· IZDAJE: INSTITUT ZA FILOZOFIJU ZA IZDAVAČA: Filip Grgić UREDNICI: Mihaela Girardi-Karšulin Ivica Martinović Olga Perić PREVELI: Mihaela Girardi-Karšulin i Ivan

Franciscus PatriciusDISCUSSIONUM PERIPATETICARUM TOMUS QUARTUS

(Liber IV)

Frane PetriPERIPATETIKE RASPRAVE SVEZAK ETVRTI

(Knjiga I.V.)

IZDAJE:

INSTITUT ZA FILOZOFIJU

ZA IZDAVAA:

Filip Grgi

UREDNICI:

Mihaela Girardi-KarulinIvica Martinovi

Olga Peri

PREVELI:

Mihaela Girardi-Karulin i Ivan Kapec

FILOLOKA REDAKTURA LATINSKOG TEKSTA I HRVATSKOG PRIJEVODA:

Olga Peri

RECENZENTI:

Erna Bani-PajniBranko Despot

Darko Novakovi

Knjiga je proizala iz znanstvenog projekta: Grisogono i Petri dva svijeta renesansne filozofije (191-1911112-1100) koji je financiralo Mini-starstvo znanosti, obrazovanja i porta RH.

Knjiga je izraena i tiskana uz potporu Zaklade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta RH i Ministarstva kulture RH.

DISCUSSIONUM PERIPATETICARUMTOMUS QUARTUS (Liber IV)

Frane Petri

PERIPATETIKE RASPRAVE

SVEZAK ETVRTI (Knjiga I.V.)

PreveliMihaela Girardi-Karulin i Ivan Kapec

Filoloka redaktura latinskog teksta i prijevodaOlga Peri

PrirediliMihaela Girardi-Karulin, Ivica Martinovi i Olga Peri

Franciscus Patricius

Zagreb, 2012.

V

SADRAJDiscussionum peripateticarum tomus quartus (Liber IV)

Peripatetike rasprave svezak etvrti (Knjiga I.V.)

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . VII

Metode Peripatetikih rasprava i njihova uloga u Petrievoj obrani Nove sveope filozofije (Mihaela Girardi-Karulin) . . XIPetrieva prosudba Aristotelove prirodne filozofije u Discussiones peripateticae i njezini odjeci u Nova de universis philosophia (Ivica Martinovi) . . . . . . . XLVIINaslovna strana i sadraj Peripatetikih rasprava, Basel 1581 (latinski i hrvatski) . . . . . . . . . . . . . . . . . XCIV

Discussionum peripateticarum tomus quartus Peripatetike rasprave, svezak etvrti . . . . . . . . . . . . 1

Ad Benedictum Manzolium Benedettu Manzoliju . . 6Liber primus Prva knjiga . . . . . . . . . . . . . . . . . 10Liber secundus Druga knjiga . . . . . . . . . . . . . . . 84Liber tertius Trea knjiga . . . . . . . . . . . . . . . . . 144Liber quartus etvrta knjiga . . . . . . . . . . . . . . . 194Liber quintus Peta knjiga . . . . . . . . . . . . . . . . . 262

VI

SADRAJDiscussionum peripateticarum tomus quartus (Liber VIX)

Peripatetike rasprave svezak etvrti (Knjiga VI.X.)

Discussionum peripateticarum tomus quartus Peripatetike rasprave, svezak etvrti . . . . . . . . . . . . . 341

Liber sextus esta knjiga . . . . . . . . . . . . . . . . . . 342Liber septimus Sedma knjiga . . . . . . . . . . . . . . . . 384Liber octavus Osma knjiga . . . . . . . . . . . . . . . . . 446Liber nonus Deveta knjiga . . . . . . . . . . . . . . . . . 476Liber decimus Deseta knjiga . . . . . . . . . . . . . . . . 528

Kazalo pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 573Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 617Popis citiranih mjesta i izvora grkih citata . . . . . . . . . . 625

Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 631Izdanja Peripatetikih rasprava Frane Petria . . . . . . . . 631Sekundarna literatura o Peripatetikim raspravama Frane Petria (izbor) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 631Hrvatski prijevodi djela Frane Petria . . . . . . . . . . . 640

Citirana mjesta s kraticama autora i naslova djela . . . . . . 387

VII

Predgovor

Nakon to je 2009. godine objavljen trei svezak Peripatetikih rasprava kao sljedei objavljujemo sada etvrti svezak Peripate-tikih rasprava. etvrti svezak Peripatetikih rasprava posveen je kritici Aristotelove filozofije prirode, stoga je u uredniki kolegij uz dosadanje urednice Mihaelu Girardi-Karulin i Olgu Peri uao i Ivica Martinovi. Na taj nain ukljuene su sve tri struke bitne za ovo izdanje: filoloka, filozofska i matematiko-prirodo-znanstvena. Latinski je tekst, kao i u treem svesku, iz izvornika transkribirao Tomislav epuli, tekst je prevela, osim prve knjige koju je preveo Ivan Kapec, Mihaela Girardi-Karulin a filoloku redakturu latinskog teksta i hrvatskog prijevoda uinila je Olga Peri. Grke citate je sa suvremenim kritikim izdanjima uspore-dio Damir Salopek.

etvrti svezak Peripatetikih rasprava posvetio je Petri, kako je spomenuto, kritici Aristotelove filozofije prirode. Vrlo je vjero-jatno da je analiza Aristotelove prirodne filozofije nastala meu prvim tekstovima koji su uli Peripatetike rasprave. Petri, naime u petoj knjizi etvrtog sveska Peripatetikih rasprava navodi da je o Aristotelovoj prirodnoj filozofiji raspravljao na Boi i na dan sv. Stjepana godine 1568. To Petrievo raspravljanje moe se, dakle, smatrati zametkom teksta ovog etvrtog sveska Peri-patetikih rasprava. Prvi svezak Peripatetikih rasprava objavljen je godine 1571., a sva etiri zajedno objavljena su 1581. godine. S obzirom na te datume moe se s dosta vjerojatnosti pretpostaviti da je Petri zapoeo rad na Peripatetikim raspravama upravo ana-lizom i kritikom Aristotelove prirodne filozofije. Usput moemo i spomenuti da se u istoj petoj knjizi etvrtog sveska Peripatetikih rasprava spominje jo jedan vaan datum. Petri, naime, tamo na-vodi da je roen oko etiri sata u noi 25. travnja 1529. godine.

Predgovor

VIII

S obzirom na to da je u ovom etvrtom svesku Peripateti-kih rasprava prirodoznanstvena tematika centralna, ovaj etvrti svezak ima dva uvoda, jedan koji tematici prilazi s ontolokog aspekta (Mihaela Girardi-Karulin) i drugi koji tu tematiku sa-gledava iz povijesnoznanstvenog i prirodnofilozofskog aspekta (Ivica Martinovi).

etvrti svezak Peripatetikih rasprava predstavlja, dakle, jed-nu tematsku cjelinu, ali je ipak tiskan u dvije knjige. Prva knjiga obuhvaa tekst od I. do V. a druga od VI. do X. knjige etvrtog sveska. To je bilo potrebno zbog toga to bi jedna knjiga koja bi obuhvaala sve knjige etvrtog sveska bila prevelika i neprak-tina za rad i itanje. Da bi se unato tiskanju u dvije knjige ista-knula jedinstvenost etvrtog sveska u cjelini, odluili smo da se paginacija kontinuirano nastavlja iz prve u drugu knjigu. Tako druga knjiga, nakon est stranica numeriranih rimskim brojevi-ma, zapoinje stranicom 341. Osim toga u obje su knjige tiskana oba Sadraja, ali obrnutim redoslijedom.

U ureivanju ovog sveska rukovodili smo se istim principi-ma kao i u ureivanju treeg sveska pa ih ovdje samo ponavlja-mo.

U prireivanju latinskog teksta drali smo se, koliko je bilo mogue, Petrieve grafije i potivali je i onda kad odstupa od suvremenih standarda latinske ortografije, ali je u skladu s ono-vremenim nainom pisanja.

Grke citate izuzeli smo iz latinskog teksta i donijeli ih is-pod latinskog teksta to latinski tekst ini preglednijim, a ujed-no olakava razumijevanje Petrieve prijevodne interpretacije. Time se oslobaa latinski tekst od neposredne usporedbe s gr-kim originalom, a da se ta usporedba ne sprijeava, nego upra-vo omoguava. Hrvatski se prijevod citata povodi za Petrievim prijevodom (a ne za originalnim grkim tekstom), jer je za ovo izdanje bitno kako je Petri razumijevao predsokratovce, Platona i Aristotela, a ne to kako ih mi danas tumaimo.

Grki tekst citata lociran je prema kritikim izdanjima, ali nije iz njih preuzet, nego iz Petrievih grkih navoda. Grke citate je prema Petrievu tekstu uredio Damir Salopek u skladu sa slje-deim naelima: ako se Petriev tekst razlikovao samo u sitnim

Predgovor

IX

grafijskim detaljima (koji su mogui u grkom jeziku), ostavljen je onakav kako ga Petri navodi. Na mjestima gdje su se razlike inile (ili su zaista bile) znaajnije, one su obiljeene trima vrstama zagrada: uglata zagrada [ ] oznaava Petriev tekst koji je razliit od kritikog, vitiasta zagrada { } oznaava tekst kritikog izda-nja, ali kojeg nema kod Petria, prelomljena zagrada < > oznaava tekst kojeg nema u kritikom izdanju, a u Petrievu tekstu posto-ji. Takvi se sluajevi mogu temeljiti na nama nepoznatim izdanji-ma teksta ili su moda i Petrieve interpretacijske intervencije. Kada je rije o znaajnim morfolokim pogrekama primijenjena je formula: {corr. ex ..}.

Latinski tekst smo nastojali kritiki izdati unosei ispravke u tekst tamo gdje nam se inilo da se radi o zabuni ili tiskarskoj pogreci ali i tamo gdje je oblik sam po sebi bio mogu, ali je nje-gova promjena bila pretpostavka smislenog prijevoda. Sve takve izmjene evidentirane su u fusnotama.

Kao i trei svezak ovaj etvrti popraen je Kazalom imena, Kazalom pojmova, Kazalom citiranih mjesta i Bibliografijom. Bi-bliografija je preuzeta iz treeg sveska i nadopunjena bibliografi-jom u meuvremenu izdanih djela. Sastavila ju je Ivana Skuhala Karasman.

U Zagrebu, 4. travnja 2012.

Urednici:MIHAELA GIRARDI-KARULINIVICA MARTINOVIOLGA PERI

XI

Metode Peripatetikih rasprava i njihova uloga u Petrievoj obrani Nove sveope filozofije

MIHAELA GIRARDI-KARULIN

1. Metode Peripatetikih rasprava

Openito je poznato da novovjekovna filozofija zapoinje tematiziranjem metode. Za to shvaanje paradigmatian je Des-cartes koji pie traktat o metodi i koji zasniva ideju o bespretpo-stavnom poetku filozofije i znanosti. No takoer je poznato da je i epoha koja prethodi novovjekovnoj filozofiji, dakle renesans-na filozofija, bila zaokupljena pitanjima metode. Tako se mogu tumaiti renesansna sporenja oko prednosti Platonove, odnosno Aristotelove filozofije, o tome svjedoe i humanistika protiv-ljenja skolastikoj filozofiji. No u tom smislu moe se tumaiti i renesansna sklonost kabali kao prosljeivanju od arhetipskog, preko inteligibilnog k elementarnom svijetu, jednako kao i veliki interes za metodu Ramona Llulla. Renesansna zaokupljenost me-todom dolazi do izraaja i na zalazu renesanse 1633. godine kada jedna privatna akademija u Parizu na svom sastanku tematizira pitanja metode.1 Da sve te metode o kojima je u renesansi rije ne dopiru do ideje novovjekovne matematike prirodne znanosti, danas je takoer poznato i ope mjesto. Uobiajilo se govoriti o anticipacijama, ali i o pragu epoha, razmeu i sl. To znai: ako re-nesansa i ne dopire do pojma novovjekovne znanosti i filozofije, ipak i to se takoer moe smatrati ve opeprihvaenim re-nesansno miljenje vodi u novovjekovno. Kako to ini u tome se pogledu miljenja razilaze i odgovori su razliiti od sluaja do sluaja, od filozofije do filozofije.

1 Ta je diskusija objavljena: Receuil gnral des questions traites s Con-ferences, Lyon 1633. Usp. Frances A. Yates, Umijee pamenja, naklada Jesen-ski i Turk, Zagreb, 2011, str. 420421.

Metode Peripatetikih rasprava

XII

Poznato je i to da se Frane Petri u Novoj sveopoj filozofiji, ve u podnaslovu, poziva na tri razliite metode: 1. na aristotelov-sku, 2. na svoju vlastitu i 3. na platoniku ime pokazuje da je i njemu pitanje metode bilo jako vano.

Istraivanja su se manje bavila pitanjem Petrieve metode u Discussiones peripateticae premda u njima pitanje metode nije manje vano nego u Novoj sveopoj filozofiji. to se metode tie, napominje se da su Discussiones peripateticae pisane komparativ-nom metodom. To je nedvojbeno tono s obzirom na drugi i trei svezak gdje Petri usporeuje Aristotelovo uenje s uenjima sta-rih filozofa i Platona. No time nije sve reeno ak ni o metodi dru-gog i treeg sveska, jer se usporedba u drugom svesku provodi s ciljem utvrivanja slinosti, a u treem svesku s ciljem utvri-vanja razliitosti. Izbor onoga to treba biti usporeeno odreuje i samo usporeivanje pa se s pravom moe rei da se tu radi o dvije varijante komparativne metode.

U Uvodu za ovaj etvrti svezak Peripatetikih rasprava ne osvr-em se posebno na prvi svezak Peripatetikih rasprava, ali ipak treba rei da sam Petri reklamira svoje Peripatetike rasprave kao pisane sine ira et studio, objektivnom povijesno-istraivakom me-todom. Objektivnom pristupu smjera Petrieva izjava da je istra-io Aristotelov ivot i djelo, da je uzeo u obzir sve Aristotelove tekstove i sve komentatore, kao i isticanje da nije nita izmislio i da za sve ima potvrdu u tekstovima.2 Petri, meutim, zagovara

2 Nam et Aristotelis vitam omnem, ex variis fide dignissimis autho-ribus collegi; libros eius omnes conquisivi; controversias, quas subierunt monstravi; ex controversiis, quos potui, exemi fragmenta eorum, qui perie-runt in unum conduxi; exotericorum aliorumque eius generis quaestionem arduam discussi; titulos aliquot Aristotelicos restitui; loca omnia, quibus Aristoteles libros et extantes et non extantes appellat recensui. Librorum genera partitus sum eaque in genera digessi; libros suis generibus subieci eorumque inter se ordinem constitui. Peripateticorum veterum, quantum colligere potu, historiam contexui; eorum in Aristotele interpretando ra-tiones, in philosophando methodos, ante oculos posui; quae optima ex aristotelis sententia philosophandi ratio esset, quaeque optima in Aristo-telis dogmatibus pervidendis esset methodus, exposui. In quibus omnibus institutum illud servavi, ut nihil sine Aristotelis ipsius, sine suorum inter-pretum aliorumque probatissimorum authorum testimoniis dicerem; ea,


XIII

neovisnost od tumaenja komentatora, posebno Averoesa. On odobrava pristup Aristotelovu djelu koji vlada u francuskim i panjolskim peripatetikim kolama i zalae se za metodu kojom se mimo sedimentiranih tumaenja komentatora eli doprijeti do izvornog Aristotelova miljenja.3

Koliko je pak malo uspio provesti tu nakanu u djelo poka-zuje s jedne strane rezultat njegovih istraivanja tj. injenica da se njegovi zakljuci ne slau s dananjim rezultatima povi-jesnofilozofskih istraivanja4, s druge strane i sam Petri relati-vizira obeanu objektivnost izlaui da se filozofija, pa tako i istraivanje neije (i Aristotelove i Platonove) filozofije, ne sastoji samo u tome da se odredi to je netko mislio, nego takoer da se vidi kako stoji s istinom stvari.5 Oni koji se toga ne dre, a to su po Petrievu miljenju aristotelovci, uope se ne mogu zvati fi-lozofima ljubiteljima mudrosti, nego filodoksima ljubiteljima mnijenja.6 Metoda, dakle, koju Petri zastupa u prvom svesku jest neko objektivno povijesno-filoloko istraivanje, ali s poseb-nim obzirom na istinu stvari. injenica je da propositum, namjera s

a quo authore dicerentur, ostendi; locos monstravi; verba ipsa et graeca, quando habui, et latina, attuli, quo ea, quae novitatem quandam prae se ferre videbantur a me non existimares conficta. (Discussionum peripateti-carum tomi quatuor, Basileae 1581, Posveta Zahariji Mocenigu na poetku prvog sveska, nepaginirano, 4b-c)

3 In Gallicis vero atque Hispanicis simplex Aristoteli-corum sine ullo interpretum adminiculo, sine ullis vel dubitationibus vel quaestionibus interpretatio. Quae decima numeretur peripatetice phi-losophandi ratio. Usp. Franciscus Patricius, Discussionum peripateticarum tomi quatuor, Basileae 1581, str. 163.

4 Usp. u bibliografiji navedene radove Marije Muccillo, osobito M. Muccillo, La Storia della Filosofia presocratica nelle Discussiones peri-pateticae di Francesco Patrizi da Cherso, La Cultura 12 Anno XIII (XCV), 1975.

5 Itaque primaria veritas est rerum existentia, secundaria rerum exi-stentia simul et apparentia. Usp. Franciscus Patricius, Discussionum peripa-teticarum tomi quatuor, Basileae 1581, str. 165.

6 Omnemque a Stratone Lampsaceno, ad nostra tempora Peripatetico-rum scholam, philodoxorum potius, quam philosophorum scholam fuisse recte quis censeat, [] Usp. Franciscus Patricius, Discussionum peripatetica-rum tomi quatuor, Basileae 1581, str. 168. r. 50.


XIV

kojom se pristupa istraivanju i temeljno filozofsko opredjelje-nje, utjee na proklamiranu objektivnost.

No ovdje treba prvenstveno izloiti Petrievu metodu u e-tvrtom svesku Peripatetikih rasprava. Ovdje Petri vie ne primje-njuje komparativnu metodu (usporeivanje Aristotelovih uenja s uenjima predsokratovaca i Platona), a interes za to kako stoji s istinom stvari mnogo je oitiji. Petri, naime, taj etvri svezak naslovljava kao ocjenu Aristotelovih uenja (censura Aristotelis dog-matum) u prirodnoj filozofiji. Ta je metoda ocjene, da anticipira-mo, a paljivom itaocu etvrtog sveska bit e oito, utemeljena na tradicionalnim, skolastikim metodikim strategijama. Govo-rim o metodi u jednini, jer ono zajedniko svim tim strategijama jest pobijanje Aristotelove filozofije, demontiranje jednog tradi-cionalnog kolskog filozofiranja. Ono to je, meutim, posebno zanimljivo i to treba pokazati i obrazloiti, da opet anticipiram, jest pitanje, kako je mogue da jedna kritika, pristrana i danas neprihvaena kakva je Petrieva kritika Aristotela unato toj pristranosti i unato tome to primjenjuje jednu metodu pobija-nja zasnovanu na tradicionalnim strategijama, moe doi, mimo onoga to izriito proklamira (i to danas smatramo da nije to-no), do filozofski zanimljivih teza koje na neki nain imaju srod-nosti s nekim tezama koje se javljaju u novovjekovnoj pa i suvre-menoj filozofiji.

Napomenimo jo i to da, osim toga to treba imati na umu da u strogom smislu ne govorimo o metodi, nego o metodama ili metodikim strategijama, da o metodi ili strategijama pristupa tematici u Petria ne moemo govoriti nezavisno od sadraja o kojemu je rije.

etvrti se svezak Peripatetikih rasprava, koji obuhvaa deset knjiga, moe podijeliti na tri (odnosno etiri) vee tematske cje-line. U prvim trim knjigama (1. O principima prirodnih stvari, 2. O lienosti i formi, 3. O prvoj materiji) pobija Petri tri poe-la Aristotelove prirodne filozofije: formu, materiju i lienost. U sredinjim trima knjigama (4. O vjenosti svijeta i vremena, 5. O vjenosti kretanja i 6. O vjenosti i biti neba) razmatra Petri i pobija Aristotelovu tezu o vjenosti kretanja te biti svijeta i neba. U trima sljedeim knjigama (7. Prva knjiga o elementima, 8. Dru-


XV

ga knjiga o elementima i 9. O nastajanju i propadanju) razmatra Petri elemente i promjene stvari u svijetu sastavljenih iz eleme-nata. To je podruje mijenjanja, nastajanja i propadanja, premda su sami elementi vjeni. Deseta knjiga (10. O est smjerova neba) donekle odudara od te teme, jer je u njoj rije, kako stoji u naslo-vu knjige, o est smjerova neba. Termin nebo ovdje je donekle zbunjujui jer se smjerovi odnose jednako na nebo kao i na svijet (ispod Mjeseca), dakle na sveukupnost. Rije je zapravo o pro-stornosti, a glavno je pitanje treba li prostorne smjerove (gore-dolje; lijevo-desno; naprijed-natrag) imenovati u odnosu na o-vjeka (ili neko drugo ivo bie u svijetu) ili u odnosu na poloaj neba i nebeska kretanja. Petri se zalae za zajedniko, objektiv-no odreenje prema nebu i nebeskim kretanjima, a ne za ono prilagoeno subjektu (ovjeku, ivotinji, biljci) koji se smjeta u prostor. Zato se u, donekle zbunjujuem, naslovu desete knjige apostrofiraju smjerovi neba (jer se smjerovi po Petrievu miljenju odreuju prema nebeskim tijelima i kretanjima) premda je rije o smjerovima u kojima jesu i u kojima se kreu bia u svijetu.

Neke od metoda koje Petri primjenjuje u ovom etvrtom svesku izloit u na primjerima: 1. na primjeru Petrieve kritike Aristotelova uenja o vjenosti kretanja i 2. na primjeru Petrieve kritike Aristotelove tvrdnje da u nebu ne postoje nikakve kon-trarnosti. U oba primjera pojam kontinuiteta igra neku ulogu, ali u prvom je primjeru centralan. U prvom primjeru na dva naina osporava Petri pojam kontinuiteta, prvo njegovu primjenjivost na prirodna kretanja a potom, openitije, naelnu mogunost postojanja ideje beskonane djeljivosti u konanom miljenju. U drugom primjeru Petri kritizira, zapravo ironizira, Aristotelo-vu sferalnu arhitekturu neba. Na kraju jo elim ukazati 3. na ulogu koju je Petri dodijelio svojim Peripatetikim raspravama u pokuaju da svoju Novu sveopu filozofiju skine s Popisa zabranje-nih knjiga.

1.a Pojam kontinuiteta (1) prelazak iz roda u rod

Aristotelov pojam kontinuiteta izlae i pobija Petri u trima sredinjim knjigama etvrtog sveska Peripatetikih rasprava koje tematiziraju vjenost kretanja. Petri prosljeuje na sljedei na-


XVI

in: on prvo navodi razliite Aristotelove argumente za vjenost svijeta, vremena, kretanja i neba, a potom ih sve pobija Aristote-lovim vlastitim uenjima, tj. navodei druge Aristotelove teze na temelju kojih proizlazi da su te teze o beskonanosti besmislene i neodrive, odnosno meusobno inkompatibilne. Rije je, dakle, o nekoj vrsti imanentne kritike, tj. o Petrievu utvrivanju unu-tranjih proturjenosti u Aristotelovu sistemu filozofije.

Mogunost i smislenost takvog proslijeda sadrana je u pretpostavci da je Aristotelov opus doista sebi konzistentan sustav, inae isticanje meusobne kontradiktornosti pojedinih teza ne bi imalo smisla. U takvom shvaanju koje Aristotelovu filozofiju sagledava kao sustav, konzistentan ili nekonzisten-tan, ali svakako takav da tei sustavnosti, nema mjesta za pret-postavku o razvoju i promjenama u Aristotelovu miljenju, kako se danas obiava tumaiti Aristotela. Petri takoer ne pomilja na to da bi mogao pojedinu Aristotelovu argumenta-ciju, i pojmove koji se u njoj rabe, sagledati u kontekstu proble-ma koji je u nekom trenutku Aristotel elio rijeiti, nego svaku argumentaciju i svaki pojam sagledava kao facetu ili ulomak cjeline, cjelovitog govora o sveukupnom biu7. Taj Petriev stav moemo odrediti kao tradicionalan i on bitno odreuje njegove izvode.

7 Da Petri dri da je sustav filozofije cilj kojem ne tei samo Aristote-lova filozofija, nego i njegova vlastita vidi se, kako je reeno, iz metode po-bijanja Aristotela, tj. iz Petrieva nastojanja da utvrdi nekonzistentnosti u Aristotelovu sustavu, ali i iz toga kako je odredio zadatak vlastite filozofi-je. Naslov njegova glavnog djela glasi, naime, Nova de universis philosophia, Nova sveopa filozofija ili Nova filozofija o sveukupnim biima. Pojam cjeline, sveukupnosti bia koje je novoplatoniki strukturirano sugerira i struk-turiranu, odnosno sustavnu znanost (filozofiju) o tom biu. Takav stav o Petrievoj Nova de universis philosophia izlae i Leibniz u Scientia generalis. Characteristica. Calculus universalis, Itaque saepe miratus sum nondum extitisse quendam qui systema philosophiae Platonicae sanioris daret, nam Franciscus Patritius, non contemnendi vir ingenii Pseudo-Platonicorum lectione animum praecorruperat. Philosophische Schriften von Gotfried Wilhelm Leibniz, Berlin (Weidmann 1875190) 7. Bd. str. 148. Iako Leibniz ne prihvaa nego odbacuje Petrievo uenje, ipak se iz citirane reenice vidi da je smatrao kako je Petri teio za novoplatonikim sistemom.


XVII

U kontekstu etvrtog sveska Peripatetikih rasprava osobito treba upozoriti na dva aspekta Petrieve kritike Aristotelova do-kaza za vjenost kretanja, neba i svijeta. Kako taj dokaz Aristotel utemeljuje u pojmu beskonane djeljivosti, Petrieva je kritika dokaza za vjenost kretanja, neba i svijeta u stvari kritika Aristo-telova pojma kontinuiteta.

Pojam kontinuiteta jedan je od najznaajnijih pojmova Aris-totelove Fizike, a o Petrievoj kritici Aristotelova pojma konti-nuiteta kod nas su pisali arko Dadi8 i Ivica Martinovi.9 Iz nji-hovih radova jasno proizlazi da Petri tom svojom kritikom nije bio sretne ruke i na pravom putu; pojam kontinuiteta jedan je od najoriginalnijih i najznaajnijih Aristotelovih pojmova koji je bio u povijesti vrlo utjecajan u znanosti, a znaajan je i danas.

Nema nikakve dvojbe da Petri u kritici Aristotelova pojma kontinuiteta nije bio u pravu. No drugo je pitanje moramo li zato Petrievu kritiku Aristotelova pojma kontinuiteta jednostavno proglasiti neuspjelom ili promaenom ili je moda mogue, ne dodue opravdati Petrievu kritiku, ali ipak razumjeti smisao koji je imala za Petria. Ako ne pitamo je li Petri u pravu sa svo-jom kritikom, tj. ako ne pitamo je li Petrieva kritika sukladna onome to mi danas mislimo o Aristotelovu pojmu kontinuiteta, nego pitanje postavimo na neki drugi nain moda e i ocjena Petrieve kritike biti drugaija.

Kako drugaije moemo postaviti pitanje o znaenju i vri-jednosti neke povijesne kritike teze ili argumentacije, a da se pitanje ne postavi iz naeg dananjeg razumijevanja istine stva-ri? Nije, drim, nuno usporeivati nae dananje razumijevanje (Aristotelova) pojma kontinuiteta i Petrievo shvaanje, te na te-melju te usporedbe ocijeniti Petria. Moemo, povijesnofilozof-ski legitimno, jednostavno pitati: za to je Petriu trebala kritika

8 Usp. arko Dadi, Frane Petri o pojmu neprekinutosti i beskona-nosti, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske batine, god. 5. br. 910/1979, str. 161167; takoer arko Dadi, Franjo Petri, Zagreb 2000.

9 Usp. Ivica Martinovi, Petrieva prosudba Aristotelove prirodne filozofije, Obnovljeni ivot 52/1 (1997), str. 320; takoer Ivica Martinovi, Petrievi prigovori Aristotelovu pojmu neprekidnine, Filozofska istraivanja 30 (2010), str. 467485.


XVIII

Aristotelova pojma kontinuiteta i koja je Aristotelova zabluda, po Petrievu miljenju, proizala iz tog pojma kontinuiteta. U tom sluaju ne ocjenjujemo Petrievu kritiku pojma kontinuiteta prema suvremenim shvaanjima, nego tumaimo funkciju koju po Petriu pojam kontinuiteta ima u Aristotelovoj filozofiji (pri-rode). Na temelju odgovora na to pitanje moemo sagledati za-to i na koji nain Petri kritiki pristupa Aristotelovoj prirodnoj filozofiji, to mu je u njoj sporno. Odgovor na to pitanje moe se dati na osnovi kritike koju je Petri izloio u etvrtom svesku Peripatetikih rasprava.

Kritika Aristotelova pojma kontinuiteta jedna je od sredinjih toaka Petrieve kritike Aristotelove filozofije prirode. Iz konteks-ta u kojem razmatra o pojmu kontinuiteta jasno proizlazi da Pe-tri sagledava Aristotelov pojam kontinuiteta u njegovoj funkciji u filozofiji prirode, a ne prvenstveno kao matematiki pojam.

Petriu je pojam beskonane djeljivosti vaan prije svega zato jer smatra da Aristotel s pomou njega dokazuje beskonanost i rezultirajuu vjenost kretanja, vremena, svijeta i neba.

Prije samih Petrievih primjedbi na Aristotelov pojam besko-nane djeljivosti treba rei kako Petri strukturira, kako izlae Aristotelov argument (jer ovdje je prije svega rije o metodi i ar-gumentaciji, a ne o sadraju Petrieve kritike). Aristotelov dokaz polazi od teze, kae Petri, da je (dijeljenjem) beskonana, i to potencijalno beskonana, primarno veliina. Iz te potencijalne beskonanosti dijeljenja veliine, kae Petri, izvodi Aristotel po-tom beskonanost a zatim i vjenost vremena, svijeta i neba. Ta argumentacija pretpostavlja, kae Petri, da su kretanje i nebo veliine.

To je naravno samo kostur argumentacije, Petrievo je izvo-enje mnogo ire, ali bit izvoenja svodi se na taj shematski pri-kaz. Niz: iz beskonane potencijalne djeljivosti (veliine) proizla-zi beskonanost (kretanja, neba), iz te beskonanosti (kretanja i neba) proizlazi napokon vjenost (neba) moe se naravno ekspli-cirati i u obrnutom smjeru: vjenost (kretanja, neba) temelji se na beskonanosti (kretanja i neba), a ta beskonanost na beskona-noj djeljivosti (veliine, kretanja i neba).


XIX

Petri se toj argumentaciji suprotstavlja tvrdnjom da, ako se i pretpostavi da je tono da je veliina potencijalno beskonano djeljiva, to ipak nikako ne vrijedi kao dokaz da su vrijeme, svijet i nebo beskonani i vjeni. Dokaz koji na temelju (potencijalno) beskonane djeljivosti veliine, tumai Petri, eli dokazati bes-konanost i vjenost kretanja i neba proturjei nekim temeljnim vlastitim Aristotelovim principima. Naime, ako je beskonanost dijeljenja uope mogua, kae Petri, ona pripada matematikim entitetima.10 To je, dakle, matematika beskonanost i, ako i vri-jedi za matematike predmete, ne moe se rabiti u argumentaci-ji za dokazivanje beskonanosti prirodnih entiteta (svijet, nebo, kretanje).11 Iz matematikih se poela ne mogu izvoditi zakljuci o prirodnim stvarima. To je sam Aristotel tvrdio Petri navodi 6. poglavlje De sensu et sensibili, gdje Aristotel izraava dvojbu da bi osjetilno moglo biti sastavljeno iz neosjetilnog, te kritiku pita-gorovaca u 13. i 14. knjizi Metafizike koji su prema Aristotelu ne-opravdano izvodili prirodne i boanske stvari iz matematikih.

Petriev argument svodi se na sljedee: pod pretpostavkom da je tono da su matematiki entiteti beskonano djeljivi, pri-mjena te beskonane djeljivosti u dokazivanju vjenosti vreme-na, kretanja, neba i svijeta nelegitimna je, jer proturjei vlastitom Aristotelovom principu da se ne smije prelaziti iz roda u rod, iz roda matematikih entiteta u rod prirodnih entiteta. Aristotelov dokaz da je nebo vjeno jer je njegovo kruno kretanje kontinui-rano neispravan je, s obzirom da primjenjuje jedan matematiki pojam (kontinuiranost, beskonanu djeljivost) na prirodno i osje-tilno tijelo.

Formalno je Petrieva argumentacija jasna i tona: on Ari-stotelov izvod (iz kontinuiranosti kretanja neba proizlazi vje-

10 Esto numerus additione. Esto magnitudo ablatione seu divisione infinita. Rogamus nos, qui numerus additione est infinitus, quae magnitu-do? Naturalesne numeri et magnitudines an mathematicae? Si mathemati-cas dicat, dicemus nos primo aliena, non propria esse ista principia, contra Aristotelica dogmata. Non debere, non posse ex mathematicis principiis de naturalibus rebus conclusiones concludi. (Usp. ovdje str. 204. r. 814)

11 Non licere nobis per suas leges non licere illi per easdem de genere uno in aliud genus transire aut transferre. (Usp. ovdje str. 206. r. 23)


XX

nost neba) pobija drugom Aristotelovom tezom (neprihvatljivost prelaenja iz roda u rod) i ukazuje na besmislenost Aristotelova izvoda u vidokrugu te teze (koju je preliminarno prihvatio kao istinitu). To je ona imanentna kritika koju smo uvodno spomenuli, ukazivanje na nekoherentnost Aristotelova sustava. Ona, dodu-e, ne dokazuje da nije istina da su vrijeme, kretanje i dr. vjeni, nego samo pokazuje da je argumentacija kojom to Aristotel eli izvesti u okviru njegova sistema u sebi kontradiktorna. To je Pe-tri uredno izveo.

No formalna ispravnost tog Petrievog prigovora Aristote-lu temelji se na jednoj pretpostavci, tj. da je pojam kontinuiteta za Aristotela uistinu matematiki pojam, odnosno da je pojam beskonane (potencijalne) djeljivosti za Aristotela bio svojstvo (samo) matematikih entiteta, matematikih veliina.

O tonosti ili netonosti te Petrieve pretpostavke ovisi i od-govor na pitanje bi li Aristotel morao prihvatiti Petriev prigovor da je dokazujui vjenost neba (iz kontinuiranosti njegova kreta-nja) preao iz roda u rod. Drim da ta Petrieva pretpostavka nije tona i za to bih se shvaanje ponajprije pozvala na Wolfganga Wielanda12 i Ingemara Dringa13. Kontinuitet Aristotel nije te-matizirao kao matematiki pojam, kontinuiranost je za njega bila temeljna struktura svijeta koji zamjeujemo.

O tome svjedoi prije svega mjesto na kojem je nastao po-jam kontinuiteta, a pronalazimo ga kad postavimo pitanje zato

12 Aristoteles behandelt das Kontinuum nicht als Problem einer ma-thematischen Strukturtheorie, deren einziges Kriterium die innere Konse-quenz und Widerspruchsfreiheit ist, sondern als Grunstruktur der vorge-gebenen anschaulichen Welt, und er bestimmt seinen Begriff nur soweit, als dies zur begrifflichen Bewltigung der Tatschen der Anschauung er-forderlich ist. Usp. W. Wieland, Die Aristotelische Physik, Gttingen, 1970. str. 281.

13 To nedvojbeno proizlazi i iz Dringove teze da je problem kontinu-iteta postavio Zenon sa svojim paradoksima kretanja a da na njih Aristo-tel odgovara svojim pojmom kontinuiteta. Usp. Die Lehre des Aristoteles vom Kontinuum ist physikalisch, nicht mathematisch begrndet. Ingemar Dring, Aristoteles. Darstellung und Interpretation seines Denkens, Heidel-berg 1966. str. 328.


XXI

je Aristotel formulirao pojam kontinuiteta i koje je potekoe s po-mou njega rjeavao. Za Aristotela je pojam beskonane djelji-vosti pojam s pomou kojega se on uspio suprotstaviti Zenono-vim aporijama kretanja. Uvoenje pojma beskonane djeljivosti jest spaavanje zamjedbeno evidentnog fenomena kretanja14. Njego-va povezanost s neposrednom osjetilnom evidencijom jasna je, jer rjeavajui Zenonovu aporiju kretanja Aristotel treba uiniti pojmljivim, inteligibilnim, dostupnim razumu ono to je u ne-posrednom zamjeivanju oduvijek bilo jasno i to nikad nije bilo dvojbeno a to je: a) da stvari ponekad miruju, a da se ponekad kreu i b) da onaj koji je bri stie na cilj prije polaganijeg. Nije, naime, Zenon pobijao ono to je zamjetljivo nedvojbeno, inje-nicu kretanja, nego je ukazivao na potekoe koje nastaju kad razum eli misliti (pojmiti) kretanje razluujui ga na trenutane nedjeljive dijelove (toke).

1.b Pojam kontinuiteta (2) bie razuma (ens rationis) kritika psihologizma

Kako je, meutim, Petri doao do shvaanja da je pojam kontinuiteta kod Aristotela matematiki pojam? Za beskonano dijeljenje veliina kae Aristotel da nije u zbilji, nego u moguno-sti, da je veliina potencijalno, a ne aktualno djeljiva15; naime, im se neko dijeljenje ostvari, ono kontinuirano time je prekinuto. Ono kontinuirano potencijalno je beskonano djeljivo i u toj po-tencijalnosti, a ne u ostvarenosti dijeljenja, jest kontinuirano kao kontinuirano. Na temelju tog Aristotelova odreenja kontinuira-

14 Termin prisutan je u grkoj filozofiji u astro-nomiji a odnosi se na usaglaavanje teorije o nebeskim kretanjima s onime to vidimo, tj. s fenomenima. Usp. . (Heraclides Ponticus Phil. Frag-menta 106.2 3)

15 Usp. ARIST. Ph. 206a.14 17 . Takoer: ARIST. Ph. 186a.910: .


XXII

nosti kao samo potencijalne16 beskonane djeljivosti shvaa Petri kontinuiranost kao matematiko svojstvo, odnosno svojstvo ma-tematikih predmeta.

Sada moemo takoer pitati u koju svrhu, zato Petri potenci-jalnu djeljivost tumai kao matematiki pojam? to, naime, znai za kontinuiranost, beskonanu djeljivost da je samo u mogunosti? Petri to korektno peripatetiki tumai tako da je potencijalna dje-ljivost beskonana samo u miljenju a ne i u zbilji. Ako neto nije zbiljsko (u okviru peripatetizma), ne moe biti niti prirodno niti boansko, nego je ili umiljotina i himera ili matematiki predmet. Tako, naime, peripatetizam razluuje tri predmeta teorijskih zna-nosti: predmet prve filozofije (metafizike) jest ono odvojeno i bez materije, boansko; predmet fizike jest ono odvojeno i u kretanju, povezano s materijom; a predmet matematike jest ono to je samo u miljenju odvojeno. Ono matematiko postoji, dodue, i u prirod-nom biu, ali ne kao odvojeno. Fraza: postoji u prirodnom biu, ali ne odvojeno znai: ako su toka i trokut osjetilno prikazani u materiji u kamenu ili pijesku onda nemaju precizno ona svojstva koja imaju kao odvojeni, npr. da je zbroj kutova u trokutu jednak dva-ma pravim kutovima, da je toka ono to nema dijelova i slino.

Tako je Petri, ostajui unutar peripatetizma, tj. klasifikacije teorijske znanosti i propisa neprelaenja iz roda u rod, doao do zakljuka koji na neki nain odgovara dananjim shvaanjima, odnosno do shvaanja da je pojam kontinuiteta kao beskonane potencijalne djeljivosti matematiki pojam.

Za Aristotela, meutim, pojam kontinuiteta nije matematiki pojam to se moe vidjeti, kako na temelju tumaenja Aristote-lova pojma kontinuiteta prethodno navedenih autora (Wieland, Dring), koji su se tim pojmom u Aristotela intenzivno bavili, tako i iz citata koji sam Petri navodi u ovom etvrtom svesku17

16 Usp. Joannes Philoponus Phil., De aeternitate mundi 444, 8: .

17 (Ph 226b.25,2729) Usp. Franciscus Patricius, Discussionum peripateticarum tomus quartus/Frane Petri: Peripatetike rasprave svezak etvrti, ovdje str. 294. r. 1516.


XXIII

pogotovo ako se uzme i nastavni Aristotelov primjer koji Petri ne navodi.18

Pojam potencijalnosti, mogunosti koja nikad ne dolazi do konanog ozbiljenja, ne smjeta pojam beskonane djeljivosti meu matematike entitete, jer postoji barem jo jedan pojam u Aristotela koji ima ta svojstva a nije matematiki pojam. To je po-jam prve materije koja nedvojbeno za Aristotela nije matematiki pojam. S druge strane, Petri ima pravo, ono to je u mogunosti, jest u miljenju, kao to je samo u miljenju i prva materija, ista ili puka mogunost, koja nikada kao ista mogunost nije, ne po-stoji zasebno, materija nikada nije bez ikakve forme; kao zbiljska, materija je uvijek oformljena materija.

to se onda moe rei da je za Aristotela pojam potencijalne djeljivosti, uope pojam uvijek potencijalnog, ne zbiljskog? Ne elei prenapregnuti suvremene termine, moe se rei da je po-jam potencijalnog potencijalne djeljivosti, pretpostavka, uvjet mogunosti da neto jest. Konkretno: pojam kontinuiteta, besko-nane djeljivosti uvjet je mogunosti da bi Aristotel mogao pobiti Zenonove aporije kretanja; pojam kontinuiteta jest pretpostavka, uvjet mogunosti inteligibilnosti kretanja. Pojam prve materije jest pretpostavka, uvjet mogunosti da osjetilno jest i da se kao osjetilno mijenja. No takoer treba s Petriem istaknuti da besko-nana djeljivost jest samo u miljenju, da je ona u miljenju kao konstrukcija miljenja, peripatetika bi terminologija bila: ona je

18 Kao primjer za tezu da kod kontinuiranog moe izostati je-dan sasvim mali dio, (stvari, ali ne vremena), navodi Aristotel muziku, tj. pojavu da nakon sasvim malog prekida moe poslije najvie zazvuati najnia ica. Taj primjer samo je uvjetno iz matematike, tj. ako se podrazumijeva podjela matematike na aritmetiku, geometriju, muziku i astronomiju, a drim da Aristo-tel tim primjerom ukazuje na injenicu da je melodija jedna cjelo-vita melodija makar ima razmaka meu pojedinim tonovima. To bih razumjela kao upuivanje na ono to se kasnije zove retencijom suzvuanje prolog u sadanjem. (Usp: ( ) . ARIST. Ph. 226b.2931)


XXIV

neto uzeto, pretpostavljeno; ona ni u miljenju nije kao dano ili zamijeeno, nego kao pretpostavka na temelju koje je tek neto mogue.

Ma koliko je Petri pogrijeio u ocjeni znaenja (i primjenji-vosti u fizici) Aristotelova pojma beskonane djeljivosti protiv Aristotela i zajedno s Aristotelom zastupajui neprelaenje iz roda u rod u jednom se ne udaljava od suvremenog shvaanja, naime, locirajui pojam beskonane djeljivosti u matematiku.

U jo neemu sigurno nije pogrijeio (osim to mu danas ne moemo prihvatiti argumentaciju). Pojam beskonanog dijelje-nja i pojam krunog kontinuiranog kretanja neba ne moe biti dokaz za vjenost neba.

Moe se rei: u duhu renesansne filozofije, vrlo paradoksal-no, Petri je na temelju krivih premisa i jedne tada ve za huma-niste neprihvatljive kolske metode doao do (barem djelomi-no) istinitog zakljuka u tim dvjema stvarima: 1) kontinuitet je matematiki pojam i 2) on ne moe posluiti u dokazu za vje-nost neba.

Meutim, Petrieva kritika pojma beskonane djeljivosti ne svodi se samo na kritiku zakljuivanja od kontinuiranog krunog kretanja neba na vjenost neba, ne svodi se samo na utvrivanje Aristotelove pogreke prelaska iz roda matematikih predmeta u rod prirodnih stvari.

Petri ne dovodi u pitanje samo upotrebljivost pojma besko-nane djeljivosti za dokazivanje vjenosti kretanja, nego i na-elno ispituje o mogunosti beskonanog dijeljenja i kad se ono uzme za sebe kao matematiki pojam. Petri, naime, decidirano tvrdi da ni matematiki broj ne moe rasti u beskonano i da se ni matematika veliina ne moe dijeliti u beskonano.19 Tu kritiku proveo je Petri preispitujui ontiki status matemati-kih predmeta. Konkretna svrha tog ispitivanja za Petria bila je

19 Si in hominis anima mathematica sint et per abstractionem ab ea fiant, nec per additionem numerus, nec magnitudo per divisionem infinita esse possunt. Neque enim animae sensus, nec phantasia, nec opinio, nec ratio, nec intellectus infinite aut dividere aut augere quicquam possunt. Usp. ovdje, str. 208. r. 2327.


XXV

u tome da dokae da pojam kontinuiteta kao matematiki pojam nema nikakve dokazne snage u dokazu za vjenost neba. Svrha tog dokazivanja jednaka je onoj kojom se Petri rukovodio pri dokazivanju da je Aristotel primjenjujui pojam kontinuiteta na kretanje uinio logiku pogreku prelaska iz roda u rod. No ova druga kritika openitija je i ne odnosi se samo na pojam kontinu-iteta, nego mutatis mutandis moe se odnositi na sve matematike predmete i openito na matematiku kao znanost. Treba napo-menuti da i to ispitivanje ontikog statusa pojma kontinuiteta i uope matematikih predmeta provodi Petri kao imanentnu kritiku, tj. na temelju vlastitih Aristotelovih naela. Kao rezultat jedne imanentne kritike ta konsekvencija, meutim, vai za Pe-tria samo u okviru Aristotelove i peripatetike filozofije, a ne vai u okviru platonizma. Ona pretpostavlja shvaanje da ono u dui znai ono apstrahirano, ope skupljeno iz pojedinanog i da to ope nije nuno.20

Petri pita to su to matematiki predmeti, tj. predmeti koji postoje samo u (konkretnom, empirijskom) miljenju a ne i u stvari, jesu li to boanska i odvojena bia ili prirodna bia. Nisu ni jedno ni drugo, premda se nalaze u prirodnim biima. Iz pri-rodnih bia bivaju apstrahirani miljenjem. Kao matematiki (a ne vie prirodni) entiteti oni su u miljenju ili kako Petri kae u dui. Pritom sve to je samo u dui21, a nije i u stvari (a za platoni-ara Petria ne biti u stvari odnosi se na sve ono to je u osjetilnom a ne posjeduje ideju kao svoj predloak), kontingentno je, slu-ajno i ne nuno. Osim za pojam kontinuiteta, beskonane dje-ljivosti, tu kontingentnost, ne-nunost, ne-zbiljskost Petri tvrdi izrijekom i za vrijeme.

Meutim, koje su konsekvencije koje proizlaze iz tog tumae-nja? Ono to je u dui, ako nije puka izmiljotina, u dui je nastalo

20 Singularia autem et universale ex eis collectum nullam habet ne-cessitatem. Usp. Franciscus Patricius, Discussionum peripateticarum tomus tertius / Frane Petri, Peripatetike rasprave svezak trei, Zagreb 2009, str. 138. r. 1314.

21 samo u dui ovdje treba shvatiti kao: samo u konkretnom ovjeku, u konkretnoj ljudskoj dui, u aristotelovskom, a ne u platonikom smislu: u dui kao jednoj od hipostaza.


XXVI

putem apstrakcije, pa je, dakle, iz iskustva, modernom termino-logijom reeno, aposteriorno je i nije nuno i opevaee, nego je sluajno. Tu bismo Petrievu kritiku primjerenosti za znanost onih pojmova koji su samo u dui suvremenom terminologijom mogli nazvati kritikom psihologizma.

Kako je kod Petria rije o matematikim predmetima, kon-sekvencija bi bila da matematika nije i ne moe biti znanost. Sva-kako, to ne moemo smatrati Petrievim osobnim stavom, on je platoniar i za njega matematiki predmeti, kao uostalom i svi drugi, imaju svoj predloak u idejama. Zato bi preciznija formu-lacija bila sljedea: ako su matematiki predmeti u dui i nastaju apstrakcijom iz prirodnog bia kako to smatra Aristotel onda matematika ne moe biti znanost.

Svakako sm Aristotel nije smatrao da matematika nije zna-nost, dapae ona je teorijska znanost, i nema nikakvih potekoa da se iz Aristotelova teksta pokae da je matematika za Aristote-la znanost. Dakle, niti je to Aristotelov stav, niti je Petriev, nego je to Petrievo svoenje ad absurdum Aristotelove teorije apstrak-cije i njegove kritike ideja.

to je, onda, tu filozofski zanimljivo i znaajno? Da je sve znanje iz iskustva, nihil est in intellectu quod non fuerit in sensu, peripatetiki je stav, ili ga barem Petri shvaa kao peripatetiki stav, no on traje duboko u novi vijek (do Leibniza koji dodaje: nisi intellectus ipse i naravno do Kanta), a susreemo ga i u suvre-menoj filozofiji. Petrievo shvaanje da nita to jest na temelju apstrakcije, to jest (samo) u miljenju/dui (dakako u okviru peripatetizma i kada nije rije o Platonovim idejama) nije i ne moe biti nuno i nije predmet stroge znanosti, moemo tuma-iti, vrednovati i prihvatiti kao jednu ranu varijantu filozofske kritike ekstremnog empirizma.

Konani zakljuak koji slijedi temelji se na jednoj pretpostav-ci koju je teko braniti s potpunom sigurnou, ali za koju se ipak moe rei da nita ne upuuje na to da bi bila neistinita. ini se da je Petri prvi koji je Aristotelov pojam kontinuiteta tumaio kao (samo) matematiki pojam koji postoji samo u dui, dobiven je apstrakcijom i koji kao apstrahiran iz osjetilnog ne moe imati nuno i ope vaenje. Ako je to tono, a nema naznaka da bi tre-


XXVII

balo biti netono, postavlja se pitanje je li to Petrievo shvaa-nje moglo imati neke konsekvencije u smislu povijesne djelotvor-nosti?

U Petrievu pristupu Aristotelovoj (prirodnoj) filozofiji otkri-veni su mnogi, u odnosu na tradiciju novi aspekti, no mora se takoer rei da su istodobno neki aspekti tradicionalnog tuma-enja Aristotela pali u zaborav. Nije, naravno, rije o zaboravu u pejorativnom smislu. To nije zaboravljivost i nema negativno znaenje. Dapae, taj je zaborav pretpostavka napredovanja pre-ma neem novom.

U kojem se smislu moe zamisliti da ova Petrieva, danas neprihvatljiva, interpretacija ukazuje prema onom buduem, no-vovjekovnom?

Petri je pokazao da iz njegove perspektive Aristotel ini upravo ono to naelno osporava da je mogue i dozvoljeno: uvodi matematiku u fiziku. Sam Petri, dodue, ne prihvaa tu primjenu matematikog pojma na osjetilno kao legitiman pristup u prirodnoj filozofiji i ne razmilja o modusima u kojima bi takav pristup bio izvediv, ali je pokazao da je Aristotel inteligibilnost kretanja utemeljio na jednom matematikom pojmu, pojmu koji je samo u miljenju. Nasuprot tom Aristotelovu postupku u fizi-ci Petri, odbacujui konstruktivna rjeenja za spaavanje feno-mena, daje prednost (empirijskim) istraivanjima neposrednog uzroka.22

Odbacivanjem pitanja o tome koje su to nune pretpostavke da bi kretanje bilo inteligibilno (dostupno razumskom ralanji-vanju) kao bespredmetnog, pokazuje Petri da svijet iskustva za

22 U tom smislu treba tumaiti Petrievu kritiku Aristotelove teze da su poela stvar kontrarna (lienost i forma) i njegovo zastupanje teze predsokratovaca koji tvrde da su poela slina. To ponajvie pokazuju Pe-trievi primjeri kojima potkrepljuje svoju kritiku kontrarnih poela: [] ali najvie u od svega tvrditi da je vatra nastala u drvetu uinjena slinom, , iste vrste vatri koja je raa, da je porod iz ene stvoren slinim, , iste vrste ocu i majci koji ga raaju, i tako se stvara slino od sli-nog, slino iz slinog, prvotno, po sebi, . Takoer mukarac raa u eni koja je njemu slina i , iste vrste, vatra ipak ne u sebi slinom drvetu, ali je poslije takoer slino. Usp. ovdje str. 67. r. 2127.


XXVIII

njega vie nije puko mnijenje. Svijet iskustva za Petria je neupit-no kauzalno i inteligibilno strukturiran, njegovu inteligibilnost nije potrebno dodatno dokazivati. To je, moe se rei, ne samo odmak od Aristotela nego je ujedno i jedan neplatoniki element u Petrievu novoplatonizmu.

Iskorak od razmatranja o pretpostavkama u empirijsko opi-sivanje fenomena ili zaborav pitanja o pretpostavkama, prem-da se u povijesnofilozofskom smislu moe sagledati kao neuoa-vanje onog bitnog u Aristotelovoj filozofiji, predstavlja zapravo pretpostavku za izdvajanje empirijskog istraivanja i opisivanja fenomena iz filozofije.

2. Petrieva antinomija

Jedna od zanimljivih Petrievih argumentacija jest i postupak koji moemo nazvati Petrievom antinomijom. Rije je o argu-mentaciji koju Petri rabi u estoj knjizi IV. sveska Peripatetikih rasprava, sveska koji, kako smo rekli i kako sam Petri navodi, sa-dri ocjenu Aristotelovih uenja. Ta esta knjiga nosi naslov O vjenosti i biti neba i u njoj Petri podvrgava kritici Aristotelovo uenje o nebu, prije svega Aristotelov stav da u nebu ne postoji nita kontrarno. Na temelju dokaza da u nebu nema nieg kon-trarnog Aristotel dalje izvodi da nebo, nebesko kretanje, mora biti vjeno (jer propada samo ono kontrarno od kontrarnog). Osporavajui Aristotelovo shvaanje da u nebu nema nieg kon-trarnog Petrieva je temeljna namjera pobiti Aristotelovo uenje o vjenosti neba.

Petrieva se argumentacija iri u vie smjerova; ovdje je, meutim, za nas zanimljiv samo jedan smjer argumentacije, tj. onaj koji moemo nazvati Petrievom antinomijom.

Na poetku razmatranja Petri pita: kako Aristotel moe znati da u nebu ne postoji nita kontrarno? Tonije bi zapravo pitanje trebalo glasiti: kako Aristotel moe znati da u nebu ne postoje kontrarnosti? Pitanje se precizira: znade li Aristotel osjetilom ili na osnovi razloga da u nebu nema nieg kontrarnog. Osjetilom (tj. vidom), izvodi Petri, Aristotel bi mogao znati da u nebu postoji kontrarnost svjetlog i tamnog. Druga osjetila do neba ne dopiru.


XXIX

Dalje analizira Petri razloge na temelju kojih Aristotel izvodi da u nebu nema nieg kontrarnog, a sam dokazuje da u nebu postoji kontrarnost mekanog i tvrdog. On polazi od konstatacije da je mekano pasivna kvaliteta, a da je tvrdo aktivna kvaliteta. Takoer, on pretpostavlja Aristotelovo pravilo koje kae: ako postoji jedno kontrarno, onda nuno mora postojati i drugo.

Da u nebu postoji mekano i tvrdo dokazuje Petri na temelju Aristotelovog dokaza za sferni oblik neba. Aristotel tvrdi da je nebo sferno na temelju tri razloga: 1. prvom tijelu (a to je nebo) pripada prvi oblik to je sfera; 2. da nebo nije sfernog oblika po-stojao bi izvan neba prazan prostor a to je nemogue i 3. jedino se sfera ne moe dijeliti jer ima samo jednu povrinu.

Tim razlozima, tako izlae Petri, eli Aristotel pokazati da je krajnje nebo sferno. Na temelju pak sfernog oblika krajnjeg, odnosno prvog neba eli Aristotel, tako izvodi Petri, dokazati da su i nie sfere, tj. sfere planeta, Mjeseca, a potom i sfera vatre, zraka i vode sferne. One su sferne zato to se kontinuirano na-stavljaju na sferu krajnjeg neba (tj. sferu zvijezda stajaica), a to se kontinuirano nastavlja na sferno, to je i samo sferno.

Petri ponajprije prihvaa Aristotelove argumente za sfernost prvog neba i potom sva izvoenja koja iz toga proizlaze za sfere planeta pa sve do sfere vode elei sagledati tu argumentaciju u odnosu na Aristotelovu tezu da u nebu nema nieg kontrarnog. Petri formulira pitanje na sljedei nain: pretpostavivi sfernost prvog neba iz ega proizlazi sfernost onoga to se kontinuirano nastavlja na to prvo sferno nebo, to se moe zakljuiti o tome ima li ili nema kontrarnosti u nebu?

Ovdje treba napraviti malu digresiju. Ni Aristotel, a za njim (na ovom mjestu) ni Petri, ne upotrebljavaju pojam kontinuira-nog u smislu matematikog pojma (barem to ne ine uvijek). To se vidi iz Aristotelove definicije onog kontinuiranog na koju se Petri poziva i koja glasi: Kontinuirano se kree ono to ne proputa ili nita ili sasvim malo od stvari, a ne od vremena.23 Poenta je citata u rijeima pauxillum intermittit, gr.

23 . Petriev prijevod je: Continue vero movetur,


XXX

iz ega proizlazi da kontinuirano (kretanje) nije, kako je kod nas uobiajeno prevoditi, neprekinuto (kretanje), nego da ipak podnosi male prekide, ne dodue u vremenu (to je naime nemogue), nego u stvari.24 To znai da ovdje kontinuirano znai otprilike: cjelovito jedno. Cjelovito moe biti malo prekinuto, a da i dalje ostane cjelovito i da taj prekid ne utjee na kontinuira-nost kretanja. Ta definicija nije tako stroga, odreena i matema-tika kao ona: Kontinuirano je ono ije su krajnosti jedno.25 De-finicija kontinuiranog (kretanja) koje moe propustiti malo stvari bez sumnje pripada podruju osjetilnog zamjeivanja. Mi doiv-ljavamo kao jedno i cjelovito i ono kod ega neto nedostaje, ali tako malo da to ne utjee na percepciju cjeline. Govorei o konti-nuiranom nastavljanju sfera na sferu prvog neba Petri oito ima u vidu definiciju koja predvia neku malu prekinutost u stvari; jer inae se ne bi uope moglo govoriti o sferama nego o samo jednoj sferi ako bi kontinuiranost bila ona u kojoj su krajnosti jedno. Spomenimo usput i to da za razliku od Petria Bokovi ovu Ari-stotelovu definiciju kontinuiranog koja doputa mali prekid vie ne moe prihvatiti to svjedoi da Bokovi, kad govori o konti-nuiranom, ima u vidu jaku definiciju kontinuiranog, tj. strogi, matematiki pojam kontinuiranog.26

quod nihil aut pauxillum intermittit rei, non temporis. Usp. ARIST. Ph. 226b.25, 2729 i ovdje str. 297. bilj. 29.

24 Usp. ovdje str. 292. bilj. 17; ta Aristotelova slaba definicija konti-nuiranog svakako nije onaj pojam kontinuiranog za koji W. Wieland kae: Denn gerade die Kontinuittslehre gehrt zu den Teilen der aristotelischen Physik, die von den Begrndern der modernen Naturwissenschaft nie-mals bekmpft oder auch nur in Frage gestellt worden sind. Usp. Wolf-gang Wieland, Die aristotelische Physik, Goettingen 1970, str. 278.

25 . Usp. ARIST. Ph. 228a.31b.1: i ARIST. Ph. 231a.22: .

26 Usp. Ruer Bokovi, Teorija prirodne filozofije, Zagreb 1974. str. 13: Continuitatis lex, de qua hic agimus, in eo sita est, uti superius innui, ut quaevis quantitas, dum ab una magnitudine ad aliam migrat, debeat transi-re per omnes intermedias eiusdem generis magnitudines. Solet etiam idem exprimi nominando transitum per gradus intermedios, quos quidem gra-dus Maupertuisius ita accepit, quasi vero quaedam exiguae accessiones fierent momento temporis, in quo quidem is censuit violari iam necessario


XXXI

Vratimo se Petrievu izvoenju o odnosu sfernosti neba i nepostojanju kontrarnog u nebu. Petri pita, na emu se temelji sfernost onoga to se kontinuirano nastavlja na prvo nebo (koje je sferno). Prvo sljedee nebo koje se nastavlja na krajnje (tj. prvo) nebo je Saturnov krug pa se pitanje precizira ovako: na temelju ega jest Saturnovo nebo, koje se kao prvo kontinuirano nastav-lja na prvo nebo, sferno. Petri odgovara: Saturnovo je nebo sfer-no zato to prvo sferno nebo svojom tvrdou oblikuje Saturnovo nebo, koje je u odnosu na njega mekano, u sferni oblik.

To sferno oblikovanje ili utiskivanje sfernog oblika napredu-je sve do sfere Mjeseca i to ne samo ako je rije o kontinuiranom nastavljanju, nego i onda kada je rije (samo) o doticanju. Sfera vode, zraka i vatre nisu kontinuirane, dodiruju se, ali su sfernog oblika na temelju kontinuiranog nastavljanja nebeskih sfera i po-tom doticajnog nastavljanja elementarnih sfera. To je struktura ili, da tako kaem, topografija svijeta kako je Petri izlae prema Aristotelu, odnosno tako Petri tumai Aristotelovu topografiju svijeta. Sada se postavlja pitanje kako se s obzirom na tu struk-turu moe odgovoriti na pitanje ima li ili nema kontrarnosti u nebu.

Prvo (krajnje) nebo utiskuje svoj oblik, Saturnovo nebo po-puta pritisku i biva oblikovano od prvog neba. Prvo je, dakle, nebo tvrdo, Saturnovo u odnosu na njega mekano. I tako redom, dok na kraju sfera zraka (tvrda) ne oblikuje (mekanu) sferu vode.

Iz tog opisa oblikovanja sfera proizlazi, po Petriu, ponajpri-je da u nebu postoji kontrarno: tvrdi, aktivni oblik prvog neba i mekani pasivni oblik Saturnove sfere, potom tvrdi oblik Satur-nova kruga koji oblikuje mekani krug Jupiterova kruga itd. Kako prethodna sfera odreuje oblik onoj koja slijedi, tako je prethodna tvrda u odnosu na onu koja slijedi, a oblikovana koja slijedi mekana je u odnosu na onu koja ju oblikuje i koja joj pret-hodi. Prema tome postoji u nebu barem kontrarnost tvrdog i me-kanog.

legem ipsam, quae utcumque exiguo saltu utique violatur nihilo minus, quam maximo; cum nimirum magnum, et parvum sint tantummodo res-pectiva: et iure quidem id censuit;


XXXII

No Petri je ve u tekstu koji prethodi ovom izvodu obliko-vanja sfera nabrojio osam parova kontrarnih kvaliteta. To su: 1. toplo-hladno; 2. suho-vlano; 3. teko-lagano; 4. tvrdo-mekano, 5. vrsto-zdrobivo; 6. hrapavo-glatko; 7. grubo-njeno i 8. gusto-rijetko. Od njih su dva prva para primarna, a ostali su iz njih izvedeni. Prema tome ne postoje u nebu samo kontrarnosti tvr-dog i mekanog, nego i sve one druge (Petri ih zove majkama) iz kojih te kontrarnosti tvrdog i mekanog proizlaze, tj. suhost koja je majka tvrdosti i vlanost koja je majka mekanosti. No osim hladnoe i suhosti, koje su pasivne kvalitete, u nebu nuno po-stoje i njima paralelne aktivne kvalitete: toplina i vlanost po Aristotelovu pravilu: Kad je postavljeno jedno kontrarno, mora se postaviti i drugo. Petri je, dakle, izveo iz teze o sfernom obli-ku prvog neba, koji oblikuje sve ostale nebeske i elementarne sfere, da u nebu postoje kontrarnosti a protiv izriite Arisote-love teze.

Osim to teza o sfernom oblikovanju neba izravno protuslovi tezi da u nebu ne postoji kontrarno (iz ega proizlazi da sfernost neba ne moe biti argument za vjenost neba), utvruje Petri vie dodatnih nakaza (monstra), odnosno apsurdnih kontradikcija koje slijede iz sfernog oblikovanja koje nuno ukljuuje postoja-nje kontrarnosti u nebu.

Prva je nakaza sferna vatra. Nju sferno oblikuje krug Mjeseca dakle krug Mjeseca je tvrd, a vatra je mekana. No, majka me-kanog, tj. kvaliteta primarne kontrarnosti iz koje proizlazi meka-nost, jest vlanost dakle vatra je, zato to je mekana, takoer i vlana.

Druga je nakaza voda. Budui da sfera vatre sferno oblikuje sferu zraka, zrak je mekaniji od vatre, a budui da sfera zraka oblikuje sferu vode, voda je mekanija od zraka.

Trea je nakaza zemlja koja je po istom principu mekanija od vode.

Izloena Petrieva argumentacija nedvojbeno je imanentna kritika. Petri polazi od Aristotelove teze kako je nuno da je prvo nebo sferno i da su nia nebesa (nebeski krugovi), jer se kontinuirano nastavljaju na prvo nebo, takoer sferna i tu tezu tumai prema iskustvenom zapaanju da tvre tijelo odreuje


XXXIII

oblik mekeg tijela. Na temelju paradigme utisnuti oblik neemu i biti oblikovan od neega, ukazuje Petri na besmislice koje pro-izlaze u takvoj konstrukciji i u sprezi s Aristotelovom teorijom o kvalitetama. Zahvat je problematian i s peripatetikog stajali-ta, s obzirom da se radi o nebu koje nije sastavljeno od etiriju elemenata i njihovih kvaliteta, nego je peta supstancija. Mogao bi vaiti za podmjeseni svijet i kao kritika ideje kretanja prema vlastitom mjestu, tj. vlastitoj sferi.

Petri, dakle, zakljuuje da se putem sfernog oblika prvog neba i kontinuiranog nastavljanja drugih nebeskih krugova mora zakljuiti da u nebu ima kontrarnosti. To se moe, kae Petri, dokazati i obrnutim putem nego to je to prvotno uinio. Taj drugi put ide ovako: Voda je okrugla, dakle i vatra koja je okruuje, zatim i krug Mjeseca koji je okruuje itd. sve do najvi-eg kruga neba.

Kad je iao prvim, tj. Aristotelovim putem dokazivanja sfer-nog oblika neba krenuo je Petri od triju dokaza za sfernost pr-vog neba. Sada, kad kree obrnutim putem, ne polazi ni od kakva dokaza, nego jednostavnom konstatacijom: voda je okrugla bez obrazloenja. Ako to ne elimo Petriu uraunati u nedostatak, moramo rei da Petri sada ne polazi od dokaza nego od nepo-sredne zamjedbene injenice ili, moda je bolje rei, od preduvje-renja koje se temelji na interpretaciji nekih iskustvenih injenica, interpretaciji koja ima svojstvo samorazumljivosti. Moe se rei da je to legitimni aristotelovski pristup od onoga to je prvo za nas (do onoga to je prvo po prirodi stvari). Dakle, Petri postu-pa u skladu s Aristotelovim principima ili barem misli da postupa s njima u skladu.

Polazei od toga da je voda okrugla zakljuuje se da je zbog njezine okruglosti i zrak okrugao, potom je i vatra okrugla i krug je Mjeseca zbog vatre okrugao itd. Sve do sfere prvoga neba. Povezano s kvalitetama koje se pokazuju pri utiskivanju oblika proizlazi: voda je najtvra, zrak mekaniji od vode, vatra meka-nija od zraka itd. Sve do prvog neba koje je najmekanije. Uspo-redbom prvog i drugog puta dokazivanja dolazi se do sljedeeg rezultata: ono to se na prvom putu od prvog neba do vode (od-


XXXIV

nosno zemlje) pokazalo (izvelo) kao najtvre, tj. prvo nebo, sada se na drugom putu (od vode) to isto pokazuje kao najmekanije. Taj se Petriev izvod moe nazvati antinomijom.

to je Petri htio pokazati tom antinomijom, a to je ono to je faktiki pokazao, odnosno to mi moemo, mimo Petrieva izriitog htijenja, interpretirati kao od Petria nesagledanu kon-sekvenciju njegova izvoda?

Petri je uoio i to, smatram, tono da Aristotel eli forma-lizirati nebeska kretanja te da je to svrha i dokazivanja sfernog oblika i kontinuiranog kretanja. To Aristotelovo nastojanje Petri je htio izvrgnuti ruglu na taj nain da tu formalizaciju protegne i na podmjeseni svijet, to vie, da prilagodi uvjete Aristotelova formaliziranja uvjetima koji vrijede u svijetu dostupnom (svim) osjetilima.

to moemo rei o tom Petrievu izvodu? 1. S aspekta aris-totelizma, prilagoavanje nebeskog utiskivanja oblika uvjetima koji vrijede za zemaljsko utiskivanje oblika neprihvatljivo je, jer nebo je peta supstancija. 2. S aspekta novovjekovne prirodne znanosti Petri je na taj nain dokinuo jedino podruje (koje nije sasvim umsko nego je i vidljivo, dostupno osjetilu vida) na ko-jem je i za aristotelizam vaila matematika. To, meutim, nije a priori bilo nekorisno ili tetno za buduu znanost. Naime, mate-matiziranje prirode bez sumnje nije zahtijevalo supstanciju koja svojom materijom nee davati nikakav otpor ideji, unakazivati je, nego uoavanje (u smislu koncipiranja ili misaonog ekspe-rimenta) onih prirodnih fenomena iz kojih se matematiki od-nosi mogu iitati (npr. slobodni pad). Knjiga prirode pisana je matematiki, ali matematiki pisana knjiga prirode nije jedina knjiga prirode, tovie nije knjiga prirode koja je pristupana ne-posrednoj zamjedbi. Da bi se uoila knjiga prirode koja je pisana matematiki, trebalo ju je prije toga otkriti, misaono koncipirati ili uzeti.

Povijesna je injenica da je matematiziranje prirode koincidi-ralo s dokidanjem razlike izmeu nadmjesenog i podmjesenog svijeta prema tome Petrievo dokidanje podruja podobnog za matematiku (supralunarnog svijeta) ne moe se smatrati da je bilo kontraproduktivno za nastanak prirodne znanosti.


XXXV

to preostaje? Postoji li neto na temelju ega moemo sma-trati da Petrieva antinomija svijeta nadilazi puki renesansni sukob s aristotelizmom iz novoplatonike perspektive?

Sasvim kratko navela bih sljedee: Petri je htio pokazati da po vlastitim Aristotelovim principima, a nasuprot njegovim izravnim tvrdnjama, u nebu postoje kontrarnosti. Petri je poka-zao da, ako prihvatimo koncepciju utiskivanja oblika i primanja oblika prema paradigmi kako se to dogaa u svijetu moramo u nebu prihvatiti kontrarnosti tvrdog i mekog. tovie, u skladu s Aristotelovim razlikovanjem puta od onog to je prvo za nas (do prvog po prirodi stvari) i puta od onog to je prvo po prirodi stvari (do prvog za nas), upast emo u antinomiju, tj. za isti enti-tet tvrdit emo da je i tvrd i mekan (tvri i mekaniji).

Rezultat tih Petrievih izvoda, meutim, nije dokaz da u nebu (nasuprot Aristotelu), postoje kontrarnosti, nego je sljedei: projekt, zamisao da nebeske sfere utiskuju svoj oblik i da prima-ju oblik od druge sfere nije put na kojem moemo neto spoznati o nebu.

3. Pogled prema naprijed uloga Peripatetikih rasprava u Petrievoj obrani Nove sveope filozofije

Reeno je o strategijama koje Petri upotreblava u Peripate-tikim raspravama protiv Aristotelove filozofije, no i same Peripa-tetike rasprave rabi Petri kao strategiju u obrani svojeg glavnog spisa: Nova de universis philosophia. Ta injenica dodatno obja-njava u kojem svjetlu sagledava Petri ulogu i doprinos svojih Peripatetikih rasprava.

Poznato je da su Peripatetike rasprave imale vei neposredni utjecaj nego Nova sveopa filozofija. Taj je utjecaj trajao sve do sedam-naestog stoljea. Prvo su Peripatetike rasprave odmah po objavljiva-nju potaknule ivu polemiku izmeu Teodora Angeluccija i samog Petria27, a u sedamnaestom stoljeu pokazuju jo jasan utjecaj na

27 Usp. Girardi-Karulin, Mihaela, Polemika izmeu Frane Petria i Teodora Angeluccija, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske batine 12 (5960) Zagreb 2004. str. 103117.


XXXVI

Pierrea Gassendija i Marina Mersenna28. Taj utjecaj Petrievih Pe-ripatetikih rasprava koji je vei od utjecaja Nove sveope filozofije u literaturi se obrazlae injenicom da je Nova sveopa filozofija dola na Indeks zabranjenih knjiga, a da Peripatetike rasprave nisu nikad dole na udar cenzure i tako su ostale itateljima pristupanije. Ma-nje je istraena uloga koju su Peripatetike rasprave imale u Petrievu pokuaju da se Nova sveopa filozofija obrani od cenzure.

Kao uvod u etvrti svezak Peripatetikih rasprava nije toliko vano izloiti pojedine Petrieve teze s pomou kojih je branio svoju Novu sveopu filozofiju, nego naela, strategije Petrieve obra-ne, jer pritom postaje jasno kakvu je i koliku ulogu Petri u obra-ni Nove sveope filozofije dodijelio Peripatetikim raspravama.

Unaprijed se moe rei da mogunost, potrebu i obranu svog novoplatonikog (kranskog) sustava filozofije Petri temelji u uvidu u bezvrijednost Aristotelove filozofije (u filozofskom i te-olokom smislu). Naime, Aristotelova je filozofija za Petria ili neistinita ili je preuzeta, plagirana od pretea29. Mimo opepo-znate naelne Petrieve kritinosti prema Aristotelu ovdje treba konkretno prikazati to Petri napada kod Aristotela i kojim se ar-gumentima slui. Time postaje jasno to je za Petria filozofija i koji su njezini zadaci te kako on tu filozofiju, putem odbacivanja Aristotelove filozofije, eli obrazloiti i obraniti od prigovora.

Treba, dakle, utvrditi strategije Petrieve obrane Nove sveope filozofije od kritike Crkvene cenzure, a kako su provedene u spisu koji je iz rukopisa objavljen 1993. g. pod naslovom Nova de uni-versis philosophia. Emendationes Nova sveopa filozofija. Ispravke [ili Popravci].30 Da bi se ta strategija izloila i razumjela, treba krenuti od nekih opeprihvaenih teza.

28 Usp. Girardi-Karulin, Mihaela, Petri u sedamnaestom stoljeu, Pri-lozi za istraivanje hrvatske filozofske batine, XXXIV (2008), 6768; 12; 4353.

29 Usp. M. Muccillo: La Storia della Filosofia presocratica nelle Dis-cussiones peripateticae di Francesco Patrizi da Cherso, La Cultura 12 Anno XIII (XCV), 1975.

30 Spis nije objavljen za Petrieva ivota. Objavljen je 1993: Francesco Patrizi da Cherso, Nova de universis philosophia, Materiali per un Edizione emendata, a cura di Anna Laura Puliafito Bleuel, Olschki, Citt di Castello, 1993.


XXXVII

Nova de universis philosophia, glavno Petrievo filozofsko dje-lo, dolo je, s mogunosti ispravke, na Indeks zabranjenih knjiga. Discussionum peripateticarum T. IV. drugo su glavno Petrievo djelo. Uobiajeno se tumae kao predradnja za izgradnju Petrie-va novoplatonikog sustava i nikada nisu, kako je reeno, dole na udar slubene cenzure. Kada je Nova sveopa filozofija dola na Indeks zabranjenih knjiga, Petri je u obranu svoje Nove sve-ope filozofije napisao tri spisa: Apologia ad censuram, Declaratio-nes31 i Nova de universis philosophia. Emendationes. Od ta tri spisa Emendationes su najkasnije postale poznate, objavljene su 1993. i do danas nisu dobro istraene. Petrieve strategije obrane Nove sveope filozofije stoga se ovdje izlau prema tekstu spisa Nova de universis philosophia. Emendationes.

Upada na prvi pogled u oi da su neki naslovi poglavlja32 u Emendationes isti kao i u Nova de universis philosophia. To su naslo-vi: Pampsihija i Panaugija, ali se neki drugi naslovi ne javlja-ju: Panarhija i Pankozmija. Osim toga u spisu Emendationes promijenjen je i redoslijed, tako da je sada Panaugia dola na posljednje mjesto, dok Pampsihija i u Novoj sveopoj filozofiji i u Emendationes zauzima pretposljednje mjesto.

31 Karakteristine izvatke iz spisa Apologia ad censuram i Declarati-ones objavio je T. Gregory, Apologia e le Declarationes di F. Patrizi, Medioevo e Rinascimento, Firenze 1955. str. 387424. Takoer: L Apologia ad censuram di Francesco Patrizi, Rinascimento IV, 1953, str. 89104. Ru-kopisi su: Apologia ad censuram, cod. Lat. Barberianus 38, Bibl. Vaticana i Declarationes [] in quaedam Novae suae Philosophiae loca obscuriora, f. 58, cod. Lat. Barberianus 318, Bibl. Vaticana. Usp. takoer: Luigi Firpo, Filosofia italiana e controriforma II La condanna di Francesco Patrizi, Ri-vista di Filosofia XLI, Torino, str. 159173. i Stjepan Krasi, Sluaj Petri i stavljanje na Indeks zabranjenih knjiga njegova djela Nova de univer-sis philosophia, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske batine, god. 5. br. 910/1979. str. 85109.

32 Naslovi su poglavlja objavljenog teksta sljedei: 1. Ad sanctissimum ac beatissimum Clementem VIII, Pontificem Maximum; 2. Primae philo-sophiae Liber primus De principiis; 3. Primae philosophiae Liber* De uni-versitate; Pampsychiae Liber II An mundus sit animatus; Pampsychiae IV De una anima; Quartae philosophiae Panaugiae Liber I De luce primaeva; Quartae philosophiae Panaugiae Liber II De lucis natura.


XXXVIII

U Emendationes postoje, meutim, i sadraji kojih u Novoj sveopoj filozofiji uope nema. Tako na poetku Emendationes stoji kao tema prima philosophia koja se u Novoj sveopoj filozofiji ne na-vodi. Prima philosophia je, kako je poznato, jedan od Aristotelovih termina za onu znanost koja je sadrana, kako to Petri kae, u knjigama koje se zovu metafizike. Petri, dakle, deklarativno poinje obranu s metafizikom. No, kad se ue u tekst ta dva prva poglavlja u Emendationes, vidjet e se da je ta preliminarna teza o metafizikom utemeljenju dvosmislena, da tu dodue jest rije o metafizici, ali u jednom sasvim osobitom smislu, onako kako Petri koncipira pojam metafizike. Zato se nee initi prezao-trenom teza (koju svakako u daljnjem tekstu treba obrazloiti): U prvim dvama poglavljima Emendationes pojanjava Petri da je njegov sustav Nove sveope filozofije utemeljen u analizi i filo-zofskoj kritici Aristotelove filozofije koju je on proveo u Peripa-tetikim raspravama i koju je, s obzirom na to da nije nikad bila stavljena u pitanje, smatrao neproblematinom i prihvaenom.

U uvodnom tekstu, posveti papi Klementu VIII. zastupa Pe-tri svoju tezu koju je izlagao ve u Peripatetikim raspravama, da treba itati grke knjige (pod grkim knjigama ne podrazumijeva Aristotela, nego predsokratovce, Platona i platoniare), Sibilin-ska proroanstva i Hystaspa (to se moe odnositi kako na Zara-tustru tako i na helenistiki spis Hystaspovo proroanstvo). To su autori na koje se Petri poziva u Peripatetikim raspravama, a ovdje upozorava na njihovu podobnost u (kranskoj) filozofi-ji, tj. na injenicu da su ih preporuili sv. Pavao i Bazilije.

Na poetku Emendationes nema kritikih tonova protiv Ari-stotela, ali svi navedeni autori prisutni su u Peripatetikim ras-pravama, gdje je njihova misao suprotstavljena Aristotelu kao istinska i pobona filozofija prema Aristotelovoj bezbonoj, plagijatorskoj i neistinitoj. Ta kontrapozicija: Aristotel naprama starima, kao to je poznato, nosea je misao drugog i treeg sveska Peripatetikih rasprava.

Nakon posvete, dva poglavlja knjige (Primae philosophiae Liber primus. De principiis i Primae philosophiae Liber*. De universitate), kako je spomenuto, nose oznaku pripadnosti prvoj filozofiji, tj. metafizici. Na tom mjestu, na poetku knjige, u Novoj


XXXIX

sveopoj filozofiji nalazi se Panaugija ali za nju se uglavnom ne dri da sadri metafiziku tematiku.

U literaturi se naprotiv ee spominje da je Petrieva Pa-narhija u stvari prva filozofija i da je stoga zaudan njezin polo-aj na drugom mjestu u Novoj sveopoj filozofiji. No tekst u spisu Emendationes koji sam Petri imenuje prvom filozofijom ne poziva se na Panarhiju u Novoj sveopoj filozofiji. Na temelju toga moe se pretpostaviti da ili Petri Panarhiju nije drao svojom prvom filozofijom ili da je, kao jednu od moguih, tu prvu filozofiju, nakon cenzure, htio zamijeniti nekom drugom prvom filozofijom.

U prvom poglavlju te prve knjige prve filozofije O principi-ma, koje nema nikakva posebnog naslova, ne izlae Petri po-etak Panarhije, nego ono to i u Novoj sveopoj filozofiji stoji na poetku poetak Panaugije. Po tome nije ba preuzetno zakljuiti da sam Petri (barem) prvi dio Panaugije deklarira kao prvu filozofiju.33 Petri na poetku spisa Emendationes, spisa koji je pisao u obranu Nove sveope filozofije, ponavlja teze s poet-ka Panaugije i deklarira ih kao osnove prve filozofije; dodue, ne tvrdi da je on prvu filozofiju na tom mjestu cjelovito izloio, ali kae da e je cijelu izloiti, ako e mu ivot za to biti dovoljan.34 Cjelovita prva filozofija do tada, po Petriu, uope ne postoji. Kao fragmente prve filozofije navodi Petri malobrojne logije kaldejske filozofije, malobrojne egipatske knjiice (misli na Hermesa Trisme-gista), kabalu, Okela Lukanusa, Timeja Lokranina i Arhitu Taren-tinca. Ti autori nisu navedeni na poetku Panaugije, ali su obil-no citirani u 2. i 3. knjizi II. sveska Peripatetikih rasprava i u 1., 2. i 5. knjizi III. sveska Peripatetikih rasprava. O Aristotelu na tom

33 injenica da Petri u Emendationes u poglavlju u kojem je rije o prvoj filozofiji ili metafizici tumai svoju Panaugiju potvruje moje tuma-enje (za koje tada nisam imala ovaj dokaz) u disertaciji (M. Girardi-Kar-ulin, Filozofska misao Frane Petria, Zagreb, 1988, str. 6. i 226) kad Petrievu Panaugiju nazivam: Aristotelovska metafizika svjetla i tvrdim da je Panaugija prva filozofija, tj. uenje o prvom uzroku, napisana aristotelov-skom metodom ().

34 Francesco Patrizi da Cherso, Nova de universis philosophia, Materiali per un Edizione emendata, a cura di Anna Laura Puliafito Bleuel, Olschki, Citt di Castello, 1993, str. 7.


XL

mjestu u Emendationes nema ni rijei, a za peripatetiku filozofiju Petri kae da je: tenebrosa i obscura, impia, in nullis sibi constans, incerta, concludens nihil. Stoiku i epikurejsku filozofiju, Akade-miju i skepticizam ovla spominje i porie njihovo znaenje, a za svoju filozofiju kae da e nasuprot ovima ona biti dogmatska. Pojam dogmatski tu nije, kako ga danas obino rabimo, suprot-nost kritikom i slobodnom miljenju i uenju, nego je suprotnost onom skeptikom, nezakljunom, neodreenom, nesigurnom i sl. kao onaj koji je istinit i koji neto stvarno tvrdi i dokazuje. Osim tih filozofija navodi Petri jo Telezija, za iju filozofiju tvrdi da je utemeljena na osjetilu, a ne na razumu.

Ako bi se eljelo u nekoliko reenica saeti tematiku tog prvog poglavlja Emendationes, rei e se: Petri kao svoj program obrane u prvom poglavlju Emendationes izlae poetak Panau-gije kao nacrt prve filozofije te se poziva na prihvatljive i istinite predradnje drugih autora, a odbija neprihvatljive postojee filo-zofeme.

Kao prihvatljive navodi one iste na koje se poziva u kritici Aristotela, u Peripatetikim raspravama: kaldejsku i egipatsku filo-zofiju, kabalu, pitagorovce, Okela, Timeja i Arhitu. Neprihvatlji-vi su peripatetizam, stoa, epikureizam, skepticizam Akademije, Pironova skepsa i Telezije. Jednom reenicom: tu Petri poetak Panaugije odreuje kao prvu filozofiju i brani je autorima s po-mou kojih je u Peripatetikim raspravama dokazivao nepodobnost Aristotela u kranskoj filozofiji. Platon i Aristotel nisu poimence navedeni.

Drugo poglavlje Primae philosophiae Liber primus De principi-is ima naslov koji glasi: Filozofija. I to je poglavlje tumaenje poetka Panaugije.35 Na tom mjestu u Emendationes rabi Petri umjesto rijei studium (sapientiae) koji se nalazi u Novoj sveopoj filozofiji i rije amor (sapientiae) to je jo jasnija etimologija ri-jei . Potom se studium sapientiae tumai kao univer-sitatis cognitio. Sada u Emendationes, a u razlici prema Panaugi-

35 Petri se referira na tekst u Novoj sveopoj filozofiji od reenice: Philo-sophia studium est sapientiae do otprilike et propositorum probationes exordia-mur. Usp. Frane Petri, Nova sveopa filozofija Nova de universis philosophia, Zagreb, 1979, str. 1Ar 1Av.


XLI

ji, Petri se vraa na Peripatetike rasprave i uvodi na neki nain razlikovanje koje je proveo u 13. knjizi I. sveska o pet istina,36 s time da je sad kao prava istina (vera cognitio) istaknuta samo prva primarna istina (kojom na um dohvaa stvari kakve one i jesu), dok su one izvedene istine iz Peripatetikih rasprava ovdje odre-ene kao neistinita ili netona spoznaja, falsa cognitio. Unato toj terminolokoj razlici to je ono isto tumaenje koje je Petri prvi put izlagao u Peripatetikim raspravama. U Peripatetikim raspra-vama razlikovanje pet stupnjeva istine imalo je za svrhu da Aris-totelovu filozofiju, a posebno filozofiju aristotelovaca (ljubitelja mnijenja) locira u niim stupnjevima, odnosno ispod istine koja je spoznaja stvari same. U Emendacijama pak razlikovanje jedne istinite spoznaje i etiriju neistinitih oblika dohvaanja stvari ima za svrhu lociranje istinite filozofije u prvom, istinitom stupnju spoznaje stvari samih.

Na strani objekta spoznaje, s obzirom na razlikovanje istinite i neistinite spoznaje, sve se stvari pokazuju ili kao tamne (obscurae pripadne neistinitoj spoznaji), ili kao jasne (evidentes pripad-ne pravoj spoznaji). Na subjektivnoj strani jasna spoznaja zove se evidencija, koja moe biti dvostruka: evidencija osjetila i evidencija uma. Pojmom tamnih i jasnih stvari uveden je pojam evidencije; poj-mom evidencije uvedeno je razlikovanje evidencije razuma i osjetila, pojmom evidencije osjetila i razuma uvodi se vid i predmet vida svjetlo.

U vidu kao dohvaanju i u svijetlom biu kao dohvaenom ujedinjena je osjetilna i razumska evidencija; spoznaja se tumai prema paradigmi gledanja, a spoznato prema paradigmi onog jasno ugledanog. Bez sumnje je i ovo poglavlje Emendacija metafiziko utemeljenje spomenutog paralelnog teksta iz Nove sveope filozo-fije, odnosno Panaugije. U odnosu na prvo poglavlje Nove sve-ope filozofije Emendationes se vie ne pozivaju na filozofiju starih, nego na vlastita Petrieva metodika razmatranja iz Peripatetikih rasprava. Treba istaknuti kao posebno vano da je u tom tekstu poetak Panaugije nedvojbeno odreen kao prva filozofija. Po-

36 Francisci Patricii Discussionum peripateticarum, T. IV., (sv. I.), Basileae, 1581, str. 165167.


XLII

jam metafizika, dakako, Petri ne navodi jer je prema njemu imao jaku averziju.

U sljedeim poglavljima Primae philosophiae Liber primus De principiis razmatranje je doslovno posveeno poelima, principi-ma: Prvo naelnom razmatranju o tome koja su odreenja poela kao takvog (Principia), zatim pojedinanim analizama koje su nam ovdje vane utoliko to ponavljaju analize prvi put izloene u etvrtom svesku Peripatetikih rasprava.

Mora iznenaditi injenica da u Emendationes Petri ponavlja teze koje je izloio u ovom etvrtom svesku Peripatetikih raspra-va, u poglavlju koje je naslovljeno o prvoj filozofiji. Naime etvrti svezak Aristotelis dogmatum censuram continens (koji sadri ocjenu Aristotelovih uenja), koji ovdje objavljujemo, ne pred-stavlja kritiku Aristotelove prve filozofije ili metafizike nego kritiku Aristotelove prirodne filozofije. Teze koje Petri izlae u Emen-dationes gotovo su potpuno, s obzirom na smisao, a velikim dije-lom i sasvim doslovno, preuzete iz etvrtog sveska Peripatetikih rasprava.37 Ti tekstovi o principima u Emendationes predstavljaju, kao i oni u etvrtom svesku Peripatetikih rasprava, kritiku Aristo-telovih principa, ali je ta kritika principa u Emendationes smjetena u fundamentalnu tematiku prve filozofije, dok je u Peripatetikim raspravama odreena kao kritika Aristotelove prirodne filozofije.

Postoji jo jedna razlika. U etvrtom svesku Peripatetikih ra-sprava razmatra Petri poela Aristotelove filozofije bez uspored-be s Platonom ili drugim starim filozofima. U Emendationes te se analize ponavljaju, ali poredbeno (kao u drugom i treem sve-sku Peripatetikih rasprava); Petri ujedno inzistira na razlikama izmeu Aristotela i starih. Poveemo li taj pomak od tematike prirodne filozofije u Peripatetikim raspravama do tematike prve filozofije u Emendationes s imanentnom kritikom koja je prisutna u etvrtom svesku Peripatetikih rasprava i s poredbenom kriti-kom u Emendationes, moe se tumaiti da Petri dri kako je Aris-totelovo uenje o poelima zapravo profanacija prve filozofije u

37 Usp. naslov prve knjige IV. sveska: I. De principiis rerum naturali-um kao i neke druge naslove tog sveska: II. De privatione et forma, III. De materia prima, IV. De mundi temporisque aeternitate.


XLIII

(Aristotelovu) fiziku, ili rabei jednu moderniju terminologiju sputanje ontoloke tematike na ontiku. To je i bila Petrieva teza u Peripatetikim raspravama, ali ne u etvrtom, nego u treem svesku Peripatetikih rasprava. Zato se moe rei da Petri u Emen-dationes, u obrani svoje Nove sveope filozofije, povezuje osnovne teze drugog, treeg i etvrtog sveska Peripatetikih rasprava.

Ukazujui na razlike izmeu Aristotela i starih tvrdi Petri da stari filozofi nisu definirali to je to princip, to odobrava, jer principi su ono prvo prije ega nema niega, a definicija pretpo-stavlja neto to prethodi. Principi se, dakle, ne mogu definirati, a Aristotel ipak definira princip, poelo kao ono po emu neto ili jest ili biva ili se spoznaje.

Stari filozofi govore o samo jednom poelu, dok Aristotel go-vori o mnogim poelima. Petri dri da su stari mislili da je po-elo ono po emu stvari jesu i nastaju (moramo se usput zapitati nije li to ipak definicija?), a ne ono po emu se stvari spoznaju.

Meutim, naelna je Petrieva primjedba da Aristotelovo shvaanje svijeta kao nenastalog dokida potrebu za ikakvim prin-cipima bitka i bivanja; odreenje nenastao (svijet) tumai Petri kao biti po sebi, biti iz sebe i ne biti od ikog drugog. Ili svijet ne moe biti nenastao i nepropadljiv ili ne moe biti iz jedne cjelokupne materije. Te su dvije teze, po Petriu, meusobno inkompatibilne i na temelju te inkompatibilnosti dokazuje da je Aristotel krivo zasnovao pojam poela.

Na kraju osporava Petri kransku interpretaciju Aristotelove filozofije, odnosno njezinu primjerenost za izlaganje kranskog shvaanja svijeta. To je tumaenje Petri takoer pripremio u Pe-ripatetikim raspravama, osobito u treoj knjizi drugog sveska pod naslovom: Dogmatum theologicorum concordia gdje izriito kae da po Aristotelu nepokretnih (nepokrenutih) pokretaa ili odvojenih biti ima vie, a ne samo jedan38. Nasuprot kranskoj

38 Usp. Franciscus Patricius, Discussionum peripateticarum tomi quatuor, Basileae 1581, str. 206 r. 2630. Illud tantum advertere decet quomodo hic supra coelum primum essentias plurali numero statuat, cum antea non plures esse asseruerit abstractas, quam essent coelestes orbes, easque orbi-bus coordinatas. Et si plures sint movere eas ut fines, his verbis:


XLIV

tradiciji koja u Aristotelovu pojmu prvog nepokretnog, odnosno nepokrenutog pokretaa vidi temeljni filozofski dokaz za egzis-tenciju Boju, a Aristotelovu Metafiziku sagledava kao prototip prirodne teologije, Petri tvrdi u Emendationes da Aristotel nije poznavao jednog pokretaa, nego ak tri39. Jednog metafizikog, tj. odmaknutog, svijetu transcendentnog koji je finalni uzrok, drugog fizikog koji je eficijentni uzrok i treeg kojeg izjednauje s prirodom (bog i priroda ne ine nita uzalud), koji za razliku od prvih dvaju, koji samo pokreu prvi nebeski krug, neto ini u svijetu. Petri na temelju tog tumaenja zakljuuje da Aristotelo-va koncepcija svijeta nije monarhija (vlast jednog principa), nego najgora od svih anarhija.

Petri u Emandationes brani osnove svojega, odnosno svako-ga filozofskog sustava, metafizike osnove. Petrieva Nova sveopa filozofija, meutim, ne sadri dio koji bi se zvao metafizika, on-tologija, prva filozofija ili teologija. Openito se smatra da je Pa-narhija Petrieva prva filozofija, no poetak Emendacija koji se izriito odnosi na metafizike osnove Petrieva sustava referira se na prvi dio Nova de universis philosophia, na poetne tekstove u Panaugiji za koju bismo po tome mogli rei da je metafiziki temelj, temelj sustava kojim se dokazuje postojanje svjetla kao prvog uzroka svega to je svijetlo.

U daljnjem izlaganju o prvoj filozofiji u Emendationes ne re-ferira se Petri vie uope na Novu sveopu filozofiju, nego izriito na Peripatetike rasprave. Osnovna Petrieva misao jest da se na temelju Aristotelovih poela (lienost, forma, materija) ne moe zasnovati nikakva metafizika. Aristotelova poela u kontekstu nje-gova shvaanja beskonanosti svijeta sadre unutranje nedo-sljednosti ili, ako se ipak moe zasnovati neka metafizika, to nije uenje o jednom prvom pokretau, nego politeizam (trijumvirat) metafizikog, fizikog i unutarsvjetskog djelatelja. Petrieva stra-

39 Usp. Namque unum hunc Deum et principem metaphysicum non solum rebus regendis praefecit. Sed alterum physicum ei adnectit. []Sed et tertium his addit, eum qui cum Natura nihil frustra facit. Francesco Pa-trizi da Cherso, Nova de universis philosophia, Materiali per un Edizione emendata, a cura di Anna Laura Puliafito Bleuel, Olschki, Citt di Castello, 1993. str. 3132.


XLV

tegija obrane Nove sveope filozofije sastoji se, dakle, u sljedeem: metafizike osnove Nove sveope filozofije (tj. Panaugija) moraju biti dobre i vrste, jer je Aristotelova alternativa (platonikoj, Pe-trievoj) metafizici, usprkos opem shvaanju, nemogua. U do-kazivanju neupotrebljivosti aristotelizma za utemeljenje metafi-zike rabi Petri i doslovno i u saetijem obliku svoje Peripatetike rasprave moda i zato to, iako se u njima pojavljuje niz teza koje se javljaju i u Novoj sveopoj filozofiji, Peripatetike rasprave nikad nisu postale metom slubene crkvene cenzure.*40

* Tekst ovog uvoda nije bio u ovom obliku do sada nigdje objavljen. Zadnje poglavlje u skraenom je obliku objavljeno u Prilozima za istraiva-nje hrvatske filozofske batine 2009/12 (6970) str. 3744. Za ostale autoriine radove o Petriu usp. na str. 631. Sekundarna literatura o Peripatetikim raspravama Frane Petria.

XLVII

Petrieva prosudba Aristotelove prirodne filozofije u Discussiones peripateticae

i njezini odjeci u Nova de universis philosophia

IVICA MARTINOVI

1. Prirodnofilozofske teme u Petrievim Peripatetikim raspravama

Godine 1571., dvije i po godine nakon povratka s Cipra u Veneciju,1 Petri je zamislio velebno djelo u kojem se htio iscr-pno i sustavno sueliti s cjelinom Aristotelove misli. Nakanivi pisati na latinskom, prvi je svezak naslovio Discussionum peripa-teticarum tomi primi libri XIII, podrazumijevajui da e to djelo sadravati rasprave o peripatetikoj filozofiji, dakle o filozofiji Aristotelovoj i njegovih ranijih i kasnijih tumaitelja, a ne raspra-ve pisane u duhu Aristotelove filozofije. Primjereno je smislu Petrieva djela zvati ga: Rasprave o peripatetikoj filozofiji. Ali na hrvatskom ga se udomailo nazivati Peripatetike rasprave, pa se tim naslovom sluimo u ovom izdanju.

Svoj je prvotni nacrt susreta s cijelim Aristotelom Petri ostvario u etiri sveska. Prvi i uvodni imao je obraditi Aristote-lov ivot, djela i utjecaj. Sastavljajui ga, pisac je mogao oitovati svoju filoloko-povijesnu upuenost. U drugom je svesku filozof iz Cresa prepoznavao zajednike steevine antike filozofije, a u treem je uoavao razlike izmeu Aristotela i njegovih grkih prethodnika. etvrti i posljednji svezak posluio mu je za ko-nanu prosudbu Aristotelova miljenja, a u tu je svrhu odabrao devet tema iz filozofije prirode. U cjelini, u Petrievu pristupu

1 Franciscus Patricius, Discussionum peripateticarum tomi IV. (Basileae: Ad Perneam Lecythum, 1581), u predgovoru Ad Zachariam Mocenicum M. Antonii Senatoris Optimi Filium., ff. 4r-5r, na f. 4r.

Petrieva prosudba Aristotelove prirodne filozofije

XLVIII

antikoj prirodoslovnoj batini treba uoiti metodiko stupnje-vanje: slaganje, neslaganje, ocjena (concordia, discordia, censura). Prvi je svezak Peripatetikih rasprava Petri objavio 1571. godine u Ferrari, gradu svoga profesorskog djelovanja, a dovreni spis, ostvaren u etiri sveska, tiskan je 1581. godine u Baselu.

Pristup, odabran u pojedinom svesku svojih Rasprava, Pe-tri je s osobitom pomnjom primijenio na prirodnu filozofiju za koju je koristio sedam srodnih imena: physiologia, physica, physica scientia, scientia naturalis, philosophia naturae, philosophia naturalis i philosophia physica. U skladu s tim nazivljem, Petri je antikog fi-lozofa, kad i ukoliko prouava prirodu, zvao fiziologom, fiziarem, prirodoznanstvenikom ili prirodnim filozofom. Na

Documents

· IZDAJE: INSTITUT ZA FILOZOFIJU ZA IZDAVAČA: Filip Grgić UREDNICI: Mihaela Girardi-Karšulin Ivica Martinović Olga Perić PREVELI: Mihaela Girardi-Karšulin i Ivan