artikulacije Opkoračenje Stajaći rečenični naglasci Prilozi Prilog br. 1 Prilog br. 2 Prilog br. 3 Prilog br. 4 Prilog br. 5 FIGURE POLITIČKOG ŽARGONA Kritika političkog govora Zargonska figura Izražavanje vrijednosti Perifraze i metafore Metaforičke konstelacije Tematski oblici Rečenica na politički način Pisanje — čitanje govora kao figura Nova epika — stari oblici Nemoć i moć političkog žargona STIL I SLOBODA Stil — tip i netip Oslobođenje od govora i oslobođenje govorom Prilika za retoriku = prilika za demokratske odnose Summary Bilješka o tekstovima Kazalo imena Kazalo pojmova

Uvod

Ćelavost. Uvijek preuranjena, prouzročena neumjerenostima u mladosti ili teškim razmišljanjima.

Košmar. Dolazi od probave. Blondine. Vatrenije su od brineta (Vidi Brinete). Brinete. Vatrenije su od blondina (Vidi Blondine). Crnke, Vatrenije su od plavuša (Vidi Brinete i Blondine), Crvenokose. (Vidi: Blondine, Brinete, Plavuše i Crnke), Rukopis. Lijep rukopis sve postiže. Neodgonetljiv: znak uče-

nosti; primjer: liječnički recepti. Nečitak. Takav treba biti liječnički recepat; također i svi

potpisi. Paraj. Sto kompliciraniji, to ljepši. Budizam. Kriva vjera u Indiji (definicija rječnika Bouillet,

prvo izdanje). Strano. Ushićenje svime što je strano dokaz je slobodarskog

duha. Ogovaranje svega što nije francusko dokaz je ro-doljublja,

Imbecili. Oni koji ne misle kao mi. Buffon. Stavljao je manšete kad je pisao. Descartes. »Gogito, ergo sum.« Diogen. »Tražim čovjeka«. — »Skloni mi se sa sunca.« Proza* Lakše ju je pisati nego stihove. Metafora. Uvijek ih je mnogo u stilu. Labud. Pjeva prije nego što će umrijeti. Krilom može razbiti

čovjekovo stegno. Labud iz Cambraia nije bila ptica nego čovjek (biskup) po imenu Fenelon. Labud iz Mantove, to je Vergilije. — Labud iz Pesara, to je Rossini.

Slonovača. Upotrebljava se samo kad se govori o zubima. Nadahnuće (pjesničko). Stvari koje ga izazivaju: pogled na

more, ljubav, žena jtd. Mjesec. Ižiaziva melankoliju. — Je li možda nastanjen? Melankolija. Znak izuzetnog srca i uzvišenog duha.

9

Djeca. Pokazati pred drugima osjećaj lirske nježnosti za njih. Ptica. Željeti biti ptica i uzdahnuti: »-Krila! Krila!« označa-

va poetsku dušu. Mlin. Pristaje uz pejsaž. Ruševine. Izazivaju sanjarenje. Pridonose poetičnosti krajo-

lika. Klavir. Neophodan u salonu. Orkestar. Slika društva; svako ima svoju ulogu, i postoji je-

dan šef. Načela. Uvijek neosporna; ne zna im se reći ni priroda, ni

broj, ali su svejedno sveta. Zastava (nacionalna). Pogledom na nju zalupa srce. Gruda zemlje. Sažaliti se nad njom.

Izbor lz Flaubertovog »Rječnika ovjerenih ideja« (Gustave Flaubert »Le dictionnaire des idés reçues u knjizi »Bouvard et Pécuchet«).

Za Flaubertov «-Rječnik ovjerenih ideja« (Le dictionnaire des idées reçues / Le catalogue des opinions chic) R. Que-neau je rekao da je bio Flaubertova trajna utjeha, jer je radio na njemu čitavog života, i da je prirodni dodatak ro-manu »Bouvard i Pécuchet«. To je jedna od Flaubertovih re-akcija na društvene igre kojima se, sudeći po ironiji koja iz rječnika zrači, nije mogao prepuštati. Netrpeljivost prema površnosti i gluposti obrednih lažnih razgovora strpljivo je pretvarao u dokument, pomalo pakostan, o salonskom sno-bovskom govoru svoga vremena.

Koja je bila uloga replika nad kojima se Flaubert zgra-žavao? Govorni čin, kako bismo reki suvremenim rječnikom, bio im je zajednički: igranje razgovora; potvrđivanje pri-sutnosti u jednoj od društveno prihvaćenih uloga. Ništa vi-še od toga.

Govornik pokušava zadovoljiti dvije potrebe — da bude prihaćen i da mu vrijeme društvenog kontakta bude struk-turirano. U primjerima koje je zabilježio Flaubert ove su potrebe bile rješavane krajnje ekonomično; lakim opredjelje-njem za ono. što se susreće u sličnim situacijama, upotrebom postojećeg inventara oblika ponašanja te kretanjem u za-danim okvirima žanrovskih rješenja za strukturiranje ko-munikacijskog vremena.

« Ove ideje ideološkima čini njihova samoovjerenost, koja proizlazi iz njihove više puta potvrđivane pripadnosti sus-tavu ideja i vrijednosti koje se ne dovode u pitanje. Opća mjesta društvenog ponašanja, neobavijesne ali uporno po-navljane replike i za javnost podobne reakcije nije potreb-no zastupati — prihvaćanje im unaprijed osigurava samo-

10

razumljivost obienosti. U izabranim se primjerima izdvaja nekoliko skupina ovjerenog iskazivanja: predrasude u vidu narodnog znanja koje se prenose predajom; popularni stavovi koji su posljedak neutemeljenih uopćavanja; tipične reak-cije usredištenog uma na nerazumljivo (sa strahopoštovanjem) te strano i drugačije (s potcjenjivanjem i isključivošću). Svo-đenje Buffona, Descartesa i Diogena na neki obavezno spo-minjani detalj u vezi s njima karikatura je površne obra-zovnosti, to jest znanja updtrebe znakova obrazovnosti. Po-duži je spisak primjera koji govore o znakovima umjetnos-ti. Budući da se izdaleka legitimiraju kao umjetnost i da ih već i kičerska svijest prepoznaje kao opća mjesta pjesnič-kog nadahnuća, oni su dio inventara postupaka za pravlje-nje kiča. Dva posljednja primjera najjasnije ilustriraju svoj-stvo svih primjera Flaubertovog rječnika — ponašanje di-ktirano očekivanjima drugih (javnosti), obezličeno igranje društvene uloge ili pretvaranje. Svim je primjerima zajed-nički površan, gotovo refleksan odnos prema svijetu — od-nos isključivo preko obrasca.

Slična se obilježja mogu naći u jednoj vrsti ideološkog govora koji, budući da ne nastaje s namjerom da ostvari istinski susret s drugim(a), iscrpljuje svoju društvenu funk-ciju u tome što popunjava zadane komunikacijske struktu-re. Ova će vrsta govora biti središnja tema knjige.

U prvom ću poglavlju najprije razmotriti neke pretpo-stavke — prirodne i društvene, ideologije i ideološkog govo-ra, da bih zatim ukratko obradio neke vrste govora u ko-jima ideologiziranost govornika naročito dolazi do izražaja. Iz Barthesove i Adornove kritike govora izvući ću elemente Za opis žargona (drugo poglavlje). U trećem ću poglavlju pokušati opravdati naziv žargon za pojam koji mu pridru-žujem. Inzistirat ću na tome da žargon nije obilježen samo posebnim leksikom, nego, između ostalog, i fonetskim sred-stvima, posebno ritmom. Četvrto će se poglavlje baviti ti-pičnim govornim (fonetskim) oblic-ma nekomunikativnog jav-nog govorenja. Slijedi prikaz našeg političkog žargona (pe-to poglavlje). Budući da žargon smatram prije svega ne-slobodnim i nestvaralačkim govorom, u posljednjem pog-lavlju razmatram mogućnosti za slobodnije i društveno dje-latnije govorenje.

11

DEOLGSIJA U GCMORU Korak ih povazda u lov.

Zamku to zapinje ruka, Noga u zamci.

Love, a ulovljeni.

S večeri, tugo, ko kome plen?

Momčilo Nastasijevlč1

1 Momčilo Nastasijević, deveti dio poeme »Beči u kamenu«, Pesme, pripovetke, drame, Matica srpska, Srpska književna za-druga, Novi Sad, Beograd, 1958, str, 80—81.

14

Mišljenje, ideologija, govor, jezik,

Ideologija i jezik su sustavi znanja — inventari raspolo-živih oblika i odnosa. Mišljenje i govor su procesi preobli-kovanja. Struktura jezika i ideologije, iako po sebi statična, aktivna je kao stabilizator procesa (mišljenja i govora), to jest ponašanja. Na sljedećoj su shemi

procesi (mišljenje i govor) prikazani na horizontalnoj osi, a njihovi sustavi na vertikalnoj. Ovaj razmještaj sugerira od- ( nos kulture (vertikalno) i prirode (horizontalno) te da na-nizanost elemenata sustava po utvrđenom redu održava su-stav, stvarajući iluziju njegove prirodnosti.

Problem artikulacije stvarnosti jezikom i ideologijom teško je obrađivati u izdvojenim poglavljima. Ipak, može se, a zbog jasnoće izlaganja mora, izdvojiti nekoliko tema. Naj-prije ću pretpostavke ideologije potražiti u prirodnim čo-vjekovim sposobnostima — da misli — i ograničenjima — da nije u stanju izravno usvojiti svijet, nego preko tijela, prevodeći (tumačeći). Mogućnost ideologiziranosti proizlazi iz čovjeku svojstvene projektivnosti, usređištenosti, dvojča-nosti, te prirode njegove društvenosti. U zasebnom dijelu teksta, ali stalno imajući u vidu zavisnost uvjetno razdvo-jenih dijelova kompleksa mišljenje-ideologija-govor-jezik, is-

ideologija

mišljenje —1 govor

jezik

l i

traživat ću jezičnost govora od njegove tjelesne utemelj enosti do govornih obrazaca koji nisu samo jezik nego i sastavni dio i znak ideologije. Budući da je ideologičnost vezana za neizbježnu organizaciju (hijerarhiju) zajednice, a time i ne-jednaku raspodjelu moći, središnja će tema biti mistifikađ-ja govorom. Posebno će biti prikazani oblici mistifikacije koji neskriveno usmjeravaju (poziv, pitanje i zapovijed) i oblici skrivenog, ili barem manje očiglednog usmjeravanja {vrednovanje, imenovanje, pričanje i jezikovanje).

16

Ideologija u mišljenju

Ideologija

Značenje izraza ideologija više se puta mijenjalo od nje-govog postanka. Njegov tvorac, Destutt de Tracy (1801) tako je nazvao znanost o svim idejama koje imaju pripadnici, ne-ke zajednice.2 Budući da su ideolozi (društvo oko D. de Tracyja) bili Napoleonovi politički protivnici, u Napoleono-vom je govoru izraz ideolozi poprimio uvredljive konotaci-je. Kasnije će upotreba ovog izraza nastaviti vrijednosno os-ciliriati. Od Karla Marxa (1859) naovamo ideologija pretežno znači skup znanja i vjerovanja, misaoni sustav zajednice, cjelokupni duhovni život (»duhovnu nadgradnju« ili »super-strukturu«). Ovaj smisao podrazumijeva da je ideologija nastala s čovjekom, to jest da je svojstvena čovjeku kao dijelu prirode. No čim se počinju otkrivati motivi ideološ-kih privida — samorazumljivosti koje se prikazuju kao is-tine — otkrivaju se i posebne ideologije. Cim se ovaj izraz primijeni na programe ili projekte na osnovu kojih se okup-pljaju sekundarne skupine u određenom vremenu i prosto-ru, on dobiva pozitivne i, još češće, negativne primisli. Po-sebni ideološki programi procjenjuju se kao progresivni ili reakcionarni. Uglavnom se kao pozitivne procjenjuju ide-ologije koje osporavaju vladajući poredak i žele popraviti svijet — »postaviti ga na noge«, dovesti u njegovo »pravo« stanje. Češće se ideologijom zovu institucionalizirane dok-trine — ustaljeni obrasci mišljenja i ponašanja koji štite postojeći poredak. Od Ludwiga Feuerbacha i Karla Marxa česta je još izrazito negativna karakterizacija ideologije kao lažne (otuđene, izvrnute, mistificirane) svijesti.

2 Filozofijski rječnik, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Za-greb, 1984, pojam ideologija.

17

Ovdje će pretegnuti bavljenje negativnim efektima ide-ologiziranosti posredovane govorom. Ali će se također nas-tojati da se sklonost ideologiziranju izvede iz čovjekove prirode. Ovakvom pristupu ne proturječi ni djelić ljudske povijesti (»prethistorije«, rekao bi Marx, imajući u vidu projekat oslobođenog čovjeka). Poimanje čovjeka iz utopij-sko-ukronijske perspektive, to jest iz ideje izabranih njego-vih mogućnosti i samo je primjer ideološkog, pedagoškog postupka, ali i ljudskog i lako branjivog.

Prirodnost ideologije

Ideologija nastoji da društvene odnose koje zastupa pri-kaže prirodnima — glorifikacija prirodnog, kaže Herbert Marcuse, dio je one ideologije koja štiti neprirodno društvo u njegovoj borbi protiv oslobođenja.3 Iluzija prirodnosti go-vora potječe od njegove ideološke ukorijenjenosti. I sama sklonost ideologiziranju dio je čovjekove prirode. Kompleks mišljenje-ideologija-govor-jezik vezan je za čovjekovu po-vijest — za samo Čovjeku svojstvenu (veću ili manju) svijest o njegovu položaju spone između prošlosti i budućnosti čo-vječanstva, to jest onoga koji prosljeđuje kulturno nasljeđe No važno je imati u vidu i prirodnu osnovu tog kompleksa.

Čovjekovo društveno-povijesno biće proizlazi iz njegove tjelesnosti; sposobnost govorenja dio je njegova hermene-utičkog položaja u svijetu. Kolikogod se trudio da spozna okolinu kakva je ona stvarno (»objektivno«), sudbina mu je da samo tumači (izabire, prerađuje, premiješta, svrstava, naglašava). U osnovi je te sposobnosti, u prirodi izuzetne, ipak ograničenje danim tjelesnim likom. Tjelesna je zada-nost prva prepreka totalnom spoznavanju jer tijelo nužno izabire i time uvjetuje mogućnost mišljivog-izrecivog. Tije-lo kao obavezni kostimulus prvi je označitelj svakog mogu-ćeg označenog. Ljudsko tijelo omogućuje više nego živo-iinjsko jer je okvir najelastičniji u prirodi, ali je ipak — okvir. Nuždu izabiranja možemo slijediti do najjednostavnijih staničnih organizama-, gdje stanična opna omogućuje opsta-nak baš svojom selektivnom propusnošću. Sklonost misao-nim i vrijednosnim dvojčanim sustavima proizlazi iz prib-ližne simetričnosti organizma i osnovnog (početnog) sadrža-

3 Herbert Marcuse, Čovjek jedne dimenzije, prevela Branka Brujić, Veselin Masleša, Sarajevo, 1988, str, 220.

18

ja svake geste — prihvaćanja i odbijanja. Ovaj sadržaj kre-tnje živog organizma nalazimo već u taksijima — pokret-nim reakcijama mikroorganizama na podražaje, a koje ima-ju samo dvije mogućnosti: da priđu izvoru podražaja i da se udalje od njega. Osnovu ideoloških izbora, pretjeranih uopćavanja i uopće — iskrivljavanja možemo naći u dis-kontinuiranosti percepcije, u usredištenosti ili zakrivljenosti perceptualnog prostora i preuveličavanju razlika do kontrasta, čime nastaju dvojčani kategorijalm sustavi. Perceptivne dis-kontima tete ne određuje samo građa i način funkcioniranja tijela nego i sheme iskustva koje posreduju u percipiranju, u čemu već vidimo priliku za ideološke utjecaje. Ljudski su izbori od percepcije do najviših razina mišljenja, gdje mo-žemo govoriti o odlukama, prilično određeni načelom uštede energije: lakše se prihvaća nego odbija; prije se percipira ono što se očekuje; zanemaruje se ili potcjenjuje ono što bi zahtijevalo reorganizaciju iskustva. Svijet nam iskrivljuju apstrakcija, sjećanje i očekivanja.

Već završavanje akomodacijskog procesa prijeti ustalji-vanjem odnosa ja-svijet, to jest navikom, u kojoj će izme-đu dva adaptaciona smjera — akomodacije (prilagodbe su-bjekta) i asimilacije (prilagodbe okoliine) prevladati potonji. To znači da će kruta matrica graničenja prislanjanjem na svijet primati samo smjeetljivo, a nesmjestljivo odbacivati. Mišljenje se, međutim, zasniva na ustaljenim uvidima ili oblicima. Te prve misaone stereotipe zovemo pojmovima ili idejama. Kao uzrok-posljedica organizacije iskustva, pojam je misaoni uzorak ili (ob)lik svijesti — misaoni pokret - iz-dvojen iz okolnog misaonog toka i zaustavljen, Taj postupak ograničavanja, to jest završavanja označavanja ustaljenim značenjem, u osnovi je ideološki.4 (Lafont, 92) Misaoni ob-lik omogućuje misaono kombiniranje, ali ga može i ogra-ničiti. Kruti pojmovi i stabilna značenja mogu priječiti pri-stup izazovima pravog mišljenja — onome što nije lako smjestljivo u postojeće sheme. Smještenost mišljenja u ob-rasce potire sv i j e t o potrebi novog graničenja ili, kako hi se izrazio Hayakawa, novog rasporeda na misaonoj mapi stvarnosti.5

4 Robert Lafont: »Od idealizma u lingvistici do praksematike«, preveo Marin Andrijašević, zbornik Lingvistika i marksizam, Centar CK SKH za idejno-teorijski rad »Vladimir Bakarić«, Za-greb, 1985, str. 92.

5 S. I. Hayakawa, Language in Thought and Action, George Allen & Unwin LTD, London, str. 30.

19

Normativnost i projektivnost

Normativna i projektivna priroda pojma objašnjava mo-gućnost da se ideja pretvori u ideologiju-projekat. Ideologija projektirano prikazuje kao prirodan (zakonit) tok stvari ko-jem ljudska djelatnost u ograničenom opsegu može pomoći ili odmoći. Apstraktnost i artikuliranost omogućuju odmak (vremenski i prostorni) od promatranoga i mogućnost glo-balnog uvida i planske intervencije u stvarnost. Ideja je normativna, jer zahtijeva usklađivanje stvarnosti prema sebi. Ona djeluje kao kriterij: pojava se određuje tako što se ocjenjuje koje su od mogućnosti na koje upućuje pripad-ni pojam ili ideja ostvarene u konkretnom pojavljivanju. Sustavnosti i programnosti ne izbjegavaju ni kritičari. Kri-tika doduše »projektira povijesnu negaciju«,8 ali tako Sto egzistencijalno (sadašnje) odmjerava s obzirom na esencijal-no (moguće buduće), to jest s obzirom na ono što smatra boljim od aktualnog i, dakako, vrijednim truda.

Ideologiziranje ideje sastoji se u stvaranju ideološkog pro-grama oblikovanja po kojem se dijele uloge u njegovom ostvarivanju. Ideolozi nastupaju s projektom — dakle sa sigurnim znanjem što treba učiniti da bi bilo što još nije. Oni uvjetuju i obećavaju istovremeno: ako učinite što vam se kaže da treba i spriječite ono što se ne smije, postići ćemo zajednički ideal. Taj ideal Aristotel u Retorici imenu-je srećom. Svako poticanje ii odvraćanje, kaže on, tiče se sreće onih na koje se utječe.7 Političke govore Aristotel zo-ve savjetodavnima upravo zato što nalažu što treba i što se smije činiti za opću dobrobit. Programne (savjetodavne) govore nalazimo i izvan politike — u manifestima umjetni-čkih pravaca i u znanstvenim metodologijama.

Ideologizaranjem se u ideji do krajnosti naglašava njezi-na svršenost, a to uključuje i instrumentaliziranje stvarnosti — ne samo stvari nego i ljudi.

Usredištenost i vrijednosti

Sposobnost se označavanja mogla javiti u izdvojenijim, relativno zatvorenijim i organiziranijim organskim oblicima. Red je, dakle, uvjet smisla. No i šansa za nasilje nad živo-

6 Herbert Marcuse, isto, str. 206, 207. ' Aristotel, Retorika, preveo Marko ViSić, Nezavisna izdanja,

Beograd, 1987, str. 31.

20

tom. »Nema. slobode bez reda, ali ima reda bez slobode«.8

kaže Đuro Sušnjić. Zanimljivu podudarnost s tim u vezi navodi Jovica Aćin — u grčkom jeziku izraz hegemonia (vlast pojedinca ili naroda nad drugim pojedincima ili na-rodima) ima zajedničko porijeklo s izrazom koji znači mi-sliti i promatrati (hegeomai).9 Zajedničko im je uspostav-ljanje hijerarhije, to jest sređivanje po nekom načelu. A to je način na koji čovjek prisvaja svijet. Razumjeti (os-misliti, označiti) uključuje izdvajanje i sređivanje dobi-venih oblika. Od diskretnih kategorijalnih dijelova slaže se mozgovni mozaik. Svakoj se pojavi u toku označavanja traži mjesto (funkcija) u sustavu, i kad se nađe, dobiva se pri'vid razumljivosti i normalnosti. Isto se tako i jedinka osmišljava, nalazeći svoju ulogu u_ zajednici — »svoj iden-titet«. Važnost se pojedinca (za druge, pa onda i za sebe) izvodi iz važnosti njegove funkcije u održavanju sustava, kao što i govorni signali vrijede onoliko, koliko doprinose uobličavanju smisla, igrajući svoje jezične (razlikovne) ulo-ge. Moć je reda za čovjeka u tome što on refleksno izaziva dojam smisla. Klasifikacija proizvodi d suštine i suštini sli-čna trpanja u isti koš, ali joj je prvi dojam uvijek smisle-nost. To je mnoge navelo da već u činu vrstanja vide osnov represije, što se odnosi i na jezik — sustav vrstanja, koji Roland Barthes, na primjer, smatra fašistoidnim, a tekst, budući da nizanjem dijelova sustava po njegovim pravili-ma oprirodnjava taj sustav, smatra u osnovi represivnim.10

Misaoni su sustavi (religijski, mitološki, znanstveni, filo-zofski) ideološki po determinizmu. Red i projektivnost ljud-skog organizma i mišljenja — govora projiciraju se u svijet koji se onda doživljava kao struktura s vrhovnim projektom. Priče o stvaranju svijeta preslikavaju način ljudskog djelo-vanja u božanski stvaralački čin, pa se svemir doživljava kao božanski artefakt. Anamističko poricanje slučaja i neizvjes-nosti, to jest determinizam, ima važnu ulogu u organizara-nju zajednice propisanim vrijednostima, koje pojedinac us-vaja iako oni ostaju izvan njegova dosega, to jest — mo-ralom.11 Prikazujući stvaranje kao borbu s negativnim sila-

8 Đuro Sušnjić, Cvetovi i tla, NIEO Mladost, Beograd, 1082, str. 108.

9 Jovica Aćin, Paukova politika, Prosveta, Beograd, 1978, str. 124.

19 Roland Barthes: »Lekcija«, preveo Cvjetko Milan ja, Re-publika, Zagreb, 41, 1985, br. 1, str. 02.

11 2ak Mono (Jacques Monod), Slučajnost i nužnost, prevela Milena Safarik, Rad, Beograd, 1983, str. 202, 129.

21

ma, sve kozmogonije naglašavaju moralnost rada. Odatle je geslo svakog govora vlasti red, rad, disciplina i jedinstvo. Upokorenii su pojedinci nesretni ako nisu korisni, tj. uklju-čeni u veliki proizvodni stroj (hendikepirani, umirovljenici). Različitost se prikazuje kao kazna (na pr. priča o babilon-skom rasapu jezika).

Ljudske su strukture (organizma i društva) centrističke. Civilizacijski je poredak koncentričan: u središtu su naj-važniji — poslovno uspješni odrasli (uglavnom muškarci), kojima važnost (i moć) proizlazi iz funkcije u reproducira-nju sistema. Svi su ostali manje ili više marginalni: djeca, žene, starci, omladina, potkulturne skupine, »ljudi s dna«. Manje se ljudske skupine nužno okupljaju oko referentne ličnosti — osobe koja se izdvaja na pozadini ostalih kao neka vrsta društvenog (ob)lika (ličnosti), da bi nekim pro-jektom djelovala ujedinjavajuće. Vođe, karizmatske ličnosti, autoriteti nastupaju sa širokim vidicima, barataju globalnim kategorijama (vizionari) i tako za svoju okolinu postaju sre-dište kojem ostali teže. Konačno, i subjekt je usredišten jer sve doživljava procjenjujući vremensko-prostornu udaljenost od ja, sada i ovdje. Taj egocentrizam izbija na vidjelo u go-voru kad se usredištena samo naizgled obraća drugome, a zapravo ga iskorištava da bi potvrdio vlastito fizičko i mo-ralno postojanje.

Sve su ljudske usredištenosti (egocentrizam, etnocentri-zam, antropocentrizam, logocentrizam, ideocentrizam) uklju-čujuće: teže širenju utjecaja (vlasti) i ne trpe u okolini ni-šta što je drugačije. Usisna se moć idejnog sustava obično simbolizira paukom, koji iz središta svoje mreže vreba pli-jen, guta ga i tako omogućuje reprodukciju sebe i svoje mreže. Iluziju otvorenosti inače zatvoren idejni sustav pro-izvodi asimilacijom (gutanjem) drugoga i drugačijeg. Ideo-fagijom se isključuju drugačije koncepcije. Budući da nas-toji. objasniti cijeli svijet, veliki idejni sustav tvrdi da ga potvrđuje baš svaka pa i »prividno« nesravnjiva pojedinost. »Sve ono što je uistinu znanstveno divno se uklapa u slu-žbu riječi Božje.«13 Ovakvih uklapanja nije pošteđena ni znanost: za hipotezu se lako nalaze potvrde; ono što bi mo-glo proturječiti previđa se i nesvjesno. Velika teorija gleda na svijet globalno — odozgo — i u funkciji ideje: primje-ćuje ono što ideju pothranjuje, kao što' definicija iz svijeta izabire ono što je trenutno korisno izabrati. U usredištenom

12 Zvonimir Baotić, Temelji propovjedniitva, Vrelo života, Sarajevo, 1984, str. 16.

22

ljudskom svijetu osjećaj pravednosti ima granice zajedničke s interesima zajednice. Na to je upozorio Aristotel u Reto-rici — političari često ne skreću pažnju narodu da je nepra-vedno podjarmljivati druge narode jednostavno zato što se to trenutno čini korisnim.13 Primjer usredištenog viđenja svijeta, ozakonjen još i jezičnim etiketama, navodi Haya-kawa: izrazi crnac i bjelac imaju nesimetrične ekstenzije — crnci su svi koji imaju imalo crnačkog; bijelci su uvijek samo oni »čisti«.14

Vrijednost je toliko ideologična da se kategorije ideolo-gija, moral i vrijednosni sustav gotovo proistovjećuju. Pro-puštanje stvarnosti kroz misaonu matricu nije samo logički akt, nego uključuje i emocije, a ukupni je rezultat vrijed-nost. Vrijednost je rezultat procjene smjestljivosti — pri-kladnosti kategorijama. Ono što je smjestljivo, to jest što može funkcionirati u sustavu, automatski poprima pozitiv-nu vrijednost; ono je konsonatno, za razliku od nesmjest-ljivog — disonantnog. Snažan utisak zaključnosti koji ima prosudba čini je uvjerljivom i logički i estetski. Zato je naglašeno vrednovanje svijeta ili njegovih dijelova najčeš-će JI najmoćnije sredstvo oblikovanja tuđih svijesti govorom.

V Govoru moć dolazi najviše od poretka, i to u dva smisla: oH uvjerenosti u poredak koji zastupa i od poretka dijelova govora. (Uostalom, raspoređivanje je oduvijek u retorikama smatrano kao jedno od najvažnijih sredstava za postizanje uvjerljivosti.) U ovoj će knjizi u središtu pažnje biti vrsta poretka u govoru koja ne pridonosi razumljivosti, nego je obrednog karaktera. Obred se, kako je to objasnio Edmund Leach, pojavljuje tamo gdje čovjek doživljava granicu preko koje prelazi iz jednoga u nešto drugo.15 Ta granična područ-ja miješaju elemente dvaju svjetova, pa je sam prelaz, zbog opasnosti koje vrebaju, podvrgnut strogim pravilima. To su svete zone, zone tabua — istovremeno i odbojne (zbog straha) i privlačne (zbog uzbudljivih začudnosti). U njima se pojavljuju posrednici između dvaju svjetova — kombi-nirana mitološka bića — čudovišta, vračevi, svećenici i pro-roci pa i političari. U njima se javlja pravilima, tabuima i rit-

13 Aristotel, isto, 24. 14 S. I. Hayakawa, isto, str. 217. 15 Edmund Leach: »Anthropological Aspects of Language: Ani-

mal Categories and Verbal Abuse«, New Directions in the Study of Language, uredio Eric Lenneberg, The M. I. T. Cambridge, 1966, str, 23—63.

Također u Edmund Lič : Kultura i komunikacija, preveo Boris Hlebec, Beograd, 1983, str. 52 i dalje.

23

mičkim formulama zakočen — poseban, obredni, sveti go-vor. Poretkom ovjereni javni govor ima mnoga obilježja obrednog ponašanja. No kao što se besmisleni društveni po-redak održava prividom smislenosti, tako uspijeva i ovje-reni govor takvih društvenih poredaka. Razgrtanjem se po-vršinskog reda — očekivanih ponavljanja i ritmova — u njegovoj osnovi ukazuju besmislice.

Priroda društvenosti

Oprečne tendencije u ljudskoj društvenosti prikazao je Elias Canetti.16 Pojedinac čuva svoj osobni integritet, ali ga je zbog sigurnosti spreman žrtvovati zajednici. Pojedinac tada širi granice vlastita tijela do granica skupine ili mase, a strah od prodora drugog prelazi u hrabrost, jer je osjećaj iz-dvojenosti nadvladan osjećajem jedinstva sa skupinom. Ovu relativnu usredištenost, odnosno stupnjevitost identiteta i odnos identiteta prema drugosti, može se prikazati sljede-ćom shemom:

Prvo lice množine glagola i ličnih zamjenica, kako ga je analizirao Emile Benveniste, nikad' ne znači umnožava-nje istog ja, nego ili agresivno širenje osobnih granica (»ane-ksija neodređenih globalnih drugih lica«), to jest pojačano lice ili plural majestatist ili smjerno povlačenje u zajednicu, gdje se ja rasplinjuje i tako postaje neuhvatljivo i neodgo-vorno.17

Zajednica se drži na okupu ujednačavanjem ponašanja pojedinaca, pla se i ideologija kratko može definirati kao »homogeno reagiranje pojedinaca«.18 Prepoznatljivim će se

16 Elias Canetti, Masa i moć, prevela Jasenka Planine, GZH, Zagreb, 1984, str. 9 i 10.

17 Emil Benvenist (Emile Benveniste), Problemi opite ling-vistike, preveo Sreten Marić, Nolit, Beograd, 1975, str. 268.

18 Karl Manhajm (Manheim), Ideologija i utopija, preveo Branimir Zivojinović, Nolit, Beograd, 1978,, str. 61.

drugi

24

ponašanjima zajednica potvrđivati u pojedincima i istovre-meno će se pojedinac potvrđivati pripadnošću zajednici. U | zajednici se periodično izmjenjuju faze mitologizacije i de-mitologizacije. Na pozadini službene ideologije povremeno se javljaju ograničena odmicanja od tradicije i legalnosti ili, kako ih zove Dick Hebdige — »alternativni izvori samopo-štovanja«®. Novo ponašanje kontrastira dekontekstualiza-cijom — premještanjima, inverzijama, uopće — za tradicio-nalno iskustvo kaotičnim raspoređivanjem postojećih sim-bola. Vrijednosti se izvrću: revolucionari se ponose svojim političkim ta-mnovanjjima; punkeri s užitkom provociraju pristojan svijet. To novo, drugačije u početku je smetnja (buka) u sistemu. Budući da je buka opasnija što je organi-ziranija, sistem će pokušati diskvalificirati novo kao nered i nemoral, dakle neprijateljsko i opasno. Drugačije u usredi-štenom svijetu ima samo dvije mogućnosti: da bude preci-jenjeno kao opasno ili potcijenjeno kao smiješno. No us-pnemo li se na višu razinu apstrakcije, otpore globalnoj struji vidimo uklopljene u tu istu struju, jer njeguju iden-titet. Pokreti su alternativni, ali su alternativni identiteti. Njihove su vrijednosti sa stanovišta pozitivne ideologije ne-gativne, ali to ne znači da nisu vrijednosti. Stil im je bučan, ali je stil. Protiv tradicionalnog poretka bore se uspostav-ljanjem otoka još veće uređenosti, a time i veće potčinje-nosti pojedinaca zajedničkom projektu. Budući da mu tre-ba praktična sila, pokret otpora poretku posvećuje ideju u ideal, uspostavlja nove obrede i pravila ponašanja (unifor-me, uniformirani — žargonski govor, sastanci, svečanosti, dodjele priznanja). Novi se obredi njeguju s povišenim ža-rom. Uvjerljivost iluzije revolucionarnog napretka postiže se upravo kontrastom afektivnosti (gorljivost novog sljed-beništva) prema otupjelosti automatizama starih obreda. Sti-lovi se ponašanja kontrastiraju tako što novo ponašanje ot-voreno ukazuje na tehniku (postupke). Vidljiva konstrukcija ili »opterećeni izbori« (Hebdige)20 moćno se izdvajaju na po-zadini tradicije, koja se, maskirajući svoje tehnike običnoš-ću, pokušava pretvoriti u prirodu. No kad ideja vodilja po-stane svetinja, cilj postane opravdanje i onim sredstvima koja s njim ne mogu biti u skladu. Sadašnjost se žrtvuje u ime bolje budućnosti, a odgovornost za pojedinačne činove prenosi se na ideologiju. Osobne granice postaju nejasne,

19 Dik Hebdidž (Dick Hebdige), Potkultura: značenje stila, preveo David Albahari, Rad. Beograd, 1980, str. 80.

20 Dik Hebdidž, isto, str. 101.

25

ličnosti se raspršuju u masi. Govorenje podršku traži u je- ] ziku i jezikom se opravdava.

U okolnostima povoljnim za ideologiju i razlikovanje ' služi jačanju identifikacije. Tek što se vlastitost izdvojila u lik (ličnost), tjeskoba je tjera na prevladavanje te razlike nizom društvenih poistovjećivanja. Može se reći da subjekt inzistira na nekoj razlici samo ako se prethodno osigurao kakvim identitetom. Inzistiranje na nacionalnim razlikama, na primjer, snažno je poduprto doživljajem identiteta sa svojima.

Školovanje: oblikovanje ideološkog subjekta

Pojedinac pada u društvene okolnosti kao sjeme u zem-lju i u tome se može naći motiv imenu subjekt — onaj koji je pod-metnut. Razvoj se pojedinca mjeri uklapanjem u o-kolinu. Zato roditelji žure da što prije počnu sa školovanjem potomka — riječi mu utiskuju neumornim ponavljanjem (riječ se najčešće izgovara dvaput), neprestano mu usmjera-vaju pažnju na predmete koje oni žele da dijete primijeti i autoritativnim ostenzivnim definicijama (To j e . , . ) uokvi-ruju mu viđenje, veseljem dočekuju svaki točno ponovljeni gest i tako pothranjuju oponašanje. Dijete s bezgraničnim povjerenjem prima upute odraslih u tajne imenovanja. Tako se misaoni i društveni život pojedinca začinje uzgajanjem vjerovanja i imitacije.

Dijete se rađa u sustave znakova, a društvo ga obavezuje da ih uči. S gramatikom jezika uči se i gramatika viđenja svijeta jer se uz svaki prijenos obavijesti uspostavljaju i društveni odnosi. Posredstvom jezika zatečeni se običaji na-meću jedinki i ustaljuju se u načine njezina predstavljanja. Subjekt se oblikuje u ideološki subjekt tako da ga se smjesti u simbolički poredak. Društvo u službu prima novog go-vornika.21

Uz sve druge pretpostavke, na ideologizacij« svijesti povoljno utječu školske institucije u kojima se ne radi na razvijanju mišljenja, nego na prikladnoj upotrebi govornih obrazaca (»laka« pedagogija). Laka pedagogija ne uči me-todama mišljenja-govorenja (kako), nego opskrbljuje inven-

21 Feručo Rosi-Landi (Ferucio Rossi-Landi), Jezik kao rad i kao tržište, preveli Srđan Musić i Gordana Terić, Rad, Beo-grad, 1981, str. 124.

26

tarom gotovih obrazaca — uči što je prikladno mis-liti-reći u kojoj situaciji. Njezin je domet da uvježbava prepozna-vanje i upotrebu površnih znakova upućenosti i pameti. Uče se definicije koje malo govore o "definiranim« stvari-ma, a više o tome u kojim ih komunikacijskim situacijama treba izgovoriti. Takve se definicije, kaže Hayakawa, pre-tvaraju u tvrdnje o jezičnoj upotrebi.22 Škola s lakom pe-dagogijom uči dakle govorenju pozitivnog znanja, a ne su-sretanju sa svijetom. Zato se u školi najviše vremena pro-vede u slušanju. Ne razvija se, međutim, umijeće slušanja, nego se njeguje poslušnost. Tako oblikovani ideološki sub-jekt, ili po Michaelu Pecheauxu — oblik-subjekt — u go-vornim se situacijam postojano predstavlja očekivanim go-vornim obrascima, i time učvršćuje svoje mjesto u ideolo-škom sustavu i cijeli sustav. Istim se obrascima kojima se subjekt identificira služi ideologija da ga pozove u kojoj od predviđenih uloga.®

Ideološki obrat

To što je suvremene oblike svijesti doživio poremećenima (»glavačke«), dokaz je da se kritičar mogao odmaknuti od njih. U Marxovom slučaju to je bio odmak u projekat cje-lovitog čovjeka. Ideologizirana zajednica, međutim, svoj »obrnuti položaj« doživljava prirodnim.

U osnovi svih posebnih obrata neke ideologizirane • za-jednice jest poremećenost (s obzirom na stanje kakvo se za-mišlja da bi trebalo biti) odnosa procesa i sustava. Iz proce-sa izvedena načela (sustav) prekidaju dvosmjernu vezu s procesima, ostavljajući mogućnost upravljanja njima. Su-stav postaje krut i iracionalan, a njime vođeni procesi svode se na manifestaciju sustavnosti. Opće postaje vrednije od pojedinačnog; bitak se postavlja nad egzistenciju. Pripad-nost klasi postaje dovoljno mjerilo; zakonodavstvo se teme-lji više na projektu nego na poznavanju stvarnih procesa. Pretjerana vlast ideološko-jezičnih nepokretnih struktura nad procesima mišljenja-govora ukida procesnu moć preo-bličavanja, te ga svodi na nizanje ustaljenih oblika. Kako ideologija posreduje u artikulaciji potreba u konkretne že-

22 S. I. Hayakawa, isto, str. 181. 23 Michael P#cheaux: »Govor i ideologija«, Marksizam u svetu

6, 1970, br. 1, str. 218—248.

27

lje, tako određuje i subjektovo izgovaranje — nameće mu »aktualne« teme i oblikuje mu govor također »aktualnim« (ovjerenim) jezikom. S jedne strane ideološka propaganda, a s druge prirodna ljudska sklonost da predstavljeno (opi-sano) shvati kao uzorno (propisano), ujednačavaju pojedi-načne egzistencije prema preporučenim tipovima. U ideolo-giziranoj je zajednici upokorenje govora jezikom samo dio općeg upokoravanja života (procesa) načinom (sustavom, metodom, tehnologijom). Život upravljan strukturom pos-taje »življen odnos«.24

Prastari uvid sličnosti između razumijevanja i hvatanja (plijena), pri čemu se predmet misli doživljava kao ulovlje-no ili ulovljivo a razum kao sredstvo lova, još se čuva u ob-licima naziva za poimanje svijeta (shvaćanje, begreifen, comprehendere .. .).-5 Hermeneutičko bacanje mreže u svijet može završiti oslobađanjem od zadanih okvira, ali i upa-danjem u krug tumačenja, kakav je opisao Jean Starobinski. Ideologizirani se um zatvara u krug u kojem je govor, za-pravo ono jczićno-ideoložko u njemu, i ishodište i kraj tu-mačenja, a predmet tumačenja tek sredstvo i izgovor za po-tvrđivanje postavljene strukture. Svijet tada više nije za-gonetka, nego dobiva ulogu u sustavu — da ga opravda.20

Ovo tautološko okretanje uvijek istog govora popratna je pojava nasilja posvećene ideje ili zakona nad životom, stu-pica koju čovjek priprema svijetu, ali se u njoj i sam nađe.

24 Dik Hebdidž, isto, str. 22. 25 Anto Knežević: »Filozofijsko i nefilozofijsko nazivlje«, Fi-

lozofska istraživanja, Zagreb, 7, 1987, sv. 2, str. 562—563, 36 Zan Starobinski (Jean Starobinski): »Od tumača do pred-

meta«, prevela Nada Petrović, Delo, 19, br. 4—5, str. 689—690.

28

Jezik u govora

Prirodnost govora

Govor je oblik otvor an višestruko — suoblikuje govor-nikovu svijest, retoričkom strategijom oblikuje tuđe svijesti i s drugim djelatnostima preoblikuje svijet. Velika uloga govora u ljudskoj društvenosti jest neporeciva — čak i kad ne dovodi do sporazumijevanja, nego poput životinjskih krikova i mirisa označava pripadnost. Aristotelova misao u Retorici da nejasan govor ne postiže cilja, točna je samo pod uvjetom da znamo da je govornik želio biti jasan ali mu to nije uspjelo.27 Uopćen govor proroka i onih koji se pretvaraju da imaju što reći,28 zatim nepotrebne količine govora, njegova neprikladnost situaciji, prešućivanja, zavo-đenja na krivi trag, laži — sve to ukazuje da govorenju naj-češće i nije glavna svrha komunikacija — u užem smislu: sporazumijevanje ravnopravnih sudionika. Činjenica da je razgovorno sporazumijevanje (dijalog) krhko, to jest da je prvo u redosljedu propadanja u govoru (ne samo u raznim bolesnim stanjima nego i u javnom govorenju), pokazuje da je komunikacijska svrha govora izvedena iz prirodnih nje-govih motiva — kretanja i izražavanja.

Prirodnost je govora u njegovoj tjelesnosti, jer govor je svojstvo biološkog stupnja razvoja organizma. Govor se izražava i prima tijelom, pa su i njegove mogućnosti i og-raničenja dani tijelom. Odatle i jezična priroda govora. U osnovi je svakog izraza, pa tako i govornog — pokret, što onemogućuje oštro dijeljenje verbalnog i neverbalnog, a posebno vokalnog verbalnog od vokalnog neverbalnog izraza.

27 Aristotel, isto, str. 205. 38 »Budući da postoji manje izgleda da se pogreši kad se

govori uopšteno, proroci se o delu izražavaju uopšteno.« Aris-totel, isto, str. 219.

29

Ideološki je shematizam utemeljen u poimanju, pa prema tome i u jezičnoj prirodi govora. U percepciji se govora vidi da tumačenje primljenog ne ovisi samo o fizičkim obiljež-jima stimulusa nego i o filteru iskustva, kroz koji taj^sti-mulus mora proći da bi bio primljen. Već se na najnižim perceptivnim razinama uspostavlja rešetka, čijom propus-nošću upravlja sustav. Glasovi se govora slušaju funkcional-no — kao klase, a ne kao uvijek posebni zvukovi, što obje-ktivno jesu. Čuje se ono što se uklapa u sustav; sličnosti i razlike uočavaju se na ustaljenim mjestima. Tu već naila-zimo na smještenost, koju će ideologizirani um njegovati i na najvišim razinama i koju bismo mogli zvati jezikovanjem svijeta. Jezik nam daje imena da razlikujemo predmete, ali to uključuje da neimenovani dio stvarnosti ostaje tabu. Je-zik priječi spoznavanje onih dijelova stvarnog kontinuuma koji razdvajaju izdvojene (imenovane) dijelove. Jednostavna shema Edmunda Leaeha to pokazuje ovako:

Jezični duh dijeli stvarnost na imenovano i neimenova-no, prepoznatljivo i skriveno. Bijele pjege neimena, mjesta spoznajnog tabua ne primjećuju se međutim kao praznine, jer jezikovanje svijeta stvara privid kontinuiranosti, to jest vjernosti svijetu.® Nije zato čudno da se i funkcionalno slušanje glasova govora (usus ta vijena slušanje) i vlast isku-stvenih obrazaca (ideologije-jezika) u tumačenju svijeta us-poređuju s percepcijskim nedostacima. Tako za prvo imamo naziv »fonološka gluhoća«, a za potonje, u skladu s uobi-čajenom vizualnom metaforikom spoznaje, »metafizičko (ideološko) sljepilo«.

S tjelesnošću je izravno vezano obilježje govora koje je posebno važno u ideološkom govoru — vezivnost ili uklju-čivost. Izdvojenost (oblikovnost ili tjelesnost) preduvjet je uključivanja, a uključivanje je označavanje. Vezivna se moć govora temelji na njegovoj tjelesnosti i prostornosti. Ogla-šavanje je okupljalište jer ispunjava, a time i aktualizira ili »predočuje« prostor i izravno dotiče tijela u tom prostoru, pozivajući tako ona koja su osjetljiva na ozvučen pokret i

29 Edmund Leach, isto, str. 34—35.

imena (predmeti)

jieimena (nepredmeti)

30

potresanje. Govornik se drugima obraća tako što se najpri-je svojim tijelom obrati drugim tijelima — izazivajući re-flekse (nevoljnu pažnju), poziva voljnu pažnju. Sve što u govoru vezuje artikulirano izgovorom, a što se obično zove prozodijom i, još općenitije, neverbalnim sredstvima izraza, nije samo prvo što se u govoru oblikuje nego i prvo što drugi primi (izgled tijela, položaj tijela u prostoru, razmak, brzina i intenzitet pokretanja, kvaliteta glasa, govorni ritam, kretanje govorne melodije, rečenični naglasci i dr.).

Govorna melodija i ritam ne vezuju samo govorne od-sječke nego i tijela sugovornika. Govor i ne može a da već bićem ne uključuje drugoga u zajednicu s govornikom, pa i onda kad se ne radi o obraćanju drugome, nego o izražava-nju naglas, kojem drugi slučajno prisustvuje. To je prva i osnovna znakovnost (uključivost) govora. Vezivnost je go-vora davno uočena, na što upućuje etimologija naziva zbor u značenju govor i sabor, što, kako navodi Danilo Pejović, odgovara grčkom logos. Jezik, kaže dalje Pejović, pruža mo-gućnost da se govoreći ljudi sabiru i ondje sabrano zbore jer svaki je zbor u biti s^ajbor.30 Da je govor vezivo vidi se već u tome što je prirodno da uz prijateljstvo i simpatije bude veća količina govora, a neprijateljstvo i antipatiju da prate smanjivanje govora, šutnja ili kratki, odsječni (od-bojni) izrazi. No širenje govora u fizičkom vremenu samo je jedna od retoričkih strategija. Vezivnost se govora postiže kombiniranjem dviju donekle oprečnih tehnika — sintag-matskog uključivanja (in preasentia), to jest neprestanog do-davanja novog govora u nizu i paradigmatskog širenja (in absentia), gdje se, suprotno prethodnom, ne gomilaju oz-načitelji u sintagmi, nego se u jednom izrazu uključi mnogo označenih.

Okupljačku snagu tjelesnog i prostornog u govoru, tu njegovu prvu i osnovnu znakovnost, posebno iskorištavaju oni koji nastoje na znakovitosti ili izgledu znakovitosti. Oni se_obraćaju glavnim obilježjima te prve govorne znakovnos-ti — ritmu i količini govora. To je očigledno u spektakular-nim nastupima karizmatskih ličnosti. U takvim je situacija-ma osnovna tema zajedništvo, ali mnogo važnije od toga što se o zajedništvu govori jest sama okupljenoet kao osnovna znakovnost — uključenost. U tom smislu Slavoj Zižek na-vodi Hitlerove spektakularne govore kao primjer perfor-

39 Danilo Pejović, Hermeneutika, znanost i praktična filo-zofija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1982, str. 37.

31

mativa, to jest, govora-spektakla kao prakticiranja zajed-ništva.31

Mistificiranje govorom

Procjena govornog čina kao mistificiranog ili mistifika-torskog tiče se njegovih retoričkih (ne)kvaliteta, odnosno svega što smatramo pragmatičkim aspektom govora. Govo-rggt se mistificira kad se ne udovoljava retoričkim uvjetima — kad jiTgovor neistinit, nejasan, nepotrebno opširan, ire-levantan ili suvišan te. konačno (i uključivo) — neprikla-ra kao mistificiranog temelji se na ideji da je glavna uloga govora, a u javnom nastupu i obavezna, da služi sporazumi-jevanju jer to očekuje primalac. Dok za govornika takav govor ima svoju upotrebnu vrijednost, za primaoca je neu-potrebljiv. Kad je govorno mistificiranje pripremljeno s na-mjerom da se tako ostvari sasvim određeni cilj, više mu odgovara naziv mistifikatorski2, Kad govorni oblici nisu svjesno izabrani ni s lasnoiPnamjerorn, nego prevladava govorni automatizam, više odgovara kvalifikacija mistifici-ran. Zajedničko im je da odrnažu snalaženje u svijetu. De-magog zavodi i ne može mu' se'"uvijek" nijekati govornička umješnost; mistificirani govornik je s retoričkog aspekta diletant jer je i sam zaveden jezikom. Jezik mu nameće ob-like i zastire svijet, ali mu također daje osjećaj ispravnosti. Govorna se mistifikaeija može otkrivati s pomoću ovih mje-rila: s obzirom na predmet — primjenjivost na stvarnost (neprimjenjiv iM neistinit); s obzirom na govornika — isti-nito izražavanje govornikovog stava (neiskren); s obzirom na primaoca — primljivost (nejasan); s obzirom na odnose sugovornika — poklapanje interesa (interesi se ne pokla-

31 Slavoj Zižek: » . . . Automat koji za sobom povlači duh, a da ovaj na to ni ne misli«, Delo, 28, 1982, br. 8—9, str. 147.

32 Navedena obilježja mistificiranog govora zapravo su re-dom neispunjeni retorički uvjeti za postizanje razgovorne su-radnje, koje je Henry Paul Grice nazvao pravilima: kvalitete (istinitosti i razložnosti), kvantitete (jezgrovitosti i kratkoće), relacije (prikladnosti i primjerenosti) i modalnosti (jasnoće i nedvosmislenosti). Henry Paul Grice, Logika i razgovor, prevela Dunja Jutronić Tihomirović, u knjizi: Nenad Miščeević i Mat-jaž Potrč: Kontekst i značenje, ICR, Rijeka, 1987, str. 55—67. Vidi također u Nenad Miščević, Filozofija jezika, Naprijed, Za-greb, 1981, str. 53.

32

paju iako se govori suprotno); s obzirom na odnos čovjeka i znaka ili način upotrebe znakova (smislovi se ne proizvo-de, nego evociraju). Mistifikatorski govor, dakle, pod mas-kom jasnoće oponaša istinitost i iskrenost te prešućuje pra-ve govornikove namjere. Ne može se reći na prvi pogled __ da taj govor isključuje, jer stvarno teži da drugoga uključi, ali asimilacijom, to jest negiranjem njegove dragosti. No ipak isključuje druge iz odlučivanja o stvarima o kojima bi trebala odlučivati cijela zajednica. Mistificirani-govor nije nužno neiskren ni namjerno lažan, budući da je sam go-vornik ovladan govornim oblikom te vjeruje u ispravnost onoga što govori. I on, međutim, mistificira jer reproducira ' i učvršćuje obrasce i tako zastire svijet i izbjegava istinski, susret s drugima.

Jedno od najvažnijih mjerila za prepoznavanje mistifi-kacije u govoru jest da li svijet potvrđuje dotični govorni čin. Govor otkriva, ali i skriva. Pretvaranje nije čovjekova privilegija — životinje se ponašaju kao da su mrtve, dio okoline ili neka druga životinja, a načinom bježanja mogu progonitelju zametnuti svoj trag. No tek s kompleksom miš-Ijenje-ideologije-jezik-govor dolazi i planirano pretvaranje ili ilaž. Laž i mašta imaju jednu osnovu — mogućnost da se odvojeno misđi ono što je u prirodi skupa, a povezanim da se misli ono što je u prirodi odvojeno. Označavanje je svi-jeta uvijek i lažiranje. Moguće su nelogične kombinacije govornih oblika. Moguće je pozivanje na ono što nije bilo ili što ne može biti. Mišljenje-govor omogućuje ujedinjava-nje znaka i referenta, ali i svijest o njihovoj odvojenosti, pa dakle i referiranje na nepostojeće.

Govoru je mistificiranost bliska: do njezine se suprotno-sti dolazi s naporom. Već zbog nužde oblikovanja, to jest jezičnosti govora, nemoguće je poruku, ako je racionalna, artikulirati tako da bude univerzalno primljiva, Govor je zbog jezičnosti nužno selektivan s obzirom' na primaoce. O-sim toga-, priroda je ljudske društvenosti takva da govorniku najčešće i nije stalo da iskreno izražava svoju osobnost ili svoje trenutno stanje, nego govorom pravi poželjnu sliku svoje osobnosti.

Od iskustva osamostaljeni ideološki i jezični sustavi po-državaju oblike mišljenja koje Francis Bacon još zove ut-varama mišljenja ili obmanjujućim predodžbama — idole plemena, pećine, trga i teatra.33 Jezik i ideologija struktu-

33 Francis Bacon, Novi organon, preveo Viktor Sonnenfeld, Naprijed, Zagreb, 1986, str. 45—48.

33

riraju mapu stvarnosti koja se od stvarnosti može razliko-vati kao što se i loša geografska karta razlikuje od zemlji-šta koje prikazuje. Ideologizirano jest mistificirano jest lažno. Vrlo apstraktno gledano sustav ideja i ne može a da ne bude lažan — jer je sustav (dakle relativno zatvoren) i jer je nu-žno parcijalan (stranački ili klasni interesi). Istinitim se proglašava samo jedno od mogućih tumačenja. S nešto pra-ktičnijeg, manje apstraktnog aspekta, neke se ideologije ipak smatraju istinitima, a to su one koje trenutno zahtije-vaju pravednije društvene odnose. No više ili manje lažan, svaki idejni sustav bučno obznanjuje svoje istine i progla-šava tuđe zablude (»laži i klevete«). Istina i laž su izrazito ideološke kategorije. Prava je svrha svakog govora koji za-stupa interese zajednice da označi nešto istinitim (dobrim) i lažnim (zlim), te da kontrolirano otkriva i prikriva.

Svi su donosioci velikih objava ili istina o svijetu i nje-govoj budućnosti bili i veliki oratori (proroci, učitelji, vođe i uopće — ideolozi). I obrnuto — veliki govornik ne može ne biti primljen kao učitelj. Uvjereni je govornik onaj koji ima istinu i kojemu su kao baklji uprti pogledi iz mraka. (Govorom zasnovan odnos pastir-stado uobičajen je u reli-giji, sportu, politici i estradi, ali ga ima i u umjetnosti i zna-nosti u obliku autoritet-sljedbenici.) Više od istinitosti, me-đutim, govorniku je češće važno da ostavi dojam istinitosti. Za postizanje tog efekta koriste se sredstva koja pojačavaju uključivost (značivost) govora. Jedna vrsta sredstava govor čini vjerojatnim. Najvjerojatnije izgleda ono što se pojav-ljuje u obliku koji je privilegiran u percepciji — u »preg-nantnom« ili »dobrom obliku«, kako ga obično zovu u psi-hologiji oblika. Oblici koji lako prolaze istinitiji su od dru-gih. To su najčešće cjeline izdvojene iz okoline i sazdane od dva ili tri elementa. Kako je opitima otkriveno, to su najčešći oblici organizacije u spontanom percipiranju inače neorganiziranog stimulusa.34 Dovršenost je uvjerljiva (isti-nita) jer je upadljiva (dopadljiva), a postiže se, kako kaže Aristotel, ritmom. (Još je lukavije samo naznačiti cjelinu i prepustiti primaocu da je dovrši sam. Prijatno je završiti nezavršeno, kaže Aristotel, jer time postaje naše djelo.)35

Hitam u pjesmi (i glazbenom djelu) kao da služi tome da ga se pri kraju poremeti i tako naglašeno označi završnost. Ono što je za glazbeno djelo izraziti finale ili koda, u re-

m Paul Fraisse, Les Sructures Rythmiques, Publication uni-versitaires de Louvain, 1956, str. 33, 53.

35 Aristotel, isto, str. 73, 226.

34

ligijskoj je besjedi završna, riječ — amen ili aum, a u osta-lim retoričkim žanrovima takozvana efektna rečenica. Taj gest izlaska obično je najznačajnija poruka govora. Osim poruke teksta on nosi vrlo važan sadržaj završnosti: naz-naku oštre granice prema okolini, sigurnost, uvjerenje, au-toritet. U političkom se govoru u toj funkciji nalaze super-lativi i hiperbolični izrazi, izrazi sveobuhvatnosti (sve, ništa,, svi, nitko, uvijek, nikada) te izrazi razgraničenja (samo,, jedino). •

Jedan od najmoćnijih postupaka oistinjavanja govora je raspoređivanje dijelova govora. Red u govoru, kao i red uopće, snažno sugerira smislenost, prirodnost, pa prema tome i istinitost. Odatle velika retorička vrijednost raspoređi-vanja u govoru (dispositio), eufonije i euritmije, metafore i drugih govornih figura te geometrijske inscenacije reto-ričkog čina na svečanostima. Uho i duša, kaže Branislav Nu-šić, radije primaju harmoničan govor.36 Prvi je, međutim, korak u postizanju uključivosti govora taj da ga se oblikuje prihvatljivim jezikom. Jezik je iskaza prva njegova suvis-lost ili ispravnost, koja prethodi procjeni njegove logičke ispravnosti i utječe na nju. Da se prvi prijem govora do-gađa na razini njegove jezične uređenosti (gramatičnosti i govomosti) i relativno neovisno od njegove propozicionalne vrijednosti, pokazali su ogledi prihvatljivosti gramatikalnih f negramatikalnih iskaza kojima je tekst smislen ili besmi-slen. Besmislen a gramatikalan iskaz bolje se- prima nego gramatički nesređen iskaz iz kojeg je moguće izvući nešto, što je primjenjivo na stvarnost.37

Dojam se istinitosti postiže još i omogućivanjem prepoz-navanja. Posebnim izabiranjem i raspoređivanjem izraza pri-maoca se upućuje na prepoznavanje predmeta govora u ma-terijalnosti govornog znaka (onomatopoetičnost) ili na pris-jećanje dijelova govora (ili cijelih iskaza) koji su se pojavili ranije (anaforičnost). Istina se tada doznačuje odnosima nu-žnosti. Iako se od Platonovog Kratila naovamo strogo su-protstavljaju prirodnost i konvencija u govoru (physei-thesei),. obje su u stanju proizvesti dojam nužnosti izrečenih odnosa,, pa prema tome i prirodnosti. To je zato što im je ponav-

38 »Govor se kroz uho utiskuje u đuSu, a uho će uvijek ra-dije primiti priijatan, harmoničan govor, koji se kao govorna, muzika izražava.« Branislav Đ. Nušić, Retorika, Geea Kon A. D., Beograd, 1934, str. 83.

37 Noam Comski (Noam Chomsky), Gramatika i um, preveli Ranko Bugarski i Gordana B. Todorović, Nolit, Beograd, str, 88—90.

SS.

ljanje zajednička osnova. I prirodan i konvencionalan govor-ni znak oponašaju — prvi prirodu a drugi oprirođenu društ-venost. Cini se, dakle, da je odgovor na pitanje Gerarda Ge-nettea — Može li se zamisliti nužni odnos koji ne bi bio i odnos analogije? — negativan.38 Raznim se postupcima su-gerira nužna veza između govora i stvarnosti — sličnošću govornog zvuka i pokreta s predmetom govora, oprirođeno-šću odnosa među dijelovima govora te sličnošću govora s ra-nijim govorima. Refleksno doživljavanje homoloških odnosa između označitelja i označenog kao točnog ili pravog imena predmeta poistovjećuje izražajnost s istinitošću. Odnosi su-kladnosti, koji nastaju podražavanjem, ne proizvode samo dojam točnosti, odnosno poznavanja imenovanog predmeta, nego i ljepote i udivljenja.39 Zato prirodan govorni znak — znak s obilježjima slike ili dijagrama — lako poprimi uv-jerljivost argumenata. Posebno pjesništvu, ali i primijenjenoj umjetnosti riječi — propagandi, svojstveno je umjetno op-rirodnavanje odnosa dijelova govora unutrašnjim motivira-njem. To su postupci posebnog raspoređivanja: gramatički ili sintaktički paralelizmi, glasovna podudaranja (alterpcijte, asonacije, rime), refreni i dr. Veze među dijelovima jedne cjeline izgledaju opravdane (nužne i istinite) kad se cjelina učini koherentnijom.

I Kao što ime koje zvukom oponaša imenovano djeluje točnije nego neko drugo, tako i govorni način može imati manje ili više istinit zvuk. Drugačije rečeno, status se istine može zahtijevati i načinom govorenja. Tako govorni mime-tizam djeluje i na relaciji govor — govor, a ne samo na relaciji govor — stvarnost. Ovaj se efekt zasniva na mo-gućnosti da se oblik osamostali nakon što ga se izdvoji iz izvornog konteksta, pa ga se upotrebljava kao pokazatelja bivših njegovih sadržaja. Tako odvojeni, način i sadržaj govora tada zamjenjuju svoja mjesta po važnosti, pa se autentičnost (istinitost, vjernost) načina nudi s neautentič-nošću, lažnošću ili beznačajnošću sadržaja. Tekst ostaje za-ma# jen jasnim naznakama načina (stila). Nije slučajno da javno govorenje, posebno političko, zaposjeda oblike um-jetničkog, znanstvenog i religijskog govora. Ova se tri in-ventara govornih oblika koriste da bi se s pomoću oblika kojima se iskazjuju istine ovjerila vlastita objava istine. Tu nema ničeg neobičnog jer je u samom procesu spoznavanja

38 Cerard Genette, Mimologije, prevela Nada Vajs, GZH, Za-greb, 1885, str. 111.

39 Aristotel, isto, str. 47, 72.

36

i strukturi znanja te umjetničkog stvaranja iskušenje ideo-logije. Sređivanje, usredištavanje i zaokruživanje podjed-nako se smatraju istinonosnim u znanosti, umjetnosti re-ligiji i uopće u bilo kojem sustavu ideja. Kad se govor ukrašava znakovima znanstvenog, umjetničkog ili obred-nog, govornik prieiVa duboku zajjedriičku osnovu doživ-ljaja lijepog, dobrog i točnog. Odnosima suglasnosti u go-voru sugerira se nužnost i premašuju se logičke, etičke i estetičke kategorije. Tako se na primjer znanstvena teorija doživljava uvjerljivom i lijepom ako su joj odnosi dovoljno jednostavni, što ju čini i lako primjenjivom. Uvjerljivija je ona teorija koja izdvojeno podjednako uzima u obzir i ima simetrične dvojčane podjele, ostvarujući dijalektički balans pristupačan i prijatan umu.

I konačno, još jedan vid repetitivne iluzije istine, govor se ne ovjerava samo provjerenim oblicima tuđih govora nego i tako da se sam dije!i i umnožava. To uključuje pro-dužavanje jedne besjede ponavljanjem istog sadržaja iz-rečenog na drugi način (pleonazam i tautologija), ponav-ljanje u različitim govorima istog govornika, te odjekivanje ideja i načina jednog govora (protogovora) u mnoštvu go-vora (metagovora) drugih govornika.

Osim uobličenošću (čvrstinom ili zatvorenošću strukture) ili sređenošću, uvjerljivost se nastoji postići i količinom. Velika je masa uvjerljivija od male jer je prirodan znak sveobuhvatnosti: više stimulusa obuzima više primaočeva tijela — uključuje više živčanih vezit, a percipiranje traje duže. U govoru se to ne odnesi samo na dužinu trajanja govora nego i na glasnoću, snagu govora i afekt, volumi-noznost glasa, veliku gestu i grandioznu insenaciju. Cjelo-vitost, koju izrazito kratki oblici (izreke ili aforizmi) po-stižu uravnoteženošću (obično antitetičan i simetričan oblik), veliki oblici nastoje postići gomilanjem sadržaja i ponav-ljanjima (temeljne vjerske knjige, motivi, mitovi, epovi, veliki romani, govori vođa).

Druga je vrsta postupaka kojima se ovjerava (oistinjuje) govor suprotna od postupaka vjerojatnog uobličavanja. Za-sniva se na značenjskoj uključivosti i činjenici da je ljud-ska istina vrijednosna, to jest povezana s emocijama, koje se inače nastoji isključiti da bi se dobila takozvana objek-tivnost. Sastoji se u tome da se u govor unosi manje vje-rojatno, to jest manje očekivano ili strano (nepoznato), pla-nirajući da će značenjska neizvjesnost izazvati dojam mi-stičnosti ili nagovještaja važnog otkrića. Za razliku od vjerojatnog uobličavanja, koje uključuje, ali i otupljuje ut-ješnim ponavljanjem poznatog i održavanjem navika, uno-

37

-šenje neobičnosti treba uključiti izazivajući divljenje. Za sredstva oneobičavanja Aristotel kaže: »Stoga jeziku valja dati izgled nečega neobičnog jer su ljudi skloni da se dive onome što je udaljeno, a sve što izaziva divljenje je ugo-dno.-«40 Aristotel zato preporuča mjestimičnu upotrebu neo-bičnih izraza ili »glosema« — tuđica i metafora — kao načina koji će govor oživjeti za primaoca. Ovakvim je go-vornim začinima svojstvena veća uključivost značenja: tre-ba shvatiti više nego što je rečeno. Po namjeri zadivljujuća, ova mjesta u govoru postaju i sveta kad se svedu na ne-određeni smisao onostranosti. Takve su govorne formule bez referenta u stvarnosti mistični iskazi koji privlače (u-ključuju) jer navješćuju još skrivene velike i neočekivane spoznaje. Nema ih samo u religijskom govoru nego i u javnom govorenju, posebno onom koji naglašava vrijed-nosti. Edward Sapir je u tom smislu govorio o etiketama (label), kod kojih se slažemo jedino oko njihove vrijednosti, dok im je referenci jalni opseg nesiguran ili čak uključuje suprotnosti. Budući da se ne slažemo oko vrijednosti stvari, a slažemo se oko vrijednosti etiketa, iste se etikete dodje-ljuju stvarima koje razni ljudi doživljavaju vrlo različito. Svi će se na primjer složiti oko vrijednosti etiketa zločin, umjetnost i kultura, ali ne i s pripisivanjem ovih etiketa raznim predmetima ili pojavama. Zato ih Sapir zove praz-nim prijestoljima na koje ustoličujemo svoje omiljene pre-tendente. Etikete su neprijatelj ice čovječanstva jer sve što kažu o imenovanom jest da je zja govornika dobro ili loše iako pretendiraju da budu objektivni pojmovi.41 Tako je moguće da etiketa istovremeno kaže i manje od onoga što izgleda da kaže (na referenci jalnom planu) i više nego što izgleda da kaže (na vrijednosnom planu). Govor s etike-tama pretvara znakove kao i glumački, ali u suprotnom smjeru. Glumci simboliziraju simptome, ideoilozi ili pre-nosioci ideološkog govora simptomatiziraju simbole.

Izrazi s neodređenim značenjskim poljem vrlo su uklju-či vi ako su iskustva pošiljaoca i primaoca bliska, ali su inače isključivi. Čitajući Aristotelovu Retoriku može se naići na pridjev-usporedbu misijski plijen, koja ostaje sasvim nejasna dok se u bilješci ne pročita pripovijest o misijskom kralju Telefu, koji je otputovao iz zemlje ostavivši je bez

40 Aristotel, isto, str. 205. 41 Edward Sapir: »Culture, Genuine and Spurious«, Selected

Writings in Language, Culture, Personality, edited by David G. Mandelbaum, Berkly and Los Angeles, 1951, str. 308.

38

zaštite, pa je postala lak plijen pljačkašima.42 Ne može se predbaciti Aristotelu da je imao namjeru da mistificira, iako je vjerojatno i to da mnogi njegovi suvremenici nisu znali za dotičnu priču (osim ako misijski nije bio tada uobi-čajeni simbolizirajući pridjev). Često se u javnom govorenju govornik obraća primaočevom specijalističkom znanju ili barem nadprosječnom općem obrazovanju, isključujući time većinu. To se odnosi i na simboliziraj uče pridjeve tipa mi-sijski. U primjeru koji slijedi, međutim, niz vrijednosnih natuknica ovog oblika više su tu da označe govornika kao znalca i njegovu nadahnutost, nego da pozovu na ono na što se čini da pozivaju:

»Izložba tihe sabranosti, čak i u minijaturnom križnom putu, kao da priziva panofsku misao o vizuelnoj i emocio-nalnoj sintezi poganske prošlosti i kršćanske sadašnjosti, ali i šimatovski rečeno, onom nenadoknadivom ljudskom tragu u prostorima u kojima i bjelina nosi svoju vrijednost i u kojem praznine nastavaju sartreovski bogovi. (...) Dame s moćnim poprsjima Penelope su i fellinijevske kurtizane. Ma-rul u hladu kripte splitske katedrale izvađen na svjetlosti, Marul je koji piše pismo Hadrijanu, a koji bi u kunderinskom vremenu mogao pisati i nekom drugom vladaru.-« (Isticanja su moja.) '

Drastična isključivanja, to jest sužavanje kruga prima-laca čak su svojstvena nekim govornim djelatnostima, kao što je ponekad umjetnički govor ili tajni govor izdvojenih društvenih skupina. To pokazuje da određivanje nekog go-vora kao mistificiranog (u smislu — isključujućeg) mora računati i s očekivanjima okoline prema tom govoru. Od umjetničkog se govora, na primjer, ne očekuje (danas više nego ikad) da bude istinit, kratak, jasan i prikladan, ali se od javnog govora to očekuje.

Čini se da se govor mistifikacije treba određivati s obzirom na usmjeravajuću ulogu govora. Mistifikacija se pojavljuje samo tamo gdje je svrha izvan govornog poeti-ziranja, to jest gdje govorenje služi izvangovornoj svrsi. Svaki put kad svoj govor postavljamo u središte nečije pažnje, upravljamo njegovim tijelom — usmjeravamo mu receptore, oblikujemo njegovo psihičko vrijeme, zaklanjamo mu (zamagljujemo, mistificiramo) sve ono što ne kazujemo. Za svaku poruku vrijedi da otkrivajući nešto zaklanja sve drugo. Za govor mistifikacije vrijedi da bez objašnjenja ili traženja pristanka zapovijeda neki smjer ili da suvišnim (neobavijesnim) govorom ukida sve putokaze smislu. Os-

42 Aristotel, isto, str. 115.

39

novni je izraz prvoga predikacija (kategorizacija), a pre-oblike su mu pozivanje, pitanje, zapovijedanje, pričanje, imenovanje i izražavanje vrijednosti. U drugom slučaju imamo suvišnu, i zato zbunjujuću predikaciju — spominja-nje poznatog (teme) bez novih podataka (reme), besmisleno gomilanje sličnih oblika i značenja- Osnovni su izrazi dru-gog tipa mistifikaeije tautologija, pleonazam i jezikovanje. Najprije ću obraditi neke izričite usmjeravajuće govorne či-nove a zatim i neke manje očigledno usmjeravajuće, ali zato ne i manje djelotvorne. Izričito su usmjeravajući (di-rektivni) pozivanje, zapovijedanje i pitanje, a prikriveno su usmjeravajući izražavanje vrijednosti, imenovanje i pri-čanje. Pod naslovom Jezikovanje; oblik u govoru i mišljenju prikazat ću i drugu vrstu mistifikaeije, govor koji prven-stveno znači jezikom i kojem moć treba vidjeti u tome što primaoca ostavlja na mjestu — neusmjerenog, ili barem potvrđuje raniji smjer.

Usmjeravanje

U mitologijama je govor projekt stvaralačkog čina ili sam početni stvaralački čin, a zatim i osnovni medij objave vjerske istine. Riječ je ta koja poziva i vodi; uho je to koje sluša, slijedi. Slušanje se vezuje za poslušnost više nego gledanje, jer ne htjeti slušati teže je nego ne htjeti vidjeti. Na zov zvukom teže je ne odazvati se. Odatle i tradicionalna simbolička vrijednost vizualnog i auditivnog. Vidom se »prosvjetljujemo«; sluhom slijedimo i vjerujemo.43

Svjetlo, osim toga nema dinamogenu moć zvuka; svjetlosni ritaSm ne pokreće tijelo kao zvučni, koji je u stanju da sasvim sinkronizira tijelo s okolinom.44 Raspoređivanje zvu-kova oblikuje i čuva društveni poredak bolje od boja i prostornih oblika.45

Iskazi se mogu podijeliti na one kojima govornik nešto obećava (komisivi) i na one kojima upravlja drugima (us-mjerivači ili direktivi). Ali nema zapravo znaka (s namje-rom poslanog) koji ne bi bio i usmjerivač — barem toliko koliko će primaoca obuzeti i iznuditi od njega bilo kakvu

43 Hans Blumenberg: »Svjetlost kao metafora istine«, preveo Bogoljub Šijaković, Luča, NikSlć, 1, 1984, br. 1. str. 17—42.

44 Paul Fraisse, isto, str. 102, 118. 45 2ak A tali (Jacques Attali), Buka, prevela Eleonora Pro-

hić, Vuk Karadžić, Beograd, 1983, str. 27.

40

reakciju, najmanje — percepciju. Svaki znak izabire reak-ciju primaoca, pa ga čak možemo smatrati najmanjom uputom primaocu za ponašanje, (Kad se govori o znaku, posebno o simbolu, te o informaciji, komunikaciji i retorici, naglašava se njihova formativna uloga.) Direktivi su izrazi s pojačanom formativnom ulogom, ili, rječnikom Romana Jakobsona> iskazi s izrazitom usmjerenošću na primaoca — konativi.40 Ono što Elias Canetti kaže za zapovijed vri-jedi za sve direktive — oni su stariji od jezika, inače ih ži-votinje ne bi mogle »razumjeti«.47

Za sve je usmjerivačke iskaze važno da već načinom oslovljavanja usp|o«tavljaju ili potvrđuju očekivan odnos između sugovornika kao ideoloških subjekata, ili kako bi rekao Michael Pžcheaux, regrutiraju sudionike govorne si-tuacije u određeni ideološki odnos.48 Usmjerivačkim se či-novima raspodjeljuju identiteti ili uloge, što ih i čini pre-dikacijama, i omogućuje kontrola nad takvom podjelom. Takvim se činovima popunjavaju ideološke ljudske — ideo-logijom predviđena (omogućena) prazna mjesta za komu-nikacijske subjekte.

Onaj kojeg netko sluša gospodar je govorne situacije makar vrlo kratkotraj no. Govor je nasilje barem toliko koliko je govoriti isto što i upravljati nečijim mislima i mijenjati kome kontekst i iskustvo. Govorenjem se sudio-nici mijenjaju. Kako teče komunikacija, u istu rijeku i stupamo (apstraktno) i ne stupamo (u stvari). Netom rečeno uključeno je u kontekst slijedećih činova. No govorno go-spodarenje ne mora biti represivno. Oslobodilačko je ako oslobađa od ideoloških ljuski, ako ne p(r)oziva subjekte ideologije te ako nastoji uspostaviti i održati simetričan odnos sudionika, što znači da sudionici mogu svjesno birati svoje uloge.

Pozivom, zapovijedi i pitanjem može se agresivno us-mjeravati tuđa svijest i prozivati ideološki subjekt drugoga. Činove pritom ne treba poistovjetiti s njihovim gramatič-kim oblicima — vokativom, imperativom i upitnim obli-kom, jer ih mogu zamjenjivati. Usmjeravati se također može izražavanjem vrijednosti — pridjevom, prilogom, imenicom i glagolom. Zamjenjivanjem se gramatičkih oblika ostvaruju figure usmjeravanja, koje mogu biti i jače od uobičajenih izraza (na primjer, od zapovijedi izrečene imperativom).

46 Roman Jakobson: »Lingvistika i poetika-«, preveo Ranko Bugarski, u Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd, 1966, str. 292.

47 Elias Canetti, isto, str. 251. 48 Michael PScheaux, isto, str. 248 i dalje.

41

Zajedničko je usmjerivačkim iskazima, a to je očigle-dno kod poziva, zapovijedi i pitanja, da govornu situaciju polariziraju na doziv i odziv — stimulus i refleks. Poziv očekuje odziv, zapovijed posluh, a pitanje odgovor. Podjela komunikacijskih uloga (doziv — odziv) u nekim je situa-cijama trajno vezana uz društvene uloge, to jest raspodjelu društvenih moći sudionika.

Uspješna usmjeravajuća govorna radnja jest ona koja je ostvarila namjeru, a ostvarena može biti samo kad je onaj kome je usmjerena nije odbio.48 Kod primaoca treba pri tom razlikovati dva procesa koji, čini se, mogu jedan bez drugoga — razumijevanje i prihvaćanje (pristajanje). Trebalo bi da subjekt kojem je direktiv upućen razumije prije nego što odluči da li će pristati ili neće. No prečesto se događa da se od primaoca traži (zahtjeva, zapovijeda) pristanak na usmjerivački čin koji ne objašnjava ili koji čak nije artikuliran za razumijevanje. Odbijanje se direk-tiva sprečava na razne načine — od apela na navike (opri-rođenost društvenih odnosa) do prijetnje kaznom.

Poziv

U najširem je smislu poziv sastavni dio svakog obra-ćanja ili oslovljavanja. Prisutan je u zapovijedi, pitanju i u iskazu uopće već time što se glasanjem (ili uočljivim pokretanjem) pažnja drugih upravlja prema izvoru obavi-jesti. Poziv je dakle početna zapovijed svakog govora, pa makar to bili i automatizirani pozivi pažnje kao što su starteri: čujte, znate šta, pa znaš kako, ovako, pa, i druga uvodna glasanja (duženje neutralnog vokala, pročišćavanja grla). U retorici se govori o pozivu (zazivu, prizivu ili apelu) potreba i motiva, zajedničkog iskustva i navika. U svrhu pridobivanja naklonosti govornik budi u auditoriju one motive ili one stereotipe mišljenja, osjećanja i uopće po-našanja za koje vjeruje da će mu u tome pomoći. Ideološki govor i sadržajem i oblikom poziva čovjekovu potrebu za ugodom i srećom. Savjetodavni se govori uvijek tiču sreće onih na koje utječu,50 a potrebu za ugodom poruke pri-zivaju usklađenošću govornih oblika, to jest ljepotom (po-sebno pjesničke i propagandne poruke).

48 Utz Maas: «-Bilješke o bilješkama«, prevela Marija Fran-cetić, Naše teme, Zagreb, 28, 1984, br, 11, str. 2377—2387.

50 Aristotel, isto, str. 31.

42

Nazovi-argumenti: vi svakako znate, poznato je, kao Sto svatko zna, nema nikakve sumnje, očigledno je, evidentno je, nesumnjivo je, nepotrebno je dokazivati, pa čak i kao što smo već reku pozivi su na iskustvo ili disciplinu pam-ćenja — poziv na odgovornost zbog eventualnog zaborava t onog što svatko treba znati. Govornik pospješuje argumen-taciju ušutkujući primaoce (nabijajući im kompleks). Još jedan način da se govornika na(d)govori jest »teški stil« — evokativan, asocijativan ili implikativan način govorenja (pisanja) kojim se kao uvjet pristupa smislu traži veliko podznanje (poziv znanju). Odnosi se sugovornika očigledno uspostavljaju oslovljavanjem — iskazivanjem jezičnih eti-keta društvenih uloga (pozivanjem ideoloških -subjekata): hej, ti, vi, druže profesore, druže kapetane, gospođo, gos'n mesar.

Osim pukog poziva pažnji, autoritativni Hej! (Picheau-xov je primjer »religiozno — policijsko« Hej vi tamo!) poziv je na odgovornost (poziv osjećaju za dužnost ili moralu).51

Vlast poziva (mobilizira, regrutira) ne samo pisanim po-zivnim obrascima nego i budnicama i himnama ili rodoljub-nom poezijom. (Ideološka se svijest budi budnicama; anti-ideološka kritičkom analizom.) Podanike se podsjeća na dug zajednici: domovina (majka) zove, zove dužnost. To su po-zivi navici stvaranoj od djetinjstva (dužnosti i obaveze pre-ma roditeljima, što se kasnije proteže i na zajednicu). Ide-ološka svijest opterećuje i umjetnost. Ako služba zataji slijedi poziv na odgovornost: »Književnost zaostaje za na-šom suvremenom stvarnošću. . . pisci ne ispunjavaju svoj dug prema revoluciji i socijalističkoj izgradnji«.53 I pojedi-načna se egzistencija poziva na žrtvovanje zajedničkim ci-ljevima (idealu ili projektu) — zapovjedničkim govorima pred bitku, bojnim pokličima.

Izrazito su ideološki pozivni oblici deviza (krilatica, pa-rola, slogan), lozinka, zakletva i fraza. Deviza, krilatica, parola i slogan često se značenjem ne razlikuju.53 Deviza je kratka izreka na grbu, ali i uopće kratka izreka, krila-tica još može značiti i priznati citat aforizam ili poslovicu, slogan je prvobitno bojni poklič, a danas prvenstveno pri-vlačna propagandna izreka ili prianjajući izraz (catch word). Parola (slogan, krilatica) je kondenzirani ideološki izraz

51 Michel PScheaux, isto. 53 Jovan Deretić, Kratka istorija srpske književnosti, BIGZ,

Beograd, 1987, str. 303. 63 Rikard Simeon, Enciklopedijski rječnik lingvističkih na-

ziva, Matica hrvatska, Zagreb, 1969,

43

— izraz projekta. To je minijaturna, s nekoliko riječi na-značena priča koja uključuje (evocira) daleko više smisla nego što bi se moglo očekivati od njezinog fizičkog opsega. Njezina je ekonomičnost u tome što kratkim izrazom os-tavlja dojam da je rečeno mnogo, ili čak sve. Uključiva je ne samo zato što kratkim izrazom uključuje mnogo smisla nego i zato što svojom simboličkom vrijednošću pojedince uključuje u zajednicu. Poziv parolom mora biti kratak, jednostavan i cjelovit da bi bio pogodan za ponavljanje. Ponavljanjem se i jednostavnošću želi pojednostaviti (she-matizirati) viđenje svijeta. Slogani su najčešće izrazi od dvije ili tri govorne riječi (takta), a ako su duži imaju strukturu aforizma (rimovani dvostih i antitetičnost). Cje-lovitost postignuta unutrašnjim motiviranjem dijelova go-vora (paralelizmi, ponavljanja, simetričan raspored) refleks-no proizvodi pozitivnu reakciju primaoca. Osim ovih for-malnih obilježja, dobro je da parola bude dosjetka, čime se apelira i na potrebu estetskog užitka i igre.54 Uključivost parole posljedica je moći ritma. Ritmiiziranost parole čini je priljepčivom — teško se otarasiti njezinih malih ritmičkih odjeka.55 U govoru, ona se izravno obraća tijelu, jer se kao figura izdvaja na govornoj pozadini. U pisanom obliku, kad je sastavni dio ambijenta (parole po kućama i drugim gra-đevinama) ona neprestano opominje na već utvrđeni smjer.

Lozinku se više upotrebljava u smislu tajne komunika-cije, točnije — identifikacije. Budući da je njezina osnovna funkcija ispitivanje (ili provjera) identiteta, ona je i pi-tanje.. Po uvjetu da bude točno izgovorena slična je ma-gijskoj formuli (Sezame otvori se!) i strojnom komunicira-nju (malo odstupanje stroj više ne prepoznaje kao ugo-voreni znak, kao što stražar počinje sumnjati u identitet koji se pretstavlja). Lozinka je dakle krajnje obezličen is-kaz jer je šifra isključivo grupne pripadnosti. Politički se govor u svojim najlošijim primjercima svodi na lozinku.

Zakletva posfiva osjećaje solidarnosti i potrebe za druš-tvom, zajedničko iskustvo i planove. Nakon samog čina zaklinjanja (performativa) djeluje kao trajna opomena na prihvaćene obaveze. Kršenje zakletve nekad povlači mo-gućnost kazne (na primjer na sudu), pa čak i plaćanje ži-

M David Viktorov: «Slogan«, preveo Vladimir Popovid, Treci program Radio Beograda, 1878, br. 41, str. 542—551.

85 .. by their sound they set up small rhytmlc echoes in one's head that make them annoyingly difficult to forget.« S. I. Hayakawa, isto, str. 83.

44

votom (bande kriminalaca). Neka obilježja zakletve imaju manifesti (pa i umjetnički), barem onoliko koliko su izjave o vjernosti jednoj ideji. Posebno je zanimljiv oblik čina zaklinjanja. Podvođenje pojedinca pod jedno načelo vrši se ceremonijom u kojoj vlada načelo ponavljanja — pra-vilnog izmjenjivanja doziva i odziva. U pravoj je zakletvi odziv pojačana jeka doziva. U retoričkoj figuri koja je slična zakletvi odziv je uvijek isti odgovor publike (refren) na niz retoričkih pitanja govornika. U oslabljenom tipu takve figure i poziv i odziv izgovara govornik, ali je pu-blika snažno uključena predviđanjem uvijek istog odgovora, čime taj odgovor zapravo postaje njezin. Marko Fabije Kvin-tilijan navodi jedan takav primjer:

»Ko su oni koji su često raskidali ugovore? _ Kartažani. Ko su oni koji su vodili okrutni rat? — Kartažani. Ko su oni koji su opustošili Italiju? — Kartažani.«50

Sličnog je oblika i zajednička molitva u hramu (molitveni zazivi — odzivi, litanije). Molitvu uopće možemo smatrati obnavljanjem zakletve. U zakletvi i njoj sličnim oblicima govornik je neprikosnoveni autoritet, gospodar ceremnonije. On ne samo da nagovara na sljedbeništvo nego ga izravno prakticira s publikom. U ceremoniji se zakletve simbol sljedbeništva (ponavljanje govornikovih izreka) i samo sljed-beništvo stapaju.

Konačno, kao poziv na zajedničko iskustvo djeluje svako ponavljanje unutar jednog govora i ponavljanje prepoznat-ljivih obilježja (ili dijelova) tuđeg govora (intertekstualnost). To može biti način iskazivanja (stil), a najčešće je to od upotrebe izlizan izraz koji pogrdno zovemo frazom. Fraza poziva na suglasnost, kaže Basl Bernstein.57

Zapovijed.

Zapovijed je ideološka jer govorom nastoji osigurati neki budući događaj ili stanje ili, ako se radi o propisu, osigurati se od nekih budućih događaja u budućnosti, to jest smanjiti neizvjesnost. Svaki govor koji »operacionalizira« program

M Marko Fabije Kvintilijan, Obrazovanje govornika, preveo Petar Pejfiinović, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985, str, 317.

55 Bazil Bernstajn, (Basil Bernstein), Jezik i društvene klase, prevela Dubravka Mićunović, BIGZ, Beograd, 1979, str. 81.

45

ili provodi ideju dijeli zadatke. Zapovjedno djelovanje ima svako obruiavanje funkcionerskog govora — »trebalogije« s forumskim odlukama. Zapovijed očigledno pokazuje čovje-kov djelatan položaj u svijetu jer izravno mijenja okolinu.

U najblažem obliku zapovijed je molba (pristojno tra-ženje; usluge, to Jest raspolaganja tuđim vremenom) ili molitva (smjerna zapovijed s obećanjem vjernosti). U naj-jačem obliku uključuje i prijetnju kaznom. Prva je i naj-bezazlenija zapovijed u pozivu, to jest u zahtjevu za paž-njom ili u usmjeravanju pažnje prema govorniku. U jačem obliku zapovijed nije samo izraz potrebe ideologiziranog uma da upućuje na djelovanje prema projektu nego i da uspostavi i održi nesimetričnu komunikacijsku situaciju — sa stalnom podjelom uloga. S jedne strane zapovjednici mogu biti oni kojima se manje ili više dobrovoljno pod-vrgavamo — nadležni, pretpostavljeni, prenosioci poruka između dva svijeta (vračevi, svećenici), znalci (liječnici, na-stavnici), oni koji su povrh situacije i dijele zaduženja (tre-neri) i uopće manje ili više karizmatski vođe. S druge strane zapovjednici mogu biti i oni koji ne uživaju povjerenje, ali raspolažu silom.

Budući da je zapovijedi svojstvena odsutnost objašnjenja ili argumentacije zapovijeđenog, zapovijed je mistifikator-ska. Ona je to više kad se pretstavlja da je u ime slobode, jer zapravo smanjuje slobodu. Posebno kad se radi o uprav-ljanju zajednicom ne postoji tako univerzalan sudac koji bi smio preuzeti odgovornost za diktiranje. Zapovijed je izraz iracionalnog autoriteta. Neargumentiranost ili odsut-nost objašnjenja čak joj pojačava djelovanje ako dođe do podvrgavanja jer će ono biti bezuvjetno i apsolutno — »dobrovoljno ropstvo«.38

Na nesemetrične komunikacijske situacije, svojstvene po-sebno hijerarhiziranim (uniformiranim) zajednicama, jedin-ke se pripremaju još u obitelji. Budući da je odgoj prožet zapovijedima, ona se refleksno doživljava kao nešto po sebi razumljivo, prirodno.

Zapovijed se, kako kaže Elias Canetti, pripitomljava jer se zapovijednik boji »žalca zapovijedi«. Žalcem Canetti zove »tihi otpor« u ornome koji se zapovijedi pokori. To je trajni duhovni ožiljak pokorenostd, koji kad-tad može ugroziti zapovjednika. ZapoVijed se pripitomljava podmićivanjem: gospodar daje jelo psu ili robu; majka hrani dijete.50 Tako-

58 Slavoj Zižek, isto, 59 Elias Canetti, isto, str. 253—255.

46

đer, maskira se u oblke koji nisu gramatikom predviđeni za zapovijedanje. Imperativni oblik glagola i neverbalni go-vorni oblik koji i životinja »razumije« kao zapovijed pre-rušavaju se u iz javni ili upitni oblik ili se drugo lice po-društvljuje u zajednicu, to jest prvo lice množine (Hajde-m o . . . Hoćemo l i , . . , Moramo. . . , Ne smijemo . . . ) Ove oblike, koji su prisutni još od vrtića, S. I. Hayakawa zove zaslađivanjem disciplinskih direktiva.60

Figurativne preruhe zapovijedi nisu uvijek slabije od imperativa. Upitna intonacija, posebno kad je pojačana pri-jetećim tonom, može biti mnogo jača od imperativa. Na srodnost upitnog i zapovjednog oblika ukazao je Otto Jes-persen navodeći česte njihove susrete u iskazima (u engle-skom jeziku takozvane question-tags), kad se upitnim za-vršetkom ništa ne pita, nego se zapovijed uokviri prije-tećim pojačanjem napetosti (pojačani intenzitet i uđazna intonacija).61

Pitanje

Pitanje (ili upitanost) smatra se osnovnim pokretačem svakog govora (iako se to ne bi moglo reći za onaj javni goVor koji ću kasnije nazvati žargonom ili jezikovanjem). Pitanje uspostavlja govornu situaciju i u širem smislu ono je kontekst (makar i neizrečeni) ili horizont svakog iskazi-vanja. U pitanju je sadržan odgovor; iz odgovora se dade rekonstruirati pitanje. Sokratova vještina porađanja misli zasniva se na pitanju. Ono u Sokrata nije izraz skromnog znatiželjnika, makar tako izgledalo, nego moćno sredstvo, argumentacije i oblikovanja tuđe svijesti. Ono je u pravom smislu usmjerivačko jer navodi na planirane odgovore. Da je pitanje usmjerivačko kazuje i to što je najteže odgovoriti na pitanje koje ne usmjerava. Dobar je primjer za usmje-rivačku moć pitanja intervju. Pitač intervjuiranoga tumači pitanjima, svodi ga na ono što će se o njemu moći zaključiti na temelju odgovora na postavljena pitanja. (Ne kaže se slučajno da je pitač autor intervjua.) Toj prirodi pitanja ne izbjegava ni znanstvena metoda ankete — ispitivač i ne-svjesno usmjerava odgovore ispitanika u pravcu koji njemu

60 S. I. Hayakawa, isto, str. 121. 61 Otto Jespersen, The Philosophy of Grammar, Georg Allen

and Unwin, London, 1968 (1924), str. 302—305.

47

odgovara.63 Gian A. Gi l i pokazao je kako naručilac druš-tvenih istraživanja može ispitivanjima potvrditi moć insti-tucije i utvrditi nehumane odnose, koje istražuje navodno da bi ih se lakše prevladalo.03

Barem na. trenutak, pitanje uspostavlja nesimetričan od-nos sugovornika. Cak i kad je pitani nadmoćan (u pogledu svoje društvene uloge — na primjer autoritet Mi službena osoba) pitanje ima trenutnu moć nad pitanim barem ono-liko koliko je potrebno da ga razumije i na njega reagira. Za izrazito nesimetrične situacije paradigmatična je mitska situacija junaka i sfinge. Nešto od sfingine zagonetke ima u svakome pitanju — svako pitanje više ili manje zagoneta te uključuje nagradu ili kaznu za točan odnosno netočan od-govor. Pitanje se vezuje uz nepovoljne primisli jer situacije s pitanjima su problemske: ispit, test, situacija koja zahti-jeva brzo odlučivanje, dilema. U političkom je govoru pi-tanje sinonim za problem, otvorenim pitanjem, imenuju se nelagodne situacije, a ispitivanje i preispitivanje uključuje postojanje nečije krivice. Situacija pitanja najjasnije poka-zuje odnose moći pitača i pitanoga, to jest njihova mjesta u društvenoj hijerarhiji. U nekim je vrstama odnosa uloga pitača trajno rezervirana samo za jednu stranu — ljudi se odnose kao institucije. Institucija nastavnika dozvoljava, na primjer, 'ispitnu situaciju u kojoj nastavnik očekuje jeku svojih predavanja ili traži praznine u znanju učenika ili studenata. Pitanje u suprotnom smjeru već stvara izvjesnu napetost, jer je manje uobičajeno i satnim tim uključuje mogućnost netrpeljivosti. U situacijama s izrazito autori-tarnim odnosima (nastavnik — učenik; starješina — vojnik; dijete — roditelj) nejednaka se raspodjela moći vidi i po tome što autoritet ili nadređeni, kao i bog, nije obavezan odgovarati, a ako i odgovori, to može biti neartikulirano, dvosmisleno ili opterećeno neproničnom simbolikom.

Ritanje je i zaduženje pitanoga da odgovori — potvrdi ili negira upitanu tvrdnju (da-ne pitanja) ili da pribavi vri-jednost nepoznate varijable (x pitanja).65 Upitnim oblicima požurujemo — od blagog poticanja sugovornika ili pothranji-vanja, do oštrih, zapravo zakočujućih Dakle?! Onda?! Sto če-

62 Kevin Veldal (Kevin Wheldall), Društveno ponašanje, pre-vela Slobodanka Milanović-Nahod, Nolit, Beograd, godina iz-danja izvornika 1975, str. 69—71.

63 Gian Antonio Gllli, Kako se istražuje, preveli Vjekoslav Mikecin, Vesna Valentić i Josip Šenlija, Školska knjiga, Za-greb, 1974, str. 23 i 43.

84 Otto Jespersen, isto.

48

kaš?! i si. Upitnim oblikom izražavamo i nezadovoljstvo: ZaSto si to učinio?! (= nisi smio). Mnoga pitanja počinju zapovje-dno: reci(te), kaži(te). Kad ne očekuje odgovor, može biti izraz neslaganja, traženja objašnjenja za izrečeni stav ili čak pozivanje na odgovornost: Vi, dakle mislite d a . . . ? ! Srodnost upitnog oblika s osudom i prijetnjom pokazuje da je dovoljno da se pojača intenzitet izgovora upitnog oblika pa da se dobije prijeteći ton. Pitanje, dakle, također ostavlja žalac, pa kod službenih osoba koje su po dužnosti izložene pitanjima uspostavlja obrambeni mehanizam (neljubaz-nost lalterskih službenika). U izrazito nesimetričnim situ-acijama, kad ispitivač (¡isljednik) ima neograničenu moć nad ispitivanim, pitanje postaje moćan oblik proganjanja. Is-ljedničko pitanje slično je retoričkom u slučajevima poli-(¿čkih ispitivanja jer se pitanje postavlja sa znanjem o onome što se pita. Pitanje je tu samo da pozove na odgo-vornost, zaprijeti ili najavi kaznu, koja se u slučaju najteže kazne ponekad poklopi sa zadnjim pitanjem.

I kad se pitanjem traži obavijest, ono je u službi uve-ćanja moći pitača jer moć izravno ovisi o upućenosti u tajne.65 Pitač provocira da bi na osnovu povratne informa-cije bolje upoznao ono što namjerava osvojiti; slijedi tra-gove — materijalne, kao lovac ili duhovne, kao mislilac. M a s Canetti zato u pitanju vidi ljudski (artikulirani) pro-dužetak životinjskog ispitivanja upotrebljivosti okoline — dodirom i njušenjem plijena.68

Izražavanje vrijednosti

Govoreći, Čovjek označava i biva označen, zajedno sa svojom zajednicom. Budući da je znak uzrok-posljedica dru-štvenog života, vrijednosti su u govoru najviše određene društvenim odnosima. Vrijednosni slojevi znakova talog su njihove upotrebe. Postupno uobličavanje dječjeg govora je-zikom odraslih praćeno je pounutravanjem vrijednosti. Iživ-ljavanje dječjeg govornog raspoloženja postupno se socijali-zira, pa prvi motiv govornog pred jezičnog izražavanja — harmonično stanje organizma postaje sve manje važan, a sve važniji postaje motiv harmoniziranja s društvenom oko-linom. Kako društvo podvrgava kontroli tjelesne otvore, tako

65 Elias Canetti, isto, str. 241. i dalje. « Elias Canetti, isto, str. 238—241

49

osluškuje i tjelesne zvukove, a među njima govor postaje osjetljiv pokazatelj odnosa pojedinca i društva. Kontrola ponašanja stidom posebno je zastupljena u govoru, pa se u govoru razvio složen sistem predstavljanja, to jest skri-vanja osobnosti iza onoga što se podražava.67 Možda je zato Aristotel ustvrdio da je glas organ najprikladniji za podra-žavanje.68 Iskazom se govornik opredjeljuje spram svoga iskustva i okoline. Budući da je ideološko biće, potrebna mu je snaga moralnog uvjerenja za govorni istup, što znači da mora poći od svoje društvene uloge. Proizvesti prikladan govor za govornika znači igrati ulogu, kaže Basil Bernstein. A uloga je, kako je dalje određuje Bernstein, sustav nauče-nih značenja pomoću kojih pojedinac na društveno priznate načine opći s drugima. To su ujedno kontrole značenja i uvjeta za prenošenje i prijem značenja.69 Prikladan je govor dakle uvijek i stiliziran (oblikovan po uzoru) i uključuje doživljaj ispravnosti — samog govornika i onih koji ga slušaju. Ne samo da bez osjećaja ispravnosti govornik nikad ne bi mogao biti uvjerljiv nego do izgovaranja uopće ne bi došlo. Vrijednosna nesigurnost koči govor — nesigurni su šutljivi.

Jedna je od prvih procjena govornika procjena njegova načina (jezika, stila). Napast vrednovanja (i -brzopletost pri tome) gotovo da je najizrazitija kad je u pitanju jezik, što može biti prva i najozbiljnija prepreka istinskom susretu ljudi koje dijeli pripadnost različitim zajednicama. Stav prema jeziku zjia biti praćen jakim emocijama, a napad na jezik redovito se doživljava kao napad na vlastiti integritet. Stav prema jeziku istovremeno je vezivo zajednice i dis-kriminacija drugih, i to tako da se vlastiti jezik slavi, a tuđi izvrgava ruglu. Još jedanput se, i u stavu prema je-ziku, pomalja duhovna usredištenost, pa je naš jezik lijep, milozvučan, lak, moderan, racionalan, a njihov ružan, grub, težak, primitivan, neracionalan. U viziji svijeta s ja i mi u središtu drugačije se drži na odstojanju ili precjenjiva-njem (opasno, neprijateljsko) ili podcjenjivanjem (čudno,

e7 »Čovjek je izgleda progovorio kad se zastidio sebe sa-mog, kad je osjetio potrebu da laže, da se sakrije. . . Govorenje je uvijek jedno stiliziranje sebe prema nekom generičkom ide-alu. U njemu je ugrađena težnja za uniformiranjem, za bri-sanjem vanjskih oznaka svoje sposobnosti... Govor je Izraz postiđenog Narcisa, prigušeni krije.« Ivo Skarić: »U potrazi za izgubljenim govorom«, Pitanja, Zagreb, 1972, br. 42—43,

68 Aristotel, isto, str. 202. 89 Bazil Bernstajn, isto, str. 132.

50

smiješno). Ova refleksna ljudska procjena iz središta često je imala svoju političku primjenu. Čak je i lingvistika pri-donosila osjećaju opravdanosti kolonijalnog ugnjetavanja,, vrednujući jezike kao superiorne (naravno — vlastite) i inferiorne (one manje poznate i s etno/evropo/centričnog aspekta egzotične). Ova je podjela jezika samo pratila pod-jelu ljudskih zajednica na razvijene i primitivne, a njihovih predstavnika na ljude i ne-ljude (divljake, barbare).

Centrističko istrojstvo zajednice podijelilo je načine na važnije (one bliže središtu) i manje važne (one s periferije). Ozpkonjen je jedan način (standardni govor, književni), a ostali su izgubili status jezika — dijalekti, govori, lokalni govori, žargoni. Tako se diktiranje standardizacije iz sre-dišta pretvara u glotofagiju. Dijalekt je, kaže Louis-Jean Calvet, jezik koji je izgubio bitku, a jezik je dijalekt koji je politički uspio.70 Ono što nije standardno počinje se doživljavati kao iskvareno. Za takozvanu vertikalnu pokret-ljivost u društvu (ili napredovanje po hijerarhijskoj ljestvica) posebno je važno vladanje jezikom kao društvenim znakom. Ukrašavajući svoj govor znakovima prestižnih stilova, go -vornik svoj govor nudi samo onoj prvoj, brzopletoj i po -vršnoj procjeni jezika.

Ocjenjivanje je obično aktivnost koja se očekuje od' nadležnih — stručnjaka, političara, kritičara, profesora itd. Ali i velika masa takozvanog običnog svakodnevnog govora svodi se na iskazivanje vrijednosti, Napadnim izražavanjem, vrijednosti govornik uspostavlja takvu situaciju u kojoj se njegov čin treba primiti kao performativ, što znači da će se smatrati da su zadovoljeni uvjeti da se govorniku prizna nadležnost za takvo izjavljivanje. Izrazito laskave procjene drugog, kao i izrazito osporavanje nečije vrijednosti uvijek još znači i visoku vrijednost govorećeg prosuditelja, ako ne i najviše to.

Govor je metagovor (metatekst) ili odgovor na prethodni govor, pa prema tome i komentar (procjena) prethodnog govora. To znači da je prethodni govor uvijek uključen — temom ili načinom. Govor je uvijek više ili manje i govor drugoga ili tuđi govor. Uključivanje tuđeg govora u vlastiti može biti tako da je drugi fizički prisutan (razgovor s go-stom u studiju); da je drugi odsutan fizički, ali uključea u govor prisutnih kao tema (trač) ili u naznakama njegova

70 Luj Zan Kalve (Louis-Jean Calvet), Lingvistika i kolo-nijalizam, prevela Jagoda Krivokapić, BIGZ, Beograd, 1981, str. 67.

51

načina govorenja (imitiranje). U sva tri slučaja može se govoriti o govoru o/u govoru ili o-govaranju i o upotrebi drugog. U slučaju intervjua za javno glasilo očigledno se radi o upotrebi drugoga za pravljenje programa. Govor intervjuiranog uklopljen je u veću cjelinu i samim tim tu-mačen (i onako kako intervjuirani možda ne bi želio), čak i kad nema inače česte naknadne montaže. Govor je nužno komentiran cjelinom u koju je uključen. S aspekta vrijed-nosnog govora vrlo je zanimljiv svakodnevno čest govor o odsutnom trećem (trač ili ogovaranje). U razgovoru između ja i ti tema najlakše skreće na on/oni i tu se najduže za-država. Ja i ti su lica, a on je, kako kaže Smile Benveniste, ne-lice.71 Lica se sustežu uzajamnom tumačenju (barem otvo-renom ili izričitom), a on je izložen na milost i nemilost. To je samo još jedan primjer subjektivne usredištenosti; govornik je točka motrišta koja sebe ne može tako dobro cwmotriti kako može osmotriti okolno. Za ideološki govor zanimljivi su teži slučajevi ogovaranja — kad se, kako kaže Slobodan Inić, trguje s odnosom prema državi (ili uopće, prema autoritetu), to jest da se drugoga baca u nemilost vlasti72 (spletkarenje, intrige, a u djece tužakanje). Svim je slučajevima ogovaranja zajedničko da služe iskazivanju vla-stite moralnosti.

Odnos govornika prema govoru drugog može biti takav da zadrži razmak prema njemu i da ga, kako bi rekao Mihail Bahtin, »prelomi« kroz vlastiti stav (komentar), što Je aktivan odnos i takav da nekritički uključi tuđi govor kao da je vlastiti, što je pasivan odnos.73 U prvom se slu-čaju čuvaju granice između uključenog tuđeg govora i vlas-titog komentara, a te granice naznačene su gramatičkim sredstvima ili intonacijom. (Sintaksički su šabloni prenošenja tuđeg govora upravni, neupravni i slobodni neupravni go-vor.) Vidljivost granica uključenog tuđeg govora može biti vrlo različita, kao i komentar, koji može ići od sjenke ne-izbježnog govornikovog stava do izrazitog oduševljenja ili osporavanja (na primjer — parodije).

Posebno je zanimljiv tip preuzimanja tuđeg govora u kojem je drugi neodređen jer se govor ne poziva na od-ređeni prototekst, nego na skupinu tekstova/govora, to jest

71 Emil Benvenist (Umile Benveniste), Problemi opite ling-vistike, preveo Sreten Marić, Nolit, Beograd, 1975, str, 167—177.

72 Slobodan Inić, Govorite U političkif Istraživačko-izdavačkl centar SSO Srbije, Beograd, 1984, str. 48.

73 Mihail Bahtin, Marksizam i filozofija jezika, preveo Ra-dovan Matijašević, Nolit, Beograd, 1980, str. 133, 136, 185.

52

na njihova zajednička obilježja — način. Granice između proto- i meta-govora tada više ne postoje, tuđi je govor uključen neprelomljen, ukoliko oponašanje ne tumačimo kao impilicitan znak prihvaćanja. Bez vlastitog stava, dogmatski se autorizira tuđi govor. Govornik je samo glasnogovornik drugoga, bilo da je za to nadležan (službeno izjavljivanje) ili mu tuđi govor služi za ovjeru. U potonjem slučaju pre-uzeti način govora ima funkciju o kojoj Aristotel govori u vezi sa »starim svjedocima«.7'* Prestižni način je stari svjedok kao i citiranje ili pozivanje na autoritete (pjesnike, ranije mislioce, proročanstva i izreke) jer govor opskrbljuje pokrićem. BezMčeno je uključivanje tuđeg govora Mihail Bahtin objasnio dogmatičnošću uključenog i uključujućeg govora. Što je govor dogmatičniji (što mu je veći stupanj »ideološke »sigurnosti«), jače se opire vrijednom odmaku uključujućeg govora (komentaru).75

Vrijednosno izražavanje često je alibi ili opravdanje. Kad u običnom svakodnevnom govoru govornik govori o sebi, sigurno opravdava svoje životne izbore ili svoju situ-aciju — samome sebi ili drugima. Ta su opravdanja (ili racionalizacije) vezana ili za premiještanje na vrijednosnoj ljestvici ili za raspršivanje ili premiještanje odgovornosti za vlastite činove na više ciljeve skupine. Potreba za usklađi-vanjem želja i stvarnosti dovodi do promjena redoslijeda na listi vrijednosti, to jest do vrijednosne prevrtljivosti. (Poznanik koji često mijenja automobile tematizira komfor i brzinu vozila kad ima skup automobil, a kad ima malo i jeftino Vozilo, ističe pogodnosti izvanredne štedljivosti automobila.) Takva se opravdavanja (ili racionalizacije) jav-ljaju posebno kad je govornik opterećen pretpostavkama o tome što od njega očekuje okolina. Prebacivanje odgovor-nosti na druge posebno je uočljivo u opravdavanju ratnih zločina: onaj koji je zapovijedao iz kabineta opravdava se odmakom od mjesta izvršenja; izvršilac se opravdava svojim (nižim) hijerarhijskim položajem u tako organiziranoj za-jednici u kojoj zapovijed podrazumijeva bezuvjetnu (nekri-tičku) poslušnost. Psihologijski su opiti pokazali da je čo-vjek sklon prepuštanju autoritetu: čak i kad je očigledno da zapovijeđeno ne može biti dobro, vjeruje da za takav čin ipak mora postojati nekakvo opravdanje.7"

74 Aristotel, isto, str. 90. 75 Mihail Bahtin, isto, str. 134. 76 Kevin Veldal, isto, str. 125—130.

53

Za usporedbu s jednim tipom političkog ugovora za-nimljiv je slučaj takozvane greške irelevantnosti u sudnici. Skretanje s teme nikad za optuženog nije irelevantno jer mu je stalo do toga da sucu i poroti usmjeri asocijacije u smjeru koji njemu odgovara. To je dakle opravdavajući, vrijednosni i usmjeravajući govor, funkcionalna »greška«, olican, ali daleko glomazniji postupak jest politički govor koji govori nedjelatno (irelevantno), ali je za govornika runkeionalan jer potvrđuje njegovu prisutnost i opravdava njegovu ulogu.

Svaki govor koji se bori za naklonost ističe vrijednosti, a posebno to vrijedi za ideološki govor. Ideološki je govor u osnovi deliberativan — usmjeren na budućnost, pa prema tome i usmjeravajući i savjetodavan. Ovo je njegovo obi-lježje neodvojivo od sklonosti vrednovanju — pohvali ili pokudi aktualnoga (sadašnjeg), pa je nužno svaki ideološki govor i epideiktički, to jest pohvalno-pokudni i usmjeren na sadašnjost. Sklonost izražavanju vrijednosti rezultira pre-tjerivanjima (hiperboličnost), metaforičnošću i patetikom, posebno u polemičkom govoru. Ideolozi se ne sukobljavaju kao mislioci, kaže Đuro Sušnjić, nego kao neprijatelji: drugi ne samo da misli pogrešno, nego je izdajica i hulja »Oni umeju da govore, ali ne znaju da razgovaraju«."

Imenovanje

. P o d imenovanjem mislim prije svega jedan od oblika izražavanja vrijednosti, i to riječima u kojima se upotre-bom nataložilo značenje svojstva (kvalitete ili vrijednosti) bez obzira na njihovu pripadnost gramatičkoj vrsti. U sta-rogrčkom onoma nije značilo samo imenice, nego riječi uopće, a imenicu se smatralo glavnom vrstom riječi Ime-nica samo još apstraktnije (i apsolutni je) označava vrijed-nost, jer svojstvo prikazuje kao glavno i neodvojivo obi-lježje predmeta. Budući da je imenica zapravo zgusnuta re-čenica (eliptično izražen sud), njome se najbolje izražava zaustavljanje procesa.

Ideološki je govor svojim naglašavanjem vrijednosti po-tvrda jedinstva vrsta riječi u smislu da različite vrste riječi mogu izraziti jednu misao. Da bi naglasio zajedničko u ime-nici i glagolu, Petar Guberina je rečenične funkcije u kojima

77 Đuro Sušnjić, isto, str. 20.

54

se obično nalaze imenica i glagol nazvao manifestansom, od-nosno manifestacijom.78 I imenica i glagol su etikete pod-ležećih predikacija, to jest — apstrakcije. Imenica — mani-festans, koja označava skup mogućnosti označenog predme-ta, određuje se u rečenici glagolom — manifestacijom, da-kle jednom drugom apstrakcijom, čime se pokazuje koja se od mogućnosti imenovanog pojavljuje u konkretnoj situaci-ji, Wilhelm von Humboldt je tvrdio da gramatički subjekt ulazi u odnose u rečenici tako da se ne poistovjećuje s tim odnosima jer može ući i u druge.79 Manifestans (rečenični subjekt) širi je od manifestacije jer se može pojavljivati i s drugim manifestacijama. Manifestacija je na drugi način šira od manifestansa jer može biti pridružena raznim ma-nifestansima. Jedino se u njihovu rečeničnom odnosu smisao uposebnjuje, odnosno postaje primjenjiv na stvarnost. Ide-ološki (vrijednosni) govor taj odnos ustaljuje, pa se, posebno u imenu, jedna od mogućih manifestacija apsolutizira, a os-talima se mogućnost zatvara. Taj proces, u biti ideološki, Herbert Marcuse z»ve smrzavanjem veza između imenice i pridjeva ili predikata čime se »zatvara« jezik, a time i ra-suđivanje.80

j Izrazito ideologiziran (naglašeno vrijednosni) govor mi-I stificiran je između ostalog i zato što dezartikulira jezične • jedinice u govoru. Ukidaju se, naime, razlike između gra-

matičkih vrsta riječi. Budući da su poistovećene jednim os-novnim smislom kojem služe, ponekad se čini da su razne vrste riječi u govoru samo iz običaja. Taj je globalni smi-sao ocjena — slavljenje ili osuda. Objedinjuje čitav iskpiz i ponovljen je svakim njegovim dijelom.

Imenovanju, kako ga tumačim ovdje, odgovara i pojam starogrčkog izraza rhema (predikacija, kategorizacija, kazi-vanje, od čega dolazi i rhetor, to jest govornik). Vrijednos-no je ime skraćena ili eliptična rema, bolje reći, iskazani zaključak predikacijskog postupka koji je ostao neizrečen. Skraćivanje postupka bolje uključuje primaoca, jer mnogo toga ostavi da se podrazumijeva (neizrečeno, a uključeno), pa on (primalac) postaje suučesnik u imenovanju. (Slične uključujuće efekte ima i skraćeno retoričko izvođenje za-ključka — skraćeni silogizam ili entimem i skraćena uspored-ba ili metafora). Budući da skraćeni put (prečica) mnogo to-

78 Petar Guberina, Povezanost jezičnih elemenata, Matica Hrvatska, 1952, str. 170—104 i 241—266.

79 Herbert Marcuse, isto, str. 100. 80 Herbert Marcuse, isto, str. 104—105.

55

ga ostavlja skrivenim, pogodan je za prijeko suđenje etike-tom — bez objašnjenja (argumenata). Iskazivanjem samo završnog dijela izvoda — zaključka posebno se naglašava ¡tftokruženoat i čvrstina izgovorenog, što sugerira bespogo-vornost izrečene ocjene — konačne presude.

Walter Benjamin imenovanje smatra »čistom manife-stacijom jezika«, a ime »intezivnom totalnošću jezika*', jer se u imenovanju iskazuje bit jezične djelatnosti uopće: ob-ratiti se drugom isto je što i iskazati sebe.81 Onaj koji ime-nuje — tumači, izlaže pogledu i mijenja ono što imenuje; imenovanjem stvar gubi nevinost, kako kaže Jean-Paul Sar-tre.82 Imenovanje ne samo da otvara mogućnost mistifikaciji nego već jest mistifikacija jer otkrivajući jedno, mnogo to-ga prikrije. Ime učvršćuje površnu spoznaju predmeta —J dodjeljuje se po onome što se imenovatelju u trenutku i-| menovanja činilo najvažnijim. Apsolutizaciju jednog motri-šta imenom pokazuju mnogi, već klasični primjeri: dva i-mena jedne zvijezde (Zornjača / Večernjača), tri imena za slona u sanskrtu (koji dvaput pije / koji ima ruku / dvozu-bac) te dvije perifraze u kojima je izbor motrišta jasno vo-đen tendencijom vrednovanja (Napoleon je jedanput ozna-čen kao Pobjednik kod Jene, a drugi put kao Pobijeđeni kod Waterloa). Konačno, tu spadaju i sinonimi s različitim stilističkim vrijednostima, kao što su mjesec i luna. Riječ dakle ne označava toliko predmet koliko njegovo mjesto u čovjekovom iskustvu, to jest koliko taj predmet za čovjeka vrijedi. U govoru se, kaže Pierre Guiraud, prelamaju stvar-nost i govornikovo viđenje te stvarnosti,83 Zato se ne bi moglo tvrditi da se dva izraza iz naše samoupravne prakse — trošenje i ulaganje — odnose na isti referent, U stvarno-sti bi to odgovaralo izdvajanju dijela prihoda za takozvane neproizvodne djelatnosti.. Ali i viđenje je stvarnosti tako-đer stvarnost, pa ova dva izraza imaju zapravo različite referente. Riječ rad ima različit smisao (i referent) za rad-nika (mučenje) i za političara (sredstvo napretka i najviša vrijednost).84

81 Walter Benjamin: »o jeziku uopšte i jeziku ljudi«, Eseji, preveo Milan Tabaković, Nolit, Beograd, 1974. str. 33.

82 2an-Pol Sartr (Jean-Paul Sartre), Sta je književnost, pre-veli Prida Pilipović i Nikola Bertolino, Nolit, Beograd, 1984, str. 28 i 62.

83 Pierre Guiraud: »L'Argot«, coll. »Que sals-je«, No 700, Paris, 1958, str. 41.

85 Gian Antonio Gilli, isto, str, 124.

56

Imenovanje je prilika za ideologiju da zaposjedne go -vor — bilo da se nekoga upoznaje s konvencijom imena (di-daktičko imenovanje), bilo da se veza ime — predmet tek uspostavlja (performativno imenovanje). Onaj koji uči kon-venciju imena, usvaja preko nje i vrijednosti zajednice i postaje nastavljač tradicije. U ceremoniji imenovanja re-ljefno se ukazuju odnosi važnosti (ili moći) pojedinaca u zajednici. Dodjeljivanje imena vrijedi ako su zadovoljeni uvjeti ceremonije, a najvažniji je od njih da imenovatelj mora biti od zajednice priznat kao nadležan. Kad dijelimo, nadimke (iz ljubavi, simpatije ili netrpeljivosti), a posebno kad etiketom prosuđujemo, nastojimo da redoslijed nadlež-nost — imenovanje preokrenemo u imenovanje — nadlež-nost. Drugim riječima, priređujući male ceremonije imeno-vanja u vlastitoj režiji, tražimo od okoline da nas primi nadležnima za te činove.

Kod imena često dolazi do zaborava motiva imena jer ime ostari; stvarnost se promijeni, a ime ostaje isto i time postaje neprikladno. Budući da je ime protestantizam u 16. stoljeću označavao bunt protiv dogmi, ovo ime postalo je neprikladno kad označava suvremene kršćanske sekte, iz-razito dogmatske. Ovdje su na djelu sile koje djeluju za-jedno — zaborav motiva imena i prevlast jezične konven-cije u starim imenima. U nekim drugim slučajevima nepri-kladnosti imena ne radi se toliko o starom imenu koliko o licemjernom imenu: nataložene pozitivne vrijednosti u i-menu svjesno se upotrebljavaju za neprikladno imenovanje stvarnosti. Sasvim je udomaćeno, kaže Herbert Marcusć da se partija koja radi u korist kapitalizma naziva socijalistič-kom, despotska vlast demokratskom te falsificirani izbori slobodnim,85 Ideološka upotreba imena obrće važnost deno-tađjskog i konotacijskog u znaku. Tako za većinu Ameri-kanaca, kako navodi Hayakawa, izraz komunist nije (ili je zanemarivo malo) »onaj koji vjeruje u komunizam«, što bi bio denotativni sloj, nego »onaj koji zastupa opasnu ide-ologiju*.86 Slično, uglavnom vrijednosnim primislima, dje-luju izrazi kao pravdo, narod, slobodat domovina. U imeno-vanju se događa još jedno ideološkom umu svojstveno iz-vrtanje. Slavoj Zižek navodi primjer vrednovanja Slovenca kao a priori vrijednog čovjeka.87 Umjesto pojedinca, žurno (i površno) se vrednuje njegova pripadnost; umjesto induk-

85 Herbert Marcuse, isto, str. 94. 88 S. I. Hayakawa, isto, str. 89. 87 Slavoj Zižek, isto.

57

tivno, zaključuje se dinduktivno, pa je konotacija »slovenaš-tvo« presudna za procjenu jedinke koja pripada toj naciji. Ljudi se procjenjuju po pripadnosti kao što se proizvodi ku-puju zbog ambalaže ili marke. Na djelu je isto ideološko iz-vrnuće uslijed prekomjerne i zato mistificirajuće generali-zacije.

Metafora je jedan od načina da se dade novo ime. Ona je plod novog iskustva predmeta, pa i primaoca upućuje na novo motrenje, Sto je važan izvor doživljavanja ljepote u metaforičkom novom imenu. Ako je ime, kao što kaže Kerre Bourdieu, perceptivni program,88 onda je metafora novi per-ceptivni program, pa za primaoca i mala zagonetka koja ga uključuje ugovor. Emocionalnost joj dolazi otuda što premi-ještanje motrišta ne prolazi bez vrijednosnih premiještanja. Metaforičko novo ime je uvijek pokret (prenošenje, premi-ještanje) u govoru. No metaforama pokretan »lelujavi lanac označenih« (R. Barthes) ukotvljuje se u etiketama, koje ime-novano tendenciozno izlažu pogledu s uvijek istog motrišta. Ostarjele metafore, nekad nova imena koja su ponavljanjem 1

izgubile draž pokreta u preoznačavanju, postaju nesvjesni perceptivni programi i zato naročito moćni usmjerivači misli. Pojmovna redukcija predmeta završena i učvršćena etike-tom osuđuje imenovano na djelomičnost. Ime je predmetu sudbina i nepravda. Imenovani predmeti, kaže Benjamin, trpe pretjeranu određenost uvenulih imena ljudskog jezika i za-to je imenovanje temelj svekolike tuge i zanjemljenja.88

Ostaviti što neimenovanim znači poštedi ti ga represivnih ten-dencija ideologizirane svijesti. Imena koja izazivaju tradi-cionalne uzorke ponašanja — mahom vrijednosne reakcije prema imenovanom, Hayakawa zove »starim imenima«, Bo-urdieu »ustaljenim peroeptivnim programima« i »ideološki sankcioniranim klasifikacijama«, a Miščević »ritualiziranim referiranjima«.90 Svoju moć etiketa crpi iz svoje općenitos-ti i iz »prirodnog gnjeva« kojim se izgovara, kako to kaže Benjamin, čime se podražava božanski govor — »čisti je-zični duh što lebdi iznad čovjeka kao presuda izgona«. Op-ćenitosti retorika inače priznaje veliku dokaznu moć, to

88 Pierre Bourdieu: »Jezična djelatnost i simbolička moć«, preveo Marin Andrijašević, Marksizam i lingvistika, Centar za iđejno-teorijski rad »Vladimir Bakarić«, Zagreb, 1985, str. 41.

88 Walter Benjamin, isto, str. 43. 00 S. I. Hayakawa, isto, str. 90, Pierre Bourdieu, isto, str. 41. Nenad Miščević: »Duhovna aroma«, Delo, Beograd, 28, 1982,

br. 8—9, str. 82—99.

58

jest uvjerljivost.91 Isticanje vrijednosti u govoru potire mi-sao i nastoji da reakciju na govor svede na prihvaćanje iz-rečene vrijednosti. Zapovijedanje odnosa prema imenovanom etiketom vuče korijene iz obreda u kojima je lovac ili rat-nik govornim formulama (inkantacijama, bajalicama) spre-mao smrt plijenu ili neprijatelju. Ideološki opterećeno ime I — etiketa jest osuda, pa zato i uvreda — ne samo u netrpe- ' ljivom nervoznom polemičkom govoru nego i u svakodnev- « noj situaciji kad 'nekoga oslovljavanjem svodimo na djelić svih njegovih mogućnosti.

Metafore i perifraze su nova imena za poznato, ali ne-maju pretenziju da zamijene staro ime. Preneseno'ime je-dino i može djelovati na pozadini zamijenjenog, ali u svijest dozvanog imena. Ono je časovito i što se više ponavlja po-staje sve iznošenije. Druge su vrste nova imena koja se daju za stalno, pa postupno uklanjaju iz pamćenja stara imena. Takva su preimenovanja naselja i institucija. Nova imena institucija i novi tqponimi ili neposredno slijede veće dru-štvene promjene ili ih nastoje pospješiti.® U prvo vrijeme nova imena naglašeno imenuju novu društvenu stvarnost, novu ideologiju, a kad se ustale, postaju dio projekta ras-poređivanja bijelih pjega (zaborava) po historiji, to jest kontrole kolektivnog pamćenja. Spisak imena ulica, kaže Mi-lovan Danojlić, podsjetnik je iz svjetske i nacionalne histo-rije.® Preimenovanja su dokumenti o naporu institucije da prevrednuje povijest i osigura željeni smjer u budućnost. Posebno kad je u pitanju imenovanje (preimenovanje) dru-štvenih institucija, odnosa i uloga, novo ime može sugerirati nove odnose (institucije, uloge) kao već uspostavljene sa-mim činom imenovanja, to jest stvoriti privid društvenih promjena. Niz dugačkih (opisnih) službenih naziva koji su se pojavili kod nas da bi zamijenili tradicionalne, ne sugeri-ra samo nove odnose nego svojim administrativno pravnim likom konotiraju i veću službenost i zakonitost tih odnosa. Takvi su novi nazivi za učitelja (nastavnik razredne nas-

»Ono ops te najdalje seze i najviše ubeđuje; i ono što se da pokazati u opžtem obliku, jeste nužno istinito i u posebnom slučaju.« A. Kibedi-Varga: »Retorika i nauka o književnosti -

, £ f P ? e k t i v e < < ' p r e v e o Ljubomir Blagojević, Delo, Beo-grad, 22, 1976, br. 1—2, str. U. ' '

02 »Imena ulica u Lenjingradu bila su 1919. znak promjene, danas su sredstva označavanja.« Viktor Sklovski, Lenjin kao aekanonizatOT, preveo Nenad Miščević, Teka, Zagreb 1974 br 4

grad, wirste .30 -32 l i Ć ' * N e z a v l s n a izdanja, Beo-

59

tave), osnovnu školu (osnovna organizacija udruženog rada u odgoju i obrazovanju) i privatnika (radni čovjek koji sa-mostalno obavlja djelatnost osobnim radom sredstvima rada u vlasništvu građana).

Vlastito je ime uvijek izazivalo posebnu pažnju i pita-nje pripada li ono jeziku koliko i druge vrste riječi. Treba se složiti s Ottom Jespersenom, koji tvrdi da je nemoguće povući oštru granicu između osobnih i drugih imena jer imena često prelaze iz jedne u drugu kategoriju.94 I osobno je ime apstrakcija jer objedinjuje razna pojavljivanja ono-ga što smatramo jednom te istom osobom i služi prizivanju ideje imenovanog. Osobno ime ipak ima donekle poseban status, koji je vidjliv po tome što se ono obično ne prevodi na drugi jezik. Prevodi se samo kad na to upućuje jedan nadnacionalni zajednički kulturni sloj i kad se još u ob-liku nazire zajedničko porijeklo. U kršćanskoj su zajednici na primjer međusobno prevodiva imena Ivan, Jovan, John, Johann, Jean itd. John Lyons kaže da i&ko se englesko ime James može prevesti na francuski sa Jacques, to se obično ne čini jer se »engleskost« imena James osjeća kao važan dio njegovog ukupnog značenja.95 Kad se strano ime prila-gođava domaćim izgovornim običajima, ime gubi dio svoje autentičnosti, ali ipak ostaje dovoljno signala o njegovom porijeklu. Obavijest se o jeziku u prijevodu neminovno gu-bi, ali se ime tome opire, U tom je smislu osobno ime čvršće u svome jeziku od bilo koje druge vrste riječi — ono najja-če čuva obilježja svoga sustava, najprozirnije je prema pripadnosti imenovanog i zato je čvrsto ne samo u jeziku nego i u ideologiji.

Svaka zajednica ima liste osobnih imena — uže (liste imena neposrednih predaka) i šire (liste nacionalnih ime-na) i njima se najviše utječe kad u strahu od prodora dru-gih pojačano čuva identitet. Potomci se obilježavaju imeni-ma s lista. Da i osobno ime služi ideologiji za prozivanje ideološkog subjekta ili regrutaciju u ideološke uloge, vidi se u slučajevima takozvanog drugog imena — nadimka ili pseudonima. U manjim i čvršće povezanim zajednicama (kla-pe, ilegalne organizacije) drugo ime služi održavanju taj-nosti, ali i za oslovljavanje društvenog dijela subjekta — njegove ideološke uloge. Umjetničkim se pseudonimom ne taji toliko osobnost koliko se poziva društvena uloga osobe.

m Otto Jespersen, isto, str. 69 i dalje 95 John Lyons, Semantics (I), Cambridge University Press,

1979 (1977), str. 222.

60

U nastojanju da sustav nametne životu ideologizirana svijest ponekad vrlo napadno kontrolira nadijevanje osobnih imena. Crkva je, na primjer, Tridentskim koncilom obve-zala roditelje da krštena imena potomaka moraju biti ime-na svetaca. U Staljinovo se doba u SSSR-u pojavio niz »partijskih« imena, kao što je na primjer ime Staljinka. I to je vid ideološke borbe za nove službenike i vid obilježava-nja dosega ideologije.

Pričanje

\ Govor ne može ne biti subjektivan, a budući da je sub-jekt konstituiran ideologijom, to znači i ideologičan. Izgo-varanju nužno prethodi izbor motrišta. Neki retorički žan-rovi imaju obavezan izričit komentar (basna, bajka, repor-taža, novinarski komentar), što samo prikriva činjenicu da je svako pričanje nužno i komentar (tumačenje) onoga o čemu priča. Ako nije izričit, komentar je sigurno u izboru onoga što će se reći i načina, to jest organizacije poruke. (Izbor naravno uključuje i izbor da se nešto prešuti.)

Izbor iz ukupnosti događaja uvjetovan je i nesvjesnim motivima. Događaj se već doživljava subjektivno, to jest već se u percepciji oblikuje u siže, a siže, to jest poetičnost i logičnost kompozicije bit će u pričanju važniji nego »ob-jektivnost«. Upravo raspoređivanje dijelova govora (kom-pozicija) stvarat će privid sudbine (nužde) i izravno utje-cati na izgled istinitosti pričanja. Kad kažemo »Ostavio me autobus«, a ne »Nisam stigao na autobus« izbor je mo-trišta mogao biti uvjetovan i nesvjesnom težnjom za oprav-danjem. Slično vrijedi za primjer iskaza sportskog komen-tatora: »Neće lopta u koš I« i za primjere dviju mogućnosti izvještaja jednog te istog stanja na ratištu: »Bili smo pri-siljeni na povlačenje« / »Neprijatelj je skupo platio svoje napredovanje«.98 Budući da je izbor motrišta određen raz-nim motivima, za istinu o nekom događaju bit će potrebno što je više moguće svjedoka. Hegemonija jedne priče nad drugim pričama znak je lažnosti ili ideologiziranosti.

Dok se izbori (što uključuje i ispuštanja) u svakodnev-nim govornim žanrovima događaju mahom nesvjesno, u

96 have been forced to retreat; The anemy bought his gains dearly«. Harold D. Lasswell, Nathan Leites and Associetes, Language of Politics, The M. I. T., 1965, (George H. Stewart Publisher Inc., 1949.), str. 341.

61

ideološkom govoru, u novinarstvu i historiografiji možda vlfto nego drugdje, vidljivo je kako idejni sustav sveprisut-nu nuždu izabiranja pretvara u strategiju oblikovanja dru-štva po projektu. Novinarska priča o događaju ne može a da ne bude tumač — angažiran ako je dobar; tendenciozan ako je loš. (Tendenciozan se govor još zove kontekstualnom iskošenošću, ideološkim sljepilom, metafizičkom gluhoćom, propagandom ili dezinformacijom.) Ideologizirana historici grafija kontrolira pamćenje i zaborav prošlosti tako što po-vijest (događaje) maskira historijom (pričom o događaju). Govorom protumačena povijest treba poslužiti utjecanju na sadašnja i buduća stanja ili događanja. Funkcija govora po-staje da po kriterijima nadležnih podsjeća na korisno i skriva štetno (na primer, prosuđivanje o tome što mora, i u kojem opsegu, a što ne smije ući u enciklopediju).

Jezikovanje: oblik u mišljenju i govoru

Mišljenje i govor kombiniraju oblike, i u tome je njihova ideološka i jezična priroda. Apstrahiranje omogućuje oblike — ljuske, koje se u raznim situacijama pune s više ili manje upotrebljiva značenja. Jezično ja, sada, ovdje, ovo svakim se drugim govornim činom pune drugačijim sadrža-jem. Svaki oblik koji je prepoznat kao govorni jest »-poten-cijalna značenjska jedinica«. Nemotivirane oblike čovjek ne podnosi: »praznina zahtijeva da bude ispunjena«.97 U ispu-njavanju praznih oblika smislom do izražaja dolazi sklonost sređivanju (osmišljavanju ili motiviranju), što je način iz-bjegavanja neizvjesnosti. Tako nastaju sinestetska motivi-ranja ili glasovni simbolizam i pučke etimologije. I kad je sasvim nejasna značenja, ljudska je riječ okvir za očekiva-nje smisla — osigurano joj je barem najopćenitije značenje svakog govornog oblika — prisutnost, što uključuje i vjero-jatnost postojanja razloga (motiva) prisutnosti, to jest — smisla. Zvuk »velikih riječi«, kaže Hans Eggers, veže se uz kolebljive predodžbe, što ne smeta da se obilno upotreblja-vaju, jer »pojedinac hoće sudjelovati i dokazati kako pluta

97 Roman Jakobson: »Sest predavanja o zvuku i smislu«, preveo Branko Jelić, Treći program, Radio Beograda, 1983, br. 57, str. 305.

62

na visinama vremena«.98 Iskazivanja različitih govornika u jezičnim oblicima kriju ili izlažu različita iskustva —, razli-čita znanja o predmetu govora. To omogućuje da vješt go-vornik (korisnik oblika), a laik u struci o kojoj govori, mo-že izgledati upućeniji (uvjerljiviji, istinitiji) od majstora struke, a nevjesta govornika. Upotreba ove iluzionističke mo-gućnosti govora navela je Platona da govorništvo i sofisti-ku svrstava u lažne djelatnosti ili laskanja. Govorništvo i so-fistika za njega su nadomjestak za politiku i pravosuđe, kao što je to kozmetika za gimnastiku i kulinarstvo za medici-nu.® Danas ovu mogućnost (i zamku) govora imenujemo »mehanizmom pozivanja«.100 Zahvaljujući njemu, izraz Pa-riz jednako uvjerljivo mogu izgovarati oni koji su za taj grad samo čuli, oni koji su ga vidjeli na filmu i televiziji i oni koji su u Parizu bili. Kad spominjemo imena predmeta o kojima znamo malo ili ništa, ne referiramo na stvarnost, nego na jezik. Svijet riječi (verbal world) ne susreće se sa svijetom stvari (extensional world).101 Misao, dakle, ne mo-ra biti vezana za stvarni svijet, ali to ujedno znači da može biti vođena jezikom.

Govorni su oblici prvo što dotiče slušaočevo tijelo i u njemu otvara kanale za govornikovu artikulaciju svijeta. Ti prvi pristigli oblici uspostavljaju prvo i osnovno zajedniš-tvo govornika i drugog u smislu da su najopćenitiji znakovi njihove biološke sličnosti, to jest pripadnosti istoj vrsti. Ali već na nižim razinama apstrakcije, pri prvim raščlam-bama poruke, gdje se izlučuju načini govorenja (jezik, stil) govor počinje djelovati dvojako — tako da okuplja slično govoreće i izdvaja one koji imaju drugačije govorne navike. To je prva figuracijska (izdvajajuća) funkcija govora jer uspostavlja figuru mi na pozadini okolnog ne-mi (svi drugi, nerazlučeni).

Smile Benveniste frazu (rečenicu) ne računa u jezične oblike. Po njemu se ona bitno razlikuje od jezičnih jedinica, jer je jedina prcdikativna i jer nije distribucijska, što zna-či da ne postoji inventar rečenica u jeziku kao što postoji

98 Hans Eggers: »Možemo li se još sporazumijevati?«, u Gadamer, Hormann, Eggers: Učenje i razumijevanje govora, prevela Truda Stamać. Biblioteka, Zagreb, 1977, str. 42.

99 Platon: »Gorgija«, u knjizi Protagora / Gorgija, preveli Mirjana Drašković i Albin Vilhar, Kultura, Beograd, 1968, str. 99—102.

100 Nenad Miščević, Od misli do jezika, ICR, Rijeka, 1987, str. 53.

101 I. S. Hayakawa, isto, str. 30.

63

Inventar dlitlnktivnih obilježja, fonema, morfema i leksema. On* jt , kale Benveniste, »manifestacija jezika u živoj ko-munikaciji«.102 No u nešto širem poimanju jezika izgleda da mma razloga da i rečenica (ne iskaz, nego tip iskaza), kao i1 oblici od nje manji i veći ne bude smatrana dijelom je-zičnog inventara. U najširem bi smislu jezik uključivao i retoričke oblike. Za razliku od gramatike, koja ne ide dalje od rečenice, retorika se tradicionalno bavi organizacijom cje-line govorne poruke. Zajedničko im je načelo »regulirane ncoeekivanosti«, to jest da na vjerojatnom (poznatom, oče-kivanom) zasnivaju mogućnost saopćavanja manje vjerojat-nog (novosti, obavijesti).1® U vjerojatnom ili zajedničkom, to jest u značenjskim sustavima — kodovima i potkodovima teško je razlučiti lingvstički shvaćene jezične oblike od re-toričkih oblika, koji se danas pretežno poimaju kao ozna-čitelji ideologije. Ono »vjerojatno« odnosi se na znanje je-zičnih oblika i pravila njihova kombiniranja, ali i na zna-nje ili umješnost prikladne upotrebe jezičnih kodova u si-tuacijama. Da bi izazvao željenu reakciju (prenio poruku — uvjerenje) govornik ne poziva samo znanje jezika onih kojima se obraća nego i njihove potrebe, motive, predra-sude, očekivanja u najširem smislu, to jest iskustvo u cje-lini. Zato je ideologija, kako kaže Umberto Eco, završna konotacija svih konotacija znaka i konteksta znakova.104

U svojoj spoznajnoj ulozi govorni je oblik sličan svjet-losti jer kao svjetlost, i uopće kao svaki medij, on ne omogu-ćuje samo spoznavanje nečeg što je drugo od njega nego nužno usput iskazuje i sebe sama. Ono što Marshal Mc-Luhan kaže za medij — da je poruka — vrijedi za kod, i uopće za oblik.105 No osim što omogućuje razmjenu smisla, oblik u govoru ima i značajnu dokaznu moć — uglavnom tako što potvrđuje očekivanja. Na takvu je upotrebu oblika upozorio Aristotel. U Retorici je naveo primjer iskaza koji nije silogizam, ali oblikom vjerno oponaša njegovu tročla-nu strukturu »Jedne je spasio, druge osvetio, Helene je oslobodio«. Aristotelov je komentar da ove točke, koje su

102 Emil Benvenist, isto, str. 128—131. 103 Umberto Eko {Umberto Eco), Kultura, informacija, ko-

munikacija, prevela Mirjana Drndarski, Nolit, Beograd, str. 97—98.

m Umberto Eko, isto, str. 107. Također, Roten Bart (Roland Barthes): »Retorika slike«, preveo Ivan Colović, Treći program Radio Beograda, 1979, br. 41, str. 464.

los Marshal McLuhan, Understanding Media, Sphere Books Ltđ, London, 1971 (1964), str. 15.

64

ponaosob dokazivane pomoću odrugud dobijenih argumena-ta, kad se sjedine stvaraju pričin da iz njih može proizići novi zaključak.10" Slično djeluju paralogizmi, odnosno gre-ške u zaključivanju (fallaeies) i sofizmi. Ono što Aristotel kaže za djelovanje silogizma, može se poopćiti na djelovanje svih govornih ritmičkih figura: najbolji utisak ostavljaju oni silogizmi čiji tok slušaoci već u samom početku mogu predvidjeti jer se slušaoci raduju onome čemu su sami do-kučili zaključak. No u službovanju oblika izgovaranoj »isti-ni« sudjeluje i ono što Aristotel, i kasnije sva retorika, sa-vjetuju govorniku — prikladan način. Stil koji odgovara prilici, kaže Aristotel, daje djelu izgled vjerojatnoće.107 Go-vor se ovjerava prepoznatljivim rječnikom, tipom rečenica i uopće govornim ritmom, što je prizivanje »starih svjedo-ka« navika više nego razumskog pamćenja.

Slušateljevo suučesništvo u govoru govornik poziva ne samo pričanjem o poznatom i potvrđivanjem stavova, što Umberto Eco zove »konsolatornom retorikom«',108 nego i unošenjem u govor dodatnih pravilnosti. Te pravilnosti (ili ponavljanja) mogu upućivati dvojako — na dijelove istog teksta (sintagmatski pokazatelji u tekstu, koji ostvaruju in-tratekstualne veze) i na druge tekstove (paradigmatski po-kazatelji, koji ostvaruju intertekstualne veze).109 S obje vrste upućivača govornik ugovara s primaocem uvjete primanja svoga govora.

U sasvim širokom poimanju jezika kao svega što je vje-rojatno, na što se govornik oslanja da bi prenio poruku-uv-jerenje, nalazi se i ono što se obično zove stilom — izbor iz raspoloživog inventara koji (izbor), ustaljujući se, proizvo-di nove slojeve očekivanosti (pravilnosti ili jezičnosti). Bu-dući da je izbor uvjetovan svjetonazorom, jezik uključuje i svjetonazor.

Jezični izraz ili govor uvijek ima dvostruko lice — po-gledu Maže i jezik (vjerojatno) i misao oblikovanu jezikom. U jednoj vrsti ideološkog govora, koji ću zvati jezikovanjem

los Aristotel, isto str. 182. 107 Aristotel, isto', str. 223. 108 Za razliku od »nutritivne retorike«, koja preispituje i

restrukturira poznato, »konsolatorna retorika« se pretvara da obavještava, a zapravo potvrđuje očekivanja — »uvjerava« u ono u što se već vjeruje. Ona je fond mrtvih oblika i skraćenica opće poznatih argumenata. Umberto Eko, isto, str. 98.

103 Cvetan Todorov (Tzvetan Todorov), Simbolizam i tuma-čenje, preveo Jovica Aćin, Bratstvo-Jedinstvo, Novi Sad, 1987. str. 63—69.

65

i žargonom, jezično se lice poruke posebno napadno izlaže pogledu, ponekad toliko da i naizgled artikulirani sadržaj nije drugo do jezični oblik — tematski obrazac. Jezikovanje je prevlast oblika (jezika) u govoru ili tautologija na razini koda; govor koji zbunjuje iskazivanjem samo jezika i niče-ga drugog. »Govornik je stražar vlastita jezika — prenosi lozinke kojih je sadržaj sam jezik straže.«110 Zato je jeziko-vanje posebna vrsta mistifikaeije — usmjeravanje na nepo-kretnostCldeologija ne djeluje samo sadržajem govora nego i jezikonfj l i sustavnošću, posebno kad je to glavni sadržaj. (Treba, međutim, razlikovati sustavnost ili uređenost logič-ki i estetski dotjeranog iskaza od suviška ponovljenosti ili nagomilanosti oblika u jednostavnom ritmu, što jest uređe-nost, ali niže razine.) Uniformiranom je govoru (jezikova-nju) svojstven doživljaj ispravnosti: govori se sa osjećajem da je takav čin odobren, da upravo tako treba govoriti. Na-lazimo ga u govoru iz obaveze, najčešće u govoru onih koji, kako kaže Pierre Bourdieu, govore sa žezlom — dakle s ov-laštenjem institucije, a to su razni nadležni ili službenici: svećenici, administratori, političari, nastavnici.111 Jezikuju govornici koji se religiozno odnose prema izgovaranom sa-držaju, pa se zato oprezno oslanjaju isključivo na provjere-ne oblike iz inventara. To je vrsta pravilnosti koja se obič-no javlja s religioznošću, ne samo u govoru. Sto je sadržaj religiozniji, kaže Đorđe Petrović, povećava se obaveza pro-porcionalnosti. Liturgičnost, u kojoj vlada proporcija, izraz je poštovanja tradicije i simbolizacija vječnosti religioznih istina.112

j Iako mišljenje može biti neovisno o govoru, ono se naj-^^ češće događa s govorom. Svojom jezičnošću govor suobli-

kuje misao pripremajući je za daljnje misaone kombinacije i za saopćavanje drugima, to jest za manipuliranje vlasti-tim i tuđim predodžbama. Jezik, & preko njega i ideologija mogu utjecati na tumačenje svijeta — regulirati i stabilizi-rati poimanje, namećući kao okvire oblike koji već postoje u inventaru. Dokazi za ovaj utjecaj traženi su u razlikama među pojedinim jezicima, posebno u rječniku. Odnos jezika i i mišljenja trebalo bi, međutim tražiti više u univerzalnoj ljudskoj gramatici jezika (mišljenja).

110 Walter Benjamin, isto, str. 45. 111 Pierre Bourdieu, isto, str. 43—44. 112 Đorđe Petrović, Teoretičari proporcija, Vuk Karadžić Beo-

grad, 1987, str. 24.

66

Utjecaj govornog oblika (jezika) na misao posebno je j a -san ù dječjem govoru. Na koju vrstu utjecaja mislim, po-kazat ću primjerom iz vlastitog roditeljskog iskustva. Dvo-godišnje dijete pokazuje na uho žirafe — igračke i kaže »uko« (= uho) i odmah nadovezuje: »Uko pao ciku; Uko pače« (= Hrvoje pao s bicikla, Hrvoje plače). Oblik uko dozvao je iz pamćenja jednu drugu situaciju, koja, barem s aspekta odrasla govornika, s prethodnom situacijom nema nikakve veze. Zajednički je jedino označitelj za uho žirafe i za Hrvoja, koji je u ovoj fazi djetetovog jezika homonim. U ovom je slučaju očigledno da se ono što je u iskustvu (na repertoaru) dozvalo oblikom (označiteljem), a ne smis-lom. Slično upravljanje misaonog toka jezikom (to jest onim što je u inventaru) događa se kad govornik saobraća stra-nim jezikom koji nije sasvim savladao. Tada se javlja-ju teme vezane za poznati rječnik, teme koje su se javlja-le u procesu usvajanja stranog jezika. Sličnu vlast oblika nalazimo i u javnom govorenju raznih vrsta službenika, kad se odobreni vremenski okviri popunjavaju općim mjestima, što sam nazvao jezikovanjem i žargonom, i što će biti glav-na tema slijedećih poglavlja.

Pretjerivanje u naglašavanju utjecaja jezika na mi-šljenje uvijek je u osnovi imalo potrebu da se kritički prikaže suvremen govor i ukaže na zamke jezika. Tako je osnivač Opće semantike (General Semantics), Alfred Kor-zybski tvrdio da se upotrebom riječi bez odnošenja prema stvarnosti čovjeka može ugovoriti u razna bolesna stanja,, uglavnom shizofrena.113 George Orwell je, pojačavajući obi-lježja suvremenih mu političkih govora, konstruirao uto-pijski jezik novogovor (Newspeak) i zastrašio mračnom vi-zijom jezičnog upokorenja svijeta u romanu 1984. Neki se noviji teoretičari gotovo paranoično odnose prema sređi-vačkoj sposobnosti uma i jezika, kao da apstrakcija i takso-nomija nisu upravo ljudske (i samo ljudske) osobine, koje čovjeka kao figuru izdvajaju iz ostalog živog svijeta. Naravno da po logici dijalektičkog mišljenja postoji mogućnost da se jedna prirodna sposobnost, kao što je ljudska sposobnost koju zovemo jezik, izmetne u grobara prirodnosti, ali ipak nije toliko vjerojatna koliko izgleda u Orwellovom romanu ili u Barthesovoj kvalifikaciji jezika kao po sebi fašisto-iđnog.114 Ovakva pretjerivanja, međutim, imaju jako oprav-danje. čini se da su neophodna upozorenja da bi se s vre-

113 S. I. Hayakawa, isto, str. 282. 114 Roland Barthes, isto, str. 62.

67

mena na vrijeme budila svijest iz neautentičnosti. Pretje-rivanje u drugu krajnost je, uostalom, način svakog is-pravljanja ili rehabilitacije.

U ranom djelu Gyorgya Lukšcsa nalazimo polarizaciju duhovnosti (pojmovnost ili »platonizam«) prema izrazu (ge-sta, oblik).118 Put od životne protočenosti i duhovnog do-življavanja k izražavanju doživljaja, to jest oblikovanju, Lukacs smatra putem od slučajnosti prema nužnosti. Duh bi prema tome činile suprotnosti — slučajnosti (što Lukacs zove pojmovnošću — neprikladno, budući da je pojam mi-saoni oblik) i nužnosti, što bi bio način intervencije duha u život (oblikovanje). Oblik je, kaže Lukdcs, »jedino mo-guće«, odnosno »muzika i nužnost«. Izraziti znači »naći svojoj duševnosti (platonizmu) muziku«. Oblik (ili gesta) je problematičan zbog svoje određenosti-kao-sudbine i kao takvog ga Lukacs smatra falsifikatom životnih tokova. (Theodor Adorno ga u tome slijedi kad definiciju, koja je oblik, zove »kroćenjem stvari u pojmove« i »znanstvenom ceremonijom«.)116 Oblikovanje (stvaranje) jest nužda duho-vne djelatnosti, ali ona mora imati i suprotnu djelatnost —• razobličavanje (raščlambu, demistifikaciju ili kritiku oblika) da bi ostala u skladu sa svijetom. I sšmo razobličavanje ne-izbježno stvara nove oblike, koje lijeni duh ustaljuje po-navljanjem, ili kako to zove Lukdcs, primjenom. Primjena je, onako kako je poima Lukacs, zapravo oponašanje — ponavljanje koje jednokratnu gestu (oblik-uzor) uzdiže do vječnosti i mišljenje usmjerava na uvijek iste utabane staze. Cini se zato da kritiku oblika i razobličiteljske poteze duše treba poticati kako bi se prekidala pretjerivanja u primjeni gotovih oblika, koji sustavno osujećuju slobodno govorno proizvođenje i stvaraju pričin nadpovijesnosti.

Odatle potreba za posebnom pažnjom prema govornim načinima (oblicima) jer se u njima iskazuju vlast j e š k a i ideologije u govoru. Semiologija, kako ju je zamislio Roland Barthes, i nije drugo nego rad na otkrivanju ideoloških implikacija oblika — odnosa koje označavanjem ljudi na-meću stvarnosti. Ovako shvaćena zadaća semiologije poklapa se sa zadaćom stilistike shvaćene kao kritike stilova — da traži načela po kojima je izvršen izbor iz jezika u konkret-noj situaciji. Pretpostavka je ovakvog shvaćanja semiologije

115 Georg Lukač (Gy6rgy Lukacs), Duša i oblici, prevela Vera Stojlć, Nolit, Beograd, 1973, str. 60.

118 Theodor W. Adorno: »Esej o eseju«, prevela Nadežđa Ca-činovič-Puhovski, u Filozof ijsko-sociološki eseji o književnosti, Školska knjiga, Zagreb 1985, str. 2S—26.

68

i stilistike da kad već ne možemo neposredno spoznavati svijet, možemo unapređivati svoj odnos sa svijetom tako da upoznajemo svoje posredničke (značenjske) sustave (ide-ologiju i jezik). Misao je, kaže Adorno, suverena sve dok otvoreno priznaje posredovanost kao činjenicu.117 Svaki gest kojim bi čovjek htio da se izrazi, kaže Lukšcs, bio bi falsi-fikat doživljaja ako ne bi ironično naglasio svoju nedo-voljnost i tako odmah potro sebe sama.118 Zadebljanja u posredničkom sloju između ja i svijeta nastaju tamo gdje se nagomilaju oblici koji su rezervirani za neke situacije te čine i označavaju neke svjetonazore. Takve je oblike Umberto Eco nazvao »ideološki kompromitiranim oblicima«.119

Roland Barthes je čak zamislio posebnu lingvističku disci-plinu koja bi, prateći napredovanje očvršćavanja riječi i njihovu »debljinu duž historijskog diskursa« pokazala i više od historijskog porijekla istine — njezinu jezičnu, retoričku prirodu.120

1,7 Theodor, W. Adorno, isto, str. 33. 118 Georg Lukač, isto, str. 41. 119 Umberto Eko, isto, str. 105. 120 Bolan Bart (Roland Barthes), Zadovoljstvo u tekstu, pre-

veo Jovica Aćin, Gradina, Niš, 1975, str. 57.

69

BARTHESOVA IADORNOA KRITIKA GOVORA U svakom znaku vreba monstrum — stereotip: mogu govoriti samo prikupljajući ono poznato u jeziku, Rolanđ Barthes1

Nikakvo veličanje po jma čovjek ne može učiniti ništa protiv n jegova stvarnog poniženja u svežanj funkci ja: za to je potrebna promjena uvjeta koji su ga dotle doveli i koji se neprekidno prošireno reproduciraju. Theođor W. Adorno2

71

1 Roland Barthes: »Lekcija«, preveo Cvjetko Milanja, Re-publika, 41, 1985, 1, str. 63.

2 Theodor W. Adorno, Žargon autentičnosti, preveo Davor Rodin, Nolit, Beograd, 1978, str. 115.

72

Kritika »narativnog uma« u naraciji vidi posredništvo koje je nemoguće potpuno zaobići, ali koje treba nepre-stano podvrgavati kritici. Takvim kritikama treba prethoditi ono što Barthes smatra osnovnim predmetom semiologije — otkrivanje artikulacija kojima ljudi podvrgavaju stvarnost.

U Središtu su pažnje ovog poglavlja dva teksta koji pripadaju, ako nam je uopće stalo do takvih pripadnosti, dvjema različitim disciplinama, ali im je tema zajednička: kritika jednog tipa govorenja. To su »Nulti stepen pisma« (Le degré zéro de l'écriture) Rolanda Barthesa3 i »Žargon autentičnosti« (Jargon der Eigentlichkeit) Theodora W. Adorna/* U okvirima svojih disciplina (Barthes; semiolo-gija; Adorno: filozofija i sociologija) oba su autora došla do vrlo sličnih zaključaka.

Barthes i Adorno pripadaju različitim znanstvenim fi -lozofijama, odnosno metodološkim usmjerenjima. Kao uče-nik formalista i strukturalista, Barthes u cjelini vidi smi-sao i iz mnoštva pokušava iz'vući bit. Iako uobičajeno u svakom znanstvenom istraživanju, Adornu je čak i takvo metodološko usmjerenje mrsko jer mu je mrsko svako na-glašavanje cjeline na račun pojedinačnog, svaka prevlast apstraktnog nad konkretnim i pojma nad predmetom. U tome on vidi začetke nasilja nad stvarnošću. »Bit je nešto negativno«, kaže Adorno, »jer danas je neka stvar u biti samo ono što pod vladajućim zlom jest« (Adorno, 175).5

On smatra da ideal cjeline povlači za sobom ideal autentič-nosti u smislu identiteta i prilagodbe. Ideal cjeline naglašen

3 Roland Barthes, Književnost, mitologija, semiologija, pre-veo Ivan Colović, Noldt, Beograd, 1971, str. 31—83.

4 Theodor W. Adorno, Žargon autentičnosti, preveo Davor Rodin, Nolit, Beograd, 1978.

5 Na Barthesov »Nulti stepen pisma« i Adornov »Žargon au-tentičnosti« pozivat ću se u tekstu u zagradama.

73

je u autoritarnim društvima. »Cjelina je u predfašističkoj Njemačkoj bila deviza svih pregalaca protiv devetnaestog stoljeća, koje je odbačeno kao zastarjelo. Posebno se ciljalo na psihologiju, koja je zastupala, čitavo prosvjetiteljstvo. Nauk o prethođenju cjeline dijelovima je, u doba prvog Izdanja »Sein und Zeita«, kao uzor, oduševio čitavo apolo-getsko mišljenje, kao što i danas ushićuje sljedbenike žar-gona« (Adorno, 186). Ipak, u kritici označiteljske prakse Adomo dolazi do rezultata sličnih Barthesovim. Njegov žar-gon autentičnosti umnogome se poklapa s onim što Barthes misli pod pojmom pismo (l'écriture).

Kritika je govora kod obojice istovremeno i kritika dru-štvenog poretka u kojem se taj govor zbiva. Kao što svako književno pismo samo nastavlja tradiciju izdvajanja knji-ževnog od ostalih vrsta pisanja, tako i svako političko pi-smo samo potvrđuje »policijski1 univerzum«. »Bezilaznost ovih pisama je potpuna, crna mogu da govore samo o saučes-ništvu ili o nemoći, to jest u svakom slučaju o otuđenosti.« (Barthes, 48). Adorno, govoreći o standardiziranosti govore-nja, daje do znanja da je standardiziran i svijet na koji se taj govor odnosi. Žargon autentičnosti pomaže održavanje statusa quo — »trajne nepravednosti uz pomoć prava«.

Kad govorimo o raslojenosti jezika/govora obojica upo-trebljavaju slične i podjednako slikovite figure (Barthes: rascjep jezika; Adorno: rasap govora) i obojica vide uzroke u društvenom kontekstu. Za Barthesa je rascjep jezika ne-odvojiv od rascjepa klase i raslojavanja svijesti. Adorno go-vori o rasapu govora kao posljedici mnoštvenosti interesa, te u vezi s time o postojanju ne jedne apsolutne, nego mno-štva relativnih autentičnosti, to jest, »istina«.

Adorno o jeziku govori kao u društvenoj ustanovi u kojoj se već nalaze zameci žargona autentičnosti. Jézik je forma koja već svojim postojanjem brani postojeće- To je ustanova za potrebe ne samo komunikacije nego i socijali-zacije. U govoru subjekt ukida svoju idiosinkratičnost, svoju subjektivnost shvaćenu kao pojedinačnost. »Brbljanje se nameće ljudima pomoću društvenog ustrojstva koje ih ne-gira kao subjekte.« (Adorno, 149). Značenja riječi su »leb-deća«. Neodređenost, općenitost, vilesmislenost neizbježna su obilježja jezičnog izraza uopće, a žargon autentičnosti samo ih još više naglašava. Slično je i Barthesovo poimanje jezika. Njegova definicija jezika — »Poznato je da je jezik skup propisa i navika zajedničkih svim piscima jednog razdoblja« — nedvosmisleno ukazuje na desaussureovsko <strukturalističko) poimanje jezika. Na poimanje jezika kao sustava negativnih i operativnih entiteta, to jest, sustava

74

u kojem nema ničeg pozitivnog, nego postoje samo razlike, upućuje Barthesovo određenje jezika kao obzora komuni-kacije koji govorniku postavlja samo granice, ali ne i gotove forme izraza. Tu, dakle, treba tražiti uzroke neodređenosti (općenitosti i dvosmislenosti) jezičnog izraza uopće, jer sam je sistem takav da onemogućava stabilna značenja. Osim toga ova obilježja mogu se pojačati upotrebom znaka. Kod uslovljavanja znakovnih sustava, o čemu Barthes govori u vezi s načinom funkcioniranja mita i uopće u društvenoj upotrebi jezika, značenje dostupnjevitog sustava (pojam ili intencija) postaje globalno i neodređeno — »mutna masa znanja« (Barthes, 276). Barthes također govori o »lebdećoj strukturi pojma« (označenog u znakovnom sustavu mita ili konotacije). Za strukturaliste vrijedi stav da je jezik para-digmatičan slučaj zakonitosti i prisilnog djelovanja, a i da su svaki zakon i prisila artikulirani na način jezika. Kao što Barthes -tvrdi za literaturu — da »institucionalizira su-bjektivnost« — tako misli i o jeziku. »Mi ne vidimo prisuće moći u jeziku jer zaboravljamo da je svaki jezik jalna klasifikacija, a potom da je bilo kakvo klasificiranje za-pravo opresivno; ordo znači istodobno i diobu i prijetnju«.6

Poimanje ideološke funkcije govora pokrivaju kod ove dvojice autora termini pismo (Barthes: l'écriture)7 i žargon autentičnosti (Adomo: Jargon der Eigentlichkeit). Najprije ću ukratko prikazati Barthesov pojam pisma, a zatim Ador-nov pojam žargona autentičnosti. Poslije toga ću pokušati objediniti obilježja i funkcije pisma i žargona autentičnosti. Pritom ću se usredotočiti samo na one dijelove u Barthe-sovim i Adornovom tekstu koji se odnose na kritiku ideo-loške funkcije govora, ostavljajući po strani ostalo (na pri-mjer, Barthesovo teoretiziranje o romanu i Adornovo vred-novanje Heideggera), Na kraju ću nešto reći o alternativama pismu odnosno žargonu autentičnosti. O alternativama au-tori govore neizravno ili u nagovještajima, ali se na osnovi njihovih kritičkih zapažanja može naznačiti govor u kojem Barthes ne bi našao obilježja pisma, a Adorno žargona au-tentičnosti.

» Roland Barthes: »Lekcija«, preveo Cvjetko Milanja, Re-publika, 41, 1985, 1, str. 62.

7 Kod nas je l'écriture prevedeno s pismo, lako ovaj izraz znači još pisanje i rukopis. U likovnoj je kritici čak i uobiča-jeno govoriti o rukopisu kao o prepoznatljivom načinu auto-rova zražavanja. (Istina, smisao izraza rukopis u likovnoj kri-tici bliži je smislu za koji je Barthes rezervirao termin stil.) Budući da ću se l citatima pozivati na prijevod, ostavit ću termin pismo.

75

Pismo (l'Écriture)

Budući da je Barthesov tekst raniji (Le degré zéro de l'écriture, 1953; Jargon der Eigentlichkeit, 1964), počinjem prikazom Barthesovog pisma. U Barthasovom pojmovlju pismo je jedan od tri osnovna pojma koji označavaju je-zične neizbježnosti — druga dva su jezik i stil. Jezik u Barthesa ima uobičajeno značenje — »skup propisa i na-vika zajedničkih svim piscima jednog razdoblja«. Dodaje još i ova objašnjenja: više krajnja granica nego osnova; više obzor nego zaliha građe. Jezik je, dakle, apstrakcija koja ne nudi gotove oblike, nego samo postavlja okvire u kojima govornik mora ostati da bi uopće bio društven (Bart-hes, 37). On je nužni obzor komunikacijske situacije.

Tradicionalno poimanje stila Barthes je razdijelio u dvije kategorije — stil i pismo. Dijeli ih osnovni stilistički kri-terij — izbor. Stil je nužda i, kao i jezik, »slijepa sila«. Pismo je, međutim rezultat izbora. I stil i jezik su prije književnosti i govora uopće. Jezik već postoji u društvu, a stil u pojedincu prije svakog govorenja (ili pisanja). Stil je oblik bez namjene, a pismo je posebna upotreba jezika, rezultat govornikovih namjera, situacije i uopće — konteksta govora. U pismu je, kaže Barthes, namjera govorenja, a namjerom (intencijom) on zove novo, globalnije, odnosno apstraktnije označeno u dvostupnjevitom znakovnom sus-tavu mita. Pismo je mjesto presijecanja linije pojedinca i linije društva. Stil je, budući biološki određen, izvan na-godbe koja vezuje pisca za društvo. Jezik i stil se ne iza-biru. Oni su refleksi, automatizmi ili »prirodnosti«. Jezik je društvena prirodnost, automatizam historije, društva, kulture, stil je automatizam jedne prošlosti i jedne biologije. Jezik je u jezičnoj djelatnosti ono opće, zajedničko ili dru-štveno, a stil je pojedinačno ili »usamljenost« U pismu se to uopće i pojedinačno presijecaju. U stilu se pojedinac upo-sebnjuje kao biološka jedinka, a u pismu kao društvena jedinka. Stil je veza piščeve naravi i jezika — na granici je

77

puti i vanjskog svijeta, a pismo je rezultat izbora s obzirom na biološku prošlost jedinke i na njezinu historiju. Pismo je veza istovremeno i normalne i posebne forme govora za historiju drugih ljudi. One koji govore istim jezikom raz-dvaja način govorenja — namjera i moral, to jest, pismo. Govor (parole) je u Barthesovom tekstu suprotstavljen i stilu i pismu. Stil je izvan umjetnosti i historije, izvanvre-menska dimenzija, presjek, struktura, »ostava trajanja«, oko-mita dimenzija. Govor je vodoravna dimenzija jer samo nizanje riječi ostvaruje poruku — njegove se tajne nalaze u istom redu s njegovim riječima (Barthes, 29). Govor je prema tome vječno odlaganje smisla. Strana mu je simbolič-nost i samodovoljnost pisma, jer u govoru znakovi dobijaju s#oja značenja u pokretu. Njegov smisao previše zavisi o odnosima da bi se mogao skrasiti na dno riječi. Govor i pismo bi, dakle, bile dvije različite upotrebe jezika. Ne-jasan, međutim, ostaje odnos govor-plsmo jer Barthes pi-smo određuje dvosmisleno — i kao slobodan izbor i kao znak ideologije. To znači da govorenje ne može a da ne postaje pismo — slobodan izbor — možda, ali samo dok u kratkotrajnom periodu izabiranja prekoračuje zadane okvi-re. Čim se u govoru počne prepoznavati način, postao je »društveni obred izražavanja«.

Obilježja pisma što ih je Barthes našao u književnim tekstovima moguće je poopćiti kao obilježja i drugih vrsta pisama. Potrebu takvog uopćavanja naznačio je i sam Bart-hes, govoreći u svom tekstu i o neknjiževnim pismima.

Tako kod njega nalazimo i kraće komentare raznih poli-tičkih pisama: revolucionarno pismo, marksističko (i Marx-ovo) pismo, trockističko pismo, staljinističko pismo te po-licijska pisma vlasti u totalitarnim društvima. I standardi-ziranje je za Barthesa pretvaranje jezika u pismo. Zbog toga što> je posebnu funkcionalnost tražio i nalazio gotovo isključivo u činu pisanja (pogotovo književnog) i što ju je vezivao za samo pristupanje činu pisanja, Barthes je zna-kove te posebne funkcionalnosti objedinio u terminu l'écri-ture (pismo ili rukopis). No nigdje nije izričito ograničio (osim izborom termina) upotrebu ovog termina na pisani i2raz. Zaboravimo li, dakle, etimologiju termina, možemo ga sasvim dobro primijeniti i na govoreni (nenapisani) izraz.

U književnosti je Barthes uočio znakove pisanja sa spe-cijalnom »književnom« funkcijom da ono što je napisano označe kao Književnost, to jest Umjetnost. Neki od znakova književnog stvaranja bili bi tako passé simple u francus-kom jeziku, upotreba trećeg lica u romanu i posebna rit-

78

mička organizacija. Funkcije o kojima Barthes govori po-vodom romanesknog pisma vrijede za pismo uopće: pismo je govorna maska koja se izlaže pogledu i tako, pokazujući, se, skriva ono iza sebe. Pismo je tu da komunicira smisao svoje prisutnosti. Namjera se govora ne iskazuje, nego samo nagovještava.

Umjetnik nastoji da u svoje djelo ugradi znakove koji će nedvosmisleno upozoriti .primaoce kako treba doživlja-vati to djelo, bolje reći da nešto uopće treba doživjeti kao. djelo, opus. Znakovi umjetnosti svjedoče o namjeri autora da napravi umjetninu onda kad nema ničeg drugog što bi na to uputilo. (Takav slučaj imamo u »lošoj umjetnosti« u kojoj je odvojenost formalnih znakova »stvaranja« od sa-držaja očigledna). Obilježje umjetnosti u stvorenom pred-metu treba učiniti očiglednim da bi ga društvo prihvatilo. Nema umjetnosti koja svoju masku ne izlaže pogledu. Veća očiglednost znači veću društvenost. Književna su pisma o^iačitelji književnog mita. Da bi bila što uočljivija, forma mora biti konvencionalna. Odatle u umjetnosti potreba za konvencijama, što prepoznajemo u neprestanim izmjenama stilova, škola, umjetničkih pokreta. Svaki njihov eksplid-. rani. ili implicirani manifest nova je konvencija stvaranja. Te narativne stilove Barthes zove društvenim obredima izražavanja.

U književnosti od Chateaubrianda do Camusa i Queneaua Barthes nalazi nekoliko pisama. U Chateaubrianda je pismo kao pogled (jezik koji odustaje od puke instrumentalnosti i zastaje da sam sebe promatra); u Flauberta je pismo kao. za,natska djelatnost (pismo koje čine znakovi uloženog rada); u Mallarmea pismo kao ubojstvo (krajnji čin onoga što su Chateaubriand i Flaubert počeli — uništenje pisma knji-ževnosti, posljednja objektivacija jezika) i na koncu u Camusa, pismo nultog stupnja ili »neutralno pismo« (re-zultat nastojanja da se nađe izraz nedužan prema historiji). U svim ovim pismima Barthes prati proces sve otvorenijeg svođenja književnosti na probleme jezika. Izraz postaje sve važniji, odvaja se od priče-sadržaja da bi na zasebnoj razini postao potreban sustav znakova koji proizvodi »Književni smisao«.

U povijesti odnosa ideologija i njihovih pisama Barthes vidi dva paradoks na primjera. U pismu realizma i natura-, lizma paradoks vidi u tome što je pismo »krcato znacima proizvođenja« i naglašeno konvencionalno umjesto da bude neutralno, to jest u skladu s objektivnošću, u programu objavljenom i zahtijevanom. Osim znakova proizvođenja tu su i konvencionalni postupci efekta evokacije, naročito pri

79i

karakterizaciji likova: upotreba izraza iz naitoda, lokali-cl 1X1 cl. dijalektizama i žargonizam. I socrealističko je pi-

smo svojevrsni paradoks zato što je jedna revolucionarna ideologija ozakonila znakove književne tradicije, a posebno one građanske književnosti — realizma. »Komunistički pisci jedini su koji se nepokolebljivo drže buržoaskog pisma, dok su ga sami buržoaski pisci već odavno osudili« (Barthes, 75). Dogmatičan duh državnog socijalizma procijenio je da je sigurnije okrenuti se tradiciji nego provocirati revoluciju umjetničkog izraza.

Nulti stupanj pisanja, »bijelo« ili »neutralno« pismo, samo je još jedan od niza pokušaja da se jezik odvoji od sadržaja i da na svojoj formalnoj razini, usporedo sa sadržajnom razinom, nosi svoju poruku. Neutralnost pisma treba čitati kao želju pisca da ga se smatra nedužnim i čestitim. Za Bart-hesa je to »jezik bez utočišta«, »idealna odsutnost stila ili stil odsutnosti«, »forma bez baštine«. Vraćajući se jezičnoj instrumentali)osti (prozirnosti znaka prema značenju), taj jezik izbjegava služenju bilo kojoj od poznatih ideologija. No u tome uspijeva gamo u početku svog trajanja. U su-štini je nulti stupanj pisanja pokušaj (i samo kao pokušaj ostaje) da se pobjegne od pisma. Takvom pismu, međutim, vrijeme i društvena upotreba ostavljaju samo dvije moguć-nosti: da ostane nečitano, to jest, da bude »usamljenost«, ili da se, pošto ga društvo ocijeni prihvatljivim, ustanovi kao samo još jedno u nizu pisama.

S obzirom na piščev trud oko forme Barthes razlikuje jeftine i skupe forme, parafrazirajući Vateryjeve riječi »Forma je skupa« kad su ga pitali zašto ne objavljuje svoja predavanja. Jeftina je forma preuzeta gotova, a u skladu s terminom pismo rekli bismo — prepisana. Govornik ili pisac nije ulagao truda da išta promijeni i da ostavi trag svoje osobnosti. Skupa je forma privatno vlasništvo, jer u nju je uložen trud. Ona se cijeni onoliko koliko je očito da je u nju uloženo rada. Skupa forma uspijeva u društvu koje cijeni zanatsko savršenstvo, u kojem je rad mit i is-kupljanje, "Vrijednost rada tu zamjenjuje genijalnost misli. Proizvođač skupe forme mnogo radi na izražajnosti — idealu svake umjetnosti — i čini od nje konvenciju. Takvo pismo usklađeno je s idealima rada i reda — idealima svakog totalitarnog društva. Ono ne narušava poredak, nego ukra-šava postojeće. »Funkcija pisca nije toliko da stvara dela koliko da snabdeva Književnošću koja se izdaleka raspo-znaje« (Barthes, 72); » . . . lišen drugih borbi pisac ima jednu strast dovoljnu da ga opravda: stvaranje forme«. (Barthes, 75).

80

Razlici test pojavnih oblika pisama otežava njihovu iden-tifikaciju. Obilježja im mogu biti čak suprotna: mogu biti emfatična (pismo francuske i uopće svake revolucije), a mogu biti i litotična (Marxovo pismo). Čini se da distanca (posebno vremenska) pogoduje mogućnosti prokazivanja pi-sama. »Ono što bi danas odjeknulo kao neumesni patos, bilo je tada po rneri stvarnosti-«, (Barthes, 44). Barthes je pre-poznao nekoliko vrsta pisama: pismo kao strast jezika, eu-forija jezika, fetišizam jezika, nastojanje da se ukine pro-zirnost prema značenju, to jest takva upotreba jezika u kojoj znak prvenstveno privlači pažnju na materijalnost označitelja; politička, pisma zastrašivanja i veličanja, pismo »prijetnja kaznom«, gdje je riječ istovremeno i opis i su-đenje, jer je u vrijednosnim slojevima, riječi1 naglašeno prisutna polarizacija između dobrog i lošeg, prihvatljivog i neprihvatljivog, poželjnog i nepoželjnog; policijsko pismo, koje lažno usklađuje izvorni događaj s najnevjerojatnijim tumačenjima (Barthes, 47); pi$mo alibi, »prisutnost na dru-gom mjestu«, opravdanje ili isprika; jezik prisutnosti, pi-smo koje nezavisno od sadržaja treba označiti angažiranost, to jest »prisutnost« govornika ili pisca, pismo kao potpis ispod skupne izjave koju pisac ne piše sam, pismo kao značka.

Zaključno, pismo je etički sloj jezične prakse, »moral forme«, budući da se u njemu ogledaju odnosi govorećeg subjekta prema vladajućem poretku i ustanovljenim vri-jednostima. Jedino je pismo izraz koliko toliko slobodnog Izbora. Upravo je čin izbora taj koji od pisma fini moral forme jer vezuje pisca za tradiciju i idelogiju. Pismo je »izbor jednog ljudskog stava«, »potvrđivanje izvjesnog Do-bra«, »jezik preobražen društvenom upotrebom, namjenom«, »forma shvaćanja u njenoj ljudskoj usmjerenosti«, »poslje-dica razmišljanja govornika-pisca o društvenoj upotrebi njegove forme i izbora koji on u vezi s time vrši.« (Barthes, 40/41). Budući da proizlazi iz upotrebe, pismo je mjesto »ne-jezičnih intencija«. Bez obzira da H se radilo o »strasti jezika« u književnom pismu, ili o »prijetnji kaznom« u političkom pismu, najopćenitija je namjera pisma »da spoji realnost činova s idealnošću ciljeva«. (Barthes, 43).

81

Žargon autentičnosti mmm (Jargon der Eigentlichkeit)

Theodor W. Adorno u Žargonu autentičnosti oštro kri-tizira spise Heideggera, Jaspersa i još nekih svjedoka po -bjede fašizma u Njemačkoj. Razlog za tako oštru kritiku (ne samo jezika nego i stavova) jest taj što filozofski govor najmanje od svih drugih govora trpi ono što Adorno zove žargonom autentičnosti. Cim se u filozofskom tekstu može prepoznati žargonski govor, za Adorna je to pouzdan simp-tom nefilozofskog mišljenja. Pravo, filozofsko mišljenje neizrecivo je šablonama tradicije. Izbjegavajući parđjalnost gledišta, težeći općem, filozof mora izbjegavati pripadnost nekoj od postojećih grupa koje imaju svoj moral, ideo-logiju i jezik pomoću kojih se članovi razlikuju od nečla-nova. Upravo upotreba jezika-govora može prokazati inte-lektualca upregnutog u parcijalne interese neke od grupa ili intelektualca spregnutog s vlašću.

Adorno smatra da je moć govora uopće velika, pa čak smatra da je govorenje »zajamčilo utočište« fašizmu. Us-poredo s kritikom sasvim konkretnih govornih predložaka ovim se spisom provlači važnija (o tome svjedoči i naslov spisa), a i za ovu priliku zanimljivija tema: ideološka uloga govora uopće. Zato stavove o filozofskom žargonu treba uopćavati na sve druge upotrebe govora sa sličnom ulo-gom.

Termin autentičnost upotrebljava se u dva naizgled o p -rečna značenja: a) samosvojnost, vlastitost, pojedinačnost, posebnost, originalnost i b) identičnost, ali kao (ili po uzoru, na) nešto drago, ono Sto je pravo, kako treba, istinsko i suštinsko. U oba slučaja autentično aspirira na to đa ga se tumači istinitim. Društvo objavljuje zahtjev za samosvoj-nošću, ali istovremeno i nudi uzore samosvojnosti kakva je poželjna. Jedinka se i ne može drugačije odrediti nego pre-ma drugima. Autentičnost u smislu identiteta samome sebi (dosljednost sebi, svojoj prirodi i idealima) svodi se ipak na jednačenje s okolinom. Ova dvosmislenost izraza auten-

83

tičnoH dio je ijjre koju društvene institucije igraju s ne-svjesnim pojedincima. Kad oni misle da su samosvojni, naj-vjerojatnije je da su ujednačeni s ponuđenim idealima. Usta-novljeni mediji nude ideale, predloške, obrasce, primjere, a pojedinac treba samo izabrati. Pedagogija se svodi na uvjež-bavanje »autentičnosti« — na ujednačavanje. Vlastitost, usta-novivši se kao ideal — autentičnost, potencijalno je identitet i totalitet. Oni kojima je sve drugo nedostupno rado fetiši-ziraju svoj tako-bi tak (Sosein). (Adorno, 167). Tako i ovaj Adornov »žargon autentičnosti« treba tumačiti kao žargon trenutno vrijedeće istine, a ne istine u pravom smislu auten-tične. Ono »autentičnosti« sušta je negativnost. Žargon au-tentičnosti je »suvremeni oblik neistine«, njegov je glavni sadržaj — obmana. Ironičnu Adornovu upotrebu opozicije »autentično« — »neautentično« treba poimati imajući u vidu između ostalog i slijedeće odgovarajuće postavljene suprot-nosti: jednako — nejednako; slično — neslično; neslučajno — slučajno; očekivano — neočekivano; opće — pojedinačno; esencijalno — egzistencijalno; bitno — nebitno; supstanci-jalno — nesupstancijalno; cjelina — dio.

Termin žargon danas uobičajeno znači relativno usta-ljeni način saobraćanja unutar jedne društvene grupe. To je skup obilježja jezične djelatnosti zajedničkih jednoj gru-pi ljudi, a različit svim drugim grupama u široj zajednici koja govori istim jezikom. U Adornovoj upotrebi žargon nije relativno ustaljeni varijetet jezika, nego način odno-šenja prema drugom i način (zlo)upotrebe vlastitog intelekta. »Žargon autentičnosti je ideologija koja govor apstrahira od svakog posebnog sadržaja«. (Adorno, 204). Pojavnost mu je raznolika jer se može useliti u bilo koju vrstu govorenja. »Žargon se prakticira u rasponu od propovijedi do reklame.« (Adorno, 91).

Slojevitu, parcijalnim interesima ispresijecanu društvenu stvarnost govor odražava svojim rasapom. »Lebdeća« zna-čenja riječi u vezi su s relativnošću pri određivanju bitnog i nebitnog. »U sudu o autentičnosti nekog pojma uvijek je nazočan i interes za tu autentičnost« (Adorno, 169). U si-tuaciji rasapa govora nema jedne jedinstvene autentičnosti, nego ih je onoliko koliko ima različitih interesa.

Zameci žargonskog nasilja nad stvarnošću već su u os-novi označiteljske djelatnosti i u načinu odvijanja misaonih operacijaj Adorno to pokazuje na primjeru pretvaranja pridjeva autentično (eigentlich) u imenicu (Eigentlichkeit). Poimeničenje pridjevka (Substantivierung elner Eigenschaft) Adorno smatra omiljelom figurom žargona. Budući da je u govoru moguće poimeničenje svojstva, o kojem se tek na-

M

govještava natuknicom (Stichwort), lako se pomiješa podu-daranje stvari i ideje o njoj s idejom dobra ili zla. Samim tim što je nešto pravo, to jest podudara se s našom idejom o tome, ne znači i da je dobro i istinito, jer » , . . u ime vremenu primjerene autentičnosti mogao bi i krvnik pri-javiti kojekakve ontološke odštetne zahtjeve ukoliko je bio naprosto pravi krvnik« (Adorno, 171), Autentičnost je ne-predmetna, ali može opredmetiti jer je subjektu nametnuta a da on sam tu ništa ne može (Adorno, 173). Upečatljivi su Adornovi primjeri misaonih navika (refleksa, predrasuda) gdje se autentičnost manifestira u prevlasti pojma nad pred-metnom stvarnošću. »Autentičnost kao usud« vrijedi, na primjer, za konja, jer ga čovjek doživljava kao da postoji Zato da bi teglio. Židovi i Cigani proganjani su zbog pri-padnosti unaprijed osuđenoj vrsti, to jest, zbog svoje au-tentičnosti. Autentičnost se manifestira kao usud kad je bitak prije pojedinačne egzistencije. Žargonska je autentič-nost uvijek u službi nekog pokreta, religije, ideologije, dog-me. Žargonom se propovijedaju viši ciljevi, za koje se traži žrtvovanje pojedinačnosti (Heidegger: »Žrtva je oproštaj od bića na putu do čuvanja naklonosti bitka«).8 Govor koji širi vjeru u bitak rezultat je težnje, koju zauzvrat i po -država, za opuštanjem u vjeri i nadi.

Zametke žargona treba tražiti u jezičnoj djelatnosti uopće jer je svako kodiranje apstrahiranje, pa prema tome i re-dukcija ili gubitak informacija. Pojedinačno se iskustvo svodi na društveni kalup. »Govorne su forme postvarene jer j e -dino posredstvom post varenja postaju forme, te tako nad-življavaju ono na što su se nekad odnosile zajedno s kon-tekstom u kojem su se na nešto odnosile. Posve demitologi-zirana činjenica susteže se govoru« (Adorno, 89—90).

8 Navedeno u Adom ovom Žargonu autentičnosti, str, 205.

85

Obilježja pisma žargona autentičnosti

Obilježja što ih Barthes i Adorno nalaze u ideološkoj (zlo)upotrebi govora međusobno su povezana. Ipak, ali samo radi preglednosti, prikazat ću ih odvojeno. Neka od njih objedinjena su pod imenima koja sam im s&m dao.

Naglašeni vrijednosni slojevi znaka

U vrijednosnim slojevima znakova odražava se njihova društvena upotreba, pa zato nije dovoljno jezičnu vrijednost opisati samo kao posljedicu odnosa riječi u jeziku (sustavu), nego prije svega kao rezultat pragmatičkih odnosa (odnosi čovjeka i čovjeka te čovjeka i znaka). Naglašena vrijednost riječi žargonskog govora može biti shvaćena kao pojačanje u govoru uvijek postojeće emotivne funkcije — uvijek pri-sutnog govornikovog stava prema predmetu govora (što obično otkrivamo procjenom emocionalnosti izraza). Sasvim je logično što pismo, koje jedino proizlazi iz biranja i koje Barthes zove moralom formom, dogovorom između pojedinca i historije/društva, odgovornošću, ima naglašene vrijednosti. Ovako shvaćene jezične vrijednosti odražavaju društvene odnose.

Adomo je primijetio da žargonske riječi djeluju tako da stvaraju iluziju svoje nezamjenjivosti. To je zato što riječi djeluju prvenstveno svojom vrijednošću, to jest, kako bi rekao Adorno, kao »natuknice« (Stichwort). Tako mitologi-zirane izraze nemoguće je zamijeniti a da se ne izgubi au-tentičnost žargona. Po tom svom obilježju žargonski je izraz blizak pjesničkom govoru.

Naglašena je vrijednost u najužoj vezi s usmjeravaj ućom funkcijom pisma/žargona autentičnosti. Tu ne samo da se ukazuje poredak vrijednosti nego se takav poredak i za-

87

povijeda. »Pozitivno i negativno postvaruje se pred očima živog iskustva kao da važe prije svakog odmjeravanja, kao da misao nije ta koja prva određuje što je pozitivno, a što negativno, i kao da putanja takvih određenja nije putanja negacije.« (Adorno, 69). O istom govori Barthes povodom političkih pisama autoritarnog društva. U »policijskim pis-mima« oštro polariziranje dobra i zla zaposijeda čitav jezik, pa više nema riječi bez vrijednosti, »više nema nikakvog vremenskog razmaka između imenovanja i suda«. Takav govor »stvarnost iznosi u njenom prosuđenom obliku«.

Krupne riječi, o kojima govori Adorno, označitelji su apstraktnih pojmova, a djeluju baš svojom naglašenom vri-jednošću. U političkim žargonima opozicijskih ideologija podjednako su omiljele takve riječi-transparenti kao Sto su: čovjek, humanizam, sloboda, demokracija, prava. »Za-hvaljujući svojoj apstraktnosti, može se pojam poput mazivog ulja uštrcati u istu mašinu na koju je jednom htio jurišati.« (Adorno, 109).

U vezi s vrijednošću izraza zanimljiv je Barthesov stav o pismima Manta i Lenjina nasuprot Staljinovom. Ono što je do danas rečeno za Marxov način pisanja (Barthes, Silva'-') uglavnom se poklapa s onim što su ruski formalisti (Ejhen-baum, Šklovski10) rekli za Lenjinov način. Vrijednost u Marxovom i Lenjinovom izrazu proizlazi iz njegove veza-nosti za stvarnost i akciju. Ta je vrijednost u predmetu govora, ali ne toliko i u načinu djelovanja izraza.11 Od Marx-ovog »jezika saznanja« do »policijskog pisma« Staljinove vlasti kontinuitet postoji samo u tome što su u njima na-glašene vrijednosti. Ali radi se o različitim vrijednostima i različitim upotrebama tih vrijednosti. Staljinističko je pi-smo pretvorilo neke formalne elemente Marxovog pisma u obrazac. Sličnosti su samo površinske, jer od govora koji govori o vrijednostima i djeluje eksplikativno ostala je njegova suprotnost — govor koji se zalaže za suprotne vri-jednosti i djeluje izrazito vrijednosno, to jest, zaobilazeći razum.

9 Ludovico Silva, Marksov književni stil, Vuk Karadžić, Beo-grad, 1978,

10 Boris Ejhenbaum, Osnovne sUlističke tendencije Lenjinova jezika, prevele M. Cvitan i Lj. Mifka; Viktor Sklovski, henjin kao dekanonizator, preveo Nenad Miščević, Teka, 1974, 4, str 803—820.

11 Treba pri tom uzeta u obzir razliku u načinu između teo-rijskih tekstova i onih koji su imali naglašenu propagandno--pokretačku ulogu.

88

Nerelacionost

Nerelacionost je Barthesov termin, no ovo obilježje, ne pod tim imenom, spominje i Adorno kao obilježje žargona autentičnosti. To je način izražavanja u kojem je riječ upo-trebi jena s oslabljenim relacijama prema drugim riječima u kontekstu. U Barthesa nalazimo opis ovakve upotrebe riječi u modernoj poeziji i prozi. U klasičnoj se poeziji i prozi riječi upotrebljavaju relaciono. Riječ je upućena na vezu s drugim riječima u kontekstu. Smisao riječi određuju odnosi. Takav govor teži dijalogu — »susretu s drugim«. U skladu s Barthesovom upotrebom termina govor mogli bismo reći da je to govorna upotreba riječi. U modernim se književnim pismima, po Barthesu, narušava funkcionalna priroda jezika. Odnosi se poništavaju u korist izoliranih riječi — gramatikalnost odumire. Riječ postaje »obitavalište smisla«, »čin bez neposredne prošlosti, čin bez okoline«. U' takvoj upotrebi riječ sadrži sva značenja među kojima bi relaciono izlaganje izabralo jedno. To je »nulto stanje ri-ječi« jer. krcata svim prošlim i budućim određenjima, riječ funkcionira kao natuknica iz leksikona ili enciklopedije. To je »vraćanje izlaganja na stani® riječi«. Kod Adorna na-lazimo opis ovakve upotrebe riječi u žargonu autentičnosti kad kaže da je princip žargona dezorganizacija, to jest, rasap govora na riječi same. (Adorno, 55),

Obilježje nerelacionosti povezano s obilježjem pismo/ /žargona autentičnosti da djeluje naglašeno vrijednosno, to jest, usmjeravajuće. Ova dva obilježja proizlaze jedno iz drugog. Umjesto da ih jezični kontekst i kontekst situacije konkretizira uvijek drugačije, riječi kao mehanički naba-čene boje, bez odnosa prema sadržaju mišljenja, površno određuje izraz, ali samo vrijednosno. Riječi-boje gomilaju se bez logičke podređenosti i na štetu misaonosti izraza. Osamostaljujući se od konteksta, riječi postaju nezamje-njive i svete. Da bi opisali što se događa s riječima u ne-realacionom govorenju, i Barthes i Adorno upotrebljavaju; istu sliku — aura. (Barthes, 62; Adorno, 57).

Općenitost, neodređenost, aluzivnost

»Govori se kao iz neke dubine koja bi bila osramoćena kad bi bio izgovoren njen sadržaj.« (Adorno, 139). Već zato što je jezik sistem negativnih i opozitivnih entiteta, ne-

89»

moguće je u zajedničkoj djelatnosti apsolutno određeno i trajno značenje riječi. Osim toga, sporazumijevanje pretpo-stavlja minimum zajedničkog. Porijeklo je obavezne koli-čine općenitosti u jezičnom izrazu u osnovnim misaonim operacijama. Kritici treba podvrgnuti onu općenitost/neod-ređenost govora koja prelazi granicu do koje je općenitost potrebna za sporazumijevanje. Može se govoriti o »dobroj-« i »lošoj« višeznačnosti. Obično se u umjetnosti višeznačnost smatra prednošću jer je dio sklopa pomoću kojih umjetnik kod primaoca pobuđuje estetske emocije. No jasno upući-vanje na više konkretnih i raspoznatljivih značenja (više-značnost) nije isto što i neodređenost koju nalazimo u žargonskom govoru.

Pismo je istovremeno i proizovod i izvor neodređenosti (Barthes, 56). Neodređenost ili »mutna masa znanja« pro-izvod je dvostrukog znakovnog sustava, kako je pokazao Barthes opisujući djelovanje mita u tekstu Mit danas. Uslo-javanjem znakovnih sustava značenja se pomiču, zakriv-ljuju. Preneseni smisao (»pojam« ili »intencija«) mita aps-traktniji je od »doslovnog smisla« upotrebljenog znaka. Sto tečnije uzvisuje svoju svakodnevicu, to mutnije žargon mi-ješa doslovno i preneseno. (Adorno, 81).

Apstraktno je govorenje bez dubine jer ukida složenost egzistencijalnosti i uvodi ugodan privid bistrine esencijal-nosti. To plošno govorenje, međutim, nastoji se predstaviti kao vjerna slika mnogodimenzijalnog svijeta. Govor prepun općenitosti i obrazaca oblik je šutnje govorom onda kada šutnja nije dovoljna maska misli, U tom slučaju pismo/žar-gon autentičnosti slika je obazrivost žargonozborca, njegova straha da ne bude prihvatljiv. Izbjegavajući konkretan iz-raz, koriste se natuknice — »demagoški provjerena tehnika aluzije koja prešućuje ono o čemu očekuje tajnu suglas-nost-«. (Adorno, 158). Pismo/žargon autentičnosti glumi ono što je odsutno: nejasnost pokazuje kao da je jasnoća,, in-teresom posredovan smisao kao istinu. To je govor s ma-skom onoga što se od njega očekuje da bude.

Objektiviranost, automatizam upotrebe, autor eferencijalnost

Pismo postaje tako što se »zaustavlja gibanje jezične strukture« kad se uvedu tabui i pažljivo procjenjivanje po-dobnosti i nepodobnosti. Tabuizacija jezika i dogmatizam

90

pisma prateće su pojave sličnih društvenih procesa i kao takve ih podržavaju. I za pismo i za žargon autentičnosti vrijedi da su »zaustavljeni jezik«, to jest, ustanove. Pritom vrijedi Barthesova jednadžba: što veća uočljivost konven-cije, to veća društvenost.

Institucionalnost, standardiziranost i konzervativnost pisma/žargona autentičnosti očituju se obiljem govornih automatizama — obrazaca, fraza, ustaljenih figura, općih mjesta topike i izraza, te kao rezultat svega, siromaštvom izraza. »Standardiziran kao i svijet na koji se odnosi, on (žargon) raspolaže skromnim brojem riječi koje škljocaju poput signala.« (Adorno, 54). Siromaštvo forme homologno je idejnoj ograničenosti sadržaja. Takav govor prepoznajemo po tome što ima svoje omiljele riječi. Govorni automatizmi najuočljiviji su na leksičkoj razini, ali ima ih i na ostalim razinama (fonetskoj, gramatičkoj). Takvo govorno ponaša-nje udaljuje se od mišljenja i približava (bolje reći — vraća) refleksu. Obrazac ušteđuje razmišljanje. »Onaj tko se ra-zumije u žargon ne treba kazati što misli, ne treba čak ni misliti: od toga ga žargon rasterećuje obezvrjeđujući mi-sao.« (Adorno, 57). Učinke koje tako shematiziran govor polučuje u masi Adorno uspoređuje s učincima »loše umjet-nosti« — kiča. Banalne istine, kaže on, podaruju govoru nezajslužen patos. Žargon autentičnosti mehaničku dodaje govoru trenutno potrebne oznake. Kao što se mehanički, dodatkom vibrata, humanizira neljudski zvuk orgulja (us-poredba je Adornova), tako i žargon opskrbljuje govor uzor-cima ljudskosti, iskrenosti, autentičnosti.

Barthes navodi da se krajem 18. stoljeća počinje mutiti klasična prozirnost jezika. Neizdiferencirano se, jedinstveno klasično pismo počinje raslojavati. Ideološki rasap prati i rasap govora. U književnosti, forma dolazi u prvi plan: »eu-forija jezika«, »strast jezika«, »fetišizam jezika«, »jezična narcisoidnost«. Jezik postaje sve manje sredstvo opisa, a sve više forma koja samu sebe nudi kao objekt promatranja. Kod Flauberta »znaci više plijene nego što izražavaju«. Tako se ustanovio, od sadržaja i ideje djela odvojen, »knji-ževni smisao«, a književnost se ustanovila kao »književ-nost — objekt« ili, kraće, velikim početnim slovom — Knji-ževnost. »Formu — Objekt pisac nikad ne može uništiti a da ne uništi sebe kao pisca.« (Barthes, 35). Mallarmeovo »ubojstvo jezika« samo je posljednji čin svih objektivacija jezika. Za pismo/žargon autentičnosti možemo reći da- je »forma posvećena kao objekt«.

Forma je osamostaljena, kao nosilac poruke izbora, to jest, ona ne samo da prenosi poruku nego jest poruka.'Su-

91

ština je pisma i žargona autentičnosti u tome što poruka jezične organizacije maskira poruku jezično organiziranog sadržaja. Govor apstrahiran od svakog posebnog sadržaja, koji od sebe odbacuje svaki sadržaj protiv kojeg bi se moglo argumentirati, Adorno ¡ »ve »antitopičnim« (str. 204 i 104). Ovu objektivaciju forme, prevlast forme nad sadržajem, »stavljanje sadržaja u zagrade« (Adorno), Barthes slikovito uspoređuje s maskom koja privlači pažnju na sebe. Auten-tičnost govorne forme ima funkciju stvaranja uvjeta za prijem kakav priželjkuje govornik. Ako se radi o kiču, onda pismo/žargon autentičnosti tvrdi da je umjetnost; filozofskim žargonom može se mitologizirati; u političkoj besjedi pismo/žargon autentičnosti potvrđuje istinitost iskaza snagom autoriteta onih koji su govorili na sličan način. Autentičnost forme iskaza implicira (natuknjuje, aludira) da je iskaz lijep, a ne ružan; istinit, a ne lažan; moralan, a ne zlonamjeran; svet, a ne profan; koristan, a ne nekoristan i općenito — dobar, a ne loš. Autentičnost pisma ili žargona implicira ono što Kuran eksplicira na samom po-četku, kada izrijekom tvrdi da ne treba sumnjati u istinitost svega što slijedi iza te tvrdnje. Ova uvodna tvrdnja ima istu funkciju kao i svaki jezik — k6d, a ta je da na samom početku, pri prvom pogledu na pisanu poruku ili kod prvih zvukova govorene poruke, naznači koji kdd i podkodove treba izabrati za dekodiranje poruke. Ovu kompleksnu, ali jedin-stvenu funkciju, koja prije svake poruke sadržaja nastoji isplesti ideološki kontekst čitanja zovemo autoreferencijal-nom funkcijom. Prepoznajemo je u svim onim slučajevima u kojima je govorniku stalo da govori ne svojim originalnim izrazom, nego jezikom grupe kojoj pripada ili bi joj želio pripadati.

Na prethodno rečeno može se odnositi obilježje koje žargonskom govorenju pripisuje i Barthes i Adorno, a to je samodovoljnost/samosvrha. »Sva piisma ispoljavaju samo-dovoljnost tuđu govornom jeziku. . , pismo je očvrsli jezik koji živi od samog sebe i uopšte se ne stara da u vlastito trajanje uključi nestalni tok približnosti... svaka samodo-voljnost počiva na ideji večnosti« (Barthes, 43 i 34). »Izraz je sam po sebi dovoljan. Žargon s dosadom odbacuje oba-vezu da izrazi nešto od sebe različito, pa čak i svoju vlastitu diferenciju spram toga. To drugo smije biti ništa, a u znak zahvalnosti ništa postaje ono najviše.« (Adorno, 131). »Raz-govor postaje samosvrha i nadomjestak za ono što bi u skladu s njegovim smislom iz njega trebalo slijediti.« (Adorno, 125).

92

Figurativnost

Figura je govorna shema i već samim tim ograničenje. Međutim, obrazac je tu da ga se ispuni uvijek drugim sadržajem i da ga tako kreacijom zasjeni. U pismu/žargonu autentičnosti te kreacije izostaju pa se uz pomoć figura proizlvodi trivijalnost. Ne samo izbor vrsta figura nego i doslovno »prepisane« figure važan su element za prepozna-vanje autentičnosti. Usto žargonska upotreba govora nagla-šava u svakom figurativnom govorenju prisutno upućivanje na drugost. Svojim se figurama taj govor jasno očituje kao govorna maska.

Kao figure navest ću neke za ideološki govor karakteris-tične postupke koje spominju Barthes i Adorno. Najprije Barthes. Figura vakcim sastoji se u tome da ustanova pri-zna neka manja zla da bi bolje prikrila osnovno zlo. (Cesto se, na primjer, događa da institucija samu sebe kritizira da bi se prikazala objektivnom, ali drugima uskraćuje mo-gućnost kritičkog govorenja. Pritom se barata oprekom kri-tičar — kritizer.) Ako se predmeti i pojave lišavaju pri-padajućih povijesnih konteksta, onda Barthes taj postupak zove oduzimanjem historije. Tim se postupkom stvara ilu-zija prirodnosti i nedužnosti, a čovjeka se oslobađa odgo-vornosti. Figura ni — »i je »magijski postupak« u govoru kojim se ostavlja bez odluke ono što čini nezgodnim bi-ranje bilo koje od alternativa. Da bi se izbjegao izbor, obje se alternative prikazuju podjednakim. »Krajnja ravno-teža zaustavlja vrednosti, život, sudbinu, itd.; više nema izbora, treba samo podmetnuti pleća.« (Barthes, 308). Po-stupak koji Barthes zove poistovjećivanje mogli bismo zvati i neutralizacija asimilacijom. Sve što je drugačije i prijeti promjenom, prisvaja se i svodi na isto. »Ako se drugi čo-vjek pojavi pred njegovim očima, malograđanin odbija da ga vidi, prelazi preko njega i poriče ga, ili ga pak pretvara u samog sebe. Malograđanin je čovjek nemoćan da zamisli Drugog.« (Barthos, 306). Kritika se može neutralizirati asi-milacijom kritičara: »Žargon je, međutim, progutao termin otuđenje, koji stoji na početku, te je bio spreman da mla-dom Marsu prizna dubinu, kako bi se iskobeljao pred kri-tičarem političke ekonomije.« (Adorno, 115), »Tautologija« je objašnjenje predmeta njim samim. To je »dvostruko umor-stvo« jer »ubija se racionalnost zato što nam odoleva; ubija se jezik zato što nas izdaje«. Ta »sračunata nesvjestica« i »spasonosna afazija« z as lan ja se iza argumenata zasnovanih na autoritetu. I Adomo u žargonu autentičnosti pronalazi

93

tautologiju. «-Cista tautologija, koja propagira pojam time što se opire da ga odredi, pa ga umjesto toga kruto po-navlja, jest duhovno nasilje.« (Adorno, 179). Zaključak je »plemenitiji ekvivalent tautologije«. To je poslovica ili afo-rizam u formi maksime u kojoj se uz uskraćivanje objašnje-nja i izvoda nešto zaključuje, i to tako da u zaključak nema sumnje. »Tu zaključak više nije usmeren prema svetu koji treba graditi, njegov zadatak je da pokrije jedan već iz-građeni svet, da sakrije tragove te gradnje iza večne oče-vidnosti.« (Barthes, 310).

Slijedeće je figure primijetio Adorno. Negacija je figura kojom se govornik služi kao govorničkim »sredstvom navika«. Negativni sudovi, kakve god sadržaje imali, imaju bolje izglede da budu prihvaćeni nego pozitivni, pa nihilizam postaje metoda — farsa. (Adorno, 75). Omiljeni je rekvizit žargona pitanje. Ovom figurom pripremaju se lojalni od-govori. »Radikalno pitanje postaje supstancijalno na štetu bilo kakvog odgovora.« Ono postaje »smjelost bez rizika«. (Adorno, 76/77). Za figuru preobraćanje negativnog u pozi-tivno Adorno navodi primjer Heideggerovog postupka. Na prigovore zbog povlačenja u provinciju on odgovara pisa-njem o provincijalnom životu kao »raskošnoj jednostav-nosti«, dakle, obaveznom cilju pametnih. »Tko je oblikom svog posla prisilno vezan uz lokalno, taj rado od nevolje pravi vrlinu, pokušavajući sebe i druge uvjeriti da su nje-gove spone višeg reda.« (Adorno, 103). Maskiranje naloga je figura kojom se imperativ prerušava u izjavnu rečenicu da bi se zatro trag volje naredbodavca. Time se stvara ilu-zija da se ono što se zahtijeva u stvari već događa. »Gra-matički prijevod imperativa u predikađju čini ga katego-ričkim. On ne podnosi nikakvo odupiranje jer, za razliku od Kantova, više uopće ne prisiljava, budući da opisuje poslušnost kao gotovu činjenicu, a mogući otpor iskorje-njuje čak i u pukoj logičkoj firmi.« (Adorno, 134). O po-navljanju kao Reprezentativnoj figuri žargonskog govora govore i Adorno i Barthes. Svako je ponavljanje u službi oprirodnjavanj a ideologije kojoj služi. »Ipak prisilno po-navljanje svjedoči o neuspjehu, naime, o odbijanju nasil-ničkog duha da misli ono što bi, sve dotle dok je duh, trebao misliti.« (Adorno, 179). Kod Barthesa (str. 276) nalazimo da ponavljanje može biti ponavljanje jedne ideje uvijek istim označiteljem (mi bismo to nazvali »frazom«) i po-navljanje jedne ideje različitim označiteljima (što je »lu- I kavi ja« varijanta, ali se nerijetko ispostavlja da je suviše komplicirana). Subjektovo skrivanje iza svi, nitko, mi i j bezličnog se Adorno zove figurom bezličnog govorenja. »Ta !

i 94 I

prosječnost u predznaku onog što se može i smije bdije nad svakom istaknutom iznimkom.« (Adorno, 149). Poetizacija govora je postupak kojim se opravdava nekonkretnost iz-raza i unaprijed neutralizira eventualna kritika. Kad žargon autentičnosti tematizira sebe samog, onda je i to figura — pokušaj iskupljenja. (Kod nas je prisutna na primjer u frazerskim varijacijama poznate maksime »Pređimo s ri-ječi na djela«.) Zauzimanje stava ili »blebetanje o stavu« figura je onda kad se iza objave stava skriva »komunika-cijska nepodopština« (Adorno). »Kad netko govori, tada bi to zahvaljujući uzvišenoj riječi stav, već trebalo biti znak istine, kao da ljudi ne mogu biti obuzeti i neistinom, kao da ne mogu za čisti besmisao pretrpjeti m u k e . . . Blebe-tanje o stavu predstavlja komplementarnu ideologiju šut-nje . . . « Riječ »stav«, uz ostala obilježja autentičnosti, »alibi« je (sjetimo se Barthesovog pisma — alibija!) za onoga koji govori da bi nekog na nešto nagovorio. (Adorno, 62/63). Kao figuru treba svakako spomenuti i supstantiviranje na-tuknice, o kojoj je već bilo govora povodom izraza auten-tično i autentičnost.

Funkcionalnost

»Kad ne bi postojala funkcionalna potreba za antifunk-cionalnim žargonom, tada bi on teško postao drugi govor onih koji ne znaju govoriti i onih koji su ostali bez riječi.« (Adorno, 128). Ovaj stav podrazumijeva dva smisla izraza funkcumalno. Fonnaliziran, shematačan i mimetičan, kar-kav jest, žargon autentičnosti ne može biti funkcionalno sredstvo sporazumijevanja. Takav međutim, može služiti za druge svrhe. Njegova funkcionalnost proizlazi iz druš-tvene upotrebe govora u te druge svrhe. Ostala obilježja izravno proizlaze iz njegove ovako shvaćene funkcionalnosti.

Ideologičnost

»Opća ljudskost kojom se ljudima podmeću neublažene razlike društvene moći, poput razlike između gladi i obilja, duha i savitljive maloumnosti, jest ideologija, to jest na-kaza jednakosti svega što nosi ljudsko lice.« (Adorno, 113).

Pismo je sredstvo pogodbe autora s društvom, »nagodba između slobode i sećanja, čin koji vezuje stvaranje za Isto-

95

riju ili egzistenciju« (Barthes, 53). Slično o žargonu auten-tičnosti govori Adorno: »Nezavisno o tome što kaže, glas koji tako titra potpisuje jedan društveni u g o v o r . . . Žargon u blaženom suglasju sa svojim konzumentima ispunjava prazninu koju je stvorio društveno nužni rasap govora.« (Adorno, 96).

Kod žargonozborenja važan je osjećaj pripadnosti, uko-rijenjen osti, autohtonosti. Govorniku to pribavlja dostojan-stvo: »autohtonost se šepuri« (Adorno, 101). »Dostojanstvo nije nikada bilo mnogo bolje od poze samoodržanja koje sebe prikazuje nečim višim — stvor oponaša stvoritelja.« (Adorno, 206). Autentičan u terminu žargona autentičnosti znači onaj koji pripada nekom kolektivu. Autentičnosti je onoliko koliko ima grupa s posebnim interesima. Zato ko-lektivni jezik služi istovremeno i kao znak sličnosti i kao znak razlike. Govornik je istovremeno i član i nečlan. Za »njegove« znakovi žargona su znakovi sličnosti, a za ostale su oni znakovi razlike. Svugdje gdje postoji »zavjerenička zajednica« (Adorno), cehovski ili klubaški mentalitet, stvara se žargon u funkciji identifikacije. Funkcija pisma »nije samo opštenje ili izražavanje, nego isticanje one oblasti s onu stranu jezika koju istovremeno čine Mori ja i naša opre-delenja u njoj«. (Barthes, 33). Pismo/žargon autentičnosti indeks je govornikovih opredjeljenja u kontekstu povijesti i tradicije, »ekonomičan signal« koji obznanjuje govornikov položaj i angažira ga, a da to ne mora ni reći. Takav govor funkcionira kao potpis skupne izjave (Barthes), kao lozinka ili značka na reveru (Adomo).

Funkcija identifikacije nadovezuje se na autoreferenci-jalnost poruke. Zadatak je autentične forme da pomogne primaočevu identifikaciju poruke na način na koji to želi pošiljalac. Ona treba »da dovoljno očigledno označi sadržinu nemoćnu da se ispolji bez forme koja je identifikuje«. (Bart-hes, 73). Barthes strogo odvaja ovu funkciju žargona — funkciju identifikacije — od komunikacijske funkcije i čak tvrdi da takva funkcija ometa sporazumijevanje (Barthes, 43). Iako nema pravo kad identifikaciju smatra smetnjom u govoru kojem to i jest najvažnija funkcija te što identifi-kaciju ne smatra komunikacijom, ostaje Činjenica da je takva komunikacija regresija. Jezični je znak sveden na primitivnu ulogu signala u životinjskim zajednicama.

Konzervativnost na razini izraza (govorni automatizmi, obrasci) homologna je sadržajnoj konzervativnosti žargono-zborenja. »Sto žargon tečni je uzvisuje svoju svakodnevicu . . . to mutnije on miješa doslovno i preneseno.« (Adorno, 81). Umjesto da se stvari pokreću, one se takvim govorom »ope-

96

vaju« (Barthes). Idilizirajući stvarnost taj govor »od loše empirije pravi transcendenciju«. (Adorno, 161). »Žargon mora braniti kao trajne one društvene oblike koji su ne-spojivi sa suvremenim stanjem proizvodnih snaga.« (Adorno, 95). Mitologizirane riječi (riječi — vrijednosti, riječi — boje) mitologiziraju stvarnost. I Barthes i Adorno primije-tili su sklonost takvog govora prema uzvišenosti, dostojan-stvu i sakralnosti. » . . . Heideggeru nikad dosta ritualnih preliminarija za korak u hram« (Adorno, 139). Inscenacije, obredi, svečanosti, masovne priredbe prate svetost osjećaja pripadnosti. (Narativne stilove Barthes zove »obredima dru-štvenog izražavanja«.) »Atmosfera žargona posjeduje nešto od šamanske ozbiljnosti, naime, proizvoljno zaklinjanje bilo kakvoj svetinji.« (Adorno, 57) »Skrivenost onog pred čim smo ponizni mami već na svetkovinu« (Adorno, 111).

Zargonski govor ne nosi samo pečat svojih društvenih funkcija, što vidimo kao njegova obilježja, nego i povratno djeluje na društvene okolnosti. Govor s tragovima, ideološ-kog posredovanja u izboru motrišta, predmeta govora i iz-raza istovremeno održava i širi istu ideologiju. Kad kažemo da takav govor ideologizira, to znači da mitologizira, misti-ficira!, idealizira, dogmatizira, sakralizira i »pedagoški« us-mjerava, Na razini izraza neosjetnije nego na razini sa-držaja on objavljuje, učvršćuje i širi moral jedne grupe. Poredak vrijednosti prenosi se jezičnim znakovima koji su vrijednosno obilježeni i vrednujući, Zargonozborenje je anti-filozofično jer otpisuje kritiku i afirmira »pozitivan odnos prema svijetu i životu«, »vjeru u bitak« (Adorno). Dogma-tičnost forme pisma/žargona autentičnosti ne samo da od-ražava dogmatski duh zajednice u kojoj služi nego ga i proizvodi, I konačno — funkcija je takvog govorenja da društvo opskrbljuje govornom mizanscenom ideologije.

Prirodnost i neposrednost

Jezik i stil u Barthesovom smislu već su po sebi »pri-rodnosti« jer su automatizmi. Jezik je automatizam kulture, a stil prirode (»biologije«),

U društvenom su životu karakteristike prirodnosti i nepo-srednosti vrlo poželjne. Kao što svaka ideologija svoj in-teres želi prikazati kao sveopći, tako i žargonski govor svoju posredovanost skriva iza maske neposrednosti. »Posredova-nje i neposrednost jezivo su međusobno povezani. Budući da se neposrednost priprema sintetički, to je posredovano

97

postalo ruglo prirodnog« (Adorno, 67). Jezična djelatnost ima baš tu moć da učini da faze društvenog razvitka iz-gledaju kao da ih »već oduvijek« ima. Samim tim što govor izgleda prirodan ili »s blagoslovom odozgo« (Adorno), a on to postiže svojom autentičnošću, i predmet posredovan tak-vim govorom može steći iluziju prirodnosti.

Po Aristotelu, budući da je apsolutna spoznaja teško dostupna, retorici ne preostaje drugo nego da se bavi uvje-ravanjem u ono što je vjerojatno, to jest, ne istinito, nego kao istinito. U Aristotelovom sistemu dijalektičke retorike osnova tehnike uvjeravanja u vjerojatno jesu »sredstva na-vike«. Njihova je svrha da uvjere publiku u čestitost go-vornika kako bi mu mogli vjerovati. Najvažnije je načelo tih sredstava da se ne proturiječi mnijenju i priznatim autoritetima. Barthes napada upravo tu grupu retoričkih postupaka. Govornu mistifikaciju on vidi u postupku kojim se efemerne civilizacijske pojave žele prikazati vječnim, oduvijek prisutnim, »po-sebi-razumljivim«, prirodnim, vje-rojatnim. Takvim se govorom ljudski odnosi institucionali-ziraju. Stvara se privid »okamenjenih ljudskih odnosa«, koji, iako privid, »ipak realno vladaju ljudima«. (Adorno, 109).

Naturalizacija kulture i ideologije postiže se uslojava-njem znakovnih sustava (čime se postiže iluzija prirodne veze namjere izraza i upotrebljenog doslovnog smisla — označitelja), kao i osnovnim (i najprimitivnijim) propagand-nim sredstvom — ponavljanjem. Kao primjer oprirođenog (i oprirođavajućeg) načina govora Barthes rado navodi re-alističko pismo. Iluzija objektivnosti (prirodnosti i istini-tosti) realističkog pisma rezultat je prikrivanja postupaka (tehnike) kojima se ta iluzija proizvodi. U realističkom pi-smu Barthes otkriva mnoštvo znakova učinjenosti (Barthes, 71).

Pismom/žargonom autentičnosti govori se tako prirodno i suvereno kao da je to najprirodniji način govorenja uopće i kao da je takav izraz govornik izabrao kao potpuno slo-bodan subjekt (Adorno, 56).

Isključivost i nasilnost

Dokle god traje neki žargonski varijetet, on govori o prevlasti jedne ideologije, ali i o njezinu strahu od pro-mjena koje bi mogle uslijediti nekim drugačijim govore-njem. Zargonozborci, to jest oni »autentični«, ne vole ot-klone od uobičajenog posredovanja smisla, kaže Adorno i

98

navodi primjer bjesomučnih napada na jezik moderne-umjetnosti. Prividna rječitost, a stvarna nemuštost žargo-nozboraca, ne podnosi kreativnost i argumentiranost.

Netolerantnost postaje očitija kad preraste u nasilje. (Zametak je nasilja u nepriznavanju dragosti.) Da toleran-cija, međutim, ne treba automatski postati vrhovno načelo,, može se odmah pokazati na primjeru odnosa prema žar-gonskoj upotrebi govora. Ne treba biti popustljiv prema žargonu samo zato što je u njemu odsutna neposredna fi-zička sila. U za to povoljnim uvjetima govor može lako provocirati silu. Od govora do akcije razmak može biti ne-znatan. Nasilnost pisma/žargona autentičnosti očituje se u govornim figurama i gotovo isključivo vrijednosnom dje-lovanju izraza. Takav je govor »duhovno nasilje« jer, po-tiskujući kritiku i afirmirajući religiozni duh, nameće vri-jednosna usmjerenja u ime kojih nastupa. Nasilnost je naj-vidljivija u »policijskim pismima«, gdje riječ-etiketa »na-meće neposredno čitanje presude«. U kontekstu govora, ozakonjene raspodjele moći (vlasti) riječi postaju represivne. Barthes navodi primjfer »večno represivne sadržine reči Red«. (Barthes, 47).

Nasilnost se očituje u još jednoj osobini pisma!žargona. I Barthesu i Adornu čini se da ideološka upotreba jezika nepovratno »otima« izraze da bi ih označila i onemogućila, im onakvu primjenu kakvu su imali prije.

Šutnja

Iz dosad rečenog slijedi kako primarna funkcija pisma/ /žargona autentičnosti nije da bude instrument sporazumi-jevanja, nego da služi uspostavljanju ideološkog konteksta, i uvjeta dekodiranja, te da služi identifikaciji govornikove pripadnosti. Govoreći izlizane automatizme sadržaja i for-me, takav govor zauaima mjesto i vrijeme stvarno potreb-nom govorenju — stvaralačkom. Najprikladnija je slika, žargonozborenja, a razvijaju je oba autora, šutnja. Iza ne-kog »stava« (Barthes: stav je čin historijske solidarnosti) stoji nedostatak osobnih zaključaka. Zauzimanje stava samo je figura u žargonskom govoru.

Po Barthesu, govornik ili pisac umjesto sadržajne anga-žiranosti može njegovati već postojeće forme ukrašavajući ih i — razlagati postojeće forme sve do »ubojstva jezika«. U oba slučaja radi se o izdvajanju forme kao nosioca po-sebnog doživljaja teksta, to jest, neovisno o sadržaju. I

99'

razbijanje formé jedan je od načina da se pobjegne od odgovornosti. Entropizacija jezika vodi šutnji pisma. Od-sutnost smisla koja je rezultat uništavanja jezika postaje samo još jedan prilog više mistifikaciji, Barthes, 75/76). »Bijelo pismo« trebalo je biti pismo nepripadnosti bilo kojoj od ideologija, nesvrstavajuće. Šutnja forme, međutim, zbog trajanja i društvene upotrebe, ne može dugo ostati šutnja. I bijelo pismo biva ugrabljeno. Poslije toga svaka je šutnja takvim govorom lažna.

Šutnja je govorom uz apsolutnu šutnju najmanje opa-sna. I mučaljivost i brbljanje zastupaju poredak koji teži nijemosti znaka i zapovijedi (Adorno, 96).

(Neodgovornost

Govorenje je već po sebi preuzimanje odgovornosti. S autentičnošću ideološkog govora ta je odgovornost dovedena u prvi plan. Govoriti s govornice ili pisati, »zauzeti stav«, znači već govoriti s pozicije autoriteta, to jest onoga koji zna (i ima što reći). »Znalac« govori posjedujući (i nagla-šavajući svojim govornim ponašanjem) izrazitu komunika-tivnu kompetenciju. Riječi razbacuje po tekstu »s gestom nep'rikosnovenog autoriteta« (Adorno). Govoreći drugima, govornik preuzima odgovornost. On je čovjek od govora: od--govoran.

Jezik i stil u Barthesovom smislu nalaze se izvan upit-nosti o odgovornosti. Kad Barthes tvrdi da je pismo odgo-vornost, on misli na mnoštvo »relativnih odgovornosti« koje proizlaze iz vezanosti pojedinca za parcijalne morale (ideo-logije) grupa kojima pripadaju. Baš kao što i Adorno tvrdi da postoji mnoštvo »relativnih autentičnosti«. Pismo objelo-danjuje zavisnost svojstvenu svakoj odgovornosti (Barthes, 56). Već sama pripadnost obavezuje na prihvatljivo pona-šanje i podrazumijeva mogućnost postavljanja pitanja od-govornosti za neprihvatljivo ponašanje. Progovaranje nekim pismom čin je »izbora koji govornika čini prisutnim u M o -riji«. Angažiranost forme bira se tako da se prihvati ili odbaci pismo prošlosti. (Barthes, 34). Već sam izbor pisma! /žargona autentičnosti angažira, obznanjuje govornikov po-ložaj, a da on to izričito ne mora reći. (Barthes, 48; Adorno, 57). Oni koji nemaju reći ništa svoga oslanjaju se na čvrstu ustanovu autentičnog žargonozborenja. Žargon sputava an-gažiranost ili funkcionira umjesto nje (Adorno, 61). Naročito kod »angažiranih« pisaca, pisaca intelektualaca, koje Barthes

100

smješta »na pola puta između aktivista i pisaca«, forma postaje znak angažirane prisutnosti. S motrišta jedne ap-solutne odgovornosti (koju podrazumijeva i Adorno) »inte-lektualna pisma« su književna utoliko što su nemoćna a politička samo utoliko što su opsjednuta angažiranošću. In-telektualac, čovjek od pera, samo je loše prerušcni pisac (Barthes, 48).

Za Adorna, koji ima u vidu apsolutnu odgovornost to-talnog čovjeka pred totalitetom i moral koji premašuje sve grupne morale, žargon autentičnosti je neodgovornost. On je »izvjesna neobaveznost koja se stavlja na raspolaganje«. (Adorno, 57). »Bez odgovornosti pred ma kakvim umom, podupiran jedino standardiziranim tonom prema višem, taj govor udvostručuje realnu stegu vlasti duhovnom stegom«. (Adorno, 128). » . . . čistunac se ničim ne vezuje, ta svijet je predinamičan«. (Adorno, 76).

Nekritički prihvaćajući moral grupe, a s njime i žar-gonsku mučaljivost kao univerzalno rješenje, pojedinac je odbio prihvatiti odgovornost i zakazao kao čovjek.

101

Djelovanje pisma/ H žargona autentičnosti

Djelovanje ideološkog govora prikazat ću s nekoliko pri-mjera koji se uklapaju u ideje pisma i žargona autentič-nosti. To je djelovanje slično mitu kako ga je opisao Bart-hes u tekstu »Mit danas«. Uslojavanje znakovnih sustava omogućuje da se namjera govora (intencija) prenese, a da ipak ne bude previše uočljiva. »Mit je krajnje opravdan govor«, kaže Barthes. Intencija govora mora biti komuni-kabilna, ali da bi se opravdala i ujedno zamaskirala, mora se »naturalizirati«. Inzistirajući na autentičnosti, žargon pre-obražava historiju u prirodu i tako se opravdava. Prvi, uži znakovni sustav je »doslovni smisao«. Taj gotov znak (sa svojim označiteljem i označenim) postaje u širem znakov-nom sustavu označitelj za novo označeno: »pojam«. Barthes i Adorno predočuju gotovo identičnu sliku onoga što se pritom zbiva. Kod Barthesa nalazimo da se novo označeno useljava u ispražnjenu formu — ljušturu starog označe-nog, a kod Adorna nalazimo da se u žargonskoj upotrebi govora ispražnjava iskustvo svijesti — »sadržaj se stavlja u zagrade«, a na ispražnjeno mjesto useljava se objava bitka, to jest istine ili autentičnosti same. Rezultat je »riječ koja zvuči transcendentno svom vlastitom značenju«. (Ador-no, 56). U žargonskoj konstelaciji riječi dobivaju drugi smi-sao: »Riječ bez suda i mišljenja mora pokrivati neki smi-sao.« (Adorno, 60). Autoreferencijalnost žargona temelji se baš na takvom djelovanju. Riječ se upotrebljava tako da doslovni smisao u novom znakovnom sustavu oprirodi »in-tenciju«. Važno je da riječ svojom umjetno stvorenom ne-određenošću natuknice ili aluzije uputi na nešto drugo no što je doslovni smisao. To drugo je prirodnost ili autentič-nost. »Autentičnost nije pri tom najprodornija. Ona prije svega osvjetljava zrak u kojem žargon uspijeva i uvjerenje koje ga latentno hrani«. (Adorno, 54). Novo je značenje šire (općenitije, globalnije) ili kako kaže Barthes: mutna masa znanja. Ono izmiče artikulaciji, često ga je nemoguće ime-

103

novati raspoloživim jezičnim sredstvima. (Barthes, 276). Uzmimo primjer filmske muzike. Ako se u zapadnjačkom kontekstu pojavljuje bilo Što što pripada japanskoj civiliza-ciji, onda je uobičajeni postupak da se u trenutku pojav-ljivanja ili neposredno prije, kao leitmotiv, ubaci »komadić ja-panskog zvuka«. Muzika tada djeluje kao mizanseena, us-postavlja kontekst, naglašava predmet koji se trenutno po-javljuje na ekranu, ali najmanje je tu da bi se slušala onako kako se muzika sluša u koncertnoj dvorani. Njezino je »do-slovno značenje« stavljeno u zagrade, i forma u novoj cje-lini dobiva globalniji smisao (smisao »japanstva«, rekao bi Barthes). Sličan je Bahtinov primjer za »postvareni di-rektni govor« kakav upotrebljavaju pisci da bi opisali svoje likove, to jest kada pored odijela i ponašanja lik izgovora i prepoznatljive govorne oblike koji tu nisu zbog sadržaja, nego samo zbog evokaeijskog efekta govornog oblika.12 Već postojeći sustav značenja upotrebljava se, dakle, u svrhe koje su strane izvornoj svrsi upotrebljenog oblika. Preuzi-manje gotovog znaka da bi se tako na njega stavio vlastiti znak opća je semiološka pojava. Smislovi se tako nepre-stano pomiču, znakovi poprimaju nova značenja jer ih se u novim kontekstima uvijek drugačije tumači.

Semiološkoj upotrebi (preoznačavanju) znakova može kao objekt posluži i čovjek. Televizijski dnevnik prikazuje re-portažu o mladom radniku koji je pobijedio na natjecanju automehaničara. Ali priča o njemu ima općenitiji smisao, podređena je »višim ciljevima«. Svrha reportaže nije bila da prikaže pojedinačnog čovjeka. On je lišen svoje posebne životne priče da bi lakše postao funkcionalan dio priče koju priča autor priloga. Subjekt je podmetnut kao znak — iz-vučen iz svoje historije i uvršten u drugu historiju. On služi jednoj namjeri a da o tome nema pojma. A globalni je smisao reporterove priče »dnevnopolitička« poruka mladi-ma da u proizvodnim zanimanjima nije loše. Iz usta mladog radnika ova poruka na samom kraju priloga djeluje sasvim izvještačeeno. Subjekt je postao objekt; čovjek je opred-mećen.

Naracija (pričanje o povijesti ili historija) iskrivljuje svijet jer ga artikulira s jednog motrišta. Svaka naracija razara trajanje i »neizrecivi splet egzistencija« i stvara nov, svoj red, koji je zasnovan na konvenciji i vjerojatnoći narativne vrste. Od trajanja naracija pravi suvislo i us-

12 Mihail Bahtin, Marksizam i filozofija jezika, preveo Ra-dovan Matijašević, Nollt, Beograd, 1080, str, 151—152.

104

mjereno vrijeme. Zajednička je svrhovitost romana i pri-čane povijesti u podešavanju činjenica (Barthes, 51—55). Zato Barthes kaže da je pismo slika reda. Za narativno iskrivljavanje Adorno navodi primjer fašizma u Njemačkoj: »Govor mu je zajamčio utočište. U njemu se naviruće zlo očitovalo kao spas« (Adorno, 53). Narativno je iskrivlja-vanje već prisutno u upotrebi znaka koju Barthes opisuje kao »isključivanje i ponovno uključivanje u historiju«. Znak se, a to, vidjeli smo, može biti i čovjek, isključuje iz svojeg prijašnjeg konteksta da bi ga uključilo u novi kontekst, ali ovaj put posredstvom ideologije i s nekom novom na-mjerom, koja mu mijenja ulogu. »Mit je ugrabljeni i vra-ćeni govor« (Barthes, 280).

U slijedećem primjeru novo, globalno značenje nije ništa drugo nego pripadnost ili autentičnost. Evo kako se u našem političkom govoru upotrebljava pridjev »dijalektički«:

»U takvoj situaciji sužava se prostor da delegat bude slo-bodan strelac i parlamentarac, već stvaralac u jednoj oblasti društvenog života. Dijalektički, to vodi ka ukidanju delegat-skog pitanja«. Naglašeno vrijednosno djelovanje političkog govora u skladu je s upotrebom znakova kao u ovom primjeru Znak funkcionira prvenstveno preko svog vrijednosnog sloja. Nije govornik pridjev »dijalektički« upotrijebio zato što mu je u kontekstu bio potreban njegov doslovni smisao, nego zato da natukne o svojoj političkoj lektiri, o svojoj ideološ-koj opredijeljenosti, to jest, da naglasi podobnost svog go-vorenja. Pojam ili intencija (označeno šireg znakovnog su-stava) ne ukida doslovni smisao, ali ga svojim (zloupotre-bom bitno osiromašuje, u konkretnom slučaju »potiskuje u zagrade« bogatu povijest pojma dijalektika. Mijenjaju se značenje i funkcija znaka. Bez svog punog doslovnog smi-sla znak ovdje služi kao natuknica ili, kako bi rekao Adorno, kao okamenjena sakralna emanacija bez sadržaja. Neizrečeni smisao ili »višak smisla« sugerira da se govori nešto važno. Ovaj primjer uklapa se i u kasniju Barthesovu shemu koju je razvio na primjeru saobraćajnog koda i njegove društvene upotrebe. Shema ima tri sloja: 1. stvarni kod, 2. terminološki sustav i 3. retorički sustav. Kao vrlo čest retorički postupak natuknica djeluje na tom trećem sloju, gdje je označitelj frazeologija govornika, a označeno je »uloga« govornika ili njegov društveni položaj.

Poruka intencije brža je od doslovnog smisla zahvalju-jući znakovima autentičnosti. »I dok ne doznajemo što za-pravo svečani govornik hoće, dotle to na svjetlo dana do-nosi žargon.« (Adorno, 137). Zato Barthes pismo naziva po-četnim činom kojim pisac prihvaća ili odbacuje svoje pori-

105

jeklo (str. 67), a o znakovno uslojenoj poruci kaže: «-mit se čita namah«. Identifikacija se zbiva automatski, »pukom kakvoćom« (Adorno, 54). Uloga pojma/žargon« autentič-nosti ispunjena je već samim prepoznavanjem, to jest usta-novljavanjem uvjeta prijema poruke. Poslije identifikacije govornika u takvoj je vrsti komunikacije sadržaj manje--više nevažan.

I Barthes i Adorno ideološku upotrebu govora doživlja-vaju kao ugrabljeni jezik. To se može protumačiti i u tom smislu da je jezik zaustavljen i pretvoren u obrazac. Ali to se više odnosi na vrijednost jezičnog znaka. Cim postane sastavni dio žargona, jezični se izraz ne može upotrijebiti u nekom drugom kontekstu, a da ne izazove efekte evo-kacije ili stilsku disonanciju. Neko je vrijeme fraza o »do-maćinskom ponašanju« u privredi bila omiljela u našem političkom govoru. Odonda sintagma »doroaćinsko pona-šanje« zvuči »politički«. Žargon je ugrabljeni govor. Po-stajući dio žargona, riječi su izgubljene za druge govorne upotrebe toliko dugo dok se u zajednici pamti njihova žar-gonska upotreba. »Transcedencija pojedine riječi jest neke drugo, tvornički zgotovljeno i dostavljeno kopile izgubljene.* (Adorno, 55). Žargon zagađuje svoj znakovni okoliš jer za-gađuje riječi upotrijebivši ih. (Adorno). Mit kolonizin jezik (Barthees). Mitološki govor može razviti svoj dvo-stupnjeviti znakovni sustav počev od bilo kojeg smisla, p; i od same odsutnosti smisla. Sve može postati dio višej znakovnog sustava. Ono što se ideologiji najviše opire -najdragocjeniji je svjedok njezine moći kad se nađe i njezinom žargonu (Barthes, 286).

106

Kolika je sloboda izbora?

U Barthesovom su pojmovnom sustavu za jezičnu dje-latnost (jezik, stil, pismo, govor) jezik i stil nužnost jer ih govornik ne bira. Jedino je pismo rezultat slobode biranja. Može li, međutim, i tu biti govora o potpunoj slobodi? Koliko jedan izbor ima pravo nositi pridjev »slobodan« ako je već sam čin biranja nužan? O slobodi izbora možemo govoriti u razinama. Na prvoj bi razini osnovni izbor bio: govoriti ili šutjeti. (I šutnja je izabrana ako postoje mo-gućnosti za govor.) Ako je izbor pao na govorenje, na sli-jedećoj razini izbora govornik se nalazi pred nuždom izbora načina govorenja. Govor možemo predočiti kao pre-laženje razina izbora na kojima govornik od mnogih mo-gućnosti uvijek mora izabrati samo po jednu. U tako shva-ćenoj jezičnoj djelatnosti i pismo je još jedna neizbježnost, samo na način drugačiji od jezika i stila. Jezik je nužda kulturne, civilizacijske okoline (pojedinac ne bira hoće li se roditi kao izvorni predstavnik ovog ili onog jezika), stil je nužda biološkog naslijeđa (pojedinac ne bira hoće li biti više ili manje temperamentan i inteligentan), a pismo je nužda izbora, jer govornik ne može ne izabrati jedan način ponašanja, pa makar to bio i najosnovniji izbor: govoriti ili ne. Gdje je onda subjektovo govorno stvaralaštvo? Je li čovjeku ostalo prostora za slobodu u jezičnoj djelatnosti? Po Barthesu, pismo je sloboda samo u početku jer svaka jezična svježina traje kratko ako je društveno prihvatljiva. Društvena upotreba vremenom ideologizira formu pa tako ni nulti stupanj pisanja ne izbjegava ideološkim upotreba-ma: » . . . automatizmi nastaju upravo onde gđe je najprije prebivala sloboda, mreža očvrslih formi sputava sve više izravnu svežinu izlaganja, ponovo na mesto neodređenog jezika rađa pismo« (Barthes, 77). Pismo je sloboda samo u činu izbora, ali to već nije u svom trajanju. Nema stalno revolucionarnog jezika jer sva odstupanja od društvenog govorenja izdubljuju vlastite kolosijeke i stvaraju vlastite

107

zakone (Barthes, 42 i 75). Govornik postupno postaje zato-čenik rijeci drugoga ili čak vlastitih riječi. To trajanje pi-sma ili »zaustavljeni jezik« omogućuje otkrivanje govorni-kove pripadnosti. »Coveka otkriva, odaje njegov jezik, iz-neverava ga istina forme, koja izmiče njegovim koristolju-bivim ili dobrodušnim lažima. Raznovrsnost jezika deluje kao Nužnost i zato je ona temelj izvesne tragike.« (Barthes, 79).

Ne treba ići dalje od dvojice mislilaca kojima se ovdje bavim da bi se potvrdila teza kako izraz teško izmiče tra-diciji. Adorno njeguje autentičnost izraza u smislu identiteta samome sebi, što je u skladu s tradicijom njegove — frank-furtske — škole mišljenja i izražavanja. Njegovo pisanje u »teškim, neobičnim sintaksičkim sklopovima«, »kriptogra-f i ja« , u očito je na štetu komunikativnosti. Ali takvo izraža-vanje jasno ga označava kao pripadnika frankfurtske škole jer je tu, kao i uopće na njemačkim sveučilištima, bio običaj da se svaki mislilac predstavi kao posebna individualnost. Tako i govor autora Žargona autentičnosti ne funkcionira samo kao znak proziran prema predmetu govorenja nego i kao šifra — »lozinka« za istomišljenike.

Barthesov izraz, kojemu je Adornov sličan barem po sklonosti prema svježini, osim što je samosvojan i dosljedan sebi samome (tradicionalan u okviru njegove pojedinačne i društvene povijesti), doživljava još jednu sudbinu ka-raktrističnu za pisma/žargone autentičnosti. Njega su pri-hvatili učenici i sljedbenici zajedno s Barthesovim idejama. O tome izvještava M. Beker: »No sve je to u Barthesa re-čeno dosjetljivo, elegantno i duhovito, što je svakako pri-donijelo njegovoj popularnosti i djelovalo na dobar broj mladih kritičara. Na temelju slušanja referata njegovih đaka (u Cčrisyja 1977.) učinilo mi se da taj utjecaj na mlade sljed-benike nije uvijek najbolji, da su ti obožavatelji preuzeli od učitelja vanjska, stilska svojstva, vodeći više računa o efektivnim jezičnim figurama nego o idejama o kojima raspravljaju.«14

Je li, prema tome, uopće moguć pismu/žargonu auten-t tičnosti alternativan govor? O alternativama uobičajenog

jezičnog izraza razmišlja se kad postane uočljiv »nesklad

13 Ovako o Adomovom izrazu piše prevodilac Žargona au-lentičnosti Davor Rodin u predgovoru, a slično piše i prevodilac Adornove Filozofije nove muzike, Ivan Focht, također u pred-govoru.

14 Miroslav Beker; »Roland Barthes i francuska nova Kri-tika-«, Književna smotra, 12, 1980, 40, str. 18.

108

između društvenog poziva pisca i oruđa koje mu je pre-nijela tradicija«. U navedenom stavu, očito inspiriran M a k -ovim određenjem predrevolucionarnog stanja društva, Bart-hes ovaj nesklad zove krizom.

O pismu/žargonu autentičnosti alternativnoj jezičnoj pra-ksi Barthes i Adorno govore samo usput.. Pretpostavimo da je suprotnost svega što smo sabrali u ova dva preklapajuća pojma nešto što bi oba autora ponudila kao alternativu. Od formalista je Barthes naslijedio pristup predmetu: svesti sklop govora na njegove funkcije i tako ga »-uništiti« (pro-kazati, demistificirati). Jedino mitolog otkriva strukture i figure mita i tako ga demistificira. Jedino mitolog može izabrati da izbjegne djelovanju mitskog govora, jer je nje-gov stav »razobličiteljski«. Proizvođač mita (cinični stav) i obični čitalac mita (dinamički stav) podložni su njegovu djelovanju. (Barthes, 283). Ovaj stav negativiteta, svojstven je i Adornu. Jedino je kritičko govorenje i kritički stav prema govoru, to jest, »negacija opće raširenog privida« za Adorna antiautentično (jer autentično je za njega ono što je kao istinito, a ne istinito). Kao važan kriterij pri razvrstavanju žargonskog i nežar'gonskog važi Adornova odrednica žargona,: »Prije svakog sadržaja važan je odnos prema drugom« (str. 61). Obojici je alternativa, prema tome: kultura analiziranja govora i njegovih dijelova, ali uvijek u kontekstu. Tako bi se neutraliziralo »sredstvo pomoću kojeg se izmiče odavno socijaliziranoj sumnji u ideologiju« (Adorno).

Razlikuju se samo na prvi pogled kad kao alternativu jedan nudi pjesnički jezik (Barthes), a drugi filozofski (Ador-no). Treba težiti stilu bez pisma da bi se čovjek uspio su-čeliti s objektivnim svijetom bez ikakvog posredstva figura Historije ili društvenosti (Barthes, 63). Alternativa je »stvar-ni jezik«, koji stvarnost ne bi davao »pod znacima navoda« (Barthes, 73/74). Ako dobro tumačim Barthesov termin u njegovom kontekstu, to bi bio izraz usmjeren na predmet govorenja. Tim svojim pozivanjem na stvarnost pjesnički bi jezik najdjelotvornije neutralizirao mistifikacije mitskog govora. »Dok mit teži ultraznačenju, grananju prvobitnog sistema, poezija, naprotiv, traga za infraznačenjem, za pre-semiološkim stanjem jezika: jednom reči, ona se upinje da ponovo pretvori znak u smisao: njen ideal — koji proizlazi iz njene usmerenosti — ne bi bio dosezanje smisla reči, već smisla samih stvari« (Barthes, 288). Kako to pomiriti s našim uobičajenim shvaćanjem o suprotnosti referencijal-nog i poetskog izraza? Poetske elemente izraza osamosta-ljene u odnosu na predmet govorenja ne treba miješati s

109

biti pjesničkog izraza kakav zamišlja Barthes. Vidjeli smo da u bilo kojem pismu, kao i u »lošoj umjetnosti«, možemo prepoznati ono što Roman Jakobson zove poetskom funk-cijom (usmjerenost na oblik poruke), da jezik postaje jezik--objekt i da postoji izvjesna nezamjenjivost znaka. Sva su ova vanjska obilježja poetskog izraza samo maska vrijed-nosti koje se traže i zato imaju dobru prođu na znakovnom tržištu. Imajući na umu Barthesove termine «-stvarni jezik« i »pjesnički jezik«, pretpostavljam da poeziju pjesničkog je-zika treba tražiti prije svega u mogućnosti neposrednog od-nošenja prema stvarnosti — neiscrpnom i pravom izvoru poetičnosti za čovjeka, koji bez poetičnosti ne može.

Na jednom mjestu Adorno spominje Kafkin izraz kao suštu suprotnost žargonu autentičnosti. Interesantnija su, međutim, mjesta (str. 128) gdje izričito opisuje način go-vorenja koji ne bi bio žargonski. Tehniku žargona ubija filozofski govor, u kojem »sve riječi kažu više nego svaka pojedinačno« (str. 59). U govoru koji nešto vrijedi posre-dovano je fiksirano značenje riječi kontekstom u kojem ta riječ funkcionira (str. 105/106). »Filozofski govor, po svom idealu, nadvisuje ono što kaže pomoću onoga što govori, u slijedu misli« (str. 59). Ovo se, dakako, odnosi na ono što smo zvali relacionošću. I Adorno govori o odnosu prema stvarnosti. Umjesto da je ravnodušan prema stvari, kao žargon, filozofski govor treba proistjecati iz same stvari (Adorno, 133). U filozofiji žargonu nema mjesta jer (filo-zofsko) mišljenje sumnja, ispituje postojeće pa je neizrecivo šablonom. Trivijalnost je znak prepariranog mišljenja (Ador-no, str. 98). Filozofsko se mišljenje ne vezuje za grupna, ograničena gledišta ideologije i u tom smislu teži univer-zalnosti. Izraz takvog mišljenja prepun je općenitosti jer nastoji izbjeći parcijalnost. Ali misao o tim općenitostima neponovljivo je posebna i konkretna i zato se susteže go-voru. Sadržaj, koliko god bio sazdan od općenitosti, mora biti iskazan konkretnim 'izrazom da bi do komunikacije uopće došlo. (Govor odanosti, međutim, o čemu god govorio, upotrebljava enigmatično apstraktan izraz). Filozofski je govor konkretan zato što znakove konkretizira u posebnom kontekstu. Dok mistifikator (ideolog postojećeg) uvjerava sredstvima patosa (afektivnošću i poetikom), dotle filozof uvjerava sredstvima logosa (zaključci, dokazi, podaci, objaš-njenja, jasan, pregledan, predočljiv i zato pristupačan izraz). U filozofskom i žargonskom govorenju različito se upotreb-ljavaju znakovi jednog jezika. Originalnost i nesvodljivost na postojeći obrazac zajedničko je i najvažnije obilježje i Barthesovog »pjesničkog jezika« i Adornovog »filozofskog

110

jezika«. Oba osim toga podrazumijevaju visok stupanj svi-jesti. Za Barthesa to je svijest o rascjepu jezika i naporu da se taj rascjep prevlada (str. 83). Za Adorna je to svijest 0 protuslovlju istine i misli; »Filozofski govor dijalektički transcendira budući da je u njemu protuslovlje istine i misli osviješteno« (str. 59). I treba li uopće upozoriti: niti je pjesnički govor samo govor poezije niti je filozofski govor samo filozofijski. To je svaki onaj govor koji konkretnim izrazom iskazuje izvorne misli usmjerene na mijenjanje po-stojećeg.

Narativne stilove treba neutralizirati u njihovoj ulozi posrednika između čovjeka i svijeta. Budući da je duh već posrednik i budući da je u univerzalno posredovanom svi-jetu svako primarno iskustvo već predoblikovano kulturom (Adorno, 144/145), dodatna nametnuta posredništva treba uklanjati. U tom smislu tumačim i Barthesov ideal nove jezične prakse: »mirenje stvarnosti i ljudi, opisa i objaš-njenja, predmeta i znanja« (str. 314).

Ovako zamišljena alternativna jezična praksa očito pred govornika stavlja velike zahtjeve i traži odgovornost. Već 1 identifikacija žargonozborenja nije uvijek laka. Ne postoje stabilna jezična značenja. Riječi nisu prikovane za predmete i situacije na koje se odnose. »Ne može se utvrditi nikakav index verborum prohibitorum, niti indeks plemenitih ime-nica koje imaju dobru tržnu prođu, naprotiv, treba slije-diti njihovu govornu funkciju u žargonu«. (Adorno, 54). Teškoća je i u tome Što ideološka misao zloupotrebljava naj-prikladniji način na koji se čovjek može odnositi prema zbilji — govor. Nema misli bez jezika, kaže Barthes i na-stavlja: »forma je prva i poslednja instanca odgovornosti, a stoga što je društvo neuravnoteženo, jezik — nužan i nužno usmeren — čini od razdora sudbinu pisca« (str. 80). Može li se onda čovjek u govoru potpuno angažirati i preu-zeti odgovornost u pravom smislu riječi? Barthes odgovara ovako: »pisac bi mogao da se smatra potpuno angažovanim tek kad bi se njegova pesnička sloboda uklopila u određeno stanje jezika, Sje bi granice bile granice društva, a ne granice konvencije ili neke publike: u protivnom pisac će moći da spase savest, ali neće moći da postavi temelje delanja« (str. 80). »Svaka se koristoljubiva praksa može pomoću žargona maskirati kao čin u službi čovjeka a da se pri tom ne učini ništa ozbiljna protiv ljudske bijede i oskudnosti« (Adorno, 114).

Najteže je možda za mišljenje i govorenje novog to što govornik u očima zajednice postaje bogohulnik. Raskidajući veze, postaje nezavisan i »neodgovoran«, »Nijedno se mi-

l l ! .

šljenje ne može razviti do onog što još nije mišljeno bez biljega neodgovornosti...« (Adorno, 150).

Govorenje koje izmiče obilježjima autentičnog žargono-zborenja neprestano je oslobađanje uz visoku cijenu gubitka komoditeta. Oslobađanje se ne rješava jednom za svagda.

Je li alternativa o kojoj ovdje govorimo samo neostva-rivi ideal govora idealnih stanovnika Utopije? Čitajući Bart-hesa i Adorna nameće se potvrdan odgovor. Ali obojica uče da je ipak realno, antiideološki, pjesnički i filozofski inzi-sitirati na primicanje tom idealu. »Kao sloboda pismo je samo trenutak, ali taj trenutak je jedan od najotvorenijih u Istoriji, jer Istoriju uvek i pre svega čine izbor i granice tog izbora« (Barthes, 42).

112

ŽARGON Onda ga car vrati natrag govoreći mu; »Stani! hodi ovamo kad baš to hoćeš. Zini.« Cobam zine, a zrnijinji mu car pl june u usta, pa mu reče: »«ada ti pljuni meni u usta.« Čoban mu pljune u usta, a zrnijinji car opet čobanin«. I tako tri puta pi junu jedan drugome u usta, pa mu onda zmijinji car reče: »Sad imaš nemušti jezik. Idi s bogom, ali za glavu nikom ne kazuj, jer ako kažeš koimegođ, odmah ćeš umrijeti.«

Iz pripovijetke »Nemušti jezik«, zabilježio Vuk Ste-fanović Karadžić1

113

1 Vuk Karadžić, Raskovnik, Prosveta, Beograd, 1964, str. 166.

114

Žargonom ću zvati pravilnost u govoru koja nije pro-pisana jezičnim normama (rječnicima i gramatikama), a koja pouzdano funkcionira kao znak govornikova sudjelovanja u nekoj društvenoj skupini, to jest kao društveni znak. Kao-u obredima, ceremonijama, modama, igrama i protokolima govorom kao društvenim znakom pojedinac se određuje prema grupi i grupa prema društvu i igraju se društvene uloge. Govor — društveni znak djeluje kao i neki drugi znakovi identiteta — grbovi, zastave, totemi, uniforme, or-denje, značke, šminka, frizura, odjeća, titule, pozdravi i maniri. Oni mogu biti znakovi identiteta zato što su isto-vremeno i znakovi razlike — prema drugima, to jest ne-članovima vlastite skupine. Ponašanje djeluje kao društveni znak na osnovu svoje prepoznatljivosti, a prepoznatljivo-može biti ako je ponovljeno. Zato kao najvažnije obilježje žargona shvaćenog kao društveni znak smatram sljedbeničko ili nestvaralačko ponašanje. Osim posebnim rječnikom, žar-gon govornika otkriva i drugim svojim obilježjima — fo -netskim oblicima i ritmom. Uobičajeno je da se žargonom zovu. zaštitni (tajni), za druge nepronični i zato isključujući govori. No nekomunikativni je (mistificirani) zvanični go-vor također žargon. Tajnovitost se zvaničnog žargona više ostvaruje fonetskim oblicima i ritmom nego posebnim rječ-nikom. Žargonom ne zovem samo apstraktan kod nego prije svega konkretno govorenje koje je vođeno velikim ograni-čenjima (više nesvjesnim nego svjesnim) u izboru predmeta govora i jezičnih oblika. Takav je govor neobavijestan jer ne govori ništa drugo do pravila kojima je oblikovan. Suš-tinu javnog žargona ne treba tražiti u njegovim izdvojenim oblicima, nego u nedostatku organizacije cjelovite govorne poruke

115

Argot, slang, žargon

Tip nastvaralačkog govora koji djeluje kao društveni znak (ili potvrda obavezne govornikove prisutnosti) nemo-guće je ograničiti na bilo koji od jezičnih slojeva koje je ustanovila sociolingvistika, a to su: funkcionalni (discipli-nirani, situacijski i tematski), teritorijalni, socijalni i indi-vidualni slojevi.2 On se može pojaviti u svim tim slojevima. Javlja se u funkcionalnim slojevima — prati neke profesije, neke situacije i neke teme. Nije samo znak društvene pri-padnosti, ili društvene uloge (socijalni slojevi), nego i znak govornikova mentaliteta — karaktera, inteligencije, stupnja kulture i količine volje za kulturom (individualno jezično raslojavanje). Jezične su navike, pisao je Edward Sapir, pokazatelj psiholoških osobina ličnosti, a jedna od važnih društvenih funkcija jezika jest da društvu predočava psi-hološki položaj njegovih članova, pa je jezik monitor kojim društvo kontrolira pojedince.3 Za žargone, više nego za bilo koje druge jezične slojeve, vrijedi da nisu samo sociolekti nego i psiholekti.4 Govorna se nekreativnost može javiti u svim organskim govorima, ali isto tako i u njihovoj suprot-nosti — alokalnom standardnom ili književnom govoru. Bu-dući da je društveni znak, tip govorenja o kojem je riječ najbliži je na prvi pogled takozvanim specijalnim jezicima, koje sociolingvisti svrstavaju u socijalne jezične slojeve i koji se obično nazivaju žargonima.

Nazivi gergon i gargon postojali su u 13. stoljeću, a na-ziv jargon javio se, uz još neke nazive (blesquin, narquois i jobelin), u francuskom jeziku tokom 15. st. U 17. st. poja-vio se naziv argot, U engleskom se jeziku u 16. st. pojavio naziv cant. U francuskom još postoje nazivi langue verte (jezik zelen, nezreo, sirov, ali i krepak), u engleskom lingo (jezik podzemlja uopće), underworld, flash language, u nje-mačkom Rotwelsh (tuđ, stran), Sondersprache (poseban, ču-dan) , Berufssprache (stručan), Schwarze Sprache (crn), u talijanskom furbesco (prepreden, lopovski), i gergo, u špa-n j o l s k o m germania, u portugalskom caläo, a u nas Satrovački

2 Milorad Rađovanović, Sociolingvistika, Dnevnik, Novi Sad, 1986.

3 Edvard Sapir (Edward Sapir), Ogledi iz kulturne antropo-logije, preveo A. 1. Spasić, Prosveta, Beograd, 1984, str. 40—41.

4 Za sugestiju naziva »psiholekt« zahvaljujem Ranku Bu-garskom.

116

ili šatra (po šatorima, u kojima su prebivali Romi).5 Naziv žargon i njemu srodni nazivi najprije je označavao zajednicu skitnica, prosjaka, lopova i varalica, a zatim i jezik takve zajednice. To je uostalom dobra potvrda velike uloge je-zika, a posebno žargona, u označavanju pripadnosti. Danas žargon češće znači bilo koji specijalan tip govora kakav raz-vijaju zatvorene skupine, pri čemu se ima u vidu posebnost rječnika i frazeologije koja prati neku djelatnost, umijeće ili profesiju. Čak i poseban govor gluhih, nagluhih i afazičara neki nazivaju žargonima ili patožargonima. Prevladavajuća je dakle karakteristika žargona drugost ili posebnost u od-nosu na uobičajeni govor ili govor većine. Najčešće se na-vode žargoni sezonskih i lutaj ućih profesija, filmskih rad-nika, glumaca, muzičara, zatim raznih vrsta radnika — ru-dara, željezničara i šumskih radnika. Žargone njeguju spor-taši, učenici i studenti (posebno u velikim školama i sveuči-lištima). Pierre Guiraud u ovom smislu upotrebljava naziv argot.0 No argot ipak češće označava tajni (zaštitni) govor marginalnih skupina i prestupnika. (U engleskom su jezi-ku paralelni nazivi lingo i underworld). Nešto je drugačiji smisao koji se pridružuje nazivu slang — pokriva smisao onoga što bi frankofoni nahvali argot commun ili argot gé-néralisé. To je tip govora koji, kao što je slučaj u SAD, ob-jedinjuje govore raznih skupina, tajnost i zaštita mu nisu toliko važni, i ima jaku ludičku komponentu. Odatle prevla-davajući blagonakloni stav anglofonskih teoretičara prema slangu. Prema Ottu Jespersenu, za slang je bitan užitak stvaralačke igre. Slang je po njemu rezultat težnje za os-lobođenjem od općih mjesta koje nameće zajednica, težnje stvaralaštvu i osjećaja intelektualne superiornosti. Po svojoj zaigranosti, zadirkivanju i duhovitosti, slang je jezični sport, a kao i svaki sport, najviše pripada mladima.7 Za Bloomfielda je to zavodljiv govor jer ga se dovodi u vezu s priželjkivanim situacijama i zanimljivim i privlačnim lju-

5 Izvori: Pierre Guiraud: »L'Argot«, coll. -Que sais-je« No 700, Paris, P. U. F. 1958.

Krunoslav Pranjić: «-Žargon — razaranje ili bogaćenje je-zika?«, u knjizi Jezik i književno djelo, Školska knjiga, Zagreb, 1968, str. 33—37.

Miroljub Todorović, Gejak glanca guljarke, Prosveta, Beo-grad, 1974, str. 95.

8 Pierre Guiraud: »L'Argot«, coll. -Que sais-je« No 700, P. U. F. Paris, 1958.

7 Otto Jespersen, Čovječanstvo, narod i pojedinac sa ling-vističkog stanovišta, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1070, str. 129—141, posebno str. 130.

117

«dima (mlade i slobodne osobe, sportaši, kockari, skitnice, kriminalci),8 Uz slang se obično vežu obilježja kao što su •duhovitost, humorističnost, opuštenost, sloboda, drskost i kreativnost. Govori se o asocijativno«ti, o konotativnom ili izražajnom bogatstvu izraza koji pripadaju slangu. Ovakav stav prema žargonu ili šatrovačkom prevladava i kod naših skorašnjih teoretičara.9

Za nas je posebno zanimljivo Guiraudovo razmatranje promjena smisla naziva argot.10 U početku je označavao neku posebnu i zatvorenu skupinu i njezin manje ili više tajni •(za širu zajednicu nerazumljiv ili barem čudan) jezik. Danas pod tim nazivom prevladava poimanje specijalnog jezika kao društvenog znaka, to jest načina na koji se pojedinac legitimira kao član skupine, a skupina kao izdvojena iz šire zajednice. I Edward Sapir je za posebne načine govo-renja primijetio da djeluju kao znak možda neustrojene, ali psihološki sasvim realne skupine. Osobeno govorenje samo pojačava djelovanje prisutno u jeziku — da je istovremeno i razluka (od drugih) i spojnica (sa skupinom). Sapir govori o posebnoj vrsti jezične djelatnosti »o kojoj lingvisti ne ras-pravljaju često, a koja je od najveće važnosti za društvenu psihologiju«. To je »podoblik« jezika kojim govori neka skupina koju na okupu drže zajednički interesi (obitelj, stu-denti, sindikat, podzemlje, nekoliko prijatelja). Glavna mu je funkcija da posebnim načinom razluči skupinu od Sire zajednice, a potpuna odsutnost takvog indeksa u govoru, tvrdi Sapir, doživljava se kao nedostatak ili znak emocional-nog siromaštva. Iz Sapirovog se teksta nadalje može zaklju-čiti da. je on govo-ru koji potvrđuje zajedništvo, i ništa važ-nije od toga ne kaže, pridavao obilježje zvaničnosti. Takav je govor, naime, neophodan tamo gdje nema prisnijih veza iz-među članova zajednice i gdje se to mora nadoknaditi ne-prekinutim, barem i beznačajnim govorenjem. Cak i kad s aspekta referencijalne ili logičke funkcije nitko nema reći ništa značajno, izgovaranje je zajedništva neposredno pre-poznatljivim oblicima važno jer djeluje umirujuće i ohra-brujuće. U takvim okolnostima vrijedi da nije toliko važno što se kaže koliko da se ma što kaže, a to nas, kaže Sapir,

8 Navedeno prema Denik François: »Les Argots«, u Ecyclo-pédie de la Pléiade (Le Langue), Edition Gallimard, Paris, 1068.

9 Usporedi na primjer Mladen Kuzmanović: »Kreativnost žargonske tvorbe«, Umjetnost riječi, 1970, 1—2, str. 129—135.

10 Pierre Guiraud, isto, str. 97.

118

podsjeća na to koliko jezik premašuje ulogu puke tehnike općenja i koliko suodređuje ponašanje.11

Guiraudova je karakterizaeija žargona da je to parazit-ski jezik, jer iskorištava vrijednosti koje se pripisuju teh-ničkim terminima. Tehnički jezik nije žargon, ali u svakom trenutku može biti žargonski upotrebljen. Svi su tehnički jezici potencijalno žargoni, kaže Guiraud.12 Zargonska (zlo)-upotreba tehničkog izraza u neku je ruku osiromašenje i degradacija prvobitnog znaka jer se upotrebljava samo zbog vrijednosti. Tehnički izraz više ne djeluje tako da preciz-no označi predmet, nego da označi govornikove poznava-nje jezika kojem taj tehnički izraz pripada, to jest da označi govornikovu upućenost u tajne neke skupine. Tako latinski izrazi, stručni termini, dugačke rečenice i propisani vanjski oblik teksta mogu biti uoptrebljeni kao znaci stručnosti ili znanstvenosti. Prema Guiraudu, žargon se sastoji od dvije osnovne skupine izraza — tehničkih (naravno, upotreblje-nih kao tehnički) i afektivnih. Pod afektivnim se izrazima podrazumijevaju imena kojima je glavna svrha da vred-nuju imenovano.

Žargonsko parazitiranje na tehničkom izrazu ili jeziku jest snobovsko ponašanje. Kao i oblačenje, govor je podložan periodičnim toleriranim zastranjenjima od osnovne običajne linije, to jest — modama. Za razliku od ranijih tumačenja žargona kao zaštitnih tajnih jezika i načina nezvanične ko-munikacije, ovakvo Guiraudovo, kao i ranije Sapirovo tu-mačenje govora kao društvenog znaka ne isključuje moguć-nost da se i javno neproizvodno govorenje nazove žargo-nom. To se prije svega odnosi na razne vrste službenog iz-javljivanja. Tu čak i ne nedostaje tajnovitosti, što se žar-gonu pripisuje kao važno obilježje. Tajnovitost se uopće javlja tamo gdje se želi izraziti moć (na primjer izazvati udivljenje ili strah) ili gdje se želi zaštiti od eventualnog gubitka moći. Cin tajenja ili skrivanja (mimikrije), čin je moći ili zaštite, kaže Ellias Canetti.« Tajnovitost se javlja tamo gdje su institucionalizirani odnosi izrazito nejednake moći ili, kako kaže Guiraud, gdje haraju nadzornici, ađu-tanti, poslovođe i uopće — nadređeni. Dok neko govorenje sasvim nenamjerno (nesvjesno) isključuje one koji nisu u-

11 Edvard Sapir, isto, str. 37—39. 13 Fierre Guiraud, Isto, str. 101. 13 Ellias Canetti, Masa i moć, GZH, Zagreb, 1984, str. 241—

—246.

119

pućeni, kao Sto je to slučaj sa stručnim govorom, drugom je tajenje ili mistificiranje bit, kao što je slučaj s obrednim, magijskim, diplomatskim i, vrlo često, političkim govorom. Posebno u okolnostima zvaničnog izjavljivanja vrijedi for-mula Dragoslava Andrića: »Sto je čin rizičniji, riječ je taj-novitija«.14 Kad je izjavljivanje obavezno, a nema se što re-ći ili je opasno jasno se odrediti, govornik se jedino može zaštiti mutnim govorom.

Teoretičari žargona uglavnom se slažu da je žargon kao društveni znak prvenstveno razlikovan. Odstupanje od načina govorenja šire zajednice, koje rezultira posebnim tipom go-vorenja, izražava težnju za razlikovanjem od drugih. Tu težnju, prema Jespersenu, podupire osjećaj vlastite superi-ornosti. Zato Guiraud kaže za žargon da je superlativan mak — znak onih koji su uvjereni da su u nekoj zajednici našli sebe. Odatle omalovažavajući i posprdan odnos prema svemu stranom (u žargonima zatvorenih skupina ima mno-go izraza za glupost, naravno, tuđu), i uopće velik inven-tar uvreda za one druge, sklonost afekti vnom određivanju spram drugog (tuđeg), što podrazumijeva pretežno vrijed-nosno izražavanje te sklonost takozvanim jezičnim karika-turama. O ishodištu jezične karikature i njezinom mjestu u žargonu poticajno je pisao Josip Hamm. Ova plodna li-kovno-jezična usporedba dovela je Hamma do zaključka da jezični izraz i ne može a da ne bude karikatura, to jest da u imenu predmeta ne naglasi jedno previSe, a drugo sas-vim zanemari. Tako je životinja koju zovemo medvjed naz-vana samo po tome što voli jesti med (danas prihvaćeno tu-mačenje: što zna gdje ima međa), a mjesec travanj samo po tome što u to doba godine počinje rasti trava. U žargonu se ova prirodna ili nužna karikaturalnost često dovodi do ruž-nih i grubih krajnosti. Budući da je jezična karikatura po mjeri vrijednosnog sustava skupine, zornu neproporcional-nost prati »aksiološka proporcionalnost« izraza.15 Sve se vrste žargona odlikuju oholom tvrdošću — bilo da se radi o antisentimentalnom i surovom sarkazmu nekih žargona mladih ili o patetičnom tonu kojim se, kako kaže Guiraud, »oglašva neizbježnost velikih sudbina« i sugerira monumen-talnost (kao u političkom žargonu).

14 Dragoslav Andrić, Reinik žargona, BIGZ, Beograd, 1976. 18 Josip Hamm: »Dvije tri o govoru zagrebačkih srednjoško-

laca«, Nastavni vjesnik, Zagreb, 1939/40, br. 4,

120

No kad se govori o razlikovnosti kao o prvom obilježju govornog društvenog znaka, treba imati u vidu i motive za razlikovanje. Ne proizlazi li motiv za razlikovanjem iz mo-tiva za pripadanjem referentnoj skupini? Negativno od-ređivanje prema drugom (stranom) može imati uzrok u po-trebi da se skupini naglašeno izrazi lojalnost; ograditi se od neprihvatljivog kontrastnim oblicima ponašanja i(li) glasnim klevetanjem drugoga. Posljedica je u onih manje kreativnih ne toliko razlikovanje koliko oponašanje prihvatliivog na-čina ponašanja. Zargonski znak ima za cilj da prije svega komunicira ispravnost ili, kako bi rekao Michael Fecheaux, da na zadovoljavajući način predstavlja pripadnu ideološ-ku formaciju.10 Ispod drskog i prkosnog ponašanja mar-ginalnih skupina i omlađinaea uvijek se može naći konfor-mistička težnja uklapnju u milje drskih i prkosnih. Govor onih koji su izvan zakona izrazito je zakonit u odnosu na pravila ponašanja vlastite skupine. Tako »tvrdi« ili »muški« govor obično ide uz čvrstu hijerarhijsku strukturu s jednim kao vođom i ostalima koji imaju jasne uloge prema vođi, pa tvrdi govor zapravo znači ispravan govor ili govor onih sa stabilnim identitetom. I kad drsko osporava i kad posluš-no podilazi, žargonozborac uvijek govori sa snažnim osje-ćajem da govori k<8iko treba. Prema tome, iako je i razliko-van, za žargon je, čini se, ipak važnija (i polazna) odred-nica da je govor identiteta. Razlikovnost se postiže jačim priključenjem sredini. Razlikovanje od šire zajednice često ide usporedo s gubitkom osobne autentičnosti zbog podvr-gavanja ideologiji uže zajednice. Dobar je primjer kasarnskl žargon. Ovladavši žargonom »starih boraca«, koji je hijerar-hijski i vrijednosni znak, mladi vojnik (»gušter« ili »fazan«) rješava svoj problem uklapanja u sredinu i smanjuje neu-godni osjećaj izdvojenosti.17

Budući da je u osnovi govor identiteta, glavno obilježje žargona ne može biti stvaralaštvo. Malo je onih koji stvaraju, a mnogo više onih koji slijede, kao što običaj češće oblikuje ponašanje pojedinca nego što pojedinačno ponašanje postaje običaj. Znakovi identiteta su ponavljanja jer im je svrha da budu prepoznati.

16 Michael F6cheaux: »Govor i ideologija«, Marksizam, « svetu* 6, 1979, 1, str. 218—248.

" Ljubomir Fopović: »Kasarnski argo«, Književnost i jeziky 1970, 1.

121

Mitu o kreativnosti žargona i o njegovoj svježoj ^različi--tosti u odnesu na sivu govornu svakođnevieu pridonijele su brze promjene u žargonima zatvorenih skupina (zamjena populariziranih izraza novim znakovima razlike ili novim -tajnim izrazima — šiframa) i rječnici žargona, koji svi od--reda bilježe samo najuspjelije i za neupućene najzanimlji-vije (najslikovitije) izraze. Izrazita sinonimičnost (mnoštvo izraza za isti referent i takozvani sinonimski nizovi), pot-hrajnju iluziju izražajnog bogatstva tamo gdje ga nema, jer »kvantiteti ni u jezičioj komunikaciji ne zamjenjuju kva-litete«.® U stvaranju iluzije izražajnog bogatstva sudjeluju i neke tehnike iskrivljavanja riječi (automatsko dodavanje ili umetanje uvijek istih slogova na uvijek ista mjesta ili zamjena redoslijeda slogova u riječi po nekom pravilu), što aktualizira jezičnu supstanciju i, posebno za onoga ko-ji nije u žargonu, očuđuje (poetizira) zapravo automatski (nepoetski) izraz. Mnogo je pridonijela i beletristika — snaž-nom evokativnom vrijednošću žargonizama i prikazivanjem , dinamičnog života nekih društvenih skupina (posebno kri-minalaca). Prodiranje žargonskih izraza u kolokvijalni a zatim i u standardni jezik navelo je mnoge da žargon tumače kao svjesni stvaralački napor da se obogati jezik, pa tako na primjer kod Mauricea Weseena nalazimo misao da je slang »radionica jezika i hranitelj rječnika«.19

Pierre Guiruad je s pravom ukazao na potrebu da se -ruši ovaj mit o žargonu. Ono što novajliji ili promatraču sa .strane izgleda neobično (i zato svježe i poetsko), u okviru skupine već je vjerojatno otrcana fraza. Pravih je kreacija, -tvrdi Guiraud, vrlo malo. Najčešće se obnavljaju izrazi -koji su nekada bili u modi, posuđuje se iz drugih slojeva jezika, -deformiraju se standardni izrazi ili se pomiču uobičajeni odnosi standardnih izraza i njihovih označenih. Zargono-zborac više odabire iz postojećeg arsenala nego što sam kre-ira. Sasvim se krivo narodu, društvenim skupinama pa i sa-mom jeziku pripisuje kreativnost ili čak jezična genijalnost.

-Sloboda, stvaralaštvo i izražajno bogatstvo mogu poteći sa-mo od pojedinačnog govornika, a ne od kolektiva ili je-zika.20

18 Krunoslav Pranjić: »Žargon — razaranje ili bogaćenje jezika?«, u knjizi Jezik i književno djelo, Školska knjiga, Za-greb, 1968, str. 33—37.

19 Maurice H. Weseen, A Dictionary of American Slang, Georg ¡G, Harrap & Company, London.

20 Pierre Guiraud, isto, str. 78—79.

122

Zargonska obilježja: rječnik, fonetski oblici i ritam

Smatra se da žargon postoji u okviru fonologije i sin-takse nekog općeg (»prirodnog-« ili »historijskog-«) jezika, a teži posebnom rječniku, što se odnosi samo na imenice, glagole i u manjoj mjeri na pridjeve. I to je jedan od raz-loga da ga se smatra parazitnim ili »sekundarnim« slojem jezika.21 Istina je da žargoni najčešće nemaju poseban fo -nološki sustav ni drugačije naglaske riječi, ali se mora pri-znati da neke žargone pouzdano predstavljaju fonetski ob-lici, posebno oni globalniji — rečenična intonacija, broj i rađmještaj rečeničnih naglasaka i pauza i si. Za fonetsku je razinu žargonskog znaka zanimljiva Guiraudova bilješka o općem tonu (zvuku ili dojmu) francuskog argota marginalnih i supkulturnih skupina. On tvrdi da prevladavaju niski i nazalni vokali i frikativi, što ostavlja dojam mlitavosti, do-jam koji, po Guiraudu i odgovara mentalitetu argotičara.--' Neke vrste žargona preferiraju za svoj osnovni jezik netipič-ne glasove i glasovne skupine. U francuskom je argotu to na primjer, u inicijalnom položaju u riječi neobičan glas [ft] u gnaf, gnard, gnasse i si.23 Izraziti je ludički žargoni skloni su aktualiziranju jezične supstancije ili označiteljske mate-rije znaka. Tako se češće pojavljuju onomatopeje, onomato-pejske riječi i izražajne ili slikovite riječi, koje ne označa-vaju samo konvencionalnom vezom nego i prirodnom vezom, to jest sličnošću ozpačitelja s referentom. Materijalnost oz-načitelja naročito osvješćuju posredne paronimijske veze, u kojima posrednički izraz i novo ime imaju slučajno (dje-lomično) zajednički fonetski lik: starac — (izïapio) — lap-onac i l i izravne al i vr lo iznenađujuće paronimijske veze: plesati obraz uz obraz = obrazovati se.

Za žargonski je izraz važan dobro pogođen broj slogova i razmještaj naglasaka i glasova. Žargonski izrazi koji »pre-življavaju« i ulaze u kolokvijalni jezik to najviše duguju dobrom (izražajnom) fonetskom obliku. (Dobar je oblik i uvjet za uspjeh parole ili slogana.) Pri tom je tvorba izra-za vođena ustrojstvom osnovnog jezika. Na primjer, teš-ko da bi u nekom drugom jeziku mogao nastati slikovit iz-

21 Pierre Guiraud, isto, str. 101—102. 22 Pierre Guiraud, isto, str. 82. 23 Denis François, isto.

123

raz američkog studentskog slanga za cigaretu — coffin nail (čavao mrtvačkog sanduka ili, eventualno, lijesni ekser) jer je struktura engleskog jezika omogućila spoj slike i želje-nih asocijacija s upečatljivim fonetskim oblikom od samo tri sloga od kojih su dva naglašena. Važnost govornog ob-lika posebno dolazi do izražaja u žargonskim izrazima s iz-razitijom ludičkom ulogom. Jespersen navodi popularne fran-cuske fraze Tu paries, Charles i Ca colle, Anatole, sa koje je važno igranje s ponavljanjem sličnih slogova (glasova) i bez čega one sigurno ne bi postale fraze. Važnost govornog oblika u govornom igranju potvrđuje engleski rimovani sleng (rhyming slang) s dvoakcenatskim (dvotaktnim) skupinama koje se rimuju s neizrečenim standardnim izrazom: apples and pears (jabuke i kruške) = stairs (stepenice); trouble in life (muka u životu) = wife (supruga). Dvočlani se govorni oblik javlja i u drugim žargonima, na primjer u ovisničkom: bees and honey (pčele i med) = novac; bending and bowing (koji se savija i previja) = narkotiziran; black and white (crno i bijelo) = policajac; saddle and bridle (sedlo i uzda) = pribor za drogiranje; whips and jingles (bičevi i klepet ili kočijaš i kola) = slika simptoma koji se javljaju pri odu-čavanju od ovisnosti.24 Ovakav govorni oblik, kad se ističe na drugačijoj govornoj pozadini, postaje naročito privftačan. (Nije slučajno da je i govorni oblik onomatopeje dvočlan — dvoslog.)

No i u žargonima bez imalo ludičkog (zabavnog) nalazimo karakteristične govorne oblike. Obezličeni zvanični govori redovno su pretrpani netom spomenutim dvoakcenatskim ob-likom, posebno onim s veznikom i. Uopće se za javno govo-renje može reći da što je više općenit znak pripadnosti ili objava vjernosti ili što su okolnosti govora religioznije, rit-mičnost postaje sve važnije obilježje. Tako se politička po-dobnost ili nadležnost mogu označiti ritmičkim naglašava-njem riječi u malim i podjednakim razmacima i nizanjem dvoakcenatskih skupina u dugačke rečenice. Općenito se tajnovitost zvaničnog žargona više ostvaruje ritmom nego posebnim rječnikom. Ritmom ostvareni ezoterični efekti pod-sjećaju na magijske obredne formule. Svrha im je da potvr-de vezu, a ne da obavijeste i pozovu na dijalog.

24 Vladimir Hudolin: »Ovisnički žargon«, u knjizi Christiane F. Mi djeca s kolodvora Zoo, Globus, Zagreb, 1980, str. 297— —342.

124;

Žargon: jezik ili govor

Neki teoretičari smatraju žargon jezikom (iako se tako-đer tvrdi da ima samo djelomično poseban rječnik), a mno-go su češći oni koji misle da je žargon »samo« govor. Go-vorom ga zovu zato što tradicionalno prestižno ime jezik mogu zaslužiti stabilniji sustavi, koji imaju eksplicitnu nor-mu {svoj rječnik i gramatiku), koji se ostvaruju i u pismu te koji mogu poslužiti za javno govorenje. Zato se oni koji ga zovu jezikom odmah ograđuju određujući ga kao jezik nižeg ranga. Nedoumice oko toga je li žargon jezik ili go-vor te terminološka zbrka u literaturi o žargonu koja iz te nedoumice proizlazi samo potvrđuju glavno obilježje dru-štvenog znaka — da govor svodi na jezik, to jest da jezik u žargonu (govoru) više nije samo instrument prenošenja poruke koja bi bila nešto različito od jezika nego je on glavni sadržaj poruke.

Žargonom nećemo zvati samo sustav znakova i pravila nego prije svega pojedinačne govorne poruke u kojima do-minira obavijest o ispravnosti načina govorenja, pa prema tome i jezika. Kod žargona je očigledniji kombinirani psi-hosocijalni karakter govorenja. To je vidljivo u načinu na koji se žargon obično opisuje. Iako se razni atributi figura-tivno pripisuju žargonu kao apstraktnom sustavu, ubrzo po-staje jasno da se to treba odnositi na konkretne govorne si-tuacije, to jest da opisivači pojedinih žargona itekako uzi-maju u obzir okolnosti govora, odnosno njegov pragmatički aspekat Tako se pri procjeni vrijednosti žargonskih izraza uzima u obzir i neverbalnim sredstvima izražen stav (na primjer, drsko i slobodno). Atributi nekog žargona zapravo se odnose na ljude koji ga govore, na njihove odnose prema sebi, drugima i svijetu. Kako je žargon proziran prema men-talitetu onih koji tako govore, upečatljivo je pokazao Gu-iraud navodeći »osnovne teme narodne duše« — tijelo i nje-govi dijelovi, novac, fizička ljubav, prehrana, neprilike, bo-lest, smrt, odbijanje. Veliki broj izraza (sinonima) za jedan referent također pokazuje veću privlačnost nekih predmeta za označiteljsku proizvodnju. Dijelovi su tijela u tome ne-jednako zastupljeni — nos je na primjer daleko privlačni]i za žargonsko označavanje nego oko a ispred svih dijelova tijela daleko prednjače stražnjica i genitalije.25 Kad Julian Franklyn govori o rimovanom slengu Iraca i Koknija onda

25 Pierre Guiraud, isto, str. 42—43.

125;

on govori ne samo o naravi tih ljudi nego i o situacijama u kojima se taj žargon javlja i o društvenim okolnostima posljednjih godina devetnaestog stoljeća. Govornici rimova-nog žargona su radnici na teškim poslovima, veseljaci, pri-čalice, temperamentni, nagli, duhoviti, skloni zabavi i igra-ma; situacije su — dokolica i dobro raspoloženje {«-to laugh the day away when all is well«), obraćanja djeci i životinja-ma; epohu karakterizira kao blistavo, boemsko, veselo i duhovito doba kad su cvjetale umjetnosti i kad još umijeće razgovaranja nije bilo mrtvo.® Ovdje dakle imamo opise konkretnih govornih situacija, a ne apstraktnog jezika; lju-di su ti koji govore. Ne tako rijetko taj se odnos obrće tako da izgleda da razlozi za loš govor leže u jeziku. Josip Hamm uspoređuje naše đačke argoe (»pretjerano grubi i primitiv-ni«) s poljskim i francuskim đačkim govorom (»mašta pro-žeta finom duhovitošću«) tek podrazumijevajući valjda kul-turne razlike.37 Kod nas se tako uporno govori o lošem po-litičkom jeziku, a ne o onima koji tim »lošim jezikom« go-vore.

Kao što govornik biva prosuđen na osnovu jezika, tako se i jezik procjenjuje po zajednici koja ga govori. Opisati neki argo, kaže Denis François, znači prije svega izdvojiti skupinu koja njime govori.28 Tako su i stavovi prema žargo-nima uvjetovani zapravo stavovima prema ljudima koji ta-ko govore. Razni autori imaju u vidu vrlo različite skupine i vrlo različite žargone, pa odatle i velike razlike u ocjenama žargona. To je možda najvidljivije u estetskim prosudbama, gdje se ide u krajnost. Krajnje negativan stav prevladavao je još krajem prošlog stoljeća. Žargon se smatrao ružnim, grubim, sirovim, prostačkim, siromašnim, tupim, plitkim, mlakim, mlitavim, šablonskim, niskim, odvratnim i čudoviš-nim izopačenjem. Teoretičari dvadesetog stoljeća reagirali su na ovakav stav ugroženog čistunstva pretjeranim odu-ševljavanjem, ističući ljepotu stvaralačkih žargonskih čino-va, maštovitost i izražajno bogatstvo. Moguće je također da su imali u vidu drugačije vrste žargona. Guiraud je upo-zorio na veliku razliku u kreativnosti između govora neo-brazovanih i supkulturnih skupina (skitnice i nekvalificira-ni radnici) i skupina u kojima se njeguje autentičnost lič-nosti, osobnost, samostalnost i inicijativa (taksisti, ulični

28 Julian Franklyn, A Dictionary of Rhyming Slang, Rout-ledge & Kegan Paul, London, 1960.

21 Josip Hamm, isto. 28 Denis François, isto.

127;

prodavači, barmeni a od vojnika najviše avijatičari). Kao' izrazito kreativni ističu se govori visokoobrazovanih skupi-na i svih zajednica u kojima se njeguje otvorenost duha, pa tu spadaju školski i studentski žargoni, žargoni nekih pro-fesija (glumci, novinari) i nekih (»finijih*.) sportova, kao Sto-je na primjer tenis. Kao primjer oprečne prosudbe žargona neka posluži Franklynov opis rimovanog slenga i karakte-rizacije canta (flash language, ganguage) koju su dali Berry i Bark: Dok je u rimovanom slengu nešto duhovitosti, mno-to toga zabavnog, a sve dekorativno, cant je surov, neugo-dan i bez duha.29

Nastavit ću s uspoređivanjem pozitivnih i negativnih o-bilježja na koja se može naići u literaturi o žargonu da bih pokazao da se pod jednim imenom misle vrlo različiti ti-povi govora. Za slang se kaže da je nesmjestljiv u rječnik ili da rječnik slanga unaprijed treba smatrati samo doku-mentom, budući da se izrazi neprestano mijenjaju. Nagla-šava se da je žargon govorno oslobađanje i maštovito stva-ranje. Usporedba s igranjem također je u pozitivnom smislu. U tako shvaćenom žargonu užitak ili čak naslađivanje pro-izlazi iz barem dvije stvari — iz doživljaja proizvodnje smi-sla i stvaranja novog izrazfe i iz osporavanja ili degradira-nja »klasičnih« vrijednosti i rušenja tabua (opscenost, an-tisentimentalizam). Ne samo zbog puke izražajnosti nego-zato što ta izražajnost na najbolji način uključuje drugoga u produktivno komuniciranje ravnopravnih, takav govor ima veliku retoričku vrijednost. No navedena se obilježja mo-gu odnositi samo na individualan govorni čin dok se njego-ve kreacije još nisu počele trošiti po ustima ostalih čla-nova zajednice. Tek zvanično trošenje tuđih komunikacij-skih rješenja počinje se prepoznavati kao žargon, a nave-dena pozitivna svojstva obrću se u svoju suprotnost. U rječ-niku se dovršava klizanje od izražajnosti prema konvencio-nalnosti; govornik nije slobodan, nego stegnut obazrivošću; budući da ima potrebu da bude ispravan, nestaje stvarala-štvo; umjesto da se igra jezičnim mogućnostima, materija-lizira očekivane oblike. Osporavanje ostaje bučno, ali de-klarativno — uvrede i psovke su one koje priželjkuju auto-ritet i odnose se isključivo na tuđe. Pokušaji stvaranja za-vršavaju govornim kičem, a retoričke se kvalitete gube u neizražajnosti i dosadnoj bezličnosti.

29 Julian Franklyn, isto. L. V. Berry and M. Van den Bark, The American Thesaurus

of Slang, Th. Y. Crowell Company, New York, 1953,

127;

U krajnosti suprotnoj svim pozitivnim određenjima žar-gona potvrđivanje jezika ostaje glavni razlog govorenja i pravi sadržaj poruke. Taj negativni žargon je jedino sto DI trebalo zvati žargonom. On je pretežno manifestacija go-vornikove nadležnosti signalizirane poznavanjem ispravmn jezičnih oblika. Sličan je rečenicama kojima se u grama-tikama i jezičnim udžbenicima ilustriraju jezični oblici, iz-razitom metajezičnom funkcijom (potvrđivanjem jezika, us-mjerenošću na kod) potvrđuje zajedništvo sa skupinom, da-kle, ostvaruje fatičku funkciju, svojstvenu obrednim govor-nim formulama.

Iako može imati izgled onoga što Basil Bernstein zove »razrađenim kodovima«, zvanični žargon ima neka obilježja »ograničenih kodova«. Bernsteinovo je mjerilo za ovaKvu podjelu vjerojatnost pojavljivaija govornih sredstava ko-jima će govornik organizirati značenje. On je ove kodove pripisao dvjema društvenim skupinama — nizini i manje obrazovanim slojevima društva (ograničeni kodovi) i visim i obrazovanijim slojevima društva (razrađeni kodovi). Ono što je Bernstein naveo za ograničene kodove u velikoj mjeri odgovara zvaničnom žargonskom govoru: skučen i ^ o r i zato velika predvidljivost, obrednost, ukalupljenost, bezličnost, identifikacijska funkcija (»Kako se nešto kaže i kada se kaže postaje važnije od onoga što se kaže«), neartikuliranog (kod Bernsteina se to odnosi samo na razinu izgovora) i pomjeranje značenja. Ograničeni kod, kaže Bernstein, obli-kuje društvene odnose istovremeno ograničavajući signali-ziranje individualnog iskustva.® Bernsteinovo pripisivanje dviju vrsta kodova razlici u obrazovanju ili kulturno&ti go-vornika i pripadajućih skupina vrijedi i za zvanični žargon, ali ne vrijedi njegova raspodjela po pripadnosti višim i nižim slojevima društva, što će se vidjeti iz slijedećih po-glavlja.

Iako je u opisima žargona više nego igdje prevladalo usmjeravanje na govor i njegove okolnosti, to jest na prag-matički aspekat govorenja, ostajalo se pretežno na žargon-skom rječniku - na izoliranim govornim odsječcima. U zvaničnim žargonima važni signali autentičnosti postaju fo -netski oblici i ritam, pa žargonska obilježja ne treba tražiti toliko u izoliranim dijelovima govora koliko u njegovu glo-balnom obliku ili u načinu organiziranja govorne poruke, točnije rečeno, u njegovoj neorganiziranosti s aspekta lo-

» Bazil Bemstajn (Basil Bernstein) Jezik i društvene klase, prevela D. Mićunović, BIGZ, Beograd, 1979.

128;

gičkih i retoričkih načela. Žargonom ne možemo zvati samo (apstraktni) sustav znakova i pravila, nego prije svega po-jedinačnu govornu poruku za koju se može red da u njoj prevladava obavijest o jeziku. Jezik ne može biti ni krea-tivan ni nekreativan, ni ružan ni lijep, n i . . . itd., nego je to samo pojedinačni govornik u sasvim određenoj govornoj situaciji. Jezik jest sustav, ali otvoren: zatvaraju ga ne-stvaralačka govorenja. Jezik je mogućnost, što znači da nije samo ono Sto dosad jest nego i ono što bi mogao biti ili, kako je to jednostavnije izrazio Vuk — kad ustreba, naći će se. Govoriti o nekreativnosti jezika znači prebaciti odgovornost za brbljanje s pojedinačnog govornika na su-stav znakova i na zajednicu. Žargon nije samo neki po-seban sociolekt ili jezični podsustav, iako je i to, nego iz-razita prisutnost tog sustava i ustajale strukture u govoru. Svaki se ustanovljeni jezični sloj može pojaviti i u stvara-lačkom i u nestvaralačkom govorenju. Ipak, iz nestvara-lačkog materijaliziranja jezičnih oblika može se apstrahirati novi, dodatni sloj pravila ili ograničenja u izboru koja slijede drugi govornici. Žargonom zovem i taj višak pra-vila i poruku koja prvenstveno obaviještava o govorniko-vom vladanju tim pravilima. Žargon je govor uravnjen pretjeranom pravilnošću i očekivanošću oblika — govor--oblik ili govor u kojem ima previše jezika — govor-jezik.

Žargon — neslobodan govor

Javno je govorenje po pravilu nespontano, ali može biti slobodno i neslobodno. Svakome tko nastupa u javnosti važno je da na okolinu ostavi što bolji utisak. Kreativni to rade tako što govorom rješavaju neki problem zajednice i, uopće, otkrivaju nove aspekte. Nekreativni očekivanim glasanjem manifestiraju svoju podobnu prisutnost. Prvi su u govoru slobodni, a drugi su neslobodni. Prvi odabiru i stvaraju, a drugi izgovaraju zatečeno ili refleksom namet-nuto. Socijalizacijom pounutrena pravila, bez obzira na kojoj razini svjesnog i nesvjesnog, ograničavaju govor, bilo da ga cenzurom reduciraju, bilo da nameću emitiranje pri-godnih govornih uzoraka. U potonjem se slučaju radi o žargonu. Žargon je sljedbenički govor i najreljefniji se nje-govi primjerci ostvaruju kad se velika i iskrena želja da se bude ispravan (podoban ili po želji autoriteta) artikulira nevještom kopijom, u krivo vrijeme i na krivom mjestu. Tužno-komični primjerci žargona svjedoče o nedostatku ta-

129;

kozvane komunikacijske kompetencije govornika, to jest da nije ovladao tipom ponašanja skupine kojoj stremi (refe-ratne skupine). Poznavanje se ]ezika ne iscrpljuje pozna-vanjem znakova, nego je tu uključena i sposobnost izbora pravog koda u svakoj situaciji, sposobnost predviđanja re-akcija okoline na te kodove i konačno sposobnost gradnje novih kodova. Govornik nekog jezika nije dakle ograničen samo na poštivanje pravila koda, (po Chomskom: »rule governed creativity«), nego njegova komunikacijska aktiv-nost predviđa i stvaralaštvo višeg ranga, koje se ne za-vršava proizvodnjom novih i s obzirom na postojeća pra-vila ispravnih iskaza, nego uključuje i stvaranje novih pra-vila (po Chomskom: »rule changing creativity«).21 Na jezik se dakle može gledati kao na snop kodova, i svaki put kad dođe do zamjene kodova, to jest do izbora neumjesnog koda, do izražaja dolazi govornikovo popuštanje nametljivosti žargonskog izraza. Jedan je takav primjer naveo Milovan Danojlić u eseju »Saputnik«.32

Za tezu da postoji zvanični žargon, važno je napome-nuti da se radi o situaciji javnog predstavljanja. Danojlić priča o mladiću iz provincije koji se pokušava uključiti u neusiljeni razgovor putnika u autobusu. Putnici komen-tiraju krajolik. Ali mladićevi su komentari neumjesno obli-kovani političkim žargonom, i uopće, tipom govora koji se čuje na radiju i televiziji. Njegove rečenice izgledaju ovako: »U ovim krajevima postoje idealni uslovi za eksploataciju stočnog bogatstva. . . Nagrađivanje prema učinku daje sve bolje rezultate. . .« Ljudima iz grada on se preporučuje ideologijom i jezikom za koje je uvjeren da su visoko ci-jenjeni jer se javljaju na radiju i televiziji. Ulaguje se drugome odslikavajući (vraćajući) govor za koji misli da tom drugome pripada. »Neukost se klanja nadmenoj glu-posti . . . Od onoga tko je jači sve se rado prima.«33 Žargon je ovdje znak ideološkim obrascem artikularne i nevješto izrečene želje da se uhvati korak s vremenom i poboljša vlastito stanje. Sama po sebi potreba za promjenom nije, naravno, loša, ali je loše njezino artikuliranje u želju za vertikalnom društvenom pokretljivošću, koja upravlja ob-likovanjem ponašanja tako da ono prije svega drugog sig-nalizira okolini (i posebno referentnoj ili ciljnoj skupini)

31 Ranko Bugarski, Jezik i lingvistika, Nollt, Beograd, 1984, str. 262.

32 Milovan Danojlić, Muka s rečima, Nezavisna izdanja, Beo-grad, 1979, str. 16—21.

130;

podobnost. Podobnost se signalizira govorom ispravnih ili žargonom, a to znači stereotipi]om i hiperkorektnošću (lo-šom »ispra vnošeu«).

Pozitivne stavove prema žargonima pretstavit će sliko-vita karakterizacija slanga koju je dao Carl Sandberg: »Slang is language that takes off its coat, spits on its hands, and goes to work.«34 Ime žargon ostaje krajnje problematično jer pokriva govore različitih stupnjeva kreativnosti i jer ne upućuje na razliku između tehničkih jezika ili, točnije, tehničkih rječnika koje često zovemo žargonima i tipova govora koji na tehničkom rječniku parazitiraju. Ono što ovdje zovem žargonom potpuno je suprotio onome što je slengom označio Sandberg. Neke smjernice za ovakav obrat mogu se naći u teoretičara koji takozvanim specijalnim jezicima ne prilaze isključivo kao jezičnim ekscentričnos-tima i lingvističkim egzotama, nego pokušavaju prodrijeti do njihove društvene i psihološke uloge. Pod imenom žar-gon mislim jezičnu potrošnju, to jest upotrebu tuđih ko-munikacijskih rješenja, često neumjesnu, kad postoji volja da se bude drugačiji, ali i nesposobnost da se to ostvari. Onog trenutka kad neki izraz, ma koliko izražajan i po-gođen u situaciji u kojoj je nastao, biva upotrebljen od nekog drugog, počinje njegovo trošenje. Upravo to trošenje, kojem ne podliježu standardni jezični oblici, nego samo oni koji su se isticali posebnošću, čini izraz modnim, to jest žargonom. Jezikom ne možemo zvati ni nestandardni, stvaralački gest ni sljedbeničko ponavljanje ili imitaciju. I jedno i drugo se tiče govora i govornikovih namjera (ili sposobiosti) da drugome nešto znači ili ne. Zato trošenje govornih oblika možemo slijediti jedino u načinima orga-nizacije konkretne govorne poruke.

Govor koji uspijeva izmicati žargonu ometa stabilnost podjele društvenih uloga i, možda je vrlo ograničena i za svijet i povijest beznačajna, ali ipak — revolucija.

33 Milovan Danojlić, isto. 34 Navedeno prema Maurice H. Weseen, isto. Vidi također u Antun Soljan i Ivan Slamnlg: »O šatrovač-

kom«, Krugovi, Zagreb, 1955, br. 1, str. 82—86, gdje je Sand-bergova izreka prevedena ovako: »Slang je jezik koji skida kaput, pljune u šake 1 radi.«

131;

VLAST RITMA I FONETSKOG OBLIKA U JAVNOM GOVORENJU Oduvijek čovjek vjeruje da ga poricanje jastva približava višem životu. Tkogođ gubi sebe, oslobađa prostor za Boga.

Gerarđus van đer Leeuio1

li u A n i at tl1 u t i i m e s , m a n has believed that the negation of self has brought him closer to a higher life. Whoever has lost his self has room for God.*

Gerardus van der Leeuw, Sacred and Profane Beauty: the Hemf in Art, Holt, Reihart and Winston Inc. Nashville, 1963, sir. ¿o

134;

Osjećaj za nužno uobličavanje

Uči li tko strani jezik, ima problema ne samo da točno ponovi nego i da čuje one oblike (glasovne, naglasne, into-natiVne i dr.) koji se razlikuju od oblika vlastita jezika. Ne zato što mu ne bi valjao sluh, nego zato što se percep-ciji novih oblika opire, kako ga zove Edward Sapir, njegov osjećaj za nužno uobličavanje.2 Na jednoj drugoj razini govornog ponašanja, koju Sapir nije imao u vidu, preko-mjerni »osjećaj za nužno uobličavanje« ili gotovo prisilno oblikovanje govora dolazi do izražaja u javnom nastupu, često se u javnom govorenju može primijetiti mjestimično pravilniji raspored prozodijskih signala, što je za prozne oblike izražavanja neobično jer im metar nije konstruk-cijska osnova. Hitam je tada elementaran slijed očekivanih oblika, odvojen od teksta i s porukom istaknutijom ođ tekstualne poruke. To je posljedica govornikova prepuštanja oblicima i ritmu nekog tipa govorenja, i samim tim zane-marivanja logičke (referencijalne) funkcije govora. Hitam i oblik su u govoru ispred logičkog smisla kad govornik ne poručuje ništa što bi bilo važnije od poruke njegova sudjelovanja, to jest društvene pripadnosti. Govornik tada podsjeća na stihoklepca, koji riječima popunjava zadanu formu — taktirajući zadane stope i stihove izabire riječi s kojima će moći ostvariti željeni broj slogova u stihu, ce-zuru na očekivanom mjestu, glasovno podudaranje sa za-vršetkom prethodnog stiha itd. Ritmičke oblike koje pjes-nik mrmlja u potrazi za leksičkim materijalom Viktor SklovsM zove zvukovnim mrljama.3 Da bi označio snažan poticaj ritmičke sheme i zvukovnih asocijacija u obliko-

2 Edvard Sapir (Edward Sapir), Ogledi iz kulturne antro-pologije, preveo A. I. Spasić, Presveta, Beograd, 1984, str. 226.

8 Novica Petković, Od formalizma ka semiotici, BIGZ-Jedin-stvo, Beograd, 1984, str. 132—133.

135;

vanju govornog izraza, Northrop Frye upotrebljava izraz »babble«, u prijevodu brbljarija. Frye navodi situacije u kojima ritam prethodi i upravlja odabirom riječi; pred« jezični dječji govor, dječje pjesmice, pjesme uz rad te svu-gdje gdje je u osnovi pulsacija bliska plesu, koja je ispu-njena besmislicama. »Bjelodano prvenstvo ritma pred smi-slom redovito je obilježje pučkog pjesništva, a stih se, kao i glazba, na^va 'lakim* kad god ima ritamsku akcentua-ciju kola s plosnatim točkom.«4 Frye još upotrebljava iz-raze »nadzirući ritam« i »obrazac zvuka«. Na važnost fo -netskog oblika ukazao je Krunoslav Pranjić, našavši u A. G. Matoša rečenične oblike slične onima iz Starog za-vjeta u prijevodu Đure Daničića. Taj biblijskom stilu i nekim Matoševim rečenicama zajednički fonetski oblik na-zvao je intonacijskim logatomom.5

Govorne se formule usmene narodne književnosti ob-jašnjavaju i čvrstom metričkom osnovom zbog muzičke pratnje i potrebom izvođača da sebi olakša zapamćivanje i izvođenje velikog broja pjesama (»epska tehnika«). Moć fonetskog obrasca ilustrirat će primjeri u kojima je taj obrazac ispunjen tekstualnom suvišnošću ili besmislom. Najčešća je sinonimija, kao u dvostihu iz ruske narodne pjesme: »Mlad delija tremu prilazio / Vasilje dvoru do-hodio«, a tamo gdje sinonimije ne može biti, kao kod bro-jeva, tolerira se besmisao: »Sedme je noći preminula, / osme je noći ona umrla« (dvostih iz finskog spjeva »Kale-vala«).0 Da se preko gramatičkog neslaganja prelazi za volju zvukovnog slaganja, dokaz je i izreka »Nekad bilo, sad se spominjalo.« No čim se da se ipak ne radi samo o toleriranju očiglednih zališnosti, besmMemea i agramati-zama. Korijen takvom govornom ponašanju treba potražiti u mističkim govornim formulama drevnih religioznih ob-reda. Odsutnost razumljivosti nije bio slučajan nuzproizvod takvih formula, nego nužan uvjet. Uobičajenim se riječima ne može transcendirati zemaljski smisao niti komunicirati s nadnaravnim silama. Posrednici u komunikaciji s drugim svjetovima — vračevi — svoju su svetost i važnost podr-žavali čudnim (između ostalog i govornim) ponašanjem. Ne-što od ritmiziranog besmisla obrednih formula i opčinja-

4 Northrop Frye, Anatomija kritiket Naprijed, Zagreb, 1979, str. 311.

5 Krunoslav Pranjić, Jezikom i stilom kroza književnost. Školska knjiga, Zagreb, 1986, str. 68.

6 Oba primjera navodi Novica Petković, isto, str. 132.

136;

vajuće ravnomjernosti proročanskih izreka i bajanja može se naći u sraslosti ritma i smisla onih javnih govora u kojih su zvukovne mrlje rječitije od teksta jer je riječi sazivao ritam. Kao što pjesnički oblik presudno određuje prijem pjesničke poruke, tako i tipizirani javni govori u prvi plan stavljaju svoj oblik kao okvir i prvi i pravi signal glo-balnog smisla cijelog iskaza. U tipiziranom javnom govoru oblik je sadržajan kao što je sadržajan u tradicionalnim pjesničkim vrstama. (Ne može se ništa reći u desetercu a da to značajno ne odredi cjelinu poruke.)7 Oblik se poisto-vjećuje sa značenjima koja je najčešće uspostavljao u pret-hodnim kontekstima. Ukazivanje na oblik govorne poruke ima funkciju da primaoca uputi najprije na opći smisao koji dotični oblik crpi iz ranijih tekstova, a činjenica da ga ostvaruju suvišnosti i besmislice kazuje još i to da je pre-poznavanje prirodnosti bilo krajnji namjeravam komuni-kacijski doseg.

Cesto je mišljenje da ritmičan zborni govor ili zajedničko pjevanje stihova povijesno prethode s jedne strane indivi-dualnom pjesničkom ritmu, a s druge individualizaciji pro-znim govorom, kojim se izmiče ritmu zajednice. Povi-jesni bi redoslijed dakle bio: epos, mythos, logos. Govor je, kaže Gerardus van der Leeuw, stadij u propadanju pjesme.8 Ostaci religiozno-magijskog formulativnog i ritmičkog govora posebno su prepoznatljivi u poeziji, ali ih ima i u govorništvu. Govornik kojem je stalo do publike teško da će se odreći pokretačke moći govornog ritma. Proz-nom izrazu nikad nije bila strana mjestimična ritmizacija. Suvremeno govorništvo više ne upotrebljava postupke starih oratora kao što su glasovno podudaranje na krajevima pe-rioda ili rečenica (homeoteleut) ili ritmizirane rečenične za-vršetke (klauzule), no velik dio retoričkih figura ili počiva na ritmiziranju ili ih prati naglašen fonetski oblik. Tu spa-daju anafora, epifora, simploka, anadiploza, asíndeton, po-lisíndeton, epizeuksa, paralelizam, etimološka figura, paro-nomasia, asonanca, aliteracija, tautacizam a izrazito su go-vorno oblikovane i sve vrste antiteza (antimetabola, slaven-ska antiteza, korekcija, kontrast, Mjazam), Budući da me-tar nije konstrukcijsko načelo proze, svaki se ritmizirani dio izdvaja kao figura. Tako fonetski oblik osjetnije počinje utjecati na ukupan sadržaj poruke. Uzajamni utjecaj ob-lika i sadržaja sprečava nas da neke retoričke figure (kao

7 Novica Petković, Jezik i književno djelo, Nolit, Beograd, 1975, Str. 257.

8 Gerardus van der Leeuw, isto, str. 129.

137;

na primjer metaforu i druge trope) proglasimo neritraički-ma. Kao što ritmiziran govor uvjetuje klizanje označenih i označitelja, tako i tekst koji obiluje prenesenim značenjima automatski biva čitan ritmizirano i s »lirskom« rečeničnom melodijom. No ako se pretjerano ponavlja, fonetska figura kao da nastoji rastegnuti svoje granice do granica cijelog iskaza, pa nema više izdvajanja manjih ritmičnih dijelova iz veće disritmične cjeline.

Pretjerivanje u ponavljanju govornih obrazaca rezulti-ra neartikuliranim, monotonim govornim tokom, koji slu-šaocu ne daje isturene točke kojima bi mogla poteći obli-kotvorna linija razgraničenja — linija kojom bi poteklo značenje. Uravnjenost javnog govora na fonetskoj razini u-očila je Cicely Berry i kao izravan uzrok navela povećanu napetost govornih organa, što automatski dovodi do sma-njenja opsega glasa. Nespecifična značenja te bezličnost ne-razgovornog toka, smatra ona, odbija slušače.9 Ne treba zaboraviti da je, barem kod nas, javno govorenje zapravo čitanje teksta koji uopće nije pripremljen za govornu ko-munikaciju, nego kao da će biti komuniciran posredstvom pisma. Organiziranje značenja za komunikaciju pismom ima drugačiju strategiju odnosa prema primaocu i drugačiju kom-poziciju rečenice nego što je slučaj u spontanoj govornoj komunikaciji ili u retorički pripremljenom govoru. Tipično je za pisani stil da je rečenica mnogo duža zbog raznih do-dataka i digresija, a dugačka rečenica obično čitaču urav-njuje intonaciju. Jedan od postupaka koji je svojstven ko-munikaciji pismom jest poimeničenje. Obično se naglašava da je posljedica sklonosti imeničkom izrazu smanjenje za-visno-složenih rečenica i mistificiranje veza među iskaza-nim pojavama (jer su izbjegnuti veznici).10 Zaboravlja se na još jednu važnu posljedicu: intonaeijsko uravnjenje i smanjenje stanki. Pokazat ću to na primjerima koje je dao Hans Eggers. Prva je rečenica zavisno-složena i njezino je vjerojatno govorno ostvarenje s prekidom ispred veznika i s upečatljivijim intonacijskim varijacjama. Druga je reče-nica poimenična varijanta prve i njezino je vjerojatno ostva-renje valoviti ujednačeni i neprekinuti melodijski tok: 1. Moguće je zamisliti da se izdaci pregrupiraju. 2. Zamisliva je mogućnost pregrupacije izdataka.

9 Cicely Berrry, Voice and the Actor, Harrap, London, 1973, str. 18—19.

10 Hans Eggers: »Može li se jol sporazumijevati?« u knjizi Gadamar, Hormann, Eggers: Učenje i razumijevanje govora, prevela Truda Stamać, Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, 1977, str. 44—47.

138;

1, Moguće je zamisliti dalbe izdaci pregrupiraju.

2. Zamisliva je mogućnost pregrupacije izdataka.

Sigurno je da je jedan od uzroka uravnjenosti javnog go-vora to što se ne govori pojedinačnom drugom, nego mno-štvu neodređenih pojedinaca. No govornik se ni ne trudi da osvijesti drugog ili druge. Govornički egocentrizam, ne-sposobnost da se izađe iz vlastitog tijela i da se postavi u situaciju drugog, nužno, kako je primijetio Mihail Bah-tin, rezultira neartikuliranim govorom. To je već vidljivo u nejasnom izgovaranju vlastitog imena pri predstavljanju. Bahtin je govornikovu nesvjesnost drugoga razmatrao u ve-zi s podjelom govora na manje dijelove, posebno na para-grafe ili pasuse. Pasusi su, kaže on, tragovi dijaloga u mo-nološkim oblicima a razdijeljenost govora na dijelove znak je njegove organiziranosti. Sto je govornikovo predviđanje sugovornikovih reakcija slabije, to mu je govor manje or-ganiziran, a potpuno ignoriranje drugog rezultiralo bi sas-vim neartikuliranim govorom.11

Pokret i zvuk su izravni znakovi govornikove osobnosti i vrlo je vjerojatno da tu leži glavni uzrok uravnjavanja kod javnog govorenja. Veći broj jedinki objedinjuje se većini zajedničkim znakom. No još je važnije to što se govornik, opterećen potrebom da bude primljen s povjerenjem, smje-šta u one kalupe za koje vjeruje da će to povjerenje izaz-vati. Budući da želi postići zajedništvo s publikom, što je u prirodi govora i komunikacije uopće, izbjegava ono što bi moglo omesti identifikaciju, pa i svoju različitost (osobnost i subjektivnost) skriva iza oblika društveno prihvatljivog ponašanja. Da je govornikova osobnost u nekim javnim govorima zatajena vidi se ne samo po tome što zastupa op-će prihvaćene vrijednosti i niže istrošene izraze (fraze) ne-go posebno u na^gdnoj redukciji razlika u govornikovu po-kretu i zvuku.

Uravnjeni su i oni govori koji blefiraju izrazitim into-nativnim varijacijama, čestim pauzama i skandirajućim na-glascima, ali shematski raspoređenim. Sličnog blefa ima u

11 Mihail Bahtin, Marksizam i filozofija jezika, preveo Ra-dovan Matiljašević, Nolit, Beograd, 1980. str. 125.

139;

umjetnoj izražajnosti loše glume i recitacije, kad se bez prave interpretacije tekstualnog predloška shematski naba-cuju kontrasti tihog i glasnog, mirnog i uzbuđenog, brzog i sporog i tako ostvaruje lažni govorni diskontinuitet.

Ovaj je medij neprikladan za finiju analizu i dokumen-tiranje govornih ritmova i oblika, pa ću se ograničiti na opis samo nekih od oblika koji najviše uravnjuju govor i koji su najčešći. Nakon što nešto kažem o ritmu i fonetskom obliku, obradit ću dvo- i troakcenatske fonetske oblike (dvo-i trotakte) te tip rečenice koja nastaje gomilanjem takvih oblika. Ukratko ću još navesti neke primjere neslaganja fonetskih oblika ili govorne artikulacije s tekstom, a ob-radit ću ih pod nazivom opkoračenje i stajaći rečenični naglasak.

140;

Govorni ritam i (ob)lik

Izraz ritam obično se upotrebljava za ponavljanje s pra-vilnim razmacima. Izraz disritmično znači odstupanje od očekivanog poretka i time potvrđuje uobičajenu upotrebu izraza ritam. No ritam ne mora biti samo pravilan i oče-kivan odnos. Njegovo ga uobičajeno (gore navedeno zna-čenje) zapravo približava značenju koje ima metar, a to je stalan raspored signala ili pulsirajuća osnova na kojoj se izmjenjuju ritmičke figure. Hitam se doživljava kao pojava pravilnosti jer se u poeziji i muzici doživljava u odnosu pre-ma metričkoj podlozi. Uzmemo li u obzir još najranije upo-trebe izvornog starogrčkog izraza, ritam ne označava samo vremenski tok nego i poredak, raspored, shemu i oblik u-glavnom proporcionalan.12 Paul Fraisse je ponudio tročlanu shemu u kojoj su ritam i aritmija suprotstavljeni najvjero-jatnijem i najekonomičnijem pokretanju organizma, koje on zove njihajnim gibanjem (un mouvement de va et vient pen-dulaire). Njihajno je gibanje zapravo najprimitivniji ritam, svojstven ponavljanim jednolikim radnim pokretima, a za-stupljen je također u obredima i zabavnim aktivnostima. Nalazimo ga u spontanom ponašanju životinja, djece i od-raslih ljudi kad se odmaraju ili kad im je popustila pažnja. Aritmija je odsutnost ponavljanja i prepoznatljivih oblika, nejednakost pojava i razmaka i zato ne omogućuje predvi-đanje. Ritam je otklon od automatizma njihajnog gibanja jer unosi nešto drugo, nekakav pokret ili diskontinuitet, ali ga i periodično ponavlja. Kad se uoči ta jednoličnost pro-mjene ili red u kretanju (pravilnost ili proporcija), smanju-je se dojam pokreta i pojačava se dojam trajanja (struktu-re ili oblika). Ritam je dakle od njihajnog gibanja organi-ziranija periodičnost, ali mu njihajno pulsiranje ostaje u

12 Emil Benvenlst (fimile Benveniste), Problemi opite ling-vistike, preveo Sreten Marić, Nolit, Beograd, 1975, str. 247—263.

141;

osnovi, dajući mu referentne ili uporišne točke u vremenu. Ritam je igra kratkog i dugog, aH uvijek jednako kratkog i uvijek jednako dugog, pa je prema tome igra identiteta i razlike. Trajanja su u ritmu definirana, a ne slučajna kao u aritmiji.13

Da bih izbjegao dvosmislenost, izrazima oblik i figura oz-načavat ću izdvojenost, to jest iz vremenskog toka ili kre-tanja izdvojena ograničena trajanja, simultanosti ili struk-ture. Pod ritmom ću podrazumijevati očekivano (dakle pra-vilno) pojavljivanje signala, ritam blizak metričkoj podlo-zi ili njihajnom gibanju. U ujednačenim radnim pokretima takav ritam ima dvostruku ulogu — da skuplja i čuva e-nergiju i da magijskim govorenjem ili pjevanjem uz rad zaziva dodatnu snagu. U obredima djeluje anestezijski — uspavljuje i dovodi u stanje vrtoglavice i transa. Bliski su mu zabavni ritmovi jer jednostavni odnosi omogućuju sin-kronizaciju percepcije i pojavljivanja stimulusa, to jest poklapanja očekivanja s događajem, što omogućuje »odma-raj uću percepciju« 14

Figura, oblik ili lik zatvorenošću se, homogenošću i čvr-stinom izdvaja iz govorne pozadine. Pod fonetskim oblicima mislim vremenske skupine koje prostornost postižu tako da organiziranim odnosima sličnosti i razlika načas ukidaju li-nearni slijed elemenata govorne poruke. Fonetski je oblik zvučna osnova govora, njegov neverbalni sloj ili krik — ono što bi ostalo kad bi bilo moguće iz govora izdvojiti artiku-lirani tekst. Ističući se na pozadini, govorna (fonetska) fi-gura izaziva za figure uopće karakteristično iskustvo dra-gosti ili očuđenje. Percepciji se govorni oblik nameće nag-lom promjenom govornog toka ili upornim ponavljanjem elemenata. Nagli prekidi ili usjeci u govoru razgraničavaju i tako ističu ono što im neposredno prethodi i ono što im slijedi, a to su nagle promjene visine osnovnog tona (into-nacije), boje i intenziteta, nagli prekidi te prelazi iz ozvu-čenog govora u šapat i obratno. Poseban raspored varijaci-ja govornog toka organizira manje cjeline.

Kratka definicija figure koju je dao Gerard Genette — figura je uobičajeno odstupanje od uobičajenosti15 — po-gađa njezinu dvostrukost. U figuri se pojavljuju poznato i

13 Paul Fraisse, Les Structures Rythmiques, Publication uni-versitaires de Louvain, 1956, str. 26—30, 36, 80, 117.

14 Paul Fraisse, isto, str. 117—118. 15 Gerard Genette, Figure, prevela Mirjana Miočinović, Vuk

Karadžić, Beograd, 1985, str. 52.

142;

nepoznato — ona potvrđuje (shemom) i negira (novim sadr-žajem). No češći su slučajevi kad prevladava shema jer go-vorniku je stalo da se isticanje prepozna, pa pribjegava lako prepoznatljivom i jer se ono što se doživi kao izdvo-jeno lakše pamti i ponavlja. Figuru ili oblik je zato oprav-dano smatrati prije svega ne onim što jest, nego onim što je, ako se slijede pravila (shema), moguće ostvariti. Obli-kom, prema tome, smatram način, metodu, tehniku i kalup. Kalup poistovjećuje sve čemu daje svoj oblik i baš zato može posredovati u komunikaciji. U nekim komunikacijskim situacijama, međutim, ukalupljivanje daleko premašuje po-trebe prepoznatljivosti koje obično zovemo zajedničkim ko-dom.

Pojedinačni se govorni čin počinje oblikovati u živča-nom sistemu, da bi se potom nekoliko puta prefigurirao sve dok ne postane akustička pojava. Simultano, govorni je dah oblikovan s više vrsta načina. Najprije, načinima koji su prepoznatljivi preko granica pojedinih jezika jer im izraz sliči na sadržaj. Dinamičke se odlike unutrašnjeg života (promjene brzine i intenziteta) odražavaju na ponašanju. Kroz razne faze preoblikovanja govornog čina (nervni im-pulsi — motorika — zvukovi) provlače SQ lički odnosi koji sugovorniku omogućuju neposredno prepoznavanje govorni-kova stanja. To su motivirani ili prirodni znakovi jer omo-gućuju takozvano »neposredno razumijevanje« ili »izrav-nu identifikaciju emocija i za razliku od jezičnih znakova, nisu privilegija čovjeka.10 Druga-su vrsta načina, jezici i njihove varijantnosti — teritorijalne, funkcionalne i soci-jalne, s kojima se još isprepliće pojedinom govorniku svoj-stven način. Jezici, stilovi i tipovi imaju svojstvene načine artikuliranja slogovnog impulsa, objedinjavanja slogovnog-impulsa u riječi, a riječi u veće cjeline, te objedinjavanja govornih elemenata promjenama napetosti i opuštanja ko-je rezultiraju tipu govorenja svojstvenom intonacijom. Svaki je jezik poseban izbor oblika iz mogućnosti koje do-pušta građa govornih organa. Taj ograničen izbor ili nor-ma jest govorna uniforma. Neki načini govorenja, u kojima je izražavanje vođeno tipičnim oblicima ili ritmovima, ne vezuju se za pojedine jezike i stilove, pa ni za teme i žan-rove, nego za vrstu situacije i za mentalitet govornika. Uni-

18 Petar Guberina je ovakve oblike nalazio analizirajući um-jetnički stilizirani govorni ritam sudionika Krlcžine drame Kri-stofor Kolumbo u radu »Teorija o ritmu i primjena na jedno Krležino djelo«, Krle.žin zbornik, Naprijed, Zagreb, 1904, str. 365—394.

144;

verzalno su i neposredno prepoznatljivi jer im izraz sliči sadržaju, pa su slični prvoj grupi načina. Na svim se jezi-cima, na primjer, mimo sadržaja koji nosi tekst može su-gerirati logičnost (razumnost) jasnim izgovorom, izrazitim i čestim naglašavanjem i dugačkom razvedenom rečenicom.

Vremenost govora posebno uvjetuje da govorne emisi-je budu prilagođene mogućnostima percepcije. Odatle sklo-nost govora jednostavnijim ritmičkim odnosima i ponav-ljanjima. Baš zato što izgovorena riječ ne ostaje poput pis-mena na papiru, nego odleti (verba volant...), važna je go-vornikova svijest o tome koje će točke govornoga niza is-taknuti da bi primaocu omogućio lakšu integraciju cijele poruke. Promišljeno isticanje ključnih točaka poruke Bran-ko Vuletić ¿ove diskontin uiranošću govorne poruke, ali tak-vom kakva je primjena diskontinuiranoj prirodi percep-cije i koja omogućuje primaocu rekonstrukciju smisla. Jed-noličan ili kontinuiran govor smanjuje količinu primljene obavijesti i prvi je znak nedostatka organizacije u govoru.17

Fonetski su oblici, prema tome, presudni za organiziranje primaočeve percepcije, koja na osnovi istaknutih eleme-nata u govornom stimulusu razgraničuje i okuplja govor-ni materijal ne bi li se rekonstruiralo stanje izvora u tre-nutku odašiljanja. Uobličavanje (razgraničavanje i okup-ljanje) ili organizacija (uspostavljanje hijerarhije među di-jelovima) i jest ono što omogućuje značenje. Po geštalt psihologiji, kaže Wolfgang Kohler, upravo je prvo izdva-janje omeđenih cjelina omogućilo da odraslima čulni svijet izgleda kao nešto do prožeto značenjem jer dok po-stupno ulazi u čulno polje, značenje slijedi liniju prirodne ili spontane organizacije, što znači da »ulazi u izdvojene cjeline«.® Samo figura nosi razliku, pa prema tome i zna-čenje. Zato je konsonant obavjesniji od vokala i predstav-nika najmanju govornu figuru — mjesto razgraničenja vo-kalskog kontinuiteta.

Prepoznavanje manjih cjelina u govornom toku omogu-ćuje povremeno opuštanje u primanju. Prepoznavši nešto kao početak manje cjeline, primalac može predvidjeti tok i završetak tog oblika te smanjenom pažnjom samo provje-ravati svoje predviđanja. Pažljivim oblikovanjem poruke govornik, dakle, može primaocu znatno olakšati primanje.

17 Branko Vuletić, Gramatika govora, GZH, Zagreb, 1980. str. 127—129.

18 Volfgang Keler (Wolfgang Köhler), Geitalt psihologija, pre-vela Jelena Stakić, Nolit, Beograd, 1885, str. 104.

144;

No budući da primalac očekuje i povremena iznevjeravanja vlastitih očekivanja — jer samo tako može saznati nešto novo — nizanje samo predvidljivih govornih oblika ubrzo će umanjiti njegovu pažnju. Uspavljujuće uravnjeni javni govori ni ne računaju na pažnju — jer pažljivo bi slušanje moglo dovesti u pitanje njihovu smislenost — nego pret-postavljaju religiozan odnos auditorija.

145;

verzalno su i neposredno prepoznatljivi jer im izraz sliči sadržaju, pa su slični prvoj grupi načina. Na svim se jezi-cima, na primjer, mimo sadržaja koji nosi tekst može su-gerirati logičnost (razumnost) jasnim izgovorom, izrazitim i čestim naglašavanjem i dugačkom razvedenom rečenicom.

Vremenost govora posebno uvjetuje da govorne emisi-je budu prilagođene mogućnostima percepcije. Odatle sklo-nost govora jednostavnijim ritmičkim odnosima i ponav-ljanjima. Baš zato što izgovorena riječ ne ostaje poput pis-mena na papiru, nego odleti (verba volant...), važna je go-vornikova svijest o tome koje će točke govornoga niza is-taknuti da bi primaocu omogućio lakšu integraciju cijele poruke. Promišljeno isticanje ključnih točaka poruke Bran-ko Vuletić ziove diskontinuiranošću govorne poruke, ali tak-vom kakva je primjena diskontinuiranoj prirodi percep-cije i koja omogućuje primaocu rekonstrukciju smisla. Jed-noličan ili kontinuiran govor smanjuje količinu primljene obavijesti i prvi je znak nedostatka organizacije u govoru.17

Fonetski su oblici, prema tome, presudni za organiziranje primaočeve percepcije, koja na osnovi istaknutih eleme-nata u govornom stimulusu razgraničuje i okuplja govor-ni materijal ne bi li se rekonstruiralo stanje izvora u tre-nutku odašiljanja. Uobličavanje (razgraničavanje i okup-ljanje) ili organizacija (uspostavljanje hijerarhije među di-jelovima) i jest ono što omogućuje značenje. Po geštalt psihologiji, kaže Wolfgang Kohler, upravo je prvo izdva-janje omeđenih cjelina omogućilo da odraslima čulni svijet izgleda kao nešto do kraja prožeto značenjem jer dok po-stupno ulazi u čulno polje, značenje slijedi liniju prirodne ili spontane organizacije, što znači da »ulazi u izdvojene cjeline«.18 Samo figura nosi razliku, pa prema tome i zna-čenje. Zato je konsonant obavjesniji od vokala i predstav-nika najmanju govornu figuru — mjesto razgraničenja vo-kalskog kontinuiteta.

Prepoznavanje manjih cjelina u govornom toku omogu-ćuje povremeno opuštanje u primanju. Prepoznavši nešto kao početak manje cjeline, primalac može predvidjeti tok i završetak tog oblika te smanjenom pažnjom samo provje-ravati svoje predviđanja. Pažljivim oblikovanjem poruke govornik, dakle, može primaocu znatno olakšati primanje.

17 Branko Vuletić, Gramatika govora, GZH, Zagreb, 1980. str, 127—129.

18 Volfgang Keler (Wolfgang Köhler), Geštalt psihologija, pre-vela Jelena Stakić, Nolit, Beograd, 1985, str. 104. 147;

No budući da primalac očekuje i povremena iznevjeravanja vlastitih očekivanja — jer samo tako može saznati nešto novo — nizanje samo predvidljivih govornih oblika ubrzo će umanjiti njegovu pažnju. Uspavljujuće uravnjeni javni govori ni ne računaju na pažnju — jer pažljivo bi slušanje moglo dovesti u pitanje njihovu smislenost — nego pret-postavljaju religiozan odnos auditorija.

148;

Razina koju još nisam spomenuo, a koja će biti u sre-dištu pažnje, jest razina između riječi i dišne (ekspiratorne) skupine. U tu razinu spadaju govorne cjeline od dvije ili tri govorne riječi — dvo- i trotakti» Fonetski dvotakt ili trotakt u osnovi je spoja od dva ili tri leksema koji su jače upućeni jedan na drugog nego na ostale dijelove sintagme. Njihova se relativna smisaona samostalnost u govoru os-tvaruje čvršćim ili izdvojenijim govornim (fonetskim) ob-likom. Ove ću oblike promatrati kao govorne njihaje — s jednim njihajnim ciklusom (dva akcenta) ili s jednim i po ciklusom (tri akcenta). Takav se oblik, ako je usamljen, izdvaja iz disritmične govorne pozadine, no ako se nepresta-no ponavlja, ako je nagomilan u nizu, cijeli se iskaz zanjiše i pojedinačni njihaji gube figuri svojstveno obilježje — izdvojenost.

Dvo- i trokatnim oblikom zaogrću se propagandne (po-litičke i tržišne) poruke — parole i slogani. On nam takode objašnjava popularnost fraza svakodnevnog govora. Propor-cionalnost fonetskog oblika, dvo- i tročlanog, naglasio je Roman Jakobson navodeći neke primjere poetske jezične funkcije u nepjesničkom govora. Za izreku innocent bysten-der (nedužni promatrač) kaže da bez ponovljene daktilske stope (-uu /-u u) nikad ne bi postala otrcana fraza. Kod troakcenatskih oblika veni, vidi, vici (dođoh, vidjeh, pobi-jedili — poznata Cezarova izreka) i I like Ike (Volim Ikea — slogan iz predizborne kampanje američkog predsjednika Eisenhowera) u okupljanju dijelova u savršen oblik sudje-luju tri njihajna impulsa i glasovna podudaranja (parono-mazija).23 Neka kao primjeri političkih parola posluže još njemački nacionalistički slogan Blut und Boden (Krv i tlo) i takozvana tri » S « — Samostalnostt samofinanđranje sa-moisplativost, jedna od mobilizatorskih parola Gorbačo'vlje-ve perestrojke. U našim su prilikama dobri primjeri dvo-takta u osnovi parole sintagme kao bratstvo i jedinstvo bolja budućnost i radni narod, U potonjem primjeru uz po -novljenu stopu (-u /-u) i glasovna ponavljanja (r-d-n / 1 n-r-d) podupiru poistovjećivanje smislova dvaju leksema

Govorna se riječ definira kao naglasna cjelina. Sastavni dio govorne riječi može biti dio govora koji je u pisanju iz-dvojen, ali u govoru ne čini samostalnu naglasnu cjelinu (kli-/i zadnji " P™ * l m a r o o d a k l e dviJe riječi: prvi/

23 Roman Jakobson: »Lingvistika i poetika«, u istoimenoj tajm, preveo Ranko Bugarski, Nolit, Beograd, 196«, posebno str.

148;

i pridonose koherentnosti cjeline. Dvotakt je omiljeni oblik naslova (Crveno i crno, Rat i mir, Krik i bijes, Ivica i Ma-rica, Tom i Jerry, Teme i dileme). Dobra uobličenost jedan je od razloga popularnosti uzrečica kao što su što jest, jest; koSko-toliko; kako-tako; tu i tamo; ruku pod ruku; rame uz rame; idi mi dođi mi; nema problema; život i rad (u životu i radu). Čak i televizijski novinari i spikeri na ras-tanku pozdravljaju umirujuće dvostruko; Doviđenja, i pri-jatno; Doviđenja i srdačan pozdrav. Za nov i smisao f r a -zema, općenitiji i ne nužno u vezi sa smislovima dijelova od kojih je sastavljen, sigurio je odgovoran i koherentan f o -netski oblik.

Popularnost dvojčanog govornog oblika možda ništa ne može bolje ilustrirati od rimovanog slenga (rhyming slang) — govorne igre Iraca i Cockneya (fizičkih radnika na naj-težim poslovima) koja je nastala u 19. stoljeću. U rimovanom je slegnu najčešće dvočlani izraz. Njegov se drugi dio oba-vezno glasovno podudara sa zamijenjenim uobičajenim iz-razom. Razumijevanje osim rime pomaže i kontekst: Duke of York — fork (viljuška). Jimmy Jammer — hammer (čekić), apples and pears — stairs (stepenice)25

Ako se mali oblici nižu jedan za drugim, njihova se iz-razitost gubi, a govor se uravnjuje. Opširnije ću obraditi samo dvočlanu i tročlanu i-skupinu u funkciji uravnjivanja govora, a na neke druge dvočlane govorne oblike samo ću ukratko upozoriti. Izdvojeni njihajni ciklus ostvaruje se u poluslo-ženicama (idejno-politički, idejno-teorijski, idejno-program-ski), te f razn im spo j ev ima kao što su lomiti otpore, mijenjati klimu, ulagati napore, udariti temelje. Udva jan je izraza n o -minalnom perifrazom također je moguće objasniti utjecajem obrasca njihajnog ciklusa. Umjesto jednog glagola upotreb-ljavaju se dva izraza — glagol općenitog značenja i imenica: pogri ješit i — učiniti pogrešku, brinuti — voditi brigu, o t -kupl j ivat i — vršiti otkup, popravl jat i — vršiti popravke. Stajaći su epiteti svojstveni tradicionalnoj usmenoj književ-nosti, ali ni suvremeni govor nije bez njih. Formule kao što su bijelo grlo, bijele ruke, lake noge, sinje more, crna zem-lja, hladna voda, zelena gora i svijetlo oružje stalna su po-puna očekivane ritmičke sheme koja zahtijeva puni nji-hajni ciklus, to jest simetričan dvoakcenatski izraz. Pridjevi u ovim primjerima ne određuju pobliže imenicu, niti je uk-rašavaju. Oni služe ukrašavanju govora ritmičkim figu-

K Julian Franklyn, A Dictionary of Rhyming Slang, Rout-ledge and Kegan Paul, London, 1960 (1969).

149;

U primjerima iz Matoševih putopisa (la, b) i-skupine os-tvaruju mimetički ritam rečenice. U primjeru la, govorni oblik oponaša ravnomjerno disanje iz podruma (diše — uz-diše, uzdiše i diše, muklo i strašno, sve tjeskobnije i užas-nije, bunca i duhopiri). U primjeru lb o lelujanju magle osim tekstovnog opisa i slike onomatopejske riječi lelujaju, govore i njihaji i-skupina (pojutarjem i povečerjem, liva-dama i proplancima, tanke i koprenaste). Postupkom unut-rašnje motivacije, to jest posebnim (najvjerojatnije svjesnim) raspoređivanjem govornih elemenata umjetnik je govor or-ganizirao tako da slikovito potvrdi ono što istovremeno opi-suje tekstualnim sredstvima. Tako ostvaruje umjetničkom govoru svojstvenu izražajnost, koju definiramo kao sličnost označenog i označitelja. Ovakvoj planiranoj ili učinjenoj ek-spresivnosti svojstvena je velika impresivnost (konativnost), a upravo ta dimeenzija nedostaje ritmu rečenica ostalih pri-mjera. I u drugim primjerima (2—6) može se govoriti o mi-metičkom ritmu, ali ono što ritam tih rečenica oponaša nije izravno vezano za sadržaj teksta. Monotoni ritam zanjihanih rečenica teško da je rezultat planiranog postupka. On navire silom govornog refleksa izazvanog govornom situacijom. Tom se automatizmu ne odupire govornikova svijest — govor ne prolazi filterom retoričke pripreme i uopće retoričke svijesti 0 svrsi komuniciranja.

Vidimo da gomilanje i-skupina nije vezano uz temu ili žanr, nego za situaciju kojoj odgovara (ili govornik misli da odgovara) svečan ton. Ovakav se ton ostvaruje dostojan-stvenim njihajima u kojima najviše sudjeluju razne vrste i-skupina — od onih koje vežu izraze sasvim različita zna-čenja (A i B), do onih što vežu sličnoznačne izraze (A i Ai). Za prvu su vrstu primjeri: platna i papira, rada i sredstava, republičkih i općinskih, a za drugu: obaveze i dužnosti, se-cira i analizira, •načinom i odlučnošću, sliku i priliku, snagu 1 sposobnost, problemima i teškoćama, najteže i najkompli-ciranije, graditi i jačati, proširivati i obogaćivati radnim i poslovnim. Govorni oblik podupire identifikaciju vezanih izraza koji označavaju ono što se implicira: savjesno i časno, po glatkoj i napetoj, slavu i snagu, dubokog patriotizma i vere u snagu, otvara perspektive i utire putove, idejno poli-tičko i akciono jedinstvo, orijentacija i praksa. Neke se i-skupine mogu tumačiti kao kratak sinatroizam (umjesto da se imenuje cjelina, navode se njezini dijelovi): gradovima i selima, u velikim radilištima i radnim kolektivima. U op-ćem njihanju sudjeluje u trećem primjeru i veza s vezni-kom ili: kloazoniranih međa emajla ili strogih mreža vitraja. Također, manje se i-skupine nalaze katkad unutar većih:

152;

udruživanjem, rađa i sredstava i svestranim radnim i pos-lovnim povezivanjem.

Posljednji je primjer zanimljiv jer u njemu vidimo raz-ličite intenzitete njihaja. Slabiji se njihaj ostvaruje unutar jednog bloka (blokovi 1, 2, 3, 4, 7), a pojačani, patetični nji-haj ostvaruje se u dva bloka (5, 6) ovog primjera: što je iDvijek bila U i ostaje. Ovakav patetični govorni oblik, koji objedinjuje dva susjedna bloka, obično prati i-skupine u kojima se, kao i u navedenoj, sjedinjuju vremenski kontrasti: bilo i jeste bila je i ostaje, bila je i bit će (prošlost i sadaš-njost / budućnost), postao je i ostao (trenutnost i trajnost); kontrasti mogućnosti i obaveze: može i treba, može i mora, ne smiju i ne mogu, te kombinacije kao nije i ne može biti; bila, jeste i treba da, bude.

Učestalost i-skupina u nečijem govoru, a posebno onih koje su pleonastičke jer sadrže zamjenjive izraze ili sinoni-me, može biti jedan od pokazatelja govornikove prepušte-nosti fonetskom obliku ili rečeničnom ritmu. Prilog br. 1 sadrži pleonastičke dvočlane i-skupine, većiniom dvoakcenat-ske, koje su nađene u suvremenom javnom govorenju» većinom političkom. U popis su ušle i skupine za koje se ne može reći da su općeprihvaćene (ili fraze), jer su originalni spojevi leksema, ali sinonimnost dodanog člana ili njegova uključenost u prethodnom članu i-skupine pot-vrđuje da se radi o vlasti oblika. U navedenim su primje-rima stupnjevi ponovljenosti između A i B člana različiti — od slučaja da su potpuno zamjenjivi sinonimi, do sluča-jeva da je ono što izriče B član već uključeno onim što je izrečeno u A članu skupine. Tako se na primjer javljaju udvostručavanja značenja s domaćim izrazom i ekvivalent-nim izrazom stranog porijekla: uočljivo je da baš u vrijeme kriza prihvaćaju i akcepUraju mnoge progresivne ideje. Ma-nji je, naizgled, stupanj ponovljenosti u skupini stabilna i povoljna u primjeru Može se ocijeniti da je društveno-poli-tička situacija u glavnom gradu pokrajinee stabilna i po -voljna, ali se ipak radi o gomilanju, barem na vrijednosnoj razini izraza. U dotičnom je kontekstu s aspekta obavijes-nosti suvišno dodatno određivati stabilna s povoljna. Po -nekad se pod pritiskom njihajnog oblika događaju i tako besmislena udvajanja kao što su u primjerima; samo ako i ukoliko; što i kako dalje; svugdje i na svakom mjestu; kaka i na koji način.

Objedinjujuća snaga ohlika vidljiva je kad mu se pod-ređuju značenja sadržanih leksema — obično tako da im se značenje uopći do stupnja kad funkcioniraju samo kao vri-

153;

razvoj, uz istovremenu veću i neposređniju odgovornost za zajednički razvoj i odnose u federaciji, stalno jačanje soci-jalističke samoupravne jugoslavenske zajednice, bratstvo i jedinstvo i punu ravnopravnost naših naroda i narodnosti i njihov razvoj.

Posljednji primjeri daju za pravo da se o i-rečenicama govori kao o globalni j em — rečeničnom fonetskom obliku. Izgovaranju rečenice inače prethodi više ili manje jasan pro-jekat njezina govornog oblika. On prethodi izboru riječi koje će ga ostvariti. Tu relativnu odvojenost komandi nad prozodijom i komandi nad izborom riječi dokazuju lapsusi kao što su zamjene položaja riječi u rečenici u inače dobro izgovorenom globalnom fonetskom rečeničnom obliku (re-čenična melodija, rečenični naglasak, ritmički odnosi, tempo intenzitet, pauze). Nemoguć je lapsus fonetskog rečeničnog oblika.28 Ono što se događa u nepromišljenom javnom go-vorenju zanjihanom i-skupinama nije lapsus u tom smislu, ali je očigledno da tekst takvih rečenica često može biti objašnjen (i opravdan) više nametijivošću tipičnog oblika ili ritma, nego smislom ili logičkim slijedom. Tekst tada služi popunjavanju vremenskih praznina predviđenih vladaju-ćom strukturom. Krivo bi, međutim, bilo reći da u takvim slučajevima artikuliranju rečenice prethodi njezina jasna ideja — plan smisla i oblika, što bi bilo poželjno i što jest slučaj u promišljenom i retorički pripremljenom govorenju. Projekat se rečeničnog oblika svodi zapravo na »nadzirući ritam«, a u navedenim je primjerima to primitivan ritmički oblik vrlo blizak automatskom njihajnom gibanju. Namet-ljiva je struktura rečenice toliko nejasna da je konac iska-za neizvjestan u početku izgovaranja, što znači da je go-vornik spreman na neprestano dodavanje govornog materi-jala. Zato i na razinama govornih cjelina većih od dvo- i trotakta ima mnogo pleonastičkih i-skupina uravnoteženog (simetričnog) govornog oblika. Evo tri primjera: pojave ne-zakonitog utjecaja na rad inspektora i pojava kršenja samo-stalnosti njihova rada; obuzdati zahuktalu inflaciju i stabi-lizirati ekonomski život; za ostvarivanje povijesnih interesa radničke klase i njeno stvarno preobraženje u vodeću snagu društva. Uz neke druge tehnike dodatnog i zališnog određi-vanja prethodno već rečenog, i-skupine su značajan činilac pretjerane dužine rečenica i cijelih govora.

28 Gloria J. Borden & Katherine S. Harris, Speech Science Primer, Williams & Wilkins, Bal timore/London, 1980, str. U.

156;

O porijeklu i ulozi i-skupina

Dugačke i-rečenice ne nastaju sa sviješću o granicama iskaza nego tako što govornika goni jednostavan ritmički obrazac. Cesti su, posebno u razgovornim žanrovima, neod-ređeni, slabi završeei s i...; i tako ...; i tako dalje i tome slično...; i drugo . . , , pa u tim slučajevima možemo govoriti o nagonu za nastavljanjem govorenja iako se više nema što dodati. Za vrijeme otvoreno veznikom i tada pos-toji samo sugestija da tu još ima nešto da se kaže, a zapra-vo ono ostaje nepopunjeno. To je također samo još jedna od tehnika umjetnog ili simbolične« širenja iskaza i preko gra-nica njegove materijalnosti. I-rečenica preživljava nepresta-no se cjepajući nadvoje — natroje kao što amebe, uvijek se dijeleći, odlažu svoje skončanje.

I-skupina se može tumačiti kao govorni dijagram.29 Dvo-člani govorni oblik engleskih pleonastičkih fraza (i-skupina) hits and pteces (komadići) i nickels and dimes (sitan novac, sitniš) motiviran je sadržajem. Umnažavanje (gomilanje) govornih elemenata slika je označenog, koje je gomila (di-jelići razbijene cjeline ili hrpa sitnog novca). Boris Toma-ševski je ulogu tročlanih i-skupina (»ternarnih izraza« ili »složenih struktura«) tumačio u Lenjinovim govorima. Na-veo je primjere: »strpljivo, sustavno i uporno masama ob-jašnjavati«; »Tom se pitanju pridaje apstraktan, simplicis-tički, tako reći jednobojan aspekat«; »na originalan, zanim-ljiviji, nijansiraniji način«. Za Tomaševskog je to »umjetno širenje govora« i »sintaktička simbolizacija volumena«. Do-dao bih — dijagram važnosti sadržaja. Umnožavanjem se izraz produžuje i pojačava te se količinom govora (količi-nom vremena posvećenog predmetu govora) signalizira va-žnost sadržaja za govornika i njegovo nastojanje da ga jednako važnim prime i oni kojima je govor upućen. Na svojstvo količine govora da prirodno ukazuje na važnost predmeta govora ukazao je i Aristotel.1* Za Tomaševskog su Lenjinove i-skupine rezultat htijenja da se veliki sadržaj iskaže nizom kratkih izraza, dakle ekonomičan (podrazu-

29 Govornom je dijagramu kao i grafičkom svojstven izo-morfički odnos između označitelja i označenog. Opširnije u: Roman Jakobson: »Traženje suštine jezika«, Prevela Draginja Pervaz, u knjizi Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd, 1966. str. 170—181.

30 »Jedna ista celifeia kad se rastavi na svoje delove izgleda veća, pa se đobija utisak da je nadmašenost sadržana u većem broju stvari. . .« Aristotel, Retorika, str. 47.

157;

buhvatnqsti. Navođenje dvaju elemenata kao predstavnika cjeline prisutno je u perifrazama i sinatroizmima kao što su dok je sunca i mjeseca, odnosno »još se ne zna kad će ljudi i strojevi u polja,«. Nešto čvršće cjeline nastaju s iz-razima koji označavaju komplemente, na primjer u uspo-redbi kao prst i nokat i Scila i Haribda. Jak doživljaj cje-lovitost ostvaruju kontrasti koji angažiraju totalitet iskust-va jer objedinjuju isključive i istovremeno jedine sastavne dijelove cjeline, kao što su primjeri dan i noć, nebo i zemlja, plime i oseke (usponi i padovi). Tu spadaju i izrazi koji oz-načavaju negativnu totalnost, na primjer, ni crne ni bijele. Antitetičnost je ekonomičan i lukav način da se u skučenom okviru sugerira cjelovitost i vječnost. Realni kontinuitet an-titeza označava tako što isamo naznačuje njegove krajnje točke. (U prilogu br. 4 nalaze se i-skupine koje smisao cje-lovitosti ostvaruju navodeći dijelove manjih iskustvenih cje-lina ili totalne krajnosti.)

Koherentnost ovoj figuri daje njezina simetričnost. Kad nešto nazovemo simetričnim, kaže Wolfgang Köhler, sigur-no je posrijedi izdvojen predmet.35 Snažan asocijativni trag koji takav oblik ostavlja uvjetuje gotovo automatsko izgo-varanje B nakon A i jako predviđanje pojavljivanja drugog člana u slušanju. U mnogim pučkim frazama osim podjed-nakog trajanja dvaju zamaha jednog ciklusa u objedinja-vanju isudjeluju i glasovna podudaran ja. Tautologiju tek-stualnih jedinica tada prati i »zvučno-slikovna tautologija«, što je način, kako kaže Osip Brik, da se u proznom govoru označi »superlativ akcije i kvalitete«.30 Govorni je njihajni ciklus univerzalno i neposredno prepoznatljiv — dakle pri-rodan znak. On to može biti jer ima simetričan fonetski oblik i jer se udvajanjem uvećava količina, koja je priro-dan znak sveobuhvatnosti. Budući da sliči na ono što ozna-čava, nije mu potrebna konvencija.

Dok je dvočlani izraz izvorno antiteza, tročlani je iz-vorno gradacija. To znači da tročlani oblik (A, B i C) pod-razumijeva izvjesnu zajedničku značenjsku jezgru sva tri uključena dijela, ali podrazumijeva i redoslijed po nekom mjerilu, to jest organiziranost cjeline. Redoslijed tekstual-nih jedinica može biti dijagram, na primjer, slijeda doga-đaja u vremenu, kao što je to slučaj u Cezarovoj izreci Veni, vidi, vici. Obično je on dijagram pojačanja. Cak i kad se

35 Volfgang Keler, isto, str. 131. 36 Osip Brik: »Zvukovna ponavljanja«, u zborniku Poetika

ruskog formalizma, Presveta, Beograd, 1970, str. 155—166.

160;

tekstualni materijal doslovno ponavlja, fonetski oblik upu-ćuje na promjenu jakosti izraza. Tog su tipa izreke koje se pripisuju Dantonu — Hrabrost, hrabrost i samo hrabrost i Lenjinu — Učiti, učiti i samo učiti. No kao ito pleonastičke dvočlane i-skupine gube izvorni smisao antiteze, tako. i tro-člane i-skupine često gube izvorni smisao gradacije, a pre-teže im izvedeno značenje mnoštva ili obilja. U paroli fran-cuske buržoaske revolucije 1789 — Sloboda, jednakost, brat-stvo (Liberté, égalité, fraternité) redoslijed leksema, čini se, nije određen njihovim značenjskim odnosima, jer jednako su moguće svih šest kombinacija redosljeda — ni jedna ne izgleda organiziranije od ostalih. Namjera i nije bila da se označi usmjerenost ili pokret, kao što je to slučaj s grada-cijom (kretnja od slabijeg k jačem), nego obilje. Fonetski oblik čini sva tri izraza ove parole značenjski međusobno uvjetovanim te kroz to poistovijećenim i simultanim.

Kao broj dva, i broj tri ima bogatu simboličku tradiciju. On je simbol reda i organizacije, to jest stvaranja. Treće je manifestacija (dijete) dvaju prvih (oca i majke); sinteza teze i antiteze. Broj tri je u simboličkoj vezi s istostranič-nim trokutom — uzorom simetrije i zato osnovom crkvene arhitekture. U starih je Kineza broj tri savršen izraz sveu-kupnosti, na primjer sveukupnosti vremena — prošlog, sa-dašnjeg i budućeg. Odatle je tri obredni broj svih religija. Uz sve ovo, broj tri tradicionalno simbolizira obilje ili mno-štvo.

U govoru je, kaže Boris Tomaševski, broj tri znak za mnogo i nije slučajno da se upotrebljavaju tri točkice kao oznaka prekida te da se u bajkama nešto događa po tri puta.37 Čini se da je baš taj iz gradacije izvedeni smisao mnoštva i snage razlog što je tročlani govorni oblik, poseb-no troakcenatski ili trotaktni, »prirodan« oblik parole ili slogana. Iskustvo čvrstog govornog oblika parole navodi posebno političare da ga rado uključuju u govor. Ali kao što je to slučaj s dvočlanim i-skupinama, i tročlane skupine nanizane u govoru, rekli bismo — parolaškom, gube osnov-no svojstvo parole — figurativnost ili izdvojenost. U veli-koj se većini tročlanih i-skupina u našem javnom govoru ne radi o gradaciji, nego o pukoj gomili, u kojoj neorgani-zirani, u sasvim slučajnom redoslijedu, sličnoznačni i jed-nako jaki leksemi samo pune fonetski oblik. U sljedeća se tri primjera mora promijeniti originalni redoslijed ako se hoće napraviti gradaciju; rad, ponašanje i djelovanje (gdje

37 Boris Tomaševski, isto.

161;

kretanje prema općenitijem slabi izraz), atmosfera borbe-nosti, mobilnosti i inicijative (gdje bi gradacija bila kad bi se prvi član prebacio na kraj) i prevladavanje nedostataka, manjkavosti i slabih točaka (gdje su prva dva člana sino-nimi, a treći je daleko slabiji od njih).

Omiljelost dvo- i tročlanih oblika u govoru objašnjava i to što su skupine od dva i tri elementa osnovni oblici spon-tane organizacije tokom percipiranja. Nizovi se stimulusa ne percipiraju element po element, nego u skupinama od ] po dva ili tri elementa, čak i kad su pojedinačni stimulusi j i intervali među njima jednaki. Ovo je graničenje i grupi- j ranje čin subjektivne intervencije u stvarni svijet pa i kri-votvorenja »objektivnog«, ali i sposobnost zahvaljujući ko~ ? joj možemo nizove, na primjer, muzičku frazu i rečenicu, j doživjeti simultano — kao oblik, to jest u psihološkoj sa-dašnjosti. Budući da su skupine od po dva i tri elementa osnovne skupine spontane percepeijske organizacije, one su i privilegirani oblici u slušanju. S obzirom na uvjetovanost emisije i percepcije u govoru, prirodno je da su to i privile-girani oblici govorenja. Po toj privilegiranosti, skupine od dva i tri su čvrsti oblici. Pretjerivanje s nizanjem ovakvih j oblika može biti izraz nastojanja da se osigura dobar pri-jem govora, ne toliko u smislu čujnosti koliko u smislu pri-hvatljivosti. Budući da je privilegirani i jak oblik, iskoriš-tava ga se da svojom priljepčivošću, koja je bliska dojmu prirodnosti i logičnosti, na fonetskoj razini sudjeluje u ov-jeravanju ili argumentiranju istinitosti govora. S jedne stra-ne u tome pomaže uobličenost, a s druge strane ponovljenost i količina dobivena udvajanjima.

Prepoznatljiv oblik uspostavlja i zatim potvrđuje oče-kivanje, čime izaziva osjećaj potpunosti ili završenosti. A cjelovitost visoko vrednujemo: automatski je vezujemo s iskustvom logičnosti, prirodnosti i istine. Prvi elementi u slijedu znak su za obavezan ili barem vrlo vjerojatan slijed drugih elemenata prepoznatog govornog oblika. Implikacija obaveznog slijeda, a to posebno vrijedi za tročlane oblike, dijagram je logičkog izvoda: postavke, pa zaključak, I na razini fonetskog oblika događa se ono čemu teže tehnike ekonomske propagande ili širenja glasina: potvrđivanjem očekivanja i ovjerenog sustava vrijednosti, što se uvijek dade svesti na osnovnu tehniku ponavljanja; nastoji se zatvoriti umirujući krug želja i stvarnosti.

Tp što je javni govor često pretjerano uravnjen njihali-ma i-skupina može se objasniti nedostatkom retoričke pri-preme. Bez nje automatska sklonost prirodnim optimalnim govornim oblicima ostaje nekontrolirana, privilegirani se

162;

oblici nižu bez odnosa s tekstom i tako se ostvaruje neko-munikativan govor. Također, može se tumačiti i nagonom» za oponašanjem govora »viših instanci« ili govora svetih,, te iskustvom velike moći pjevane ili zapjevavane riječi. Niza-nje i-skupina ukida prostornost i izdvojenost tog oblika, pa: umjesto karakterističnog povratnog zamaha oblika A i b ( i i ) i A, B i C (EEss)> dobivamo monotoni valoviti niz

Elementarni njihajni ritam, koji se iz nižih slo-jeva govornikove svijesti probija u ovim rečenicama, obje-dinjuje sve tekstom rečeno u nepodijeljeni govorni oblik. Tako uravnjen govor pouzdano odvraća pažnju od referen-ci jalnog sloja poruke te oblikom i funkcijom oponaša ob-redni govor, kakvim se kolektiv obraća samome sebi. Rit-miziranost je u osnovi religijska, jer se ritmom neutralizira, pojedinačnost, što olakšava okupljanje jedinki oko ideje ili simbola. Zato pretjerna pravilnost u javnom govoru već na. fonetskoj razini može upozoriti na to da govornik slavi ne-kog boga, a himničnost i diskurzivnost isključuju jedna dru-gu, Unjihavanje masa u društveno-političku pospanost fiksi-ranim poretkom političkog govora upravo po prevlasti ritma i oblika dozvoljava da ga usporedimo s obrednim inkanta-ci jama i procesijama ili, što ću kasnije i opširnije obrazlo-žiti, s epskim pjevanjem.

Ritmička odmjerenost dugačkih i-rečenica našeg javnog; govora (posebno političkog) podsjeća donekle na takozvani biblijski stil. česti jampski počeci s veznikom i stvaraju,, barem površno, dojam kojem teže obje vrste tekstova — do-stojanstvo, uzvišenost, svečanost. Biblijska je i-parataksa,. međutim, opravdana time što se pripovijeda redoslijed d o -gađaja. Jampski počeci većine starozavjetnih izreka te nji-hova kratkoća i određenost pauzama, čini izraz pokretnim,, iako se shema ponavlja: »A svod nazva Bog nebo f / i bi veče / / i bi jutro / / dan drugi«. Velike i-rečenice, međutim,, ravnomjerno raspoređuju jampske i-početke u drugačkom. nizu bez pauza i tako neutraliziraju jambu svojstveno zale-tavanje. Kolikogod ih ima,jambovi i-skupina smješteni su, unutar iskaza i uključeni u nadzirući ravnomjerni ritam.

Obezličenost suvremenog javnog govorenja upućuje na: usporedbe i s religijskim i s umjetničkim govorom. Zbog; istaknute uloge fonetskog oblika i ritma u pjesničkom i re-ligijskom govoru Gerardus van der Leeuw je mogao reći da

163;

religija i umjetnost govore srodne jezike.38 Kad vladaju ri-tam i oblik, nestaje subjektivnosti, a tome teže svi kojima je ideal nadahnuto govorenje. Među njima su i proroci i pjesnici i đruštveno-politički radnici. Suština je nadahnutog govorenja da je nadosobno. Pjesnik, na primjer, naglašava kao vrijednost to što izraz ne izabire racionalno, nego ga govor obuzima u dragocjenim trenucima otvorenosti prema drugim svjetovima, to jest što je više nagovoren nego što govori. Proroke i državne službenike ne govore slučajna stvaralačka prosvjetljenja, nego ovjereni način govora koji je u služi institucionalizirane ideje. Nadahnuti govornici izuzetnost svog položaja zasnivaju na sugestiji da su tek povjerenici — prenosioci objava, dakle — da službuju. Go-vor moći se redovito kiti znakovima autoriteta, svetog i ne-dostižnog, uglavnom — drugog i nadosobnog.

38 Gerardus van đer Leeuw, isto, str. 149.

164

Neslaganje govorne ^m i tekstualne artikulacije

Vlast oblika i ritma nad subjektom govora potvrđuju i takva govorna ostvarenja koja se ne slažu s konstrukcijom teksta. U neverbalnom se sloju govora ne nalazi samo oba-vijest ' o govorniku (ekspresivna razina iskaza) nego i o pre-dmetu govora i o govornikovim namjerama (referencijalna i impresivna razina iskaza). To dobro organiziranoj govor-noj poruci omogućuje da bude kraća od pisanog teksta. In-tonacija, intenzitet, tempo i pauza jesu pilot informacija što krči put poruci verbalnog sloja govora i ujedno je uokviru-je uspostavljajući primaočeva očekivanja. U spontanom se govorenju ne događa nesklad između verbalnog i neverbal-nog sloja govora, što znači da fonetski oblici dobro vode slušaoca do ključnih mjesta govorne poruke. No moguć je u javnom (nespontanom) govorenju, a najčešći je kad se pred publikom čita tuđ ili vlastit tekst. Čitači govora nisu svjesni koliko je u stvari sintagma čitani govor oksimoron-ska. U pismu se i govoru tekst sklapa s različitim strategi-jama 1 prema primaocu poruke, što znači i s. različitim izbo-rima iz jezika. Da bi se naglasile razlike između pisanog i govorenog izraza, obično se uspoređuje spontani razgovor i pisanje, koje je uvijek nespontano, a zaboravlja se da se i nespontano javno govorenje može pripremiti tako da bude govorno. Prostorno vremenski odmak od trenutka izgova-ranja može se iskoristiti i za retoričku pripremu, to jest za susret s konkretnom publikom u konkretnoj situaciji. Čitači novinarskih tekstova na javnim glasilima, uvodničari i »pod-nosioci« referata i ekspozea najčešće to ne čine. Govoriti besmisleno i dosadno, kaže Milovan Danojlić, to sebi mogu dopustiti samo oni koji nikakva dopuštenja ni od koga ne traže.39 Ovakvo je ponašanje dovoljan dokaz da govor i nije

39 Milovan Danojlić, Muka s recima, Nezavisna izdanja, Beo-grad, 1979, str. 10.

165;

-zbog onih kojima je nazigled upućen te da se i ne očekuje sudjelovanje sugovornika, to jest dijalog. Oni koji bi i htje-li pratiti loše čitane govore imaju težak zadatak jer im se skraćuje vrijeme prijema govora; čitanje naglas brže je od govorenja i, što je važnije, tekst je pripremljen za primanje vidom, a ne sluhom. Slušaoca se osim toga opterećuje i uje-dnačenim fonetskim oblikom, koji ga ne upućuje na zna-čenja organizirana napisanim tekstom ili ga katkad krivo navodi. Prikazat ću dvije vrste neslaganja govora i teksta, a nazvao sam ih opkoračenje i stajaći rečenični naglasak.

Opkoračenje

Jedan od mogućih nesklada govora i teksta sastoji se u tome da se nižu slični rečenični počeci ili za vršeći (fonetske anafore i epifore), a da tekst to nifim ne opravdava. Pove-zana napetost na krajevima fonetskih blokova, što čujemo kao uzlaznu intonaciju prije pauze (gotovo uvijek dišne) i isticanje posljednje riječi u bloku (rečenični naglasak) inače su fonetski signali nabrajanja. Kad se ovakvi oblici nižu, a tekstom se ništa ne nabraja, očigledno je da poruka teksta gubi važnost. Retorička se (ne)spremnost govornika pouz-dano ogleda u njegovim pauzama. Govornik koji vlada si-tuacijom ne boji se stanki. On ne zastaje samo iz nužde {disanje, traženje izraza, zamuckivanja) nego planirajući e-fekat isticanja riječi oko stanke ili efekat napetosti iščeki-vanja riječi koja će prekinuti tišinu. Kad ne vlada govor-nom situacijom govornik izbjegava prekide, a prije preki-da u kojima udiše zrak za slijedeći dišni blok pojačava na-petost (uzlazna intonacija i pojačana posljednja riječ u bloku) da bi upozorio slušače da mu misaona cjelina pre-koračuje veličinu dišnog bloka, koja je ograničena fiziolo-gijom govornih organa. Napinjanje završetaka dišnih blo-kova ponekad je slika opće tjelesne napetosti (nelagoda jav-nog nastupanja), a često je jedna od tehnika proširivanja rečenice. Navest ću primjere s najprimitivnijim oblikom govorne organizacije, a to je nabrajanje podjednako važnih dijelova govora koji se ponegdje neće slagati s tekstualnom artikulacijom. No i takav će govorni oblik biti pravi tumač rečenične organizacije, a posredstvom nje i govornikove na-mjere.

Prvi je primjer govora koji nije bio čitan. Sastoji se od dvije govorne rečenice, a tri sintaksičke ili tekstualne. Prva je govorna rečenica kratka i poklapa se s tekstom, U drugoj,

166;

vrlo dugačkoj govornoj rečenici moguće je prepoznati dva sintaksička rečenična oblika. Radi preglednosti, fonetski su blokovi (s uzlaznim i pojačanim završetkom) odvojeni u zasebne redove i označeni rednim brojevima. Pravopisnim znacima slijedim govornu, a ne tekstualnu organizaciju.

Primjer br. 1

Prva govorna rečenica: 1. Ja mislim da se to i za vaš kolektiv isto tako može reći.

Druga govorna rečenica: 1. On je prošao dugi niz godina svoga razvoja 2. svoga narastanja . , 3. prebrodio mnogo muke i poteškoće kao i svaki čovjeK

u svome razvoju prolazi 4. i sad je došao do jednog vrlo značajnog nivoa 5. značajnog razvoja 6. kad podmiruje potrebe ovog stanovništva 7. koje danas nije više mala Velika Gorica 8. nego jedan veliki 9. zaista značajan grad sa već preko trideset hiljada sta-

novnika 10. koji je postao dio Zagreba 11. i to što vaš kolektiv podmiruje potrebe 12. i kao što smo čuli danas dobij a priznanja za svoje us-

luge i od drugih sredina 13. je vrlo značajno 14. i zaista vam se na tome može iskreno čestitati i poze-

liti da ubuduće još dalje idete 15. još dalje se razvijete i još veće rezultate postižete.

Izgovor desetog i jedanaestog bloka druge govorne re-čenice izrazito se ne slaže sa sintaksom jer desetim je blo-kom trebala završiti jedna sintaktička cjelina, a jedanaestim početi sljedeća. Primjer također dobro ilustrira napuhiva-nje rečenice koordiniranjem sličnih govornih oblika — uglavnom dišnih blokova. Unutar blokova nalazimo i pos-tupak utrajavanja rečenice i-skupinama (muke i poteško-će) Posebno je zanimljiva tročlana i-skupina koja se pro-teže kroz posljednja dva bloka: da ubuduće još dalje ide-te. još dalje se razvijete i još veće rezultate postižete. Ona je dobar primjer prave uloge pleonastičMh i-skupina —da odlažu Završetak iskaza. Ova kratka analiza fonetskog ob-lika 6 obzirom na tekst ukazuje da je iskaz nastajao bez jasnog plana, što se posebno odnosi na planiranje granice rečenice.

167;

Opkoračenje sintaktičke cjeline govornim oblikom naj-češće. se događa kad govornik »govor« čita. Pri čitanju se lakše popušta inerciji ritmičke sheme jer je pažnja čitača usmjerena na jasno iščitavanje slova i leksičkih jedinica, a krupnije se cjeline ne pojavljuju u njegovu vidokrugu. Spikerima se to događa kad ne stignu pogledom obuhvatiti dovoljan dio slijedećeg teksta, a čitačima vlastitog govora kad nemaju ni onaj stupanj kulture čitanja koji imaju teh-ničari govora (spikeri). U sljedećem je primjeru do opko-l-ačivanja došlo vjerojatno zato što je Čitača svladala rit-mička inercija komadanja govorne emisije na podjednako dugačke blokove. Usporedimo isti tekst napisan onako kako je izveden (a) i onako kako je mogao biti izveden da je čitač bio svjestan cjeline (b). U svakom su bloku podvučene glasnije izgovorene riječi, a u zagradi pored blokova nave-den je broj slogova u bloku. Ovi će brojevi pomoći da se usporede dužine blokova u dvjema varijantama.

Primjer br. 2

a) 1. Uz sve teške nevolje koje imamo (12) 2. na savladavanju onih krupnih uzroka inflacije (17) 3. velikih deficita u društvenim razmjerama (15) 4. nedovoljna sinhronizacija i efikasnost na ovim zadaci-

ma (22) 5. stabilizacionog programa (10) 6'. čini našu situaciju još složenijom. (14)

b) 1. a) Uz sve teške nevolje koje imamo na savladavanju o-

nih krupnih uzroka inflacije (29) b) velikih deficita u društvenim razmjerama (15)

2. nedovoljna sinhroniaacija i efikasnost na ovim zadaci-ma stabilizacionog programa čini našu situaciju još slože-nijom. (36)

Ponuđena b) izvedba ima vrlo dugačka dva bloka (od kojih bi se prvi mogao razbiti na dva), što bi bilo u skladu s tekstualnom organizacijom, ali zbog dužine postaje ne-govorno. Ni sintaksički rečenica nije dobro organizirana jer je negovorna i kao takva neprikladna situaciji (govor na narodnom zboru povodcjm obilježavanja značajnog datu-ma). Ako se usporedi broj slogova po blokovima u dvije verzije, vidi se da izvorna verzija ima veći broj kraćih blo-kova, što je govornije nego u drugoj verziji, i što je još zanimljivije, da su blokovi podjednako dugački. Cak su i

168;

nevelike varijacije u broju slogova u blokovima izvornog izgovora kompenzirane varijacijama tempa i dužinom pau-za. Možda je govorničko; iskustvo nagnalo govornika da ostvaruje situaciji prikladnije (kraće) blokove, ali budući da tekst nije bio pripremljen govorno, došlo je do sraza dviju artikulacija — teksta i govora. Vjerojatnije je da se govornik prepustioi prirodnoj sklonosti izokroniji te, svla-dan ritmom, zanemario prethodno tekstom spremljenu po-ruku.

Naziv opkoračenje preuzet je iz poetike jer netom pri-kazani »postupak« ima nekih sličnosti s postupkom opko-račenja u poeziji. Zajedničko je to što se u oba slučaja sintaksička struktura — ono što se očekuje da bude ostva-reno u jednoj cjelini — ostvaruje podijeljena u dvije go-vorne cjeline — u poeziji u dva stiha; u prikazanim pri-mjerima u dva fonetska bloka. Razlika je u tome što je po-etsko opkoračenje planirani postupak iznevjeravanja oče-kivanja. Time što se prekida očekivani slijed i razbija ono što se po navici doživljava cjelovitim, efikasno se ističu dijelovi razbijene cjeline i potiče na stvaralačko primanje poruke. Opkoračenje teksta govornim oblicima u javnom govoru, međutim, niti su planirana niti ističu bilo što dru-go osim govornikove nadahnutosti ritmom. Govorna opko-račenja teksta onemogućuju slušačima rekonstrukciju smi-sla teksta te zamagljuju i ono malo referenci jalnog koliko u takvim govorima ima.

Stajaći rečenični naglasci

Rečenični je naglasak jedan od načina kojima govornik utječe' na nevoljnu pažnju drugih. Najsigurniji način da se privuče pažnja jest da se obrati cijelom tijelu drugoga, toč-nije, da se naglim pokretom, kontrastom ili emitiranjem onoga što se očekuje ili što je u želji izazove refleksna reak-cija. Aristotel je imao pravo rekavši da je patetičnom go-voru uvijek osiguran put do pažnje.40 Vjerojatno nema poz-natijeg primjera koji to potvrđuje od Hitlerovog načina ma-nipuliranja pažnjom — ogromnom govornom energijom, jas-noćom izgovora, afektom i odrešitim pokretom.

Ključna riječ u rečenici, riječ oko koje se okupljaju svi ostali dijelovi iskaza, logička ili obavijesna jezgra ili smi-

40 Aristotel, isto, str. 223.

169;

saonica zaslužuje da i govornim sredstvima bude istaknu-ta. Uloga je rečeničnog naglaska da slušaočevu pažnju up-ravi na smisaonicu tako ito je ističe iz govorne pozadine te sugerira slušaocu neočekivanost, pa prema tome i važnost izgovorenog. Nevoljnom se pažnjom često u javnom go-voru manipulira jasnoćom izgovora — kao figurom obavi-jesnosti govora te gomilanjem lažnih rečeničnih naglasaka — tako da se stvori dojam važnosti skoro svake pojedine riječi u rečenici. U tako lažiranom fonetskom obliku govo-ra obično se naglasci isticanja pojavljuju na određenim mje-stima u rečenici i na riječima koje nisu logička nego vri-jednosna središta iskaza.

U primjeru br. 2 bila su označena govorna isticanja ri-ječi. Mogla se uočiti pravilnost u isticanju posljednjih ri-ječi fonetskih blokova. Kao da riječ zaslužuje rečenični na-glasak samo zahvaljujući svome položaju u nizu, a ne zato što bi stvarno bila najobavijesnija. Očigledno je rečenični naglasak bio ostvarivan automatski — bez obzira na sin-taksičku organizaciju teksta i na mjesto prave smisaonice. Ta vrsta stajaćeg rečeničnog naglaska, kojem je osigurano stalno mjesto na kraju fonetskih blokova ili rečenica, do-gađa se kad govorni pokreti upadnu u automatizam sličan automatizmu pokreta radnika za tvorničkom trakom. Po-kreti se u oba ¿slučaja događaju čovjeku bez svijesti o nji-hovoj pravoj svrsi. Stajaći finalni naglasak događa se u lošem spikiranju na javnim glasilima i u kolodvorskim o-bavještenjima o vlakovima ili autobusima.41 Uopće, doga-đa se kad govorniku nije stalo da prenese poruku teksta, nego automatiziranim glasanjem samo popunjava vremen-ske okvire zadane programskom shemom.

Stajaći rečenični naglasak ostvaruje s obzirom na tekst neadekvatnu govornu simultanost. U stihovima, gdje rit-mička organizacija utječe na ukupni smisao, očekuje se smi-saono vezivanje položajno paralelnih dijelova govora — onih koji su na »istom« mjestu (na primjer uvijek posljednja riječ stiha). »Isto« mjesto rečeničnog naglaska stvara utisak povratnog ili versificiranog govorenja, unosi u govor pra-vilnost (ritam), ali mimo teksta. Položajna važnost riječi ne slijedi logiku sintakse i zato odvlači pažnju od referenci-jalnog sloja poruke. Ovaj je nesklad usporediv s nasiljem

41 Jedan takav primjer naveo je Ivo Skarić u knjizi U potrazi za izgubljenim govorom, Školska knjiga, Zagreb, 1982, str. 83. Kolodvorske obavijesti preko razglasa često su beskorisne jer ritmička shema nagoni spikera da Ističe ono što je uvijek Isto u takvim obavijestima: MmmmmmmmVLAKmmmmmmmm

170;

skandirajućeg oblika nad naglascima pojedinačnih riječi, ko-je gube svoje uobičajene fonetske oblike da bi se podre-dile utvrđenoj shemi udara. Govorni se oblik s jakim z a -vršetkom također može tumačiti kao prirodan znak sigur-nosti zaokruženja, autoritativnosti, kategoričnosti ili nepoko-lebljivosti. U toj su funkciji u religijskim govorima zavr-šeci koji ne dopuštaju sumnju ili repliku — aum i amen.

Osim rečeničnog naglaska vezanog za posljednju riječ bloka, kao stajaći se naglasak može tretirati predvidljivo na-glašavanje »autentičnih« izraza nekog tipa govorenja, a to su izrazi vrijednosti i oni koji označavaju govornikovo mje-sto u društvu. Također se često u govoru ističe gramatički kostur ili granične dijelove sintaksičke strukture, pa oba-vijest o strukturi nadglasava specifičan smisao iskaza. To se obično događa u rečenicama s izrazitom binarnom kon-strukcijom tipa KAKO ovo, TAKO ono ili BILO ovo, BILO ono. Govornim se isticanjem veznih (gramatičkih) riječi u-obličuje govorni oblik s dva njihaja i ulogom koja je isto-vetna onoj manjih, dvoakcenatskih oblika. Isticanje počet-nih točaka simetrično postavljenih dijelova poziva slušao-ca na prepoznavanje zatvorenog oblika i doživljaj logično-sti koji to prepoznavanje prati.

U sljedećem se primjeru mogu naći sve tri spomenute vrste stajaćih naglasaka. Sve su naglašene riječi istaknute kurzivom, a dvije riječi koje su po svom govornom ostva-renju vrhunci rečenice (b i l o . . . bilo) dodatno su istaknute. Ovo je također primjer govornog opkoračenja jer je jedna sinitaksička cjelina izgovorena kao dvije rečenice.

Primjer br. 3

Prva govorna rečenica: 1. Od teškoća idejnih 2. i stručnih pri oblikovanju konkretnih prijedloga 3. pa dalje kako se širi krug onih koji o tome raspravljaju,

odlučuju 4. ili provode u život 5. na cijelom tom lancu izbijaju kontroverze (.)

Druga govorna rečenica: 1. bilo zbog nedovoljne sposobnosti da se između prava eko-

nomski efikasna rješenja 2. koja ujedno unapređuju i naš samoupravni sistem 3. bilo zbog nedovoljnog jedinstva ili nedovoljne hrabrosti

da se bitne promjene naprave.

171;

Uobičajeno je pojačan izgovor riječi na kraju dišnog bloka, a istaknuti su i izraai koji su neka vrsta aksiološkog koncentrata i koji govornu cjelinu opskrbljuju (u ovom pri-mjeru) izrazito pozitivnim konotacijama. Vrijednosni izrazi spadaju u arsenal autentičnih političkih izraza za koje je predvidljivo da će biti naglašeni (dalje, širi, život, cijelom, prava, hrabrosti, idejnih). Snaga izraza, kojoj politički go-vornik inače teži, kulminira u gramatičkim izrazima dis-kont iniuirane veze bilo ... bilo. Ova veza svojom reljefnošću skuplja svu pažnju, pa shemi iskaza daje prednost pred sa-držajem. Govorna izvedba ovog iskaza ukazuje da mu smi-sao i ne treba tražiti u sintaksičkim odnosima riječi, nego prvenstveno na razini fonetskih oblika.

Govorni oblici koji se razilaze s tekstualnom organizaci-jom prisiljavaju na naknade preoblike u primaočevom čul-nom polju, gdje se sukobljavaju dva oblika — govorni, koji se zbog svoje neposredne prepoznatljivosti prima prvi, i tekstualni, koji traži ispravljanje ili reorganizaciju. Prisi-ljavajući slušaoca na stajno ispravljanje primarne čulne organizacije, loše organizirana govorna poruka onemoguću-je smisleno grupiranje, pa se pretvara u neprekinut niz be-smislenog mrmljanja (ako se radi o slaboj dikciji) ili uzvi-kivanja (ako je izgovor jasan a naglasci skandirajući). Bu-dući da je fonetska razina iskaza primarna, i u nastajanju govorne poruke i u primaočevom postupku rekonstrukcije, sukob između poruke govora i poruke teksta rješava se je-dino ispravno tako da se poruka teksta zanemari. Fonetska je razina govora pouzdan vodič za rekonstrukciju pravog sa-držaja — bilo da se radi o poruci usmjerenoj na sadržaj i dijalog, bilo da se radi o mistificiranom ili mistifikatorskom monologu, gdje su od teksta važniji ritam i fonetski oblici.

* * *

U javnom se govorenju često javlja pravilan raspored prozodijskih signala. Gomilanje jednakih fonetskih oblika odražava govornikovu težnju da bude što sličniji izabranom tipu govora. Tada govorni (fonetski) oblik i ritam, a ne lo-gički smisao, saziva dijelove jezika u tekst, pa je, kao u obrednim govorima, poruka ritma važnija od poruke teksta. Budući da nije usmjeren na dijalog, takav govor funkcionira kao kulisa ili dekor kakve ceremonije.

Govorni su oblici vremenske skupine prozodijskih ele-menata koji organiziranim odnosima sličnosti i razlika pri-

172;

vremeno ukidaju doživljaj linearnog slijeda govornih sig-nala. Glavno je obilježje svake, pa i fonetske figure da se ističe iz govorne pozadine i govor čini reljefnim. Ujednače-nim govornim pulsiranjem govorni oblici gube glavno obi-lježje figure (izdvojenost). Govor se u cjelini uravnjuje ne bi li se tako izravnao s izabranim tipom govorenja. Posebno se lako govorniku nameću dvo- i troakcenatski oblici, to jest oni s dvije ili tri govorne riječi. DvočLane i tročlane skupine osnovni su oblici spontane mentalne organizacije, a dvcćlani je oblik najjednostavniji oblik koji zadovoljava potrebu za cjelovitošću (dvije jedinice čine jedno) i za u-ravnoteženošću (oba su dijela dvo član e skupine podjednake veličine). U našem je govoru posebno čest dvočlani i nešto manje tročlani oblik koji dvije, odnosno tri tekstualne je-dinice veže veznikom i. Na ritmičko porijeklo velikog broja i »-skupina, ili na važnost fonetskog oblika koji im je u os-novi, ukazuje velik broj takvih sinonimnih (pleonastićkih) skupina u pučkoj frazeologiji, narodnoj usmenoj književnosti te u suvremenom javnom govorenju. Na vlast oblika i rit-ma upućuju također opkoračenja teksta govorom i stajaći rečenični naglasci, kad se fonetski oblik poruke razilazi od njezine sintaksičke strukture." Osamostaljivanje fonetskog oblika i ritma jedan je od važnijih vidova mistifikacije go-vorom.

U neverbalnom se sloju govora pojavljuju univerzalno i neposredno prepoznatljiva obilježja nestvaralačkog govore-nja. Ta obilježja nisu vezana za pojedine jezike, žanrove i teme, nego za vrstu situacija u kojima na govor izrazito u-tječu društveni odnosi, dakle, ono što se smatra pragma-tičkim aspektom komunikacije. Posebno se to odnosi na si-tuacije u kojima obezličeni govornik govori u ime institu-cije i kad je govorniku važno da se s nekom skupinom (za-jednicom) poistoveti.

Kao i ostala neverbalna sredstva koja prate govor i govorna zvučna osnova, ako nije oblikovana biranim reto-ričkim figurama, obično nije rezultat svjesnog izbora. Go-vorni automatizam, koji rezultira gomilama obrazaca u go-voru, rezultat je nedostatka svijesti o sebi i drugima te od-sutnosti želje za susretom s drugima.

173;

Prilog br. 1

Dvočlane pleonastičke i-skupine u suvremenom javnom govoru — nježan je svijet beskrajan i prostran; — što se događa s položajem i ulogom radničke klase; — ovdje je potreban jači i snažniji znak; — zbog cjelovitijeg doživljaja i percepcije; — ljudska i društvena stanja i manifestacije; — i na području stambene politike ima zloupotreba i ma-

nipulacije; — prošlo je vrijeme za akademske diskusije i priče; — osobnim primjerom prednjačiti u radu i zalaganju; — SK se mora beskompromisno boriti i obračunavati s no-

siocima takvih shvaćanja; — proces samoupravnog dogovaranja i sporazumijevanja; — pokrenuli još čvršću i određeniju aktivnost; — čvršća i cjelovitija suradnja zbratimljenih općina; — vratiti se nekim elementarnim normama u radu i pona-

šanju; — osigurati ofenzivniji razvoj i rast izvoza; — u dijelu naših glasila javljaju se teze i parole; — ljudi zahtijevaju da se energičnije ostvaruje sve ono što

smo zapisali i dogovorili; — bolje i životnije analizirati odnese u pojedinim oblastima; — otuđeni centri moći i utjecaja; — još nema zadovoljavajuće akcije i mobilizacije svih sub-

jektivnih snaga; — često smo zatečeni nekakvim pojavama i problemima; — još smo očito tromi i spori; — aktivno i stvaralačko sudjelovanje u životu; — otvorenost i fleksibilnost ponašanja; — svako dijete dati sadržaj vidi i poima različito;

175;

— društveni nadzor i kontrola; — nasrtaji i napadi na JNA; — pojave napada na mjesto i ulogu JNA; — stanje je alarmantno i krizno; — tendencije osporavanja i odbacivanja; — biti na visini vremena i zadataka; — bez obzira na uslove i okolnosti; — izdvojeno i nezavisno od društva; — ostavljanje vremena i prostora za neprijateljsko djelo-

vanje;

nepoštivanje i kršenje (poštovati) rokove i ugovore greške i propusti nepravilnosti i nezakonitosti bijesa i gnjeva napredak i unapređenje unapređenje i razvijanje jačanje i razvoj razvoj i napredak razvoj i prosperitet prosperitet i napredak povećavanje i ekspanzija oživljavanje i povećavanje (proizvodnje) zaostajanja i slabosti kriza i zastoj mjesto i uloga položaj i uloga ugled i položaj u funkciji i službi izvorišta i uzroke rad i stvaralaštvo djelo i stvaralaštvo (stvoriti) prostor i mogućnosti uvjete i mogućnosti uvjeti i klima (za akciju) jačanje i razvijanje (odgovornosti) okupljanje i mobilizacija pokazatelji i indikatori organizacija i disciplina (rada) organi i tijela organizacije i tijela problemi i pitanja problemi i dileme načela i norme orijentacija i linija

176;

raznovrsnost i raznorodnost samostalnost i nezavisnost demokratizacija i podruštvljavanje (prepustiti) slučaju i stihiji korištenje i eksploatacija integritet i nezavisnost red i mir otpori i blokade prodor i afirmacija ciljevi i zadaci uloge i zadaci poslovi i zadaci zadaci i obaveze dužnosti i odgovornosti obaveze i odgovornosti metode i načini oblica i forme metode i oblici pojave i ponašanja ponašanje i djelovanje držanje i ponašanje rada i djelovanja operacionalizacija i provođenje jedinstvo i kohezija interes i pažnja interesi i potrebe interesi i ciljevi namjere i ciljevi planovi i programi pripreme i platforma program i politika (SK) ideologija i politika (SK) ugled i poštovanje mjere i sankcije mjere i ograničenja mjere i akcije kriteriji i mjerila preokupacije i opredjeljenja podvojenosti i konfrontacije neraspoloženje i nezadovoljstvo raspored i struktura podrška i oslonac zabune i nedoumice sukobi i sučeljavanja razonode i zabave zborovi i sastanci

razlozi i motivi motivi i pobude klevete i laži ustrajnost i odlučnost spremnost i odlučnost kvalifikacije i ocjene (donositi) stavove i odluke stavovi i zaključci mišljenja i stavovi pogledi i mišljenja mišljenja i razmišljanja plač i kuknjava u mukama i patnjama postignuća i tekovine tokovi i strujanja stimulirati i poticati poticati i ubrzavati pokrenuti i ubrzati mobilizirati i podstaknuti aktivirati i pokrenuti puštati i propuštati pratiti i ocjenjivati ocjenjivati i vrednovati temeljiti i zasnivati graditi i učvršćivati sagledati i obuhvatiti shvatiti i prihvatiti shvaćaju i zahvaćaju okupiti i ujediniti izučava i razotkriva približava i razjašnjava veže i spaja ostane i opstane stopili i nestali štite i pokrivaju (gubitaše) pozdravlja i podržava podržavati i prihvaćati zasipati i zatrpavati čeka i oklijeva izbjegne i zaobiđe nadležni i odgovorni energična i beskompromisna uporna i odlučna

178;

čvrsto i nepokolebljivo surov i sirov neproduktivni i neracionalni najekonomičniji i najracionalniji racionalno i uspješno pozivitan i cjelovit nedopustivo i štetno staro i dotrajalo grandiozan i veličanstven osoben i originalan nedovoljna i slaba neprijateljske i opozicione radna i stvaralačka (motivacija) nedvosmisleni i jasni jasni i konkretni potrebne i neophodne neminovna i nužna najnovije i svježe bolećiv i popustljiv složeniji i slojevitiji složen i osjetljiv teški i složeni širi i cjelovitiji potpunije i precizno nepovredivo i neotuđivo neobičnih i neočekivanih stvaralačka i kreativna dosljedno i principijelno sporo i neodlučno bez oklijevanja i odlaganja odlučnije i brže brže i uspješnije bolje i efikasnije lažne i neistinite neistinit i klevetnički selektivniji i diferencirani diferencirano i profilirano mobilizatorska i pokretačka orne i čile ni formalno ni kompozicijski popularan i atraktivan društveni i javni nedirnuta i čista oštroumna i pametna

179;

ozbiljan i važan potisnuta i zanemarena sumoran i tmuran bogat i opsežan radom i angažiranošću zalaganjem i naporom idejna i politička (odgovornost) tiho i nenametljivo !

sređeni i konsolidovani uslovljen i određen

Dvočlane i-skupine s više od dva takta:

— kako i na koji način; — svugdje i na svakom mjestu; — u oba pravca i u oba smjera; — nauka i znanstveno istraživački rad; — sheme i već istrošena rješenja; — ići dalje i napredovati; — maksimalno budni i samozaštitno organizirani; — dostojno držanje i primjereno ponašanje; — manjkavosti i slabih točaka; — širiti i uzimati maha; — slabog rada i lošeg poslovanja; — organizirana prisutnost i aktivnost; — oblici akcionog okupljanja i djelovanja; — voditi idejnu borbu i otvorenu idejnu diferencijaciju; — parcijalni, interesi i centrifugalne s|le koje otežavaju

sređivanje; — vanjska politika i međunarodni odnosi naše zemlje; — tendencije i idejno-političke orijentacije; — ideološka orijentacija i politička opredijeljenost; — ostaci starih navika i preživjelih shvaćanja; — stihijska kretanja i poremećaji u tokovima reprodukcije; — izgradnja privrednog sistema i ekonomske politike, — na svim razinama društvene organiziranosti i u svim

sferama našeg društva; — jeste li imali na umu i vodili računa o . . . — organizacije male privrede karakterizira niska tehnička

opremljenosti i zastarjela tehnologija; — nagrađivanje prema radu i rezultatima rada; — anonimnih periferija i provincija; — novu svijest i novi duh — radnička klasa i narod

180;

Prilog br. 2

Tročlane pleonastičke i-skupine u suvremenom javnom govoru

— Društveno se vlasništvo sve više nagriza raznim mal-verzacijama, makinacijama i sličnim rabotama;

— Nije postojala povoljna društvena klima aa prevladavanje mnogobrojnih slabosti, napetosti i proturječnosti;

— spremnost da se radi organiziranije, discipliniranije, pa i odgovornije;

— pojave opozicionarskog, kritizerskog i negatorskog pri-laza problemima našeg društvenog razvoja;

— Na tome SK dobiva široku podršku radničke klase, rad-nih ljudi i građana cijele zemlje;

— Jugoslavija je značajan činilac mira, stabilnosti i sigur-nosti;

— borba za mir, sigurnost i nezavisnost; — ima nepravilnosti, neraeionalnosti i nezakonitosti; — metode nasilja, batinanja i mučkih umorstava; — da promijene svijest, shvaćanja i uvjerenja; — ocjenjivati rad, ponašanje i djelovanje članova SK; — ocjene, stavovi i zaključci; — karakter, suština i objektivna priroda; — program, statut i politika SK; — moralne, ljudske i radne kvalitete; — oblici organiziranja, okupljanja i akdonog povezivanja; — slabosti, greške i propusti; — prevladavanje nedostataka, manjkavosti i slabih točaka; — mlađi, pokretniji i ustrajni ljudi; — dostojanstvo, ugled i uloga; — mjesto, uloga i namjena; — glasine, nagađanja i špekulacije; — blaćenje, klevete i insinuacije; — insinuacije, kritizerstvo i neistine;

Prilog br. 3

PleonistiČke i-skupine u pučkoj frazeologiji

znati i umjeti paliti i žariti

181;

laže i maže kune i proklinje čisto i bistro zdrav i čitav vedro i veselo po pravu i pravici pravo i pošteno bez duše i srca bez roda i imena bez kraja i konca od Kuli/na bana i đobrijeh dana svim i svačim sve i sva bog i bogme •čast i dika bubnjevi i talambasi cika i vika huka i buka nitko i ništa nitko 5 nigdje red i običaj strah i trepet prah i pepeo prah i prašina pljeva i mrav slika i prilika staze i bogaze trud i muka kule 1 gradove kvake i burgije koješta i svašta trice i kučine jad i čemer zlo i nevolja bijeda i nevolja strava i užas

Prilog br. 4

1-skupine u pučkoj frazeologiji koje znače komplementarnost i totalnost

stići i uteći veže i driješi

182;

vješa i skida vedri i oblači gol i bos slijep i gluh kuhan i pečen prvi i zadnji malo i veliko kusi i repati staro i mlado muško i žensko

pred bogom i ljudima sprijeda i straga jasno i glasno kratko i jasno i ovako i onako u sreći i nesreći dok je svijeta i vijeka dok je sunca i mjeseca na moru i na kopnu izbliza i izdaleka otud i odovud u dobru i zlu tu i tamo zborom i tvorom dušom i tijelom glavom i bradom rukama i nogama zubima i noktima ognjem i mačem kapom i šakom lijevom i desnom uzduž i poprijeko nadugačko i naširoko vidom i nevidom na milost i nemilost plug i motika metla i lopata uzde i bič zurle i talambasi sto i postelja trlac i mlatac gunj i opanak štalica i kravica drvlje i kamenje golotinja i bosotinja

krv i nož krv i znoj krv i kosti put i krv med i mlijeko last i slast prst i nokat nokat i meso Janko i Marko sve i jedan brda i doline suho i sirovo ovce i novce nebo i zemlja lice i naličje glava i rep alfa i omega bog i batina život i smrt ovo i ono ni šuška ni buška ni bijele ni orne ni lijepe ni ružne nit romoni nit govori ni traga ni glasa ni kučeta ni mačeta nit smrdi nit miriši ni kuhan ni pečen ni kriv ni dužan ni po babu ni po stričevima ni rod ni pomoz' bog

Prilog br. 5

I- skupine s glasovnim ponavljanjima

bog i batina svim i svačim sve i sva bog i bogme cika i vika huka i buka jasno i glasno Janko i Marko koješta i svašta

184;

kost i koža od Kulina bana i dobrijeh dana laže i maže u lasti i slasti nitko i ništa nitko i nigdje ovce i novoe svetkom i petkom prah i prašina prah i pepeo slika i prilika stići i uteći strah i trepet suho i sirovo sunca i mjeseca svila i kadifa šiš i goMš štalaca i kravica ni šuSka ni buška trlac i mlatac tu i tamo vrnđaj i trndaj zborom i tvorom tusta i tma

FIGURE POLITICKOG ŽARGONA Nužno je sačiniti smjeliji inventarni pomak u preispitiva-nju vlastitog ponašanja.

Anortimus

Govorio, ri ječ besjedjaše. Stih Iz narodne pjesme

187;

Kritika političkog govora

U sveopćem dogmatskom od jeki van ju uvijek istog go-vora i u samih je političara postalo obavezno reći koju o tome da nam treba više rada, a manje fraza. Proizvođačima je govora pomalo nelagodno kad im se vraća vlastiti govor. Lenjin je, na primjer, često komentirao politički govor ne samo političkih protivnika nego i istomišljenika. Ljutio se na prazan govor, pretjerivanja, etiketiranja, zapovijedne obli-ke, istrošene riječi, »revolucionarne fraze« i ponajviše na dosadnu I neplodnu razvučen ost uslijed nepotrebnih po-navljanja.1 Možda nije bio svjestan da i sam sudjeluje u kruženju takvog govora, i to kao uzor, jer njegov je način već samim položajem velikog vođe zajednici bio putokaz za činove govorne i izvangovorne. Tu zapravo nema ničeg neobičnog: institucionalizacija govora u stopu prati insti-tucionalizaciju ideja te izdvajanje društvenog sloja samoza-duženog da se brine o »idejno-teorijskom« ili »društveno-- političkom« ili »idejno-političkom« profilu zajednioe. Govor revolucije, kaže Slobodan Inić, priprema revoluciju, a novi ga poredak učvršćuje, računajući da će govor povratno u-čvršdvati poredak. Jezik se revolucije, točnije — govor se revolucije pretvara u jezik sistema.2

Zatvaranje govora o politici, to jest o vođenju javnih poslova i o odlučivanju o stvarima koje se tiču cijele zajed-nice u okvire profesije simptom je tendencija suprotnih

1 Boris Ejhenbaum, Osnovne stilističke tendencije Lenjinova jezika, prevele M. Cvitan i Lj. Mlfka, Teka, Zagreb, 1874, br. 4, str. 807—820.

Predrag Matvejević, »Prilog kritici političkog govora« u Te vjetrenjače, Alfa — August Cesarec, Zagreb, 1977, str. 41—54.

2 Slobodan Inić, Govorite li politički, Istraživačko-izdavački centar SSO Srbije, Beograd, 1984, str. 28.

189;

onima koje su planirane u pravcima razvoja socijalističkog samoupravljanja. Te okvire u našoj praksi zatvaraju dvije profesije — političari j novinari. Ovo se odnosi prije svega na novinare koji se "Bave unutrašnjom politikom fer ~u~ svo-jim izvještajima™nr~Tcomentarima mahom" das!0Vno~~repro=~' duciraju jezik političara. Razlozi za to djelomična gruTIB 1

pripremljenosti za poziv i u obazrivosti iz straha da se ne počini politička greška. Potonje Marin Mladenov smatra jednim od razloga što je vanjskopolitičko novinarstvo pri-vlačnije i uspješnije.-1 No važan je razlog i u prirodi govora o kojem su prisiljeni izvještavati, a koji ne dozvol1ivž~sa^ žimanae Nemoguće je sažeti Oi drugačije ći ono što nije sročeno za razumijevanje (raščlambu), dakle, ono što nije artikulirano (logički organizirano). Pokušaj pre-vodenja ili izvlačenja suštžne (poruke) nerijetko završava neuspjehom jer se 13me~gubi ono nazvažndlF— politički" zvuk" govora.. njegova melodiji" T^gonjfc; iasasa- 4aez_ko^Jh autentični politički govornik ne može. ' " ~

U nas se takkv govor sve otvorenije kritizira i dosad je već ,mnogo rečeno o našem nestvaralaćkompolitičkom' 'gg-vorenju. Izdvojit ću samo neke od karakterizacija otkrive-nih obilježja, uglavnom onih o kojima i sam mislim nešto reći.

Predrag Matvejević je način političkog govorenja uspore-dio s litanijskim i hagiografskim stilom, a po autoritarnosti s katekizmom. Kao svojstva je naveo još mitologizađju poj-mova (kao što su partija, narod, mase, napredak) i sumar-no vrednovanje (»manihejske podjele«). Inflacija govora, ka-že on, uvjetovana je neskladom između proklamacija i stvar-nosti te ideološko-propagandnim kampanjama/« Pavao No* vosel govori o »ukrasnoj funkciji« samoupravnih obavijesti (što otežava funkcioniranje delegatskog sistema) i o »gus-lairskom pristupu« govorenju, te uopće, o visokom vredno-vanju količine govora.5 Milovan Danojlić ga smatra opona-šanjem saopćavanja jer je »obespućen govor«, odnosno ne-razmrsiva mreža tautologija. To je krut i mrtav frazerski žargon sa svrhom da prenosi dogmu; obredna brbljivost;

-gomilanje riječi po inerciji; zaštićena banalnost; hipnotič-ko-ritualne formule koje računaju s nekom vrstom uvjeto-

3 Marin Mladenov, Novinarska stilistika. Naučna knjiga Be-ograd, 1980, str. 17, 43/44 i posebno 139.

4 Predrag Matvejević, isto. 5 Pavao Novosel, Delegatsko informiranje, Centar za infor-

macije i publicitet, Zagreb, 1977, str. 80—81.

190;

vanog refleksa kod čitaoca, odnosno slušaoca. Bitno je, kaže Danojlić, da se uzme riječ i da se, uzeta, što je moguće dulje ne predaje.0 Josip Favieie također govori o gomilanju te-^primjećuje »hiperboličnu i kasnibaiteku« terpiinoliogipi, posebno onu koja je svojstvena vojsci i ratovanju («-ratnička terminologija«). Za Pavičića je to govor s uniformom, koji izmiče kontroli i okreće se protiv nas; pokorno govorenje kojim se šuti i stražari nad onim što jest.7 Radomir D. Lukić pronalazi politički govor u pravu, posebno u svečanim i načelnim dijelovima zakona. Zove ga »propagandno agita-tonskim govorom«, a kao obilježja mu navodi nagomilavanje riječi i težak i nejasan izraz.8 Ratka Marić većinu politic-kofTgovorenja smatra »namještenom komunikacijom« i kra-đom društvenog vremena na beskonačnim sastancima. O ulozi javnih glasila u reprodukciji žargona kaže: »Zarob-ljenik iracionalne prisile na govor 'izabrao' je da se još jednom, dodatno, identifikuje sa slikom koju o njemu pro-izvode masmediji.«" Zaharije Trnavčević misli da se u ve-ćini slučajeva radi o izjavijivanju odanosti kao sredstvu društvene pokretljivosti. Budući da je nerazumljiv, zove ga mimikrijom izabranih. Također naglašava zaštitnu funkciju takvog govorenja: ,. govori se jedino reda radi ili zbog obaveža da se povremeno istupa i time potvrdi pripadnost i odanost važećoj politici, ali se pri tom prikriva lični stav, izbjegava opredjeljenje. Govornik ne želi da bude jasan i precizan, da kaže nešto što bi moglo da bude predmet kas-nijeg prigovara, rasprave ili nepovoljne ocene.«1» Raša Popov upozorava da je krivo takav govor zvati apstraktnim, jer apstraktan je i filozofski i znanstveni govor, pa za »govor umekšan neodređenomu« kaže da je »apstraktizovan«. Po-litički govor, kaže on, dio je našeg suvremenog folklora."

0 Milovan Danojlić, Muka s re&ma, Nezavisna izdanja, Beo-grad, 1979, str. 10, 46, 48.

7 Josip Pavičić, Novogovor, Stvarnost, Zagreb, 1982, str. 31. 8 Radomir D. Lukić, Jezik u pravu, u zborniku Aktualna pi-

tanja naše jezične kulture, Prosvetni pregled, Beograd, 1982, str. 99—103.

9 Ratka Marić: «-Ideološki žargon i društveni govor masme-«Jija-, u zborniku Aktualna pitanja naše jezične kulture, Pro-svetni pregled, Beograd, 1982, str. 173—178.

10 Zaharije Trnavčević: »Mimikrija u javnom govoru iza-branih*, u zborniku Aktualna pitanja naše jezičke kulture, Pro-svetni pregled, Beograd, 1982, str. 125—127.

11 Raša Popov: »Najnoviji stogodišnji rat protiv izražajne ne-izvesnosti u našem jeziku-", u zborniku Aktualna pitanja naše jezične kulture, Prosvetni pregled, Beograd, 1982, str. 261—272.

191;

Slobodan Inié prigovara »nerazgovijetnost i nejasnost«. »fra-ze i verbalizam« i prečeste »treba-cia-rečenice«. Po njemu, radi be u birokratskom Satrovačkom, jeziku javne konspi-racije, revolucionarnom govoru bez revolucionarnih poslje-dica, logoreji, ubijanju istine maskiranjem, preopširnošću i ponavljanjem, oruđu u službi sila inercije te o opravdanju loše stvarnosti: »Bolje govoriti o značaju produktivnosti ra-da nego biti produktivan«.12 Marin Mladenov ističe ova obi-lježja: ponavljanje, šabloniziranost, uopćenost, nepotrebna metaforičnost, lijegT "stranog porijekla, nerazumljivost, ras-pričanost^j»glagolj ivos-t«), rutinu (»rutinski stil«) te nesraz-mjer između emocija i argumenata.13 Ivan Klajn je primi-jetio da je govor koji je »pun izraza koji ništa ne znače« neprevodiv. »Pomodni konferendjaŽkTzargon« ne iznosi no^ ve misli, nego niže fraze da bi označio govomikovu upuće-nost i »da bi isterao određen broj minuta diskusije«.14 Du-bravko Skiljan tvrdi da se političkim govorenjem često po-tvrđuje pripadnost povlaštenoj skupini i, što je važno, ne samo time što se govori o politici nego još više time što se govor oblikuje po pravilima koja su svojstvena političkom govorenju. Takav govor, kaže Skiljan, »ne odgovara inten-cijama društveno-političke akcije i uništava ostale modali-tete iskazivanja«.15 Po Vladimiru Aniću, to je izraz provi-zoran i sklon poštapalicama.16 Ivo Skarić kaže da politički govor najčešće i nije usmjeren na protok informacija, nego na»zbija¡nje redova«.17 Nerazumljivost je, kaže Srđan Dvor-nik, jedno od obilježja jer »izjašnjavanje obavezuje, a ne-jasnost demonstrira slušaocima da njihova uloga nije da ra-zumiju i sude«.®

Velika većina onih koji kritiziraju politički govor nag-lašava njegovu nerazumljivost ili nejasnost. Zahtjev za ra-

12 Slobodan Inić, isto, str. 3, 20, 22, 33, 59. 13 Marin Mladenov, isto, str. 21—22 i, 43. 14 Ivan Klajn, Jezik oko nas, Nollt, Beograd, 1980, str. 45. 15 Dubrbvko Skiljan, uvodne napomene u zborniku Jezik

politike, Centar za idejno-teorijski rad GK SKH Zagreb, 1987, str. 76, 77, 179.

10 Vladimir Anić: »O jeziku politike historijski«, u zborniku Jezik politike, Centar za idejno-teorijski rad GK SKH, Zagreb, 1987, str. 201.

17 Ivo Skarić: »Funkcija političkog govora«, u zborniku Jezik politike, Centar za idejno-teorijski rad GK SKH Zagreb, 1987, str. 86.

18 Srđan Dvornik: »Političko Iskazivanje i javno djelovanje«, u zborniku Jezik politike, Centar za idejno-teorijski rad GK SKH Zagreb 1987, str. 198.

192;

zumljivošću, međutim, nazvao bih minimalnim zahtjevom. On proizlazi iz nerazumijevanja situacije i uloge takvog političkog govora kakav jest u njoj, a svodi se na prekli-njanje nadležnih drugova da barem jasnije govore o ono-me što su odlučili za narod. To je ujedno i pristajanje na »društveno-političku~< situaciju koja sliči na kazalište s dvi-je vrste uloga — .nadležni ili profesionalci i narod. Ne bi trebalo inzistiratj na površnim promjenama načina govo-reenja, nego na drugačijem poimanju politike. Zahtjev ne bi trebao biti minimalan: govoriti drugačije (drugim sti-lom), nego maksimalan: govoriti drugo. Mogućnost za druge političke iskaze treba tražiti zajedno s mogućnošću drugih društvenih okolnosti, koje bi donijele i drugačije društve-no komuniciranje. To bi odmah prebacilo pogled, još uvi-jek prikovan na način (jezik), na pojedinačne govornike i njihovu stvarnu, a me položajnu nadležnost (sposobnost).

Odgovornost za loš politički govor ne treba tražiti u ne-uhvatljivom (i uostalom — neodgovornom) jeziku, nego u ustrojstvu društva koje takav jezik reproducira. Korijene preživljavanja žargona, ili čak njegovog bujanja, Zaharije Trnavčević nalazi u instituciji imenovanja nadležnih ljudi: imenovani ne podliježe procjeni onih u čije je ime imeno-van, to jest koji su ga navodno izabrali, nego odgovara onima koji su ga imenovali — pretpostavljenima. Imenovanom je važno da izjavljuje odanost prema gore i nema potrebe da se obraća »ba i « , da nešto rješava ili olakšava donošenje pravih odluka.19 Kritika je »političkog jezika«, prema tome, eufemizam za neslaganje s političkom situacijom.

Nakon što budem nešto rekao o obilježjima žargonskih oblika, opširnije ću prikazati neke od njih — perifraze, me-tafore, vrijednosne natuknice, zatim ću prikazati neke te-matske obrasce i tipičan rečenični oblik, a posebno ću se osvrnuti i na »postupak« čitanja za govornicom, koji je, čini mi se, jedna od žargonskih figura. Na koncu ću obrazložiti usporedbu poltičkog žargona s pjevanjem epske pjesme i reći kakva mu je uloga i moć.

Zargonska figura

Oblik je nužna količina zajedničkog svojstvena svakoj komunikaciji, pa tako i onoj posredovanoj govorom. Među-tim, pretjerivanje u izgovaranju tog zajedničke® na uštrb

40 Zaharije Trnavčević, isto, str. 127.

193;

specifičnoga postaje smetnja u komuniciranju ili samo opo-našanju komunikacije. Oblik može imati oprečna značenja. Kad govorimo, na primjer, o pjesničkoj figuri, mislimo prije svega na rezultat stvaralačkog čina ili čina preoblike. Uobli-čiti u tom smislu znači stvoriti. Oblikom također zovemo kalupe ili pravila, što, ako se previše raspoznaje u nekom artefaktu, smanjuje vrijednost Sna oblikovanja, koji više ne možemo zvati stvaralačkim. U potonjem je smislu oblik prijetnja ograničavanju misli ili materijalizirana skučena misao, a to je obilježje žargonske figure. Ako govorim o f i -gura tivnosta političkog govora, onda je to u ovom, potonjem, negativnom smislu. Zargonska je figura potrošena poetska figura, ali još uvijek figura, za razliku od uobičajenog Ili standardnog izraza. Jedino su preneseni ili figurativni (u smi-slu stvaralački) izrazi izloženi trošenju, a upravo je žargon njihovo odlagalište. Za politički se žargon, prema tome, ne može reći da je -izletište«, kako je Dragoslav Andrič oka-rakterizirao omladinske i studentske žargone, koji istroše-ne izraze brzo zamjenjuju novima. On je više »pribježište«.20

Kao i sve što se proizvodi serijski, žargoniski izrazi u prvi plan ističu obavijest o pravilima na osnovu kojih su nastali, to jest o kalupu, što je nerazdvojno od obavijesti o pripadnosti određenom sustavu. S tim su u vezi prateća obi-lježja žargonske figurativnosti — neodređenost i sklonost afektivnom izražavanju vrijednosti.

Budući da predočava dobro poznat kalup, žargonski iz-raz i ne može a da ne bude neodređen. Neodređenost nije višeznačnost, koja se cijena u poetskom govoru, nego nezna-enost: jasne su vrijednosti o kojima se govori, ali je nejasno čemu se konkretnom u stvarnosti one pripisuju. Odsutnost je referencijalnosti očigledna već u prečestoj upotrebi neo-bavezujućih »odrednica« — izraza koji stvaraju lažni dojam da se ukazuje na nešto određeno; određeni, pojedini star-noviti, te njihova značenjska identifikacija — neki. Primjer: Određena glasila najznačajnija po utjecaju, jer imaju visoku tiražu, kontinuirano uno^e određenu zabunu i stvaraju klimu nezadovoljstva. Neprozirnost prema referentu politički govor obilno nadomješta jasnim vrijednosnim oznakama. I neod-ređenost i isticanje vrijednosti fini ga mistificiranim ili mistifikatorskim. Vrijednosno se, pa prema tome i us-ni jeravajuće djeluje sasvim izričito zapovijedima i zabrana-ma te izrazima isključivosti. Izričito se zapovijeda, ili barem savjetuje izrazom mi moramo i njegovim varijacijama: ml

20 Dragoslav Andrić, Rečnik žargona, BIGZ, Beograd, 1876.

194;

trebamo (ili treba), valja, neophodno je, prijeko je potreb-no, naš je zadatak, nema nam druge (nema alternative), imperativ je. Izričito se zabranjuje izrazom mi ne smijemo i njegovim varijacijama: neprihvatljvo je, nedopustivo je, neodrživo je, ne smijemo dopustiti, nama tuđe, nama strano (neprijateljsko). Od izraza isključivosti česti su samo, jedino, svi, svatko, nitko i si.

O figuri se najčešće govori s obzirom na njezino obilježje upućivanja na drugo. Pritom se razlikuju doslovno (pravo, prvo, uobičajeno, banalno) i preneseno (drugo) značenje. Fi-gura traži da se razumije više nego što se kaže. Više nego drugi dijelovi govora, ona računa na uključivanje neizreče-nog u proizvodnju konačnog smisla. Ako svaki znak upuću-je na drugo, onda je figura preoznačavanje znaka, znak na kvadrat, upotreba znaka. Figura je znakovni kompleks u kojem doslovno i nedoslovno tek u međusobnom odnosu daju doživljaj figure. Drug ost je skretanje ili, za žargonsku figu-ru prikladnije, jer je proces završen, skrenutost smisla. Skre-nutost (semantički pomak) podržava zatvorenost žargona, jer je poznata samo unutar skupine, i skreće pažnju na opće-nitiji smisao oblika. Time se želi osigurati način primanja poruke tako da se cenzuriraju ili usmjeravaju primaočeva asocijativna (s)kretanja. Tekst se zaštićuje od eventualnog osporavajućeg tumačenja. Oblik treba poslužiti kao potvrda istinitosti sadržaja; posebnost jezika kao zaštita.

O figuri se govori 1 kao otklonu od uobičajenog.. Mali, ali primjetan pomak u odnosu na pravilo ili simetralu iza-ziva estetski doživljaj, pa se za figuru kaže da je exornatio — ukras govora. l jepota je poetskoj figuri cilj, a žargonskoj samo sredstvo. Kod poetske se figure zamjenom riječi, po-navljanjem ili dodavanjem, izostavljanjem ili posebnim ras-poređivanjem proizvodi otklon od očekivanog. Tako otežan oblik zahtijeva zastoj u linearnom praćenju poruke i pov-ratak rada razriješenja čuđenja. Vrijeme zastoja je vrijeme pojačanih asocijativnih kretanja, koja su u jednom smislu slobodna (jer su različita od pojedinca do pojedinca i pod utjecajem osobnog iskustva), a u drugom neslobodna (jer su upravljana autorovom kompozicijom označitelja). Zastoj, osim toga, kao i svako rubno mjesto, prekid ili rez, proiz-vodi i dodatna uzbuđenja ili kako to zove Roland Barthes, užitak u tekstu.21 Zato je izraz s poetskom figurom jasniji (oštriji, zorniji, življi i izravniji). Sve to ne vrijedi za žar-

21 Bolan Bart (Roland Barthes), Zadovoljstvo u tekstu, preveo Jovica Aćin, Gradina, NiS, 1975.

195;

gonsku figuru. Ona ne iznenađuje jer je bivši otklon. Nije upotrebljena da bi govor bio jasniji, nego da popuni šablon-ski okvir i izrazi vrijednosti. S ostacima' potrošene figura-tivnosti upućuje na nesklad između govornikove težnje da -bude drugačiji i nesposobnosti da to stvarno uradi, pa je ružna ili komična, umjesto da bude lijepa. Ono što ostaje «i ukrasa kad se oduzme ljepota, to ostaje i u žargonskoj figuri — oznaka pripadnosti, jer evocira svoje ranije kontekste, konstelaciju pojmova i r i je« te moral.

Za doživljaj figurativnosti važna je igra starog (ponov-ljena shema figure) i novog (uvijek drugačije ostvarenje sheme). Žargonskoj i poetskoj figuri mogu biti zajednička mnoga obilježja, ali se uvijek razlikuju u omjeru novog i starog. U poetskoj je figuri ponovljenost samo nužan ele-menat, sadržaj se žargonske figure ponovljenim u potpunos-ti iscrpljuje. Poetska figura shemu zasjenjuje novim sadrža-jem, žargonska figura kopira ranija ostvarenja sheme. Poet-ska je figura kreacija, konstrukcija i produkcija, a žargon-ska je rekreacija, rekonstrukcija i reprodukcija. U doslov-nom citatu bez navodnika, i navođenja izvora — u žargon-skoj figuri — ne raspoznaje se napor govornika da prevla-da uzore, nego napor da im se približi. Ona je kombinacija dviju vrsta otklona — figure i greške, to jest bivšeg poku-šaja da se osobitim načinom odmakne od uzora i neuspjeha u pokušaju da se uzor dostigne imitiranjem. Tragokomičan dojam prati razotkriveni pokušaj žargonozborca da se označi tuđim perjem. Ako je poetsko rezultat svjesnog oblikova-nja poruke, to jest ako je otklon od izraza koji se automat-ski -stavlja na raspolaganje svojom pomodnošeu ili obienoš-ću, onda je žargonska figura upravo ono prvo, pomodno i refleksno što bi govornik trebao odbaciti.

Onima kojima je stalo do izražajnosti, slikovitosti i jas-noće govora retorika reporučuje figure. Unatoč nedoslov-nosti, poetična figura može znatno pojasniti, a istovremeno i skratiti i pojačati izraz. Naizgled čudno — odmjerenim oneproziravanjem izraza postiže se veća jasnoća. Kolikogod je poetska figura preporučljivo sredstvo govorničke strate-gije, toliko žargonske figure -treba izdvajati kao negativne primjere. Budući da žargonozborcu nije stalo do jasnoće niti do komunikacije na referencijalnoj razini, a stalo mu je da ostvari povoljan utisak, on »prepisuje« tuđa figurativna os-tvarenja, pritom štedi vlastitu mentalnu energiju i postiže identifikaciju s onima koje oponaša. Poetska figura uspora-va primaočevo kretanje tekstom, a pojačava mu asocijativ-na kretanja. Žargonska figura djeluje suprotno. Nailazeći na očekivano opće mjesto, a iskustvom poučen da se očekivanja

196;

ne izrievjeravaju, primalac ubrzava kretanje tekstom, odno-sno prestaje pažljivo slušati, isključuje se. Ako se poetskom, figurom postižu jasnoća, zornost, živahnost, izražajnost i na-pokon — zanimljivost, žargonskim se nadomjoscima »posti-že« suprotno: neodređenost, banalnost, tupost i dosada.

Izražavanje vrijednosti

Govoreći o neknjiževnoj prozi, Northrop Frye spominje dvije vrste žargona čija obilježja prepoznajemo u našem po-litičkom žargonu — pojmovni i emocionalni (čuvstveni) žargon. Pojmovni se žargon naizgled obraća razumu i po-ziva se na mit rada. Budući da računa na to da će teži na-čin govorenja biti primljen kao vredniji (istinitiji, moral-niji), jednostavne misli zaodijeva u komplicirane konstruk-cije dugačkih rečenica. Taj se žargon, kaže Frye, može naći u filozofiji, pravu i politici. Za čuvstveni žargon kaže da 0 čemu god govorio ine treba mu vjerovati jer se emotivnim izrazom djeluje mimo uma, isključivo na emocije. Čuvstve-ni je žargon prepoznatljiv po verbalnim izrazima infantilno usmjerenih mržnji, strahova, ljubavi i predmeta obožavanja,, zatim po opsesivnom ponavljanju verbalnih formula i auto-matskom udvostručenju atributa. Za političku primjenu ovih žargona Frye ima ove karakterizaeije: govor institucije, a ne pojedinca, glas osamljene gomile i konformizma, biro-kratski bla-bla.22

Izražavanje je vrijednosti osnovna uloga svakog ideolo-škog (ideologizžranog) govora. U političkom se govoru ono 1 izričito zahtijeva: »donositi stavove i ocjene«, »vršiti di-ferencijaciju«. Ocjena ili sud je središnji ideološki čin, pot-vrda pravovjernosti, a istovremeno i simbol stvaralačkog, čina — razlučivanje iz kaotičnog jedinstva uspostavljanjem brane (»vododjelnice«, »barikade«) i uopće — organiziranjem (»raščišćavanjem«, »diferencijacijama«). Opterećenje obave-zom vrednovanja rezultira višekratnim ponavljanjem jedne ocjene (vrijednosti, predikaeije) istim ili jednakovrijedni«! izrazima u istoj sintagmi (konotativni iM vrijednosni pleo-nazam). Prisutnost riječi u sintagmi opravdava najviše nje-zino drugo i općenitije (mitsko, konotativno, vrijednosno)-značenje. Natuknice, konotaiavi, implikativi, etikete, riječi--presude slabom referenci jalnom uklopljenošću u govor tek

22 Northrop Frye, Anatomija kritike, prevela Giga Grafian,. Naprijed, Zagreb, 1879, str, 368—380.

192;

rezerviraju značenjski prostor za najopćenitije značenje pri-padnosti i opredjeljenja u jednostavnoj vrijednosnoj shemi dobro — zlo.

U svakodnevnom (i nepolitičkom) govoru često je, na pri-mjer, natuknjivanje znanstvenosti (upućenosti) priloškom oznakom:

U sociološkom pogledu većina njih pripada višem staležu. Smisao dijela iskaza U sociološkom pogledu uključen je

već time što se govori o staležima, koji jesu najviše (i sas-vim prepoznatljivo) sociološka tema. U tom je pogledu na-glašena najava znanstvenog okvira suvišna, aM je govorniku bilo važno da izrazi svoju vrijednost (pripadnost upućenima, znalcima). Pojačanim uokvirivanjem iskaza makovima vri-jednosti ugovara se prijem iskaza kao argumentiranog (ov-jerenog). U političkom govoru sličnu ulogu imaju izrazi stra-nog porijekla koji imaju svoju logičku identifikaciju u do-maćim izrazima, ali ne i vrijednosnu, koja je u žargonu mno-go važnija:

inaugurirati, ekipirati, apostrofirati, intenzivirati, per-fektuirati, ađustirati (kurs dinara), palijativan, permanen-tan, punktovi, perturbacija, operacionalizacija, optimali-zacija . . .

Gomilanjem izraza pozitivnih ili negativnih vrijednosti, govornik vrednuje i sebe — predstavlja se pozitivnim. U žargonu se u gomilama mogu naći uvijek pozitivne natuk-nice:

dijalektički, energično, odlučno, suštinski, angažirano, stvaralački, snažno, neposredno, smjelo, beskompromisno, radikalno, čvrsto, sadržajno, produbljeno, puno, široko,

a u imeničkom obliku: afirmacija, akcija, konsolidacija, životnost, homogenost, mijenjanje, revolucija, progres, razvoj, jedinstvo. . . Vrijednosna je polarizacija podijelila i jezične oblike. Iz-

razi koji u osnovi (etimološki) znače isto podijelili su se vri-jednosno tako izrazito da njihovo moralno značenje ne doz-voljava njihovu zamjenjivost te se ne doživljavaju kao si-nonimi:

— +

statičko stabilno r a b o t o rad / djelatnost revizija (revizionizam) mijenjanje segregacija, separatizam, diferencijacija, grupiranje sektaštvo

198;

Na morfemskoj razini imamo i ovakvu podjelu, u kojoj su izrazi pod znakom + upotrebljivi s raznim vrijednostima, a izrazi pod znakom — rezervirani isključivo za izražavanje negativne vrijednosti:

Izrazi statističarenje i politiziranje nemaju paralelni oblik za suprotnu (pozitivnu vrijednost), ali je podrazumijevaju.

U političkoj su upotrebi rječnika vrijednosti srasle za neke oblike, pa se ti oblici upotrebljavaju isključivo kao po-zitivne, odnosno negativne označnice. Izraz subjekt (i nje-gove izvedenice) uvijek je pozitivan, na primjer u izrazima:

subjektivne socijalističke snage subjekti međunarodne suradnje subjekt druStvenog odlučivanja osnovni privredni subjekti ovog društva odlučujući subjekt politike i idejno-poli tačke akcije

Da izraz subjekt ima prvenstveno vrijednosnu referenci ju potvrđuju slučajevi kad jedino i znači pozitivnost:

ponašati se kao privredni subjekt znači mnogo proizvoditi i uopće — dobro se ponašati.

Za negativnu su vrijednost trajno rezervirani izrazi po-jave i tendencije, upotrebljavani često i u paru (pleonasti-čkom): pojave i tendencije; tendencije i pojave. Ovi izrazi sve svoje kontekste — a u političkom su govoru oni gotovo uvijek negativni — nose sa sobom. Da je proces osamosta-ljivanja njihovog vrijednosnog značenja od kontekst u toku svjedoče primjeri u kojima ove apstrakcije podrazumijevaju negativnosti iako kontekstom nije određeno o kojim se po-j avama/tendencij ama radi:

. . . m o ž e biti nekih tendencija, ali unutar Saveza komu-nista to moramo raščišćavati. Savez komunista je snažno zapljusnut eskalacijom idej-nih tendencija, čak i kad je riječ o našoj socijalističkoj ori jentacij i . . .

U drugom je primjeru kontekst potvrdio negatavnost ten-dencija izrazima zapljusnut i eskalacijom, oba s mitskim konotacijama nadirućeg zla.23 Izraz pojava spada u one iz-

23 Ivo 2anić, Mitologija inflacije, Globus, Zagreb, 1987, po-sebno str. 63—70.

+ političar kritičar

politikant kritizer

grupiranje branjenje spontanost

grupašenje obranaštvo spontanitet.

raze kojima se krizna društvena situacija ili uopće bilo koja nepožljnost prikazuje kao napad slučajnosti (najgoreg ne-prijatelja usredištenog uma), neodređenih ili nespoznatljivih sila kaosa (zla). Posebno se to ističe kad ide uz izraze dolazi do (pojava) ili došlo je do (pojava). U sljedećem se primjeru uz pojave i tendencije javljaju izrazi tipična za mitsko do-življavanje društvenih odnosa: nasrtaji, mračni ciljevi, ru-šenje:

Iako u ukupnom kriminalitetu nije zabilježen neki zna-čajniji porast, ipak se mora upozoriti na neke pojave i tendencije koje pored klasičnih kriminalnih faktora traže dublje izučavanje uzroka, što dijelom mogu biti i u op-ćim sociokulturnim uvjetima ( . . . ) Kako je vidljivo pri-sutni SU mnogi nasrtaji koji dugoročno imaju za cilj destabilizaciju političko-sigurnosnog stanja i, u krajnjem dometu, ostvarivanje mračnih ciljeva: promjene našeg sistema, rušenje njegovih najvećih vrednota . . .

Međusobna uvjetovanost neodređenosti i naglašene vrijed-nosti izraza vidljiva je u etiketama — imenima kojima se ime-novano sudi. Oštri uvredljivi izrazi imaju dugu tradiciju, & uzore je lako prepoznati i u Marxu i Lenjinu, poznatim po nepoštednim polemikama. No velika je razlika u ovome: u Marxovim i Lenjinovim govorima točno se zna na koga se uvredljiv izraz odnosi; u žargonskom je etiketiranju referent neodređen (neki, određeni, pojedini). Budući da izrečena vrijednost nije pripisana ničem određenom u stvarnosti, eti-kete političkog žargona samo stvaraju privid raskrinkava-nja i polemičnosti. Besciljno etiketiranje osim toga raspršuje odgovornost (i kravicu) na sve. Na etiketu se najviše odnosi svojstvo koje se pripisuje imenu uopće — da je izraz ime-novateljeve moći i da služi ovladavanju imenovanim dije-lom svijeta. Etiketa je izraziti djelitelj (organizator) svijeta i u napadima dijeljenja imena, govornik zapravo imitira mitskog stvoritelja, U težnji za što jačim izrazom nastaju etikete-gomile kao što su:

nacionalistički provincijalizam anarholiberalistička stihijnost etatističke birokratski paternalizam. Prirodu je etikete prozreo George Orwell navodeći da

je ona jedina veza s heretičkim mišljenjem, zapravo veza koja ometa pristup nedozvoljenoj misli. U novogovoru (New-speak) iz Orwellovog romana 1984 heretička se misao ne može slijediti dalje od spoznaje da je nepoželjna (tuđa, stra-

200;

na, opasna).24 Samo ime odvraća od predmeta na koji bi se trebalo odnositi: ime ne referira na stvarnost, nego na jezik (navike, ethos, to jest moral). To znači da se na etikete i os-tale izraze vrijednosti reagira otprilike ovako: š to je anar-holiberalizam — ne ¿nam, i ne znam na koje se to pojedin-ce odnosi, ali znam da nije dobar i treba ga se kloniti; Sto je inaugurirati — ne znam, ali znam da je govornik nadležan za ono što govori; O kojim se pojavama i tendencijama, go-vori — ne znam, ali su sigurno zle. Za pretjerano vrijedno-sno izražavanje u političkom govoru vrijede Orwellove ka-rakterizacije novogovora: »lako se nije moglo razaznati što je čovjek govorio, nije moglo biti sumnje u opći smisao g o v o r a . . . Sto god da je bilo, mogao si biti siguran da je svaka riječ govora bila puko pravovjerje.« I na drugom mjestu: »Svaka je redukcija bila dobitak, jer — što je ma-nje polje izbora, manje je iskušenje da se čovjek zamisli. Konačan je cilj bio da se postigne artikulirani govorni tok iz larynxa — bez ikakvog uključivanja viših moždanih cen-tara.«25

Ljutnja je, kaže Aristotel, ugodno osjećanje što proizlazi iz nade u osvetu — ugodno je misliti na ostvarenje težnji. »Pravedna je ljutnja« znak vrline onoga koji se ljuti. Pra-vednoj su ljutnji skloni oni koji posjeduju ili zaslužuju naj-viša dobra, pošteni, karakterni i oni koji smatraju da su dostojniji od drugih. Nisu joj sklone ropske duše, nemoralni i nečasni.26 No govornička sredstva mogu učiniti obrat. Ako se netko »pravedno ljuti« (etiketira, vrijeđa, sudi, i uopće — izražava negativan stav) mora li on uistinu biti i častan? Ili možda samo cilja na slušateljeve uvjetovane reflekse da ga po izrazu ljutnje automatski prizna za časnog i dostojnog pravedne ljutnje.

Perifraze i metafore

Perifraze su zaobilazni izrazi, a poetski su onda kad se prečici (žurbi izražavanja) pretpostavi heuristička šetnja. Poetska perifraza nagrađuje zaobilaznika slikom, pa ona i

24 George Orwell: »Nineteen eighty-four«, u The Penguin Complete Novels of George Orwell, Hazel Watson & Viney Ltd. Aylesbury Bucks, 1983, str. 921.

25 George Orwell, isto, str. 774 i 923. 36 Aristotel, Retorika, preveo Marko Višić, Nezavisna izda-

nja, Beograd, 1987, str. 134—135.

201;

nije duži put — u smislu traćenja vremena, nego onaj pravi put kojim se može izreći namjeravano. Zargonska je perifra-za okolišanje i traćenje vremena (perisologija), budući da fizički dužim izrazom ne nosi više znanja. U političkim je perifrazama ponekad posebno naglašeno obilježje slikovitih izraza koje je primijetio Northrop Frye — da zagonetaju jer govornu komunikaciju nastoje posredovati vidom. U ko-rijenu opsisa u lirici jest zagonetka, kaže Frjre.27 Slika je iz žargonskih perifraza nestala, ali je zagonetka to veća, pa je poetskog motiva za obilaženje (circumlocutio) nestalo. Poli-tičke perifraze koje ću navesti kao da su već na putu da ste-knu status tehničkih izraza. Tehnički izrazi društveno-poli-tičke zajednice (DPZ) i društveno--političke organizacije (DPO) korisno su općeniti, budući da (doduše prilično dugačkim ob-likom) pošteđuju od nabrajanja kad želimo da referiramo na sve zajednice odnosno organizacije koje zovemo društveno--političkima (mjesne zajednice, općine, republike, pokrajine, federaciju, odnosno SK, SSRNJ, SSOJ, SUBNOR). Ovi se tehnički termini, međutim, sve manje upotrebljavaju u jav-nom govoru, pa čak i u »dokumentima« jer ih zamjenjuju neodređene — i ništa kraće — perifraze. Tim se novim ime-nima zaobilazi neutralnost tehničkog termina i naglašava odanost zvaničnim vrijednostima. To su:

organizirane socijalističke snage, organizirane subjektivne snage, svjesne političke snage, vodeće društvene snage.

Ustav i Zakon o udruženom radu zajedno se imenuju kao temeljna opredjeljenja; Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije kao najšira druSPveno-politička organizacija; Os-novna organizacija udruženog rada kao osnovna ćelija de-legatskog odnosa ili temeljna ćelija cjelokupnog društveno--ekonomskog i druitveno-političkog sistema. Budući da je potrebno slijediti modu izražavanja da bi se znalo na što se zamjene odnose, one su više društveni znakovi (znakovi sljedbeništva) nego što za drugoga referiraju na stvarnost. Zargonsltim perifrazama govornik naglašeno potvrđuje svoju ispravnost i istovremeno isključuje one kojima ostaje neja-sno na što se u stvarnosti perifraze odnose, a kojima govor, uostalom, i nije upućen.

Zargonska je metafora ujedno i izraz vrijednosti (natuk-nica, implikativ). Budući da je slikovita, njome se još jače

27 Northrop Frye, isto, str. 317—319.

202;

izriče presuda, kao što je to u primjerima: naplavine, reci-divi, raspirivanje, mračni ciljevi.

Izvještaj je broj (bivših poetskih) metafora postao dio žar-gonskog inventara, pa ih rado zovem sistemskim metafora-ma. One su na kraju puta koji vodi od poetičnog ka trivi-jalnom, a kojim se napreduje ponavljanjem. Izmiču kate-gorizaciji na mrtve (katekreze) i žive (poetske) jer žive s tragovima figurativnosti i uporno fie prostituiraju (trivija-liziraju). Obavezne su u obrednim političkim žanrovima. Uslijed stalne® ponavljanja ne izazivaju više sliku metafo-re: pozornica, scena, platforma, trasa, orijentir, dogradnja, a metafore sistem, struktura i prostor još i zato što su i inače teško predočljive. Nešto od slike ostalo je još u izrazima: kočničari, naplavine te u metaforičkim frazama kao što su položiti / ne položiti ispit, biti pred ispitom, prilika za pop-ravni ispit, staviti na dnevni red, raspodjela zajedničkog kolača, sijati nevjericu, postaviti (ekonomiju) na zdrave no-ge, uhvatiti priključak (tehnološki, sa svijetom, za 21. sto-ljeće).

Budući da su primjenjive (primjenjivane) na više pred-meta (»razmazive«), sistemske su metafore zagonetke. U prvom im je planu vrijednosno značenje, a tek dobro poz-navanje konteksta omogućuje proziranje do predmeta na koje se odnose. Primaocu ostaje da ide do referencijalnog značenja težim putem — od neodređenog do konkretnog — to jest, da rješava zagonetku. Takve su tri, gotovo zamje-njive metafore — instrument, mehanizam i dokument. Sva-ka predmet imenuje s drugog motrišta, u čemu je moguće vidjeti ostatke slikovitosti (konkretnosti). Propis je sredstvo organiziranja zajednice (instrument); sustav međusobno ovi-snih elementarnih odredbi (mehanizam); on je i pisani do-kaz (dokument) — sa svim moćima koje dolaze od onoga što je napisano (crno na bijelom, naviješteno, nepromjenji-vo). Posebno u potonjem slučaju metafora izražava (i us-mjerava na) strahopoštovanje prema dogovoru, zaključci-ma, odredbama, propisima ili instituciji kao prema svetom zapisu ili religijskoj objavi.

Terminološka zbrka vlada i među metaforama organ, or-ganizacija, tijelo, forum i struktura. Budući da institucija (organ, organizacija, tijelo ili struktura) i ne djeluje druga-čije nego kad se članovi sastanu, to jest na sastanku, ra-zumljivo je da sve ove izraze može zamijeniti izraz forum. Nekakve rezerve u upotrebi postoje: SK je organ; OOSK je organizacija; savjeti, sekcije i odbori su tijela; kongres je forum, no sve su to istovremeno 1 strukture. To pokazuje primjer:

203;

. . . .razvijati dalje povezivanje u svim strukturama našeg političkog sistema — od osnovne i radne organizacije ud-ruženog rada, mjesnih zajednica, do općine, republike i federacije. Važnu ideološku ulogu imaju izrazi kojima je u osnovi

značenje »put« ili zadani (utvrđeni) smjer. Možda nigdje nije tako upečatljivo simbolički izražen organizacijski i us-mjeravajući smisao puta kao u biblijskom mitu u kojem se vode Crvenog mora razmiču pred narodom koji vodi Moj-sije.28 U političkom su žargonu u značenju utvrđenog (za-povijeđenog) smjera međusobno zamjenjivi izrazi: put, Uni-ja, kurs, pravac, trasa, orijentacija, zadatak, koncepcija, osnova, baza plan, pozicija, princip, polje, platforma i pod-loga. Njihovom značenjskom poistovjećivanju pridonosi i us-taljivanje sintaksičke veze s prijedlogom na. (O tome nešto više kasnije.) Uz viziju puta idu i metafore raščišćavanje, krčenje i raskrčivanje.

Metafora pitanje ima neodređeno značenje, ali u smisa-onoj jezgri zadržava primisli problematičnosti situacije u kojoj se pita (ispituje, istražuje). Zato je najčešća identifi-kacija metafore pitanje — problem:

— neka aktualna pitanja javnog informiranja (= pro-blemi, teme)

— sistemska/organizaciona pitanja (= ono o čemu još može biti spora);

— kolebanja oko brojnih pitanja koja se otvaraju /otvo-rena pitanja/ treba razjasniti sporna i nejasna pita-nja (ono što treba rješavati, dovršiti, zatvoriti);

— postaviti pitanje odgovornosti (zatražiti odgovornost, naći krivca);

— rasprave o određenim pitanjima u vezi s javnim in-formiranjem, o pojavama u štampi, radiju i televiziji.

U posljednjem primjeru spominjanje pojava potvrđuje poistovijećenost pitanja s problemom.

Vrlo je popularna metafora pros.tor, najčešće u značenju »mogućnost«. To dokazuje i javljanje ova dva izraza u (ple-onastičkoj) i-skupini:

. . . da se u armiji ne stvori prostor i mogućnost za ispo-ljavanje nacionalizma. Metafora prostor vezuje uza se još i ove metaforičke iz-

raze: (ne)stvarati, otvarati, davati, širiti, sužavati, smanjivati, propuštati i osvajati. Evo primjera:

28 »Ceste i putovi simboli su organizacije svijeta i okosnica svake d r ž a v e . . I v o Žanić, str. 211.

204;

— Neaktivnost SK realno stvara prostor za nicanje ko-rova i podizanje glava onih koji smatraju da je došlo vrijeme da se ostvari «-sloboda 1 demokracija«;

— otvoriti novi i širi prostor razvoju samoupravljanja; — davati prostora za pisanje (novinama); — ponekad je i sam SK svojom neaktivnošću širio pro-

store za djelovanje takvih snaga; — između proklamiranih opredjeljenja i političkih sta-

vova i onog što se čini i postiže ostao je širok prazan prostor u kojem svoje uporište traže, i sada je već sasvim jasno da uspješno i nalaze neprijateljske snage;

— suziti prostor međurepubličkih trvenja; — sužen prostor neprijatelju; — borba što je vode sve organizirane socijalističke sna-

ge bitno je utjecala na smanjenje prostora i djelova-nja neprijatelja svih boja;

— sužavanje prostora za slobodu štampe; — danas se nacionalizam uvriježio na sektoru religije i

to zbog toga što smo pojednostavili problematiku reli-gijske svijesti, i zato je SK propustio jedan prostor u kojem je maltene čovjeka religiozno nastrojenog gurao na sporedan kolosijek;

— tehnokratizam lako osvaja prostor tamo i onda, gdje i kada akcija SK i ostalih snaga izostane;

— sredstva informiranja ubrzano osvajaju prostor vlas-tite slobode.

Da neodređenost izraza ide zajedno s njegovom primje-njivošću pokazuju i izrazi sagledatit zaoštriti i ovladati. Sa-gledati može zamijeniti izraze uočiti, spoznati, pronaći, analizirati itd. (Sagledati uzroke / posljedice / aktualna poli-tika kretanja / mogućnosti / sagledavati cjelinu i mogućnosti društva/ sve društvene proturječnosti; realno sagledavati stanja.) Zaoštriti zamjenjuje izraze pogoršati, povećati, po-jačati, aktualizirati (dovesti u središte pažnje), zategnuti:

. — zaoštrile su se posljedice materijalnih i društvenih poremećaja

— zaoštravati klasnu borbu; — zaoštreni međusobni odnosi; — zaoštriti problem društvenog razvoja; — intenzivirati i zaoštriti odgovornost; — zaoštravati zadaću komunista; — zaoštreni nacionalni problemi. Ovladava se: proizvodnjom; proširenom reprodukcijom i

kretanjem novčanih tokova; društvenom reprodukcijom (cje-linom društvene reprodukcije); rezultatima rada; dohotkom

205;

(cjelinom dohotka); sredstvima i politikom raspodjele društ-vene akumulacije; društvenim poslovima, uvjetima i plodo-vima svoga rada; politikom cijena i deviznim sistemom; uvo-znom tehnologijom i razvojem vlastite tehnologije; cjelinom problematike koja se javlja u razvoju društva; cjelinom so-cijalističkih odnosa; cjelinom društvenih odnosa u komuni; pa zatim još i

— uvjetima raspodjele stanova i sredstvima namijenje-nim stambenoj izgradnji;

— sveukupnom kulturnom baštinom. Sistemske su metafore političkog govora dokaz da ima-

mo posla sa žargonom. I šatrovačkim je govorima svojstve-na bogata sinonimija i semantička polivalentnost. Postoji mnogo izraza za jedan predmet (pojam) — u svim su žar-gonima to oni predmeti (pojmovi) koji su najčešći (najdraži ili najvažniji) predmet govora. U šatrovačkom su brojna imena za ženu (djevojku), genitalije, krađu i miliciju; u po-litičkom su žargonu za sinonimiju primjeri: mehanizam, in-strument i dokument; struktura, forum, organ, organizacija i tijelo te linija, pravac, trasa i drugi. Sto se tiče značenj-ske razlivenosti (semantičke polivalentnosti), ono što je za šatru frka, pljuga (pljugati), mamuti, za politički su žargon izrazi razmazivi kao: pitanje, prostort sagledati, zaoštriti i ovladati.

Metaforičke konstelacije

Žargonski se oblici svojim najopćenitijim smislom (pri-padnosti žargonu, kojem je do takvog smisla jedino stalo) međusobno pozivaju u govoru. Moglo bi se reci da je žargon velika konstelacija oblika u središtu koje su pravi (auten-tični) žargonski izrazi (ideje). Oblicima pripadnost konste-laciji osigurava, dakle, zajednički, općenit smisao, a on se može nametnuti i izvorno nežargonskim ili žargonu novim riječima kad postanu pomodne u političkom govoru. One ostaju trajno obilježene općenitim smislom pripadnosti po-litici, što ih fini neupotrebljivima kad se ne želi konotacija političnosti. U nas politički patetično zvuče izrazi tekovine, diljem, krinka, rabota.

Unutar konstelacije žargona postoje manje žargonske kon-stelacije — skupine oblika koji se međusobno pozivaju u sintagmu, pa je govornik sklon upotrebljavati više metafora iz istog kruga (konstelacije), što upućje i na metonimijsku

206;

prirodu metaforičke konstelacije. Sistemska metafora rijet-ko svoj smisao igra sama: obično u sintagmi ima više meta-fora koje su posljedak jednog pogleda na stvarnost i koje asociraju (evociraju) jednu oblast ljudske djelatnosti (kaza-lište, promet, građevinarstvo, medicinu, vojsku). Konstela-cija ima manji broj osnovnih, klasičnih i već refleksno upo-trebljavanih metafora, koje su skoro neprepoznatljive kao figure, ali su u stanju uza se pozivati za politički govor rjeđe izraze iz istog izvornog konteksta. Ovi rjeđi (i f igu-rativniji) izrazi razrađuju središnju ideju konstelacije, u čemu se političkim govornicima ponekad mora priznati i izvjesna kreativnost, ali ograničena, budući da se ostaje u okviru konstelacije. Ti su figurativniji izrazi »novi ruhom, ali stari duhom«.® (Ako su središnje vojne metafore borba, rat i fronta, onda su nešto originalnije, na periferiji kon-stelacije, ali ipak u njoj, metafore kao oružja, municija, ar-tiljerija, koncentracija vatre i borna kola.) Gomilanje me-tafora iz iste konstelacije mogli bismo zvati metaforičkim pleonazmom.

U svim je važnijim metaforičkim konstelacijama poli-tičke« žargona moguće prepoznati težnju da se naglasi red (sređivanje, organiziranost). Konstelacija kazališnih meta-fora može konotirati red budući da je scensko predstavljanje naglašeno organizirana (režirana) djelatnost, u kojoj svatko svojom ulogom pridonosi igranju jedinstvenog smisla. Tako često imamo:

— pozornica društva; — izlaz na međunarodnu ekonomsku «cenu; — širiti prostor za nastup kontrarevolucionarnih snaga. Budući da je vezan za već spomenutu ideju puta (linije,

kursa. . . ) , promet također asocira red: — samoupravni razvoj treba svesti sa dvojnog na jedan

kolosijek; — kako bi se privredni kotač mogao okretati brže; — kola revolucije odlučno pogurati naprijed; partija mora

biti motorna snaga, sistema; — zahuktala inflacija; — kočnica promjenama i razvoju / kočničari razvoja. U konstelaciji medicinske metafore rjeđi su pozitivni iz-

razi (mjere koje vođe ozdravljenju), a mnogo su češće iz-razito negativne (zatrovati tuđom ideologijom; recidivi pro-šlosti / politike privredne autarkije). Za potrebe izrazito

29 Ivo Zanić, isto, str. 280. 202;

afektivnog negativnog vrednovanja vjerojatno nema efikas-nije metafore od one koja evocira opasnost za tijelo (zdrav-lje). Sušan Sontag je ukazala na razlike u političkoj upotrebi metafora pojedinih bolesti, to jest kad se bolešću imenuje ideološka opasnost. Uobičajeno se spominju tuberkultóza, rak, sifilis, kolera, čir, zaraze, gangrena, zatrovanost. I li-jeve i desne ideologije, kaže Suzan Sontag, podjednako- se koriste metaforom bolesti da bi nazvali druge. Danais; je tuberkuloza iščezla iz političkog govora jer je pronađena jača slika: rak, koji izvrsno simbolizira ideološko ne-ja-(drugo, strano, tuđe) i koji zbog mogućnosti preobrazbe (me-tastaze) zahtijeva radikalnu terapiju, to jest odstranjenje bolesnog mjesta. (Radikalni kirurški zahvat u društvo bili su fašistički krematoriji.) Zato Suzan Sontag tvrdi da je metafora bolesti genocidna, a budući da uprošćuje stvarnost i podržava vjerovanje u vlastiti monopol nad pravičnošću, ona zatupljuje i vodi u fanatizam.1® U osnovi je svake me-tafore kojom se društvene pojave dijele na zdrave i bolesne poimanje bolesti kao nereda, koji treba pretvoriti u red (zdravlje) — liječenjem ili radikalnim kirurškim zahvatom. Zato se s ovom konstelacijom dobro slaže poziv na diferen-cijaciju — prijetnja strašnim izopćenjem (u kršćanskoj za-jednici — ekskomunikacijom), što je za jedinku najteža ka-zna, posebno za ideologiziranu. (U političkoj upotrebi izraza diferencijacija dogodio se pomak od izvornog značenja, a to je nastajanje razlika u dotad homogenom jednom, to jest — cijepanje. Politički je smisao — kazna zbog već uspo-stavljene različitosti.)

Budući da je svrha političkog govora organizacijska (»gra-diteljska«) i da mu je stalo da se takvim i predstavi, česta je i graditeljska (građevinarska) metafora, s osnovnom sli-kom građenja (uobličavanja, stvaranja). Uzor-metafore su vjerojatno klasične marksističke slike baza (temelj, osnova) i nadgradnja (superstruktura). Izvađene iz teorijskog kon-teksta i pretvorene u simbole teorije, ove su metafore kao i neke druge — na primjer metafora odraz, primjer vulga-rizacije teorijske ilustracije, vulgarizacije koja ide usporedo s ideologizacijom teorije.31 U političkom žargonu slika grad-nje ima bogat odjek:

80 Sušan Sontag, Bolest kao metafora, preveo Zoran Minde-rović, Rad, Beograd, 1983, str. 82.

al Ludoviko Silva, Marksov književni stil, prevela Krinka Vidaković, Vuk Karadžić, Beograd, 1978, str. 17, 18, 53, 56.

208;

— grabiti platformu najšireg okupljanja; — izgrađivanje idejmo-političkog jedinstva / stavova /

politike / javnog informiranja / udruženog rada / efikasnog i racionalnog ponašanja;

— ugraditi odredbe u zakon / stavove (prijeloge) u tekst;

— ugrađivanje SK u sve dijelove radničke klase; — ugrađivati pouku kako u vlastito idejno-političko iz-

građivanje, tako i jednakom mjerom u akcije; — dograđivanje nekih sistemskih rješenja; — dogradnja sistema na području oporezivanja građana; — SK se mora potvrditi kroz graditeljski kurs u ostva-

rivanju svoje revolucionarne uloge; — zidanje cijena. Osnovna je poruka graditeljske metafore čvrstina (mo-

ralnost, nesumnjivost) onoga što se govori i samog govor-nika te usmjeravanje na čvrstinu (zbijanje redova), kako bi se zajednica svojom organiziranošću odupirala iracional-nom vodenom (rastakajućem, entropičnom) elementu zla (biti poplavljen ili zapljusnut valom, na primjer nacionalizma).

U političkom je žargonu najveća konstelacija vojne (ra-tne, militarističke) metafore:

— tako se za SK neće nepotrebno ostvariti još jedna fronta borbe;

— voditi bitku na dva fronta; — zadružni savez bije bitku; — objavljen je odlučan i nepomirljiv rat oportunizmu,

kolebljivosti i neborbenosti / rat opozicionarstvu; — orijentacija u pravcu osposobljavanja za okupljanje i

mobilizaciju stvaralačkih snaga i jačanje marksističke idejne fronte na polju stvaralaštva;

— neprijateljske snage / organizirane socijalističke sna-ge; glasila trebaju izrasti u značajnu subjektivnu snagu; snage nemirenja s postignutim;

— neodlučnosti u redovima organiziranih socijalističkih snaga / moramo čvršće zbiti redove;

— zidarstvo vinkovačke općine se prestrojava; — štampa ne može biti promatrač s odstupanja, nego

Suborac u prvim redovima; —- ta se bitka ne može izvojevati bez širokog fronta

Socijalističkog saveza; — osigurati ofenzivniji rast i razvoj izvoza; — SK je često u defenzivi prema njemu suprotnim po-

javama i tendencijama;

209;

— unutrašnji neprijatelj / vanjski neprijatelj / neprija-telji svih boja;

— prodor našem društvu tuđih i neprihvatljivih teza, teorija i mjerila ;

— nasrtaji na društvenu imovinu; — grube idejno-političke diverzije i nasrtaji; — susrećemo se s poplavom anarhističkog' kriticizma,

frontalnog napadanja svih institucija socijalizma, s frontalnim napadima na cjelokupnu rukovodeću struk-turu;

— biti na pozicijama (suprotnim) SK; — dogmatske i građansko-liberalističke 'pozicije; — tehno-birokratsko uporište; — primjena Zakona o zdravstvu najveće je poprište kon-

frontacija; — iz nekih se centara i štabova manipulisalo kada je

»Borbi« dodijeljena nagrada; — ove ocene mogu biti jedan opšti orijentir u svako-

dnevnom sudaranju sa grabom ekonomskom i druš-tvenom stvarnošću;

— djelovati na pravoj strani klasne barikade; moramo biti oprezni prema onima s druge strane barikade;

— ukopati se u svoje barikade; — na principima strateškog programa; — biti plijen opozicije. U ovu konstelaciju spadaju i sva pretjerivanja u izraža-

vanju odlučnosti (»odlučno i smjelo«, »čvrsto i nepokoleb-ljivo« i si.), kad izraz prvenstveno upućuje na agresiju: lo-miti otpore, razbijati shvaćanja, kresati potrošnju / admini-straciju, iščupati korijene nacionalizma, zaoštriti odgovornost, zbiti redove, udariti temelje. Iako u izboru riječi očigledna, agresivnost je u žargonu simbolična budući da je ublažena (onemogućena) pretjeranom ponovljenošću

_ Sistemska je metafora govorna slika vlasti oblika u mi-šljenju. Ona zapravo ne služi za usporedbu i osvještavanju nekog novog motrišta, nego poistovjećivanju, koje je po-sljedak gledanja na stvarnost kroz oblik, to jest kroz mitske kategorije. Suvremenost se smješta u oblike da bi jo j se dao željeni smisao. Tako se iskustvo NOB-e poistovjećuje sa situacijom suvremene ekonomske krize, što Zanić zove »modelskim otčitavanjem NOB-e u kriznome dobu«.® Sšmo postojanje konstelacija svjedoči o tome da se metaforički izrazi tih konstelacija ne pojavljuju svjesnim izabiranjem,

33 Ivo Zanić, isto, str. 286, 289, 293.

210;

nego silom navike i usredištenog (mitsko — epsko — reli-gioznog) viđenja svijeta, kojem je svojstven snažan do-življaj iracionalne opasnosti izvana (drugog, stranog, sud-bine, mračnih kaotičnih sila zla). Ivo Zanić je to pokazao na primjeru metaforičkog odnosa prema inflaciji, koja je n političkom govoru poistovjećena s vodom, bolešću, zavod-nicom. vješticom, divljom životinjom, aždajom i neprijatelj-skom vojskom.33 Metafora u političkom žargonu ne nedo-staje. Cak bi se moglo reći da je metaforičko iživljavanje (imenovanje) često glavni pokretač (i smisao) žargona. Bu-dući da se tematizira ono što je opće poznato, nova imena znanih predmeta (pojava, situacija) služe izazivanju dojma novine, pa su i jedino opravdanje govorenja. No sasvim su originalne metafore izrazito rijetke — većina novih iz-raza ostaje zapravo u okviru koji nameće neka od meta-Eoričkih konstelacija.

Tematski oblici

Dok žargonska metafora govori istovremeno i o mitskom riđenju svijeta i o govornikovoj ovisnosti o tipskom pred-lošku (to jest o njegovoj sklonosti da imitira tuđu »auten-tičnost«), tematski oblici govore pretežno o potonjem. Bu-dući da teme i motivi govora podliježu izboru, neslobodno ie (neizabrano, nametnuto) .tematiziranje također oblik. Mo-»li bismo govoriti o tematičnosti žargona u smislu da su prisutne samo teme (logički ili psihološki subjekti govora), i nedostaju reme (logički ili psihološki predikati) ili, dru-gačije rečeno, žargon o poznatome ne kazuje ništa novo. Govornikom vlada osjećaj nužnosti da se spomene ono što se obično spominje u sličnim situacijama. Teme koje osjeća obaveznima su tekstualne (i, naravno, misaone) opeke koje se slažu u razne govore s neznatnim varijacijama. Kad bi je uteklo tradicionalnoj podjeli govora na oblik i sadržaj, noglo bi se reći da u političkom žargonu imamo dvije (obje) /rste zališnosti — sadržajnu (govori se o istome) i formalnu govori se na isti način). No u žargonu je više nego drugdje )čigledno da je ova podjela nepotrebna, jer ono što je za-išno jest sadržaj-oblik.

Figura samokritičnosti. Kritika je u žargonu figurativna er je moguća u onolikoj mjeri u kojoj govornik ima insti-

33 Ivo Zanić, isto.

211;

tucionalnu moć. Jačina kritike obično je pokazatelj politi-čarevog položaja u hijerarhiji. Figurativna je i zato što se ni na koga određenog ne odnosi. Zato joj se mora priznati izvjesna represivna moć, jer kad se kaže na primjer: ima toga i toga ili ima pojava... podrazumijeva se da svi mo-raju preispitati svoju ispravnost. Samokritika (kritika iz-nutra, iz institucije) je jedina priznata. Ocjene izvana imaju veći izgled da budu etiketirane kao kritizerstvo. Evo jedne kritike iznutra:

Na mlade ljude vrlo negativno utječu pojave kršenja društvenih i moralnih normi, privatizacije, grabežljivosti, korištenja samoupravnih tijela i legalnih procedura za osobne interese, izigravanje normi pri zapošljavanju, upi-sima u škole, raspodjeljivanju na radna mjesta, u stam-benoj politici. A to nerijetko čine oni komunisti koji se na sastancima i pred javnošću zaklinju u norme komu-nističkog morala i dijele oštre kritike drugom, a ne vide sebe i svoju sredinu.

Da je kritičnost figurativna, a ne stvarna, potvrđuje i to što se najčešće balansira između pokude i pohvale istog. Za govornika je, kako uči retorika, važan balans — čvrsto oslanjanje na obje noge, sigurno držanje tijela, jer je to prvi pokazatelj njegove uvjerenosti u ono što je zaustio reći. Zargonozborac u politici čuva svoj hijerarhijski in-tegritet jednom drugom vrstom balansa — osciliranjem iz-među suprotnih predikacija (stavova). Računajući na lije-nost primaočeva duha, brzom se oscilacijom nastoji pove-zati nepovezivo i prikriti jaz između krajnosti iluzijom kon-tinuiranosti. Govornik se samo prividno izjašnjava, a za-pravo ostaje neuhvatljiv između suprotnih tvrdnji o istom. Figurativni je smisao ovog osciliranja alibi; u slučaju po-ziva na odgovornost govornik uvijek može dokazati da mu je smisao bio drugdje. Različito se može govoriti o istom i u jednoj rečenici:

. . . međutim, ne smijemo biti zadovoljni postignutim re-zultatima, uprkos tome Što su oni značajni. Kritički ton izlaganja nipošto nije izraz potcjenjivanja postignutih rezultata jer su oni, iako nedovoljni, vrlo značajni. Iako nema tendencija koje bi posebno trebale zabrinja-vati, to ne znači da nema kretanja u socijalnoj strukturi s negativnim predznakom.

Zbog akrobatskog obrata vrijedi pogledati i ovaj poduži primjer, u kojem sve što slijedi iza prve rečenice, a posebno završne tvrdnje, očigledno proturječi prethodno rečenom:

212;

Osnovne organizacije SK najneposrednije su prisutne u idejnoj i političkoj akciji i njihov ukupni utjecaj na utvrđivanju i ostvarivanju politike Saveza komunista jača. Međutim, postoje rasprostranjene ocjene i oprav-dano nezadovoljstvo sa stupnjem njihove idejne i ak-cione osposobljenosti, samomicijativnosti i mobilnosti. One još nisu postale osnovna idejno-politička snaga u borbi za izgradnju novih odnosa u SK i društvu. Na to, među ostalim, utječe i činjenica da se o značajnom dijelu viška rada odlučuje izvan OOUR-a, što objektivno suzuje pros-tor idejno-političke akcije i odgovornosti osnovnih or-ganizacija SK za provođenje politike Saveza komunista. Stoga se njihovi sadržaji rada. najčešće svode na rješa-vanje elementarnih problema užih sredina u kojima dje-luju, a zainteresiranost za procese u društvu veoma je slaba. Posljedica toga je naglašena pasivnost znatnog broja OOSK i njihova ovisnost o rukovodnim struktu-rama i u krajnjem slučaju, zastoj samoupravljanja. Zanimljiv je dvosmisleni (oscilirajući) prezent prve re-

čenice (su prisutne. , . jača), koji oponaša isti takav pre-zent zakona (ZUR-a, ustava, statuta). Njime se istovremeno i propisuje poželjno stanje i tvrdi da ono već jest.

Priča o neprijatelju. U sljedećem je primjeru figura sa-mokritičnosti, ali i priča o neprijatelju — univerzalna po-litička figura, prisutna u svim društvenim organizacijama:

Savez komunista morao bi se od sljedeće godine pa dalje zalagati za promjene kursa, u kojem bi iz izrazite de-fenzive krenuo u postupnu, ali odlučnu ofenzivu. U toj ofenzivi najteža oružja i koncentraciju vatre kao i ras-položive snage treba usmjeriti na najjače točke protiv-nika, koji je uklinjen u naše redove. Poznate su nam snage, a znamo i tko nam je protivnik. Preostaje samo borba, a i tu imamo dovoljno iskustva. Mislim da je svakome u SFRJ danas jasno, a trebalo bi biti i svima u svijetu, da bez obzira na prisutne teškoće i slabosti u našem društvu i SK, nema nade za one koji priželj-kuju krah ove Jugoslavije, promjenu sistema i skretanje Saveza komunista sa zacrtanog kursa. Priča o neprijatelju govori o zaštitnoj funkciji države

— narod se drži u neizvjesnosti i strahu i time, teko kaže Rade Bojanović, država učvršćuje svoju poziciju jer stvara utisak da je neprekidno zauzeta suzbijanjem neprijatelja.34

34 Rade Bojanović, Autentična i neautentična ličnost, Pres-veta, Beograd, 1985, str. 70.

213;

Osim toga, neprijatelj je najpogodniji topos za skretanje s teme »teškoće i slabosti u našem društvu i SK«. Ova je figura također oscilatorna i zato je govor alibija. Oscilira se između izazivanja nesigurnosti (pričom o onom što pri-jeti izvana) i uvjeravanja u nepobjedivost (pod uvjetom da se jače zbiju redovi). Priča o neprijatelju premiješta odgo-vornost na druge i istovremeno na nepolitičan način okuplja (»mobilizira«) obredima depolitiziran narod u monolitno jedno. U primjeru je prisutna i oscilacija između zalaganja za promjenu kursa i poruke neprijateljima da skretanja neće biti.

Zahtijevanje odgovornom. Rijetki su političari koji pro-puste priliku da s govornice ozbiljno zatraže porast odgo-vornosti u društvu. To se radi očinski zapovijednim načinom i tonom »pravedne ljutnje«:

Zaključujući ovaj uvod u današnju raspravu, moram po-noviti da svi mi zajedno moramo još odlučnije i brže mijenjati svoj odnos prema radu. Moramo više raditi, više štedjeti, moramo biti efikasniji, poslovniji i nadasve odgovorniji. Trebamo takvu poslovnu politiku koja ra-čuna na dohodak kao rezultat naše produktivnosti, a ne rasta cijena (koje nam ponovo izmiču iz planiranih ok-vira). Ova figura ima represivno djelovanje jer, učvršćujući si-

stem vrijednosti, opominje i prijeti. Također, govoreći o odgovornosti (tuđoj ili zajedničkoj), govornik je udaljuje od sebe (opet alibi!). Govori se o odgovornosti umjesto da se govori odgovornost, žargonom se odgovornost izbjegava jer govor nije akcija niti ju je u stanju izazvati.

»Pređimo s riječi na djela«. Variranje ove izreke-uzora također spada u obavezna mjesta političkog žargona:

u tome nam nisu više potrebne velike riječi, već mnogo znanja i strpljivog rada; nikakve radikalističke fraze i kitnjaste riječi neće i ne mogu to nadomjestiti. Samo aktivan rad i . . . ;

Danas je evidentno da za mnoga pitanja i probleme nisu dovoljna samo načelna opredjeljenja ili njihovo puko ponavljanje, već prije svega dublja analiza i šira diskusija koja završava zajedničkim stavom, zaključkom i potom akcijom;

U tim uvjetima nema mjesta za nosioce uopćenih na-čelnih rasprava i njihovo ponavljanje, i to bez ikakve akcije;

214;

Nije više dovoljno na sjednicama samo govoriti kako treba veslati, već moramo i sami zaveslati, i to složno u istom pravcu, Tematiziranje suvišnosti nedjelatnoga govora jedna je od

figura samokritike, no njome se istovremeno i odvraća kri-tički pogled od vlastite frazfe na tuđu. To je također po-kušaj da se govoru da važnost prekretnice (dosad se pričalo, odsad će se raditi). U pokušaju da se vrijeme podijeli na ono prije govora i na ono poslije govora manifestira se organi-zacijska težnja, svojstvena političkom govoru.

Rečenica na politički način

Prepoznatljiva rečenica političkog žargona nastaje sin-taksičnim automatizmom — nekom vrstom uvjetovanog re-fleksa. Sintaksički automatizam ostvaruje relativno samo-stalne jezične skupine (autonomne sintagme) koje se kao manje cjeline ili moduli (opeke) unose u veće cjeline. Po-litički je žargon posebno prepoznatljiv po tome što mu u jezik (sustav) ulaze i sintaksički oblici. Dodatna pravila (ograničenja) spajanja manjih jezičnih elemenata u cjeline govore o težnji govornika da se osigura od neizvjesnosti i da smanji napor (i odgovornost) izabiranja. Žargon je, pre-ma tome, sustav povrh općeg jezičnog sustava. Zanimljiv je primjer automatizacije slaganje članova metaforičke kon-stelacije »put« (linija, trasa, kurs. . . ) s prijedlogom na;

215;

Na primjer: — pokrenuti sve snage potrošača na takvoj orijentaciji; — orijentacija na izlazak na svjetsko tržište; — mobilizirati sve kreativne potencijale društva na za-

dacima ove etape revolucije; — zadaci na unapređivanju odnosa slobodne razmjene

rada. Ista značenjska osnova i redovito pojavljivanje s istim

prijedlogom čini članove ove konstelacije jednakovrijedni-ma, pa prema tome i zamjenjivima.

Učestalost nekih sintaksičkih oblika govori o tome da se govorenjem primjenjuju neka (implicitna) pravila, što znači da se iz žargona da izlučiti (i eksplicirati) »žargonska gramatika«. Jedno je od pravila ove gramatike pravilo po-imeničenja izraza i glasi: umjesto glagola upotrijebi gla-gol općenitog značenja i imenicu:

— reformirati vršiti reformu; — zatvaraju se i ponašaju se neprimjereno — ima za-

tvaranja i neprimjerenog ponašanja; — sredstva koja treba prisvojiti društvo sredstva

nad kojima se mora ostvariti društveno prisvajanje; — ako se ne bude realiziralo — ako ne bude došlo do

realizacije.

Ovo je ujedno prvi od primjera ulančavanja, koje je osnovno načelo žargona. Glagol općenita značenja (vršiti, ostvariti i si.) samo otvara mjesto u sintagmi za još jednu riječ, koja će tek reći ono što se moglo i jednim glagolskim izrazom. Iako poimeničenje može skratiti izraz tako što će više rečenica spojiti u jednu,39 u ovim primjerima ono oči-gledno produžuje iskaz i smanjuje jasnoću.

Najviše se poštuje pravilo po kojem riječi treba ulan-čavati u skupine od dvije ili tri riječi. U osnovi su ovih sintaksičkih skupina fonetski dvo- ili trotakti. To mogu biti ulančavanja u složenice: izvršnopolitički, političkopro-gramski, političkosigurnosno, idejnopolitički, moralnopolitički, društvenoekonomski, operativnoakcioni, radničkosamouprav-na (orijentacija), radnoakcijski, monopolistočkouzurpatorski i si. Varijanta složenice je ona s kraticom, a modeli su joj primjeri agitprop j socrealizam: inoobaveze, inodugovi, ino-kreditna sredstva, inokupci, inopartneri, inoelement, repro-

38 Hans Eggers: »Možemo li se još sporazumijevati?« u Ga-damer. Hermann Eggers: Učenje i razumijevanje govora, pre-vela Truda Stamać, Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, 1977, str. 44—47.

2ie

cjelina, repromaterijal, reprojato. Najčešće se uUnfiava • veznikom i — u skupine od dvije govorne riječi (prt&imtn* zionirani i prekapacitirani) ili tri govorne riječi (prilika, prigoda i mjesto). Ovo su prirodni oblici parole (bratstvo i jedinstvo), ali im ne odolijevaju ni imena institucija (Opće-narodna obrana i društvena samozaStita) ni tehnička ter-minologija (radni ljudi i građani; stavovi i zaključci ple-numa, konferencije, kongresa i si). Opširnije o ovim obli-cima u prethodnom poglavlju.

Ako se nešto dodaje, to se radi pojačano. Umjesto: u toku samoupravnog sporazumijevanja i rada u cjelini kaže se ne samo u toku sporazumijevanja nego i rada u cjelini; umjesto: polazište jačanja pojedinačne i kolektivne odgo-vornosti kaže se polazište jačanja odgovornosti kak0 poje-dinačne tako i kolektivne. Oblici ne samo ... nego i kako ... tako su pojačalo njihaja i-skupine jer uključuju negaciji prirođenu afektivnost (u prvom slučaju) i isprekidaniji, pa zato i upečatljiviji intonativni oblik (u oba slučaja).

U govorničke uvjetovane reflekse ide i zališno dodavanje obavezne prateće »specifikacije« ili »definicije« koja počinje prilogom kao. Dodatak je zališen, ali omogućuje za žargon važno nizanje vrijednosnih izraza:

— U osnovnoj organizaciji SK kao stalnom obliku or-ganiziranja ;

— . . . u narednom periodu jačati i razvijati ONO i DSZ kao garanciju naše slobode, nezavisnosti, teritorijal-nog integriteta i nesmetanog samoupravnog socijalis-tičkog razvoja;

— u raspravi je velika pažnja posvećena općenarodnoj obrani i društvenoj samozaštiti kao bitnim funkcijama očuvanja tekovina revolucije i osiguranja njenih da-ljih tokova;

— One su trebale omogućiti i ubrzati proces snažnijeg razvoja socijalističkog samoupravljanja kao cjelovitog sistema društveno-ekonomskih i političkih odnosa, u kojima će radnička klasa i radni ljudi postati vla-dajuća ekonomska i politička snaga društva;

— . . . praktične akcije i metodu djelovanja Saveza ko-munista kao idejnog kreatora strateških opredjelje-nja i nosioca idejne bitke za njihovo oživotvorenje.

Tautologiju i pleonazam u političkom žargonu uzrokuju sklonost jakom (i velikom, to jest — dugačkom) izrazu i nametljivost već utvrđenih oblika, a ne, kako bi možda moglo izgledati, briga da se povećanom redundancijom osi-gura jasnoća. Ovdje spadaju sva nizanja (sintagmatiziranja)

217;

zamjenjivih izraza — sinonima, izraza kojima se sadržaji podrazumijevaju, proizlaze jedan iz drugoga ili su u odnosu uključenosti, izraza s istim efektom evokacije ili istom vrijednosnom konotacijom, te parafraze (sličnoznačne reče-nice). Na primjer:

— na bolji način; na najbolji način; negdje oko, đrka oko;

— idejno-teorijski; političko-programski; idejno-politički; — pokrenuti inicijativu; — šira javnost; — potencijalne mogućnosti (Mi stalno govorimo o po-

tencijalnim mogućnostima za povećanje proizvodnje hrane);

— kako i na koji način — obuzdati zahuktalu inflaciju i stabilizirati ekonomski

život. Slijedećom se rečenicom govori o usklađivanju uskla-

đivanja na samoupravnim osnovama: Dugoročni ciljevi ekonomske stabilizacije zaoštravaju za-htjeve da se što prije postigne usklađivanje i uravno-teženje opsega, strukture, prostornog raspoređivanja i organizacionog usklađivanja u daljnjem razvoju druš-tvenih djelatnosti na samoupravnim osnovama, U ovoj se rečenici značenja ponavljaju u izrazima usklađi-

vanje, uravnoteženje, raspoređivanja, organizacionog, us-klađivanja, Sinonimi su također struktura i prostorno ras-poređivanje. Cijela je slijedeća rečenica bila nužna da se ustvrdi da se samoupravljanje postiže integriranjem, i to na samoupravnim osnovama:

Borba za samoupravni preobražaj društvenih djelatnosti jest borba za njihovo integriranje u jedinstveni proces društvenog rada na samoupravnim osnovama, a to pod-razumijeva proces udruživanja radnika svih oblasti dru-štvenog rada na osnovi rada i stvaranja jedinstvenog sistema samoupravnog udruženog rada. Pleonazam je samo jedan od manifestacija zaborava go-

vora (zaborava značenja riječi). Zaborav se govora još oči-tuje i u oksimoronima (nehotičnim): ostvarivanje gubitka, zaokret na liniji, negativni aspekti našeg razvoja. Besmi-sleno može zazvučati kad uobičajena zamjena izraza sasvim ijzgubi svoj izvorni smisao, kao što je slučaj u sljedećem primjeru, gdje je govornik »zaboravio« osnovni smisao iz-raza moralno-politička podobnost (kvaliteta), koji je postao općeprihvaćena Zamjena za označavanje članstva u SKJ. Na

218;

nedavnom visokom skupu jugoslavenskih komunista (31. 5. 1988.) jedan je delegat svoje izlaganje završio ovako:

.. jer ne mogu prihvatiti da predsjednik općine mora imati moralno-političke kvalitete.« Želio je, dakako, reći da se ne slaže s tim da predsjednikom općine ne može po-stati netko tko nije član SKJ.

Osim što se često sinonimom i parafrazom zatvara krug u kojem jedan izraz suvišno tumači drugi, čest je ,i vrijed-nosni pleonazam — gomilanje izraza koji nisu referenci jalni sinonimi, ali u kontekstu u kojem se nalaze (a koji nagla-šeno izražava vrijednosti) ponavljaju istu ocjenu. U sin-tagmi poplave tuđih idejo negativna je ocjena (konotacija) ponovljena u izrazima poplave i tuđih. Razlog postojanja zamršenih pleonastičkih rečenica zapravo i jest pojačanje vrijednosnog izraza — gomilanjem natuknica ili etiketa, koje ponavljaju u osnovi istu vrijednost. Tako je u slije-dećem primjeru:

. . . moramo poći od ovih strateških opredjeljenja o na-šem društvenom razvoju i na toj liniji treba povući ja-snu liniju da se zna što je naš kurs društvenog razvoja, da se naša glavna akcija usmjeri na ta pitanja, da bitku za stabilizaciju izgrađujemo i vodimo na samoupravnoj liniji razvoja udruženog rada i na razvijanju pune rav-nopravnosti jugoslavenskih naroda i narodnosti i jedin-stva jugoslavenske socijalističke zajednice, na razvoju njenog autentičnog samoupravnog političkog sistema. Tema je ovog iskaza linija i njezina visoka (pozitivna)

vrijednost, pa je linija izrijekom spomenuta četiri puta (uračunamo li i sinonim kurs), a njezin je smisao prisutan i u drugim izrazima koji govore o smjeru djelovanja: mo-ramo, ocjena, opredjeljenja, razvoj (pet puta), akcija, us-mjeri, izgrađujemo, vodimo. Pored nabrojenih, pozitivna je vrijednost izražena još i ovim izrazima: jasnu, naš, glavna, stabilizacija, samoupravljanje (dva puta), udruženi, pune, ravnopravnosti, jedinstva, socijalističke, zajednice, autentič-nog, te izrazima koji znače organizaciju (red): strateški, bitku, rad, sistema. U nerazmrsivom tekstualnom zapletaju svi izrazi vrijednosti pozivaju jedan drugoga i u cjelini za-jedno iskazuju samo jedan smisao: pozitivnu vrijednost za-stupanog pravca.

Tipična je rečenica političkog žargona predugačka. U najdužim primjercima premašuje se gornja granica za per-cepciju optimalnog broja slogova (oko 25) i preko deset puta. Dužina je posljedica dosljedne primjene netom na-brojenih implicitnih pravila žargonske gramatike. Kao da

219;

se hoće jednom rečenicom obuhvatiti cijeli govor, sve smje-stiti pod jedan kontinuirani intonacijski luk. Sto je reče-nica duža i razgranati ja (»barokni ja«) govornik misli da pouzdanije ostavlja željeni utisak autentičnosti (iscrpnosti, misaonosti i pripadanja pravoj skupini). Istraživanje du-binske rečenične strukture pokazalo bi da se ona sastoji od mnoštva jezgrenih, ali i to da su neke od tih jezgrenih rečenica besmislene ili zališne u dotičnoj situaciji. Zar-gonska rečenica može izgledati kao analitičan i istovremeno sintetičan izraz, ali samo ako se ne provjerava svrha uklju-čenih jezgrenih rečenica. Predstavljanje jedinstva razdvo-jenog proizvodi utisak veličine ili, po Aristotelu, »nadma-šenosti«. Cjelina, kaže Aristotel, izgleda veća kad se rastavi na dijelove, a isti se efekat postiže spajanjem rastavlje-noga.36 Dodaci, natuknice, umetnuta »objašnjenja« i »defi-nicije« djeluju kao asocijativni usmjerivači, ali tako da pridonose disocijaciji primaočeve pažnje, skrećući je ne-prestano na brojne rukavce, koji se otvaraju svakim na-brajanjem ili raščlambom. Slijedeći primjer neću ni po-kušati analizirati u potpunosti, nego ću samo dati prikaz tipične (i za žargonozborca uzorne) sintaksičke strukture re-čenice političkog žargona.

Tuđe antisocijalističke i antikomunističke ideologije do-bile su u posljednje vrijeme više slobodnog prostora za svoje djelovanje i utjecaj u našem društvu i zbog toga što su i u Savezu komunista pojačano prodirale tenden-cije da u organizacijama udruženog rada i u društveno--političkim zajednicama budu u službi tehnobirokratskog monopola, grupnovlasničkih i drugih parcijalnih inte-resa, kao i zbog toga što su se i među nama komuni-stima jasno očitovale pojave nejedinstva, neprincipijel-nih polemika, sporosti u dogovaranju i sporazumijevanju, zaobilaženja delegatskog sistema, sputavanje inicijative i odlučivanja radnika i radnih ljudi u društvenoj bazi, a preko delegatskog sistema i u društveno-političkom si-stemu u cjelini

Ako svako mjesto grananja smatramo najavom posebne teme, onda ova rečenica pokušava obraditi dvanaest tema: koje su tuđe ideologije, za što su te ideologije dobile više slobodnog prostora, zbog čega su dobile više slobodnog pros-tora, gdje su sve pojačano prodirale tendencije, koje su tendencije, u čijoj se službi nalaze neki komunisti, OOUR-i,

38 Aristotel, isto, str. 47.

220;

i DPO-o, gdje se sve očituju pojave, koje su pojave, gdje se očituje pojava sporosti, u čemu se očituje pojava spu-tavanja, čija se odlučivanja sputavaju i na koncu, preko kojih se sistema sputavaju radnici i radni ljudi u društve-noj bazi. U dijelu rečenice » . . . i zbog toga Sto su i u Savezu komunista...« na dva se mjesta najavljuje raščlamba samo jednim nježnim članom, dok drugi ostaje neizrečen. U pr-vom je slučaju implicirano više razloga za negativno dje-lovanje tuđih ideologija, a u drugom se slučaju podrazumi-jeva da su navedene tendencije prodirale i drugdje — ne samo u SK. Slično i u trećem slučaju ("»... i među nama komunistima...«), veznik i nam kaže da neželjene pojave nisu bile samo među komunistima. Uključivanjem neizre-čenog rečenica se još više širi. Brojnost tema, uključujući veznici i brojne raščlambe ili nabrajanja smjeraju na do-jam bogatstva rečenog. Dvočlani i tročlani oblici popunjeni su uglavnom sinonimima, od kojih su najočigledniji: u do-govaranju i sporazumijevanju, inicijative i odlučivanja, rad-nika i radnih ljudi. Veličinom i suprotstavljanjem razdvo-jenog sugerira se sinteMčnost, a neprestanim se raščlanji-vanjem, uglavnom lažnim — jer radi se o sinonimnim sku-pinama — sugerira analitičnost. Sintaksička struktura ove razgranate rečenice prikazana je shemom na str. 223.

Skrivanje svijeta bogato dekoriranim govornim zasto-rom nije, dakako, obilježje samo našeg političkog govora. U sovjetskom političkom govoru, koji je imao jak utjecaj na domaći p'olitički govor, mogu se naći slični oblici, a posebno dvo- ili tročlane skupine — složenice (agit-prop) i i-skupine. U Lenjinovim se govorima mogu naći pleonastičke i-skupine, ali one još uvijek djeluju figurativno, budući da ih najčešće nema više u jednoj rečenici i da rečenica obično nije dugačka; No ima i ovakvih primjera;

Ukoliko se pre to bude dogodilo, utoliko će svima i svakom, i pojedincima i širokoj masi partijskih radnika, biti lakše da sagledaju i ocene uzroke rascepa.

Nema ničeg nužnijeg od ukazivanja na stalnu, bez-uslovnu potrebu produbljavanja i proširivanja, proširi-vanja i produbljivanja našeg utjecaja na mase, naše stroge marksističke propagande i agitacije, našeg pove-zivanja s ekonomskom borbom radničke klase itd.

Produbljivati i proširivati rad i utjecaj na mase treba uvek.

Ruski kapitalisti lažu i klevetaju nas, kao što ne-mački kapitalisti klevetaju Libknehta. Kapitalisti lažu

221;

kad govore da mi želimo razdor i neprijateljstvo između radnika i vojnika.37

U poznatom Zdanovljevom referatu, kojim optužiije pred-stavnike ruske umjetničke avangarde i najavljuje doba par-tijske umjetnosti (»umjetnost kao sektor ideološke fronte«), osim izrazito oštrog vrijednosnog izražavanja nalazimo i gomile sličnoznačnih, a ponekad i sasvim zamjenjivih iz-raza, najčešće u i-skupinama:

U sovjetskoj književnosti nema mjesta trulim, praz-nim, bezidejnim i trivijalnim djelima.

Suvišno je govoriti da takva raspoloženja, ili pro-povijedanja takvih raspoloženja, mogu' izvršiti samo ne-gativan utjecaj na našu omladinu, mogu otrovati njezinu svijest trulim dahom bezidejnosti, apolitičnosti i malo-dušnosti.

U posljednje su se vrijeme na ideološkoj fronti po-kazale velike praznine i nedostaci.

Lenjingradski boljševici moraju ponovo zauzeti svoje mjesto u redovima prvoboraca i predvodnika u djelu formiranja sovjetske ideologije i sovjetske društvene svijesti.

U tim uvjetima zadatak sovjetske književnosti sastoji se ne samo u tome da se na udarac odgovara udarcem protiv svih tih gnjusnih kleveta i napada na našu so-vjetsku kulturu, na socijalizam, — nego i da smjelo šiba i napada buržoasku kulturu, koja se nalazi u stanju se-nilnosti i raspadanja.

Drugovi! Sto zahtijeva i što hoće Centralni komitet? Centralni komitet partije hoće da lenjingradski aktiv i lenjingradski p i sc i . . .

Boljševici visoko cijene književnost, oni jasno vide njenu veliku povijesnu misiju i ulogu u jačanju moral-nog i političkog jedinstva naroda u okupljanju i odga-janju puka.38

U romanu 1984 George Orwell je u novogovoru naglasio upotrebu simetričnih složenica od dva i tri sloga, koji su, a među njima posebno kratice, glavni nosioci ideološkog

37 Vladimir I. Lenjin, Delà, Inst i tut za međunarodni radnički pokret, Beograd, 1973/1975, tom 8. (Januar-juni 1905), str. 423, 530, 531, tom 25. (April-juni 1917), str. 38.

38 Iz referata A. A. Zdanova na sastanku partijskog aktiva i na sastanku Lenjingradskih pisaca, u knjizi Nova filozofija u-mjetnosti, (antologija tekstova, uredio Danilo Pejović), Naklad-ni zavod MH, Zagreb, 1972, str. 549—570.

222;

naboja (moralnosti) govora. Njihovom upotrebom nastaje nerazumljiv — istovremeno monoton i staccato govor. Na-mjera je bila, kako kaže Orwell, da se takvim govorom is-ključi svijest i postigne automatsko izjašnjavanje poželjnih stavova. Zanimljivo je njegovo zapažanje da riječi svoju moralnu moć postižu najviše onim neodređenim značenjem !

koje im dolazi od njihove strukture (oblika).® Ovo zapa-žanje vrijedi za sve žargonske oblike, pa tako i za oblik velike žargonske rečenice jer ona, barem u prikazanim pri-mjerima, nije sročena za razumijevanje (razlaganje, raza- < biranje), nego za globalni, trenutni prijem cjeline (struk-ture, oblika). Njezin je oblik njezin najvažniji sadržaj. Od- ; govara joj Likimnijev opis nekih njemu suvremenih go-vora (spominje ga Aristotel u »Retorici«): slobodan i im-provizirajući tok govora te grananje i nekontrolirano ni-zanje ostavljaju dojam da je govornik prepušten vjetru.40

Pisanje-čitanje govora kao figura

Citački krug kod nas zatvaraju dvije strane »društveno-- političkog komuniciranja« — politički sastanci i obavje-štavanje o njima preko radija i televizije. O (Stanju na sa-stancima izvještava se čitanjem. Osim što znatno olakšava govorni nastup, čitanje kao način (oblik) izlaganja utječe na primanje govora, a utjecaj na koji smjera govornik (toč-nije: čitač) jest da izlaganje učini ovjerenim. Pisano je i čitano uopće za većinu dostojanstvenije od govorenog. Za govorenje se obično vezuje neozbiljnost neformalnih raz-govora, a za pisanje i čitanje ozbiljnost sadržaja od opće važnosti. Pismenost se izjednačuje s kulturom i obrazo-vanjem, a govornost s pučkim kazivanjem. Skloni smo da svoju kulturnost u odnosu na kulturnije narode mjerimo jedino brojem opismenjenog stanovništva i pri tom zabo-ravljamo da pismenost i govornost mogu, ali i ne moraju ići skupa. Prostodušno se udivljenje tečnom govorenju is- : kazuje usporedbama — govori kao da čita ili govori kao . knjiga. Dokumentarnost (provjerljivost i vremenska pro- j težnost: crno na bijelom) konotira ovlaštenost (službenost), j pa se napisanom i riječ-po-riječ pročitanom radije vjeruje j nego govorenom. Ono što je službeno iskazuje se isklju- j čivo pismom. Pisari su otkad pismo postoji, a posebno dok ;

39 George Orwell, isto, str. 921 i 923. 40 Aristotel, isto, str. 256.

224;

su pismeni još bili rijetki, bili najbliži vlasti — bilježnici i objavljivači direktiva. Poznavanje pisanja i čitanja dugo je bila privilegija svećeničke klase. U vezu s mitom o bo-žanskom porijeklu pisma sigurno treba dovesti još i to što pismo oslobađa govor egzistencijalnoga i naglašava suštinu. U čitanju se ta redukcija pojavljuje i kao ujednačenost go-vornih oblika ili dostojanstvena, čak sveta monotonija.

Čitanje potpuno ispisanih rečenica sudjeluje u ovjera-vanju govora i time što omogućuje one žargonske oblike, posebno sintaksičke, kojih bi u govoru s bilješkama ili bez njih bilo znatno manje. Postupci koji inače razlikuju os-tvarivanje jezika u pismu od onoga u govoru neumjereno se gomilaju u političkom žargonu. To su gomilanje atri-bucija (predikacija), udvostručenja i utrostručenja izraza (posebno i-skupine), nabrajanja, imenske konstrukcije, ume-tanje dopunskih određenja te kao posljedak svega za slu-šno primanje prevelika rečenica. Dužina iskaza i izgled or-ganiziranosti (nabrajanja, raščlambe, umetanja) te tečnost (neprekinutost, zapravo — monotonost) izgovaranja omogu-ćeni su najviše čitanjem u potpunosti ispisanog teksta i imaju važnu impresivnu ulogu, što ih, zajedno s čitanjem, čini figurama. One bi trebale pridonijeti zadobivanju po-vjerenja time što će reći sve najbolje o govornikovim spo-sobnostima (rječitost, misaonost, dijalektičnost) i njegovoj marljivosti. (Dugačko je izlaganje pokazatelj uloženog truda, pa, budući da je rad središnja ideološka vrijednost, treba izazvati poštovanje)

Iako javno govorenje isključuje spontanost, publika dobro prima znakove spontanosti. No u političkom se go-voru događa jedna s retoričkog motrišta nepoželjna spon-tanost jer dolazi sa zaboravom smisla govora, točnije — smisla teksta, govora. Spontanim se ritmiziranjem govornih oblika opkoračuje napisani (i u trenutku izgovaranja za-boravljeni) smisao teksta. Izgovoreno i napisano odvojeno je govorom i tekstualnom artikulacijom, pa do primaoca dolaze u oblicima koji se međusobno potiru, tako da od svega ostaje najopćenitiji smisao ritma i stajaćih rečeničnih naglasaka.

Nova epika — stari oblici

Po mnogim obilježjima politički žargon možemo sma-trati dijelom suvremenog folklora, ili kako ga još zove Ivan Colović — divlje književnosti. To potvrđuje njegovo

225;

služenje razmjeni kolektivnog, a ne individualnog iskustva i podvođenju osobnog pod društveno ili običajno. Narodno stvaralaštvo (divlja književnost) nije nužno izraz nesposob-nosti da se bude izvoran, nego obaveze običajima. Idiosin-kratičnost bi bila povreda morala. (Colović navodi za to uvjerljive primjere — tužbalice i epitafe.)41 Folklorom se zajednica obraća sama sebi, a ne pojedinac zajednici ili drugom pojedincu. Odatle razumljiva nadosobnost folklor-nih tvorevina — one su tvorevine »duha zajednice«. Zar-gonski govor, kao i epska pjesma, nije djelo (opus, ergon) jer postoji u svim varijantama istovremeno. Autorstvo je kolektivno, pa je i odgovornost rasplinuta na zajednicu i jezik. Kao što je besmisleno tražiti autora narodne pjesme i osnovni tekst, koji je poslužio za brojne varijacije, bes-misleno na navoditi autore (govornike) političkog žargona. Nabrojat ću nekoliko obilježja koja opravdavaju usporedbu političkog žargona s pjevanjem epske pjesme.42

Jedna je od podudarnosti tematska određenost. Od tek-sta koji pripada epskoj poeziji znamo što možemo očeki-vati. Ep ne trpi iznenađenja, pa već na samom početku najavljuje što će reći. Izbjegava se napetost — pjeva se samo ono što je sredina već prihvatila, to jest — što očekuje.43

Epskim se pjevanjem (i političkim govorom) zajednica drži na okupu tako da se pjeva u ime zajednice i o zajed-nici. Pjeva se o događajima koji se smatraju povijesnim prekretnicama, o borbama za opstanak zajednice, koje se doživljavaju kao borbe za dobrobit svijeta. Njeguju se »svi-jetle tradicij e«. (U političkom se govoru važni povijesni do-gađaji, posebno bitke, rado imenuju epopejama.) Ideologič-nost se u epskom govoru očituje i u »korekciji« pamćenja povijesnih događaja. Pod pritiskom ideoloških potreba ili »istine višeg reda«, a to je najviše potreba za očuvanjem identiteta zajednice, povijesni se događaji prikazuju onak-vima kako se osjeća da su se trebali dogoditi da bi bili u skladu s idejom zajednice o sebi.44 Epsko pjevanje (i po-

41 Ivan Colović, Divlja književnost, Nolit, Beograd 1986 str 123, 124.

42 Usporedba nije nova — prisutna je u ovdje već navedenim knjigama Pavla Novosela, Ivana Čolovića i Ive Zanića.

43 Pavao Pavličić: »Epsko pjesništvo« u knjizi Uvod u knji-ževnost (uredili Zdenko Skreb i Ante Stamać), Globus Zagreb 1986, str. 413—439.

44 lija Nikolajevič Goljeniščev — Kutuzov: »Istorija i epsko pamćenje« preveo Novica Petković, u knjizi Ka poetici narod-nog pesništva, (uredio Svetozar Koljević) Prosveta. Beograd 1982, str. 443.

226;

litički govor) postaje posebno važno kad se zajednica osjeti ugroženom od vanjskog svijeta.

Narodna pjesma i politički žargon imaju važnu moralnu ulogu: uče kako se treba ponašati. Ono što je u odgojnom pogledu za djecu bajka, za zajednicu odraslih je epsko pje-vanje i političko moraliziranje.45 Zato se izrazito polarizi-raju vjera i nevjera — vjera kao čast (vjeran sluga, vjerna ljuba, tvrda ili božja vjera; dug ili obaveza domovini, vjer-nost idealima ili opredjeljenjima, partiji, rukovodstvu, vođi), a nevjera kao sramota (pogažena vjera, prekršena zakletva, izdaja), što uključuje kažnjavanje (osramoćenje opomenom, izopćenje ili tjelesnu kaznu). Epski govor u svojoj ideološkoj ulozi nastoji biti što jasniji i odatle »ideološko hiperboli-ziranje«/'6 Da bi se nedvosmisleno ukazalo na poželjan oda-bir, to jest smjer, pretjeruje se u vrijednosnom izražavanju i stvarnost se prikazuje u jasno suprotstavljenim vrijednos-nim kategorijama (crno — bijelo). Uzorima se suprotstav-ljaju u izrazitom kontrastu zastrašujuće negativnosti. Takvu stilizaciju Gerhard Gesemann zove epsko-herojsko-feudal-nom/'7 Pretjerivanjem se, kako je primijetio Aristotel, pro-izvodi dojam svečanog i dostojanstvenog (amplitudoj.48 Pre-tjeruje se ne samo opisivanjem nevjerojatnog (Marko Kra-ljević iscijedi kap vode iz suhe drenovine, savezna vlada planira »stabilizaciju« pomoću donešenih mjera) nego i time što se govori opširno — opisivanjem umjesto kratkim ime-novanjem, umnožavanjem označitelja (pleonazmom), a u po-litičkom žargonu još i dugačkim rečenicama, čestom upo-trebom komparativa i superlativa (dublje, šire, jače, pot-punije, čvršće, odlučnije, smjelije, energičnije, radikalnije, prisutnije, kritičnije, najneposrednije . . . ) , izrazima sveobu-hvatnosti (svi/nitko; uvijek/nikada), pa čak i time što se imenica radije upotrebljava u množini nego u jedinini (ak-tualna idejno-politička kretanja; svijetle tradicije).

Milman Parry i Albert B. Lord su epski način govora o-karakterizirali kao »dokoni stil« i »stil dodavanja«, što od-

45 Ivo Zanić, isto, str. 218. 46 Maksimilijan Braun (Maximilian Braun) »Ideološko hiper-

bolisanje u srpskohrvatskim narodnim pesmama«, preveo Dušan Divjak, u knjizi Ka poetici narodnog pesništva, (uredio Svetozar Koljević), Prosveta, Beograd, 1982, str. 387.

47 Gerhard Gezeman (Gesemann): »Kompoziciona shema i herojsko-epska stilizacija«, preveo Dušan Divjak, u knjizi Ka poetici narodnog pesništva, (uredio Svetozar Koljević), Prosve-ta, Beograd, 1982, str. 252—280.

48 Aristotel, isto, str. 221—222.

227;

govara 1 političkom žargonu.49 Epski pjevač i žargonozborae ne mogu sažimati — sve im je jednako važno, imaju osje-ćaj da ne smiju izostaviti ono što je običaj da se kaže. Ep-skoj su pjesmi svojstvene skupine gotovo obaveznih ideja (tema ili epizoda): vilini zov, pisanje pisma, dolazak glasni-ka, šetnja po kuM, priprema za dvoboj, pričanje sna. U po-litičkom su žargonu obavezni tematski oblici: odgovornost, neprijatelj, samokritika i zahtjev da se već jednom pređe s riječi na djela. U žargonu prepoznajemo epsku tehniku utrajavanja ili retardaciju pomoću udvostručenja i utrostru-čenja izraza, epizoda i digresija i zališnih »-definicija« poz-natih pojmova. Može se reći da za žargonozborca, kao i za pjevača epske pjesme tema nije iskazljiva dok nije stilizi-rana u dobro poznati okvir.

Najvažniju vezu između epskog pjevanja i političkog žar-gona vidim u važnosti oblika (obrasca, kalupa), koji je od Pa-rryja naovamo u poetici narodnog pjesništva uobičajeno zvati formulom. U Parryja se može naći definicija formule kao ponovljenog leksičkog spoja u jednog pjevača ili u više pjevača, ali je mnogo zanimljiviji njegov nagovještaj onog smisla formule koji je prisutan u izrazima »zvukovna mrlja« Viktora Sklovskog, »brbljarija« (babble) Northropa Fryea i »intonacijski logatom« Krunoslava Pranjića. (Vidi prethod-no poglavlje str. 135 i 136.) U osnovi je stalne leksičke veze zvukovna (vremenska, ritmička) formula: jedna riječ nago-vještava drugu samim svojim zvukom; jedna fraza nagovje-štava drugu ne samo idejom ili naročitim poretkom nego i »akustičkom vrijednošću«.60 Za tehniku epskog pjevača, na-glašava Lord, važna je baš zvukovna podloga ili »metrički uvjeti«, a ne pojedinačan leksički spoj. Zvukovna je formula slična matematičkoj — popunjava se po potrebi različitim leksičkim jedinicama pod uvjetom da zadovoljavaju metričke uvjete. Ova tehnika objašnjava česte pleonazme. Dvočlana formula s nizom varijanti u popunjavanju (uvrštavanju) koju je naveo Lord podsjeća ulogom na fonetske oblike (dvočlane i tročlane i-skupine) obrađene u prethodnom poglavlju.51 Ro-man Jakobson je utvrdio važnost dvočlanosti i tročlanosti u epskom desetercu,52 što se podudara s važnošću đvo- i tro-

® Albert B. Lord: »Formula«, preveo Omer Hadžiselimović, u knjizi Ka poetici narodnog pesniHva, (uredio Svetozar Kolje-vić) Prosveta, Beograd, 1982, str. 467—515.

" Albert B. Lord, isto, str. 472. 51 Albert B. Lord, isto, str. 489. 82 Roman Jakobson: »Slovenski epski stih«, preveo A. I. Spa-

sić, u knjizi Ka poetici narodnog pesništva, (uredio Svetozar Koljević), Prosveta, Beograd, 1982, str. 337.

228;

članih oblika u ritmiziranom javnom žargonu, posebno po-litičkom. Oblici A i B i A, B i C političkog žargona nemaju doduše određen broj slogova, ali imaju obaveznu simetrič-nost. Popunjavaju se različitim kombinacijama leksema, pa se u tom variranju čak može nazrijevati stvaralaštvo, da-kako, ograničeno zadanim okvirom.

Ovu slobodu u uvrštavanju u zadani oblik zovemo još improvizacijom. Improvizacija je bitno određena shemom, što epskog pjevača, jazz muzičara i žargonozborca, k o j i m a j e svojstvena tehnika improviziranja, svodi na ulogu montaže-ra gotovih odsječaka. Improvizator mora imati dobar osje-ćaj za oblik, a to prepoznajemo u uputi iskusnog pjevača početniku, koju je naveo Roman Jakobson: Treba pjevati kako gusle kažu.® U tom je smislu prednost oblika (melodij-skog oblika i organizacije stiha) u epskom pjevanju uspore-diva s vlašću fonetskog oblika u javnom žargonu.

Kako se gramatika pjevanja epske pjesme stavlja povrh jezične gramatike — jer zadanim tematskim i ritmičkim ob-licima ograničava izbor iz jezika — tako i žargonska gra-matika postavlja okvire, čime žarg'onozborcu olakšava iz-bor upućujući ga na popis uvrstljivih (potvrđenih i zapam-ćenih kao korisnih, to jest upotrebljivih) jezičnih jedinica. U epskom su popisu to stajaći pridjevi, titule, imena ili pre-zimena, sinonimi i uopće sve što može biti korisno da popuni preostalu prazninu u stihu; u političkom su popisu to defi-nicije s prilogom kao, fraze i također sinonimi. Svladavanje ove vršne ili «druge« gramatike omogućuje pjevaču i žargo-nozborcu da improviziraju mehanički kao što se uopće au-tomatski, bez svijesti o pravilima, izražava materinjim jezi-kom, te da osiguraju očekivanu količinu govora. Kako f i -gura širi govor pokazao je Pjotr Grigorjevič Bogatirjov na primjeru slavenske antiteze. Referenci jalna poruka da je u gori bijeli šator Hasan-age izrečena figurativno, to jest oblikom slavenske antiteze, popunjava šest deseteraca »Ha-sanaginice«.5'1

Formulativnost udaljava i epski govor i žargon od go-vornosti prema recitativu, ali na različitim osnovama. U osnovi je epskog ritma čvrst metar i muzička pratnja, pa je bliži pjevanju. U osnovi je ritma političkog žargona spon-tano artikuliranje fonetskih oblika podjednakog trajanja i

M Roman Jakobson, isto, str. 323—324. 54 Pjotr Grigorjevič Bogatirjov: »Stalni epiteti i antiteza u ep-

skim pesmama slovenskih naroda«, preveo Novica Petković u knjizi Ka poetici narodnog pesniitva, (uredio Svetozar Koljević), Prosveta, Beograd, 1982, str. 368.

229;

slične intonacije, što, budući da je bez metra i muzičke prat-nje, ipak ostaje bliže govoru. Za epskog je pjevača formula tehnika koja ide uz usmeno stvaranje. To što u pisanom--čitanom političkom žargonu formula ima toliki značaj go-vori da se medij pisma ne iskorištava za bolju retoričku pripremu govorenja, nego, upravo obrnuto, da omogući veće i složenije formule od onih koje su ustanovili narodni pje-vači.

U epskoj pjesmi i žargonu formula je pravi smisao iskaza. Sredstvo izraza je neodvojivo od onoga što je izraženo. Smi-sao formule kako ga je Lord protumačio za epsku pjesmu primjenjiv je i na žargon. U formuli, kaže on, odjekuju su-zvučja daleke prošlosti iz koje potječu. Poruka o prošlosti važnija je od estetske uloge koju formula ima kao kompozi-cijsko sredstvo. Veza s tradicijom daje formuli magijsku (mi-stičnu, religioznu) vrijednost.55

Nemoć i moć političkog žargona

Kad u govoru ima mnogo složenica, izraza stranog pori-jekla, suvišnosti te figura i tropa upotrebljenih ne kao za-čin, nego kao glavno jelo, Aristotel to naziva visokoparnim ili suhoparnim i beživotnim stilom. On govori i o negativnom aspektu ritmičnosti, koja odvraća pažnju jer slušalac poči-nje zamjećivati samo pojavljivanje očekivanih oblika.56 Po-litički govor, kako tvrde H. D. Laswell, N. Leites i suradnici, nije referenci jalan, to jest smjeren na to da bude razumljen, nego da bude doživljen, da podsjeti na vrijednosti ili da ih pokuša preokrenuti sredstvima koja zaobilaze um.57 Politi-čar je dio institucije, ali je i sam institucija. Stranački mu je zadatak da tumači, usmjerava i uvjereno odgovara, a ne da pita i sumnja. Politički je govor u osnovi govor moći jer se njime postižu i objavljuju odluke. Odlučivanje je, kaže Lasswell, manifestacija moći jer je to izbor koji uključuje mogućnost kažnavanja onih koji ne slijede objavljeni iz-bor (sanctioned choice).58 Budući da politički govor definira

55 Albert B. Lord, isto, str. 511. 5« Aristotel, ilsto, str. 212. 213, 226. 5' Harold D. Laswell, Nathan Leites and Associetes, Langu-

age of Politics, The M. I. T., 1965 (prvo izdanje G. W. Stewart, Publisher Inc. 1949.) istr. 22.

58 Lasswell i drugi, isto, str. 8.

230;

kao moć odlučivanja, pa prema tome i djelovanja na oko-linu, Lasswell zaključuje da govor koji je političkom govo-ru samo nalik, a stvarno nema moć, ne zaslužuje da ga se smatra političkim. Pravi politički govor prevladava u kriz-nim stanjima zajednice, kad potreba i želja za promjenom raskida institucionalne tabue pa se činovi — govorni i ne-govorni oslobađaju. U stabilnijim vremenima političnost slabi, pa je i govor više repetitivan i ceremonijalan jer mu glavna uloga postaje obrambena — da čuva uspostavljene od-noise (vrijednosti). Govor političke moći (odlučivanja) je kratak, jednokratan i iskreno afektivan, a krajnji je njegov izraz bojni poklič. Nepolitičan je (i depolitizirajući) obram-beni govor u politici ponovljen i raznim postupcima ponav-ljanja uvećan i zaokružen. Nasuprot ušiljenosti (»zaoštreno-sti«), pa prema tome i prodornosti (»ofenzivnosti-«) politič-kog govora-akcije (govora-strijelice ili projektila) imamo, da-kle, obrambenu (»defenzivnu-«) nepokretnu govoranciju (be-dem, barikadu, tvrđavu). U političkom se govoru ponavlja-nje najviše potvrđuje kao osiguranje od neizvjesnosti i zla, kao zaštita postojećeg. Vladajući se sloj, kaže Lasswell, osi-gurava od bijesa većine time što javnom životu nameće ce-remonijalnu rutinu.59

Tipična glomazna rečenica-labirint obrambenog govora o-težava pristup uljezima, a istovremeno govorniku priskr-bljuje slavu tvorca labirinta. Zaštiti još pridonosi monoto-no ritmiziranje. Binarno i ternarno ritmiziranje, primjećuje Stanko Lasić, analizirajući strukturu književnog iskaza, u ko-rijenu prekida svako zalijetanje i nemir i tako tvori obram-beni bedem.60 Politički govor nije uvojačen samo borbenom (vojnom, ratnom) metaforom te razbijačkim i jakim vrijed-nosnim izrazima nego i ritmičkim ustrojavanjem fonetskih oblika. Njihajni je ritam i usporednost oblika slika vojnič-kog stroja (svi kao jedan) koji očekuje neprijateljski napad.

Od mogućih uloga govora — obavijesne, pokretačke i obli-kovne (organizacijske ili instruktivne), politički govor, dakle, najmanje ima onu prvu. Pokretačku ulogu ima samo pravi politički govor. Ceremonijalnoj je zanjihanoj govoranciji ob-likovna uloga možda u namjeri, ali ni u njoj nije djelotvor-na. Od okupljačkog govora i ne treba očekivati razumljivost, nego religioznost. Edmund Leach je ukazao da u religioznom govoru dvosmislenosti (nelogičnosti) djeluju kao »planirane

69 Lasswel i drugi, isto, str. 36, 176. 60 Stanko Lasić, Problemi narativne strukture, Liber, Zagreb,

1977, str. 125.

231;

neizvjesnosti« koje se primaju kao svete istine. Majka Bož-ja je istovremeno i čista (djevica) i nečista, to jest žena (Božja družbenica); Krista su ubili zlonamjerni ljudi, ali ga je istovremeno žrtvovao Bog Otac. Otac, Sin i Sveti Duh postoje i odvojeno i kao jedinstvo (trojstvo). Mitološki um ne poštuje logiku, ali upravo time proizvodi smisao natpri-rodnog (božanskog, svetog). »Sama nelogičnost religijskih konstatacija dio je koda, ona je indeks onoga o čemu te konstatacije govore, ona nam ukazuje da imamo posla s metafizičkom realnošću, s verovanjem, a ne znanjem.«61 Još | nešto potvrđuje da religijski govor ne djeluje razumljivošću, nego zvukom (ritmom) izgovorene riječi. To su primjeri vršenja obreda na jezicima koji su vjernicima strani: kato-lički obredi na latinskom, židovski na hebrejskom te kineski i japanski na sanskrtu. Nerazumljivost političkog žargona, na koju se najprije okomi svaki njegov kritičar, i nelogičnosti, na primjer, izjavljivanje suprotnih stavova o istom, bit će da su izraz njegove religijske prirode.

Političkom je žargonu svojstvena i uloga koja je najvaž-nija za svaki žargon — da je društvena znak; legitimacija govornika i sastavni dio ceremonijalnog dekora. Nije govor-nikova ličnost to što daje snagu izgovorenom, nego je obr-nuto: izgovorena jezičnost (službenost ili ovjerenost načina) opravdava/omogućuje govornikov govornički položaj. Uopće vrijedi da jezik, to jest ovjerenost načina u nekoj situaciji može omogućiti govorničku ulogu i onima koji je po drugim svojstvima ne bi imali.

Politički je žargon simbolička, a ne stvarna politička dje-latnost. Političari njime brane institucije i svoj položaj u njima, a nepolitičari i još-ne-političari njime na simboličan način pribavljaju sebi osjećaj važnosti zbog sudjelovanja. Žargon je nedjelatan za onu ideologiju za koju tvrdi da je zastupa. Njime se ne mogu pridobiti nove pristalice, do čega je svakoj ideologiji, posebno ako je u usponu, itekako stalo. On je u tome nemoćan jer je selektivan s obzirom na sluša-teljstvo, to jest ograničena dometa. Upućen je onima s obzi-rom na slušateljstvo, to jest ograničena dometa. Upućen je onima kojima ništa novo ne govori, a one koje bi trebao pri-dobiti odbija već prepoznatljivom zvukovnom pojavom.

Žargonskom se igranju politike ipak mora priznati moć u jednom, a to je moć koju uopće ima struktura: stabiliza-cija odnosa, ograničenje pokreta. Ne može se zapravo reći

81 Edmund Lič (Leach), Kultura i komunikacija, preveo Boris Hlebec, Presveta, Beograd, 1983, str. 106, 113.

232;

za politički žargon da je nesposoban pokrenuti, jer to mu i nije namjera. Svoju svrhu — održavanje i čuvanje — on po-stiže sasvim dobro. Političko jezikovanje stvara iluziju ne-problematičnosti beskonfliktnog društva. Odatle i stav po-litičkog žargonozborea prema komunikacijskoj situaciji, a koji proizlazi iz uvjerenja da mu već jezik dostaje za javni govorni nastup. Velika količina neuvjerljivog govorenja u politici samo potvrđuje da uz nepolitičnost (ili lažnu poli-tičnost) ide neretoričnost. Političko jezikovanje također služi kontroli zvukova u državi — to je buka vlasti kojom se zaglušuje drugačije (i za vladajuću svijest subverzivno) gla-sanje. Jer, kako je pokazao Jacques Attali na primjeru mu-zike, nije samo nered bučan. Manje smo svjesni da i opse-sivno ponavljanje (dakle primitivan red ili ritam) razara smisao.62 Njihajni je ritam (primitivan red) od harmonije daleko kao i aritmija (nered).

62 Zak Atali (Jacques Attali), Buka, prevela Eleonora Prohić, Vuk Karadžić, Beograd, 1983, posebno str. 27 i 153 (i dalje).

233;

STIL I SLOBODA Pravovjernost je nesvjesnost. George Orwell1

1 »Orthodoxy is unconsciousness.-« George Orwell, 1984.

Stil — tip i netip

1 u svojim najslobodnijim primjerima govor je prožet oblicima (pravilima i nužnošću). Mnogoznačni starogrčki iz-raz logos znači između ostaloga i govor (riječ) i pravilo (za-kon). Oblik nas oslobađa izražavanjem emocija i misli. Iz neizdiferencirane mase još-ne-smisla tek se oblikovanjem ra-đa upotrebljivo značenje. Struktura omogućuje značenje, ali i nameće djelomičnost viđenja. Oblik se često doživljava kao tijesan okvir za slobodnu misao. S druge strane, priznaje se nemogućnost izražavanja kad nedostaju oblici (nema riječi ili nema prave riječi da se nešto izrazi). Ponekad pravilo (uzorak ili oblik) očigledno omogućuje govor — služi kao putokaz ponašanju kad zajednica zahtijeva (ili barem oče-kuje) da ono bude ispravno (prikladno). Teškoće opredje-ljivanja (slobode izabiranja) tada olakšava upućivanje na inventar priznatih rješenja primjenjivih u sličnim situaci-jama. Što je bolje poznavanje komunikacijskih pravila (pra-vila jezika i pravila izbora prikladnih podjezika ili oblika) povećava se vjerojatnost govorenja i raste količina govore-nja. Jedan je od primjera oblika ili pravila koji osiguravaju neku količinu govora tehnika topičkog mišljenja. Oblik koji može primiti razne sadržaje — prazan oblik, topos (opće mjesto), ima heurističku vrijednost jer omogućuje da se la-ko pronađe (inventio) što se može reći o predmetu govora. Na predmet se prislanja rešetka općih mjesta da bi se (pred-met) otkrio sa svojim pojedinostima i tada su moguće pre-dikati je koje će drugi razumjeti — na primjer, reći nešto o predmetu s obzirom na postojanje, stupanj, prostor, vri-jeme, kretanje, oblik, sadržaj, primjenivost, poželjnost itd.2

2 Aristotel, Retorika, preveo Marko Višić, Nezavisna izda-nja, Beograd, 1987, str. 21, 149 i dalje.

Gerard A. Hauser, Introduction to Rhetorical Theory, Harper & Row, New York, 1986, str. 63—69.

237;

Drugi su primjer pravila raspoređivanja nađene građe (dis-positio). Ta pravila predviđaju organizaciju govora za slu-šanje, pa zato i nužna ponavljana sadržaja (najava teme, njezina razrada, sažeto ponavljanje najvažnijeg u zaključku). Poznavanje pravila govorenja, od jezika i stilova do žan-rovskih pravila, omogućuje igranje govora, kao što pravilo uopće omogućuje igranje. (Da se komunikacija doživljava kao igra svjedoče i brojne kazališie metafore u govoru o

- govoru — govorne uloge, predstavljanje govorom, Scena, itd.) Pravilo dakle nije samo ograničenje — prečesto je ono to što omogućuje komunikacijski teatar i koje nosi glavni smi-sao igranja. Krajnji oblik igranja komunikacije jest upotre-ba govornih oblika zato da se podsjeti na njihove ranije kontekste, pa možemo reći da govor tada nije samo omogućen pravilom (oblikom) nego on to jest: govor-oblik, govor--jezik, puka stilizacija.

Stil i stilizaciju možemo poimati različito i sa suprotnim vrijednostima primislima — kao posebno (izvorno, prikladno, skladno) uobličavanje i kao tip i tipiziranje. Ovu dvostrukost omogućuje poimanju stila svojstveno razdvajane pojava na dvije apstrakcije — objekte i načine njihova pojavljivanja, razdvajanje koje je u vezi s uobičajenim razdvajanjima uz-roka i posljedice, procesa i strukture, sadržaja i izraza. Cje-lina se pojave cijepa na doživljaj invarijanti predmeta i invarijanti kvaliteta koje se mogu pripisati tom, a i drugim predmetima. Jezične su etikete ove pojmovne diobe Sto i kako, odnosno, imenica i glagol ili pridjev. O problematič-nosti ove kategorizacije govori nestalnost mjerila: nije uvi-jek jasno kad različita pojavljivanja treba smatrati istim objektom koji se samo različito pojavljuje, a kad različitim objektima. Ono što se s jednog aspekta doživljava na-činom (kako), s drugog se aspekta može doživjeti kao pred-met (što). O zbrci govori i etimologija izraza kvaliteta — latin-ski quale znači što, a kvalitetu obično smatramo vrijednoš-ću koju predikacijom pripisujemo predmetu.

U nemogućnosti totalne spoznaje (njemosti savršenstva i potpunog jedinstva sa svijetom) žagorom se ljudskih je-zika svijet različito artikulira,3 A ono što se mišlju razdvaja

3 Jean Pierre Faye navodi ova značenja izraza artikulacija (artikulirati): proizvodnja, raspodjela, oblikovanje, diskontinu-iran je, pojašnjavanje, apstrahiranje, raščlanjenost (i mogućnost kombiniranja diskretnih jedinica) uređenost, sistematičnost, hi-jerarhiziranost, postupanje po pravilima. Kritika jezika i njego-va ekonomija, prevela Gordana Popović, Studentski centar Sve-učilišta u Zagrebu, (godina Izdanja izvornika 1973.), str. 7—8.

238;

(na kako i što pojave) predikačijom se spaja u nove kombi-nacije, ali posredstvom ideologije. Predikacija se zasniva na vrijednosnom sustavu i uvijek je nekakvo (vrijednosno) usmjerenje. Odvojenost kako od Sto prilika je za uniženje eg-zistencije jer se u konkretnom nastoji nešto prepoznati — naći ono što je ponovljeno, a to poprima važnost bitnog, pravog, istinitog, Pitanjem kako (na primjer učiniti nešto) jezik nam podvaljuje svrhovito djelovanje i djelovanje po shemi (programu) kao nešto najprirodnije. Kako uključuje poimanje načina kao ponovljenosti i prikladnosti djelova-nja normi (očekivanjima).' Način je ideja kojoj pojedinačno djelovanje odgovara ili ne. Onako kako ga poimamo pod imenom stil (tip, sistem, duh, metoda, tehnika, tehnologija, strategija, ton, registar, razina, ključ itd.), način je poima-nje ustaljenosti ili ponovljenosti.

Uobičajena je raščlamba govorne poruke na referenci-jalno (što) te ekspresivno i impresivno (kako). Kažemo: to je neistinito ili neistina (nelogičnost, netočnost), a ne — to je rečeno na neistinit (nelogičan, netočan) način. Činjenicu da je osim predmeta govora (što) izrečena i govornikova iz-vještačenost (jednostavnost, čvrstina, napuhanost, živah-nost . . . ) iskazuje se kao izvještačen (jednostavan, čvrst na-puhan, živahan...) način ili stil. Najveći broj definicija sti-la uključuje smisao ponovljenog (ranije sretanog, prepozna-tog): »skup ponovljenih oblikotvornih i karakterističnih iz-ražajnih sredstava i postupaka jezičnog djela«, »obilježja iz-raza zajednička grupi ili raznim tvorevinama jednog autora«/' Druga grupa definicija naglašava u poimanju stila pojedi-načnost (posebnost) i govornost poruke: »sklad misli, sa-držaja i oblika«, otklon od linije neutralnosti (očekivanosti); imati stila znači prikladno odmjeriti količinu starog i no-vog, privući pažnju na izraz, poigrati se s primaočevim oče-kivanjima na njegovo zadovoljstvo. Jednom se dakle pod sti-lom misli tipičnost (oblik, jezik), a drugi put netipičnost (po-seban, situaciji primjeren izbor iz jezika, dakle — poruka). Stilizacija također može imati suprotne smislove. Poimana u skladu s preskriptivnom stilistikom i retorikom ona je pri-lagođavanje govora očekivanjima, što se svodi na ukrašava-nje govora znakovima prikladonsti — figurama. Stilizirati tada znači dotjerati govor tako da ga se svede, reducira, uskladi, primjeri uzorku, stavi u službu postojećih kodova (i odnosa) te da se ljepoti izraza da moralna svrha. Stil se

4 Rikarđ Simeon, Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, Matica hrvatska, Zagreb, 1969, natuknice stil i stilistika.

239;

svodi na skup pravila za ograničenu upotrebu jezičnih sred-stava. O njemu se doznaje statističkim pregledom poruke jer ono što se redovno pojavljuje, što je privilegirano u nekom tipu situacija pouzdano spada u tako shvaćen stil. Stil kao ograničenje Izbora jest tabuizaeija jezika, povećanje nužde ili prisile u govoru. Sve što je izvan domene stila doživljava se kao tabu zona, a prelaženje g ran i « vrijeđa »dobar ukus« stilskim disonancijama. U Vergilijevom su kolu »jednostav-nom« stilu vječno pridruženi seljak, polje i plug, a vojsko-vođa, mač i konj »ozbiljnom« ili »visokom« stilu.5 Kako go-vora se posredstvom ideologije nadvilo nad što, a njihova je usklađenost prikazana po sebi razumljivom. Prikladnim govorom ideologija održava društveno ustrojstvo: stilovi su razvrstani homologno podanicima u državi. Umu u kojem je sve smješteno na svoje mjesto stilska neprikladnost postaje nepodnošljiva jer se povezuje s neočekivanim društvenim odnosima: »Ko bi mogao podnijeti da dječak, ili mladić, ili čovjek niska roda zauzme prilikom govora stav suca, i na neki način daje lekciju poput učitelja.«6

U suprotnom simslu, stilizirati govor znači ne zadovoljiti se upotrebom (primjenom) gotovih komunikacijskih rješe-nja (oblika), nego, ne razdvajajući kako od što govora, na-stojati da se svjesnim i odgovornim odabirom sredstava uo-bliči relevantan misaoni sadržaj za sasvim određenog dru-gog. U tom je smislu ona rijetka pojava u govoru, budući da je teško isključiti iz govora automatizam, svojstven govo-ru već na razini prirođene mu jezičnosti.

Jezičnost govora, to jest automatsko uobličavanje govo-ra na osnovu pravila kojih govornik nije svjestan, neodvo-jiva je od osjećaja za nužno uobličavanje. Bio govorni znak motiviran (sličan označenom predmetu) ili konvencionalan (s naučenom vezom između označenog i označitelja), on je govorniku nužan sve dok njime želi komunicirati. U dvije je vrste izražavanja nužnost (automatizam, refleksnost, ne-izabranost) posebno zastupljena — u kriku i psovki i u žargonu. Afektivni je izraz, posebno krik, simptom ili indeks, zvučni pokazatelj tjelesnog stanja. U situaciji dolazi kao je-dini moguć, prirodan izraz jer jednostavno nema vremen-skog odmaka za biranje različitih izraza jednog sadržaja. U zvaničnom žargonu imamo sličnu nametljivost (osjećaj za

5 Pierre Guiraud, Stilistika, preveo Branko Džakula, Veselin Masleša, Sarajevo, 1964, str. 14.

6 Marko Fabije Kvintilijan, Obrazovanje govornika, preveo Petar Pejčinović, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985, str. 260.

240;

nužnost) oblika, pa govornik nije u stanju zamisliti više oblika i među njima izabrati najpogodniji. Bez oblika ko-jim se iskazuje ne bi bio u stanju govoriti jer ne bi imao što reći. Žargon ideologiziranog uma, kao i afektivan izraz, događa se bez vremenskog odmaka od sadržaja, ili bira naj-kraći mogući put. Kao za krik i psovku, vrijedi: izraz je sadržaj. Govornikova je nesvjesnost u žargonu usporediva s nesvjesnošću jezika u toku govorenja. Žargon je nesvjes-ni (refleksni) odgovor situaciji, kao što kombinatorne vari-jante na fonološkoj razini govora dolaze automatski izazva-ne okolinom. Uloga je žargonskog iskaza u društvenoj si-tuaciji usporediva s ulogom fonema u njegovom najužem kontekstu. Zajednička im je maksimalna općenitost smisla — prisutnost. Žargon se ne usvaja kao strani jezik — ana-lizom jezičnih kategorija, nego se njime postaje, točnije — — biva. Žargon je materinja govor-jezik ideologiziranog uma. Njime se kao prirodnost iskazuju dvije nužde koje naliježu na žargonozborca — prisila izjavljivanja i prisila gotovih govornih oblika.

U eseju »Učenje o sličnom-« Walter Benjamin kaže: »Dar da uvidimo sličnost, koji posjedujemo, nije ništa drugo do slabi rudiment negdašnje snažne prinude da se bude slič-nim i da se slično ponaša.« I dalje, jer je prirodan, čovjekov je organizam mim etički strukturiran i rezonira na sličnosti izvan njega. Ali čini se da društveni život ide u pravcu smanjivanja one očigledne (čulne) prirodne korespondencije prisutne u starih naroda i neciviliziranih. To ne znači da se mimetička moć gubi, nego da se preobražava. U osnovi svih viših funkcija zapravo je mimetička moć. Ona ima svoju filogenetsku i ontogenetsku povijest. Suština jezične dje-latnosti, koja je samo jedan od oblika podražavajućeg pona-šanja, u prevladavanju je prvobitne onomatopeičnosti »ne-čulnom sličnošću« ili »kasnije dosegnutom sličnošču«. Je-zičnom se djelatnošću danas njeguju rudimenti onih mime-tičkih moći koje su se nekad manifestirale u vidovitosti, mantikama i magiji.7

Ličnost se može razvijati u dva suprotna smjera — pre-težno se prilagođavajući okolini tako da poprima njezine oblike ili pretežno izgrađivati svoju osobnost. U tom je od-nosu prema okolini mjerilo za podjelu ličnosti na autentič-ne i neautentične, a društva na demokratska (kojima po-goduju autentične ličnosti) i autoritarna (kojima pogoduju

7 Valter Benjamin (Walter Benjamin), Učenje o sličnom, prevela Olivera Petrović, Delo, Beograd, 27, 1881, br. 1—2, str. 61—64.

241;

neautentične ličnosti). Ovu podjelu prati staro pitanje o ljudskoj prirodi: što je prirodan ljudski način? Jedna je krajnost mišljenje da je po prirodi čovjek reaktivan, to jest da u razvoju ličnosti prevladava pravac prilagodbe te da ponašanjem jedinke upravljaju vanjski i od njezine volje nezavisni činioci. Ako se i događaju promjene, one su uv-jetovane okolinom i tendencijom pojedinca da se prilagodi. Druga je krajnost mišljenje koje ljudskoj prirodi pripisuje proaktivnost: čovjek je samoodređujuća ličnost. Proaktivan je autentični tip, tip koji izgrađuje »osobni stil«.8 Temeljno je načelo osobnog stila da treba izbjegavati stilsko ponaša-nje. Autentičnost se ne uokviruje prepoznatljivim oblicima (stilovima). Tipski (neautentični) čovjek ograničen je na po-navljanje (dolikovanje). On se načinom pojavljivanja (go-vorom, odjećom, manirama i drugim društvenim znacima) ukori jen ju je u kategoriju izabranog ideala. Zeli se prepoz-nati kao jedan od onih za koje vjeruje da ih zajednica sma-tra pravim (autentičnim). Nesigurnost ga tjera na hitno po-stizanje psihičke ravnoteže, što ga čini ovisnim o društve-nim priznanjima. Zato lako popušta pritiscima okoline, koja pothranjuje njegov kompleks ispravnosti, i upodobnjuje se. Nesposoban je za osobnu odgovornost, submisivan, kon-formist, sklon regresivnim (primitivnim) stanjima" svijesti, netrpeljivosti prema svemu drugom, a posebno prema o-nom »između« — nesmještenom (nekategorijalnom). On je čovjek organizacije (reda i discipline). Bezrezervno slijedi zatečeni moral. Stvaralaštvo izvan grupe mu je nezamislivo. U potrazi za stabilnim identitetom sklanja se u vjerovanje i idolatriju. Ozvaničenim se vrijednostima dodvorava opo-našanjem. Oponašanje je uvjetovano i jednostavnošću mo-dela (osnovne psihičke kategorije, jednostavni ritmovi, ste-reotipi, univerzalije). Agresivnost prema drugačijem te o-ponašanje proglašenih vrijednosti manifestacije su primi-tivnijih oblika svijesti. Prihvatimo li Benjaminove misli o razvoju ljudskosti kao smanjivanju prisile da se bude slič-nim, nestvaralačko govorno izražavanje, znak ideologizira-nog uma, bit će regresija u ponašanju, jačanje rudimenata. Ideologiziranom umu nedostaje kolebanja svojstvenog ljud-skim situacijama biranja. Vraća se na sigurno ponašanje vo-đeno spontanošću koja je svojstvena centralističkoj životinj-skoj tjelesnoj organizaciji. Čovjek kao životinja ima cen-tralistički organizirano tijelo, ali je to kod njega samo os-

8 Rade Bojanović, Autentična i neautentična ličnost, Pres-veta, Beograd, 1985, posebno str. i, 15, 16, 41, 74, 87 106 i 122.

242;

nova za postizanje njemu svojstvene ekscentričnosti — po-jačanjem svijesti, koja ga izvodi iz nužde oblika vlastita ti-jela i okoline.9

Oslobođenje od govora i oslobođenje govorom

Ideologija računa s onom funkcijom komunikacije od koje joj (komunikaciji) dolazi ime; latinski communicare znači učiniti zajedničkim, priopćiti, to jest učiniti općim, a communicatio ne znači samo suopćenje nego i zajednicu (co-mmunio). Smatra se da se svaka složenija komunikacija raz-vila iz procesa prilagođavanja okolini, prisutnih i kod naj-jednostavnijih oblika živog. Nije zato čudna vjera vladajuće svijesti u pomoć komunikacije pri organiziranju društva, a ni briga za osiguranje željenih oblika komuniciranja. Znanost služi ideologiji kad komunikaciju svodi na ono na što je u-glavnom reducirana posredstvom javnih glasila, a to je plan-sko i točno prenošenje obavijesti, te prepoznavanje. Prima-lac je objekat tog prijenosa — pasivno ogledalo poruke ko-ju šalje subjekt. Jednostrano se naglašava značaj objektiv-ne vrijednosti materijaliziranih znakova priopćavanja ili njihovo interpersonalno značenje. Razlici je oduzeto dosto-janstvo onoga sine qua non, što je osigurano identitetu u znaku, pa ona dobiva imena s negativnim primislima — otklon, buka. Otklon se doživljava prije svega kao greška i smetnja, dovodi se u vezu s komunikacijskim nepodopšti-nama — ambivalencijama, prikrivanjima. Termin semantič-ka buka, na primjer, uključuje nepoželjnost iskustvenih raz-nolikosti jer ugrožavaju sporazumijevanje. Budući da cje-lokupni odgoj nastoji na objektivnosti, već smo skloni tu-mačenje smatrati nedopuštenom subjektivnošću ili otklonom. Ideal je točan prijem (odraz) poslanoga. Ovaj ropski polo-žaj primaoca u odnosu na pošiljaoca vladajueoj svijesti tre-ba olakšati da komunikacijom postigne planiranu vrstu za-jedništva, točnije — ujednačenost. Odatle jednadžba: što vi-še komunikacije (naravno ovakve, ideologizirane), to jedin-stvenija zajednica. Inzistiranjem na zajedništvu i svođenjem komunikacije na potvrđivanje zajedništva prenaglašava se

9 Helmuth Plessner, Stupnjevi organskog i čovjek, preveo Slobodan Novakov, Veselin Masleša, Sarajevo, 1981, posebno str. 299 i 353.

243;

u govoru jezik. Povratnim se govorom ili govornim kruže-njem zaustavlja vrijeme jer se sprečavaju promjene. Pre-vlast ponovljenosti (oblika, jezika) u govoru ukida njegovu događajnost (ugovor kao zgodu) i pretvara ga u puko ostva-rivanje obrazaca (govor kao ostvarivanje jezika). Komuni-kacija tada nije više no prijenos jezika, nije čin osobne artikulacije, nego prijenos već postojeće artikulacije svijeta, provjera identiteta.

Ideološko službovanje govora potiskuje njegovu artiku-lacijsku ulogu — ulogu raščlanjivanja svijeta i razumijeva-nja, a pojačava njegovo djelovanje u suprotnom smjeru — dezartikulaciju. Ideologizirani govor oprirodnjava vladajućoj svijesti odgovarajuću artikulaciju svijeta tako da briše tra-gove artikulacije i time zastire (zamagljuje, mistificira) na-mjeru. Raščlanjeno se ujedinjuje u motivirane sklopove, mo-tivirane ideološko-jezičnim tehnikama, a te umjetne cjeline pretendiraju da budu primljene kao slika (istina) svijeta.

Rasprave o tome mogu li revoluciona ideja i ideja koja opslužuje (loš) poredak biti oblikovane istim jezikom ili ne samo zamagljuju problem. Reći da je bitan sadržaj, naivno je jer jezik jest sadržaj. Reći da treba progovoriti novim jezi-kom također je naivno jer novi je jezik opet — jezik, to jest, sustav izložen primjeni. Jezik se, doduše, prima kao prvi sadržaj poruke, pa je svaki tradicionalni jezik osuđen da bude tumačen kao znak ideologije. No samo novi kod ne bi riješio ništa.

Koliko god inzistiranje na ujednačavnju govora jednim kodom vodi društvu bez pojedinaca, toliko inzistiranje na proizvoljnom pridruživanju označitelja i označenih ili pro-izvodnji neprepoznatljivih označitelja vodi pojedincima bez društva. Sasvim nov kod ostavlja pojedinca usamljenim; umjerene se novine u kodu izlažu oponašanju. U jezikom posredovanim odnosima otklon znači barem toliko koliko i pravilnost. Tek se otklanjanjem proizvodi značeća razlikov-nost; tek se igrom pravilnosti i otklona omogućuje upotreb-ljivost (značenje) poruke za drugoga. Svjesni smo nužnosti izvjesne količine zajedničkog iskustva kao podloge na ko-joj se oblikuje smisao. Poznati su nam negativni aspekti otklona — greške zbog nepoznavanja koda ili nemogućnost normalnog govorenja (govorni poremećaji). Ali i otklon ima svoj pozitivni aspekt, a pravilnost negativni. Nestvaralač-ko (žargonsko, monotono) govorenje je vid nepoželjne (pri-mitivne) pravilnosti. U svom pozitivnom aspektu otklon je preduvjet značenja jer se ono zasniva na razgrađivanju ste-reotipa. To je ono iznenađenje zbog kojeg se razgovor zači-nje i koje ga održava, što pokreće misao dalje od banalne

244;

(ustaljene) veze u jezičnim i ideološkim oblicima zaklonjena područja ili područja još-ne-smisla.

Optuživanje jezika za loše govorenje jednako je greška kao proglašavanje nekog jezika (obično vlastitog ili nekog od evropskih) superiornim u odnosu na ostale (posebno ma-nje poznate, »egzotične«). U oba slučaja posrijedi je poisto-vjećivanje govorenja (tvorenja poruke) sa sustavom znakova (popisom jedinica i propisa) — po sebi ni stvaralačkim ni nestvaralačkim, pa zato i neodgovornim za loš ili dobar go-vor. Odgovornost za loš govor snosi sam pojedinačni govor-nik, a kad loš javni govornik postane normalna pojava on-da je još odgovornija zajednica koja takav govor prihvaća. Nema krize jezika, kaže Hans Eggers, nego je kriza ljud-skih odnosa.10 Osloboditi govor znači promijeniti pragma-tičke uvjete govorenja, to jest, osloboditi čovjeka (i društvo).

Prilika za retoriku — prilika za demokratske odnose

Kakav govor suprotstaviti jezikovanju (govoru-jeziku, go-voru-obliku, žargonu autentičnosti)? Ako kažemo revoluci-onarni, nismo mnogo rekli jer ne postoji jedinstveni lik re-volucionarnog govorenja. Može li se revolucionarni govor svesti na govor koji je nov — temom i oblikom? Poetskom se govoru mora priznati revolucionarnost jer sistematski iz-bjegava banalnost, koju su ruski avangardni umjetnici pro-glasili kontrarevolucionarnom. No deautomatizacija govora (i slušanja) uvijek ukazuje i na postupak, što je poziv na oponašanje. Rezultat je fetišizacija oblika i stvaranje »pjes-ničkog jezika«, točnije — žargona, pa je umjetnički govor uvijek praćen od sebe većom sjenom kiča. Je li revolucionar-no logičko razlaganje, znanstveni/filozofski razgovor? Je li to obrascima znanstvenog jezika izrečena nova spoznaja? Je li to djelatan politički govor »starim sredstvima« — emoci-onalno zaraznom kletvom: govor-akcija, koji pozivom-za-poviješću vodi egzistencije na žrtvovanje ideji zajedničkog budućeg boljitka. Je li to nepoetičan, ali za situaciju rele-vantan govor koji opskrbljuje zajednicu točnim podacima i pospješuje zajedničko donošenje najboljih mogućih odluka?

10 Hans Eggers: »Možemo li se još sporazumijevati1?«, u Gadamer, Hormann, Eggers, Učenje i razumijevanje govora, pre-vela Truda Stamać, Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, 1977. str. 36.

245;

Ako se najviše pričanjem branimo od sudbine ili suprot-stavljamo, a slušanjem najviše potvrđujemo da smo u sta-nju tuđe viđenje prihvatiti kao svoje, onda se u ideologizi-ranom govorenju događa ovaj obrat: poslušnim se priča-njem govornik ne suprotstavlja, nego potvrđuje slušanjem postignutu identifikaciju. Takvo je pričanje oslobođenje od govora, to jest od od-govornosti. Oslobođenje govora, prema tome, nezamislivo je bez oslobođenja slušanja. Slušanje je druga polovica govorenja: kad ljudi prestanu slušati, govo-renje postaje besmisleno / kad govorenje postane besmi-sleno, ljudi prestaju slušati.« Oslobađanje slušanja ide za-jedno s pojačanjem svijesti o govornom obliku, što omogu-ćuje neutraliziranje njegove vlasti nad ponašanjem. To se postiže odmakom koji ukida refleksno reagiranje na govor-ni stimulus i tako omogućuje unutrašnji dijalog s govorom drugoga. Kritičko je slušanje slobodnije od govorenja — dozvoljava i one asocijacije koje govornik nije namjeravao izazvati (na primjer ironične) ili ih je potiskivao oblicima svoga govora (argumentima autoriteta ili ethosa), kojima je nastojao s primaocem ugovoriti odnos autoriteta.

Tumačenje govorničkog obrazovanja kao povećanja mo-gućnosti nagovaračke upotrebe govora samo nanosi štetu za-jednici kojoj je stalo do javnog (zajedničkog) rješavanja zajedničkih poslova. Sve dok bude postojala govorna zajed-nica sa svojim problemima, postojat će i potreba da se ti problemi rješavaju govorom. Ljudi će upotrebljavati sim-bole da utječu na vjerovanje i činove drugih. Potiskivanje retorike dat će samo još veće šanse demagozima. Jer — ško-lovanje govora ne uključuje samo uvježbavanje izabiranja najboljeg načina za postizanje povoljnih uvjeta prijema go-vora nego istovremeno i veću sposobnost otkrivanja upo-trebe govora lažnim argumentima ili argumentima autorite-ta — paralogizmima, metaforama i lažnim govornim rit-movima i oblicima. ,

Ljudski je svijet, kaže Gérard Hauser, proizvod simbola i argumenata, podložan tumačenju i promjenama, a istina .¡e vjerojatna i subjektivna.12 U ovakvom, egzistencijalistič-kom viđenju svijeta retorika ima sigurnu budućnost, bez obzira što o njoj mislili nadležni dušebrižnici u odgojno--obrazovnim ustanovama. Retorički je čin neizbježan kad se zajednica nađe u situaciji da se mora (ili da ima tu moguć-

11 Raymond S. Ross, Speech Communication, Prentice — Hall Inc. Englewood Cliifs, New Yersey, 1870 (1965), str, 28.

12 Gérard A. Hauser, isto, str. 201—203.

246;

nost) odlučiti za neki smjer djelovanja. Povjest potvrđuje da se sloboda i stvaralaštvo i govornost javnosti međusobno podržavaju. Demokratske odnose treba osigurati između osta-loga i kultiviranjem govora ili govornim dizajnom. Kao i svaki drugi dizajn, govorni bi dizajn trebao koristiti zado-voljavanju potreba — istovremeno i svrsishodnijem i este-tičnijem. Glavna bi mu zadaća bila da opskrbljuje efikas-nim tehnikama vođenja javnih poslova, što uključuje volju i umješnost da su uspostave dijaloški odnosi (odnosi surad-nje i bez potčinjavanja). Njegovanjem za i protiv svakog pred-meta tjerao bi usredišteni um da se privikne na pravo raz-ličitih pogleda (istina). Jačao bi svijest o obliku, čime bi uvećavao količinu govora kao (pre)oblikovanja, a smanjivao upotrebu gotovih ideoloških i jezičnih oblika.

Postoji jedna stara simbolička podjela govora na suhi i vlažni. Stari su narodi božanskom nečujnom (nečulnom) go-voru (prvoj riječi) pripisali suhoću, a čujnost (čulnost) ljud-skog govora usporedili su s prodornošću koju omogućuje ovlaženost.13 Bez sumnje je ova drevna podjela nastala su-protstavljanjem dviju vrsta ljudskog govora — suhog govora vlasti i vlažnog govora snubljenja. Seksualne analogije go-vora prisutne su i u suvremenoj teoriji. Roland Barthes dije-li tekstove na one koji snube (kojima je stalo do drugoga i uvlače ga u sebe kroz zijevove — »otvore na tijelu teksta«) i na samodovoljne — »frigidne«.14 George Steiner uspore-đuje iskren susret s drugim u govoru — dijalog s koitusom, a izbjegavanje drugoga u govoru — monolog s masturba-cijom.15 Suvremeni je javni govor pretežno uravnjen, bez otvora koje bi ponudio drugome (bez idejnih zaokreta, ne-običnih govornih oblika, stanki, intonacijskih lomova), mo-noton (i nezanimljiv) kao što je jednoličan hod čovjeka koji nosi gredu.16 On je suh ne samo simbolički — u smislu u

13 Jean Chevalier, Alain Gheerbrant, Rječnik simbola, Na-kladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1983, natuknica Riječ.

14 Rolan Bart (Roland Rarthes), Zadovoljstvo u tekstu, pre-veo Jovica Aćin, Gradina, Niš, 1975, str. 6.

15 George Steiner, After Babel, Oxford Univesity Press, New York and London, 1975, str. 38—39.

16 Za usporedbu monotonog govora s hodom onoga koji tegli gredu vidi Aristotel, isto, str. 251.

247;

kojem je protumačen zapovijedni božanski govor (onaj koji ne pruža užitak, nego obavezuje) nego i doslovno. Govor odgovornosti pretpostavljenima govor je kojem obaveza i strah suše grlo; govorancija (točnije: čitanje referata)» ne može bez povremenog vlaženja grla (čaša s vodom na go-vornici). Iako mu se ne može nijekati namjera'da bude har-moničan, što rezultira primitivnim ritmom njihala i uopće pretjeranom (kičerskom) pravilnošću oblika, suhi govor vlasti zapinje već u ušnoj školjci.

17 Slobodan Inić kao primjere dugačkih političkih govora na-vodi govore Fidela Castra, od kojih neki traju i po osam sati, a kao najduži govor koji je njemu poznat navodi govor Envera Hoxhe, koji je trajao dva dana (s prekidom za ručak). Govorite U politički?, Istraživačko-iedavalčM centar SSO Srbije, Beograd 1984, str. 102.

248;

Summary

IDEOLOGY IN SPEECH

The author investigates prerequisites for the voicing of an ideational system (ideology), presents several modes of giving utterance to ideology in public speaking, and considers the possibilty of producing unideologized (liberated) speech.

Ideological behavior is a social phenomenon but it has natural prerequisites. Ideological schematism of thinking is based upon characteristics of the constitution and functioning of the body (organism). Traits of ideologized behavior can be traced down to elemental forms of behavior. Natural prerequisites of ideologizing are compounded with the nature of sociality and the formation of the ideological subject by schooling. Ideologized behavior is characterized by inflexibi-lity of the processes of thinking and speech, which are per-formed within stale systems of ideology and language by following certain patterns, and are therefore highly predic-table.

Ideologized speech leads to mystification, both when it provides unambiguous direction (with or without a tenden-tious explanation of the situation) and when it bewilders with its futility and failure to help settle the crisis. Unambi-guous directive action is performed by means of invitations, commands and questions, and less obviously — which is not to say less effectively — by the choice of what is said, the choice of the aspect and the expression of value commitments (narration, naming, expressing values). The author devotes much attention to the role of piled-up patterns in speech, particularly in public speech. Overdetermination of speech by form (pattern) defines the public communicative situa-tion in advance, calling thereby into question its purposeful-ness, save for the purposefulness of rituals. A predominance of patterns in speech signals that the speaker duly sticks to the social role assigned to him, and that the communicati-ve event has been replaced by the performance of a com-municative genre. In that case the speaker asserts himself

249;

with language, along with other means, as an ideological subject, even if he need not be aware of it. Excess regularity (patterns) in speech, which marks the speaker as an ideologi-cal subject, is called by the author »languagizing« (»jcziko-vanje«) and -jargon« (»žargon«). Guidelines for such an un-derstanding of jargon have been provided by Pierre Guiraud and Theodor W. Adorno. In Guiraud's opinion the main role of jargon is to mark the speaker's membership, which qualifies it as a social sign. Adorno speaks of the jargon of authenticity because jargon expresses, to a highest degree and prior to any other potential messages, the type with which the speaker wants to be identified, and that is always a kind of authenticity — of Tightness presented as the truth.

Jargon-like public speech is continuous, not only because it follows up an earlier way of speaking but also on account of its uniform speech forms. The monotony of a reflexive regular arrangement of prosodic signals (consecutive repeti-tion of similar phonetic forms) results from the obligation to be appropriate, from want of a relevant content, and from lack of need to meet other people in a productive and since-re way. The regularity (repetitiveness, rhythmicity) of jargon is a low form of ordering, which implies that it is not a result of rhetorical preparation for a specific situation but rather of surrender to the inclination to follow the line of least resistance.

A more extensive analysis has been done of binomial and trinomial expressions based on double and triple speech (phonetic) bars. The synonymity of the connected lexemes characteristic of those forms suggests that the speaker's cho-ice does not follow logic but a rhythmic pattern. Examples of incongruity of speech form and textual organization are also presented. An analysis of phonetic forms of jargon-like public speaking inidicates that jargon is not characterized, as it is usually claimed, by vocabulary alone, and that the desired type of speaking can be marked by other verbal and non-verbal parts of speech. This also proves that language (inventory, system) includes syntagms and speech rhythm as well.

Political jargon is analysed in more detail. Some pheno-mena appearing in political speech are singled out, namely those that cannot be justified as being indispensable to pro-fessional language (technical terms, for example), ie. con-ventional metaphors and periphrases, certain thematic forms (unavoidable thematic units), distinct value expressions and typical sentence construction. Many characteristics of politi-

250;

cal speech in our society can be explained in terms of the tradition of reading long papers, so that the very act of rea-ding a political speech can be viewed as a jargon-specific figure. Political jargon is compared to the recitation of epic folk poetry. Political jargon is apolitical speech since it is not a speech of decision (action, power) but of defense. Its defensive nature is revealed in its form: its length, mo-notony, repetitiveness, parallelism of phonetic forms.

Beinig pronouncedly mimetic, jargon is a type of primiti-ve, almost compulsory behavior. Multiplication of such be-havior is advanced by the common superficial assessment of speech by its type, rather than by its actual effectiveness. A separation of the mode from the content degrades the exis-tential what in speech and favors the repeated (recognizable) how as the essence. The mode of speech is perceived as essen-tial, the how assumes the role of the what.

Jargon is liberation from speech (from responsibility). Liberation of speech presupposes liberation of the pragmatic conditions of speech, that is different social relations, and liberation of listening. The latter is achieved through an increased awareness of forms of speech, which enables neu-tralization of the power of form over behavior and prevents settling down into stale relations. Actualization of oratorical education and general cultivation of speech are therefore

seen as a possible way out of the jargon circle of ideologization. Descriptors: speech, oratory, rhetoric, political speech,

language, jargon, style, ideology, form, figure, rhythm. Translated by Goranka Antunovic

251;

Bilješka o tekstovima

U knjigu su uključeni ovi ranije objavljeni tekstovi: Stilistika političkog govora, Magistarski rad, Odsjek za fone-

tiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1983, Ideološki diskurs, Delo, 28, 1982, 8—9, str. 35—49. Politički žargon, Kulturni radnik, 37, 1984, 4, 151—172. Zargonske mimikrije, Republika, 41, 1985, 9, str. 197—218, Figure političkog govora, Polja, 31, 1985, 319, 317—320. Dvočlani govorni oblici u javnom govorenju, Govor, 4, 1, 1987,

53—70. Žargon ili nešto drugo?, konferenci ja »Communication and

Society«, održana u Dubrovniku maja 1987.

253;

Kazalo imena

Aćin, J. 21 Adorno, Th. W, 11, 68, 69,

74—76, 83—112 Andrić, D. 120, 194 Anić, V 192 Aristotel 20, 23, 29, 34, 36b,

38, 39, 41, 50, 53, 65, 98, 147, 157b, 169, 201, 211, 225, 228, 231, 237b, 247b

Attali, J. 40b, 234

Bacon, F. 33 Bahtin, M. 52, 53, 104, 139 Baotić, Z. 22 Bark, M, van den 128b Barthes, R. 11, 21, 58, 64, 68,

69, 73—81, 87—112, 195, 196b, 248

Beker, M. 108 Benjamin, W. 54, 58, 64, 241,

242 Benveniste, É. 24, 43, 64, 141b Bernstein, B. 45, 50, 128, 130b Berry, C 138 Berry, L. V. 128b Blumenberg, H. 40b Bogatirjov, P. G. 230 Bojanović, R. 214, 242b Borden, G. J. 156b Braun, M. 228b Bourdieu, P. 56, 66 Brik, O 160 Bugarski, R. 116b, 130b

Calvet, J.-L. 51 Camus, A. 79 Canetti, E. 24, 41, 46, 47b,

49b, 119

Castro, F. 248b Cezar 161 Chateaubriand, F. R. 79 Chevalier, J. 159b Chomsky, N. 35b, 130

Colović, I 151, 226, 227b

Daničić, Đ, 136 Danojlić, M. 59, 130, 131b, 165,

190, 191 Deretić, J. 43b Descartes, R. 11 Diogen 11 Dvornik, S. 192, 193b

Eco, U. 64, 65, 69 Eggers, H. 63, 138b, 217b, 243 Ejhenbaum, B. 88b, 189b

Faye, J. P 238 Feuerbach, L. 17 Flaubert. G. 10, 11, 79 Focht, I. 108b Fraisse, P. 34b, 40b, 141, 142b François, D. 118, 123, 125 Franklyn, J. 125, 127, 149b Frye, N. 136, 197, 202, 229

Genette, G. 36, 142b Gesemann, G. 228 Gheerbrant, A 159b Gilli, G. A. 48, 57b Golješničev-Kutuzov, I. N.

227b Grice, H. P. 32b Guberina, P. 55, 143b

255;

Guiraud, P. 56, 117—119, 123 —126, 240b

Hamm, J. 120, 126 Harris, K. S 156b Hauser, G. A. 237b, 246 Hayakawa, S. I. 19, 23b, 27,

44b, 47, 57, 58, 63b, 67b Hebdige, D. 25, 28b Heidegger, M. 83, 85, 97 Hitler, A. 31, 158, 169 Hudolin, V. 124b Humboldt, W. von 55

Inić, S 50b, 189, 191, 248b

Jakobson, R. 41, 62b, 110, 146b, 157b, 229, 230

Jaspers, K. 83 Jespersen, O. 47, 48b, 60, 117,

120, 124

Kafka, F. 110 Kibedi-Varga, A. 59b Klajn, I. 192 Knežević, A. 28b Köhler, W. 144, 160 Korzybski, A. 67 Krleža, M 143b Kuzmanović, M. 118 Kvintilijan, M. F. 45, 240b

Laf ont, R. 19 Lasić, S. 232 Lasswell, H. D. 69b, 239, 232 Leach, E. 23, 30, 232, 233b Leeuw, G. van der 137, 163,

162b Leites, N. 61b, 231 Lenjin, V. I. 88, 157, 158, 169,

200, 222 Lord, A. B 228, 229, 239 Lukâcs, G. 68, 69 Lukić, R. D. 199 Lyons, J. 60

Maas, U. 42b Mallarmé, P. 79 Manheim, K. 24b

Marcuse, H. 18, 20b, 55, 57 Marić, R. 199 Marx, K. 17, 18, 27, 89, 88,

108, 147, 200 Matešić, J 159b Matoš, A. G. 134, 150, 152 Matvejević, P. 189, 190 McLuhan, M. 64 Miščević, N. 32b, 58, 63b Mladenov, M. 190, 192 Mojsije, 204 Monod, J. 21b

Novosel, P. 190, 227b Nušić, B. 35

Orwell, G. 67, 68, 209, 224, 235

Parry, M. 228, 229 Pavičić, J. 199 Pavličić, P. 227b Pêcheaux, M 27, 49, 43, 129 Pejović, D. 31 Petković, N. 135b, 136b, 137b Petrović, Đ. 66 Platon 33, 63 Plessner, H. 243 Popov, R. 199 Popović, Lj. 129b Potrč, M. 32b Pranjić, K. 117b, 122, 136, 229

Queneau, R. 8, 79

Radanović, M. 116b Rodin, D. 108b Ross, R. S. 246b Rossi-Landi, F 26b Sandberg, C. 139 Sapir, E. 38, 116, 118, 119,

135 Sartre, J.-P. 56 Silva, L. 88b, 146, 209b Simeon, R. 43b, 236b Slamnig, I. 139b Sokrat 47 Sontag, S. 208

256;

Staljin, J. V. 86 Starobinski, J 28b Steiner, G. 247

Skarić, I. 50, 147b, 170b, 192 Skiljan, D. 192 Sklovski, V. 59b, 88b, 135, 229 Soljan, A. 131b Sušnjić, Đ. 21, 84

Theweleit, K. 158b Todorov, C. 65b Todorović, M. 117b Tomaševski, B. 157, 158, 161 Tracey, D. de 17

Trnavčević, Z. 199, 193

Valéry, P. 80 Vergilije 9, 240 Viktorov, D 44b Vuletić, B. 7, 144 Vuletić, D. 147b

Weseen, M. H. 122, 131b Wheldall, K. 48b, 54b

Zanić, I. 200b, 204b, 206b, 210, 227b, 228b

Zdanov, A. A. 222, 224b Zižek, S. 31, 32b, 46b, 58

257;

Kazalo pojmova

Aforizam, 44, 147 Agresivnost, 242 Alibi, 81, 212, 214 Aluzija, 103. Vidi Natuknica Anafora, 166 Analogija, 36. Vidi Sličnost Angažiranost, 111 Animizam, 21 Antitetičnost, 37, 147, 159, 160 Apel, Vidi Poziv Apstrakcija, 67, 85, 110 Argot, 116—118, 123 Argument / Argumentacija,

43, 47, 246 Aritmija, 141 Artikulacija, 31, 33, 104, ver-

sus neart. 139; organiza-cija govora versus teksta 165, 172, 190, 226; raščlam-ba 244

Autentičnost, 83—85, 96, 126, 127, 171, 241, 242

Automatizam, 77, 91, 107, 156, 160, 170, 173, 216, 224, 230, 240; sinitaksički 214

Autonomna sintagma, 216 Autoreferencijalnost, 92, 103 Autoritet, 45—48, 53, 54, 100,

164, 171, 241, 242, 246

Bajalica, 59 Banalnost, 91, 244, 245. Vidi

Trivijalnost, Trošenje Bojni poklič, 43, 232 Brbljarija (babble), 136, 229 Broj tri, 161 Budnica, 43

Cant, 116, 127 Catch Word, 44 Centraliziranost, Centrizam,

50, 51, 242, 243, Vidi U-središtenost

Ceremonija, imenovanja 57; zaklinjanja 45

Circumlocutio, 202 Cjelina / Cjelovitost, 37, 73,

74, 158—162, 201—205, 221, 238, 244

Cockney, 131

Čistunstvo, 126

Dijagram (govorni), 36, 157 —162

Dijalekt, 51 Dijalog versus monolog, 141,

247 Deautomatizacija, 245 Definicija, 21 Dekontekstualizacija, 25 Demagogija, 246 Demistifikacija, 109 Demitologizacija, 25, 85 Demokracija, 241, 247 Denotacija, 57 Determinizam, 21 Deviza, 43 Dezartikulacija, 55, 244 Direktiv, 40, 41. Vidi Govor,

usmjeravajući Diskontinuiranost, percepcije

19, versus kontinuiranost 30

259;

Diskurzivnost, versus himni-čnost, 163

Dispositio, 238. Vidi Raspo-ređivanje

Distrimija, 141 Djelo, 79, 227 Dogmatičnost, 53, 97 Dolikovanje, 242 Doslovno, 102—106, 195 Drugačije (Drugi) Drugo, 25,

99, 139, 195, 242 Društveni znak, 51, 115, 118,

119, 125, 202, 233 Dvojčanost, 18, 19, 171; u-

dvostručavanje 197. Vidi Oblik, dvojčani

Dvosmislenost, religijska 232

Egzistencija, versus esencija, 239

Ekspresivna funkcija, 165, 239 Ekstenzija, 23 Entimem, 56 Ep (Epos), 137, 211, 227

epopeja, 227 epska tehnika, 136 epska pjesma, 227 epsko pjevanje, 163, 229, 230

Epifora, 166 Etiketa, 38, 43, 55, 56, 58, 59,

99, 200, 201 Etos (Ethos), 201, 246 Evokacijski efekat, 104, 108,

218 Exornatio, Vidi Ukras

Fatička funkcija, 128 Figura, 67, 93—95, 142, 159,

173, 194, 239; pjesnička/poetska versus žar-gonska, 194—197 retorička, 137, 138 i širenje govora, 230 Vidi Oblik

Folklor, 159, 192, 228 Fonem, 241 Fonetski blok, 150, 182, 166,

167 Forma, 80, 91, 103, 104, 108,

i l i ; i sadržaj, 99, 103, 225; i moral, 81, 85, 91, 99, 101; Vidi Oblik

Formula, govorna, 59, 136, 229, 231 magijska, 44, 124, 128 Vidi Oblik

Formulativnost, 230 Fraza, 43, 45, 122, 124, 139,

148, 157, 215 Funkcija, 21

Generalizacija, 58 Gesta, 58. Vidi Oblik Glasnogovornik, 53 Glasovno podudaranje, 148,

149, 160. Vidi Paronoma-zija

Glosema, 38 Glotofagija, 51 Gomilanje (izraza), 37, 153,

159, 218, 220, 228 Govor, 15, 29, 40, 78, 89, 125,

245 i dalje; — akcija, 232, 245 alternativni, 108—112, 245 antitopični, 92 apstraktni versus apstrakti-zirani, 191 bežični, 94 biblijski, 163 birokratski, 197 ceremonijalni, 232, 23-fiitani, 225 govorni versus negovornj 89, 165, 225, 230, 247 drugoga (tuđi), 31—53 diplomatski, 120 filozofski, 83. 109—111 formativni. 41 funkcionalni versus nefunk-cionalni. 95 IdeoloSki, 75 institucionalizirani, 91, 189 isključujući. 115—120 javni, 36, 38. 67, 124, 134, 139. 116, 163, 170, 245. 247 kontinuirani versus diskon-tinuirani, 140, 144 konvencionalni versus moti-virani, 240 kružeći, 244 logični versus nelogični, 159, 232, 233, 239 legitimirajući, 233 luđički, 117. 123, 124 magijski, 119, 120, 124, 142, 231

260;

— maska, 93 metagovor, 37, 51 mitološki, 106, 211 motivirani, 240, 244 nadahnuti, 164 nadosobni, 164, 227 neodređeni, 191 nerazumljivi/nejiasmi, 192, 193 neslobodni, 211 nestvaralaćki, 115, 116, 129, 173, 194, 242, 244 obavezni, 211, 229 obezličeni, 163 obrambeni, 232 obredni, 97, 159, 120, 124, 128, 136, 142, 163 opravdavajući, 53, 54 organski, 116 pisani, 225 pjesnički, 109—110, 148, 163, 164 pjesnički versus žargonski, 195, 196 poetizirani, 45, 122 poetski, 245, 122 polemički, 54, 59, 200 politički, 120, 189 i dalje politički versus kvazipoliti-čki, 231, 232 predjezični, 136 protogovor, 37, 53 razlučujući i spajajući, 118 religijski/religiozni, 36—38, 66, 163, 164; 171, 211 represivni, 214 retorički versus neretorički, 32, 234 revolucionarni, 107, 108, 131, 189, 192, 245 rutinski, 232 savjetodavni, 42 spontani versus nespontani, 129 standardizirani, 91 stihovani (versificirani), 170 stranački, 231 stvaralačka, 107, 118, 121, 122, 126, 129, 194 suhi versus vlažni, 247, 248 tajni, 39, 115—120 -tendenciozni, 62 tipizirani, 136, 137 ugrabljeni, 106 umjetnički, 36, 39 uniformirani, 199

uravnjeni, 138, 139, 149, 162, 163, 166, 247

usmjeravajući, 39 i dalje, 87, 195, 204, 226

zapovjedni, 195, 214 zaštitni, 191, 232 znanstveni, 36, 37 i akcija, 88 i čitanje, 165, 166 i egocentrizam, 21 i jezik, 28, 189, 243—245 i količina, 31, 37, 157, 162,

190, 218, 226, 230 i ljepota, 42, 195, 239 i mišljenje, 62, 67 i moć (vlast), 231, 247 i nadležnost (kompetencija),

51 i njegove preoblike, 143 i pisanje (pismo), 138, 165,

225, 226 i pjevanje, 230 i proporcija, 66 i reeitativ, 230 i red, 68 i sreća, 42 i staro i novo, 196 i stid, 50 i stvarnost, 109, 110 i šutnja, 99, 107 i ugoda, 42 i užitak, 44, 127, 195, 196, 248 i vrijeme, 144, 166, 244 o/u govoru, 52 ugovaranje prijema, 96, 195, 198, 224 uvjetovanost govorne emisi-je i percepcije, 147, 162

Govorni čin, 10 Govornik, 100 Govorni njihaj, 141, 142, 148,

154, 159, 160, 218 Govorništvo, 63, 64, 136—138;

govorničko obrazovanje, 246, 247 priprema, 156, 162—165, 231 sredstva, 201 strategija, 31, 196. Vidi Re-torika

Govornost (versus negovor-nost), 89, 165, 168, 225, 230, 247

Gradacija, 161 Gramatika, 64, 35; žargonska

217, 220

261;

Graničenje, 19, 162 Greška irelevantnosti, 54 Grupiranje, 162

Hermeneutički krug, 28 Himna, 43 Hiperboličnost. Vidi Pretjeri-

vanje Hiperkorektnost, 131 Historija, versus povijest 62.

Vidi Pričanje Homeoteleut, 137 Homonim, 67

Ideal, 242 Ideja, 19, 20, 28, 45, 85. Vidi

Pojam Identifikacija, 26, 44, 96, 106,

139, 197, 246; versus razlikovanje 25, 26, 27

Identitet, 21, 22, 25, 41, 60, 121; versus razlika 115, 118—121, 142, 159, 243, 244

Ideofagija, 22 Ideologija / Ideološko, 10, 15,

17, 18, 24, 27, 34, 69, 95— 97, 107, 231, 243; ideološko hiperboliziranje, 228 ildeološko izvrtanje, 58 ideološko shematizam, 30 ideološka korekcija pamće-nja, 227 ideologiziranje / ideologizi-ranost, 15—20, 26, 27, 34, 107, 208, 209, 241—246

Ideolog, 34, 54 Idolatrija, 242 Idoli, 33 Igra, 10, 44, 117, 123, 124,

126, 238 Ime, 52—59, 200, 201;

institucije, 217 licemjerno, 57 osobno, 57

Imenica, 54, 55 Imenički izraz, 138 Imenovanje, 30, 54—61;

performativno i didaktičko, 57

Imitacija, 26, 196, 211. Vidi Mimetizam, Oponašanje, Podražavanje

Implikativ, vidi Natuknica Impresivna funkcija, 151, 165,

239 Improvizacija, 230 Indeks, 240 Inkantacija, 59, 163 Intencija, vidi Namjera Intenzitet, 165 Intertekstualnost, 45, 65 Intervju, 47, 52 Intonacija, 47, 138, 143, 165 Intonacijski logatom, 136, 229 Intriga (spletka), 52 Inventio, 237 I-skupina, 150 i dalje, 157

(i-rečenica), 167, 222, 225 Ispravnost, 121, 125, 127—

131, 202, 237 Istina, 33—37, 69, 74, 84, 98,

197, 227, 246, 247 Izbor, 19, 25, 41, 61, 77, 97,

100, 107—109, 211, 230 Izražajnost, 127, 152 Izreka, 161

Javnost, 226 Jezična djelatnost, 241 Jezična karikatura, 120 Jezični slojevi (varijeteti), 51,

74, 116, 143 Jezičnost, 33, 240 Jezik, 15, 32—35, 40, 60, 62—

69, 74—77, 89—92, 97, 100, 107, 108, 119, 122, 125, 129, 130, 143, 216, 233, 234, 244, 245; nemušti, 106 organski, 116 politički, 126 specijalni, 116 standardni, 51, 116 tajnis 116, 120 tehnički, 119, 202 ugrabljeni, 106 i govor, 28 i mišljenje, 55, 67 i moć, 75

Jezikovanje, 40, 62—69, 66, 67, 233, 245

262;

Katakreza, 203 Kategorizacija, 40. Vidi Pre-

dikacija Kič, 91, 127, 245 Klauzula, 137 Književnost,

divlja, 226 narodna, 226

Kod, 64, 244; razgrađeni versus ograniče-ni, 128

Kodiranje, 85 Kombinatorne varijante, 241 Komentar, 51—53, 61 Komisiv, 40 Komparativ, 228 Komunikacija, 243 Komunikacijsko rješenje, 237,

240, 247 Konativnost, 41 Konformizam, 121 Konotacija, 64, versus deno-

tacija 57 Kontekst, 89 Kontinuiranost, 220 Kontrast, 19, 25 Konvencija, 79, 80, 91, 123 Krilatica, 43 Krik, 142, 240, 241

oblika, 68, 69, 74 narativnog uma, 73 političkog govora / jezika, 189 i dalje, 193 ¡izvana versus k. iznutra, 212

Kritika, 20, 109 Kriza, 109

Laž, 34. Vidi Istina Labirint, 232 Logičnost, 159, 232, 233 Logos, 31, 137, 237 Lozinka, 43, 44, 96

Magija, 241 Manifest, 45, 79 Manifestacija i manifestans,

55 Mantika, 241 Matrica, 19 Materijalnost označitelja, 122,

123

Mehanizam pozivanja, 63 Metafora, 38, 58, 202 i dalje;

bolesti, 208 gradnje, 208 i metonimija, 207 kazališta, 207 prometa, 207 rata, 209 sistemska, 203—210 žargonska, 202

Metaforička konstelacija, 206 — 2 1 1

Metaforički pleonazam, 207 Metaforičko iživljavanje, 219 Metagovor (metatekst), 51 Metajezična funkcija, 128 Metar, 137, 141, 159, 229 Metonimija, 207 Mimetizam, 36, 241 Mimikrija (govorna), 191 Mistificiranje, 16, 32 i dalje,

39 ,110, 120, 172, 173; mistificiran versus mistifi-katorski, 32, 33, 137, 194, 195

Mit / Mitološko, 75, 77, 103— 105, 137, 211, 233

Mitolog, 109 Mitologizacija, 97, 190 Moda, 119, 202 Model, 242. Vidi Oblik Molba, 46 Molitva, 46 Monotonija, 225, 226, 232 Moral, 22, 23, 78, 81, 101,

198—201, 225, 239; forme, 81, 85, 91, 99, 101

Motivirano, 143, 157; versus nemotivirano, 68

Nabrajanje, 221 Način, 53, 63, 65, 78, 107, 143,

238—242; versus sadržaj, 36. Vidi Je-zik, Oblik, Stil, Tip

Nadležnost (kompetencija), 51, 57, 66, 128—130

Nalog, 94 Vidi Zapovijed Nametljivost oblika / ritma,

156, 218 Namjera, 75, 77, 103—106,

165, 166, 233

263;

Naracija, 104. Vidi Historija, Pričanje

Nasilje, 94, 98—101 Natuknica / Natuknjivanje,

85—90, 103—105, 153, 154, 171, 198, 203, 220

Navika, 43, 85, 201, 211 Negiranje, 94 Neodređenost, 74, 75 Neprozirnost, 194 Nerelacionost, 89 Nesimetrična komunikacijska

situacija, 46, 48 Neverbalno, 106; versus ver-

balno 165, 173 Nominalna perifraza, 149. Vi-

di Imenički izraz Novogovor (Newspeak), 67,

201 224 Nužnost, 36, 37, 108, 200, 211,

237, 240—242

Običaj, 226 Objektivacija, 90—92 Objektivno versus subjektiv-

no, 243, 245 Oblik, 19, 34, 62—69, 68, 129,

135, 137, 141, 142, 143, 153, 154, 162, 164, 172, 194, 224, 229, 230, 237—240, 194, 224, 229, 230, 237—240, 243, 244 •

dvočlani i tročlani, 124, 147 —164, 173, 217, 222, 229 fonetski, 123—128, 138, 136, 138, 142, 144, 149, 156, 161, 172, 229 govorni, 85 i mišljenje, 244, 245 osjećaj za oblik, 230 pregnantan (dobar, čvrst) 34 148, 149, 162 tematski, 211

Oblikovanje, 26, 27, 47, 62, 68, 135, 194, 240; versus razobličavanje, 68, 109

Obrazac, 11, 16, 17, 26, 66, 91, 92, 106, 136, 229, 244, Vidi Oblik

Obred, 23, 24, 59, 78, 97, 233 Očuđenje, 122, 142

Odgovornost, 25, 100, 101, 111, 112, 129, 193, 214, 216, 227, 242, 245

Odlučivanje, 231 Ogovaranje, 52 Oistin javan je, 34 i dalje, 98.

Vidi Ovjeravanje Oksimoron, 219 Oneobičavanje, 38 Onoma, 54. Vidi Ime, Ime-

novanje Onomatopeja, 123 Opća semantika, 67 Općenitost, 59, 74, 75, 89, 90,

103, 104, 110, 153, 154, 206 Opkoračenje, 166—171, 171,

226 Oponašanje, 68, 121, 171, 197,

241—245 Opredmećenje, 104 Oprirodnjavanje, 36, 97, 98 Opsis, 202 Opširnost, 228 Orator, 34. Vidi Govornik Organizacija govorne poruke

115, 128—131, 139, 144, 166, 167, 172, 173

Originalnost, 110 Osjećaj za nužno uobličava-

nje, 135, 240 Oslovljavanje, 43. Vidi Poziv Otklon, 195, 243, 244 Ovjeravanje, 10, 11, 24, 28,

37, 162, 198. Vidi Oistinja-vanje

Označitelj, 67; versus ozna-čeno, 244

Parafraza, 218, 219 Paralogizam, 65, 246 Parola, 43, 44, 169, 217 Paronomazija, 123, 148 Pasus (paragraf), 139 Pauza, 165, 169;

dišna, 166 Pažnja, 145, 169;

nevoljna, 31, 169 Percepcija (spontana organi-

zacija), 144, 162 Perceptivni program, 58 Performativ, 51

264;

Perifraza, 160, 202 Perisologija, 202 Physei-thesei, 35 Pisanje (i moć), 225 Pisari, 225 Pismo (l'écriture), 77, 78, 81,

87—91, 103—109 Pitanje, 47-49, 94 Pleonazam, 37, 40, 173, 218,

219, 228, 229; metaforički, 207 vrijednosni, 207. Vidi Tau-tologija

Podobnost, 131, 242 Podražavanje, 50. Vidi Opo-

našanje, Imitacija Poetska funkcija, 110, 148 Poimeničenje, 84, 85, 138, 217 Poistovjećivanje, 93 Pojam, 19, 20, 28, 75 Političnost (versus nepolitič-

nost), 233, 234 Politika, 189, 190 Polusloženica, 149 Pomodno, 196 206 Ponavljanje 10 35-37, 44,

45 94, 98, 115, 121, 142, 144 153, 162, 196, 197, 203,' 210, 220, 232, 239, 242, 244, 238

Posredovanje, 97, 111 Postvarenje, 85 Pr>7iv 42—45 Pravilnost, 129, 135, 142 163,

237, 238, 248. Vidi Red Pravovjerje, 201 Predikacija, 40, 41, 55, 239 Predmet, 237 Predstavljanje, 130 Preimenovanje, 59 Preoznačavanje, 103, 104, 195 Prepoznavanje, 24, 25, 35,

129, 137, 144, 162, 171, 239, 242, 243

Pretjerivanje, 54, 210 Prevođenje, 15, 60, 190, 192 Prezent, 213 Pričanje, 61, 62, 104; versus

slušanje 246 Prijetnja, 214

Prikladnost, 237 Prilagodba, 241—243 Pripadnost, 25, 44, 60, 63, 96,

105, 117, 121, 124, 135, 206 Priroda / Prirodnost, 15, 97,

98 prirodno versus konvencio-nalno, 35, 36, 160

Prisila, 75. Vidi Nužnost Prisutnost, 62, 63, 241 Proaktivno (versus reaktiv-

no), 242 Projekat, 20, 156 Propaganda, 36, 62, 98, 162 Proporcija, 66, 141, 148. Vidi

Red Prototekst, 53, 158 Prozodija, 31, 156, 172 Psiholekt, 116, 125 Psihološka sadašnjost, 162 Psovka, 240, 241

Rad, 22, 226 Raspoređivanje, 35, 36 Raščlamba, 221, 222 Razobličavanje, 68 Razumijevanje, 21; govorne

poruke 42, 190, 225; versus doživljavanje 231 razumljivost versus nerazu-mljivost, 233

Reaktivno, 242 Recitativnost, 230 Red / Poredak / Sređivanje,

12—23, 35, 37, 66, 75, 80, 99, 104, 105, 141, 142, 159, 163, 170, 207, 220, 234, 242. Vidi rPavilnost

Redundancija, 218 Vidi Za-lišnost

Rečenica, 64, 138, 144, 216; dugačka, 156 govorna, sintaksička i teks-tualna, 166, 167 i-rečenica, 157 rečenica-labiriint, 157

Rečenična melodija, 138, 156. Vidi Intonacija

Rečenični naglasak, 156, 166, 169, 173; stajaći, 169 i dalje

265;

Referencijalna funkcija, 135, 163, 169, 194, 231, 239

Referent, 56, 57, 123, 125 Referentna (ciljna) skupina,

131 Referiranje, 58, 63 Refleksi, govori(čki), 77, 91,

196, 201, 218 Regresija, 96, 242 Relacionalnost, 110 Rema (rhema), 40, 55; versus

tema 40, 211 Retor, 55 Represija, 21, 58, 75, 99, 214 Retardacija (u govoru), 229 Retorika, 32, 41, 42, 59, 63—

66, 98, 105, 127—129, 136 —138, 147, 196, 212, 226, 239, 236, 237. Vidi Govor-ni štvo

Riječ, 89, 143 Ritam, 44, 66, 123, 124, 128,

135—137, 141, 142, 152, 153, 162—164, 169—172, 231—233; njihajni, 232 ritmiziranje, binarno i terna-rno, 232; spontano, 226

Sadržaj, 244 Sažimanje, 190, 228, 229 Semantička buka, 243 Semantička polivalentnost,

206 Semantički pomak, 195, 208 Semiologija, 69, 73 Shema, 19, 143, 171, 196, 230,

239. Vidi Oblik Silogizam, 65 Simbol, 38 Simbolizirajući pridjev, 39 Simetrija, 37, 156, 160, 161,

171, 224 Simptom, 38, 240 Simultanost, 170 Sinatroizam, 152, 160 Sinonim(ija), 56, 122, 125, 136,

153, 159, 198, 199, 206, 218, 219, 230; sinonimski parovi, 159

Skandiranje, 171

Slang, 117, 118, 123; rimovani (rhyming), 124— —127, 149

Sličnost, 241, 242 Sloboda, 107—112, 129, 243—

246 Slog, 143, 168 Slogan, 43, 44 Složenica, 217 Slušanje,

fonematsko (fonološko), 135 kritičko, 246 versus pričanje, 246

Sljedbeništvo, 45, 115 Smisaonica, 169, 170 Smjestljivo versus nesmjest-

ljivo, 19 Snobizam, 119 Sociolekt, 116, 125 Spiker / spikiranje, 168, 170 Spletka(renje), 52 Sporazumijevanje, 91, 95 Stajaći epitet, 149 Stajaći rečenični naglasak, 169

i dalje Stav, 99, 100 Stereotip(ija), 131, 244 Stil, 25, 36, 43, 65, 66, 77,

78, 97, 100, 107—109, 237 —242, 239; dodavanja, 228 , dokoni, 228 hagiografski i litanijski, 190 narativni, 79 rutinski, 192 stilistička vrijednost, 56 suhoparni, visokoparni, 231

Stilistika, 69, 239 Stilizacija, 50, 228, 229, 238

i dalje Strategija (govornička), 62 Struktura, 15. Vidi Oblik Subjekt, 26, 61;

ideološki. 27, 41, 60 versus objekt, 104

Superlativ, 228 Sustav, 21, 30;

vrijednosni, 239 versus proces 15, 27, 28, 33,

Svijest, 243, 247

Satrovački, 116, 117, 206 Šifra, 121

266

školovanje, 26. Vidi Obliko-vanje

5to versus Kako, 26, 27, 238 —240

Tabu, 30, 90, 91, 240 Taksija, 19 Taksonomija, 67 Tautologija, 28, 37, 40, 66,

93, 94, 150, 152—154, 158 —161, 218. Vidi Pleonazam

Tekst, 142, 156 Tekstualni pokazatelji, sinta-

gmatski i paradigmatski, 65

Tempo, 165, 169 Teorija, 22 Tijelo / Tjelesnost, 15, 18, 19,

29 30 243 Tip(iziranje), 172, 173, 238—

242 Topičko mišljenje, 237 Topos, 237 Trač, 52. Vidi Govor (o / u

govoru), Ogovaranje Tradicija, 108 Trivijalnost, 110, 203. Vidi

Banalost, Trošenje Trošenje (izraza, postojećih

komunikacijskih rješenja), 127, 131

Tuđica, 38 Tumačenje, 47, 56, 62, 122

Ujednačavanje, 84, 243 Uključivanje / Vezivanje (go-

vorom), 22, 30—31, 34, 37, 38, 44, 222; tuđeg govora, 52—55 versUs isključivanje, 105, 195

Ukras, 195, 149, 239 Uloga, 10, 1 1 , 21, 27, 49, 50,

105, 115, govornička 233 Vidi Identitet

Unutrašnje motiviranje, 36 Usredištenost, 22, 23, 37, 50

—52, 200, 21 1 . Vidi Cen-traliziranost

Utrajavanje, 229

Vjerojatno, 65, 66, 98, 128, 228

Vjerovanje, versus nevjerova-nje 228

Vrednovanje / Vrijednost, 21, 23, 25, 38, 49—56, 81, 87— 89, 97, 105, 120, 162, 190, 194—200, 231, 237; i afektivnost, 206 vrednovanje jezika, 50, 51, 126 vrijednosni izraz, 170—172, 194, 218, 220, 228 vrijednosna polarizacija, 228 stilistička v. 56

Zagonetka, 48, 202, 203 Zakletva, 43, 44 Zališnost, 136, 156, 212, 218 Zamjenjivost, 216, 218 Zapovijed, 45—47 Zaštićivanje teksta, 195 Zvukovna mrlja, 135, 229

Žanr, 10, 61 Žargon, 83, 84, 85, 87—101,

103—108, 115—131, ,125, 128—131, 244; autentičnosti, 83—85, 87—101, 103—108

p emocionalni (čuvstveni) i pojmovni, 197 javni (zvanični), 115, 119,

> 128, 130, 240, 241 ovisnički, 124

, politički, 120, 189—234 . Zargonozborac, 98, 122, 196,

229, 230, 233, 234