3

Autori Cenera su, kao i svake godine dosad, u novu školsku godinu nadomak novog desetljeća odlučili ući objavljivanjem novog broja. On je, kao i uvijek, pun naših uspjeha, promišlja-nja, doživljaja i sanjarenja.

SADRŽAJERASMUS + PROJEKT ............................... 3KLIMATSKE PROMJENE ............................ 8ISHMAEL BEAH U NAŠOJ ŠKOLI ................14OPASNI HOBIJI ......................................16DRŽAVNI LIDRANO 2019. ......................... 18DANI OTVORENIH VRATA HAZU ............... 20INTERVJU: GORAN BARE .........................22TEMA BROJA ........................................ 24KREATIVA ............................................. 34NAJBOLJI RAZRED ................................ 45INTERVJU: NEBOJŠA LUJANOVIĆ ............. 46PRLJAVO KAZALIŠTE - OBLJETNICA ......... 48INTERVJU: DON GABRIJEL JUKIĆ ............. 50PUTOPISI ...............................................52PERMAKULTURA .................................... 58SPORT ................................................. 60ZABAVNE STRANICE .............................. 64

IMPRESUMNakladnik: X. gimnazija „Ivan Supek“ Zagreb

Za nakladnika: Željka Frković, ravnateljica

Lektorica: Ružica Filipović, prof.

Korektura: Mihaela Helešić, 4.D

Urednica: Mihaela Helešić, 4.D

NOVINARSKA DRUŽINA: Iva Antunović, 3.A, Sofija Grgurić, 2.A, Bruno Krivec, 3.A, Roko Rukavina, 2.A, Mia Rebrović, 3.B, Sanja Blek, 3.B, Mia Visković, 3.E, Martin Dragun, 4.D, Hana Grđan, 4.D, Mihaela Helešić, 4. D, Antonija Markota, 3.D, David Beck, 3.H, Teo Orlovac, 3.L, Ivor Bašić, 2.A, Ivan Skukan 3.A, Marija Novak 4.A, Paula Hranilović 4.A, Ozana Kešin 4.A, Klara Kulić 4.A, Zitta Sermek 4.A, Ema Rožić 3.A, Andrija Vlašić 3.A

Suradnici: Željka Frković, prof., Vanesa Jurić, prof., Maja Vuković, prof., Ivana Gradinščak, prof., Maja Gregl, dr. sc. Boris Beck, Karla Lemaić, Marko Pavičić, Instagram stranica Deseta gugla

Voditeljica novinarske družine: Ružica Filipović, prof.

UREDNICA: Mihaela Helešić 4.D

Za temu broja odbrali smo promišljati o fenomenu koji poprima neshvatljive razmjere, a riječ je o vršnjačkom nasilju. Svjedoci smo različitih vrsta zlostavljanja, a osobito su se zlostavljanja preko društvenih mreža pokazala pogubnima. U najtežim slučajevima završavaju samoubojstvom mladih ljudi. Stoga smo zamolili struč-njake da nam kažu kako se zaštiti u takvim situacijama. Donijeli smo i nekoliko osobnih svjedočanstava naših učenika koji su i sami doživjeli nasilje (neki su željeli ostati anonimni). Druga tema koja nam se nametnula ove školske godine je prosvjed srednjoškola-ca za klimu. Naši su učenici također sudjelovali na prosvjedima o čemu donosimo detaljno izvješće. Nismo samo popratili aktivizam, već smo bili i dio njega sudjelovanjem u Kolektivnoj sadnji drveća 2019. Razgovarali smo s aktivistom i znanstvenikom s Instituta Ru-đer Bošković o Apelu za klimu koji je potpisalo 550 znanstvenika a koji su uputili Vladi i Saboru.

Slušali smo predavanja o djeci ratnicima koje nam je održao UNI-CEF-ov ambasador Ismael Beah. On je proveo djetinjstvo boreći se u Sierra Leoneu. Velikim koncertom u Areni obilježeno je 30 godina od legendarnog koncerta Prljavog Kazališta na ondašnjem Trgu Re-publike 17. 10. 1989. godine. Što se ondje taj dan doista dogodilo istražio je novinar Ivor Bašić, učenik 2.A razreda, a iz prve ruke su pouzdane informacije dobili Ivor Bašić i Roko Rukavina u razgovo-ru s Jasenkom Hourom. Na Šalati, prvog lipnja 2019. Goran Bare održao je koncert za pamćenje o kojem smo s njim porazgovarali. Učenice Sanja Blek i Mia Rebrović postale su izvjestiteljice RTL-a na jedan dan. Gostovale su u RTL Direktu, a kako, kada i zašto saznat ćete u tekstu. Goran Bare održao je koncert za pamćenje o kojem smo s njim porazgovarali. Ispričali smo priču o učenici pilotkinji Hani Grđan, pratili kako se razvijaju europski projekti u koje je uključena naša škola, posjetili kazališni događaj godine, premije-ru predstave Kiklop, porazgovarali s redateljem predstave Sašom Anočićem i donijeli još puno zanimljivosti u ovom broju.

Ako želite proputovati svijet, a ne znate kamo i otkuda biste krenuli, svakako pročitajte razgovor s našom profesoricom Oljom Brajčić koja je proputovala velik dio svijeta i s nama od-lučila podijeliti svoje dojmove. Naši su nas mladi kreativci, kao i uvijek dosad, oborili s nogu.

Pronađite se u njihovim stihovima i ispovijestima! Ne časite ni časa nego prionite, čitajte i uživajte!

4

Potaknuti knjigom dr. sc. Nade Bezić Glazbene šetnje Zagre-bom učenici su obišli zagrebačke lokacije vezane uz našeg skladatelja obljetničara: Hrvatsko narodno kazalište, Ulicu Vatroslava Lisinskog, mjesto gdje je bila njegova rodna kuća, mjesto gdje je preminuo i mjesto gdje je bila kuća obitelji Ban u kojoj je Lisinski neko vrijeme stanovao. Na temelju šetnje učenici su pod mentorstvom Karmen Farac Turković, prof. pripremili izložbu, a dobili su i smjernice za izradu videa, ko-jeg ćemo moći pogledati na Danima Ivana Supeka.

UMJETNIČKI KVIZNadalje, 6. ožujka u Kino dvorani održan je kviz za učenike trećih i četvrtih razreda II. turnusa. Kako nam je povod za organizaciju kviza 200. godišnjica rođenja Vatroslava Lisin-skog, kviz je sadržavao pitanja iz hrvatskog jezika i književno-sti, glazbene umjetnosti, likovne umjetnosti i povijesti 19. st. Za učenike trećih i četvrtih razreda I. turnusa kviz je održan 15. ožujka, također u Kino dvorani. Pobjedničke ekipe i razre-di primili su nagrade.

Za Dane Ivana Supeka učenici su pod mentorstvom Andreje Kosović, prof. i Marije Cestarić, prof. pripremili predstavu Ljubav i zloba u životu Vatroslava Lisinskog. Pjevački zbor X. gimnazije pod vodstvom dr. sc. Alme Zubović, prof. sa-vjetnice i Marije Cestarić, prof. priprema zborske skladbe Vatroslava Lisinskog.

Godine 1819. u Zagrebu je rođen skladatelj prve hrvatske opere. Tim povodom osmislili smo niz aktivnosti koje se provode u našoj školi

U POTRAZI ZA UMJETNOŠĆU

PORIN NAŠE GIMNAZIJEU okviru Glazbene umjetnosti učenici su pogledali isječke dokumentarca Hrvatski velikani – Lisinski i Zajc te se uključili u „Porin Desete gimnazije“. Po uzoru na prestižnu hrvatsku glazbenu nagradu Porin, učenici su birali najbolju skladbu i najbolju pjesmu prethodne godine, čime ih se potiče na ana-lizu glazbenih primjera, kritičko mišljenje i formiranje stava.

Damjan Ivetta 4.H, Dora Kurobasa 4.H, Karla Nuić 4.H, Gregor Čavlović 4.H, Lejla Dizdarević 4.H

Dora Kurobasa 4.H, Gregor Čavlović 4.H

DESETA SLAVI 200. GODIŠNJICU ROĐENJA VATROSLAVA LISINSKOGTEKST: GREGOR ČAVLOVIĆ 4.H FOTO: DORA KUROBASA 4.H

5

ERASMUS +

TEKST I FOTO: IVAN SKUKAN 3.A, MARIJA NOVAK 4.A,PAULA HRANILOVIĆ 4.A, OZANA KEŠIN 4.A, KLARA KULIĆ 4.A, ZITTA SERMEK 4.A

Do prosinca 2019. godine 12 učenika X. gimnazije „Ivan Supek“ uspješno je sudjelovalo u izradi i provedbi triju projektnih modula

Od početka Erasmus+ EETCC projekta, u listopadu 2018., učenici X. gimnazije, zajedno s vršnjacima iz ostalih europ-skih škola sudionica, bave se pojmom kulture pokušavaju-ći je samostalno definirati. Analiziraju kulturne pojavnosti koje im se nude u vlastitom okruženju, okruženju drugih zemalja sudionica i konačno, u Europi. Utvrđuju povezanost kulture i ekonomije ciljanih područja, prepoznaju vrijednost kulturnih dobara, a samim time i moć kulture koja povezuje ljude i obogaćuje gospodarstvo pojedinih zemalja.

VIRTUALNI PROSTOR KOMUNIKACIJEU prvoj godini provedbe pojam “kultura” istraživao se i defi-nirao provedbom aktivnosti unutar 3 projektna Modula kroz zajedničke radionice, posjete kazalištima, muzejima i loka-cijama od posebnoga kulturnog značaja. Cilj ovih aktivnosti bio je prepoznati raznolikost kulture i osvijestiti potrebu nje-zina očuvanja i zaštite. Također, učenici-sudionici istraživali su utjecaj kulture na kvalitetu života utvrdivši na taj način njezin gospodarski značaj.Do prosinca 2019. godine 12 učenika X. gimnazije „Ivan Su-pek“ uspješno je sudjelovalo u izradi i provedbi triju projek-tnih modula. Modul 1. “Upoznavanje jednih s drugima” i “Što kultura znači za vas?” održan je u GPChE Aleko Konstantinov (Pravec, Bugarska) od 19. do 25. prosinca 2018. U pripremnoj fazi učenici su, zajedno sa svojim mentoricama, radili na: implementaciji virtualnog prostora komunikacije (facebook, web stranice), pripremi teme i prezentaciji svoje škole, grada i zemlje te pripremi upitnika za učeničku zajednicu na temu “Što je kultura” kao i izradi logotipa projekta.

ŠTO JE KULTURAModul 2. “Što je kultura - kulturno otkriće” održan je u Jüri Gümnaasium (Jüri, Estonija) od 2. do 8. svibnja 2019. Pripre-mna faza obuhvatila je rad na Istraživanju utemeljenom na anketnim pitanjima: Gdje možete pronaći kulturu u svom gra-du?; Gdje se kultura pojavljuje u vašoj zemlji?; Koji su najvažniji kulturni gradovi u vašoj zemlji?. Temeljem rezultata anketno-ga istraživanja učenici su izradili film: Moj grad - moja kultura i promotivni letak o gradovima koji za hrvatsku kulturu pred-stavljaju njezine reprezentativne nositelje. (Film je dostupan na https://www.youtube.com/watch?v=xuy3Ch1PTO0)

ZAŠTO JE VAŽNA KULTURAModul 3. “Značaj kulture za kvalitetu privatnoga i poslov-nog života” održan je u Berufsbildende Schulen der Stadt Osnabrück (Osnabrück, Njemačka) od 28. studenoga do 04. prosinca 2019. Za potrebe Modula 3. i LTTA u pripremnoj fazi učenici su, zajedno sa svojim mentoricama izradili obja-snidbeni video namijenjen zemljama sudionicama o tome što je to kvaliteta života i kvaliteta rada. Potom su inter-

vjuirali druge učenike/sugrađane/turiste - rezultat je izlučio zaključak da viši kulturni standardi rezultiraju boljom kva-litetom života i rada te posljedično da je kultura važna za gospodarski razvoj neke zemlje/regije/Europe. Na koncu su izradili prezentaciju utemeljenu na analizi intervjua s nagla-skom na pitanja zašto je kultura važna za kvalitetu života u privatnom i poslovnom životu i zašto bi građani Europske unije trebali prepoznati, uvažiti i prigrliti kulturu svake ze-mlje članice EU?

SPECIFIČNOSTI HRVATSKEPo završetku pripremnih faza uslijedile su LTTA koje su uključivale radionice i aktivnosti provođene u školama do-maćinima gdje su učenici, zajedno sa svojim mentoricama profesoricama Cvjetankom Božanić i Jelenom Crnek pre-zentirali rezultate svoga rada (filmove, promotivne materi-jale, rezultate istraživanja i anketnih upitnika), raspravljali i objedinjavali rezultate rada iz pripremnih faza, sudjelovali u natjecanjima i radionicama, predstavljali hrvatsko kulturno blago i specifičnosti svoje zemlje autentičnim proizvodima i promotivnim materijalima kroz sudjelovanje na međuna-rodnim večerima.

Učenici X. gimnazije Ivan Skukan, Marija Novak, Paula Hranilović, Ozana Kešin, Klara Kulić, Zitta Sermek s mentoricama prof. Crnek i prof Božanić u dvorani Westfalskoga mira, Osnabrück

ERASMUS+ POTICAJ EUROPI KROZ KULTURU I EKONOMIJU(Erasmus+ KA229 – Encouraging Europe through culture and commerce - EETCC)

6

ERASMUS + PROJEKT U NAŠOJ GIMNAZIJI

KULTURNI VODIČ TEKST: IVAN SKUKAN 3.A, MARIJA NOVAK 4.A, PAULA HRANILOVIĆ 4.A, OZANA KEŠIN 4.A, KLARA KULIĆ 4.A, ZITTA SERMEK 4.A, FOTO: JELENA CRNEK, PROF.

Moduli koji slijede bavit će se temama: “Kultura kao motor gospodarstva”, “Kultura i digitalizacija” i “Kako možemo zaštititi našu kulturnu baštinu?”

U trenutačnoj fazi provedbe sudionici su spoznali da je digitali-zacija našla svoj put i prema kulturi. Stoga će se u okvirima mo-dula koji slijede učenici baviti pojmom digitalizacije, razradom njezinih koristi, uvažavajući pri tom i rizike.

KAKO NAPRAVITI KNJIŽICUKonačni proizvod Erasmus+ EETCC projekta, uz prateću web-stranicu, bit će knjižica „Kulturni vodič“. Zbog značaja i sveprisutnosti digitalnog trenda ovaj će projekt integrirati QR-kodove u svoj završni proizvod pod nazivom “Kulturni vo-dič”. Bit će to publikacija koja će digitalno povezati različite projektne rezultate i na taj se način uspješno obratiti ciljanoj skupini mladih koji će njenom sadržaju moći pristupiti putem interneta. U svome konačnom izdanju, pružat će informacije o kulturnim dobrima gradova i zemalja sudionica projekta. „Kul-turni vodič“ namijenjen je učenicima, ali i svim mladim ljudima koji su zainteresirani za korištenje kulturnih ponuda i cijene in-teraktivno dizajniran pristup.

PRIMJER DOBRE PRAKSEPo završetku projekta moći će se koristiti kao primjer dobre prakse u školama, kao podrška sljedećim projektima ili u okviri-ma redovite nastave. I na kraju, bit će osobito koristan pripadni-cima nacija koje nisu iz zemalja članica EU-a za pružanje korisnih informacija o europskoj kulturi.

???

KULTUROM PROTIV ZABORAVA TEKST: IVAN SKUKAN 3.A, MARIJA NOVAK 4.A, PAULA HRANILOVIĆ 4.A, OZANA KEŠIN 4.A, KLARA KULIĆ 4.A, ZITTA SERMEK 4.A

X. gimnazija „Ivan Supek“ sudjeluje u još jednom uspješnom Erasmus+ projektu: Poticaj Europi kroz kulturu i ekonomiju

2018. godina proglašena je Europskom godinom kulturne baštine. X. gimnazija “Ivan Supek” prepoznala je ovu posebnu priliku pri-druživši se u svojstvu škole partnera Erasmus+ projektu “Poticaj Europi kroz kulturu i ekonomiju“. U okvirima projektnih aktivnosti koje se u proteklih godinu dana odvijaju na Erasmus+ EETCC pro-jektu pet zemalja sudionica, Bugarska, Hrvatska, Estonija, Fran-cuska i Njemačka, s 125 učenika i 30 nastavnika stječu mogućnost razmjene ideja, znanja i iskustava o kulturi tijekom upoznavanja jedne od država članica kroz predviđenih 6 projektnih modula.

RAZLIČITI ASPEKTI KULTUREZa ukupna dvogodišnjega trajanja učenici sudionici upoznat će se s različitim aspektima europske kulture i u tom procesu postupno osvijestiti na koji način kultura jedne zemlje može postati zamaš-njakom njezina gospodarstva. Ciljevi Erasmus+ EETCC projekta usredotočeni su na razumijevanje i analizu kulturnih dobara, ot-krivanju europskih zajedničkih vrijednosti i u konačnici na osobni daljnji razvoj u aktivnom oblikovanju kulture.

BRZ TEMPOSvrha ovoga projekta također je usmjerena nastojanju da se sta-romodna predodžba kulture ažurira te na taj način, po njegovu završetku, postane područjem od posebnoga interesa upravo za mlade ljude. U vremenu brzoga tempa i digitalizacije kulturne vrijednosti često padaju u zaborav. Stoga je ovaj projekt smislen i čak potreban da se suprotstavi površnosti suvremenog doba te da učenicima 21. stoljeća omogući razumijevanje kulture po-moću digitalnih medija.

Hrvatski projektni tim s voditeljicom projekta, prof. Melanie Froemelt u Berufsbildende Schulen, Njemačka

7

ERASMUS + PROJEKT U NAŠOJ GIMNAZIJI

UKLJUČI SE I TI!TEKST: IVAN SKUKAN 3.A, MARIJA NOVAK 4.A, PAULA HRANILOVIĆ 4.A, OZANA KEŠIN 4.A, KLARA KULIĆ 4.A, ZITTA SERMEK 4.A, FOTO: JELENA CRNEK, PROF.

Hrvatski projektni partner, X. gimnazija „Ivan Su-pek“ bit će domaćin posljednjem projektnom mo-dulu koji će u svibnju 2020. ugostiti 40 sudionika

Ovdje pozivamo sve učenike naše škole da se uključe u rad na završnom modulu, bilo kroz aktivnosti prilikom izrade projektnih rezultata ili pružanjem gostoprimstva učenicima vršnjacima iz 4 europske zemlje te na taj način doprinesu uspjehu svoje škole na EETCC Erasmus+ projektu!

KULTURA MORA BITI ZAŠTIĆENAHrvatski projektni partner, X. gimnazija „Ivan Supek“ bit će domaćin posljednjem projektnom modulu koji će u svibnju 2020. ugostiti 40 sudionika. Rezultati prethodnih modula po-kazuju da kulturna dobra i vrijednosti moraju biti zaštićeni. Za trajanja šestoga i posljednjeg modula zadaci učenika će se te-meljiti na pronalaženju načina za održavanje i podršku kultur-ne baštine. Svaka partnerska država planirat će, organizirati i realizirati (jednokratno ili trajno) kulturno događanje koje privlači mlade ljude. Rezultati projektnih događanja, koji će se

odvijati u različitim matičnim zemljama, bit će dokumentirani i na taj način sačuvani u Kulturnom vodiču.

EUROPA JE JEDINSTVOEuropu danas svi razumijemo kroz nazivnik jedinstva. U ko-načnici, Erasmus+ EETCC projekt će pomoći sudionicima da razumiju ovo jedinstvo i osvijestiti ih kao Europljane povezane zajedničkim kulturnim kapitalom.

POTRAŽITE NAS NA INTERNETURezultati Modula 1, 2 i 3 su vidljivi na web-stranicama X. gimnazije „Ivan Supek“, web-stranicama Koordinatora projek-ta (Berufsbildende Schulen der Stadt Osnabrück Am Pottgra-ben, Njemačka) kao i na projektnim Facebook stranicama.

https://euthruculture.jimdofree.com/

https://www.facebook.com/groups/1854425691259482/

https://www.facebook.com/groups/2211190222484792/

Provođenje i uspješnost projekta prati i vrednuje nositelj projekta: Berufsbildende Schulen der Stadt Osnabrück Am Pottgraben, Njemačka i Agencija za mobilnost i programe EU u Hrvatskoj.

8

NOVINARSTVO

Prije trideset godina, u sklopu FAZ-a stvoren je segment JUGEND SCHREIBT – mladi pišu. Osnovni cilj tog multime-dijskog projekta jest uključivanje učenika u svijet profesio-nalnog novinarstva pri čemu razvijaju svoje vještine pisanja i istraživanja na njemačkome jeziku. U suradnji s Goethe-Insti-tutom, pod profesionalnim vodstvom dr. Geralda Hühnera i mi smo dobili priliku sudjelovati na ovom projektu.

INTERVJU S DOBITNICOM KRIŽA ZASLUGABudući da nitko od nas nikada nije pisao za istaknute novine, očekivali smo da nam neće trebati mnogo vremena da zavr-šimo ovaj projekt, tek nekoliko mjeseci. Međutim, od prvog sastanka s dr. Hühnerom do same objave članka u novinama prošlo je gotovo godina i pol. Na prvim se sastancima trebalo odlučiti o kojoj temi ćemo pisati i na koji način, hoće li to biti intervju ili istraživački članak. Dakako, sav se projekt odvijao na njemačkome jeziku. Birali smo između mnogo različitih tema, od članaka o Niki Kovaču i premijeru Andreju Plenkoviću do zagrebačkog ad-venta i hrvatske kriminalističke serije koja se prikazuje na njemačkoj televiziji. Na kraju smo se ipak odlučili za inter-vju, i to s najmlađom hrvatskom dobitnicom Križa zasluga Savezne Republike Njemačke – Leom Lesar-Dolenc. Isto tako radi boljeg razumijevanja značenja same nagrade in-

Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) jedne su od najpoznatijih njemačkih novina. Bave se širokim spektrom tema, po-litikom, kulturom, znanošću, ekonomijom, tehnologijom, od regionalne do međunarodne razine. Svoje tekstove u njima objavljuju najbolji njemački novinari

TEKST I FOTO: MARTIN DRAGUN I ANTONIJA MARKOTA 4.D

NAŠI UČENICI U VELIKIM NJEMAČKIM NOVINAMA

tervjuirali smo i čovjeka koji joj je uručio orden, njemačkog veleposlanika u Zagrebu, Thomasa E. Schultza.

Lea Lesar-Dolenc

9

KULTURA

SUSRET U JÄGERHORNUTek tada su počele one prave pripreme jer je valjalo istražiti osobe koje ćemo intervjuirati i smisliti zanimljiva pitanja, ugovoriti ter-mine razgovora, mjesto na kojem ćemo ga voditi, kao i odrediti sam tijek razgovora, tko će ga voditi, tko će nas predstaviti, za-vršiti intervju i tko će paralelno voditi bilješke. Uz to, budući da smo intervju vodili i pisali na njemačkome jeziku, sav je materijal trebao biti preveden. Napokon, nakon otprilike pola godine pri-prema sve je bilo spremno za razgovor.

Početkom rujna 2018. na terasu hotela Jägerhorna (kad je već sve na njemačkom) stupila je uvijek vedra i nasmijana 43-godišnjaki-nja s kratkom, moderno opuštenom kosom koja je jedva našla sat i pol slobodnog vremena u svome popunjenom rasporedu. Lea Lesar-Dolenc, zajedno sa svojim partnerom, pričala nam je, s ve-likom skromnošću, o svojem radu koji joj je i priskrbio ovu presti-žnu nagradu. Bajke, pjesničke večeri, kazališne predstave, talent

STO GODINA OD OBJAVLJIVANJA

ZBIRKE PREOBRAŽENJA

A. B. ŠIMIĆATEKST: MIHAELA HELEŠIĆ 4.D

ILUSTRACIJA: SAVA ŠUMANOVIĆ

Antun Branko Šimić rođen je 18. studenog 1898. godine u Drinov-cima. Školu je pohađao u Širokom Brijegu, Mostaru, Vinkovcima, a u jesen 1914. došao je u Zagreb u kojem je završio šesti i sedmi razred gimnazije. Kao petnaestogodišnjak (1914.) objavio je svo-ju prvu pjesmu pod naslovom Zimska pjesma u Vilingaju, prilogu Luči (VIII., br. 9). U osmom razredu gimnazije tiskao je pjesme u Hrvatskoj prosvjeti, a feljtone i kritičke članke u Griču, Novinama i Obzoru. S navršenih devetnaest godina priprema prvi broj lista Vijavica koji je izašao 1. prosinca 1917. U siječnju 1918. izlazi i drugi broj Vijavice, zbog čega je morao napustiti školu. Otac ga je zbog napuštanja škole ostavio bez novčane potpore. S Nikom Miliče-vićem i Gustavom Krklecom pokreće časopis Juriš (1919.), piše velik broj pjesama koje u svibnju 1920. objavljuje pod naslovom Preobraženja. S Milanom Begovićem uređuje Savremenik (1923.). Objavio je još 97 pjesama, desetke eseja, književnih i likovnih kri-tika i polemičkih članaka. Započeo je rad na romanu Dvostruko lice, okušao se u prozi i drami (kraći fragmenti). U rukopisnoj ostavštini pronađeno je više od 70 pjesama, oko 40 eseja i kritika, autobiografskih zapisa i bilježaka. 1924. pokreće i treći časopis, Književnik, ali se uslijed neimaštine i prekomjernog intelektual-nog rada razbolijeva i umire 1925.

showovi, u sklopu vlastite neprofitne organizacije Ekult, samo su neki od projekata kojima je Lea Lesar-Dolenc učenje njemačkog jezika približila mladima svih uzrasta, od vrtića do fakulteta, i okupila učenika njemačkog jezika iz 8 različitih zemalja u Vidovcu i Varaždinu gdje živi i radi.

NAKON GODINU I POLO samoj vrijednosti nagrade koju je primila, ovaj put na neskro-man način, govorio nam je njemački veleposlanik kojeg smo inter-vjuirali sljedećeg tjedna. Ipak, tada smo tek prošli pola puta ovog projekta. Slijedilo je samo sastavljanje teksta, izbacivanje nebit-nog i nezanimljivog, ubacivanje citata, mišljenja i dojmova, koje je završilo početkom 2019. Tada smo se samo mogli nadati da će naš tekst biti objavljen i da naš rad nije bio uzaludan. Nakon godinu i pol od početka projekta, sredinom prosinca prošle godine, naš je tekst napokon izabran za objavu na službenim stranicama FAZ-a gdje ga možete pročitati.

10

AKTIVIZAM

Prosvjed učenika protiv globalnog zatopljenjaTEKST: IVA ANTUNOVIĆ, EMA ROŽIĆ, BRUNO KRIVEC, ANDRIJA VLAŠIĆ 3,AInicijativa mladih „Fridays For Future Croatia“ pridružila se Globalnom prosvjedu za klimu, koji je dio globalnog štrajka i tjedna akcija u više od stotinu zemalja

Globalni prosvjed za klimu održao se u petak, 20. rujna, u 18.00 sati na Europskom trgu u Zagrebu. Od tamo prosvjed-nici su išli na Markov trg. Prosvjedovale su sve generacije s različitim motivirajućim transparentima, te su zajedničkim snagama šetale zagrebačkim ulicama.

Cilj je podići svijest o problemu globalne klimatske krize, te pozvati hrvatsku Vladu RH da počne djelovati na zakonskoj razini.

VELIKA PRILIKAKao i većina škola, i X. gimnazija se odazvala ovom prosvje-du kako bi poslali poruku da je vremena sve manje i da će biti sve teže popraviti situaciju u svijetu. Svaki pojedinac treba to ozbiljno shvatiti i početi se mijenjati kako bismo za-jedno ostvarili neki uspjeh i održali čovječanstvo na zemlji.

Vidjevši pozivnicu na Facebook stranici, novinarska grupa desete gimnazije odmah je uočila veliku priliku za rad na terenu. Naime, cijeli događaj je trebao početi u 11:30, a uče-nici su imali nastavu u jutarnjem turnusu te je to značilo da bi trebali izostati sa zadnja tri sata. Svi smo bili jako nervo-zni jer smo mislili kako nećemo bili u mogućnosti podržati tako veliki pokret. Zahvaljujući prof. Filipović i ravnateljici imali smo priliku prisustvovati. Odjednom je nastala velika euforija u razredu. Prof. Filipović nam je podijelila zadatke.

PONOSNI I ISPUNJENIHodajući prema Europskog trgu, gdje se sve odvijalo, primi-jetili smo kako se mnogo ljudi s transparentima slijevalo sa svih strana. Europski trg bio je masovno popunjen. Vidjeli smo mnogo ljudi, od učenika, bivših učenika, studenata, profesora, roditelja i starijih ljudi pa sve do kamermana, reportera i novinara. Jedan naš učenik je čak dao intervju za HRT. Pokret je krenuo na Europskom trgu, a završio se pred vladom RH na Markovom trgu. Marširajući gradom, u

jednom trenutku se dogodio zastoj zbog prevelikog broja ljudi. Prosvjed je trajao oko 2-3 sata i na kraju dana smo svi bili ponosni i ispunjeni.

Uz transparente s porukama „Oceani rastu ali i mi“ ili „Ni-smo mi počeli krizu, ali se protiv nje borimo“, učenici su prosvjedovali u Sydneyu, Melbourneu, Alice Springsu i dru-gim australskim gradovima. Do prosvjeda je došlo na po-ticaj 16-godišnje švedske aktivistice Grete Thunberg, koja je nominirana za Nobelovu nagradu zbog svog aktivizma za klimu. Oko 16.000 osoba prošetalo je Parizom povodom prosvjeda, ali taj su događaj obilježila nasilja, a zabilježe-ni su incidenti s policijom. Bilo je svega. Razbijeni izlozi, oštećena banka, zapaljene barikade… Sve su to posljedice nasilja koje je izbilo početkom prosvjeda. Do predvečer su privedene 164 osobe, a 120 je pritvoreno.

UČINITE NEŠTOSuočeni smo s ekstremnim vremenskim prilikama, katastro-falnim nestankom biljnog i životinjskog svijeta te budućnošću u kojoj neće biti vode i hrane. Pokažite da vam je stalo i učinite nešto kako bi spasili zemlju i čovječanstvo!

NEMOJTE ČEKATI!Reciklirajte (knjige, odjeću, boce, ostatci hrane, plastične vreće…)

Koristite platnene vreće umjesto plastičnih

Ne bacajte u odvod ništa što je štetno za ocean

Koristite kozmetiku koja nije testirana na životinjama, ali i onu koja neće oštetiti okoliš (dezodorans u spreju)

Ako zaista nije potrebno nemojte voziti auto, već hodajte ili vozite bicikl

MOŽEŠ I SMANJITI:Potrošnju vode (ugasiti vodu kad pereš zube i posuđe)

Potrošnju struje (isključiti uređaje kada ih ne koristiš, ugasiti svjetlo u prostorijama u kojima nisi trenutno, koristiti štedne žarulje…)

Potrošnjom baterija (kupite punjive baterije koje se mogu iznova koristiti)

PONOSNO ZA KLIMU

11

AKTIVIZAM

Greta, svi znaju tko je, a ipak nitko ništa. Mlada švedska aktivistica svojom pojavom ostavila je svijet u šoku. Njezinu hrabrost i upornost mnogi su hvalili dok su se drugi pitali: koji su joj motivi?

Važno je istaknuti da Greta boluje od Aspergerovog sindro-ma, poremećaja iz autističkog spektra. Iz prve sve zvuči sjajno, ali Švedska je razvijena zemlja s minimalnim ili bolje rečeno nikakvim problemima ekologije.

Teško je boriti se protiv nečega za što ljudi trećeg svijeta ne mare. Nitko od nas ne može se staviti u njihovu situaciju ili objasniti im probleme koje uzrokuju stvari bez koji ne mogu živjeti. Nemaju sve države mogućnost izgradnje energetski prihvatljivih izvora energije kao Švedska ili bilo koja bogata Europska zemlja.

KRITIKE LIDERAJoš jedan od glavnih faktora koji bih mogao probiti njezine motive je činjenica da je rođena u obitelji pod svjetlom me-dija uz oca glumca te mamu vrlo poznatu i cijenjenu opernu pjevačicu. Majka je također sama i aktivistica za klimu.

Postavlja se pitanje: „Skriva li se iza maske bijesa samo krh-ka djevojčica kojom upravljaju drugi?“ Greti je kao štit od kritika poslužila njena bolest i njezine godine te bi za svaku kritiku stvorila protuefekt. Ali ubrzo i taj je štiti oslabio te su počele dolaziti prve kritike od strane velikih svjetskih li-dera. Putin i Trump su brzo napali, a kao obranu ovaj put koristila je emocije. Prilog tome da nešto ne valja su brojni internetski video isječci u kojima se jasno vidi da je cijela Greta i njezin pokret vrlo skriptiran.

OPSESIJE I ČUDNO PONAŠANJEPuno stvari koje radi uzrok su Aspergerovog sindroma. Njezina je majka potvrdila da je Greta imala opsesija i prije klimatskog aktivizma, a sve su to potencijalni uzroci Asperga. Svijet gleda cr-no-bijelo te kategorizira ljude u dobru i lošu skupinu. Kao manja imala je problema s jelom. Ništa ne bi jela po nekoliko dana, a obroci su joj bili jako mali. Nakon višestrukih pregleda otkrivena joj je bolest. Saznajemo također da je i bila žrtva vršnjačkog nasi-lja. Škola nije poduzela ništa već su samu Gretu okrivili zbog čud-nog ponašanja koje izaziva ostale. Situacija je toliko uzela maha da ju je učiteljica potajno podučavala. Novija kontroverzija tiče se njezinog govora u UN-u. „Ovo je krivo. Ja ne bih trebala biti ovdje. Trebala bih biti u školi, na drugoj strani oceana.“ Tim riječi-ma započela je svoj govor kojim je pokrenula val podijele. Ljudi su je jednostavno počeli gledati kao razmaženo, histerično derište. Putin ju je u jednim od svojih govora upitao: „Hajde ti objasni svim zemljama Trećeg svijeta zašto bi trebale nastaviti biti siromašne i ne biti poput tvoje bogate Švedske.“

SVJETLA MEDIJANajveću kritiku definitivno zaslužuju mediji. Internet su preplavili članci o Trumpovom hladnom ignoriranju Grete. Iako Trump voli biti ponekad sarkastičan scena je nastala zbog kritike na dijete s bolesti. Svuda na svijetu postoji barem jedna „Greta“, dijete koje je se bori protiv ne određeno klimatskih i ekoloških razloga, ali za pravednost u svijetu. Je li Greta dobila svijetla medija i pažnju svijeta zbog svoje bolesti i zašto stotine druge djece s ciljem po-boljšanja svijeta ne dobije istu priliku? Trebamo li se diviti djetetu iz bogate i ekonomski razvijene zemlje i je li bi jednako bio zamije-ćen netko iz zemlje trećeg svijeta. Je li itko od vas ikad čuo za ova imena: Kelvin Doe, Malala Yousafzai, Payla Jangid?

GRETA THUNBERG

SITNA, ALI DINAMITNA TEKST I FOTO: ROKO RUKAVINA 2.A

12

APEL ZA KLIMATSKE PROMJENE TEKST: SANJA BLEK, 3.DFOTO: EVA MAGDIĆ GOVEDARICA, 4.D

KLIMATSKE PROMJENE

Kakos u klimatske promjene bitno događanje ovog desetljeća, svi znamo. Većina nas se trudi pomoći raznim načinima kao što su ne korištenje plastike, štedimo vodu i organiziramo prosvje-de kako bi osvijestili ostatak nacije o probemima koji dolaze. Predstavnici 550 hrvatskih znanstvenika potpisali su Apel za sustavnu klimatsku akciju i u utorak, 14. siječnja predali je Vla-di, odnosno uputili Ministarstvu zaštite okoliša i energetike.

Priupitali smo Nikolu Biliškova, aktivista i znanstvenika s Insti-tuta Ruđer Bošković o važnim pitanjima koji zanimaju sve nas.

1. Kad je u znanstvenoj zajednici porasla svijest o potrebi djelovanja za zaštitu klime, odnosno, tko je idejni začetnik i pokretač akcije?Iako heterogena, iako unutar nje možemo naći i skeptike, ali i poricatelje klimatskih promjena, danas možemo reći da postoji konsenzus da je glavni uzrok aktualnih klimatskih promjena ljudsko djelovanje. Naime, danas je više nego ja-sno, potvrđeno doslovce milijardama pojedinačnih, siste-matiziranih objektivnih mjerenja desetina tisuća znanstve-nika, objavljenih u recenziranim znanstvenim časopisima, na kraju pretočenima na nekoliko tisuća stranica redovi-tih izvještaja Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC), nekoliko ključnih činjenica o aktualnim klimatskim promjenama:

1. aktualne klimatske promjene nisu ni prve ni posljednje klimatske promjene u geološkoj povijesti našeg planeta;

2. do klimatskih promjena može dovesti više različitih faktora (uključujući prirodne promjene u Zemljinoj orbi-ti, aktivnosti Sunca, vulkane i sl.), od kojih neki mogu biti antropogeni;

3. aktualne klimatske promjene uzrokovane su porastom temperature, koja je direktno korelirana s porastom koncentracije stakleničkih plinova u zadnjih 200 godina, tj. od početka industrijske revolucije;

4. porast koncentracije stakleničkih plinova poklapa se s iskorištavanjem fosilnih goriva kao glavnog izvora ener-gije u industrijskom dobu; 5. čitav niz izmjerenih para-metara jasno i nedvosmisleno pokazuje da višak CO2 u atmosferi potječe iz fosilnih goriva;

5. velike vulkanske erupcije dovele su do kratkotrajnih padova prosječne globalne temperature, ali to je neznat-no u odnosu na predominantan rastući trend;

6. klimatski modeli (sofisticirani programi koji u sebi sadr-že najbolje danas dostupne teorijske modele, koji su prošli višestruku rigoroznu znanstvenu provjeru, a koji omoguću-ju račun multidimenzionalnih problema na najjačim danas dostupnim superkompjuterima) reproduciraju aktualne trendove tek kad uzmemo u obzir antropogene faktore.

Problema aktualnih klimatskih promjena smo svjesni ne-koliko desetljeća, iako su znanstvenici i ranije počeli upo-zoravati na njih. Temelj za razumijevanje fizikalne podloge klimatskih promjena je dao veliki švedski kemičar Svante Arrhenius sada već davne 1896., i to modelom koji se te-melji na 4 formule, koje može razumjeti svaki gimnazijalac. Dakle, sami fizikalni temelji su relativno jednostavni, ali problem nastaje zbog isprepletenosti i međuovisnosti svih procesa koji se događaju u kompleksnom sustavu, kakav je planet Zemlja. Zato su suvremeni klimatski modeli, kojima barataju suvremeni klimatolozi, skupovi složenih neline-arnih diferencijalnih jednadžbi, za čije rješavanje su nužna najjača raspoloživa superračunala.

2. U Apelu stoji da je nastupilo Izvanredno stanje, odno-sno najozbiljnija i najkompleksnija kriza kojoj je čovječan-stvo ikad bilo izloženo. Možete li nam to pojasniti?

Zagrebački srednjoškolci na prosvjedu za klimu

13

Upravo gore spomenuti međuovisni procesi, kroz povrat-ne sprege, pojačavaju efekte i vode nas prema točki poslije koje nema povratka u normalnost, tj. u klimatski kaos. Na to vrlo jasno upozorava i IPCC, osobito u zadnjem izvanrednom izvještaju. Opasno smo se približili toj granici i zato su sve glasniji pozivi na proglašenje klimatskog izvanrednog stanja.

Naime, trenutno mjerimo porast prosječne globalne tem-perature od +1 °C u odnosu na predindustrijsko doba, a kli-matolozi upozoravaju da je +1,5 °C granica koju ne smijemo prijeći. Unatoč svim tim upozorenjima, trendovi porasta temperature i dalje ne usporavaju, što aktualnoj klimatskoj krizi doista, bez ikakvih pretjeravanja, daje obilježja izvan-rednog stanja.

Za suočavanje s tim problemom ključna je sinergijska inter-disciplinarna suradnja znanstvenika svih profila, ali i inter-sektorska suradnja, dakle suradnja znanstvenika s donosi-teljima odluka, ali i najširom javnošću.

3. Kakav je odgovor na Apel znanstvenika tijela zakonodavne i izvršne vlasti?Medijski odjek predaje Apela je odličan. No, i nakon toga interes ne jenjava, tako da stalno dobivamo pozive sa svih strana. To je i razumljivo, jer klimatske promjene su tema koja nije novost, ali nažalost je u našem javnom prostoru do sada bilo jako malo ovakvih odlučnijih istupa, iako sociološ-ka istraživanja pokazuju da je naša javnost sve zabrinutija zbog klimatskih promjena.

Što se tiče adresa na koje smo predali Apel, čekamo reak-ciju, ali do nje još nije ni moglo doći. Jednostavno, prošao je tek jedan tjedan od predaje. Ipak, iz izjava političara se dade iščitati da su svjesni činjenice postojanja Apela i da će se od njih sada tražiti neka reakcija, a mi ćemo se, u surad-nji s udrugama civilnog društva, kao i srednjoškolskim kli-matskim pokretom, potruditi da ta reakcija konačno bude konkretna.

4. Apel ima 11 zahtjeva? Možete li nam nešto pobliže reći kako bi uvažavanje tih zahtjeva utjecalo na poboljšanje, odnosno usporavanje katastrofalnih klimatskih promjena?Često se, kao izlika za nedjelovanje, izvlači argument da je Hrvatska malena zemlja, čiji je doprinos klimatskim pro-mjenama zanemariv. Često se kaže i da je Hrvatska ispošto-vala Kyotski sporazum i tako dalje. U tome ima istine, ali to se ne smije uzimati kao izlika za nedjelovanje. Svi ti, na prvi pogled dobri rezultati, kojima se naši političari vole hvali-sati, nisu rezultat promišljenih i ambicioznih politika, nego zapravo nedaća zbog kojih je naše gospodarstvo srozano. No, u središtu zahtjeva klimatske pravde jest i dobrobit ci-jelog ljudskog društva. Naprosto, nitko nije nevin, naročito na tzv. globalnom Sjeveru.

Ugljični otisak prosječnog građanina Republike Hrvatske i dalje je veći od održive granice, negdje oko prosjeka EU. Iako možemo reći da smo “bolji” od mnogih zemalja, ipak moramo uzeti u obzir da pripadamo dijelu svijeta koji živi daleko iznad granica održivosti, na račun velikog dijela sta-novništva planeta Zemlje. Zato i mi moramo otplatiti svoj dio duga globalnom ljudskom društvu. To je moralni, ali i egzistencijalni imperativ.

5. U našoj gimnaziji već, u sklopu, izvannastavnih aktivnosti postoji grupa koja se bavi permakulturom i održivim razvo-

jem koju vodi prof. Matasović, mislite li da bi takvi predmeti trebali postati dijelom redovne nastave?To mora postati dio redovne nastave, ja to vidim kao inter-kurikularne sadržaje, koji će biti ugrađeni u različite pred-mete. Čini mi se da bi jedna od najvažnijih stvari, uz učenje o samom fenomenu klimatskih promjena i uključenim me-hanizmima, trebalo uključiti i učenje o tradicionalnim zna-njima, vještinama i predaji. Mislim da je korijen klimatske krize upravo u prevladavajućem društveno-ekonomskom sustavu, koji se temelji na narativu stalnog rasta i neograni-čenosti resursa, što je očito pogrešno. Ono što se pokušava imputirati je dizajniranje cijelog obrazovanja prema “potre-bama tržišta rada”, gdje produkt više nije čovjek kao biće društva, nego komodificirana verzija čovjeka, koji je sad “ljudski resurs”. Upravo se kroz obrazovanje trebaju vratiti vrijednosti kao što je solidarna ukorijenjenost u društvu i zajednici, ali i organska povezanost s okolišem.

Iako me to niste pitali, osvrnuo bih se i na vrlo aktivan sred-njoškolski klimatski pokret.

Mislim da je to, prvenstveno zahvaljujući djelovanju Grete Thunberg, nešto najbolje što se klimatskom pokretu, pa po-sredno i cijelom društvu dogodilo. Bolna je pozicija djeteta i djece danas uopće. U jednom razgovoru još prije par godi-na smo došli do zaključka, koji ovdje dolazi do izražaja, da sve nas starije djeca i mladi zaista imaju pravo vidjeti kao sramotne, kao neodgovorne izdajice, prestrašene, nespo-sobne, štogod.

Naravno, i mi smo nekad imali to pravo, nama su odrasli pri-redili rat i zato možda možemo i prepoznati i rekonstruirati taj osjećaj. Naravno da ta “jasna stvar” ne govori o napori-ma pojedinaca, ali zaista je pomalo nevjerojatno da mi dje-ci ostavljamo lošiji svijet po mnogim stvarima: od pristupa obrazovanju, od mogućnosti i sigurnosti zapošljavanja, od toga da će i na Zapadu, posebno na Zapadu zapravo, oni biti generacija siromašnija od svojih roditelja, tj. nas. Ostavlja-mo im socijalni darvinizam, s perspektivom pravog darvi-nizma. Jer, kad svemu onome prije spomenutom pridodamo činjenicu da im kuću-planet ostavljamo prljavu, devastira-nu, s jakom naznakom katastrofe unutar jedne generacije i da smo njima nonšalantno prepustili problem održanja samog čovječanstva u nasljeđe, onda stvarno imaju pravo gledati nas tako, s prezirom.

Doista, imate nas pravo pitati: „Kako se usuđujete?!“ Da, boli nas to privođenje bistrom zrcalu iz kojem nam se ceri sva prljavština naše i nekoliko prethodnih generacija, cije-log ekonomskog sustava kojemu smo našim konformizmom dopustili da nabuja preko svakih granica, sva ona šteta koju smo uzrokovali svojim nedjelovanjem ili krivo usmjerenim djelovanjem. Boli nas to izbacivanje iz opasne, psihološki uvjetovane, zone narcističkog komfora kojom kraljuje naše uzvišeno sveznanje, ako ostaje u akademskim okvirima. Jer upravo je jedna krhka šesnaestogodišnjakinja izgovorila nekoliko bolnih, ali fundamentalnih istina: generacija kojoj ona i vi pripadate je ta kojoj svojim nedjelovanjem zapravo krademo budućnost. Netko je, uostalom, tim svjetskim vo-đama, a posredno i svima nama, morao sasuti u lice te tri jednostavne riječi: kako se usuđujete?!

Naš Apel je i svojevrstan pokušaj vraćanja našeg duga vama i nadolazećim generacijama.

KLIMATSKE PROMJENE

13

14

GORUĆI PROBLEM DANAŠNJICE TEKST: TEODORA PAVLOVIĆ, 2.A

Hoćemo li i dalje tvrditi da nas se ne tiče to što se događa s „one strane kugle ,̋ silne poplave i suše? Dragi svijete imamo problem! To je problem koji nije nastao pre-ko noći ili u razdoblju od 2,3 mjeseca, to je problem koji se nije shvaćao dovoljno ozbiljno dok nije prerastao u katastrofu epskih razmjera. Topljenje polarnih ledenih ploča dovele su do porasta razina mora, silne kiše i poplave su uzrokovale smanjenje dostu-pnosti vodenih resursa. U prijevodu, nema pitke vode! Za one koji vole statistiku i brojke, između 1980. i 2011. više od 5,5 milijuna ljudi pogođeno je poplavama koje su rezultirale štetama i gos-podarskim gubitcima od preko 90 milijardi eura. Najviše „pate“ poljoprivreda, šumarstvo, energetika i turizam, milijuni izumrlih vrsta. Problem je jednostavno prevelik da bismo ga ignorirali, ali i zadržali se samo na riječima. Postoji više uzročnika klimatskih promjena, no najčešće se spominje izgaranje fosilnih goriva. Sve je kulminiralo početkom industrijske revolucije u 18.st. Uz fosil-na goriva tu je i urbanizacija, pošumljivanje. Došlo je do poveća-nja koncentracije plinova i efekta staklenika, odnosno promjene kemijskog sastava atmosfere. Možda nas ovaj put neće zadesiti meteor kao dinosaure, možda će biti nešto razornije… Kako se svijet nosi s ovim problemom? Recimo, Kina je zabranila aute koji zagađuju zrak, San Francisco ima „nula“ neiskorištenog otpada, Rio de Janeiro je pokrenuo akciju kojom se trudi poboljšati zdrav-lje 25 % stanovništva, u Kopenhagenu im je cilj potpuno karbon-

ski neutralizirati grad. Kako se Hrvatska nosi s ovim alarmantnim stanjem? Po pitanju nekih čimbenika i zakona i dalje zaostajemo za pojedinim europskim zemljama. O tome govori podatak koliko nam je potrebno da usvojimo konvencije vezane uz okoliš. Zakon o potvrđivanju okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promje-ni klime je stupio na snagu 1994., dok smo ga mi usvojili 1996., Konvenciju o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka je stupila na snagu 1983. godine, a kod nas je usvojena 1991. godi-ne. Što se tiče mora, posljednju izmjenu Protokola o sprječavanju onečišćavanja Sredozemnog mora potapanjem otpadnih i drugih tvari s brodova i iz zrakoplova ili spaljivanjem na moru nismo ni usvojili. Po pitanju Republike Hrvatske nije sve toliko crno. Uvo-dimo nove zakonske regulacije kojima je cilj građane potaknuti na savjesno ophođenje prema okolišu, recikliranje i razvrstava-nje otpada. No ipak, ne možemo si priuštiti ovaj „rat bez oružja“, treba djelovati odmah, svatko koliko može pa makar to značilo da u dućanima više nećemo kupovati plastične vrećice, plastič-ne boce zamijeniti staklenima, otići na posao biciklom umjesto autom. Zapamtite, svaki korak je značajan samo ga treba učiniti.

Izvori:

ec.europa.hr

meteo.hr

wish.hr

eko.zagreb.hr

KLIMATSKE PROMJENE

Promjene su pokucale na vrata,

ako nešto ne učinimo

vijek će nam biti kratak.

Klima se mijenja drastično,

led se topi, šume gore,

odavno sve nije fantastično.

Isušuje se more.

Ribe u morima ugibaju dok

u utrobama otpad skrivaju.

Katastrofe se zbivaju.

Uragani haraju, oluje stabla

obaraju.

Valovi razorne visine dosežu,

da sve potope, protežu se.

Koliko dugo ćemo moći mirno

dočekivati zore,

dok se tamo negdje život gasi?

Potrudi se i prirodu spasi!

Zbog sebe, zbog budućnosti,

jer ugrožena je svaka vrsta,

slobodno se možeš svrstat’.

Kako da se osvijestiš,

okoliš spasiš?

Prvo, posadi drvo,

riješi se plastičnih vrećica,

lijekova bočica.

U poseban spremnik odloži baterije

i stvarčice slične materije.

Možda to ne osjetiš,

ali plinovi nas guše.

Odsad biciklom na posao,

osjetiš li vjetar

kako ti

za vratom

puše?

Klima nas cima,

nije svima lijepo.

Znam da ti je stalo da bar

malo učiniš.

Korak po korak, pa možda

okus budućnosti

neće biti tako gorak.

KLIMA NAS CIMA

Teodora Pavlović 2.a

14

15

U prošlom smo broju Cenera povodom Erasmus+ projekta razgovarali sa slikarom i profesorom na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu, Zoltanom Novakom. Novakova je izložba, Svijet bez mjere privremeno postavljena u Muzeju suvremene umjetnosti. Ovog smo puta o Zoltanu i njegovim slikama otkrili još ponešto.

NADAHNUTI I UŽASNOProfesorica likovne umjetnosti i hrvatskog jezika, prof. Mi-hanović i prof. Crnek organizirale su s maturantima posjet Novakovoj izložbi. Izložbu je vodio sam umjetnik, autor izložbe. U ugodnoj smo atmosferi doznali okolnosti i uvjete nastanka pojedinih slika s izložbe. Čuli smo kako je nasilje i nepravda ono što ga istodobno nadahnjuje i užasava. To je, zapravo, ono što čovjeku najbrže privlači pozornost. Naša nas podsvijest upijajući motive slika tjera na promišljanje. To je ono čemu umjetnost služi.

Budući da se u našoj Gimnaziji održava izložba na temu ti-jela, čuli smo i što nam Novak želi poručiti načinom na koji on prikazuje ljudska tijela. Saznali smo da gotovo nikada ne prikazuje tijela realistično, ali i kakav je njegov stav o tijeli-ma na reklamama i svuda oko nas.

TIJELO I DUHNovak nam je ovako objasnio svoje motive za stvaranje: „Ti-jelo je danas, nažalost, naglašenije od duha. Svakog dana slušate kako biti jak i kako se održati u formi. Mene to nervi-ra! Zašto nitko ne promiče vježbanje uma, čitanje i pisanje? Suglasje tijela i duha mjera je koja nas čini. Davanje pred-nosti jednom od toga nikako nije dobro. Živimo u prostoru u kojem je naglašeno samo materijalno, tjelesno, nema du-

hovnog, zbog toga ne naglašavam tijelo kao takvo. Tijelom se ne bavim, za mene je ono simbolično. Tijela prikazujem koristeći šablonu jer su ljudi uglavnom šablonizirani, ali ta-kva je umjetnost. Neka svatko shvati kako želi shvatiti.“

LJUDI SU ŠABLONIZIRANITEKST I FOTO: MIHAELA HELEŠIĆ 4.D

Izložba profesora na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu, Cenerova poznanika i sugovornika

IZLOŽBE

15

16

ISHMAEL BEAH U NAŠOJ ŠKOLI

„DOK STE ŽIVI, UVIJEK SE NEŠTO DOBRO MOŽE DOGODITI“TEKST: SANJA BLEK I MIA REBROVIĆ 3.BFOTO: UNICEF

Ishmael Beah, UNICEF-ov ambasador dobre volje autor bestselera Sutra je novi dan: Sjećanja dječaka ratnika, krajem rujna posjetio je našu školu. O svom životnom iskustvu razgovarao je s brojnim učenici-ma, a Mia Rebrović i Sanja Blek su bile moderatorice ovog događaja

„Kroz UNICEF pomažem na razne načine. Putujem svijetom i po-mažem u psihološkom oporavku djeci koja su nedavno izvađena iz rata. Uz to imam i organizaciju koja daje školarine kako bi se ta djeca mogla školovati i dobiti šansu za bolju budućnost. Pošto sam i ja kao dijete dobio takvu mogućnost da uspijem ostvariti svoje snove želim da i ostali imaju istu šansu“, rekao nam je Ish-

mael Beah, UNICEF-ov ambasador dobre volje te autor bestsele-ra, koji je krajem rujna posjetio naš glavni grad i našu školu.

DJECA VOJNICI Družilo se s Ishmaelom Beahom 27. rujna stotinjak učenika što iz naše škole što iz ostalih srednjih škola iz Zagreba kao što su Škola za cestovni promet, Centar za odgoj i obra-zovanje “Slava Raškaj”, Drvodjeljska škola te ostale. Kroz osobno Ishamelovo iskustvo nekadašnjeg dječaka vojnika naši učenici su mogli slušati i raspravljati o važnosti poma-ganja drugima, utjecaju nasilja na živote drugih te važnosti poštivanja različitosti.

„Djeca vojnici su još uvijek veliki problem u svijetu, ne toliko u Sierra Leoneu više, ali u ostalim državama definitivno da. Na primjer u Afganistanu, Nigeriji i Republici Centralna Afrika. Da-nas postoje i novi načini na koje djecu iskorištavaju u ratu pošto postoje i novi načini na koje se ti isti ratovi bore. Mi kroz UNICEF nastojimo spriječiti uvođenje djece u ratove“, rekao je Beah.

RAT I POSLJEDICEIshmael Beah, koji je danas veseli 38-godišnjak, rođen je u Sijera Leoneu te je od svoje trinaeste godine bio dijete voj-nik u ratom zahvaćenoj domovini. Nakon dvije godine služe-nja vojsci spašen je od strane UNICEF-a te je nakon liječenja u rehabilitacijskom centru u Freetownu, potpuno ozdravio. Nakon burnog djetinjstva, tj. tinejdžerstva, postao je am-basador dobre volje i prvi zagovornik za prava djece po-gođene ratom. Njegove knjige prevedene su n a više od 40 jezika, a osvojio je i brojne nagrade i priznanja.

17

ISHMAEL BEAH U NAŠOJ ŠKOLI

CENER: Kako ste se osjećali kada ste se prvi put vratili u Sierra Leone?Ishmael: Prvi put je bio jako težak. Bilo je to odmah po za-vršetku rata i još uvijek se vidjela šteta koju je rat donio. Iz-gorjeli automobile, rupe od metaka u zidovima… Doneslo je to puno sjećanja- onih loših, ali nakon što sam počeo češće dolaziti postalo je lakše te sam mogao vidjeli kako se država promijenila do te mjere da se više ni ne vide posljedice rata.

CENER: Kada ste prvi put došli u New York iz prašuma domovine, kako ste se osjećali?Ishmael: New York je zapanjujući za sve ljude, bilo da do-lazite iz velikih gradova ili ne. Velike građevine, podzemna, sve je bilo uzbudljivo i pomalo strašno u isto vrijeme.

CENER: Na koje načine pomažete djeci koja imaju isto ili slično djetinjstvo poput vašega? Ishmael: Kroz UNICEF pomažem na razne načine. Pu-tujem svijetom i pomažem u psihološkom oporavku djeci koja su nedavno izvađena iz rata. Uz to imam i organizaciju koja daje školarine kako bi se ta djeca mo-gla školovati i dobiti šansu za bolju budućnost. Pošto sam i ja kao dijete dobio takvu mogućnost da uspijem ostvariti svoje snove želim da i ostali imaju istu šansu.

CENER:Jesu li djeca vojnici još uvijek veliki problem u svijetu?Ishmael: Naravno, to je još uvijek veliki problem, ne toliko u Sierra Leoneu više, ali u ostalim državama definitivno da. Na primjer u Afganistanu, Nigeriji i Re-publici Centralna Afrika. Danas postoje i novi načini na koje djecu iskorištavaju u ratu pošto postoje i novi načini na koje se ti isti ratovi bore. Mi kroz UNICEF nastojimo spriječiti uvođenje djece u ratove.

Na pitanje kako s e osjećao kada se prvi put vratio u Sierra Leone, Beah je rekao: „Prvi put je bio jako težak. Bilo je to odmah po završetku rata i još uvijek se vidjela šteta koju je rat donio. Izgorjeli automobile, rupe od metaka u zidovi-ma… Donjelo je to puno sjećanja- onih loših, ali nakon što sam počeo češće dolaziti postalo je lakše te sam mogao vi-djeli kako se država promijenila do te mjere da se više ni ne vide posljedice rata.“

ŽIVOT BEZ STRAHANa konferenciji je sudjelovala i predstojnica UNICEF-ovog ureda za hrvatsku, gospođa Regina Castillo koja nam je u kratkom razgovoru otkrila kako joj se Hrvatska veoma svi-đa. Smatra da su Hrvati kao i svi ostali koji žive tu jako sret-ni što žive u ovako sigurnoj zemlji. Nada se da svi razumiju koliko je Hrvatska prelijepa i sigurna zemlja i koliko smo blagoslovljeni što možemo slobodno šetati ulicama bez straha. Rekla je da joj se u Hrvatskoj ipak najviše sviđa nje-zin posao. Kako kaže, za nju je posao svaki dan se zabavljati.

Našim učenicima koji uskoro ulaze u svijet odraslih osoba poručila je da nastoje pronaći posao koji istinski vole i uži-vaju ga raditi jer onda ni jedan njihov radni dan neće se tako doimati. Svoju karijeru započela je u Središnjoj Americi. Još je kao dijete govorila svojoj majci da će raditi za UNICEF što je kasnije i ostvarila. Za nju je blagoslov što može pomagati djeci i zalagati se za prava djece kao i svakog čovjeka.

Beah nam je poručio za kraj: „Dok ste živi, uvijek se nešto dobro može dogoditi.“

18

OPASNI HOBIJI

„Najljepše mi je u letenju to što ovisim sama o sebi i moram biti cijelo vrijeme koncentrirana i još obavljati nekoliko zadataka: ko-municirati s kontrolom, paziti na brzinu i visinu, gledati van da ne izgubim orijentaciju, namještati neke komande ako trebam... Jer ako avion pada jedino se ja mogu spasit, malo zastrašujuće, ali uzbudljivo“, kaže Hana.

MOGU FURAT PROFESORE„Jako sam zahvalna svojoj razrednici jer mi je opravdala izostanke kojih je bilo dosta zbog pilotske škole“, kaže Hana koja je imala teoriju četiri puta tjedno po četiri sata i tako tri mjeseca. Slušala je devet predmeta među kojima joj je bila najdraža meteorologija i komunikacije. Završila je s teorijom u prosincu i onda sredinom veljače imala ispite na agenciji. Letjeti je počela početkom trav-nja, ali kod nje se to posebno otegnulo jer je mijenjala instruktora, avion se kvario, trebala je uskladit svoj i instruktorov raspored i osim toga omele su je i vremenske neprilike. Praksa se sastoji od sveukupno 45 sati s time da je Hana završila s malo više i to tek 5. prosinca. „Sad mogu furat profesore i žicat ih za više ocijene“, kaže Hana i nastavlja: „Zezam se, naravno, to bi bilo preskupo i imam previše predmeta koje bi trebala dizati.“

DRUGAČIJE JEHana ne može letjeti u komercijalne svrhe, što znači da ne može nekome naplatiti što vožnju, ali može letjeti za sebe i može pove-sti obitelj ili prijatelje. No smatra da nije sve u novcima, a ako se odluči nastaviti školovati za komercijalnog pilota, imat će veliko predznanje i 48 sati leta na samom početku što je veliki plus.

Na pitanje kako je to letjeti odgovara: „Drugačiji je od drugih osjećaja. Meni je osobno prvo bilo zlo i bojala sam se da će mi tako uvijek biti. No onda mi je instruktor ispričao priču o jednom dečku koji je svojih prvih nekoliko sati proveo u zraku s 2/3 glave u vrećici i još mu nije htio pomoći oko upravljanja avionom jer što će biti kada on neće letjeti s tobom? Danas je taj dečko kapetan na Airbusu i ta priča mi nije pomogla, no dobro da u letenju imaš toliko toga za paziti i raditi da ti je razmišljanje o mučnini definitivno na zadnjem mjestu. Kasnije, kao kod svih poslova i hobija, kad znaš što radiš, naravno da se možeš opustit i uživat iliti “letjeti”.

MNOGO POSLAHoće li Hana letjeti ili ne, ovisi o mnogo faktora. Najveći faktor je vrijeme, svaki dan prije leta mora pogledati ME-TAR/TAF na kojem piše vjetar, iz kojeg je smjera i koliko je jak, koja je baza oblaka i jesu li to olujni oblaci ili oni koji nikome neće ništa i onda još piše kako će se kasnije tokom dana odvijati prognoza. Budući da je Hanin aerodrom Lučko travnat, čim par dana za redom pada kiša, on će se morat zatvoriti zbog blata. Također mora paziti ako ptice ili kukci nisu zaštopali neku od cijevi ili rupa, no zato postoji pret-poletni pregled koji se uvijek mora obaviti prije leta. Jedna od stvari s kojima nije imala sreće u svojoj školi je organi-zacija koja je ponekad bila nepostojeća. Imaju samo jedan avion na velik broj učenika tako da se točnost jako cijenila. Puno puta bi se dogodilo da sam morala čekati dva sata na aerodromu da se neki biser koji je umjesto Varaždina ipak odletio na Lošinj vrati.

TEKST: MIHAELA HELEŠIĆ 4.D FOTO: MARTIN DRAGUN 4.D

Hana Grđen koja je školovanje za privatnog pilota završila za godinu dana

NAŠA UČENICA HANA GRĐAN POSTALA JE PILOTKINJA

U ZAGRLJAJU CUMULONIMBUSA

19

NIJE JE BILO STRAHHanu je avijacija privukla jer je drugačija, zanimljiva i pomoću nje ima priliku vidjeti svijet iz druge perspektive. Nautika i aeronau-tika su je dugo privlačile i imala je sreću da su joj roditelji mogli omogućiti da se time i bavi. Otac joj je pilot i vidjela je koliko je on sretan u svom poslu pa je i ona to htjela probati. Pitala ga je i rekao mi je da ako želi može početi sa školovanjem za privatnog pilota kad navršim 16, tako da sa 17, što je minimalna dob, izašla na ispite za teoriju. A kako je bilo u zraku? „Nije me bilo strah bilo mi je malo mučno i još to što je glasno u avionu, pogotovo ako makneš slušalice, čuje se samo rondanje.“

MOTOR JE ZATAJIOHana je svašta doživjela tokom tog školovanja. Prvi dan kad je taksirala – to je vožnja do neke pozicijske točke prije ili poslije po-lijetanja – skoro je ubila čaplju jer su sve ptice na aerodromu navi-kle na propelere tako da ih se više ne boje i ona je ležerno prelazila preko staze. Isto tako joj je jastreb taman krenuo prema elisi kad je poletjela, ali to je dobro prošlo, a najslađi su Hani fazani koji joj uopće ne daju pažnju i nemaju straha hodati pored aviona ili preko piste jer ih nije briga.

A što je bilo vrlo opasno? „Uspjela sam doživjeti otkaz motora iznad Krka kad sam s instruktorom išla prema Lošinju na svoju prvu rutu. U jednom trenutku se sve počelo tresti i vidjelo se da je prvi cilindar skroz otišao pa smo morali sletjeti na alternativni aerodrom koji nam je na svu sreću bilo blizu i to je bila Rijeka. Sve je završili dobro samo što smo se spuštali 1000ft/min i uši su na umrle“, kaže Hana.

PRIPREME ZA LETDjevojaka nema puno u avijaciji, Hana zna samo još jednu curu koja ima PPL. U Croatia Airlines ih je sveukupno četiri trenutno, ali puno kompanija traži ženske pilote. Hana nam priča kako izgleda-ju pripreme za let: „Trebam prvo pogledat je li otvoren aerodrom u mjestu u kojem želim sletjet i onda naravno kakvi su vremen-ski uvjeti. Nakon toga sve to isprintam, napravim NAVLOG gdje upisujem točke preko kojih ću letjeti, kolika je udaljenost u na-utičkim miljama do te točke, koliko mi vremena treba i moram u to uračunat vjetar i koliko će mi iznositi kurs uz popravku vjetra. Također na karti gledam uzvisine i koliko ću visoko morati letjeti i pogledam neka mjesta na karti koja ću moći prepoznat iz zraka da znam gdje sam. Onda radim Mass&Balance, računam koliko ljudi je u avionu i njihove težine, teret u prtljažniku, galone goriva i na temelju svega toga vidim u kojoj ću kategoriji letjeti to jest kakve će mi biti performanse aviona. Onda to sve skraćeno prepišem na FPL što je plan leta i pošaljem kontroli min sat vremena prije leta da znaju gdje me mogu očekivati. I nakon svega toga mogu krenuti prema avionu. Inače ako planiram ići negdje malo dalje, npr Brač mogu očekivati da će mi 2/3 dana otići na let.“

OPASNI HOBIJI

Zalasci suncaBilo je i dana kad je Hana letjela po kiši kad bi je kao u zabavnom parku povukao prema gore pa dolje veliki cumulo-nimbus koji bi joj bio bliže nego što sam mislila. Isto tako bi znala slijetati s bočnim vjetrom jakosti 17 čvorova, a maksimum dozvo-ljeno za njen model aviona C172 je 15 kt. Letjela je i na plus 30 i minus 30 tako da sam misli da je već doživjela sve. Definitivno joj je školovanje bilo nezaboravno iskustvo koje preporučuje svima. A što joj je najljepše: „Lijepo mi je što ne stignem misliti ni na što drugo u tom trenutku već je fokus na letu. Osim toga zalasci sunca i općenito pogledi iz ptičje perspektive su predivni.“

20

DRŽAVNI LIDRANO 2019.

MREŽA KREATIVNOSTITEKST I FOTO: NIKA PULIG 4.D

Državna Smotra Literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva LiDraNo 2019. okupila je u Šibeniku od 27. od 29. ožujka srednjoškolske pobjednike državnih natjecanja i njihove mentore

Boje Desete gimnazije branile su čak dvije predstavnice: Arna Grabar (3. G), koja je pod vodstvom mentorice prof. Andreje Ko-sović izvela monolog Christophera Duranga: Za umrijeti od smi-jeha i Nika Pulig (4. C), prošlogodišnja urednica Cenera, koja je pod mentorstvom prof. Ružice Filipović i predstavljala naš proš-logodišnji broj. Ovo je bio moj prvi državni LiDraNo, moj, kao ma-turantici, posljednji vlak. Iako, nije bio baš vlak, ipak autobus, ali vrlo raspjevan, zdravo glasan autobus. Oduvijek sam priželjkivala to putovanje uz gitare. Iako, nisu bile baš gitare, ipak ukulele, ali s jako dobrim glazbenim ukusom.

SA SVOJIM LJUDIMASvi su ti dani bili mreža očekivanja kreativnosti isprepletena od stvarnih osobnosti i pravih kreativnosti. Učenici koji su se tamo okupili odudaraju od stereotipnog srednjoškolca koji pričaju samo o trivijalnim stvarima, lude za društvenim mrežama, a za-bavljaju se uz cajke i opijate. Osjećala sam da smo mi zbir nekih drugih stereotipa. I zaista, do zadnjeg dana već sam mogla proci-jeniti tko je sudjelovao u kojoj kategoriji:

a) glasan glumac koji svira gitaru i pjeva iz sveg glasa strane pjesme na hotelskom balkonu, oko sebe okupi društvo iz nekoliko škola pa se svi zajedno natječu protiv nekog drugog balkona i naposljetku stvore sinergiju pjevanja iste pjesme

b) autor literarnog rada koji je svih šest obroka koje smo ondje imali proveo s vlastitim mislima, najčešće šuteći za stolom i razmišljajući o nekom sljedećem ostvarenju, za koje nije siguran hoće li biti ovako uspješno

c) autor novinarskog rada koji nosi naočale i bez pretjeranog susprezanja spominje politiku, a razumije se i u tehnologiju te sport

d) mi, djevojke iz pozadine koje uđu u neko veće društvo, ali ispričaju tek pokoju, ne pretjerano intimnu anegdotu…

I svima nam je novinarstvo prosječno četvrti izbor na popisu fa-kulteta jer i dalje maštamo o dramaturgijama, fonetikama, kroa-tistikama i književnostima… Naravno da ne volim stereotipe, ali, u ovom sam se osjećala tako dobro, tako pripadno, tako sa svojim ljudima, koje poznajem tek nekoliko sati.

MOŽETE SVE NA SVIJETULiDraNo sam zamišljala kao druženje, kratko ferije usred tjedna, ali se ubrzo ono pretvorilo u nesvjesno učenje o zbiru svega onoga što voliš najviše na svijetu. Za okruglim stolom za školske listove članovi državnog povjerenstva: dizajner Marko Baus, mr. sc. Ne-ven Kepeski, urednik Modre laste I OK!-a i Anita Šojat, prof. pot-puno su nas oduševili trudom i detaljnošću analize naših školskih listova. Sve što su govorili bile su upute, a ne kritike. Kako su re-kli: ,,Ako ste uspjeli ovo, vi možete sve na svijetu!” O svakom listu razgovarali su s urednikom i mentorom po desetak minuta. Cijela je dvorana pažljivo slušala, zainteresirano upijala i zapisivala na-tuknice unaprjeđenja. Kako su nam rekli, mi urednici radimo van pozornice, ali i taj javni nastup, na koji neki možda nisu naučeni, učinili su nam tako ležernim i poučnim.

POHVALE CENERUCener je dobio posebne pohvale za intervjue, a pokazali su i našu knjigu Deseta razgovara. Osjećala sam se jako pono-sno, smješkajući se svojoj mentorici koja je govorila o po-dršci koju imamo u čitavoj školi, ali i gradu. Rekli su nam da smo list koji voli izaći iz škole, ali i pitali što je s tim našim prozorima. Kratko smo se privatno nasmijale pa objasnile situaciju, koja je sad već stvar prošlosti.

21

Izdvojili su po nekoliko tekstova iz svakog lista. Naš ,,Cener kao rasadište budućih novinara” , o kojem smo objasnile koliko je biv-ših urednika i autora ostalo u tom svijetu; bilo kao studenti novi-narstva ili pišući za novine svojih fakulteta. Izdvojili su i našu ne-svakidašnju prošlogodišnju temu broja, Grafiti, kojima smo, kako kažu, pristupili na nesvakidašnji, vrlo urban, mladenački način. Pozvali su nas da se naklonimo na svečanosti zatvaranja smo-tre nakon prikazivanja kratkog filma o urednicima i listovima jer, kako su rekli, mi smo najbolji od najboljih; nas deset od čak šez-deset prijavljenih srednjoškolskih listova u Hrvatskoj. Ondje smo popratili i najbolje radijsko, literarno i dramsko ostvarenje, ali i novinarsko, koje je bilo baš o LiDraNu, ali na malo kritičniji način, nogama puno više na zemlji.

SLIJEDITI SNOVESjećam se tog trenutka u knjižnici, kad mi je profesorica prošle godine ponudila uredničko mjesto. Sjećam se te radosti, entuzi-jazma i radoznalosti, sjećam se kad sam to došla reći svojem ra-zredu, svojim profesorima, obitelji i sjećam se koliko su bili sretni zbog mene. Ipak, svo to uzbuđenje nije moglo ni naslutiti energiju događaja koje sam proživjela zahvaljujući toj prilici. U Novinarsku grupu ,upala sam potpuno slučajno, tek potkraj drugog srednje, javivši se profesorici Filipović s nekim svojim li-terarnim uradcima. Zakovitlali su se neki intervjui, neki osvrti s izložbi, dvije-tri dobro organizirane situacije i potpuno me zaintri-girala ta, dotad mi neznanu, komponenta i vid stvaralaštva. Cener smo stvarali iz vlastitog, kako bi rekao Gospon Fulir, um-jetničkog užitka, iz vlastitih zanimanja za zbivanja u školi i izvan nje, iz znatiželje za mudrim mislima kreativnih ljudi… Vodila nas je želja za tim da našoj čitalačkoj publici, koju ponajviše čine uče-nici naše škole, pokažemo da žive u zdravoj sredini i potaknemo ih na stvaranje, promišljanje, znatiželju, ali im i pokažemo važnost slijeđenja snova.

PODSVIJEST I POTICAJTa tri sunčana dana LiDraNa bila su nagrada, ali i potvrda te poticaj na daljnju ustrajnost mene kao umjetničke duše i supervizora prošlogodišnjeg lista, ali i cijele ekipe koja je na Ceneru radila i koja ostaje neumorno raditi dalje.

Na okruglom stolu članica državnog povjerenstva, prof. Anita Šojat pitala me je li mi je dosadašnji dugogodišnji li-dranovski uspjeh Cenera stvarao pritisak. Bez previše raz-mišljanja moja je podsvijest prozborila da nije, da je to bio samo poticaj na da nastaviš list održavati tako dobrim i uneseš nešto sebe, kako bi ga nadogradio. I vjerujem da to tako, jer ovo je list koji je, osim od riječi, stranica i slika pr-venstveno izgrađen od puno prijedloga, zbira radoznalosti učeničkih glava, bezbroja radnih subota, ali i jedne poseb-ne, beskrajno kreativne mentorice koja sve te naše kreativ-nosti drži na okupu.

DRŽAVNI LIDRANO 2019.

urednici deset najboljih listova na Državnoj smotri Lidrano, među njima i Nika Pulig

22

DANI OTVORENIH VRATA HAZU

MEĐUOBRVLJE, MRŠNICA, CILJAČNICATEKST: ROKO RUKAVINA 2.A, FOTO: IVOR BAŠIĆ, 2.A

Posjet učenika Desete gimnazije Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti

U srijedu, 13. studenoga od 10 do 19 sati osmi put održala se tradicionalna manifestacija Dan otvorenih vrata HAZU. Za javnost je bila otvorena palača Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te njezinih tridesetak znanstveno-istraživačkih i muzejsko-galerijskih jedinica u Zagrebu, Bjelovaru, Dubrovni-ku, Križevcima, Osijeku, Požegi, Puli, Rijeci, Splitu, Trstenom, Varaždinu, Vinkovcima, Vukovaru i Zadru.

POPIS TIJELAOtvorenje manifestacije održalo se u palači HAZU, Trg N. Š. Zrinskog 11 s početkom u 10 sati uz govor akademika Velimira Neidhardta, predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjet-nosti i glazbeni program na violini King Guarneri u izvedbi Mar-tina Krpana. Na Danu otvorenih vrata naši učenici sudjelovali su na radionicama: „Ubojstvo u katedrali“ zajedno s profesoricom Ivonom Banović, „Postoji li konačan popis čovječjega tijela?“ s profesoricom Ružicom Filipović, „Sat kajkavskog jezika“ i „Ot-krivamo frazeme“ s profesoricom Mašom Malek Juričević.

IZMEĐU OBRVANa radionici „Postoji li konačan popis čovječjeg tijela?“ sudjelo-vao je 2. A razred. Vođeni smo na jedan zanimljiv način tako što smo odgovarali na pitanja i verbalno i crtežima, uočavajući kako

se u različiti jezicima ostvaruju različiti koncepti, na primjer u hrvatskom jeziku postoji samo jedan izraz za prste, dok u engle-skom jeziku postoji izraz za nožne prste (toes) i za prste na ruka-ma (fingers). Upućeni smo u problematiku imenovanja određenih dijelova tijela koju smo istražili podijeljeni u grupe. Na kraju radi-onice smo svatko u svojoj grupi dali svoje nazive za mjesto između obrva, neka od rješenja bila su: međuobrvlje, interobrvlje, mršni-ca, ciljačnica (jer u filmovima metak uvijek završi na tom mjestu) te mnoga druga kreativna i maštovita rješenja.

POVIJESTOTKRIJTE TAJNE AKADEMIJEAkademija je osnovana odlukom Hrvatskog sabora 29. travnja 1861. kao Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, pri čemu se mislilo na sve južne Slavene uključujući i Bugare. Da-našnje ime nosi od 1991., a 29. travnja slavi se kao Dan HAZU.

U prvim Pravilima je određeno da je „Akademija naprema dr-žavnoj upravi tijelo samostalno”. Još 1821. Tomaš Mikloušić u knjizi Izbor dugovánj svakoverstnéh na hasen i razveseljénje služéčeh predlaže utemeljenje „Učenoga društva za njegova-nje prosvjete narodnim jezikom”. Ljudevit Gaj. 1836. u Danici ilirskoj predlaže osnivanje „Društva prijatelja narodne izobra-ženosti ilirske”. Inicijator osnutka Akademije bio je đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer koji je za tu svrhu 1861. darovao 50.000 forinti. Stoga ga se smatra utemeljiteljem Akademije.

23

DANI OTVORENIH VRATA HAZU

SVI PREDSJEDNICIAkademija ima devet razreda, a u početku ih je bilo tri. Djeluje kroz 36 znanstvenoistraživačkih i muzejsko-galerijskih jedi-nica, a u sastavu Akademije su i Knjižnica, Arhiv i Arboretum Trsteno. U Zagrebu djeluje 19 jedinica, a 17 širom Hrvatske, od Vukovara do Cavtata. Akademija djeluje i kroz 19 znan-stvenih vijeća, te kroz mnogobrojne odbore. Akademija može imati najviše 160 redovitih članova koje nose titulu akademik. Trenutno ih ima 133. Od 2019. na čelu Akademije je akademik Velimir Neidhardt. Dužnost predsjednika Akademije najduže su obavljali Franjo Rački i Grga Novak, po 20 godina. Rački je ujedno bio najmlađi predsjednik, izabran s 38 godina, a Novak najstariji jer je bio predsjednik do svog 90. rođendana kad je izabran počasnim predsjednikom, jedinim u povijesti Akade-mije. Današnji predsjednik akademik Velimir Neidhardt 18. je predsjednik po redu.

PRVA ČLANICA AKADEMIJEAkademija je imala i dva pokrovitelja – Josipa Jurja Stro-ssmayera, od 1861. do smrti 1905. i zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera od 1915. do smrti 1937. Danas ih nema, a bilo ih je ukupno 42. Među ostalim: Ivan Kukuljević, Ivan Zajc, Ksaver Šandor Đalski, Vlaho Bukovac, Frane Bulić, Celestin Medović, Ivan Meštrović, Nikola Tesla, Franjo Kuharić, Dmitrij Mendelje-jev i Tomaš Masaryk. Počasni: Lavoslav Ružička, Vladimir Pre-log i Linus Pauling, dopisni Ivo Andrić, Czeslaw Milosz, Werner Heisenberg, Aage Bohr, Robert Burns Woodward, Jean Daus-set, Ian Tinbergen, Herbert Simon i Manfred Eigen. Živući do-pisni članovi nobelovci su kemičari Jean-Marie Lehn i Robert Huber te fizičar Carlo Rubbia. Prva je članica Akademije bila Ivana Brlić Mažuranić. Danas je 15 akademkinja, što iznosi 11% više nego u mnogim drugim akademijama.

GRADNJA PALAČEPrvo sjedište Akademije bilo je na Gornjem gradu u Opatičkoj ulici u Narodnom domu, gdje su se nekada okupljali ilirci. Da-nas je ondje Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Palača je sagrađena 1880., malo prije potresa u Zagrebu pa je odmah bila potrebna obnova. Zgrada je stoga stavljena u funkciju 1884. Projektirao ju je Friedrich Schmidt u suradnji sa svojim pomoćnikom Hermanom Bolleom, u ne-orenesansnom stilu. U to vrijeme nalazila se na rubu grada, tamo gdje je sada Strossmayerov trg rasli su kukuruzi i bili su veliki otpori takvoj lokaciji. Gradnja je trajala od 1877. do 1880. i sagrađena je točno u zadanom roku i bez prekoračenja troš-kovnika. O tome postoji spomen-ploča u suterenu palače, gdje piše da je gradnja počela u vrijeme kralja Franje Josipa, bana Ivana Mažuranića, pokrovitelja Akademije Josipa Jurja Stro-ssmayera i za predsjednika Franje Račkog.

BAŠĆANSKA PLOČAU atriju palače Akademije od 1934. se nalazi jedan od najdra-gocjenijih hrvatskih spomenika – Bašćanska ploča koja po-tječe s početka 12. stoljeća. U njoj se prvi put hrvatsko ime spominje na hrvatskom jeziku (u sintagmi „Zvonimir, kralj hr-vatski“). Ploča je izrađena od bijelog vapnenca, visoka je 99,5 cm, široka 199 cm, debela od 7,5 do 9 cm i teži oko 800 kg. U atriju je od 1951. i replika Škrinje svetog Šimuna iz Zadra iz 14. stoljeća. Rad Ivana Meštrovića postavljen je iza zgrade Akade-mije 1926., a obnovljen 2005. Nalazi se u logu Akademije. Prije se na Strossmayerovom trgu nalazio Fernkornov kip svetog Jurja koji je danas kod HNK.

STARI MAJSTORIStrossmayer je za gradnju donirao 60.000 forinti kako bi se u palači smjestila i njegova galerija (platio je ukupno četvrtinu troškova). Njegova Galerija je smještena na drugom katu pa-lače, gdje je darovao hrvatskom narodu zbirku umjetnina koje je skupljao u Đakovu. Galerija je otvorena 1884. s fundusom od 256 slika, od 15. do 19. stoljeća. Otvorio ju je osobno Stro-ssmayer koji je tom prigodom održao dugačak govor, a otvore-nje je bila prava nacionalna svečanost. Galerija je kasnije pro-širivana novim donacijama i danas ima nekoliko tisuća slika.

DRAGOCJENA KNJIGEKnjižnica je od 2009. smještena je u zgradi na južnoj strani Strossmayerova trga u kojoj se nekad nalazio kemijski labora-torij pa su zato na pročelju ispisana imena istaknutih kemičara i fizičara (Dalton, Lavoisier, Avogadro, Liebig...). U knjižnici se uz ostalo čuva 4.700 svezaka rijetkih i starih knjiga koji dati-raju iz vremena s početka 16. stoljeća pa sve do sredine 19. stoljeća. Zbirka inkunabula sadrži 36 jedinica, a unutar nje na-laze se četiri hrvatske inkunabule, među kojima i najstarija hr-vatska tiskana knjiga: Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.), jedna od 11 sačuvanih. Tu je i jedini sačuvani primjerak prvog hrvatskog romana Planine Petra Zoranića iz 1569. te jedini pri-mjerak spjeva Ribanje i ribarsko prigovaranje Petra Hektoro-vića iz 1568.

JEDINSTVENI NOBELSpomen-soba nobelovaca otvorena je 2015. u Knjižnici HAZU. Riječ je o multimedijskom postavu donosi najvažnije podatke o životu i djelu dvojice istaknutih hrvatskih kemičara. Izloženi su brojni dokumenti, pisma, fotografije i osobni predmeti Ružičke i Preloga, a posjetitelji mogu pogledati i dokumentarne filmo-ve o njima. U izložbenom postavu posvećenom Ružički nalazi se i original povelje o dodjeli Nobelove nagrade 1939., jedina takva povelja koja se čuva u Hrvatskoj, dok se u Prelogovom postavu nalazi i dio njegove stručne biblioteke, namještaj iz njegove radne sobe, odijelo koje je nosio na dodjeli Nobelo-ve nagrade 1975. te zbirka kutija šibica iz svjetskih hotela koje je skupljao tijekom svojih putovanja. Na posebnom info-pultu prezentirani su i brojni detalji o postupku dodjele Nobelove nagrade, o Alfredu Nobelu i o dosadašnjim nobelovcima.

2.A na radionici „Postoji li konačan popis čovječjeg tijela?“

24

Razgovor s proslavljenim glazbenikom, frontma-nom legendarne grupe Majke povodom koncerta održanog na Šalati prvog lipnja 2019. CENER: Glazbenim putevima pošao si već od malih nogu, sa školskim bendovima kao 12-godišnjak i s prvim bendom „Duo Debili“, koji osnivaš s pokojnim Marinom Pokrovcem (gitaristom Majki) već s petnaest. Što je još, osim odgoja uli-ce, imalo prste u tome?Jednostavno, volio sam rock’n’roll. Htio sam napraviti bend, vidio sam da se tu najbolje osjećam. Eto to je sve, nema tu nikakvih specijalnih i posebnih razloga gdje, od koga i zašto. Jednostavno sam zavolio rock’n’roll kao dijete od deset godina i to je to. Vi-dio sam da prijatelj s kojim sam išao u razred zna svirati gitaru i s njim napravio to nekakvo čudo. Nismo imali električne gitare, on je imao malo pojačalo i tu akustičnu gitaru s pick-upom i to je sve. Ja sam udarao ritam po nekakvoj kanti od octa Kisko, on bi prašio tu gitaru i to je to. Kasnije smo se elektrificirali kad smo pronašli još dva dečka, jednog bubnjara, drugog basistu. Kasnije se to sve razvijalo. Tražiš i tražiš, nađeš se i eto, nema tu nikakve filozofije. Ako nešto voliš, onda voliš i zdravo, to je jedina filozofija!

TUMOR ROCK’N’ROLLA

CENER: Utjecaj novog vala na tvoju glazbu, ali i na svje-tonazor?Utjecaj jugoslavenskog novog vala na mene nije bio nikakav, zato što sam vidio da tu nema ništa što bi me zanimalo. A utjecaj engleskog i američkog me je jako pukao, tamo neg-dje ‘77. kad se pojavio punk rock. To me ćopilo s nekih 12, 13 godina. Naročito sam volio Ramonese, oni su nešto kao Beatlesi punk rocka. Sex Pistolsi su mi bili zanimljivi, ali tu nisam vidio ništa novo, osim tih njihovih live nastupa. Oni i nisu bili punk rock, punk rock su bili Ecstasy, Clash, Richard Hell... To je bio punk rock, a Pistolsi su bili običan rock bend koji je eto bio malo žešći i prljaviji, gadniji, opakiji. Ajde de, izgledali su kao pankeri... Što je rekao Lemmy Kilmister: „Kosa je tad odlučivala jesi li panker, roker ili heavy meta-lac“. Heavy metal je nešto najgroznije, heavy metal je tumor rock’n’rolla. Punk rock je nešto sasvim drugo, punk rock je ono što je rock’n’roll održalo koliko toliko živim, iako je na kraju sam taj jebeni punk počinio samoubojstvo.

BEZ ROCK’N’ROLLA NE BIH BIO ŽIV

CENER: Sigurno imaš neku mezimicu među pjesmama, ili mož-da čak albumom. Bi li nam otkrio koja je, i zašto baš ta(j)?Nemam nikakve mezimice, sve moje pjesme su mi jako dra-ge. Neke su glupe, neke su pametne, ali su mi sve drage. Kad majka rodi dijete, bilo ono glupavo, tupavo ili oštrou-mno... ono je njeno dijete. Zato imam velikih problema kad radim listu, jer ne znam što, kome, zašto i zbog čega. Onda si kažem :“Ajde Bare, napravi nekakav presjek da bude malo pametnije“, jer onda guram onu pametnu djecu u prve redo-ve što mi je fino, ali tu i tamo zna i koje glupavo dijete doći u prvi red s nekim mongoloidnim sindromom... Ona djeca, „ mir, Mongo, mir!“ Pa i oni isto dobiju svoje simpatizere, eto.

CENER: Kakav bi bio život bez rocka?

Bez rock’n’rolla ja najvjerojatnije ne bih bio živ. Niti bi netko znao za mene, vjerojatno bih već riknuo kao i većina mojih prijatelja, ali eto, nekako me uvijek izvuče ta muzika iz go-vana u koja se sam utrpam... A što ćeš, takav je život, ne znam što da ti kažem drugo.

ULICA JE LOŠACENER: Koje su dobre strane ulice kao majke odgajateljice?Ma ulica je užas, jebem ja ulicu! To je ono kad moraš, to je jednostavno stanje kad moraš, ako želiš preživjeti, mo-raš se prilagoditi nekim stvarima. Ulica je užas, zato sam i pobjegao u podrume s pojačalima da se sklonim s nje. Kad nemaš što raditi, onda završiš u grobu ili u zatvoru... Ima ih puno na ulici iz takozvanih bogatih obitelji, uzmi Ekatarinu Veliku. To su sve mladići i djevojke iz takozvane SK, CK raje tako da, pitaju se ljudi: „Zašto su oficirska djeca ti koji su kao...“ Pa normalno da jesu, zato što su bili najbolji! Mislim, za mene su oni psi, sori ako je netko od vas oficirsko dije-te. Zapravo, to su jadna djeca. Možda su zbog toga i radili nepodopštine za tatu i mamu, baš zato što eto tata uvodi policijski sat u obitelj. Ma ulica je loša, ulica je nije dobra, ulica je grozna, eto to je to.

LJUBAV SE DANAS UBIJARAZGOVARAO: IVOR BAŠIĆ 2.AFOTO: IGOR BOLTEK

INTERVJU: GORAN BARE

25

INTERVJU: GORAN BARE

SVATKO IMA SVOJE DEMONE

CENER: Nikada nisi skrivao svoje demone, ni pred javnošću ni pred sobom. Sudeći po tekstovima oduvijek si bio idealist. Smatraš li to u današnje vrijeme vrlinom ili prokletstvom?Ma ja bi tebi mogao pričati o tome dva sata, razumiješ... A po-što su ovo pitanja za novine ili ne znam za što već, ne znam koliko ti mogu pričati o tome. Demoni... Pustimo sad to, svat-ko ima svoje demone. Netko ima ovo, netko ima ono, nekog muči droga, nekog muči zašto nije završio fakultet, sve su to demoni. Svatko tko smatra da ima problem, njemu je njegov problem najteži i uvijek će reći: „Ma jebem ja tebe braco, moj je najteži!“

„ZA ŽIVOT SE BORITI“

CENER: Tvoji tekstovi ne boje se ničega. Jasno izriču prola-znost života i beznađe koje nam život daje, ali s dozom opti-mizma dajući do znanja da ako želiš, možeš promijeniti svijet (ili barem svoj život), ako ga uzmeš u svoje ruke. Želiš li tek-stovima savjetovati, ili jednostavno stavljaš dušu na papir, ili možda oboje?Ma stavljam dušu na papir, nikakve savjete ne dijelim jer mi je to glupavo. Pišem onako kao razmišljam, to jednostavno izlazi iz mene, ne mogu ti to objasniti ovako u nekoliko riječi... Ne želim nikome biti nikakav tutor niti nešto za što bi se on ćopio, ne, ne daj Bože. Jedino što stavljam na papir, to je moja duša i to je to. A sad... Nisam ja kriv što se to ljudima svidjelo ili nije, što ja znam. Ja jednostavno samo živim svoj život, živim ga naj-bolje kako mogu. Jebi ga, nisam ja niti uzoran, niti mi je netko ikad rekao: „Ajde sine, operi zube,“ ili „hajde sine, idemo kod doktora.“ Sve sam to morao sam otkrivati, tada nije bilo Inter-neta, nego jednostavno sam otkrivaš. Kako to otkrivaš ne znaš ni sam. Ne znam ni sam kako sam to sve otkrio, jednostavno sam otkrio... Pojma nemam.

SAMO TI DUŠO DAJEŠ MI RAZLOG DA OPSTANEM

CENER: Kao i kod svakog umjetnika, i tvoj opus najviše mje-sta pridaje glavnoj muzi života - ljubavi. Iako, u kasnijim tekstovima ona krvari, zlostavljana je i umire. Je li to tvoja prognoza? Što za tebe znači pojam ljubavi?

Većina ljudi ljubav smatra ono, muškarac i žena se vole pa se radi braka razmnožavaju i te stvari. Ne, za mene je ljubav nešto drugo. To između muškarca i žene, to je zaljubljenost. Kad te hormoni puknu pa onda oni upravljaju tvojim tijelom, ne mo-zak, nego oni. Tako da je zaljubljenost neka vrsta bolesti je l’... Ne slušaš sebe, ne slušaš ništa. A što se tiče ljubavi, ona je grandiozna, ona je jednostavno stanje kada jednostavno voliš. Kada voliš svog bližnjeg, ne bližnjeg tipa pop iz crkve, nego pri-jatelja. Kada voliš majku, kada voliš životinju, kada voliš drvo, kada voliš automobil... Uglavnom, ljubav je ogromna, velika, puno veća od zaljubljenosti. Zaljubljenost je eto nama urokana u gene da bi se razmnožavali, a ljubav je nešto sasvim drugo. I ljubavi je nekad bilo puno više. Ovo što danas vidim, to nije ljubav uopće. Ljubav se danas ubija na sve moguće načine...

OVAKO STVARI STOJE, NA ZASTAVI U TRI BOJE

CENER: U jednom si intervjuu rekao kako si „ljevičar, ali ne nostalgičar“. Nećemo puno u politiku, ali imaš li neku poru-ku za mlade, i očekuješ li neki pomak od mlađih generacija, ili smatraš da smo u pravcu koji neprekidno ide prema dnu?Pa mislim da nije dobro ovo što se događa općenito sa slo-mom socijalizma, ali to je normalno. Ljudi su kuje pohlepne i ne možeš ti uvest nekakav red u neku državu kao „hajde idemo svi jednako živjeti“ što bi bilo fantastično. Mislim, što ti fali ako imaš stan, hranu, ideš lagano na posao... Ali ne, ljudi hoće više. Okej, evo, dobio si priliku da imaš više, ali ja tu ne vidim da imaš nešto više, nego sve manje i manje. Naši ljudi jednostavno nisu navikli na to. Takozvani liberalni kapitalizam koji su izmislili Margaret Thatcher i Ronald Re-agan, to je ono što sad živimo i to je ono što će nas zakopati ako ljudi ne dođu k sebi. Razvalit će nas to, samo će buržuji otići negdje, a mi ostala marva ćemo pocrkavati kao pilići bez vode.

NE SVIĐA MI SE NIŠTA

CENER: Da možeš jednom rečenicom utjecati na svijest ljudi (u Hrvatskoj ili globalno), što bi rekao?Pa nemam pojma, ljudima što god da kažeš oni ne shvaćaju ozbiljno. Kažeš im: „Evo baš sam kupio dizela.“ Boli ljude ona stvar što dizel zagađuje. Nitko se više ne vozi gradskim prijevozom nego svi mrče te svoje automobile i ima ih na stotine. Svaka obitelj ima po tri auta, umjesto da idu fino ovim prekrasnim tramvajima koji su klimatizirani. Ali mrcine neće, ne znam koji im je. Vjerojatno žele svoju komociju. Pa dobro ako se želiš voziti automobilom, ali onda kupi barem električni... Mislim nije mi jasno kako ljudi nisu svjesni koli-ko način na koji živimo utječe na našu planetu, na naš dom. Nisu normalni. Ja ne vozim ništa i neću nikad ništa voziti, boli me. Vozio sam kao dijete i neću više. Tuđmanova murija mi je oduzela dozvolu 97. Ne sviđa mi se jednostavno ništa od ovoga. Ljudi nisu svjesni, a nisu svjesni jer imaju previ-še svojih problema, a ti problemi su egzistencija i kako da budem bogatiji od svog susjeda. Au problema, majko moja! Ništa ja ne želim savjetovati nikome jer savjeti su glupost. Čovjek savjetuje samog sebe. Kad u Hrvatskoj netko daje sa-vjet onda mu odmah ljudi kažu :“Ma što ti! Tko si ti?“. Tako da ne želim biti onaj „tko sam ja“, nego želim biti normalan čovjek. Jebe mi se i da traktore voze.

26

Psihologinja, osnivačica Hrabrog telefona, za Cener govori o tome kako zaštititi djecu i mlade od nasiljaCENER: Što vas je potaknulo na rad s djecom?- U osnovnoj i srednjoj školi dok sam još živjela u Dubrovniku uvijek sam vodila mlađu djecu na kupanje. Učila sam ih plivati i djeca su mi se često povjeravala o tome što ih muči u vezi s roditeljima ili školom. Očito je da sam već u svojoj mladoj dobi imala afiniteta za razumijevanje dječjih problema. U srednjoj školi sam odmah znala da želim studirati psihologiju i nisam se prijavila ni na jedan drugi fakultet. Prijemni na psihologiji je uvi-jek bio težak, ali ja sam odlučila ići na prijemni dok ga ne pro-đem jer sam željela samo i isključivo biti psiholog. Dakle, htjela sam studirati samo psihologiju, a dok sam studirala odlučila sam da ću raditi s djecom i taj san mi se ostvario.

VAŽNA JE EMPATIJACENER: Je li teško održati profesionalnosti i distancu u radu s djecom?- Kada pred sobom imate zlostavljano, zanemareno ili dijete bez roditelja jako je teško održati profesionalnost ne poželjeti ga odvesti doma na ručak i prijeći profesionalnu terapijsku gra-nicu. U radu s djecom tu granicu prelazim mnogo više nego što bih ju prelazila u radu s odraslima. Bilo je djece koju sam uistinu vodila doma i o kojoj sam se brinula, međutim u tim situacijama bih terapijski dio prebacila na kolegicu. Dakle u situacijama u kojima sam smatrala da djetetu trebam pružiti više od terapij-skog dijela prelazila sam profesionalnu granicu, a djetetu osi-gurala drugog terapeuta koji će se baviti terapijom. Često ra-dim sa seksualno zlostavljanom djecom. Do sada sam radila sa njih oko 1600. To su često djeca izdvojena od obitelji i ponekad im je važnija toplina koju im mogu dati kao čovjek nego terapij-ska toplina. Naravno, i u terapiji je važno da imamo empatiju s djecom, da ih razumijemo i da oni na našem licu iščitavaju da nisu krivi za ono što im se dogodilo.

PODIZANJE JAVNE SVIJESTICENER: Kako se rodila ideja o Hrabrom telefonu?- 1995. godine organizirana je edukacija u trajanju od 7 godina za stručnjake iz zemalja centralne i jugoistočne Europe na temu zaštite zlostavljane djece. Iz Hrvatske su preporučili mene. Vi-djela sam da Talijani imaju telefonsku liniju za djecu „Telefono Azzurro“ tako da sam se 1996. godine počela baviti idejom o organizaciji takve nevladine organizacije u Hrvatskoj. Tih godi-na se kod nas o zlostavljanju uopće nije govorilo. Nije se znalo da postoje zlostavljana djeca, odnosno roditelji uopće nisu bili sankcionirani za ono što su radili djeci. Zato sam uz podršku svojih edukatora, američkih učitelja koji su vodili edukaciju, odlučila po uzoru na Telefono Azzurro osnovati nevladinu orga-nizaciju „Hrabri telefon“.

Osnovan je u jednoj maloj sobici u dječjoj bolnici s 2 ili 3 vo-lontera. Kada smo 1997. počeli javno govoriti o tome doživjeli smo veliki otpor prema toj temi. Govorili su da hrvatski roditelji to ne rade te da se to događa tamo u Americi u showu Oprah

Winfrey. Tada sam odlučila provesti istraživanje o tome koliko je rašireno zlostavljanje u Hrvatskoj. Početkom 2002. godine rezultati istraživanja pokazali su da je svako peto dijete u Hr-vatskoj seksualno zlostavljano te da je 16-25% djece fizički i/ili emocionalno zlostavljano. Hrabri telefon je tada radio puno edukacija, puno podizanja javne svijesti, puno suradnje s me-dijima i kada se javna svijest podigla dovoljno da se pokaže da jedna mala udruga poput Hrabrog telefona ne može pokriti sve potrebe zlostavljane djece tražila sam našeg Gradonačelni-ka da Grad preuzme brigu o zlostavljanoj djeci. Krajem 2002. godine osnovana je Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

TREBA RIJEŠITI UZROKCENER: Znamo li sa sigurnošću zašto dolazi do vršnjačkog nasilja? Je li to stvar odgoja, društva li nešto što nam je uro-đeno? - Kada govorimo o vršnjačkom nasilju moramo naglasiti da se nijedno dijete ne rađa nasilno niti ijedno dijete postane nasilno odjednom. Djeca postaju nasilna zbog okolnosti u kojima žive i u kojima odrastaju. Istraživanja pokazuju da su djeca koja su fizički kažnjavana i zlostavljana u obitelji u 4 do 6 puta većem riziku da čine nasilje u adolescentnoj dobi. Zbog toga se uvijek zalažem da tretman ne dobiju samo žrtve vršnjačkog nasilja nego i maloljetni počinitelji jer nam je cilj spriječiti da iz ma-loljetnih počinitelja nastanu punoljetni počinitelji. To su često djeca koja su fizički zlostavljana i emocionalno zanemarena u obitelji. Njih se u obitelji primjećuje samo onda kada se pona-šaju nasilno i oni su navikli na taj način dobivati pažnju i onda na taj način traže pažnju i sankcijama u školi. Sankcije su da-kako potrebne, ali ako ne rješavamo uzrok njihovih problema samim sankcijama nećemo riješiti problem.

SUVREMENO RODITELJSTVOCENER: Koja je dobna skupina najugroženija kada govorimo o vršnjačkom nasilju?- U našim istraživanjima se pokazalo da su za kasnije emocio-nalne i ponašajne smetnje najrizičnija djeca koja čine i proživ-ljavaju nasilje. Najrizičnija skupina za cyberbullying je između 14 i 16 godina, a za fizičko i emocionalno zlostavljanje rizična su i djeca osnovnoškolske dobi kao i predškolska djeca.

CENER: Kako su se problemi nasilja među i nad djecom i nji-hova shvaćanja mijenjala tijekom godina? - Danas smo sve svjesniji dječjih prava na život bez nasilja i naj-boljeg interesa djeteta. To su termini o kojima govori Konvencija o pravima djeteta koju svi moramo poštivati jer su konvencije iznad svih zakona. Sve smo svjesniji da je nasilje i nad i među djecom nedopustivo. Nekad smo odgajali djecu batinama jer se smatralo da su djeca po prirodi loša i da ih mi trebamo popra-viti, tako kaže tradicionalni odgoj. Suvremene metode odgoja kažu da su djeca po prirodi dobra i trebamo poticati njihovo izražavanje emocija, poticati njihovu samosvijest i poštivati nji-hovu želju i volju, ali pri tome postavljati jasne granice. Suvre-

VRŠNJAČO NASILJE

INTERVJU: GORDANA BULJAN FLANDER

TREBA SLUŠATI DJECUTEKST: MIA VISKOVIĆ 3.E,

27

VRŠNJAČO NASILJE

28

VRŠNJAČO NASILJE

meno roditeljstvo postavlja granice u atmosferi ljubavi i prihva-ćanja, a tradicionalno u atmosferi straha. Mi smo jedna od prvih zemalja koja je još 1999. godine zabranila fizičko kažnjavanje. To je slabo poznato pa se roditelji često iznenade kad saznaju da je zakonom zabranjeno „dati djetetu po guzi“. Obzirom da je teško utvrditi granicu između fizičkog kažnjavanja i zlostavljanja svaki oblik nasilja nad djecom zakonom je zabranjen.

SUKOBI MEĐU DJECOM- Kako ćemo znati kad su se djeca potukla zbog nečega ili u igri, a kad se radi o bullyingu? Velika je razlika. Bullying uk-ljučuje namjeru da se drugom djetetu nanese šteta, uključuje nesrazmjer moći i uključuje to da nema razloga za sukob. U uo-bičajenom sukobu među djecom možeš ih natjerati da izađu iz sukoba jer postoji razlog zašto je do njega došlo, a kod bullyin-ga toga nema. Dijete koje trpi bullying se također vrlo rijetko može samo zaštititi pa je potrebno da se roditelji i nastavnici uključe, čak i kada je cyberbullying u pitanju. Nastavnici mi često kažu „Ne događa se u školi pa nije naš problem“. Događa se vašem učeniku naravno da je vaš problem. I moj je problem jer radim u zdravstvu i zadatak mi je štititi djecu.

CENER: Nadomješta li se nedostatak zajedničko provedenog vremena i pažnje materijalnim poklonima u današnjem odgoju?- Danas je jako teško biti roditelj i teško je biti dijete. Roditelji puno rade, bombardirani su raznim savjetima i ne znaju kako s djecom. Često „odgoj bez batina“ shvaćaju kao „odgoj bez granica“, a djeci su na krivi način objašnjena njihova prava pa misle da im je sve dozvoljeno. Nedavno sam naišla na istra-živanje koje kaže da majke s djecom provode 9min dnevno, a očevi 3 min. S tim da i majke i očevi dnevno provode 3 i pol sata na društvenim mrežama. U tih par minuta koje provedu s dje-com ne mogu im pružiti ništa i onda to nadoknađuju markom mobitela, tenisica... Mislim da je roditeljima danas potrebna podrška i zato je potrebno otvarati savjetovališta za roditelje. Posebno mi je drago što je i Hrabri telefon prije 5 godina otvo-rio liniju za besplatno savjetovanje roditelja.

CYBERBULLYINGCENER: Mislite li da napredak tehnologija i dostupnosti in-formacija poboljšavaju ili pogoršavaju situaciju?- Sve to ima brojne prednosti i svijetle strane, ali i mnogo rizika. Mi odrasli smo jako odgovorni što smo vama mladima dali te alate, a nismo vas naučili kako ih koristiti. Cyber-bullying je puno rizičniji i za autodestruktivna ponašanja i skoro su dvaput češći suicidi i pokušaji suicida zbog cy-berbullyinga nego zbog tradicionalnog bullyinga. Zato što je kod cyberbullyinga „publika“ neograničena. Kod tradici-onalnog bullyinga „publiku“ čini 15, 20, 30 djece dok kod cyber bullyinga jednim klikom stotine i tisuće djece. Počini-telji cyberbullyinga često nisu svjesni svog utjecaja na žrtvu dok ne postane prekasno, jer za razliku od tradicionalnog bullyinga gdje pogled u lice žrtve može izazvati empatiju i zaustaviti počinitelja, kod cyber bullyinga nema direktnog fizičkog kontakta sa žrtvom i počinitelj ne vidi što čini. Zato je potrebno puno raditi s mladima kako bi im se ukazalo da to nije „samo zezanje“.

DJECA NE LAŽUCENER: Gdje se Hrvatska u pogledu vršnjačkog nasilja nalazi u odnosu na ostatak Europe?- Mislim da smo u prosjeku. Skandinavske zemlje su po tom pitanju najbolje jer su se puno prije nas počele hvatati u koštac s tim problemom. 2001. sam bila u Norveškoj u po-sjetu njihovom pravobranitelju za djecu i baš u to vrijeme su njihovo ministarstvo zdravstva, socijalne skrbi, školstva i pravobraniteljstvo potpisali ugovor da će zajedno zausta-viti bullying, dok smo mi tada o bullyingu jedva i govorili.

CENER: Što ste naučili od djece u 30 godina rada s njima?- Ono što sam naučila je da zaista njih treba slušati i da ne-ćemo pogriješiti ako slušamo i ono što nam neverbalno kažu ponašanjem. Djeca dobro znaju prepoznati mislimo li zaista ono što govorimo i ono što je meni izuzetno važno i što često govorim roditeljima je da dječja usta sigurno ne lažu.

29

O MRTVIMA SVE NAJBOLJE...Posljednji ispraćaj.

U pozadini svira tvoja najdraža pjesma. Svi se

prisjećaju najdražih trenutaka s tobom.

Držim se po strani i osluškujem. Kako to obično biva kada nekoga

više nema, čujem riječi poput “nedostajanje”,”dobrota” te “silna budućnost i planovi koje si imao”. Samo rijetki

znaju da si ih sa mnom kreirao.

Bili smo uzor drugima jer nama nisu bile potrebne riječi,

pogledima smo mogli sve jedno drugome reći. Polažu ti cvijeće na grob, liju suze dok proklinju Boga što te uze. Pale svijeće.

Ah! Nismo svi te sreće. U početku sam voljela smjer u kojem se kretala

naša ljubav, ali odjednom naglo skreće.

Kupovao si vrijeme, da otkriješ onu svoju drugu stranu

i uliješ mi strah u kosti. Doživjela sam krah! Nisam se smijala, jer dok sam te čekala, neka druga te

u zagrljaju držala i grijala. Lažna nada bila mi je svakodnevica. Naivna, glupačica, tako si me zvao.

Hranio te moj bol, raju je došao kraj ispred mene stoji vrag osobno, dok mi na koži ostavlja tragove

koje moram puderom posebno prekrivati. Pravi pravcati pakao, a kada bih te pokušala ostaviti, ridao bi i plakao.

Nemoj šutjeti, ako želi, može se ljutiti, njegova stvar.

Znaš i sama da odavno niste onaj par

otprije. Za mene nikada nisi imao strpljenja i volje.

Sada kada te više nemam, lakše se diše, ali ipak o mrtvima sve najbolje...

Teodora Pavlović 2.a

KREATIVA

3030

VRŠNJAČO NASILJE

Hrabrom telefonu djeca i tinejdžeri mogu se javiti putem linije za djecu na broj 116 111 radnim danima od 9 do 20 sati

Djeca i tinejdžeri najčešće kontaktiraju Hrabri telefon zbog tema zlostavljanja i nasilja, obiteljskih odnosa te pitanja vršnjačkih odnosa. Upravo u okviru teme zlostavljanja i na-silja, osim na zlostavljanje unutar obitelji, velik broj poziva se odnosi na temu nasilja među vršnjacima, kao i nasilja u adolescentskim vezama. Uz to, djeca i tinejdžeri često zovu jer ih muči odnos s roditeljima, ne osjećaju podršku ili ne znaju kako razgovarati s roditeljima o nečemu što ih muči. Također, zovu i zbog briga vezanih uz odnose s vršnjacima u školi, stjecanje prijatelja, školske teškoće, ali i općenito teškoće mentalnog zdravlja, poput depresivnosti, anksio-znosti i samoozljeđivanja.

U SURADNJI S DJETETOMSvako dijete koje nazove Hrabri telefon može očekivati da će im se javiti osoba koja će ih saslušati, pokušati razumjeti i dati im podršku vezano za teškoće koje ih muče. U slučaju vršnjačkog nasilja, nastojimo potaknuti djecu da se povjere roditeljima, nastavnicima i školskim stručnim suradnicima jer je pomoć odraslih potrebna kako bi se nasilje zaustavilo. Objasnimo im da je škola odgovorna za nasilje koje se događa u školi i u bli-zini škole, te da su odrasli odgovorni da pomognu djeci. Često je djeci to teško jer imaju razne strahove vezane uz razgovor o problemu s odraslima u svojoj okolini, stoga ih nastojimo ohrabriti i osnažiti. Osim toga, u suradnji s djetetom smišlja-mo konkretan plan onoga što bi dijete moglo učiniti kada se nađe u situaciji kada je u opasnosti, kako bi se dijete osjećalo snažnije i kako bi se lakše nosilo s tom stresnom situacijom.

NAJVAŽNIJE PORUKEPrirodno je da se dijete ili tinejdžer koji proživljava nasilje osjeća bespomoćno, tužno, zabrinuto ili ne vidi izlaz iz te situacije. Često u takvim situacijama misle i da su sami odgovorni za to što im se događa, pronalaze razloge za nasilje u nekim svojim osobinama ili ponašanjima. Primjerice, misle da je njihov način oblačenja razlog zadirkivanja pa nastoje to promijeniti i biti sličniji drugima. Ono što im je često zajedničko je to da se boje povjeriti odraslima i reći

im što proživljavaju. Strah ih je da će se nasilje nastaviti ili postati još gore i ne vjeruju da ih odrasli mogu zaštiti. Najvažnije poruke koje trebaju čuti su da oni nisu ni na koji način odgovorni niti su mogli zaslužiti to što im se događa, kao i da se ne trebaju sami nositi s nasiljem niti sami nastojati riješiti tu situaciju.

SVI TREBAJU POMOĆ Odgovornost za zaustavljanje nasilja je na odraslima i naj-veći korak koji dijete ili tinejdžer može napraviti je upravo obratiti se nekoj odrasloj osobi koja mu/joj može pomo-ći. Također, kada govorimo o vršnjačkom nasilju, važno je spomenuti i djecu koja vrše nasilje. Djeca koja vrše nasilje često ne nailaze na empatiju okoline, već na kazne i poslje-dice, čime ih se u osnovi ne uči empatiji ni primjerenim ob-licima ponašanja. Oni trebaju pomoć, jednako kao i djeca koja su žrtve nasilja.

HRABRI TELEFON

PROTIV STRAHA

TEKST: MIRNA ČAGALJ FARKAS

AKO JE FRKA – ZOVITE Hrabrom telefonu djeca i tinejdžeri mogu se javiti putem li-nije za djecu na broj 116 111 radnim danima od 9 do 20 sati. Isto tako, mogu se javiti i u okviru programa e-savjetovanja tako da pošalju upit na e-mail (savjet@hrabritelefon.hr ili hrabrisa@hrabritelefon.hr), Facebook Hrabrog telefona, forum (https://www.cybermed.hr/forum/specijalizacije_medicina/hrabri_forum_za_zastitu_djece) ili se javiti na chat. Radno vrijeme chata je radnim danima od 15 do 19 sati i u tom razdoblju se mogu dopisivati sa savjetovateljem, dok odgovor na upite poslane ostalim kanalima stiže najkasnije kroz tri radna dana. Tinejdžeri nam se često javljaju na chat jer kažu da im se sviđa taj način komunikacije, čini im se da dodatno čuva njihovu anonimnost i da nitko ne mora znati da u određenom trenutku s nekim razgovaraju, odnosno do-pisuju se. Javljanje Hrabrom telefonu je anonimno, što znači da nije potrebno predstaviti se, a također je i besplatno te povjerljivo, odnosno ono o čemu nazivatelj i savjetovatelj razgovaraju ostaje između njih. Jedina iznimka od pravila povjerljivosti su situacije u kojima je nečiji život direktno ugrožen, kada smo dužni obavijestiti institucije koje mogu uživo pomoći toj osobi.

3131

KREATIVA

JA NE ČUJEM

Prije dvije godine,

Moj vid je prevladao sluh.

Nema više pjesama, zvuka...

Sa mnom više nije glazbeni duh.

Nema melodije uz mene

Kroz one teške dane

Sad je samo tišina,

A zvuk jedva u snove svane.

Uz moje plesne pokrete

Nema više pratnje

Nema majčinog glasa,

Koji je bio uz sve patnje.

Ja ne čujem,

Ni pjesmu ptica ni šum mora.

Ritam je stalan –

Jednolik ton sjetnog umora.

Poželim čuti što drugi stvaraju,

Što prsti sviraju,

Što najljepši tonovi govore,

A moje uši ne otkrivaju.

Kako je tužno,

Oprostiti se sa sluhom,

Zaboraviti na skladbe,

Pomiriti se s tim glazbenim propuhom.

I dalje sanjam stihove,

Koje u meni probude

Puno utjehe i nade,

Da ću čuti pjesme moje požude.

A do tada je samo tišina,

Onako pusta i blijeda,

Zauvijek sa mnom

Moja životna povreda.

Mihaela Horvat 3.c

32

VRŠNJAČO NASILJE

PRIČA O ZLOSTAVLJANJU

BIT ĆE BOLJE TEKST: LAURA SUKNAIĆ 3.E

Ne želim ustati. Ne želim se tamo vratiti. Ne želim. Molim vas, nemojte me tjerati. Šest je sati, nema mi druge.

Otvaram umorne oči čiji kapci iz dana u dan postaju sve teži i teži. Podižem ruku i bacam ju na budilicu kao da su mi tijekom noći stavili teške okove oko zapešća. Umoran sam. U blijede dlanove skupljam vodu i prinosim ju licu. Njezina hladnoća me uvijek razbudi. Dolazim do visokog drvenog ormara čija desna vrata uvijek zaškripe kada ih otvorim. Što da obučem? Mogao bih onu fora majicu koja već mjesecima samo skuplja prašinu i čeka da je se sjetim. Ruka mi posegne za crvenom tkaninom u kutu, ali zastanem. Možda je bolje da se ne ističem. Mislim da sam im dao dosta materijala za ismijavanje. Ruka mi skrene po crnu, iznošenu vestu čiji su se rukavi i rubovi izdeformirali od silnog natezanja. Uzimam torbu i, nakon dobrih pet minuta oklijevanja na izlazu, iskoračim. Hodam sivom, grubom cestom i po, ne pamtim, već koji put promatram njezin razbacani uzorak od crnih mrlja i žvaka. Svakim korakom sam sve bliže i bliže. Da se okrenem? Mogao bih... Ne, ne, već je prekasno... Tu sam. Srce mi luđački lupa. Pogledi su već razmijenjeni, a usta formirana u nove komentare. Nemoj ih gledati, ni slučajno nemoj uspostaviti kontakt. Možda te jednostavno zaborave. Ubrzam korak. Želim se što prije maknuti iz hodnika, prije nego...

„Hej, Filipe!“ u glavi mi odzvoni poznati glas. Glas od kojeg mi cijelo tijelo protrne.

„Kud se žuriš?“ ne odgovaram. Ovog puta je doveo i čopor.

„Dajte, pogledajte kako se stisnuo! Što je? Više nećeš ni fren-dove pozdraviti? Ha, ha, ha!“

Ako ovo znači imati prijatelje onda ih ne želim.

„Malo smo gladni, hajde nas počasti.“ „Nemam ništa...“

„Ma daj! Ne budi škrt. Pretresite ga!“

Prije nego što sam mogao reagirati, uzeli su mi torbu, otvorili je i okrenuli naglavačke. Slap knjiga, papira i olovaka počeo je curiti. Pokoju su knjigu čak i šutnuli ne bi li se neka kuna skri-vala ispod nje.

„Vidi, stvarno ništa. Nema veze, vratit ćeš namirući put.“

Bacivši torbu, ostavili su me samog s njihovim najnovijim remek-djelom. Kako sam slab. Tijekom sata nije bilo ništa bolje. U podsvijesti sam ih i dalje mogao čuti kako smišlja-ju iduću spačku. Svaki odmor provodim u wc-u, koristeći još to malo privatnosti kako ne bih naišao na njih. S posljednjim zvonom jurim kući kako bih što prije okončao ovaj, relativno uspješan, dan. Barem sam tako mislio. Čekali su me, nije im bilo dosta. Pokušao sam ih zaobići, ali su me opkolili poput vukova. Bio sam uhvaćen. Najprije su počeli riječima. Govorili su mu sve ono što sam već odavno znao i što mi još i dan da-nas odzvanja u uhu. Tek kada sam im se pokušao suprotsta-viti, završio sam na zemlji. Pokušao sam se zaštititi rukama i nogama, ali bezuspješno. Nakon deset minuta, samo sam se prepustio. Nije bilo smisla opirati se. Kada su se zasitili, otišli su ostavivši me da se previjam od boli. Cijelo tijelo mi je pulsiralo. Kod kuće sam se odmah zatvorio u kupaonicu, ne obraćajući pažnju na zabrinutu majku. Nisam htio da me vidi ovakvog. Tijelo mi se treslo dok sam svim mukama poku-šao prigušiti jecanje. Zašto ja? Kada će ovo prestati? Dok sam očima tražio spas, pronašao sam odgovor. Možda danas? Na-rančasta bočica maminih tableta za spavanje se poput prvog proljetnog sunca sjajila na umivaoniku. Uzeo sam ju i počeo promatrati.

Svi problemi bi mogli nestati u tren oka. Imam li što za izgubiti? „Bit će bolje“, rekli su. Hoće li stvarno?

33

VRŠNJAČO NASILJE

TREBA SE IZBORITI ZA SEBE TEKST: ANTE PRKAČIN, 3.E

Koliko puta ste nekome uputili ružnu riječ? Kako ste se osjećali? Jeste li bili snažniji? Moćniji? Jeste li imali više pouzdanja u sebe? Što vam je to donijelo u životu? Vjerojatno ništa, jer kada bi se stavili na položaj povrijeđene osobe, poželjeli bi povući rečeno.

Nasilje je danas prisutno svugdje; na ulici, u školi i internetskim mrežama. U modernom svijetu je aktivnije pod nazivom ‘’bu-llying’’, a nažalost u tom istom svijetu 21. Stoljeća, nitko se pre-tjerano ne bavi uklanjanjem istoga. Ljudi općenito puno pričaju o ovome problemu, ali ne poduzimaju mjere kojima bi drugima oko sebe mogli pomoći. Pa tako, nakon mnogobrojnih novinskih čla-naka, filmova i priručnika, čovjek u 99% slučajeva ne bi mario za svađu ili tuču djece koja se odvija pred njegovim očima. Nastavio bi hodati i gledati u mobitel i kao takav ponašati se kao stereo-tip modernog čovjeka. Vlastite potrebe su postale prioriteti, a na potrebe ostalih reagiramo samo ako imamo 5-10 minuta više. U svijetu svakoga trena jedno dijete ili odrasla osoba trpi neku vrstu nasilja. Mnoge žene kod kuće leže u krvi i modricama jer im je muž kući došao pijan, djeca sa suzama u očima izbjegavaju poglede na mobitel zbog načina oblačenja ili naglaska kojim govore, bez obzira na to da bi se njime trebali ponositi. Kako završava ‘’bu-llying’’? Nažalost, mnogi jedini ‘’spas’’ pronađu u uskraćivanju vlastitog života.

Iako je život zbog bullyinga zaista ‘’pakao’’, bitno je pronaći malo ‘’raja’’. Osobu, mjesto ili nešto općenito što može promijeniti po-gled na život i poboljšati ga. Osoba mora biti snažna i ponašati se kao vojnik. Mora odraditi bitku do kraja, ostati ponosna i puna vjere u sebe te nakon svega, popeti se na noge i nastaviti dalje.

SKRIVANJE VLASTITE SLABOSTI TEKST: ANTE PRKAČIN, 3.E

Ponašanje je način na koji sebe „prezentiramo“ u životu, i ono je jako važno. Još od malih nogu nas roditelji i tete u vrtiću uče kako se pristojno ponašati i pravilno odnositi prema sebi i drugima. Kasnije, ipak, dolazi do nasilja i nepoštivanja drugih. Takvo pona-šanje na kraju završi loše za sve. Jedan bude kažnjen zbog nasilja, a drugi više nije siguran u sebe.

Vršnjačko nasilje, kao i svaki drugi oblik nasilja, nije dobro i ni-kada neće biti. Zašto dolazi do nasilja teško je objasniti. Mislim da najčešće do toga dolazi zbog neke loše pojave u životu ili zato što se naučimo lošem ponašanju. Jedan postupak, jedna rečeni-ca može izazvati nasilje. Problem je što mi prije ne promislimo o posljedicama, o tome kako će to utjecati na druge. Još gore je to što neki uopće ne osjećaju grižnju savjest nakon toga. Treba osvi-jestiti što govorimo i kako se ponašamo prema drugima. Danas su granice zabave sve veće. „Zezati“ nekoga zbog toga što nosi ili kako izgleda nije zabava. On ili ona se sigurno osjeća loše i poti-šteno zbog toga, ali nas uopće nije briga zato što nam je zabavno. To nije zabava. Kako bismo se samo mi osjećali da nam to netko kaže. Vjerojatno isto kao i ona osoba kojoj smo mi to rekli. Sve se može riješiti na miran način. Ne treba biti nasilan i netolerantan prema drugima. Tko zna, možda baš sutra oni budu šefovi velikih kompanija ili poznate zvijezde. Ne treba nikoga podcjenjivati, bez obzira koliko mi bolji ili pametniji bili od njega.

Nasilje nije dobar oblik ponašanja. Omalovažavanje drugoga naj-češće znači da smo mi slabi te da tako izražavamo svoj gnjev i ljut-nju jer nas nešto drugo muči. To nije dobro rješenje za bilo kakav problem koji nam se nađe na putu.

34

RIJEČ STRUČNJAKA

NE DAJMO DA SE NASILNIK PROVUČETEKST: MARIJA ROTH, ŠKOLSKA PSIHOLOGINJA

Vršnjačko nasilje ili bullying problem je koji još uvijek pogađa djecu i mlade i događa se kada je osoba ili grupa ljudi sposobna nadvladati žrtvu, uzrokujući joj bol i patnju

Današnja djeca odrastaju u ljutitom, brzom, medijski zasi-ćenom, ekonomski i ekološki nestabilnom svijetu, a njiho-vo je zlostavljanje okrutnije, gadnije, bešćutnije, zasigurno sofisticiraniji i više nije jedan-na-jedan. U problemu zlo-stavljanja uglavnom su uključena tri uloga, a to su nasilnik,

TEMA BROJA

TABLICA: ČIMBENICI KOJI POTIČU I SPREČAVAJU VRŠNJAČKO NASILJE

ČIMBENICI RIZIKA ZA VRŠNJAČKO NASILJE ČIMBENICI ZAŠTITE

POJEDINAC

Niska empatija Empatija

Mala emocionalna svijest/regulacija Emocionalno priznanje i kontrola

Slabo sudjelovanje škole Sudjelovanje škole

Nedostatak odgovarajućeg samopouzdanja Učinkovite komunikacijske vještine

Neodgovarajuće sposobnosti za rješavanje problema Odgovarajuće samopouzdanje

Slaba prihvaćenost među vršnjaci-ma / odbačenost od vršnjaka

Druženje s vršnjacima

Društvene predrasude Pro-društvene vještine i stavovi

SKUPINA VRŠNJAKA

Antidruštveni stavovi / stavovi koji potiču nasilje Suradnja, društvena samoučinkovitost

Moralna odvojenost Društvene vještine

Nerazvijena svijest o opasnostima internet-ske komunikacije (elektroničko nasilje)

Svjesnost o rizicima komunicira-nja elektroničkim putem

Ponašanje kojim se nameće vlastita moć Percepcija podrške

Slaba vršnjačka podrška Moć promatrača da pomogne

Vršnjaci nagrađuju agresivno ponašanje Suradničko rješavanje problema

RODITELJI

Sukobi u obitelji i slaba komunikacijaKomunikacija između roditelja i dje-

teta koja pruža podršku

Slaba uključenost roditelja / neučinkovito roditeljstvo Uključenost roditelja u školi

Izloženost agresiji kod kuće Podrška i nadzor roditelja primjerena za dob

NASTAVNICI / ŠKOLA

Negativna školska klima Klima u školi/učionici koja pruža podršku

Slaba povezanost u školi Podrška i povratne informacije prilikom učenja

Slabi odnosi između učenika i nastavnika Izričita pravila o tome što jest, a što nije prihvatljivo

Prešutno prihvaćanje vršnjačkog nasilja. Nedostatak negativnih posljedica ili nedo-

sljedne posljedice vršnjačkog nasilja

Osuda neprihvatljivog ponašanja i po-sljedice za takvo ponašanje

žrtva i promatrač. Nasilnike često karakterizira potreba za moći i divljenjem, manjak empatije i agresija. Žrtve su uglavnom osobe koje su po nečemu drugačije, povučenije i s nižim samopoštovanjem.

TREBA ŠTITITI ŽRTVETajnost je često prisutna kod vršnjačkog zlostavljanja, a nasilnici su u stanju prepoznati osobe koje nesvjesno, kroz govor tijela pokazuju pasivnost, popustljivost ili izoliranost od vršnjaka. Mnogo puta vršnjačko nasilje ostaje tajna jer se učenici ustručavaju reći odraslima.

Nastavnici uglavnom nisu prisutni kada se ono događa, ali učenici jesu. Istraživanja pokazuju da promatrači, usprkos svojoj želji da se nasilje prekine, ne reagiraju kako bi i zau-stavili nasilje, a kada se odluče reagirati imaju 50% šanse da ga prekinu. Uloga učenika u takvim situacijama izuzetno je važna, kada bi svaki učenik stao u zaštitu prava žrtve, s vremenom bi zlostavljačko ponašanje iščezlo.

PODRŠKA VRŠNJAKAPostoje čimbenici koji mogu potaknuti ili smanjenjiti vrš-njačko nasilje. Na njih može utjecati sam pojedinac, obi-telj, vršnjaci, škola i šira zajednica. Važno je identificirati od koga sve osoba može dobiti podršku kako bi se spriječilo ili prekinulo zlostavljanje.

Preuzeto i prilagođeno iz: Enable, Vršnjačko nasilje 2015.

35

PRIČA IZ ŽIVOTA

KAKO SE MOJ BRAT SUPROTSTAVIOTEKST: ANONIMNO

Danas je nažalost, sve više slučajeva samoubojstava koja su rezultat vršnjačkog nasilja. Svatko od nas vjerojatno može zamisliti nasilnika i poznaje priču nekoga tko je doživio zlostavljanje

Ljudi će često ignorirati i proći pored zlostavljane osobe i neće reagirati. Mislit će „To nije moj problem“ ili „Vjerojat-no je to zaslužio/la“ umjesto da zamisle kako bi njima bilo u takvoj situaciji i da pomognu. Po mom mišljenju, najgori oblik zlostavljanja je preko društvenih mreža. Nitko ne vidi osim žrtve i nasilnika. Ima hrabrih žrtava koje će se obratiti za pomoć, ali ima i onih koji žive u strahu što će biti ako zlostavljač ne bude kažnjen i što će se dogoditi ako sazna da je prijavljen. Danas nasilnici neće proći bez posljedica, već će biti kažnjeni u skladu s djelom koje su počinili i štete koju su nanijeli.

RODITELJI NISU REAGIRALIMogu navesti primjer moga brata koji je bio zlostavljan ci-jelu školsku godinu. Više vrsta nasilja prolazio je iz tjedna u tjedan. Škola i roditelji dječaka koji ga je zlostavljao znali su, ali stanje se nije mijenjalo čak je postalo gore nakon što su roditelji popričali s njim. Ove godine prije početka škole grupa dječaka koje je predvodio nasilnik napali su moga brata. Rekli su mu neka se skine jer ima dobru majicu, do-bre tenisice i da im ih da. Ispitivali su ga stvarno ružna i neprimjerena pitanja te dobacivali ružne komentare. Čo-vjek ne bi povjerovao da ta djeca sad kreću u osmi razred.

Budući da do tada roditelji zlostavljača nisu poduzeli mjere da se to više ne ponavlja, moji roditelji su odlučili pozvati policiju. Policija je odmah poduzela sve mjere da ta djeca budu kažnjena za to što su radili godinu dana. Na svu sre-ću, moj brat se suprotstavio i odlučio ga prijaviti, ali što s onima koji se ne usude protiv svojih zlostavljača. Ne bih mogla zamisliti svoj život bez njega, niti ne mogu zamisliti kako je tek onima koji su izgubili nekog bliskog zbog zlo-stavljanja.

NIJE U REDUVoljela bih kada bi ljudi malo više razmišljali o svojim po-stupcima i kakve oni posljedice imaju. I kada bi se stavili u cipele zlostavljane osobe da vide da to što rade nimalo nije uredu, niti postoji razlog koji bi mogao opravdati takvo ponašanje.

TEMA BROJA

DIJAGRAM: BRONFENBRENNEROV MODEL – DIJETE U DRUŠTVU

Mladi svoj osjećaj samopoimanja grade kroz poruke koje dobivaju iz okoline i koje proživljavaju kroz svoje živote pa tako i vršnjačko zlostavljanje može imati veliki utjecaj na izgradnju slike o sebi. Potrebno je graditi ozračje sigurnosti i poticanja osobnog rasta te prihvaćanje različitosti. Sto-ga, u školskom okruženju vršnjačka podrška može imati ve-liki učinak jer s vršnjacima mogu imati veću želju podijeliti svoju priču. Takva podrška može djelovati na dvije razine, na jednoj je cilj promjena reagiranja na bullying, a na dru-goj je poruka da se bullying proglasi neprihvatljivim.

NASILJE SE MOŽE ZAUSTAVITIZlostavljanje predstavlja agresivan svijet pun agresivnih ljudi koji su uspješni u životu. Kad se nasilnik „provuče“ sa svojim ponašanjem, žrtva dobiva poruku da nasilnici domi-niraju i da se nikada ne moraju suočiti s posljedicama svog ponašanja.

Ono što svakako može doprinijeti smanjenju vršnjačkog na-silja je stvaranje školske klime u kojoj učenici vjeruju da se nasilje može zaustaviti, gdje se njeguje povjerenje i učeni-ci se osjećaju slobodno reći da su doživjeli zlostavljanje. U školskom okruženju svi dijele odgovornost da se zlostav-ljačko ponašanje zaustavi, a problem treba biti prepoznat u ponašanju zlostavljača prije nego u ponašanju žrtve.

Gospodarski uvjeti i kultura (makrosustav)

Školsko okruženje i politika škole (mezosustav)

Vršnjaci, obitelj, učitelji (mikrosustav)

Dijete (osobne karakteristike)

Preuzeto iz: Enable, Vršnjačko nasilje 2015.

36

SUVREMENA UMJETNOST

SVEMIR U ZAGREBUTEKST I FOTO: IVA TOMASOVIĆ I MIHAELA HELEŠIĆ, 4.D Bili smo u Pogonu pred otvaranje i na otvaranju izložbe hrvatskog umjetnika Filipa Borellija koji se bavi istraživanjem interakcije svjetlosti, zvuka, pokreta i glazbe

Filip Borelli nam je otkrio da ga u zadnje vrijeme fasciniraju UV-zračenja i kinetička energija. Ova je izložba, kaže, posljedica silnog razmišljanja: ,,Svjetlo možemo shvatiti samo kao svjetlo, ali ima tu metafore, dajem da ljudi vide što žele vidjeti”, rekao je u jednom trenutku.

SVJETLOSNI KONCEPTIFilip Borelli od 2009. godine djeluje kao performer, glazbenik i autor svjetlosnih koncepata. Umjetničko iskustvo stekao je kao aktivni član Kluba studenata elektronike i računarstva KSET gdje se bavio rasvjetom, glumom i fotografijom, te u Dvorani za izvedbene umjetnosti Medike, gdje je stekao cirkusantske vještine i sudjelovao u brojnim produkcijama. U Zagrebačko-me plesnom centru naučio je suvremene plesne tehnike u kla-si Ognjena Vučinića i sudjelovao u višegodišnjim produkcijama Centra. Glazbom se aktivno bavi od 2009. godine, kada je kao član sastava Skroz Over objavio pjesmu Cross Over emitiranu na HRT-u. Član je glazbeno-scenskog sastava Acid Carrots & Par-sley Man te avangardnog sastava Beat Busters iz Zagreba, koji se u glazbenom stvaralaštvu koristi novim tehnološkim rješenji-ma. Borelli je 2017. godine na Sound Art Inkubatoru u Zagrebu izložio interaktivnu zvučnu instalaciju XYZ, a iste je godine re-alizirao i samostalni, eksperimentalni projekt Inox Aquasonik, koji uključuje glazbeno istraživanje inox termosice s vodom. U studenom je otvorio svoju izložbu M24 u prostoru Pogona.

TEŠKO JE NAĆI KUGLEOva je izložba o svemiru ili je samo takvom proglašena jer Borelli ne nameće ideja gledanja na instalacije. Kaže da zbog apstrak-tnosti ljudi vide svašta. Za njega svemir je neka vrsta mira, a rad na izložbi pružao mu je katarzičan osjećaj. Bilo je to opuštanje od fizičke boli koju je tada osjećao. Promatrajući gibanja čestica u tekućini dovelo ga je do razmišljanja o tamnoj tvari. Ona je kao voda, sve povezuje, ali vidimo kroz nju. Isto kao i mrak, taman je, vidimo samo svjetla. Kazao nam je da su ljudi jednako destruktiv-na kao i konstruktivna stvorenja.

Proces izrade izložbe bio je težak, zahtjevan i dug. Samo za male kugle, trebalo je i po 50 radnih sati. Izložba je spremna, ali još se može izraditi. Za velike kugle, stvar je bila daleko kompliciranija. Proces izrade trajao je čak godinu dana. Sve se čini teže u izvedbi. Naći prozirne kugle i nije jednostavno kako se čini. ,,Jednu sam staklenu kuglu slučajno pronašao u jednom teatru. Nikome nije trebala, niti je tko znao što je radila tamo. Ja sam znao”, objasnio nam je kako se svemir i ovdje umiješao.

NE OSTATI U MRAKUOstale je kugle, kaže srećom, dobio iz nekog skladišta nakon milijun telefonskih poziva. Oni koji su prije to imali, sada više nemaju. Kazao nam je kako je sve to veliko čudo za koje je po-trebna doza sreće. Velika stajaća kugla bila je teška za mu-ćkanje, probali su sve, činilo se da je nemoguće pomaknuti ih. Sjetili su se običnog motora s diskom čiji disk imitira neku vrstu crne rupe koja sve uvlači.

,,Htio sam poručiti da svi imamo priliku upravljati svemirom. Staneš na tu ploču koja pokreče motor I sve dok stojiš crna će rupa uvlačiti čestice. Kad, odeš sve prestaje, barem dok netko drugi ne stane. U početku je samo zvjezdana prašina, uvlačenjem u crnu rupu ona se zapetljava. Kad napustiš plo-ču iza tebe ostaju galaksije. Ljepota je u tome da sami biramo kada početi, a kad stati”, objasnio je. Smatra da snaga čovje-kove volje ponekad nadmašuje i razum, to je možda i sudbina i karma, samo jedna je kozmička volja i to je kako kroz nas je-dan maleni svemir gradi svoju povijest. Izložba ima i ekološku poruku, u nekim su kuglama plastične čestice.“ ,,Što li je oko svjetla, ako svi smo u to uronjeni?” pitao se Bo-relli pa zaključio: ,,Život je ustvari samo igra svjetlosti i mraka. Težimo ne ostati u mraku.“

37

MISLIM, TO SAM JAPonekad se zagledam u zvijezde

toliko dugo

da zaboravim na vrijeme i mjesto.

Da, događa se često ,

da mi misli odlutaju daleko,

na sve strane svijeta...

I nerijetko se nađem na planini, otoku,

rijeci, oceanu, potoku...

Misli me uvijek čine sretnom

jer u njima mogu biti sve...

Biti ja ili neka druga...

Moje su misli ceste svuda prohodne.

Ponekad se tako zagledam u sebe,

pitajući što bi htjela biti

kada odrastem?

Možda neka zvijezda u shvaćanjima ljudskim

ili pak obična, ali svoja.

Misli su moje, izleti bez broja.

Da, želim biti čovjek sa osjećajem

za druge jer me uvijek iznova ražalosti tuđa bol.

Znajući da u svijetu ovom patnje

su česte.

Zato želim biti čovjek

sa osjećajem za druge...

možda nikad velika i slavna...

Čemu?

Ionako me poznaju svi koje volim,

i svi koji mene vole

su cijeli moj svijet...

A ljubav je u svakome od nas

I mi smo iznikli

iz nje k’o na livadama cvijet...

Misli me tako vode na

različita mjesta

zato su moja putovanja

dugačka i česta!

Lana Pucak, 1.k

KREATIVA

38

KNJIGE

Digitalna demencija je zajednički naziv za niz kognitivnih i drugih promjena što se događaju osobama koje se pretjerano oslanjaju na digitalne tehnologije

Osobama koje previše vremena provode na internetu puno je lakše narušiti pažnju nebitnim podražajima iz okoline, one znatno slabije kontroliraju sadržaj svojega radnog pamćenja i općenito su značajno manje sposobne usredotočiti se na pojedinu zadaću i izvršiti je od početka do kraja. Zbog toga im s vremenom slabe i sposobnosti samostalnoga planiranja, kratkoročnoga pamćenja i izvršavanja zadataka koji zahtijevaju odgodu, kao i dugoročnoga pamćenja.

BEZ NAPORAPojednostavljeno rečeno, sve veća uporaba digitalnih tehnologija zahtijeva povećanu aktivnost onih neuralnih mreža našega mozga s pomoću kojih dijelimo pozornost, dok one koje rabimo za dubinsko čitanje, razmišljanje i upamćivanje slabe. Glavni problem je u tome što tehnologije trebamo prilagoditi čovjeku i rabiti s mjerom, a ne obrnuto.

Ugledni njemački neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer u knjizi Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma upozorava roditelje da djeci, čiji je mozak još u razvoju, ograniče vrijeme provedeno ispred ekrana digitalnih medija. Ključna je pre-misa da nas elektronički mediji – pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s interne-tom – „oslobađaju“ uobičajenih mentalnih napora te stoga postajemo sve ovisniji o tehnologiji, a naše psihičke sposobnosti slabe.

I LJUDI SE DIGITALIZIRAJUKnjiga o tome kako “mi i naša djeca silazimo s uma” kreće poznatim diskursom autora Jespera Juula, s jednom bitnom razlikom – Spitzer se više puta ispričava i brani oko vlastitih spoznaja kako je u kratkom roku naša civilizacija zaglavila na ekranima interneta – kao da to ne znamo – ali samo je pitanje koliko svu tu beskorisnu ožičenost želimo sami sebi priznati.

Tekst postaje bitno pitkiji kad autor krene doticati sve one teme koje nas se direktno tiču. Ne digitaliziraju se samo stari književni naslovi već pomalo i ljudi, pa Manfred piše o novom “novom” tehnološkom dobu, interesu korporacija u implementaciji informatič-ke tehnologije u škole, mozgovima na Googleu i svim onim cyberbully opasnostima koje već sada, a posebice tijekom cjelokupnog društveno mrežnog odrastanja, vrebaju naše male digital nativese.

MLADI, A DEMENTNI TEKST: IVOR BAŠIĆ 2.A, SANJA BLEK 3.B, MIA REBROVIĆ 3.B, ROKO RUKAVINA 2.A

39

KREATIVA

PRAZNINA I ISPUNJENJESloboda se previše puta definira na način: ˝Slo-bodan sam, mogu raditi što god želim; svoj sam čovjek, zašto bi mi itko postavljao ikakve norme kojih bih se morao pridržavati?˝

TEKST: MARTA KLABUČAR, 3.A

Puno puta čujemo kako je čovjek slobodan živjeti svoju slo-bodu sve dok ona ne ugrožava tuđu, ali stvari zapravo pre-laze i na ugrožavanje vlastite slobode življenjem iste.

Na primjer, ja slobodan i svojom slobodom odlučujem da želim pušiti i ja pušim jer je to moja sloboda, ali što j onda ovisnost? Kad naše pušenje iz slobode preraste u ovisnost,

je li postalo ovisnost jer smo mi sami tako odlučili? Naravno da ne. Postao si rob svoje slobode.

Realno, osjećanje bilo kakvih potreba, osim onih najosnov-nijih koje su nam zaista nužne za život je robovanje slobo-dom, postajemo objekt nad samim sobom i živimo u zablu-di, iluziji slobode. Predstavljamo si slobodu na onaj način na koji ćemo ju najbolje moći iskoristiti kako nama paše, a onda se osjećamo prazno i pitamo se zašto.

Smisao slobode nije moći činiti ili imati sve što poželiš, odnosno prividno zatrebaš. Očistiti se svih navezanosti na stvari, mjesta, događaje, osobe – to je sloboda. Biti zahva-lan na onome što ti je dano, ne tražiti više, a ako imaš više mudro tim viškom rukovati. ˝imam višak novaca, još jedna kutija sladoleda i vrećica čipsa neće mi naškoditi ,̋ a onda postaneš nezadovoljan svojim izgledom i kilažom i javlja se novo nezadovoljstvo – nova potreba.

Razdijeliti stvarne potrebe od nepotrebnih želja, zapitati se: ˝Hoće li to služiti meni ili ću ja tome služiti?˝

Sloboda nije trčati za svim zadovoljstvima koja mogu imati samo zato što ih mogu imati, nego svijest o tome koje će biti posljedice svakog mog postupka i što će mi to donijeti, svjesno birati ono što me ne može pretvoriti u roba samog sebe – to je sloboda.

DOK NE PRESTANEMO TEKST: MIHAELA HELEŠIĆ 4.D

Baš mi nedostaju. Nedostaju mi dodiri u tami. Želim reći, teško je to nedostajanje. Teško je kao s meke jutarnje kože skloniti teške tople deke. Nema veze što je teško. Nikada mi lakše nije palo lagano odjevena pojuriti u hladnu listopadsku maglu. Kod tebe je uvijek sunčano, ipak oblak sam plavog neba, a ti jedini koji nešto o oblacima zna. Jedini od svih koji ga vide. Nikada lakše kad noge ne znaju kamo idu, znaju samo da isprepletene tvojima čine cilj. Ali što ću sad? Svlačim teš-ke tople deke rukama tražeći ogrtač kao novorođenče sisu. S tobom sam kao novorođenče, ponovo rođena, ne onako kli-šejasto, među tvojim rukama. Ispitujem okus sunca poslije poljupca, tišine koja nije neugodna, okus tebe nakon gotovo

dva mjeseca. Na par metara od tebe ispitujući među nama teren i tebe najneobaveznija pitanja. Pitanja su moja kava ponekad, ali ne i hrana. Malo me razbude, ali ne drže. To što me drži tvoji su neobični ili malo predugi odnosno prekratki odgovori. Hrana su meni, hrana tebi - mojoj znatiželji, tvom egu. I ti si pitao. Pitanja su bila kao moja, ili čak neobave-znija, indirektnija, ali usmjerenija s vješto prekrivenom srži, ništa manje oštra. I u zagrljaju, u tihoj romantici poluglasnih žamora postsezone na Pozdravu sunca na usne si prošaptao: „Princezo, dokad ćemo ovako?” Bez pritiska, sasvim lako: „Dok ne prestanemo.” šapnula sam. Bilo je to i svjesno i ne-svjesno. Dlan se spuštao niže po leđima. „Mudrice..” izdah-nuo je u moju kosu, a osjetilo se u cijelom tijelu. Nije htio čuti vremenski period, htio je da traje. Zapuhao je vjetar, zapuhao kako bi odnio misao. Znao je da opet trebamo biti tu, iako jesmo, a nismo svjesni. Kava se popila. Razdanilo se. Šalica je prazna, ja odjevena. U zrcalu gledam oklop, u zrcalu koje ne zna za ono iznutra. Ljudi su samo zrcala, ne znamo što je u kome. Vidimo sebe jer znamo što je u nama, ili ne znamo. Nema veze, volimo reći kako znamo.

Krećem dalje koracima utišavajući najglasnije od svih sjećanja.

40

KREATIVA

GOVORE LJUDIGovore ljudi,

Govore da čudna sam, Govore da normalna nisam.

Ne znaju oni Kakav život dodijeljen je meni.

Ne znaju ljudi Što je uzrok moje čudi.

Neka, Neka kažu,

Neka kažu da obična nisam, Neka kažu da luda sam.

Neka kažu da srca Sam kamenoga,

Neka kažu da duše U meni nije.

Neka, Pravo imaju,

Stalo ni do koga mi nije.

Ali kad već govore, Neka kažu istinu cijelu, Neka kažu da me takvu,

Život učini.

SLAVLJE PRIRODENeka sviraju mandoline,

Neka zvone orgulje,

Neka svira sve baš sve,

Neka pjevaju slavuji,

Nek’ se pjevaju balade,

Nek’ pjeva sve baš sve

Nek’ more sinje pleše

Nek’ se masline savijaju od vjetra

Nek’ pleše sve baš sve

Nek’ svira sve baš sve

Nek’ pjeva sve baš sve

Ne’k pleše sve baš sve

Nek’ se veseli sve baš sve

Neka se veseli sve, ali bez mene

Nek se veseli sve,

Jer sve ima te,

Sve osim mene!

Sofija Grgurić 2.a

NOĆ VJEŠTICAPoljima šeće jesen rana

i kiti ih zlatnim bundevama.

Noćas će one sići u grad,

zavirit’ kroz ograde i sačekat’ mrak.

Uz zov šišmiša

i vještičin cik,

odat’ će svoj

zastrašujuć’ lik.

Odjednom će zasjat’ užarenih lica,

jer noćas je, zna se, noć vještica.

Ples njihov na metli dugo u noć traje,

a krik vampira iz sjene čarobnu joj moć daje.

PONOĆTiha, snena noć nad gradom

Lupa posljednjih koraka po pločniku

Zvuk umorne željeznice iz predgrađa

I poneki reski lavež pasa iz dvorišta...

Teški olovni bat sa zvonika

Odbrojava kraj minulog dana.

Samo veliki sjajni mjesec

Prosipa svoju moć i čaroliju s neba.

I caruje.

Lagano sve utihne, uspori, nestane.

A umorne oči grada

Na trenutak se smire

I prepuste snu.

(inspirirano Matoševim Notturnom)

Luka Zrnić 1.k

41

Skoro je kraj godine i stiglo je hladnije vrije-me. Ne voliš jesen, znam, ali ipak ti je najdraže jesensko predvečerje kada se spušta magla i osjeti miris kestenja u zraku. Kada ti trnci pro-laze kroz čitavo tijelo, a tlo šuška od različito obojenog lišća. I svaka jesen podsjeća na onu prošlu kada si bila zatvorena u sobu svaki put kada bi kišilo i tako prikrivala svoje suze i zvuk plača. Svih ovih sedamnaest godina živimo za-jedno i tek sad, polako, ali sigurno, shvaćam da si ti ta koja je uvijek tu uz mene. Ti si ta koja me voli više od ičega na svijetu. Prolazi i jesen, kao i sva loša sjećanja s njom. Sve borbe u tvojoj glavi, sve trzavice, kako sa mnom tako i s drugima. Sve prolazi, a ti po-staješ sve jača. Činiš me ponosnijom iz dana u dan. Doći će i zima koju isto tako ne voliš kao što ni mene nisi voljela. Ali opet, kada ugle-daš to noćno, crvenkasto nebo, nešto u tebi zaigra poput djeteta. Ta tišina i bjelina u kojoj pronalaziš mir i čistoću kao u samoj sebi. A tek ta božićna svjetla. Svako svjetlo u tvojoj duši budi novi titraj ljubavi. Život nije uvijek bio nje-žan prema tebi kao što su nježne pahulje što se lijepe za tvoje lice, no unatoč svemu ti si uspjela zadržati glavu visoko gore i svaki put našla još trunčicu snage da se nastaviš dalje boriti. Na pravom si mjestu i točno tu trebaš biti. Svaka frustracija i bol dobit će svoju smi-sao. Otresi prošlost sa sebe kao prašinu sa staroga kaputa. Prihvati stvarnost kakva jest. Iz svega što te snašlo izašla si kao pobjedni-

ca. Sve ono što te čini drugačijom, prigrli jače nego ikada i ponosi se time. Zbog toga si točno onakva kakva jesi. Jedinstvena.Sada pokušaj biti nježnija prema sebi i meni, obje znamo da radiš najbolje za nas što možeš. Vrijeme je da prestaneš biti toliko stroga pre-ma sebi. Voli se. Radi sve ono što te veseli. Sve ono što čini tebe tobom. Raduj se jer u svakom trenutku se treba dogoditi nešto lijepo. I do-godi se. Uvijek. Uživaj u sebi i voli sebe na svoj način. U tome nikada ne možeš pogriješiti. Voli se, jer tek kada samu sebe voliš i drugi te mogu voljeti onako kako zaslužuješ. Na kraju dana ti si svoja garancija za sreću i to nikada nemoj zaboraviti.

LJUBAVNO PISMO – SEBIAUTOR: ANONIMAN

KREATIVA

42

MAJSTOR OPISATEKST: MIHAEL MARINČIĆ, 3.E

Razmišljanja o jednom ulomku iz romana „Otac Goriot“ Honorea de Balzaca

Ovaj ulomak nalazi se na početku djela kada se tek upozna-jemo sa gospođom Vauqer i njenim pansionom. Pansion gos-pođe Vaquer donosi atmosferu djela i ujedno nam govori na koga se priča fokusira, na siromašan sloj koji se pokušava uzdignuti na društvenoj ljestvici, ali ne uspijeva.

BEZ ULJEPŠAVANJAUlomak počinje sa detaljnim opisom pansiona. Taj opis mnogo govori o vlasnici toga pansiona, gospođi Vaquer. Ona sama kao da je dio tog prostora, opis ju savrše-no stapa s pozadinom te nam govori da je ona u nižem sloju društva. Predmeti su stari, prekriveni prašinom i neprepoznatljivom bojom, a miris je opisan kao užasan, kao da prikazuje unutar-nje trulo stanje ljudi koji ovdje žive. Veoma mi se dojmilo što je opisao sve u crnoj stvarnosti u kojoj se nalazi, nije ni-šta uljepšavao za pozitivniji ugo-đaj, pa se ve-ćina predmeta doima stvarno: „Ovdje možete vidjeti barome-tar s kapucinom koji se pojavljuje kada pada kiša, grozne gravure koje oduzimaju tek, sve u okvirima od la-kiranoga, crnog drve-ta, prošarana zlatom, zodni sat od kornjačevine s bakrenim umetcima,zlat-nu peć, Argandove uljanice na kojima se prašina pomiješala s uljem, dugačak stol prekriven vo-štalnim platnom dovoljno zamršćenim da šaljiv vanjski gost na njemu može ispisati svoje ime služeći se prstom kao pisaljkom, obogaljene stol-ce, jadne male hasure od rogozine koja stalno ispada, ali se nikako ne gubi, zatim bijedne grijalice s okrhnutim rupica-ma i pokidanim šarkama.“

KRITIČKI REALIZAMProstorija kao da je na samrti; zapuštena, smrdljiva, ne na-zire se nikakav dojam perspektive ili nade da se to promije-ni. To se poklapa sa izgledom gospođe Vaquer: „... napokon čitava njena osoba objašnjava pansion, baš kao što pansion podrazumijeva njezinu osobu.“ Ona , kao i soba, izgleda kao da se predala svome beznadnom stanju i da je pomirena s tim gdje se nalazi, kao bolesnik koji zna da mu se bliži kraj. Također izgleda da ju je to učinilo gorkom i sebičnom oso-bom jer je „tusta kao crveni štakor“.

U knjizi doznajemo da je to i istina što nam govori činjenica da je razmišljala o ženidbi za Goriota i Votrena kad je mislila da su bogati. Tokom godina izgubila je interes za Goriota kada je shvatila da si on više ne može priuštiti bolje stano-ve u pansionu. Atmosfera također pridonosi tomu ugođaju; sve je prljavo, davno ostavljeno da trune, odbojno, stalo u vremenu i prostoru za svakog dovoljno nesretnog da ga vidi. Tanjuri su opisani kao od debelog porculana, ta de-bljina porculana je zamjena za prašinu koja prekriva sve oko njih. Takvi opisi daju distinktivnu atmosferu očaja i potrebe za promjenom koju gospođa Vaquer neće vidjeti, tipični su

za kritički realizam.

OTUŽNA STVARNOSTBalzac ne piše „gospođa Vaquer je

jako loša jer...“ nego nam samo detaljno, s puno pojedinosti

i usporedbi, opisuje kako izgleda i kako se ponaša,

opisuje ju tako da čita-telj dobiva dojam da

ona nije dobra osoba, da je sebična što za čitatelje znači da se savršeno uklapa u svoj okoliš kao lav u visokoj travi, no njen plijen je puno teže uhvatiti od kakvih životinja. Ona hvata bogat-stvo ili status što

je u to doba bilo jako teško uhvati-

ti, to su mogli samo najbolji od najboljih,

a ona jedna od tih, na njenu žalost, nije. Tko

zna, možda je zbog tog plijena i neuspjeha po-

stala tako gorka i sebična. Možda je jednom davno bila

blizu da ga uhvati, ali onda joj je zauvijek pobjegao a ona je ostala u

svojoj otužnoj stvarnosti.

Roman „Otac Goriot“ tjera nas na promišlja-nje o vremenu i načinu života na početku devetnae-

stog stoljeća. Roman je mračan, bez nade u sretan kraj za likove. Nedostaje mu jedan lik kojem je krenulo na bolje, kojemu se sudbina nasmješila i dala mu dobar put.

KREATIVA

43

KREATIVA

DRAGI PRIJATELJU!TEKST: ANONIMAN

Sjećam se kada smo, ne tako davno, bili jedno, ali s druge strane toliko različiti, baš kao plima i oseka – nerazdvojni. Sjećaš li se ovog ljeta? Ne postoji dan kada se nismo vidjeli. A što je sada? Prolaziš pored mene kao pored potpunog stranca. Sve se dogodi-lo iznenada. Na takvo što ništa me ne bi moglo pripremiti. Danima sam imala tisuću misli na pameti. Od tih tisuću, ti si bio devetsto devedeset devet. Nisi mi izlazio iz glave. Kako je moguće da smo od najboljih prijatelja postali stranci. Često te viđam na ulici. Isti si kao prije. Hodaš s glavom u nebesima, ali nešto se promijenilo. Nikada nisam vidjela taj sjaj u tvojim očima. Konačno sam shvati-la. Nakon svega što smo zajedno proživjeli, ti si me zamijenio. Više ne znam što da mislim. Tko je razlog moje patnje, ti ili ona?Predugo sam se pravila da je sve u redu. Predugo sam patila za našim izgubljenim prijateljstvom. Iako mi nedostaješ, volim način na koji je prazno kao i prije. Mislila sam da sam ti bila posebna, kao i ti meni. Pogriješila sam. Tebi je stalo samo do jedne osobe – sebe. Kada bolje pogledam, isti si kao svi. Svaki ima tvoj stav, hod, pogled. Javljaš mi se samo kada trebaš pomoć. Uvijek su me pitali zašto sam i dalje tu za tebe. Nikome nisam rekla, volim te. Možda je bolje ovako. Možda bi se osjećala gore da sam ti rekla. Mislila sam da sam za sve ja kriva. Mislila sam da našem prijatelj-stvu dajem premalo. Osjećala sam se kao da te poznajem. S to-bom sam se uvijek osjećala kao dijete. Ovo sve je bio film privida. Hvata me nostalgija za tim predivnim danima. Sada sam shvatila kakav si i kako se odnositi prema takvima poput tebe. Bez obzira na sve, neopisivo mi nedostaje stari ti. Uvijek ću biti tu za tebe, iako to nisi zaslužio.

MOJA OBITELJU ravničarskom selu, u blizini Kupe živimo mama, tata, seka i ja. Naizgled, sasvim obična obitelj. Imamo četiri mačke, dva psa i jednu zečicu. TEKST: LANA PUCAK, 1.K

Osim nas, u kući više nema nikoga. Moja mama ne voli snijeg i kada dođe zima, za nju tada nastupi elementarna nepogoda. Naime, ona je Dalmatinka koja obožava more na svim slikama i u svim pjesmama. Uz more diše, mašta i sanja... voli ga gleda-ti, slušati... dok sve druge radosti brčkanja i ronjenja prepušta nama. Tata je rođeni Kupčinec, ali kad smo na moru ne izlazi iz vode... i zato smo seka i ja vrlo rano proplivale i zavoljele mamin rodni kraj. Radujemo se odlascima k baki jer gotovo sva rodbina živi na moru. Uz mamu sam zavoljela ljeto i kada odrastem, živjet ću na moru. U našoj kući se priča različitim govorima. Mama se trudi govoriti književno, ali često koristi neke dalmatinske fraze i izraze. Tata s nama govori književno, ali kada je prisutan netko iz sela, onda se prebaci na „kupčinski govor.“ Tako bi mama na odlasku od kuće susjedi rekla da ide u spizu, a ona tek mjesecima kasnije nam priznala kako se uvijek pitala gdje to moja mama ide?

Zato smo seka i ja u vrtiću imale problema kod oblačenja hlača jer smo ih doma nazivale gaće. Jednom je baka našeg tatu zamolila da joj donese ćikaru, a tata je zbunjeno pitao što će joj pepeljara kada nije pušač. Tada smo i mi zbunile baku tražeći za doručak pražetinu, a baka je mislila da hoćemo prasetinu. A što se pak prehrane tiče, tata i seka najviše vole domaći svježi sir i vrhnje za razliku od mame i mene koje to ne volimo. Zato mama i ja voli-mo dagnje i sve druge školjke pa kada su na jelovniku tata pobje-gne iz kuće jer kaže da mu se gade. Mama, seka i ja obožavamo morsku ribu, a tata pak riječnu. Zato je kod nas velika pomutnja oko pripremanja jela. Kada smo u Dalmaciji, prije spavanja se pokrivamo lancunom i botidom, a doma plahtom i poplonom. U Dalmaciji spavamo na kušinu, a doma na jastuku, otputujemo s torbom, a rivamo se s boršom. Doma spavamo bez čarapa, a kod bake navlačimo bičve. Seka i ja razumijemo gotovo svu raskoš i bogatstvo hrvatskog jezika pa od toliko poznato-nepoznatih rije-či, učenje stranih jezika predstavlja nam veliki izazov. Kod nas je doma uvijek veselo. Mlađa seka i ja dovodimo mace u kuću pa se mama ljuti zbog dlaka koje ostavljaju, a tata nam se često pridruži i onda mama poludi. Što se tiče maminog temperamenta, na to smo gotovo svi navikli jer kada odem k baki u Dalmaciju tamo se razgovara na način da onaj tko ih ne poznaje, mislio bi da se sva-đaju. Zato seka i ja kada se zaista svađamo pored mame glumimo da je to samo igra i razgovor. Mama ne ulazeći u raspravu, samo kratko zaključi: „Mi kao da živimo u ludoj kući!“

44

KAZALIŠTE

Kiklop, jedno od lektirnih djela koje tjera strah u kosti svakom maturantu, nakon više od 40 godina napokon se ponovno po-javio na hrvatskoj kazališnoj sceni. Premijera predstave pre-tvorila se u prvorazredni kulturni događaj kojemu je nazočio dio hrvatskog političkog vrha, a poetična inscenacija redatelja Saše Anočića ispraćena je ovacijama i aplauzom za glumce i autorski tim.

EGZISTENCIJALNA DRAMARadnja ‘Kiklopa’ smještena je u zagrebački boemski milje uoči rata, od jeseni 1940. do proljeća 1941., u tjeskobnu atmosferu iščekivanja, ispunjenu strahom, otuđenjem i rasapom etičkih vrijednosti. U tom se dezorijentiranom društvu odvija egzi-stencijalna drama glavnog lika, Melkiora Tresića kojeg je na sceni odlično utjelovio Franjo Divjak. Od sporednih uloga naj-više se istaknuo Živko Anočić u ulozi pijanca i lakrdijaša Uga zvanog Parampion koji teži spektaklu te stalno traži publiku koju može oduševiti svojim monolozima. Dijana Vidušin ostva-rila je lik Vivijane, nepoznanice i Melkiorove fatalne ljubavi, a Martina Čvek izvrsna je kao njegova razmažena egoistična lju-bavnica Enka.

Glumaca u predstavi je mnogo, neki igraju i više uloga, ali sam redatelj nam je otkrio kako je bez obzira na kompleksnu rad-nju djela i različite karaktere likova, stvaranje predstave teklo glatko jer je kompletan ansambl bio otvoren za suradnju i sa-vjetovanje te je bio i odlično okruženje za rad.

BIJEG OD STVARNOSTIIz perspektive srednjoškolca, kojeg kao i sve ostale ‘Kiklop’ čeka na maturi – i, naravno, pomalo plaši jer je djelo teško - radnje je puno i roman nije jednostavan za shvatiti, usuđujem se reći da je Saša Anočić svima nama učinio jednu veliku uslu-gu. Osim što je u stvaranju predstave zadržao svoj ˝kazališni jezik˝ pun glazbe, pokreta i humora te time napravio zabav-nu i suvremenu predstavu, u to je isprepleo i preneseni tekst samog Marinkovićevog romana. Na taj je način uspio zadržati duh koji je Marinković unio u djelo, a taj je duh zaista poseban jer je pun raznih emocija; straha, zbunjenosti, izgubljenosti, ali istovremeno i neke bezbrižnosti koja se pojavljuje lažno u glavama likova dok pokušavaju pobjeći od stvarnosti. Zadrža-vajući svoj stil, Anočić je sve te emocije prikazao na drugačiji način.

ŽIVOTINJSKI NAGONU scenama opijanja i zabava tu je cijelo vrijeme lik Melkiora koji je suprotnost svoj toj lažnoj bezbrižnost oko njega jer on neprestano promišlja o stvarnosti, o ratu koji dolazi, kuca na vrata i samo je pitanje vremena kada će ih sve proždrijeti i ba-

citi u zaborav. On želi pobjeći od stvarnosti kao i svi oko njega, ali za razliku od svih ostalih likova Melkior se pokušava boriti sa svojim strahom umjesto da od njega slijepo bježi uz pomoć zabava i opijanja, i baš zato taj strah sve više postaje dio njega. Jedini trenuci kada je bar dijelom opušten su oni koje provodi s Enkom koja je njegov bijeg, ali samo na kratko vrijeme.

Svaki je lik u predstavi uspio na svoj način prikazati kako se nosi sa strahom te kako ga taj strah polako mijenja i u njemu uništava sve ljudsko, a ostaje samo prazan, gotovo bih mogla reći životinjski nagon za preživljavanje ovog dana, ovog trenut-ka - i tako iznova iz dana u dan, a nakon što rat dođe, kad se prestane skrivati i pokaže se u svojem stvarnom liku, nestaje i sva iluzija u kojoj su ljudi živjeli. Rat je tu i bijega nema.

ULAZ U UM LIKASve što je bilo bitno prikazati u predstavi kako bi se shvatila sva ta radnja, duhovno duboka i intelektualno na vrlo kom-pleksnoj, visokoj razini, Anočić je uspio prikazati. Dapače, uspio je to približiti nama srednjoškolcima. Kad sam gledala predstavu nakon što sam pročitala roman, imala sam osjećaj kao da mi svaki glumac, oživljavajući svoj lik u predstavi, otva-ra vrata koja su ulaz u um lika i govori mi: „Izvoli, uđi i prouči sve što se u ovoj glavi događa .̋

Sigurna sam da ovo djelo svaku osobu, a osobito nas mlade, tjera na promišljanje i bogati nas na svaki način na koji nas jedan roman može obogatiti. Zahvaljujući predstavi dojam će sada biti još jači jer sve što je u Kiklopu bitno možemo vidjeti, čuti i, što je najvažnije, shvatiti.

STRAŠAN, A TAKO NAŠ TEKST: MARTA KLABUČAR, 3.A

Pogledali smo ‘Kiklopa’ u Gavelli, predstavu po slavnom romanu Ranka Marinkovića

45

zezancije i prošao sam. Onda sam jednu godinu paralelno išao na književnost i na glumu, ali na kraju sam književnost napustio, a glumu sam diplomirao. Od 1998. do 2000. sam radio u Osijeku, a zatim prešao u ZKM , nakon toga u Trešnju da bih sada, na kraju, bio profesor na akademiji u Osijeku.

CENER: Otkud ideja za Kauboje? Je li vas iznenadilo što je predstava doživjela takav uspjeh?

- Je, sve nas je iznenadilo. Mislim da kad unaprijed pokuša-vate napraviti neki hit to većinom ne uspijeva, ali zato kad svi kreću s nekom iskrenom i čistom željom da žele napraviti nešto, onako, da daju sve od sebe u procesu rada onda takve predstave većinom ispadnu prilično dobre. Tako su ispali i Kauboji. Ja sam krenuo uz glumu režirati još na akademiji i znao sam da je za uspjeh potreban timski rad. Zato sam po-kušao oko sebe okupiti neku ekipu koja se jako dobro pozna-je i došavši u Trešnju uspjeli smo oformiti taj tim. Inače sam zaljubljenik u kaubojske filmove i u step, te sam othranjen na mjuziklima 50-ih godina. To je sve utjecalo na nastanak Kauboja koji su na kraju nastali u to određeno doba kad smo se svi mogli posvetiti radu na predstavi punih 6 mjeseci što je endem jer se inače predstave rade po mjesec i pol dana.

CENER: Što se tiče vašeg glumačkog angažmana, ostvarili ste mnoge uloge. Neke od njih su naprimjer Fagin u Oliveru Twistu i strašilo u Čarobnjaku iz Oza. Da možete birati, biste li izabrali neke druge uloge?- Definitivno ima puno uloga koje bih igrao. Ja vjerujem da se svaki glumac negdje uspije zadovoljiti s ulogama, ali mu isto tako negdje ostaju neprežaljene uloge koje možda ni-kad neće dobiti priliku odigrati. Možda jedna od uloga koje nikada neću igrati, a oduvijek sam htio je Tartuffe. Ima puno uloga, ali što se tiče onih koje sam do sada odigrao sam relativno zadovoljan.

PUNIH ŠEST MJESECICENER: Kako je tekao vaš put od glumca do redatelja?- Rekao bih da je tekao vrlo čudno. Nikad nisam mislio da ću završiti u kazalištu pogotovo zato što sam u srednjoj školi bio samo jednom u kazalištu i to zato što sam baš morao, ali sam htio upisati filmsku režiju. Izlazio sam dva puta na filmsku režiju, ali nisam prošao pa sam odustao i upisao književnost. Na trećoj godini sam otišao u rat, a poslije rata sam se slučajno u Osijeku prijavio na dislocirani stu-dij zagrebačke dramske akademije. Išao sam čisto iz neke

IZ PERSPEKTIVE MALOG ČOVJEKARAZGOVARALA: MARTA KLABUČAR, 3.A FOTO: TELEGRAM.HR, GAVELLA

Nakon što smo pogledali predstavu "Kiklop" u Gavelli, porazgovarali smo s redateljem predstave Sašom Anočićem o izazovu prenošenja Marinkovićeva proznog teksta na pozornicu

INTERVJU SA SAŠOM ANOČIĆEM

46

PREDIVNO NAPISANOCENER: Kao glumac ste ostvarili ulogu Siniše Glavaševića koji je novinar koji djeluje u ratu, a sada ste režirali Kiklopa gdje je glavni junak novinar zahvaćen ratom. Je li vam uloga Glavaševića pomogla u osmišljavanju Melkiora?- Iskreno, ni u jednom trenutku se nisam sjetio te uloge dok sam režirao Kiklopa. Kao da mi je ta uloga bila nešto sa strane, iako sam vrlo rado pristao na tu ulogu zato što me sve vezano uz rat osobito dira, kao što je i Kiklop, ali stvarno se ni u jednom tre-nutku nisam sjetio te uloge Glavaševića. Možda je to zbog toga što je moju srednju školu upravo Kiklop obilježio, to mi je jedna od najdražih knjiga i dogodilo se kao da sam to kad-tad morao režirati i bila mi je izuzetna čast raditi na tome i to još s jednim tako predivnim ansamblom.

Ali da je rat utjecao na mene, je. Kad sam išao u jugoslavensku vojsku koju tada baš i nisam htio služiti sjetio sam se Kiklopa i kako je Melkior popušio cigaretu umočenu u svijeću da dobije kratkotrajnu srčanu aritmiju pa sam i ja to probao, ali srce mi je radilo kao biku pa sam ipak morao u vojsku. Ove godine kad su me zvali da dođem raditi na Kiklopu odmah mi je srce zaigralo. Mislim da sam onda dobio aritmiju od sreće. Dok sam radio predstavu prilično sam se referirao na naš domovinski rat. Atmosfera prije početka drugog svjetskog rata bila je jako slična atmosferi prije domovinskog rata tako da sam se najviše referirao na domovinski rat i svoje odrastanje na Kiklopu. U predstavi ima dosta homma-gea samom piscu i problematici rata. Knjiga je predivno napisana i pokušao sam se dotaknuti svega jer sam znao da će to gledati srednjoškolci pa sam pokušao učiniti i da bude razumljivo.

PUNO ULOGACENER: Kako je bilo režirati predstavu u kojoj glavninu tek-sta čine monolozi, snovi i razmišljanja koja je teško prenijeti na pozornicu?

- Predivno. Nije bilo nikakvih problema s mojim suradnicima i posebno s glumcima. Predstava je jednostavno nastajala u hodu pošto smo imali jako malo vremena. Doslovno sam nekih 6-7 sati režirao u kazalištu, a zatim došao kući i pisao scenu koju ću su-tradan postaviti. Bile su to slatke brige… da sam imao možda još mjesec dana više bilo bi super.

CENER: Od 20-ak glumaca mnogi igraju više uloga. Na koji način uspijevaju prijeći tako brze transformacije i je li to teš-ko uigrati?- To inače jako često pitaju ljudi koji se ne bave glumom. Pone-kad to bude teško uigrati, ali glumci to vole. Pogotovo glumci koji češće igraju po jednu ulogu. Ja mislim da glumci vole igrati puno uloga u jednom komadu pogotovo jer se tu više nema što puno razmišljati, svi su u nekoj brzini i ti si napravio ono svoje što si imao za napraviti na probama, a kad uđeš u predstavu samo se pustiš i to ide samo od sebe.

SVJEDOCI RATACENER: Kiklop je djelo o strahu od rata. Možeš li reći da likovi istovremeno utjelovljuju i strah od života?- Pa da. Rat je postao dio života, bio je sve bliže i bliže i u knjizi vidimo da svatko taj strah rješava na svoj način. Mi smo kroz Mel-kiora i cijelu tu njegovu ekipu bili svjedoci kako je taj rat ušao u njihove krvne žile. Znam puno sličnih priča, pa i ja osobno proživio jednu sličnu priču kao Melkior. Proživio sam čak i ono što je on do-živio na psihijatriji pa sam čak i crpio neka svoja osobna iskustva u samom stvaranju predstave.

CENER: Jesu li groteska, apsurd i duhovitost metode kojima pokušavamo ublažiti anksioznost, kako u predstavi tako i u stvarnom životu?- Ima u Kiklopu još puno stilizacija osim ovih koje si nabrojala pa tako ima i još puno karaktera koje radili u predstavi, a i u prijaš-njim predstavama. Različite su i ekspresije. Ali ako se uspije prati-ti priča da se nitko ne zapita zašto sad to ide na taj i taj način onda je to uvijek dobitak. Ja nisam bježao od svoje ekspresije u Kiklopu iako sam samo htio pojačati ono što nam je dano u knjizi, ali opet u radu s glumcima neke scene odu u neku drugu stranu jer to ovisi i o samom glumcu i o tome kako smo svi raspoloženi taj dan kad postavljamo određenu scenu tako da, eto, ima puno faktora koji utječu kako na scenu tako i na cijeli komad.

APSURDNO PESIMISTIČANCENER: Kao što smo već rekli, u Kiklopu ljudi osjećaju strah od nadolazećeg rata. Mi mladi danas osjećamo strah zbog posljedica koje bi mogle donijeti nadolazeće klimatske pro-mjene. Može li se tu povući neka paralela?- Mislim da bi ti to pitanje trebala postaviti sebi i svojoj generaciji. Ja se nadam da vi jeste od akcije. Neki dan sam vidio onu malu Šveđanku i bilo mi je odmah milo u srcu. Druge su generacije. Ja sam već prošao pola stoljeća i idem na neku drugu stranu. Vi mla-di ste naslijedili neke stvari koje nisu dobre, ali nadam se da ćete ih uspjeti ispraviti. Da budem iskren, ja sam apsurdno pesimisti-čan, ali onda kad čujem tako nešto kao što je ta Šveđanka i kad vidim koliko ima sljedbenika onda se javi neka nada. Uvijek sam u svojim predstavama pokušavao djelovati na sve i uvijek sam išao iz perspektive malog čovjeka, ali nikad nisam napravio predstavu o tome. Dala si mi ideju i mislim da sada kad-tad hoću.

CENER: Za kraj, misliš li da se više ostvaruješ kao glumac ili kao redatelj?- Više kao redatelj, ali skoro podjednako.

INTERVJU SA SAŠOM ANOČIĆEM

47

NAJBOLJI RAZRED

Projekt najbolji razred u našoj je gimnaziji pokrenut je školske godine 2018/19. Pobijedio je 1.G. razred. Projekt su pokrenule profesorica Vanesa Jurić i profesorica Branka Martinec Obradović

O projektu nam je rem je jedna od osnivačica, profesorica Vanesa Jurić ispričala: „Konkurencija je bila jaka, i nije se do samog kraja znalo tko će pobijediti. 2.J. je vodio mjesec dana prije kraja nastave, a onda se na samom kraju dogodio pre-okret. Prvo mjesto pripalo je 1.G. razredu, drugo mjesto 2.J. razredu i treće mjesto 4.J. razredu. Kako postati najbolji ra-zred? Ja i profesorica Branka Obradović Martinec razradile smo metodologiju koja je mjerljiva, jednostavna i transparen-tna. Osnovni kriteriji su uspjeh razreda postignut u obrazovnom procesu i razina uspjeha na natjecanjima, izvannastavne i izvanškolske aktivnosti koje učenici pohađaju i socijalne kompetencije tzv.“soft skills“ kojom se mjeri širina obrazovanja, razvijen duh zajedništva, dobrotvorni rad i osjetljivost prema drugima ili pojašnjeno slijedećim parametrima:

• Prosjek ocjena razreda

• Broj nastupa učenika na županijskim i državnim školskim natjecanjima

• Aktivnost u školi (zbor, dramska, školski sportski klub, novinarska grupa, prva pomoć,…)

• Aktivnost izvan škole (npr. glazbena škola, sportski klub)

• Broj neopravdanih sati razreda

• Iznos prikupljen na Božićnom sajmu

• Broj učenika koji daruju krv ili sudjeluju u humanitarnim akcijama

• Broj posuđenih knjiga u školskoj knjižnici!“

„Dragi učenici čitajte, bavite se glazbom, sportom, glumite, volontirajte, prijavljujte se za natjecanja, budite aktivni na Božićnom sajmu, maškarama, darujte krv, budite aktivni na svim poljima i uđite u prestižno društvo, ponesite titulu naj-boljeg razreda za ovu školsku godinu!“, poručila je profesorica Jurić.

KAKO POSTATI NAJBOLJI RAZREDTEKST: IVOR BAŠIĆ 2.A I ROKO RUKAVINA 2.A FOTO: VANESA JURIĆ PROF.

48

FESTIVAL SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI

INTERVJU: NEBOJŠA LUJANOVIĆ

GLUPIMA JE SVE JASNORAZGOVARALA: MIHAELA HELEŠIĆ 4.DFOTO: MARTIN DRAGUN 4.D

Razgovor s književnikom nove generacije koji je nekad pohađao našu gimnaziju

I ove godine je naša X. gimnazija sudjelovala na matineji Fe-stivala svjetske književnosti na kojem je gostovao Nebojša Lujanović. On je prošle godine objavio zapaženu knjigu Juži-ne i njome postigao književni uspjeh. Zanimljivo je da je Ne-bojša bio učenik X. gimnazije. Tim smo povodom razgovarali s njim o danima provedenim u našoj školi i o tome koliko su oni utjecali na njegovo formiranje kao pisca.

CENER: Bili ste učenik X. gimnazije. Možete li usporediti sebe ondašnjeg i Nebojšu današnjeg? - Ima nekih zajedničkih crta, ali to su sasvim dvije drugačije osobe. Neki događaji iz te gimnazije su me trajno odredili. Ako ovo čitaju učenici, ono što vam se sada događa izgleda beznačajno, ali ćete kasnije shvatiti važnost tih malih kora-ka. Zato bi šteta bilo potrošiti to vrijeme na gluposti.

DUGO SAM PROMATRAOCENER: Na Matineji ste spomenuli da je Vaša profesorica Neli Mindoljević prepoznala Vaš talent i poticala Vas na pisanje. U kojem ste se Vi trenutku prepoznali kao pisac?- Početkom osnovne sam slagao pjesmice kojima su se pro-fesorice oduševljavale, ali to je tada za mene dugo bila samo igra. I dugo samo to tako promatrao. Sve do kraja srednje škole, nekakvog ludog obrata, u kojem je i profesorica Min-doljević igrala ključnu ulogu, kada sam pomislio da bih tome mogao podrediti svoj život. Tada sam i napisao jedan roman koji srećom nije objavljen. Imao sam želju, sklonost, ali tre-balo je još puno rada i čitanja, sve do kraja fakulteta, da bih pomislio – ok, sad možda imam alat da napišem nešto dobro. To jest, da i postanem pisac. Ali, na stranu te promjene i faze, za pisca je potrebna i jedna crta ličnosti. Sumnje, nesigur-nosti, propitkivanja, zatvorenosti, sklonosti samoći – a to, bome, pored svih ovih faza, imam od rođenja.

POTICAJ NA RAZMIŠLJANJECENER: U Vašoj knjizi Južine, razočaran i prevaren, mladi doktor znanosti i umjetnik Pavle Kafadar zvan Paško odluči raskrinkati i uništiti karijeru uglednog profesora Josipa Grge Karamana uz pomoć redikula. Tko su redikuli?- Izvorno, to je splitski naziv za lokalne neobične osobe koje oni koriste u čestim uličnim zabavama i koji su neka vrsta maskote. Medicinski, radi se često o osobama iz spektra šizofrenije, neobičnog ponašanja i stavova. Međutim, u ro-manu, na metaforičkoj razini, redikuli ili luđaci smo svi mi koji pomislimo da bi htjeli ili mogli ostvariti bolji svijet od ovoga. Jer, biti čvrsto na zemlji, pametan i stabilan, znači prihvatiti pravila igre i igrati po njima. Ne izmišljati nova.

49

FESTIVAL SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI

CENER: Kao što obično u životu biva, događaji izmiču kontro-li. Koliko utječemo na ono što nam se događa, a koliko je život izvan naše kontrole? - To je sada jedno dublje pitanje. Kad o njemu razmišljam, vidim da su svi moji likovi postavljeni tako da se sve odvija bez njihovog utjecaja, izvan kontrole, u čemu onda uglavnom stradavaju. To je rezultat valjda mojih iskustava, ali i društva u kojem živimo. Trebalo bi sve to izgledati drugačije: da je čovjek sam, sa svojim sposobnostima, vrijednostima i radom koji ulaže vlasnik svoje budućnosti nad kojom ima kontrolu. U uređenim društvima tako vjerojatno i je. Kod nas je sve su-protno od toga. Prikazom takvih likova, treba potaknuti raz-mišljanje o tome i nastojanje da se takvo stanje promijeni. A mijenjat će ga mladi, oni koji sada ovo čitaju.

BORBA ZA SRETNU LJUBAVCENER: Tko, ili može li uopće itko danas postati nositelj druš-tvenih promjena?- Sad vidim da sam upravo u zadnjoj rečenici odgovorio na to pitanje. Uvijek mladi imaju veće šanse da iznesu promjene. Ne zato što sam im ja, ili netko drugi, odlučio staviti im to na teret. Nego zato što, po logici stvari, oni znaju ono što smo mi prekasno saznali. Na svakoj mladoj generaciji se akumu-lira prethodno znanje i iskustvo, pa bih se zbog toga (iako ni pojedini ‘stari’ nisu za odbaciti) uvijek kladio na mlade.

CENER: Kroz roman se provlači i ljubavna priča. Vjerujete li u sretnu ljubav?- Vjerujem u sposobnost i rad kojim se čovjek može, u datim okolnostima, koje ne moraju uvijek biti superpozitivne, iz-boriti za sreću i za ljubav, pa onda i za sretnu ljubav. Tu bih naglasio taj aktivni stav, sreća kao nešto za što se boriš. Sreća i ljubav kao idealni i idealistički postavljeni marke-tinški proizvodi u ovoj našoj kulturi spektakla koju, eto, svi mi, bez obzira trudili se ili ne, zaslužujemo (‘jer ja to za-služujem’), velika je podvala! Pa su onda ljudi razočarani, doživljavaju emotivne slomove, ako to nije u paketu stiglo onako kako su to vidjeli na televiziji.

NIJE LAKO ČITATICENER: Kako stvarate identitet svojih likova? Postoji li para-lela s izgrađivanjem vlastitog identiteta?- Svaki od likova, sa svojim identitetima, dio je onog uku-pnog mog kojeg još uvijek izgrađujem ( jer ljudi koji nekog vraga misle izgrađuju se cijeli život). Kako bih ja drugačije mogao ući u glavu svih tih likova, ako im nisam blizak, ako se i sam nisam našao u sličnoj situaciji ili ako i ja ponekad ne razmišljam na sličan način. Tu je i odgovor kako stvaram identitete svoji likova – otkidam od sebe. Za čovjeka koji

misli, njegova unutrašnjost je bezdan (sjetite se sumnje s početka razgovora). Glupim ljudima je sve jasno, sve po-spremljeno u ladice, sve im stane u fraze koje ponavljaju cijeli život, oni nikada ne sumnjaju, nikada se ne zapitaju…

CENER: Po struci ste i znanstvenik, koliko je zahtjevno ba-lansirati između znanstvenog rada i spisateljske karijere?

- Znanstvenik sam iz područja teorije književnosti i kultu-ralnih studija, pa to vrlo lako spajam. Drugačije bi bilo da sam znanstvenih iz područja biologije. Pa opet, i tada bi našao način da to djelomično spojim. Pisac uvijek nađe na-čina da sve što ga okružuje uklopi u tekst. Meni je olakšalo, ali bojim se da je čitateljima otežalo, i tu sam sebe moram često opominjati. Kao teoretičar, dosta proučavam složena književna djela, pa se onda kao pisac zaigram, tražim neku drugačiju (složeniju) strukturu od one koju sam proučavao, iz jednostavnog razloga da bi i meni bilo zabavno pisati, ali onda se sjetim čitatelja koji ne mora biti teoretičar.

VODA, ZRAK, SLOBODACENER: Živjeli ste i u Zagrebu i u Splitu . Možete li usporediti život u ta dva grada? Hajduk ili Dinamo? - U pitanju su dva jako velika grada koje je teško doživjeti kao jedan homogen prostor. Oni se sastoje od mnoštva ma-njih niša, od kojih mi neki odgovaraju, neki ne. U Zagrebu sam odrastao oko Jaruna. Tu sam trenirao veslanje, viken-dima šetao, u tamošnje klubove izlazio. Za vrijeme studija dosta provodio vrijeme oko studentskog doma na Savi. I to je za mene Zagreb. Ne znam što je u Dubravi, Sesvetama, na Gornjem gradu… Na sličan način sam odabrao i svoje niše u Splitu. Područje oko Marjana (brdovitog šumarka blizu cen-tra grada) i Bačvica. I eto, tek sad vidim, to su ustvari slični dijelovi. Voda, priroda, zrak, sloboda. A za klubove me ne pitajte. Cijeli život sam u sportu, a nisam tri utakmice po-gledao. Uvijek radije otrčim 15 kilometara u sat i pol, nego da gledam kako drugi nabijaju loptu.

SVATKO MOŽE BITI ČUDOTVORACCENER: Što biste bili da niste pisac?- Stolar. Keramičar. Ili slično. Ono što radim s riječima, ra-dio bih s materijalima. Stvarao svojim rukama nešto novo. Nove oblike namještaja, instalacije, konstrukcije. To bih volio i sada, kad bih imao vremena. Stvarati. Čovjeku su dane ruke da stvara čuda, ako se odluči nečemu posvetiti sve svoje vrijeme i energiju. I svaki čovjek je u tom smislu čudotvorac. Jer to može biti. Šteta je što većina njih ustvari provede svoj život bez da išta pokuša, kreira, nauči, nego se zadovolji ponavljanjem sitnih dnevnih obrazaca. Ne budite jedni od tih ljudi, molim vas!

50

RECITE IM VI TO!TEKST: IVOR BAŠIĆ 2.A

30 godina od zabranjenog koncerta na Trgu bana Josipa Jelačića

Godina je 1989., točnije 17. listopad 1989. Preko 300 tisuća ljudi okupilo se na Trgu bana Jelačića iščekujući izlazak “Pr-ljavaca” na binu. No ljudi nisu ni slutili da se iza bine vodi pravi mali rat jer je tadašnja milicija 20 minuta prije koncer-ta došla isključiti struju te tako spriječiti koncert. S obzirom na to da se milicija nije mogla progurati do struje, naredili su članovima benda da izađu na binu i obavijeste ljude da je koncert otkazan. Poznati Jasenko Houra – Jajo policiji je odbrusio: “Izađite vi pa im to recite!”, želeći im reći da oni imaju veći autoritet od njega te da su oni ti koji žele otkazati koncert. Policija im je dozvolila da otpjevaju nekoliko pjesa-ma pa su izašli na binu i tako započeli najvažniji i najpoznatiji koncert u povijesti Hrvatske.

ZAPALJENA ATMOSFERAMomci iz Kazališta su u dokumentarnoj seriji “Priča o Zagre-bačkom bendu” priznali kako ih je bilo strah biti na bini te da je njihov prijatelj govorio inspektoru da će uskoro zadnja pje-sma te je tako uspio produžiti koncert. Usred koncerta Houra

je izjavio simboličnu rečenicu publici: “Samo da vam kažem narode, neka u ova teška vremena Bog čuva i vas i nas” te time izazvao ovacije. Naravno, do najveće euforije došlo je na pola koncerta kada su “Prljavci” krenuli izvoditi “Mojoj majci”, pjesmu poznatiju pod naslovom Ruža Hrvatska za koju ni sami nisu znali hoće li ju izvesti baš zbog mogućih problema s poli-cijom. Pjesmu koju je proživio te napisao Jasenko Houra svojoj majci, mnogi su tumačili kao domoljubnu. Za vrijeme izvedbe ljudi su skakali, palili baklje, naguravali se i bacali petarde te nije ni čudo što su dečki bili preplašeni. U jednom trenutku, Jasenko Houra je uspješno kopirao poznati način na koji je pu-bliku zabavljao legendarni Freddi Mercury i tako još više zapa-lio atmosferu.

ŽAL ZA ZATVOROMNakon otprilike sat vremena, koncert je i službeno završio po-novljenom izvedbom Ruže Hrvatske. U već spomenutom doku-mentarnom filmu, članovi benda su ispričali kako su dan kasnije bili pozvani u policiju te zamalo završili u zatvoru jer je policija navela da se taj koncert nije smio održati te da nisu imali sve dozvole. Na sreću, pronašli su dozvolu koja im je nedostajala i na kraju nisu završili iza rešetaka. Jajo se u filmu našalio kako mu je žao što nije završio u zatvoru jer su svi njegovi prijatelji iz Dubrave odradili barem godinu, a i želio je ojačati i istetovirati se. Danas 30 godina poslije, Prljavo Kazalište održava koncert u Areni Zagreb u čast legendarnog koncerta koji je bio početak jedne nove ere.

30 GODINA OD LEGENDARNOG KONCERTA NA TRGU

51

INTERVJU: JASENKO HOURA

ZAVRŠIT ĆEMO KAO PANDERAZGOVARALI: IVOR BAŠIĆ 2.A I ROKO RUKAVINA 2.A FOTO: IVOR BAŠIĆ 2.A

Razgovarali smo s vodećim hrvatskim rock’n’roll glazbenikom, gitaristom i autorom, osnivačem i voditeljem Prljavog kazališta

CENER: Što vam je prolazilo kroz glavu u trenutku kada vam je tadašnja milicija rekla da ne možete održati koncert?- Ma već sam poduže imao problema s narodnom milicijom. Do-vodili bi nas četiri sata prije, a iz dvorane su nas puštali četiri sata poslije koncerata. Situacija u Zagrebu je bila vruća. Za kon-cert na Trgu 1989. nisam imao osjećaj koliko će biti ljudi, znao sam da će ih biti, ali sam bio prilično umoran jer smo večer prije toga svirali u Splitu, a i dovršavali smo turneju da bih mogao sve percipirati. To, na kraju, nije bio klasični koncert nego se dogo-dila atmosfera koja je i nas iznenadila. Ne mogu ti reći da sam za to bio jako spreman, ali kad izađeš na binu, braniš svoje, jebiga.

SKANDINAVIZACIJACENER: Kako ste tada mislili da će u budućnosti izgledati po-litička situacija na ovim prostorima?- Da, mogu ti reći, mislio sam tada, a i dalje mislim da bi jedino funk-cionirala skandinavizacija, ruka ruci, svatko pjeva svoje, svatko ima svoj put. Ako se ne poštuju druge države, onda je to fašistički način razmišljanja, onda je to fašizam, to nepriznavanje jednih od strane drugih. Nitko se nije mogao nadati kako i gdje će to završiti.

SVE SE SVODI NA TEHNOLOGIJUCENER: S obzirom na to da ste koncertom u dvaput raspro-danoj zagrebačkoj Areni, 18. i 19. listopada obilježili trideset godina od povijesnog koncerta na Trgu 1989., možete li nam reći koja je razlika između koncerata koji se održavaju danas i koncerata nekada?- Tehnološki napredak je velik, i sami znate, vi dolazite iz genera-cije kao i moje kćeri, ne znate da je nekad postojala crno-bijela televizija, ne znate da je postojala telefonska govornica, to su za

vas čudesno smiješne stvari. Ne bi došli uopće do stadionskih koncerata da nije bilo tehnološkog napretka. Pa tako, ako gledaš snimke Beatlesa gdje je jedan od njih izgovorio famoznu rečeni-cu: „Napravili su nam za koncert pojačalo od 400W“, pa znaš što je pojačalo od 400W na šezdeset hiljada ljudi koji vrište, onda ti je jasno koliko su se stvari promijenile. Nije bilo stadionskog rock’n’rolla, Beatlesi čak nisu imali razglas nego su svirali na onaj stadionski. Tako da su se u svemu, a pogotovo u produkcijskom smislu stvari bitno promijenile. Danas se sve svodi na tehnologiju.

CENER: Gdje vidite svoju muziku za dvadeset godina?- Pa to je već i sada evidentno što je od nas ostalo. Rock’n’roll se bliži jednom dijelu postojanja gdje ćemo završiti kao pan-de, bit ćemo vrlo rijetki i par nas koji smo preostali hranit će da bi nas pokazali kako je rock’n’roll izgledao. Bojim se, kad taj dio izumre, što će ostati. To je kao i umjetnost, ovi koji su bili prije mene su renesansni majstori, McCartney i ostali, a mi smo već impresionisti. Ovo što dolazi poslije nas je ono čemu smo se smijali na kraju sedamdesetih, onaj disko tipa Boney M, jedan pleše, drugog ne shvaćam, svira matrica, ima svega, kung fua; a sve to snimaju i rade ljudi koji ne pjevaju. Danas su sve zvijezde manje-više instant zvijezde, jebiga.

Ima tu i odmaka, to je rap družina koja je nikla i kulturološki mi je vrlo interesantna. Osamdesetih je bilo jasno definirano kako izgledaju sportaši, to je Michael Jordan, ili pjevači, kao Michael Jackson, to je bilo savršeno izglancano, a onda dolaze bitange, barabe, to je Allen Iverson i za njime 2Pac i Tyson, za Ameriku troje ljudi koji počinju stvarati novu kulturu. Ne znam gdje će to završiti. Sve se mijenja, ali interesantno je za proma-trati. A ja, di ću završiti? Završit ću gdje i svi ostali.“

NOGOMET I GLAZBA CENER: Znamo da su vam Stonesi bili uzor, jeste li imali neki uzor, nekoga koga ste slušali na Balkanu?- Buldožer, njih sam volio slušati, a i svirao sam s njima. S ostalima iz moje generacije - Azra, Film, Pankrti - s njima sam više volio razgovarati ili svirati, a ne ih toliko slušati. Jesmo bili jednaki, bili smo gradski dečki, mi smo ih smatrali malo slabijim gradskim dečkima, oni su nama isto bili smiješni.

CENER: Navijač ste Dinama; što mislite o ovoj sezoni?- Odlična sezona, nisam ni tragično primio ovo ispadanje. Mi smo uvijek imali svoje mjesto na stadionu. Poznavali smo ci-jelu upravu, čak smo ponekad bolje znali tko je u upravi nego u momčadi. Pratim mnoge sportove i mislim da je jako važan i da bi se što više ljudi trebalo baviti njime.

Ivor Bašić i Roko Rukavina u razgovoru s Jasenkom Hourom

52

INTERVJU: DON GABRIJEL JUKIĆ

Odlučili smo porazgovarati i pitati don Gabrijela, koji je misionar u Ugandi, kako bismo mi mladi mogli po-moći našim vršnjacima u zemljama Afrike

CENER: Za početak, da upoznamo čitatelje s Vama, možete li nam reći nešto o sebi?- Ja sam Gabrijel Jukić, rođen sam 25. rujna 1974. godine u Žepču u Bosni i Hercegovini. Moji roditelji su imali petero dje-ce. Tri sina i dvije kćeri. Najstariji brat, pokojni Tadija, bio je svećenik, a sestra Jelica je redovnica te pripada redu Ma-rijinih sestara. Za svećenika sam se zaredio 29. lipnja 2014.godine u Sarajevu, a sada sam svećenik i misionar u Ugandi

PUT U AFRIKUCENER: Kako ste donijeli odluku da postanete misionar?- Moj misionarski i svećenički poziv rasli su u meni istodobno. Prava se želja pojavila kada je u Ruandi ubijen fra Vjeko Ćurić, ta-kođer rođen u Žepču. Od tada sam stalno razmišljao o tome da postanem misionar. U to vrijeme redovito sam čitao misijski list “Radosna Vijest” i nakon izvjesnog vremena donio sam konačnu odluku i postao svećenik i misionar.

POTREBA ZA SVEĆENIKOMCENER: Gdje sada provodite svoje misionarsko djelo?- Sada sam u biskupiji Kotido, u Župi Morulem, ali tamošnji biskup ima u planu otvoriti novu misiju od 20.000 vjernika koja je u divljini. To mjesto je izolirano od civilizacije i tamo se služe sasvim dru-gačijim jezikom (Ateso) od ostalih plemena. Uz to, nemaju cr-

BEZ MUDROSTI I LJUBAVI NEMOGUĆE JE ŽIVJETITEKST: SANJA BLEK 3.B FOTO: DON GABRIJEL JUKIĆ

kve, župnu kuću, bolnice i škole. Nemaju dovoljan broj svećeni-ka, čekaju misionara koji bi im pomogao kako bi stekli uvjete da postanu župa.

TEŠKO SE PRIVIKNUTICENER: Kako su tamošnji stanovnici prihvatili Vas i Vašu vjeru? - Sada sam na području gdje živi 40.000 vjernika s još dvoji-com domaćih svećenika. Prije mene su već bili misionari i puno su toga napravili s ovim ljudima. Vjernici na ovom području imaju ogromno poštovanje prema svećeniku. To je vjerojatno zbog toga što su prvi misionari nerijetko završavali svoj život mučeničkom smrću. Tako imamo i svjetski poznate mučenike kao što su sv. Karlo Lwanga i drugovi koji su mučeni i ubijeni u Kampali, glavnom Gradu Ugande, između 1885. i 1887. godine.

CENER: Koliko Vam je trebalo da shvatite i priviknete se na njihov način života i kulturu? - Privikavanje je dugačak proces. Puno je toga što misionar mora naučiti. Kultura, običaji, mentalitet itd. Neke stvari vjerojatno neću shvatiti nikada jer to su oni u svojoj osobnosti i to se mora mijenjati godinama, a ne odjednom. Ali zbog toga i jesam misio-nar, kako bih bio s njima i kada je najteže.

STRAH OD NEPOZNATOGCENER: Možete li napraviti razliku između Afrike kada ste prvi put došli i Afrike danas?- Afrika “korača velikim koracima” i vjerojatno će mnogi do-živjeti ono isto što se dogodilo s Kinom, bili su siromašna

53

INTERVJU: DON GABRIJEL JUKIĆ

zemlja, a sada su velesila. Smatram da će i Afrika doživjeti “ekonomsko-gospodarski bum”.

Očite su razlike od prije 10 godina i sada. Kad sam prvi put došao u Afriku u Kigali, glavni grad Ruande, to je bio grad u razvoju, a danas je izgrađen u najmoderniji grad na svijetu. Sve je izgrađeno po najsuvremenijoj arhitekturi. Od parko-va do velebnih građevina. Arhitektonski je gotovo savršen. Veliki je problem sa zabačenim dijelovima države gdje su ljudi prepušteni sami sebi. Da nema Katoličke crkve mnoga bi plemena izumrla.

CENER: Kako se mladi danas odazivaju misionarskom pozivu? - Danas mladi čeznutljivo promatraju misije. ali se teško od-lučuju na taj misionarski korak. Ponajviše zbog straha od nepoznatog. Crkva u Hrvata ima jaku misijsku svijest, ali teško se odlučuju da dođu i da rade.

TRAŽE SE VOLONTERICENER: Mogu li mladi volontirati u Vašoj župi u Africi i kako je to ostvarivo?- Apsolutno! Ja sam isto imao veliku volju biti kao laik mi-sionar u Africi... tada to nije bilo ostvarivo, ali danas jest! Dovoljno je samo da se mladi jave meni i onda ću, nakon što upoznam osobu i vidim što bi mogla ta osoba raditi na mi-siji, napraviti s njom zajednički program. Naravno danas je najlakše uspostaviti kontakt putem društvenih mreža.

CENER: Koliki je utjecaj drugih religija na tom području i ka-kav je odnos stanovništva tih različitosti?- U Ugandi ima oko 45 milijuna stanovnika od kojih je oko 70% katolika. Ostale religije imaju neznatan utjecaj. Što-više, sve je veći broj protestanata i muslimana koji žele postati katolici. Oni se ovdje prije svega promatraju kroz pripadnost plemenu pa tek onda religiji. Tako da je ta razli-ka unutar plemena lako premostiva.

NOSE IH SAKRAMENTICENER: Po čemu je afrička duhovnost drugačija od naše eu-ropske? - Bez obzira na silni vjerski zanos koji je zahvatio Afriku mislim da je ipak još uvijek srž katoličanstva Europa. Činjenica je da je Europa trenutno duhovno zalutala dok u Africi duhovnost bli-sta. Njih nosi ono što europskog čovjeka smeta, a to su sedam sv. sakramenata.

CENER: Možete li s nama podijeliti neku zgodu koja je na Vama ostavila velik dojam?- Evo jedne kratke zgode. Dok sam jednom šetao putem za vri-jeme velike gladi, kada je kišna sezona kasnila oko 2,5 mjeseca, sustigla me jedna djevojčica po imenu Night (Noć) i tražila da je pošaljem u školu. Kratko sam joj rekao da mi donese izvješće iz škole. Mislio sam, pošto je sva preplašena i siromašna, da uči loše te kako nemam novac tako ću je se najlakše riješiti. Ali nemalo sam se iznenadio kada sam shvatio da je imala izvanredan pro-sjek, gotovo 100%. Naravno kada sam to vidio odmah sam je po-slao u školu, a sponzora će providjeti božanska providnost.

TREBA SE ODRICATICENER: Kako mladi danas mogu pomoći svojim vršnjacima iz tog dijela svijeta? - Evo upravo ovako, da školuju jedno dijete odričući se nekih stvari u svom životu. Tako će pobijediti u sebi sebičnost, a po-stat će oni koji izgrađuju bolji svijet

CENER: Za kraj, mnogi mladi se “lome” u životu, raskrižja je mnogo, a mudrost ponekad nedostaje. Što vidite kao najve-ći problem mladih danas te što možete savjetovati mladima kao osoba koja je smjelo ušla u potpuno nepoznati svijet? - Vaše pitanje je i dijelom odgovor. Bez mudrosti i ljubavi danas je nemoguće sretno živjeti. Moje geslo je: “Ljubav i Mudrost” Tko u sebi bude gradio život na tom geslu nikada neće zalutati.

54

PUTOVANJA

Zadnji dan u mjesecu studenom 2019. godine upravo ističe, na-lazimo se ispred Mimare ured noći, u pola jedan, krećemo na put za Sarajevo. U busu uzbuđenje kao i svaki put kad se ide na put. Šarolika ekipa iz 2a, 2d, 3e, 3c, 3d i 4h razreda. Bus kre-će, kotači kao velika neman gutaju kilometre, mrak postaje sve gušći, a većina putnika se meškolji na sjedalima pokušavajući zaspati. Negdje pred zoru, dok nas zalijeva kiša iz neba i s ceste iz lokvica i lokvetina, ispod kotača automobila i kamiona, prola-zimo pored Zenice i Kaknja. U glavi mi stihovi od Zenica bluesa… Visoki dimnjaci, dim se povija prema zemlji, zavjesa od kiše ili magle, ne znam, nekako ti dođe da zaspeš dok se ne razvedri, nimalo obećavajuće svitanje. Makar se u daljini vidi plava krpica neba, možda stane kiša, možda se ispuni prognoza.

KNJIGE U PLAMENUStižemo u Sarajevo oko pola osam i pridružuje nam se lokal-ni vodič Zijo. Podsjetio me na Sašu Lošića iz Plavog orkestra, visok, suhonjav, duža kosa, i ona kapica na jednu stranu na-herena, malo žut od cigareta. Odveo nas je najprije na jedan vidikovac, tu je „hotel za švalere“, naravno u ruševinama, ali pogled na grad je nezaboravan. Sarajevo je doslovno na dlanu. Ne možemo, a da se ne vratimo u dane rata, samo se nameće. Četiri godine je Sarajevo bilo u okruženju. Odatle i sa svih okol-

nih brda su srpske granate padale na grad. Tu su se zločinci kladili u litru rakije hoće li pogoditi nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu. I pogodili su. Izgorjelo je više od 2 milijuna knjiga, časopisa i dokumenata. Danas na toj obnovljenoj prelijepoj zgradi piše „Ne zaboravite, pamtite i opominjite“.

DOBRI DUHZijo nam priča o tim strašnim danima, ali napominje da na „vama mladima svijet ostaje, volite se, poštujte roditelje, učitelje i ne dozvolite da se ponovi rat. Ne dozvolite budala-ma da zavladaju. Ima’l pitanja?“ rastegne po bosanski. I ide-mo dalje. Pojavilo se sunce. Sarajlije ne vole ratne teme, žele naprijed, žele graditi novi svijet, novi život i to se vidi na sva-kom koraku. U gradu smo, prelijepom spoju istoka i zapada, starog, turskog dijela Sarajeva i europskog dijela Sarajeva. Sve se isprepliće u zanimljivu cjelinu, sve se suprotnosti na-dopunjuju, ulicama se osjeti pozitiva, kao da dobar duh sve omota nekom dobrotom…“Hoćeš kafu tursku il espreso?“ Ulica Kazandžiluka (po maj-storima koji ručno izrađuju bakreno posuđe) i Ulica Zelenih be-retki. Baščaršija, povijesno i kulturno središte grada izgrađena u 15. stoljeću, danas turistička atrakcija. Miris ćevapa, bakla-va, raznih pita koje nas mame iz stotina izloga. Pijemo kavu, tj.

TEKST I FOTO: ŽELJKA FRKOVIĆ PROF.

Ekskurzija naših učenika u glavni grad Bosne i Hercegovine

SARAJEVO, LJUBAVI MOJA

55

PUTOVANJA

kafu u kafiću imena „Sevdah kahva“, naravno uz zvukove sev-daha, iz malih fildžanića i džezvica. Ne može se to opisati… Tu je i mjesto na kojem je Gavrilo Princip izvršio atentat na Franju Ferdinanda i time započeo 1. svjetski rat. Uz Miljacku smo se vratili do našeg Hotela Saraj iz kojeg se pruža prekrasan po-gled na grad. Naravno da smo svratili i u noćne klubove, i gle čuda, sluša se Prljavo kazalište, Bijelo dugme, Azra, novi val…

STRAŠNE BROJKE Sutra, u nedjelju, vidjeli smo Tunel spasa. To je tunel naprav-ljen za vrijeme opsade Sarajeva 1993. godine, rađen u potpunoj tajnosti ispod aerodromske piste, a spajao je dva dijela grada, Dobrinju i Butmir, pa se zove Tunel D-B. Oko 1,5 m visine i 1m ši-rine, dugačak 785,5m, s tračnicama na podu, bio je jedini izlaz iz opkoljenog grada i jedini mogući način da se dopremi hrana, lijekovi i oružje… Danas je moguće vidjeti 20-ak metara, ostali dio je urušen od podzemnih voda ili od srpskih pokušaja uruša-vanja. U Sarajevu je ubijeno 11.541 osoba od kojih 1.601 dijete, a „sarajevske ruže“ su otisci granata i nalaze se svako malo u cijelom gradu. Opsada Sarajeva je trajala 44 mjeseca od 5. travnja 1992. do 29. veljače 1996. Deset puta veće strašne brojke nego u Vukovaru, tri puta duže od opsade Staljingrada, najduža opsada jednog glavnog grada ikada, a u prosjeku je dnevno ispaljivano 329 projektila (malo Wikipedije i dobro sam slušala vodiča). Po cijelom gradu se može vidjeti bijele nad-grobne spomenike, ljudi su sahranjivani gdje se moglo i stiglo,

između dva granatiranja, bez obzira koje su vjere i nacionalno-sti, Hrvati, Srbi, Muslimani, Židovi ili ateisti. Laka im zemlja…Ostajemo bez riječi, s nekom tugom u grudima i pitamo se što se to desi u glavama ljudi pa zaborave da su ljudi. Kakve ih to sile zla obuzmu… I želimo da svi ratovi odmah i zauvijek prestanu…

VRATIT ĆEMO SEOdlazimo u tišini, pod dojmovima strahota rata, do vrela ri-jeke Bosne, ispod velike Igman planine. Tu priroda nametne svoju nepresušnu i bezvremensku ljepotu, koja traje oduvijek i zauvijek bez obzira na sve. Ispuni i nas ljepotom i srećom što smo živi, što to možemo vidjeti. Samo da i nju ne uništimo svo-jim glupostima. Pijemo s vrela Bosne jer se kaže „tko se napije vode s izvora Bosne, uvijek se u Bosnu vraća“.Nakon još jednih ćevapa, kojima ovi zagrebački nisu ni slu-ga, naravno i baklava, idemo još uličicama ovoga predivnog grada prema busu. Sad već prepoznajemo Begovu Džamiju, katedralu… Sad mi je jasno zašto su maturanti iz 4h tražili da im po treći put vodič bude Nino. Nino sve zna o Sarajevu i bez njega sigurno doživljaj ne bi bio tako potpun. Hvala, Nino. Prepuni dojmova i nekog svečanog osjećaja, napuštamo Sa-rajevo. U mislima sami sebi obećavamo, vratit ćemo se opet u ovaj grad prepun povijesti i sadašnjosti, koje žive tako smi-reno i sretno jedna pored druge. Zahvaljujući internetu koji nam je Nino podijelio, slušamo Kemu i razumijemo poruku pjesme „Sarajevo ljubavi moja“.

56

PUTOVANJA

Mnogi me pitaju odakle mi toliki novac da u 5 mjeseci pro-putujem cijelu Aziju. Zapravo se ne radi o tako velikom novcu ako odaberete jeftinu zemlju. Sigurna sam da ne bih mogla provesti 5 mjeseci u Švedskoj, možda ni 3 tjedna. Ali ako izaberete jeftinu zemlju onda možete za malo novaca provesti tamo puno vremena s time da danas ima puno mo-gućnosti volontiranja pa je i to jedan način na koji možete “skresati” troškove putovanja.

PRIVLAČNOST INDIJECENER: Kultura koje zemlje Vam se najviše svidjela? - Zemlja koja se meni najviše sviđa je Indija. Provela sam tamo dva puta po pet mjeseci. To je zemlja koja je toliko drugačija od svega ostalog, čista je magija. Osjećate se či-tavo vrijeme kao da ste u dokumentarnom filmu. Sve u vezi te zemlje meni je jako uzbudljivo, a ima i veliku prednost da je najjeftinija od svih zemalja gdje sam bila pa samim time sam ju mogla proputovati od juga do sjevera i od istoka do zapada.

CENER: Kultura koje zemlje Vas najviše podsjeća na kulturu domovine?- Rekla bih da su to zemlje u našem okruženju, ali ne mogu reći da sam išla na tako dugačka putovanja u te zemlje. U načelu me više zanimaju zemlje čija je kultura drugačija od naše zapadne civilizacije.

CENER: Što Vas je potaknulo da krenete na tako daleka putovanja?- Od malena sam maštala o tome da proputujem cijeli svi-jet. Nisu mi jasni ljudi koji nemaju želju putovati, meni je to toliko prirodna želja tako da mogla bih eventualno reći nešto o tome kako je došlo do toga da sam tako puno puto-vala. Ta želja je naprosto oduvijek bila u meni.

TREBA NEŠTO NOVACACENER: Po kojim kriterijima birate mjesta koja ćete posjetiti?- Iskreno ću vam reći da je glavni kriteriji radi li se o jefti-noj zemlji jer imam vrlo ograničene financijske mogućnosti. Općenito da biste išli na tako daleka putovanja koja traju više mjeseci moraju vam se neke stvari posložiti u životu. Prvo bih rekla da morate imati vremena, što za odrasle lju-de znači da ili nemate stalni posao ili imate posao gdje ste sami sebi šef. Većina ljudi već pada na prvom uvjetu jer ve-ćina ljudi ima stalni posao. Ja sam, ne svojim izborom, de-setak ili više godina radila po zamjenama pa sam tako imala puno više vremena nego profesori koji su stalno zaposleni.

Drugi kriterij je obiteljska situacija, ako je žena u braku i ima djecu ne može tek tako otići na 5 mjeseci i proputovati cijelu Indiju pa je i to jedan uvjet koji je kod mene bio ispunjen, pa sam kao slobodna žena kada bi se dogodilo da imam vre-mena i novaca mogla otići na tako daleki put. I treći uvjet je ustvari najlakše ostvariv. Trebate sakupiti nešto novaca.

IMA PUNO GRADOVA KOJE JOŠ NISAM VIDJELA TEKST: PAULA PERICA I SANJA BLEK 3.B FOTO: OLJA BRAJČIĆ, PROF.

Ako želite proputovati svijet, a ne znate kamo i otkuda biste krenuli, svakako pročitajte razgovor s našom profesoricom Oljom Brajčić koja je proputovala velik dio svijeta i s nama odlučila podijeliti svoje dojmove

57

PUTOVANJA

KATKAD JE LAKŠE SAMCENER:Koji su gradovi na vrhu Vaše liste koju želite posjetiti?- Voljela bih ponovno posjetiti Singapur jer me taj grad za-ista oduševio i provela sam tamo svega tri dana pa bih se voljela vratiti. Iako nisam pristalica velikih gardova tj. Puno mi je ugodnije provoditi vrijeme u manjim gradovima i priro-di pogotovo ako se radi o gradovima tipa Delhija ili Bombaya koji imaju oko 20 milijuna stanovnika. To nisu ugodni gra-dovi za provođenje vremena iako je naravno interesantno provesti tamo nekoliko dana. Što se tiče Europe ima puno gradova koje još uvijek nisam vidjela, naprimjer Lisabon, Pariz. Mnoge zemlje I gardove u Europi još uvijek nisam po-sjetila pa ću možda sada kada radim u školi imati prilike ići na ta kraća putovanja.

CENER: Smatrate li da je bolje putovati sam ili u društvu?- To je izvrsno pitanje. I jedno i drugo ima svojih prednosti i mana. Smatram da je bolje putovati u društvu ako je to idealno društvo tj. društvo koje vam idealno odgovara. Me-đutim ako se radi o osobi koja vam ne odgovara ili ako se radi o grupi ljudi onda je puno lakše putovati sam.

FANTASTIČNA IDEJACENER: Je li Vam geografija bila prvi izbor u studentskim da-nima ili se ta ljubav rodila naknadno?- Geografija je došla puno kasnije nakon srednje škole. Raz-mišljala sam o mnogim fakultetima . Mislim da sam većinu srednje škole živjela u uvjerenju da ću studirati jezike i to je bio razlog mog odlaska u London nakon završene srednje škole gdje sam radila kao OPR ne bih li se tako bolje pripremi-la za studij engleskoga jezika, ali u Engleskoj sam odbacila tu ideju o studiranju jezika. Čitajući znanstvenu knjigu o astro-nomiji sjetila sam se svoje davne ljubavi iz djetinjstva prema astronomiji i koliko mi je bilo zanimljivo istraživanje Svemira.

Kako se u Zagrebu tada nije mogla studirati astronomija ja sam došla na fantastičnu ideju da upišem fiziku, ali kako sam završila jezičnu gimnaziju nisam došla baš pripremljena na taj fakultet i vrlo brzo sam shvatila da to nije fakultet koji možete studirati tek tako jer vam je Svemir zanimljiv pa sam odustala od toga. Puno kasnije, kada sam prestala razmiš-ljati o tome što ću jednoga dana raditi s geografijom, sam ju i upisala. Geografiju sam uvijek voljela, ali u srednjoj školi i svojim 20-ima nisam razmišljala o njoj kao izvoru prihoda.

CENER: Koje ste zemlje posjetili do sada?- Prošla sam cijelu jugozapadnu Aziju, bila sam u Africi, , Nepalu, Tajlandu, Maleziji, Kambodži, Vijetnamu, a u 3 mje-seca sam prošla i Južnu Ameriku od Buenos Airesa do Ko-lumbije.

SUŽIVOT LJUDI I ŽIVOTINJA

CENER: Zbog čega Vas Indija toliko oduševljava?- : Kao što sam već rekla moja omiljena zemlja je Indija. Tamo ste istovremeno u 21.stoljeću i srednjem vijeku, u jed-nom folkloru i high tech društvu. Vidjet ćete bicikliste koji u rikšama prevoze druge ljude, a pored toga će proći najnoviji model auta. U Indiji sam razgovarala s ljudima koji su haj-demo reći poput nas, kao da pripadaju današnjem zapad-njačkom društvu dok su s druge strane ljudi koji ne znaju za nikakav drugi svijet osim tradicionalnog. Njima je apsolutno ne shvatljivo da postoji netko tko ne vjeruje u Boga. Mo-gućnost da netko živi, a ne vjeruje u ništa je neshvatljiva.

Ne mogu Vam opisati tu šokiranost s time da je to reakcija profesorice u srednjoj školi u jednom malenom, provincij-skom mjestu.

Izuzetno me oduševljava suživot ljudi i životinja gdje je naj-normalnije vidjeti kravu, slona ili majmuna na ulici. S kra-vama ćete ležati na plažama, sa slonovima ćete se gurati u uskim uličicama, a majmuni vam možda ukradu koji odjevni predmet sa štrika kao što se dogodilo mojoj sestri. Pored toga su mi se silno svidjeli njihovi ašrami.

ISKUSTVO U AŠRAMUCENER: Kako izgledaju ašrami i koje je Vaše iskustvo u njima?- Velika je razlika između ašrama u koje dominantno dolaze Indijci i ašrama koji su napravljeni za zapadnjake. U Siva-nanda yoga ašramu glavnu riječ vode zapadnjaci (Kanađa-ni, Talijani, Amerikanci...) ima nešto i Indijaca pošto je ipak osnivač bio Indijac, ali je ta organizacija prilagođena zapad-njacima. Tako da kada dođete u jedan takav ašram tu je sve fantastično i odlično funkcionira. Bila sam dva puta u dva različita Sivananda yoga ašrama gdje dva tjedna posvetiš jogi i sebi. Tu je sve uredno, čisto i ne nalik na pravu Indiju.

Kada dođeš u ašram koji je dominantno napravljen za Indi-jce tamo je već lošija organizacija, ne toliko uredno, hrana je drugačija nego u ašramu za zapadnjake. Jednom prilikom bila sam u ašramu Sai Babe koji je u Indiji bio sveta osoba i smatrao se jednom od reinkarnacija Boga. Svako jutro I svako popodne se “ukazivao” Sai Baba u velikoj hali. Iz ra-doznalosti sam otišla na jedno ukazivanje bez ikakvih oče-kivanja. Kada se Sai Baba pojavio među sljedbenicima, u malenom automobilu poput Pape, ljudi su bili oduševljeni, ali histerija je nastala tek kada je izašao na pozornicu. Ne mogu reći da sam doživjela prosvjetljenje, ali je bilo zani-mljivo iskustvo.

PREDIVNO I ČUDESNOCENER: Jeste li ikada išli na neko volontersko putovanje?- Tijekom mog boravka u Indiji sam volontirala u organizaciji koja se bavi pošumljavanjem. Naime na jugu Indije je ve-

susret u Hampiu: Namaste

58

PUTOVANJA

liki problem dezertifikacije te kako se šume sijeku u tom aridnom, suhom području vrlo brzo nastaje pustinja pa tako nastaje veoma teška situacija za okolno stanovništvo koje tako ostaje bez vode.

CENER: Kakav je Nepal u odnosu na Indiju?- U Nepalu sam bila svega nekoliko dana. Vrlo je to slično samo što ljudi drugačije izgledaju, ima više budista te je lo-šiji životni standard. Svaka zemlja ima svoje specifičnosti, ali je u načelu dosta slično.

CENER: Jeste li posjetili Himalaju?- Kada kažem da sam bila na Himalaji mnogi zamisle vječ-ni snijeg i led i mene u punoj planinarskoj spremi, ali to je samo na vrhu Himalaje tako. Ljudi žive u cijelom podnožju gdje su i razvili turizam. Što se tiče planinarenja, svakih nekoliko sati na dobro obilježenom putu je guest house gdje možete samo popiti piće, pojesti ručak ili ako ste se umorili za taj dan možete iznajmiti sobu. Himalaja je naprosto pre-divna i čudesna.

TRAGOM INKACENER: Kako ste posjetili Vijetnam i Južnu Ameriku?- U Vijetnam sam otišla jer je jedna moja prijateljica koja radi kao liječnica za UN otišla raditi u Sajgon ili kako se grad službeno zove Ho Ši Mini tako da sam bila neko vrijeme kod nje, a onda sam odlučila proputovati cijelu zemlju. Apso-lutno je predivna, ljudi su toliko gostoljubivi i divni. Mislila sam da puno znam o Vijetnamu jer sam odrasla gledajući američke filmove o Vijetnamskom ratu, ali kada sam posje-tila muzeje koji se bave ratom malo me to skrenulo u neko antiameričko raspoloženje jer jedna stvar je kada američki filmovi pokazuju okrutnosti koje su Amerikanci činili a jedna stvar je kada vam Vijetnamci to pokažu iz svoje perspektive. Nije me začudilo što sam tamo upoznala mnoge Amerikance koji nisu nikada doživjeli nikakve neugodnosti i ružne doga-đaje, ali se ipak predstavljaju kao Kanađani.

Što se tiče Južne Amerike, najviše me oduševio Machu Pic-chu, a posebno je predivan ako uspijete odraditi cijeli Inca trail to jest provesti tri dana hodanja do tamo. Iako sam čula da je u Argentini toliko lažnog novca u optjecaju da vam se može dogoditi da na bankomatu dobijete lažan no-vac, nisam nikada imala takvih situacija kao ni s kriminalom u ostatku Južne Amerike.

seoska škola u Maleziji

Hinduistički hram u gradu Madurai u Indiji

slapovi Iguazu na granici Argentine i Brazila

59

gičević i gospodinom Gordanom Marasom ipak bismo istaknule one s ministricom Vesnom Bedeković i, osobito, s ministricom znanosti i obrazovanja Blaženkom Divjak, koje nažalost naša pitanja nisu najbolje primile. Ministrica Divjak se, na pitanje o prosvjedu koji će okupiti srednjoškolce, a organiziraju ga uče-nice naše škole, poprilično naljutila, okrenula nam leđa i pobje-gla. Iako već tada pune dojmova, naš je dan tek počeo. Ispred Sabora nas je pokupio RTL-ov automobil i odvezao nas u samo srce grada na Trg bana Jelačića. I tu je krenuo najteži dio ovoga posla. Bilo je vrijeme da u pravom trenutku, s pravim pitanjem priđemo građanima na ulici. Većina je od kamere pobjegla, no mi smo ipak uspjele od četiri osobe dobiti mišljenje. Prolaznici su na naša pitanja o štrajku odgovarali vrlo šturo, ali i podije-ljeno. Dok su neki podržavali profesore smatrajući da za znanje koje nama prenose uistinu zaslužuju više, drugi su smatrali da im je za 4 mjeseca godišnjeg odmora svake godine i to previše. Većina građana uistinu misli da Hrvatska i hrvatska djeca uveli-ke zaostaju za ostatkom Europe.

Nakon što smo i taj dio avanture privele kraju došlo je vrije-me da se rastanemo s RTL-om, ali samo nakratko. Nekoliko sati kasnije dolazimo u zgradu RTL televizije gdje nas u žurbi dočeka Lada. Pošto je Lada imala puno posla skračivajući sve snimljeno od toga dana, njezin nas je kolega proveo po cijeloj redakciji. A onda je došlo vrijeme da snimimo naše dijelove u off-kabini. Po završetku toga snimile smo još nekoliko zadnjih kadrova ispred same redakcije, a zatim uživale u procesu uče-nja montiranja priloga. Zgradu RTL-a napuštamo pune dojmo-va i u iščekivanju neke nove avanture.

Utorak, 19. studenog, 8 ujutro dobivamo poziv. Potpuno izgublje-ne prvo pomislimo da nas je Irena Deiuri Rešetar iz UNICEF-a slu-čajno nazvala, ali se ipak sa znatiželjom javljamo. Od Irene nismo dobile puno informacija, već samo pitanje: „Želite li biti tv repor-terke na jedan dan?“ Bez razmišljanja pristajemo iako nismo mo-gle ni zamisliti što nas čeka. Ostatak dana provele smo u neizvje-snosti čekajući da nam se Lada Marinović , RTL-ova reporterka, javi s više informacija. To smo napokon dočekale kasno navečer, ali ni od nje nismo puno saznale.

Sutradan, srijeda, 20. studenog, u neizvjesnosti i uzbuđenju s Ladom se nalazimo ispred Sabora. Iako smo na početku ima-le veliku tremu i nervozu , toga straha oslobodili su nas Irena, Lada i snimatelj Dražen Šimić. Ovaj put s malo više informacija ulazimo u Sabor gdje prolazimo protokole kao pravi novinari. Od kontrole, novinarske sobe, prepirki sa zaštitarima i užurbanih kava među političarima do iščekivanja izlaska ministara iz sa-bornice u samo dva sata. Među intervjuima koje smo obavile s pravobraniteljicom za djecu, gospođom Helencom Pirnat Dra-

IZVJESTITELJICE RTL-A NA JEDAN DANU zadnje vrijeme u medijima i društvu jedna od glavnih tema je školska reforma. Čini se da su svi nezadovoljni: učenici, profesori, roditelji… No, je li stvarnost hrvatskog školstva uistinu tako loša ili smo samo mi nerazumni?TEKST: SANJA BLEK I MIA REBROVIĆ 3.B FOTO: NIKO GOGA (UNICEF), DRAŽEN ŠIMIĆ (RTL), LUTVO MEKIĆ (RTL)

NAŠI UČENICI

60

PERMAKULTURA

60

Razgovor o tome kako možemo unaprijediti našu brigu o okolišuCENER: Što je zero waste pokret?- Zero waste pokret je filozofija prema kojoj ništa ne odlaže-mo na odlagališta i spalionice. Trudimo se pratiti pet pravila, a to su: sve što imamo ponovno upotrijebimo, da odbijemo, da smanjimo upotrebu, da kompostiramo i da recikliramo. Ako kupujemo nešto, kupit ćemo u vlastitoj ambalaži i trudit ćemo se da to bude u staklenoj koju ćemo ponovno iskori-stiti. Odbijamo jednokratnu plastiku. Ponovno koristimo sve što imamo kod kuće primjerice kada ljudi prestanu koristiti plastiku pobacaju one tupperware kutije, a poanta je u tome da ponovno iskoristimo sve što je više moguće. Naglasak je na cirkularnoj ekonomiji.

TAKO TREBA ŽIVJETICENER: Možete li nam podrobnije objasniti cirkularnu ekonomiju?- Dakle, sve se brže živi i princip života koji imamo sad je li-nearan što znači uzmi, iskoristi, baci. U cirkularnoj se ekono-

INTERVJU: ANAMARIJA PRGOMET

TREBA POČETI MALIM KORACIMA TEKST: MARTIN DRAGUN I HANA GRĐAN 4.D

Prvi zero waste bar u Hrvatskoj

61

PERMAKULTURA

miji trudimo da sve što imamo npr. elektronički uređaj kad se pokvari pokušamo popraviti. Uglavnom, nije naglasak na bacanju, nego nastojimo da sve što posjedujemo imamo dulji životni vijek. I tu je zapravo najbolji primjer kompost jer on sam po sebi ima taj krug; kad nešto izraste iz zemlje, to ube-remo i pojedemo i onda kompost vratimo opet zemlji.

CENER: Kada se kod vas dogodila prekretnica kad ste po-stali svjesni svega toga?- Na ljeto 2017. Ja sam uvijek reciklirala i odvajala otpad, ali sam znala da to završava tamo negdje na Jakuševcu. Među-tim, to sam potpuno ignorirala. I onda shvatiš da zapravo zagađuješ svoj dom. Ta plastika će uvijek ostati u prirodi, čak iako recikliraš. Ne možemo ju baciti u svemir. Osjećala sam iznutra da tako treba živjeti i gotovo preko noći to sam i učinila.

INSPIRACIJA I KAVACENER: Što vas je potaknulo da otvorite ovaj kafić i kako ste došli do ideje da ga učinite zero waste?- Kad sam postala veganka, počela sam proučavati zero wa-ste i to me inspiriralo da napravim inicijativu u Hrvatskoj koja će se baviti tom tematikom i odmah na početku sam imala ideju da otvorim kafić kako bih inspirirala ljude da isto krenu u tom smjeru jer je dosta te jednokratne plastike u kafićima na primjer plastične slamke, žličice, ambalaža za šećere. I baš zato što je većina takvog otpada u ugostiteljstvu imala sam potrebu dati ljudima kavu bez otpada i inspirirati ih kroz taj kafić na takav život. Svatko može doći u ovaj kafić na be-splatne konzultacije i pitati sve što ih zanima.

CENER: Je li teško pokrenuti ovakav biznis?- Ovo nije klasičan biznis. Mi smo klub u sklopu udruge pa je zbog toga uvelike olakšano jer mi nemamo minimalne tehnič-ke uvjete, već radimo s onime što imamo u udruzi, ne mora-mo pokrivati te neke zakonski određene norme.

KUPUJTE LOKALNOCENER: Imate li poruku za srednjoškolce?- Na mladima svijet ostaje jer svi koji su nas doveli u ovu si-tuaciju s plastikom polako odlaze i mi trebamo rješavati nji-hove probleme, ali i naše jer mi ipak ovdje ostajemo. Život bez otpada jedino je rješenje ove nadolazeće katastrofe što se tiče globalnog zatopljenja i zatrpanosti plastikom. Kad bi došlo do nekog kolapsa u svijetu, u prirodi, sve bi se zausta-vilo i mi bi se trebali snaći za hranu i vjerojatno došlo bi do izumiranja jer su ljudi naviknuti otići u najbliži dućan i kupiti hranu, a hrana tamo bi ponestalo ili bi postala neupotreblji-va. Zato je bitno da surađujemo više s lokalnim uzgajivačima i živimo u skladu s prirodom. Što se tiče samog zero waste-a, treba krenuti malim koracima primjerice nositi platnenu vre-ćicu u dućan, kupovati lokalno, što više u rinfuzi, deterdžente i kozmetiku raditi sami doma.

SVE VIŠE DOLAZECENER: Odakle nabavljate potrepštine za vaš lokal?Od lokalnih OPG-ova. Podržavamo hrvatsku ekonomiju sura-đujući s „lokalcima“. Pivo nabavljamo od zadružne pivovare „Brlog“ koja je iz Zadra, a kavu od „Kogita“ koji su situirani tu u Zagrebu.

CENER: Kako ljudi reagiraju kada shvate da je moguć zero waste način poslovanja?To im je inspirativno. Sve više ugostitelja dolaze kod nas po savjete kako bi i oni mogli smanjiti svoj otpad.

otkrivamo kako živjeti bez otpada

pripremanje kave u Vestigijumu

unutrašnjost Vestigiuma

dobro raspoloženje u kafiću bez otpada

62

SPORT

NAJVEĆI USPJEH HRVATSKE GIMNASTIKETEKST: TEO ORLOVAC, 4. I

Iznimno uspješni gimnastičar Tin Srbić maturirao je u X. gimnaziji

62

Tin Srbić, hrvatski je gimnastičar, a njegova disciplina je preča. Član je zagrebačkog kluba ZTD Hrvatskog sokola od 2000. godine. Rođen je 1996. u Zagrebu, a maturirao je u X. gimnaziji. Nakon završene srednje škole upisao je Fakultet strojarstva i brodogradnje.

VRIJEDAN STUDENTSvoj fakultet doživljava ozbiljno i uči za njega kad god može pa je tako svaki slobodni trenutak između treninga i natjecanja kori-stio za učenje, pa čak i u autobusu od hotela do dvorane. Za upis na fakultet izjavio je za global net: “S ekipom iz škole mnogo sam razgovarao jer u četvrtom razredu srednje još nisam znao što bih upisao. Razmišljao sam dosta o tome. Volio sam matematiku i išla mi je, ali me nisu privlačili smjerovi na PMF-u. Jedan prijatelj iz razreda mi je počeo govoriti o strojarstvu na FSB-u i rekao mi da su mu neki ljudi preporučili taj smjer, te da se za svakog može pro-naći po nešto pa je tako nas pet-šest iz razreda odlučilo grupno upisati strojarstvo i upali smo bez problema. Moram reći da sam jako zadovoljan odlukom jer fakultet je stvarno jako dobro orga-niziran te je otprilike 98 posto profesora maksimalno korektno“.

GODINE USPONATin Srbić gimnastikom se počeo baviti još u mladim danima. Njegovo prvo međunarodno natjecanje bilo je 2006. g. Bio je član Hrvatske kadetske reprezentacije s kojom je 2009. na me-đunarodnoj gimnastičkoj smotri stigao do svoje prve pobjede

na preči. Godine 2015. slovio je kao najtalentiraniji mladi hrvat-ski gimnastičar, iste godine nastupa na Europskom prvenstvu u francuskom Montpellieru. Godina 2016. bila je godina uspo-na za Srbića, nastupa na natjecanjima svjetskog gimnastičkog kupa i osvaja dvije brončane medalje u Ljubljani i Bakuu. I onda je uslijedila 2017. najuspješnija godina u njegovoj mladoj i već sada impresivnoj gimnastičkoj karijeri, na Svjetskom prvenstvu u Montrealu osvaja zlato i ostvaruje najveći uspjeh u povijesti hrvatske gimnastike. Tome pridodaje i pobjedu na Svjetskom gimnastičkom kupu u Kopru, te je proglašen za hrvatskog spor-taša godine u izboru Sportskih novosti, također postaje drugi gimnastičar u povijesti kojemu je to uspjelo.

OD DOHE DO STUTTGARTA2018. Srbić je nastupao samo na natjecanjima svjetskog kupa i ostvario još dvije pobjede, u katarskoj Dohi i na domaćem terenu u Osijeku. 2019. nije uspio ostvariti značajniji rezul-tat u natjecanjima svjetskog gimnastičkog kupa, ali je zato nastupio na dva velika natjecanja, Europskom prvenstvu u Szczecinu i Svjetskom prvenstvu u Stuttgartu, oba natjecanja napustio je sa srebrom oko vrata. Za kraj još možemo poželjeti da dvadesettrogodišnji Zagrepča-nin nastavi dalje graditi svoju sportsku gimnastičku karijeru, a na tom putu mi ćemo ga podržavati i svim srcem navijati za njega. Znamo da je izborio plasman na Olimpijske igre u Tokiju 2020. Što reći: SRETNO TIN!

63

SPORT

POBJEDA 1.A RAZREDA NA VESELOM NATJECANJU

ZA NAJBOLJU

MASKU.Reći ćemo sve što bi vas moglo zanimati. Odgovorit ćemo na pitanja: „Što su bili? Kada su i kako odlučili što će biti te kako su izgledali? Također ćemo ispričati kakvu su točku priredili i kako su se osjećali prije nastupa?“ Uživajte!

Naš dragi, mali razred (u svakom smi-slu mali) 1.a, imao je vrlo čestu, ali u isto vrijeme i vrlo originalnu masku. Djevojke su bile košarkašice, ali su unatoč tako lijepim,mladim košarkašicama, sva po-zornost gledatelja bila je poklonjena deč-kima, koji su bili maskirani u strastvene navijačice. Da vam ne bih sve odmah ot-krila, prvo ću vam reći kao je i kada došlo do te ideje. Bilo je to dana četvrtog ožujka 2019.godine, bio je to dan kao i svaki dru-gi , dan pun napetosti, umora, odgovara-nja...,ali napokon je razred dočekao i za-dnji sat koji je bio sat razrednog odjeljenja.

KRUMPIRI, PERIKE I GRUDNJACIUčenici su sjeli u klupe te su (kao i svaki put) pričali dok im nije došla njihova vo-ljena i draga razrednica Vanesa Jurić. Na žalost nisu mogli dugo pričati jer je ona vrlo brzo došla. Čim je sjela, učenici su je pitali hoće li se oni uopće maskirati, jer se ranije nisu ništa dogovorili. Ona je bila za-čuđena što je to pitaju te im je odgovorila: „Pa naravno da ćemo se maskirati.“. Svi su bili zbog toga sretni jer svi ljudi vole maš-kare bez obzira na godine. Ipak je dan kad su svi sretni i ono najvažnije to je dan kada se mogu jesti krafne, a da vam ih nitko ne broji. Tako su si i oni mislili, ali došao je i teži dio posla, morali su se dogovoriti što

će biti. Učenici su predlagali razne ideje, kao npr. da budu likovi iz bajka, da si stave vreće od krumpira na glavu...

Nakon što im je razrednica, koja je profe-sorica iz tjelesnog, rekla da ona ima ko-šarkaške dresove, učenici su u dogovoru s razrednicom odlučili da će djevojke biti košarkašice, jedan dečko je rekao da će on biti sudac te su tri dečka odlučila da će biti navijačice. Kada su se dogovorili što će biti i tko će što donijeti, njihova ih je najdraža razrednica pustila kući vidjevši koliko su iscrpljeni. Sljedećega dana jedna učenica i jedan učenik su donijeli perike, druga uče-nica je donijela grudnjake te su dvije uče-nice donijele kratke suknje.

VELIKI PLJESAKDečki su se jedva dočekali zamaskirati se. Svaki dečko je izabrao svoju periku razli-čite boje. Najveseliji među njima bio je Ivor Bašić koji je uzeo rozu kratku periku sa šiškama, stavio si je grudnjak ( uz malu pomoć prijateljice), zavrnuo majicu tako da mu bude kratka te odjenuo uski crni šos. Druga navijačica bio je Roko Ruka-vina koji je na glavu stavio dugačku crnu periku, uvrnuo majicu (kao Ivor) te odje-nuo kratku lepršavu suknju. Najneodluč-nija navijačica bio je Josip Ivan Milardović koji je tri minute prije izlaženja odlučio da će se ipak maskirati. Uzeo si je kratku kovrčavu periku, zavrnuo majicu i ,s ob-zirom na to da nije bilo dovoljno suknji, odjenuo hlačice te majicu dugih rukava zavezao oko pasa. Dok su se oni tako ure-đivali djevojke su odjenule dresove te su

dvije minute prije početka počele uvjež-bavati točku... i uspjele su.

Prvu ekipu činile su: Maria Mamić, Klara Krovina, Dora Jazbec, Emma Šturlić i Rhea Pintar. Druga ekipa bila je sastavljena od: Teodore Pavlović,Eme Pavić, Barbare Palić, Nini Krišto, Nikoline Marković i Maje Mašić. Najprije je na pozornicu izišla prva grupa te nakon nje druga. Kada su se sportski pozdravile, naše košarkašice su se poče-le dodavati košarkaškom loptom. Nakon jedne minute sudac, kojeg je glumio Mar-ko Marojević, je označio kraj utakmice te su najljepše i najbolje navijačice na svijetu izišle na scenu i počele plesati na pjesmu koju je pustio najbolji DJ u gradu, Matko Stipaničev. Kada je nastup završio razred je dobio veliki pljesak. Nakon njih je bilo još malo točaka među kojima je dečko koji je glumio Jalu Brata i njegova grupa bio najveća konkurencija 1. A razredu.

KAKO JE DOŠLO DO SASTAVKANa kraju je pobijedio 1.a te je kao nagradu dobio kutiju krafni od marmelade koja se vrlo brzo ispraznila. Kada su se vratili u ra-zred, profesorica hrvatskog jezika Ružica Filipović im je čestita te im je rekla da za nagradu može netko napisati sastav kako su pobijedili na Maškarama. Dragi razred je počeo nagovarati jadnu učenicu Sofiju Grgurić da napiše sastav zato što ona na-vodno lijepo piše. Iako nerado i uz rečeni-cu: „ Ja relativno lijepo pišem pjesme, a ne sastave.“ Sofija je pristala napisati sastav, o njihovoj pobjedi na natjecanju za najbo-lju masku, koji ste upravo pročitali.

TEKST I FOTO: SOFIJA GRGURIĆ 1.A

64

SPORT

DAN SPORTA 2018./2019.I ove se godine u našoj školi tradicionalno održao dan sporta. Na taj petak, 17. svibnja, svi su bili u dobrom duhu kako zbog dolaze-ćeg vikenda i lijepog kasnoproljetnog vremena tako i zbog eufo-rije oko sporta. Očekivano, najpopularniji je bio nogomet koji je okupio najviše,čak 25, ekipa i najviše navijača.

Prvi turnus: 3.F je u četvrtfinalu pobijedio 1.C, a 4.C je u polu-finalu pobijedio 4.F. U finalu snage su odmjerili 3.F i 4C. Iako je 3.F godinama priželjkivao pobjedu, brojniji 4.C s dužom klupom je ipak odnio pobjedu.

Drugi turnus: polufinale su igrali 4.I protiv 4.G i 4.K protiv 3.J. U finale protiv 4.C prošao je 4.I

U finalu, 20.05., pobjedu je odnio 4. C, a za najboljeg igrača pro-glašen je Tin Zavalić iz 3.F

Osim nogometa, natjecanje se održalo i u odbojci i košarci.

Obojku je igralo 5 razreda od kojih su najbolji bili učenici 3. C razreda. Najbolji igrač bio je Leon Lipovac iz pobjedničkog 3.C.

Košarku je zaigralo 14 ekipa, a zasluženu pobjedu je odnio 3. D te je uz taj ponos imao i najboljeg igrača turnira: Luku Laknara.

Zahvaljujemo svih 210 igrača, sudcima ( Ivor Bašić, Borna Seidl, Kristijan Šoljić i Patrik Zlopaša), zapisničarkama (Emma Štur-lić,Paula Cvitan i Teodora Pavlović) te profesorima TZK-a Vanesi Jurić i Danijelu Dukiću.

TEKST: SANJA BLEK 3.B FOTO: PAULA CVITAN 2.B, EMMA ŠTULIĆ 3.A

nepotkupljive zapisničarke Emma Štulić 2.a,

Teodora Pavlović 2.a, Klara Krovina 2.a i Maria Mamić 2.anajbolji igrač turnira: Tin Zavalić 4.F

65

NAJVESELIJA HUMANITARNA AKCIJA U ŠKOLITEKST I FOTO : TEO ORLOVAC, 4.I

Već tradicionalno sredinom mjeseca prosinca u X. gimnaziji I̋van Supek˝ održava se događaj kojeg svi učenici željno iščekuju: Božićni sajam!

Već početkom prosinca učenici svih razreda započeli su s uređivanjem svojih učionica kako bi spremno dočekali ovogodišnji sajam kao uvod u nadolazeće blagdane. Neki razredi su sudjelovali u humanitarnoj akciji prikupljanja hi-gijenskih potrepština za migrante i izbjeglice u suradnji s udrugom „Are you Syrious“. Još jedan tradicionalni događaj koji se odvija za vrijeme Božićnog sajma je Božićni koncert koji se održao 13. prosinca za učenike I. turnusa i 16. prosin-ca za učenike II. turnusa. Nakon dugog iščekivanja konačno je stigao 16. prosinac, dan kad je održan Božićni sajam. Tog dana nastava je bila skraćena i učenici su ubrzo nakon za-dnjeg zvona bili spremni uživati u kupnji i prodaji božičnih ukrasa, cvijeća, božićnih kolača, slatkiša koje su ponegdje,

kao npr.u učionici 414 učenici sami pripremali. Fritule iz uči-onice 414 zamirisale su po cijeloj školi. Osim toga održana su i dva nova događaja kao dio Božićnog sajma, održan je turnir u šahu, na kojemu je sudjelovalo 22 natjecatelja. U finalu je na kraju pobijedio Lovro Kužić(4.H), a drugi doga-đaj odvijao se na 4. katu, razred 2.I okupio je ljubitelje no-gometa i organizirao natjecanje u playstation igri Fifa 20. Natjecanje je bilo organizirano u parovima. Pobijedu su od-njeli Niko Jeić i Mislav Oslić(2.I). Bio je ovo još jedan Božićni sajam u X. gimnaziji „Ivan Supek“, bilo je veselo i zabavno, učenici i profesori su se dobro proveli, pokazali da su spre-mni pomoći onima kojima je potrebno i otišli kućama sa još jednom lijepom uspomenom.

BOŽIĆNI SAJAM

65

66

ZABAVNE STRANICEpreuzeto s @deseta.gugla