Isus Iz Nazareta Spinetoli

Ortensio da Spinetoli

ISUS IZ NAZARETA

e - k

njig

e

Ortensio da SpinetoliIsus iz Nazareta

Naslov:Isus iz Nazareta

Prorok velik usta meu nama(Lk 7,12)

Naslov originala Ges di Nazaret

Un grande profeta sorto in mazzo a noi(Lk 7,12)

Autorska prava pridrana: Ortensio da Spinetoli 2005

edizioni la meridiana Via G. Di Vittorio, 7 70056 Molfetta (BA)www.lameridiana.it

Nakladnik: Tihomir Lovri, Aleja Seljake bune 42

10090 Zagreb - Podsused, Mail: [email protected] Mob: +385 (0) 98 761 443, www.gxangalo.site90.com

Ova digitalna knjiga zatiena je autorskim pravima te se ne smije tampati i umnoavati bez prethodnog odobrenja izdavaa ili autora.

URL:www.gxangalo.site90.com

PDF format

Prvo hrvatsko mreno izdanje (verzija 1.0): 11. sijenja 2009.

ISBN izvornika 88-89197-69-2ISBN 978-953-55306-3-3

Likovna izrada naslovnice i grafika obrada knjige:Tihomir Lovri, dovreno u sijenju 2009. Zagreb - Podsused


Isus iz Nazareta Pr o r o k v e l i k u s t a m e u n a m a

(Lk 7, 16)

Preveo: Tihomir Lovri

e KNJIGE

Zagreb 2009.

Sadraj

Predgovor

1. Domovina

2. Obitelj

3. Odgoj

4. Razvoj: od drvodjelje do proroka

5. etrdeset dana novicijata u judejskoj pustinji

6. Osvjetljavanje poziva

7. Prvi koraci

8. Neobina druina

9. Ne bui na trgovima

10. Male objaviteljske inovacije

11. Doao da nadopuni zakon i proroke

12. Stvarno Boje lice

13. Odluke prednosti

14. udotvorac

15. Bez valstitie obitelji?

7

12

20

28

35

39

45

52

56

66

86

95

102

113

122

131

16. Potreba za samoom i molitvom

17: Prorok mira

18. Kraljevstvo Boje zapoinje tu dolje

19. Ne povlasticama Izraela

20. Proroci koje nije itao, psalmi koje nije citirao

21. Zbogom Galileji

22. Poraz

23. Prvo isticanje Isusovih namisli i porijekla

24. Apoteoza, to jest velika metamorfoza: poasni naslovi uz i umjesto povijesnih injenica

Smijer koji treba obrnuti

Napomena prevoditelja

Nota del traduttore

O prevoditelju

139

147

153

159

165

171

183

203

217

241

243

245

247

Predgovor

Potekoa

Govor o Isusu moe krenuti sa dvije toke gledita: od poasnih naslova, odozgor (sin Davidov, mesija, gospodin, sin Boji) i od onih opih, odozdol (sin Marijin, sin Josipov, drvodjelja, drvodjeljin sin, ovjek, onaj ovjek, sin ovjeji). Sve su ove slike prisutne u evaneoskim izvorima, dakle legitimne i u jed-nom odreenom smislu istinite, samo to su neke bile i jo uvijek jesu, omiljenije, razglaenije, dok su druge preuene, ako ne upravo zaboravljene. Kransko propovijedanje bilo je uglavnom panegiriko, elogijsko; nastojalo je dati vanost iznad svega superiornosti, Kristu se moe pridodati transcen-dencija, zbog ega je istaknulo udaljenost od smrtnih oso-bina na nain da je pospjeilo porast divljenja, pobonosti, tovanja njemu u ast. Mjesto rezervirano za Isusa uvijek je gore, na jednom tronu, na oltaru, vie nego dolje. Po-javljuje se takoer na kriu, ali vie kao kralj nego kao prokletnik. Rodio se ipak od ene, podsjea Pavao Galaane, ali uprkos tome nije jednostavan ovjek. Prije mu treba pristupiti na koljenima negoli uspravno. Isus je uvijek jedan od ljudskog roda, samo to je preobuen u dostojanstvo, mo, koju nitko od ljudi nikada nije mogao preuzeti na sebe. Ukoliko bi se ipak o njemu prialo kao o ovjeku, treba odmah pridodati ovjek Bog.

7

Aktualne kristoloke rasprave ini se da podrazu-mijevaju kako je ovjeanstvo sastavljeno od nejednakih izdanaka temeljno drugaijih i razliitih. S one strane adamovskog prototipa (nevinog i povlatenog) i ovog postadamovskog (roenog u grijehu i oslabljenom u svo-jim prirodnim sposobnostima), postoji onaj jedini Isusa Krista koji izravno pripada samoj Bojoj obitelji. Siao je u ovaj svijet ali nije dijelio granice, slabosti, jo manje grenosti koje su sastavni dio velike ljudske obitelji. ivio je sa svima, ali ne bijae kao ostali. Prema Pavlu preuzeo je odgovornost zajednike krivnje, ali uprkos tome nije se upustio u more instiktivnosti i strasti (glavne poroke) koji mue svako ljudsko bie nastojei omesti, upravo uto-piti, njegove odluke za dobro. Neka evanelja podsjeaju na njegovo roenje u tali, ali ga ne smatraju obaninom; nazivaju ga takoer vrlo siromanim jer nije imao zipke gdje bi leao a kao odrastao niti mjesta gdje bi poloio gla-vu, ali ipak istovremeno u aci stee ezlo svih kraljevstava svijeta. Nije li moda ova uzviena i velianstvena slika Isu-sa, koju slubena propovijed i kateheza nastavljaju pred-lagati, najistinskija te zbog toga ak i najpotrebnija kao predloak nekome tko se eli upoznati, uspostaviti vezu i dijalog s njim. De Maria numquam satis, numquam nimis, po-navljali su srednjovjekovni teolozi. O njoj se ne moe ni-kada rei previe, bilo kakav elogij u odnosu na nju uvijek je siromaan. Isti bi izriaj mogao vaiti i za sina, ali u su-protnom smislu od onog pridodanog majci: ukoliko se ne nastoji naglaavati do kojeg se vrhunca uspeo (jer ostaje tajna) nego koliko se nisko ikada spustio. Uvijek je potrebno ostati vezan uz evanelja, ali imajui u blizini traktat pravilne antropologije. Sve ono to

8


je vlastito, u dobru i u zlu, svakom ljudskom biu, u njegov-im vrijednostima i nedostacima, mora se pronai takoer i u Isusu ukoliko se smatra da je on pravi ovjek. Potrebno je pitati se slobodno i kritiki do koje se toke on pronaao u jednakom odnosu sa sebi slinima, drugim rijeima, s kolikim se naporom i kakvim rizicima morao nositi kako bi odrao vjeru u svoje ideale, u odluke za dobro koje su izlazile iz njegove intime. Je li krenuo od nule, kao svi, ili sa privilegirane pozicije, prednosti? Je li dostigao vlastiti cilj, posljednje savrenstvo, uvijek zahvaljujui nekoj vioj sili, koja ipak nikome nije uskraena, ili je morao dati poti-caj osobito svojoj dobroj volji te odreenoj dozi hrabrosti koju naalost svi ne znaju uiniti djelatnom? Bilo kakav govor o Isusu, ukoliko proizlazi iz ovakve logike otkriva se kao neautentian i konano nepotreban. Ako se ne moe shvatiti s kolikom je on potekoom, upornou uspio otkriti vlastiti put te ga potom prevaliti doputajui da prevagnu savjeti Duha nad glasovima is-praznosti i ponosa, njegovo svjedoenje nije od koristi nikome. Ako je Isus, kako se ini, vodio bitku uz pomo pronicavosti jednoga Boga, dok se svi ostali ljudi konstant-no nalaze upleteni u manjkavost i nedostatke stvorenja, nasljedovanje Krista, koje je toliko potvrivano kroz kransku propovijed, postaje, ne samo nemogue, nego ak i smijeno. Isus je zbunio svoje sunarodnjake, svoje suvreme-nike te nastavlja zbunjivati svakog tko se zaustavlja pro-matrati njegov lik, meditirati nad njegovim iskustvom nastojanja za dobro i ljubav, koje je potpuno nepoznato, a u kojem se iskuao. Nazareani i stanovnici krajeva Gali-leje nisu imali sreu gledati Rije Boju koja se nastan-ila meu njima nego tek jednog sugraana, sunarodnjaka koji se pokuao svrstati na stranu najnezatienijih te sto-

9

Isus iz Nazareta

ga i najpotrebitijih slojeva itave populacije. U njemu su napokon mogli pronai pouzdanje svi oni koji ga nikada nisu mogli imati: posljednji, siromasi, grijenici, bolesni, iskljueni, tovie carinici, jednako kao i bludnice. Evanelisti su interpretirali i reinterpretirali Isusov lik, ali ga nisu mogli izmisliti, niti stvoriti. Nisu mu mo-gli pridodati ponaanja koja on nije imao. Sve i da su to sluajno pokuali uiniti, ne bi imali ak niti model na koji bi se mogli pozivati. Rabin kojega su upoznali nije bio slian nikome u njihovoj tadanjoj povijesti niti u onoj o kojoj su uvijek sluali i priali. Toan Isusov identitet, podrazumjevajui akritiku nosivost izvora, moda nije pronalaljiv u evaneljima, ali to ne znai kako se ne bi moglo odrediti sr njegovog prorokog iskustva, nakanu zbog koje je ivio i za koju je predao ivot. Najvaniji zadatak jednog proroka uvijek je onaj da pomogne sebi slinima (osobito onima koji pregaeni ili zbunjeni zbog zemaljskih briga ne primjeuju) otkriti skrivenu i djelotvornu Boju prisutnost u obinim ljuds-kim zbivanjima. Osobitost izravnog Isusovog zalaganja sas-tojala se u tome to je pomagao svoje najblie da uz Boga nanovo otkriju dostojanstvo i potovanje prema ovjeku. Osim kataloga tolikih obaveza koje je ovaj oduvijek sluao sve dok nije bio prignjeen, postojao je takoer popis nje-govih prava, koja moda nikada nisu bila proglaena a jo manje razvikana. Bog kojeg Isus eli da ga se ljubi svim srcem, svom pameti na istom je nivou kao i ovjek. Rije je o jednom istom kultu koji se nosi jednako u oba smijera. Upravo je to radosna vijest, Evanelje, koje on daje svojoj gen-eraciji, povijesti, i koje ljudi takoer oni koji se nazivaju njegovi sljedbenici nastoje shvatiti i tovie provoditi.

10


Boji se plan prema Isusu sastoji u realiziranju jedne zajednice na zemlji, jednog suivota, koji je na liniji onoga na nebu. Kraljevstvo iji dolazak se navjeta u Evanelju, ne podrazumijeva neku osobitu vladavinu Boga nad lju-dima koliko jednu radikalnu obnovu odnosa koje su oni drali bitnima izmeu njih samih, ne vie utemeljenim na svaama ili (ratovima) ve na razumijevanju, supsidijar-nosti i pratanju. Kraljevstvo se napokon zove Bojim, ali se tie ovjeka, ljudi, sree svakoga pojedinca i svih za-jedno.Povratak Isusu nije poziv na otuenje od povijesti, nego na adekvatno i odgovorno umetanju u nju samu, nastojei upravljati njenim tijekom. Isus je ivio prije otprilike dvije tisue godina, ali prisutan je cijelo vrijeme meu ljudima ispitujui njihove savijesti i predlaui svima onima koji jo uvijek imaju sreu sluati ga, jedan novi nain koji nije toliko za promiljanje koliko za ivljenje. On se moe initi utopijskim, ali rije je o utopiji u koju je on vjerovao i za koju je predao ivot. U njemu se netko iz ljudske obitelji uspio drati ravnoprav-no s Bogom, ne marei za vlastito zbog dobra sviju, do te mjere da se moe zvati njegov sin, dostojanstvo koje su svi pozvani nanovo otkriti i ostvariti. Ukoliko bi ove stranice postigle to da se u ruke ponovno uzme Evanelje, da se bolje upozna Isusa Kris-ta te ukoliko bi bile poticaj svima onima koji ih itaju na sjedinjenje s njegovim svjedoenjem, tada zasigurno ne bi bile napisane uzalud.

11

Isus iz Nazareta

1. Domovina

Isusova rodna zemlja i pozornica evaneoskih zbivanja je Palestina, mediteranski pojas koji se od Gaze sputa sve do Haife, proteui se s druge strane Tiberijad-skog jezera pa sve dolje prema jugu do Mrtvoga Mora. To je u svom centralnom dijelu planinsko podruje omeeno morskom zonom i jordanskom nizinom. idovi su oduvijek smatrali da im je dana od Boga, iako uprkos ovoj sigurnosti skoro nikada nisu bili neospo-ravani vlasnici. Kao koridor izmeu Azije i Afrike, Palestina je uvi-jek predstavljala spor izmeu asirsko bizantskih monar-ha i egipatskih faraona, prijevoj koji je ostavio malo mjesta za slobodu prvih stanovnika (Kanaanci) kao i posljednjih koji su pristigli (Hebreji). Tako od 727 pr. Kr. Samarija i Galileja postaju dio asirskog carstva te od 587, takoer pr. Kr., Judeja postaje babilonska provincija ili kolonija, dakle perzijska (538 pr. Kr.), grka (330 pr. Kr.), egipatska (323-223 pr. Kr.), sirijska (223-63 pr. Kr.), rimska (63 pr. Kr.). Oko 700, 600 godina neprekinute ovisnosti. U trenutku Isusovog roenja zemlja Boja bijae pod vladavinom Rima koji je vladao posredstvom podlonog mu kralja, Heroda Velikog (34-4 pr. Kr.), poznatog po svojoj okrutnosti kao i po svojim adminstra-tivnim porezima i politikim sposobnostima. Od njega su ostali Zid plaa, u Jeruzalemu, i ruevine herodiuma, znakovi blagostanja (usp. Mk 13,1) u koje je uveo zemlju ali takoer i porezni namet na leima svojih podanika. Po njegovoj se smrti kraljevstvo podjelilo meu njegovim si-novima: krajnji sjever (Traconitide, Gaulanitide, Batanea)

12

Isus iz Nazareta

dodjeljene su Filipu (4 pr. Kr. - 3 p. Kr.), Galileja i Pereja Herodu Antipi (4 pr. Kr. - 34 p. Kr.), a jug ( Judeja) Arhe-laju (4pr. Kr. - 6 p. Kr.).

Judeja

Od tih spomenutih teritorija najvanija je Judeja s Jeruzalemom, srce i svjetski grad judaizma. Svi Izraelci koji su imali mogunosti hodoastili su mu, barem jedan puta u ivotu, prigodom Pashe. Hebreji su bili jedini podlonici Rima koji su ivjeli prema posebnom statusu koji ih je oslobaao od kulta prema imperatoru i prema lokalnim boanstvima kao i od obveze rada u dan subotnji. tovie bili su autorizirani ubi-rati poreze od svojih sunarodnjaka kao nadarbine hrama u Jeruzalemu, u kome je svakom poganinu bio zabranjen pristup pod prijetnjom smrtne kazne. Palestina nije bila jedna od najplodnijih, ali niti jedna od najsiromanijih zemalja Staroga Istoka. Hebreji, osim to su se posvetili poljoprivredi, bavili su se raznim vrstama zanata i trgovinom. Unutarnja situacija ipak nije bila smirena kao to to nije niti za oekivati na teritorijima pod okupacijom, ali ra-zlozi nemira, sve do metea i pobuna, ovdje su bili dublji no igdje, zbog toga to su dodirivali religiozna uvjerenja populacije, koja su bila u potpunoj suprotnosti od onih nji-hovih okupatora. Upravo zbog motiva ove permanentne nesigurnosti rimski autoritet smatrao je vanim pridrati za sebe upravu nad Judejom, zamjenivi kralja Arhileja (usp. Mt 2, 22), sa prokuratorom koji je za svoje postupke di-rektno odgovoran osobi imperatora. Zbog toga je Judeja od 6 st. pr. Kr. postala dio rimske provincije (Sirije) (usp. Lk 8, 1) a trenutni je guverner Poncije Pilat, koji e ostati u slubi kroz cijelo vrijeme Isusovog sluenja.

13


Glavni grad Judeje bila je Cezareja primorska, ali predstavnik imperija esto je boravio u Jeruzalemu, u staroj Herodovoj palai, dok je u tvravi Antonia, u blizini hrama, bio stacioniran jedan rimski vojni odred.

Galileja

Teritorij usko vezan uz Isusovo iskustvo i njegovu osobu zasigurno je Galileja. Uvijek je bila pod Rimom, ali podsredstvom lokalnog tetrarha, Heroda Antipe, koji je boravio u Sefforisu, etiri kilometra od Nazareta, no ubrzo se premjeta u Tiberijadu, novi centar sagraen na obala-ma jezera, nazvan tim imenom kako bi se isprosila milost od imperatora (Tiberija). Evanelje e prvi puta odjeknuti u ovoj zelenoj, plodnoj i naseljenoj regiji, koja je brojila oko dvjesto nas-eljenih centara, gradova, zaseoka i sela. Nazaret bijae jed-no od njih. Iako meu najmanjima, ali zasigurno ne i meu najbeznaajnijima (usp. Iv 1, 46). Njegovih stanovnika nije bilo vie od stopedeset dvjesto, skoro jedan klan, pa ipak su imali sinagogu, rabina i upravno vijee. Ovdje, kao uos-talom i drugdje, svaka je obitelj, takoer i obrtnika, imala komadi zemlje za povre i za voke. Galileja je bila odvojena regija od ostatka Pales-tine, ali presjeena Morskim putem, ilom koja se iz unutranjosti (Mezopotamija), protee do Mediterana (more) povezujui Istok i Zapad. Zbog tih puteva lokal-ni su proizvodi (ulje, riba, rukotvorine) pristigli u trgovine po cijelom svijetu. Osim ovih dohodaka, zemljoradnja i stoarstvo bile su podrka ekonomskom nivou zemlje.

Ljudi

Hebreji su sainjavali jednu posebnu rasu, ne zbog etnikih razloga, jer bili su semiti kao i mnogi drugi nar-

14

odi bliskog Istoka, nego zbog motiva njihove religiozne batine koju su smatrali kao svoje iskljuivo vlasnitvo. Drali su da jedino oni poznaju pravoga Boga, stvoritelja neba i zemlje. On je govorio Abrahamu, Mojsiju i proro-cima, nainivi tako od Izraela svoj izabrani narod. uj, Izraele, Gospodin, Bog tvoj je jedan (usp. Pnz 6, 4). Prvi je i temeljni lanak vjerskog hebrejskog creda. idovsko drutvo, kao i mnoga druga Staroga Is-toka, teokratsko je: mo je u Boga i od Boga, a vrhovnik je njegov delegat. Zakon (mojsijevski) nije ovjekov elaborat nego dar Svevinjega: etika norma i takoer civilni i ka-zneni kodeks. Kralj je pomazanik Gospodnji, ali pomazanje mu je dodjeljeno, kao u vrijeme aula i Davida, direktno od njegovih predstavnika na zemlji. Kruna i vrpca ne mogu se nikada smatrati odjeljeni. U vremenima Novog Zavjeta, Izrael je pod vladavi-nom stranaca ali nije izgubio svoj tradicionalni teokratski aparat. Zbog toga sveenika kasta, veliki sveenici, tj. pripadnici obitelji iz kojih su bile birane najvie vjerske dunosti, jednostavni leviti koji su se izmjenjivali (dvade-set i etiri razreda) za slubu u hramu, drugim rijeima kler, vii i nii, bili su ti koji su u rukama imali sudbinu nacije, iako na oito subordiniran nain od strane osvajakog au-toriteta. Uz sveeniku klasu vano su mjesto imali lanovi imunih, plemikih obitelji, ono nije bilo beznaajno u pogledu odluivanja o javnim stvarima. Doista u Velikom vijeu, ili Sinedriju, oni su pod imenom starijeine za-uzimali prvo mjesto uz bok velikim sveenicima. Trait dunion, spojnica izmeu visokih sfera i naroda bila je sastavljena od kategorije knjievnika, koji su jednom bili obini tajnici ili pisari (usp. Izl 7,6, 11, 21; Neh 8,8); vre-menom je zatim termin knjievnik postao sinonim za

Isus iz Nazareta

15

uenjak, poznavatelj Zakona i uvar Tradicije, te struan tuma istih. Napokon oni su bili priznati uitelji u Izraelu, rabi-ni, zakonoznanci, drugim rijeima vlasnici sakralnog i pro-fanog znanja. Njihovo je miljenje bilo odluujue pred sudom i u kolama. Da bi saznao gdje e se roditi mesija, kralj Herod se obraa, osim velikim sveenicima, takoer i pismoznancima (Mt 2,4). Autoritet im je bio toliki da je na kraju i njima takoer dodijeljeno odgovorno mjesto u Sinedriju. Bilo je naime jasno da, ukoliko je netko iz naroda odluio prihvatiti vlastito iskustvo Boga odvaivi se javno ga predloiti drugima, nije gotovo mogao a da se ne suoi sa njima osim to i s predstavnicima drugih misaonih stru-ja koje su kruile u zemlji. idovsko drutvo II. stoljea pr. Kr. kao i I. stoljea p. Kr. bilo je kompleksno vie no to se redovito obiava tvrditi. Postojale su razne kole i razliiti smjerovi; moe se govoriti o istinskom pluralizmu, ali od kojih nije bilo uticaja na populacije s kojima e se Isus susretati. Dominirajue ideologije bile su one koje su zastupali saduceji i farizeji. Prvi su manjina ali imaju u rukama zapovijedna mjesta, drugi posjeduju duhovnu mo i veliki uticaj na narod. Ako su jedni prilino zastraujui, drugi su iznad svega cijen-jeni i voljeni. Saduceji proizlaze iz sveenike i laike aristokraci-je; konzervativci su iako navezani ne toliko na teoloke tradicije, koliko na razne povlastice koje uivaju povezani s interesima prometa koji se razvija u atriju hrama u vezi s prinosima i darovima za rtve. Sinedrij, to jest najvie upravno i sudsko idovsko vijee, bilo je, moe se rei, u potpunosti voeno od saduceja. Kajfa je bio jedan od njih. Uz bok saduceja, ako ne upravo ovisno o njima, na-


16

lazila se klasa poreznika i carinika. Oni su presijedali ubi-ranju poreza, ciljajui takoer na kamate koje su trebale zavriti u njihovim depovima. Sastojali su se uglavnom od profitera, i kradljivaca: zbog toga su na sebe navukli ne samo antipatiju, nego i duboku mrnju populacije, koja ih je jednostavno smatrala grijenicima (usp. Mt 9, 10; 11, 19; 18, 12; 21, 19). Saduceji su bili u vrhovima drutva, ali duh naro-da bio je sastavljen od farizeja i njihovih saveznika, pis-moznanaca i zakonoznanaca, tumaa zakona i proroka, koji uglavnom streme ferizejizmu to jest rigorizmu zbog ega su takoer i oni suprotstavljeni saducejima koji su se smatrali kao liberali. Termin farizej dolazi od glagola parash (odvo-jiti), oznaava prema tome onoga koji ivi odijeljen od ostale mase koja se uglavnom smatra neistom, jer je kontaminirana od veza i profanih praksi uvedenih u Pal-estinu invazijom helenizma (usp. Gv 7, 49; 9, 43). Nemaju uglavnom nikakav politiki program, nego se iznad svega ili iskljuivo brinu o religiji. Obazrivi su prema tradiciji, i prema nauci otaca. Po sklonosti su umjereni ali u njihovim se redovima nalaze ekstremistike struje, zeloti, uvijek spremni na oruani sukob protiv okupatora, postavljanje zasjeda rimskoj vojsci, pokretanje pobuna. Oni koji nisu imali dovoljno hrabrosti zadovoljavali su se, kad je prilika, izraziti svoje negodovanje gestama poruge, kao na prim-jer pljunuti na zemlju, dok je prolazio neki legionar ili slubenik. Od svih naroda u Palestini galilejci su bili najvei protivnici Rima. Odavde potiu slavni buntovnici kao Juda Galilejac (47 pr. Kr.), sin Ezekija (40 pr. Kr.), nazvan voa razbojnika, izvjesni Saduk i posljednji Menahem (66 p. Kr.) i Ivan od Giscala (66-77 p. Kr.). Sam je naziv galilejac za rimski autoritet znaio isto to i pobunje-

Isus iz Nazareta

17

nik, ako ne upravo hulja ili ak zloinac. Farizeji su sainjavali ivi i aktivni dio populacije. Jedni drugi, to su u bitnome slijedili njihove iste ideale, umjesto da se naguravaju s opozicijom, odluili su se za raskid s drutvom, a osobito sa jeruzalemskim klerom, povlaei se u pustinju, gdje su ivjeli u monakim zajedni-cama provodei vrijeme u molitvi, studiju, meditaciji i radu pod vodstvom jednog uitelja discipline. Konzumirali su jedan zajedniki obrok i ivjeli su u tiini i sabranosti. U zajednicu se nisu primali stranci niti se biljei po svemu sudei prisutnost ena. Kad su imali priliku predstavl-jati se nazivali su se sinovi svjetla ili novog saveza. Ali kroz povijest su proli s imenom esseni, od aramejskog hasajj, poboni, sveti. Vrijeme u kojem se Isus rodio puno je napetosti, iekivanja, nadanja, svugdje, ali iznad svega u njegovoj domovini. Nikada prije kao tada Izrael nije osjeao da se nalazi na prekretnici svoje povijesti. Jedna grupa pisaca zvanih apokaliptiari (vidi autore Henoka, i IV knjige Ez-rine, Baruha) ekaju svretak svijeta, te dolazak sina ovjejega i kraljevstva svetih Svevinjega (usp. Dn 7, 13 14). Nemogue je da se odjeci ovog opeg nezado-voljstva kao i ove zajednike nade nisu irili takoer i u selu Nazaretu i da nisu naili na odobravanje i neodobravanje u duama njegovih stanovnika, ukljuujui takoer Isusovu obitelj i rodbinu.

Osobe

Isusov ivot i djelo isprepliu se sa velikom povijesti vremena, sa monicima koji su tada vladali na zemlji: im-peratorima Rima te njihovim podlonicima (usp Lk 3, 1): carom Augustom i Tiberijem s jedne, Herodom Velikim, Herodom Antipom i Poncijem Pilatom s druge strane.


18

Imperator Oktavijan, jedan od uglednih likova rim-ske povijesti (31 pr. Kr.-14 p. Kr.), nije imao sree poznava-ti, niti uti govoriti Isusa koji se rodio u vremenu njegovog mandata na jednom dalekom dijelu njegovog nepregled-nog imperija. Niti Tiberije (14 - 32 p. Kr.) nije imao nikakav iz-ravan doticaj s Isusovom osobom, iako je za vrijeme nje-gove uprave on zapoeo svoje djelovanje u Galileji te bio osuen na smrt. Poncije Pilat je upravitelj Judeje od 26 do 36 p. Kr. i pod njim pada odluka za Kristovu osudu. Vrela ga predstav-ljaju kao osrednju osobu, tvrdoglavu, osvetoljubivu. Opre-zan da ne razbukta idovsku razdraljivost, ali isto tako da suzbije zahtijeve ukoliko bi kodili njegovom ponosu. Ta ga taktika ipak nee potedjeti, zamjeranja Kaliguli, nakon ega slijedi poziv u Rim a potom izgon u Galiju. Herod Antipa, tetrarh Galileje i Pereje, jedini je politiki autoritet koji je bio obavijeten o Ivanovom propovijedanju i koji je pokazao neki povrni interes za Isusovu osobu (usp. Mk 6,14-16), ali nikad nije drao za ozbiljno takve informacije te je umro bez da ga je ikad vidio. Luka podsjea na jedan susret s kraljem idova ti-jekom muke (23, 6-12) ali jedini on to spominje, tako da se najvjerojatnije nikad nije niti dogodio. Isus u svakom sluaju nije prihvatio suoenje s njim jer su u samom star-tu nedostajale pretpostavke koje bi ga ostvarile.

Isus iz Nazareta

19

2. Obitelj

Isus, kao i svi, roen je i odrastao u obiteljskom kontekstu. Tu, pod brigom roditelja, okruen braom i sestrama, ostvarilo se njegovo fiziko, psihiko i duhovno dozrijevanje. Evanelja u pravom smislu rijei, napisana skoro pedeset godina poslije njegove smrti, nita ne govore o njegovoj ranoj mladosti, koja ne moe biti razliita od bilo kojeg drugog djeaka ili adolescenta njegovog vremena i njegovog sela.

Roen od ene (Gal 4,4)

Najstariji spomen Isusovog porijekla je onaj sluajno ostavljen od Pavla, uitelja Tore obraenog u go-dinama kad je Evanelje doivjelo procvat. On koga je Bog odaslao kad su se navrila vremena da se ispune obeanja dana Izraelu, je, za budueg apostola, jedan od ljudskog roda (roen od ene), podloan istim institucijama (za-konu) kojem su podloni i ostali. On bez sumnje uvijek ostaje prorok Boji odaslanik, ali zbog toga nije potrebno razmiljati o nekoj genezi izvan uobiajenih pravila. Ima zajedniku krv i meso svoje brae, podsjea autor Po-slanice Hebrejima (2,13); u svemu postade brai slian (2,17) jer je njima poslan a ne anelima (2,16). Ako je dakle Isus roen od ene, eli se rei da je pravi ovjek, a ne bie silo s neba. Poziva se na roditelje, na obitelj te na injenicu da je podloan biolokim zako-nima kao i svi. I on je takoer jedan cvijet koji je niknuo iz

20

ljubavi dvoje nazareana od kojih u svojoj krvi nosi tjele-sne i duhovne konotacije. Ukoliko djeca na neki nain imitiraju roditelje, Isus ponavlja fizionomiju, te takoer i sklonosti svojeg oca i majke. Kroz njih on pripada jed-nom klanu, narodu, rasi te nosi nagnua, dranje, sposob-nosti, mane. Hebrej od Hebreja, rei e Pavao sam za sebe (usp. Fil 3,5). Ista bi oznaka trebala vrijediti takoer i za Isusa. On je galilejac iz Nazareta ne samo anagrafski, nego iznad svega i genetiki.

Sin Josipov (Lk 3, 23)

ini se da Evanelja djetinjstva forsiraju da se prije svega Isusu dodijeli novo, superiorno porijeklo: od Boga, od Duha (Mt 1,18-20, Lk 1,34-35), ali ipak ne uspijevaju iz-brisati tradicionalne injenice, osobito Josipovo oinstvo.Luka otvara Isusovo rodoslovno stablo predstavljajui ga: bijae kako se smatralo sin Josipov (3, 23). U raspravi koja se odvijala u nazaretskoj sinagogi mjetani sumnjaju u rijei improviziranog propovijednika jer znaju za njego-vo skromno porijeklo. Nije li ovo sin Josipov?, rekli su kao da skoro ele opravdati svoje uenje i nevjeru u isto vrijeme (4,22). Matej, u analognom kontekstu, govori o drvodjeljinom sinu (13,55), tvrdei istu stvar. Vie nego sin Davidov, kako naglaavaju Mt 1,20 i Lk 1,27, Josip je drvodjelja. Ne radi se o tome da nave-deni atributi ne mogu opstojati zajedno, no namjera svetih pisaca nije bila ta da ih povezuju. Drvodjelja u ovom sluaju nije sramotni naslov, nego ukazuje na struku koja ne prua neku osobito povlatenu poziciju. Isus sin Josipov je oznaka koja e se ipak vre-menom ugasiti, ali Ivan svjedoi da je takoer pri kraju I. stoljea, tovie u azijskim zajednicama, jo uvijek bila

Isus iz Nazareta

21

aktualna. Filip priznaje Natanaelu da je pronaao Krista, Isusa, sina Josipova, iz Nazareta (1,45). Ako farizeji iz Kafarnauma odbijaju prihvatiti govor o kruhu koji je s neba siao, ine to ponajprije zbog toga to je onaj koji ga je predlagao bio jednostavno sin Josipov (6,42). Otac je prije svega u semitskom svijetu pa tako i u staro-zavjetnoj tradiciji bio oslonac obitelji, onaj koji je davao podrku i zatitu pred opasnostima. Nazaretskoj obitelji upravo Josipova osoba daje tu sigurnost, samo to u kranskoj tradiciji ona progresivno gubi svoje izvorne crte te postaje vie koreografska nego realna. Pored Isusa i Marije, Josip je figura na drugom, moda ak treem mjes-tu, koja im na kraju smeta te je zbog toga bilo potrebno da nestane.

Sin Marijin (Mk 6,3)

Isus je u Nazaretu, prema Marku, bio takoer taja-nstveno nazvan sin Marijin (6,3), oznaka koja jo uvi-jek nije razjanjena. U paralelnom tekstu Matej spominje Mariju njegovu majku(13,55), dok Luka navodi jedino Josipa (4,22). Prema Ivanu narod u Kafarnaumu iako poznaje oca i majku Isusovu, ipak ga prepoznaje kao sina Josipovog (1,45; 6,42). Afirmacija sin Marijin zasigurno je jedinstvena, skoro nerazjanjiva, zbog toga to predstavlja iznimku u biblijsko-idovskoj tradiciji. Djeca su se obino poziva-la na oca, iz tog razloga Isus bi se trebao zvati, kako je to potvreno u Luki i Ivanu, ben-Josepf a ne ben-Mirjam. Pozivanje na majku moglo bi biti legitimno u sluaju nedostatka roditelja ili zbog njegove rane smrti, no rije je o hipotezi koja je malo vjerojatna. Potrebno je naime podsjetiti da kod Marka Josipov lik nema neki poseban znaaj; nije nikad spomenut niti


22

se ak pojavljuje. Radi se zapravo o redakcijskom rezu, o odluci koju je donio autor Evanelja. Razlog za nju nije reen ali se moe pretpostaviti. Najvjerojatnije je da je evanelista, na neki ili na svoj nain, htio ugraditi eho tradicije pobonosti koja se poela afirmirati u tom vre-menu: i to ove o Isusovom bezgrenom zaeu. Autor je u nedostatku vlastite teorije glede udesnog porijekla Spa-sitelja, do nje doao na nain da je iskljuio Josipovu osobu iz sinovog ivota.1 Marija se pojavljuje u nekim momentima javnog Isusovog ivota zajedno sa braom, ali meu njima nema mjesta za Josipa (usp. Mk 3,31; Mt 12,46; Lk 8,19-21).

Dogaaj u Kani vie je simboliki nego povijesni, ak i prema Ivanu ovdje je prisutna samo majka Isusova (2, 1-11), kao i na Kalvariji (19, 25-27). Ta dva teksta ne prepriavaju toliko dogaaj, s obzirom da je rije o kom-pozicijama u kojima je potvrena teoloka razrada Isuso-vog iskustva i gdje se nastoji povjeriti jedna posebna uloga takoer i majci, kao to to upravo ine autori evanelja djetinjstva (Mt 1-2; Lk 1-2) i Dj 1,14, koji prikazuju za-jednicu vjernih okupljenu oko Marije i Isusove brae.

Brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i imunov (Mk 6,3)

Isus ini dio jedne brojne obitelji koja ukljuuje brau i sestre. O tome govore svi evanelisti kao to na-pominje takoer i Pavao (usp. Gal 1,19; 1Kor 9,5). Njegova braa (hoi adelphoi autou) dolaze ga traiti za vrijeme njegovog javnog sluenja (Mk 3,31-32;

1 Usp. O. DA SPINETOLI, Il Vangelo del Natale. Annuncio delle comunit cristiane delle origini, Roma 1996.

Isus iz Nazareta

23

________________

Mt 12, 47; Lk 8,19): bili su zabrinuti zbog onoga to su uli da se o njemu govori te su ini se namjeravali vratiti ga kui (Mk 3,21). Ivan spominje brau Isusovu posli-je dogaaja u Kani sa majkom i uenicima. Spustili su se u Kafarnaum i ondje ostadoe nekoliko dana (2,12). Prema Dj 1,14 braa s uenicima, Marijom i enama u molitvi su iekivali dolazak Duha kojeg im je Isus obeao (1,8). Pavao za vrijeme svojeg posjeta Jeruzalemu susree brata (adelphon) Gospodinova poistovjeenog sa Ja-kovom (Gal 1,19), i u 1Kor 9,5 navodi, uz apostole, neodreeno brau Gospodinovu, koja su ini se postali misionari Evanelja. Gospodin je naslov uskrslog Krista; moe biti da je nova oznaka zamijenila onu vie tradicio-nalnu koja glasi braa Isusova, iako to nije toliko vidljivo. Ipak nije mogue krenuti od brae Isusove da bi se iden-tificiralo stvarnu brau Isusovu. Obitelj, a osobito braa Isusova, bila je stvar koja je zabrinjavala i podjeljivala egzegete svih vremena te ih jo uvijek ostavlja u meusobnom kontrastu, ali da nije bilo evanelja djetinjstva, koja su Isusu dodijelila u pot-punosti natprirodno porijeklo (Mt 1,18-20; Lk 1, 34-35), problem, najvjerojatnije, ne bi postojao. Zbunjenosti kao i ograde s obzirom na smisao rijei brat izviru iz njegove vjerojatne ovisnosti od hebrejskog ah (aramejski aha) koje Septuaginta prevodi kao adel-phos, ak i tada kad odgovara rijei brati ili roak u irem smislu. S lakoom pronalazimo u Starom Zavjetu, bilo da je rije o najstarijim knjigama (Postanak, Joua, Suci, Samuel, Kraljevi) kao i u onim kasnijima (Levitski zakonik, Ljetopis, Job) primjere u kojima ah moe imati openit smisao a redakcijom grkih prevoditelja sveden je na adelphos. Radi se o slobodnoj upotrebi o emu svjedoi Josip Flavije (Ant, 10, 10,3).


24

Stari Zavjet uvijek je u kontekstu Novoga; meutim, nije ispravno nepromiljeno povezivanje. Mogua je takoer hipoteza da je primitivni evaneoski navjetaj bio na aramejskom, ali ne moe se nikako dovesti u sumnju da su aktualni tekstovi bili na grkom za zajednice koje su govorile i slavile liturgiju na grkom jeziku. Preraeni termini, iako se rasvjetljavaju u svojoj izvornoj upotrebi, mogu se objasniti prije svega ili jedino u njihovom ak-tualnom jezinom kontekstu. Grk koji ita ili slua rijei adelphoi ili adelphai, ukoliko nije prethodno temeljito pouen, misli na krvnu brau i na krvne sestre, jedna-ko kao kad uje otac ili majka ne misli na drugo do na prave roditelje. I grki takoer poznaje neodreen smisao za brata ili sestru, tako e krani koristiti taj termin za meusobno prepoznavanje, ali u tom sluaju kontekst iskljuuje svaku zabunu. Kada Marko kae da Isus ugleda imuna i Andriju brata njegova (ton adelphon) (1,16), ili kad govori o Jakovu i Ivanu bratu njegovu (ton adelphon) (1,19) a Luka podsjea da je Marta imala sestru (adelph) koja se zvala Marija (10,39) te Ivan naglaava da je Marija sestra (adelph) Lazarova (11,1) govore to u doslovnom a ne u prenesenom smislu. Grki rijenik nije toliko siromaan kao hebre-jski i aramejski. U njemu postoje razni termini za nazive razliitih stupnjeva rodbinstva, o emu takoer svjedoi i Novi Zavjet. U Kol 4,10 se kae da je Marko neak (anep-sios) Barnabin. Luka, dobar poznavatelj grkog jezika, govori o Elizabeti roakinji (synghenes) Isusove majke (1, 36; usp.1,58-61) i podsjea da su ga roditelji (hoi g-neis), u trenutku kad se djeak Isus izgubio u Jeruzalemu, poeli traiti meu roacima (en tois syngheneusin) i znan-cima (kai tois gnostois) (2,44). Luka nadalje, u paraboli o gozbi prireenoj za siromahe, izriito podsjea kako treba

Isus iz Nazareta

25

iskljuiti brau (tous adelphus), roake (synghenon) i susjede (14,12). Ovdje braa nisu krvno srodstvo kao to to nije sluaj ni u 21,16 gdje se napominje da e u vremenu progonstva krani biti prezreni od roditelja (tn gonen), od brae (tn adelphn), od roaka (tn synghenon) i pri-jatelja (tn philon). Marko govori o podcjenjivanju na koje prorok nailazi meu rodbinom i upotrebljava openitu frazu en tois syngheneusin. Tekst koji e nam moda bolje pomoi identificirati brau Isusovu je onaj u Marku 6, 3 gdje se to izriito spo-minje. Nazareani dobro znaju tko je Isus; ukazuju na nje-govu profesiju, njegove roditelje, majku, oca, brau, sestre, jednom rijeju itavu obitelj, dakle njegov anagrafski sta-tus. Nije li previe upadljiva hipoteza po kojoj se adelphoi i adelphai podrazumijevaju kao roaci i roakinje; oni se naime ne pojavljuju niti kao jednakopravni, niti inae u oznaavanju porijekla i rodoslovlja neke osobe. Teko je, tovie neuobiajeno, stavljati uz genetikog oca i majku, roake po krvnom srodstvu, bez da ih se prije toga pre-cizno ne oznai. Isus je doivio sudbinu velikih likova; jednom kad su izali iz ope povijesti oslabile su takoer i veze sa njom. Ne radi se o obmani, ve o jednom aspektu idealiziranja koji se ubrzo isprepleo oko njegove osobe.

Njegove sestre (Mk 6,3)

Spomen na pravu Isusovu obitelj ostao je u evaneljima jedva naznaen, ali ipak je sauvao sve svo-je komponente. Prije nego li pred oboavateljicama i uenicama koje su ga pratile tijekom njegova javnog djelovanja, Isus se naao meu vlastitim sestrama u svom djetinjstvu i adolescenciji. Zajedno s braom i roditeljima one su bile njegove odgojiteljice. On takoer i


26

od njih ui prepoznavati vlastite slinosti, njihove vrline i njihove mane, a osobito osjetljivost, njenost, slabost, kao i ensku krhkost. Sestre su dale ljepotu Isusovom duhu, ublaile su njegove mogue grubosti, te dodijelile ljuba-znost i srdanost njegovim crtama. Ne samo da su ene imale velik teret u drutvu onog vremena, nego u obitelji, koliko god da su bile po strani i u sjeni, odravale su uvijek budnom jednostavnost i njenost ije su bile uvarice.Otvoreni i ljubazni pristup koji e Isus imati prema enama tijekom svojeg propovijedanja, kao i prijateljstvo koje e ga vezati sa nekima od njih moda duguje svoj razvoj up-ravo u svakodnevnom odnosu koji je imao u kui sa svojim sestrama. Evanelista ih je spomenuo, ali nije naznaio niti broj, niti njihova imena kao to je to uinio sa braom (Mk 6,3). U tome se moe proitati mentalitet onog vremena koji enama nije odobravao veliku vanost u drutvenom i obiteljskom ivotu, zbog ega ni evanelista to ne dodijeljuje Isusovim sestrama. O njima se vie nee govoriti u evaneljima niti e se one vie pojaviti u Novom Zavjetu. Ni o jednoj od njih nee vie biti spomena.Hipotetsko je sve dosada reeno kao i ono to bi se jo, s obzirom na reeno, moglo dodati.

Isus iz Nazareta

27

3. Odgoj

ovjek prima svoj prvi odgoj u kui gdje je roen i u drutvu kojem pripada. Drugim rijeima u obitelji i u institucijama koje nalazi u svojoj zemlji. I Isusova je for-macija takoer ostvarena kroz zajednike putove koji su mu bili na raspolaganju.

U kui

Otac bi stavio dijete, tek roeno, na svoja koljena u znak priznavanja i legitimnosti. Sada postoji jedan novi ivot za koji se treba brinuti kako bi on rastao. Maliani, bilo jednog ili drugog spola, bijahu pod majinom brigom koja ih hrani i ui razlikovati to treba initi od onoga to treba izbjegavati. Ali kao uvijek i svugdje djeca vie ue na ulici gdje su provodila velik dio vremena igrajui se i svaajui s vlastitim vrnjacima. Otac preuzi-ma brigu za muku djecu nakon to se njihovo djetinjstvo zavri. Njegova je prva briga bila da ih informira o udesnoj povijesti naroda kojem pripadaju. Izraelov Bog kojeg djeak poinje upoznavati nije nikakva fantazma, nego stvoritelj neba i zemlje, zatitnik i saveznik svojega naroda. Prilikom slavljenja Pashe, otac obitelji prepriava dogaaj kojega su svi poznavali, ali koji je svaki drugi puta bio nov, ne samo zbog neizreenih detalja koje je pripovjeda dodavao, nego iznad svega zbog zrelosti koju su najmlai u meuvremenu dostigli. U tim su uvjetima oni konstatirali koliko je real-nost u kojoj su se nalazili bila udaljena od ideala za koje su uli. Radost, entuzijazam zbog raskoi prolosti inili

28

su jo gorim trenutno iskustvo te su optereivali duhove negodovanjem i prezirom protiv aktualnih silnika. Isusova je obitelj duboko religiozna kao i sve druge u Nazaretu. Najvjerojatnije je farizejske tendencije, vjerna opsluivanju zakona i paljiva na tradicije. Pavao se hvali da je on takoer bio farizej (Fil 3,5); Isus se nikad nee iz-jasniti glede toga, ali s obzirom na nain s kojim e kasnije govoriti sa predstavnicima rigoristike struje, moglo bi se zakljuiti da je po roenju i odgoju bio jedan od njih. Farizejizam nije degeneracija mojsijevstva; to je samo jedan nain njegovog shvaanja i ivljenja, koji je istina od svih najrigidniji. Ukoliko si Isus dozvoljava kri-tiziranje njihovih odreenih slabosti, to je zbog toga to ih poznaje izbliza, u svojoj obitelji, rodbini, da se upravo ne veli u vlastitom iskustvu.

U koli

Institucija kole u svijetu mediterana, koliko nam je poznato, rodila se u Grkoj te se iz nje iri u druge zemlje. ini se da je Kua knjige (Beth-ha-sepher) prvi puta os-novana u Jeruzalemu u vrijeme kraljice Aleksandre Salome (76-67 pr. Kr.), ali nije se uspjela odrati zbog rimske oku-pacije (63 pr. Kr.). Samo otprilike trideset godina nakon Isusove smrti, u godini 64, veliki sveenik Joua ben Ga-mala predloio je zakon za sve idove, kojim se razmatrala obaveza slanja djece u kolu i predviale sankcije za nje-govo zanemarivanje, no ubrzo se dogodio rat protiv Rima, unitenje Jeruzalema te su predviene odredbe najvjero-jatnije ostale mrtvo slovo na papiru (Babilonski talmud, Baba batrosa XXI, 2). U svakom sluaju Nazaret je suvie malo mjesto da bi imalo ast priutiti si kolu. Ipak je najvjerojatnija pret-

Isus iz Nazareta

29

postavka ta da Isus nije imao nikakvu kolsku naobrazbu te da nije uio, itati, pisati i raunati. Svako njegovo pro-fano znanje je empirijsko, drugim rijeima ono koje je nadolo prilikom njegovog kontakta s ljudima: iz ivotnog iskustva.

U sinagogi

Beth-ha-kenneseth (Kua okupljanja) ili Beth-ha-ha-thephillah (Kua hvale) nalazila se u svakom gradu ili selu u Palestini ili Dijaspori. ini se da ih je u Jeruzalemu bilo vie od jedne, to zavisilo od jezika kojim su govorili He-breji iz inozemstva (usp Dj 7, 9-10; 6.9). Isus e za vrijeme svojih obilazaka po krajevima Galileje uvijek pronai neku sinagogu u koju e ui i u kojoj e govoriti. Sinagoga je arhi-tektonski bila pravokutna graevina sa tri lae, s jednim gledalitem rezerviranim za ene. U njenoj unutranjosti nalazio se jedan ormari zvani arka, u kojem su se uvali svici zakona. Nedaleko je bio smjeten stol (katedra, po-dij) na koji su se odlagale pergamene u trenutku itanja. Zatim redovi klupa za publiku, od kojih su prvi bili najvie prieljkivani (usp. Mt 23,7). Voenje sinagoge bilo je u rukama vijea od deset staraca (voa) i jednog predsjednika. Hazzan, je obnaao slubu skristana, izvritelja presude i ako je bilo potrebno uitelja. Sinagoga je bila kua molitve, pouke i provoenja pravde. Bila je zapravo najsvetije mjesto koje je Hebrej mogao pohoditi poslije hrama u Jeruzalemu, s razlikom da se u hram ilo vrlo rijetko i s potekoama, dok je u sinagogu bilo mogue otii vie puta na tjedan (subota, ponedjeljak, etvrtak) i vie puta na dan. Liturgija u sinagogi sastojala se od molitve Shema (uj Izraele), itanja i komentara svetih knjiga. Prilikom


30

tumaenja Pisama bilo je prije svega potrebno prevesti hebrejski tekst na jezik kojim se govorilo. U Palestini na aramejski; a drugdje na lokalne jezike. Nakon to itanje zavri svatko je mogao intervenirati kako bi prisutnima ponudio vlastito objanjenje. Jedan je od uitelja potom odrao zavrnu pouku koja bi po obiaju bila uzeta iz pro-roka. Sinagoga je bila kola za svakog Hebreja; tu se nije toliko uilo itanje i pisanje, koliko memoriranje reenica iz zakona ili neke druge svete proroke ili poune knjige. Nazaretska sinagoga je prvo i temeljno mjesto Isusove formacije. Tu on ui poznavanje proroka, Mojsija, mudrosnih knjiga te slua redovita tumaenja ili dobrim dijelom ona koja su tada bila popularna. I za njega takoer to je mjesto redovnog susreta s Bogom i sa Bojim ljudima. On nee sjesti u prve redove jer nije iz uticajne obitelji; ali moe se pretpostaviti da se takoer nee svrstati niti meu posljednje, zbog velike volje koju posjeduje za sluanje i razumijevanje. On je radnik koji ne misli na budunost razliitu od ove u kojoj se naao, ali u svom srcu osjea da ga revnost rijei Gospodnje osvaja sve do dna njegove due (usp. Ps 69, 10). Nazaretska sinagoga je najskuplja i najdragocijenija relikvija koju bi Isus mogao ostaviti od svoje prisutnosti meu ljudima. Tu u pozornom sluanju rijei Gospodnje i prihvaanju za koje se uvijek vjerovalo da daje pobuivanje Duhu on je ostvario svoj put, poziv koji e promijeniti nje-gov ivot, od drvodjeljskog do onog prorokog. Samo taj odgoj koji se primao u sinagogi nije bio otvoren. Jahve je bio Izraelov Bog a Izrael njegov izabrani narod. Krug koji je stezao Abrahamove potomke s jednim Bogom iskljuivao je sve druge narode. Bog kojeg je Isus poeo upoznavati u nazaretskoj sinagogi bio je Dobro u vlasnitvu Izraelaca. Ovu e koncepciju on s tekoom pri-

Isus iz Nazareta

31

hvatiti; isto kao to e smatrati neugodnim nain shvaanja zakonskih pravila.

U oevoj radnji

Svaki roditelj uio je dijete, po mogunosti vrlo rano, vlastitom zanatu; tako mu je osiguravao budunost, te na taj nain postigao da izbjegne priliku loeg razvoja. Isus e slijediti zanat svojega oca, naggar, drugim rijeima pokuat e postati tesar ili drvodjelja. Materijalni se posao openito nije smatrao ne-prikladnim u hebrejskom mentalitetu. I rabini su ga takoer imali. Ondanje je drutvo, kao i drutvo svakog vremena, imalo potrebu za mlinarima, pekarima, tkalcima, liiocima, zlatarima, lonarima, kovaima, drvodjeljama, prevoznicima ivenih namirnica, ribljih i poljoprivrednih proizvoda, ulja, vina, ribe, drveta i drugog. Biblija spomin-je dvadeset i etiri zanimanja. Izraz naggar (grki tekton) znaio je istovremeno tesar i drvodjelja. Ukazivao je na eksperta u izradi drveta, bilo da je rije o podizanju konstrukcije, ili o pravljenju okvira, ali nije se radilo o stolaru, kiparu, kolaru ili umaru. Tesarski se zanat obavljao u radnji, no kad je bilo potrebno namjestiti vrata, prozore ili postaviti konstrukcije odlazilo se kuama drugih. Mjesto za rad uglavnom je bilo mrano i tijesno, pa su se kad god je to bilo mogue stolovi gurali na cestu kako bi se radilo na otvorenom, razmjenjujui pokoju rije sa susjedima i prolaznicima. Oinska radnja za Isusa je bila druga kola. Ako je u seoskoj sinagogi uio poznavati Pisma i povijest koje je Bog ostvario kroz svoj narod, na svom radnom mjestu ukljuujui i kretanja koje je ono zahtijevalo on


32

ui poznavati ljude. Tu se mogu susresti graani i seljaci, dobrostojei i siromani; jedino se ene ne mogu vidjeti ali on e pronai nain da ih susretne zahvaljujui poslovima po kuanstvima koje je zanat od njega esto zahtijevao. Luka, pozivajui se na tekst koji govori o Samuelo-vom djetinjstvu (1Sam 2,26) tvrdi da je Isus napredovao u dobi, mudrosti i milosti te u potpunoj poslunosti roditelji-ma (2,52). Ova hipoteza koju evanelista istie vrlo je vje-rojatna jer oslikava stuaciju koja je bila vlastita skoro sva-kom adolescentu. Isus godinama napreduje usavravajui svoje radne sposobnosti i, moemo slobodno dodati, s obzirom da posjeuje sinagogu, svoje poznavanje Boga. On je dakle u konstantnom, dobrohotnom odnosu sa rod-binom, sugraanima, klijentima i sa Gospodinom. Rad je, po miljenju biblijskog autora bio Boja osuda dodijeljena ovjeku greniku (usp. Post 2, 17); te zapravo tvori sastavni dio egzistencijalnih uvjeta svakog razumnog bia. Isus nije imao njegovane i uuvane ruke poznavatelja Tore, nego hrapave i tovie izgrebane ruke radnika s drvetom. Mladi Pavao iz Tarza provodio je svoje vrijeme do nogu vrlo poznatog rabina onoga vremena (Gamaliela), dok Isus ui tesarski zanat; prvi studira doktrinu otaca (Akiba, Hillel, Shammai), Isus drku ekia, upotrebu avala i ostalih sredstava za rad. Njih dvojica su skoro iste dobi, ali je oito da se ne poznaju. Njihovi su putevi udalje-ni jedan od drugoga, iako e se jednog dana ispreplesti. U meuvremenu Isus postaje iskusni majstor za drvo, Pavao velik poznavalac svetog Pisma, ali kad e se suoiti Isus e biti taj koji e reformirati Pavlovu svijest, uprkos tome to e ovaj potom nastojati shvatiti Isusa bolje nego to je on shvatio samoga sebe. Isus nee nikada biti ovjek od kulture ili teolog i

Isus iz Nazareta

33

poznavatelj zakona. Sve to zna nije mu nadolo odozgo s katedre, nego od onoga to je iskusio u svakdanjem ivotu. I on je takoer jedan od onih koji su jeli kruh u znoju svoga lica; nije ga od nikoga oduzimao na prijevaru. Prije no to e se obratiti svojima u ulozi misionara, proroka, Isus je bio jedan od njih, proivljavajui napore i svakodnevna iskuenja. Drugim rijeima bio je istinski lik povijesti prije no to je postao njezin protagonist. Njegov sluaj ne sadri nita briljantno ni prestino jer je isti kao onaj svakoga ovjeka, ali upravo zbog toga moe realno sve zanimati. Isusovo porijeklo je skromno; on je analfabeta kao to su to svi u njegovoj kui i u njegovom selu; svoje najbolje vrijeme provodi po kuarcima, sluajui razgov-ore, kukanja, molitve ili psovke neuglednih osoba koje se tu izmjenjuju. ivi i raste ali ne u nekom samostanu (Qumrn), niti u nekoj svetoj zgradi (kao Krstitelj), nego meu svijetom svojega sela i svoje regije. Ovo je okvir koji podsjea na roenje i prve Isusove dane. S obzirom na tragove koje e ostaviti njegovo po-slanje to nije drugotna injenica. Da je on kojim sluajem odgojen u hramskim atrijima, kao izdanak obitelji visokog poloaja, ili da se naao u koli nekog slavnog rabina, na neki nain umetnut u sistem, ne bi zasigurno shvatio situ-aciju, probleme onih najmanjih niti bi se naao na strani ponienih i potlaenih. Uvijek na prvom mjestu, takoer i za njega, bio je Bog i bitka protiv grijeha, ali istovremeno, ako ak ne i prije, ovjekova prava, ponajvie stradalih i potlaenih ljudi. Isus je pripadnik ljudskog roda, zbog toga je u stan-ju shvatiti i prisvojiti glasove i uzdisaje masa koje ih pred-stavljaju.


34

35

4. Razvoj: od drvodjelje doproroka

Isus u evaneljima stupa na scenu s jasnom orijent-acijom svoga poziva. No ipak nije reeno kada, kako i pod kakvim se uvjetima taj poziv iskristalizirao. Mnogi pro-roci priaju o genezi svojih misija; Isus nam nita ne daje do znanja glede motiva koji su ga naveli da ostavi tesarski zanat kako bi se posvetio propovijedanju rijei Boje.

Poziv je izbor

Teologija duhovnosti pridaje pozivu jednu, ini se, nezaobilaznu definiciju. Rije je o gesti boanskog iz-abranja neke odreene osobe za jedan poseban zadatak u planu spasenja. To je izbor, ali vie s Boje strane nego sa strane ovjeka. Naravno da ne postoje ograde s obzirom na slobod-nu ovjekovu suradnju u ostvarenju boanskog plana, one se oituju kada se radi o nalogu za preuzimanje hramske slube. Ovdje samo Bog odluuje; ovjeku ne preostaje drugo nego da prihvati. I Isusov je proroki poziv takoer promatran kao Boja elja; poziv za jedan zadatak koji mu je na srcu vie nego ovjekova sloboda. I nitko sam sebi ne prisvaja tu ast, (u ovom sluaju bilo bi bolje rei...) nego je prima od Boga, pozvan kao Aron, ustvruje u tom smislu autor Poslanice Hebrejima (5,4). Meutim aktualni govor o pozivu mogao bi lako skrivati neke dvoznanosti. Bog nema potrebu za nekim ili

36

za neim jer ima sve, stoga plan, koji mu je ipak na srcu, nije usmjeren prema njegovom velianju i slavi koliko prema dobru ljudi, njihovoj duhovnoj i materijalnoj promidbi. Radi toga svako osobito zalaganje za jednu takvu realizaci-ju nije injenje usluge stvoritelju nego stvorenjima. Odgovor koji svaki od nas zna dati proporcionalan je sa stupnjom vjere te zajedno, ako ne jo i vie, s ljubav-lju koju svatko ima u svojoj nutrini i koju treba dotaknuti ona ista Boja ljubav koja je sposobna svima initi do-bro, takoer i onima koji ga ne zasluuju ali su ga jednako potrebni (usp. Mt 5, 43-48). Sveti poziv, kao i bilo koja druga profesionalna obveza, odgovara, moe se rei, uvijek na jedan poziv odozgor, to jest dolazi od nadahnua koje nas sili da na-pustimo vlastiti egoizam, lijenost ili ravnodunost sve do-tle dok ne stavimo vlastite sposobnosti i snage na dobro drugih. Ne radi se o nekoj orijentaciji koja je umetnuta u duu onoga koji je mora aktualizirati a da sam toga nije ni svjestan, nego je rije o obavezi koja se raa polako i napre-duje postepeno promiui psihiku, moralnu i duhovnu zrelost te raspoloivost za zajedniko dobro. Isus je napre-dovao u mudrosti, dobi (stasu), milosti, ustvruje Luka (2, 52), to jest oituje ritmove jednog normalnog razvoja. Evanelistova reenica saima jedan proces ije etape i naine ostvarenja nitko nee poznavati, ali koje nisu mogle a da se ne verificiraju takoer i u njemu: zahvat savjesti za vlastite odgovornosti i vlastite obaveze. Djeak Samuel uje Jahvin glas koji ga budi u noi (1 Sam 3, 4-14); Pavao izvjetava o glasu na putu prema Damasku (Dj 9,4). I Isus je takoer morao uti u dubini svojeg srca jedan slian zov, jer jednog odreenog dana u svom ivotu odlazi od kue, naputa svoje zanimanje, posao, roditelje, brau i sestre te napokon i svoje selo posvetivi se propovijedanju pokore i navjetanju dol-


Isus iz Nazareta

37

aska Kraljevstva Bojega (Mk 1,14-15). Neto se moralo dogoditi u njegovoj intimi, u njegovoj savjesti i inteligen-ciji, neto je morao percepirati iako nije mogao odmah sa sigurnou shvatiti to bi trebao initi i na koji bi nain tre-bao osloboditi eventualnu misiju. Radilo se uvijek o jednom prijedlogu, inspiraci-ji koja se uzdizala, oekujui neki odgovor ili pristanak. Nemogue je pretpostaviti kako je ona pridodana nasilno ili nesvjesno. Habakuka je aneo Boji uhvatio i prenio u Babilon kako bi donio hranu Danijelu koji se nalazio u lav-ljoj jami (Dn 14, 36), ali pria o Habakukovom putovanju je imaginarna, putovanje se nikada nije dogodilo te ne moe vrijediti kao objanjnje za mijenjanje ivota koje se uvijek dogaa proroku. Isusov je poziv najvjerojatnije roen u obitelji, ili bolje u nazaretskoj sinagogi. Tu je Boja rije malo pomalo ula u pamet i u srce mladog obrtnika sve dok ga nije os-vojila. Napravio je prostora rijeima proroka, no jo vie rijeima Duhu, te novim i starim porukama koje su dolazile sa svih strana. Prorok je uvijek direktni Boji sugovornik; njemu polazi za rukom percepirati i prihvatiti poruke koje Bog mnogima upuuje, ali tim porukama svi ne posveuju panju izuzevi neke ili samo one malobrojne. Isus je jedan od njih. On je kao i svi vjernici u stal-nom zajednitvu s Gospodinom, ali za razliku od njih kao Sluga Jahvin, paljiv je da ne izgubi niti jedan od navjetaja pa ak niti jedne rijei od svih koje su mu pristizale obvezujui se da ih to vjernije prenese brai. Proroko iskustvo nije stvar tehnike, ono je vie stvar osjeaja negoli same percepcije. Vidi se i nazire, uje se i predosjea, sa sigurnou i sa sumnjom. Prve komu-nikacije ne ostavljaju nikada sigurnost, potrebno ih je uti ponovno, dugo razmiljati o njima, moliti i, opet poslije svega toga, jo uvijek oekivati pojanjenje.

38

Isusov duhovni put, a tako i onaj svakog drugog prenositelja Bojih rijei, sastojat e se od svijetlih trenuta-ka ali i od trenutaka nesigurnosti, od poleta i od klonulosti, ak i malodunosti, zato to suoavanje sa Duhom Bojim nije uvijek jasno, te moe poznavati polusjene, tame, zamraenja. Isus je svetac Boji od svog roenja, te e to sve vie postajati svakim danom nadvladavajui iskuenja koja e na svom putu susresti istovremeno uvrujui svoju ljubav prema brai. Evanelisti, koji piu etrdeset, pedeset godina poslije dogaaja, daju jednu evidentnu rekonstrukciju Isusovog poziva, isto kao to na drugom mjestu to ine i za poziv majke (usp. Lk 1,26-38; 3,21-22; 4,18-22; Mt 1,18-20; 3,13-17; Mk 1,9-11; Iv 1,32-34) ali to su samo navjetaji vjere, vie kristoloke naznake nego stvarne injenice (usp. 24. poglavlje).


39

5. etrdeset dana novicijata u judejskoj pustinji

Svoj prvi dio ivota Isus provodi ponizno obavljajui drvodjeljski i poljoprivredni posao, u tiini i molitvi Naza-reta. Tu se u meuvremenu pripremio put jednom glasu koji ga poziva da preuzme duhovnu i humanitarnu misiju meu narodom.

I odmah ga Duh nagna u pustinju (Mk 1, 12)

Poziv koji Isus uje da neko vrijeme u njemu odz-vanja previe je osobit da bi se mogao razumjeti. Potrebno je zaustaviti se i razmisliti traei znaenje i eventualno naine za ostvarenje. U tu svrhu potrebno je uzeti vreme-na, napraviti stanku za razmiljanje, suoiti se te traiti sav-jet od neke osobe koja je bolje informirana. Mojsije se na prve znakove velikog poziva oslobo-dio svakodnevnih aktivnosti, brige obitelji povukavi se na visoku planinu (Izl 3, 1; 19, 3). I Ilija takoer, kako bi pronaao Boga i njegov put, bjei u pustinju (1Kr 17, 3). Isto e uiniti i sveti Pavao poslije pada s konja na putu prema Damasku (Gal 1, 17). Isus naputa Nazaret, Galileju i trai samotno mjesto u pustinji, i to najvjerojatnije judejskoj, nedaleko od obala Jordana. Evanelisti govore da ga Duh odvede (Mt), da je bio obuzet (Mk), voen Duhom(Lk), kako bi naglasili da se nije radilo o nekom turistikom izletu, ve o istinskom traenju i razbistravanju koje mu je sug-

40


erirao sam Bog. On je elio dobro shvatiti ono na to ga je Gospodin pozivao, to je od njega mogao traiti i oekivati. Moda u pratnji nekog roaka, ili vrlo vjerojatno jednog prijatelja, odlazi od kue prema odabranom cilju. Zaputi se ne znajui kamo ide, ustvruje autor Poslanice Hebreji-ma kad govori o Abrahamu (11, 8). Isus se takoer uputio prema zemlji u kojoj do tada moda nikad nije bio.

Doe k Ivanu (Mt 3, 13)

Podruje Jordana, reklo bi se, radi boljeg razumi-jevanja, u okolici Jerihona, bilo je u ono vrijeme centar velike duhovnosti. Tamo je ivio, jednim visoko asketskim standardom ivota, prije svega jedan propovijednik pokore koji je oko svoje osobe okupio izvjestan broj simpatizera i uenika tako da je Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i okolica jordanska (Mt 3,5). I Isus je takoer krenuo iz Nazareta da se susretne s njim. Doe iz Galileje na Jordan Ivanu, biljei Matej (3,13) i dodaje da ga on krsti. Radilo se dakle o ciljanom posjetu, o suoenju, o razmijeni, jednog prosvjetljavajueg iskustva. Bio je to pokuaj svrstavanja, ako ne upravo u redove, a onda sigurno u kolu velikog uitelja, ili barem meu sluatelje njegovih propovijedi. Krtenje koje je Ivan prakticirao i nalagao bio je ritual uranjanja i izranjanja u vode Jordana. Zamijenjivalo je prilino neugodnu ceremoniju obrezanja. Najvjerojat-nije je bilo predloeno i ostvareno na kraju jednog teaja nauavanja, ili barem poslije odreenog duhovnog puta koji su sluatelji morali prijei. Ivan je bio poznati propovijednik pokore, zbog toga to je pozivao sve sluatelje bez razlike na radikalnu promjenu vlastitog naina razmiljanja i ivota. Upravo je to bio smisao glagola metanoein (promijeniti pamet) koji

41

Isus iz Nazareta

se esto ponavljao u njegovim govorima kao i epistrephe-in povratiti se, obratiti se. Boji se bijes obara na ljude tadanje generacije. Dolazak Jahvea u odjei suca je na vratima i nikoga nee potedjeti. Ve je poloena sjekira na korijen stablima te e ubrzo biti posjeeni i baeni u oganj. ito e biti odvojeno od pljeve i bit e teko izbjei osudi ako zapoeto obraenje ne donese plodova (Mt 3,8). Narod je, biljei evanelista, primao krtenje u rijeci ispovijedajui vlastite grijehe (3,6). Duina Isusova boravka na Jordanu, u Ivanovoj koli, nije precizirana od strane evanelista, niti se moe pretpostaviti. No bila je dua od jednostavnog posjeta ili samo jednog pojavljivanja. Moda se Isus smjestio na nekom mjestu nedaleko od pretee (usp. Iv 1,28) te se tako vie puta naao meu sluateljima slavnog proroka za vrijeme itavog perioda u kojem je ostao u pustinji. U tim je okolnostima uspio takoer ostvariti poneki dijalog s njime, te mu postaviti poneko pitanje. Zemlja u kojoj su se Ivan i Isus nalazili bila je povlatena. Drugi ljudi proeti istim asketskim i duhovnim idealima nalazili su se u okolici utaboreni u stjenovitim klancima spaljenim od sunca. Nedaleko od mjesta gdje je Ivan propovijedao i krstio, bijahu zajednice esena, od ko-jih je ona iz Qumrana bila najbrojnija i najpoznatija. Nije nemogue, moglo bi se rei gotovo je sigurno, da ju je Ivan poznavao, posjeivao te da je meu njegovim sluaima i uenicima bio takoer pokoji novak iz toga bratstva. Vrlo je vjerojatno, potom, da se u razgovorima izmeu Isusa i Ivana prialo takoer i o monasima koji su ivjeli u blizini. Prema tome mogunost da je Isus, u tom periodu istraivanja i rasvjetljavanja, proveo koji dan, ili jedan odreeni period, u nekom esenskom samostanu, na prim-


jer u Qumranu, nije ni u kom sluaju za odbaciti. Bila je to prava oaza visoke duhovnosti. Radilo se o susretu sa vrlo religioznim ljudima koji su odluili cijeli dan i dio noi posvetiti molitvi, meditaciji, studiju a od kojih se moglo mnogo toga nauiti. Isus e postati osobit prorok, ali ne zbog toga to je istrgnut od tradicije i duhovnog konteksta svojeg povjes-nog vremena. S druge strane zapis iz Mt 3,13 gdje on izriito silazi na Jordan da bi se susreo sa Ivanom i primio njegovo krtenje ne daje nikakvog povoda sumnjama. Ali tvrdnja da je Isus potekao od Ivana smetala je prvim kranima koji su nastojali izbrisati ili oslabiti to sjeanje. Za Marka i Luku njih dvojica, Isus i pretea, su se samo vidjeli; nisu izmeu sebe vodili nikakav razgovor. Matej kako bi izbjegao nesporazume glede Isusove supe-riornosti pridaje Ivanu seriju isprika prije no to otpone krtenje njegovog uvaenog gosta. Ivan ga odvraae govorei: ti mene treba da krsti (3,14). I ukoliko je na kraju morao popustiti, uinio je to zbog jedne vie odred-be (pravednosti) kojoj se obojica moraju podloiti. Povijesno gledano Ivan je bio propovijednik u isto vrijeme ili malo prije Isusa. On je narodu upuivao poziv na obraenje kao to su to uvijek proroci inili. Zbog te vremenske blizine i nakana dolo se do zakljuka da je on pripravio dolazak mesiji, ali tvrditi da je on u Isusu vi-dio oekivanog poslanika i da ga je kao takav predstavio narodu sasvim je druga stvar. Odlomci Mk 1,7-8; Mt 3,11 te jo vie ovi iz Lk 3,16 i Iv 1,24-28, u kojima je pustinjski prorok predstavljen kao neposredni pretea posljednjih dogaaja, odgovaraju problemima kranske apologetike koja je od Ivana uinila mesijanskog utiraa puta koji on zapravo nije bio, barem ne izravno. Ipak veza vrijedi kao poziv idovima da slijede primjer jednog od zadnjih pro-roka koji je upuivao da se Isusa iz Nazareta prihvati kao Krista Bojega.

42

Isus iz Nazareta

Putujui prorok

Iskustvo u pustinji, kontakti sa Ivanom i pokor-nicima u Qumranu mogu se smatrati odluujuima s obzi-rom na odluku koju je Isus morao donijeti. Prije svega, i on takoer, bijae izrazito uvjeren da je povijest spasenja bila jedan preokret; sud o kojem je govorio Ivan i novi savez predvien od monaha esena samo su to potvrivali. Radikalna obnova (zasigurno ne katastrofa) oekivana od proroka uistinu se mogla smatrati vrlo blizom. Vrijeme se, prema Markovim rijeima, navrilo (1,15). Izraz koji evanelista stavlja Isusu u usta, kao temu njegove prve propovijedi, saima to njegovo dubo-ko uvjerenje koje se poklapa sa onim, bliskih mu sugov-ornika. Svi su bili projektirani prema velikoj nadi u koju je Izrael uvijek gledao a koja se prikazivala ljudima tadanje generacije. Isus joj je iao u susret s jednim optimizmom i otvorenou duha kakva se nije nala niti u jednog od pro-roka koji su joj prethodili. Pa iako se nalazi na istoj liniji sa Ivanovim predvianjima i oekivanjima qumranskih mo-naha, on ne prisvaja njihove stavove, njihov stil ivota niti u svemu prihvaa njihova uvjerenja. On je doao u pustinju radi bliskog susreta sa Duhom, te e se tu vraati vie puta za vrijeme svojeg mis-ionarskog lutanja, ali nikada se tamo nee nastaniti. Ljudi mogu traiti Bojeg ovjeka na mjestu u kojem se povukao, meu stijenama ili u stepi, ali bit e daleko vanije napustiti vlastito skrovite te krenuti u susret ljudima na mjestima u kojima oni ive, rade i trpe. Isus, ukoliko e postati prorok, bit e to na putujui nain. Napokon, Matej oznaava nje-govu slubu s jednom biljekom koja ga stavlja u otvoreno suprostavljanje bilo s Ivanom, bilo s pustinjacima to su u blizini ivjeli. Evanelista podsjea da je obilazio svom

43


Galilejom, nauavajui i lijeei nemone (4,23). Glagol perighein (obilaziti uokolo) oslobaa Isusa od svake izo-lacije te ga stavlja u vezu sa ljudima koji ekaju njegov dol-azak. Njegova je odluka ii prema svima koji mogu traiti njega, njegovu rije, kao i njegovu iscjeljiteljsku pomo. Neto kasnije e rei kako lijeniku pristoji da potrai bolesnoga a ne obrnuto (Mt 9,12) te da je pravi pastir onaj koji odmah krene u potragu im primjeti da se jedna ovca udaljila od stada riskirajui da se izgubi (usp. Mt 18,12-14; Lk 15,4-7). Godine Isusovog propovijedanja bile su malobro-jne, moda samo jedna, ali se on nije nikada zaustavio na nekom odreenom mjestu, stoga je mogao rei lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin ovjeji nema gdje bi glavu naslonio (8,20). Putovanje nije sluajni odabir, nego najprikladnija strategija poslanja za kojeg se Isus osjeao pozvanim. Evanelje je, konano jedan navjetaj dobra koje mora prispjeti svim ljudima. Zbog toga treba pohitati i urno ga prenijeti. Isus, mislei na svoj kraj, na svoju smrt, ne pomilja da za sobom ostavi uitelje koji e podii katedre za pouavanje velikog broja neukih, nego poslanike koji e prolaziti zemljom donosei ljudima radosnu vijest koju ovi iekuju. Pavao e rei: Doista, jao meni ako evanelja ne navjeujem (1Kor 9,16). I prolazit e predjele i narode, preploviti mora i prijei gorske lance kako bi ispunio svoje poslanje. Upravo kao to je sam Isus to prije njega uinio. Moemo napokon ustvrditi da se Isus vraa u Naza-ret sa Jordana imajui daleko jasnije ideje i ciljeve, ali us-prkos tome jo mu poneto preostaje da otkije i da shvati.

44

6. Osvjetljavanje poziva

Stvarani pregledi Isusovih iskuenja vie su apol-ogetske tvorevine nego povijesne prie (usp. Mk 1,12-13; Mt 4,1-11; Lk 4,1-13). Autori radije nastoje uiniti pozna-tim to jest, legitimizirati i prihvatiti Isusovo poslanje ne-goli nas upoznati sa njegovim eventualnim duhovnim ten-zijama. Neuspjeh koji je prorok podnosio te iznad sve-ga odbijanje od strane vjerskih autoriteta u onom kraju navode nas da mislimo protivno; zbog ega na prvo mjes-to treba jasno istaknuti autentinost njegovog poziva. Svi moraju shvatiti da si on nije na vlastitu inicijativu postavio tako teak zadatak, samovoljno, nego nakon ponavljanih, tovie odbijanih boanskih prijedloga. Istinski i posljednji Izrael, oduvijek i u svemu nastojao je vjerno ispuniti volju Boju, oslukujui njegovu rije, to su naprotiv sunarod-njaci, poevi od generacije izlaska, pobjeene pohlepom (Pnz 8,1-20), sve do posljednjih eksponenata, zavedenih svojim voama i njihovom aspiracijom prema moi, izb-jegavali initi. Isus je takoer trebao voditi bitku da shvati i ostvari svoj poziv, pa ipak evanelisti umjesto da govore u punoj realnosti i konkretnosti o drami koja se odigrala u njego-voj dui odluili su je preletjeti, sakriti je iza panegirikih, ekzaltantnih scenografija. To su stvarne prie Mateja i Luke. Na toj je liniji skovana scena krtenja gdje je nutarnje

45

suoenje postalo teofanija, u kojoj je poziv sputen upravo sa neba (Mt 3,16-117), isto kao i u njegovom zaeu koje se ostvarilo pomou izravne intervencije Duha Svetoga u majino krilo (Mt 1,20; Lk 1,34). U stvari ukoliko se istrauje, modaliteti kojima je Isus primjetio, shvatio i ostvario svoj poziv, nisu sadrani u evaneljima, ali nije nemogue, da ne kaemo potpuno je prirodno, pretpostaviti kako je takoer i on preao put slian prorocima Izraela, poput Mojsija, Samuela, Izaije ili Jeremije, sve do Pavla iz Tarza. Zbog toga nije nevjero-jatno da se u pozadini prie o iskuenjima podrazumi-jeva muka koja se morala potvrditi u Isusovom duhu kada se radilo o prihvaanju i ostvarenju njegovoga poziva. Uz svu obzirnost s kojom priaju, evanelisti se ne boje rei da je Isus bio kuan i uz to, naglaavaju Matej (4,1) i Luka (4,3) od samoga avla, to jest antonomastikog protivnika boanskih planova. Dakle, ukoliko je ta tvrdnja tona, eli se rei da su u njegovoj dui, kao u dui svakoga tko je stavljen na kunju, morali postojati naizmjenini glasovi ne samo tatine i samohvale, nego tovie neposlunosti prema tekim boanskim planovima. Ako je netko iskuavan znai da je stavljen pred dobro i zlo, izmeu odabira Boje zapovijedi i one koju mu predlae protivnik, koji je iznad svega egoizam i ovjekova ohol-ost. To je borba koja se prema evanelistima, iako ju oni nastoje dobro naglasiti i istaknuti, potvrdila takoer u Isusu. Evanelja nisu propustila ispriati onu posljednje veeri, koja se tom prilikom odigrala u jednom vrtu, ali koja bez sumnje nije bila prva u njegovom ivotu. Napast je kunja s kojom se svaki ovjek mora sus-resti da odri vjeru u vlastito namjetenje u drutvu u ko-jem se nalazi i ivi a, za vjernika, ona je odgovor na Boja oekivanja o njemu samom. Ni Isus nije pronaao svoj put precizno opisan u nekom kodeksu ili na zidovima oeve

46


Isus iz Nazareta

radionice, kao kralj Baltazar koji je vidio svoju sudbinu urezanu na zidu dvorane u kojoj se naao na banketu (usp. Dn 5,5-6). Poziv koji je Isus vidio da se pred njim profilira nije bio neuobiajen za biblijsku tradiciju ali uvijek nam preo-staje otkriti nain, na koji se on treba ostvariti. Moda se po uzoru na priu o kunjama pronalaze takoer alterna-tive koje je Isus otkrio u ostvarivanju svoje slube.

Pravi put

Proroko zvanje bilo je za Isusa poziv da svoj ivot posveti za sluenje Bogu i svome narodu. Taj je pravac postupno postao jasan, iako preostaje shvatiti na koji nain. Povijest Izraela bila je puna proroka. Na koje se od njih trebao ugledati i od kojih preuzeti inspiraciju? Blagi, skoro plaljivi Jeremija imao je uz svoj bok velike likove poput Ilije, Amosa, Izaije, itd. Traenje vlasitog puta drat e Isusa uposlenim do posljednjeg trenutka njegovog ivota, zbog toga to mu se skriveni i nestalni put na koji se inilo da ga upuuje Duh nikada nee prikazati jasnim, a misao da je pogrijeio smi-jer progonit e ga sve do kria. Krik Boe moj, Boe moj zato si me ostavio?, kojeg se evanelista prisjea, ot-kriva da se u njegovom duhu ak ni u tom momentu nije stvorila puna jasnoa (Mt 27,46). Problem koji Isus nalazi nerjeivim bio je u tome treba li se on predstaviti zaogrnut posebnim sposobnos-tima i darovima do te mjere da zaslijepi sluae i pridobije ih za svoje miljenje, ili da se odrekne svakog vijenca slave, ugleda. Opcija je oscirila izmeu duha i vrlina Ilijinih (usp. Lk 1,17) i poniznosti Sluge Jahvina (Iz 53). Prema bib-lijskoj tradiciji onaj koji dolazi od strane Svevinjega mora

47

biti oznaen svojim udotvornim moima, kao Mojsije is-pred faraona. Takoer je i Joua uinio da ne izlazi sunce (usp. Jo 10,12-13) a Ilija zatvorio nebeska vrata te uinio da na zemlju pada oganj (Sir 48,3). Ako je Isus uistinu bio Boji glasnik morao je izvesti analogne geste, ili barem one sline Elizeju koji je proistio vode Jerihona (2Kr 2,21), umnoio ulje (2Kr 4,4), kruh (2Kr 4,42-44), sve do uskrienja sina unamke (2Kr 4,35). Upravo na toj liniji, on bi mogao pretvoriti kamenje, to ga je u Palestini bilo napretek, u kruhove, za kojima se uvjek osjeala potranja. Takve bi geste pokrile potovanjem i popularnou onoga tko bi ih izveo te konano uinili vjerodostojnim njegove zahtijeve i prijedloge. Ali Isusu, upravo stoga to je pros-vijetljen Bojim Duhom, poveznica koju pretpostavlja Sotona ne ini se uvjerljivom. Kruh je u svakom sluaju hrana neophodna ovjeku te e se on pobrinuti da osig-ura jednu veliku koliinu kada e se nai pred gladnim mnotvom, mukaraca, ena i djece (usp. Mk 6,35-44; 8,1-9), ali ne misli da je ista stvar pretvoriti kamenje u kruh u svrhu postizanja prorokog ugleda i priznanja koje zasluuje. On, Isus, ne vjeruje da je pozvan zaprepastiti osobe, nego ih obratiti (usp. Mt 4,17) i da se obraenja ne postiu zaprepaujuim djelima, koja pomrauju pamet a ne silaze do srca, ve sa gestama milosra, ljubavi i dobrohotnosti koja takoer mogu izazvati udivljenje ali bitno smjeraju na uspostavu novog poretka meuljudskih odonosa, pa tako i odnosa s Bogom. Vano je dati ovjeku potrebnu hranu, ali jo je vanije hraniti ga Bojom rijeju (Mt 4,4; Pnz 8,3).Prorok nije, prema Isusu, neki opsjenar, nego povjerenik Svevinjega, to jest onaj u kojem se iznad svega istiu do-kazi njegove dobrote i milosra.

48


Isus iz Nazareta

Bez spektakularnosti

Iskuenje otkriva tamne strane, trenutke sla-bosti i pogrjeivosti koji nastanjuju duh svakog ovjeka. Ono je suoavanje, bitka izmeu razumnosti i instik-tivnosti, izmeu obaveze, instanci ugleda i samohvale. Ako je ugaanje jeftine hrane trebalo oznaiti izvnaredni boanski intervent, to se jo vie trebalo pokazati bacanje s vrha hrama, prizivajui u svoju obranu direktnu inter-venciju glasnika (anela) Gospodnjih koji nikako ne bi propustio priliku da zatiti svojeg poslanika (Mt 8,11). Ali Isusu je takvo rasuivanje samo naizgled tono. Jer iako je ispravno vjerovati da Bog ne naputa svojih slugu, to jo ne znai da bi on trebao prihvatiti, ili jo gore potvr-diti sva njihova djelovanja, takoer ona besmislena i uz to nevana. Farizeji e zatraiti od mesije znak s neba, da ga takoer i oni iskuaju (Mk 8,11). Ista je to stvar koju mu sada predlae Sotona. Samo po sebi, bacanje sa hramskog vrha je irealan prijedlog, no on je u slubi isticanja napas-nikova zahtijeva. Svakako da jedan takav skok, koji bi se mogao drati akrobatskim, jeste, u potpunosti, na linji onoga to e se jednoga dana nazvati vatrena kunja, koja je nastupila da zajami autentinost vlastite vjere.Ilija izaziva Baalove sveenike da izmole od svojega boga plamen s neba na hrpu drva gdje su bile poloene rtve prinosnice, ali oganj ne silazi, dok na Ilijin prvi zaziv sie isti as (1Kr 18,38). Biblijski profetizam uglavnom se ne utjee takvim smicalicama, ali kad god za to ima priliku ne proputa da ju ne iskoristi. Mojsije je razdvojio poput dva zida vode Mora obraslog aem s jednim dodirom svog (arobnog) tapa (Izl 14,16). Samuelova sablast prizemljila je aula

49

(1Sam 28,13-14), ali Isusa ne diraju takve mogunosti.On, za razliku od Mojsija i Ilije, odbija zamoliti Boga sline podrke priznavanja njegove misije. Jedino ljudi slabe vjere imaju potrebu za takvim domiljatostima, ali ne Isus ija je vjera bila posebna.

Odbijanje moi

Mo je mit koji moe oarati i zavesti takoer Bojeg ovjeka budui da naizgled daje teinu i vjerodostojnost njegovoj misiji. Sotona, koristei openitu idovsku kon-cepciju zasnovanu na univerzalnom kraljevstvu, nastoji podsjetiti Isusa, pozivajui ga da pronae jednu solidno povienu propovjedaonicu kako bi propagirao svoje ide-je.Velike strukture, institucije, aparati, trebali bi se smatra-ti izvrsnim sredstvima, nezamjenjivim prijenosnicima Evanelja, ali takoer i ovaj puta Duh Boji otkriva Isusu da se radi o iluziji ili bolje reeno prevari koja se krije iza te pretpostavke. Mo odgovara samo sotonskim tenjama, jer ona jest i uvijek je bila tek jedan oblik samohvale. Praroditelji su prevareni od zmije uz pomo iluzije o jednom skoro boanskom znanju: u stvari napasnik je insinuirao u nji-hova srca zahtijev ili obijest kojom bi ovi svojim autorite-tom odluivali o onome to je za njih dobro a to loe, solucija je to koja nikada nije pripadala stvorenju (Post 2,17; 3,1-3). Isus e vie voljeti proi skoro neopaen usred mnotva, nego napraviti oko sebe viku i buku (usp. Mt 12,19-20). etvrti evanelista mu pridaje, u trenutku hapenja, jednu nevienu mo. Kad im dakle ree Ja sam! oni ustuknue i popadae na zemlju (18,6), ali to je teoloka pretpostavka, ne povijesna injenica. U stvari

50


Isus nikad nije dokazao takve moi. U Getsemaniju se pojavljuje alostan, tjeskoban, pun uasa, slab i pros-trt po zemlji (Mk 14,33-38). U potpunoj suprotnosti od monog Gospodina, kako ga predstavlja Ivan.Mo je sredstvo koje se ne uspijeva odrati nepristra-nim; ona skoro neprimjetno postaje pijedestal beneficija iskljuivo za onoga tko ju posjeduje, izlika za sluenje, umjesto prilika da se slui. Isus je vie nego siguran da mo stimulira oholost, presti, aroganciju onih koji ju ele odrati, negoli njih-ovu raspoloivost za zajedniko dobro. Jednoga dana rei e svojima: Sin ovjeji nije doao da bude sluen, nego da slui (Mk 10,45). To je konana orijentacija koju Isus daje svojem pozivu. Kada e biti pribijen na kri, nepri-jatelji e ga pozvati da sie dolje i pokae tko je on uistinu (Mt 27,42), kao to ga sada u pustinji Sotona nagovara da se baci sa hramskoga vrha ili da preuzme vlasnitvo nad svim kraljevstvima svijeta. On nee prihvatiti ni prvu ni drugu ponudu, jer se radi o istoj avolskoj insinuaciji. Stranice o Isusovim kunjama jedne su od najtam-nijih ali i najsvijetlijih u Evanelju. Isus se pojavljuje sa svom svojom krhkou i ranjivou, ali uprkos toj njegovoj opredjeljenosti za Boju volju ne trpi nikakve tete. Poziv je za Isusa odabir koji se svaki dan iznova predlae, budui da e iz njegove intime uvijek nanovo cvasti tenje suprotne Bojoj volji. Uvijek e se u njegovoj dui izmjenjivati os-poravani glasovi proizali iz proroke tradicije i minule po-vijesti te e morati biti spreman da ne izgubi orijentaciju koja mu dolazi od Boga.

51

Isus iz Nazareta

7. Prvi koraci

Isusov se boravak na Jordanu zavrava povratkom u zaviaj (usp. Mk 1,14; Mt 4,12; Lk 4,14). Izvori ipak ne preciziraju kada je on zapoeo sa svojom misionarskom aktivnou, je li se to zbilo odmah ili je u meuvremenu poeo s poslom, pojaavajui, moda, svoju prisutnost u sinagogi (usp. Lk 4,18). Nikad se nee saznati, kako je Isus dao nanjuiti svoju tajnu, ukazati drugima na ono to mu je bilo u nutrini, na novi ideal kojeg je trebalo, kako se ini, slijediti u Boje ime. Evanelisti ne ostavljaju dojam da su dobro obavijeteni; u svakom sluaju nita o tome ne gov-ore. Mogue da su neki kolege iz oinske radnje bili ti koji su prihvatili njegova prva povjeravanja. Rije je uvijek o roacima, zajednikim znanicima. Tema prvih govora, ili bolje reeno prvih Isuso-vih oitovanja, ini se da je doticala, prema jednodunom svjedoenju evanelja, obraenje i dolazak Kraljevstva Bojega. Trebalo je promijeniti ponaanje te je iz tog ra-zloga bilo nephodno promisliti vlastite koncepcije za pravdu, istinu, molitvu, istou, svetost i za Boje prijateljstvo.

Bijeg iz Nazareta

Nazaret je bilo konzervativno selo. Pa i oni do-bronamjerni ostali su zaprepateni nad rijeima njihovog sugaraanina koji, uz to, koliko god bio ispravan, nije pos-jedovao onu potrebnu kompetenciju tumaenja Boje rijei. Svi su znali da nije bio drugo do obini tesar te da

52

nije imao nikoga u kui tko bi mu mogao pruiti formaciju koju je pokazivao. Izrazi navrilo se vrijeme, Kraljevstvo Boje, isto kao i metanoja bijahu poznati, vie nego jednom mo-gli su se uti u sinagogalnim propovijedima, no on ih je, kako se ini, obukao u jedan drugaiji sadraj. Svi su naime iekivali kraj vremena, ali za njih je to bio kraj tlaenja Izraela te, prema tome, restauracija Davidova kraljevstva; Isus je naprotiv govorio o Kraljevstvu Bojem: o jednom danu koji nee biti dan srdbe i osvete, nego dan mira i pratanja za sve grjenike bez obzira kome pripadali. tovie novi se propovijednik ne obazire toliko na subotnje prakse, postove, obredna ienja te nije nedosta-jalo otvorenog razilaenja spram ritualnosti kojoj su svi pri-davali veliko znaenje, ali od koje su po njegovim rijeima malo toga imali, barem pred Bogom. Isus se nije na Jordanu potpuno sloio sa Ivanovim uenicima a lako mogue ni sa njihovim uiteljem zato jer ih je vidio zatvorene u jednoj zatienoj oazi umjesto da se raspre po svijetu, te krenu u susret osobama koje trae nji-hovu pomo. Moda je takoer raspravljao sa monasima iz Qumrana koji su se drali podalje od urbanih centara ali ne i od sebe samih te se uz to predstavljali kao sveti, izabrani dio naroda Bojega, iako su bili puni nezaintere-siranosti, ako ne i prezira, prema grjenicima i doljacima.Sunarodnjaci su se drali pravednima jer nisu radili sub-otom niti jeli neistu hranu, ali su imali srce, pamet, duh ozlojeenosti, zavisti i mrnje. Ton je Isusovih govora bio blag, razumljiv, dobronamjeran, pa unato tome njegove rijei nisu naile toliko na zaslueno prihvaanje, koliko na poricanje i odbijanje. Evanelisti ne preciziraju koliko je vremena Isus ostao u Nazaretu okruen klimom protivljenja i napetosti, ali su suglasni kada ukazuju na njegovu promjenu boravka,

53

Isus iz Nazareta

na njegovo premjetanje prema predjelu Genezaretskog jezera. Maksima s kojom on sam komentira svoj neuspjeh glasi nijedan prorok nije doborodoao u svom zaviaju (Lk 4,24). Matej je jo jasniji: Nije prorok bez asti doli u svom zaviaju i u svom domu (13,57), a Marko dodaje: i meu svojom rodbinom (6,4). Rije je o nerazumi-jevanju te konanom prekidu. Bijae to slobodni odlazak, ali takoer i iskljuenje, ili ak bijeg. Luka govori o prijetnjama, o atentatu na ivot pro-roka, ali moe se raditi takoer o jednoj dramatizaciji ko-jom objanjava konani (samo u treem Evanelju) Isusov odlazak iz svoje zemlje. ovjek kojega Bog zove, uostalom, uvijek mora, poput Abrahama, biti spreman napustiti svo-je mjesto, svoju rodbinu i svoju domovinu kako bi mogao potpuno biti u Gospodnjoj slubi (usp. Post 12,1).

Ode i nastani se u Kafarnaumu (Mt 4,13)

Ostavivi Nazaret Isus se uputio prema Tiberi-jadskom jezeru. Nije reeno zato je izabrao upravo tu destinaciju. Ako je tono, ipak, ono to ustvruje etvrti evanelista, on je na Jordanu upoznao dvojicu kafarnaum-skih ribara (Iv 1,35-47). Moda je ostao s njima u kontaktu te je mogue da su ga oni sami pozvali u njihov grad, kad su uli vijest o protivljenjima s kojima se susreo. Odabir Kafarnauma bio je u svakom sluaju najbolji koji je Isus mogao napraviti. Granini grad, Kafarnaum bio je toka dodira dvaju kontinenata, Azije i Europe, zbog Morskog puta koji je njime prolazio. Tu u povienom dijelu bili su razmjeteni porezni i carinski uredi; u don-jem dijelu sve je vrvilo od ribara, strunjaka za preradu ribe, nadniara, siromaha. Iako nije bio velik, Kafarnaum bijae jedan kulturno uzdignut centar. tovie, boravili su

54


tamo slavni uitelji (poput Hillela) i postojala je jedna ve-lika sinagoga. Odavde je Isusova poruka imala mogunosti irenja u velikom krugu, takoer izvan granica Galileje. Kafarnaum e praktiki biti drugi Isusov zaviaj, iako je teko govriti o zaviaju kada se radi o putujuem proroku. Pa ipak ako se kree morao je imati neki stan ili moda spilju, neko sklonite u blizini. Nazaretsko ili galilejsko porijeklo mesije nee samo naii na religioznu osjetljivost idova, nego e stvoriti jednu malu nepriliku i samim kranskim autorima. Nije se nikako moglo povjerovati da e Krist potei iz jedne zemlje nastanjene dobrim dijelom nevjernicima. Poganska Gali-leja (Galil ha-gojim), tako ju je nazvao Izaija (8,23). Matej nastoji umiriti savjest svojih itatelja apelirajui na pisano proroanstvo (Iz 8,23-9,1) koje govori o svjetlu (o spas-enju) koje bi se trebalo probiti sa sjevera, iz zemlje Zebu-lonove i Naftalijeve, dakle iz Galileje (Mt 4,15). Ali rije je o jednoj prilagoenoj egzegezi koja je bila est sluaj u autora Novog zavjeta, a osobito u Mateja. Prorok Izaija govorio je o deportaciji suanja iz sjevernog kraljevstva prema Asiriji, poslije unitenja Samarije (727 pr. Kr.) te eli prognanicima dati nadu u povratak. Oni koji obitavaju u tminama (to su oni u progonstvu) vidjet e jednoga dana otvoreni put u slobodu. Matej na taj nain pridaje tekstu viestoljetni skok i poistovjeuje svjetlo sa dje-lom i osobom Isusa, koji se upravo u tom mjestu gdje su se neko nalazili sabrani zarobljenici poeo isticati. Ne dakle u Judeji i Jeruzalemu, nego na sjeveru, na jednom potpuno nepripravljenom teritoriju, ali Bogu jednako omiljenom. Vano je bilo znati da se radilo o jednoj autentinoj misiji te da je naslov pridodan Isusu prorok iz Nazareta i Gali-leje, iako za jeruzalemce bezanajan, bio u potpunosti le-gitiman (usp. Mt 21,11).

55

Isus iz Nazareta

8. Neobina druina

Isus stvarno otvara svoju misiju u Kafarnaumu; odatle polazi i tu se vraa poslije svojih izleta u sela uzdu obale jezera ili po unutranjosti. Ne ini se da je zainter-siran za velike centre kao to su Sefforis i Tiberijada. U po-zadini su libansko gorje i planine Galileje. Prvi najvetaj Evanelja odzvanjat e na tom predjelu, nastanjenom obinim svijetom, ponajvie seljac-ima i ribarima. Njima Isus poinje prenositi svoju poruku osloboenja i utjehe. Ne oekuje veliko mnotvo kojem bi govorio, dovoljni su ak i malobrojni puani, obini rad-nici. Iao je proglaavajui skoranji dolazak Kraljevstva Bojega, ali nije imao na elu nikakve krune a ruke su odavale tragove napornog rada. Pozivao je na sluanje svo-jih rijei i tovie na to da ga drugi slijede, ali nije obeavao nagrade, jo manje uspjeha, asti, slave. Zahtijevao je da se ne skuplja blago na zemlji, da se pomae siromane, slabe, potlaene. tovietraio je da se umije shvatiti i na kraju oprostiti initeljima nepravde, neprijateljima (usp. Mt 5,43-48). Ti su govori uobiajeni za proroke, ali i neobini, posebice za proroke posljednjih vremena, koji su se trudili navjestiti Boji sud, ponajprije protiv neprijateljskih naro-da Izraela (usp. Mt 3,7-12).

Sa malobrojnim uenicima

Prvi koji ostaju dirnuti rijeima novog rabina su rib-ari iz Kafarnauma, neobrazovane osobe, koje su uglavnom ponesene jakim patriotskim i religioznim idealima. Oni

56

jedino poznaju more, njegove privlanosti i njegove opas-nosti. Sada pokuavaju sluati Isusa, ali ne uspijevaju uvi-jek shvatiti ono to on kae. Sigurno ne prvim susretom, nego poslije odreenog posjeivanja sinula je nekome od njih ideja da ga slijedi. Ostavi pri izvjeu etvrtoga evaneliste, prvi susret izmeu Isusa i nekih galilejskih ribara dogodio se sluajno na Jordanu (Iv 1,35-42). Oni su se tamo sastali da bi sluali Krstitelja, ako takoer nisu bili pogoeni likom a moe se rei i Isusovim govorima jer su ga slijedili sve do mjesta gdje je boravio, a gdje su prihvatili poziv da ostanu s njime cijeli dan (Iv 1,39). Od dvojice, jedan je ostao anoniman, drugi je bio Andrija, koji kao prvu stvar prepriava svoje jedinstveno iskustvo bratu imunu te se zatim zajedno pojavljuju pred uiteljem (1,42). Moda evanelista Ivan zamilja ovu blizinu izmeu uenika Krstiteljevih i uenika Kristovih da bi naznaio kontinuitet izmeu dva proroka, ali nije nevjerojatno kako se moe raditi o jednom susretu koji se uistinu dogodio i koji je bio pretpostavka pozivu prvih Isusovih uenika. Isus je svakako u Kafarnau-mu sklopio poznanstvo s odreenim radnicima koji su se inili zainteresirani za njegove ideale. Vremenom e neki od njih donijeti odluku da ostave svoj ribarski poziv, kao to je Isus napustio svoj tesarski, kako bi postali radnici Kraljevstva Bojega. Stvarna pria o pozivu prvih uenika je vie pedagoka nego povijesna; to je didaktika shema, ne kro-nika susreta koji su se dogodili izmeu Isusa i njih (Mk 1,16-20; Mt 3,18-22). Tekstovi iznad svega ele naznaiti idealan odgovor koji je potrebno dati Gospodinu kada zove. Odgovor mora biti spreman i bezrezervan (usp. Mt 8,22; 19,22; Lk 9,6). No stvari su ile sasvim drugaije; moda su se u prvo vrijeme budui uenici nali u pratnji

57

Isus iz Nazareta

uitelja sa malo oklijevanja a jo vie nesigurnosti prije nego su postali trajna i konana sljedba. Luka ne spominje poziv prve etvorice ribara iz Kafarnauma, ve pria o udesnom ribolovu iji su su-dionici imun, njegov brat Andrija i njihovi drugovi, si-novi Zebedejevi, Jakov i Ivan (5,1-11). Ista je to scena koju etvrti evanelista smjeta poslije uskrsnua (Iv 21,1-14), ali koju Luka anticipira kako bi dao teoloku podlogu pozi-vu Isusovih uenika. Zakljuak povezuje Luka za Marka i Mateja. Oni izvukoe lae na kopno, ostavie sve i pooe za njim (kolouthsan) (Lk 5,11). Na taj nain etvorica su postali privrenici, dakle Isusovi pratioci. Nee biti uvijek, ili moda nee biti nikada na visini poloaja, ali uzdaju se u onoga koga su susreli, iako njihovu pamet nose drugi ideali i drugi planovi. Isus ide proglaujui Kraljevst-vo Boje; oni misle i mislit e sve do kraja na Kraljevstvo Izraela (Dj 1,6) a kad ih Isus eli upozoriti na kvasac, to jest na doktrinu farizejskog nauka, oni misle da ih prekora-va jer nisu ponijeli hrane (kruha) (usp. Mk 8,14-21). Nera-zumijevanja e biti konstantna i kontinuirana, moe se rei sve do zadnjega dana (usp. Lk 22,24-27), ali ih Isus ne tjera od sebe; nastoji uvijek da im pomogne razumjeti. On se sada premjeta od sela do sela zajedno sa tim puanima, koji su mu uvijek na raspolaganju, ali to-liko razliiti od njega, kao i od njegovih perspektiva i usmjerenja. Oni nisu sveenici, nisu redovnici, ni eksperti svetih Pisama; moda to nastoje biti, ali su jo vrlo daleko od toga. Isus ih strpljivo podnosi, oekuje da ponu razu-mijevati i rasti. Da ih je otjerao ne bi pronaao bolje. Galileja je bila zemlja patriota, revolucionara; nije bilo nemogue pronai neke od njih meu Ivanovim uenicima a zatim i meu Isusovim. Nazivi zelota (Dj 1,13), kananaj (Mk 6,18; MT 10,4) i ovi tipa Boanerges,

58


sinovi groma (Mk 6,17) navodili su na pomisao da se radi o borbenim imenima. Isus ipak nije bio Krstitelj. Nije mu liio; nije ponavljao njegove raspaljene grdnje. Ako se i inio kao prorok nije bio upravo ono to su traili, iako se uvjek moglo probati slijediti ga, priznat e sam sebi Juda. To je avantura koja se na svaki nain pokazuje zanosnom.

Jedan dan u kafarnaumskoj sinagogi

Evanelisti su shematini; ne donose niti jednu Isus-ovu propovijed, jedino naslove tema o kojima je govorio. On je zasigurno objasnio, oslikao na najuvjerljiviji nain razloge, potrebe, shodnosti za jednom revizijom ivota ili za prihvaanjem onoga to je potrebno initi za Kraljevst-vo Boje. Mijenjao je ton glasa, prelazei od jednostavnih opomena na prijetnje kako su to inae inili proroci. Sve se moe zamisliti, ali se nikad nee nita doznati o Isusovom besjednitvu. Ono koje mu evanelisti pridodaju esto je puta ili skoro uvijek njihovo. Isus je puki propovijednik to zbog svojih sluatelja, jer ne govori kolarcima nego mnotvu, to zbog svojeg jednostavnog naina izraavanja, svima razumljivog a kakav prilii jednom radniku. U Kafarnaumu takoer, uprkos tome to se nalazio u jednom velikom gradu, nje-gova se metoda nije mogla promijeniti. Mo religioznih autoriteta iz Jeruzalema protezala se na itavu zemlju, ali Galileja je bila pod jurisdikcijom Heroda Antipe, dakle pomalo zatiena od napada Sinedrija. Sinoptika evanelja, za razliku od Ivana (2,1-12), stavljaju u Kafarnaum prvo Isusovo udo. I ovaj puta je bio dan su

Documents

Isus Iz Nazareta Spinetoli