Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^:07 Page 3Hrvoje Šalković Zec na mjesecuv|b|zZAGREBZec na mjesecu Layout 1 4 S 2007 ffa 07 Page 4 biblioteka AMBROZIJAknjiga 189Copynght © 2007 za hrvatsko izdanjeV.B.Z. d.o.o.ZagrebISBN 978-953-201 713-7Zec na mjesecu Layout 14 6 2007 ^ 07 Page 5hvala Sucu,koji je čvrsto držao kormilo dok jeovaj roman plovio prema ciljuZec na mjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 ,i: 07 Page 7svaka je prava ljubav upropaštena u trenu kada smo pomislili da će trajati vječnoOscar VVildeZec na mjesecu-Layout 1 4.6.2OO7^-gjO7 Page 901.PrologLegenda kaže da su jednom davno, u jednoj dalekoj zemlji živjeli zec, lisica i majmun. Kako su bili jedini stanovnici te zemlje, zavjetovali su se jedni drugima da će živjeti u slozi i ljubavi, i time nekako doskočiti silnoj usamljenosti koju su osjećali.Visoko na mjesecu, iznad njihovih glava, živjeli su bogovi i promatrali ih s nevjericom. Nemoguće — mislili su bogovi — pa čitav je svijet ispunjen mržnjom i zavišću, kako onda ove životinje žive u takvoj slozi? Stoga bogovi od-lučiše da jedan od njih siđe i ispita snagu životinjske vjere. Legenda kaže da se na Zemlju spustio bog po imenu Taishakuten, prerušen u starog, nemoćnog čovjeka.— Pomozite mi, molim vas — rekao je starac životinjama — čeka me dugo putovanje, gomila nesvršenih poslova, a slamam se od gladi i žeđi.Vidjevši u ovome priliku da dokažu svoju plemenitost, majmun i lisica se rastrče šumom i za tren oka donesu pred starca gomilu hrane.Zec također pojuri prema šumi, ali kako je bio malen i slabašan, nije uspio donijeti ništa što bi moglo pomoći nemoćnom starcu.Posramljen se vratio pred Taishakutena rekavši mu:— Zao mi je, ali nisam pronašao baš ništa. Pokušat ću još jedanput, a ti budi dobar pa u međuvremenu pripali malenu vatru.Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^+9:07 Page 10Ponosno se šepureći pokraj starca, majmun i lisica su s podsmijehom promatrali malenog zeku kako nanovo trči prema šumi.Nakon nekog vremena zec se vratio ponovo ne doni-jevši ništa. Zastao je na trenutak, tužno pogledao starca i skočio usred plamena, pretvarajući se u zalogaj koji će spasiti nemoćnog čovjeka.Legenda kaže da je Taishakuten, dirnut ovom nesebičnom žrtvom, odlučio zeca povesti sa sobom na Mjesec.Od tada je prošlo mnogo vremena, ali i dan danas, u noćima punog mjeseca, podigni glavu i zagledaj se u žuti krug na nebu. Promotri pažljivo i vidjet ćeš zekinu siluetu. On živi tamo gore, jer dobri ga je starac poveo sa sobom.Ili tako barem kaže legenda.Jednom davno, netko koga sam volio ispričao mi je ovu priču.Spremio sam je u neki daleki kutak svog pamćenja, i svih je ovih godina ljubomorno čuvao samo za sebe. Putovao sam, bančio, uzdisao, svađao se, mirio, cvilio, patio, radovao se, pisao, pjevao, češkao se iza uha, radio sve i svašta, ali svo to vrijeme priča o zecu je stanovala duboko u meni, kao nijemi svjedok nekog drugog vremena, vremena u kojem smo se još znali voljeti, vremena kada nas nije bilo sram hodati gradom držeći se za ruke.Priča je stanovala u meni, čučala unutra, putovala sa mnom preko mnogih granica. Ali nikada je nisam prijavio carinicima, jer iskreno, jedva da sam imao hrabrosti prijaviti je i sam sebi.Ipak, konačno, u noći punog mjeseca, odlučio sam je podijeliti s Tobom...10Zec na mjesecu:Layout 1 4 . 6 .2007 ^-fsi,: 07 Page 11

02.Četvrtak, zagreb— Kume moj, ti si lud — rekao mi je Broker— ali baš potpuno lud.Sjedili smo na terasi okrenutoj prema Preradoviće-vom trgu i otpijali prve gutljaje podnevne kave. Začuo se topovski prasak i djevojka za susjednim stolom prigušeno je vrisnula.Bio je sunčan ljetni dan i gledao sam kako se maleni grašci znoja skupljaju na Brokerovn čelu. Obrisao ih je rupčićem, otkopčao gornji gumb na košulji i olabavio stisak kravate.— Zezaš me — rekao mi je.— Ne zezam te.— Zaista si prodao tvrtku?— Jesam, prodao sam je — odgovorio sam mu.— Baš sve?— Baš sve, do posljednje lopate.— Pa kome?— Nekom Hercegovcu.— Zašto me nisi nazvao pa da sastavimo kakav ugovor, da te osiguramo... što ako te čovjek prevesla?— Neće me preveslati, već me isplatio, do posljednje lipe.11Zec na mjesecu :Layout 1 4 . 6 . 2007 ,-49jO7 Page 12— Koliko?— Dovoljno, sasvim dovoljno za sve što mi treba.— Pa kako baš u srijedu, usred tjedna... pa ne radi se to tako.— Pa zar postoji neki zakon o danu u kojem se mora prodati tvrtka?— Ne postoji — potvrdio je — ali kako tako brzo...— Čovjeka sam upoznao u ponedjeljak. Raspitivao se0 tome kako i s kime poslujem. Pitao me želim li prodati tvrtku.— I?— I ništa, u utorak se ponovo pojavio, ovaj put s odvjetnikom. Pregledali su svu dokumentaciju i pokupili što im je trebalo.— I onda?— I onda smo jučer otišli do javnog bilježnika i ovjerili dokumente. Čovjek je nakon toga odšetao do banke1 uplatio mi puni iznos.— Hercegovac?— Hercegovac.— Pravi?— Pravi — odgovorio sam — BMW, krunica, lanac, faljen Isus, dobre veze u gradskoj upravi... sve što će pomoći u daljnjem poslovanju tvrtke.— Znači, klasika.— Klasika.Broker je otpio gutljaj kave i počešao se po svojoj gustoj crnoj kosi.— Kume moj dragi — rekao je — imaš trideset i tri godine, pred tobom je sasvim malena elementarna nepogoda koja se zove — ostatak života. Ne vjerujem da ti je čovjek za tvoje građevinsko poduzeće istovario puste milijune. Ako se dobro sjećam, nije baš bog zna što, zapoš-12Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^43:07 Page 13Ijavao si dvadeset četiri radnika, imao si pet kamiona, tri rovokopača, dva bagera i sasvim prosječan račun dobiti i gubitka.Moj prijatelj Broker oduvijek je bio opsjednut brojanjem, a ja sam se s desetljećima navikao na to.— I što ćeš sada raditi po čitave dane? — pitao me.— Završiti ću rukopis. Nasmijao se.— Tvoj famozni roman o Zagrebu?— E baš taj.— A kada ga završiš?— O tome ću razmišljati kada ga završim. Otpio je još jedan gutljaj kave.— Medeni — pogledao me smiješeći se — prijatelju dragi, pa zašto baš sada... za tri tjedna se ženiš. Ako si zaboravio, ova brokerska kreatura preko puta tebe, to je tvoj kum. Pa zašto baš sada, čovječe?!— Eto tako, baš sada.

— A svadba, kako teku pripreme — pitao me.— Ma što ja znam... Dina drži sve konce u rukama, ne miješam se previše.— To ti je pametno — kimnuo je glavom.— Čak sam se odlučio maknuti od svega.— Maknuti... kuda?— Idem do New Yorka.— Opet?— Opet.— Pa zašto?— Pišem roman o Zagrebu, treba mi šira slika. Prekrio je rukama lice, protrljao oči, uzdahnuo i ponovo me pogledao.— Pa kada letiš?13Zec na mjesecu:Layout 1 4 . 6 .2007 ,^-fa: 07 Page 14— U petak, za osam dana. Nekoliko me trenutaka gledao u tišini.— A što je s momačkom? — pitao je.— Sve će biti kako smo se dogovorili.— Znači, ako sam dobro shvatio, ti za tjedan dana letiš u New York. Bit ćeš tamo...— Pet dana — ubacio sam se.— Dobro, bit ćeš tamo pet dana. Pitaš li bilo koga od ovih sedamnaest ljudi na ovoj terasi, svaki će ti od njih reći da samo lud čovjek odlazi u New York na pet dana tražiti širu sliku. Čovječe, to je šest stotina dolara, deset sati leta... za što... za širu sliku?— Tako nekako.— Onda ćeš se vratiti u Zagreb da bi svoje prijatelje odveo u London na momačku večer?— Točno.— I tjedan nakon toga ćeš se oženiti?— I to je točno.— U međuvremenu si prodao tvrtku?— Jesam.— I sada si... što, pisac?— Pisac.Promatrao me sa smiješkom.— Zna li Dina za sve tvoje planove?— Da se udaje, to zna — rekao sam. Za momačko veče isto zna.— I što kaže?— A što će reći...— A ovo ostalo?— Objasnit ću joj večeras.— Bože pomozi — promrsio je. Otpio je zadnji gutljaj kave i rekao:14Zec na mjesecu:Layout 1 4 6.2007/49:07 Page 15— Moram natrag u ured, Janaf je opet podivljao. Konobar!Momak se u trenu stvorio pored nas.— Koliko — pitao ga je Broker.— Dvadeset sedam kuna — odgovori mu momak.— Je li to s PDV-om?— Pa... je — zbunio se konobar.— Bruto ili neto?— Ne zajebavaj — prekinuo sam ga — daj plati pa idemo.Izbrojao je novčanice, ustali smo i krenuli prema južnoj strani trga. Zaustavili smo se kraj Teslina spomenika.— Pa sretno ti bilo, prijatelju moj — rekao je.— Hvala ti, kume.Zastao je kao da će još nešto reći, ali samo je odmahnuo rukom. Zakopčao je gumb na košulji, pritegao kravatu i odmarširao u smjeru ureda. Još sam ga neko vrijeme promatrao kako odlazi, a onda sam se okrenuo na peti i laganim korakom zakoračio niz Preradovićevu ulicu.Rano poslijepodne radnog zagrebačkog dana, a ja lijeno šećem centrom grada... blagi Isuse, kada sam ovo posljednji puta doživio? Okrenuo sam se i vratio do trga, kupio novine i izvalio se na klupu u podnožju Preradovi-ćeva spomenika. Izuo sam cipele, podigao noge na naslon i osvrnuo se oko sebe. Poslovni čovjek s aktovkom u ruci promarširao je u smjeru Ilice. Golub koji je mirno gugu-tao na vrhu

Preradovićeve glave prhnuo je prema Sljemenu.Na terasi obližnjeg kafića sjedila je skupina srednjoškolaca i glasno se smijala. Mora da su pobjegli s nastave — pomislio sam. Odložio sam novine na trbuh, uspravio glavu i zagledao se u njih. Jedna od djevojka je pogledala u mom smjeru i ja sam joj namignuo. Nasmiješila mi se. Ponovo sam se ispružio preko klupe. Sunce mi je udaralo15Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.20071:07 Page 16ravno u oči pa sam novinama prekrio lice. Vrijeme. Konačno imam sve vrijeme ovog svijeta. Ako poželim, mogu ovdje ležati čitav dan, tjedan, godinu... Osjećao sam se kao kralj Faruk.A još jučer sam stajao u kaljuži gradilišta i provjeravao rade li moji ljudi posao kako treba, razmišljajući usput o likvidnosti, o naplati potraživanja, o tome hoće li gradska uprava uopće investirati u nove projekte. Brinuo sam o računu dobiti i gubitka, o bilanci, o amortizaciji i prokletom PDV-u. I sada konačno više ne razmišljam ni o čemu. Ležim na ovoj klupi lagan kao pero.— Striček, daj kunu — povukao me netko za rukav. Maknuo sam novine s lica i naglo se uspravio. Poredmene je stajao maleni Cigo s ispruženom rukom.— Koliko hoćeš da ti dam? — pitao sam ga.— Striček, daj kunu — ponovio je.— Samo tako, pa zašto da ti dam?— Striček, daj kunu.— Hajde otpjevaj nešto pa ću ti dati. Počeo je pjevati:striiičeeeek daaaaaj kunuuuu Nasmijao sam se i dao mu deset kuna.— Hajde briši — rekao sam mu.Zgrabio je novčanicu i otrčao prema terasi na kojoj su sjedili srednjoškolci. Ustao sam, protegnuo se pa zakoračio prema Varšavskoj ulici. Ostarjela prodavačica cvijeća veselo me pozdravila i ja sam joj odmahnuo rukom. Polaganim sam korakom odšetao do kraja ulice a onda zaokrenuo pokraj restorana usput vadeći ključeve iz džepa. Otvorio sam vrata haustora, uspeo se na prvi kat i otključao vrata stana. Ušao sam u kuhinju, otvorio hladnjak i izvadio bocu vina. Napunio sam čašu, otišao do radne sobe i zavalio se u naslonjač. Pritisnuo sam crnu tipku i kom-16Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^+9:07 Page 17pjutor je počeo zujati. Pogledao sam na sat. Koliko još imam vremena prije nego što Dina stigne kući... dva ili tri sata? Otpio sam gutljaj vina i počeo lupkati po tipkovnici.... Volim te grade moj, spavaču na obalama one tvoje gliste zvane Sava. Volim tu glistu, sve njene mostove a najviše onaj željezni, na kojem je netko davno napisao — Hendrhc. Volim to što se nitko nije sjetio izbrisati taj grafit, mada već desetljećima stoji tamo bez ikakva smisla.Ustvari volim sve tvoje grafite: proleteri socijalističkih zemalja, ujedinite se s proleterkama — fukićeva; Ana, budi mi vjerna i čekaj svojeg Maria — Savska; Mario, potrošio sam ti Anu - isto Savska; Alexu ne daju klavir - Tuškanac; Lili voz hir — Gornji grad; i svi smo je jebali — isto Gornji grad; Bože, uzeo si krivog Senu — Cvjetno naselje; sve tvoje grafite volim, grade moj. Čak i one šarene besmislice na zidovima pljesnive Branimirove. Volim tvoj centar, tvoje izloge, volim škripu tračnica kada tramvaj broj dvanaest zaokrene izFran-kopanske u Ilicu drndajući dalje prema Trgu.Volim tvoje čudake: Zeku, koji mašući rupčićem ulazi u svaku birtiju od Črnomerca do Kvatrića i pita — imaš li za aaaamaaarooo; ifovu koji bosih nogu tumara tramvajima držeći u ruci telefonsku slušalicu iz koje visi žica, istrgnutu iz tko zna koje govornice; i debelog Brankeca koji kruži Cvjetnim trgom i raspravlja o teorijama zavjera.Volim bake koje s košarama na glavama silaze s Dolca i hvataju tramvaje prema Dubravi, pa sve tamo dalje, do izlaza iz grada. Volim golog Toma Gotovca dok hoda Ilicom i ljubi tvoj prljavi asfalt. I onaj paviljon na Zrinjevcu, i Ivu koji pjeva gradu najljepšu baladu. Grade moj...volim...Zastao sam i otpio gutljaj vina. Pročitao sam još jednom što sam napisao a onda duboko uzdahnuo. Otvorio sam ladicu i provjerio je li avionska karta na svom mjestu. Tu je. Uostalom, gdje bi bila... Otpio sam još gutljaj i nastavio:17Zec na mjeaecu:Layout 1 4.6.20071:07 Page 18...Volim te, grade moj, u rana jutra kada ustajem, sjedam u svoju buhu i izvezem se na tvoje sive ulice. Pozdravljam te, grade moj, tebe i sve ljude koji u tebi žive.Pozdravljam vas sve.Pozdrav Hercegovcima na doživotnom privremenom radu u Zagrebu. Vješate krunice o retrovizore i

nikad ne dajete žmigavac kada skrećete u sporedne ulice. Nedjeljom poslije mise visite u kvartovskim kafićima i hvalite se kako jedini pričate čistim hrvatskim jezikom. To je možda i točno, tih tri stotine riječi koje koristite — mati, misa, BMW, rodna gruda, zavičaj, dogovorit ćemo se... — njih izgovarate čisto. Pozdrav vama, dragi moji.Pozdrav vječnim studentima sa Save, vama koji paradirate sa Slobodnom Dalmacijom i Glasom Slavonije pod miškama, studirate deset godina i vječno mrzite Zagreb, opijate se do besvijesti u tulumarama i zavičajnim klubovima, urlate 'gazi Purgera', idete na Bile noći, vrištite na koncertima Mise Kovača, a na kraju se skrasite u državnoj upravi jer tamo uvijek imate nekog svog.Pozdrav finim zagrebačkim bakicama, bivšim frajlama što gradom šeću pse kojima su osobno isplele vestice. Zazivate zlatna stara vremena, purgerski štih — rukoljub, pozdrav gospodi majci — a iza vrata vaših stanova živi najgori klein-burgerei.Pozdrav Bosancima pristiglim u grad početkom rata, vašim pričama kako —jebeš, bolan, Zagreb, nide, bolan, takve zemlje k'o Bosne nema.Pričate to i nakon petnaest godina, a ja sam u međuvremenu bio u Bosni i provjerio stvar. Pitoma brda i pokoji tvornički dimnjak. Lijepa je Bosna, ali lijepi su i Karibi.Pozdrav eliti izpodsljemenske zone, gospodi iz Mlinova, Gračana i Šestina. Rijetko se spuštate u grad jer to je ispod vaše časti. Namirnice kupujete u Mercatoru, da vas netko slučajno ne bi vidio u Metrou ili Billi. Odlazite na skupe pedi-18Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^49:07 Page 19kure, manikure i masaže. Pozdrav eliti, vama i vašim kćer-kicama u Peugeotima 206jebeni CC.Pozdrav direktorčinama iz NK Trnja, Asa i Dubravki-naputa, vašim masnim bradama koje brišete rukavima dok glođete janjeće kosti i usput ispod stola štipate tajnice koje vodite na službene ručkove.Pozdrav potlačenoj radničkoj klasi, revolucionarima iz Name i Croatia busa. Protestirate protiv privatizacije, paradirate Markovim trgom boreći se za svoja prava. A da vam daju prava, da vam daju sav novac svijeta, i dalje bi trunuli ispred televizora gušeći se u sapunicama.Pozdrav svećenicima s Kaptola, ispiračima mozgova, krojačima državne politike, pritajenim bludnicima i razvratnicima.Pozdrav umišljenim individualcima. Subotom ujutro sjedite u kafićima i listate novine. Imate svoje omiljene kolumniste i stav o ama baš svemu. Prezirete sve i svakoga a skačete od sreće kada vas netko pozove na kakvu svadbu ili seosku zabavu.Pozdrav vama, dame moje, vama što ispijate kave ispred Bulldoga, olajavate kolegice s posla, pričate kako su svi frajeri ovog grada bezveznjaci i kako nitko nije dovoljno dobar za vas. Ostajete poslije radnog vremena u uredima gdje vas oženjeni šef, kada svi odu kući, guzi na radnom stolu. Pozdrav glupanima koji sjede ispred Bulldoga naslonjeni na visoke stolove pokraj ulaznih vrata, glupanima koji promatraju žene u prolazu nazivajući ih pičkama.Pozdrav saborskim zastupnicima, vama kojima u Žabici za petnaest kuna serviraju puni ručak.Pozdrav bivšim jabučarima preseljenim na šank Gjure. Niste se makli od Curea i]oy Divisiona, imate para, ali i dalje pijete jeftino pivo jer to upotpunjuje vašretro izričaj. Ujutro se čudite zašto vas boli glava.Pozdrav majmunima u skupim BMW-ima s lijevom rukom prebačenom preko čitavog obruča volana, ćelavim kamatarima19Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.20071:07 Page 20i■aiz Dotun Toiuna, polusvijetu iz Ludnice i Fontane i njihovim jeftinim kurvicama.Pozdrav umjetnicima iz Limba, slikarima, kiparima i piscima. Visite na šanku i komentirate kako nam je kulturna scena u banani. A čovjek iz vas ne može iscijediti tri kapi talenta.Kakav Limb, ravno u pakao s vama!Pozdrav poslovnjacima, bankarima i brokerima, pozdrav vama i vašem debelom čvoru na kravati. Zarađujete brdo love a pojma nemate što ćete s njome. Do četrdesete zaradite milijune. Do pedesete poznajete ama baš svakog dile-ra i makroa u gradu. U šezdesetoj zagrizete cijev sačmarice i povlačite okidač.Pozdrav marketinškim stručnjacima, vašim brandira-njima, back officeima, front officeima, eventima i pichevi-ma. Naučite više jebeni hrvatski!Pozdrav špijama iz lobija Esplanade. Pritajeno ispijate kave snimajući situacjiu a uopće niste svjesni da novine držite naopačke.Pozdrav sudionicima gay parade što prolazi Zrinjevcem. Vašim transparentima, zviždaljkama i

pozivima na slobodnu ljubav. Pozdrav vama i pozdrav policajcima koji vas čuvaju od onih ćelavaca koji vas s druge strane gađaju bocama.Pozdrav pljačkašima FINA-e, banaka i kladionica, pozdrav majmunima sfantomkama i pozdrav policiji koja tapka u mraku.Pozdrav kladioničarima, i pozdrav onima koji ispunjavaju listiće. Jebala vas Parma, Napoli i uzbekistanski hokej na travi.Pozdrav nacionalnim uglednicima i akademicima, pozdrav moralnim vertikalama. Dok vam se supruge tuširaju u kupaonicama vi u dnevnim sobama virite iza zavjese prema klincima koji se igraju u parku i usput udarate majmuna.20Zec na mjesecu:Layout 1 4.6 2007^+9:07 Page 21Pozdrav svima vama.Pozdravljam te, grade moj, u rana jutra kada ustajem, sjedam u svoju bubu i izvezem se na tvoje sive ulice...Zastao sam i otpio još vina. Pritisnuo sam tipku i pričekao da tekst izađe iz printera. Uzeo sam papir u ruke i polako pročitao napisano. Otpio sam još gutljaj, izbrisao tekst s ekrana pa onda poderao papire u sitne komadiće i bacio ih u koš za smeće. Ugasio sam kompjutor, ustao, i u tom trenu začuo kako se otključavaju ulazna vrata.Dina je stigla kući.— Bok, mali — prišla mi je i poljubila me u obraz.— Hej ti — uzvratio sam joj poljubac — kako si?— Umorno. Donijela sam nam klopu iz meksičkog, hoćeš?— Hoću.Otišli smo do kuhinje, izvadili tanjure i pribor i po-slagali ih po stolu.— Kakav glup dan u uredu — rekla je. Niti marketinške agencije nisu što su nekada bile. Najprije nam je jedan klijent otkazao posao, onda nam se blokirao server, onda...— Prodao sam firmu — prekinuo sam je usred rečenice. Progutala je zalogaj, a onda se šutke zapiljila u mene.Frankopanskom je prošao tramvaj i stol za kojim smo sjedili lagano se zatresao.— Prodao si firmu — pitala je tihim glasom.— Jesam.— Pa kome?— Nekom Hercegovcu. -—Sve?— Baš sve.— Pa što će biti s ljudima?21Zec na nrjesecu:Layout 1 4.6.20071:07 Page 22— A što bi bilo... pa radit će za novog vlasnika. Obećao je da tri godine nikoga neće otpuštati. Sto obećao... potpisao i ovjerio kod javnog bilježnika.Pažljivo me promatrala. Pokušao sam u njenim očima pronaći znakove osuđivanja ili razočaranosti. Ali ništa nisam vidio, bila je jača od toga.— Zna li tvoja mama? — pitala je.— Zna.— I što kaže?— Kaže da je to u redu. Nazvao sam je u ponedjeljak, čim se kupac pojavio. Odmah je rekla da nema ništa protiv ako prodam.Namrštila se.— Čekaj, najprije si razgovarao...— Da, najprije sam razgovarao s njom, pa valjda je to obiteljska stvar...— Valjda — smirila se.— I što ćeš sada? — pitala je.— Sada ću završiti rukopis, konačno imam vremena za sebe.Odgurnula je tanjur i prošla rukama kroz kosu.— Pa mogao si napisati taj roman i bez da prodaješ tvrtku. Uostalom, da si sačuvao svaku desetu stranicu koju si napisao pa potom odmah poderao u komadiće, sada bi imao materijala za pet romana.— Možda.— I što ćeš još raditi osim što ćeš pisari roman?— Ništa, samo to.— Ti si svjestan činjenice da se ženimo za tri tjedna, da gospodična Belanski što sjedi preko puta tebe

mijenja prezime i postaje gospoda Medenić... Svjestan si da je to nova situacija koja zahtijeva zrele odluke...22Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^+9^07 Page 23— Pronaći ću novi posao kada završim rukopis. Uostalom, tko kaže da se u Zagrebu ne može živjeti od pisanja romana.— Baš me zanima...Ustala je, obišla stol i sjela mi u krilo. Stavila je svoju bradu na moj potiljak.— Oh, Isuse dragi, zašto sam se morala zaljubiti u gospodina nepredvidivog... zašto si tako prokleto čudan?— Ja sam sasvim normalan, svijet oko nas je poludio. Uzdahnula je.— Ti si sasvim normalan?! Kao najbolji student generacije, karijeru nastavljaš u građevinskoj firmi. Komparatist za volanom bagera?! Sada ti meni reci da je to normalno...— Moram te ispraviti, bager sam vozio tek prvih mjesec dana. Uostalom, ni lova nije bila loša.— I što si napravio s tom lovom? Voziš dvadeset godina staru bubu. Već te godinama nagovaram da je prodaš, da kupiš kakav normalan auto, ali ti ne želiš. Da nam moj otac nije kupio ovaj stan još bi se uvijek povlačio po podstanarskim sobama. Vječito nekuda putuješ. Vikend u Berlinu, vikend u Madridu... nikad mene ne vodiš sa sobom.— Vodio sam te u Tunis prošlog ljeta. Zašutjela je na trenutak, a onda nastavila:— Bančiš. Na korak si do toga da postaneš pijanac.— Moram te ispraviti, još je stari Tin ljude dijelio na pijance i pilce. Ja ću uvijek ostati ovo drugo.Ponovo je duboko uzdahnula.— Ne želiš se družiti s mojim prijateljima. Koliko si samo poslijepodneva proveo s tim svojim šljakerima?— Sto ćeš kada sam slab na radničku klasu.— Toliko slab da si ih morao dovesti u Francusku čitaonicu kada je moja prijateljica tamo imala izložbu slika.23Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.20071:07 Page 24U kulturnim se krugovima još uvijek prepričava kako si doveo deset budala u blatnjavim čizmama da zure u platna, dok si im objašnjavao sumrak postmoderne.— Što ćeš, moraš i njima približiti umjetnost.— Zvuči kao da ih poštuješ. Ali, Teo dragi, pa ti si samo radio budale od njih.— Nisam, radio sam budale od tih snobovskih likovnjaka.— Je li? A zašto onda te svoje prijatelje ne zoveš pravim imenima, Meho, Huso ili kako se već zovu... Ti si svima njima dao nova imena. Ako se dobro sjećam, glavnog si bagerista zvao Lukrecije, poslovođu Homer a onaj mali u skladištu... kako si njega zvao...— Li—Po. Uostalom, njima se to sviđalo.— Teo moj, zašto si tako prokleto čudan? Zašto uvijek šutiš kada se družimo s mojim prijateljima? Ispadaš blesav, kao da nemaš što za reći, a pametniji si od svih njih zajedno. Svi oni žive kao normalan svijet. Čitava naša generacija uživa u plodovima svojeg rada. Odlazi u dobre restorane, pije dobra pića... a ti kažeš da hranu stavljaš u usta da ne bi bio gladan. Za vina kažeš da postoje ona s gornje i ona s donje police dućana. Razlikuješ ih po tome od kojeg te ujutro manje boli glava.— Pa što je tu loše?— Što je tu loše? Parovi koje poznajem vode neke normalne živote, kupuju lijepe stvari za svoje stanove. A ti... a ti si u ovaj naš stan dovukao tonu knjiga i hrpetinu ploča. Kada sam htjela da kupimo onu finu kutnu garnituru, nisi htio.— Pa objasnio sam ti da mi je blesavo davati velik novac za kauč u koji prdim kada se umoran vratim s posla. Uostalom, što me briga za sretne parove ovog grada. Ne zanimaju me.24Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.20071^07 Page 25Ustala je i ponovo sjela preko puta mene.— Pa zar te ni ja ne zanimam?— Znaš da me zanimaš.— Zašto me onda nisi zaprosio? Zašto si čekao da ja tebe zaprosim?Šutio sam.— Uostalom — nastavila je — kada smo već kod toga, u ponedjeljak imamo novi sastanak s našim plane-rom vjenčanja. Ušli smo u posljednja tri tjedna i vrijeme je da razradimo najsitnije detalje.

— Dina — prekinuo sam je.— Što?— Za tjedan dana odlazim u New York. Iznenađeno me pogledala.— Kako to misliš — pitala je.— Mislim tako da sjedam u avion i odlazim u New York. Ostat ću pet dana... ne brini, vraćam se na vrijeme.Šutjela je.— Mala, tražim širu sliku — rekao sam — shvati me, molim te.I dalje je šutjela.— Uvijek sam bio iskren s tobom... neću izmišljati da idem tedcu na pogreb, ili takvu neku glupost. Idem zbog rukopisa.— Što ne odeš u Karlovac — rekla je bijesno — pa tamo radiš na rukopisu, i tamo možeš pronaći širu sliku.— Znaš da to nije isto...Ustao sam, zaobišao stol i zagrlio je.— Moja buduća mladenko, pokušaj razumjeti, treba mi to.Prislonio sam svoje usne na njene, ali nije mi uzvratila poljubac. Odgurnula me od sebe.25Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^^3:07 Page 26— Pa koliko ćeš još puta odlaziti bez mene? Šutjeli smo. Pokušavao sam pronaći način da je udobrovoljim.— Ići ću s tobom na Zagrebački tjedan mode! — dosjetio sam se.Podigla je glavu.— Nemoj me kupovati jeftinim trikovima.— Hoću, obećavam. I... ispijat ću kave s tvojim prijateljicama. Naučit ću napamet vinske karte svih finih zagrebačkih restorana.Nasmiješila se. Ponovo sam primaknuo svoja usta njenim i ovaj put mi je uzvratila poljubac.— Nemojte se ljutiti na mene, gospodo Medenić — šapnuo sam joj na uho.— Ubit ću te. Objesit ću te o gredu. Izbost ću te nožem.— Nemoj, vidi što su napravili sirotoj Ani Magaš.— Idi u glupi New York — rekla je. Ali da znaš, nakon vjenčanja te neću puštati samo tako.Ustala je i otišla u spavaću sobu. Izvalila se na kauč ispred televizora i uzela daljinski upravljač u ruke. Franko-panskom je ponovo protutnjao tramvaj i luster iznad njene glave se zaljuljao. Mijenjala je programe sve dok nije pronašla neku američku seriju s nasnimljenim smijehom publike. Nakon nekoliko minuta utonula je u san. Vratio sam se u radnu sobu i sjeo za kompjutor. Ostavio sam vrata otvorenim i sada sam je promatrao kao duboko diše grleći maleni plišani jastuk. A onda sam uključio računalo i zagledao se u bijeli list papira nacrtan na staklu ispred mog nosa.Pozdrav tebi, grade moj...Napisao sam ovu rečenicu i dugo je promatrao kako besmisleno lebdi na vrhu ekrana.26Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.20071^07 Page 27Prenula me zvonjava telefona. Dohvatio sam aparat i pritisnuo zelenu tipku usput pogledavajući prema Dini. I dalje je mirno drijemala na kauču.— Spavaš li, sine?— Ne spavam, mama, pišem nešto.— Hoćeš li svratiti sutra do mene, zaželjela sam te se?— Hoću mama, čim se probudim.— Čekat ću te... volim te, sine.— I ja tebe, mama.— Laka ti noć.Spustila je slušalicu. Frankopanskom je prošao još jedan tramvaj i ekran ispred mene se zatresao. Obrisao sam besmislenu rečenicu, ugasio kompjutor, protegnuo se i na prstima se primaknuo Dini. Dohvatio sam daljinski upravljač i ugasio televizor, a zatim provukao ruke ispod njenih nogu i leda te je nježno podigao u naručje. Pro-mumljala je nešto ni ne otvorivši oči. Odnio sam je u spavaću sobu i položio na krevet. Skinuo sam odjeću i legao kraj nje.Zagrlio sam je i sklopio oči.27Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.20071:07 Page 28

03.Petak, London— Biraj, gazda — iskesio je Cigo zlatne mostove naginjući se preko širom raskriljene harmonike. Klečao je na asfaltu ispred mene, a ja sam izvadio sto kuna i zalijepio mu ih na čelo.— Evo banke — viknuo sam. Parkiralištem je zaječalo:Ja ću tebi platitiTi ćeš meni sviratiEvo banke Cigane mojCigane moj sviraj mi tiBroker je izvadio još jednu novčanicu i zataknuo je za žice gudaču na violini. Dvije dugonoge stjuardese su nas u prolazu pogledale u čudu, zahihotale se, a zatim ubrzale korak prema aerodromskoj zgradi.— Prozivka — zaurlao je Broker. Svi u liniju, da vidim jeste li svi na broju.— Nazočan — viknuo sam.— Prisutan — graknuo je Doktor.— Ovdje — zaurlao je Sudac.— Tu sam — javio se Novinar.— Jebat ću vam sve po spisku, netko mi je prolio pivo po torbi — zarežao je Fotić.28Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^49:07 Page 29Broker se značajno nakašljao.— Gospodo vojnici, dočasnici i časnici, do polijetanja aviona imamo još trideset dvije minute i petnaest sekundi — rekao je — a do točke pregleda karata oko stotinu i pedeset metara. Molim da se uputite prema aero-dromskoj zgradi. Formacija kretanja je slobodna, naaaaa mjeeeeestu voljno!Poslušali smo zapovijed i krenuli kamo je rekao.— A mi gazda? — pitali su muzičari.— Za nama Cigo — zauralo je Sudac i zalijepio kon-trabasistu sto kuna na čelo. Pa jednom se čovjek ženi!Koračali smo prema terminalu, a muzičari su držali korak za nama.Oj mama mama mamaLjubju ciganajanaOj mama mama mamaLjubju ciganajanaUmarširali smo u zgradu i sada su zvuči trube glasno odzvanjali prostranim hodnikom. Nekoliko je policajaca potrčalo prema nama. Muzičari su ih pogledali puni zebnje, ali Broker im nije dao mira:— Sviraj tamo, kakvo sad stajanje!! Policajci su nam prepriječili put.— Kakva je ovo pizdarija — pitao je najstariji od njih, držeći se za pendrek.Čovjek je očigledno zapovijedao ovim interventnim odredom.— Ispraćaj grupe prijatelja na momačku večer — odgovori mu Broker.— Kakva momačka večer, ma kud ćete vi ?!— U London — rekao je Doktor.29Zec na mjesecu :Layout 1 4 . 6 . 2007^49.: 07 Page 30— Prestanite sa svirkom ili ću vas smjesta pohapsiti! Nećete ići u London nego ćete sljedećih par mjeseci igrat košarku u dvorištu Remetinca.— Sudac, preuzmi slučaj — rekao je Broker — to je tvoja ingerencija.Sudac je izvadio službeni iskaznicu i počeo njome mahati pred zapovjednikovim nosom.— Gospodo državni namještenici — rekao je — najprije se pozivam na svoj sudački imunitet:. A onda vas najoštrije upozoravam da u smislu članka 20. Krivičnog zakona pokazujete nasilničko ponašanje prilikom rutinske kontrole, bezobrazluk, agresiju... a ti — okomi se na jednog od momaka — zakopčaj košulju! K vragu, na što to ličiš, pa u službi si sustava!Momak ga je smjesta poslušao.— Ovaj... pa gospodo — počeo je petljati zapovjednik — prođite, izvolite, samo recite muzici da bude malo tiša...Razmaknuli su se i mi smo prošli između njih.— Nemoj se naprezati, loše ti je za kardiovaskularni — dobacio je Doktor zapovjedniku u prolazu.— Bitno je da smo tko, što, gdje, kada, kako i zašto, mi tebe, stari, ovdje sada gadno zajebali — nadovezao se Novinar — do sutra ujutro smisli zašto!!Zapovjednik nas je zbunjeno promatrao. Pokraj njega su prošli i muzičari: harmonikaš, gudač, trubač i kontra-basist. Na začelju kolone koračao je Fotić. Naciljao je prema zapovjedniku i škljocnuo.

— Ptičica.Čovjek je pozelenio od muke. Prišli smo odjelu potvrde karata.— Kojim dobrom putujete, gospodo? — pitao je službenik usput ljubazno pregledavajući karte.30Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^+9:07 Page 31— Idemo na momačku večer — odgovori mu Novinar. Tko, što, gdje, kada, kako, zašto — ovaj prijatelj ovdje ženi se u crkvi Svetog Blaža za tjedan dana, i to zato što je budala.— Budala — dodao je Sudac.— Budala — dobacio je Doktor.— Ptičica — rekao je Fotić i okinuo snimak. Službenik se zbunjeno počešao iza uha.— Pa momačke večeri se slave u kvartovskim bircuzima — rekao je — nisam još čuo da netko ide u London zbog toga...— E pa sada si čuo — rekao mu je Broker. Pokupio je naše putovnice i krenuo u smjeru carinskekontrole. Pratili smo ga u stopu.— Cigani... tuš!! — zaurlao sam — za kuma!— Za kuma — viknuo je Broker.Sampanj ćemo otvoritiOtvoriti i popitiEvo banke, Cigane mojCigane moj, sviraj mi tiProšli smo carinsku kontrolu bez zaustavljanja. Uostalom, nitko od nas nije imao nikakvu torbu niti bilo kakvu prtljagu. Sve što smo nosili bile su četkice za zube. Okrenuli smo se, mahnuli Ciganima, a onda se ukrcali u autobus koji nas je prebacio do parkiranog Boeinga. Uspeli smo se uskim klimavim stubama do nasmješenih stjuardesa na ulazu. Pozdravile su nas usput se pogledavajući u nedoumici, uostalom, kao i svi ostali putnici koji su redovnom linijom Croatia Airlinesa tog petka letjeli za London. Zavalio sam se u sjedalo do prozora i pritegnuo sigurnosni pojas. I dok je avion rulao pistom, još uvijek me, poput kakve sablasti, progonila službenikova primjedba31Zec na mjesecu:Layout 1 4 6.2007/49:08 Page 32kako se momačke večeri slave isključivo u kvartovskim bircuzima.To siroto feminizirano čeljade koje ovjerava karte u chek-in zoni, a kasnije raznosi piće tijekom leta, nije ni svjesno da ljudi u London mogu letjeti nekim razlogom koji se ne tiče nužno rasprodaja na Oxford streetu.Mislim, letio je prema Otoku valjda sto puta a da uopće nema ideju da se iza duplih vrata svih njemu privlačnih bircuza u Londonu ustvari odigravaju slučajevi sasvim zrelog razvrata.Momačka večer na Otoku... zašto ne?Uostalom, mi smo ljudi od trideset i nešto godina, bivše školske kolege iz gornjogradske gimnazije, negdašnji gradski lavovi, zatvarači šankova, donžuani i šarmeri.Dojučerašnji adolescenti, koji se nisu pravo ni okrenuli, a kada tamo... kriza srednjih godina grebe po ulaznim vratima.Momačka večer u Londonu... pa čemu čuđenje... Treba istražiti sve zamke sredovječne krize, te pošasti za modernog čovjeka, treba izbliza proučiti simptome i pripremiti se na vrijeme. A što je lakše nego maknuti se i iz sigurne udaljenosti sagledati problem?To je naime bila naša prvotna ideja, barem dok smo dogovarali ovu ogavnu mušku svinjariju. Što nam je činiti? Otići u London na momačku večer, odjenuti se poput pauna i potpuno sići s uma.I evo nas tu, u avionu: Broker odjeven u bijelu pot-košulju i kaki bermude, s neizostavnom kravatom oko vrata. Doktor u bijeloj kuti sa stetoskopom na ušima. Sudac koji je odnekuda nabavio žutu valovitu periku u stilu Henrika VTII i sada se ponosno šepuri na sjedalu do prolaza. Novinar s olovkom iza uha i diktafonom oko vrata, potom Fotić, njegov paparazzo. I ja, pisac, odjeven u ha-vajsku košulju, bermude i sandale, sa slamnatim šeširom,32-J ^Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^49:08 Page 33retro sunčanim naočalama i enormnim cigaršpicom između zubiju. Čovjek u pokretu, čudovišna reinkarnacija Huntera S. Thompsona.Buduće mladenke najčešće ne misle ništa loše o momačkim večerima. Ništa strašno — komentiraju dok ispijaju kavu s prijateljicama - to je samo nekoliko razularenih budalaša i kakva rasplesana sisata striptizeta, preživjet ću ja to — govore dok nervozno prosipaju šećer po pjeni kapucina, a osmijeh im se kiseli na rubu usana. Teško će izreći što ustvari misle... momačka večer, lažna vrata u stražnje dvorište života, prljava rupa, mala i popisana, ali dovoljno duboka da se u nju zavuče njen budući

suprug, kum i još nekoliko idiota, pa da masturbiraju poput čimpanza u kavezu. Sto je najstrašnije, buduće mladenke imaju potpuno pravo...Jer bio sam na nekoliko zaista zeznutih zagrebačkih momačkih večeri, na kojima je službeni jezik bio ukrajinski, a goste je dočekivao albino patuljak s pripremljenim linijama na srebrnom pladnju. Pilo se i šmrkalo do iznemoglosti. Netko je pao u bazen. Kum je glavom razbio lavabo u kupaonici. Patuljak je pred jutro pobjegao od užasa. Zapamtio sam ta razularena lica, polusvijet s naslovnica žutog tiska. Sretali smo se kasnije u Rockefellerovoj, na odjelu spolnih bolesti. — Tuba Plymacola, mazati tri puta na dan i sve će biti u redu — govorio bi liječnik.Ali ova naša momačka nije bila takva, nije imala tako prizemnu ideju, barem ne načelno.Bit će što bude, naizgled bez nekog čvrstog plana. Izvuci se na tren iz života u kojem si kapitulirao, otrgni se od kućnog gnijezda u koje si se povukao poput starog šepavog bizona koji ode u brda da u miru ispuhne posljednji oblačić iz nozdrva. Iskobeljaj se iz svojeg dvoipolsob-nog života, iz svojeg malog grada u kojem po direktivi okoline ostariš u tridesetoj, izvuci se i spremi za vikend u33Zec na no esecu:Layout 1 4.6.20071:08 Page 34Londonu — pedeset sati bez sna, strpaj u sebe sve na što naiđeš.Proučavanje krize srednjih godina, mislio sam, otkrivanje strategije kako da razdoblje od puberteta do mirovine muškarac provede što ugodnije. Kako da ne uvene, ne završi nužno u rabljenom Porscheu kupljenom na opaki kredit, pa poput kakvog srednjovječnog jarca dobacuje kretenske komentare srednjoškolkama u prolazu.Momačka večer u Londonu, nadao sam se, samo za one koji imaju pravu petlju za takvu operaciju. Možda je ipak to to. Dovoljno je pogledati onog ludog Doktora koji stjuardesama pipka bilo i stavlja stetoskop na grudi, pa onog Novinara koji je otišao u kokpit uzeti pilotovu izjavu. Fotića koji redom fotografira sve putnike i Suca koji preplašenoj ženi na susjednom sjedalu objašnjava kako je baš on, osobno, dao objesiti Sadama. Dovoljno je pažljivo pogledati, pa priznati — mi smo se petljom naoružali do zuba.— Molim vas, vratite se na vaša sjedišta — preklinjala je glavna stjuardesa. Molim vas, upozoravam vas...Smilovali smo se sirotoj ženi i posjedali na svoja mjesta. Putnici oko nas su nas ukipljeno promatrali. Nitko se nije usudio prozboriti ni riječi.— Uostalom — nastavila je — za pola sata bi trebali sletjeti na Heathrow.— Za dvadeset četiri minute — ispravi je Broker. Kapetan je objavio kako let traje dva sata i pet minuta, a mi letimo već sto i jednu minutu i petnaest sekundi, da budemo precizni — dodao je pogledavši na sat.— Kako god — sklapala je žena ruke — samo se smirite, molim vas.Ostali smo mirno sjediti dok kotači Boeinga nisu dotaknuli pistu zračne luke. A onda smo ustali i izišli iz aviona,34Zec na mjesecu:Layout 1 4 . 6 . 2007 /-49: 08 Page 35pa kroz uske aerodromske hodnike pronašli put do mjesta za kontrolu putnih isprava.— Kojim poslom, gospodo? — pitao nas je službenik, Sikh bijele brade i crvenog turbana omotanog oko glave.Sumnjičavo nas je promatrao ispod oka.— Idemo na momačku večer — odgovorio mu je Sudac. Čovjek se zbunio.— Na momačku večer... mislio sam da idete do Not-ting Hill-a, na karneval... Imate prijatelja koji se ženi u Londonu, znači... — pitao je.— Ne — odgovori mu Doktor. Ovaj visoki se ženi iduće subote, a ovaj do njega mu je kum.Broker i ja smo istupili naprijed.— Znači, vi ste odgovorni za ovaj cirkus — pitao je.— Jesmo, sir — odgovorio sam mu — mi smo odgovorni za ovaj pitomi izlet.— Imate li organiziran smještaj?— Imamo, sir, dočekuje nas naš prijatelj, poznati engleski filmaš.Pokazao sam mu papir s imenom, prezimenom, adresom i brojem telefona. I dalje je sumnjičavo kimao turbanom.— Pa... dobro, imate li novca? Čime se bavite u životu?— Doktor.— Broker.— Sudac.— Novinar.

— Fotograf.— Pisac.Pogledao nas je ispod oka.— Gospodo, da vi to mene ne zezate? — rekao je — Deportirat ću vas dok si rekao Humpy Dumpty.35Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.20071:08 Page 36Sudac je izvadio iskaznicu, Broker licencu, a Novinar i Fotograf redakcijske kartice. Doktor je iz novčanika izvadio fotografiju — na njoj mu medicinska sestra dodaje skalpel dok ispred njega leži neki orijaš otvorene trbušne šupljine. Sikh je zakolutao očima.— Jao, jao... makni to — rekao je — hajde, idite.Prošli smo kraj njega, provukli se kroz gomilu putnika koji su čekali istovar prtljage i izišli iz carinske zone. Ispred nas se otvorila golema zgrada aerodroma Heathrow.— Medeni — doviknuo je netko dok smo se kroz svjetinu probijali prema izlaznim vratima.Okrenuli smo se u smjeru odakle se začuo povik. Poznato lice nas je promatralo sa smiješkom, mršavi momak duge kose, odjeven u majicu s natpisom - Fancy a fuck on the first date? Držao je kameru u jednoj i kartonsku kutiju s pivom u drugoj ruci. Alex, naš prijatelj iz gimnazijskih dana, treća klupa do vrata, bivši zagrebački probisvijet a sada poznati londonski filmaš.— Blagi bože, vidi ih — odložio je kartonski paket i pljesnuo rukom po čelu.Izgrlili smo se.— Hajdemo — rekao je — minibus nas čeka, sve sam organizirao.Izišli smo iz zgrade koračajući prema obližnjem parkiralištu. Sivi oblaci su prekrili nebo i nejako sunce se jedva probijalo do nas. Doktor je skinuo košulju i počeo se polijevati pivom po prsima. Alex ga je začuđeno promatrao.— Ne brini ništa — objasnio mu je Broker. Polijeva se pivom da brže pocrni. Slagao je curi da ide na neki kirurški simpozij u Opatiju. Mora se vratiti preplanuo.— A vi ostali?— A mi ostali... ne pitaj ništa...— Ne pitam ništa — kimnuo je Alex glavom.36Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007/49:08 Page 37— A ti prijatelju — pitao sam ga — koliko je prošlo, tri godine...— Četiri — odgovorio je sjetno podignuvši obrve — četiri godine nisam dolazio kući, kao da je na kraju svijeta...— Nisi ništa propustio — rekao mu je Broker. Potrpali smo se u minibus u kojem nas je čekao vozač,crni momak širokog blistavog osmijeha.— Kuda, sir? — pitao je Alexa.— Pravac Notting Hill.— Opa... nismo više u Brixtonu — pitao sam začuđeno.— Nismo — nasmijao se — krenulo mi je.— Ima se?— Ima se — rekao je sa smiješkom.Vozač je ubacio u brzinu i počeo kliziti širokim ulicama predgrađa.— Sunce mu jebem mangupsko, pa što ovaj radi — kriknuo je Fotić u jednom trenu — daj mu reci da se vrati na pravu stranu ceste.— Budalo, Englezi voze po lijevoj strani — odbrusi mu Sudac — vidi se da nisi pomolio nos izvan Sloboštine. Uostalom, jesi ti uopće štipao štogod izvan svog sela...— Sada ću ti naravnati labrnju — razgnjevio se Fotić.— Smirite se, idioti jedni — zaurlao je Broker prema njima. — Nismo odmakli niti dvije i pol milje od aerodroma a vi već radite sranja.Momci su se primirili. Sat vremena kasnije zaustavili smo se ispred velike bijele kuće na Notting Hillu. Alex je platio vozaču i mi smo iskočili na pločnik.— Hajdemo unutra, da ostavite stvari — rekao je.— Kakve stvari — odgovori mu Broker — nemamo stvari, imamo samo četkice za zube.— Dobro, onda da ostavite četkice za zube.37Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007 As.-.08 Page 38Uspeli smo se uza mramorno stubište i Alex nam je otključao vrata.— Upadajte — rekao je.Novinar i Fotić su odjurili do kuhinje i iz friždera izvukli nekoliko boca vina.

— Ovdje ima sasvim dovoljno prostora za sve nas — rekao je Alex. Gore imam dvije spavaće sobe, što znači četiri ležaja. Trojica mogu spavati na ovom kauču u dnevnoj sobi. Na rasklapanje je, sad ću ja...Počeo je petljati oko ležaja, a mi smo ga mirno promatrali.— Alex — rekao je Broker samilosno se smješkajući.— Reci — podigao je ovaj glavu.— Kakvo spavanje, prijatelju...— Molim...— Kakvo spavanje — ponovio je Broker još tiše.— Nema spavanja — rekao sam ja.— To bi bilo suprotno presedanskoj praksi momačkih večeri u Britaniji — dodao je Sudac.— Izazvalo bi neželjenu hormonsku reakciju, smanjenje lučenja seratonina i endorfina — javio se doktor.— Prijatelju... tko, što, gdje, kada, kako, zašto — mi smo došli ovdje da bi radili svinjarije, a ne da bi spavali — nadovezao se Novinar.— Ptičica — rekao je Fotić i okinuo prema Alexu. Ovaj je odmahnuo rukom i nasmijao se:— Pa da, kakvo spavanje, spavat ćemo kada umremo. Uostalom, pripremio sam prilično razuzdan program djelovanja.— Da čujemo — primakli smo se bliže.— Ostajete samo preko vikenda, do nedjelje, ako sam dobro shvatio...38Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.20071:08 Page 39— Dobro si shvatio — rekao je Broker — još točno trideset pet sati.— Sutrašnja večer je središnja točka programa — nastavio je Alex — idemo u China White, najbolji klub Sohoa, tamo nas čeka program dostojan prave momačke večeri.— Dobro, a večeras? — pitao je Broker.— Večeras sam predvidio obilazak grada turističkim autobusom.— Ma daj molim te — počeli smo negodovati.— Pa na što ti mi ličimo, na japanske penzionere? — rekao je Broker.— Čekajte — nasmijao se Alex zagonetno — autobus bi trebao stići svakog trena a onda...Ispred kuće se začuo cvilež kočnica. Na brzinu smo pokupili svu cugu iz hladnjaka i sjurili se niz mramorne stube. Vani nas je čekao autobus zatamljenih stakala, velika crvena neman s prizemljem i prvim katom, standardno londonsko prometalo.— Eto, iznajmio sam ga samo za ovu prigodu, to je ovdje sasvim uobičajeno.— Koliko si platio? — pitao sam ga.— Tri tisuće funti, za čitavu noć.— Ma ti si budala — rekao je Sudac — čitavu noć da se vozim naokolo i razgledavam grad... mogao sam ostati u Zagrebu i na satelitu pratiti Discovery Channel.Vrata su se otvorila i iz autobusa je izišao isti onaj tamnoputi vozač koji nas je sačekao na aerodoromu.— Izvolite, gospodo — rekao je.Broker i ja smo zakoračili prvi. Uspeli smo se uza stube i ušli u autobus. Iza vozačeva sjedišta otvorio se prostor ispunjen golemim zvučnicima, ledomatom, hladnjakom punim pića i nekakavim golemim ležajem u samom39Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.20071:08 Page 40dnu autobusa. Na njemu je sjedilo... pa sjedilo je... sedam, ili možda osam oskudno odjevenih djevojaka. Ustale su i krenule prema nama.— Ajoj — rekao je Broker.— Ajoj — rekao sam ja.40Zec na mjesecu:Layout 1 4 . 6 .2007 ^-fa: 08 Page 4104.Petak, ZagrebProbudila me vreva radnog dana, zvukovi na koje nisam navikao. Deset sam dugih godina svakodnevno ustajao u šest ujutro i odlazio na gradilišta prigradskih vukojebina. Sada sam spokojno ležao u krevetu i osluškivao šumove što su dopirali izvana: udaranje potpetica o pločnik, cvilež tramvaja, sirene automobila. Pomislio sam da bi se svakog trena nešto trebalo dogoditi. Ali nije se

dogodilo ništa. Svi su mi zvukovi nakon nekog vremena postali ugodni.Prebacio sam se na kauč u dnevnoj sobi, dohvatio daljinski i uključio prvi program. Direktan prijenos zasjedanja Sabora. Neki zastupnik predlaže zakon o reciklaži stajskog gnojiva. Isključio sam televizor.Umio sam se, navukao majicu i traperice te izašao iz stana.Sjurio sam se niz stube i zaokrenuo u stražnje dvorište. Parkirana na samom kraju čistine, čekala me moja stara buba. Startao sam motor i izvezao se u užurbano zagrebačko podne. Frankopanska je bila začepljena. Zajašio sam tramvajsku prugu, probio se do Mimare, a onda skrenuo ulijevo prema zelenom valu.41Zec na mjesecu:Layout 1 4 . 6 . 2007 A9,: 08 Page 42Ponovo čep, dostavno vozilo je blokiralo promet. Momci su hladnokrvno uključili sva četiri žmigavca i iznosili kutije prema Institutu za međunarodne odnose. Ljudi su trubili, a jedan je taksist izašao iz auta i počeo nosačima psovati majku. Popeo sam se na pločnik i zaobišao ih. Stanje se nakon toga popravilo pa sam čak uspio ubaciti u višu brzinu. Zaokrenuo sam kod Sheratona i izbio na Vlašku, a onda okrenuo prema Zvijezdi. Sada sam već jurio čitavih trideset na sat. Nakon nekoliko minuta parkirao sam u Gračanima, ispred velike bijele kuće u kojoj sam odrastao. Izvadio sam ključ iz brave i izašao iz automobila. Spazio sam Staru kako se naviruje kroz prozor. Uspeo sam se do ulaznih vrata i ušao unutra. Sjedila je za kuhinjskim stolom. Poljubio sam je u čelo, a ona mi se osmjehnula. Lice joj je bilo umorno.— Zlato moje, jesi li gladan? — pitala je.— Možda malo... što imaš?— Ispekla sam meso i krumpir, onako kako voliš. Stavila je tanjur i zdjele ispred mene.— Položio sam novac na tvoj račun — rekao sam slasno mljackajući.— Zašto sine? — pitala me začuđeno — Pa sve to pripada tebi, zaslužio si. Znaš da bi i Stari tako želio. Uostalom, ženiš se za tri tjedna.— Ne, mama, to je tvoj novac. Sebi sam ostavio tek neki sitniš da pokrije troškove vjenčanja. A poslije... poslije ćemo vidjeti...Stavila je šalicu tople kave ispred mene.— Što ćeš sada sine?— Kako to misliš?— Od čega ćete živjeti?— Dina dobro zarađuje, a ja... ja ću pokušati živjeti od pisanja.42Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007(:08 Page 43— Pa može li se to, sine?— Ne znam, mama, ne možeš znati dok ne probaš. Gledala me sa smiješkom.— Kako teku pripreme oko vjenčanja? — pitala me.— Dina drži sve pod kontrolom.— A ti?— A ja... ja samo kimam glavom. Jesi li ti spremna?— A što se ja, sine, imam spremati. Imam jednu lijepu haljinu... a imam i čiste rupčiće, ako počnem plakati.Nasmiješio sam joj se.— Ma hajde — rekao sam — svadba k'o svadba. Kimnula je glavom.— Kako si ti, mama? Pričaj mi...I pričala mi je. Pričala je kako svakog dana prošeta do groblja, zapali svijeću, sjedne na mramornu ploču, ispla-če se malo. Gledao sam njene profinjene ruke. Imala je šezdeset godina i još uvijek je bila lijepa žena. Otkada je znam, moja Stara se sama nosi s čitavim svijetom. Neprekidno nas pokušava održati na okupu, a život joj stalno podmeće nogu.Moja Stara je prije godinu dana pokopala muža, mog Starog. Potucala se s njim po svim podstanarskim sobama ovog grada sve dok nisu odlučili sagraditi dvokatnicu u Gračanima. Moja Stara je od pola kile brašna i dva pileća krilca znala napraviti gozbu za deset ljudi, za Starog i sve one zidare koji su s njime rintali po gradilištu. Stari je uza sve to jurio naokolo tražeći nove i nove poslove za svoju građevinsku firmu, a moja Stara je s trbuhom do zuba kuhala gulaše za zidare. I onda što? Nestane struje u čitavim Gračanima. Onda moja Stara, s trbuhom do zuba, trči po plinsku bocu i nekako spašava gulaš. Taman nahrani sve radnike, opere sve suđe, taman skuha kavu i sjedne na drvenu dasku da se u miru odmori, kada što?43Zec na muesecu:Layout 1 4.6.2007

1:08 Page 44Dva radnika se potukla. Onda moja Stara, s trbuhom do zuba, skače medu njih i razdvaja ih.Moja Stara je najpoznatija stara na tržnici Dolac. I prije nego stavi pet glavica luka na vagu, moja Stara zna koliko su teške.Moja Stara na zidu drži sliku mojeg brata, bez obzira na to što je on posjećuje svake pete nedjelje. Navrati usput, kada je gladan, i ostane kod nje od dvanaest do podne. Moja Stara nikada nije radila, barem ne službeno, u nekom poduzeću. Ostajala je kući i svakog dana kuhala ručak za svojeg supruga i svoja dva sina. Moja Stara se žrtvovala. Moja Stara nikada ne priča mnogo i nikada se ne žali ni na što. Moja Stara je život provela s jednim muškarcem, i nikada nisam saznao je liju možda, prije četrdeset godina, kada je još bila curetak, barem na brzinu, cmoknuo kakav putujući glumac.Sve svoje tajne sačuvala je za sebe.Slušam je sada kako mi priča. Gledam njene ruke koje su još uvijek lijepe. Umorila se i zašutjela.Sjedimo u tišini i ja je slušam kako teško diše. Iznad naših glava kucka sat. Sa zida nas gleda slika Starog. Moja Stara obriše suzu pa mi kaže:— Sine, idi danas do brata, rođendan mu je.— Ne znam mama...— Hajde, sine, zbog mame. Znam da te pozvao, svrati do njega.— Zbog tebe?— Zbog mene.— Onda hoću — obećao sam. Ustao sam.— Idem mama.— Sretno, sine.Poljubio sam je, izišao iz kuće i uskočio u bubu.44Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007/^49:08 Page 45Vratio sam se do Zvijezde, a onda se ubacio u kolonu koja se protezala uzduž cijelog Ribnjaka. Milio sam Pal-motićevom čekajući da nekako zaokrenem u zeleni val. Petak popodne, najezda bjegunaca iz ureda, spremnih da se zabarikadiraju u stanove i tamo čekaju užas ponedjeljka. Nervoza zagrebačkih ulica petkom popodne — sasvim nezgodno mjesto za mene, svježeg odmetnika iz skupine građana zvane 'radni narod'.Na križanju s Draškovićevom neki je Ford udario u stražnja kola tramvaja. Ljudi su nagazili na sirene.— Pička ti materina, što trubiš — urlao je neki čovjek kroz otvoreni prozor — vidiš da je saobraćajka.— Što te briga što ja trubim — odgovori mu ovaj drugi.— Trubi si mami na sprovodu.— Ti ćeš meni majku...Nisam čekao da izađu iz automobila i počnu se mlatiti. Naskočio sam na pločnik, provukao se kroz masu pješaka i zaobišao tramvaj. Skrenuo sam u zeleni val i za nekoliko minuta parkirao u stražnjem dvorištu moje zgrade. Ugasio sam motor i polako ispuhao sav zrak iz pluća.Uspeo sam se stubama i ušao u stan. Ma nije moguće, jednostavno nije moguće... još do prije dva dana živio sam životom radnog Zagreba, sva ova džungla vani izgledala mi je sasvim prirodnom.Otišao sam do radne sobe i počeo preslagivati gomile razbacanih knjiga. Pročitat ću sve ono što nisam stizao svih ovih godina —pomislih. Izabrao sam desetak naslova, ponio ih sa sobom u dnevnu sobu i odložio pokraj kauča. Izvalio sam se, otvorio Murakamija, pročitao prvih nekoliko redova, a onda zaklopio oči.Prubudilo me golicanja na usnama. Otvorio sam oči i ugledao Dinino lice. Cmoknula me i rekla:— Dobro jutro, Trnoružice.45Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^49:08 Page 46— Hej mala — rekao sam sanjivo trljajući oči.— Znači tako izgleda život jednog pisca, spavanje do šest poslijepodne...— Pa i ne baš... spavao sam do jedanaest. Onda sam otišao do Stare.— I kako je gospoda majka?— Onako... nego čuj, mislim da bi večeras morali otići do mog brata.— Znam, računam s tim odavno.Dina je imala bilježnicu u koju je upisivala sva društvena događanja, sve premijere i pretpremijere, sve festivale, koncerte, promocije, rođendane, sve ono na što jesmo i nismo bili pozvani.— Ako se sada počneš spremati, krenut ćemo do ponoći — rekao sam.Otišla je u kupaonicu usput kimajući prstom u znak upozorenja. Uskoro se začuo šum vode. Presvukao sam se, navukao hlače i čistu košulju i sjeo ispred televizora. Izišla je nakon sat vremena ogrnuta u bijeli ručnik. Kapljice vode su se cijedile niz njene lijepe dugačke noge. Otišla je u spavaću

sobu i čuo sam kako vadi stvari iz ormara. Nakon nekog vremena vrata su se otvorila i Dina je kročila pred mene u uskoj crnoj haljini pripijenoj uz njenu vitku figuru. Oko vrata je objesila ogrlicu od tamnih okruglih kamenčića.Bože kako je lijepa - pomislim - kako je samo neopisivo lijepa. Ponovo radi onaj pokret rukom, kada prstima prođe kroz kosu, a onda dlanom lagano dodirne svoj čarobni vrat. Kada sam prvi puta vidio ovaj prizor? Kada?Odmotavao sam role filma iz svojeg pamćenja i nekako pronašao onu davno pokopanu, mutnu erotičnu sliku... One bezglave šetnje ulicama Zagreba i čeznudjive poglede prema lijepim djevojkama uspravnog hoda, čvrstih46Zec na mjesecu:Lavout 1 4 . 6 . 2007 As.: 08 Page 47oblih listova i pažljivo njegovane kose, ljepotica koje me nisu niti primjećivale. Večeri u zagušljivim diskotekama, u kojima stojim u dnu mračne prostorije i pravim se da mi je svejedno, da mi ni do čega nije stalo... a pogled mi bježi prema plesnom podiju na kojem svoja prekrasna tijela izvijaju djevojke malih čvrstih grudi i oblih, visoko uzdignutih stražnjica... izvijaju tijela prolazeći prstima kroz kosu lagano dodirujući čarobne vratove...I sada konačno tu, usred mojeg života, ili možda ipak malo sa strane, stanuje jedna takva prekrasna žena. Moji pusti snovi su se konačno ostvarili, kao kada munja, u najtamnijoj noći palucne svojim jezikom i obasja neki brežuljak do najsitnije pojedinosti. Konačno imam takvu jednu nedodirljivu ženu u svojim rukama. Ali opet, osjećam se kao uljez u haremu moćnog sultana. Imam svu tu ljepotu, mogu je osjetiti, ugristi, uštipnuti, obujmiti, liznuti... mogu napraviti mnogo toga, ali, zapravo, ne mogu s njome napraviti ništa od onoga što mi istinski treba, onoga što mi uistinu nedostaje.Gledam je sada kako obuva sandale, zadovoljno puć-ne usnama pa me pita:— Kako ti se čini?— Savršeno.— Sto se mene tiče, možemo krenuti — rekla je.— Čekaj — pitao sam zbunjeno — to je sve, nema dodatnih presvlačenja...— Nema, danas imaš sreće. Idemo?— Idemo.— A što ćeš pokloniti bratu? — podsjetila me.Otvorio sam policu iznad štednjaka i izvadio bocu vina. Spustili smo niz sube i izišli na ulicu. Koračao sam pokraj nje krišom promatrajući prolaznike. Pokraj nas je prošao neki zagrljeni par i ja sam ih skrivečki odmjerio.47Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007i: 08 Page 48Primijetio sam i da je momak odmjerio mene i Dinu. Običaj je svakog zagrljenog para koji prolazi gradom da u prolazu odmjerava druge parove. Ipak je red da se provjeri tko je bio uspješniji u lovu, tko je uspio obrlatiti ljepšu djevojku, tko je bolje uskladio boje odjeće... čak i koji par skladnije klizi zagrebačkim asfaltom. — Čitav je ovaj grad jedna velika farsa u boji - pomislim - veliko natjecanje u odmjeravanju količine propasti na tuđim licima, jebeni schadenfreude. Sve te godišnjice matura, mjerkanja, skriveni pogledi... blagi Isuse, u što smo se pretvorili...Prošetali smo preko Trga, pa kraj zgrade Varteksa skrenuli u Vlašku. Stan moga brata nalazio se u prizemlju. — Ivan Medenić — pisalo je na pločici. Iznutra je dopirala buka, mora da je zabava već odavno počela. Pozvonio sam i moj brat nam je otvorio vrata.— Oh, Dinice, lijepa moja — rekao je poljubivši je u obraze.— Sretan ti roćkas — cmoknula ga je nazad.— Pozdrav i tebi, brate — rekao je suzdržano. Uđite, raskomotite se.Zakoračili smo u predvorje. Kroz poluotvorena vrata nazirala se gužva u prostranoj dnevnoj sobi.— Dođi, želim razgovarati s tobom — rekao mi je pokazujući prstom prema kuhinji.Dina me upitno pogledala, a ja sam joj dao znak da je sve u redu. Otvorila je vrata sobe i šmugnula unutra.— Oooooo, pa to si ti — začulo se cicanje žena, a zatim i zvukovi cmakanja u obraze.Nas smo dvojica zatvorili kuhinjska vrata za sobom. Stao je ispred mene, naslonivši se na štednjak. Izgledao je prilično nervozno.— Kaže mi stara da si prodao firmu — rekao je.— Jesam, prodao sam je.48Zec na tnjesecu:Layout 1 4.6. 2007 ^-fa: 08 Page 4 9— Kome?

— Nekom Hercegovcu.— Pa zašto?— Zašto? Pa barem bi ti trebao razumjeti zašto... i ti, i svi tvoji snobovski prijatelji vječito pričate kako se trenutačno slamate od posla, sve samo zato da bi jednog dana plutali na jedrilici ne radeći ništa. Eto, vi pričate, a ja sam to napravio. Slamao sam se od posla deset godina i sada konačno nemam nikakvih obaveza. Možda čak nabavim i jedrilicu.— Čekaj, prodao si tvrtku samo godinu dana nakon što je Stari umro — pitao je ljutito.— Sto se to tebe tiče? — odgovorio sam oštro. Unio mi se u lice.— Tiče me se.Sada sam se ja njemu unio u lice.— Slušaj pizdo... deset godina sam ustajao zorom i odlazio na gradilišta. Deset jebenih godina sam crnčio po svim gradskim i prigradskim pripizdinama. Ti si za sve to vrijeme hvatao zalet u karijeri. Trpali smo ti pare u guzicu, otvorili ti taj tvoj arhitektonski biro, pronašli ti poslove. Kupili stan, u krajnju ruku.Prezirno se nasmijao.— Ništa mi ti nisi plaćao — nastavio je — sve je to platio Stari.— Deset si godina živio na njegovoj grbači, organizirao tulume, družio se sa svojom elitom, kako se to ono zove... jebena zlatna mladež.... koliko je koštala ona specijalizacija u Bernu? Arhitekt Medenić, netko i nešto u ovom gradu. Sve to vrijeme za tebe je Stari bio provincijski budalaš. Sramio si ga se. Bilo ti je teško svratiti na ručak, pozivati ga na promocije. I nakon svega toga ti ćeš meni sada držati predavanja...49Zec na mjesecu :Layout 1 4 . 6 . 2007/-te|08 Page 50— Neću ti držati predavanja.— A što hoćeš?— Pa... — petljao je.— Hoćeš lovu, je li tako? Šutio je.— E pa ako hoćeš lovu, obrati se Staroj — rekao sam mu. Sve sam prebacio na njen račun.— Sto si napravio...— Stavio sam novac na njen račun.— Za... zašto?— Zato što mi lova ne treba. Ne želim sličiti na tebe i ove tvoje budale.Okrenuo sam se i uputio u smjeru iz kojeg je dopirala galama. A onda sam zastao i još jednom ga pogledao.— Da ne zaboravim, sretan ti trideset i peti rođendan, brate.Ispružio sam bocu, ali on ju nije prihvatio.— Misliš da si najbolji na svijetu — rekao je. Ludi komparatist s bagera. Čitav grad ti se smijao. Misliš da su sve tvoje odluke najpametnije i najšarmantnije...— Pizdo prokleta, netko je morao. Sve ti je palo s neba, sve, nikada to nećeš razumjeti. Nikada nećeš shvatiti da iza svakog udobnog života stoji nečiji znoj i muka.Otvorio sam vrata i zakoračio u dnevni boravak. Gotovo da nitko nije primijetio da sam ušao. Dina je sjedila na kauču okružena grupom žena. Po gestikulacijama sam shvatio da pričaju o vjenčanju.Provukao sam se do stola u kutu na kojem je bilo servirano piće. Uzeo sam čašu vina i osvrnuo se oko sebe. N-abrojao sam tridesetak ljudi. Poznavao sam ta lica, te uspješne ljude tridesetih godina, prijatelje mojeg brata. Uspješan — oduvijek sam mrzio tu riječ. Razmilili su se po minimalistički dizajniranom stanu, nehajno držeći čaše u50Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007/49:08 Page 51jednoj, a tanjure u drugoj ruci. Suši. Salata od morskog psa. Breskve u umaku od vina. Žderanje, žderanje, žderanje. Zid prepun slika. Lipovac. Berber. Motivi konjskih glava. Stakleni stolić na sredini sobe. Sivi ekran plazma televizora ugrađen u zid. Viseća polica s knjigama, tridesetak svezaka, nikad otvorenih. Barem trećina toga napisana na francuskom. Na zidu pored toga drveni štit i maska naručena iz Afrike. Sa zvučnika odjekuje etno-trans, valjda Irma records.Nikada nisam pripadao tom svijetu. Igrom slučaja, znao sam se zateći na takvim događanjima, ali nikada me nisu zapamtili.Započeo bih razgovore s njima, ali već nakon nekoliko rečenica sugovornik bi rekao — oh, oprosti, moram se nekome javiti. I onda bi otišao. Shvatio sam kako funkcionira sustav i počeo se služiti njihovim oružjem.— Ti si Ivanov brat — prenuo me ženski glas iz razmišljanja.— Jesam — odgovorio sam.

— Ivan mi je pričao o tebi, radiš s ocem u građevinskom poduzeću.— Radio sam... čovjek je umro.— Oh, oprosti — prekrila je usta rukom.— Ma nema veze, prošlo je dosta vremena. Čovjek je umro, a ja sam prodao tvrtku.— I čime se sada baviš?— Pišem roman.— Pisac, oh krasno — rekla je — O čemu pišeš?— O Zagrebu.— Pa divno. Nadam se da će tvoj roman biti ingeniozan, nadmašiti besmislene eskapade koje prevladavaju u domaćoj prozi, sve to smeće o kojima kritičari kasnije51Zec na nrjesecu:Layout 1 4.6.20071:08 Page 52pišu panegirike. Znaš, situacija je prilično hektična, rijetki su stvaraoci prosvijetljeni istinskom epifanijom...— Rijetki — kimnem glavom — Oprosti, moram se nekome javiti.Premjestio sam se u suprotni kut sobe.— Oh, pa da, ti si Ivanov brat — obratila mi se prsata plavuša — Ivan te često spominje, kaže da si ti profesor književnosti.— Pa jesam...— Jesi li čitao Salingera?— Možda jesam, možda nisam — odgovorio sam.— Kako to misliš — pitala je zbunjeno.— Pa obično čitam prije spavanja, a tada, naime pušim hašiš. Kada se probudim, više nemam pojma što sam čitao.— Oh — rekla je zbunjeno.— Oprosti, moram se nekome javiti — rekao sam i izišao na balkon.Tamo su stajala dva momka odjevena u plišane sakoe. Jedan od njih me prepoznao.— Medeni — povikao je — nisam te vidio sto godina. Pružili su mi ruke. Napregnuo sam vijuge pokušavajući se prisjetiti odakle ih poznajem. Ali nije pomoglo.— Kako posao? — pitao me jedan od njih.— Prodao sam posao.— Prodao?— Prodao sam tvrtku, od sada se bavim pisanjem.— Opa, vidi ti njega, pa čestitam.— Putuješ li još uvijek onoliko puno? — pitao me ovaj drugi.— Trudim se — odgovorio sam — idućeg petka letim za New York.— Pa blago tebi, čovječe. Ideš bančiti?52Zec na mjesecu:Layout 1 4 . 6 .2007 ^-ffi; OS Page 53— Pisac ne banči — odgovorio sam — on traži inspiraciju.— Ideš ševiti ženske? — zaškiljio je momak.— Pisac ne ševi ženske — odgovorio sam — on traži muze.— Ma daj ne seri, putuješ naokolo da bi se zajebavao...— Pisac se ne zajebava uokolo, on traži nove vidike. Na trenutak su posustali.— Moram se nekome javiti — rekao sam — uživajte momci.Vratio sam se u dnevni boravak i stao sa strane. U jednom sam trenu uhvatio Dinin pogled. Pogledala me preko ramena sugovornice i kimnula glavom dajući znak da joj je jasno u kakvoj sam situaciji. Prišla mi je nakon nekoliko minuta.— Želiš da odemo — pitala me.— Molim te — rekao sam.— Hajdemo.Osjetio sam olakšanje, čak i golemu privrženosti prema njoj. Iskrali smo se prema izlaznim vratima.— Pa daj se barem pozdravi s bratom — rekla je.— Ma tko ga jebe.Izišli smo na ulicu i uputili se u smjeru iz kojeg smo došli. Pješačili smo preko Trga, prešli na lijevu stranu Ilice, a onda skrenuli kraj Maraschina iz kojeg je dopirala vriska i snažno udaranje basova. Pretpostavljao sam da bih unutra mogao pronaći barem nekoga od svojih prijatelja. Možda Brokera, da, taj bi momak mogao spasiti večer. Čeznutljivo sam pogledavao prema ulaznim vratima.— Samo se usudi — rekla je Dina, pretpostavljajući kakav mi se plan mota po glavi.

Sjetio sam se avionske karte za New York, zaključio da sam već potrošio kredite za ovaj tjedan, pa sam produžio53Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^:08 Page 54korak. Nakon nekoliko minuta otključavali smo vrata našeg stana. Dina je izula sandale i krenula prema spavaćoj sobi.— Čekaj, kamo ćeš ti? — rekao sam zagrlivši je oko struka.— Pusti, umorna sam — rekla je.Izvukla se iz mog zagrljaja, skinula haljinu i bacila se na krevet. Uskoro sam čuo kako duboko diše. Otvorio sam hladnjak i izvadio bocu vina. Sjeo sam kraj prozora, otpijao velike gudjaje i promatrao noćne tramvaje kako klize Frankopanskom ulicom.Na kraju sam se umorio, skinuo košulju i hlače i legao na krevet kraj nje.54Zec na rajesecu:Layout 1 4.6.20071:08 Page 5505.Subota, Zagreb— K VRAGU, pa ne sada — pomislio sam u trenu kada mi je jutarnji san razbila urlajuća sirena ambulantnih kola. Snažno se tuljenje gubilo u daljini ulice a ja sam ležao u polumraku pripijen uz Dinu. Počela se nježno izvijati i znao sam da polako izlazi iz sna. Primaknuo sam joj se sasvim blizu, prebacio nogu preko njenih bedara i uŠtipnuo je za stražnjicu. Otvorila je oči, izmigoljila se ispod mene i sjela na suprotnu stranu kreveta.— Ma da ne bi, dečko se napalio — rekla je trljajući oči. Idi u New York pa štipaj one Amerikanke tamo.Ustala je, razmaknula zavjese i otišla u smjeru kupaonice. — Ovo će biti teže nego što sam očekivao — pomislim. Nakon nekoliko minuta pojavila se na vratima sobe.— L.eeššš sa mnom na š..picu — pitala me trljajući zube četkicom. Dogovo...ila sam še ša Tama..jom i Mo-ni..om.— Idem — potvrdio sam.— Onda še po..č..i spremati.Otišao sam u kupaonicu, istuširao se, oprao zube i izvalio se ispred televizora čekajući Dinu da završi uljepšavanje za centralni događaj tjedna, paradiranje po zagrebačkoj špici. Još uvijek je bila vidno ljuta zbog najave55Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^49:08 Page 56moga odlaska u New York i trebalo se malo žrtvovati radi spasa situacije. Odgledao sam japanski crtić o letećim robotima, pet ili šest spotova na MTV-u, onda neki doku-mentarac o širenju smrtonosnih algi jadranskim podmorjem, zatim TV kalendar i vijesti u podne. Ugasio sam televizor i zagledao se u vazu pored prozora. Konačno, Dina se pojavila na vratima sobe, odjevena u kratku traper suknju i usku bijelu majicu koja joj je otkrivala veći dio leđa. Tiho sam zazviždao kroza zube.— Hajdemo — rekla je.Spustili smo se na ulicu i prošetali do Preradovićeva trga. Njene su nas prijateljice čekale na terasi kafića okrenutog prema kioscima s cvijećem.— Jao draga, pa sjajno izgledaš — dvoglasno su izrazile divljenje.— Hvala vam, drage moje — rekla je Dina.— Bok Teo — konačno su primijetile da sam tu.— Moje dame — naklonio sam se teatralno. Sjeli smo i naručili kave.— Nego, draga — rekla je Monika — moram te pitati kako prolaze pripreme oko vjenčanja... joj, pa naša se Dinica udaje...Dina je detaljno izlagala svadbeni protokol, a ja sam se zagledao u ljude koji su šetali Trgom. Polako sam otplovio.Famozna zagrebačka špica, sijelo nakinđurenih žena, vještica koje su izmigoljile iz ambisa dosadnih života, upa-rađenih krimosa i onih koji bi to željeli biti. Užas špice kreće subotom oko podneva, razvija se u Gajevoj ulici, gdje ispred Charlija bivše i aktualne špije olajavaju vladu. S njima u društvu obično sjede i urednici vodećih dnevnih listova, možda i pokoji savjetnik predsjednika. Formiraju velike grupe, spajaju stolove. Prije nego li naruče56Zec na mjeaecu:Layout 1 4.6.2007 t1:08 Page 57kavu, obavezno se saginju, tražeći ispod stola prislušne uređaje.

Užas dalje klizi Bogovićevom, na čijoj istočnoj strani sjede penzioneri koji analiziraju društvena događanja od Šestojanuarske diktature naovamo, stoljetnu političku povijest, mjesec po mjesec, dan po dan. Komentiraju polemike iz jutrašnjih novina. Što je Glavaš rekao Seksu, i obratno. I tako iznova, svake subote.Negdje po središtu Bogovićeve, ispred Bulldoga, sjede gradske cure, ustale iz kreveta u pola pet ujutro samo da bi se što kvalitetnije dotjerale za tu subotnju kavu. Razglabaju o tjednim gradskim zbivanjima, tko je propao a tko je uspio, tko je bankrotirao a tko je ukrao, tko se oženio a tko je prijavio muža zbog nekoliko šamarčina, koji butik ima lijep izlog a koji šaner daje na poček. Tko je skijao na Kronplatzu a kome je izgorjela guza na Palagruži. Preko puta njih, na visokim stolovima ispred ulaza, sjede sredovječni muškarci u skupim odijelima. Neki nose i kravate, i to najčešće oni koji kravate ne nose radnim danom. Prave se da razgovaraju međusobno, ali ustvari bulje u gradske cure.— Dobra pička — ha?— Dobra, dobra.— A vidi ovu do nje, eeee.— Dobra, dobra je i ta.— Ej, a kakva je pička prošla prije pet minuta, eeee.— Da da, vidio sam, dobra., dobra.Još zapadnije, u slastičarnici, sjede nešto mlađe dame. Siluju krišku schvrarzvald torte i pijuckaju limunadu. One ne vole biti na špici, ali nigdje drugdje kolači nisu dobri kako ovdje, i to baš subotom. Svakih petnaest minuta stave novi zalogaj u usta čitavo vrijeme zvjerajući tko prolazi šetalištem.57Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^9:08 Page 58Južnije, u Preradovićevoj, ispred Kiča i Pifa sjedi urbana ekipa. Krenuli su podići karte za večerašnju kazališnu predstavu pa su slučajno sjeli popiti kavu. Oni, inače, mrze špicu. Ovdje se priča koga je ministarstvo preveslalo u otkupu knjiga, tko je kome ispred nosa maznuo lovu za novi film, tko se poševio za ulogu a tko je pokazao sise na duplerici.Nešto sjevernije, tamo prema Ilici, sjede individualci i čitaju omiljene im kolumniste. Boli ih patka za čitav svijet. Šetkaju gradom, kopaju po antikvarijatima, traže neke stare naslove. Sjeli su jer su ih zaboljele noge. Nehajno listaju novine usput skrivećki buljeći u lijepe žene što prolaze pored njih. Očajni su zato što ih one ne primjećuju. A u Marinkovićevoj, sasvim blizu Ilice, sjedi grunge ekipa, mamurni studenti i djevojke u šarenim Janis Joplin haljinama. Mrze Doru. Mrze Porin. Mrze Euroviziju. Mrze špicu. A ovdje dolaze samo zato jer je tu najbolja kava.Svi su ovdje slučajno.Na sredini Cvjetnog grupiraju se mladi bračni parovi, gurači dječjih kolica. Prepoznajem njihova lica, moju generaciju, negdašnje gradske lavove. Prekriženih ruku stoje jedan do drugoga i komentiraju novo smanjenje zateznih kamata stambenih kredita. Generacija zagazila u četvrto desetljeće života, puki kroničari vremena, ljudi premladi da bi osjetili sve čari prijeratnog sustava, a prestari da bi im se fućkalo za čitav truli sklop ovog grada, baš kao što se fućka današnjim dvadesetogodišnjacima. Premladi da bi vozili mercedese zarađene na krvi ratnog i poratnog profiterstva, a prestari da bezbrižno prže mozak u rave oazama s ruba grada. Generacija pomirena sa situacijom, moji bivši znanci kojima nije jasno zašto ja, Teo Mede-nić, do vraga, ne odrastem već jednom, baš kao što su oni u svojim kasnim dvadesetim stasali u zrele i sređene ljude. Ovo je grad u kojem se brzo stari — pomislim.58Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007Page 59U drvenoj kućici naslonjenoj na zid crkve aktivisti za borbu protiv pušenja prikupljaju potpise za peticiju. Špica je idealno mjesto za sakupljače potpisa. U jednom danu ovdje se da uočiti: borce protiv krznenih bundi, aktiviste Udruge za očuvanje hrasta lužnjaka, prosvjetarske sin-dikaliste u borbi za veliki odmor, pripadnike Društva za očuvanje grbavih kitova... svi skupljaju nekakve potpise. Ljudi prilaze i potpisuju, a ustvari, nikoga nije briga.— Teo — prene me Dinin glas.— Da... — okrenem glavu prema njoj.— Pa Monika te pitala nešto...— Oprosti, gledam one borce protiv pušenja — kažem i zapalim usput cigaretu.— Akcija vrijedna divljenja — rekla je Monika — koliko samo ljudi umire od karcinoma, treba djelovati preventivno.Otpuhnuo sam veliki oblak dima.— U Alžiru sam upoznao Arapa koji je svaku kutiju cigareta popušio dopola pa onda bacio. Tvrdio je da nikada ne možeš znati u kojoj se cigreti skriva rak, i da ovako smanjuje rizik za pedeset posto. To

ja zovem zdravom preventivom.Djevojke su me šutke promatrale.— Čudan neki čovjek — rekla je Tamara.— Oh, nikako — odgovorim joj — to je jedan od normalnijih momaka koje sam ikad upoznao.U taj mi je čas zazvonio telefon.— Gdje si, Medeni, bitango stara — začuo sam No-vinarov glas.— Na špici sam s Dinom — odgovorim mu.— Pa zar si poludio?! Mora da si nešto gadno zabrljao pa se sada iskupljuješ — nagađao je.— Toplo.59Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.20071:08 Page 60— Ponovo si nenajavljeno dočekao zoru u kakvom bircuzu?— Hladno.— Flertao si s nekim komadom?— Vrlo hladno.— Otkazao si vjenčanje...— Još hladnije.— Da ne ideš opet na neko putovanje bez nje?— Bingo.— Opa, sve mi je jasno. Usput, čuo sam se s Brokerom, kaže da si prodao firmu.— I to je točno.— Hajde dođi do mene, završavam emisiju u četiri, možemo poslije do Jaruna.— Prodano — odgovorim mu.— Znaš li uopće tlco mi danas gostuje u emisiji?— Pojma nemam.— Dinin stari.— Ajme — rekao sam zabrinuto.— Ne boj se ništa — nasmijao se — Hajde požuri, moram sada ići, počinjemo za deset minuta, vidimo se.Pritisnuo sam crveni gumb i sklopio aparat.— Tko je to bio? — pitala me Dina.— Novinar. Znaš li ti da mu je tvoj stari gost u današnjoj emisiji?— Znam, zaboravila sam ti reći.— Ništa, idem i ja do televizije, vidimo se navečer.— Čekat ću te u stanu — rekla mi je namignuvši usput.Odahnuo sam. Izgleda da je najgori napad bijesa ostao iza nas. Stvari se razvijaju u dobrom pravcu. Poljubio sam je i mahnuo djevojkama. Odzdravile su mi i ja sam se kroz gomilu ljudi počeo probijati prema Teslinoj ulici.60Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007/49:08 Page 61Zastao sam pored Pingvina, naručio veliki sendvič od tunjevine i smazao ga u tri zalogaja. Otpješačio sam niz Zrinjevac u smjeru juga sve do Glavnog kolodvora.Prošao sam kroz tunel Importannea a onda se spustio do Prisavlja. Nakon pola sata hoda ispred mene se pojavila zgrada Hrvatske radiotelevizije. Golema srebrna neman, betonara u kojoj desetljećima caruju ispirači mozgova, krojači upitnog sustava vrijednosti, karijeristi koji bi prodali i rođenu majku da bi za sebe otkinuli komadić etera.Na ulazu me zaustavio portir.— Kamo gospodine? — kruto me upitao.— Netko me očekuje gore na prvom katu.— Tko?Rekao sam mu Novinarovo ime i čovjek me pustio unutra pun poštovanja. Uspeo sam se na prvi kat i produžio hodnikom do studija broj osam. Stigao sam do velikih crnih vrata, dohvatio kvaku i krenuo unutra.— Mili Isuse, što to radite — viknuo je netko iza mojih leda — pa snima se...Zastao sam, okrenuo se i ugledao čovjeka sa slušalicama na ušima.— Pa ne smijete unutra usred snimanja — rekao je.— Ali ovaj što vodi emisiju, to mi je prijatelj, pa već sam dolazio ovamo.— Gledajte — rekao je uzrujano — ne smijete ulaziti dok traje emisija. To ne smijem ni ja, a ja sam ipak nekakav producent. Sjedite na ovaj stolac, pričekajte kraj snimanja, a onda možete kamo god

želite. Uostalom, ovdje vam je i monitor, možete pratiti što se događa unutra.Poslušao sam ga, sjeo gdje je rekao i zagledao se u ekran. Novinar i Dinin stari su sjedili jedan preko puta drugoga.61Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2 0071:08 Page 62Po kapljicama znoja na ministrovu čelu zaključio sam da je situacija prilično napeta.— Gospodine ministre — rekao je Novinar — ušli smo u posljednjih pet minuta emisije, molim Vas da mi brzinski odgovorite na moj zadnji set pitanja.— Izvolite — rekao je Dinin stari.— Mislite li da je razvoj kulturnog života nacije na zadovoljavajućoj razini?— Mislim da je.— Zaista ministre — namrštio je Novinar čelo — a kako komentirate nedavnu aferu s otkupom knjiga? Navodno postoje vrlo čudni kriteriji odabira...— Pa znate...— Jeste li svjesni da porezima uništavate nakladnike, da su honorari pisaca mizerni, da domaća produkcija vene, da se naši pisci umjesto na svjetske jezike prevode žedni preko vode.Ministar je maramicom obrisao znoj s čela.— Pa znate, ja moram... — petljao je.— Znate li da u kazalištima ne pale svjetla nakon predstave jer bi glumce strefio šlag kada bi shvatili da u publici sjedi samo njihova uža rodbina. Jeste li svjesni da u glavnom gradu više nema klubova s urbanom svirkom i da su narodnjaci preplavili Zagreb?— Pa znate, to je stvar kućnog odgoja — branio se Dinin stari.— Kućnog odgoja, ministre? — prekinuo ga je Novinar. — Znate li da mađarska vlada u jednoj godini izdvoji više sredstava za razvoj filma nego što je Hrvatska izdvojila u posljednjem desetljeću?— Pa nismo mi bili na vlasti sve vrijeme.— Niste ministre — odgovori mu Novinar — to je istina. Srećom ili nesrećom, neka prosude gledatelji. Uosta-

62Zec na mjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 ^J9,: 08 Page 63lom, kraj je emisije, hajdemo pogledati referendumsko pitanje.Na ekranu se pojavila rečenica:Mislite li da premijer treba razmisliti o kompetenciji svojih ministara?Da — 87% Ne— 13%— Eto, ministre — slegnuo je Novinar ramenima — mislim da je sve jasno. Hvala vam na gostovanju.Začula se glazba odjavne špice, a zatim su se vrata otvorila i Dinin stari je izjurio iz studija. Pogledi su nam se sreli i začuđeno me pogledao.— Teo, što ti radiš ovdje?— Pa znate... — petljao sam.— Ma zaboravi — bijesno me prekinuo — mamicu mu njegovu novinarsku.Sjurio se niza stube. Nakon nekoliko trenutaka iz studija je izišao i Novinar. Prišao mi je, pljesnuo me rukom po leđima i rekao:— Jesam ga, ha!— Čovječe, to mi je budući punac...— Pa što onda — nasmijao se — punac ministar ili punac bivši ministar, tebi je ionako svejedno. Ustvari možda baš i nije, s obzirom na to da si prodao firmu i ostao bez prihoda.— Svejedno mi je — nasmijao sam se.— Hajdemo odavde, muka mi je već od ove emisije. Subotom u četiri, sedma sezona, Bože sačuvaj.Spustili smo se stubama, izišli iz zgrade i uskočili u Novinarov automobil.— Jarun? — pitao me.— Jarun — potvrdio sam.63Zec na mjesecu:Layout 1 4 . 6 . 2007 AS.: 08 Page 64Novinar, moj prijatelj iz srednjoškolskih dana, predzadnja klupa do prozora, vječito u potrazi za smtinom stvari. Maturirao s odličnim a kasnije studirao novinarstvo. Prekasno — kako je uvijek tvrdio —jer rat je već počeo, a karijere se ipak grade na žestokim stvarima. Umjesto da stekne slavu kao ratni izvjestitelj, zaposlio se na nacionalnoj televiziji, u redakciji pitome dobrojutamje emisije. Tamo je radio dobroćudne priloge o licu i naličju gradskog političkog života, emitirane između jutarnje tjelovježbe Vesne Mimice i izvještaja s placa. Iznenadan obrat u karijeri donijelo mu je razotkrivanje

korupcije u zdravstvu. Prilozi su mu zapaženi i angažiraju ga urednici središnjeg Dnevnika. Prebacuje se u Informativni program, i konačno, nakon nekoliko godina dobiva vlastitu emisiju.— Zaista si prodao firmu? — pitao me dok smo skretali u Horvaćansku.— Jesam.— I što ćeš sada?— Pokušat ću živjeti od pisanja.— Svašta — namrštio je čelo.— A svadba, a momačka? — pitao je.— Sve po planu, momačka za dva tjedna, a svadba za tri.— A putovanje? Koliko sam shvatio, Dina je ljuta zato što odlaziš na nekakvo putovanje...— U petak idem u New York.— Kako sada to... pa koliko ostaješ?— Ne brini, samo pet dana. Vraćam se taman na vrijeme da vas klipane potrpam u avion i odvedem u London.— Čovječe božji — rekao je — svako malo nekuda otputuješ, jadna ta Dina s tobom... jednog se dana nećeš ni vratiti.— Ne brini, stari moj, ja sam ti kao jo-jo, odletim, ali uvijek se vratim nazad.64Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007/49:08 Page 65Zaokrenuli smo u Jarunsku ulicu, parkirali automobil, pa onda prošetali do terase obližnjeg kafića. Zavalili smo se u naslonjače okrenute prema jezeru. Betonskom stazom uzduž linije vode prolazili su popodnevni šetači. Vitke rolerice sa slušalicama nataknutim na uši jurcale su između njih. Malo sjevernije od nas nazirala se tribina, betonski blok okrenut prema zalazećem suncu. Nekoliko desetaka ljudi izvalilo se preko širokih žutih ploča. Jedni su čitali, drugi su tražili predah vidno uspuhani od jurnjave na rolama, a neki su jednostavo ležali i promatrali jezero. Zrakom je strujala zdrava energija, sasvim suprotna od one jeze podnevne špice.— Još uvijek petljaš s onom malom iz redakcije? — pitao sam ga.— Čuj, što da ti kažem — slegnuo je ramenima.— Pa koliko je to ozbiljno?— Ozbiljno se seksamo, i ničeg drugog tu više nema.— A što ako Iva sazna? — pitao sam ga.— A kako bi saznala?— Pa što ja znam, nekako...— Uostalom, ne vidim što je u svemu tome tako tragično? Dobar seks sa strane može samo učvrstiti vezu.— A što da Iva to radi tebi?— Sto me briga... ako ne saznam. U krajnju ruku, mislim da ste ti i Broker jedini ljudi u gradu koji ne varaju svoje cure.— Možda...— Ali ne dovijeka — nacerio se. Medeni, prijatelju moj, kriza srednjih godina kuca na vrata. Prije ili kasnije i ti ćeš pronaći kakvu priležnicu... uostalom, čovječe, pa ti se ženiš, jebeš brak bez švrljanja sa strane.Otpio sam malo vina i zamišljeno pogledao prema jezeru.— Jebeš — uzdahnuo sam.65Zec na mjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 Page G6— Pa što je sada, stari moj... pa ne zvučiš mi baš oduševljeno...Slegnuo sam ramenima.— Ne čita me onako kako ja sam sebe čitam — rekao sam mu.— Tko?— Pa Dina.— Čovječe božji, pa otkazi sve — rekao je sklopivši dlanove ispred lica.— Kasno je sada, već smo sve organizirali.— Pa zašto si uopće pristao?— Znaš da je ona mene zaprosila.— To nije razlog — odbrusio je.Pogledao me ravno u oči i pitao tihim glasom:— Medeni, zašto to radiš?— Lijepa je, zaista je lijepa, ne mogu si pomoći, znaš da sam ovisan o tome.

— Je, je, ali znaš da to nije dovoljno — rekao je.— I da nije, sada je već kasno. Premda, kada bih mogao sve ovo proći iznova, sve bih napravio drugačije. Čitav sam život mislio da je ljubav jača od svega, bio sam uvjeren kako ona ruši zgrade, briše razlike medu ljudima... ali to je glupost, stari moj.— Pa zašto mene nisi pitao na vrijeme, ja sam to shvatio prije deset godina — rekao je.Dugo smo šutjeli gledajući prema vodi. Tamo u daljini, s druge strane jezera, neki su klinci svirali gitaru. S roštilja kraj njih dizao se visok stup dima.— Kada odlaziš? — pitao me.— U petak.— U koliko sati?— Deset navečer.66Zec na mjesecu :Layout 1 4 . 6 .2 007r49j08 Page 67— Odlično, petak je neradni dan.— Kako to — pitao sam.— Tijelovo.— I?— I ništa, organizirat ćemo ti mali ispraćaj, ispeći roštilj tamo, s druge strane jezera. Sto kažeš?— Vrijedi — kimnuo sam glavom.— Ari promisli još jednom o svemu — rekao je.— Nemam što misliti... nema povratka.— Zašto misliš da nema?— A što mogu napraviti, pronaći nekog novog, zaljubiti se iznova, i, što bi se promijenilo? Ništa, za pet godina bi sve bilo isto. Ljubav nije jača od svega, ljubav dođe i prođe...— Pa dobro onda, oženi se ti meni pa si nakon toga lijepo nađi priležnicu. Vjeruj mi, to je ključ uspjeha.Ispili smo čaše do kraja, platili račun i vratili se do auta. Smračilo se i Novinar je upalio svjeda, startao motor i krenuo prema gradu. Zaustavili smo se na ugibalištu kod zgrade HNK.— Gdje ćeš ti? — pitao sam ga.— Idem do male.— Do Ive?— Ne, do ove druge.— Sto si rekao Ivi?— Da pripremam materijale za novu emisiju.— Pazi što radiš — rekao sam mu prijeteći prstom.— Pazim — nasmijao se — vidimo se u petak.— Vidimo — rekao sam i zalupio vratima.Kad sam ušao u stan, Dina je sjedila za kuhinjskim stolom listajući neki modni časopis. Prišao sam joj polako i poljubio je u vrat.67Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007/49:08 Page 68— Pusti me — izvijala se — smrdiš po vinu. Stavio sam joj ruke oko pasa lagano je pritišćući lak-tovima. Ljubio sam joj vrat, polako klizeći jezikom prema njenim ustima.— Pusti...Prislonio sam usta na njena i uzvratila mi je poljubac. Podigao sam je i posjeo na stol. Razmaknula je noge i privio sam se sasvim uz nju. Skinuo sam joj majicu i počeo joj ljubiti ramena. Konačno je spustila ruke i uhvatila me za bedra. Zavukao sam ruku ispod njene kratke traper suknje. Otkopčala mi je remen, povukla mi hlače prema dolje, a onda legla preko stola. I dok sam se gibao na-prijed-nazad ulazeći u nju, gledajući njene prekrasne noge na svojim ramenima, mislio sam na dane kada je naš seks izgledao sasvim drugačije. Ja sam valjda jedini čovjek na svijetu koji ševi svoju curu dodatno se uzbuđujući mislima na nju samu, bolno slatkim uspomenama na dane u kojima me dočekivala odjevena u čipkasti korzet, na onu razuzdanu ševu u kadi, na onu ludu večer kada sam punih dva sata luđački ulazio u nju odostraga gledajući u njene skupe štikle sa srebrnim kopčama. Gibam se sada naprijed-nazad, gledam je kako se izvija na stolu i mislim na strast koja je iščezla, isparila, nema je više, sve tamo od onog trenutka kada smo se prestali truditi oko nje. Gdje je ona moja cura koja je u pauzama seksa jurila do dućana u potrazi za samostojećim čarapama boje kože? Gdje je ona djevojka koja je u podne bježala s posla i dolazila mi na gradilište, samo da bi se na brzinu dohvatili u mojoj bubi, tamo negdje skriveni u grmlju? Gdje je ona cura koja mi je usred vožnje gurala glavu medu noge, dolje ispod volana?Sevim je sada i mislim na to, prizivam je iz daljine svoga pamćenja, zatvaram oči i mislim na te slatke

dane. Čujem je kako ubrzava dah, osjećam kako me pritišće i68t±*Zec na mjesecu:Layout 1 4 ■ 6 .2007 ^-(9,: 08 Page 69znam da će uskoro svršiti. Ubrzam ritam i prolijem se po njenom trbuhu.— Ma ne po meni — viknula je, odgurnula me i otrčala u kupaonicu.Gdje je ta cura — pomislim, navučem hlače, otvorim hladnjak i natočim vino u čašu. Izvalio sam se na kauč i uključio televizor. Dina se vratila iz kupaonice i legla kraj mene. Naslonila je glavu na moja prsa i nakon nekoliko trenutaka čuo sam kako duboko diše. Ležao sam neko vrijeme gledajući televiziju, a onda se provukao ispod nje pazeći daje ne probudim. Otišao sam do hladnjaka, uzeo bocu vina i primakao stolac prozoru. Ponovno sam napunio čašu, sjeo i zagledao se u smjeru ulice.Frankopanska je bila pusta. Ponoć je odavno prošla i noćni su tramvaji klizili u smjeru Savske. Otpio sam gutljaj vina i duboko uzdahnuo. Podigao sam pogled i visoko gore, iznad krovova kuća ugledao mjesec. Zagledao sam se u njega. Zec je još uvijek bio tamo, njegova se silueta sasvim jasno ocrtavala na žutoj kružnici. Otpio sam još gutljaj vina i rukama protrljao oči. Okrenuo sam se prema kauču. Dina je spavala dubokim snom. Blagi Isuse, trebam neke ljude oko sebe — pomislim. Još sam jednom provjerio spava li a zatim se na vršcima prstiju odšuljao do izlaznih vrata, tiho ih otvorio i zaključao za sobom. Spustio sam se niz stubište, izišao na pustu ulicu i krenuo prema Trgu. Nakon nekoliko minuta stajao sam ispred ulaza u Maraschino.Duboko sam udahnuo i otvorio dupla staklena vrata. Zapuhnuo me oblak dima, a uši mi je zaparalo udaranje basa. Unutra se stiskalo stotinjak ljudi poskakujući u ritmu funkvja. Probio sam se kroz gužvu tražeći poznata lica. Primakao sam se šanku i tek tada primijetio metež. Ugledao sam Fotića kako laktom lijeve ruke guti konobara, a desnom mu rukom udara čvrge. Nesretnik se savio pod69Zec na mjesecu :Layout 1 4 . S . 2007 r+9jO8 Page 70stiskom kravate i glasno stenjao. Žile na vratu su mu nabrekle i činilo se kao da će eksplodirati. Oko njih je skakutao gazda lokala pokušavajući ih rastaviti.— Medeni — viknuo je gazda prema meni — to si ti, blagi Isuse, daj ga smiri, opet je poludio.Uskočio sam između njih i rastavio ih. Fotić je ljutito podigao glavu, ali me odmah prepoznao i smirio se.— Sto je bilo? — vikao sam mu na uho pokušavajući nadglasati grmljavinu basova.— Psovao mi je majku — odgovori Fotić.— Psovao majku... tebi?— Pa dobro, možda i nije... možda sam ga krivo čuo.Konobar me zahvalno pogledao, još uvijek teško hvatajući dah. Onda se okrenuo na peti i nestao s druge strane šanka.— Gdje su ostali? — pitao sam Fotića.— Nema nikoga. Doktor, Sudac i Broker su otišli. Novinar nije ni dolazio. Navodno priprema novu emisiju.— Baš... — rekao sam.Naručili smo turu pića i nalaktili se na šank.— Čujem da si prodao firmu — rekao mi je.— Dobro čuješ.— I što ćeš sada po čitave dane?— Pišem roman o Zagrebu.— Ma jebeš pisanje, hajde sutra sa mnom na utakmicu.— Tko igra?— Dolazi Hajduk.— Pa nisam bio godinama — rekao sam mu — ne da mi se to.— Ma ne idemo divljati, ja radim dolje na atletskoj, imam akreditaciju viška... Hajde, ne budi sisa, nađemo se u četiri kod pimpeka. Dolaziš?70Zec na nrjesecu :Layout 1 4 . 6 . 2007 Ai: 08 Page 71— Dolazim — kimnuo sam glavom. Naručili smo novu turu pića.— Što me ti gledaš — zaurlao je Fotić prema nekom momku što je prolazio kraj nas — hoćeš po piksi?Čovjek se skamenio od straha.— Daj se smiri — rekao sam gurajući mu novu čašu u ruku.Stajali smo naslonjeni na šank i redali nove i nove ture pića.— Gdje je Dina? — pitao me Fotić.

— Spava — odgovorio sam — čekao sam da zaspi, a onda zbrisao.— Pametan dečko — nasmijao se. Svi nešto muljaju i petljaju, a ti to riješiš elegantnije.— A Nikolina? — pitao sam ga.— Doma je, a gdje bi bila? — začudio se.— Ne buni se zbog tvojih izlazaka?— Pa znaš mene, Medeni, ja sve rješavam na galamu. Basovi su snažno udarali, a ljudi oko nas su se talasaliu divljem ritmu. U jednom sam trenu pogledao kroz prozor i ugledao prve zrake sunca.— Isuse dragi, već sviće — rekao sam — idem nazad, dok se Dina ne probudi. Nemoj napraviti kakvo sranje.— Neću — rekao je jedva se pridržavajući za šank. Probio sam se do izlaza i zadnji se put okrenuo premanjemu. Opet je uhvatio konobara u kravatu. Odmahnuo sam rukom i izišao na ulicu. Sjurio sam se do Tesline i produžio do Pingvina. Kupio sam sendvič, i dok sam vraćao novčanik u džep začuo sam glasno struganje metala o asfalt. Navirio sam se iza ugla i spazio četiri momka kako niz Teslinu ulicu vuku golemu drvenu klupu. Prepoznao sam jednoga od njih.— Gaga, što to radiš? — pitao sam ga.71Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^49:08 Page 72Podigao je glavu.— Oh, Medeni, to si ti.Okrenuo se prema ostaloj trojici i rekao na engleskom.— Ovo je Teo Medenić Medeni, još jedan gradski borac protiv dosade. A Medeni moj dragi, ovo je Domagoj Krugman, moj prijatelj iz dječačkih dana i njegova dva suputnika na proputovanju prema zapadu.— Pa dobro, zašto teglite tu klupu?— Sindrom hrčka, stari moj, nosimo je gore u stan.— Sretno vam bilo, žurim.Brzim korakom sam produžio do svog haustora i trčeći se uspeo do stana, usput stavljajući zadnje zalogaje sendviča u usta. Polako sam otključao vrata i ušuljao se u dnevnu sobu. Dina je još uvijek spavala na kauču. Prišao sam joj, poljubio je, uhvatio ispod nogu i oko pasa i odnio u krevet spavaće sobe. Vratio sam se nazad, ugasio televizor, pobacao odjeću po podu i skljokao se kraj nje.72Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^49:08 Page 7306.Nedjelja, Zagreb— Dobro jutro, maleni — rekla je Dina smiješeći se — brzo na tuširanje, inače će se sve ohladiti.Sjedila je za kuhinjskim stolom listajući novine. Ispred nje su se nalazila dva tanjura, jedeći pribor i nekoliko zdjela punih mesa, riže i povrća.— Čekaj — pitao sam je zbunjeno se češkajući iza uha — to si ti skuhala?— Nisam, bila sam jutros kod mojih. Mama ti šalje ručak i pozdrave.To je već imalo smisla. Istuširao sam se, odjenuo i sjeo nasuprot nje.— Čuj — rekla je — tebi se očigledno sviđa tvoj novi način života.— Na što misliš?— Na spavanje do podne.— Pa da, ne bunim se.— A kako misliš da ćemo mi kao par funkcionirati na taj način? Ja ustajem u sedam i liježem u jedanaest. Kada ćemo se viđati?73Zec na mjesecu:Layout 1 4 . 6.2007 ,1:08 Page 74— Ne znam, moramo pitati supruge ostalih pisaca... valjda je to cijena umjetničkog stvaralaštva. Mene više brine kako ćemo funkcionirati a da itko od nas ne zna kuhati.— Obećala sam ti da ću naučiti kada se udam.— Udaješ se za manje od tri tjedna.— Eto vidiš, imam još vremena koliko hoćeš. Napunio sam tanjur i začinio salatu.— Ti zaista misliš da to nije bitno? — pitao sam je.— Ti zaista misliš da je?— Ja mislim da je stvar prilično jasna. Svaki pametan muškarac zna koje su ključne stvari kojima će zadovoljiti partnericu.

— Je li — podigla je obrve — a koje su to?— Pa žena mora biti poštovana, mažena, pažena, voljena, izvedena u kina i na večere, seksualno zadovoljena, saslušana, zaštićena, mora se osjećati posebnom i jedinom... i to je gotovo sve...— Eto vidiš koliko dobro poznaješ žene — nasmijala se.— S druge pak strane — rekao sam — kod muškaraca je stvar nešto jednostavnija...— Je li — rekla je promatrajući me ispod oka.— Muškarac mora biti seksualno zadovoljen i mora biti sit — rekao sam — Sve je ostalo samo sladu bonus, za one koji su imali više sreće.— Pa sinoć smo se seksali... A eto, uskoro ćeš biti i sit.— Uvijek netko drugi kuha za nas, najčešće tvoja mama. A seksamo se jednom tjedno, ako se stvari dobro poklope. Kako je lcrenulo, još ćemo naći nekoga da se i seksa umjesto nas.Odgurnula je tanjur.— Zašto mi to prije nisi rekao?— Rekao sam ti barem dvadeset puta.— Jesi li?74ir

tr

Uf-

^--

—i

Zec na mjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 ^-}9|: 08 Page 75— Jesam.Nastavili smo jesti u tišini. Nakon nekog vremena je rekla:— Tata je jako uzrujan, kaže da ga je Novinar gadno izrešetao.— Čovjek radi svoj posao.— Pa mogao si ga zamoliti da ne bude tako neugodan. Slegnuo sam ramenima. Gledao sam u njene lijepe vre-tenaste ruke, u dugi vrat i to prekrasno lice koje se sada mrštilo. Nije imalo smisla kvariti ovo mirno nedjeljno poslijepodne.— U petak radimo roštilj.— Kakav sada roštilj?— Pa praznik je, Tijelovo.— Mislila sam da putuješ u petak.— Putujem navečer. Napravit ćemo roštilj na Jarunu, a onda ćeš me odvesti do aerodroma.— I koga ćemo pozvati? — pitala je.— Pa sve. Nasmiješila se.— Super. A što radiš sutra?— Pojma nemam.— Dogovorila sam radni sastanak s planerom vjenčanja. U podne u atriju Muzeja. Bio bi red da se i ti pojaviš.— Rekla si mi već... znaš da ću doći. Sada je već bila sasvim dobre volje.— A danas? — pitala me.— Idem na utakmicu.

— Utakmicu... od kada ti ideš na utakmice?— Pozvao me Fotić, ima akreditaciju viška.— Nedjelja je, žena ostaje kod kuće, a muž odlazi na utakmicu, kakav kliše...75Zec na mjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 ^-faiOS Page 76— Jebi ga, zagrijavanje za bračni život. Stavio sam posljednji zalogaj u usta i pitao je:— A ti?— Ja ću na pilates.— Lijepo se provedi.Poljubio sam je, pogledao na sat i izišao iz stana. Prošetao sam do Ilice i uskočio na tramvaj broj jedanaest. Ponovo sam pogledao na sat.Ostalo mi je taman toliko da na vrijeme stignem do pimpeka, statue golog atleta usađene u travu kraj stadiona, mjesta na kojem navijači desetljećima čekaju jedni druge prije odlaska na utakmicu. Tamo me čekao Fotić, moj prijatelj iz četvrte klupe do prozora. Dečko iz novoza-grebačkog naselja Sloboština, momak nezgodne naravi i sasvim zdravih navika njegovanja čvrstog prijateljstva.Maturirao je s odličnim pa upisao Građevinski fakultet. Položio je prvu i drugu godinu, a onda ga je jednog dana profesor zamolio da ode do Drvinja i fotografira zemljište namijenjeno gradnji trgovačkog centra. Dao mu je fotoaparat i nešto novca za troškove. Fotić je najprije zapio svu tu lovu, a onda se kasno naveče odvezao do Selske ulice. Zastao je na benzinskoj crpki i s posljednjih deset kuna kupio sendvič. Ušao je u automobil i izvezao se na glavnu cestu, kada je odjednom, motorist ispred njega s pet hitaca u glavu smaknuo nekog krimosa što je na semaforu čekao zeleno svjetlo. Klasična sačekuša. Fotić je mirno izašao iz auta ponijevši aparat sa sobom, otvorio suvozačeva vrata i žvačući sendvič fotografirao izrešetano tijelo.— Trebali ste to vidjeti — pričao nam je kasnije — nos mu je bio nasred potiljka, a usta iza lijevog uha.Čim je završio, odjurio je u redakciju Večernjaka i prodao im film. Zaradio je naslovnicu, kupio vlastiti fotoaparat i ostavio se građevine. Najprije je fotografirao vjenča-76Zec na mjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 |t,: 08 Page 77Nnja, ali već na trećoj gazi prebio je kuma, i to ispred ulaza u crkvu. Prebacio se na fotografiranje pogreba, ali i tu se ubrzo zakačio s dirigentom limenog orkestra. Na kraju se posvetio poslu s modnim agencijama izrađujući kataloge za manekenke u usponu. Usput je fotografirao i sportske događaje, izložbe, sve ono što kasnije, kao slobodnjak, može prodati bilo kojoj redakciji. Sjećam se večeri u jednom bircuzu na Opatovini, kada nam je Novinar prepričavao prilog koji je objavio neki dan o gadnim njuškama iz narko miljea. Cugali smo pive i slušali kako nam prepričava sadržaj prijetećeg pisma koje je toga jutra stiglo u redakciju. Usred razgovora vrata kafića su se otvorila i unutra su ušla četiri orijaša s fantomkama na glavama.— Tko je od vas Novinar? — zagrmio je jedan od njih.— Ja sam — skočio je Fotić.Izvukli su ga na ulicu. Samo je jedan od krimosa ostao u kafiću prijeteći nam mašući pištoljem pred nosevima.— Miran — zagalamio bi svaki puta kada bi zakoračili prema izlazu.Kroz prozor smo promatrali kako ostala trojica palicama mlate Fotića. Dobio je nekoliko udaraca u glavu, pao je, ali ubrzo se pridigao.— Što je pičke, mislite da nam je istraživačko novinarstvo na klimavim nogama — rekao je brišući krv s usta.Ponovo su navalili, srušivši ga na zemlju. I opet se osovio na noge.— Isuse dragi, pa daj ostani ležati — prošaptao je Novinar.Ali Fotić nije ostao ležati. Dizao se četiri puta, sve dok se konačno odnekuda nisu stvorili policajci i rastjerali tipove s fantomkama. Fotić se vratio u bircuz, oprao krv s lica i mirno sjeo na šank kraj nas.77Zec na. mjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 ,^1^:08 Page 78— Što smo ono pričali — nehajno nas je pitao šišteći kroz rupu nastalu na mjestu dva prednja zuba. Nije pristajao otići liječniku sve dok nije dovršio piće.Naš prijatelj Fotić, baraba iz Sloboštine...Tramvaj broj jedanaest je drndao Maksimirskom ulicom i punio se pijanim klincima. Urlali su na sav glas, vješali se o rukohvate i skakali na sve strane. Bilo me strah da ne iskočimo iz tračnica. Bili smo stotinjak metara udaljeni od stadiona kada se tramvaj zaustavio. Nagnuo sam se kroz prozor i ugledao desetak momaka u žestokoj tučnjavi. Dvojica su se valjala po tračnicama ispred nas i nismo mogli

proći dalje. Odnekud su dotrčali plavci iz interventnog odreda i počeli ubacivati klince u parkiranu maricu. Tramvaj se pomaknuo, vozač je otvorio vrata i ja sam izišao na ulicu. Fotić je stajao u podnožju spomenika i fotografirao metež. Ugledao me kako prilazim, okrenuo objektiv prema meni, škljocnuo i rekao:— Ptičica.— Hajdemo na stadion — rekao sam mu — poginut ćemo ovdje.— Opusti se, sve je to dio folklora.Produžili smo do ulaza na istočnu tribinu, objesili akre-ditacije oko vrata i prošli kraj redara. Ušli smo kroz žičana vrata na kojima je pisalo PRESS. Zakoračili smo prema atletskoj stazi, još pet metara, tri, dva... Ispred nas se otvorilo grotlo stadiona. Zaglušujući huk nakostriješio mi je svaku dlaku na tijelu. Pet minuta prije početka utakmice stadion je bio krcat poput pakistanskog putničkog autobusa. Čak su i gornji uglovi istočne tribine bili puni. Pregazili smo atletsku stazu, produžili do ruba terena i sjeli na travu. Igrači su istrčali na teren i sudac je puhnuo u zviždaljku - neka igre počnu. Huk se pojačavao sa svakim novim dodirom lopte. Kada sam prvi puta čuo ovu grmljavinu? Kada...78Zec na trrjesecu:Layout 1 4.6.2007Page 7 9Zalazio sam kao srednjoškolac u omiljeni bircuz profesora Bauera, koji je već tada bio dokazani stručnjak za navijačka pitanja. Sjedio je u uglu i natezao pivo iz boce. Prišao sam mu i predstavio se kao momak sa zdravom znatiželjom o svim sranjima koja se mogu doživjeti na stadionu.— Mali, odjebi — rekao mi je profesor.Odjebao sam iz bircuza i držao se Lapa i Jabuke sljedećih godinu ili dvije. A onda sam se jedne večeri pošteno oblio rakijom u parku na Rokovom perivoju. Neki dankos koji je cugao s nama uvalio mi je dva tripa u dlan i rekao:— Gutaj to.Napravio sam kako je rekao. Sljedeće čega se sjećam su MIG-ovi koji nadlijeću Trg Republike spremni baciti napalm. Bježao sam od njih sve tamo do Cibonina tornja, gdje sam se provukao kroz masu ljudi i zavukao u neki autobus. Buncao sam čitavu noć napola lud, i kada sam došao k sebi shvatio sam da se nalazim u Bergamu, gdje je Dinamo gostovao kod Atalante. Bilo je rano jesensko poslijepodne i ja sam bacao kamenje na karabinijere. Uhapsili su me nakon dva dobra izbačaja, strpali u maricu i odvezli do zatvora. Bacili su me u ćeliju u kojoj se sti-skalo desetak navijača, među ostalim i profesor Bauer. Pogledao me samilosno i rekao:— Mali, jesam li ti lijepo rekao da odjebeš.— Profesore, samo me zanimalo čemu svi ti neredi na utakmicama.— Borimo se protiv sustava, rušimo tamnicu naroda.Pustili su nas sljedećeg jutra i deportirali iz Italije. Uskoro je Jugoslavija zaista srušena, a ja sam se sljedećih pet ili šest godina držao Kulušića i Ruby Tuesdaya. Sve do dana kada sam u Maksimirskoj, sasvim slučajno, ponovo sreo dobrog profesora.79iZec na mjesecu:Layout 1 4 . 6 . 2007 ASl: 08 Page 80— Mali, kuda ćeš ti?— Slučajno sam tu, samo prolazim — odgovorio sam mu.— Hajde s nama na utakmicu, dolaze Englezi, bit će nereda.— Čemu sve to, moj profesore?— Borimo se protiv sustava, rušimo generala i njegovu huntu.Nategnuli smo bocu vina, tamo, nasred Maksimirske, a onda se uputili prema stadionu i uspeli se na istočnu tribinu. Dvije minute prije kraja utakmice rezultat je bio 1:1. Dinamo je po stoti puta ispadao iz eurokupova. Minutu prije kraja Cvitanović je zabio za 2:1 i stadion je eksplodirao. Pao sam s tribine i slomio ruku. Odvezli su me u ambulantnim kolima ravno u Traumatološku. Kasnije sam čuo da su Englezi ipak prošli na produžetke i da je Dinamo ponovo ispao iz kupa. Nešto je kasnije iz igre TJ" ispao i njegov krivousti počasni predsjednik. Navijačka jepriča izgubila smisao, više nije bilo sustava koji je trebalo rušiti. Nije se više imalo smisla tući, niti s jedne, niti s druge strane. Od tada više nisam bio ni na jednoj utakmici. Ostalo je samo sjećanje na ovaj huk, na silnu energiju koja je isijavala iz tribina načičkanih ljudima.— Sto kažeš? — pitao me Fotić, pogledavajući sa smiješkom prema istočnoj tribini.— Lijepo izgleda — kimnuo sam glavom.Igrač Hajduka je izvodio aut metar daleko od nas.— Tako, tako — dobacio mu je Fotić — dabogda tako vlastitoj majci bacao grudu zemlje na sanduk.Igrač se bijesno okrenuo prema nama i zamahnuo nogom. Fotić se hitro uspravio i krenuo na njega.

Skočio sam i uspio ih rastaviti. Stadion je podivljao. Sudac je prišao igraču i rekao mu:80Zec na mjesecu :Layout 1 4 . 6 . 2 007^43j08 Page 81— Dat ću ti žuti.— Ali ja... — mucao je igrač.— Zaveži i izvedi aut.Bijesno je pogledao Fotića, a ovaj je uperio objektiv prema njemu, okinuo snimak i rekao:— Ptičica.Igrač je pozelenio od muke, a onda ubacio loptu u teren i otrčao prema sredini igrališta.— Jaaavi se, jaaavi se — urlale su tribine.Fotić im je mahnuo i trideset tisuća ljudi mu je za-pljeskalo. Sjeo je pokraj mene na travu vidno ozaren.— Budalo — rekao sam mu kroz smijeh.Samo se nasmijao i dalje kružeći objektivom po terenu. Utakmica je završila bez pogodaka. Igrači su otišli u svlačionice, a mi smo se vratili istim putem kojim smo i došli. Mahnuli smo redarima na izlaznim vratima i priključili se koloni koja se, blokirajući promet, polako kretala u smjeru Kvatrića. Nakon desetak minuta hoda spazili smo zgodan bircuz s pogledom na glavnu ulicu. Izvukli smo se iz kolone i ušli u lokal. Naslonili smo se na šank, naručili turu pića i kroz veliko prozorsko staklo promatrali ljude kako mile pokraj nas.— Kako prolaze pripreme za vjenčanje? — pitao me.— Pa onako...— Ako gdje zapne, javi mi, pa da riješim stvar.— Svakako — nasmijao sam se — ti i tvoje rješavanje stvari.— Ženi li se tebi uopće, stari moj? — pitao me.— Valjda...— Valjda? — naborao je čelo. — Gdje je zapelo, reci svom Fotiću.— Razlike, stari moj.— Kako to misliš?81Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007 A&:08 Page 82— Što ja znam... drukčiji smo ljudi... sve te njene prijateljice, snobovska mjesta na koja voli zalaziti...— Kakav je seks? — pitao je.— Pe ne baš onako dobar kao prvih nekoliko godina.— To je normalno — kimnuo je glavom. — Možeš li je zamisliti kako kuha ručak i usput pazi na dvoje djece?— Dina?! Ma daj, molim te — nasmijao sam se. Otpio je gutljaj pića i rekao:— E, moj Medeni, uvijek si patio na lijepe žene. Spetljao si se sa najzgodnijim gradskim komadom i sada se vadi kako god znaš. A moj savjet za vađenje iz problema je — čista i jednostavna — galama.— Kako to misliš?— Kako mislim... sa ženama treba oštro, stari moj. Gledaj, na primjer, moju Nikolinu. U početku je tu bilo svega, svakakvih svađa i nepotrebnih rasprava. Probleme sam pokušavao riješiti kompromisima, diplomacijom... ne pomaže. Onda sam shvatio da treba galamiti. Takav pristup žene vole. Čovječe, one obožavaju autoritete.Šutke sam ga gledao.— Zajebavaš — pitao sam.— Što bih te zajebavao? Eto, već godinu ili dvije Nikoli na radi sve što joj kažem. Nema svađa, nema trzavica. A ja svejedno povremeno zagalamim. Slušaj ti svog Foti-ća, na ženu treba vikati... barem jednom tjedno... najbolje srijedom.Nekoliko smo se trenutaka šutke gledali u oči, a onda prasnuli u smijeh. Naručili smo još jednu turu pića.— A što je s momačkom? — pitao me.— Sve ide po planu, za dva tjedna letimo u London, a za tri se ženim. Da ne zaboravim, ovog petka organiziramo roštiljadu na Jarunu. Dođi s Nikolinom.— Doći ćemo.82Zec na mjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 ^9,: 08 Page 83Ispraznili smo čaše i naručili novu turu pića.— Što ti buljiš — viknuo je Fotić prema nekom starom pijancu u kutu.Čovjek je umalo pao sa stolca od straha.— Daj se smiri — udario sam ga laktom pod rebra. Cugali smo sve dok Maksimirska nije u potpunostiopustjela.

— Hajde sa mnom do auta, odvest ću te kući — predložio je kada smo izašli na ulicu.— Ne treba — rekao sam — imam samo četiri stanice.— Prošla je ponoć, a znaš da ti prokleti noćni tramvaji ne voze redovito.— Ne brini, u redu je — zahvalio sam mu.— Kako hoćeš — slegnuo je ramenima. — Vidimo se u petak na Jarunu.— Vidimo se.Odmahnuo je rukom i krenuo prema Zvonimirovoj. Ja sam prešao na drugu stranu Maksimirske i sjeo na klupu tramvajske čekaonice. Zagledao sam se u daljinu osluškujući prigušene zvukove usnuloga grada. Nakon nekog vremena iz smjera istoka izronio je noćni tramvaj. Ušao sam u zadnja kola, izvalio se preko stolca i naslonio glavu na staklo. Vozač je nastavio vožnju i tramvaj je počeo drndati pustim ulicama zagrebačke nedjeljne noći. Podigao sam pogled iznad krovova kuća i ugledao mjesec. Sklopio sam oči. Iz dubine mog pamćenja izronilo je Njeno nasmiješeno lice...Živjela je na posljednjem katu nebodera Ulice braće Domanv. Njen otac, major JNA, zbrisao je preko granice čim se zaratilo. A kako joj je majka umrla još davnih dana, ostala je sama na čitavom svijetu. Nije imala pojma zašto se u stvari upisala na komparativnu književnost.83Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007/49:08 Page 84— Trebala si upisati bankarstvo, pa kasnije mlatiti pare — rekao sam joj dok smo izvaljeni ležali na klupi dvorišta fakulteta.— Tebe ću namlatiti, a ne pare — rekla je i cmoknula me u obraz.Svakog dana sam je pratio kući pa se noćnim tramvajem vraćao u Gračane. Četiri pune godine, svakog dana, svake večeri. Čitavo smo jedno ljeto proveli perući stakla vozačima koji su točili gorivo na benzinskoj crpki. Štedjeli smo za odlazak na more. Ali nismo se pošteno niti okrenuli, a ljeto je bilo iza nas.— Što ćemo s lovom? — pitala me.— Kupit ćemo auto, dosta mi je više tramvaja. Otišli smo jedne nedjelje do Jakuševca i pronašli tošto nas je zanimalo. Izabrali smo svjetlo plavu bubu i od-vezli se s njome do Bundeka. Parkirali smo usred gustiša i prebacili se na stražnja sjedala. Plakala je kasnije dok smo zadihani palili cigarete.Blagi Isuse, kako sam je volio.Jedne smo se večeri odvezli na Sljeme i parkirali na proplanku s pogledom na čitav grad. Izišli smo iz auta, popeli se na krov i izvaljeni na leđa promatrali pun mjesec.— Vidiš li zeca? — pitala me.— Kakvog zeca?— Pa pogledaj malo bolje.Zagledao sam se u žutu kružnicu i, zaista, ugledao sam zekinu siluetu.— Maleni zeko, Taishakuten ga je odveo gore. Ispričala mi je priču o zecu koji je svoj život poklonionemoćnom starcu. Šutjeli smo i još dugo promatrali veliko žuto oko. Onda sam ispružio ruku i sa zadnjeg sjedišta izvadio mapu. Otvorio sam je i rekao joj:— Biraj.84Zec na mjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 A9.: 08 Page 85Prstom je prelazila preko ulica Manhattana, i na kraju se zaustavila pored Brooklynškog mosta.— Ovdje — veselo je prstom lupkala po mapi.— Koliko velika — pitao sam.— Ne treba biti velika — rekla je. — Malena knjižara od stotinjak četvornih metara. Dvije sobe na katu. Jedna za tebe, druga za mene.— I kako ćemo živjeti?— Po danu ćemo prodavati knjige, a navečer ćemo pisati vlastite romane.Nježno sam je poljubio, sklopio mapu i ponovo se zagledao u mjesec. Sirotinjski snovi...Tjedan dana nakon toga ispijali smo kave u podrumskoj menzi fekulteta.— Da prihvatim to? — pitala me.— Mislim da bi bilo glupo odbiti — rekao sam.— Trogodišnja stipendija u Lisabonu... nije to baš blizu.— Pa nije ni daleko — rekao sam.— A da ipak odbijem, pa da se useliš k meni.— Ljubavi, imamo dvadeset i tri godine... rano nam je. Duboko je uzdahnula.— Jesi li siguran — pitala je.— Da.— Baš skroz siguran?— Skroz. Idi u Lisabon i vidjet ćeš, već do Božića ću barem dva puta skoknuti do tebe.

Ali nisam skoknuo do Božića. Niti ikada kasnije. Nakon mjesec dana vozio sam bager blatom prigradskih vukojebina.Patio sam kao ubogi skot. Kada sam noćima kružio gradom u našoj svjetlo plavoj bubi... kada sam parkiran na onom sljemenskom proplanku s krova promatrao grad...85Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2 007A1:08 Page 86kada sam mnogo godina kasnije lutao ispod Brooklvn-škog mosta i zamišljao gdje je trebala biti naša knjižara. Ležao sam skvrčen na pločniku, držao se za trbuh i cvilio kao pas. Mislio sam na nju kako sa zadnjeg kata nekog li-sabonskog nebodera promatra valove Adantika, kako se ševi s nekim poslijediplomcem portugalske književnosti, kako zuri u tavanicu i misli na mene. Eh, lišće prekriva Lisabon.— Remiza, zadnja stanica — netko me lupkao po ramenu.Otvorio sam oči i ugledao konduktera.— Ne možete ovdje spavati — rekao mi je.— Oprostite — odgovorio sam.Izišao sam iz tramvaja i zakoračio pustim ulicama u smjeru Frankopanske, dok mi je puni mjesec obasjavao put.86Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007x4^08 Page 8707.Petak, London— A J O J — rekao je Broker.— Ajoj — ponovio sam ja.— Pa daj ulazite više — viknuo je Sudac i gurnuo nas prema naprijed.Zakoračili smo prema sredini autobusa ne skidajući poglede s oskudno odjevenih ljepotica. Djevojke su nam se oprezno primaknule i ispružile ruke u znak pozdrava. Nakon nekoliko trenutaka i ostali su se popeli u autobus.— Opa — rekao je Sudac kada je ugledao djevojke.— Ideš — dodao je Novinar.— Ups — prošaptao je Doktor.— Jebem vam sve, netko mi je... o-la-la — rekao je Fotić.Stajali smo nasred autobusa nijemo promatrajući ljepotice.— Pa dobro što je ovo? — okrenuo se Broker prema Alexu.— Djevojke za zabavu, što bi bilo — odgovori mu naš prijatelj.— Kakvu zabavu?— Kakvu god poželiš — nasmijao se Alex. Nazvao sam agenciju i naručio osam cura... pa je li ovo momačka87■e-Zec na mjesecu:Layout 1 4 . 6 .2007Page 88ili su to karmine? Cure su ovdje radi opuštanja i zabave, a s druge strane, vozač ima sva moguća stimulativna sredstva. Crnac je istupio ispred nas lijevom rukom pridržavajući golemi tanjur prekriven krpom.— Gospodo... izvolite — rekao je elegantnim pokretom povlačeći tkaninu — na ovom tanjuru je sve ono od čega ćete skakati, vikati, cvokotati, halucinirati, znojiti se, letjeti... samo dajte, poslužite se.Fotić je odmah zgrabio dva papirića s otisnutim zmajem i strpao ih u usta. Ostali su se bacili na cuclanje, šmrkanje, žvakanje ili motanje. Otvorio sam hladnjak i dobacio svakome po bocu cuge.— Evo i tebi, gazda— ispružio sam bocu prema vozaču.— Ne bih, hvala, sir, već godinama ne konzumiram ništa.— Kako to? — pitao sam ga.— Svojedobno sam bančio u jednom baru na jugu grada, strpavši u sebe gotovo sve što vidiš na ovom tanjuru. Kada sam došao k sebi, shvatio sam da ležim u krevetu opće bolnice grada Belfasta, sa slomljenom nogom i opakom tetovažom IRA-e na nadlaktici. S time da pojma nisam imao kako sam dospio tamo. Od tada konzumiram samo negaziranu vodu. Uostalom, večeras vozim.Sjeo je za upravljač, zatvorio vrata i pokrenuo autobus. Djevojke su nas i dalje zbunjeno promatrale. Stajale su nijemo u svojim kratkim haljinicama, u štiklama sa srebrnim kopčama i tupo zurile u nas. Nije im bilo sasvim jasno što šestorica klipana rade u ovom autobusu, zašto jedan od njih nosi bijelu kutu i stetoskop na ušima, zašto je drugi odjenuo kombinaciju kaki bermuda i kričave kravate, čemu

perika na glavi trećeg... Jedna od njih se posebno zabuljila u mene, moj slamnati šešir, goleme sunčane naočale i cigaršpic u kutu usana.— Ne boj se, zlato — namignem joj — momačka večer.88Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007 Page 89— Aha — kimnula je bojažljivo.I dalje smo stajali nasred autobusa gledajući jedni u druge.— Sto ćemo sada? — pitao me Doktor.— Pojma nemam — odgovorim mu.— Naručio si previše djevojaka — rekao je Broker Alexu. — Pretijesno je ovdje za sve nas. Ti i ti — pokazao je prstom na dvije djevojke — smjesta napustite autobus.— Ali čekaj... — pobunio se Alex.— Ništa čekaj — rekao je Broker odlučnim glasom — djevojke, napustite vozilo.— Koči, Miško — zaurlao je Sudac.Vozač je zaustavio autobus i otvorio prednja vrata. Djevojke su slegnule ramenima i izišle van. Crnac je ubacio u brzinu i nastavio vožnju.— Tako — zadovoljno je kimao Broker — sada je već bolje. Mada... i dalje nas je previše.— Previše — kimnuo sam glavom.— Previše — potvrdio je Novinar.— Previše — dodao je Sudac.— Previše — ubacio se Doktor.— Van s njima — viknuo je Fotić.— Ali vi niste normalni — pobunio se Alex — pa znate li vi koliko me ovo koštalo?!Okrenuli smo se prema njemu.— Pa zadržat ćemo jednu ili dvije — rekao je Broker.— Organizirat ćemo natjecanje, pa neka najbolje ostanu.— Neka potežu uže — rekao je Novinar.— Neka obaraju ruke — ubacio se Sudac.— Hrvanje u blatu na ispadanje — rekao je Doktor.— Natjecanje za Miss — ispalio sam ja.89Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^49:08 Page 90Svi su se okrenuli prema meni.— Odlična ideja — rekao je Broker. Istovremeno, sa zvučnika u autobusu se začuo vozačev glas.— Dragi putnici, upravo dolazimo do kraja Bayswa-tera i s naše desne strane možete vidjeti Marble Arch, poznati mramorni slavoluk. Ovdje se nalazi i Speakers' Corner, legendarno mjesto okupljališta govornika, mjesto na kojem je rođena demokracija i udareni temelji civilnog društva.Nitko nije gledao kroz prozor, i dalje smo bili usredotočeni na djevojke.— Drage cure — rekao je Broker — upravo počinje izbor za Miss autobusa, molim vas da uzmete svoje brojeve. Čekate na moj znak a onda zamislite da je autobus modna pista i samo hodajte naprijed-nazad.Zakimale su glavama u znak razumijevanja. Skinuli smo etikete s boca i na svaku ispisali po jedan broj. Uzele su papiriće zbunjeno se pogledavajući. Izvalili smo se na pod autobusa i rekli im da se vrate do ležaja u stražnjem dijelu. Slijedile su naše upute.— Akcija — rekao je Broker.Djevojke su šetale između nas zanosno njišući bokovima.— Primjećujem lagano oticanje kolateralnog ligamenta kod natjecateljice pod rednim brojem tri — rekao je Doktor.— Grudi natjecateljice broj dva prkose ustavnom poretku i zakonima gravitacije — ubacio se Sudac. — Predlažem vješanje.— Djevojci pod rednim brojem pet je trebalo sedam sekundi i ravno petnaest koraka da prehoda čitavu pistu — dodao je Broker. — Njen je tajming odličan, ostale bitno zaostaju.90Zec na mjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 ^jst: 08 Page 91— Natjecateljica broj četiri zaslužuje udarni termin, čisti prime time — rekao je Novinar.— Djevojka pod rednim brojem jedan odiše snažnom motivacijom — ubacio sam se — predlažem da zaplet baziramo na njoj.— Ptičica — rekao je Fotić lica prislonjenog na pod, sumanuto okidajući fotografije.Vozač je skrenuo u kružni tok i autobus se nagnuo na lijevu stranu.

— Poštovani putnici — začuo se njegov bariton — prošli smo preko Park Lanea i upravo izbijamo ispred Buckinghamske palače, doma naše drage Kraljice. Kao što možete vidjeti, ispred ulaza se upravo odvija smjena straže.Nitko nije pogledao kroz prozor.— Aklamacijom je odlučeno da ti, ti i ti možete napustiti vozilo — pokazivao je Broker prstom, usput se podižući s poda.— Koči, Miško — izderao se Novinar.Crnac je stao na kočnicu, djevojke su slegnule ramenima i napustile autobus.— Ma vi ste totalne budale — hvatao se Alex za glavu. Ignorirali smo ga.— Sada ćemo odrediti koja je od vas Miss, a koje su dvije pratilje — rekao je Broker. — Mislim da je red da počnemo s pitanjima.— Broj jedan objasni mi simptome opsesivno-kom-pulzivnog poremećaja? — pitao je Doktor.— Broj dva, koje si Sartreovo djelo posljednje pročitala — pitao sam ja.Djevojke su se zbunjeno pogledavale.— Broj tri, kako tumačiš nove izmjene smjera poslovanja Središnje depozitarne agencije? — zanimao se Broker.91Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^49:08 Page 92— Broj dva, tko je ubio Kennedvja? — pitao je Novinar.— Broj jedan, izrazi u kilonjutnima prosječno opterećenje na osudenikov vrat prilikom vješanja — ubacio se Sudac.— Ptičica, ptičica, ptičica — ponavljao je Fotić, naočigled gubeći kontrolu nad razumom.Vozač je skrenuo u sporednu ulicu i autobus se ponovo nagnuo.— Poštovani putnici, izišli smo iz Victoria Streeta i sada s naše desne srane možete vidjeti zgradu Parlamenta. Molim vas da posebnu pažnju obratite na Big Ben, legendarni zvonik tornja iznad rijeke Temze.Nitko nije micao pogleda s djevojaka koje su nijemo zurile u nas.— Vi bi cure sada van, je li tako? — upita Broker djevojke samilosnim glasom.— Pa... bi — promuca jedna.— Vi bi spašavale kitove i hranile gladne Afrikance? — upita ih Sudac.— Pa... da — izusti druga.— Koči, Miško — zaurla Broker.— Vi ste totalni luđaci — promrsi Alex.Vozač je zaustavio autobus i otvorio prednja vrata. Djevojke su zgrabile svoje torbice i krenule prema izlazu. Zakoračio sam prema hladnjaku i dohvatio novu bocu cu-ge. Skinuo sam čep i pošteno potegnuo. U tom sam trenu začuo prodoran vrisak.Okrenuo sam se i potrčao prema prednjem dijelu autobusa. Tamo je vladao metež. Fotić je ležao na nekom čovjeku i gutio ga s divljačkim sjajem u očima. Svi smo se bacili na njega i skinuli ga s nesretnika dok je njegov prijatelj čučao u kutu tresući se od straha.92Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007 ,\:08 Page 93— Što se dogodilo? — pitali smo vozača.— Zaustavio sam autobus i otvorio vrata kako bi djevojke izašle — objasnio je crnac — a ova dva sirota Japanca su uskočila unutra misleći valjda da je ovo redovna linija. Ušli su u autobus i preneraženo zinuli kada su vas ugledali. Onda je jedan od njih isukao fotoaparat i počeo fotografirati, a ovaj vaš prijatelj se bacio na njega poput tigra.— Čovječe, samo se stvorio ispred mene — objašnjavao je Fotić — a ja sam pomislio kako gledam u ogledalo. Uperio je objektiv ravno prema mojem nosu i ja sam bio uvjeren da je to moj odraz i da se pretvaram u Japanca.Okrenuli smo se prema sirotim kosookim momcima. Preplašeno su zurili u nas, pogledavajući prema gomili praznih boca i tanjuru punom ilegalnih stvarčica.— Ovi će nam navući svu murju Londona na vrat — rekao je Novinar.— Neće — odgovori mu Sudac samopouzdano. Prišao je mladićima i položio im ruke na ramena.— Razumijete li engleski? — pitao ih je toplim glasom.— Razumijemo — odgovori jedan.— Znate li tko smo mi?— N... ne — slegnuli su ramenima.— Mi smo Aerosmith, poznata rock-grupa, sigurno ste čuli za nas.— Ču... čuli smo — kimali su glavama.

— Vozimo prema Kraljičinoj palači — nastavi Sudac — ženi je rođendan, a mi smo gosti iznenađenja. Razumijete li?— Da.— Ne smijete nikome pričati o ovome. Inače će vas uhapsiti tajna služba, Kim Philbv osobno... jasno?Poslušno su kimali glavama.— Hajde sada, lijepo van i nikome ni riječi.93Zec na mjesecu :Layout 1 4 . 6 . 2 0 07^49j08 Page 94Osovili su se na noge i izjurili iz autobusa. Vozač je ubacio u brzinu, nastavio vožnju i crveni gorostas je nastavio drndati ulicama Londona. Osvrnuo sam se oko sebe. Autobus je sličio na kakav suludi zoološki eksperiment, putujući otok dr. Moreaua.Pod je bio prepun praznih boca koje su se pri svakom kočenju kotrljale na sve strane. Više od svega, plašila me činjenica da je tanjur s kemijom bio potpuno prazan. Doktor je polizao posljednje zrnce praha s njega, pa ga počeo vitlati s kraja na kraj autobusa poput frizbija, dok su se ostali bacali na glavu hvatajući ga.Mili Isuse... momačka večer u Londonu, samo za one koji su dovoljno ludi za to. Šest ljudi u potrazi za totalnom istinom. Iskrivljavanje realnosti da bi se došlo do onostranog. A s one strane, uz svijetli tunel čeka i tamna strana. Ono kada strelica Wilhema Telia više ne pogađa jabuku, nego nešto niže.U kojem smjeru putuje ovo naše ludilo i koliko dugo uopće možemo izdržati?— Dragi putnici — urlao je vozač, pokušavajući nadglasati tutnjavu zvučnika — upravo dolazimo do kraja Em-bankmenta. Mogli ste primijetiti da smo čitavo vrijeme vozili uz rijeku Temzu. Ispred nas je Tower Bridge, pokretni most, jedna od najznačajnijih gradskih atrakcija.Nitko se nije obazirao na staro mučilište.— Pišanje — zauralo je Fotić — koči Miško, moram pišati.Vozač je zaustavio autobus, otvorio prednja vrata i Fotić je šmugnuo na ulicu. Ustao sam i krenuo za njim. Iskočio sam na pločnik, i počeo otkopčavati hlače. Osvrnuo sam se oko sebe i ugledao Fotića naslonjenog na kameni zidić što se nadvio nad šetalište uz Temzu. Njegov dugi mlaz nestajao je u tami. Nakon nekoliko trenutaka odozdo se začulo psovanje.94Zec na mjesecu :Layout 1 4 . 6 .2007 ^J9,: 08 Page 95— Isuse Bože — vrisnuo sam — pa nemoj po ljudima. U taj nas čas obasja tanak snop svjetlosti. Škiljeći sampokušavao razaznati o čemu je riječ. Netko je uperio reflektor prema nama.— Dobra večer, gospodo — začuo se piskutavi glas — vaše dokumente, molim.Pred nama su stajala dva čovjeka odjevena u policijske odore. Blagi Bože - pomislim - sada smo na korak do gadne nevolje. Sve što nam treba je da ova dva mamlaza uđu u autobus i naprave premetačinu. Kako bismo im usred ovog psihotičnog kaosa objasnili tko smo i što radimo? Zaista mi se ne trune u kakvoj vlažnoj ćeliji, to nikako. Morao sam nekako spasiti ovu situaciju. Pogledao sam prema Fotiću. Ovaj se samo sumanuto hihotao uopće se ne trudeći podići hlače.— Ovaj, pa mi smo... — pedjao sam.— Dokumente, molim — ponovio je policajac, crvenokosi pjegavi momak.— Ne brinite ništa — začuo se Doktorov glas — stvar je pod kontrolom.Okrenuli smo se prema autobusu i ugledali Doktora kako silazi niz stube ne vadeći stetoskop iz ušiju.— Ne brinite ništa — ponovio je — ovi momci su moji pacijenti. Putujem u Birmingham na simpozij o prevenciji upale mokraćnih kanala. Ove sam ljude poveo sa sobom kao hodajuće primjerke zadnjeg stadija upale.— Molim... — zbunio se policajac.— Sve je u redu, Sir — rekao je Doktor umirujuće položivši crvenokosom ruku na rame — ovo su sasvim pošteni momci. Jedini je problem što ne mogu kontrolirati mjehur. Znam da mokrenje na javnom mjestu vrijeđa zakon i poredak, ali molim vas da im ovaj put oprostite.Čovjek je sumnjičavo vrtio glavom.95Zec na nrjesecu:Layout 1 4 . 6 . 2007 As,: 08 Page 96— Molim vas — šapnuo je Doktor.— Imate sreće — rekao je policajac — upravo je prošla ponoć i naša je smjena završila. Gubite se nazad u autobus i da vas više nisam vidio.Zgrabili smo Fotića ispod ruke i ugurali ga u autobus. Vozač je zatvorio vrata i polako nastavio vožnju.— Dragi putnici — nadglasavao je crnac treštanje muzike — ušli smo u City, poznatu poslovnu četvrt. Za nekoliko ćemo trenutaka stići pred katedralu Svetog Pavla.Autobus se nagnuo na desnu stranu i boce su se ponovo zakoturale na sve strane.

— Ponestaje nam cuge — konstatirao je Broker. Popili smo četrdeset boca pive, bocu tekile, dvije litre votke i pet litara švepsa.— Premalo sam kupio — slegnuo je Alex ramenima — zaboravio sam kakvi ste vi luđaci.— Vrijeme je da se prebacimo u kakav klub — predložio je Novinar.— Nisam to tako isplanirao — odgovori mu Alex.— A kako si isplanirao?— Mislio sam da ćemo čitavu noć provesti u autobusu s ljepoticama. Mjesto u China Whiteu sam rezervirao tek za sutra navečer.— Pa odvedi nas večeras u neki drugi klub — rekao sam ja.— A kako da vas uvedem — odgovori Alex. — Nismo ni na jednoj listi gostiju. Usto, razvaljeni ste kao kante i odjeveni poput pauna. Da barem niste otjerali djevojke, još biste i prošli kao neko veselo miješano društvo. A ovako... hrpa luđaka.— Smislit ćemo nešto — rekao je Broker.— Kako hoćete — kimnuo je Alex. — Gazda, vozi do Sohoa — viknuo je prema vozaču.96Zec na mjesecu:Layout 1 4 . 6 .2007 ^-fSI,: 08 Page 97Nakon nekoliko minuta parkirali smo na ugibalištu pored stanice podzemne željeznice. — Leicester Square — pisalo je iznad ulaza. Iskrcali smo se iz autobusa i zakoračili prema svjetlima Odeona. Koračali smo kroz masu turista koji su nas promatrali u čudu. Ispred svih je hodao Alex, naš domaćin i vođa ekspedicije. Za njim smo koračali Broker i ja, a iza nas Sudac, Doktor, Novinar i Fotić. Prolazili smo pored izloga restorana i slastičarnica sve dok konačno nismo nabasali na noćni klub. Smjelo smo zakoračili prema ulazu, ali dva orijaša nam stanu na put i prepriječe prolaz.— Oprostite gospodo, klub je pun — rekao nam je jedan od njih.Produžili smo dalje, i nakon minute hoda zastali ispred novog kluba. Nekoliko djevojaka u kratkim suknjama upravo je ulazilo unutra. Broker i ja krenemo za njima, ali gorile nam ponovo prepriječe prolaz.— Kuda momci? — upita nas momak.— Pa unutra — kažem ja.Čovjek nas pažljivo odmjeri pogledom. Otmjen prizor, pomislim, Broker u kaki bermudama i kričavoj kravati, i ja, Pisac, odjeven u havajsku košulju, sa slamnatim šeširom i ogromnim sunčanim naočalama na nosu. Da ne spominjem čudovišne kreature koje su se stiskale iza naših leđa, Suca s perikom na glavi, Doktora u bijeloj kuti i Novinara s olovkom zataknutom iza uha... kakve su šanse da nas itko pusti unutra? Dobro je ako nas još ne strpaju u ludnicu.Promatrao nas je nekoliko trenutaka, a onda se nasmijao:— Žao mi je, dečki, neki drugi put.Okrenuli smo se i nastavili tumarati ulicama Sohoa.— Najbolje je da se razdvojimo — predložio je Alex. — Veće su šanse da nas netko pusti.97Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007/49:08 Page 98— Odlična ideja — složio se Broker. — Dobrovoljci, za mnom.Produžio je korak, a Fotić, Doktor i ja smo krenuli za njim. Redom smo pokušavali ući u svaki klub na koji bismo nabasali, ali svaki put bi nam rekli da je mjesto krcato. Prošli smo kroz Kinesku četvrt i zaokrenuli u Old Compton Street.Prehodali smo još tridesetak metara, a onda zastali ispred bara iz kojeg je dopirala glasna muzika. Admiral Duncan — pisalo je iznad ulaza. Prišli smo momcima na ulazu i začudili se kada su nas veselo pozdravili i pustili nas da uđemo. Nasmijali smo se i jurnuli unutra. Pro-vukli smo se do šanka i naručili turu pića.— Lijepo mjesto — rekao je Broker.— Krasno — dodao sam ja.— Živahno — kimnuo je Doktor.— Prokletstvo, daj brže s tom cugom — viknuo je Fotić na konobara.Ovaj se kiselo osmjehnuo i dodao nam četiri boce pive.— Jedino.... — namrŠtio se Broker — ovdje nema niti jedne žene.— Pa nema — potvrdio sam.— Nema — dodao je Doktor.Osvrnuli smo se oko sebe shvaćajući da se nalazimo u gay baru. Nekoliko nas je momaka znatiželjno odmjeravalo. Pogledao sam prema Fotiću koji je gubio kontrolu.— O, sunce vam jebem nastrano — zaurlao je, zamahnuo rukom i razbio bocu o glavu momka koji je okrenut leđima stajao kraj nas.Čovjek je jauknuo i polako se okretao prema nama dok mu se tanki mlaz krvi slijevao iza uha.

— Vi — prosiktao je.98Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007/49:08 Page 99Prepoznao sam te pjege i tu crvenu kosu, tog sirotog policajca kojem je taman završavala smjena kada je uhvatio neke luđake kako tamo dolje, kod Tower Bridgea, pišaju po noćnim šetačima.— Dragi putnici — s naše lijeve strane možete vidjeti Kraljevsku biblioteku — rekao je vozač policijskog kombija koji nas je prevozio u lokalni zatvor na Kings Crossu.Izvaljeni preko drvenih klupa u stražnjem dijelu vozila tupo smo zurili jedni u druge. Vozač je parkirao ispred ulaza u zatvorsku zgradu. Četiri su policajca prišla vozilu, uhvatila nas ispod ruku i uvela unutra. Prošli smo dugačkim hodnikom niskog stropa, a onda skrenuli prema odjelu s ćelijama. Čuvar je otključao vrata i odmaknuo se u stranu. Policajci su nas gurnuli u tamnu prostoriju. Oči su nam se polako privikavale na tamu, i kada smo sasvim progledali, shvatili smo da nas iz ležaja u kutu promatraju četiri golema tetovirana momka. Ustali su i krenuli prema nama.— Blagi Isuse — prošaptao sam.— Majko mila — zacvilio je Broker.— Bože pomozi- sklopio je ruke Doktor.— Ptičica — nakesio se Fotić.99Zec na m]esecu:Layout 1 4.6.20071^: 08 Page 10008.Ponedjeljak, ZagrebProbudilo me nervozna zvonjava telefona. Još zatvorenih očiju posegnuo sam prema noćnom ormariću i dohvatio aparat.— Halo — sneno sam promrmljao.— 'Alo — urlao je muškarac s druge strane satelita. Kreštavi mu se glas miješao s tutnjanjem bušilica i drnda-njem bagera.— Tko je to? — pitao sam trljajući oči.— 'Alo, Medeniću, puška te ubila, pa što te nema na terenu — urlao je nadvikujući se sa škripom dizalice — tražim te čilo jutro, razumi'š, pa kruv te ubio, nema te, u crnu zemlju prop'o...Konačno sam prepoznao glas poslovođe sa susjednog gradilišta.— Ljuboja, to si ti — rekao sam mu.— A 'ko će bit'... nego Meden'ću, kruva ti Isusovog, deder mi posudi sto metar' kablova, vratim za koji dan, oči mi ispale ako ti ne vratim...— Ljuboja, prodao sam firmu — odgovorim mu.— Aaaaaa...— Prodao sam firmu Ljuboja, nekom tvom zemljaku... hajde njega zovi za te kabele.100Zec na m]esecu:Layout 1 4.6.2 007^49^08 Page 101— Ma što si prodao, kruv te jebo!!!— Prodao sam poduzeće, ne radim više.— A tko radi? — upita me on.— Pa svi moji ljudi sada rade za novog vlasnika... tvog zemu, kažem ti...— Pa zašto si prod'o?— Eto tako.— I što'š sad?— Sada ću piša... sada ću se posvetiti nekim drugim projektima.— Pjorekt...ma?— Točno.— A kabel? — pitao je nešto tišim glasom. — Sad si me zajeb'o za kabel, kruv te ubi'o.— Nisam te zajebao, Ljuboja... hajde pričekaj malo, nazvat ću svog poslovođu pa ću vidjeti što može napraviti.— Ajd Tala ti, Meden'ću, bog.— Bok — rekao sam i spustio slušalicu.Utao sam iz kreveta, razvukao zavjese, protegnuo se, a zatim pritisnuo devet znamenki na aparatu.— Halo — rekao je glas s druge strane žice.— Dobro jutro... ustvari dobar dan, Homere — rekao sam.— Gazda, ti si — radosno je viknuo.— Kako si, prijatelju stari — pitao sam ga.— Radno gazda, radno — odgovori on.

— Kako je s novim vlasnikom?— Rano je još reći, ali čini se da će biti u redu. Samo... nedostaješ nam gazda... ma naglo je sve to došlo... najprije Stari, a sada i ti... ne volimo mi nagle promjene.— Takav ti je život, moj Homere — odgovorim mu ja. — Nego slušaj, zvao me Ljuboja sa susjednog gradilišta.101Zec na m]esecu:Lavout 1 4.6.20071:08 Page 102Trebalo bi mu posuditi sto metara kabela. Daj pomogni čovjeku... ako te novi vlasnik bude što pitao, slobodno reci da sam ja rekao...— Hoću gazda, hoću, idem odmah... ali gazda...— Reci stari moj?— Jelti...— Što?— Pa ovaj... ti...— Pucaj — nasmijao sam se ohrabrujući ga blagim tonom da izgovori što mu je na pameti.— Pa ako ti otvoriš novo poduzeće, je li bi ti mene pozvao... ovaj nas... baš smo Dante, Horacije i ja jutros razgovarali...— Homere, neću otvoriti novo poduzeće, gotovo je, stari moj.— Gotovo?— Gotovo. Hajde potraži Ljuboju i pozdravi mi sve momke.— Hoću, gazda, čujemo se.— Čujemo se.Prekinuo sam liniju. Još sam se jednom protegnuo, a onda sam otišao do dnevnog boravka i uključio televizor. Na prvom programu direktan prijenos zasjedanja Sabora. Neki zastupnik predlaže amandman o regulaciji veličine šarana u vodama stajaćicama. Ugasio sam televizor i pogledao na sat. — K vragu, skoro će podne! Dina i onaj prokleti planer vjenčanja me čekaju u atriju Muzeja!Hitro sam se odjenuo i sjurio na ulicu. Žurnim sam korakom krenuo u smjeru istoka i petnaest minuta nakon podneva utrčao u dvorište Muzeja. Dina i planer su sjedili za jednim od stolova zadubljeni u proučavanje nekih debelih kataloga. Veselo su se hihotali i činilo se da im102Zec na mjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 /--|9I: OS Page 103nisam nimalo nedostajao ovih četvrt sata. Prišao sam im i cmoknuo Dinu u obraz. Trgnula se i nehajno rekla:— Oh, ti si.— Ja sam — odgovorim joj smiješeći se, a onda se okrenem prema planeru vjenčanja i kažem — Dobar dan, Zvonko.— Tonko — odzdravi mi ovaj kiselo se smješkajući— Tonko, rekao sam ti barem dvadeset puta da se zovem Tonko.— Oprosti, uvijek zaboravim. Dakle, gdje smo ono stali...— Pa čekali smo da se pojaviš pa da zajedno, po posljednji put, prođemo sve stavke — odgovori mi Tonko svojim milim glasićem.— Pa, ljudi, evo me — kimnem glavom i sjednem kraj njih.Kafić je bio pun ljudi, što se u Zagrebu, i to u podne radnim danom, moglo očekivati. Za svih tih godina crn-čenja po gradilištima nisam se osobno mogao uvjeriti u istinitost ovog fenomena, ali sada sam uvidio da su bili u pravu svi oni koji su mi pričali o tome — zagrebački kafići uvijek su puni, i petkom i svetkom, i u podne i u ponoć, i za recesije i za prosperiteta... tupo podne u uredu usred zeznutog ponedjeljka... ima li pametnijeg rješenja ovog problema od hvatanja krivine i bijega na kavicu... kužiš... se razme?— Bili ste na posljednjem dogovoru sa svećenikom?— prenuo me Tonkov glas.— Jesmo — odgovori mu Dina.— Predali ste mu certifikat o završenom Zaručničkom tečaju?— Jesmo — kimnuli smo glavama.103Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.20071:08 Page 104Kroz misli mi proleti slika stražnje prostorije crkve Svetog Blaža. Dvadesetak budućih bračnih parova sluša predavanje o čednosti predbračnog života. Balavi svećenik briše graške znoja s čela praveći se da ne primjećuje kako su trbusi barem polovice budućih mladenki nabrekli poput lubenica. Tečaj traje

pet dana. Prvog je dana bilo dosadno. Drugog još dosadnije. Stvar je malo živnula pred kraj trećeg predavanja, kada je jednoj čednoj mladenki puknuo vodenjak.— Predali ste dokaze o obavljenoj Prvoj pričesti i Krizmi?— Jesmo — odgovori Dina — bilo je malih problema s Teovim papirima, ali pronašli smo način da to riješimo...— Sto eura — ubacim se ja.— Molim? — začudi se on.— Pronašli smo sto eura i riješili probleme, moj Zvonko.— Tonko — propišti on.— Da, Tonko... oprosti — kažem ja.On pričeka još malo pa nastavi spuštati pogled po stavkama iz svoje bilježnice.— Potpisali ste ugovor s ravnateljem Tucmana?— Jesmo — odgovori Dina — sve je sređeno.— Kako lijepo, kako romantično... napraviti vjenčanje u staroj gimnastičkoj dvorani u kojoj su se, Dinice moja, upoznali tvoji roditelji — topio se Tonko.Zagrcnuo sam se. Glas ovog čovjeka je stvarao nered u mojem želucu.— Pa da, hvala ti — kaže ona sramežljivo.— Plesnjak prije... koliko kažeš... trideset godina... kako romantično. Pravi je blagoslov da si ti tako maštovi... da ste vi tako maštoviti mladi ljudi. Fućkaš ove ostale što104Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^-49^08 Page 105se vjenčaju po hotelima... Esplanada, Sheraton... to je tako passe...— Passe — kimnem ja glavom. Dina me ljutito osine pogledom.— Idemo na sljedeću točku — nastavi Tonko. — Po meni, to je najvažnija stavka čitavog eventa — boje. Ljudi moji, bo-je su va-žne — rastezao je Zvonko.— Va-žne — složim se je.— A naša je boja nje-žno ro-za — kaže on.— Nje-žno ro-za — kimao sam glavom.— Hajdemo vidjeti je li sve usklađeno. Znači... cvijeće u crkvi, cvijeće u dvorani, mašne na stolcima, pozivnice, zahvalnice, latice koje se bacaju pri izlasku iz crkve, stolnjaci, reflektori koji će noću obasjavati Tucman, haljina za poslije ponoći koju će nositi naša Dinica, mladože-njino odijelo, cipele, remen i čarape... sve je nje-žno ro-zo.— Nje-žno ro-zo — ponovim ja oponašajući Tonkov piskutavi glas.Dina me udari laktom ispod rebra.— Drago mi je da ste me poslušali i odlučili da gostima, uz zahvalnice i fotografije, poklonite specijalno aranžirane kitice cvijeća — nastavio je Tonko. Ružmarin... ljudi, pa to je tako retro.— Retro — složim se ja.Tonko mi uputi nervozan pogled pa nastavi s pregledom stavki.— Hrana i piće?— Sve je pod kontrolom — potvrdi Dina — organizirali smo catering, kolače, svadbenu tortu, vino... sve.— Dobro, draga moja Dinice — zapiskuta Tonko. — Snimatelj i fotograf su moji ljudi, s time smo se složili?— Jesmo... osim...— Osim čega, moja Dinice? — upita je ovaj.105Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.20071:08 Page 106— Dolazi još i čovjek iz Glorije... ovaj... ja sam im rekla da smiju poslati fotografa, a oni će zauzvrat pokriti dio troškova vjenčanja.Progutao sam knedlu. Samo mi je još i to trebalo. Ali nisam joj želio proturječiti, barem ne pred ovim fenomenalnim planerom vjenčanja.— Kontaktirao sam pjevača Cubisma, rekao je da je sve u redu što se nastupa tiče — nastavio je Tonko. — Dolaze i Toni i Nina, oni će biti gosti iznenađenja, slažete li se s time?— Slažemo se — potvrdi Dina.— Sredio sam da vam ne naplate previše. Uostalom, nastupiti na vjenčanju ministrove kćerke, to je stvar prestiža... nije li?— Pa valjda — odgovori mu Dina.— Znate, ja ću im reći da nikako ne uzimaju nikakve narudžbe pjesama od uzvanika — nastavi on glasom punim obećanja — tako ćemo izbjeći sve one lake note koje se inače izvode na vjenčanjima...

a to je tako... fuj.Htjedoh potvrditi njegovu misao, ali Dina mi laktom izbije zrak iz pluća.— Naručili ste dva svadbena buketa za tebe, moja Dinice?— Jesmo.— Jedan ćeš oko ponoći baciti iz leđa, a drugi ćeš čuvati kao uspomenu na taj poseban dan...— Tako je.— Jeste li donijeli nacrt stolova s upisanim imenima — upita Tonko.— Jesmo, izvoli — odgovori mu Dina i iz torbe izvadi presavijeni komad papira.On ga rastvori i zadubi se u proučavanje.106Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007 fjS^:08 Page 107— Mudar raspored, mudar — šištao je kroz zubiće svojim milim glasićem. — Premijer i njegova supruga sjede za istim stolom s Dininim roditeljima i Teovim...— S mojom majkom — dobacim mu ja — Stari će čitav ovaj cirkus pratiti odozgora — kimnem glavom prema vedrom nebu iznad Zagreba.— Ne brinite ništa — nastavi on — ja sam kontaktirao Premijerovu tajnicu, uskladili smo čitav protokol, odredili gdje će sjediti ljudi iz osiguranja... sve je pod kontrolom, ne zaboravite, ja sam nepogrešivi dirigent, ja sam vaš ma-es-tro. Vi se samo opustite i uživate u slavlju, a ja sam tu da pazim na sitnice.Otpili smo po gutljaj kave, a onda je Tonko rukom popravio pramen, zagledao se u Dinu i nastavio:— Kada šaljete pozivnice?— Sutra — odgovori mu ona — već sam sve pripremila. Sutra ujutro, prije odlaska u ured svratit ću do pošte.— Sjajno, Dinice moja, sjajno, baš na vrijeme, dva i pol tjedna prije vjenčanja. Mislim, obilaziti sve te ljude samo da bi im osobno uručili pozivnice... pa to je tako passe, tako retro, tako fuj.— Fuj — složim se ja, a Dina mi petom pričepi stopalo.Ja tiho zajaučem, a planer vjenčanja me prezirno pogleda ispod oka.— Sto je s cvjetnim aranžmanom za automobil kojim Teo i njegov kum dolaze po mladenku? — upita on.— Sve je pod kontrolom — potvrdim ja — Broker je već dao ispolirati svojeg Audija.Tonko zaklopi svoju bilježnicu i zadovoljno kimne glavom.— Izgleda da je sve u redu, prošli smo kroz sve stavke i čini se da ništa ne može izmaći kontroli. Osim...107-e-Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007/49^08 Page 108— Osim čega — upita ga Dina.— Osim sitnica koje morate posvetiti jedno drugome...— Kakvih sitnica? — upitam ga ja.On duboko uzdahne i teatralno se nakašlje.— Ako se vas dvoje istinski volite, onda morate unijeti dašak osobnosti u čitavo ovo vjenčanje. Morate nekom sitnicom osvježiti čitav događaj, dati mu dodatno značenje.— Kako to misliš? — upitam ga ja.— Vidiš, prije nekoliko godina pješačio sam livadama u podnožju Žumberačkog gorja. Bilo je to jedne prekrasne nedjelje, jednog od onih dana kada sunčevo svjetlo obasjava cvijeće nevjerojatnom paletom boja. Koračajući tom livadom, ugledao sam jedan jaglac koji je bio toliko poseban, toliko neopisivo lijep da sam ga ubrao i ponio kući. Posebnim sam ga tehnikama sačuvao od zuba vremena odlučivši da ću ga jednom, kada se zaljubim i kada organiziram svoje vlastito vjenčanje, unijeti u čitav događaj na poseban način... moja je velika želja da ga jednog dana stavim na vrh svadbene torte, na mjesto gdje ljudi bez ukusa inače stavljaju figurice mladenke i mladen-ca... što je tako, tako...— Zvonko dragi — prekinem ga ja — ti meni savjetuješ da na svoju svadbenu tortu zabijem jebeni jaglac.On se naglo uozbiljio.— Tonko, zovem se Tonko — prosiktao je — i ako ne razumiješ da...— Isuse, već su dva sata, ja moram nazad u ured — ubacila se Dina ustajući od stola. Teo dragi, daj plati pa idemo.Pozvao sam konobara i platio račun. Krenuli smo prema izlazu iz atrija.108Zec na mjesecu:Layout 1 4 . 6 . 2007 As.: 08 Page 109— Dinice draga, predlažem još jedan radni sastanak u ponedjeljak, pet dana prije samog vjenčanja — rekao joj je Tonko, u potpunosti me ignorirajući okrenuvši mi leda.

— Slažem se — kimne ona — isto mjesto, isto vrijeme, ponedjeljak, pet dana prije vjenčanja.Poljubio ju je u obraze i produžio niz Gajevu ulicu čvrsto pritiščući svoju bilježnicu pod miškom.— Zašto si tako bezobrazan prema njemu? — pitala me Dina dok sam je pratio prema tramvajskoj stanici.— Ide mi na živce — odgovorim joj. — Toliko pompe i kreveljenja, a jedino zato da nam mazne lovu. Mislim, taj pramen?!— Nisi u pravu. Kao prvo, on nije nikakav feminizirani tupan nego privlačan muškarac koji drži do sebe. To čime se bavi je veoma korisno i uvelike olakšava stvari. Uostalom, čovjek je u kratkom roku razvio svoju tvrtku i smatra se da je jedan od najuspješnijih ljudi u tom poslu. A to što ti mrziš riječ 'uspješan' i mrziš ljude koji se ponašaju kao da su uspjeli u životu, to je tvoj problem.Tramvaj broj dvanaest se primicao mjestu na kojem smo stajali. Nisam imao snage za daljnje rasprave, a da sam je i imao, za njih više nije bilo vremena.— Znači, vraćeš se u ured — upitam je.— Točno.— Ministrova kćerka tramvajem odlazi na posao... kakav sjajan naslov za novine.— Pa što — odmahne ona rukom — bolje i to nego kupiti automobil pa se gnjaviti s parkiranjima.— Ima smisla — potvrdim ja.— Sto ćeš sada — upita me ona dok se tramvaj zaustavljao ispred nas.109Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^49:08 Page 110— Idem do Vinogradske posjetiti Doktora... čuj, možda nas dvojica završimo na piću, pa se malo kasnije vratim kući...— Ništa novoga — rekla je ciničnim tonom.Dina je zakoračila prema stražnjim vratima. Primakao sam svoje usne njenima ali okrenula je glavu i ponudila mi obraz. Uskočila je u srednja kola, vrata se se zatvorila i vozač je pokrenuo tramvaj prema Maksimirskoj. Prešao sam na drugu stranu ulice i uskočio u jedaneasticu koja je vozila prema Vinogradskoj bolnici. Iskrcao sam se nakon desetak minuta pa onda laganim korakom zaokrenuo prema sjeveru. Prošao sam pored glavne porte pa produžio prema zgradi kirurgije.Popeo sam se na prvi kat i pritisnuo zvonce što se nalazilo pored ulaznih vrata operacijske dvorane. Otvorila mi je vitJca crnokosa sestra punih usana i vragolasta pogleda.— Tražim Doktora — rekao sam joj.— Kojeg doktora? Rekao sam joj kojeg.— U sali je, operira... ali mislim da su pri kraju.— Molim vas, kada završi, recite mu da ga čeka Meden ić.— Hoću.— Hvala.Zatvorila je vrata, a ja sam sjeo na klupu, dohvatio odbačene novine i počeo ih prelistavati. Nakon manje od sata vrata su se otvorila i preda mnom se pojavio Doktor.— Opa, mladoženja nam se pojavio ispred sale — rekao je — što je momak... ti bi da ti ugradimo pamet? Operacije mozga su ti na katu iznad — pokazao je glavom prema liftu.— Ti si neki šaljivdžija — kažem mu ja — daj skidaj tu glupu kutu i idemo popiti nešto.110Zec na mjesecu:Layout 1 4.S.20071^:08 Page 111— Oho, nervoza je u zraku... pa tko te ljuti, moj dragi Medeniću?— Planer vjenčanja... Dina... ja sam sebe.— Psihijatrija ti je u prizemlju...— Odjebi.— Pričekaj još malo, smjena mi završava za pola sata. Zatvorio je vrata za sobom, a ja sam nastavio s išči-tavanjem novina. Nakon nešto više od pola sata sjedili smo na terasi kafića okrenutoj prema zgradi Vinogradske bolnice.— On bi stavio jaglac na vrh svadbene torte, kažeš — vrtio je Doktor glavom.— Kreten.— A što Dina kaže na sve to?— Gleda u njega kao u Svetog Ivana Spasitelja.— Žene... blesav si ako pustiš da te to izbaci iz cipela...— A tebe ništa ne baca iz cipela — pogledam ga ispod oka.— Malo toga.Konobar je stavio bocu vina i dvije čaše ispred nas.

— Kako je Sabina? — upitam ga.— Misliš, kako je Sherlock Holmes — nasmije se on.— Da, kako je Sherlock?— U punoj formi... kopa mi po džepovima, provjerava sadržaj poruka na mobitelu, uhodi me noću... naša veza počiva na čistom povjerenju.— A ti, naravno, zabijaš svojeg majmuna svakoj medicinskoj sestri koja ti se približi na manje od metra.— E moj Medeni, znaš li ti kako su dosadna ta dežurstva... nikako zoru dočekati. Uostalom, ti dobro znaš da je moj otac bio kirurg, i da se tri puta razvodio zbog afera s medicinarkama. Također, znaš da je i moj djed biomZec na m]esecu:Layout 1 4.6.2 007^4^08 Page 112kirurg, i dva puta se razveo. Jednom internistice radi, a drugi put zbog navodnih orgija u opeiacijskoj sali...— Kakve to veze ima? — pitao sam ga.— A kakve to veze nema? Čovječe, to ti je takva profesija... doktori, piloti, glumci... sve ti to hoda svijetom napola spuštenih hlača... i Sabina je to znala otpočetka... ali navalila je, pa navalila... htjela je ozbiljnu vezu i sada smo tu gdje jesmo.— A gdje ste?— Gdje smo? Pojma nemam... negdje valjda jesmo. Meni ovako odgovara... a ona? Ona će se s vremenom valjda isto naviknuti.— Ja mislim da je tebi suviše lijepo u životu pa podsvjesno tražiš probleme.— Ne razumijem — pogleda me on upitno.— Čovječe, sve ti je bilo servirano na pladnju; odrastanje na Pantovčaku, kućerina s pogledom na grad, upis na Medicinski fakultet, specijalizacija u Vinogradskoj... sve se to samo slagalo ispred tebe... e vidiš, takvi ljudi kao ti najčešće sami sebi natovare probleme na vrat.— Laprdaš bez veze, Medeniću... uostalom, ne znam baš tko od nas dvojice tjera samog sebe prema glibu... ženim li se ja uskoro curom koju ne volim, ili se ipak možda ženiš ti, stari moj?— Ja Dinu volim.— Ti Dinu voliš... ti voliš to što je ona jedan od najboljih gradskih komada.— Volim je zbog mnogo drugih stvari.— Na primjer?— Na primjer... na primjer to je moja privatna stvar...Šutio sam gledajući u stranu. Sunce je zalazilo za krovove kuća, a mi smo otpijali gutljaje rizlinga. Nakon nekog vremena sam ga upitao.112Zec na mjesecu:Layout 1 4 .6.2007 Asi: 08 Page 113— Reci mi, kakva je bila?— Tko?— Pa Dina... odrasli ste zajedno... a ja te nikada nisam pitao kakva je bila kao dijete.— Greška — nagne on čašu i zadovoljno pucne jezikom — čista zabluda, stari moj. To što smo čitav život bili prvi susjedi ne znači da smo odrasli skupa. Nisam ja bio kalibar koji se mogao družiti s takvim zlatnim djevojčicama.— Svejedno, gledao si je kako raste.— A što da ti kažem — uzdahne on — slatka, dražesna cura uvijek odjevena u neke krasne haljinice, s vječito urednom frizurom i sasvim finim manirima. Kada su po nju počeli dolaziti frajeri u skupocjenim automobilima, ja sam još uvijek hvatao žabe po okolnim šumarcima pa ih poslije secirao u garaži. A po Dinu su dolazili stariji dečki, pa je izvodili... što ja znam gdje su je izvodili... valjda je već sa sedamnaest godina počela obilaziti skupe restorane. Bila je bistra cura, to svakako, uvijek je bila pametna i odmjerena. Jedino... užasno me živcirao taj majmun s bijelim džipom. Mislim daje s njime hodala punih pet godina.— Točno — kimnem ja glavom — pet godina s njime, pa sada pet godina sa mnom.— Znaš da je taj bio bogat kao šeik?— Znam, i još uvijek je. Stabilni dečko od karijere. Taman toliko dosadan da Dina na kraju zbriše od njega. Naravno, nakon što ga je jedne večeri, nenadano banuvši u njegov ured, uhvatila spuštenih hlača... Malo dosade, malo nevjere, eto ti cipele.— Tu je bio ključ tvojeg uspjeha... bila joj je puna kapa samodopadnih idiota koji novcem kupuju sve, pa se odlučila za dobroćudnu naivčinu, za umjereno ciničnog, ali opet, sasvim pristojnog intelektualca s bagera.113

Zec na 1113eseou:Layout 1 4.6.2007/49:08 Page 114— Ja volim vjerovati da je ključ mojeg uspjeha negdje drugdje.— Nemoj biti naivan, prijatelju stari. Sto misliš, što ju je privuklo na tebi? Šarm, duhovitost, veliki pimpek, tvoje dobro poznavanje ruskih klasika i žilavosti građevinskog željeza... Stari moj, ti si idealna lovina za takve razočarane djevojčice kao što je Dina... financijski zbrinut, manje ili više stabilan, poslovni čovjek s umjetničkom crtom... naivčina koja neće previše švrljati okolo. Povremeno otputuješ u kakvu daleku zemlju i ne povedeš nju sa sobom, ali tebi, stari moj, na nosu piše - vjeran sam i odan, i uvijek ću takav i ostati.— Griješiš — odgovorim mu ja — žene kao što je Dina love krupnu divljač... a ja sam jednostavno imao sreće.— U zabludi si, žene kao Dina love baš ovakve kao što si ti.— E pa vidiš, prodao sam tvrtku i više nisam financijski zbrinut. Prodao sam poduzeće tri tjedna prije vjenčanja, sasuo to Dini u lice a ona niti trepnula nije.— Čuo sam za tvoj mudar potez, Broker mi je sve objasnio. I vidiš, i ovo pokazuje koliko si naivan. Rekao si Dini da si prodao firmu i odlučio postati pisac...— Točno.— I ona nije niti trepnula.— I opet točno.— Pa nisi novac bacio u Savu, ili možda jesi...— Nisam, sve sam položio na mamin račun.— E vidiš, znači novac je još uvijek tu. A tvoja odluka da postaneš pisac... ona na to gleda kao na tvoj trenutni hir. Vjerojatno računa da će te to brzo proći, i da ćeš pokrenuti neki drugi posao. U stvari, drago joj je što si pobjegao od građevine... nije to dovoljno profinjeno, nije114Zec na mjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 ,^-jSl,: 08 Page 115po mjeri gradske ekipe s kojom se druži. Što se nje tiče, napravio si mudar i promišljen potez.— Vidim, imaš čitavu teoriju o tome.— Pa Broker i ja smo malo analizirali...— Babe.Dvije su medicinske sestre prošle kraj terase na kojoj smo sjedili. Jedna od njih u prolazu namigne Doktoru, on joj pošalje tihi poljubac, a onda se okrene prema meni i značajno kimne glavom.— Medeniću moj, život je tako prokleto jednostavan... i reci ti meni sada, tko od nas dvojice sam sebi tovari probleme za vrat?— Ne znam što da radim — uzdahnem ja — dio mene želi tu vražju svadbu, brak i stabilnost... a dio mene bi pobjegao glavom bez obzira.— Opa — nasmije se on — pa ti si momak podvojene osobnosti. Ima vas nekoliko unutra, u toj tvojoj glavi. Sto ne napravite team building1.Duboko sam uzdahnuo.— Došao sam provjeriti je li sve u redu s momačkom i svad...— Sve je u redu, svi već znamo program na pamet. Da za dva i pol tjedna moram osvanuti pred crkvom Svetog Blaža, to znam. Da nas tjedan dana prije toga vodiš u London na momačku, to isto znam. Da u petak ideš u New York tražiti širu sliku, a istog dana, prije puta, organiziraš roštiljadu na Jamnu... i to mi je poznato. Svi sve znamo, Broker, Fotić, Novinar i ja... mislim da zna i Sudac.— Otići ću sutra do njega da provjerim je li sve u redu. I slušaj, na roštiljadu dođi sa Sabinom.— Jesi lud, pa da se netko izlaje...— Izlaje... u vezi čega? — upitam ga.— Bilo čega.115Zec na mjesecu:Layout 1 4 . 6.2007 /4sU08 Page US— Nisi joj rekao za momačku u Londonu?— Niti slučajno, takve akcije opravdavam simpozijima u Opatiji, seminarima u Novom Vinodolskom ili već nekom sličnom glupoŠću.— Pa kada ćeš joj reći?— Kad se vratim — odgovori on kroz smijeh.— Ti nisi normalan.— Normalan sam ja, samo se ponašam kao muškarac koji ulazi u krizu srednjih godina... Sherlock mi je za vratom, a ja hvatam krivine... treba se dobro pripremiti, tako će to izgledati čitavim putem do kraja.— Bože sačuvaj.— Konobar — vikne Doktor prema momku — daj naplati.

Platio je račune, ustali smo i krenuli prema Ilici.— Kamo sada — pitao sam ga.— Kući?— Jebala te kuća — kažem ja.— Haj'mo dolje do HNK... znam jednu zgodnu birtiju pored Pravnog faksa.Prošetali smo do Trga maršala Tita i zavalili se za šank kafića koji je spomenuo. Naručili smo novu bocu i okrenuti prema prozoru promatrali kako još jedan zagrebački ponedjeljak tone u tamu. Sjene Pravnog fakulteta padale su na Masarvkovu ulicu. Tobacco rodad... Kavez, Blato, Zvečka...Pogledao sam prema Zdencu života. Pogledom sam se probijao kroz tamu tražeći neke davno zaboravljene ljude... ali nikoga nije bilo tamo.Jedan od onih pogleda koji zakasne dvadeset ili više godina... tamo je nekada sjedio Johnnv i drndao po gitari. Povijest je teško poznavati, zbog svog tog naslijeđenog smeća, ali čini se sasvim razumnim vjerovati uličnim116Zec na mjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 ^-fS,: 08 Page 117pričama, zapisima sa starih gramofonskih ploča, desetljećima starim grafitima na okolnim fasadama... Povijest je teško poznavati, ali ona malena, sićušna povijest ove ulice kaže da je kraj tog zdenca jednom davno sjedio Johnnv, drndao po gitari i gledao kako lijepe žene prolaze kroz grad.Ustao je, prošetao do Kulušića i snimio Ravno do dna. Snimao ga je pet uzastopnih večeri za redom, pet noći s Leinerom i Hrnjakom, pet eksplozija znoja i čiste energije, nabreklih žila na vratu i stava — ljudi, sve ovo ima smisla, ovaj se grad pokreće u nekom novom smjeru. Nešto niže, u Studentskom centru, Rundek i Stublić regrutiraju talentirane klince i pokreću Haustor i Film. Pred Zvečkom stoje Pipo, Mance, Zardin i Slamnig, stoje i dopuštaju gradskim komadima da im se dive. Netko vadi komad papira i zapisuje kartice teksta koje će puniti Polet. Netko drugi vadi blok i upisuje gomilu crtica onoga što će se kasnije nazvati Blentonima.Povijest je teško poznavati, zbog svog tog naslijeđenog smeća, ali čini se sasvim razuminim vjerovati uličnim pričama, prastarim rezbarijama na klozetskim vratima okolnih bircuza, crno-bijelim fotografijama kroničara tog doba...Zato volim vjerovati da je povijest ove ulice baš takva kakvom su je opisali aktivni sudionici zlatnog vremena moga grada.Gledam sada prema Zdencu života, ali nikoga nema tamo. Jedan od onih pogleda koji zakasne dvadeset ili više godina... Ničega više nema, ostao je samo život običnog tempa i osamnaesticaratnog razočaranja...Oko istog tog Zdenca klinci danas voze skejtborde. Lako dolaze do svega; do džointa — kupe ga za deset kuna od školskog dilera. Do prve ševe — samo lijepo pitaju kolegicu iz šestog be. Do narodnjačkih lokala u koje izlaze - sjednu u taxi i elegantno se dovezu. Do svih šest kompilacijskih117Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007 A$:08 Page 118albuma Dare Bubamare - skinu s Interneta pa sprže na MP3. Do novih Najkica — svrate do shopping centra s tatinom dopunskom American karticom u džepu. Do mopeda - mama plati Mastercardom i razvuče na dvanaest rata. Do prolazne ocjene u školi - tata ima PTSP, pa imajte kvragu razumjevanja za ovo jadno dijete. Do kumune za skidanje s droga u Bilbau — avionom Croatia Airlinesa.Do svega se danas dolazi lako.Gledam prema Zdencu života razmičući tamu pogledom koji kasni dvadeset ili više godina...Sto se dogodilo u međuvremenu? Gdje su sva ta de-sedjeća između vremena novog vala i ovog današnjeg, trulog doba koje ne vrijedi gotovo ništa? Gdje je ta povijest moje generacije, povijest na koju imamo pravo, baš kao što svaka ulica, svaka generacija ima pravo na neku svoju privatnu povijest?Moje se središnje sjećanje iz tog vremena vrti oko jed-_£_ v_ ne, pet ili četrdeset noći, ili možda svitanja, u kojima na-pola ludi izlazimo iz Gjure pa totalno smotani od cuge bauljamo prema Brazilu, tek toliko da provjerimo koga još ima tamo... mada dobro znamo da tamo više nema nikoga, jer ipak je već pet sati ujutru. Ili možda noći, ili vrlo ranih jutara kada preskačemo ogradu Saloona i upadamo na ljetnu terasu, jer nemamo love za upad... ili možda i imamo taman toliko, ali više volimo skakanje preko ograde.I nismo se pošteno niti okrenuli, a izrasli smo u jarce na pragu srednje dobi, koji sada sjede u bircuzu, natežu rizling i gledaju prema Zdencu života, pogledom koji kasni dvadeset ili više godina.Smijem se Doktoru, koji mi prepričava dogodovštine sa svojih dežurstava, dugih bdijenja u kojima čovjek nikako da dočeka tu vražju zoru. On se smije mojim pričama s gradilišta. Prisjetimo se starih, gimnazijskih dana, naručimo novu turu pića, i na kraju svega Doktor kaže:118

IIZec na nrjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 ^-f9,:08 Page 119^3— Haj'mo kući, Sabina će me zadaviti.— Haj'mo — složim se ja. Platili smo račun i izašli na ulicu.— Vidimo se u petak — rekao sam mu.— Vidimo se — kimne on.Otpješačio sam do Frankopanske, popeo se do stana, otključao vrata i ušuškao se kraj Dinina toplog tijela.119Zec na nrjesecu:Layout 1 4.6.2007/^9:08 Page 12009.Utorak, ZagrebReski zvuk telefona bio je neizdrživ. U ustima sam još osjećao okus ispijenog vina, a negdje duboko ispod sljepoočnica pulsiranje mamurnih moždanih vijuga. Posegnuo sam rukom prema noćnom ormariću i dohvatio aparat.— Alo, Meden'ću, 'alo — urlao je glas s druge strane.— Halo, tko je to? — promumljao sam otvarajući bolne oči koje su se polako privikavale na danje svjetlo.— Ljuboja je, pa što mi ne poznaješ glas, struja te ubila, 'alo!— Ljuboja, ti si... pa što je opet?— Meden'ću, hvala ti za kabele, vraćam čim uzmog-nem, znaš da vraćam, oba mi oka ispala ako ne vratim... nego Meden'ću, tražim te opet po gradilištu, de si nešto, svetog ti Iliju jebem?!— Pa rekao sam ti da sam prodao poduzeće.— A jest, jest, kaz'o si da sada radiš na novim pjorekt'ma.— Točno, radim na novim projektima.— A de ti je to, Meden'ću? Jel' to blizu Domovinskog mosta... jer ako je blizu, daj mi posudi još sto sipki rebrastog, al' osmice ako imaš, aj života ti Medenć'u, vraćam120mZec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^49^08 Page 121čim uzmognem, familije mi, ne pomako se s mjesta ako ne vratim.— Slušaj Ljuboja, ne bavim se više građevinom, shvaćaš. Idi do Homera pa ga pitaj, reci da sam te ja poslao. Ali ne zovi me više, čovječe. Ne-bavim-se-više-građevi-nom! Shvaćaš?!— Razumi'm, Meden'ću, razumi'm, aj 'fala ti, bog.— Bok.Spustio sam slušalicu, otišao do kupaonice i bacio se pod tuš. Odjenuo sam se i sjeo na kauč ispred televizora. Taman kada sam posegnuo prema daljinskom upravljaču telefon je ponovo zazvonio.— Ma jebem te blesavog u glavu da te jebem — zaur-lao sam u slušalicu — pa jesam ti...— Molim? — rekla je Dina.— Oprosti mala, mislio sam da je netko drugi.— Gdje si bio sinoć?— Bio sam s Doktorom u nekom bircuzu kod Pravnog faksa.Šutjela je.— Pa što je sad? — pitao sam je.— Monika kaže da te vidjela u gradu s nekom curom — rekla je mrtvački ozbiljnim glasom.— Da da, s Margaret Thatcher... ljubavi, kakve su to jeftine fore — nasmijao sam se.— Ništa... valjda joj se učinilo — rekla je Dina nešto nježnijim glasom. Znači ti i doktor ste se opet nalokali kao prasci?— Nismo se nalokali, popili smo dva ili tri pića.— Dvije ili tri boce, rekla bih, barem po količini smrada koji si dovukao u krevet. Ako nisi primijetio, čim si zahrkao premjestila sam se na kauč u dnevnoj sobi i tamo u miru odspavala do jutra.121Zec na mjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 /-ta: 08 Page 122— Nisam primijetio, oprosti.— Već ću ja tebe dovesti u red — promrmljala je. — A što ćeš sada?— Mislio sam otići do Suca.— A pisanje?— Kakvo pisanje?— Pa ti si sada pisac, nisi li?

— Jesam.— A pisac piše.— Točno, ali nikako da uhvatim vremena.Šutjela je nekoliko sekundi. Glavom mi prolete Doktorove riječi — '... ona na tvoje pisanje gleda kao na trenutni hir...'— Htjela sam ti reći da nas moji danas pozivaju na večeru. Možeš li se u sedam naveče nacrtati ispred njihove kuće?— Mogu.— Onda se vidimo tamo.— Ti dolaziš ravno s posla? — pitao sam je.— Točno — potvrdila je.— Vidimo se... Dina...— Reci...—... Ništa, vidimo se.Prekinula je liniju. Uključio sam televizor. Na prvom programu direktan prijenos zasjedanja Sabora. Neka zastupnica predlaže zakon o dimenzijama osvježivača u pisoarima javnih wc-a. Ugasio sam televizor. Izašao sam iz stana i spustio se do dvorišta gdje me čekala moja svjetlo-plava buba. Okrenuo sam ključ i motor je veselo zabrun-dao. Izišao sam na Frankopansku, spustio se do Vukovar-ske pa produžio do Palače pravde. Parkirao sam na blatnjavom parkiralištu sa stražnje strane zgrade i odšetao do glavnog ulaza.1224»;J■prtj.Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007/49:08 Page 123— Kuda — upita me portir.— Idem do Suca.— Kojeg?Rekao sam mu ime mojeg prijatelja i ovaj me pustio da prođem. Popeo sam se na drugi kat i pokucao na vrata Sučeve kancelarije. Nitko mi nije odgovarao. Pritisnuo sam kvaku i ušao unutra. Rasprava je bila u tijeku i nitko, osim mojeg prijetelja, nije niti primijetio da sam ušao u prostoriju. Namignuo mi je pokazavši prstom da sjednem, a onda se obratio nekom podbulom, snuždenom debeljku koji je sjedio nasuprot njega.— Gospodine Blaž, recite nam, kako se to dogodilo?— Časni sudec, ja sam tog dana bil pri kletici. Išel sam trsje obrezati, i kak bi vam rekel... sam ostal malo duže gore... pa sem si špil jenega gemišta, morti dva...— Hamper si špil, 'bem ti Isusa tvojega — zaurlala je ogromna zajapurena žena koja je, zajedno sa svojim odvjetnikom sjedila na suprotnoj strani sudnice.— Gospodo Barbara — podigao je Sudac glas — ne prekidajte tuženika u njegovom izlaganju... pogotovo ne takvim odvratnim psovkama. U mojoj sudnici nećete psovati, jasno?!— Razmem — odgovori mu žena nervozno se gnijez-deći na stolcu.— Nastavite, gospodine Blaž.— I tak sem si špil gemišta, pa sem skoro pozabil da je prešle ponoć. A Barica ne voli kad se prekasne vrnem doma... pa sem zaključal kleticu i počel se spuštati prema hiži. Sem morti opal, kaj ja znam, kmica je bila... če sam se dovlekel... če sam došel dime, sem otprel vrata kaj bum ušel nutri, i kaj je pokle bile... ja vam se, časni sudec, više ne sećam... same se kmice sećam... kmice, i da me bolele kad sem se zbudil v bolnice.123Zec na mjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 /4a,:08 Page 124— Znači vi se napada sjekirom ne sjećate?— Pa i ne baš... ali sudec, to me mogla samo Barica česnuti... ona vam mene tak česte tuče... z slapom, z kuhačom... jeden me put s kustrolom po glavi ščesala...— Gospodo Barbara — pogleda Sudac prema ženi — je li istina da vi tucete svog supruga?— Dunem ga tu i tam, kak ne, po tega si delaju... kaj vas žena ne dune kad ste pijani?— Moj vas se privatni život ne tiče — odgovori joj Sudac — ali moram vam reći da supružnici obično ne tuku jedni druge. Jeste li vi udarili supruga sjekirom te kobne večeri?— Morti jesem, morti nisem, kaj ti ga ja znam... Sudac se uhvati rukama za glavu pa polako dlanovimaprotrlja lice.— Ljudi, što vi zapravo hoćete?

— Ja hoću da one prejde z moje hiže — kaže čovjek.— Imate li djece? — pita ga Sudac.— Ne.— Možete li dokazati vlasništvo te kuće?— Kaj ti ga ja znam... japa mi je to ostavil...— Vjerojatno imate vlasnički list.— Kaj ti ga ja znam...— Znači vi bi se razveli?— Kaj ti ga ja znam...— Gospodo, jer bi se vi razveli?— Kaj ti ga ja znam — snuždeno ramenima slegne žena.— Izričem vam sudski ukor, gospodo Barbara, i to zbog obiteljskog nasilja. Ako još jednom pokažete bilo kakav oblik agresije prema vašem suprugu, izdat ću nalog o vašem preseljenju iz domaćinstva. Jeste li me razumjeli?— Kaj ti ga ja znam...124Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007 A%:08 Page 125— Biba, pišite — okrene se Sudac prema daktilografkinji. Gospodi Barabri Klanjec, adresa Gornje Vrapče 167, izričem mjeru...Žena je brzinski otipkala čitavu presudu.— Imaju li odvjetnici što za reći — pita ih sudac. Oba su čovjeka šutjela.— Imaju li odvjetnici što za reći — zaurla Sudac. Oba se momka probude i skoče na noge. Nisu pojmaimali gdje se uopće nalaze.— Gubite se van, svi, vaaaan — zaurla Sudac.Ljudi panično počnu napuštati sudnicu. Čak je i daktilografkinja na brzinu skupila sve papire i šmugnula za ostatkom društva.— Jesi ti vidio ovo? — upita me Sudac glasom punim očaja.— Jesam — odgovorim mu — hajdemo na cugu.— Čekaj da pokupim stvari — složi se on — dosta je za danas.Spustili smo se u prizemlje, prešli na drugu stranu ceste i produžili do terase dvorane Lisinski. Sjeli smo za stol u uglu i naručili kave.— Jeste li napravili predbračni? — upita me Sudac.— Kakav mrtvi predbračni... pa stan je Dinin.— Koliko dugo živite u njemu?— Dvije godine.— Hm... dobro, možeš na kraju samo ti zajebati nju, ona tebe nikako... ali čekaj... a tvoja tvrtka?— Stari je sve prepisao na mene.— Imaš papir?— Imam rješenje ostavinske rasprave. Uostalom, prodao sam firmu i sav novac prebacio na starin račun.Gledao me smiješeći se.125Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007/49^08 Page 126— Znači ti, prijatelju moj, pravno-formalno ne posjeduješ ama baš ništa. Ti si jedno obično golo govno, kurac od ovce.— Tako nekako.— I kakav je osjećaj?— Sjajan... bolje biti nego imati — odgovorim mu.— Kako je Lana?— Pa Lana je dobro.— A kako ste vas dvoje? — upitam ga.— Ah mi... mi smo ti kao Superman i Clark Kent, tehnički je nemoguće da u isto vrijeme budemo u istoj prostoriji.— Nije dobro?— Nije — kimne Sudac glavom.— Pa što je bilo?— A što nije? — uzdahne on. Netko od susjeda je cinkao za sve te kurv... za sve te dame koje navraćaju kod mene kada Lane nema kod kuće. Pričao sam ti kako sam nedavno izvukao onogpimpa iz nevolje? Niti sam ne znam zašto sam presudio u njegovu korist... ali odjednom, nakon nekoliko dana, na moja vrata pokuca oskudno odjevena ljepotica, predstavi se kao poslovna partnerica

Gospodina Pimpa i upita me može li ući... — A što ću sada— mislim si ja — Lana nije kod kuće, pa kada je već do toga došlo... I ništa, u posljednje vrijeme mlade poslovne suradnice Gospodina Pimpa redovno kucaju na moja vrata.— Čekaj, ti dovodiš kurve u stan?!— Ne dovodim ih ja, čovjek ih sam Šalje — slegne on ramenima.— Pa kako to uspijevaš... a Lana, pa...— Čitav mjesec radi u popodnevnom turnusu.— I kažeš, susjedi su joj rekli?— Oni rekli, ja porekao.126Zec na nrjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 ^-|s,:08 Page 127m=m— Sudac, pa barem je tvoja misija da braniš red, poredak i ćudoređe.— U postolara uvijek najlošije cipele...— I kako ćeš sada izgladiti stvari?— Za sada spavam na kauču. Ona misli da je to za mene kazna... ali, čovječe, ja uživam, osjećam se kao na kampiranju.— Pa zar ti se sviđa takav život?— A što da radim? Da se ispišem iz ovoga i upišem neki drugi?Zašutio sam na trenutak pa mu rekao:— Došao sam te pitati možeš li u petak...— Znam — prekine me on — sve je jasno, čuo sam se i s Fotićem i s Novinarom. Roštiljada na Jarunu, pa tvoj povratak iz New Yorka, momačka u Londonu i vjenčanje u Tucmanu.— Dobro, vidim da si upoznat s planom i programom. Onda ti samo mogu reći da...Iz unutrašnjosti lokala začuo se lom stakla i glasno urlanje. Skočili smo sa stolaca i otrčali provjeriti o čemu se radi. Neki podbuli debeljko krvave glave ležao je na podu dok je golema krupna žena klečala na njegovim prsima dlanovima mu pritiskajući vrat. Prepoznao sam Barbaru i Blaža, supružnike iz Gornjeg Vrapca.— Opet vi, dižite se, dižite se kad kažem, poliiiiciiija — urlao je Sudac.— Ja moram ići, imam neku večeru — viknem Sucu na uho i izjurim iz lokala.Pretrčao sam na drugu stranu ulice i uskočio u svoju bubu. Upalio sam motor i krenuo u smjeru Pantovčaka. I dok sam se probijao kroz kolone automobila kojima su se ovog kasnog poslijepodneva radni ljudi grada Zagreba127Zec na nrjesecu:Layout 1 4 .6.2007 ^-pi,:08 Page 128vraćali kućama, razmišljao sam o Sucu, mojem prijatelju iz gimnazijskih dana, treća klupa do prozora.Bio je vjerojatno najinteligentniji od sviju nas. Ulazio je u debate s profesorima, lijevom rukom rješavao limese i duple integrale, sipao iz rukava podatke o antici i problemima ranog kršćanstva... Kada bismo u zadnjoj klupi, za vrijeme velikog odmora, kartali belu, Doktor bi uvijek varao, a Fotić bi redovno želio premlatiti nekoga tko je pogrešno odbacio karte. Novinar bi sjedio sa strane i zapisivao rezultat, a Sudac i Broker... njih su dvojica za okladu, iz glave, onako na slijepo, rekonstruirali sve partije odigrane u posljednjih godinu dana, partiju po partiju, miješanje po miješanje, odbacivanje po odbacivanje... Na kraju je pobijedio Sudac, jer se čak uspio sjetiti u kojoj je ruci kojega dana svatko od nas držao karte.Ali uza svoj blistavi um, Sudac je bio apsolutno nezainteresiran za život. Nije on bio lijen, ili inertan, to nikako... znao se i razljutiti, i rastužiti, i zagalamiti, i rasplakati, ali puštao ja da mu slučajnosti upravljaju životom.Krenuo je jednog dana prema Filozofskom fakultetu, s namjerom da upiše studij filozofije. Ali tramvaj se putem pokvari i Sudac ostane zaglavljen na uglu Franko-panske i Deželićeve. — A što sada, pričao je poslije — kada sam već bio tu, pred zgradom Prava, uspeo sam se stubama, predao papire i položio prijemni.Ispite je davao u rekordnom roku i ubrzo je diplomirao. U to smo vrijeme često bančili po studentskim domovima. Na jednom tulumu na Cvjetnom naselju Sudac se naroljao do iznemoglosti i nikako ga nismo mogli osoviti na noge. Pitali smo djevojku koja nas je pozvala može li ostati prespavati tu, na podu njene sobe. Rekla nam je da ga slobodno ostavimo. — Probudio sam se pokraj nekog uplakanog curetka - pričao je poslije. Jecajući mi je ispričala kako ju je momak ostavio, kako joj se srce slama*¥9128Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2 007/49:08 Page 129

jer je danas Valentinovo i kako nema s kime ići na neki vražji koncert... a sirota je već kupila karte... a što ću sada, kada sam već tu, otišao sam s njom na tu svirku...Djevojka se zvala Lana.Palio se na lijepe automobile, švapske, po mogućnosti. Jednog mu dana umre stari i ostavi mu sasvim solidan imetak. Sudac je krenuo prema Jankomiru, s namjerom da u Mercedesovom salonu konačno kupi lijepu i pristojnu A klasu. Sjeo je u autobus i sasvim se slučajno zapričao s nekim čovom. — Pet me autobusnih stanica uvjeravao da Mercedes ne valja, i da moram kupiti Forda — pričao je poslije — i što ću... sišao sam stanicu prije Jankomira, otišao u Auto 2000 i kupio Mondea.Stan na Jamnu je kupio slučajno.U Palači pravde se zaposlio slučajno.I evo ga sada tu, dijeli pravdu između Barbare i Blaža, supružnika iz Gornjeg Vrapca.Parkirao sam se ispred ulaza u veliku bijelu kuću gospodina ministra Belanskogi njegove supruge, cijenjene gospode Belanski, uspeo se stubama i pritisnuo zvono iznad ulaznih vrata. Otvorila mi je Dina, zagrlila me i cmok-nula u usta. Mora da ju je povratak u obiteljsko gnijezdo oraspoložio. Moj bezobrazluk s planerom vjenčanja i opijanje s Doktorom pali su u zaborav. Iz kuhinje je dopirao miris pečenja.— Bok Teo, zlato moje — viknula mi je gospoda Be-lanski iz kuhinje.— Dobra večer gospodo, odgovorim joj ja.— Bok Teo — pozdravi me i gospodin ministar, čvrsto mi stežući šaku. Izvoli, sjedni.Sjeli smo za veliki okrugli stol u dnevnom boravku i Dinina je mama pred nas iznijela zdjele s hranom.129Zec na m]esecu:Layout 1 4.6.2007/49:08 Page 130

— Kako prolaze pripreme za vjenčanje — pitala je gospođa.— Dobro — odgovori joj Dina.— Sve su boje posložene — dodam ja — sve nje-žno ro-zo.— Pa krasno — nasmiješila se. — Cubismo potvrdio dolazak?__re— I Toni i Nina?— Oni dolaze kao gosti iznenađenja — odgovori joj Dina.— Ali djeco, hoće li biti kakve glazbe i za nas starije — pitala je gospoda Belanski.— Teško — odgovorim ja — to je passe, to je fu... Dina me udari nogom ispod stola.— Bit će za svakoga ponešto, mama.Bijesno me ošinula pogledom i odlučio sam da više ne izvodim nikakve svinjarije.— Teo, kako je tvoja majka? — upita me Dinina mama. — Sprema li se ona za veliki dan?— Ona vam je jednostavna žena, spremi se za pola sata — odgovorim ja — uostalom, poznajete je, znate kakva je...— Premijer mi je danas na sjednici Vlade potvrdio dolazak — uključi se u razgovor i gospodin Belanski. — Djeco, jeste li vi sigurni da će sve to biti na određenom nivou... mislim, čujte, svi ti uglednici koji dolaze... znate, ipak sam ja javna osoba...— Ne brini, tata, bit će to vjenčanje iz snova. Nekoliko smo trenutaka šutke stavljali zalogaje u usta.— Teo... — oglasio se gospodin ministar.— Kaže mi Dina da si prodao tvrtku...— Jesam.130Zec na rrrjesecu:Layout 1 4 .6 .2007l,:08 Page 131— I što ćeš sada? — pitao me ne podižući glavu od tanjura.— Sada ću pisati roman o Zagrebu.— Roman?— Roman — potvrdim ja.— A što si napravio s novcem?Zastao sam na trenutak, progutao zalogaj do kraja, pa mu odgovorio.— Gospodine Belanski, uza svo dužno poštovanje prema vama i vašoj brizi koju osjećate prema budućnosti vaše kćerke, mislim da vam nisam dužan davati odgovore na takva pitanja. Što sam napravio s mojim novcem, koji smo moj otac i ja pošteno zaradili, to je sasvim moja, privatna stvar.Konačno je podigao glavu i pogledao me u oči.— Aha — rekao je — a kada sam prije dvije godine kupovao onaj stan u Frankopanskoj u kojem živite, onda nije....— Kolači — viknula je gospoda Belanski — eto djeco kolača, hajde, hajde, uzimite malo, evo baklava

za tebe, moj Teo, znam da ih obožavaš.Šutke smo pojeli kolače. Krišom sam pogledao Dinu. Uhvatila je moj pogled, poslala mi tihi poljubac i namig-nula mi. Ponovo sam osjetio onu davno iščezlu, ogromnu privrženost prema njoj, onaj iskonski osjećaj partner-skog zajedništva svojstven većini životinjskih vrsta i rijetkim ljudskim parovima.— Hvala vam na večeri, moramo ići — rekla je Dina.— Lijepo, djeco, da ste došli — odgovori joj gospoda Belanski.Poljubila je i mene i nju i rekla mi na odlasku: —Teo dragi, pozdravi majku.131Zec na mjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 ^49:08 Page 132Gospodin ministar je nijemo sjedio na kauču i zurio u televizor. Pozdravili smo ga, a on je samo odmahnuo rukom. Spustili smo se stubama i uskočili u bubu.— Glupane glupi — rekla je Dina i cmoknula me u obraz dok sam ubacivao u prvu brzinu i polako kretao prema Britancu.— A što sam trebao napraviti? — branio sam se ja.— Ništa, sve si napravio kako treba... dobro si mu odgovorio... što si napravio s novcem, to je samo tvoja stvar.Položila mi je glavu na rame.— Zadavit ću te jednog dana — rekla je zamišljeno.— Pa što sam opet skrivio?— Sto si opet skrivio? Zezaš našeg planera vjenčanja. Ciničan si. Promatraš svijet iz nekog samo tebi poznatog kuta. Nije te briga za ovo naše vjenčanje...— Nije istina, briga me — odgovorim joj ja.— Bančiš — uzdahne ona. — Opijaš se s Doktorom.— Bio mu je rođendan.— Doktoru je bio rođendan — kucne me ona prstom po nosu. — Već treći puta ove godine. Isto kao što je Sudac pet puta proslavljao polaganje pravosudnog ispita, i isto kao što je Broker pet puta slavio osnivanje jedne te iste brokerske kuće... vama klipanima ne treba poseban razlog za opijanje. I naravno, mislite da smo mi, vaše djevojke, glupe i da ništa ne razumijemo.— Ne mislimo da ste glupe — namrštim se ja. Ustvari, ne znam za ostatak društva, ali ja mislim da si ti mala pametnica.Trljala je nosić o moje rame.— Kada si me posljednji put izveo na večeru ili u kino? Prije stotinu godina, ili više?— Čekaj, odmah ćemo to ispraviti.132Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007 ffa:08 Page 133Gurnuo sam ruku u džep i izvukao telefon. Utipkao sam broj i uskoro začuo Brokerov glas:— Meden iću, marvo neradnička, prodao si tvrtku prije šest dana i osam sati i već zoveš svojeg Brokera s idejom o osnivanju novog poduzeća....— Jebalo te novo poduzeće... što radite sutra navečer?— Koji to mi? — upita on.— Petra i ti?— Ništa posebno.— Dina i ja se pozivamo kod vas na večeru.— Osam navečer, prodano.— Vidimo se kume.— Vidimo se.Pritisnuo sam crveni gumb i prekinuo liniju.— Eto, riješeno, izvodim te na večeru — rekao sam Dini i poljubio je u čelo.Čvrsto me obujmila oko ruke i još je nježnije priljubila svoje lice na moje rame.— Mala...— Reci — kaže ona.— Zašto ti mene voliš?— Zato što ti je glava u oblacima, a noge su ti čvrsto na zemlji... ti si jedini čovjek na planetu koji se rasteže dvadeset kilometara uvis.— Rastežem se, baš se rastežem. Jednog ću dana puknuti na pola...Parkirao sam u dvorištu a onda smo se zagrljeni uspeli stubama i ušli u stan. Otišla je u spavaću sobu, otvorila ormar i počela skidati odjeću. Prišao sam joj s leđa, zagrlio je i počeo joj ljubiti vrat.— Nemoj — izvijala se — prejela sam se. Razočarano sam uzdahnuo.133Zec na mjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 ,--tSjO8 Page 134

— Uostalom, mazi mi se večeras... a ti misliš samo na jedno.— Da—ponovno uzdahnem — prava sam primitivčina. Legli smo na kauč i uključili televizor. Stavila je glavuu moje krilo i rekla:— Mazi me.Prolazio sam prstima kroz njenu kosu nježno joj milujući vrat. Zažmirio sam i mislio na medicinsku sestru koja mi je dan ranije otvorila vrata odjela kirurgije. Mislio sam na tu crnokosu ženu napućenih usana i bezobraznog dekoltea. Mislio sam na nju, na Doktora i na sve ono što rade za vrijeme dežurstava, u onim beskrajno dugim noćima u kojima čovjek nikako da dočeka zoru.Digao mi se.Polako sam odmaknuo Dininu glavu udesno. Ništa nije primijetila. Primaknuo sam uho njezinu licu i shvatio da duboko diše. Zaspala je.Pažljivo sam ustao pazeći da je ne probudim. Otišao sam do hladnjaka, izvadio vino i natočio čašu do vrha. Zavalio sam se u stolac radne sobe i uključio kompjutor. Duboko sam uzdahnuo i počeo udarati po tipkama.Volim te, grade moj, u rana jutra kada ustajem, sjedam u svoju bubu i izvezem se na tvoje sive ulice. Pozdravljam te, grade moj, tebe i sve ljude koji u tebi žive.Pozdravljam vas sve.Pozdrav novinarima, fotografima, doktorima, sucima i ministrima.Pozdrav urednicima dnevnih i tjednih listova, magazina i specijaliziranih izdanja. Odpoluidiota ste stvorili zvijezde, a od kretena prepoznatljive heroje ovoga grada. Ručate u stejkhausima u Vukovarskoj, polemizirate o globalnom zatopljenju, a onda za protuuslugu od sto eura objavljujete134Zec na mjeseou:Layout 1 4.6.2007^-49^08 Page 135fotografije sa skijanja u Schladmingu koje vam pošalje estradna zvijezda na zalasku.Pozdrav i vama estradnjacima upadu, vama koji skijate u Schladmingu. Odlazite na Večernjakove ekrane, Dore i Po-rine, cmačete jedni druge, kreveljite se do iznemoglosti, a onda redom zabijate jedni drugima noževe u leda.Pozdrav svim gradskim klubovima.Pozdrav hip-hoperima iz Aquariusa. Nosite hlače spuštene na pola guzice, šilterice okrenute naopačke i vječito se pozdravljate udarajući se ramenom u rame. Silno biste htjeli da vam je koža crna, da ste rođeni u Fruit Beltu ili South Centralu. Ali niste crni, vi ste samo monteri lake struje iz Zapruda.Pozdrav pederčićima iz Saloona, vama i vašim nauljenim kovrčavim kosama, vašim svilenim košuljama i svežnje-vima novčanica koje pritegnute srebrnim kopčama čuvate u stražnjim džepovima hlača. Pijete pivo iz čaša i smrdite na dosadu i loše ulete komadima.Pozdrav budućim kamatarima iz Piranhe, vašim ćelavim glavama i ključevima prastarih BMW-a. Stojite naslonjeni na šank i...Zastao sam i otpio gutljaj vina. Pogledao sam prema dnevnoj sobi i ugledao Dinu kako spava čvrto grleći pli-šani jastuk. — Bože, kako je lijepa — pomislim.Nisam niti primijetio da su mi prsti ponovo počeli udarati po tipkovnici.Volim te Dina, dok u rano jutro ustajes iz kreveta, trljaš svoje zelene okicepipajući u polumraku gdje se ono zavukao prekidač za svjetlo. Volim te, malo moje blesavo stvorenje, dok razmičeš zavjese usput se propinjući na nožne prste, istežući svoje lijepe tanke ruke. Volim te kada sjediš ispred ormara držeći dlanovima bradu, pazeći da ti glava ne klone na pod, da se ne strovali od tuge zato što toga dana nemaš što obući na posao. Bez obzira to što te s prepunih polica gleda plast135Zec na mjesecu:Layout 1 4 . 6 .2007 AS,: 08 Page 136suknji, hlača, majica, marama, remena, kaputića i svih drugih konfekcijskih čuda. Volim te kada mi daješ poljubac na odlasku, cmokeći me onako usput, u žurbi, vječito kasnečigdje god da si krenula. Volim te tvoje dugačke noge koje sive gradske ulice pretvaraju u ekskluzivnu parišku modnu pistu.Volim one tvoje jamice na obrazima, tvoju prekrasnu smeđu kosu za koju vječito kažeš da je nikakva, i da su ti vrhovi popucali, a ja to ne vidim, niti sam ih ikada čuo kako pucaju. Volim te blesane maleni kada spavaš u kinu, mada si me tjednima nagovarala da odemo, jer je taj film sjajan, jer su tako u novinama napisali kritičari. A ja znam da kritike ne čitaš. Volim te kada se pet puta uzastopce presvlačiš, ispitujući me izgledaš li dobro, a uopće me ne slušaš što ču ti reći... a naše društvo pred ulazom u restoran čeka liga čeka. Volim te kada začepiš nos dok s mola skačeš u vodu. Volim te tvoje male lijepe grudi, i ta tvoja puna usta kojima obavezno pučneš svaki puta kada otpiješ gutljaj kave. Volim te kada se svađaš s Jehovinim svjedocima na Ilici, i onda kada se praviš blesava dok ulicom kraj nas prošeta kakva lijepa žena, a ja se u prolazu ogrebem za jedan pogled na brzaka. Volim te...

Otpio sam još jedan gutljaj i duboko uzdahnuo.Dina, blesane moj maleni... tvoj glupi posao... tvoji snobovski roditelji... tvoje dosadne prijateljice, i to što ne razumiješ......volim te, maleni moj, jer da ne volim tebe, ne znam koga bih uopće volio. Šetao bih ulicama i pozdravljao žene moga grada, moju ovisnost i grijeh... Jer maleni moj, ovaj grad je prepun prekrasnih žena...One vise po kafićima u Bogovićevoj, komentiraju najnovija sniženja u Pradi, kroničan nedostatak dobrih frajera u gradu i kako ih je kao srednjoškolke zaveo profesor matematike dok su odlazile kod njega na instrukcije.One odlaze u Movie Pub na karaokeparty, pjevaju, plešu, otkače se do daske, glume samosvjesne mlade žene. Pojma136Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2 007/49:08 Page 137nemaju daje večer provedena na karaokama u Movie Pubu izlazak znan kao —posljednja šansa.One chataju na Iskrici zato što su pametne, zato što će frajera uloviti na pisanu riječ. Pune slatkih iščekivanja odlaze na sastanke naslijepo, na izlaske gdje ih čekaju perverzni idioti, a kasnije prijateljicama pričaju kako je Iskrica ionako samo dobro zezanje.One plešu po šankovima Paše i Lampaša, a kasnije, u polumraku parkirališta, stenju na zadnjim sjedalima Merce-desa dok ih ćelavi majmun, zalegao između njihovih nogu, liže po vratu.One vise na šanku Khale i Jacky Brovuna, piju sok od breskve, pričaju o strašnom pritisku na poslu, a kasnije se spuste dolje do Bosanca pa vrište i dižu ruke u zrak kada Karle-uša mlada udari zavijati.One idu u Hamingway, a kasnije ravno u teretanu.One odlaze na afiertuork partyje, ispijaju koktele, a onda se otkače na podiju kada DJ zasvira ProudMarry od Ti-ne i Ikea. Na daju frajerima brojeve telefona, kažu da će one uzeti njihov. Kao da bi ih ovi ikada nazvali, jednom kada se otrijezne.One odlaze na učenje u Sveučilišnu knjižnicu, jer je to stvar prestiža. Nema veze što padaju na svim ispitima, pa završe na blagajni kvartovskog dućana. Odlazak u NSBje nešto što se jednostavno mora raditi.One na prvom izlasku s frajerom, nakon pola sata ugodnog razgovora, kažu — oprosti, moram ići pišati. Ne kažu — piškiti, ne kažu da idupudrati nos... Uostalom, kao da ikog zanima što rade u ženskom WC-u?One rade u bankama, pa znaju bilancu, imovinsko i bračno stanje svakog boljeg frajera u gradu. Ilegalno je, ali uđu u program i sve provjere na vrijeme.One pišu Gloriji, rubrici gospode Magde, a pisma obično započinju — lijepa sam i šarmantna intelektualka.137Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007\:08 Page 138One ti kažu da su spavale s četiri frajera u životu, a čim krenete na posao shvatiš da su to prave profesionalke. U torbi vječito nose tubu Plymacola i četkicu za zube. Uvijek kada varaju dečke naglase kako im je prvi put da to čine, i kako im nije jasno koji ih vrag tjera u takvu nepromišljenost. Prvi put... možda ovog tjedna?One nose šarene sokne s motivima krava i žirafa, i po sedmi put za redom padaju na prijemnom ispitu Dramske akademije.One ne kuhaju, one hranu donose od mame. Ne peglaju, unajmljuju spremačice.One se druže isključivo sa strancima, s Englezima i Španjolcima na privremenom radu u Zagrebu, jer domaći su im frajeri — FUJ.One idu na jogu, pilates, autogene treninge, talijanski, španjolski i seanse kod psihoterapeuta. To im je raspored za ponedjeljak. Do utorka već smisle nešto novo.One vise u Booksi, kažu da čitaju Houellebecqa i preziru sve prizemne stvari svijeta, ponajprije muški rod. Kada se vrate kući, legnu na kauč, listaju Moju tajnu ili Moju sudbinu i igraju igru — najbrži prst.One te obavezno pitaju koji si horoskopski znak, odmah po upoznavanju. Koji sam znak? Zabranjeno parkiranje, djeca u prometu, uzbrdica 17%.One svojim automobilima tepaju nazivajući ih imenima.Njima je sve preludo, prestrašno i prejezivo.One su ljetovale na Hvaru dok tamo još nitko nije ljetovao, skijale u Kronplatzu kad tamo još nije bilo ni žičara, čitale američko izdanje Vougea još prije nego lije uopće počelo izlaziti.One deset puta dnevno šeću psa oko zgrade jer im je prijateljica rekla da se frajer hvata na umiljate životinje. Um-138

Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007,1:08 Page 139jesto frajera, na vrat si natovare lokalnog manijaka što razgrće baloner iskačući iz grmlja.Njih ostavljaju frajeri, a one prekid uvijek poprate riječima — sve na svijetu se događa s nekim razlogom. Vraga se događa s razlogom...One kupe torbicu i cipele u istoj boji pa paradiraju Bo-govićevom ulicom ponosno kao da su rodile petorke.One se cmaču s prijateljicama svaki put kada ih sretnu u gradu, premda su se tog dana vidjele već dvadeset puta.One se udaju isključivo u prisustvu kumova i uže rodbine. Groze se velikih vjenčanja jer ih je u suštini sramota pokazivati svijetu svoje rođake iz provincije.One odlaze u japanske restorane i jedu isključivo štapićima. Štapići su, naravno, lažni, i one su lažne, a i slika iz-lazećeg sunca na zidu je lažna.One smjelo koračaju središtem grada odjevene u skupa odijela, nose aktovke i uvijek negdje strašno žure.Od svih lijepih žena ovog grada ti si najljepša, maleni moj, i zato te volim. Maleni moj, samoća je teret od pet stotina kila... a što ja da radim kada si tako prokleto lijepa...Zastao sam i isprintao tekst. Pročitao sam ga, a onda ga poderao u komadiće i bacio u koš za smeće. Izbrisao sam sadržaj ekrana, ugasio kompjutor i otišao u dnevnu sobu.Još sam dugo, dugo sjedio pored prozora promatrajući kako Frankopanskom drndaju tramvaji. A onda sam konačno ugasio svjetlo i zavukao se u krevet.139Zec na mjesecu:Layout 1 4 . 6 .2007 ^pl,: 08 Page 14 010.Srijeda, Zagreb— Za dva dana letim za New York— prvo je što sam pomislio kada sam otvorio oči. Uspravio sam se, protegnuo, otišao do kupaonice i bacio se pod tuš. Zatim sam se odjenuo i sjeo ispred kompjutora. Otvorio sam ladicu, izvadio kartu i pogledom preletio preko sitno otisnutih slova:petak, 22,10 h polijetanje (Zagreb), petak 23,15 hslijetanje (Frankfurt)petak, 23,45 h polijetanje (Frankfurt), subota06,35 h slijetanje (New York)Zijevnuo sam i priključio se na Internet. Otvorio sarn pretraživač i pronašao dobro poznatu adresu zgrade u East Villageu. Hostel na uglu Minette i Bleecker Streeta, moje omiljeno newyorško svratiste. Rezervirao sam jednokrevetnu sobu, upisao broj kreditne kartice i pričekao da mi automat izda potvrdu rezervacije. Isprintao sam papir, presavinuo ga i odložio pored avionske karte.Isključio sam kompjutor, ustao i prebacio se na kauč u dnevnu sobu. Dohvatio sam daljinski upravljač i uključio televizor. Na prvom programu direktan prijenos zasjedanja Sabora. Neki zastupnik predlaže zakon o zabrani klanja junica mladih od godine dana. Ugasio sam televizor.140Zec na mj esecu: Layout 1 4 . 6 .2007/j9^08 Page 141Još saxn neko vrijeme sjedio u tišini, a onda sam ustao, zaključao vrata i spustio se na ulicu.Uputio sam se u smjeru Save, prošetao do Vukovarske, a onda zaokrenuo prema istoku. Nakon desetak minuta hoda ispred mene je izronila zgrada Filozofskog fakulteta. Na trenutak sam zastao ispred ulaznih vrata, duboko uzdahnuo, a onda zakoračio u dugačku aulu. Popeo sam se na prvi kat, pa produžio do Profesorova kabineta. -Metodologija novog historizma — pisalo je na vratima. Pokucao sam i ušao unutra.U dnu uskog sobička sjedio je sjedokosi čovjek. Prelistavao je neke fascikle grickajući usput vrh olovke kojom bi povremeno lupnuo po papiru. Nije primijetio uljeza u svojem carstvu i ja sam ga šutke promatrao.— Profesore. Podigao je glavu.— Medeniću... to si ti.Ustao je i srdačno mi pružio ruku.— Medenići moj dragi, dugo mi nisi dolazio — rekao je. — Koliko se nismo vidjeli, pet... šest mjeseci?— Tako nekako, profesore.— Navikao sam te češće viđati. Izvoli, raskomoti se — pokazao je prema stolcu u kutu.Zavalio sam se preko puta njega. Smješkao se gledajući me svojim toplim očima.— Medeniću, odmetnice moj, izdajico moja malena... najbolji student kojeg sam ikada imao da završi karijeru vozeći bager po prigradskim zabitima... nikada ti to neću oprostiti.

— Gotovo je s time profesore.— Gotovo?!— Gotovo, prodao sam tvrtku.— I...141Zec na irrjesecu:Layout 1 4.6.2007/49:08 Page 142— I sada pišem.— Pišeš — radosno je pljesnuo rukama — što pišeš?— Roman o Zagrebu.— Hvala ti, Bože! Da čujem, koliko si već napisao kartica? Struktura? Likovi? Motivacija? Pričaj, brzo!— Pa ovaj... nisam baš puno napisao... mislim... nisam natipkao... sve je to još u bilješkama...Gledao me smiješeći se.— Medeniću...— Recite profesore...— Nemaš ni retka?— Nemam ni retka.Prekrižio je ruke na prsima ne prestajući se smješkati.— Ti znaš što stvarne pisce razdvaja od stotina kivnih pretendenata ovoga grada, ljudi koji po deset godina pišu nekakve romane koje nitko nikada na kraju ne vidi — pitao me.— Ne znam?— Razdvaja ih iskrivljena kralježnica, žuljevi na guzi, pogled mutan od buljenja u ekran... znaš ti to dobro, Medeniću.— Valjda...— Vidiš da znaš. Primi se posla.— Primit ću se posla... samo... trebam širu sliku. Za dva dana letim u New York. Treba mi nekoliko manhattanskih dana da malo razmislim o svemu.— Mudar potez. Imaš li kakvog izdavača?— Nemam nikoga — slegnem ramenima.— Ne smeta ništa — kaže on glasom punim obećanja — samo ti lijepo radi, pa kad stigneš do polovice romana, onda sve to donesi svojem profesoru... rado ću ti urediti rukopis... A onda... a onda ću razmisliti kod kojeg ću142Zec na mjesecu• Layout 1 4 . 6 .2007/H-9-08 Page 143te izdavača poslati. Uostalom, koliko sam ti to samo puta obećao svih ovih godina...— Hvala vam, profesore.— Ali, Medeniću — podigne on obrve — ti znaš što znači dati svoj rad na sud javnosti...— Na što mislite, profesore?— Na jednog pisca dolazi deset njih koji ne znaju napraviti ništa. Vucaraju se po književnim večerima, odlaze na promocije, objavljuju recenzije u opskurnim časopisima... ljubomorni su, jer misle da mogu napraviti nešto bolje. A ne mogu... pa pišu i pričaju svašta. Imaš li ti živaca za sve to?— Imam... valjda imam... On se nasmije, pa mi kaže:— Pojma ti nemaš o čemu ja tebi pričam. Šutke sam ga gledao.— Nema veze — nastavi on — samo se ti lijepo vrati iz New Yorka s tom svojom širom slikom, pa se baci na posao.— Hoću, profesore. Onda još samo da prođe ta svadba i...— Znači ipak — prekine me on.— Ipak.— Pa čestitam.— Pa... hvala — odgovorim ja i duboko uzdahnem. On me prodorno pogleda.— Zašto to radiš?— Ne znam, profesore... zaprosila me i onda se sve dogodilo tako brzo... nisam se pravo niti okrenuo a već sam grijao klupu zaručničkog tečaja.— Voliš li ti nju... kako se ono zove... Dinka, Dijana...— Dina... pa valjda je volim. Uostalom, je li to bitno?143Zec na mjesecu-Layout 1 4 . 6 . 2007-HS,: 08 Page 144— Medeniću moj dragi, može biti sasvim nebitno, a može biti i presudno, ovisi kakva si osoba.— Kako to mislite?— Jedan je pisac napisao kako svaki muškarac ima pravo na tri velike, fatalne ljubavi u životu. Možeš vjerovati tom piscu, pa razbijati glavu time je li Dina jedna od te tri bitne žene. Ako tako sagledaš

stvari, onda činjenica voliš li je ili ne može biti presudna.— A drugi kut gledanja?— A druga teorija kaže da žena nije ništa drugo nego partner kojeg muškarac odabere da mu bude ugodno s njome.— Ne zove li se to linijom manjeg otpora, profesore?— To se zove zrelošću, dragi moj Medeniću. Začulo se kucanje, a zatim su se ulazna vrata otvorila.Neka je studentica zakoračila u kabinet, ali profesor joj rukom da znak da pričeka na hodniku.— Još uvijek puno putuješ — pitao me kada je izišla.— Kad god uhvatim priliku.— Ti čitavog svog života tražiš tu... kako je zoveš... širu sliku, je li tako, mali moj?— Pa... valjda...— Ovaj je grad premalen za tebe, znao sam to od trena kada si prvi puta pokucao na vrata ovog kabineta... koliko je prošlo...— Petnaest godina — odgovorim mu ja.— Putuješ i putuješ — nastavi on — tražiš širu sliku, ali sve više i više se bojiš.— I to je točno — potvrdno kimnem glavom.— Bojiš se da se jednoga dana ne probudiš u pogrešnom gradu, kraj pogrešne žene pored sebe... je li to točno?— I opet ste u pravu — odgovorim tihim glasom.— I mene je to mučilo — uzdahne on — dugo... dugo...144Zec na nrjesecu:Layout 1 4.6.2007^43^08 Page 145#==»— Zašto niste otišli, profesore? Pa vi ste barem svjetski čovjek... tolika poznanstva na sveučilištima velikih gradova, toliko putovanja... mogli ste otići kada god ste poželjeli.— Taština.— Molim...— Nisam otišao zbog taštine. Otkada sam zasjeo za ovu katedru postao sam samodopadni, tašti jarac. Možda niti tada nije bilo kasno... ali u trenu kada sam osvojio onu književnu nagradu, moja je sudbina bila zapečaćena.— Kako to mislite?— Svi smo mi krvavi ispod kože... i svi mi tragamo za tim prokletim društvenim priznanjem. Mila su nam tapšanja po ramenu, izjave koje dajemo kada nam stave mikrofone pod nos, sva ta primanja i promocije na koje nas zovu... Sve je to bilo jače od spoznaje da se svakoga dana budim u pogrešnom gradu. Snaga koja je potrebna za bijeg odavde odavno je iščezla. Želja postoji, ali snage više nema, progutala ju je taština i konformizam.Šutjeli smo nekoliko trenutaka.— Profesore, nisam sretan u ovome gradu.— Znam, moj dragi Medeniću, znam to odavno. Imaš novac, imaš svoj krug prijatelja, imaš puno stvari koje drugi mogu samo sanjati. Znam da se ovdje povremeno osjećaš ugodno. Ali u gradu kojeg si odabrao ti ne smije biti ugodno, u njemu moraš biti sretan. Tu nema mjesta za kompromis.— A što je s onom vašom teorijom o zrelošću?— Pusti to, u ovom slučaju to ne vrijedi. Uostalom, što misliš, zašto svako malo pošaljem novog studenta na kakvu višegodišnju stipendiju u inozemstvo? Jednostavno prepoznam mladog čovjeka koji traži šansu u kakvoj poticajnijoj sredini.145Zec na mjesecu:Layout 1 4 . 6 .2007 As.: 08 Page 146— Znam, profesore... i Nju ste poslali u Lisabon — odgovorim mu tihim glasom.Šutke me promatrao.— Još uvijek misliš na Nju — pitao me.— Svakoga dana.— Pa... pa zašto je nisi otišao potražiti?— Sada? Nakon toliko godina?— Ne sada, ranije, dok je još bilo vremena?— Ne znam... bojao sam se.— Imaš li ikakvih vijesti o Njoj?— Imam... redovni je profesor na Lisabonskom sveučilištu. Udana. Dvoje djece.— E, moj Medeniću — tužno je kimnuo glavom. Vrata se ponovo otvore i studentica sramežljivo zakorači u prostoriju.— Profesore — kaže djevojka — oni vas dolje čekaju i ja...

Ustanem sa stolca i pružim mu ruku. On prihvati stisak i kimne mi glavom.— Vrati se čim završiš prvu polovicu... što polovicu... čim napišeš bilo što, odmah dođi ovamo.— Hoću.Mahnuo sam rukom, zaobišao djevojku koja je stajala na ulaznim vratima i zakoračio uskim fakultetskim hodnicima. Spustio sam se niz stube, izišao iz zgrade i pješke se uputio prema Frankopanskoj.Otključao sam vrata stana, produžio do dnevnog boravka i zavalio se u kauč. Dohvatio sam Murakamija odlučivši da ga ovaj put slistim u dahu. Nakon nekoliko pročitanih redova utonuo sam u san.Probudio me Dinin poljubac. Stajala je pored mojeg uzglavlja i smješkala mi se.146|..Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007 A9l:08 Page 147— Gospodine pišče, vidim, danas ste odspavali do Dnevnika — rekla je. Vidim, vaša kreativnost vas...— Dnevnik — naglo se uspravim i pogledam prema televizoru — čekaj, pa za pola sata moramo biti kod Brokera.— Pa onda požuri, ja sam spremna.Na brzinu sam se odijenuo, uzeo bocu vina i nakon desetak minuta parkirali smo ispred svjetloplave zgrade na Vrbiku. Uspeli smo se na posljednji kat i pozvonili. Vrata nam je otvorila lijepa djevojka valovite smeđe kose i bisernih zuba. Poljubila je Dinu u obraz a meni pustila da je cmoknem u ispruženu ruku.— Bok, Petra, gdje je Broker? — pitao sam je.— Kasni — slegnula je ramenima. Nazvao je prije... U taj se čas začulo struganje ključa. Vrata su se otvorila i Broker je ušao u stan.Odvezao je kravatu, bacio torbu na pod i ispuhao zrak iz pluća.—Jebem ti šljaku, PLIVA, je opet prošvikala — rekao je.Sjeli smo za stol u prostranom dnevnom boravku, Broker je otvorio bocu vina koju sam donio, a Petra je ispred nas postavila najprije tanjure, a onda zdjele s tijestom, umacima, punjenom ribom, rižom, salatama i još mnogo zeleno-žutih stvarčica čije mi je porijeklo bilo nepoznato.Bacili smo se na jelo i neko vrijeme nismo govorili.Kako prolaze pripreme za vjenčanje? — napokon se oglasila Petra, dok smo stavljali posljednje zalogaje u usta.Sjajno — odgovorim joj ja — sve je nje-žno ro-zo. Cvijeće u crkvi, mašne na stolcima, zahvalnice i latice, cipele i čarapice... samo je jebeni jaglac na vrhu torte žut.Petra me začuđeno pogleda, a Broker se zagrcne sus-prežući smijeh. Znao je na kakav jaglac mislim. Koju god147Zec na mjeaecu:Layout 1 4.6.2007 rta:08 Page 148pojedinost života podijeliš s Doktorom, možeš biti siguran da će čitavo društvo idućeg dana znati sve o tome.— Budalo — kaže Dina tupkajući vilicom o moje čelo. — Sve je pod kontrolom — okrene se opet prema Pe-tri. Moram priznati, stvari su mnogo jednostavnije kada se čovjek odluči angažirati planera vjenčanja.— Kako znaš — upita je Broker — pa zar si se koji put udavala i bez planera?— Nisam — odgovori ona — ali mislim da je ovako bolje.Dina je izložila čitav protokol svadbe, do najsitnijih pojedinosti. Od podnevnog dolaska po mladenku, do jutarnjeg rastanka ispred Tucmana. Petra je pažljivo pratila njezino izlaganje, duboko uzdišući na spomen kakvog novog romantičnog detalja kakvi su Dini redovno padali na pamet. Broker i ja smo šutke sjedili za stolom. Moj mi je prijatelj u jednom trenu namignuo, a ja mu uzvratim očajničkim vadi-nas-odavde pogledom.— Dinice moja draga — kaže joj Petra — s obzirom na to da sam ja, kao kumova pratilja, ipak aktivni sudionik vjenčanja, ne mogu da ti ne pokažem još neke kataloge ukrasnih mašni koje...— Mi idemo na balkon zapaliti — prekine je Broker. Otvorili smo klizna staklena vrata i izišli na svjež zrak.Zapalili smo cigarete i nalaktili se na betonsku ogradu.— Bože dragi, kakva je to gnjavaža — zakoluta Broker očima.— Strašno — složim se ja — uostalom, vidjet ćeš jednoga dana.— Nadam se.— Nadaš se — upitno ga pogledam. — Sto se događa?— Nismo dobro — uzdahne on.

— Tko nije dobro?148Zec na mjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 ^-|-9,:08 Page 149— Nas dvoje — kimne glavom prema Petri, koja je s druge strane stakla prelistavala debeli katalog usput strastveno gestikulirajući.— Opet loša faza?— Opet.— Koliko loša?— Svađamo se svakoga dana.— Oko čega?— Oko svega. Oko toga što previše radim. Oko toga što nemam vremena za nju. Oko toga što ne izlazimo dovoljno...— I što ćeš sada — upitam ga.— Ništa... borit ću se da stvar preživi. Ova veza mora opstati, previše mi znači... Zajedno smo četiri godine i pedeset dva dana... utukao sam deset milijuna kilo džula energije u sve to skupa, trudio se koliko god sam mogao... ne želim da sada sve propadne.— Sto je s onom malom pravnicom koja te opsjedala?— Ništa — odmahne on rukom — poslao sam je k vragu... Medeni, pa ti znaš da ja ne petljam sa strane...— Znam kume... Broker, moralna okosnica, čovjek, drug, vođa i starješina... afighter prije svega...— Zajebavaš ti, kume, svojeg Brokera, ha? Fighter, fajter... da nisam bio fajter ne bih danas brojao dionice PLIVE... još bih uvijek trunuo u onoj selendri u Zagori... brojao bih ovce.— Ne bi, kume, brojao ovce, ti bi....— Lako je vama pričati — prekine me on — vama, finoj zagrebačkoj dječici koju su mame dovezle pred Gimnaziju onoga dana kada smo se upoznali. Sve bih ja vas poslao na mjesec dana u đački dom, pa da vidimo. Jedne cipele za zimu, druge za ljeto. Paket koji jednom mjesečno majka šalje iz rodnog sela. Učenje uz šugavu stolnu149Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^49:08 Page 150lampu, u pljesnivoj spavaonici dok dva majmuna iza tvojih leda drkaju u snu. Upis na fakultet bez ikoga da ti pomogne, da te pogura malo. Podstanarske sobe. Pijani stanodavac koji ti usred noći upada u sobičak. Divota, stari moj, divota. A sada se ti rugaš svojem Brokeru...— Ne rugam se, zezam te malo.Zagrlio sam ga i blago bubnuo dlanom po potiljku. Otpuhivali smo dimove cigareta i gledali prema krovovima grada. Visoko na nebu svijetlila je žuta kružnica punog mjeseca.— Nikada te nisam pitao zašto si mene odabrao za kuma — prekine on tišinu.— Molim...— Zašto nisi odabrao Suca, Doktora ili Fotića. Ili možda Novinara?Otpuhnem još jedan kolut dima i stavim mu ruku na rame.— Gdje su oni bili one noći kada mi je umro Stari? — upitam ga ja. Gdje su bili kada ga je trebalo obući u odijelo, u onu prokletu zoru kada smo čekali mrtvozor-nika? Gdje su bili one zime kada mi je posao stao, i kada mi je trebalo posuditi novac da isplatim plaće radnicima? Gdje su bili kada sam pred Kulušićem skoro dobio batina od onih Janjevaca, kada je netko trebao stati iza mojih leda? Gdje su bili kada je Ona otišla u Lisabon...— Još uvijek misliš na nju — upita me on.Bacim opušak u tamu parkirališta, otpuhnem posljednji dim pa kažem:— Pusti sada to... hajdemo unutra.Otvorili smo staklena vrata i ušli u dnevni boravak. Sjeli smo pokraj djevojaka koje su priču o vjenčanju privodile kraju.— Idemo — upitno pogledam prema Dini.150Zec na. mjesecu:Layout 1 4.6.20071:08 Page 151Ona pogleda na sat pa potvrdno kimne glavom.— Hajde, ispratit ću vas do dolje — kaže Broker ustajući sa stolca.Pozdravili smo se, izljubili, pa se stubama spustili do parkirališta. Otvorio sam vrata bube i Dina se zavalila na suvozačevo sjedalo. Zalupio sam vrata i okrenuo se prema Brokeru.— Vidimo se prekosutra na Jarunu — rekao sam mu.— Točno — kimne on. — A onda, tjedan dana nakon toga, pravac London.— Pravac London — potvrdim ja.

— Izvući ćemo ono najluđe iz sebe... sve će biti kao nekada...— Imamo li druge opcije? — nasmijem se ja.— Nemamo. Kriza srednjih godina nam grebe po ulaznim vratima. Moramo se nekako obraniti... a ima li boljeg načina od onoga da dokažemo sami sebi da u nama još ima života...— Nema boljeg načina — složim se ja.— Silazimo s uma?— Silazimo s uma.— Do krajnjih granica?— Do krajnjih... dobro, možda ne do krajnjih... ipak se trebamo paziti, da ne upadnemo u kakvu nevolju.— Nećemo upasti u nevolju — kaže mi Broker, dok sam ulazio u bubu paleći motor — to se nama ne može dogoditi.— Nema šanse — složim se ja.151Zec na ni]eaecu:Layout 1 4 .6 .2007 ^-JS,: 08 Page 15211.Subota, London— Blagi Isuse — prošaptao sam.— Majko mila — zacvilio je Broker.— Bože pomozi- sklopio je ruke Doktor.— Ptičica — nakesio se Fotić.Iz dubine polumraka zatvorske ćelije promatrala su nas četiri golema tetovirana momka. Ustali su sa svojih ležaja i krenuli prema nama.Napravili su nekoliko koraka i sasvim nam se primakli.— A što ste vipussies napravile — upita jedan od njih ispitivački nas promatrajući. — Radili ste sranja na pe-derskom karnevalu ili što?— Mi smo bjeloruske plaćene ubojice —■ odgovori mu Broker glasom punim samopouzdanja — došli smo u London zbog posla... i, slušaj ćelavi, reci mi još jednom da sam pičkica i ja ću te baciti kroz prozor — blefirao je unoseći se tetoviranom u lice.Ovaj na trenutak ustukne zbunivši se.— Kakvog posla? — pitao je nešto uljudnijim glasom.— Tražimo Abramoviča — kažem ja.— Sto će vam Abramovič?— Ostao je dužan jednom vlasniku casina — kaže Broker.152Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^1^08 Page 153— I to gadnu lovu — doda Doktor.— Mi ćemo ga pronaći — ubacim se ja.— Ja ću mu iščupati srce — zareži Fotić.Momci su se šutke pogledavali. Četvorica zajebanih Bjelorusa odjevenih poput pauna nenadano im se priključuju u ćeliji... sasvim previše za ovu tupu zoru u zatvoru King's Crossa.— A zašto ste ovako odjeveni? — upita momak sada već sasvim pomirljivo.— Takav je bio plan — odgovori Broker.— Generali su tako htjeli — kažem ja.— KGB — doda Doktor.— Što te uostalom boli kurac kako smo se mi obukli — namršti se Fotić. — Radije reci, što ste vi pičkice napravile?— Pa ovaj... mi smo navijači Chelsea... Drugi ga momak udari laktom u rebra.— Ovaj... ne, ne Chelsea, mi smo zapravo navijači Arsenala i danas smo se potukli poslije utakmice...— Znači, sitne ribe — prezrivo se nasmije Fotić.— Miševi — doda Broker.— Sise — nadovežem se ja. Šutke su nas promatrali.— Koliko dugo već trunete ovdje? — upita ih Broker.— Pa... od deset navečer.— Imate li plan bijega?— Nemamo — zbunjeno odgovori momak.— Ovdje ste već sedam sati i nemate plan... blagi Bože.— Pa nemamo — slegne ovaj golemim mišićavim ramenima.Broker se počeše iza uha, naškilji oko, upre prstom na jednog od momaka i kaže mu:153

Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.20071:08 Page 154— Ti, počni kopati tunel, brzo!— Ali gdje?— Ovdje u uglu.— Ali nemam čime...— Noktima — zareži Broker.— Grebi — kaže Doktor.— Struži — dodam ja.— I požuri, jer inače ću ti iščupati srce — zagalami Fotić.Momak odjuri u ugao i počne rovati po betonu.— Vas dvojica — podigne Broker prst — počnite piliti rešetke na prozorima.— Ali nemamo...— Ne zanima me čime — vikne Broker — na posao. Ovi jurnu prema prozoru i počnu tresti rešetke.— Ja ću zavezati plahte da se možemo spustiti — procijedi četvrti momak.— Budalo, ova se ćelija nalazi u prizemlju — kaže mu Doktor.— Umjesto da trkeljaš bez veze, lezi na krevet i pravi se da spavaš — naredim mu ja. Ako koji čuvar začuje buku i proviri kroz prozorčić, ugledat će tebe i pomisliti kako je sve u redu.Momak se bacio na krevet praveći se da spava. Mi smo se izvalili po podu i nadzirali zadatke koje smo postavili pred njih.Nakon nekog vremena u ćeliju su počele prodirati zrake sunca. Momci koji su tresli rešetku bili su potpuno mokri od znoja. Jedan se okrenuo prema nama molećivo nas promatrajući.— Tresi — zareži Fotić.Ovaj poslušno nastavi drndati po čeličnim šipkama.154Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007,\:08 Page 155— Što ćemo sada? — upitam Brokera.— Pojma nemam... jebali smo ježa — odgovori on.— Fizički napad na službenu osobu, ometanje reda i mira... gadno smo zabrljali — ubaci se Doktor.— Kakva službena osoba — začudi se Fotić — pa to je bila neka pederčina. Uostalom, trebao sam...Nije stigao završiti rečenicu jer vrata ćelije se naglo otvore i među nas ušeta visoki čovjek u plavom odijelu u pratnji dvojice naoružanih čuvara.— Kakav je ovo cirkus? — zagrmi čovjek.Svi skočimo na noge a momak koji je tresući rešetku stajao na krevetu udari glavom u plafon i bolno jaukne.— Ima li ovdje Hrvata — upita čovjek.— Mi smo Hrvati — odgovori mu Broker rukom pokazujući na nas četvoricu.On nas odmjeri pogledom.— Ja sam upravitelj ovog zatvora i moram vam priznati da ste mi priredili pravi cirkus jutros.— Pa mi smo...— Panika je započela već u šest ujutro — prekine me on. — Najprije su me zvali iz Foreign Officea, pa onda onda direktor BBC-a... onda i Predsjednik udruge britanskih filmaša...Odahnuo sam. Izgleda da su naši prijatelji vani odradili dobar posao.— Svi su mi ponavljali istu priču — nastavi upravitelj. — A priča je prilično glupa... Momci, vi ste stigli u London na momačku večer?— Jesmo, Sir — odgovori mu Broker.— Jedan od vas se za tjedan dana ženi.— U subotu, točno za tjedan dana — kažem ja.— I onda vas je, usred nevine proslave, ponijela atmosfera?155Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^49^08 Page 156— Tako je — složno smo kimali glavama.— Pa ste napravili glupost nasrnuvši na službenu osobu?— Tako je, Sir — odgovori mu Broker. — Znate, to se zbilo u gay baru u kojem...— Nije sada bitno gdje se to zbilo, i u kakve barove zalaze londonski policajci...— Naravno da nije bitno — složimo se mi uglas.— Vi ste, momci, slobodni... očigledno, imate dobra poznanstva... Ali pazite, o ovome što se dogodilo nikome niti riječi...— Razumije se, Sir — odgovorim mu ja.

— Idite, evo vam vaših stvari — pružio nam je vrećicu s Fotićevim aparatom, doktorovim stetoskopom i vezicama za ciplele koje su nam skinuli prilikom ulaska.Drugi je čuvar otvorio željezna vrata i odmaknuo se u stranu. Okrenuo sam se prema tetoviranim navijačima. Bijesno su nas pogledavali.— Dečko, tunel koji kopaš je preuzak — dobaci Broker momku u uglu.— Ne zaboravi na otvore za ventilaciju — dodam ja.— I senzore za mjerenje količine CO2 — nadoveže se Doktor.— Ptičica — kaže Fotić i škljocne prema njima. Momci su pozelenili od bijesa. Ali više nas nije bilobriga, ponovo smo bili na konju. Izašli smo iz zatvorske zgrade i ugledali Novinara, Suca i Alexa. Sjedili su na rubu pločnika s druge strane ulice i natezali pivo.— Dugo vam je trebalo — kaže im Broker kada smo im prišli.— Glupani jedni — nasmije se Alex — imate li uopće pojma kakva se frka noćas podigla zbog vas?— Ja sam zvao direktora Hrvatske televizije koji je onda nazvao svojeg kolegu s BBC-a — kaže Novinar.156Zec na mjesecu :Layout 1 4 .6 .2007 ^-fa,: 08 Page 157— Probudio sam jednu svoju kolegicu sutkinju koja je, srećom, jednom davno živjela u Londonu i preživljavala čuvajući djecu aktualnom britanskom ministru — doda Sudac.— Podigao sam pola londonskih filmaša na noge — ubaci se Alex.Dobacili su nam po limenku piva usput se podižući s poda.— Sto ćemo sada? — upitam Alexa.— Pojma nemam — odgovori mi on — poseban program u čast mladoženje zakazan je za deset navečer u klubu imena China White...— To znači da na raspolaganju imamo dobrih trinaest sati — zaključi Broker. — Predlažem da za početak pojedemo nešto.— Znam jednu dobru pečenjarnicu na Camdenu — kaže Alex.— Sto se čeka? — složimo se uglas.Krenuli smo pješke Pancras Roadom i nakon pola sata bauljanja po prijepodnevnom suncu stigli do golemog buvljaka imenom Camden Town.Zasjeli smo na terasu pečenjarnice i naručili kebabe. Smazao sam svoj komad u trenu i počeo ga zalijevati hladnim pivom. Glavnom ulicom, tik pored nas, prođu dva odrpana pankera lica u potpunosti prekrivena rinčicama. Zastanu, prezirno nas odmjere i produže dalje.— Kakav šljam — čuo sam kako se došaptavaju.Okrenuo sam se prema ostatku društva. Broker je kravatu vezao oko čela. Potkošulja mu je bila flekava i poderana jednako kao i bermude. Doktorova kuta je odavno prestala biti bijela. Što je bilo najgore, popucali su mu svi gumbi, pa se njegov trbuh sada sjajio na podnevnom suncu. Fotićeve ruke, jednako kao i hlače, bili su umrljani157Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007/49.08 Page 158krvlju. Ali on se nije niti trudio da bilo što od toga opere. Sudac je periku okrenuo naopačke i sada je izgledao kao da je pretrpio snažan strujni udar. Novinar je žvakao zadnje komade kebaba dok mu se komad luka njihao na kutu usana. Olovka mu je i dalje prijeteći virila iza desnog uha. A ja... mili Isuse, bilo me strah pogledati se u ogledalo. Položio sam ruku na potiljak. Šešir je još uvijek bio tu, jednako kao i goleme retro naočale i cigaršpic koji sam premetao u ustima. Spustio sam pogled prema svojoj havajskoj košulji... bila je poderana na više mjesta. Mili Isuse... momačka večer u Londonu... samo za ljude debelih živaca, samo za one s pravom pedjom...ali sudeći po dosadašnjem razvoju situacije, mi smo je imali koliko hoćeš.— Dosadašnji tijek momačke večeri je usporen — prokomentirao je Sudac. — Predlažem da, shodno običajnom pravu, dodamo gas.— Slažem se, glavni akteri ne pokazuju dovoljno inicijative — složim se ja — trebamo ubrzati fabulu.— Ovo je događanje klinički mrtvo — natukne Doktor — potrebna nam je hitna reanimacija.— Već čitava dva i pol sata nismo napravili nikakvo sranje — kimne Broker — predlažem da sva sredstva odlučnije investiramo.— Tko, što, gdje, kada, kako i zašto — nadoveže se Novinar — mi, sada, ovdje, zato što nam je tako došlo, bez susprezanja dodajemo gas.— Ptičica — kaže Fotić i okine snimak. Alex slegne ramenima i kaže:— Dobro, vodim vas kod jednog prijatelja. Prolazili smo Camden Roadom pored dućana s dran-gulijama, suvenirnica, prodavaonica ploča, salona za tetoviranje, bezbrojnih štandova sa šarenim majicama, poste-rima, lulama i šišama. Zastali smo ispred ulaza u jednu158

|pw!r: :z3rs"45jpZec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^43^08 Page 159od zgrada i Alex je otvorio vrata iza kojih se nalazilo usko stubište.— Penjite se gore — rekao je.— Sto je gore — upita ga Broker.— Na prvom katu jedna moja poznanica. Žena baca tarot karte.Uspeli smo se kroz uzak prolaz i otvorili škripava vrata. U oronuloj prostoriji drvenog poda nalazio se okrugli stol. S jedne je njegove strane sjedila crnkinja grubih crta lica i okretala karte. Njeno mi se lice učinilo poznatim, ali nisam imao vremena pozornije je promotriti. Pogled mi je pobjegao prema momku crvene kose koji je sjedio preko puta žene i pažljivo slušao njeno tumačenje sudbine. Glava mu je bila umotana u gazu, i kada smo banuli u prostoriju, polako se okrenuo prema nama.— Ne vi — vrisnuo je piskutavim glasom.— Opa, pa to je naš prijatelj policajac... ma gdje ćeš, dečko — vikao je Fotić za njim dok se momak panično sjurio niz stube.— Ne opet viiiii — odjekivao je njegov glas u daljini. Okrenuli smo se prema krupnoj crnkinji.— Dobar dan, gospodo — rekla je grubim glasom — Sinoć vam nije bilo dosta?— Dosta čega? — upita je Broker.— Turistička vožnja, pa onda Japanac kojeg je ovaj vaš fotograf skoro ugušio, izbor za Miss autobusa...Pogledali smo prema taroc kartama na stolu. U prostoriji je vladala tišina.— Sunce ti jebem — procijedio je Novinar.— Pa kako... — pitao je Sudac gutajući knedlu.— Kako — nasmije se crnkinja i skine periku, a onda i šareni kućni ogrtač u koji je bila umotana.159Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007>:08 Page 160Konačno prepoznamo lice našeg jučerašnjeg vozača autobusa.— Miško — poviknemo u jedan glas.— Taj sam.— Imaš štogod za popravak? — upita ga Alex.— Čekajte — rekao je i iščezao u stražnjoj prostoriji. Vratio se nakon nekoliko trenutaka noseći bocu u jednoj i tanjur prekriven bijelom krpom u drugoj ruci.— Gospodo... izvolite — rekao je graciozno povlačeći tkaninu — nakon sinoćnjeg predjela serviram vam glavno jelo, sve ono od čega ćete skakati, vikati, cvokotati, znojiti se i letjeti, znate već... ali ovaj put mislim ozbiljno.Fotić zgrabi tri šarena papirića i strpa ih u usta. — Mili Isuse — pomislim... Ali ubrzo se i ja bacim na posao. Cuclali smo, žvakali i šmrkali sve što je bilo ponuđeno.— Usluga ovog restorana je odlična — kaže Sudac — predložit ću ministarstvu da izda doživotnu zabranu slanja inspekcije ovamo.— Normativi su božanstveni — doda Broker — u jednu porciju zaista ulazi trideset grama hranjivih sastojaka... u šest raznovrsnih tipova... hrane. Sredstva su sjajno uložena i naše dionice kotiraju dobro.— Ovi sastojci kvalitetno ubrzavaju metabolizam — ubaci se Doktor — organizmi nam pršte od zadovoljstva.— Motivacija postupaka likova sada je bitno jasnija — nadodam ja.— Tko, što, gdje, kada, kako i zašto — zaključi Novinar — ponuđena jela, tu na Camdenu, bez nekog posebnog razloga, upravo su sjajna... prave delicije.Najedanput svi zašutimo.— Pa gdje je? — upita Broker.— Tko? — začudi se Alex.160$='e==mZec na mjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 ^-fS,:08 Page 161— Pa Ptičica — viknem ja.Okrenemo se i shvatimo da su vrata širom otvorena. S dna stuba do nas su dopirali udarci Fotićevih koraka. Nagnemo se kroz prozor i ugledamo ga kako mahnito trči niz ulicu, zaustavlja vozača i uskače u taxi.— Mili Isuse — vrisnem ja i sjurim se niz stube. Ostali potrče za mnom i uskoro smo dolje, na pločniku Camden Roada, vijećali što nam je napraviti.

— Kamo je mogao otići? — češkao se Broker rukom iza uha.— U ovom gradu živi samo deset milijuna ljudi — kaže Alex — pronaći ćemo ga bez problema.— Ali čekajte — ubacim se ja — on je morao nešto reći vozaču kada je ulazio u taxi... nije li?— Pa je — odgovori mi Alex.—Koliko on može znati o Londonu?— Koliko i svaki prosječan turist — kimne Alex.— Sto to znači? — pitamo ga.— Pa vjerojatno zna za Big Ben, za Kraljičinu palaču, moguće i za Tower of London... možda i za Speakers' Corner...— Podijelimo se u dvije skupine — predloži Broker. — Prva grupa neka ode do Towera i do Big Bena. Moja će grupa pročešljati ostatak.— Kako ćemo se podijeliti? — upita ga Novinar.— Isto kao i sinoć... robijaši, za mnom — vikne Broker i zaustavi taxi.Uskočio je na zadnje sjedište, a Doktor i ja se stisnemo pokraj njega. Polako smo kretali kada nam Alex pokuca na prozor.— Ako ne ranije, vidimo se u China Whiteu u deset navečer — viknuo je kroz otvoreni prozor.— Gdje je to? — upitam ja.161Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007^:08 Page 162— Svi taksijaneri znaju, ne brini.Broker je zatvorio prozor, a vozač je ubacio u brzinu i dodao gas.— Kuda, gospodo — pitao nas je.— Što je bliže, Speakers' Corner ili Kraljičina palača?— Corner je bliži.— Vozi tamo, brzo — vikne Broker. Čovjek pojuri prema jugu.I dok smo iz Tottenham Court Roada skretali u Ox-ford Street shvatim da nas ogromna žaba krastača prati čitavim putem, sve tamo od one pečenjare na Camdenu. Golemim se skokovima prebacivala preko krovova kuća povremeno pelucajući jezikom trpajući u usta slučajne prolaznike. — Mili Isuse, daj se saberi, hrabrio sam se. Oblijevao me hladan znoj. Koliko ovo ludilo može trajati?Momačka večer u Londonu. Istraživanje svih stupica sredovječne krize, te pošasti za modernog čovjeka. Proučavanje svih njenih simptoma, pripremanje strategije, prostora za uzmak.Momačka večer, lažna vrata u stražnje dvorište života, prljava popisana jazbina zazidana od sanitarnih inspektora, ali opet, dovoljno duboka da se u nju zavuče mladoženja, kum i još nekoliko kretena, pa da unutra masturbiraju poput jebenih gorila u zoološkom vrtu.I eto me sada, na stražnjem sjedištu ovog taxija u potrazi za Fotićem, suludim eksperimentom tarot babe i šarenih papirića s njena ovalnog pladnja.Koliko dugo može trajati čitavo ovo ludilo što tjera strah u kosti, ovo bjesomučno znojenje, ove izobličene slike što mute razum i tjeraju ravno u propast?Sto uopće znači momačka večer? Kakvo je to jebeno rješenje problema? Je li to odgovor na prokletih trideset godina braka koji slijedi, trideset godina neslane juhe,162Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.20071:08 Page 163dosade u krevetu, vječito jednih te istih prigovaranja? Kakav je to bijeg, ima li sve ovo skupa smisla? Od čega mi bježimo i što mi uopće pokušavamo?Pogledam uvis i shvatim da žaba i dalje skače za nama.Sto mi pokušavamo dokazati? Da u nama još uvijek ima života i da nismo za staro željezo?Ali, mili Isuse, u meni više nema života. Ja nisam spavao četrdeset sati. Ja sam lud. Ja se bojim. Ja vidim žabe krastače koje skaču preko krovova. Ideja ove proklete momačke večeri me pobijedila, samljela me skroz naskroz. Kojeg mi to vraga uopće radimo u ovom gradu? Mi smo grešnici... bludni, prezreni, amoralni, odvratni, slinavi... mi smo bijednici bez razuma. Meni treba svećenik, ja se moram ispovijediti.— Oprostite — nagnem se prema vozaču taxija — ima li u ovoj ulici kakva crkva?— Nema, Sir — kaže ovaj — ovo vam je carstvo dućana.— Kakva sada crkva — okrene se Broker prema meni — zar si poludio?— Jesam, vidim ogromnu žabu kako skače preko krovova.— Vidim je i ja — kimne Broker.— I ja isto — doda Doktor — tko je šiša.— Daj se saberi — kaže mi Broker i izlije mi hladno pivo za vrat.To mi je donekle pomoglo. Podigao sam pogled i žabe više nije bilo. Od čitavog je doživljaja ostao

samo grozan šum u ušima.Polako smo prolazili pored Oxford Circusa. Vozač je milio iza crvenog autobusa ne pronalazeći način da ga pretekne.— Isuse, daj požuri — kaže mu Broker.— Dajem sve od sebe, Sir — odgovori mu čovjek.163Zec na rajesecu:Layout 1 4 . 6.2007y«j08 Page 164Nakon pola sata vožnje iskrcali smo se ispred ulaza u Hyde Park. Prešli smo na drugu stranu ulice, protrčali kroz Marble Arch i konačno ugledali masu ljudi koja se okupila na rubu parka. Potrčali smo prema njima. Na nekoliko drvenih sanduka pobacanih po šljunku stajalo je desetak čudaka držeći govorancije.— Oprostite — upita Broker jednog od okupljenih — jeste li vidjeli kakvog čudnog čovjeka s fotoaparatom obješenim oko vrata?— Jesam — kimne ovaj glavom — išamarao je Isusa i otrčao prema jugu.— Kada se to dogodilo — upitam ga ja.— Prije desetak minuta.— Hvala.Probijali smo se kroz svjetinu u smjeru koji je naznačio. Prolazili smo kraj govornika i u jednom smo se trenu zaustavili kraj bradonje crvenih, upaljenih obraza. Snuždeno je sjedio na svojoj govorničkoj kutiji ne ispuštajući 'JESUS SAVES' natpis iz ruku.— Sto je bilo? — upita ga Doktor.— On je mene istukao.— Tko te istukao?— Neki luđak.— Osvetit ćemo te — dobacim mu ja u trku.— Pronaći ćemo ga — vikne mu Broker.— Isčupat ćemo mu srce — doda Doktor. Trčali smo niz Park Lane, držeći se smjera juga.— Stanite — u jednom trenu vikne Broker.— Sto je bilo? — pitamo ga mi zadihano.— Ovo nema smisla... mogao je otići bilo kuda.Ja zaustavim čovjeka koji je prolazio pokraj nas i upitam ga:164Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007,1:08 Page 165— Oprostite, koliko je udaljena najbliža londonska znamenitost?— Kraljičina palača — odgovori čovjek — spustite se do Hyde Park Cornera, pređite ulicu i već ste u Green Parku. A od tamo ne možete promašiti... palača se nalazi ravno u smjeru juga.Potrčali smo dalje, i nakon pola sata gazili smo mekanu travu Green Parka. Kao što je čovjek i najavio, Buc-kingham Palače je izronio ravno ispred nas. Spuštao se mrak i palača je bila obasjana svjetlom reflektora. Uronili smo u more radoznalih turista što su, okrenuti prema palači, škljocali svojim fotoaparatima. Propinjali smo se na prste i izvijali vratove pogledima tražeći Fotića. Napravili smo čitav krug, ali nije ga bilo na vidiku.— Nema ga — kažem ja.— Sto ćemo sada? — upita Doktor.— Čekaj, ide smjena straže.Odnekud se pojavi četa uparadenih vojnika, kolona momaka odjevenih u crvene odore, s komičnim kapama nabijenim na potiljke. Žustro su stupali prema glavnom ulazu, dok se skupina vojnika s druge strane ograde spremala na odlazak.— Blagi Bože — kaže Broker upirući prstom prema vojnicima.U zadnjem redu, potpuno sumanto mlatarajući nogama po zraku, marširao je Fotić. Kolona je već zamakla za željeznu ogradu i Broker potrči prema njima, zgrabi Fotića oko pasa i odvuče ga u stranu.Turisti se okrenu prema njima dvojici i počnu škljo-cati aparatima. Među svjetinom prepoznam i dva Japanca, naše znance od prethodne večeri.— Aerosmith — promuca jedan — do... došli ste.— Došli smo — potapšam ga ja dlanom po ramenu.165Zec na mjesecu:Layout 1 4 . 6 .2007 ,^-ffl: 08 Page 166Izvukli smo se iz mnoštva, vratili na glavnu ulicu i zaustavili taxi.— Kuda? — upita nas vozač.— China White.

Čovjek ubaci u brzinu i doda gas. Fotić se hihotao zguren pored prozorskog stakla. Dali smo mu pivo i sada ga je cuclao poput novorođenčeta, ne prestajući s hihotanjem.Bilo je deset sati kada nas je vozač iskrcao ispred kluba. Pored ulaznih vrata čekali su nas Novinar, Sudac i Alex.— Hvala ti, Bože — rekli su uglas kada su shvatili da smo svi na broju.— Hajdemo, posebna klupska prostorija čeka na nas, jednako kao i plesačica koju sam naručio — rekao nam je Alex gurajući nas prema VIP ulazu.Tamo nas je dočekala hostesa bujnih oblina i odvela do odjeljka smještenog u pozadini kluba. Ušli smo unutra i zatvorili vrata za sobom. Na stolovima su nas dočekale kible s ledom u kojeg je bilo zabodeno nekoliko boca vodke.— Opustite se, momci, program uskoro počinje — začuo se mazni glas s razglasa.Izvalili smo se preko udobnih fotelja okrenutih prema malenoj pozornici. Nakon nekoliko trenutaka zavjesa se pomaknula i pred nama se pojavila nova hostesa.— Dobro došli na proslavu momačke večeri na China White način — nadglasavala je glazbu koja je treštala sa zvučnika. — Molim mladoženju i kuma da istupe naprijed.Broker i ja smo ustali i krenuli prema pozornici.166Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007 A$:08 Page 16712.Četvrtak, ZagrebPrvi put u posljednjih tjedan dana pala je kiša. Probudio me neugodan zveket žlijeba koji se savijao pod težinom mlaza. Pridigao sam se iz kreveta, polako se protegnuo, pa krenuo prema radnoj sobi.Otvorio sam ladicu i još jednom provjerio brojke otisnute na avionskoj karti. Zatim sam izvadio putovnicu i stao je prelistavati. Medu mnoštvom viza pronašao sam onu američku. — Sutra polijećem, za dva dana sam u New Yorku — pomislim. Osjetio sam kako mi se trnci lagano spuštaju niz leda.Uputio sam se prema kupaonici, istuširao se i zavalio u naslonjač ispred televizora. Pritisnuo sam gumb na daljinskom upravljaču. Na prvom programu direktan prijenos zasjedanja Sabora. Neki zastupnik predlaže zakon o diranju i javnom pokazivanju genitalija u čednim turističkim zonama.Ugasio sam televizor.Dohvatio sam telefon i okrenuo Starin broj.— Halo — začuo se njezin topli glas.— Mama, Teo je.— Reci, zlato moje.167Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007 A%:08 Page 168— Čuj, sutra organiziramo roštiljadu na Jarunu... pa ako bi bila dobra pa odmrznula meso...— Koliko će vas biti? — upita me ona.— Čekaj... Novinar i Iva, Fotić i Nikolina, Doktor, Sudac i Lana, Broker i Petra, Dina i ja... i vjerojatno još neke Dinine prijateljice... petnaestak.— Sve ću pripremiti, i meso, i salatu... kada ćeš doći, danas ili sutra ujutro?— Pa najbolje da dođem danas poslijepodne, da ne radimo sve u posljednji čas.— Samo dođi, zlato mamino.— Hvala ti.Ponovo sam uključio televizor i prebacio ga na stranice teleteksta.vremenska prognoza za sutrašnji dan: 'kontinentalna Hrvatska — vedro, Jadran — uglavnom sunčano'Zatim sam prebacio na stranice CNN-a i provjerio globalnu prognostičku sliku. New York — sunnyIsključio sam televizor, bacio se pod tuš, pa onda odjenuo košulju i hlače. Zaključao sam vrata stana i spustio se u dvorište.Zavalio sam se u poderno plišano sjedalo moje bube i polako se izvezao na Frankopansku. Ulice su bile zakrčene. Četvrtak, dva sata poslijepodne, uvertira u produženi praznični vikend. Radni ljudi ovog grada upravo su utekli iz dosadnih ureda i sada žure kućama gdje ih već čekaju upakirane torbe. Za nekoliko sati započet će masovni egzodus Zagrepčana prema Jadranu. Kiša je prestala padati i sada je lelujava izmaglica izbijala iz crnog asfalta.Probio sam se do kraja zelenog vala, zaokrenuo prema Zvijezdi, pa se onda strmim usponom Mirogojske ulice168mm(SpšZec na mjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 ^-|3,:08 Page 169odvezao sve do krematorija. Parkirao sam u hladu kraj au-tobusne stanice i stubama se spustio do

cvjećarnice. Kupio sam buket gerbera i veliku bijelu svijeću, a onda se počeo spuštati prema polju broj sedamdeset i jedan.Nakon desetak minuta hoda stajao sam ispred mramorne ploče u koju je bijelim slovima bilo upisano tatino ime. Uzdahnuo sam, iz džepa izvadio paketić maramica, pa onda obrisao još uvijek mokru ploču. Izlio sam kišni-cu iz plastične vaze, stavio svježe cvijeće unutra, a onda prekrižio ruke na prsima i zagledao se u crno-bijelu fotografiju s koje mi se smješkao crnokosi muškarac.— Bela — rekao je Stari bacajući herc damu na stol.Homer je promiješao karte, dao meni da presječeni, a onda ih redom razbacao po stolnjaku restorana. Stari je pozvao herca u adutu, pokazao zvanje i bacio na stol tu crvenu damu.Prošla je godina dana od kada je otišao. I ako poživim, ako dočekam starost, onu starost u kojoj događaji i slike izblijede, i ako ikada kasnije izvučem iz svojeg pamćenja kakav detalj, kakav sitan pokret ruke po kojem pamtimo ljude koje smo voljeli, ja znam da ću zauvijek pamtiti način na koji je moj stari bacao karte na stol.U tom si pokretu ruke mogao vidjeti sve... Savio je dlan, oko bi mu zaiskrilo i vidio si da nešto smjera, da u glavi ima plan kako da dobije tu partiju... tu, ili bilo koju drugu.U tom pokretu ruke mogao si vidjeti da je čitav život dobivao loše karte.Mogao si vidjeti da je rođen u volovskim kolima dok su krajem četrdesetih godina naši stari lutali Slavonijom tražeći komadić plodne zemlje. Mogao si vidjeti da je rođen kao najmlađe od sedmero djece, a i da su ta djeca uglavnom bila gladna. Ako si znao pogledati, i ako ti je do toga uopće bilo stalo, u tom pokretu ruke mogao si169Zec na mjesecu:Layout 1 4 . 6 . 2007 AS.: 08 Page 170vidjeti i dolazak u Zagreb, vucaranje po vlažnim podrumskim sobama i dekanovu dodjelu papirnatih tuljaca novopečenim građevinskim diplomcima. Mogao si vidjeti da baka i djed nisu došli na tu skromnu svečanost, jer za takvo daleko putovanje novca nije bilo.Mogao si vidjeti i sve one kišne, blatne dane provedene na gradilištima. Mogao si vidjeti kako je taj dlan, isti taj dlan koji baca kartu na stol restorana, jednom davno pritiskao obarač pištolja, pucajući luđački u tamu iznad Gračana one večeri kada je u rodilištu Petrovoj prvi puta zakmečao moj brat.U tom si pokretu mogao vidjeti inat svim onim inspekcijama koje su mojem Starom visjele za vratom, svih tih godina u kojima je, kao privatni poduzetnik, bio nepouzdan partner sustava. Mogao si još vidjeti i da je jednom bankrotirao. Da je radio kao konobar, pa onda i kao šef sale.Mogao si vidjeti i da je ponovo otvorio građevinsko poduzeće.I da ja ranih devedesetih mrznuo na čukama istočne Slavonije. I da je sve poslao k vragu onoga dana kada je njegova postrojba po naređenju premještena u Bosnu.U tom si pokretu, samo ako si malčice obratio pažnju, mogao vidjeti da je volio Staru. I da je bio ponosan na brata i mene. I da je bio sretan, ali zaista sretan kada sam, s radnom knjižicom u ruci, toga jutra osvanuo na njegovu gradilištu.Sve si to mogao vidjeti u načinu na koji je moj Stari bacao karte.Iste one karte koje su, nakon svakog novog dijeljenja, kao po nekom surovom nebeskom pravilu, uglavnom bile loše.— Od bele — rekao je Stari i bacio kralja.170Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.20071:08 Page 171Homer je obacio sedmicu pik, ja sam napunio usamljenom desetkom, a Lukrecije je izbacio posljednjeg aduta.I tada je Stari ispustio karte i rukama se uhvatio za prsa.Pozvali smo Hitnu, i nakon sat vremena ležao je u operacijskoj sali Vinogradske bolnice. Operirao ga je Doktorov stari, s čitavim timom vrsnih stručnjaka. Ugradili su mu najmoderniju premosnicu koja se tada mogla pronaći na tržištu.— Ne brini ništa — rekao mi je stari Doktor — ljudi s premosnicama mogu poživjeti još dobrih dvadesetak godina.Ali umro je iduće nedjelje.— Nije rekao ništa — pričala nam je kasnije Stara — samo mi se nasmiješio i strovalio se preko kreveta.Brat i ja smo dojurili nakon pola sata. Pričekali smo Hitnu pomoć, ljude u bijelim kutama koji su konstatirali prestanak rada srca. Na odlasku su nam savjetovali da mrt-vozornika nazovemo ranim jutrom. Rekao sam bratu da odveze Staru u svoj stan, a onda nazvao Brokera. Nas smo dvojica navukli hlače, sako i košulju na nepomično tijelo koje je polako gubilo boju. Onda smo još dugo sjedili u tami, čekajući prokletu zoru i tog vražjeg mrtvozornika.

Nakon dva dana organizirali smo pogreb.Nakon tri dana pojavio sam se na gradilištu i svi su me oslovljavali s gazda.Uzdahnuo sam, upalio svijeću i odložio je pored ger-bera. Još sam jednom pogledao prema crno-bijeloj fotografiji, a onda se okrenuo i pošao prema parkiralištu. Sjeo sam u bubu, spustio se do Zvijezde, a onda skrenuo prema Gračanima.Nakon nekoliko minuta parkirao sam ipred ulaza u kuću u kojoj sam odrastao. Uspeo sam se do ulaznih vrata171Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007 ^4^:08 Page 172mi pritisnuo zvonce. Stara je otvorila vrata, propela se na prste i cmoknula me u obraz.— Zlato moje gladno, hajde brzo u kuhinju, ispekla sam ti pečenje i štrudlu — rekla je.Slasno sam mljackao trpajući zalogaje u usta.— Kako ide pisanje? — pitala me sa smiješkom.— Ide nekako... ma ne žurim nikuda.— A pripreme za vjenčanje?— Sve je pod kontrolom... ma pusti sada to, kako si ti, mama, pričaj.I pričala mi je. Pričala je kako ponekad ode do Dolca, pa tamo popije kavu s gospodom koja drži cvjećarnicu. Pričala je kako prošeta do Mihaljevca, pa onda sve tamo gore do šestinske crkve. Kako nedjeljom ode na misu, a kasnije svrati do svoje ujne koja živi u Lukšićima. Pričala mi je kako bi voljela za Božić otići u Slavoniju, jer nije bila skoro dvije godine.— A odem sine i do groblja skoro svakoga dana — slušam je kako kaže tihim glasom.— Danas ne moraš ići. Bio sam gore, očistio ploču i zapalio svijeću.Vidio sam da su joj se oči ovlažile. Šutjeli smo neko vrijeme i ja sam promatrao njene ruke koje su još uvijek bile glatke i lijepe.— Stara, ja ti sutra idem u Ameriku — prekinem tišinu.— Pa kako sada, sine... pa ženiš se za dva tjedna...— Vraćam se na vrijeme... nego, Stara, gdje ti je onaj popis telefonskih brojeva koji sam ti dao?— Čuvam ga u ladici.— Nisi zaboravila što sam ti rekao?— Nisam, sine — kimne ona glavom.— Znači, ako se meni što dogodi, onda...172mmZec na mjesecu:Layout 1 4 .6.2007 li,:08 Page 173— Nemoj tako, sine — prekine me ona.— Slušaj me, Stara — nisam se dao smesti — ako se meni što dogodi, i ako budeš u nevolji, zovi moje dečke. Ako zapneš s novcem, Broker ti je prvi na popisu. Ako zdravlje krene na gore, zovi Doktora. Ako ti tko bude prijetio, Fotićev je broj treći po redu. Ako...— Ma pusti to, sine, nemoj tako pričati — molećivo je sklopila ruke — ma što bi se tebi dogodilo.Uzdahnuo sam pogledavši je umirujučim izrazom lica.— Imaš pravo, Stara, što bi se meni dogodilo... ali kakav je moj brat, bolje ti je da računaš na moje prijatelje nego na njega.— Nemoj tako, sine, Ivan je dobar dečko.Šutjeli smo nekoliko trenutaka, a onda sam je upitao:— Stara, jesi li ti sretna?Pogledala me svojim toplim očima pa rekla:— Jesam, sine, imam svoj mir. Vas ste dvojica odrasli, imate svoje živote... ja sam svoje napravila. Meni ti u životu ničega više ne treba.— Stara... ja...— Reci sine... —... moram ići. Šutke smo se gledali.— Moram ići, mama.— Čekaj.Ustala je i otvorila vrata hladnjaka.— Uzmi ove zdjele — rekla je — unutra je meso i salata. Sve sam ti pripremila, samo baciš na vatru i jedeš. Imaš li roštilj, drva i ugljen?— Imam — kimnem ja glavom. — Hvala ti, mama.Ustao sam, stavio jednu zdjelu pod pazuh, a druge dvije obujmio rukama. Poljubio sam je u čelo i spustio se do bube. Odložio sam zdjele u prtljažnik, još joj jednom

173Zec na mjesecu :Layout 1 4 .6.2007 AS.: 08 Page 174mahnuo, a onda ubacio u brzinu i okrenuo nazad prema centru.Noć se spustila na grad i ulice su bile gotovo prazne. Uvezao sam se u dvorište, parkirao i popeo se do stana od-loživši zdjele u hladnjak. Onda sam se zavalio u naslonjač i uključio televizor.Prvi program — mozaična emisija o neobičnim ljudima i životinjama. Prilog o psu koji zavija u duhu starih dalmatinskih napjeva.Drugi program — prijenos utakmice četvrtfinala hrvatskog nogometnog Kupa. Uvijek neugodni Kamen in-grad forsira formaciju osam-jedan-jedan.Treći program — emisija zabavnog karaktera. Dva debela tipa u ribičkim čizmama mijenjaju žene na tjedan dana.Četvrti program — njemačka detektivska serija. Švap-ski specijalac i njegov superutrenirani pas maltretiraju bugarske kamiondžije.Ugasio sam televizor i otvorio Murakamija. Pročitao sam nekoliko stranica, pa mi je i to dojadilo. Zaklopio sam knjigu i zagledao se kroz prozor.Prošla je ponoć kada sam začuo zvuk otključavanja vrata. Dina je ušla u stan, izula sandale i izvalila se u naslonjač pokraj mene.— Bok, mali — rekla je poljubivši me u usta.— Bok, mala — uzvratim joj poljubac.— A gdje si ti čitavog dana?— Išao sam do Mirogoja... a onda do Stare... a gdje si ti čitavog dana?— Bila sam na piću s curama. I znaš što?— Što?— Mi smo se dogovorile da organiziramo djevojačkuvečer.Pa sjajno... kada?174Zec na rajesecu:Layout 1 4.6.2007^49:08 Page 175— U subotu, dok ćeš ti lumpati Londonom, tvoja Dina i njene prijeteljice zabavit će se u Staroj Vuri.— Jesi li sigurna da će vam dozvoliti... ipak je to starinski restoran a vi vjerojatno planirate organizirati razuzdanu žensku pijanku...— Pa Tonko poznaje...— Zvonko — smrknem se ja.— Tonko poznaje vlasnika, sve je već dogovoreno.— I striper?— Sto te briga...— Točno, što me briga.Dohvatila je daljinski upravljač i uključila televizor. Na trećem je programu započinjao nekakav samurajski film. Pogledao sam postav glumaca, a onda rekao:— Što se sutrašnje roštiljade tiče... Dina... Spavala je.Uzeo sam je u naručje i odnio do spavaće sobe. Položio sam je na krevet i vratio se u dnevnu sobu. Ugasio sam televizor, legao na naslonjač, sklopio oči i zaspao.175Zec na mjesecu:Layout 1 4.5.20071:08 Page 17613.Petak, Tijelovo, ZagrebOtvorio sam oči i pogledao na sat.Šest i petnaest. - Danas putujem - pomislim i skočim na noge.Polagano sam otvorio vrata spavaće sobe pogledavajući prema krevetu. Dina je drijemala obgrlivši rukama veliki mekani jastuk.Otvorio sam vrata ormara pazeći da je ne probudim. Izvadio sam svoju veliku putnu torbu, pa u nju potrpao nekoliko hlača, košulja i donjeg rublja. Zatim sam otišao do radne sobe i otvorio ladicu stola. Izvadio sam avionsku kartu i putovnicu, pa se onda osvrnuo oko sebe. Što bih još mogao ponijeti? Postoji li u ovom stanu išta što je meni zaista važno? Nekoliko knjiga, desetak ploča i diskova i nepotrebna hrpa odjeće. — Ne veži se ni za što, što ne bi mogao ostaviti u roku petnaest sekundi, ako se nevolja pojavi iza ugla — u kojem sam filmu čuo ovu rečenicu? I zašto sam je, k vragu, zapamtio?Istuširao sam se, odjenuo, pa ponovo pogledao na sat. Prošlo je sedam. Otišao sam u spavaću sobu i nježno poljubio Dinu. Sanjivo je otvorila oči.— Maleni, vrijeme je — rekao sam joj.

— Vrijeme za što — pitala je trljajući dlanovima lice.176Zec na mjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 ^-[9,: 08 Page 177— Za roštiljadu. Pa znaš da moramo što ranije stići do Jarima, ako želimo zauzeti kakvo dobro mjesto... praznik je, svi roštiljaju.— Ti mene mučiš — brundala je.— Tuži me Autonomnoj ženskoj kući. Ali najprije ustani, hajde.Ustala je i otišla do kupaonice. Nakon pola sata bila je spremna za polazak. Otvorio sam vrata hladnjaka i kimnuo glavom prema zdjelama.— Ti uzmi ovu manju, ja ću ostale dvije — rekao sam joj.— A što je to?— To je meso i salata... ljubavi, organiziramo roštiljadu, pozvali smo ljude... halo, buđenje...Napravila je što sam joj rekao, izišli smo iz stana i spustili se do dvorišta.— Idem u podrum izvući roštilj, drva i ugljen — rekao sam joj. — Ti skokni do dućana i kupi svježi kruh.Spustio sam se u vlažni podrum, otključao vrata i izvukao željeznu rešetku i dvije velike kartonske kutije. Vratio sam se do dvorišta i sve to ugurao u prtljažnik bube. Dina je došla nakon nekoliko minuta noseći vrećice pune kruha, začina, plastičnih tanjura i čaša.Izvezli smo se na ulicu pa krenuli u smjeru juga. Zaustavili smo se pored diskonta pa kupili još dva sanduka piva, nekoliko boca vina i gomilu sokova. Sve smo to po-trpali na zadnje sjedalo, pa produžili do ulaza na Jarun.Ušli smo pored Plombisa pa počeli kružiti oko jezera. Parkirao sam s južne strane, uza sam savski nasip. Prošetali smo livadom i odabrali jedan od praznih platoa.— To je to — rekao sam. — Ti samo sjedi i čuvaj nam mjesto, a ja ću dotegliti sve stvari iz auta.177Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.20071:08 Page 178Vratio sam se do bube pa onda prenio sve stvari do drvene kućice.— Tako, sada smo spremni — zadovoljno sam puć-nuo usnama. —Još samo da svima javimo točnu lokaciju.Izvadili smo telefone i poslali poruke prijateljima koje smo očekivali. Onda smo se zavalili preko drvenih naslona i promatrali šetalište uz jezero.Bilo je devet sati ujutro i prvi biciklisti i roleri polako su kružili glatkim asfaltom. Promatrao sam vitke djevojke prekrasno oblikovanih listova i stražnjica kako se skladno gibaju prebacujući težinu s jedne noge na drugu. Dina uhvati moj pogled i lagano me udari dlanom po nosu.— A gdje ti blejiš? — rekla je.— Gledam kako su ružne — pokušam se izvući — u ovom gradu više nema zgodnih cura.— Baš — nasmijala se.Nakon nekog vremena ugledali smo crni Audi kako parkira iza moje bube. Broker i Petra su izašli iz automobila i spazili nas kako im mašemo. Pregazili su livadu i zavalili se na klupu pored naše. Jedan po jedan automobil parkirao je pored nasipa i uskoro je čitavo društvo bilo na okupu.— Gdje je Sabina? — pitale su cure Doktora.— Gdje je meso? — uzvratio je on svojim pitanjem. —Tu je meso — ubacim se ja. — Hajdemo na posao. Pobacali smo deke po travi, a ja sam stavio rešetku nastalak i zapalio vatru. Dina, Iva, Nikolina, Lana, Petra, Tamara i Monika izvalile su se u hladu travnjaka, a dečki su se okupili oko mene.— U zdjelama se nalazi dvadeset junećih odrezaka i trideset ćevapčića — rekao je Broker. — Ova je količina sasvim dovoljna za sve nas. Medeniću, dobro si obavio zadatak.178Zec na rajesecu:Layout 1 4.6.2007 H^r08 page 179— Operacija klanja junice protekla je dobro — ubaci se Doktor — operacija uspjela, junica mrtva.— Presudio si joj po kratkom postupku — nadoda Sudac — dobar posao, Medeniću.— Referendumsko pitanje pokazuje da je publika na tvojoj strani — prokomentirao je Novinar.— Dajte se zbijte više, mamicu vam vašu — vikne Fo-tić — pa vidite da vas pokušavam uhvatiti objektivom... taaaakoo... ptičica.Cure su na jednu od deka postavile tanjure i čaše, a mi smo za to vrijeme ispekli meso. Onda smo polijegali oko hrane i započeli s gozbom.— I tako se naš Medenić ipak ženi — rekla je Iva bacajući solenku prema Novinaru.— Ogriješio se o pravila igre — prokomentira Broker.— Prekinuo zavjet — ubaci se Doktor.

— Nije ispoštovao dogovor — kaže Novinar.— Rasturio nam bratstvo — nadoda Sudac.— Papak — promrmlja Fotić. Djevojke se nasmiju, a Nikolina kaže:— Vi i vaš zavjet... kada ste postavili pravila te vaše glupe igre?— Kakve igre? — upita Monika.— Tamo negdje prije mature, ovi su se naši pametnjakovići zavjetovali kako se niti jedan od njih neće oženiti prije trideset i pete — odgovori joj Nikolina.— I da će zauvjek ostati mladi i ludi — nadoda Iva.— I slobodni — ubaci se Lana.— I nerazdvojni — kaže Petra.— E pa vidite, cure drage — nasmije se Broker — ostali smo dosljedni prvoj i posljednjoj točki zavjeta.— Jeste — nasmije se Lana — još dva tjedna... i onda je gotovo s time.179Zec na m] esecu: Layout 1 4 . 6 .2 007/4a^08 Page 180— Uostalom, Medeni je jedini od sviju vas imao dovoljno razuma prekinuti tu vašu djetinju idiotariju.Odložim papirnati tanjur pored sebe i dohvatim pivu. Otpijem gudjaj i zagledam se u dubinu travnjaka. Da, jedini sam imao dovoljno razuma da prekinem djetinju idiotariju...— Stavi slušalice na uši — rekla mi je Dina, izvadivši iz torbe svoj stari discman.Ležali smo na toj tuniškoj plaži, na toplom bijelom pijesku i promatrali suton. Bilo je to prošlog ljeta, kada sam je, nakon svih silnih prigovaranja i pritisaka, svađa i durenja, konačno odlučio povesti sa sobom na jedno od svojih putovanja.— Molim...— Pa stavi slušalice na uši — ponovila je. Napravio sam što je rekla. Pritisnula je gumb i začuose ugodan zvuk klavira. Tipkama je prebirala Norah Jo-nes i ja sam začuđeno promatrao Dinu kako iz torbe vadi blok papira. Bezbrižno se nalaktila u pijesak pa onda blok okrenula prema meni. Na prvoj je stranici pisalo:znam da smo ovo vidjeli u jednom filmumožda baš i nije originalnoali svejedno...Otkinula je prvi komad papira i pred mojim se očima pojavio novi tekst:ja tebe zaista volimi danas, na ovoj plažii za pedeset godinakada budeš sijedi debeljucoNijemo sam promatrao kako mi se smješka iz tog tu-niškog pijeska, dok sunce zalazi za vodu, a u mojim ušima zvoni ugodan Norin glas. Novi papir:pa bih te htjela nešto pitati180Zec na mjesecu:Layout 1 4 .6.2007 H^:08 Page 181maleni moj slatkiNovi papir:a nema veze sa strukturom književnih djela niti ima veze s kvalitetom građevinskog betona niti sa svim tim stvarima o kojima ti puno znašNovi papir:htjela bih te pitati...— Hoću — rekao sam skidajući slušalice s ušiju. Zagrlio sam je, poljubio, i još smo dugo, dugo ležalina toj plaži dok su se tamni valovi razbijali o obalu pod našim nogama.— Dečki, može jedna partija na dva mala — iz razmišljanja me prene muški glas.Okrenuo sam se i ugledao momka s nogometnom loptom pod miškom.— Naravno da može — skoči Broker na noge.— Pa zar si poludio — kaže mu Doktor — upravo smo se najeli.— Svi na noge — vikne Broker.Ustali smo i krenuli za njim. Klinci su na susjednom proplanku postavili dva mala gola. Rasporedili smo se u formaciju i počeli jurišati za loptom.Nakon pola sata znojenja rezultat je bio 10:0 za klince.Odustali smo i vratili se do drvene kućice.— Ovo su kadeti Dinama — uspuhano je komentirao Novinar.— Možeš misliti — promrmlja Sudac.Dohvatili su boce i zavalili se u travu. Dina je curama objašnjavala protokol vjenčanja, a ja sam sjeo ispod stabla na suprotnoj strani travnjaka.

Promatrao sam kako uspuhano brišu znoj s čela, moji prijatelji, negdašnji gradski lavovi, donžuani prisegli na181Zec na mjesecu:Lavout 1 4 . 6 .2007 /49,: 08 Page 182zavjet o mladosti, ludosti i slobodi. Izvalili su se preko deka i sada pričaju o zateznim kamatama stambenih kredita, o karijerama, o spletkama u Palači pravde, Vinogradskoj bolnici i zgradi HRT-a, o mogućim ulaganjima u investicijske fondove... A onda, možda, kada popiju malo, možda se prisjete onih starih dana, kada se izlazilo često a spavalo malo, kada se razgovaralo o filmu i knjigama, kada se maštalo o putovanjima i kada su se prezirale norme konvencionalnog načina života. Bivši gradski lavovi, donžuani prisegli na zavjet.Bivši lavovi uhvaćeni u zamku zvanu dugogodišnja veza, bez brakova, te pravno-formalne potvrde života u zajednici, ali sa svim licemjernim sadržajima koje dugogodišnje veze nose, sa svim prevarama i laganjima, sa svim učmalim navikama i ispraznostima.Mili Isuse, u što smo se pretvorili?Za tjedan dana zajahat ćemo posljednji val koji nas očajnički pokušava vratiti obalama mladalaštva. Otići ćemo na momačku večer, sa suludom idejom branjenja ono malo duha što je preživjelo u nama.Ja, voda plemena, i mojih pet jahača apokalipse. Zemlja, Voda, Vatra, Zrak i Eter... Broker, Doktor, Fotić, Sudac i Novinar...Jahači apokalipse na pragu krize srednjih godina. Ali znam, baš nekako znam, da momačka večer ne može promijeniti ništa... barem ne na duge staze. Val koji će nas nositi vrlo će se brzo slomiti.Slomiti i otkotrljati natrag.Gledam Dinu kako gestikulira objašnjavajući kako su boje veoma važne u strukturiranju jednog vjenčanja. Gledam joj lice, to lice koje je zaista lijepo... ali lice iz kojega je davno, davno iščezao život...182Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.20071:08 Page 183Gdje je ona moja cura koja je skinula cipele pa bosa trčala gradom kada nas je onog davnog travnja na Britancu dohvatio pljusak?Gdje je ona cura koja je preskakala jarunske rinzole kada smo se utrkivali stazama rolera smijući se poput male djece?Gdje je ona cura koja je odlazila na tečaj električne gitare, nagovarajući me usput da kupimo bubnjeve i formiramo bend?Gdje je ona cura koja nije razlikovala bubu od Merce-desa, ona cura koja se smijala mojim jeftinim forama dok smo kod Rubelja mlatili ćevape, a luk nam je ispadao iz usta?Gdje je ona cura koja mi je otkopčavala hlače trgajući košulju s mene, bacala me na pod kuhinje strastveno poput nikad ukroćene Amazonke?Gdje je Lisabon?Ustao sam, odšetao do ostatka društva i legao kraj Dine.Sunce je polagano padalo za horizont.— Moram ići — rekao sam. — Avion polijeće za četiri sata.— Idemo svi — rekao je Broker.Digli smo i prebacili deke, kutije i roštilj u prdjažnik moje bube. Cure su pokupile smeće i odnijele ga do obližnje košare.— Idućeg se petica vidimo na aerodromu — rekao sam momcima.— Ja radim prozivku — dodao je Broker — da slučajno netko nije zakasnio.— Stil odijevanja je slobodan — naglasio je Sudac.— Silazak s uma je obavezan — ubacio se Novinar.— Momačka večer u Londonu, samo za one s pravom petljom — prokomentira je Doktor.183Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.20071:08 Page 184— Ptičica — okinuo je Fotić snimak.Potrpali smo se u aute i produžili do izlaza s jezera. Nakon pola sata Dina i ja smo otključavali vrata našeg stana.— Hajde budi dobra pa sutra operi ove zdjele i vrati ih mojoj mami.— Hoću — rekla je. — Kada moraš biti na aerodromu?— Moramo krenuti za pola sata.— Jesi li spreman?— Jesam, stvari su spakirane.

Otišao sam do radne sobe i uzeo kartu i putovnicu. Zastao sam na trenutak, uključio komjutor i zavalio se u stolac. Udahnuo sam duboko i počeo lupkati po tipkovnici:Zbogom, grade moj, spavaču na obalama one tvoje gliste zvane Sava. Zbogom svim tvojim grafitima i svim tvojim čudacima.Zbogom Hercegovcima na doživotnom privremenom radu u Zagrebu.Zbogom vječnim studentima sa Save, i zbogom svim finim zagrebačkim bakicama.Zbogom Bosancima pristiglim u grad početkom rata, zbogom eliti iz podsljemenske zone i direktorčinama iz NK Trnja, Asa i Dubravkina puta.Zbogom potlačenoj radničkoj klasi, revolucionarima iz Name i Croatia busa, zbogom vama i kaptolskim ispira-čima mozgova.Zbogom špico, zbogom umišljeni individualci, zbogom vama damama što ispijate kave ispred Bulldoga i vama art ekipi što sjedi ispred Kiča. Zbogom saborskim zastupnicima i zbogom bivšim jabučarima preseljenima na šank Gjure. Zbogom majmunima u skupim BMW-ima, ćelavim kama-tarima i umjetnicima iz Limba. Zbogom poslovnjacima, marketinškim stručnjacima i špijama iz lobija Esplanade.184Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007 fp\:03 Page 185Zbogom pljačkašima banaka i kladionica, zbogom nacionalnim uglednicima i akademicima, svim moralnim vertikalama društva.Zbogom ljepoticama mojega grada. Vama koje odlazite u Movie Pub na karaoke party. Vama koje chatate na Iskrici, što plešete po šankovima Paše i Lampaša. Vama koje visite u Khali ijacky Broumu i pijete sok od breskve, vama ljepoticama s afterujorkpartyja. Vama što učite u Sveučilišnoj knjižnici i vama koje pišete povjerljiva pisma časopisu Gloria. Vama sa satova joge, pilatesa, autogenih treninga, talijanskog i španjolskog, vama što visite u Booksi i vama iz lažnih japanskih restorana.Zbogom novinarima, fotografima, doktorima, sucima i brokerima.Zbogom, Dina.Duboko sam uzdahnuo i isprintao sve što sam napisao. Pročitao sam tekst, zastao na trenutak, pa obrisao sadržaj ekrana. Još sam jednom pročitao što sam napisao, a onda sam presavio papire i ugurao ih u stražnji džep hlača.Ugasio sam kompjutor, ustao i izašao iz sobe.— Idemo — rekao sam Dini podižući torbu s poda. Spustili smo se niz stubište i uskočili u bubu. Voziosam do kraja Savske, prešao preko mosta, a onda se preko Novog Zagreba provukao do ceste prema aerodromu.Imao sam još nešto više od sat vremena do polijetanja aviona. Pao je mrak i žuti mjesec je sjao visoko na nebu.Parkirao sam ispred aerodromske zgrade i Dina i ja smo izišli iz automobila.— Nemoj me pratiti — rekao sam joj — ionako kasnim, moram odamah odjurišati prema izlazu.Gledala me vlažnim očima.— Javi se čim sletiš — rekla je.185Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007 ,1:08 Page 186— Hoću. A ti pazi na bubu... volim taj auto.— Znam — kimnula je.Poljubio sam je i krenuo prema pokretnim vratima. A onda sam zastao i vratio se do nje.— Dina...— Reci — šapnula je.— Pogledaj prema mjesecu. Podignula je glavu.— Vidiš li zeca u kružnici? Pogledala me u oči i rekla:— Ja ću vidjeti sve što ti želiš da vidim. Šutke sam je promatrao.A onda sam joj dlanom poslao još jedan tihi poljubac, okrenuo se i ušao u zgradu.186Zec na mjesecu:Layout 1 4 .6 .2007 ^-fa: 08 Page 18714.Subota, London— Dobro došli na proslavu momačke večeri na China White način — nadglasavala je hostesa glazbu koja je treštala sa zvučnika.— Molim mladoženju i kuma da istupe naprijed. Broker i ja smo ustali i krenuli prema pozornici.Iza zavjese se pojavila još jedna hostesa, vukući za sobom dva drvena stolca. Postavila ih je nasred pozornice i dala nam rukom znak da sjednemo. Poslušali smo je, a onda su djevojke odnekud izvukle

dva tamna poveza i omotale ih oko naših očiju.— A sada — začuo se glas s razglasa — draga gospodo, na scenu stupa čudo plesne umjetnosti, kraljica noći, jedna i jedina Paaaatriiciiiaaa!!!!Muzika se pojačala i urlanje ostatka društva jedva je dopiralo do nas. Pomakli smo stolce i oslonili se jedan drugome na leda. Momci su počeli glasno navijati.— Skini se, skini se!!!Nakon nekoliko trenutaka osjetio sam strujanje tijela u svojoj blizini. Nema sumnje, po količini buke i navijanja mora da je riječ o zamamnoj ljepotici. Počela je trljati svoje tijelo o moja bedra, izazovno mi gurajući stražnjicu187Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.20071:08 Page 188u krilo. Zatim se premjestila iza mojih leđa i istu igru ponovila s Brokerom.— Gurni joj ruku među noge — urlali su momci. Poslušao sam ih i povukao ruku uz ženinu nogu prema gore... i... mili Isuse!!!Strgnuo sam povez s očiju i skočio na noge. Broker je učinio isto. Ispred nas je stajao mladić od dvadesetak godina i veselo nam se smijao.Doktor, Novinar, Sudac, Fotić i Alex su se valjali po podu od smijeha.— Dragi gosti, nemojte nam zamjeriti na ovoj maloj šali — začuo se zvuk s razglasa. Ovo nije bila Patricia... bio je ovo Alfredo, momak koji u China Whiteu skuplja čaše i prazni pepeljare.Hostese su razmaknule zavjesu, pokupile jedan stolac, a onda, zajedno s Alfredom, šmugnule iza pozornice.— Dragi gosti, a sada, jedna i jedina, neponovljiva, Paaaatriciiaaa!!! Molimo mladoženju da sjedne na preostali stolac a kum neka se vrati među ostatak društva.— Kume, siđi — viknuo je Doktor. — Pusti ga da uživa. Pogledao sam Brokera u oči i on mi je namignuo.— To je to, stari — rekao sam mu — zaslužio si ovo. A onda sam sišao s pozornice i sjeo između Doktorai Fotića.188Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007l,:08 Page 18915.Subota, LondonPatri cia, crnokosa djevojka punih usana i bujnih grudi počela je plesati oko mladoženje dodirujući ga svojom lijepom kožom.Primijetio sam da mu se čelo orosilo. Skinula je grudnjak, obujmila ga dlanovima oko lica i gurnula mu glavu među grudi. Onda mu je sjela u krilo i počela kliziti po njegovim bedrima. Vješto je podigla noge na njegova ramena i dalje se zibajući stražnjicom po njegovim preponama. Broker ju je pokušao podići, ali izgubio je ravnotežu i tresnuo na pod. Patricia je pala preko njega.Skočili smo na noge i glasno navijali. Njih su dvoje ustali, pa onda počeli plesati po pozornici. Zastor se raz-maknuo i u prostoriju je ušetalo još nekoliko oskudno odjevenih djevojaka. Momci su se počeli verati prema bini.Ja sam se okrenuo i izišao iz prostorije. I dok sam zatvarao vrata, uhvatio sam Brokerov upitan pogled.Ali nije mi se zaustavljalo.Probio sam se kroz mnoštvo i izišao iz kluba. A onda sam se spustio stotinjak metara niz ulicu sve do Piccadillv Circusa. Prešao sam na drugu stranu kružnog toka i sjeo u ovalno podnožje spomenika Erosu.Zapalio sam cigaretu i zabuljio se u svijedeće reklame pored Burger Kinga.189Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007,49:08 Page 190Nakon nekoliko trenutaka Broker je sjeo kraj mene.— Brzo si me pronašao — rekao sam mu.— Čuj, nakon današnje potrage za Fotićem, pronaći tebe bio je mačji kašalj.Nasmiješio sam se.— Drago mi je da ste ti i Petra uspjeli — rekao sam.— Zaista ste zaslužili... mislim, tolike godine truda i čekanja...— Točno, valjda smo zaslužili...— A i drago mi je da nitko od nas ipak nije prekršio zavjet — dodao sam — svi smo napunili trideset

pet godina, sada su svadbe svima dopuštene.— Ne znam znaš li, ali više se nitko niti nema za koga oženiti — spustio je pogled.— Čuo sam — kimnem glavom — mailovi su stizali... ali što se točno dogodilo?— A što će se dogoditi? Iva je ostavila Novinara. Saznala je za onu malu iz redakcije i dala mu nogu. Niko-lina se riješila Fotića... mislim, treba njega trpjeti, ipak razumijem ženu. Lana ne samo da je prekinula sa Sucem, nego mu je i uzela stan... koliko znam, još se spore oko čitave imovine. A Sabina... Sabina i Doktor prekidaju već nekoliko godina... ma neće ni to trajati dovijeka.Zašutjeli smo na trenutak, promatrajući turiste kako svojim digitalnim aparatima ciljaju Erosa iznad naših glava.— Drago mi je da si došao, kume — kaže mi Broker.— Koliko je prošlo...— Dvije godine.— Već!?— Već.— Sletio ravno na Pleso, ravno iz New Yorka svojem starom Brokeru na momačku večer.190Zec na mjesecu:Layout 1 4 .6.2007 ,<f9,:08 Page 191— Pa kako bih to propustio — nasmijem se ja. — Uostalom, čitava ova operacija je prvotno bila namijenjena meni...— Da, ti i tvoj famozan bijeg s vjenčanja. Trebao si vidjeti duplericu Glorije... slika uplakane Dine, ministra, a iznad toga naslov — 'Odbjegli mladoženja — uplakana nevjesta'.Šutio sam.— Kakvo je bilo vjenčanje?— Koje? — upita me on.— Pa Dinino?— Dina i njen bivši-sadašnji vozač džipa... a kako bi bilo, nje-žno ro-zo... kako to već biva u Tonkovoj organizaciji. Čak ih je nagovorio da stave jaglac na vrh torte.Otpuhnuo je dim cigarete pa me upitao:— Kako je u New Yorku?— Onako... snalazim se.— Pisao si mi da tražiš prostor za knjižaru. Što je s time?— Tražim, tražim, nije lako naći... našao sam neke lokale tamo pored Brooklvnškog mosta... vidjet ćemo.— Trebaš novac? — upita me on.— Ne trebam, stari moj, kao da jesi — nasmiješim mu se zahvalno.— Kako napreduje roman?— Polako — odgovorim mu.— O čemu ono pišeš?— O Zagrebu.— Pa kada ćeš ga dovršiti?Povukao sam još jedan dim i pogledao prema mjesečevoj kružnici.Ali nisam mu ništa odgovorio. Možda ga jednom napišem... možda...191Zec na mjesecu:Layout 1 4.6.2007l:08 Page 192malo stvari se mene, zaista, tiče...možda jedan manji dio ide neko vrijeme sa mnom,ali brzo nestane...a ljudi to ne shvaćaju...malo uzmem, pa odbacim i idem dalje.Johnny ŠtulićBilješka o autoruHrvoje Salković rođenje u Zagrebu 1973. Diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, a magistrirao međunarodne odnose u Londonu na Universitv of Westminster. Dosad je objavio zbirku humoreski 'com.opanci.com.obojci' i dva romana, Pala karta i Pravi se da ovo nisi vidio. Za Pravi se... je nagrađen književnom nagradom V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman u 2006. godini. Živi u Zagrebu. ' "■;('i'"1.i1'hrvoje.shalkovic@vulkan.hr