HRESTOMATIJA TEKSTOVA IZ SOCIJALNE

FILOZOFIJE

Karl Marx, Povijesni materijalizam

Jean Paul Sartre, Ateistički egzistencijalizam

Ludwig Wittgenstein, Tractatus Logico-Philosophicus

Jacques Maritain, Moderna misao i Toma Akvinski

Karl Popper, Znanost: nagađanja i opovrgavanja

Joseph Bocheński, Čovjek

Joseph Bocheński, Zakon

John Zerzan, «Trka za prazninom; propast simboličke misli

1

Karl Marx, Povijesni materijalizam

O autoru: Karl Marx (1818-1883.) je njemački filozof, ekonomist i političar koji se rodio u Trieru u

Njemačkoj, ali je veći dio života proveo u Londonu, gdje je i umro. On je bio utemeljitelj marksizma,

filozofije koja je bila vrlo proširena i utjecajna u 20. stoljeću. Taj utjecaj se nije ni u kom slučaju

ograničio samo na filozofe, nego je djelovao puno šire, uključujući i političke stranke i pokrete koji su

bili vladajući u velikom dijelu svijeta.

O tekstu: Tekst je odlomak iz Predgovora Marxovom djelu "Prilog kritici političke ekonomije" (Zur

Kritik der politischen Ökonomie) objavljenom 1859. godine. Općenito se smatra najboljim Marxovim

vlastitim sažetkom njegovog pogleda na čovjeka, društvo i povijest.

Moje istraživanje je dovelo do rezultata da se ni pravni odnosi, ni oblici države ne mogu

razumjeti ni iz sebe samih ni iz takozvanog općeg razvitka ljudskog duha, nego im je korijen,

naprotiv, u materijalnim životnim odnosima, čiju cjelokupnost je Hegel, prema primjeru

Engleza i Francuza 17. vijeka, obuhvatio imenom "građansko društvo", a da se anatomija

građanskog društva mora tražiti u političkoj ekonomiji. Proučavanje ove znanosti, koje sam

otpočeo u Parizu, produžio sam u Bruxellesu, kamo se bijah preselio protjeran po naređenju g.

Guizota. Opći rezultat do kojega sam došao i koji mi je, kad sam već došao do njega, poslužio

kao putokaz u mojim studijima, može se ukratko ovako formulirati.

U društvenoj proizvodnji svoga života ljudi stupaju u određene, nužne odnose,

nezavisne od njihove volje, odnose proizvodnje koji odgovaraju određenom stupnju razvitka

njihovih materijalnih proizvodnih snaga. Cjelokupnost tih odnosa proizvodnje sačinjava

ekonomsku strukturu društva, realnu osnovu na kojoj se diže pravna i politička nadgradnja i

kojoj odgovaraju određeni oblici društvene svijesti. Način proizvodnje materijalnog života

uvjetuje proces društvenog, političkog i duhovnog života uopće. Ne određuje svijest ljudi

njihovo biće, nego obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest. Na određenom

stupnju svoga razvitka dolaze materijalne proizvodne snage društva u proturječnost s

postojećim odnosima proizvodnje, ili, što je samo pravni izraz za to, s odnosima vlasništva u

čijem su se okviru dotad kretale. Iz oblika razvijanja proizvodnih snaga ti se odnosi pretvaraju

u njihove okove.

Tada nastupa epoha društvene revolucije. S promjenom ekonomske osnove vrši se

sporije ili brže prevrat čitave ogromne nadgradnje. Pri promatranju ovakvih prevrata mora se

uvijek razlikovati materijalni prevrat u ekonomskim odnosima proizvodnje, koji se može

ustanoviti s točnošću prirodnih znanosti, od pravnih, političkih, religioznih, umjetničkih ili

2

filozofskih, ukratko, ideoloških oblika u kojima ljudi postaju svjesni toga sukoba i borbom ga

rješavaju. Kao što nekog pojedinca ne ocjenjujemo što je po onome što on o sebi misli da jest,

tako ni o ovakvom prevratnom razdoblju ne možemo stvarati sud iz njegove svijesti, već

naprotiv, moramo tu svijest objašnjavati iz proturječnosti materijalnog života, iz postojećeg

sukoba između društvenih proizvodnih snaga i odnosa proizvodnje.

Nikada neka društvena formacija ne propada prije nego što budu razvijene sve

proizvodne snage za koje je ona dovoljno prostrana, i nikad novi, viši odnosi proizvodnje ne

nastupaju prije nego što se materijalni uvjeti njihove egzistencije nisu već rodili u krilu samog

starog društva. Stoga čovječanstvo postavlja sebi uvijek samo one zadatke koje može riješiti,

jer, kad točnije promatramo, uvijek ćemo naći da se sam zadatak rađa samo ondje gdje

materijalni uvjeti za njegovo rješenje već postoje ili se bar nalaze u postupku svoja nastajanja.

U općim crtama mogu se azijski, antički, feudalni i suvremeni buržoaski način proizvodnje

označiti kao napredna razdoblja ekonomske društvene formacije. Buržoaski odnosi

proizvodnje su zadnji antagonistički oblik društvenog procesa proizvodnje, antagonistički ne

u smislu pojedinačnog antagonizma nego antagonizma koji potječe iz društvenih životnih

uvjeta pojedinaca, ali istovremeno proizvodne snage koje se razvijaju u krilu buržoaskog

društva stvaraju materijalne uvjete za rješenje toga antagonizma. Zato se s tom društvenom

formacijom završava predpovijest ljudskog društva.

Neka objašnjenja:

- Francois Guizot [Gizó] (1787-1874) je bio francuski povjesničar i političar, te predsjednik francuske

vlade 1847. i 1848. godine.

- Način proizvodnje čini jedinstvo proizvodnih snaga i odnosa proizvodnje.

- Proizvodne snage čine sredstva za proizvodnju (npr. alati, strojevi), rad i predmeti rada (sirovine, ono

što se obrađuje i prerađuje u proizvodnji).

- Odnose proizvodnje po Marxu bitno određuje odgovor na pitanje tko i na koji način upravlja

sredstvima za proizvodnju. Onaj tko upravlja sredstvima za proizvodnju baš zato određuje također i

raspodjelu proizvoda.

- Revolucija (lat. revolutio) je doslovno "prevrat", "preokret", ali kako se može vidjeti iz teksta, po

Marxovoj terminologiji svaki prevrat, pa niti svaki ekonomski ili politički prevrat, nije ujedno i

revolucija.

- Društveno-ekonomska formacija je određeni povijesni tip društva, društvene organizacije i

društvenih odnosa. U tekstu Marx navodi koje su društveno-ekonomske formacije po njemu bile u

dotadašnjoj povijesti.

- Buržoazija (franc. bourgeoisie [buržoazí] = građanstvo) je po Marxu vladajuća klasa u modernom

3

društvu koju karakterizira posjedovanje i kontrola kapitala.

- Antagonizam (od grč. antagónisma = spor, borba) je u ovom kontekstu sukob i borba koja po Marxu

uvijek postoji u klasnom društvu između vladajuće klase koja kontrolira sredstva za proizvodnju s

jedne strane, i potlačene i izrabljivane klase s druge strane. Takav antagonizam po marksističkom

tumačenju postoji u antičkom robovlasničkom društvu između robovlasnika i robova, u

srednjovjekovnom feudalnom društvu između feudalaca i kmetova, te u modernom kapitalističkom

društvu između kapitalista i radnika.

Jean Paul Sartre, Ateistički egzistencijalizam

O autoru: Jean Paul Sartre [Žan Pol Sartr] (1905-1980.) je francuski filozof i književnik koji se rodio

u Parizu i u njemu proveo najveći dio života. Pisao je niz književnih djela u kojima je popularizirao

svoje ideje i kojima je najviše djelovao na širu javnost. Godine 1964. dodijeljena mu je Nobelova

nagrada za književnost, ali ju je on odbio.

O tekstu: Tekst je odlomak iz predavanja "Egzistencijalizam je humanizam" (L'existentialisme est un

humanisme) kojega je autor održao 1946. u obranu egzistencijalizma. U njemu je htio kratko i jasno

izložiti svoje osnovne ideje.

Što je dakle to što nazivamo egzistencijalizmom? [...]

Pitanje je komplicirano samo zato što postoje dvije vrste egzistencijalista. S jedne strane

postoje kršćani, među kojima ću imenovati Jaspersa i Gabriela Marcela, obojica katoličke

vjeroispovijesti; a s druge strane egzistencijalni ateisti, među koje trebamo ubrojiti

Heideggera, kao i francuske egzistencijaliste i mene. [...]

Razmišljajući o nekom proizvodu, kao što je na primjer neka knjiga ili nož za papir, vidi

se da ga je napravio obrtnik koji je imao koncepciju o njemu. [...] Tako je nož za papir u isto

vrijeme nešto što se proizvodi na određeni način i s druge strane služi određenoj svrsi, jer se

ne može pretpostaviti da bi čovjek proizveo nož za papir a da ne zna čemu služi. Kažimo

dakle da njegova bit [...] prethodi njegovoj egzistenciji.

Kad mislimo o Bogu kao stvoritelju, mislimo o njemu u većini slučajeva kao o

najvećem obrtniku. Razmotrimo li koju god doktrinu, bila ona Descartesova ili Leibnizova,

uvijek je uključeno da volja manje više slijedi iz razumijevanja, ili da ga barem prati, tako da

kad Bog stvara, on točno zna što stvara. Tako je koncepcija čovjeka u Božjem umu

usporediva s koncepcijom noža za papir u umu obrtnika. [...] Tako je svaki pojedini čovjek

ostvarenje određene koncepcije koja se nalazi u Božjem umu. U filozofskom ateizmu 18.

4

stoljeća potisnut je pojam Boga, ali ne zbog toga i ideja da je bit prije egzistencije. [...]

Ateistički egzistencijalizam, čiji sam ja predstavnik, izjavljuje s većom dosljednošću da,

ako Bog ne postoji, postoji bar jedno biće čija egzistencija dolazi prije njegove biti, biće koje

egzistira prije nego što ga se može definirati bilo kojom koncepcijom. To biće je čovjek, ili

kako Heidegger kaže, ljudska zbilja. Što mislimo kad kažemo da egzistencija prethodi biti?

Mislimo da čovjek prije svega egzistira, da sebe susreće, iskrsava u svijetu - i da potom sebe

definira. Ako se čovjeka, kako to vide egzistencijalisti, ne može definirati, to je zato što on

najprije nije ništa. On će biti nešto tek kasnije, a tada će biti ono što sam učini od sebe. Tako,

nema ljudske prirode, jer nema Boga da bi imao koncepciju o njoj. Čovjek jednostavno jest.

[...] Čovjek nije ništa drugo nego ono što sam učini od sebe. To je prvi princip

egzistencijalizma. A to je ono što ljudi nazivaju njegovom "subjektivnošću", rabeći tu riječ

kao prijekor protiv nas. Ali što mi mislimo ovim reći nego da čovjek ima veće dostojanstvo

nego li kamen ili stol? [...] Ako je, međutim, istina da je egzistencija prije biti, čovjek je

odgovoran za ono što jest. Tako, prvi rezultat egzistencijalizma je da svakog čovjeka stavlja u

posjed sebe samoga kakav jest, i čitavu odgovornost za njegovu egzistenciju stavlja na

njegova vlastita ramena. A kad kažemo da je čovjek odgovoran za sebe samoga, ne mislimo

da je on odgovoran jedino za svoju vlastitu individualnost, nego da je odgovoran za sve ljude.

[...] Ako kažemo da čovjek bira samog sebe, stvarno mislimo da svaki od nas mora birati

samog sebe, time također mislimo da u biranju za sebe samoga on bira za sve ljude. [...]

Biranje između ovoga i onoga je u isto vrijeme potvrđivanje vrijednosti onoga što je izabrano,

jer mi nikad ne možemo izabrati lošije. Ono što izaberemo je uvijek bolje, a ništa ne može biti

bolje za nas ako nije bolje za sve. [...] Ako se ja, da uzmemo osobniji slučaj, odlučim oženiti i

imati djecu, iako ova odluka proizlazi jednostavno iz moje situacije, iz moje strasti ili želje, ja

time ne obvezujem samo sebe, nego čovječanstvo kao cjelinu, na praksu monogamije. Ja sam

tako odgovoran za sebe i za sve ljude i stvaram određenu sliku čovjeka kakvog ja želim.

Oblikujući sebe, oblikujem čovjeka.

Ovo nam omogućava shvatiti što znače pojmovi, možda velike riječi, kao tjeskoba,

napuštenost, očaj. Kao što ćete ubrzo vidjeti, to je vrlo jednostavno. Prvo, što mislimo pod

tjeskobom? Egzistencijalist rado kaže da je čovjek tjeskoba. To znači ovo: čovjek koji se

obvezuje na nešto, potpuno svjestan da on ne izabire samo što će on biti, nego je time

istovremeno zakonodavac koji odlučuje za cijelo čovječanstvo - u takvom trenutku čovjek ne

može izbjeći osjećaj potpune i duboke odgovornosti.

[...]

Pa kad se govori o "napuštenosti" - omiljenoj riječi Heideggera - hoćemo samo reći da

5

Bog ne egzistira, i da iz toga valja izvući posljedice sve do kraja. Egzistencijalist se jako

protivi određenom tipu svjetovnog moralizma koji nastoji ukinuti Boga uz najmanju moguću

cijenu. Kad su francuski profesori oko 1880. pokušavali formulirati svjetovni moral, rekli su

otprilike ovo: Bog je beskorisna i skupa hipoteza, pa ćemo je odbaciti. Ipak, da bismo imali

moral, društvo, uređen svijet, bitno je da određene vrijednosti treba uzeti ozbiljno; one moraju

imati a priori pripisano postojanje. Mora se smatrati a priori obveznim biti častan, ne lagati,

ne tući ženu, podizati djecu itd. [...] Egzistencijalist naprotiv misli da je vrlo otežavajuće što

Boga nema, jer s njim nestaje svaka mogućnost da se vrijednosti nađu u nekom inteligibilnom

nebu. Ne može više biti nikakvog dobra a priori jer nema beskrajne i savršene svijesti da ga

misli. Nigdje nije zapisano da "dobro" postoji, da treba biti pošten ili da treba ne lagati, jer

smo mi sada na čistini gdje postoje samo ljudi. Dostojevski je jednom napisao "Da Boga

nema, sve bi bilo dozvoljeno" i to je za egzistencijalizam polazna točka. Sve je zaista

dozvoljeno ako Boga nema i stoga je čovjek napušten jer ne nalazi ni u sebi ni izvan sebe

nešto na što bi se oslonio. [...] Mi smo ostavljeni sami, bez isprike. To sam mislio kad sam

rekao da je čovjek osuđen da bude slobodan. Osuđen, jer nije sam sebe stvorio, a ipak

slobodan, i kad je jednom bačen u svijet, odgovoran je za sve što čini.

Neka objašnjenja:

- Njemački filozof Karl Jaspers (1883-1969.) jest bio kršćanin, ali ne katolik nego protestant. Sartre

griješi nazivajući ga katolikom.

- Njemački filozof Martin Heidegger (1889-1976.) je tijekom života mijenjao svoja vjerska uvjerenja.

Najprije je bio katolik, čak se spremao i postati svećenik. Nakon što je oženio protestantkinju, postao

je protestant. Potom se udaljio od vjere, a na kraju života se vratio katoličkoj vjeri.

- Veliki ruski književnik Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821-1881.), kao što spominje i Sartre u

ovom tekstu, prvi se bavio tezom "Da Boga nema, sve bi bilo dozvoljeno". Međutim, za razliku od

Sartrea, Dostojevski smatra da nas baš ta teza upućuje na to da Bog postoji, i da mora postojati.

Ludwig Wittgenstein, Tractatus Logico-Philosophicus

O autoru: Ludwig Wittgenstein (1889-1951.) je austrijski filozof koji je rođen u Beču kao osmo dijete

bogatog austrijskog industrijalca. Studirao je u Berlinu i u Engleskoj tehniku i matematiku. Odrekao se

bogatog nasljedstva i u životu se bavio raznim stvarima (tako je neko vrijeme bio pilot, vrtlar, seoski

učitelj). Na kraju je predavao filozofiju u Cambridgeu u Engleskoj, gdje je i umro.

O tekstu: Tekst čini niz izabranih odlomaka iz prvog od dva glavna Wittgensteinova filozofska djela

"Tractatus Logico-Philosophicus".

6

Predgovor

[...]

Ova knjiga raspravlja o filozofskim problemima i - vjerujem - pokazuje da način

postavljanja tih problema počiva na nerazumijevanju logike našeg jezika. Čitav smisao knjige

mogao bi se možda izraziti riječima: Ono što se uopće može reći, može se reći jasno; a o

čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.

[...]

Čini mi se da je istina ovdje izraženih misli neoboriva i definitivna. Moje je mišljenje,

također, da sam konačno riješio probleme. I ako se u tome ne varam, drugo, vrijednost ovog

rada se sastoji u tome što on pokazuje koliko je malo učinjeno time što su ovi problemi

riješeni.

1 Svijet je sve što je slučaj.

1.1 Svijet je cjelokupnost činjenica, a ne stvari.

1.11 Svijet je određen činjenicama i time što su to sve činjenice.

1.12 Jer cjelokupnost činjenica određuje što je slučaj i, također, što sve nije slučaj.

1.13 Činjenice u logičkom prostoru jesu svijet.

1.2 Svijet se raspada na činjenice.

1.21 Nešto može biti slučaj ili ne biti slučaj, a sve ostalo može ostati jednako.

[...]

3 Logička slika činjenica je misao.

3.001 "Stanje stvari je zamislivo" znači: Možemo stvoriti sliku o njemu.

3.01 Cjelokupnost istinitih misli je slika svijeta.

3.02 Misao sadrži mogućnost stanja stvari koje ona misli. Ono što je zamislivo je

također i moguće.

[...]

4.003 Većina stavova i pitanja koji su bili napisani o filozofskim stvarima nisu lažni

nego besmisleni. Zato na pitanja ove vrste uopće ne možemo odgovoriti, nego možemo samo

utvrditi njihovu besmislenost. Većina pitanja i stavova filozofa počiva na tome što mi ne

razumijemo logiku našeg jezika. (Ona su poput pitanja je li dobro više ili manje identično

nego lijepo.) I zato nije čudno što najdublji problemi zapravo nisu nikakvi problemi.

4.0031 Sva filozofija je "kritika jezika".

[...]

4.1 Stav prikazuje postojanje ili nepostojanje stanja stvari.

7

4.11 Cjelokupnost istinitih stavova je cjelokupna prirodna znanost (ili cjelokupnost

prirodnih znanosti).

4.111 Filozofija nije jedna od prirodnih znanosti. (Riječ "filozofija" mora značiti nešto

što stoji iznad ili ispod, ali ne pored prirodnih znanosti.)

4.112 Svrha filozofije je logičko razjašnjavanje misli. Filozofija nije teorija nego

aktivnost. Filozofsko djelo sastoji se bitno od rasvjetljavanja. Rezultat filozofije nisu

"filozofski stavovi" nego pojašnjavanje stavova.

[...]

5.135 Od postojanja bilo kojeg stanja stvari ne može se nikako zaključiti na postojanje

stanja stvari koje je od njega potpuno različito.

5.136 Nema uzročne veze koja bi opravdavala takav zaključak.

5.1361 Buduće događaje ne možemo izvesti iz sadašnjih. Vjerovanje u uzročnu vezu je

praznovjerje.

[...]

6.1 Stavovi logike su tautologije.

6.11 Stavovi logike, dakle, ne kažu ništa. (Oni su analitički stavovi.)

[...]

6.2 Matematika je logička metoda. Matematički stavovi su jednadžbe, dakle

pseudostavovi.

6.21 Matematički stav ne izražava nikakvu misao.

6.211 U životu nikad ne trebamo matematički stav, nego se matematičkim stavom

koristimo samo da od stavova koji ne pripadaju matematici zaključimo na druge koji također

ne pripadaju matematici. (Pitanje "Zašto zapravo upotrebljavamo tu riječ, taj stav?" u

filozofiji neprestano vodi vrijednim spoznajama.)

6.22 Logiku svijeta, koju logički stavovi pokazuju u tautologijama, matematika

pokazuje u jednadžbama.

[...]

6.36311 Da će sunce sutra izići - to je hipoteza; a to znači: mi ne znamo hoće li izići.

6.37 Prisile, po kojoj bi se nešto moralo dogoditi zato što se dogodilo nešto drugo,

nema. Postoji samo logička nužnost.

6.371 U osnovi čitavog modernog pogleda na svijet leži iluzija da su takozvani prirodni

zakoni objašnjenja prirodnih pojava.

[...]

6.41 Smisao svijeta mora ležati izvan svijeta. U svijetu je sve onako kako jest i sve se

8

događa onako kako se događa.; u njemu nema nikakve vrijednosti - a kad bi je bilo, onda ona

ne bi imala vrijednosti. Ako postoji neka vrijednost koja ima vrijednost, ona mora ležati izvan

svega događanja i takobivanja. Jer svako događanje i takobivanje je slučajno. Ono što ga čini

ne-slučajnim ne može ležati u svijetu, jer bi to inače opet bilo slučajno. To mora ležati izvan

svijeta.

6.42 Zato ne mogu postojati nikakvi stavovi etike. Stavovi ne mogu izraziti ništa Više.

6.421 Jasno je da se etika ne da izreći. Etika je transcendentalna. (Etika i estetika su

jedno.)

[...]

6.432 Kakav je svijet potpuno je indiferentno za ono Više. Bog se ne objavljuje u

svijetu.

6.4321 Činjenice pripadaju sve samo u zadatak, ne u rješenje.

6.44 Nije mistično kakav je svijet, nego da on jest.

[...]

6.52 Osjećamo da, čak ako je dat odgovor na sva moguća znanstvena pitanja, naši

životni problemi još uopće nisu dodirnuti. Naravno, tada više ne ostaje nikakvo pitanje; i

upravo to je odgovor.

6.521 Rješenje problema života vidi se u nestajanju ovog problema. (Nije li to razlog

zašto ljudi kojima je nakon dugog sumnjanja postao jasan smisao života, zašto ovi tada nisu

mogli reći u čemu je taj smisao.)

6.522 Svakako ima nešto neizrecivo. Ono se pokazuje, ono je Mistično.

6.53 Ispravna metoda filozofije bila bi zapravo ova: ne reći ništa, nego ono što se može

reći, dakle stavove prirodne znanosti - dakle nešto što nema nikakve veze s filozofijom -

zatim kad bi netko drugi htio reći nešto metafizičko pokazati mu da nije dao nikakvo značenje

izvjesnim znakovima u svojim stavovima. Ova metoda bila bi nezadovoljavajuća za drugoga -

on ne bi imao osjećaj da ga učimo filozofiju - ali ona bi bila jedina strogo ispravna.

6.54 Moji stavovi rasvjetljavaju time što ih onaj tko me razumije na kraju priznaje kao

besmislene kada se kroz njih, po njima, preko njih popeo vani. (On mora tako reći odbaciti

ljestve, pošto se po njima popeo.) On mora ove stavove prevladati, tada će ispravno vidjeti

svijet.

7. O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.

Neka objašnjenja:

- "Tractatus" se sastoji od niza teza i kratkih odlomaka koji su označeni brojevima (jedino predgovor

9

djelu nema brojevnih oznaka). Brojevi bi trebali označavati međusobnu povezanost teza. Teze

označene jednim brojem (od 1 do 7) bi trebali biti osnovne, a one sa više oznaka bi ih trebale

pojašnjavati.

- Tautologija (od grč tautos logos = ista riječ) je sudna funkcija koja je uvijek istinita. Primjer za to je

sudna funkcija "P ili ne-P" ("P v ľP"). Koji god elementarni sud uvrstimo u ovu funkciju, uvijek ćemo

dobiti istinit složeni sud.

- Iako je u predgovoru "Tractatusu" napisao da je "konačno riješio probleme" i da je "istina ovdje

izraženih misli neoboriva i definitivna", Wittgenstein je u kasnijem razdoblju života ta gledišta

napustio i u svom drugom glavnom (posmrtno objavljenom) djelu "Filozofska istraživanja"

(Philosophische Untersuchungen) izložio sasvim drugačiju filozofiju.

Jacques Maritain, Moderna misao i Toma Akvinski

O autoru: Jacques Maritain [Žak Maritén] (1882-1973) se rodio i školovao u Parizu, gdje je studirao

filozofiju i biologiju. Do drugog svjetskog rata predavao je filozofiju u Parizu. Na početku rata je

otišao u SAD, tamo je ostao više od dva desetljeća i predavao je na više američkih sveučilišta, najviše

u Princetonu. Smatra se vodećim filozofom među neoskolasticima 20. stoljeća.

O tekstu: Tekst je jedan odlomak iz Maritainove knjige "Sv. Toma Akvinski" (St. Thomas Aquinas),

koja je ponešto prerađeno izdanje djela prethodno objavljenog na francuskom jeziku pod naslovom

"Anđeoski naučitelj" (Le docteur angélique). Iako knjiga čini cjelinu, pojedina poglavlja su bila

prethodno nezavisno objavljena. Treće poglavlje, iz kojega je ovaj odlomak, nosi naslov "Apostol

modernog doba" (The Apostle of Modern Times).

Bolest od koje boluje moderni svijet prije svega je bolest razuma. Počela je u umu i

dosad je prodrla do samih njegovih korijena. [...] Ovdje je odgovornost filozofa vrlo velika. U

16. vijeku, a naročito za vrijeme Descartesa, nutarnja hijerarhija kreposti razuma počela se

lomiti. Filozofija se odijelila od teologije tražeći za sebe naslov vrhovne znanosti. A onda, kao

naravan rezultat, matematika osjetilnog svijeta i njegovih pojava izdiže se nad metafizikom.

Povijest moderne filozofije pokazuje nam kako ljudski razum sve više ispovijeda svoju

neovisnost o Bogu i o bitku: tj. neovisnost u odnosu prema vrhovnom Predmetu svakoga

razuma, i u odnosu prema naravnom objektu razuma kao takvog.

Na taj je način razbijena veza između razuma i njegova predmeta. Teško nam je shvatiti

svu strahotu, upravo krvlju i suzama ispunjenu, značenja ovih nekoliko apstraktnih riječi:

"razbiti vezu između razuma i njegova predmeta". Jedva možemo sebi predočiti golemi

prevrat, golemu nevidljivu katastrofu koja iz njih izvire. Razum! Ta "božanska" djelatnost,

10

kako ga naziva Aristotel, to čudo svijetla i života, ta slava i najveće savršenstvo stvorene

prirode, [...] od kojega ovdje na zemlji proizlaze sva naša djela i o kojemu zavisi ispravnost

svega što činimo. Možemo li pojmiti koliko je za čovjeka razoran poremećaj toga razuma,

toga života, dionika božanske svjetlosti koju nosi u sebi? Revolucija koja je započela s

Descartesom i nastavila se s filozofima 18. i 19. vijeka je veća povijesna kataklizma nego li

najstrašnije katastrofe zemaljske površine ili narodne privrede.

Nepoučljiv u odnosu prema objektu, Bogu i biću, razum postaje u isti mah nepokoran i

buntovan prema svakoj tradiciji i prema svakom duhovnom kontinuitetu. On se ograđuje i

zatvara u nepristupačnost pojedinca. [...]

Tri glavna simptoma bolesti koja danas zahvaća razum sve do samih njegovih korijena

mogu se razaznati u evoluciji koju je prošla ljudska misao od velikih promjena što ih je začela

Descartesova reforma.

Razum vjeruje da pokazuje svoju snagu time što odbacuje priznati kao pravo znanje,

najprije teologiju, pa onda metafiziku; time što se odriče svakog pokušaja spoznaje Prvoga

Uzroka i nematerijalnih stvarnosti; time što gaji više manje profinjenu skepsu koja u isti mah

pogađa i osjetilnu percepciju i razumske principe, to jest upravo ono od čega zavisi sve naše

znanje. To uobraženo rušenje ljudske spoznaje označujemo jednom riječju: agnosticizam.

Istodobno razum prezire prava Prve Istine te otklanja nadnaravni red, kojeg smatra

prosto nemogućim - a ovim je očito pogođen sav život milosti. Nazovimo ovo jednom riječju:

naturalizam.

Konačno, razum upada u obmanu nekog mitskog poimanja ljudske naravi, pa joj pridaje

svojstva vlastita čistome duhu. Pretpostavlja da je svaki od nas jednako savršen i jedinstven

kao što je savršena anđeoska narav, pa dosljedno tome traži za nas, kao da bismo imali na to

potpuno pravo, uz neograničenu vlast nad prirodom, i onu vrhovnu autonomiju [...] koja

pripada čistim duhovima. Takva koncepcija bi se izraženo strogo metafizički mogla nazvati

antropocentrični individualizam, a točnije bismo je nazvali: angelizam. Ovaj je termin

opravdan [...] jer moderni individualizam ima svoje porijeklo i svoj metafizički korijen u

Descartesovu poistovjećivanju duše s čistim duhom, te u Leibnizovoj konfuziji bilo koje

supstancije s anđeoskom monadom. [...]

Te su tri velike zablude simptomi doista radikalne bolesti, jer one napadaju sam korijen,

i to trostruki korijen našega života: razumski, religiozni i moralni.

U početku su bile ove zablude nekako latentne i prikrivene, u stanju čistih duhovnih

intencija. Danas svi ih vide i osjećaju, jer je njihova kruta oštrica iz razuma prodrla sve do u

meso čovječanstva.

11

[...]

Međutim, važno je shvatiti da toj bolesti koja je obuzela naš razum, a koja i potječe od

njega, ne može doskočiti ništa što je niže od razuma, te se ona mora razumom izliječiti. [...]

Ma koliko bolestan bio, on uvijek na svom dnu krije bitnu vitalnost, koju ništa ne može

povrijediti ili pokvariti; i u metafizičkom redu on uvijek ostaje vrhovna sposobnost ljudskog

bića. [...] Upravo onda kad je bolest postala najočitija, možemo se najviše nadati sposobnoj

reakciji: dovoljno je samo da razum postane svjestan bolesti i odmah će se dignuti protiv nje.

[...]

Filozofija sv. Tome više nego ijedna druga filozofija poštuje prava i plemenitost razuma

time što utvrđuje njegovo prvenstvo nad voljom, time što skuplja pod njegovim svijetlom svu

hijerarhiziranu raznolikost bića, što ga poistovjećuje ondje gdje se nalazi u čistom činu (actus

purus) sa neizmjerno svetom prirodom živoga Boga, te napokon time što nas u praktičnom

redu neprestano opominje da je ljudski život, a iznad svega kršćanski život, "utemeljen na

razumu".

[...]

Sv. Toma je upravo i nadasve apostol razuma: to je prvi razlog radi kojega ga moramo

smatrati apostolom modernoga doba.

Drugi razlog je ono što bismo mogli nazvati apsolutizmom istine njegove duše i njegova

djela, s ovom trostrukom posljedicom savršene čistoće u intelektualnom pogledu, naime:

savršene logičke dosljednosti, skladne znanstvene cjelovitosti, te savršenog posluha

stvarnosti.

[...]

Tomizam, - a to je treći razlog zbog kojega sv. Tomu valja zvati apostolom modernoga

doba - jedini je u stanju osloboditi razum triju radikalnih zabluda, spomenutih na početku

ovog poglavlja.

U metafizičkoj analizi spoznaje jedino tomizam savršeno poštuje i njezin izvor kao i

njezinu tajanstvenu nematerijalnost, i to ukoliko s jedne strane povezuje naše ideje sa

stvarima preko osjetilne predodžbe, i s druge strane ukoliko svodi naše znanje na očevidnost

bića i prvih principa, koji radi svoje transcendentalnosti vode naš um sigurnim putem do

Boga. I baš radi toga tomizam je uzvišena mudrost sposobna spasiti naš razum od čari

agnosticizma i demonu idealizma suprotstaviti [...] zdravu nauku realizma koji nije više

naivan, nego solidno kritičan.

Tomizam je svjestan beskonačne uzvišenosti i beskonačne slobode Stvoritelja, kao i

bezuvjetno kontingentnog temelja stvorenog bića; ima zdrav pojam o univerzalnome, o

12

vrijednosti prirode i njezinih zakona. [...] On svodi na apsurd naturalistički postulat i

metafizičko licemjerje koje pod krinkom pozitivnih znanosti pokušava stvorenju pridati ono

božansko svojstvo koje se zove "aseitas", a po kojemu je samo Bog biće po sebi.

On obuhvaća sve ono što sam pojam razumnog bića sadrži i veliko a i ponizno; stavlja

ljudski razum na najniži stupanj ljestvice duhova; odbija odlučno svaki njegov zahtjev da se

igra čistoga duha; daje pravo mjesto i autonomiji koja nam pripada kao duhovima, a i

ovisnosti koja nam pripada kao stvorovima [...]. I time on poništava u samom korijenu

individualizam koji ljudsku osobnost žrtvuje nekoj iluzornoj i razornoj slici čovjeka,

smatrajući ga sličnim anđelu. [...]

To je stoga što sv. Toma - a u tome je njegovo najzamašnije djelo - vraća razum

njegovom objektu, upućuje ga njegovom cilju, obnavlja ga u njegovoj naravi. Govori mu da je

stvoren za biće. [...] U isti mah je razumu vraćena jednostavnost pogleda. Umjetne zapreke ne

zaustavljaju ga pred naravnom očevidnošću principa, on opet uspostavlja svezu filozofije sa

zdravim razumom.

[...]

Već je Vilim de Tocco isticao modernost brata Tome. Upravo je ta modernost sasvim

oprečna modernosti koja se danas traži i koju svi vole. Jer sv. Toma stvara novo sasvim

slučajno, a u stvari želi jedino doći do istinitoga. A danas se stvara novo jer se traži novo kao

takvo, dok se ide za istinitim samo slučajno. Dosljedno tome, više se želi uništiti nego li

ispraviti staro. Ide se zatim da se uzvisi originalnost svakog misaonog bića, a ne da se priljubi

misao predmetu. To znači posve izokrenuti poredak: ta bitno partikularistička i negativna

metoda upravo je bitno nazadnjačka. Jer sve se stečene istine moraju tako dovesti u pitanje,

jedna za drugom.

Naprotiv, metoda sv. Tome je bitno univerzalna i pozitivna. Ta metoda doista želi

sačuvati sve znanje što je čovječanstvo steklo da ga dovrši i usavrši, a ujedno čini da se pred

istinom predmeta sve više i više gubi osoba filozofa.

Neka objašnjenja:

- "Anđeoski naučitelj" (lat. Doctor angelicus) je jedan od naziva kojeg su Tomi Akvinskom dali još u

srednjem vijeku.

- Agnosticizam (od grč. agnostós = nespoznatljiv) je pogled koji niječe mogućnost spoznaje nečega ili

odustaje od pokušaja spoznati nešto.

- Milost (lat. gratia) u katoličkoj teologiji znači nadnaravni Božji dar.

- Naturalizam (od lat. natura = priroda, narav) je pogled koji hoće sve svesti na prirodu, a posebno

13

niječe sve natprirodno ili nadnaravno.

- Antropocentričan (od grč. anthropos = čovjek i lat. centrum = središte) je pridjev kojim se označuje

ono što stavlja čovjeka u središte.

- Individualizam (od lat. individuus = nedjeljiv, nerazdruživ) je pogled koji stavlja naglasak na

pojedinca.

- Angelizam (od lat. angelus = anđeo) je Maritainov izraz za pogled koji izjednačava čovjeka sa čistim

duhovnim bićem, anđelom.

- Latentno (od lat. latere = biti skriven) je ono što se još prikriveno, ne očituje se izvana, izraz se često

primjenjuje na bolest čiji se simptomi još nisu pokazali

- Lat. aseitas (od lat. a se = od sebe) je svojstvo bića koje ne ovisi o nekom uzroku, a primjenjuje se na

Boga.

- Vilim de Tocco (oko 1250-1323.) je pisac prvog životopisa Tome Akvinskoga "Život blaženoga

Tome" (Hystoria beati Thomae).

Karl Popper, Znanost: nagađanja i opovrgavanja

O autoru: Karl Popper (1902-1995.) je austrijski filozof koji se rodio i školovao u Beču, ali je prije

Hitlerovog priključenja Austrije pobjegao najprije na Novi Zeland, pa u Englesku. Veći dio života je

proveo kao profesor u Londonu, od engleske kraljice je dobio i plemićku titulu. najviše se bavio

filozofijom znanosti i političkom filozofijom.

O tekstu: Tekst je odlomak iz Popperovog članka "Znanost: nagađanja i opovrgavanja" (Science:

Conjectures and Refutations), koji je kasnije uključen u knjigu "Nagađanja i opovrgavanja"

(Conjectures and Refutations).

Otkrio sam da su moji prijatelji koji su obožavali Marxa, Freuda i Adlera bili

impresionirani s nekoliko odlika zajedničkih tim teorijama, posebno s njihovom prividnom

objašnjavalačkom snagom. Izgledalo je da su ove teorije u stanju objasniti praktički sve što se

događa u području na koje se odnose. Izučavanje neke od njih, čini se, imalo je učinak

intelektualnog obraćenja ili otkrivenja, otvaranja očiju za istinu koja je skrivena onima još

neupućenima. Jednom kada su vam oči tako otvorene vi posvuda vidite primjere koji

potvrđuju vaše vjerovanje; svijet je pun potvrda teorije. Štogod se dogodilo ono je uvijek

potvrđuje. Tako se njena istina čini očevidnom: a nevjernici su očito ljudi koji ne žele vidjeti

tako očiglednu istinu; oni koji odbijaju da je vide čine to ili zato što ona govori protiv njihovih

klasnih interesa, ili zbog potiskivanja koja još nisu analizirana i koja vape da budu tretirana.

Najkarakterističniji element u ovakvoj situaciji, čini mi se, postojana je struja

14

potvrđivanja, opažanja koja »verificiraju« teorije o kojima se radi; i to je nešto što stalno

naglašavaju njihovi pristaše. Marksist ne bi mogao otvoriti novine, a da na svakoj stranici ne

nađe dokaze za svoje tumačenje povijesti; ne samo u novostima nego i u njihovoj prezentaciji

(koja otkriva klasnu pristranost novina), a posebno, dakako, u onome što novine nisu napisale.

Frojdovski su analitičari naglašavali da su njihove teorije stalno potvrđivane njihovim

»kliničkim promatranjima«. Što se tiče Adlera, bio sam impresioniran jednim osobnim

iskustvom. Jednom 1919. godine izvijestio sam ga o slučaju koji mi nije izgledao posebno

adlerovski, ali koji je on bez teškoća analizirao prema svojoj teoriji o osjećaju inferiornosti,

premda dijete o kojem je bila riječ, nije ni vidio. Lagano potresen, zapitao sam ga kako može

biti tako siguran. »Zbog mojeg mnogostrukog iskustva« odgovorio je; na što nisam odolio

uzvratiti: »A s ovim novim slučajem, pretpostavljam, vaše je iskustvo postalo još

mnogostrukije.«

Ono što sam imao na umu jest da ni njegova prethodna motrenja nisu možda bila mnogo

temeljitija od ovoga; da je svako redom bilo interpretirano u svjetlu »prethodnog iskustva« i

istodobno računato kao dodatna potvrda teoriji. Što je, upitao sam sebe, ono potvrđivalo?

Ništa više nego da slučaj može biti interpretiran u svjetlu teorije. Ali to znači vrlo malo;

razmišljao sam, jer svaki zamisliv slučaj mogao bi biti interpretiran u svjetlu Adlerove teorije

ili, jednako tako, u svjetlu Freudove teorije. Možda bih ovo mogao ilustrirati s dva vrlo

različita primjera ljudskog ponašanja: onim čovjeka koji je gurnuo dijete u vodu s namjerom

da ga utopi i onim čovjeka koji je žrtvovao svoj život nastojeći spasiti dijete. Svaki od ova

dva slučaja može se s jednakom lakoćom objasniti Freudovim i Adlerovim pojmovima. Prema

Freudu, prvi je čovjek patio od potiskivanja (recimo, od neke komponente njegova Edipova

kompleksa), dok je drugi čovjek postigao sublimaciju. Prema Adleru prvi je čovjek patio od

osjećaja inferiornosti (koji je možda proizveo potrebu da dokaže sebi kako se može usuditi

počiniti neki zločin), a to isto vrijedi i za drugog čovjeka (kojem je potreba bila da dokaže

sebi kako može spasiti dijete). Ne mogu zamisliti ljudsko ponašanje koje ne bi bilo moguće

interpretirati u pojmovima obje teorije. Upravo je ta činjenica - da su oni uvijek pripravni na

odgovor, da su uvijek u pravu - u očima njihovih obožavatelja tvorila najjači argument u

prilog tim teorijama. Meni je svitalo da je ta očigledna snaga zapravo njihova slabost.

S Einsteinovom teorijom situacija je napadno različita. Uzmimo tipičan primjer -

Einsteinovo predviđanje koje je upravo bilo potvrđeno nalazima Eddingtonove ekspedicije.

Einsteinova teorija gravitacije vodila je k zaključku da svjetlost mora biti privučena teškim

tijelima (kao što je Sunce) baš kao i ostala materijalna tijela. Kao posljedak može se

proračunati da će svjetlost s neke udaljene zvijezde, čiji je prividni položaj blizu Sunca, stizati

15

na Zemlju iz takvog smjera da će izgledati kako je zvijezda pomaknuta od Sunca; ili, drugim

riječima, zvijezde prividno blizu Sunca izgledat će kao da su nešto podalje od Sunca i jedna

od druge. Ovo je nešto što se ne može opaziti pod normalnim okolnostima jer su zbog

bliješteće sunčeve svjetlosti te zvijezde danju nevidljive; no za vrijeme pomračenja Sunca

moguće ih je fotografirati. Fotografiramo li istu konstelaciju zvijezda ponovno noću možemo

izmjeriti udaljenost na dvjema fotografijama i provjeriti predviđeni učinak.

Ono što impresionira u tom slučaju jest rizik povezan s predviđanjem te vrste. Ako

motrenje pokaže da je predviđeni učinak definitivno izostao, tada je teorija jednostavno

odbačena. Teorija je nesukladna s određenim mogućim ishodima motrenja - zapravo s

rezultatom koji bi svatko prije Einsteina očekivao. To je posve različito od situacije koju sam

prethodno opisao, gdje ispada da su teorije o kojima je riječ sukladne s najrazličitijim

oblicima ljudskog ponašanja, pa je praktički nemoguće opisati ikakvo ljudsko ponašanje za

koje se ne može reći da potvrđuje te teorije.

Ova razmišljanja dovela su me zimi 1919-1920. do zaključaka koje bih sada mogao

iskazati ovako:

(1) Lako je iznaći potvrde, ili osvjedočenja, za gotovo svaku teoriju - ako potvrde

tražimo.

(2) Potkrjepe bi se morale uzeti u obzir samo ako su rezultat riskantnih predviđanja; tj.

ako bismo, neopčinjeni teorijom o kojoj je riječ, mogli očekivati događaj nesuglasan s

teorijom - događaj koji bi mogao opovrći teoriju.

(3) Svaka je »dobra« znanstvena teorija zabrana; ona zabranjuje događanje nekih stvari.

Što teorija više toga zabranjuje, to je bolja.

(4) Teorija koju je nemoguće opovrći ijednim zamislivim događajem, nije znanstvena.

Neopovrgljivost nije vrlina teorije (kao što ljudi često misle), nego mana.

(5) Svaka istinska provjera teorije pokušaj je da se ona opovrgne, ili odbaci.

Provjerljivost je opovrgljivost; ali postoje stupnjevi provjerljivosti: neke su teorije

provjerljivije, više su izložene opovrgavanju nego druge; one su izložene većem riziku.

(6) Zgoda potvrđivanja ne bi se smjela uzeti u obzir osim kada je rezultat istinske

provjere teorije; a to znači da se može predstaviti kao ozbiljan, ali neuspješan pokušaj da se

teorija opovrgne. (U takvom slučaju govorim o potkrepljujućem dokazu.)

(7) Neke istinski provjerljive teorije, kada se za njih pokaže da su pogrešne, još uvijek

podupiru njihovi obožavatelji - na primjer, ad hoc uvođenjem nekih pomoćnih pretpostavki ili

ad hoc reinterpretiranjem teorije da bi se izbjeglo odbacivanje. Takav je postupak uvijek

moguć, ali on spašava teoriju od odbacivanja samo po cijenu njenog uništavanja, ili barem

16

snižavanja njenog znanstvenog statusa. (Ovakvu operaciju spašavanja opisujem poslije kao

konvencionalistički zahvat ili konvencionalistička strategija.)

Sve ovo možemo sumirati tako da kažemo da je kriterij znanstvenoga statusa neke

teorije njena opovrgljivost, ili odbacljivost, ili provjerljivost.

Neka objašnjenja:

- Karl Marx (1818-1883.) je njemački filozof, ekonomist i političar, osnivač materijalističkog

tumačenja povijesti i društva kroz teoriju klasne borbe.

- Sigmund Freud (1856-1939.) je austrijski psihijatar, poznat kao osnivač psihologijskog sustava i

psihoterapijske metode psihoanalize.

- Alfred Adler (1870-1937.) je austrijski psihijatar, neko vrijeme je bio Freudov bliski suradnik, a

kasnije se u svojim pogledima razišao s njim. Poznat je po analizi osjećaja inferiornosti (manje

vrijednosti).

- Albert Einstein (1879-1955.) je njemački fizičar, osnivač posebne i opće teorije relativnosti. Mnogi

ga smatraju najvećim fizičarom 20. stoljeća.

- Ad hoc hipoteza (lat. ad hoc = za ovo) je takva hipoteza kojom se uvodi posebna pretpostavka za

neki poseban slučaj (ad hoc = posebno za ovo, u ovu svrhu). Takva hipoteza se može provjeriti samo

na temelju te posebne pojave koju bi ona trebala tumačiti.

- Konvencionalizam (lat. conventio = dogovor, sporazum) je gledište da je prihvaćanje neke

znanstvene teorije u znatnoj mjeri ili potpuno zavisno od (izričitog ili prešutnog) dogovora među

znanstvenicima, a ne od njenog slaganja sa stvarnošću.

Dietrich von Hildebrand, Temeljni moralni stavovi

O autoru: Dietrich von Hildebrand (1889-1977.) je njemački filozof, učenik Edmunda Husserla i

Maxa Schelera, jedan od predstavnika realističke fenomenologije. Rodio se u Italiji kao sin glasovitog

njemačkog kipara Adolfa von Hildebranda. Filozofiju je studirao i najprije predavao u Münchenu u

Njemačkoj. Kao odlučan protivnik Hitlera i nacista prešao je najprije u Austriju, a potom je morao

bježati u SAD. Tamo je bio profesor na sveučilištu Fordham u New Yorku.

O tekstu: Tekst je dio prvog poglavlja Hildebrandovog djela "Temeljni moralni stavovi"

(Fundamental Moral Attitudes), koje je bilo objavljeno najprije na njemačkom jeziku (Sittliche

Grundhaltungen). Kasnije je to djelo uključeno u Hildebrandovu knjigu "Umijeće življenja" (The Art

of Living).

Moralne vrijednosti su najviše među svim naravnim vrijednostima. Čovjekova

dobrota, čistoća, istinoljubivost i skromnost vrijede više od genijalnosti, briljantnosti i bujne

17

životne snage, više od prirodne ili umjetničke ljepote, više od stabilnosti i moći države. Ono

što se ostvaruje i što sjaji u činu zbiljskog opraštanja, u plemenitom i velikodušnom odricanju,

u žarkoj i nesebičnoj ljubavi, značajnije je i plemenitije, važnije i trajnije nego li sve kulturne

vrijednosti. Pozitivne moralne vrijednosti su žarište svijeta, a negativne moralne vrijednosti su

najveće zlo, gore od patnje, bolesti, smrti ili raspada cvatuće kulture.

Ovu činjenicu su priznavali svi veliki umovi, kao Sokrat ili Platon, koji su stalno

ponavljali da je bolje trpjeti nepravdu nego li je činiti. Ovo isticanje moralne sfere je, iznad

svega, temeljni stav kršćanskog ethosa.

Moralne vrijednosti su uvijek osobne vrijednosti. One su prisutne jedino u čovjeku i

jedino čovjek ih može ostvarivati. Materijalna stvar, kao kamen ili kuća, ne može biti moralno

dobra ili zla, kao što moralna dobrota nije dostupna stablu ili psu. Slično, ni za djela ljudskog

uma (otkrića, znanstvene knjige, umjetnička djela) ne može se u pravom smislu reći da su

nositelji moralnih vrijednosti, ona ne mogu biti vjerna, skromna i puna ljubavi. Ona mogu u

najboljem slučaju indirektno odražavati ove vrijednosti, budući da nose otisak ljudskog uma.

Samo čovjek, kao slobodno biće koje je odgovorno za svoja djela i svoje stavove, za svoja

htjenja i nastojanja, za svoju ljubav i svoju mržnju, svoju radost i svoju tugu, te za svoje trajno

temeljno držanje, može biti moralno dobar ili zao. Naime, daleko iznad njegovih kulturnih

postignuća izdiže se važnost čovjekova vlastitog bića: osobnost koja zrači moralne

vrijednosti, čovjek koji je skroman, čist, istinoljubiv, častan i pun ljubavi.

Ali kako čovjek može sudjelovati u ovim moralnim vrijednostima? Je li ih dobio po

naravi, isto kao i ljepotu svog lica, svoju inteligenciju ili živ temperament? Ne, one mogu

izrasti jedino iz svjesnih, slobodnih stavova, sam čovjek mora bitno surađivati u njihovom

ostvarivanju. One se mogu razviti jedino kroz njegovo svjesno i slobodno predanje samoga

sebe istinskim vrijednostima. Razmjerno svojoj sposobnosti shvaćanja vrijednosti, koliko on

vidi puninu svijeta vrijednosti jasnim i svježim pogledom, koliko je njegovo predanje tom

svijetu čisto i bezuvjetno, toliko će čovjek biti bogat u moralnim vrijednostima.

Dok se čovjek slijepo ne obazire na moralne vrijednosti drugih osoba, dok on ne

razlikuje pozitivnu vrijednost koja je prisutna u istini od negativne vrijednosti koja je

svojstvena zabludi, dok on ne razumije vrijednost koja je sadržana u ljudskom životu i

negativnu vrijednost koja je povezana s nepravdom, on će biti nesposoban za moralnu

dobrotu. Dok njega zanima jedino pitanje zadovoljava li njega nešto ili ne, odgovara li to

njemu ili ne, umjesto da se pita je li to nešto važno, je to nešto u sebi lijepo i dobro, jednom

riječju, je li to nešto što ima vrijednost, on ne može biti moralno dobar.

Srž svakog moralno dobrog stava je predanje onome što je objektivno važno, to je

18

zanimanje za neku stvar zato što ona ima vrijednost. Na primjer, dva čovjeka su svjedoci

nepravde koja je nanesena trećoj osobi. Onaj koji se u svakoj situaciji pita jedino odgovara li

nešto njemu ili ne odgovara, neće se brinuti zbog toga, jer on računa da njemu osobno ne

može proizaći nikakva šteta iz nepravde nanesene nekome drugome. Drugi čovjek, naprotiv,

spreman je radije nešto sam prepatiti, nego li ostati nezainteresiran za nepravdu koja se čini

trećoj osobi. Za ovog drugog čovjeka nije glavno pitanje odgovara li nešto njemu ili ne

odgovara, nego je li to nešto važno po sebi. Jedan se ponaša moralno dobro, a drugi moralno

zlo jer on indiferentno mimoilazi pitanje vrijednosti.

Prihvaća li netko ili odbacuje nešto što mu odgovara, ali je indiferentno s vrijednosne

točke gledišta, ovisi jedino o njegovoj volji. Jede li netko ili ne jede odlično meso, to ovisi o

njemu. Ali pozitivna vrijednost od nas traži prihvaćanje, a negativna vrijednost traži

odbacivanje. Način na koji bi se netko suočen s njima trebao ponašati nije prepušten njegovoj

proizvoljnoj odluci. To bi naprotiv trebalo biti predmet glavne zaokupljenosti i pravi odgovor

treba dati, jer dužni smo zanimati se za vrijednosti i odgovoriti im na pravi način. Pomaže li

netko ili ne pomaže drugoj osobi koja je u potrebi ne ovisi o njegovoj proizvoljnoj odluci, on

je kriv ako zanemaruje ovu objektivnu vrijednost.

Samo onaj tko razumije da postoje stvari "važne u sebi", da ima stvari koje su krasne i

dobre u sebi, samo onaj čovjek koji shvaća uzvišeni zahtjev vrijednosti, njihov poziv i

dužnost okrenuti se njima i biti formiran njihovim zakonom, samo taj je sposoban za osobno

ostvarivanje moralnih vrijednosti. Samo čovjek koji može gledati izvan svog subjektivnog

horizonta i koji, slobodan od taštine i požude, ne pita uvijek "zadovoljava li to mene?", nego

onaj tko se ostavljajući svaku uskogrudnost prepušta onome što je važno po sebi - krasno,

dobro - i podlaže se tome, samo takav može postati nositelj moralne vrijednosti.

Sposobnost shvatiti vrijednosti, prihvatiti ih i odgovoriti im je temelj za ostvarenje

moralnih vrijednosti čovjeka.

Ove osobine mogu se naći jedino u čovjeku koji ima poštovanje. Poštovanje je stav

koji se može nazvati majkom svega moralnog života, jer najprije u njemu čovjek zauzima stav

prema svijetu koji otvara njegove duhovne oči i omogućuje mu shvatiti vrijednosti. [...]

Čovjek bez poštovanja je čovjek nesposoban za ikakvo odricanje ili podlaganje

samoga sebe. On je ili rob svoje taštine, onog sputavajućeg egoizma koji ga čini sužnjem

samoga sebe i slijepim za vrijednosti, te ga navodi da se uvijek iznova pita: "Hoće li moj

ugled porasti, hoće li se moja slava uvećati?" Ili je on rob svoje požude, onaj za koga sve na

svijetu postaje jedino prilika da služi svojoj strasti. Čovjek bez poštovanja ne može nikad

ostati u nutarnjoj tišini. On situacijama, stvarima i osobama nikad ne daje mogućnost da

19

otkriju svoj pravi karakter i svoju vrijednost. On svemu pristupa na jedan tako nametljiv i

netaktičan način da se obazire samo na sebe, sluša jedino sebe i ignorira sva ostala bića. [...]

Nepoštivanje se može podijeliti na dvije vrste, zavisno od toga ima li korijen u taštini

ili požudi. Prva vrsta postoji kod onoga čije je nepoštivanje plod njegove taštine. On je tip

čovjeka koji svemu pristupa s preuzetnom, lažnom superiornošću i koji se nikad nimalo ne

trudi razumjeti stvar "iznutra". On je "sveznalica", tip učitelja koji vjeruje da on sve prozrijeva

na prvi pogled i sve stvari zna "ab ovo". On je čovjek za kojega ništa ne može biti veće od

njega samoga, koji nikad ne vidi dalje od svog horizonta, za kojega svijet bića ne skriva

nikakvu tajnu. [...] Ovaj čovjek ne sluti ništa od širine i dubine svijeta, od tajanstvenih dubina

i neizmjerljive punine vrijednosti, o kojima govori svaka zraka sunca i svaka biljka i koje se

otkrivaju u nevinom smijehu djeteta, kao i u pokajničkim suzama grešnika. [...]

Drugi tip čovjeka kojemu nedostaje poštovanje, grub, požudan čovjek jednako je slijep

za vrijednosti. On ograničava svoj interes na jednu jedinu stvar: odgovara li mu nešto ili ne

odgovara, nudi li mu zadovoljstvo, može li mu ili ne može ikako biti od koristi. On u svim

stvarima vidi samo onaj segment koji se tiče njegovog slučajnog, neposrednog interesa. Svako

biće, za njega, nije ništa drugo nego sredstvo za njegov vlastiti sebični cilj. On se vječno vrti u

svom uskom krugu i nikad ne uspijeva izaći iz sebe. Stoga on niti ne poznaje pravu i duboku

sreću koja može jedino izvirati iz predanja pravim vrijednostima, iz dodira s onim što je u sebi

dobro i lijepo. [...]

Čovjek koji ima poštovanja pristupa svijetu na potpuno drugačiji način. On je

slobodan od ovog egospazma, od taštine i požude. On ne ispunja svijet svojim vlastitim egom,

nego ostavlja biću prostor koji mu je potreban da se otkrije. On razumije dostojanstvo i

plemenitost bića kao takvog, vrijednost koju ono već posjeduje nasuprot pukom ništavilu.

[...]

Temeljni stav poštovanja je pretpostavka za svaku istinsku ljubav, iznad svega za

ljubav prema bližnjemu, jer taj stav jedini otvara naše oči za vrijednost čovjeka kao duhovne

osobe, i jer bez te svijesti nije moguća nikakva ljubav. Poštovanje prema ljubljenoj osobi je

također bitan element svake ljubavi. Obratiti pažnju na specifično značenje i vrijednost

njezine individualnosti, iskazati obzir prema njoj, umjesto da joj namećemo naše vlastite

želje, to spada u poštovanje. Iz poštovanja izvire htjenje onoga koji voli da ljubljenoj osobi

ostavi duhovni "prostor" potreban za slobodno izražavanje njezine vlastite individualnosti. Svi

ovi elementi svake prave ljubavi izviru iz poštovanja. Što bi bila majčina ljubav bez

poštovanja za to biće koje raste, za sve moguće vrijednosti koje tu još leže latentne, za tu

dragocjenost dječje duše?

20

Slično poštovanje se očituje u pravednosti prema drugima, u skrbi za tuđa prava, za

slobodu tuđih odluka, u ograničenju vlastite težnje za moći i u svakom razumijevanju prava

drugoga. Poštovanje za naše bližnje je osnova za svaki istinski zajednički život, za ispravan

pristup braku, obitelji, narodu, državi, čovječanstvu, za respekt prema zakonitoj vlasti, za

ispunjavanje moralnih dužnosti prema zajednici kao cjelini i prema pojedinim članovima

zajednice. Čovjek bez poštovanja lomi i razara zajednicu.

Neka objašnjenja:

- U ovom tekstu donesen je uvodni dio prvog poglavlja o moralnim vrijednostima općenito, te samo

kraći karakteristični odlomci u kojima Hildebrand govori o prvom od ukupno pet temeljnih moralnih

stavova koje analizira u ovom djelu, o poštovanju.

- Čistoća (engl. purity, njem. Reinheit) u moralnom kontekstu ne znači odsutnost materijalne

nečistoće, prljavštine, nego moralnu čistoću. Čistoća općenito znači odsutnost svega što se protivi

pravoj naravi stvari. Moralna čistoća onda znači odsutnost moralnog zla, grijeha, krivice. Često se

uzima u suženom značenju moralne čistoće samo s obzirom na područje ljudske spolnosti.

- Ethos (grč. ethos = običaj, navika) je ovdje sinonim za moral.

- Lat. ab ovo = (doslovno:) od jajeta, (izvedeno:) od početka.

- Lat. ego = ja.

- Egospazam je Hildebrandova kovanica, nastala od latinske riječi ego = ja i grčke riječi spasmós =

grč.

- Latentno (lat. latere = biti skriven, biti nepoznat) je ono što je još skriveno, što još nije vidljivo ili još

nije razvijeno.

Joseph Bocheński, Čovjek

O autoru: Joseph Bocheński (1902-1995.) je poljski filozof koji je veći

dio svoga radnog vijeka predavao filozofiju na sveučilištu u Fribourgu u

Švicarskoj.

O tekstu: Tekst je skraćeno sedmo poglavlje iz knjige "Wege zum

philosophischen Denken", koja je nastala iz niza predavanja koja je

autor držao na njemačkom radiju, dakle za široku publiku a ne za

stručnjake ili studente.

Sada ćemo razmišljati o čovjeku. Na tom području ima tako puno problema da ih ne

možemo sve najedanput spomenuti. Stoga će se naše razmišljanje neophodno usredotočiti

21

samo na neke od njih. Prije svega - s velikim misliocima prošlosti i našeg vremena - postavit

ćemo pitanje: Što je čovjek? Tko sam zapravo ja?

Bit će najbolje ako ovdje, kao i uvijek, započnemo s utvrđivanjem onih čovjekovih

osobitosti koje ne podliježu nikakvoj sumnji. To bi se moglo podvesti pod dva naslova:

Čovjek je prvo životinja, a potom kao drugo čudesna, posve jedinstvena životinja.

Čovjek je prije svega životinja i ima sve osobine životinje. On je organizam, ima osjetne

organe, raste, hrani se i kreće, ima jake instinkte - one samoodržanja i instinkt borbe,

seksualni instinkt i ostale - jednako kao i druge životinje. [...]

Ipak je on jedna čudnovata životinja. Posjeduje mnogo toga što ne nalazimo kod drugih

životinja ili nalazimo tek u neznatnim tragovima. Ono što ovdje prvo upada u oči jest da

čovjek, gledano čisto biološki, po sebi ne bi imao nikakvo pravo da se na takav način nametne

čitavom životinjskom svijetu, da na taj način njime vlada, da kao najsilovitiji parazit tako

gotovanski iskorištava prirodu, kao što to stvarno i čini. Ta on je neuspjela životinja. Slabe

oči, njuh koji nije ni spomena vrijedan, slab sluh. [...] Njegova je snaga beznačajna. Ne može

brzo trčati ni brzo plivati. [...] Biološki gledano, ne bi imao nikakvo pravo na egzistenciju.

Trebao je već odavno nestati kao i mnoge druge neuspjele životinjske vrste.

A ipak je sve ispalo drukčije. Čovjek je gospodar prirode. [...] Kako je to moguće?

Odgovor svi znamo: umom. Čovjek, iako je tako slab, posjeduje strahovito oružje: svoju

inteligenciju. Neusporedivo je inteligentniji od bilo koje životinje. [...] To objašnjava njegov

uspjeh na zemlji.

No to je samo jedan privremeni i površni odgovor. Ne čini se da čovjek ima samo više

inteligencije nego druge životinje, nego da ima i jednu posve drukčiju vrstu inteligencije - ili

nazovimo je već kako želimo. To se pokazuje time što on, i to samo on, pokazuje čitav niz

posebnih svojstava. Među njima posebno pet nekako upada u oči: tehnika, tradicija, napredak,

mogućnost posve drukčije misliti nego što je to slučaj u životinja i napokon refleksija.

Najprije tehnika. Ona se sastoji prije svega u tome što se čovjek služi alatom koji je sam

načinio. Također neke druge životinje čine nešto slično - tako će na primjer majmun vrlo rado

upotrijebiti štap. Ali svjesno ciljano proizvođenje složenih alata dugim, mukotrpnim radom

jest nešto tipično ljudsko. [...]

Tehnika se nikada ne bi mogla razviti kad čovjek ne bi bio socijalno biće, i to socijalan

u jednom posve naročitom smislu riječi. Mi dakako poznajemo i druge socijalne životinje - na

primjer termiti i mravi imaju jednu upravo zadivljujuću socijalnu organizaciju. No čovjek je

na drugačiji način socijalan ili društven nego što su to oni. On naime urašćuje u društvo

tradicijom. Tradicija mu nije urođena. Ona nema nikakve veze s instinktima. Čovjek tradiciju

22

uči. I to čovjek može učiti zato što, i to samo on, posjeduje neobično komplicirani jezik. Već

bi samo tradicija bila dostatna da se čovjeka strogo razlikuje od svih ostalih životinja.

Zahvaljujući tradiciji čovjek je biće koje napreduje. On uči više i više. I to ne uči samo

jedan jedini pojedinac - jer to je slučaj i kod životinja, već je to čovječanstvo, društvo koje

uči. Čovjek je pronalazačko biće. Dok druge životinje kruto posreduju svoje znanje sa

generacije na generaciju, kod nas naprotiv svaka generacija znade više - ili je barem u

mogućnosti znati više nego što je to znala prethodna. [...]

No čini se da je sve tako kao da bi sve to - tehnika, tradicija i napredak - bili ovisni o

nečem četvrtom, naime o naročitoj sposobnosti koju čovjek posjeduje, a ta je da on misli na

drukčiji način nego ostale životinje. Tu drukčijost njegovog mišljenja nije lako obuhvatiti u

jednu formulu. Ta je drukčijost naime mnogostruka. Tako je čovjek sposoban za apstrakciju;

dok druge životinje misle uvijek samo s obzirom na pojedinačno, na konkretno, čovjek je u

mogućnosti misliti općenito. Upravo tome treba zahvaliti velika dostignuća svoje tehnike;

sjetimo se samo njegove matematike koja je najznačajnije pomagalo znanosti. [...] Čini se da

je u tome temelj toga što je čovjek neobično slobodan s obzirom na biološku svrsishodnost

koja kao zakon dominira čitavim životinjskim svijetom. Navest ću samo dva slučaja te

neovisnosti koja je tako upadna: znanost i religija. [...] Životinja vidi i spoznaje što je njoj ili

vrsti korisno. Njezino je mišljenje posve praktično. Drukčije je to u čovjeka. On istražuje one

objekte koji uopće ne mogu imati nikakvu praktičnu svrhu - osim one samoga znanja. On je

sposoban za objektivnu znanost te ju je uistinu i izgradio.

Još je možda čudnovatija njegova religija. Kad pogledamo da je čovjek na južnoj obali

Sredozemnog mora, gdje bi inače loza tako uspijevala, zasadio po sebi malo loze - jer tamo

žive muslimani, ali da je to učinio u neusporedivo manje pogodnim uvjetima jedne Rajne ili

čak u Norveškoj, u kršćanskim zemljama; kad pogledamo velika naselja u pustinjama, oko

budističkih i kršćanskih hodočasničkih mjesta - onda moramo reći da to uopće nema nikakvog

ekonomskog ni biološkog smisla, da je to s čisto životinjskog stanovišta upravo besmisleno.

No čovjek to sebi može dopustiti jer je on u određenom smislu slobodan od biološkog zakona

koji vlada u životinjskom svijetu.

[...]

To stoji u svezi s još nečim. Čovjek je naime - i to možda prije svega - sposoban za

refleksiju. On nije, kako se to čini da je slučaj u drugih životinja, usmjeren isključivo na

izvanjski svijet. On može razmišljati o samome sebi, on je zabrinut nad samim sobom - on

razmišlja nad smislom vlastitoga života. Čini se da je također i jedina životinja koja ima

sasvim sigurno znanje o samome sebi da mora umrijeti.

23

Ako se promatraju sve te čovjekove naročitosti ili posebnosti, onda nije čudno što je

osnivač naše zapadne filozofije Platon došao do zaključka da je čovjek nešto posve različitoga

od čitave prirode. On, ili prije ono što njega čini čovjekom - psyhe, duša, duh - jest naravno u

svijetu, ali on ne pripada svijetu. On se izdiže iznad sve prirode.

No, spomenute posebnosti tvore samo jednu čovjekovu stranu. Već smo primijetili da je

on istodobno prava-pravcata životinja. Što je još važnije, duhovno u čovjeku stoji sa

životinjskim, s tjelesnim u tijesnoj vezi. I najmanja smetnja u mozgu dovoljna je da

onesposobi i najvećega genija. Pola litre alkohola može i najrafiniranijeg pjesnika preobraziti

u divlju životinju. Tijelo sa svojim fiziološkim događanjima kao i životinjski nagonski život,

tako su pak nešto posve različito od duha da se nameće pitanje kako je uopće takva

povezanost tih dvaju elemenata moguća. To je središnje pitanje filozofske znanosti o čovjeku,

antropologije - kako se naziva.

Na to pitanje postoje različiti odgovori. Najstariji i najjednostavniji odgovor sastoji se u

tome da se jednostavno niječe da u čovjeku postoji navodno nešto drugo doli samo tijelo i

mehanički pokreti tjelesnoga. To je rješenje strogoga materijalizma. Danas je rijetko

zastupano i to zbog argumenta što ga je Leibniz iznio protiv njih. Leibniz je naime predložio

da se misli mozak koji bi bio tako uvećan da bi se u njemu moglo kretati kao u nekom mlinu.

Mi bismo u njemu susreli samo pokrete različitih tijela, ali nikada nešto tako kao što je to

misao. Misao dakle mora biti nešto posve različito od onoga što su to jednostavni pokreti

tjelesa. Naravno da se može reći da uopće ne postoje nikakve misli ni ikakva samosvijest; no

to je tako očito pogrešno da filozofi ne običavaju takvu tvrdnju uzimati ozbiljno.

[...]

Drugo shvaćanje imamo zahvaliti Aristotelu i ono je čini se našlo jaku potvrdu od

znanosti. [...] Ono kao prvo smatra da nema smisla duhovne funkcije jednostrano

suprotstavljati tijelu. Čovjek, uči Aristotel, jest jedna cjelina i ta cjelina ima različite funkcije:

čisto fizičke, biljne, životinjske i napokon duhovne. Sve su one funkcije ne tijela, već čovjeka,

cjeline. [...] Aristotel i Platon u duhovnim funkcijama vide nešto posve osobito što pak u

drugih životinja nije prisutno.

Napokon i strogi platoničari - a takvih ni danas ne nedostaje - zastupaju mišljenje - kao

što je to formulirao jedan zločesti protivnik - da bi čovjek bio anđeo koji boravi u stroju, čisti

duh koji pokreće čisti mehanizam. [...] Prema njima čovjek nije cjelina već samo duh. [...]

O čovjeku se nameće još jedno drugo temeljno pitanje koje je upravo posebno došlo do

izražaja filozofijom posljednjih desetljeća [...]. Mi smo naime promatrali različite osobitosti

čovjeka koje mu u usporedbi sa životinjama daju određeno dostojanstvo i moć i zahvaljujući

24

njima čovjek je uzvišen nad svim drugim životinjama. Ali čovjek nije samo to. On je također

- i to zahvaljujući istim osobitostima - nešto nedovršenoga, nemirnoga i u biti uzeto - jadnoga.

Pas i konj jedu, spavaju i sretni su; više od zadovoljenja svojih instikata oni uopće ne trebaju.

S čovjekom je to posve drukčije. On neprestano sebi stvara nove potrebe te se nikada ne može

zasititi. Jedno posve čudnovato iznašašće jest novac kojega se nikada ne može zasititi. Čovjek

se doima kao da je bitno upućen na beskrajni napredak, kao da bi ga tek beskonačno moglo

zadovoljiti.

No u isto je vrijeme - a kako se čini samo on - svjestan svoje konačnosti, prije svega

svoje smrti. Obje te karakteristike zajedno tvore napetost koja čovjeka čini tragičnom

zagonetkom. Čini se kao da on ovdje postoji za nešto što uopće ne može postići. Što je to

onda smisao, smisao njegovoga života?

Oko rješenja te zagonetke trudili su se najveći filozofi od Platona na ovamo. Oni su nam

u osnovi predložili tri velika rješenja.

Prvo rješenje, koje je u devetnaestom stoljeću bilo vrlo prošireno, sastoji se u tvrdnji da

je čovjekovu potrebu za beskonačnošću moguće zadovoljiti time što je se treba poistovjetiti s

nečim daljim - prije svega društvom. Nema nikakvog značenja kažu ti filozofi, da ja moram

trpjeti, neuspijevati i umrijeti - čovječanstvo, svemir će i dalje postojati. [...] Umjesto da riješi

zagonetku, to mišljenje niječe datost, naime činjenicu da čovjek teži za beskonačnošću kao

pojedinac za sebe, kao individuum - a ne za nekoga drugoga ili nešto. U blijedom svjetlu

vlastite smrti te se teorije pokazuju tlapnjama i pogrešnima.

Drugo rješenje - koje je danas naširoko prošireno u egzistencijalista - tvrdi naprotiv da

čovjek uopće nema nikakav smisao. On je greška prirode, neuspjelo stvorenje - beskorisna

strast, kao što je to Sartre jednom napisao. Zagonetku se ne može riješiti. Mi ćemo za svu

vječnost za nas same ostati tragično pitanje.

No, postoje filozofi, koji, slijedeći Platona, ne žele tako zaključiti. Oni jednostavno ne

vjeruju u jedan takav potpuni besmisao u svijetu. Oni smatraju da rješenje zagonetke mora

postojati.

U čemu bi se pak moglo sastojati takvo rješenje? Samo u tome da bi čovjek nekako

mogao postići beskonačno. To mu je ipak u ovom životu nemoguće. Ako dakle postoji

rješenje čovjekova problema, onda on mora imati svoj smisao u onostranosti, izvan prirode,

izvan svijeta. Ali kako? Besmrtnost duše je, prema mnogim filozofima nakon Platona,

dokaziva. [...] Ali ni besmrtnost ne daje još nikakav odgovor na pitanje. Ne vidi se kako bi

čovjek mogao, pa i u onostranom životu postići beskonačno. Platon je jednom rekao da bi

posljednji odgovor na to pitanje mogao dati samo jedan Bog po objavi koja bi došla iz

25

onostranosti.

[iz knjige: Joseph Bocheński, Uvod u filozofsko mišljenje, Split, Verbum, 1997. str. 79-88.]

Joseph Bocheński, ZakonDanas bih zajedno s vama želio razmišljati o zakonu. Pri tom se ne misli na one

zakone koje donosi parlament i koji se potom primjenjuju na sudovima. Ovdje se misli na

zakone u znanstvenom smislu riječi, kao što su fizikalni, kemijski i biološki zakoni. No, ovdje

je prije svega riječ o zakonima čistih, apstraktnih znanosti kao različitih grana matematike.

Svatko pak zna da takvi zakoni postoje. Također bi trebalo biti jasno da oni imaju

upravo golemo značenje za cjelokupni ljudski život. Zakoni su ono što znanost postavlja i

čijom je snagom ona izgradila sav naš svijet tehnike. Zakoni su jasnoća, sigurnost i posljednje

uporište u svakom razumnom djelovanju. Kad ne bismo poznavali nikakve prirodne,

matematičke zakone, bili bismo jednostavno barbari, bespomoćna bića izručena na milost i

nemilost prirodnim silama. Jedva da je pretjerano ako kažem da poznamo sasvim malo stvari

koje su za nas tako životno važne kao što su zakoni. [...]

Postoje ljudi koji se znaju služiti nekim pronalaskom, a da uopće ne poznaju njegov

sustav. Poznajem radioreportere koji uopće ne znaju je li njihov mikrofon žičani ili na

principu kondenzatora - i vozače automobila koji na svojim kolima znaju samo kako će ih

pokrenuti. Čini mi se da je broj takvih takoreći automatskih ljudi, koji sve znaju upotrebljavati

a ništa ne razumiju, neprestano sve veći. [...]

Kad bi i bilo tako da smo gotovo svi mi izgubili svaki interes za pronalaske, ipak se

možemo nadati da je to sa zakonom drukčije budući da zakon nije samo bilo kakav alat. On

zahvaća duboko u naš život - on je pretpostavka naše kulture: on je, kao što je bilo rečeno,

čimbenik jasnoće i razumnosti u našem pogledu na svijet.

Stoga mi se čini da moramo jednom postaviti pitanje: Što je to zakon?

Dovoljno je postaviti pitanje i o tome razmisliti pa da bi se uvidjelo da je zakon nešto

vrlo čudnovato i neobično. To se možda najbolje može pokazati na slijedeći način.

Svijet koji nas okružuje sastoji se od mnogih i vrlo različitih stvari, ali sve te stvari -

bića, kažu filozofi, posjeduju određene zajedničke značajke. Riječju "stvar" ili "biće"

razumijevam uopće sve što se na svijetu može susresti - ljude, životinje, brda, kamenje, itd.

Zajedničke značajke tih stvarnosti su, između ostaloga, slijedeće:

Ponajprije su sve stvari na nekom mjestu - ja sam, primjerice, u Fribourgu i sjedim

26

sada za svojim radnim stolom. Te su stvari u nekom određenom vremenu - tako je za mene

danas ponedjeljak, dvanaest sati. Kao treće, ne poznajemo ni jednu jedinu stvar koja ne bi bila

nastala u nekom vremenskom trenutku. I koliko znamo, sve su stvari prolazne. Dođe

određeno vrijeme kada nestaju. Četvrto, sve su one podložne promjeni: čovjek je zdrav, pa

onda bolestan; najprije je drvo malo pa zatim naraste, itd. Peto, svaka od tih stvari je

pojedinačna, individualna. Ja sam ja, a ne netko drugi, ovo brdo je upravo ovo brdo, a ne

neko drugo. Sve što u svijetu postoji jest individualno, pojedinačno.

Napokon, a to je veoma važno, sve nama poznate stvari u svijetu tako su sačinjene da

bi mogle biti drugačije i da bi mogle ne egzistirati. Naravno da neki ljudi misle da su oni

nužni. No to je zabluda. Oni bi mogli također i ne biti, i vjerojatno bez velike štete za cjelinu.

To su dakle značajke svake stvari u svijetu: svaka ima neki određeni prostor, u nekom

vremenu; svaka od njih nastaje, prolazi, mijenja se, svaka je jedan individuum i nenužna.

Svijet je takav ili se barem čini da je takav.

No u ovakvom ugodnom, prostorno-vremenskom, prolaznom i od čistih individua

sastavljenom svijetu pojavljuje se zakon.

Zakon, međutim, ne posjeduje ni jednu gore spomenutu karakteristiku stvari - ni jednu

jedinu.

Kao prvo, nema nikakva smisla reći da se matematički zakon nalazi na bilo kojem

mjestu; ako postoji, tada postoji istodobnu svugdje. Naravno da ja o tom zakonu pravim sliku

u svojoj glavi, ali to je samo slika. Zakon nije identičan sa slikom, nego je izvan nje. A to

nešto je uzdignuto iznad svakog prostora.

Drugo, zakon je također nadvremenit. Nema nikakva smisla reći da je neki zakon jučer

nastao ili da je nestao. On je doduše u nekom vremenskom trenutku bio spoznat, možda će se

u nekom trenutku uvidjeti da je pogrešan - da uopće nije bio zakon; ali sâm je zakon

nevremenit.

Treće, zakon ne podliježe niti može podleći bilo kakvoj promjeni. Da dva i dva jesu

četiri ostaje nepromijenjeno za svu vječnost. Bilo bi uopće besmisleno i ludo ovdje pomišljati

na bilo kakvu promjenu zakona.

I napokon - to je pak možda najvažnije - zakon nije nikakav individuum, on nije

pojedinačan, on je općenit. Pronalazi ga se tu i tamo, i ponovno tamo, u beskraju. Tako na

primjer pronalazimo da su dva i dva ne samo na Zemlji, nego i na Mjesecu četiri. I u

nabrojenim slučajevima pronašli smo upravo isti zakon - ističem - upravo isti.

Tu dolazi na vidjelo ono najvažnije. Zakon je nužan, tj. on ne može biti drukčiji nego

upravo onako kako se izriče. [...] To je posebnost koju nismo sreli nigdje u svijetu osim u

27

zakonu. U svijetu je, kao što smo rekli, sve faktično. Moglo bi također biti i drukčije. [...]

Ali kao što smo već istaknuli, ta je stvarnost čudnovata. Svijet, naš svijet, s kojim smo

svakodnevno u doticaju, doima se sasvim drukčije nego zakoni. On je lijep u različitosti i

sadrži različite, takoreći, vrste predmeta; sve što u njemu nalazimo ima za nas prisni karakter

prostornoga, vremenitoga, prolaznoga, individualnoga i nenužnoga. Što u ovom svijetu znače

ti neprostorni, nadvremeniti, opći, vječni i nužni zakoni? Ne čine li se oni poput utvara? Zar

ne bi bilo mnogo jednostavnije da ih se može nekako prozreti, izbaciti iz svijeta, tako da bi se

na kraju pokazalo da oni u biti nisu ništa drugo nego obične stvari ovoga svijeta? To je prva

misao koja se javlja pri uvidu u činjenicu da zakoni uopće postoje. Time nastaje filozofski

problem.

Zašto se ovdje susrećemo s filozofskim problemom? Odgovor glasi da je to filozofski

problem zato što sve druge znanosti već pretpostavljaju činjenicu da zakoni postoje. Znanosti

otkrivaju zakone, za njima tragaju, istražuju ih, ali ni jednu od njih ne zanima što je to zakon.

A ipak pitanje nije samo smisleno nego i važno. Priznanjem zakona kao da se u naš svijet

uvlači nešto kao onostranost. Onostrano je pak, kao što je poznato, neugodno, nešto poput

utvare. Kao da bi bilo najbolje kad bi na neki pogodan način bilo moguće pronaći neko

dostatno objašnjenje te se tako osloboditi zakona...

Takvih pokušaja ne manjka. Tako, primjerice, netko može držati da su zakoni

stvarnosti misli. Činilo bi se da je svijet posve, takoreći, stvarljiv, da u njemu nije moguće

pronaći zakone; oni bi navodno bili samo fikcija našeg mišljenja. Neki bi zakon u takvom

slučaju postojao samo u misli nekog znanstvenika - na primjer matematičara ili fizičara.

Zakon bi bio samo dio njegove svijesti.

To je mišljenje bilo češće predlagano, između ostalih predlagao ga je i veliki škotski

filozof David Hume. On je držao da svi zakoni sadrže nužnost samo po tome što se na njih

privikne. Tako recimo ako se je češće vidjelo da dva i dva jesu četiri, navikne se na to da je to

tako. Navika postaje druga narav - čovjek ne može tada više drukčije misliti nego onako kako

se navikao. Hume i njegove pristaše na sličan način objašnjavaju i druge tobožnje oznake

zakona. Na kraju njihove analize ne postoji više ni jedna od tih oznaka; zakon se razotkriva

kao nešto što se veoma dobro uklapa u naš prostornovremenski, prolazni i individualni svijet.

Dotle prvo naše tumačenje. Pokušajmo o tome malo razmisliti. Mora se priznati da po

sebi u tom mišljenju postoji nešto, takoreći, ljudskoga. Ono nam dopušta da iz ovog svijeta

eliminiramo zakone s njihovim neugodnim, sablasnim karakteristikama. Utemeljenje se čini

uistinu zdravorazumskim; činjenica je zaista da se mi vrlo lako na mnogo toga naviknemo te

potom djelujemo kao pod prisilom. [...]

28

Ipak se ovom rješenju suprotstavljaju razna vrlo važna razmišljanja.

Ponajprije svatko može uvidjeti da time barem jedna činjenica nije objašnjena. Mislim

naime na činjenicu da zakoni u svijetu doista vrijede. Uzmimo sljedeći primjer: Kad neki

inženjer projektira neki most, oslanja se na mnoštvo matematičkih i fizikalnih zakona. Ako se

sada pretpostavi, kao što je to učinio Hume, da su svi ovi zakoni čovjekove navike, točnije

ovog inženjera, tada se s pravom treba pitati, kako je moguće da jedan most koji je bio

projektiran prema pravim zakonima stoji čvrsto, dok se onaj drugi, kod kojega je inženjer

pogriješio prilikom projektiranja, srušio. Kako to čovjekove navike mogu biti odlučujuće za

tako golemu masu betona i željeza? Čini se kao da zakoni imaju samo drugotno mjesto u

inženjerovoj misli. Oni ponajprije vrijede za svijet, za željezo i beton, posve neovisno o tome

znade li netko nešto o njima ili ne zna. Zašto bi trebali imati tu vrijednost, zašto bi trebali

vrijediti ako bi bili samo stvarnost misli? [...]

Zato je većina filozofa pošla drugim putem. Taj se put sastoji bitno u tome da se

jednostavno kaže da su zakoni nešto neovisno od našeg duha i od našega mišljenja. Tvrdi se

dakle da oni na neki način postoje i jesu izvan nas, ako se baš hoće, da vrijede - da ih mi ljudi

više ili manje dobro spoznajemo ali ih ne stvaramo, kao što ne možemo samim našim pukim

mišljenjem stvoriti kamenje, drveće, životinje. Ako se to pretpostavi, kažu filozofi, onda

zakoni, za razliku od svega onoga što jest, tvore posve drukčiji način bivovanja.

U tom pogledu postoje u stvarnosti - ako se to tako želi nazvati - pored stvari,

realnoga, još nešto drugo, naime upravo zakoni. Način na koji oni jesu naziva se idealnim.

Kaže se da zakoni pripadaju idealnim bićima. Drukčije rečeno, postoje dva temeljna

bivovanja - realni i idealni. [...]

Potrebno je još reći da se oni koji priznaju drukčiji način bivovanja zakona, dakle oni

koji priznaju idealni bitak, dijele na različite škole. To biva razumljivo kad se postavi pitanje

što bi trebalo razumjeti pod egzistencijom ovoga idealnoga, kako bi to idealno trebalo misliti.

Na to postoje općenito uzevši tri najznačajnija odgovora.

Prvi glasi: idealno postoji neovisno o realnome, takoreći u sebi; ono tvori jedan

poseban svijet koji je prije i iznad svijeta stvari. U tom idealnom svijetu ne postoje naravno

prostor, vrijeme, promjena kao ni čisti fakticitet - sve je vječno, čisto, nepromjenljivo i nužno.

To se mišljenje često pripisuje Platonu, tvorcu naše europske filozofije. On je prvi postavio

problem zakona i čini se da ga je riješio na opisani način.

Drugo rješenje glasi: idealno dakako postoji, ali ne odijeljeno od realnoga - ono postoji

samo u realnome. Pomnije promotrivši, u svijetu se nalaze samo određene strukture, jedno

određeno ponavljanje nastajanja stvari - njih nazivamo bićima - koje su tako sačinjene da

29

ljudski duh u njima odčitava zakone. Formulirani zakoni pojavljuju se samo u našem

mišljenju - ali oni posjeduju temelj u stvarima i zato vrijede u svijetu. To je ukratko skicirano

rješenje Aristotela, koji je bio veliki Platonov učenik i ujedno utemeljitelj većine znanosti.

Napokon postoji i treće rješenje [...]. To rješenje ne niječe da su zakoni idealni, no

međutim drži da se idealno pojavljuje samo u mišljenju. Da zakoni vrijede za svijet dolazi od

toga što struktura stvari nastaje projekcijom zakona misli. Tako skicirano mišljenje zastupao

je veliki njemački filozof Immanuel Kant.

Nije uopće pretjerano kad se kaže da se je kod nas u Europi svaki imalo značajniji

filozof opredijelio za jedno od ta tri rješenja, da se naša filozofija sastojala i još se uvijek

sastoji velikim dijelom od razmišljanja o tim rješenjima. [...] To je vječiti problem filozofije -

možda samo za nas ljude modernog doba, koji poznajemo toliko mnogo zakona i za koje su

oni postali tako važni, mnogo važniji nego za bilo koju drugu epohu.

[Iz: Joseph Bocheński, Uvod u filozofsko mišljenje, Split, Verbum, 1997. str. 7-18.]

John Zerzan, «Trka za prazninom; propast simboličke misli»

"Ako ne 'dođemo k svijesti' uskoro, zauvijek ćemo izgubiti šansu za

stvaranje bilo kakve smislene alternative za pseudo-egzistenciju

koja protječe cijelim životom u našoj postojećoj 'Civilizaciji slika' "

David Howes

Možemo li reći da stvarno živimo? S obzirom da se čini kako sadržaj kulture smanjuje i nudi

sve manje lijeka za nesretne živote, to nas navodi da pogledamo dublje u naša jalova vremena

i na mjesto same kulture u tome. Razljućeni Ted Sloan pita: "Što je problem s modernitetom?

Zašto moderna društva imaju tako mnogo teškoća u proizvodnji odraslih sposobnih za

intimnost, posao, uživanje i etički život? Zašto su znakovi uništena života tako rašireni?"

Prema Davidu Morrisu "Kronična bol i depresija, često povezane, a povremeno i promatrane

kao jedan poremećaj, tvore neizmjernu krizu u središtu postmodernog života." Imamo

cyberspace i virtualnu stvarnost, trenutačnu računalnu komunikaciju u globalnom selu; pa,

ipak, jesmo li se ikada osjećali tako osiromašeno i izolirano?

Kao što je Freud predvidio da će obilje civilizacije značiti univerzalnu neurotičnu nesreću,

protucivilizacijski ispadi sve su češći kao odgovor na psihičke jade koji nas okružuju. Tako

simbolički život, bit civilizacije, sada dolazi na udar.

30

Život među simbolima Čini se da proživljavamo pad u opisivanje, čije dubine i posljedice tek sada potpuno

shvaćamo. U doslovnoj vrsti falsifikacije, simboli su prvo posredovali stvarnost i onda je

zamijenili. Danas živimo više među simbolima negoli unutar vlastita tijela ili direktno jedni s

drugima.

Što je ovaj unutarnji sistem opisivanja prepleteniji, udaljeniji smo od stvarnosti koja nas

okružuje. Druge veze, druge spoznajne perspektive sputane su, u najboljem slučaju, kao što su

simbolična komunikacija i njezini nebrojeni načini opisivanja ostvarili otuđenje od stvarnosti i

njezinu izdaju.

Kultura je nastala i procvala pomoću dominacije nad prirodom, njezin je rast mjera

progresivne nadmoći koja se razvila sa sve većom podjelom rada. Malinowski je shvaćao

simbolizam kao dušu civilizacije, uglavnom u formi jezika kao sredstva koordinacije akcije ili

standardizirajuće tehnike, omogućavajući pravila za društveno, ritualno i industrijsko

ponašanje.

Pad iz jednostavnosti i punoće izravno proživljenih života, iz osjetilnog trenutka saznanja,

ostavlja prazninu koja se simbolički nikad ne može premostiti. Ta je praznina oduvijek bila

prekrivena slojevima civilizacijske utjehe, civilizirane zaobilaznice koja nikad ne obnavlja

izgubljenu cjelinu. U jednom smislu, simbolizirano je samo ono što je potisnuto, jer samo ono

što je potisnuto treba simbolizaciju. Magnituda simbolizacije svjedoči o tome koliko je toga

potisnuto, pokopano, ali još uvijek obnovljivo.

Nije stoga čudo da pitanje podrijetla simboličke misli, sam duh civilizacije, nastaje s nekom

snagom. Zašto kultura uopće treba postojati, čini se da je prikladniji način toga pitanja.

Osobito uzmemo li u obzir starost ljudske inteligencije kakva je danas, uglavnom prema

tumačenju Thomasa Wynna koji pokazuje što je bilo potrebno da se proizvede kameno oruđe

prije otprilike milijun godina. Postoji ogromna i očita praznina između uspostavljanja ljudskih

sposobnosti i inicijacije simboličke kulture preko tisuća generacija koje su djelovale između

tih dviju pojava.

Nestanak nježnosti Kultura se pojavila relativno nedavno. Najstarija pećinska umjetnost, primjerice, stara je oko

30.000 godina, a poljoprivreda samo 10 000 godina. Element koji nedostaje u intervalu

između vremena kada je kvocijent inteligencije omogućio simbolizaciju i njezine realizacije,

bio je preokret u našem odnosu prema prirodi. Moguće je u ovom intervalu vidjeti, u

31

određenom stupnju koji se ne može izmjeriti, odbijanje želje za vlašću nad prirodom. Moguće

je da je tek kada se želja za vlašću pojavila, vjerojatno nesvjesno, na postupnom putu do

podjele rada, započelo simboliziranje iskustava.

No, kako se često raspravlja, nasilje primitivnih zajednica - ljudske žrtve, kanibalizam, lov na

ljude, ropstvo itd. - može se ukrotiti samo simboličkom kulturom. Jednostavan odgovor na

ovaj stereotip o primitivnim zajednicama jest da organizirano nasilje nije dokinuto kulturom,

već je zapravo njome započelo. William J. Perry proučavao je različite narode Novog svijeta i

zapazio zapanjujući kontrast između poljoprivrednih i nedomestificiranih zajednica. Utvrdio

je da su potonje "mnogo inferiornije u kulturi, no nedostaju im 'bivši' grozni običaji." Dok je

praktički svako društvo koje je usvojilo domestificiran odnos s prirodom, po cijeloj

zemaljskoj kugli, postalo subjektom nasilnih postupaka, ne-poljoprivredna društva nisu

poznavala organizirano nasilje. Antropolozi su dugo promatrali Indijance na sjeverozapadnoj

obali kao izuzetak od ovoga praktičnog pravila. Premda uglavnom ribari, u određenom

trenutku usvojili su ropstvo i stvorili vrlo hijerarhizirano društvo. No, i ovdje je bila prisutna

domestifikacija, u obliku pripitomljenih pasa i uzgoja duhana u malim količinama.

Svi podliježemo objektifikaciji i dopuštamo da nas tkivo kulture kontrolira i određuje nam

kako da živimo, kao da je to prirodan razvoj. To je sve drugo negoli prirodan razvoj i moramo

jasno razgraničiti što nam je kultura pružila, a što oduzela.

Simbolična kultura onemogućava ljudsku komunikaciju blokiranjem i drugim represivnim

metodama osjetilne svijesti. Rastuća tehnološka egzistencija osuđuje nas na isključivanje

većine onoga što bismo mogli iskusiti. Izjava Williama Blakea pada nam na pamet: "Kada bi

vrata percepcije bila očišćena, čovjeku bi se sve činilo kao što jest, beskonačno. No čovjek se

zatvorio sam u sebe i vidi sve oko sebe kroz uske pukotine svoje pećine."

Osjetilna iskustva ili radnje drugo su osjetilno područje kojeg se moramo odreći u korist

simboličkih nadomjestaka. Osjet dodira zapravo je oslabljen u sintetičkoj, prezaposlenoj i

udaljenoj egzistenciji. Imamo premalo vremena za naglašavanje taktilne stimulacije ili

komunikacije, premda takvo uskraćivanje ima jasno negativne rezultate. Nijanse osjetljivosti i

nježnosti nestaju, iako je dobro poznato da se mala djeca koju rijetko dodiruju, nose i miluju

često razvijaju u ljude s emocionalnim problemima.

Freud, Marcuse i ostali shvaćali su civilizacijske zahtjeve za potiskivanjem ili represijom

užitaka bliskosti osjeta da bi tako pojedinac mogao biti pretvoren u instrument rada.

Društvena kontrola, pomoću mreža simboličkoga namjerno oslabljuje tijelo. Otuđen protu-

32

svijet, usmjeren k još većem otuđenju sve većom podjelom rada, ponižava naše tjelesne osjete

i temeljno odvraća pažnju od osnovnih ritmova života.

Jezik nije nužan Konačna podjela duha i tijela, pripisana dekartovskim sedamnaestostoljetnim formulacijama,

jest prava oznaka modernog društva. Ono što je nazivano velikom "kartezijanskom

anksioznošću" zbog sablasti intelektualnog i moralnog kaosa, riješeno je u korist potiskivanja

osjetilne i strastvene dimenzije ljudskog postojanja. Ponovno vidimo potrebu za

domestifikacijom ispod kulture, strah od nemogućnosti kontroliranja, koji sada ukazuje na

osjećaje osvete. Zbog toga znanost i tehnologija imaju teorijsku dozvolu da idu naprijed bez

ograničenja, a osjetilno znanje efikasno je iskorijenjeno u potrazi za istinom i

razumijevanjem. Shvaćajući što je takva nagodba proizvela, pojavljuje se duboko usađena

reakcija protiv ogromnog simboličkog prostranstva koje nas vuče na dno i obuzima svaki naš

dio. "Ako uskoro ne 'dođemo k svijesti' ", kako procjenjuje David Howes, "zauvijek ćemo

izgubiti šansu za stvaranje bilo kakve smislene alternative za pseudo-egzistenciju koja

protječe cijelim životom u našoj postojećoj 'Civilizaciji slika' ".

Kao što je Hegel negdje rekao, propitivati jezik znači propitivati postojanje. Vrlo je važno,

međutim, oduprijeti se takvim pretjeranim izjavama i uvidjeti razliku, kao prvo, između

kulturalne važnosti jezika i njemu svojstvenih ograničenja. Tvrditi da mi sami i svijet nismo

ništa drugo doli jezične kreacije znači, drugim riječima, govoriti koliko simbolička kultura

sve više raste i kontrolira. No, Hegelova tvrdnja ide mnogo dalje, i George Herbert Mead

dokazuje kako je tvrdnja koja kaže da čovjek mora imati jezik da bi imao mozak hiperbolična

i lažna. Jezik transformira značenje i komunikaciju, ali nije sinonim za te riječi. Studije

pacijenata kojima nedostaje svaki aspekt govora i jezika pokazuju da intelekt ostaje snažan

čak i u odsutnosti tih elemenata Tvrdnja da jezik uvelike olakšava mišljenje jednako je upitna,

budući da ju eksperimentima s djecom i odraslima nisu dokazali. Jezik jednostavno nije nužan

uvjet za mišljenje.

Verbalna komunikacija dio je odmaka od društvene stvarnosti licem-u lice, i omogućava

fizičku odvojenost. Riječ uvijek stoji između ljudi koji se žele međusobno povezati,

olakšavajući smanjivanje onoga što se ne mora reći da bi bilo izrečeno. Stoga postaje razumno

vjerovati da smo odbacili ne-jezično stanje. Možda takva intuicija stoji iza ocjene Georgea W.

Morgana iz 1968. godine po kojoj "ništa, zapravo, nije više subjektom propadanja i sumnje u

vlastiti razočaravajući svijet doli riječ."

33

Komunikacija izvan civilizacije uključuje sva osjetila, uvjet povezan s jednim od glavnih

obilježja skupljača-lovaca: otvorenosti i dijeljenja. Pismenost nas je uvela u društvo

podijeljenih i reduciranih osjeta, a mi takvo uskraćivanje osjeta shvaćamo kao normalno

stanje, jednako kao što shvaćamo i pismenost.

Kultura i tehnologija postoje zbog jezika. Zauzvrat, mnogi su govor shvaćali kao sredstvo

koordinacije rada, to jest kao esencijalni dio tehnike proizvodnje. Jezik je presudan za

formiranje pravila rada, kao i za razmjenu koja ih prati, sa specijalizacijama i

standardizacijama u novonastaloj ekonomiji, a koje odgovaraju onima u jeziku. Sada

prevladava nov način razmišljanja, predvođen simbolizacijom, koji sebe pronalazi u kulturi i

civilizaciji. Međusobna ovisnost jezika i tehnologije očita je barem utoliko koliko je očita

ovisnost jezika i kulture, a rezultira sve većom nadmoći nad prirodnim svijetom i srodna je

kontroli nad nekad autonomnim i osjetilnim pojedincem.

Umjetnost nastala iz nemira Noam Chomsky, vodeći teoretičar jezika, počinio je tešku i reakcionarnu grešku portretirajući

jezik kao "prirodni" aspekt "esencijalne ljudske prirode", urođen i nezavisan od kulture

Njegova kartezijanska perspektiva vidi um kao apstraktni stroj koji je jednostavno nužan za

ispoljavanje niza simbola i manipulaciju njima. Lieberman daje konciznu i fundamentalnu

ispravku: "Ljudski jezik mogao se razviti samo u odnosu s cjelovitim stanjem ljudskog roda."

Prvobitni smisao riječi "definirati" na latinskom znači ograničiti ili završiti. Jezik čini se,

često zatvara iskustvo a ne pomaže nam da budemo otvoreni iskustvima. Kada sanjamo, ono

što se događa nije izraženo riječima, kao što i zaljubljeni međusobno komuniciraju bez

verbalne simbolizacije. Što smo dobili razvojem jezika, a da je zaista obogatilo ljudski duh?

Godine 1976. Von Glasersfeld pitao se "hoće li se, u neko buduće vrijeme, još uvijek činiti

očitim da je jezik olakšao opstanak života na ovom planetu."

Numerički simbolizam također je vrlo važan za razvoj kulturnog svijeta. U mnogim

primitivnim društvima vjerovalo se i još se uvijek vjeruje da je nesreća brojati živa bića, stav

povezan s uobičajenom primitivnom predodžbom da imenovati osobu znači imati vlast nad

njom. Brojenje je, kao i imenovanje, dio procesa domestifikacije. Podjela rada vezana je s

kvantitativnim, kao suprotnost onome što je cijelo u sebi, jedinstveno, nefragmentirano. Broj

je također nužan za apstrakciju koja je karakteristična za razmjenu dobara i predstavlja

preduvjet za uzlet znanosti i tehnologije. Potreba za mjerenjem uključuje deformiranu vrstu

znanja koje želi kontrolirati objekt, a ne razumjeti ga.

34

Osjećaj da je "jedini način na koji možemo zaista shvatiti stvari pomoću umjetnosti"

predstavlja uvriježeno mišljenje, koje naglašava našu ovisnost o simbolima i predstavljanju.

"Činjenica da je prvobitno sva umjetnost bila sveta" (Eliade) to jest da pripada odvojenoj

sferi, svjedoči o njezinu prvobitnom statusu i funkciji.

Umjetnost je jedan od najstarijih oblika ideološkoga i ritualnog izražavanja, razvijena zajedno

s religijskim običajima koji su nastali da bi održali život zajednice koji se počeo fragmentirati.

Bilo je to glavno sredstvo koje je omogućilo društvenu integraciju i ekonomsku

diferencijaciju (Dickson), vjerojatno kodiranjem informacija za popisivanje članstva, statusa i

položaja (Lumsden i Wilson). Prije toga vremena, u gornjem paleolitiku, sredstva društvene

kohezije bila su nepotrebna; podjela rada, odvojene uloge i teritorijalnost, čini se, nisu

postojali. Kako su se počele pojavljivati tenzije i tjeskobe u društvenom životu, umjetnost i

ostatak kulture nastali su zajedno s njima, kao odgovor na njihovu uznemirujuću prisutnost.

Umjetnost je, kao i religija, nastala iz prvobitnog osjećaja nemira, nesumnjivo suptilno, ali

snažno ometajući svojom svježinom i prevladavajućom postupnošću. Godine 1900. Hirn je

pisao o prvobitnom nezadovoljstvu koje je potaklo umjetničke potrage za "punijom i dubljom

ekspresijom" kao "kompenzacijom za nove nedostatke života". Kulturna rješenja, međutim,

ne rješavaju dublje dislokacije čija kulturna "rješenja" su dijelom. Nasuprot tome, međusobno

različiti tumači kao što su Henry Miller i Theodor Adorno zaključili su da nema potrebe za

umjetnošću u neotuđenomu svijetu. Ono što umjetnost ne osobito uspješno, pokušava uhvatiti

i izraziti ponovno će biti stvarnost, lažan protuotrov zaboravljene kulture.

Izdaja vlastitog duha Često se kaže da je funkcija simbola prikazati strukture stvarnoga koje su nedostupne

empirijskom promatranju. No, bliže je istini, u smislu procesa kulture i civilizacije, ipak

rasprava Abnera Cohena o simbolizmu i ritualnom maskiranju koje mistificira i posvećuje

mrske poslove i uloge pretvarajući ih na taj način u poželjne. Ili, kako je to rekao David

Parkin prisilna priroda rituala otupljuje prirodnu autonomiju pojedinaca stavljajući ih na

raspolaganje autoritetu.

Religija je, kao i umjetnost, pridonijela zajedničkoj simboličkoj gramatici koja je potrebna

novom društvenom poretku i njezinim pukotinama i tjeskobama. Riječ religija dolazi od

latinskog religare, vezati ili sputati, i od grčkoga glagola koji označava posvećenost ritualima,

vjernost pravilima. Integracija društva, potrebna po prvi put, očito je početak religije.

35

Ona je odgovor na nesigurnosti i napetosti, obećava odriješenje i vrsnost pomoću

simboličkog. Religija nema temelja za egzistenciju prije pogrešnog zavoja prema kulturi i

civiliziranom. Američki filozof George Santayana kaže da je "drugi svijet za život ono što

razumijevamo pod religijom".

Danas je moderno, ako ne i obavezno, smatrati da je kultura oduvijek postojala i da će

postojati zauvijek. Premda je očito da je postojalo izuzetno dugo nesimboličko ljudsko

razdoblje, možda stotinu puta duže od civilizacije, i da se kultura razvila na štetu prirode,

svuda se čini da je simbolično - baš kao i otuđenje - vječno. Tako pitanja o podrijetlu i

ciljevima postaju besmislena. Uhvaćeni smo u kulturnu logiku objektifikacije i

objektificirajuću logiku kulture, toliko da oni koji zagovaraju novi ritual i druge

predstavljačke oblike kao put u ponovno začaranu egzistenciju, potpuno promašuju cilj. Ono

što je izgubljeno već toliko dugo teško da može biti odgovor. Lévi-Strauss (1978.) misli na

"vrstu mudrosti koju su (primitivni narodi) koristili i čije se reakcije, u modernom svijetu,

promatraju kao pravo ludilo".

Ili ne-simboličko zdravlje koje je jednom postojalo, u svim svojim dimenzijama, ili, ludilo i

smrt. Kultura nas je dovela do izdaje vlastitog drevnog duha i cjelovitosti, u sve gori svijet

umjetnog, izolirajućeg, iscrpljujućeg otuđenja. Što ne znači da i dalje ne postoje svakodnevna

zadovoljstva, bez kojih bismo izgubili svoju ljudskost. No kako je naš položaj sve gori,

ponekad uviđamo koliko toga mora biti izbrisano za naše iskupljenje.

36

37