Indirektna percepcija i situirana kognicija / Indirect Perception and Situated Cognition

ISSN 1840-3859No. 8 / 2015

ČASOPIS MLADIH ISTRAŽIVAČA / A YOUNG RESEARCHERS' JOURNAL

Znanstveno-istraživački inkubator (ZINK)Filozofski fakultet u Sarajevu

Scientific & Research Incubator Faculty of Philosophy in Sarajevo

SOPHOS

ISSN 1840-3859No. 8 / 2015

SOPHOSČASOPIS MLADIH ISTRAŽIVAČA / A YOUNG RESEARCHERS' JOURNAL

Znanstveno-istraživački inkubator (ZINK)Filozofski fakultet u Sarajevu

Scientific & Research Incubator Faculty of Philosophy in Sarajevo

1

Sophos OK 1_Layout 1 8.2.2016. 13:37 Page 1

2


SOPHOS

3

Časopis mladih istraživačaBroj 8, Godina: 2015

Za izdavačaNijaz Ibrulj

Lektor za bosanski, hrvatskii srpski jezik

Amer Tikveša

Lektor za engleski jezikDavor Njegić

Tiraž500

Cijena primjerka

5.00 KM za fizička lica10.00 KM za pravna lica

Kontakt za informisanje

Znanstveno-istraživački inkubator(ZINK)

Filozofski fakultet u SarajevuFranje Račkog 171000 Sarajevo

Bosna i HercegovinaTel. +387 33 253 126Fax. +387 33 667 874

Email: [email protected]: www.ziink.wordpress.com

SOPHOS je indeksiran u znanstvenim bazama podataka:

INDEX COPERNICUSINTERNATIONAL

www.indexcopernicus.com

EBSCOwww.ebscohost.com

CEEOL (Central and Eastern EuropeanOnline Library)www.ceeol.com

A Young Researchers’ JournalNo. 8, Year: 2015

Publisher represented byNijaz Ibrulj

Language editor for Bosnian, Croatian, Serbian Amer Tikveša

Language editor for EnglishDavor Njegić

Circulation 500

Cost per issue

2.50 € for individuals5.00€ for corporate

Contact Information

Scientific & Research Incubator (ZINK)Faculty of Philosophy in SarajevoFranje Račkog 171000 SarajevoBosnia and HerzegovinaTel. +387 33 253 126Fax.+387 33 667 874Email: [email protected]:www.ziink.wordpress.com

SOPHOS is indexed and abstractedin the scientific databases:

INDEX COPERNICUSINTERNATIONALwww.indexcopernicus.com

EBSCO www.ebscohost.com

CEEOL (Central and Eastern EuropeanOnline Library)www.ceeol.com


Publisher

© Scientific & Research IncubatorFaculty of Philosophy in Sarajevo

Co-Publisher

ACADEMIA ANALITICASociety for Development of Logic and Analytic Philosophy

in Bosnia and Herzegovina

Founding Editor

Nijaz Ibrulj

Editor-in-Chief

Kenan Šljivo

Executive Editor

Vedad Muharemović

Editorial Staff

Editorial Board

4

Jelena GakovićMustafa Šuvalija

Davor NjegićTomislav Tadić

Tijana OkićIgor ŽontarDenis DžanićKerim Sušić

Andrej UleUniversity of Ljubljana (Slovenia)

Werner StelznerUniversity of Bremen (Gemany)

Jure ZovkoUniversity of Zadar (Croatia)

Irene LaganiUniversity of Macedonia in Thessa-

loniki (Greece)

Iryna KhomenkoNational Taras Shevchenko University

of Kyiv (Ukraine)

Senadin LavićUniversity of Sarajevo (BiH)

Nijaz IbruljUniversity of Sarajevo (BiH)

Volker MunzUniversity of Graz (Austria)

Jan WolenskiJagiellonian University in Krakow(Poland)

Andrew SchumannBelarusian State University in Minsk(Belarus)


Izdavač

© Znanstveno-istraživački inkubator (ZINK)Filozofski fakultet u Sarajevu

Suizdavač

ACADEMIA ANALITICADruštvo za razvoj logike i analitičke filozofije

u Bosni i Hercegovini

Urednik – Osnivač

Nijaz Ibrulj

Glavni urednik

Kenan Šljivo

Izvršni urednik

Vedad Muharemović

Urednička redakcija

Urednički savjet

5

Jelena GakovićMustafa Šuvalija

Davor NjegićTomislav Tadić

Tijana OkićIgor ŽontarDenis DžanićKerim Sušić

Andrej UleUniverzitet u Ljubljani (Slovenija)

Werner StelznerUniverzitet u Bremenu (Njemačka)

Jure ZovkoSveučilište u Zadru (Hrvatska)

Irene LaganiMakedonski univerzitet u Solunu

(Grčka)

Iryna KhomenkoNarodni univerzitet Taras Ševčenko u

Kievu (Ukrajina)

Senadin LavićUniverzitet u Sarajevu (BiH)

Nijaz IbruljUniverzitet u Sarajevu (BiH)

Volker MunzUniverzitet u Gracu (Austrija)

Jan WolenskiJagiellonian Univerzitet u Krakovu(Poljska)

Andrew SchumannBjeloruski državni Univerzitet u Min-sku (Bjelorusija)


CONTENTSI Articles

Tomislav TADIĆFRAGMENTS ON ANTHROPOLOGY OF RELIGION ....................................... 11

Jelena GAKOVIĆFROM FREEDOM OF THE PRESS AND EXPRESSION TO FREEDOM FROMINFORMATION IN THE MEDIA SATURATED SOCIAL AMBIENCE ............. 31

Kenan ŠLJIVOAYER’S INTERPRETATION OF DESCARTES’ STATEMENT COGITO, ERGO SUM ............................................................................................. 47

Vladimir LASICAAL KINDI’S ANALYTIC THEOLOGY AS A BEGINING OF ISLAMIC PHILOSOPHY ......................................................................................................... 63

Mustafa ŠUVALIJAINDIRECT PERCEPTION AND SITUATED COGNITION ................................. 81

Kenan ŠLJIVOINFERENTIALISTIC SEMANTICS: BASIC THESIS AND CONCEPTS .......... 99

Šejma TALIĆ PSYCHOSOCIAL CHARACTERISTICS OF USERS OF THE ESTETIC SURGERYSERVICES ............................................................................................................ 113

II TranslationsJack David ELLERSTUDYING RELIGION ANTHROPOLOGICALLYTranslated from English into Bosnian: Tomislav TADIĆ ...................................... 131

Aaron T. BECKTHINKING AND DEPRESSION: IDIOSYNCRATIC CONTENT AND COGNITIVE DISTORTIONSTranslated from English into Bosnian: Mustafa ŠUVALIJA ................................. 143

III Book Reviews

Vedad MUHAREMOVIĆIvo Komšić (2015): THEORY OF SOCIAL PULSATION(Sarajevo: Logos Library, Sarajevo Publishing, 179 pages) .................................. 161

Tomislav TADIĆJack David Eller (2015): INTRODUCING ANTHROPOLOGY OF RELIGION(New York: Routledge, 332 pages) ........................................................................ 167

6


SADRŽAJI Članci

Tomislav TADIĆFRAGMENTI O ANTROPOLOGIJI RELIGIJE .................................................... 11

Jelena GAKOVIĆOD SLOBODE ŠTAMPE I IZRAŽAVANJA KA SLOBODI OD INFORMACIJE UMEDIJIMA SATURIRANOM DRUŠTVENOM AMBIJENTU ............................ 31

Kenan ŠLJIVOAYEROVA INTERPRETACIJA DESCARTESOVOG STAVA COGITO, ERGO SUM ............................................................................................. 47

Vladimir LASICAAL-KINDIJEVA ANALITIČKA TEOLOGIJA KAO POČETAK ISLAMSKE FILOZOFIJE ............................................................................................................ 63

Mustafa ŠUVALIJAINDIREKTNA PERCEPCIJA I SITUIRANA KOGNICIJA ...................................81

Kenan ŠLJIVOINFERENCIJALISTIČKA SEMANTIKA: OSNOVNE TEZE I POJMOVI ..........99

Šejma TALIĆPSIHOSOCIJALNA OBILJEŽJA KORISNIKA USLUGA ESTETSKE HIRURGIJE ...................................................................................... 113

II PrijevodiJack David ELLERPROUČAVATI RELIGIJU ANTROPOLOŠKIPreveo s engleskog: Tomislav TADIĆ ................................................................... 131

Aaron T. BECKMIŠLJENJE I DEPRESIJA: IDIOSINKRATSKI SADRŽAJ I KOGNITIVNE DISTORZIJEPreveo s engleskog: Mustafa ŠUVALIJA............................................................... 143

III Pregledi knjiga

Vedad MUHAREMOVIĆIvo Komšić (2015): TEORIJA SOCIJALNE PULSACIJE(Sarajevo: Biblioteka Logos, Sarajevo Publishing, 179 str.) ................................. 161

Tomislav TADIĆJack David Eller (2015): INTRODUCING ANTHROPOLOGY OF RELIGION (New York: Routledge, 332 str.) ............................................................................ 167

7


izvorni znanstveni članak / original scientific article UDK: 159.942:159.955primljen / received: 12.04.2015

INDIREKTNA PERCEPCIJA I SITUIRANA KOGNICIJAMustafa ŠUVALIJA

Scientific & Research Incubator (ZINK)Faculty of Criminal Justice and Security, University of Sarajevo

Zmaja od Bosne 8, 71000 Sarajevo, BiHE-mail: [email protected]

ABSTRACT

Kako je teorija o situiranoj kogniciji u velikoj mjeri pozicionirana kao kritika standard-nog kognitivnog modela, kritike upućene na račun situacionističke teze u pravilu su us-mjerene na tačke razilaženja između situacionizma i standardnog modela. Kritički osvrtna situacionizam može biti proširen ukoliko se pažnja preusmjeri na pitanja kojauglavnom nisu u fokusu tih rasprava, kao što je pitanje o prirodi percepcije. Reinter-pretacija teze o situiranosti kroz prizmu teorije indirektne percepije daje nekoliko važnihuvida koji mogu predstavljati osnovu za modifikaciju osnovnih postavki situacionizma.Najvažniji od tih zaključaka jeste da indirektnost percepcije, odnosno činjenica daopažač nikada nije direktno svjestan opažanog predmeta već senzornih podataka o tompredmetu dovodi u pitanje mogućnost situiranja kognicije u vanjskoj situaciji. Osim da-vanja konkretnih smjernica za redefiniciju situacionizma, ovi uvidi potcrtavaju važnostanaliziranja uloge percepcije u budućim istraživanjima situiranosti kognicija.

Ključne riječi: indirektna percepcija, situirana kognicija, reprezentacija, reprezentativnisituacionizam

Since the theory of situated cognition is mostly positioned as a critique of the standardcognitive model, the critiques of the situationist thesis mostly deal with issues of con-tention between situationism and the standard model. A critical review of situationismcan be expanded if attention is drawn to issues that are normally not the subject of thesediscussion, such as the issue of the nature of perception. Reinterpretation of the situat-edness thesis in the light of the theory of indirect perception provides important insightsthat can form the basis for the modification of the basic tenets of situationism. The mostimportant of these conclusions is that the indirect nature of perception, the fact that theobserver is never directly aware of the observed object but only of the sense-data relatedto that object, undermines the possibility of situating the cognition in the external situ-ation. Other than providing specific guidelines for the redefinition of situationism, theseinsights underline the importance of analyzing the role of perception in future researchon situated cognition.

Key words: indirect perception, situated cognition, representation, representative situ-ationism

Mustafa ŠUVALIJA 81


1.0 Uvod

Ideja o utjelovljenoj kogniciji, odnosno teze i argumenti koji suizgrađeni oko ideje o utjelovljenoj kogniciji, predstavljaju vjerovatno naj -ozbiljniju kritiku tzv. standardne kognitivne nauke odnosno standardnogkognitivnog modela. Predmet istraživanja i osnovne pretpostavke stan-dardnog kognitivnog modela su dosta jasno definirane: kognitivni procesikoje treba izučavati uključuju percepciju, pamćenje, pažnju, jezik, učenje,rješavanje problema itd., a osnovu kognitivnih aktivnosti čine algorita-mske operacije pomoću simboličkih reprezentacija vanjske stvarnosti(Shapiro, 2011). Simboličke reprezentacije su, prema tradicionalnommodelu, interne konfiguracije stvarnosti koje se formiraju na osnovuinfor macija koje dobijamo iz osjetila i čije individualne karakteristikeovise o fizičkim i funkcionalnim svojstvima subjekta, ali koje su u ko -načnici amodalne (tj. ne pripadaju nijednom perceptivnom modalitetu).Također, pretpostavlja se da reprezentacije imaju dualnu prirodu u smisluda istovremeno i sadrže informacije i predstavljaju sredstvo za prijenosinformacija, te da se algoritamske operacije koje se pomoću njih vršeodvijaju neovisno od vanjskog okruženja (Louwerse, 2010; Nagel, 2005;Robbins i Aydede, 2009; Shapiro, 2007).

S druge strane, utjelovljena kognicija puno veću važnost u objaš -njavanju kognitivnih operacija daje tijelu (Shapiro, 2007). Ono što možepredstavljati poteškoću pri prezentiranju stajališta koja pripadaju ovomistraživačkom diskursu jeste upravo činjenica da pitanje uloge tijela ukognitivnim procesima predstavlja predmet interesiranja u većem brojupolja (fenomenologija, robotika, ekološka psihologija, etologija), odnosnošto ne pripada samo jednoj nauci, te da osnovne pretpostavke, kao ni sampredmet tih istraživanja nisu jasno definirani. Zbog toga Shapiro (2007)smatra da je o utjelovljenoj kogniciji prikladnije govoriti kao oistraživačkom programu, a ne kao o teoriji. To je istovremeno jedan odrazloga zbog kojeg različiti autori izdvajaju različite aspekte ideje o ut-jelovljenoj kogniciji kada raspravljaju o njenim osnovnim temama ipostavkama. Naprimjer, Shapiro (2011) smatra da su tri ideje ključne uraspravama o utjelovljenoj kogniciji: konceptualizacija, zamjena i kon-stitucija. Teza o konceptualizaciji kaže da svojstva organizma određujuprirodu koncepata koje organizam usvaja. Preciznije, način na kojiodređeni organizam konceptualizira svijet koji ga okružuje ovisi o vrstitijela koju taj organizam ima, iz čega slijedi da organizmi čija su tijelarazličita imaju i drugačije poimanje svijeta. Teza o zamjeni (eng. replace-

82 Mustafa ŠUVALIJA


ment) kaže da interakcija organizma s okolinom čini nepotrebnim re pre -zentacijske procese za koje tradicionalna kognitivna teorija smatra dapredstavljaju osnovu kognitivne aktivnosti.

Kognitivna aktivnost se može objasniti bez referiranja na sim -boličke reprezentacije i algoritamske procese koji su na njima zasnovani.Konačno, teza o konstitutciji pretpostavlja da tijelo i svijet u kojem se ti-jelo nalazi igraju konstitutivnu, a ne samo kauzalnu ulogu u kognitivnomprocesiranju. Drugim riječima, informacije iz tijela i vanjskog svijetapredstavljaju sastavni dio kognitivnog procesa, a ne samo podražaje kojiindirektno utiču na kognitivne procese. Robbins i Aydede (2009), s drugestrane, smatraju da su centralne ideje u raspravama o utjelovljenoj kog-niciji teza o utjelovljenju, teza o ugrađenosti i teza o ekstenziji. Prematezi o utjelovljenju, kognitivna aktivnost ne ovisi samo o mozgu već i otijelu. Teza o ugrađenosti (eng. embeddedness) ističe da se kognitivna ak-tivnost oslanja na strukture prirodnog i društvenog okru ženja, a teza oekstenziji - proširenosti da se granice kognicije prostiru izvan granica in-dividualnog organizma. Nešto opsežniju listu ključnih ideja povezanih sakonceptom utjelovljene kognicije dala je Wilson (2002), koja navodi šestpostavki za koje smatra da su najvažnije za razumjevanje utjelovljenekognicije: 1) kognitivna aktivnost je situirana, 2) kognitivna aktivnost seodvija u uslovima vremenskog pritiska, 3) kognitivno opterećenje se pre-bacuje na okolinu, 4) okolina je dio kognitivnog sistema, 5) kognicija jeu funkciji djelovanja / akcije i 6) kognitivna aktivnost koja je odvojenaod okruženja je i dalje tjelesno zasnovana.

Wilson (2002) smatra da kamen temeljac ideje o utjelovljenojkogniciji predstavlja teza o situiranosti kognicija. Shapiro opisuje situira-nost kao “vezu između organizma i njegove okoline koja obogaćuje kog-niciju”. (Shapiro, 2011, 218) Situirana kognitivna aktivnost odvija se ukontekstu ulaznih i izlaznih informacija relevantnih za određeni zadatak;preciznije, u toku izvođenja određenog kognitivnog procesa, informacijeiz okruženja i dalje pristižu i utiču na kognitivni proces, dok istovremenomotorna aktivnost koja je rezultat kognitivnog procesa utiče na okolinuiz koje te informacije dolaze, na načine koji su relevantni za zadatak kojiosoba u tom trenutku izvršava. Pojedini autori situiranost kognicije sh-vataju na nešto širi način. Robbins i Aydede (2009) smatraju da svirazličiti načini poimanja kontekstualiziranosti kognitivne aktivnosti (ut-jelovljenost, ugrađenost, proširenost itd.) predstavljaju mentalnu aktivnostkao ovisnu o situaciji u kojoj se odvija, bez obzira da li je ta situacija, tj.kontekst relativno lokalan, kao što je slučaj s tezom o utjelovljenju, ili je



širi, kao što je slučaj s tezom o ekstenziji kognicije. Prema ovim autorima,situiranost kognicije je rod, a utjelovljenost, distribuiranost, ugrađenostitd. predstavljaju samo različite vrste koje pripadaju tom rodu. Međutim,i sami autori navode da ovakvo poimanje situiranosti nije standardno.

Kada su u pitanju razlike između standardnog kognitivnog modelai situacionističkog modela, treba istaći da teza o situiranoj kogniciji,budući da pretpostavlja da kognitivna aktivnost nužno uključuje i per-cepciju i akciju - djelovanje, odbacuje postavke standardnog modela ozasnovanosti kognitivnih operacija na algoritamskim operacijama pomo -ću amodalnih simbola koje se dešavaju „odsječeno od svijeta“ (Barsalou,2008; Shapiro, 2007; Wilson, 2002). U tom smislu, poseban problem zateoretičare situiranosti predstavlja stav klasičnih kognitivnih pristupa uvezi s ulogom reprezentacija u djelovanju - akciji, odnosno uvjerenje daorganizam mora proizvesti reprezentaciju svijeta oko sebe da bi kroznjega mogao navigirati. Kao odgovor na tu tvrdnju, situacionisti postavl-jaju pitanje: zašto se moramo „mučiti“ s reprezentacijama stvarnosti akostvarni svijet imamo tu ispred sebe? Također, postavlja se pitanje da li ireprezentacija svijeta također zahtjeva reprezentaciju da bi mogla bitiiskorištena? Ukoliko je odgovor potvrdan, onda ulazimo u začarani krugu kojem svaka reprezentacija zahtjeva novu reprezentaciju. Ako, pak, ak-tivnost može biti vođena reprezentacijom svijeta koja sama nije reprezen-tirana, zašto ne može biti vođena i samim svijetom koji nije reprezentiran?(Shapiro, 2007). Greeno i Moore (1993) navode da se različiti pogledi navažnost uloge situacija i važnost uloge reprezentacija na kraju svode nadvije mogućnosti: 1) sve vrste kognitivne aktivnosti su situirane, a kog-nitivna aktivnost koja uključuje upotrebu simbola je samo posebna vrstakognitivne aktivnosti (što je i stav koji ovi autori smatraju tačnim) i 2)simboličko procesiranje predstavlja temelj svih kognitivnih procesa, a si-tuirana kognitivna aktivnost je samo posebna vrsta kognitivne aktivnosti.Ono oko čega se ipak većina autora slaže jeste da aktivnost može preuzetibarem jedan dio funkcije reprezentacija (Rowlands, 2009). Od tog kon-senzusa odstupa jedino radikalna kritika standardnog kognitivnog modela,poznata kao eliminativizam, koja ne ostavlja nimalo mjesta za ulogureprezentacija u vođenju aktivnosti i smatra da reprezentacije mogu bitiu potpunosti zamijenjene djelovanjem.



2.0 Kritika teze o situiranosti kognicija

Osim iscrtavanja osnovnih kontura teze o situiranosti kognicije,Wilson (2002) navodi i nekoliko primjedbi koje mogu biti upućene nanjen račun. Prva kritika tiče se činjenice da definiranje situirane kognicijekao kognitivne aktivnosti koja se odvija u kontekstu ulaznih i izlaznih in-formacija u vezi s zadatkom isključuje veliki broj kognitivnih aktivnosti,s obzirom na to da se značajan broj kognitivnih procesa (npr. planiranje,sanjarenje itd.) odvija izvan takvog konteksta. Svaka kognitivna ak-tivnosti koja ne zahtijeva prisustvo relevantnih ulaznih i izlaznih infor-macija i koja nije usmjerena na zadatak nije situirana i ne može bitiobjašnjenja situacionističkom paradigmom. Wilson (2002) smatra da nitvrdnja o situiranosti kao nekoj temeljnoj karakteristici kognitivnihprocesa, kao ni argumenti koji se u tom smislu nude, nisu bez poteškoća.Jedan od takvih argumenata polazi od pretpostavke da je, prije razvojacivilizacije, vrijednost mentalnih sposobnosti ovisila tome koliko su ko-risne u direktnom reagiranju na situacije kao što su nabavljanje hrane iliizbjegavanje grabljivaca. Na osnovu toga se zaključuje da je situiranjekognicije bilo neophodno za preživljavanje prije nego formiranje repre -zen tacija o okolini. Međutim, problem predstavlja činjenica da i izbjega-vanje grabljivaca i načini pribavljanja hrane koje je koristio primitivničovjek, kao što su lov i prikupljanje, također zahtijevaju značajnu količinunesituiranog promišljanja.

Zajednička karakteristika (i glavno ograničenje) ovih odgovorana situacionističku kritiku standardnog kognitivnog modela jeste to da sufokusirani samo na implikacije situacionističke teorije na standardnimodel, ali ne i na kritiku osnovnih postavki situacionizma. To se najvišeogleda u činjenici da odgovori na situacionističke prigovore kognitivizmune razmatraju moguće refleksije različitih pristupa razumijevanju prirodepercepcije na tezu o situiranosti, iako, kao što je navedeno ranije, utjelovl-jena kognicija stavlja značajan naglasak na percepciju u objašnjavanjukognitivnih procesa. U tom smislu, od posebne bi važnosti bilo osvrnutise na problem direktnosti - indirektnosti percepcije, odnosno razlike upoimanju percepcije u direktnom i reprezentativnom realizmu. PremaSearle (2012), direktni realizam je hipoteza da su ljudi direktno svjesnipredmeta i stanja stvari oko njih. Kada se kaže „direktno“, misli se na toda je odnos s tim predmetima neposredovan. Nasuprot direktnog realizmaje reprezentativni realizam, hipoteza prema kojoj realni svijet postojiizvan nas ali ga ne percipiramo direktno, već preko impresija, ideja i sen-



zornih podataka koji ga reprezentiraju. Lowe (1981, str. 330) navodi dase osnovna teza indirektne percepcije, tj. reprezentativnog realizma, možedefinirati ovako: „Kada god osoba percipira neki javni predmet, ona gapercipira samo indirektno percipirajući privatni predmet kojeg percipiradirektno“. Pod „privatnim“ predmetima ovdje se misli na one predmetekoje može percipirati samo jedna osoba jer se taj predmet pojavljuje un-utar nje, dok je „javni“ predmet onaj koji se nalazi izvan osobe i koji jedostupan i drugim opažačima. Brown (1992) smatra da se direktna i in-direktna percepcija razlikuju po tome koliko faktora uključuju u odnosiz kojeg nastaje percepcija i prema načinu na koji definiraju njihove ulogeu tom odnosu. Prema teoriji indirektne percepcije, percepcija je trijadniodnos između onoga ko percipira, objekta kojeg se percipira indirektnote privatnog entiteta kojeg subjekt percipira direktno. Teorija direktne per-cepcije, s druge strane, eliminira treći element u ovom odnosu i dopuštapostojanje samo percipirajućeg subjekta i javnog predmeta percepcijekojeg subjekt percipira direktno, bez posredovanja privatnog predmeta.

Važnost skretanja pažnje na postojanja različitih pristupa razumi-jevanju percepcije proizlazi iz činjenice da je ideja o situiranosti kognicijakompatibilna samo s jednim od njih, direktnim realizmom, pa je njenavaljanost uslovljena valjanošću takvog shvatanja percepcije. Na to da jeteza o situiranoj kogniciji bliža poimanju percepcije kao neposredovanogprocesa ukazuje definicija situirane kognicije koju navodi Wilson (2002),prema kojoj je to kognitivna aktivnost koja se odvija u kontekstu ulaznihi izlaznih informacija iz okruženja koje su relevantne za zadatak. Naime,da bi se kognitivna aktivnost odvijala u kontekstu ulaznih informacija izokruženja, iste ne mogu biti posredovane „privatnim predmetima“; onošto mora biti percipirano su javni objekti percepcije, tj. samo okruženje,a ne unutrašnja slika okruženja. Ukoliko je ono što se percipira unutrašnjaslika koja je dostupna samo posmatraču, onda ulazne informacije kojepredstavljaju kontekst u okviru kojeg se odvija kognitivna aktivnost nedolaze iz okruženja, već su unutrašnje, privatne preslike tog okruženja.Ovakav zaključak potvrđuje i činjenica da je jedan od glavnih prigovorakoje zastupnici direktne percepcije iznose na račun indirektne percepcijetvrdnja da bi, da je percepcija zaista indirektna, ljudima bio onemogućendirektan doživljaj svijeta i da bi smo bili odsječeni od direktne percepcijestvarnosti (Brown, 1992), što je veoma slično prigovoru koji zastupnicisituirane kognicije iznose na račun standardnog kognitivnog modela, zakojeg tvrde da poima kognitivnu aktivnost kao „odsječenu od svijeta“.(Shapiro, 2007, 339)



Ključne razlike između situirane kognicije i klasičnog kogni-tivnog modela ne proizlaze iz različitog shvatanja percepcije, već se tičuprocesa koji slijede nakon percepcije, prvenstveno konverzije percep-tivnih podataka u jezik simbola. Različita poimanja percepcije nemajunužno refleksije po to da li perceptivne informacije bivaju konvertiraneu amodalne simbole jer rezultati percepcije mogu u njih biti pretvorenibez obzira na to da li se vanjska stvarnost percipira direktno ili indirektno.Kada je u pitanju situirana kognicija, razlike između direktne i indirektnepercepcije imaju posljedice na sasvim drugoj ravni i važno ih je ispitati sobzirom na to da reprezentativni realizam, a ne direktni realizam pred-stavlja dominantnu teoriju percepcije te da u njegovu korist govore i dos-tupni empirijski podaci o prirodi percepcije. Kada je u pitanju dominantnapozicija teorije reprezentativnog realizma, Searle (2012) navodi kako jeustvari čitava filozofska tradicija zasnovana na tom shvatanju (koje on,kao zastupnik direktnog realizma, naziva „strašnom greškom“ i „lošimargumentom“) te da su ga zastupali svi veliki filozofi nakon Descartesa.Ključni argument u okviru te tradicije korišten za dokazivanje indirektnogrealizma jeste argument na osnovu iluzije. Argument na osnovu iluzijeustvari predstavlja skup argumenata za koje se smatra da dokazuju da suu svim slučajevima percepcije, senzorni podaci jedini objekti kojih smoneposredno svjesni. Različite verzije argumenta na osnovu iluzije navodeprimjere perceptivnih stanja (tj. iluzija) koja, u stvarnosti, nisu niti nekipredmeti niti dio nekog predmeta, te tvrde da takva stanja nisu fenome-nološki različita od perceptivnih stanja kod uobičajene percepcije, odnos -no da ne postoji nijedna karakteristika koju je moguće ispitati a koja binam omogućila da razlikujemo ta dva stanja. S obzirom na to da ne pos-toje fenomenološke razlike, nameće se zaključak da ne postoje ni intrin -zične razlike između njih. U konačnici, to znači da mi u percepciji nikadanismo svjesni materijalnih tijela ili njihovih dijelova već samo senzornihpodataka (eng. sense-data) povezanih s njima, odnosno da percepcija ma-terijalnih predmeta nije direktna. (Brokes, 2000; Gram, 1972)

Dominantan položaj među teorijama percepcije reprezentativnirealizam u značajnoj mjeri može zahvaliti i činjenici da postoji jasna em-pirijska osnova za ključni argument koji se navodi u korist te teorije, ar-gument na osnovu iluzija. Naime, osnovna saznanja koja imamo u vezi snačinom na koji informacije o nekoj situaciji dolaze do nas, kako ih našisenzorni organi registriraju, te kako se te informacije prenose i orga-niziraju u nervnom sistemu ukazuju da predstava koju preko naših čuladobijamo o vanjskom svijetu nikada nije potpuno egzaktna i vjerodosto-



jna, već je u pitanju aproksimacija opažanih objekata i situacija (Schreu -der, 2008). Rezultat te aproksimacije je percept, tj. naša interpretacija in-formacija koje dolaze preko senzornih organa (proksimalnih stimulusa)a koje nastaju na osnovu predmeta i događaja u stvarnom svijetu (distal-nih stimulusa), koji nam omogućava da razumijemo da informacije kojedobijamo kroz senzorne organe predstavljaju predmete iz vanjskogokruženja (Galotti, 2008). Zbog niza ograničenja karakterističnih za ljud-ska osjetila i percepciju, uvijek postoji diskrepanca između situacije kaoobjektivne stvarnosti i njene perceptivne aproksimacije, tj. percepta.Naprimjer, vizuelna percepcija neke pojave ili događaja, pored očiglednihograničenja u vezi s percepcijom udaljenih, malih i neosvijeteljenih (ilinedovoljno osvijetljenih) predmeta, može biti pod uticajem ograničenjapovezanih sa rasponom vidnog polja. Normalno ljudsko vidno polje pro-stire se 90 stepeni temporalno, 60 stepeni nazalno i prema gore, te oko70 stepeni prema dole, a najveća vizuelna osjetljivost nalazi se u u centrupolja i smanjuje se kako se ide prema periferiji (Heijl i Patella, 2002).Drugim riječima, predmete koje opažamo a koji nisu u centru vidnogpolja vidimo slabije od onih koji jesu u centru, dok one koji se nalazeizvan naznačenih granica vidnog polja ne vidimo nikako. Naprimjer,Rayner, Castelhano i Yang (2009) navode da istraživanja pokazuju da seza uvježbane odrasle čitače, raspon efektivnog vida kreće između tri ičetiri slova lijevo te 14 do 15 slova desno od fiksacije. Osim toga, pove -ćano perceptivno opterećenje (veći broj podražaja koje treba opažati ilipodražaji čija je identifikacija perceptivno zahtjevnija) mogu „blokirati“primjećivanje informacija iz okruženja koje se smatraju nerelevantnimza zadatak koji je predmet pažnje (Lavie, 1995; Lavie, 2006). Poredograničenja koja su prisutna kod zaprimanja informacija iz okoline, uvizuelnom sistemu postoji i značajno kašnjenje u pristizanju signala izfotoreceptora u vizuelni korteks (Nijhawan, 2002). Postojanje ovog kaš -njenja dokazao je Nijhawan (1994) u eksperimentu u kojem je djelomičnoisprekidana bijela linija rotirana na bijeloj podlozi. Učesnici su izvijestilio prostornom zaostajanju isprekidanih dijelova linije; preciznije, dijelovilinije su izgledali kao da se nalaze na mjestu na kojem, zbog rotiranja,nisu mogli biti. Ovaj efekat, nazvan efekat zaostajanja bljeska (engl. flash-lag effect), nastaje uslijed činjenice da neuralni odgovor na stimuluse upokretu kasne, i traju neko vrijeme nakon što stimulacija prestane (Mausi Nijhawan, 2008). Takvo kašnjenje predstavlja karakteristiku svih neu-ralnih procesa, a ne samo vizuelne percepcije, i za nužnu posljedicu imanastajanje razlika između registriranog stanja i stvarnog vanjskog stanja



u trenutku kada dođe do promjene u fizičkom stanju neke vanjske pojaveili događaja (Nijhawan, 2008).

Ukratko, možemo reći da pri vizuelnoj percepciji nekog predmetaili događaja zbog ograničenja povezanih s percepcijom udaljenih, malihi slabo osvijetljenih predmeta, ograničenog obuhvata vidnog polja iograničenog kapaciteta ljudskog oka, jedan broj distalnih stimulusa usvakom trenutku ostaje neregistriran. Također, zbog vremena koje pro-tekne dok svjetlosni signal koji dolazi od predmeta stigne do oka, te vre-mena potrebnog da nervni impuls iz oka dođe do mozga, percept opažanepojave nastaje s određenim kašnjenjem. Shodno tome, dio stvarnosti,odnosno situacije, kojeg vizuelno možemo percipirati kao i sam kvalitetpercepcije su ograničeni, a zbog vremena koje protekne dok signal izokruženja bude pretvoren u percept, mi formiramo doživljaje na osnovuinformacija iz prošle, ne iz sadašnje situacije. Slična ograničenja važe iza druge perceptivne modalitete. Kao što je već istaknuto, važnost ovihempirijskih nalaza sastoji se u tome što dodatno potvrđuju valjanost ar-gumenta na osnovu iluzija. Ako znamo da postoji diskrepanca izmeđuobjektivnih karakteristika predmeta opažanja i predstave koju imamo otom predmetu, slijedi da je svaki percept po svojim karakteristikama naodređeni način sličan iluziji, u smislu da u potpunosti ne odgovaranečemu što realno postoji i što bi trebalo biti predmet percepcije u datomtrenutku, što daje dodatnu težinu mišljenju da između stvarnosti i opažačapostoji treći, posredujući element.

3.0 Indirektna percepcija i situiranost kognicija

Implikacije reprezentativnog realizma na tezu o situiranosti kog-nicija su višestruke. Ako ovo pitanje razmatramo u svjetlu ranijeg prim-jera s vizuelnom percepcijom, možemo zaključiti da će u toku vizuelnogopažanja situacije, jedan njen dio uvijek biti previše daleko, ili previšemali, ili nedovoljno osvijetljen da bio vidljiv, ili će se u datom trenutkujednostavno nalaziti pod uglom pod kojim ljudskom oku nije dostupan.Štaviše, ograničenja povezana s uglom pod kojim nešto možemo vidjetičine vjerovatnim da u datom trenutku najveći dio određene situacije budenedostupan ljudskom oku. Da bismo mogli reći da nam je veći dio situa -cije u kojoj se nalazimo vizuelno dostupan, oko bi u oba pravca (gore-dole i lijevo-desno) trebalo da vidi više od 180 stepeni, što očigledno nijeslučaj. Iz ovih i sličnih razloga, slika situacije koju imamo ustvari je slikasamo jednog dijela situacije. Ako se predstava situacije na opažajnom



nivou razlikuje od stvarne situacije, odnosno ako između opažača i situa -cije postoji posredujući predmet koji je nesavršeno reprezentiran, upitnoje da li možemo govoriti o direktnom uticaju situacije na kognitivne pro-cese, s obzirom na to da direktan uticaj podrazumijeva da osjetila pred-stavljaju samo medij preko kojeg informacije iz situacije bivaju preuzeteda bi mogle djelovati na kognitivne procese, ali da sama na te procese neutiču. Međutim, upravo su čula, odnosno čulna ograničenja ta koja one -mo gućavaju nesmetan uticaj informacija iz situacije na kognitivni proces.Stoga je ispravnije zaključiti da direktan uticaj na kognitivne procesemogu imati samo senzorni podaci nastali djelovanjem okruženja, a davanjsko okruženje može imati direktan uticaj samo na senzorne podatke.Iz toga slijedi da kognitivni sadržaji i procesi mogu biti samo indirektnosituirani tj. da situacija na njih može djelovati samo preko subjektivnepercepcije, odnosno senzornih podataka koje generira djelovanjem načulne organe.

Priroda ovih procesa predstavlja problem i za naglasak koji se uteoriji o situiranosti stavlja na relevantnost ulaznih i izlaznih informacijaza trenutni zadatak. Perceptivna ograničenja mogu rezultirati time da suu određenoj situaciji prisutne informacije koje jesu relevantne za zadatak,ali nam, uslijed tih ograničenja, nisu dostupne. Ako se u jednom dijelusituacije nalaze informacije koje su relevantne za određeni zadatak a ne-dostupne su nam, onda je upitno da li se za kognitivnu aktivnost u tomtrenutku može reći da je situirana. Također, neke informacije nam na os-jetnom nivou čak i mogu biti dostupne a, zbog načina na koji bivaju or-ganizirane ostati neiskorištene. Naprimjer, lovac koji pokušava ulovitineku životinju može u nju izravno gledati a ne primijetiti je zbog načinana koji je kamuflirana. U tom slučaju, vizuelni signali relevantni za za-datak dolaze do osobe, ali na perceptivnoj ravni ne bivaju interpretiranikao takvi i nemaju dalji uticaj na kognitivne procese. S obzirom na to dau ova dva primjera postoje osnovni preduslovi za situiranost (usmjerenostna zadatak te prisustvo informacija relevantnih za zadatak) a do nje ipakne dolazi, primjedba koju iznosi Wilson (2002) o tome da situacionističkaparadigma ne može ponuditi objašnjenje za najveći broj ljudskih kogni-tivnih procesa može biti dodatno potcrtana i proširena tako da, pored kog-nicija koje ne moraju biti situirane, obuhvati i one koje trebaju bitisituirane ali zbog objektivnih ograničenja to stanje ne mogu postići.

Činjenica da između nekog vanjskog događaja tj. situacije i pris-tizanja informacije o situaciji u nervni sistem prolazi određeni periodtakođer ima svoje implikacije po situiranost kognicija. Prije toga treba



reći da, ako pod situacijom mislimo na ono što djeluje na naša čula, ondasituaciju ne čine vanjske pojave i događaji kao takvi, već vizuelni, audi-tivni i drugi signali o tim događajima koji dolaze do nas. Činjenica da jemoguće razlikovati situaciju kao takvu i signale pomoću kojih je detek-tiramo i interpretiramo može sama po sebi dovesti u pitanje smislenostdaljeg razmatranja pitanja situiranosti, jer se postavlja pitanje koliko suti signali vjerodostojan reprezent same situacije. Ovaj problem proizlaziiz činjenice da je situaciju moguće spoznati samo preko tih signala, pa jeodgovor na pitanje o njihovoj vjerodostojnosti nemoguće dati jer bezoslanjanja na signale nije moguće provjeriti koliko isti autenitičnoodražavaju određenu situaciju. Stoga, bilo kakvo dalje razmatranje ovogpitanja mora poći od hipoteze da signali nose vjernu slike situacije kojaih generira. Kada je u pitanju vrijeme koje protekne dok signal od svogizvorišta, tj. situacije, dođe do čulnog organa, te od čulnog organa doodgovarajućeg dijela mozga, problem predstavlja činjenica da takav pe-riod, koliko god bio kratak, uopšte postoji te što će postojati kod svakogpojedinačnog čina percepcije s obzirom na to da između nekog događajai njegove percepcije uvijek mora proteći određeno vrijeme. Najozbiljnijaimplikacija postojanja ovog vremenskog razmaka jeste to što u cjelostidovodi u pitanje mogućnost situiranja kognicija s obzirom na to da je onošto se doživljava kao situacija ustvari rezultat djelovanja distalnih sti -mulusa iz neke prošle, a ne sadašnje situacije.

Drugim riječima, kognicija je uvijek situirana u kontekstu koji,de facto, više ne postoji, što znači da ustvari i nije situirana. Postoji samoprivid situiranosti koji je uvjerljiviji što je sličnost između podataka kojidolaze iz sadašnje vanjske situacije i doživljaja zasnovnog na prošlojsituaciji veća. S obzirom na veoma kratko zadržavanje senzornih po-dataka iz situacije koja više ne djeluje na čula i na veoma brzu adaptacijuna novu stuaciju, ta sličnost je gotovo stoprocentna čak i kada dođe dovećih promjena u vanjskoj situaciji ili do preusmjeravanja pažnje. Budućida je doživljaj situacije skoro identičan situaciji koju opažač misli daopaža, kognitivna aktivnost i ponašanje zasnovani na takvim opažanjimauslovno se mogu nazvati situiranim. Striktno govoreći, međutim, kogni-cija i dalje nije situirana. Ranije je spomenuto da ograničenja osjetnih or-gana dovode u pitanje situiranost i zbog toga što ostavljaju otvorenumogućnost da u situaciji budu prisutne informacije relevantne za zadatakkoje, uslijed tih ograničenja, neće biti detektirane. Nesrazmjer izmeđuobjektivne situacije i senzornih podataka o situaciji koji nastaje zbog vre-menskog razmaka koji između njih postoji dodatno produbljuje ovaj prob-



lem, s obzirom na to da je upitno da li su senzorni podaci koji se tičuprošle situacije i dalje relevantni za zadatak na koji je osoba u datomtrenutku usmjerena. Problem postaje još složeniji ako govorimo o situaci-jama koje generiraju različite vrste signala, npr. vizuelne i auditorne, čijase transmisija se odvija različitom brzinom. Iako je u dosadašnjoj diskusijifokus bio primarno na ulaznim informacijama, slična poteškoća se javljau pogledu izlaznih informacija (koje, prema Wilson, također predstavljajudio situacije) s obzirom na to da se može dovesti u pitanje relevantnostza zadatak onih izlaznih informacija koje su zasnovane na obradi distorzi-ranih i zakašnjelih ulaznih informacija.

Prethodno iznesena zapažanja omogućavaju nam da preciznijeodredimo pojedine karakteristike situiranosti. Ukratko, možemo zaključitida situacija ne može direktno uticati na kognitivne procese, zbog čega jeo situiranosti moguće govoriti samo kao o posredovanom procesu, te dase mogućnost situiranja kognicija u kontekst informacija relevantnih zaodređeni zadatak mijenja shodno kapacitetu čulnih organa da ih detekti-raju i pravovremeno prenesu. Međutim, da li ovi zaključci imaju nekeimplikacije po valjanost situacionističkog modela kao kritike standard-nog kognitivnog modela? Najmanje dvije kritike koje se s pozicije situa-cionizma upućuju standardnom modelu gube smisao u svjetlu ovihčinjenica. Prva je tvrdnja da standardni model predstavlja kognitivne pro-cese kao aktivnost koja ja odsječena od svijeta. Naime, ukoliko stvarnostzaista percipiramo preko posredujućih privatnih predmeta, te ako tireprezenti stvarnosti nisu potpuno vjerodostojni, onda se i percepcija ikognitivne aktivnosti u koje su perceptivni sadržaji iz određene situacijeuključeni i dalje odvijaju odsječeno od svijeta. Stvarni svijet ostaje izvandomašaja; jedino što imamo na raspolaganju jesu nesavršeni prikazi istog.U tom smislu, kritika koju iznosi Wilson (2002) navodeći primjere kog-nitivnih aktivnosti koje ne moraju biti situirane može biti dovedena dosasvim suprotnog zaključka: nijedna aktivnost nije situirana u punomsmislu te riječi. Druga kritika koja gubi na snazi jeste negiranje potrebeza reprezentacijama. Ukoliko percepciju posmatramo sa stajališta teorijeindirektne percepcije, ne radi se o tome da reprezentiranje nije samopotrebno, već je neizbježno. Ovakav zaključak je bliži postavkama kog-nitivnog modela nego situacionističkog modela, ali to ne znači dapotvrđuje kognitivni model budući da on insistira na apstrahiranju per-ceptivnih informacija u amodalne simbole. Teorija indirektne percepcijenam ne može odgovoriti na pitanje o tome da li se kognitivni procesi ukonačnici odvijaju preko amodalnih simbola, ali ukazuje na važnu



činjenicu koja ostavlja mogućnost za takvo nešto: apstrahiranje informa-cija koje dolaze izvana je nužna posljedica perceptivne obrade distalnihstimulusa, usljed čega stvarnost kao takva nije direktno dostupna i morabiti reprezentirana. Ono što ostaje neodgovoreno jeste o kojem nivou ap-strakcije se u konačnici radi, odnosno da li te reprezentacije ostajumodalne ili bivaju prevedene u jezik amodalnih simbola.

4.0 Dodatna razmatranja

Primjena modela indirektne percepcije - reprezentativnog realiz -ma na situacionističku tezu otvara niz pitanja koja je potrebno dodatnoistražiti. Prije svega, nameće se potreba da se preciznije definira sam kon-cept situacije. Najvažnije pitanje u tom smislu proizlazi iz već ranije is-taknute činjenice da situacija kao takva ne može imati direktan uticaj nakognitivne procese, već da je to moguće jedino subjektivnim predstavamasituacije. Iz toga slijedi da unutrašnje predstave stvarnosti, privatni objektipercepcije jedini i mogu konstituirati situaciju, odnosno da na djeluimamo posebnu vrstu situacionizma, kojeg bi mogli nazvati „reprezenta-tivni situacionizam“. Situacija, u tom slučaju, nije vanjsko već unutrašnjestanje, ne podrazumjeva objektivne okolnosti već njihovu subjektivnupredstavu. Jedna od mogućih implikacija ovog zaključka jeste da situa-cionizam ne predstavlja samo jednu verziju teorije o utjelovljenoj kogni-ciji, već da se radi o drugom nazivu za jedan te isti koncept. Naime, akoje tijelo to koje, proizvodnjom „privatnih predmeta“ percepcije, stvarasituaciju u koju su ostali kognitivni procesi ugniježđeni, onda je utjelovlje -na kognicija istovremeno i situirana kognicija.

Treba istaći da problem definiranja situacije postoji čak i izvankonteksta diskusije o direktnoj i indirektnoj percepciji. Naime, nije dokraja jasno da li se u situacionizmu pod situacijom misli na sve informa-cije iz okruženja koje utiču na kognitivne procese, ili samo one informa-cije koje su relevantne za zadatak? Ako situaciju čine samo informacijerelevantne za zadatak, šta predstavlja uticaj informacija iz okruženja kojenisu relevantne za zadatak? Ukoliko, pak, pod situacijom mislimo na sveinformacije koje djeluju na kognitivne procese, onda se definicija situira-nosti mijenja, te u tom slučaju možemo reći samo da je situirana kognicijaona kognitivna aktivnost koja se odvija u kontekstu ulaznih i izlaznih in-formacija. Tako situirana kognitivna aktivnost ne može biti u potpunostiusmjerena na zadatak, jer su neke od informacija koje utiču na nju nemi-novno irelevantne za zadatak. Prihvatanje prvog načina koncipiranja



situacije vodi zanemarivanju uticaja ogromnog broj informacija iz okolinena kognitivne procese, dok druga koncepcija situacije zahtijeva značajnuredefiniciju situiranosti.

Do sada se važnost percepcije razmatrala samo iz ugla uticaja kojipercepcija može imati na ostale kognitivne procese. Međutim, potpunorazumjevanje pitanja situiranosti zahtjeva da se razmotri i obrnut smjertog odnosa, odnosno zavisnost percepcije od viših kognitivnih procesa.Kako navode Kolak, Hirstein, Mandik i Waskan (2006), opažanje je obo-jeno teorijom, i način na koji neko posmatra svijet zavisi od teorije kojapredstavlja temelj njegovog poimanja svijeta. Radi ilustracije, ovi autorinavode primjer „osobe iz kulture kamenog doba iz džungle Bornea iautomehaničara iz New Jerseya, kojima damo da pogledaju motor auto-mobila. U jednom značenju “viđenja” obojica će vidjeti isto; u drugomsmislu, međutim, mehaničar će vidjeti puno više nego Borneac“ (Kolak,Hirstein, Mandik i Waskan, 2006, 112).

Imajući ovo na umu, teorija o situiranosti se može postaviti najedan sasvim drugi način: kognitivni procesi nisu situirani na način daono što percipiramo određuje ostale kognitivne procese, već složenijekognitivne strukture određuju percepciju; percepcija je ta koja je „si-tuirana“, i to u širem kognitivnom kontekstu. Ponovo, dolazimo dopoimanja situacije kao unutrašnjeg, a ne vanjskog stanja. Usko povezanas ovim problemom, kao i s problemom definiranja pojma situacije, jestepotreba da se detaljnije obrazloži koncept relevantnosti ulaznih i izlaznihinformacija za zadatak. Čini se da situacionizam relevantnost za zadatakpoima primarno kao neku objektivnu karakteristiku ulaznih i izlaznih in-formacija. Međutim, mi smo ti koji definiramo šta je zadatak, koji koracisu potrebni da bi se isti izveo, i mi odlučujemo da li ćemo određenu in-formaciju prihvatiti kao relevantnu za zadatak ili ne.

Svaki proces izvođenja zadatka ili rješavanja nekog problemauključuje postepeno otkrivanje činjenica relevantnih za taj problem, anekada su te činjenice ili informacije dostupne u okruženju u kojem senalazimo. Sasvim je moguće da neka informacija bude prisutna u našemokruženju i da smo je svjesni, ali da u jednom trenutku ne mislimo da jerelevantna za zadatak a u drugom zaključimo da jeste; da li je naša kog-nicija bila situirana i kada smo pogrešno mislili da ta informacija nije re -levantna? Možemo razmotriti i obrnutu situaciju: kada mislimo da jerelevantna neka informacija iz okruženja koja, objektivno, nije relevantna;da li je naša kognicija situirana u trenutku kada pogrešno vjerujemo daobrađujemo informacije koje su relevantne za zadatak? Ako je odgovor



u oba ova slučaja potvrdan, tvrdnja da je situacija (ako je definiramo kaokontekstualiziranost u mreži relevantnih informacija) primarno subjekti-van fenomen biva dodatno potcrtana. Ako, pak, kognicija u ovim primje -rima nije situirana, onda idemo u pravcu definiranja situacije kaoobjektivne stvarnosti.

5.0 Zaključak

Ako za polaznu tačku u kritici ideje o situiranoj kogniciji uzmemonavode Wilson (2002), onda ta kritika može, na osnovu prethodnih raz-matranja, biti proširena i nadograđena na sljedeći način: situacionističkaparadigma ne može obuhvatiti i objasniti mnogo veći broj kognitivnihprocesa nego što se mislilo, ne samo one koji nisu usmjereni na neki za-datak i kojima nisu potrebne ulazne informacije iz okruženja. Oni kogni-tivni procesi koji mogu biti situirani ne mogu, zbog prirode perceptivnihprocesa, biti u potpunosti situirani onako kako to predviđaju bazičnepostavke situacionističkog modela. Ograničenja perceptivnih organarezul tiraju predstavama stvarnosti koje se ne mogu smatrati njenim vjero-dostojnim kopijama, zbog čega je, suprotno pretpostavkama situa-cionizma, nužno zaključiti da je uticaj situacije na kognicije posredovan,odnosno da su direktno situirani jedino senzorrni podaci o situaciji, a sviostali kognitivni procesi su situirani indirektno, preko situiranosti percep-cije. Nadalje, zbog vremenskog razmaka između nastupanja događaja kojičine situaciju i njihove percepcije, situacija (kada pod njom mislimo pri-marno na vanjske događaje) uvijek ima odgođeno djelovanje, pa ostajeupitno jeste da li se informacije koje su donijeli distalni stimulusi izprošlosti mogu smatrati relevantnim za zadatak koji trenutno obavljamo.Postojanje tog vremenskog razmaka zapravo u potpunosti dovodi u pi-tanje mogućnost situiranja kognicija s obzirom na to da je ono što sedoživljava kao situacija rezultat djelovanja distalnih stimulusa iz nekeprošle, a ne sadašnje situacije; drugim riječima, kognicija je uvijek si-tuirana u kontekstu koji pripada prošlosti i koji više ne postoji. Stoga, osituiranosti možemo govoriti samo uslovno i u onoj mjeri u kojoj jedoživljaj zasnovan na prošloj situaciji sličan sadašnjoj situaciji. Osimovih pitanja, preciznije i potpunije razumijevanje teze o situiranoj kog-niciji zahtijevat će i preciznije definiranje samog koncepta situacije terazmatranje pitanja odnosa (indirektne) percepcije i viših kognitivnihprocesa. Tu se prije svega misli na „teorije“ s kojima prilazimo opažanjunekog aspekta stvarnosti, te načina na koji ti procesi utiču na različite de-



terminante situiranosti, kao što je relevantnost informacija koje dolaze izokruženja.

Iako su iznesene kritike na račun situacionističkog modela, pa čakdovedena u pitanje sama mogućnost situiranja kognicija, krajnja namjeraove analize nije bila odbrana standardnog kognitivnog modela. To jenajvidljivije iz činjenice da je pitanje odnosa senzornih podataka i amo -dal nih simboličkih reprezentacija, kao ključnog koncepta standardnogmodela, samo postavljeno, ali ne i odgovoreno. Također, jedna od mogu -ćih posljedica ove kritike jeste dodatno naglašavanje uloge tijela u kog-nitivnim procesima, što više ide u prilog idejama koje pripadajuistra živačkom programu utjelovljene kognicije a ne standardnom modelu.Ispravnije bi bilo zaključiti da su ovdje predstavljene smjernice za pre-cizniju i detaljniju artikulaciju situacionizma i njegovih osnovnih poj-mova, prije svih koncepta situacije. Budući da su neke od iznesenihkritika usmjerene na pitanja povezana sa situacionističkom kritikom stan-dardnog modela, ova analiza može predstavljati osnovu za modificiranimodel situacionizma koji će u nekim svojim postavkama biti blizak stan-dardnom modelu. Međutim, s obzirom na to da je uvođenjem u diskusijuo situiranoj kogniciji pitanja direktnosti, odnosno indirektnosti percepcijeotvoren značajan broj novih pitanja, kao najvažniji zaključak ove dis ku -sije izdvaja se to da je u daljim raspravama o situiranosti kognitivnihprocesa potrebno još više pažnje obratiti na pitanja povezana s prirodompercepcije te na implikacije različitih odgovora na ta pitanja kako narazličite domene utjelovljene kognicije tako i na tradicionalnu kognitivnunauku.



BIBLIOGRAFIJA

1. Barsalou, L. W. (2008). Grounded Cognition. Annual Review of Psycho-logy, 59(1), 617–645.

2. Brokes, A. J. (2000). The Argument from Illusion Reconsidered. Disputa-tio, 9, 3–9.

3. Brown, H. I. (1992). Direct Realism, Indirect Realism, and Epistemology.Philosophy and Phenomenological Research, 52(2), 341–363.

4. Galotti, K. M. (2007). Cognitive psychology in and out of the laboratory(4. izd.). Belmont, CA: Thomson/Wadsworth.

5. Gram, M. S. (1972). Causation and Direct Realism. Philosophy ofScience, 39(3), 388–396.

6. Greeno, J. G., i Moore, J. L. (1993). Situativity and Symbols: Response toVera and Simon. Cognitive Science, 17, 45–59.

7. Heijl, A., i Patella, V. M. (2002). Essential perimetry: the field analyzerprimer. Dublin, CA: Carl Zeiss Meditec.

8. Kolak, D., Hirstein, W., Mandik, P., i Waskan, J. (2006). Cognitivescience: an introduction to mind and brain. New York: Routledge.

9. Lavie, N. (1995). Perceptual load as a necessary condition for selective at-tention. Journal of Experimental Psychology: Human Perception and Per-formance, 21(3), 451–468.

10. Lavie, N. (2006). The role of perceptual load in visual awareness. BrainResearch, 1080(1), 91–100.

11. Louwerse, M. M. (2010). Symbol Interdependency in Symbolic and Em-bodied Cognition. Topics in Cognitive Science, 3(2), 273–302.

12. Lowe, E. J. (1981). Indirect Perception and Sense Data. The PhilosophicalQuarterly, 31(125), 330–342.

13. Maus, G. W., i Nijhawan, R. (2008). Motion extrapolation into the blindspot. Psychological Science, 19(11), 1087–1091.

14. Nagel, S. K. (2005). Embodied, Dynamical Representationalism – Repre-sentations in Cognitive Science. Osnabrück: Institute of CognitiveScience.

15. Nijhawan, R. (1994). Motion extrapolation in catching. Nature, 370, 256–257 .



16. Nijhawan, R. (2002). Neural delays, visual motion and the flash-lag effect.Trends in Cognitive Sciences, 6(9), 387–393.

17. Nijhawan, R. (2008). Visual prediction: Psychophysics and neurophysio-logy of compensation for time delays. Behavioral and Brain Sciences,31(02), 179–239.

18. Rayner, K., Castelhano, M. S., i Yang, J. (2009). Eye movements and theperceptual span in older and younger readers. Psychology and Aging,24(3), 755–760.

19. Robbins, P., i Aydede, M. (2009). The Cambridge handbook of situatedcognition. New York: Cambridge University Press.

20. Schreuder, D. (2008). Outdoor lighting physics, vision and perception.Dordrecht: Springer.

21. Searle, J. R. (2012). Perceptual Intentionality. Organon F, 19(2), 9–22.

22. Shapiro, L. (2007). The Embodied Cognition Research Programme. Philo-sophy Compass, 2(2), 338–346.

23. Shapiro, L. A. (2011). Embodied cognition. New York: Routledge.

24. Wilson, M. (2002). Six views of embodied cognition. Psychonomic Bulle-tin & Review, 9(4), 625–636.



Documents

Indirektna percepcija i situirana kognicija / Indirect Perception and Situated Cognition