6 istraoutdoor

kamo za vikendSNOWBORDERICA ANA I PUSTOLOV IGOR život u pokretu

Ljudi čine čuda kad su motivirani

Vratimo se mjesec dana una-zad. “Ej, Igore, u našem ka-lendaru piše da smo cijeli peti oko Zadra i trasiramo za ARC. Budem se ja onda pri-javila na Wings for life, vje-

rojatno će mi goditi malo se rastrčati.” Igor digne obrvu i smireno kaže da idem slobodno, ako imam viška energije. Ne kužim, što mu to znači “ako ću imati viška energije”. Pa trasiramo stazu za trku, to su laganini šetnjice, fotkanje, pogledi, kupanje, malo biciklić, totalna penzija. Ja, doduše, nikad nisam tra-sirala pustolovku od tristo kilometa-ra, pa ne znam zašto sam si uzela za pravo smisliti kako će to izgledati, ali to sam ja, vječiti optimist.

Utorak je. Pet dana do Wingsa. Jest da sam malo umorna od one duge pu-stolovne trke prošli vikend, ali 30 kilo-metara valjda mogu otrčati i žmirećki, a i do nedjelje ću se oporaviti. Naivka!

Dobro raspoloženje

Srijeda ujutro. Jedva se spuštam po stepenicama s kreveta i kotrljam preko Igora. Noge mi gore i ne znam gdje mi je bila pamet jučer pristati na pet sati

mentara bodre, djeca zalijevaju vo-dom, a mene jedino što drži da ne stanem je želja da ovo druženje po-traje što duže.

Kilometri prolaze i izgleda da mi se Igor ipak neće previše rugati po po-vratku. Blizu dva sata trčanja polako počinjem gubiti ritam, teško mi je piti, o hrani ni ne pomišljam i jasno mi je da se tijelo počinje gasiti. No, glava je i da-lje budna, gleda okolo, upija pokrete i lica drugih ljudi. Konačno me prestiže ciljno vozilo i zaustavljam se sa skupi-nom koja me okružuje. Svi izmučeni i puni dojmova prepričavaju svoje emo-cije kao da se znamo godinama i sku-

pa smo se za ovo pripremali. Izlijem na glavu lavor vode koji nam je donijela djevojka

iz obližnje kuće, pa osvježeno krećem trčkarati u suprotnom

smjeru. Mislim da su mi šanse za uloviti prvi bus za nazad tako veće i u pravu sam. Ljubazni mi Slavonci posu-đuju telefon da nazovem Igora i provje-rim gdje me čeka, pa ostatak povrat-ka uživam u sportskim pričama nove grupe ljudi u kojoj sam se našla. Ovaj je gospodin otkrio trčanje u pedese-

toj, ovaj trči cijeli život, ova je gospođa našla svoj trkački talent nakon što su joj djeca odrasla, a ovaj je dečko prije par godina ozlijedio leđa i danas je tr-čao kroz sve nas. Ja ga vidim. Jasno mi je da ne može hodati i vidim ga kao i svakog drugog čovjeka, ali on se i da-lje neće moći popeti u kamper ili ste-penicama spustiti s kreveta sutra kad na njega zaboravim. Zamislite samo godinu kad se na startnoj liniji pojavi on, po prvi puta bez invalidskih koli-ca. Baš se pitam hoće li mu biti važ-no koliko će kilometara pretrčati. Na-ravno da neće. I hod od sto metara bi mu bio vrjedniji od tisuću mojih mara-tona. E pa Ana će se pojaviti na star-tnoj liniji i sljedeće godine. Nadam se i one iza. Zapravo se želim pojavljiva-ti na startu dok me ne dočeka netko od tih ljudi na svojim nogama, pa da se skupa požalimo na vruće vrijeme i muskulfiber.

ro sat do tamo.” Zvonči ubacuje ka-bel od struje i utrčava u krevet, Igor pali kamper, a ja u pozadini navlačim dres i u prvoj pomoći tražim ziherice za broj. Ovo nenošenje sata ipak ne funkcionira.

U gradu nam policija zatvara ceste pred nosom i Igor me iskrcava negdje. Ne poznajem Zadar, ne vidim more, ne-mam pojma gdje sam i kasnim. Odabi-rem smjer i na sreću srećem tri lokalne djevojke koje me okreću polukružno i odvode do starta. Tisuće ljudi već je stisnuto i spremno u startnim zona-ma. Inače ne volim gužve, ali pridružiti se ovoj masi veseli. Daleko sam ja od plesanja i mahanja rukama, no energija je jaka i uzbuđenje je opipljivo. Ovdje smo svi s istim razlogom i trenut-no imamo snagu za okrenuti zemlju nao-pako. Dobro se raspoloženje mul-tipliciralo. Ljudi čine čuda kad su moti-virani i u dvoje, a kako ne bi u ovakvoj nasmiješenoj legiji. Odbrojavanje, pa start. Šarena se masa pokreće i pre-puštam se plutati gdje me odnese. One bolne noge su zaboravljene, jer

po jakom suncu uz njih gori i ostatak tijela. Koga briga! Mogu trčati! Sporo ili brzo, nebitno je! Prolazim pored ljudi u kolicima i zaboravljam na svoje šalji-ve probleme. Ovaj dan se ne vrti oko mene, ovaj dan sam dio cjeline usmje-rene na nekog drugog koga ne pozna-jem, ali osjećam. I iako tu ima ljudi svih vrsta i oblika, činjenica da možemo biti ovako složni i dobri jedni prema drugi-ma miče mi bol s lica.

Razgovor s neznancima

Asfalt prži odozdo, sunce odoz-go, vrućina je nesnosna, ali svako mi se malo netko pridruži u koraku i razmijeni riječ dvije. Svi patimo, no skupa je lakše. Gdje je nestala ta potreba za opuštenim razgovo-rom s neznancima? Zašto nam treba povod ili opravdanje da pristupimo kome? Kuće se izmjenjuju, gledate-lji sa svim nijansama smiješnih ko-

KRŠAN I KRŠANSKI KAŠTEL

ZAŠTO GA OBIĆI i što možda niste znali ni slutili o povijesti Kaštela

Tom

isla

v M

OŽE

jurnjave po kamenju u kilometar i pol uspona. No, nema veze, i s ovakvim muskulfiberom u nedjelju ću moći otr-čati barem dvadeset kilometara.

Četvrtak. Još samo dva dana do utr-ke. S drvenim sam se nogama saživje-la i u međuvremenu natukla još koju tisuću uspona i kilometražu dovoljnu da spojim autocestu Zagreb - Rijeka. Igor stvarno nije normalan. Pa nije po-anta trasiranja simulacija trke.

Liježem u ledenu Krupu, a radijato-ri u mojim nogama instant dižu tem-peraturu cijele rijeke. Igor me vadi van da ne uništim cijeli eko sistem i seli u more. Ako u nedjelju uspijem pretrčati i deset kilometara bit će super.

Budimo se u divnom kampu na Vran-skom jezeru i jutro provodimo u gnja-važi Zvončija po livadi. Utrka počinje tek u jedan i vremena je k’o u priči. Bilo. Prije par sati. “Igor! Kasnimo! Brzo! Spremaj stvari. Pa treba nam još sko-