Tradicionalnim računovodstvenim informacijama zamjera se:

da su istorijskog karaktera,

da ne prikazuju sva sredstva nekog preduzeća (npr. intelektualni kapital),

da se sredstva vrednuju po istorijskim troškovima, a ne po fer vrijednosti i slično.

Osnov za korištenje nekih drugih izvora informacija su:

- granske publikacije,

- analize državnih organa,

- analize u finansijskoj štampi,

- analize brokerskih kuća i slično.

Kupci dionica i obveznica i davaoci kredita zainteresovani su za sigurnost svojih ulaganja u konkretno preduzeće,

Kupci dionica i obveznica su izvan preduzeća, oni znaju manje o kupljenoj dionici i obveznici nekog preduzeća od samog emitenta te dionice ili obveznice.

Nejednakost u količini i kvalitetu informacija koje posjeduju različiti korisnici (investitori u dionice i obveznice, kreditori u odnosu na preduzeća emitente. ) naziva se informaciona asimetrija.

Iz informacione asimetrije proizlaze dva problema:

- negativna selekcija, i

- moralni hazard (zloupotreba)

Negativna selekcija nastaje kada investitori nemaju dovoljan obim i kvalitet informacija pa donose poslovne odluke ulaganjem u pogrešna preduzeća,

Negativna selekcija postoji prije donošenja odluke o investiranju.

Moralni hazard (zloupotreba) nastaje kada se već novac uloži u konkretne dionice i obveznice preduzeća.

Moralni hazard je rizik da će menadžment preduzeća (emitenta) poduzimati aktivnosti koje su u suprotnosti sa ciljevima investitora i kreditora (ugroziti preduzeće da vrati novac investitorima u dionice kroz dividende i porast tržišne vrijednosti dionice).

Investitori i kreditori vitalno su zainteresovani za određen stepen kontrole nad aktivnostima menadžmenta.

Ovu kontrolu mogu da obave preko zvaničnih finansijskih izveštaja, i

Preko državnih agencija i organa nadležnih za takvu kontrolu.

Analiza finansijskih izvještaja je neophodan instrument poslovne analize koji se koristi kao skup usluga koje informacioni i finansijski posrednici nude investitorima.

Uloga informacionih i finansijskih posrednika na fin. tržištu

Na finansijskim tržištima postoji stalna težnja za povezivanjem štednog i poduzetničkog sektora

Štedni sektor je sektor koji ima višak kapitala

Poduzetnički sektor ima poslovne ideje.

Finansijski posrednici su banke, investicioni fondovi, penzioni fondovi, osiguravajuća društ.

Informacioni posrednici su brokerske kuće, revizorske kuće, finansijski analitičari i sl,

Posrednici se oslanjaju na finansijske izvještaje

Poslovna analiza predstavlja širi pojam od analize finansijskih izvještaja i neophodan je alat koji primenjuju informacioni/finansijski posrednici u cilju pružanja investicionih i drugih posredničkih usluga korisnicima,

Poslovna analiza je instrument koji omogućava preduzeću, koje je predmet analize, da unapredi način funkcionisanja i obavljanja aktivnosti u cilju smanjenja ukupnih troškova, efikasnijeg korištenja resursa i bolje podrške investitorima.

Poslovna analiza se usmjerava na aktivnosti koje omogućavaju organizaciji da postigne svoje strateške ciljeve angažovanjem internih proizvodnih, kadrovskih, finansijskih kapaciteta .

Elementi poslovne analize su: finansijski izvještaji, primjena i instrumenti analize

Finansijski izvještaji: menadžment ima superiorne informacije, pristrasne procjene, i izbor računovodstvenih politika. Primjena: kreditna analiza, analiza finansijskih

instrumenata, menadžeri i akvizicija, analiza zaduženosti, analiza dividendi,

Instrumenti analize: analiza poslovne strategije, - računovodstvena analiza, - finansijska analiza, i prospektivna analiza

Analiza poslovne strategije ima za cilj kvalitativnu analizu profitnih potencijala preduzeća u svojoj grani djelatnosti, kao i strategiju koju preduzeće koristi za ostvarenje konkurentske prednosti.

Računovodstvena analiza za cilj ima da utvrdi mogućnosti do kojih računovodstveni sistem konkretnog preduzeća može da stvarno prikaže poslovne transakcije.

Računovodstvena analiza se operativno ostvaruje kroz analizu fleksibilnosti u primjeni računovodstvenih politika i utvrđivanju pristrasnih procjena kako bi se utvrdile pozicije koje u finansijskim izveštajima nisu objektivno prikazane.

Finansijska analiza za cilj ima analizu prošlih i tekućih performansi preduzeća i mogućnosti za održanje tih performansi na dugi rok.

Operativno se ova analiza ostvaruje kroz analizu pomoću finansijskih pokazatelja (ratio analysis) i analizu novčanog toka (cash flow analysis),

Prospektivna analiza za cilj ima analizu budućnosti i ona je posljedni element analize.

Operativno se ostvaruje kroz pripremu projektovanih finansijskih izvještaja i vrednovanje preduzeća.

Analiza poslovne strategije, računovodstvena i finansijska analiza kao prva tri koraka poslovne analize predstavljaju osnovu za prospektivnu analizu i procjenu suštinske vrednosti kompanije.

Poslovna analiza ima slijedeće upotrebne vrijednosti:

za potrebe kreditne analize,

za potrebe analize hartija od vrijednosti,

za potrebe restrukturiranja,

za potrebe privatizacije,

za potrebe procjene visine dividendi i dr.

Analiza poslovne strategije se definiše kao identifikacija profitnih mogućnosti i ključnih poslovnih rizika.

Profitne mogućnosti preduzeća prikazane su u bilansu uspjeha.

Bilans uspjeha pruža informaciju o sposobnosti preduzeća da profitabilno posluje (tekuća i prethodna godina),

Bilans uspjeha onemogućava analitičaru da stekne saznanja o tome da li preduzeće može da održi taj profitni potencijal ili da ga poveća u budućem periodu.

Održivost profitnog potencijala preduzeća determinisana je donošenjem poslovnih odluka u slijedećim ključnim segmentima:

- izbor grane ili grana djelatnosti u kojima preduzeće posluje i

- način na koji preduzeće primjenjuje konkurentsku strategiju.

- Poslovne odluke su prošle ili istorijske odluke ali trebaju dati rezultate u sadašnjem i budućem periodu.

Grane djelatnosti imaju različite profitne mogućnosti (finansijske usluge, farmaceutska industrija, tekstilna industrija),

Osnovne konkurentske strategije koje preduzeće može odabrati su:

- snižavanje troškova, i

- strategija diferencijacije (izdvajanje specifičnosti proizvoda)

Mogućnost ostvarivanja profitnog potencijala preduzeća i održivost tog potencijala zavisi od dva osnovna faktora:

stepen stvarne i potencijalne konkurencije u toj grani, i

pregovaračke snage preduzeća:

- na tržištu inputa (sirovina, materijala, robe, zaposlenih i sl.), i

- na tržištu output-a (gotovih proizvoda).

Mogućnost za ostvarivanje i održavanje profitnog potencijala zavisi od:

- stepena stvarne konkurentnosti u toj grani, i

- stepena potencijalne konkurentnosti u toj grani.

Stvarna konkurencija opredeljena je:

- brojem privrednih subjekata koji posluju u grani, i

- veličinom njihovog tržišnog učešća u grani,

Potencijalna konkurentnost definisana je mogućnostima da u tu privrednu granu uđu nova preduzeća i tako oduzmu postojećim kompanijama dio tržišta.

Tri su osnovna faktora koji opredeljuju stepen konkurentnosti u grani:

rivalitet između postojećih preduzeća (monopol,oligopol)

ulazak novih preduzeća u granu i

postojanje supstituta (visoko konkurentna grana ako postoji mogućnost supstitucije inputa i outputa.

Pregovaračka pozicija preduzeća i mogućnost da ostvari profit zavise od pregovaračke snage preduzeća na tržištu input-a i output-a.

Pregovaračka snaga je praktično sposobnost preduzeća da prisili dobavljača da snize cijene.

Na tržištu inputa pregovaračka snaga se ogleda u odnosu prema dobavljačima za sirovine, materijal, poluproizvode, komponente itd.

Kada u grani postoji samo nekoliko dobavljača i ako se preko njih kupuju veliki obimi proizvoda, snaga dobavljača je veća od snage preduzeća kupca.

U suprotnom slučaju, ako postoje supstituti i veliki broj dobavljača kompanija kupac ima veću pregovaračku snagu u odnosu na dobavljača (primer Coca Cole i Pepsi Co. prema proizvođačima limenki ili plastičnih flaša).

Pregovaračka pozicija preduzeća u odnosu na tržište output-a odnosno snaga prema kupcima ogleda se u mogućnosti da preduzeće prodaje po cijenama koje samo određuje bez veće prepreke od strane kupaca. (moguće je u granama gdje ne postoje supstituti i gdje postoji mali broj proizvođača).

Osjetljivost kupca na cijenu zavisi i od toga koliko taj proizvod čini u ukupnoj strukturi troškova kupaca.

Ako je proizvod bitan za kupca, kupac je spreman na ulaganja samo da bi taj proizvod nabavio po što nižoj cijeni (u auto industriji velika je snaga proizvođača u odnosu na dobavljače komponenti).

Strategija ostvarivanja konkurentnosti omogućava da se utvrdi način na koji je preduzeće odlučilo da se strateški pozicionira u toj grani.

Ova strategije je bitna za poslovnu analizu.

U teoriji i praksi razmatraju se dva moguća načina za ostvarivanje konkurentske prednosti:

- strategija vodstva u troškovima

- strategija diferencijacije.

RAČUNOVODSTVENA ANALIZA POLITIKA I PROCJENA

PRIMENJENIH U IZRADI FINANSIJSKIH IZVJEŠTAJA

Međunarodni računovodstveni standardi (MRS)

Međunarodni standardi finansijskog izvještavanja (MSFI- Okvir za sastavljanje fin.izvještaja),

Međunarodni standardi revizije (MSR),

Zakon o računovodstvu BiH/FBiH

Kodeks etike za profesionalne računovođe (integritet, objektivnost, stručna osposobljenost povjerljivost, profesionalno ponašanje i tehnički standardi

Računovodstveni principi bilansiranja se dijele na:

- osnovne principe (pretpostavke) finansijskog računovodstva, koji obezbjeđuju osnovne uslove za računovodstveno vrednovanje

- principe kojima se reguliše vrednovanje bilansnih pozicija, i

- principe koji se ponašaju kao ograničenja prethodnim principima

Osnovni principi (pretpostavke) finansijskog računovodstva su:

Princip računovodstvene jedinice,

Princip novčanog mjerila i

Princip neograničenog (kontinuiteta) poslovanja preduzeća .

Principi vrednovanja bilansnih pozicija u okviru finansijskog računovodstva su:

"Matching" princip(sučeljavanje prihoda i rashoda,

Princip realizacije (princip fakturisane realizacije),

Princip istorijskog troška

Princip objektivnosti podataka i

Princip konzistentnosti.

Ograničenjima u procesu vrednovanja:

Materijalnost , i

Konzervatizam (računovodstvena opreznost)

Materijalne pretpostavke analize odnose se na obezbjeđenje upotrebljivih podataka finansijskih izvještaja.

Jedino upotrebljivi finansijski izvještaji oslobođeni pristrasnosti mogu biti adekvatna podloga za finansijsku analizu.

U suprotnom, rezultati analize mogu biti dovedeni u pitanje.

Kvalitet računovodstvenih informacija može se analizirati primjenom jednog sistematizovanog procesa koji se sastoji od slijedećih koraka:

identifikovanje računovodstvenih politika, proučavanje računovodstvene fleksibilnosti u

primjeni politika, procjena računovodstvene strategije, procjena kvaliteta napomena uz finansijske

izvještaje, identifikovanje kritičnih mjesta i otklanjanje računovodstvenih distorzija

(nelogičnosti) za potrebe analize.

Sredstva (aktiva) preduzeća mogu se klasifikovati u bilansu stanja na :

- tekuća (kratkoročna, obrtna), i

- stalna (netekuća, dugoročna).

Tekuća sredstva su ona koja će se utrošiti ili prodati u periodu do 12 meseci ili u jednom poslovnom ciklusu.

Poslovni ciklus je vremenski period koji protiče od momenta pribavljanja novca, njegovog ulaganja u robu, gotove proizvode, njihovu prodaju na tržištu i ponovnog prijema novca od kupaca robe ili gotovih proizvoda.

Tekuća sredstva preduzeća čine:

Gotovina i gotovinski ekvivalenti

Potraživanja od kupaca i potraživanja po drugim osnovama,

Zalihe

Gotovinu čini novac na tekućem računu, u blagajni, deviznom računu i deviznoj blagajni preduzeća.

Novčani ekvivalenti su kratkoročna, visokolikvidne hartije od vrijednosti (finansijski instrumenti) koji su raspoloživi za prodaju u kratkom roku (do 3 meseca) i koji se brzo, bez visokih troškova transakcije, mogu konvertovati u poznate iznose gotovine.

U gotovinske ekvivalente spadaju: komercijalni zapisi, blagajnički zapisi, mjenice, dionice i obveznice drugih preduzeća koje menadžment drži sa namjerom da ih proda u roku do 90 dana i druge kratkoročne hartije od vrijednosti..

Potraživanja od kupaca nastaju u redovnom poslovnom ciklusu prodaje gotovih proizvoda, robe i usluga kupcima na robni kredit.

Riječ je o prodaji koja još uvijek nije naplaćena, a očekuje se naplata u normalnom roku (30-60 dana).

Računovodstvene politike priznavanja i vrednovanja potraživanja moraju se dovesti u vezu sa politikama vrednovanja prihoda od prodaje sa kojima su povezane.

Potraživanja od kupaca, zbog kratkog roka dospjeća, u bilansu stanja se prikazuju po nominalnoj vrednosti

Na evidentiranje potraživanja primenjuju se odredbe MRS 18- Prihodi.

Prihodi i potraživanja sa aspekta finansijskog analitičara se vrednuju kada su zadovoljena četiri kriterijuma priznavanja prihoda (MRS 18 Prihodi):

- kada je preduzeće prodavac prenijelo na kupca značajne rizike i koristi od vlasništva nad robom,

- preduzeće ne zadržava učešće u upravljanju robom, niti vrši kontrolu nad prodatom robom,

- iznos prihoda se može pouzdano izmjeriti, - vjerovatno je da će ekonomske koristi priticati u

preduzeće i - troškovi koji su nastali u vezi ove robe se mogu

pouzdano izmjeriti

Analiza potraživanja od kupaca se fokusira na promjene u otpisu potraživanja.

Primjer: U toku obračunskog perioda prodato je proizvoda u vrijednosti od 5.000 KM. Menadžment je procjenio: a) svi uslovi za priznavanje prihoda su ostvareni i nema

uslova za otpis potraživanja, b) 1% prihoda je neizvjesno po pitanju naplate, c) 5% prihoda je neizvjesno po pitanju naplate.

Ostale pretpostavke analize: svi prihodi proizlaze iz prodaje proizvoda, ostali rashodi iznose 4.700 KM.

Rješenje:

R.br. Opis Varijanta A

Varijanta B

Varijanta C

1. Ukupni prihodi

5.000 5.000 5.000

2. Ukupni rashodi bez otpisa potraž

4.700 4.700 4.700

3. Otpis potraživanja

0 50 250

4. Dobit 300 250 50

Zalihe robe, gotovih proizvoda, poluproizvoda, materijala i sirovina predstavljaju iznose novca koji je uložen u imovinu koja će se koristiti za prodaju, potrošnju ili u administrativne svrhe u periodu koji je kraći od 12 meseci ili poslovnog ciklusa.

Zalihe su posebno značajne za trgovačke kuće, proizvodna preduzeća dok ostala preduzeća (finansijske institucije, banke) nemaju značajne iznose sredstava sadržanih u zalihama.

Osnovni pojmovi koji određuju zalihe su: - nabavna vrijednost (C.K.) obuhvata sve troškove nabavke, troškove

proizvodnje i druge troškove koji su nastali u procesu dovođenja zaliha na sadašnju lokaciju i sadašnje stanje.

- troškom sticanja zaliha se ne smatraju povratni porezi i druge povratne dadžbine (PDV ako je preduzeće PDV obveznik).

Kursne razlike su isključene prema MRS -21 iz cijene sticanja zaliha.

Kamata je sastavni dio troškova nabavke sredstava u skladu sa MRS – 23 – troškovi pozajmljivanja, ali samo u periodu sticanja sredstva.

Carine, takse i slično su obaveze prema državi, ali nisu povratni troškovi, te stoga ispunjavaju uslov ZTN.

a) b)

Vrednovanje troškova zalihe materijala prema MRS 2 – zalihe propisuje slijedeće metode:

- Metoda specifične identifikacije,

- FIFO metoda,

- Metoda prosječnih cijena.

Metoda se primjenjuje kada su u pitanju specifične zalihe visoke pojedinačne vrijednosti. Svaki materijal se obilježava posebnim serijskim

brojem Svaki materijal prati put od ulaska pa do izlaska sa zaliha za potrebe procesa proizvodnje. Metoda je nepraktična gdje se nabavljaju veliki broj

vrsta zaliha i pojedinačnih nabavki u toku obračunskog perioda.

Menadžment preduzeća može izabrati da utroši materijal po bilo kojoj ponuđenoj cijenu nabavke.

Menadžment preko uticaja na izbor cijene može uticati na rezultat u bilansu uspjeha i bilansu stanja.

Primjer: Zalihe materijala preduzeća “X” na dan 31.03. sastoje se od slijedećih nabavki :

- 60 jedinica materijala po cijeni od 30 KM (nabavka 20.02.), i - 20 jedinica materijala po cijeni od 40 KM (nabavka 20.03.) - Prema trebovanju broj 17 utrošeno je u procesu proizvodnje

30 jedinica zaliha materijala i to: - 10 jedinica koje potiču iz nabavke na dan 20.02. i 20 jedinica

koje potiču iz nabavke 20.03. - Na osnovu datih podataka obračunati troškove materijala

primjenom metoda specifične identifikacije. - RJEŠENJE: - Troškovi materijala = (10 jed. x 30KM) + (20 jed. X 40KM) =

300 + 800 = 1100KM

FIFO metoda podrazumjeva da se materijal koji je nabavljen po prvim nabavnim cijenama prvi troši.

PRIMJER: Zalihe materijala se sastoje od slijedećih nabavki:

- 15.01. 1.000kg à 10KM = 10.000KM

- 17.02. 1.500kg à 12KM = 18.000KM

- 28.02. 2.000kg à 14KM = 28.000KM

Ukupna vrijednost na zalihi iznosi 56.000KM.

Prema trebovanju br. 15 izdato je 2.000kg materijala. Utvrditi troškove materijala primjenom FIFO metode.

RJEŠENJE: Troškovi materijala =(1.000kg x 10KM) + (1.000kg x 12KM) = 10.000KM + 12.000KM = 22.000KM

Troškovi materijala po ovoj metodi prosječne nabavne cijene utvrđuju se množenjem utrošenih količina sa prosječnom nabavnom cijenom materijala.

Utvrđivanje prosječnih cijena moguće je:

- Primjenom metoda pokretnih prosjeka, i

- Primjenom metoda konstantnog prosjeka.

Prosječna nabavna cijena = Ukupna vrijednost materijala na zalihi Ukupna količina nabavljenog materijala

- Metoda pokretnih prosjeka podrazumjeva da se poslije svake nove nabavke materijala izračunava nova prosječna nabavna cijena.

- Utvrđena prosječna cijena se primjenjuje do nove nabavke PRIMJER: Koristeći podatke iz prethodnog primjera utvrditi

prosječne nabavne cijene koristeći konstantni i pokretni prosjek.

Konstantni prosjek=56.000KM : 4.500kg= 12,45KM Troškovi materijala – konstantni prosjek = = 2.000kgx12,45KM = 24.900 KM Pokretni prosjek = 28.000KM : 2.500kg = 11,20KM Troškovi materijala pokretni prosjek = =2.000kg x 11,20KM = 22.400KM

Efekte primjene različitih metoda obračuna troškova materijala se mogu analizirati na slijedećem primjeru:

- Pretpostavljeni ukupni prihod iznosi 80.000KM, ostali troškovi osim troškova materijala iznose 15.000KM. Utvrditi efekte obračuna troškova materijala primjenom FIFO metode i metode prosječne cijene na rezultat i zalihe materijala analiziranog preduzeća.

RJEŠENJE:

Metoda Prihodi Troškovi materijala

Ostali troškovi

Rezultat Vrijednost zaliha

FIFO 80.000 22.000 15.000 43.000 34.000

Prosj.cijena- konstantni

prosjek

80.000 24.900 15.000 40.100 31.100

Prosj.cijena-pokretni prosjek

80.000 22.400 15.000 42.600 33.600

Stalna sredstva su namjenjena za korištenje u dužem vremenskom periodu,

U stalna sredstva se mogu priznati sredstva koja imaju slijedeće osobine:

vijek upotrebe je je ograničen, ali je duži od godine dana;

učešćem u procesu proizvodnje, pružanju usluga ili obavljanju trgovinskih i administrativnih poslova tokom vjeka trajanja postupno se troše prenoseći vlastitu vrijednost na učinke (proizvode, usluge, robu), a da pritom ne mijenjaju svoj oblik;

najniža pojedinačna im je vrijednost 250,00 KM.

Stalna sredstva se pojavljuju u obliku: - stalna nematerijalna sredstva - stalna materijalna sredstva, i - dugoročna finansijska sredstva - Stalna nematerijalna sredstva jesu nefinansijska sredstva

koja su bez fizičkog obilježja i koja se mogu identifikovati. - Stalna materijalna sredstva jest vrijednost uložena u nabavu

ili proizvodnju imovine za trajno korištenje u procesu proizvodnje, poslovanju robom i pružanju usluga. Ima materijalni (fizički) oblik, tj. oblik stvari.

- Ulaganja finansijskih sredstava sa ciljem ostvarenja buduće ekonomske koristi, sa rokom povrata dužem od godinu dana, predstavljaju dugoročna finnsijska ulaganja.

Vrijednost prema kojoj se stalna sredstva evidentiraju u poslovnim knjigama preduzeća je nabavna vrijednost.

Nabavna vrijednost stalnih sredstava formira se u procesu pribavljanja i osposobljavanja stalnog sredstva za upotrebu.

Nabavna vrijednost stalnog sredstva predstavlja knjigovodstvenu vrijednost koja se iskazuje stvarnim troškovima koji su učinjeni u funkciji pribavljanja.

Nabavnu vrijednost stalnih sredstava sačinjava fakturna vrijednost po kojoj je stalno sredstvo kupljeno, troškovi koji su nastali i koji se odnose na dopremu stalnih sredstava do preduzeća, i troškovi montaže, odnosno osposobljavanje stalnog sredstva. U nabavnu vrijednost ulaze svi nepovratni porezi, carina i takse. PDV ne ulazi u nabavnu vrijednost stalnog sredstva, ako je preduzeće PDV obveznik.