ROBERT BUDOR

IVAN BRANKO IMROVIĆ

IGOR MODRIĆ

IZDAVAČ: Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda, Starčevićeva 8, 35000 Slavonski Brod www.gugsb.hr E-mail: galerija-umjetnina@sb.t-com.hr Za izdavača: Branimir Pešut Predgovor: Vladimir Rismondo ml. Grafičko oblikovanje: Vinka Mortigija Anušić Postav: Budor, Imrović, Modrić Fotografije: Danijela Lušin, Jelena Blagović, Renato Branđolica, Ivan Branko Imrović Tisak: Skaner studio d.o.o., Zagreb Naklada: 400 primjeraka Likovni salon Vladimir Becić, travanj 2009.

ROBERT BUDOR

IVAN BRANKO IMROVIĆ

IGOR MODRIĆ

Priroda je, kako znamo, sve što nije naša misao o njoj, a toga što nismo mi sami ima doista mnogo. Puno je to ovih i onih stvari, često izmiješanih, nedorečenih, pa samim tim i nesagledivih. Filozof Martin Heidegger – koji se nerijetko izražavao nesagledivo poput prirode - rado je sve to što nismo mi nazivao baš stvarima, dodajući pritom i ovo: Kamen na putu je stvar, i gruda zemlje na njivi... Mi čak oklijevamo da nazovemo stvar srnu na proplanku, kukca u travi i vlat. Prije nam je čekić stvar, i cipela, sjekira i sat. Ali ni oni nisu puka stvar. Kao takvo vrijedi nam samo kamen, gruda zemlje, komad drveta. Ono neživo prirode i upotrebe. Heidegger brzo nailazi na problem razlikovanja stvari, pa stoga dijeli prirodne stvari od onih drugih, ljudskom rukom napravljenih stvari: Puka je stvar npr. ovaj granitni blok ... Oruđe, npr. obuća, počiva kao gotovo također u sebi kao i puka stvar, ali ono nema kao granitni blok ono samoniklo. S druge strane oruđe pokazuje srodnost s umjetničkim djelom, ukoliko je nešto čovječjom rukom proizvedeno. Usprkos tome umjetničko je djelo u svojoj samodostatnoj prisutnosti opet prije nalik samonikloj... stvari. I tako, malo po malo, filozof uspostavlja svijet razlika. Priroda s jedne, a rukotvorine s druge strane. Priroda je samonikla, takva kakva jest, a njezine tvorbe ne razdjeljuju svoje izvanjske likove od unutarnjih procesa i razloga vlastitog nastanka. Ljudske rukotvorine to čine, pa stanje ispod poklopca motora na automobilu nema pretjerane veze s vanjštinom vozila. Neke druge rukotvorine – Heidegger ih naziva umjetničkima – ne čine tu razliku, pa u tom smislu podsjećaju na prirodne pojave i, ne zaboravimo, stvari. Fundamentalni Heideggerov doprinos razumijevanju umjetničkih djela sastoji se, najposlije, u činjenici da ih je djelomično izvukao iz humanističke domene, te naslutio kako barem dio njihovog identiteta treba tražiti u odnosu ruke spram prirodnog stanja stvari. No, gdje je zapravo

granica između dviju vrsta stvari, onih prirodnih i stoga samoniklih s jedne, te onih rukom spravljenih s druge strane? Konačno, može li ruka pokušati sačiniti stvar, umjetninu, koja je po svemu prirodna, odnosno lik koje nastaje u vidu neke nužnosti slične prirodnom procesu? Možda je to moguće napraviti, a možda i nije, ali svakako se radi o zadatku vrijednom dobro provedena vremena.Tri zagrebačka umjetnika vezana su zadacima koje u domeni likovnog oblikovanja, čini se, uvjetuju gore opisani problemi. Igor Modrić gradi sliku postupkom izvlačenja geometriziranih likova iz površine određene stotinama i tisućama raznobojnih akrilnih točaka. Umjetnička je teorija nekada nazivala taj način poentilističkim, misleći pritom na točkasto porijeklo prizora koji bi se pomaljao s površine djela. Pa ipak, za razliku od prirodnih, slikani su prizori zapravo uvijek utvare, nestalne fantazme koje ne postoje doslovno u slici, već ih naše oči pretvaraju, preračunavaju ili naprosto intuiraju temeljem odnosa koje nalazimo na bojanoj površini. Modrić će takvu situaciju dovesti do radikalnog zaključka: kao što ne postoji šuma, već samo jedno stablo izraslo do drugih stabala, tako ni u Modrićevoj slici nema pačetvorina ili vertikalnih linija, nego samo raznobojnih točaka. Ili je to samo iluzija? Doista, postoji li u prirodi šuma, i znaju li pčele da pripadaju istom roju? Svako je stablo jedinka, baš kao i svaka točka, a sva stabla i sve točke zajedno proizvode proces koji u našim očima stvara nešto što ni stabla ni pčele po sebi nisu. No, Modrić je u toj svojoj meštriji ipak artificijelan, do izvjesne mjere sklon nekoj vrsti mehanike koja traži zbrajanja i rezultate, a oni ponekad podsjećaju na matematička, ili barem optička jednačenja. Slikar, eto, najčešće – ali ne uvijek - koketira sa svjetlošću kao sredstvom mehaničke manipulacije točkastim partikulama, ne ulazeći u fenomen svjetlosti kao jedinstvene pojave, neprimjenjive na materijalnu stvarnost.

Taj si je zadatak do izvjesne mjere zadao Robert Budor. On slika svjetlost oslobođenu mjesta za koje se vezuje. Ili je i to samo varka? Jesmo li ikada vidjeli svjetlost u vidu čiste i neprimjenljive pojave? Dakako da nismo, jer je stvarnost dostupna našim čulima vazda razdijeljena heideggerovskim stvarima i razlikama njihovih tvarnosti. Svjetlost je, dakle, tu da bi bila izvorom vidljivosti stvari, ali njoj samoj dvojbeno je postojanje. S druge strane, Budor će rado pokušati naslikati svjetlost kao takvu, nevezanu uz tvar ili stvar, znajući pritom kako je i takav pokušaj u začetku osuđen na propast. Jer, ako i ne stisnemo svjetlo u zabran razdijeljenosti materijalnoga svijeta, ono ga moramo podrediti vektorima što se pojavljuju kao odrednice u fizičkom prostoru: negdje smo gore, a drugdje u najmanju ruku dolje. Zato će i Budorove slike pastozne svjetlosti u konačnici ipak asocirati na romantički krajobraz, na zamisli o beskrajno produženim, uzvišenim i nebeskim vizurama, viđenim s kakve osamljene, ali – treba li sumnjati? - donje pozicije u fizičkom prostoru. Htjeli mi to priznati ili ne, čak i sasvim apstraktno slikarstvo ne može izbjeći asocijaciju na prostorne vektore, a sve zbog iluzorne prirode vlastite oslikane površine. Kiparstvu je to, opet, moguće, i to zbog puke materijalnosti samog medija. Tradicionalno shvaćena skulptura je stvarna i tvarna, a kao takva se ne pojavljuje u vidu slike na vlastitoj površini, već, kako je to neki znameniti kipar jasno prepoznao, u vidu bujanja volumena koji niču iz zamišljene jezgre. Zato je vektorska – a samim tim i prikazivačka – priroda skulpture nepostojeća. Poznavao je tu pouku i drugi veliki kipar, daleko stariji od onog prvog, a taj se između ostalog proslavio naoko nedovršenim skulpturama. Kipar ih je klesao u kamenu sve do trenutka kad bi osjetio da je taknuo tu neizrecivu, metamorfičnu jezgru u središtu djela. Tada bi ostavljao posao i odlazio, a neuki promatrači

bi se čudili zašto umjetnik ne dovršava svoja djela. Nisu razumijevali da kipar ne kleše više ili manje vjerne slike pojava, nego ih vezuje s njihovim unutarnjim uzrocima. Zato skulptura ne smije biti definitivno artikulirana u vidu slike, a zato se istim problemom bavi i kipar Ivan Branko Imrović. Njegova su djela doslovno samonikle tvorbe, koje tek u nekim sintetičkim naznakama slikovitosti na vlastitoj površini postaju antropomorfiziranim likovima. Odnos između unutarnje jezgre, samoniklog bujanja, te površinske slike kod Imrovića se napinje do krajnje točke, a kipar ga, sasvim svjesno, koristi da bi se poduhvatio zadataka poput modeliranja prirodnih sila. Kako sam kaže, Imrović pokušava postići da mu djelo u isti mah i bude i ne bude, a to znači da istovremeno pripada prirodi, ali i kulturi. Što je od toga dvoga stvarno, a što nije? Je li stvarno ono što je tvarno, materijalno, točkasto, pastozno ili blatno, pa onda petrificirano u bronci, ili je stvarnost drugdje, u načinu kako vidimo, čitamo ili spoznajemo? Odbijajući se definitivno odrediti spram problema, trojica umjetnika se zadovoljavaju nekim čudnim hedonizmom koji leži u metjerski valjanom postavljanju pitanja. Nešto slično prepoznao je u svoje doba i Martin Heidegger: Bit umjetnosti jest sačinjanje. Bit sačinjanja pak jest začinjanje (Stiftung) istine... To je tako, jer je umjetnost u svojoj biti izvor i ništa drugo; jedan izvrstan način kako istina biva bitkujuća, a time postaje povijesna. A čemu bi drugome umjetnost imala služiti? Ako je uopće ima, i ako je – za razliku od nepovijesne prirode – ikada postojala. Pa i ako se radi o iluziji, ako umjetnost doista nije više od stvaranja sjena koje nestaju skupa sa svojim povijesnim tvorcima, kakva li je to samo veličanstvena iluzija! Davati likove naših misli i osjeta prirodnim pojavama...

Vladimir Rismondo ml.

ROBERT BUDOR

ZID, 100x120cm, akril/platno, 2008.

U PROLAZU, 100x120cm, akril/platno, 2008.

DAN, 100x120cm, akril/platno, 2009.

RAB, 100x120cm, akril/platno, 2009.

LONDON 17:30, 100x120cm, akril/platno, 2008. PRISJEĆANJE, 100x120cm, akril/platno, 2008.

LONDON 17:30, 100x120cm, akril/platno, 2008. PRISJEĆANJE, 100x120cm, akril/platno, 2008.

DOVOLJAN RAZLOG, 100x120cm, akril/platno, 2008.

SLATKI SNOVI, 100x120cm, akril/platno, 2009.

KORAK DO SNA, 100x120cm, akril/platno, 2008. SAMO NEBO ZNA, 100x120cm, akril/platno, 2009.

KORAK DO SNA, 100x120cm, akril/platno, 2008. SAMO NEBO ZNA, 100x120cm, akril/platno, 2009.

IVAN BRANKO IMROVIĆ

MODELIRANJE PRIRODE: VILA KUTINSKA U LJEVAONICI

IZLOŽBA U GALERIJI VLADIMIR BUŽANČIĆ, 2008.

ATELJE 1

ATELJE 2

ATELJE 3

ATELJE 4

ATELJE 5

ATELJE 6

ATELJE 7

IGOR MODRIĆ

STANIŠTE KOJEKAKVIH NADANJA, 50x70, akril/platno, 2003.

ISPOVJED ISTRENIRANOG GRAFOMANA, 73X90, akril/platno, 2003.

KULE, A I GRADOVI, 50x70, akril/platno, 2004.

DOK HODIM U RUHO TO VEZENO, BEŠTIJAMA NAPLAVLJENO MEKUŠJE, 130x130, akril/platno, 2004.

VISINA - ŠIRINA, 130x130, akril/platno, 2004.

ODSUSTVO MISLI, VRIJEME POSLJEDNJE, 100x120, akril/platno, 2004./05.

TATINA, 70x100, akril/platno, 2005.

VRIJEME, PROSTOR I OSTALE UZGREDNOSTI, 60x80, akril/platno, 2006.

KRAJ DANA, 60x80cm, akril/platno, 2007.

LINIJA ŽIVOTA PROLAZI KROZ PARALELNE SVJETOVE, 120x150, akril/platno, 2008.

Robert Budor rođen je 1954. u Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo 1979. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Šime Perića. Od 1979. do 1981. suradnik je Majstorske radionice profesora Ivančića i Reisera. Od tada do danas djeluje u statusu samostalnog umjetnika. Uz slikanje bavi se i opremom knjiga te kazališnim dizajnom. 2003. i 2005. sudjelovao je na IV. i V. Interbalkanskom simpoziju vizualne umjetnosti na otoku Samothraki kao predstavnik Hrvatske.

SAMOSTALNE IZLOŽBE

1979. Galerija Mladost, Zagreb1981. Galerija Josip Račić, Zagreb1985. Galerija Quorum, Zagreb1991. Galerija Kristofor, Rab Galerija Contempora, Zagreb1992. Galerija Narodnog sveučilišta, Mali Lošinj Galerija Doma HV, Dugo Selo1993. Galerija Ulrich, Zagreb1994. Galerija Art centar, Zagreb Galerija Lacroma, Zagreb Galerija Nikole Tesle, Zagreb1996. Galerija kazališta Marina Držića, Dubrovnik1998. Galerija Forum, Zagreb1999. Galerija Sobota, Zagreb Galerija HNK, Zagreb2003. Izložbeni salon Izidor Kršnjavi, Zagreb2005. Galerija Talir, Dubrovnik Galerija Razvid, Zaprešić Kulturni centar Kifisia, Atena2007. Muzej Mimara, Zagreb2008. Galerija Kopjar, Zagreb Galerija Kula, Split2009. Izložbeni salon Vladimir Becić, Slavonski Brod

Atelje: Martićeva 8, tel. 01 4614 973GSM: +38591534 5434

Ivan Branko Imrović, kipar i crtač, rođen je u Popovači - Podbrđe 1957. Završio je Školu primijenjene umjetnosti, slikarski odjel, a potom 1983. diplomirao kiparstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Ivana Sabolića. Pod vodstvom istog profesora tijekom 1983./85. polazio je Majstorsku radionicu Antuna Augustinčića.

SAMOSTALNE IZLOŽBE

1986. Studio Galerije Karas, Zagreb1989. Knjižnica Sesvete, Sesvete1991. Galerija Prozori, Zagreb1992. Hrvatski kulturni klub, MUO, Zagreb Galerija Spektar - Crkva Svetog Križa, Novi Zagreb1994. Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb1996. HNK, Zagreb CEKAO, Zagreb Dom hrvatske vojske, Karlovac1997. Galerija Forum, Zagreb1999. Izložbeni salon Izidor Kršnjavi, Zagreb2000. Atelijer Lučko, Zagreb Galerija Spektar, Zagreb2001. Galerija Idealni grad, Zagreb Galerija ZILIK, Karlovac2002. DK Gavella, Zagreb Galerija Kurija - Muzej Prigorja, Sesvete2003. Galerija Sveti Nikola, Malinska2004. Atelijer Lučko, Zagreb DK Gavella, Zagreb Gradska galerija, Hrvatska Kostajnica Galerija Zvonimir, Zagreb Galerija Muzeja Moslavine, Kutina2005. Izložbeni salon Izidor Kršnjavi, Zagreb AGM Art Point Centar, Zagreb Galerija Vladimir Filakovac, Zagreb2008. Galerija Vladimir Bužančić, Zagreb2009. Izložbeni salon Vladimir Becić, Slavonski Brod

POPIS RADOVA

1. MODELIRANJE PRIRODE: VILA SENJAČKA I, 70 cm, bronca, 2003. VILA SENJAČKA II, 90 cm, bronca, 2003. VILA PRIBIČKA, 65 cm, bronca, 2003. KAO RUŽA, gips, 89 cm, 2007. EVINIM TRAGOM, gips, 74 cm, 2007. VILA KUTINSKA I, gips, 112 cm, 2006. VILA KUTINSKA II, gips, 55 cm, 2006. VILA KUTINSKA III, gips, 45 cm, 2006.

2. MODELIRANJE PRIRODE: MAJKA I DIJETE I, 35 cm, bronca, 2000. MAJKA I DIJETE II, 35 cm, bronca, 2000. MAJKA S DJECOM, 45 cm, bronca, 2005.3. AUTOPORTRET S MODELOM, 25 cm, bronca, 2003.4. PORTRET MATKA PEIĆA, 12 cm, bronca, 2004.5. PORTRET MATKA PEIĆA, 20 cm, terakota, 2004.6. MISAO I, 50 cm, terakota, 2000.7. CRTAČEV DNEVNIK

Atelje: Zavidovička 18, Zagreb, tel. 01 2993 318GSM: +385993116878

Od 1986. bio je član ZUH - a te je djelovao kao samostalni umjetnik, a od 1992. do danas profesor je u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Sudionik je Domovinskog rata (1991./ 92.) u 33. samostalnom INŽ bataljonu. Skupno izlaže od 1985. (Pariz, Mainz, Rijeka, Zagreb), a samostalno od 1986. Živi i djeluje u Zagrebu. U Kutini je 2006. izvedena njegova javna skulptura Vila Kutinska. Dobitnik je druge nagrade na natječaju za spomenik Stjepanu Radiću u Zagrebu.

Igor Modrić rođen je 1959. u Zagrebu. Maturirao je 1978. u V. gimnaziji u Zagrebu, a 1984. diplomirao na slikarskom odjelu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti u klasi prof. Raoula Goldonija. Po završetku studija, sljedeće dvije godine, suradnik je Majstorske radionice profesora Ivančića i Reisera. Od 1996. profesor je u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu.

SAMOSTALNE IZLOŽBE

1983. Galerija INA- projekta, Zagreb1988. Studio Galerije Karas, Zagreb1989. Galerija Narodne biblioteke, Kragujevac Galerija Vladimir Nazor, Zagreb1991. Galerija SC, Zagreb1992. Studio Galerije Forum, Zagreb1996. Galerija Urlich, Zagreb1998. Salon Galerije Karas, Zagreb2001. Izložbeni salon Izidor Kršnjavi, Zagreb2002. Muzej grada Trogira2003. Galerija Gojak, Makarska Galerija Galiotović, Sinj Muzej grada Kaštela, Kaštel Lukšić2008. KD Vatroslav Lisinski, Zagreb2009. Izložbeni salon Vladimir Becić, Slavonski Brod

Atelje: Deželićeva 47, Zagreb, tel. 01 3772 251GSM: +38598335837E-mail: igor.modric@gmail.com

Izložba je realizirana uz potporu Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport, Zagreb i Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda

Autori zahvaljuju gospodinu Ljubi Prkačinu i Rezidenciji UNO na sponzorstvu i prijateljskoj pomoći

ISBN 978-953-7586-13-3