Hrestomatija i 2

8/12/2019 Hrestomatija i 2

1/258

HRESTOM TIJIZ HISTORIJE KNJIEVNOG JEZIK

I dioza internu upotrebu

priredila Lejla Naka


2/258

SADRAJ

Herta KunaHRESTOMATIJA STARIJE BOSANSKE KNJIEVNOSTI -----------------------------------------------------1iz izdanja: Svjetlost, 1974.

Herta KunaSREDNJOVJEKOVNA BOSANSKOHERCEGOVAKA KNJIEVNOST

objavljeno u: Demal eli,Pisana rijeu Bosni i Hercegovini --------------------------------------------------15

Herta KunaREDAKCIJE STAROSLAVENSKOG KAO LITERARNI JEZIK SRBA I HRVATAobjavljeno u: Slovo 15-16, Zagreb, 1965, str. 183-198.-------------------------------------------------------------28

Herta KunaBOSANSKI RUKOPISNI KODEKSI U SVJETLU JUNOSLAVENSKIH REDAKCIJASTAROSLAVENSKOG JEZIKAobjavljeno u: Radovi sa simpozija Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura. Izdanja Muzeja Zenice, sv. 3,1973, str. 89-102 ---------------------------------------------------------------------------------------------------------35

Herta Kuna

JEZIKE KARAKTERISTIKE GLOSA U BOSANSKOM JEVANELJU IZ SREKOVIEVEZAOSTAVTINEobjavljeno u: Slovo, 1976.----------------------------------------------------------------------------------------------44

Herta KunaO JEZIKU I PISMU HVALOVOG ZBORNIKA-------------------------------------------------------------------52

Jaroslav idakKOPITAROVO BOSANSKO EVANELJE U SKLOPU PITANJA CRKVE BOSANSKEobjavljeno u: Slovo, sv. 4-5, 1955, str. 47-63 (ponovo objavljeno u: Studije o "Crkvi bosanskoj" ibogumilistvu, Zagreb, str. 111-125)-----------------------------------------------------------------------------------56

Jaroslav idak

BOSANSKI RUKOPISI U GOSUDARSTVENOJ PUBLINOJ BIBLIOTECI U SANKT PETERBURGUobjavljeno u: Slovo, sv. 17, 1966, str. 113-124

(ponovljeno u: Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilistvu, Zagreb, str. 111-125) ----------------------------67

Irena GrickatDIVOEVO EVANELJE FILOLOKA ANALIZAobjavljeno u: Junosl. filolog XXV, 1961-1962.---------------------------------------------------------------------74

Ivan Mileti,HRVATSKA GLAGOLJSKA BIBLIOGRAFIJA, I. dio. Opisi rukopisa.objavljeno u: Starine, JAZU, 1911.------------------------------------------------------------------------------------99

Vjekoslav tefaniSPLITSKI ODLOMAK GLAGOLJSKOG MISALA STARIJE REDAKCIJEobjavljeno u: Slovo 6-8, 1957.----------------------------------------------------------------------------------------100

Jagoda Juri- KappelGLAGOLIZAM I GLAGOLJICA U BOSNI I NA BALKANUobjavljeno u: Forum Bosnae, br. 18/02 ------------------------------------------------------------------------------123

Ivan MiletiMISAL HRVOJE, SPLJETSKOGA VOJVODEobjavljeno u: Starine XXXIII, 1911.---------------------------------------------------------------------------------126


3/258

Josip HammGLAGOLJSKI ZAPIS U RUKOPISU KRSTJANINA RADOSAVAobjavljeno u: Slovo, 9-10, 1960. -------------------------------------------------------------------------------------128

Vladimir VranaKNJIEVNA NASTOJANJA U SREDOVJENOJ BOSNIiz:Povijest Bosne i Hercegovine, 1942. ----------------------------------------------------------------------------131

Franjo RakiDVA NOVA PRILOGA ZA POVIEST BOSANSKIH PATARENA, Rukopis bosanskoga "krstjaninaRadosava", objavljeno u: Starine, JAZU, Zagreb, 1882. ---------------------------------------------------------135

Jaroslav idakMARGINALIJA UZ JEDAN RUKOPIS "CRKVE BOSANSKE" U MLETAKOJ MARCIANIobjavljeno u: Slovo 6-8, 1957. str.134-153.-------------------------------------------------------------------------139

iro TruhelkaBOSANICA. PRINOS BOSANSKOJ PALEOGRAFIJIobjavljno u: Glasnik Zemaljskog muzeja, 1889. -------------------------------------------------------------------148

Mate Tentor

BOSANICAiz: Povijest Bosne i Hercegovine, 1942. ----------------------------------------------------------------------------159

Tomislav RaukarO PROBLEMU BOSANICE PRVI DIO - HISTORIOGRAFSKE KONTRAVERZEobjavljeno u: O problemu bosanice u naoj historiografiji. Izdanja Muzeja grada Zenice sv. 3, 1973. str.103-144 (Radovi sa simpozija "Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura") ---------------------------------163

Aleksandar SolovjevVLSTEOSKE POVELJE BOSNSKIH VLDR-----------------------------------------------------------173

Vladimir MoinMETODOLOKE BILJEKE O TIPOVIMA PISMA U IRILICI

objavljeno u: Slovo 15-16, 1965. ------------------------------------------------------------------------------------189Gregor remonikBOSANSKE POVELJE, Povelja Kulina bana od 29. augusta 1189.objavljeno u: Glasnik Zemaljskog muzeja, sv. III, 1948. ---------------------------------------------------------203

Asim PecoPOVELJA KULINA BANA U SVJETLOSTI TOKAVSKIH GOVORA XII I XIII VIJEKAOsamsto godina Povelje bosanskog bana Kulina, ANUBiH, 1989. --------------------------------------------210

Petar oriRAZVITAK BRZOPISA U DRAVNIM KANCELARIJAMA NEMANJIA I NJIHOVIH

NASLEDNIKA, iz:Istorija srpske irilice, 1971. -----------------------------------------------------------------216

Petar oriUPOTREBA I RAZVITAK SRPSKOGA BRZOPISA IZVAN NJEGOVA MATINOGA PODRUJA,iz:Istorija srpske irilice, 1971. --------------------------------------------------------------------------------------222

Jagoda Juri-KappelO DIJALEKATSKIM TEMELJIMA SREDNJOVJEKOVNE BOSANSKE PISMENOSTI, iz: Slovo sv. 56-57,2008.-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------249

Marinka imiRADOSAVLJEVA BOSANSKA KNJIGA, ZBORNIK KRSTJANINA RADOSAVA, priredila Anica Nazor,Forum Bosnae 42/08. -----------------------------------------------------------------------------------------254


4/258

Herta Kuna

HRESTOMATIJA STARIJE BOSANSKE KNJIEVNOSTI

Namjena ove hrestomatije nije da prezentira izbor iz cjelokupne bosanske knjievnosti od njenih najstarijihvremena pa do kraja XVIII v., mada je ona ograniena tim vremenskim periodom. Meutim, od propastibosanske dravnosti razvijaju se na istom tlu, ranije ili kasnije, literature koje se vezuju za odreenekonfesionalne grupacije, koje se tek od toga vremena javljaju kao sasvim odreeni nosioci novih kulturnih

strujanja i mada su i dalje vezani svojim bosanskohercegovakim okvirom i, manje-vie, zajednikomkulturnoistorijskom sferom, ipak djeluju kao odvojene i u svakom pogledu specifine knjievne pojave.

Na taj nain se u tzv. turskom periodu mogu identificirati tri paralelna knjievna toka, koja egzistiraju uistom vremenu, ali su odvojena sadrinom, temama, tipovima tradicije koju slijede i povezanou, manjomili veom, sa slinim knjievnostima drugih sredina s kojima ih povezuje zajednike religija. Koliko e u svimtim sluajevima biti specifino bosanskohercegovakog, a koliko opeg, zavisi u najveoj mjeri oddrutveno-politikih tokova u samoj Bosni i Hercegovini, a zatim i od ope kulturnoistorijske klime u okvirukoje se razvija jedna od ovako definisanih posebnih knjievnih tradicija. Napominjem da pri tome jo nemoe biti govora o nacionalnim knjievnostima, jer najee nacionalna svijest, kao produkt buroaskogdrutva, jo nije formirana, tek kasnije e se svaka od ovih knjievnih tradicija na svojstven nain uklopiti unacionalnu knjievnost, s tim to ni tada nee prestati da traje i vai njena istorijska definiranostbosanskohercegovakim podnebljem, u stvari, drutveno-politikim i kulturnoistorijskim specifinostimanjihovog razvoja u okviru jedne drutveno-politike organizacije. Svi tokovi ovako definirane knjievnostitzv. turskog perioda nisu danas jednako pristupani i laki za identifikaciju. Poseban problem u tom pogledupredstavlja srpska knjievna tradicija, koju je veoma teko odvojiti od knjievne tradicije Srbije, s obziromna to da su ve vrlo rano postojale intenzivne veze izmeu njih, a posebno jaka fluktuacija rukopisa itampanih knjiga, naroito religioznog karaktera, tako da je u XVIII v. dolo do relativnog ujednaavanja i u

jeziku, podreivanjem i jedne i druge strukture ruskoslavenskom uticaju. Na ovom polju istraivanja unavedenom pravcu nisu gotovo ni vrena, a u obilju istovrsnih tekstova po karakteru i namjeni odista je te-ko izdvojiti ono to bi pripadalo Bosni i Hercegovini; kriterijumi bi morali biti jezik i provenijencija pisca,ukoliko je poznat. Samo mjesto nalaska rukopisa nije pri tome relevantno s obzirom na vepominjanu flu-ktuaciju rukopisa.

Neto je drukija situacija sa alhamijado literaturom, tekstovima pisanim srpskohrvatskim jezikom, aliarapskim pismom, koji predstavljaju muslimansku knjievnu tradiciju. Neka izuavanja ovih tekstova su vevrena, neto je i objavljivano, ali kako sastavlja ove hrestomatije ne poznaje arapsko pismo, nije umogunosti da ita doprinese u ovom pravcu. Tako e opsenije izuavanje fondova, kritiko izdavanje irevalorizacija veobjavljenog materijala ostati kao zajedniki zadatak orijentalista i slavista.

Ove tekoe su razlog to se autor ove hrestomatije ograniio samo na srednjovjekovne tekstove i nabosansku franjevaku knjievnost, nastalu u krilu katolike crkve, te prema tome po svojoj orijentacijivezanu za srodnu franjevaku knjievnost u Hrvatskoj, prvenstveno u Slavoniji i Dalmaciji. Razlozi su, prijesvega, u naunoj orijentaciji i naunim interesima sastavljaa ove knjige, a s druge strane, i obiljematerijala koji je dosad vrlo malo ili nikako objavljivan, tako da se osjetila potreba da se da opsean prikazbarem nekih tokova nae rane i najranije bosanskohercegovake knjievnosti, s tim to nakon izvrenihpodrobnijih istraivanja treba objaviti u sljedeoj knjizi izbor iz dviju ostalih knjievnih tradicija. Epigrafika iadministrativno-pravni spisi su dosta esto objavljivani, postoji i relativno iscrpan izbor iz tekstova ovevrste. Meutim, kako oni po svojoj sutini predstavljaju spomenike specifine vrste, autor je smatrao da ihtreba izdvojiti u posebnu knjigu, koja bi se organizovala po sasvim drugim kriterijumima od ovih koji vae za

knjigu izbora srednjovjekovnih tekstova i tekstova hrvatske knjievne tradicije. To je potrebno, u prvomredu, zbog toga to u njima nema one stroge odvojenosti ni u kasnijem vremenu, koja vai za druge tipovebosanskohercegovake pismenosti, i to se oni ni vremenski ne mogu strogo odvojiti, jer se iz srednjegvijeka prelivaju u turski period u kontinuiranosti koja je uglavnom nepoznata drugim tipovima knjievnosti ipismenosti.

Za srednjovjekovnu bosansku knjievnost vezuju se na neki nain i pojedini istorijski spisi nastali u drugimsredinama, ali kako do nas nisu doprli ni originali, pa ak ni autentini bosanski prepisi, ovi se spisi morajusmatrati sekundarnim tekstovima. Kao takvi oni dolaze u obzir eventualno za treu knjigu, naravno, poslijestudiozno izvrene knjievnoistorijske revalorizacije, ime bi se dobio zaobljeni korpus iz bosansko-hercegovake knjievnosti i pismenosti od samog poetka do kraja XVIII v.

Sve su ovo zadaci koji prelaze mogunosti jednog autora, u relativno kratkom vremenu, jer je i openitoprezentacija i valorizacija kulturne batine posao koji zahtijeva dugotrajnu angaovanost vie strunjaka. Utom smislu treba posmatrati i pojavu ove knjige, kojoj je cilj da u ovom trenutku priblii javnosti bar jedandio kulturnog nasljea, s tim to treba nastojati da se u dogledno vrijeme pojave i ostali njegovi dijelovi.


5/258

BOSANSKA KNJIEVNOST SREDNJEG VIJEKA

Srednjovjekovna knjievnost kao literaturno-istorijski fenomen kompleksna je pojava za ije je sagledavanjei razjanjavanje nuno na prvom mjestu odrediti naelne teoretske postavke o fenomenu knjievnostistarijih epoha uope, ili, jednostavnije reeno, neophodno je utvrditi ta spada u knjievnost, a ta upismenost u najirem smislu te rijei.

Prema nekim shvatanjima u najstarijim epohama knjievnost se identificira sa pismenou, meutim, i u tavremena, kao i danas, sve to je napisano nije se smatralo knjievnou, a iz naeg savremenog aspektatakoe je oigledna, injenica da sva pismenost u najirem smislu rijei nema one literarno-estetske

vrijednosti koje bi joj obezbjeivale mjesto u knjievnom stvaralatvu. S druge strane, ve iz dosadizloenog oito je da pri istorijskim retrospektivama nuno postoje dva kriterijuma, vremenski odvojenaminulim stoljeima i svim onim to je u meuvremenu ljudska misao stvorila u tokovima istorijskog razvoja.Oito je, takoe, da su kriterijumi ovjeka srednjeg vijeka znatno drukiji od naih savremenih, da jenjegova ideoloka podloga drukija, da su i drutveni slojevi kojima je knjievnost dostupna znatno ui negoto je sluaj danas.

Srednji vijek je itav proet kranskom ideologijom i ta opa i totalna hristijanizacija, je vezana za feudalnuosnovu drutva, osnovni je pokretaliterarnog stvaralatva srednjeg vijeka u najirem smislu te rijei.

Iz te injenice proizlaze, dalje, najtjenja povezanost cijelog literarnog stvaralatva, kao i umjetnikogstvaralatva uope, za crkvu i njene potrebe, a od karaktera same crkve na odreenoj teritoriji i uodreenom istorijskom momentu zavisie u najveoj mjeri i karakter ove knjievnosti. Pri tome, jedan odkriterijuma koji slue za odvajanje knjievnih sfera od sfera pismenosti je i sam jezik, koji svojom ne

jedinstvenou u datoj eposi ukazuje na razliiti pristup aktivnih sudionika pismenosti ove epohe. Religijskitekstovi uvaju u svom jeziku, u veoj ili manjoj mjeri, u zavisnosti od drutveno-politikih prilika datogprostora, stariji naslijeeni jezik religiozne knjievnosti, koji se pod odreenim uslovima iri i na ostaluknjievnost, pa i na novo originalno knjievno stvaralatvo, uvajui stepen uticaja jezika crkvene literatureu zavisnosti od niza uslova od kojih je najrelevantniji opet drutveno-politiki ivot date sredine.

Meutim, s druge strane, spomenici pismenosti koje ovjek te epohe i tog naina miljenja ne smatraknjievnim opusom, izloeni su u najveoj mjeri ivoj govornoj rijei, to je pismenost bez knjievnihpretenzija i, manje-vie, slobodna od jezikih kalupa srednjovjekovne literature. Naravno, ova opservacijane vai podjednako za svu srednjovjekovnu knjievnost uope, drutvene specifinosti u velikoj mjeri moguda koriguju ove odnose u raznim pravcima, tako da je za svaki pojedini prostor i u vezi s tim i za vremenskigranicu u tom prostoru potrebno posebno konkretno odreivanje.

Meutim, gledajui na srednjovjekovnu knjievnost i pismenost iz nae dananje perspektive i ocjenjujui jeu cjelini prema naim savremenim estetskim i literarnim mjerilima, mi emo nuno doi do drukijih ocjena idrukije kategorizacije. Tako e se u sferi knjievnosti pojaviti i odreeni tekstovi koji po svojoj namjeni ikarakteru nisu pripadali knjievnosti, ali po svojim objektivnim knjievnim vrijednostima sa naeg dananjegstanovita pripadaju nesumnjivo literarnim dostignuima. To je, u prvom redu, rije o cjelinama ilidijelovima administrativno-pravnih spomenika, a naravno i o epigrafici, koja u izvjesnom smislu i tada kao isada stoji na razmeu knjievnosti i pismenosti, sfera koja je u kulturno-istorijskom smislu veomainteresantna, ali, isto tako, i vrlo neodrediva u smislu jedne naelne i ope klasifikacije.

Pri svemu tome treba imati na umu da je danas nama daleko blia i razumljivija pismenost pisana narodnimjezikom, pa smo zbog toga skloni da je preferiramo, traei u njoj tekstove sa literarno-estetskimvrijednostima, odbacujui religijsku knjievnost kao neoriginalnu, to ona velikim dijelom i jeste, mada ne uistoj mjeri na svim prostorima. Ipak, treba shvatiti da za srednjovjekovnog ovjeka itav kompleks oveliterature ima kapitalan znaaj i da se kultura toga vremena ne moe shvatiti bez zaronjavanja u ove sfere.

Upravo ta injenica odredila je okvire i izbor prvog dijela ove hrestomatije, koja je pokuala da prezentirairoj javnosti izbor srednjovjekovnih tekstova koji su za ovjeka srednjeg vijeka naeg bosanskog podrujanesumnjivo predstavljali osnovno literarno stvaralatvo, bez obzira koliko se ono nama danas inilo dalekimi neprihvatljivim. Pri tome je izostala epigrafika, mada bi ona, na izvjestan nain, mogla nai mjesto i uovako koncipiranoj hrestomatiji. Izmeu ostalog razlog je i taj to su natpisi na stecima, koji ine najveidio bosanske srednjovjekovne epigrafike vrlo iscrpno objavljeni u etiri knjige M. Vege, a zatim jo i u knjiziM, Dizdara Stari bosanski tekstovi, proputeni kroz savremeni umjetniki filtar te na taj nain estetskivrednovani.

Drugi princip pri izboru tekstova bio je autentina bosanska provenijencija rukopisa (termin bosanski kad seodnosi na srednji vijek pokriva itav prostor srednjovjekovne bosanske drave, to znai i Hum) u kojemu jetekst sauvan. to se tie crkvenih tekstova, ovakav postupak je vie nego neophodan, s obzirom da seuglavnom isti tekstovi sreu na cjelokupnom srpskohrvatskom jezikom podruju, pa ak i dalje namakedonskom, bugarskom i ruskom, te su jedino jezike i vanjake osobine rukopisa relevantne uodreivanju njegove provenijencije, a to u najveoj mjeri vai i za srednjovjekovne romane, koji suasp ost anjeni po goto o cijeloj E opi klj j i i blii istok Me tim d kija je sit acija kad je


6/258

regionalna ili lokalna zbivanja, te se, prema tome, djela relativno lako tematski lokaliziraju. Ali, poto istorijamoe biti opa, nacionalna i regionalna, u svakoj se knjievnosti ovog tipa pojavljuju tekstovi koji se odnosei na tue regije. Pod izvjesnim uslovima mogue je pretpostaviti da je prianje istorijskih dogaaja sasusjednog ili blieg podruja uneseno iz nekog knjievnog istoriografskog djela koje je i nastalo na tlu nakom se odigrava istorijski dogaaj, mada to uvijek i ne mora da bude sluaj.

Tako se onda ponekad u djelima jedne knjievnosti mogu sresti preraeni dijelovi djela koja su pripadaladrugoj knjievnosti. Za bosansku srednjovjekovnu knjievnost to ima poseban znaaj, jer djelaistoriografskog karaktera, kao to bi bili rodoslovi, ljetopisi, itija i sl., nisu doprla do nas ni u originalu ni u

kasnijim prepisima. Meutim, izvjesni tekstovi, kao to je Hrvatska kronika (mlai tekst Dukljaninovogljetopisa), Srpski ljetopis, pa ak i talijansko djelo M. Orbinija Il regno degli Slavi, sadre dijelove koji seodnose na Bosnu i za koje se smatra da su prvobitno nastali na bosanskom tlu, ali su kasnije izgubljeni, aprerade sauvane u pomenutim djelima.

Na ovaj nain, ma koliko ovakvi tekstovi bili interesantni, oni nam nita ne kazuju o karakteru stila i jezikabosanske knjievnosti, ni o njenim literarnim vrijednostima, ni o obimu i karakteru ovog teksta u njegovojprvobitnoj formi na naem tlu. U ovakvom sluaju mi moemo takav podatak da koristimo samo kaoorijentir koji nam govori da je takva knjievnost vjerovatno nekad postojala, ali nam u literarnom i jezikompogledu ne daju nikakvih stvarnih podataka.

Zbog toga u ovu hrestomatiju nisu uli tekstovi za koje se pretpostavlja da su mogli nastati na bosanskomtlu, ali se danas nalaze jedino u sklopu djela hrvatske ili srpske knjievnosti.

DRUTVENO-POLITIKA USLOVLJENOST BOSANSKE SREDNJOVJEKOVNE KNJIEVNOSTI

Kako je vedonekle naznaeno u prethodnom poglavlju, karakter literature bilo kojeg podruja u direktnojje zavisnosti od drutveno-politikih prilika i njihovog razvoja. Posmatrana u tom svjetlu, literarna djelatnostna prostoru stare srednjovjekovne bosanske drave neposredno je vezana za karakter drutvenog ureenja,za tip feudalnih odnosa koji vladaju u Bosni, a naravno, kao prevashodno kulturna djelatnost kojoj jeizvorite u vladajuoj ideologiji, zavisna je, u prvom redu, od karaktera i tipa crkvenih institucija.

Gotovo od samog poetka pismenosti Bosna je zemlja patarena, a njena osnovna i najjaa crkvenainstitucija je tzv. crkva bosanska, sa svojim specifinim ustrojstvom i, po svemu sudei, sa neto posebnimritualom. Crkva bosanska igra vrlo znaajnu ulogu kod bosanskih feudalaca, njen je uticaj vrlo dugoodsudan i na vladarskom dvoru, pa ipak ta crkva nije nikada bila tako blisko, intimno vezana sa feudalnomhijerarhijom kao to je to sluaj kad je u pitanju srednjovjekovna Srbija. S druge strane, crkva bosanskase

ne pojavIjuje kao feudalni gospodar u onom smislu kako je to u drugim dijelovima zemlje, isto tako, njenahijerarhija nije tako razgranata ni tako institucionalizvana kao to je to bilo u Srbiji ili u okviru katolikecrkve na zapadu. Vjerovatno su ovo okolnosti koje su uticale da se na bosanskom tlu uope ne pojave, barkoliko je dosad poznato, itavi knjievni rodovi, kao to je biografska i hagiografska knjievnost i originalnocrkveno pjesnitvo u sklopu posebnih slubi domaim svecima.

Teko je danas rei kakva je bila sluba u patarenskoj crkvi; do nas je iz ovog vremena dopro relativno malibroj spomenika, uz to samo takvih koji su mogli da budu primljeni od drugih sredina, ili po izuzetnomsluaju sauvanim ostacima unitenih i odbaenih knjiga. Ipak, i na temelju onog to je do nas doprlo oita

je veza izmeu dravne samostalnosti i ekonomske snage, s jedne, i knjievnog stvaralatva, s drugestrane. Konac XlV i poetak XV v. karakterie ekonomski uspon Bosne, a to je upravo i doba iz kojegdatiraju najljepi i najatraktivniji spomenici.

Gubitkom samostalnosti dolazi do stagnacije, literarno stvaralatvo ne samo da opada nego i ne razvija nove

forme, ostaje se pri starim sadrajima i novi tokovi evropske literature jo e relativno dugo ostajati bezodjeka u bosanskohercegovakoj knjievnosti, a kada je Bosna zapljusnuta talasima novog, njeni nosioci ebiti iz sasvim drugih drutvenih sredina i drukije kultume orijentacije.

S druge strane, sam poetak bosanske srednjovjekovne knjievnosti takoer je teko odredljiv, ne samozbog toga to su iz tako davnog vremena djela vrlo rijetka i gotovo uvijek nepotpuno sa uvana nego i zbogtoga to je vrlo sporno pitanje provenijencije i sauvanih djela, zbog njihovog biblijskog karaktera, koji jeopi i zajedniki, a onda, to je najvanije, i zbog jezika koji se u najranijim epohama jo kree u okviru tzv.staroslavenskog kanona.

Naime, kao to je poznato, prva slavenska knjievnost uope nastala je na jednom narodnom slavenskomjeziku (makedonskom) koji je dobio karakter opeslavenskog literarnog jezika. Ti staroslavenski spomenicipredstavljaju prvobitnu prevodilaku djelatnost sa grkog slavenskih apostola irila i Metodija, ipredstavljaju sami po sebi u to vrijeme izuzetan kulturni domet Slavena. Meutim, ubikacija tih spomenika,

upravo kasnijih prepisa koji su doprli do nas, nije uvijek jednostavna, s obzirom na relativno male, razlike ujeziku. Tako se od svih tih spomenika kao najblii cjelokupnom srpskohrvatskom podruju spominjeMarijinsko evaneljeza koje je Irena Grickat utvrdila da u tekstolokom smislu stoji u dosta bliskoj vezi sa


7/258

spomenik, ali je vjerovatno da je vevrlo rano, moda jo i u XI ili najkasnije u XII v., na bosanskom tlupostojala izvjesna, crkvena knjievnost koja se direktno naslanjala na ovaj ili njemu srodan kodeks i nizomprepisa ga povezivala sa spomenicima koji su doprli do nas. Na vrlo ranu knjievnu djelatnost upuuju nas,osim nekih glagoljskih odlomaka s poetka i kraja XII v., i epigrafski spomenici ve iz XII v., a Humakaploa ak s kraja X ili poetka XI v.

Prva slavenska pismenost bila je u potpunosti podreena crkvi i prvi prijevodi su nainjeni u skladu s njenimpotrebama. Tako je kao najpotrebnija crkvena knjiga preveden najprije Evangelistar za slubu u crkvi, zatimPsaltir (psalmi Davidovi) i Apostol (Djela apostolska i poslanice) sve kao prirunici za crkvenu slubu, a osim

toga i Parimejnik (izbor tekstova iz Starog zavjeta), da bi kasnije, mada jo uglavnom za vrijeme Metodijevaivota u Moravskoj, bili ovi izbori proireni u kompletne prijevode starozavjetnih i novozavjetnih knjiga,sudei prema Panonskim legendama (itija irila i Metodija, sauvana iz kasnijih vremena). Bosanskikodeksi pokazuju, u neku ruku, upravo staro stanje, s tim to se evaneoski tekstovi pojavljuju gotovoredovno kompletni, tj. kao tzv. etveroevanelja, i najvei broj sauvanih spomenika upravo je toga tipa.

Postoje miljenja da je vesam izbor i raspored biblijskih tekstova odreen karakterom crkve bosanske, teda upuuje na nedostatak crkvenih slubi onoga tipa koje su ustaljene i obavezne u drugim kanonskimcrkvama na istoku ili zapadu. Karakteristino je, meutim, da je i izbor tekstova u sva tri bosanskazbornika: Hvalovom, Radosavljevom i Mletakom, gotovo istovjetan, bar u onom to nam se od tih rukopisasauvalo. Sva tri imaju Apokalipsu, integralni evaneoski tekst je u dva spomenika, Hvalovom i Mletakom,dok je Radosavljev zbornik sauvan samo fragmentarno pa se ne moe sasvim sigurno suditi o njegovomobimu ni o redoslijedu pretpostavljenih tekstova. U ostala dva sauvan je Apostol, a u Hvalovom i Psaltir.

Bosanskoj knjievnosti pripadaju i etiri posebna rukopisa Apostola, raunajui ovamo i glagoljski tekstGrkovievih listia i Mihanovievog odlomka.

Svim pobrojanim tekstovima zajednika je crta da nisu ni u kom smislu specijalno prireeni za crkvenuslubu, bilo po zapadnom bilo po istonom obredu. Takvih rukopisa u bosanskoj knjievnosti ima svega dva,tzv. Splitski odlomak glagoljskog misala, te Kijevski bosanski listii jednog pravoslavnog Parimejnika, obapredstavljaju periferne pojave, ipak na svoj nain veoma zanimljive. To su spomenici koji, vjerovatno, nisupripadali crkvi bosanskoj, ali svakako pripadaju bosanskoj knjievnosti.

U neto kasnijem periodu staroslavenske pismenosti razvija se na teritoriji Bugarske i Makedonije jedno ireknjievno stvaralatvo koje daje nove originalne i prijevodne knjievne tvorevine. Moda se ak i za tuknjievnost mogu vezati etiri apokrifna teksta u okviru pomenutih zbornika, i to je sve od apokrifneknjievnosti to je do nas doprlo, ukoliko ne raunamo Poetije svijeta, ija je bosanska provenijencijadosta sporna. Inae, nita od kasnijeg knjievnog stvaralatva nije doprlo u bosansku knjievnost, ili bar

nije u njoj sauvano. Pitanje je moe li se i to vezati za karakter same crkve bosanske, za tip kultnih obredabosanskih krstjana i za njihova religiozna shvatanja. Svakako je dubiozna tvrdnja nekih starijih autora kojisu tvrdili da su bosanski krstjani odbacivali Stari zavjet, jer je neto iz njega ipak prisutno u ovojknjievnosti, prije svega Psaltir i biblijske pjesme Hvatovog zbornika, te izdvojeni Dekalion u oba kompletnazbornika.

Ostaje, meutim, otvoreno pitanje nije li se u ovoj knjievnosti razvila i neka homiletika, tj. propovjednikaknjievnost koja nije doprla do nas. U prilog takvom shvatanju govore tzv. Odlomci iz Monteprandona, kojipredstavljaju neki homiletiki ili molitveni spis, kako se moe zakljuiti na temelju ostataka sauvanogteksta. Listii su sauvani sasvim sluajno, zalijepljeni na koricama jedne knjige kao bezvrijedni papir.Vjerovatno je da je taj tekst pripadao nekad veem spisu koji je bio uniten od inkvizicije, kako je,najvjerovatnije, mogao propasti i daleko vei broj raznovrsnih tekstova koji su mogli biti heretikogkaraktera. Poto je propala bosanska drava, a time i crkva bosanska, mogli su da preive samo oni tekstovi

koji su po svom karakteru bili prihvatljiviji predstavnicima drugih crkava, koje su imale vie uslova dapreive tursku okupaciju zbog svoje vre crkvene organizacije i povezanosti sa institucijama i politikimsnagama izvan zemlje. Na taj nain se objanjava to su se iz bosanske knjievnosti u najveem brojusauvala upravo evanelja, tekstovi koje su mogli da prihvate predstavnici pravoslavne srpske crkve, a doizvjesne mjere i katoliki Hrvati, mada je kod njih upotreba liturgijskih tekstova na slavenskom jezikuograniena na podruja u kojima se upotrebljavalo glagoljsko pismo, pa se na taj nain slavenska sluba ucrkvi vezala za glagoljske spomenike.

BOSANSKI KODEKSI CRKVENOG KARAKTERA

Najvei broj bosanskih kodeksa pisan je irilicom, i to neto konzervativnijom u odnosu prema istovremenim

irilikim tekstovima srpske knjievnosti (kako je jasno iz prethodnog razmatranja o knjievnosti, ovo se neodnosi na administrativno-pravne spise). Izvjesne ortografske crte, meutim, upuuju na jednu posebnu ivrlo staru kolu, kojoj za preteu moemo uzeti Miroslavljevo evanelje. Ovo evanelje, pisano za humskogkneza Miroslava, brata Stevana Nemanje, po svojim formalnim osobinama pretea je bosanskih spomenika,dok s s pski teksto i od Sa inih emena poli d gim p tem te se e XIII a ila s etosa ska kola


8/258

Miroslavljevom evanelju prisutne su i neke crte koje ukazuju na blie veze sa zapadom, naroito u ilumi-naciji spomenika.

Zbog toga, iako je Hum pripadao bosanskoj dravi u jednom duem periodu, Miroslavljevo evanelje nemoe se u punom smislu rijei pribrojati bosanskim spomenicima, mada se ne mogu odrei ni veze kojepostoje izmeu njega i bosanskih spomenika, naroito u pogledu nasljeivanja izvjesnih ortografskihtradicija.

S druge strane, postoje sasvim uvjerljive injenice na temelju kojih se moe zakljuiti da je vei diobosanskih spomenika prepisan sa glagoljskog predloka, to jest da mu je kao neposredni tekst sa kojeg se

prepisivalo posluio neki kodeks pisan glagoljicom. To je za Hvalov zbornik i Nikoljsko evaneljepretpostavio Danii,1 takve pretpostavke izrie i Jagi, a od novijih autora tefani i Hamm, a i uDivoevom evanelju naeno je usred irilskog teksta glagoljsko i, a uz to i neki primjeri u kojima jeizvjesno da su pogreke napravljene usljed slinosti i nerazlikovanja pojedinih glagoljskih slova uostalom, triteksta za koja se pretpostavlja da su napisani na na bosanskom tlu: Grkovievi listii, Mihanoviev i Splitskiodlomak pisani su glagoljicom. Splitski odlomak predstavlja jedan od posljednjih primjera glagoljice nabosanskom tlu, pa je ta glagoljica vedegenirirana u poreenju sa onovremenom hrvatskom glagoljicom.Osim toga, u tri bosanska spomenika: Radosavljevom zborniku, ajnikom evanelju, te Beogradskomapostolu (za koji prema Stojanovievom opisu moe biti i sporno da li je uope bosanski) nalaze se zapisipisani glagoljicom, istina neto specifinom, nekad mlaom od samog rukopisa, kao to je sluaj uajnikom evanelju. Ali, i ti su ostaci, svakako, dokaz da je u Bosni morala nekad biti poznata glagoljica,koju je kasnije potisnula irilica, najvjerovatnije u sklopu opeg prodora irilice na zapad. Uvjerljiv dokaz u

tom smislu su i izvjesni natpisi na kamenu sa ovog tla, kao to je Humaka ploa, Kulinova ploa, natpiscrkve u Kijevcima, koji nesumnjivo govore o prisutnosti glagoljice, mada preteno u ranijem vremenu.

Ostaje zasada otvoreno i nedovoljno ispitano pitanje da li je glagoljica dola na bosansko tlo iz Hrvatske ili izMakedonije, ili je njena pojava direktnije vezana za rad solunske brae, upravo Metodija u dananjemSrijemu, kad je postavljen za nadbiskupa Sirmiuma. U svakom sluaju, koliko ima osnove pretpostavka ovezama ovog podruja sa Hrvatskom, koje su mogle biti naroito intenzivne u kasnijem periodu, toliko jeosnovana pretpostavka i o intenzivnijim vezama sa tzv. Ohridskom kolom, a zatim i sa makedonskimpatarenima.

Prouavanje bosanskih evanelja je, u stvari, tek otpoeto na sistematiniji nain, pa e u tom kontekstu bitiproueno i pitanje veza i odnosa bosanskih kodeksa sa istovrsnim i slinim spomenicima drugih

junoslavenskih podruja. Za sada je ve na temelju filolokih prouavanja dva evaneoska teksta,Divoevog i ajnikog, mogue rei da je broj rukopisa toga tipa morao u srednjovjekovnoj Bosni biti daleko

vei od broja naenih i poznatih kodeksa ili njihovih odlomaka. To se, prije svega, prosuuje na temeljutekstolokih uporeivanja, koja pokazuju znatne filijacije, prema emu se onda moe utvrditi, potonedostaju mnoge karike koje su nekad morale povezivati preostale tekstove, da je broj izgubljenih karika, to

jest tekstova, morao biti relativno velik. Evanelja je dosad pronaeno, zajedno s odlomcmia za koje semoglo utvrditi da pripadaju integralnom evaeoskom tekstu, svega osamnaest, ubrajajui u to i evanelja izsva tri zbornika. Manje-vie kompletno sauvana su u Hvalovom i Mletakom zborniku, oba nastalapoetkom XV v., u doba najjaeg ekonomskog procvata, a postoji i miljenje da su pisana za istu linost,monog feudalca Hrvoja Vukia Hrvatinia.

I veina ostalih evanelja napisana je krajem XIV i u XV v., najstarije relativno kompletno evanelje jeDivoevo, za koje se smatra da potie s poetka XIV v., zatim slijede, takoe iz XIV v., ali iz druge polovine:Vrutoko, Evanelje iz Dovolje, Pripkovievo. S kraja XIV ili s poetka XV v. su Srekovievo, Kopitarovo,Nikoljsko, Daniievo, a XV v. bi pripadalo ajniko, Tree beogradsko i Sofijsko. U nizu manjih i veih

odlomaka i kao apsolutno najstarije pominje se Grigorovi-Giljferdingov odlomak iz XIII v., za njim slijediManojlovo ili Mostarsko, i Batalovo iz XIV v., te Believi listii s kraja XIV ili poetka XV v.

Neka od ovih evanelja su ponovo izgubljena i za njih se zna samo po svjedoanstvima njihovih otkrivaa iopisivaa. Jedno od njih, Nikoljsko, koje se takoer smatralo izgubljenim, prije nekoliko godina je ponovopronaeno u jednoj privatnoj biblioteci u Dablinu. Meutim, Srekovievom evanelju, koje je opisaoSperanski i ak publikovao njegove glose, zameten je svaki trag. Zna se jedino da se dva lista ovogevanelja uvaju u biblioteci u Tveru, za ostali se tekst ne zna gdje je.

Vrutoko evanelje opisao je Grujiu Believom zborniku iz 1937. god., a naeno je u Makedoniji u seluVrutok kod Gostivara u svojini jedne porodice koja, meutim, vie ne doputa nikakav uvid u tekst, tako da

je i ono danas nepristupano i na izvjestan nain izgubljeno. Daniievo evanelje propalo je pribombardovanju Beogradske narodne biblioteke, kao i Tree beogradsko, meutim, Daniije tampao tekstNikoljskog evanelja, a u kritikoj aparaturi ispod teksta naveo je sve razlike Daniievog evanelja, pa je

tako ipak djelomino sauvan tekst. Sofijsko evanelje je, takoe, nedovoljno pristupano, zasad niSarajevo ni bilo koji centar u Jugoslaviji ne raspolae fotokopijama, a evanelje nije ni na bilo koji nain


9/258

objavljeno, osim feksimila jedne stranice kod Lavrova.

Iz bosanske knjievnosti srednjeg vijeka danas su poznata jo etiri apostola, od kojih je gotovo kompletanGiljferdingov apostol iz XIV v. i Beogradski iz XV, a uz to jo postoje dva odlomka iz XII v., oba glagoljska,Grkovievi listii i Mihanoviev odlomak. Najinteresantniji su svakako, zbornici, od kojih su sauvana vepomenuta tri primjerka: Hvalov, Radosavljev i Mletaki, svaki na svoj nain posebno zanimljiv.

Veina ovih rukopisa nalazi se danas izvan granica Bosne i Hercegovine, ak i izvan jugoslovenskih granica,to je takoe znaajan podatak u vezi sa sudbinom bosanske najstarije knjievnosti i njenih djela.

Tako se Grigorovi-Giljferdingov odlomak, od svega est lista, zatim Evanelje iz Dovolje, Batalovo iPripkovievo evanelje, te Giljferdingov apostol nalaze u Publinoj biblioteci Saltykov-edrin u Lenjingradu,u Kijevu Kijevski bosanski listii, tri zbornika su u Italiji, Mletaki u biblioteci Marciana u Veneciji, Hvalov uBolonji, a Radosavljev u Rimu u Vatikanskoj biblioteci, te ve pominjani Odlomci u Monteprandonu. UBugarskoj su Sofijsko evanelje u Narodnoj biblioteci u Sofiji, te Poetije svijeta u Plovdivu. U Beogradu uBiblioteci Srpske akademije nauka i umetnosti osim Manojlovog evanelja nalazi se Beogradski apostol, aBelievi listii, naeni u Mostaru, takoe su u Beogradu u privatnoj zbirci, Kopitarovo evanelje je uUniverzitetskoj biblioteci u Ljubljani, Divoevo evanelje u Bijelom Polju u Crnoj Gori, a jedino je ajnikoevanelje u Bosni, i to u ajniu, gdje je i naeno.

Zajednika karakteristika veeg dijela ovih spomenika je i u tome to su podeeni kasnije za upotrebuprema obredu srpske pravoslavne crkve, ime se i objanjava injenica da su preivjeli i doprli do nas.Odnos kasnijih korisnika prema ovim tekstovima lijepo ilustruje margina na Pripkovievom evanelju,napisana mlaom rukom, gdje se za prvobitnog pisara teksta kae: I bog zna neka je to svinja bila.

Svakako je pisac marginalije bio svjestan da je kodeks po porijeklu pripadao crkvi bosanskoj.

Kao Evanelje bosanske provenijencije spominje se novootkriveni rukopis evanelja u biblioteci manastiraHilendara, no ni taj tekst zasada nije pristupaan, pa je teko rei neto odreenije. Kao bosanska su svo-

jevremeno pominjana jo dva, rukopisa Biblioteke Saltykov-edrin, i to: Aprakos kneza Lobanov-Rostovskog, te odlomak od etiri lista jednoga Apostola. Meutim, oba ova kodeksa imaju osobine kojedovode u pitanje njihovu pripadnost bosanskom tlu. Odlomak lenjingradskog apostola ima brojne nadredneznake i ligature, to odudara od bosanske kole, a Aprakos kneza Lobanov-Rostovskog je izrazito ekavski, atekst i inae potpuno odgovara karakteru obreda pravoslavne crkve. to se tie Poetija svijeta Plovdivskebiblioteke, koji zasad nije pristupaan, pada u oi da je takoe preteno ekavski, barem u transkripcijiJordana Ivanova, to bi govorilo za istoniji teren, ali ipak u njemu ima i neto ijekavizama, ak i jedanikavizam, pa po tome, a i po nekim drugim jezikim osobinama on je mogao biti u nekoj vezi s bosanskimtlom.

Istovremeno, Odlomci iz Monteprandona pokazuju jezike osobine koje ih do izvjesne mjere veu zazapadniji srpskohrvatski teren, a Splitski odlomak predstavlja dio Misala zapadnog, katolikog obreda, kaoto se Kijevski bosanski listii Parimejnika vezuju za obred pravoslavne crkve.

Pored svega toga, kako se vidi iz dosad izloenog, tekstovi bosanske crkvene literature nisu mnogo raz-novrsni, na temelju njih mogli bismo zakljuiti da je stara bosanska knjievnost morala biti dosta jednolinai siromana, svedena, manje-vie, na strogo biblijske tekstove. Meutim, na temelju listia iz Mon-teprandona, a takoe i glosa Srekovievog evanelja, stie se utisak da je pored naenog i nabrojanogfonda morao da egzistira i jedan iri i raznovrsniji, mnogo originalniji, koji je, na alost, propao upravo zbogsvoje originalnosti i neuklapanja u pravovjerne dogme pravoslavne ili katolike crkve.

Zatim, na temelju prouavanja materijala i sastava zbornika oito je da je poseban interes pobuivalaApokalipsa, svakako najmistiniji i najsimboliniji tekst cijelog Novog zavjeta, to upuuje na izuzetaninteres za metaforine tekstove, koje je bilo mogue tumaiti usmeno, a moda i pismeno, na specifiannain, vjerovatno u duhu patarenskih vjerovanja. Interes i naklonost prema pjesnitvu pokazuje Psaltir idevet biblijskih pjesama Hvalovog rukopisa, moda je toga bilo i u drugim zbornicima, koji nisu do nas stiglicijeli. Takoe je zanimljivo da je isti red tekstova u dva bolje sauvana rukopisna zbornika, a i Giljferdingovapostol odgovara, uglavnom, redu tekstova u Apostolu oba ova rukopisa.

Posebnu problematiku predstavljaju kolofoni, a do izvjesne mjere i marginalije na ovim rukopisima, s tim tomarginalije iz kasnijeg vremena nisu relevantne ni u kojem smislu za srednjovjekovnu bosanskuknjievnost. Meutim, ukoliko pripadaju istom dobu kojemu i rukopis, one mogu biti od izuzetnog znaaja zanjegovo odreivanje, kao i za izvjesne kulturnoistorijske podatke. Po svom karakteru i jeziku kolofoni se nemogu uvrstiti u knjievnost u pravom smislu rijei, nego vie u administrativno-pravne tekstove, ali sobzirom na to da ponekad imaju istoriografski karakter, bie interesantno da pomenemo da se sreu unekoliko rukopisa znaajniji kolofoni. Na prvom mjestu je dosta velik i znaajan kolofon Batalovogevanelja, zatim Radosavljevog zbornika, te Pripkovievog evanelja.

Bosanski spomenici su dosta nejednako iluminirani, najbogatija i najzanimljivija je iluminacija Hvalovogzbornika, ali za njim ne zaostaje mnogo ni Mletaki zbornik, te Giljferdingov apostol, naroito po brojnim i


10/258

evanelje, a sasvim su specifine neke minijature s ljudskim likovima u Radosavljevom zborniku. Iluminacijaveine ostalih rukopisa je znatno skromnija, nekada je taj rad i dosta primitivan, meutim, do danas jonisu izvrena sistematini ja istraivanja iluminacije bosanskih rukopisa, koja bi, vjerovatno, mogla datimnoge znaajne podatke i za kulturnu istoriju uope.

SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKA SVJETOVNA KNJIEVNOST

U pogledu ove knjievnosti praznina je jo daleko vea nego kad su u pitanju spomenici crkveneknjievnosti, tako da se najveim dijelom, kako je ve ranije reeno, kreemo u sferi pretpostavki i na-gaanja. ak i ono malo spomenika, jedan ili dva, koji su sauvani sa ovoga tla uglavnom su iz mlaegvremena, na samoj granici srednjeg vijeka, te se za ovu knjievnost vezuju samo po inerciji trajanja i faktustagnacije literarne djelatnosti na crkvenoslavenskom jeziku.

Kao bosanski svjetovni spomenik moe se tretirati tzv. Berlinska Aleksandrida, koju je objavio Van den Berku bosanskom irilskom, kurzivnom pismu, ali be transliteracije i prijevoda. Aleksandrida je vrlo popularansrednjovjekovni roman o Aleksandru Velikom, iji je rani prijevod sa grkog na crkvenoslavenski nastaonajvjerovatnije u Srbiji, odakle se dalje irila u Rusiju, i na zapad u Bosnu i Hrvatsku. Takvo lutanje,prihvaanje i dalje irenje je i inae sudbina srednjovjekovnih romana, s tim to je svaka knjievnost i svakiteren pa i svaki obraiva, dodavao neto svoga i karakterizirao spis ne samo jeziki nego i stilski, a uizvjesnoj mjeri i tematski. To nije originalna knjievnost, ali nije ni sasvim neoriginalna. U njoj je mogointervencija prepisivaa i obraivaa, mada se, uz izvjestan napor, moe uvijek pratiti grananje rukopisa.

Bosanskom irilicom prepisana su, koliko se za sada zna, dva rukopisa, ali prema jezikim osobinama kaobosanski mogla bi se primiti samo Berlinska Aleksandrida, jer je tzv. Rudnika pisana u izrazito akavskomdijalektu i njena jezika struktura upuuje vie na Poljica kao mogue podruje njenog postanka. Ostaje joda se jeziki, a i tekstoloki ispita Gajeva Aleksandrida, pisana latinicom i u znatno kasnijem vremenu, koja

je, meutim, izrazito tokavska, to naravno, jo ne znai da mora biti i bosanska.

Berlinska Aleksandrida potie, najvjerovatnije, s kraja XV v. i zasad je jedini spomenik te vrste koji se moevezati za Bosnu. Ova ocjena je donesena, prije svega, na temelju jezika, manje na temelju pisma, mada usamom djelu jezik nije jedinstven. Kodeks predstavlja mjeavinu ikavskog i ijekavskog izgovora, topokazuje da je ve i predloak sa kojega je rukopis prepisan mogao biti nejedinstven ili je bilo viepredloaka, od kojih je onda sainjen jedan jedinstveni tekst. S druge strane, takoe nije iskljueno da su utekstu djelomino odraene osobine kraja u kojem je tekst dobio svoju konanu formu, tako da nijeiskljueno da je tekst doao sa ijekavskog tla, moda iz Dubrovnika, sa kojim je Bosna XV v. imala vrlointenzivne ne samo trgovinske nego i kulturne veze, pa je onda na ikavskom zapadnobosanskom tluikaviziran, mada je moglo biti i obrnuto, tj. da je ijekaviziran izvorni ikavski tekst. Meutim, teko je o tomeita definitivnije rei bez iscrpnog prouavanja. Naravno, kao i kod istoriografskih djela, iz kojih nemamosauvanih autentinih tekstova, postoje odjeci koji bi se mogli vezati uslovno za ovu knjievnost, i to kodbosanskih franjevaca, kod kojih sreemo odjeke romana o Aleksandru, mada se, naravno, ne moepouzdano tvrditi da su ti odjeci upravo iz nestalih romana sa ovog tla, ili iz Aleksandride hrvatske glagoljskeknjievnosti, koja je franjevcima, takoe, mogla biti pristupana.

U ovome izboru mnogo je mjesta dato upravo Aleksandridi, kao tekstu koji zasluuje posebnu panju posvom svjetovnom karakteru, a i po veoj dozi originalnosti u interpretaciji datih motiva. U okviru religijskeknjievnosti prezentirani su tekstovi koji su u bilo kojem pravcu karakteristini za crkvu bosansku, zapravooni koji su karakteristini za nain miljenja i posmatranja svijeta bosanskog krstjanina. Pri tome senastojalo da se izbjegnu ponavljanja istog tipa sakralnih tekstova razliitih kodeksa, pa je tako iz svihbosanskih evanelja prezentirano samo nekoliko odlomaka iz Divoevog, kao najstarijeg i, manje-vie,

kompletnog evaneljskog teksta.

Poto su zbornici u svakom pogledu najkompletniji predstavnici ove knjievnosti, prezentirani su tekstovi izsva tri zbornika, ali tako distribuirano da je iz svakog od njih uzet po jedan karakteristian dio, naroito akose ne nalazi u druga dva zbornika. To je i razlog zbog koga su izostali tekstovi iz bosanskih apostola, jer suoni ve obuhvaeni u odlomcima iz zbornika, a zatim i u tekstu Grkovievog odlomka, koji je izuzetnoznaajan kao najstariji bosanski tekst. Iz Hvalovog zbornika kao jedinstven i izuzetan dio u hrestomatiju jeuvrten Psaltir i jedna biblijska pjesma, iz Radosavljevog zbornika uzeta je Apokalipsa, koja se, jedina,nalazi u sva tri zbornika, a zatim i Oena, vrlo karakteristian za ovaj rukopis. U izbor su ula i dvaapokrifna teksta, jedan iz zbornika, a drugi je Poetije svijeta, tekst inae dosta sporan, ali literarno ikulturnoistorijski vrlo interesantan. Da bi se to potpunije prezentirala ova knjievnost, unijeti su Odlomci izMonteprandona, zbog njihove izuzetne kulturnoistorijske vrijednosti, a takoer i vrlo karakteristine gloseSrekovievog evanelja, a iz istih razloga i tekst Splitskog odlomka i Kijevskih bosanskih listia. Napokon,

zbog kompletnosti unesen je i kolofon Batalovog evanelja kao predstavnik tekstova od kulturnoistorijskogznaaja nastalih u okviru srednjovjekovnih bosanskih rukopisa, mada su to inae dijelovi kodeksa koji sudosad najee objavljivani


11/258

GRKOVIEV APOSTOL

Ovaj spomenik svakako je najstariji dosad pronaeni bosanski rukopis uope; pisan je glagoljicom, a sastojise od etiri listia koji predstavljaju fragment iz Djela apostolskih. Kako pripada, najvjerovatnije, prvojpolovini XII v., ujedno je i najstariji spomenik srpskohrvatske redakcije staroslavenskog u njezinomizrazitom vidu. Po jeziku se moe identificirati kao tokavski, po emu se onda moe smatrati tekstombosanske provenijencije, bez obzira to je naen na Krku, tj. na teritoriji hrvatskog glagolizma.

Grkoviev apostol, meutim, pokazuje tekstualne slinosti i sa nekim makedonskim tekstovima, prijesvega, kako je utvrdio B. Koneski, sa Vranenikim apostolom, a, s druge strane, i sa apostolom u sklopuMletakog zbornika, to je svojevrsna indikacija o irini veza i njihovim pravcima u krugu ove biblijskeknjievnosti.

Tekst je transkribirao Jagiu Starinama XXVI, 1893.


12/258

SPLITSKI ODLOMAK

Ovaj odlomak glagoljskog teksta pronaao je V. tefaniu Splitu i utvrdio da sadri misni tekst, tj. tekstcrkvene slube po katolikom obredu. Meutim, u onim dijelovima Misala u kojima su sauvani odlomcibiblijskih tekstova koji se pojavljuju i u bosanskim spomenicima upadljiva je tekstualna podudarnost sbosanskim kodeksima.

V. tefani je izvrio i detaljnu jeziku analizu teksta na temelju koje je pretpostavio da je napisan nabosanskom tlu, emu u prilog govore naroito mnogobrojni ikavizmi, uz preteno tokavsku jezikustrukturu. Osim toga, iako je to misni tekst, on se po tipu razlikuje od hrvatskih glagoljskih misala togavremena, tj., po svemu sudei, poetka XIII v.

Ovaj odlomak je u tom smislu od posebnog interesa za prouavanje kulturne istorije, a i veza i odnosa sateritorijama graninim prema Bosni. Meutim, teko je na temelju tako oskudnog svjedoanstva rei da li jeovakva crkvena sluba, makar i ogranieno vrijeme, mogla postojati kod bosanskih krstjana, ili ovu, usutini katoliku slubu treba vezati iskljuivo za granine oblasti. Pitanje ostaje otvoreno, kao i kad je upitanju pojava irilskog Parimejnika.

Tekst Splitskog odlomka objavio je u latinikoj transkripciji V. tefaniu lanku Splitski odlomak glagoljskogmisala starije redakcije, Slovo 68, Zagreb, 1957. god.


13/258

DIVOEVO EVANELJE

Divoevo evanelje pronaeno je tek nedavno, 1960. god., i to u crkvi Sv. Nikole u selu Podvrh u CrnojGori, a danas se uva u Bijelom Polju. Kodeks je, sudei po marginalijama, pisan za bosanskog feudalcaDivoa Tihoradia, a pretpostavlja se da ga je pisao Manojlo Grk, isti pisar koji je pisao i Manojlovoevanelje, zapravo neto vei odlomak evaneoskog teksta od 32 lista.

Kodeks je relativno velik, iznosi 187 listova, od kojih je 181 od pergamenta, a ostali su papirni umeci izkasnijeg vremena, ubaeni pri reparaciji knjige za upotrebu u nekom pravoslavnom manastiru. Poto su touglavnom listovi sa kraja knjige, moe se pretpostaviti da je postojao kolofon, koji je propao, tako da knjigumoemo samo priblino datirati na poetak XIVv.

Filoloku i tekstoloku analizu izvrila je I. Grickat, koja je kodeks vremenski odredila kao samo neto mlaiod Manojlovog. evanelje je po svojim osobinama vrlo tipian bosanski spomenik, oito prepisan saglagoljskog predloka, lijepo iluminiran i prilino kompletan. Po svojoj veliini i starosti on je jedan odnajznaajnijih bosanskih spomenika i, svakako, izraziti predstavnik bosanskih evanelja.

U njemu, uglavnom, nema ikavske zamjene jata, to, vjerovatno, govori o njegovoj neto istonijojprovenijenciji, o podruju koje je ijekavsko, pa se zamjena starog glasa vrila tek u kasnijem vremenu, a iinae je po jeziku ovaj kodeks dosta arhaian.

Fotokopije ovog rukopisa pohranjene su u Akademiji nauka i umjetnosti BiH, zbirka tekstova za Rjenikcrkvenoslavenskog literarnog jezika.


14/258

KIJEVSKI BOSANSKI LISTII

Listii predstavljaju odlomak Parimejnika od 4 lista, od kojih jedan list pripada drugoj ruci i druge jeprovenijencije. Danas se odlomak nalazi u Biblioteci Akademije nauka Ukrajinske RSR u Kijevu. Tekst jepisan na dosta oteenom pergamentu, grubo obraenom, pa je i zbog toga teko itljiv, a i rukopis je dostanebriijivo pisan. Smatra se da je pripadao nekom kodeksu XIIIXIV v.

Tekst Kijevskih bosanskih listia sastoji se, uglavnom, od odlomaka teksta iz Starog zavjeta, iz PriaSolomonovih i jednog kraeg teksta iz Isaije proroka.

Ovi su listii posebno zanimljivi jer je Parimejnik po svom karakteru obredni tekst pravoslavne crkve, pa jenjegovu pojavu na bosanskom tlu vrijedno registrovati. Naravno, najvjerovatnije da porijeklo listia trebavezati za neto istonije bosansko podruje.

BATALOVO EVANELJE

Rukopis je, u stvari, malen odlomak propalog kodeksa, vjerovatno etveroevanelja, od etiri lista u kome jesauvan samo dio Ivanovog evanelja i zapis u kolofonu, prema kojemu se vidi da je evanelje napisano1393. god. Danas se nalazi u Biblioteci Saltykov-edrin u Lenjingradu, kamo je dospjelo iz Makedonije,gdje je bilo vlasnitvo uitelja Meledinova. Iza kolofona kasnije je dodan spisak lanova franjevakog redaminorita u Bosni, to je, takoe, svojevrsna zanimljivost. Tekst donosimo prema fotokopijama u Akademijinauka BiH.

Iz oskudog teksta Batalovog evanelja istiemo kolofon, koji je relativno velik, i jedan od najzanimljivijihmeu sauvanim kolofonima bosanskih kodeksa. Meutim, po formalnim i sadrajnim, osobinama ovaj tekstnije jedinstven. Drugi dio, koji slijedi iza uobiajenog zavretka kolofona, pisan je brzopisom i predstavljasvojevrstan panegirik naruiocu teksta, ali, u strogom smislu rijei, on po svom karakteru ne pripada crk-venoslavenskoj knjievnosti, iako je i njega, kao i kodeks, pisalo isto lice, krstjanin Stanko Kromirjanin.

ZBORNIK KRSTJANINA HVALA

Ovaj je Zbornik, svakako, najkompletniji i najimpozantniji bosanski rukopis, ne samo po opsegu (ima 353 l.)nego i po sadraju, koji je raznovrsniji i bogatiji nego u bilo kojem drugorn sauvanom bosanskom rukopisu.Danas se uva u Bolonji, a odavno je poznat u nauci; rukopis je opisao F. Raki u prvoj knjizi Starina, a ve1870. god. . Daniije dao njegovu filoloku i tekstoloku obradu u Starinama Jugoslavenske akademije

znanosti i umjetnosti, knj. III, Zagreb, 1871. god.Rukopis je tano datiran, zna se na temelju teksta kolofona da je napisan 1404. god. za bosanskog feudalcai Splitskog hercega Hrvoja Vukia Hrvatinia, za koga je u priblino isto vrijeme pisan i monumentalniHrvojev misal. Misal, meutim, pripada hrvatskoj glagoljskoj knjievnosti, i to ne samo zbog pisma nego i potekstualnoj pripadnosti hrvatskim misalima, a i po jeziku, koji upuuje na njegovu akavsku provenijenciju.

Hvalov zbornik je, meutim, patarenski tekst, pisan od jednog pripadnika crkve bosanske, kako se vidi potekstu kolofona, u kome se kao pisar pominje Hval krstjanin.

Osim kompletnog etveroevanelja, apokalipse, djela apostolskih i poslanica, u kodeks je unesen cio psaltir,uz to jo devet biblijskih pjesama, te tekst deset zapovijedi, to pripada knjigama Starog zavjeta. Osimtoga, u kodeksu ima i vei broj raznovrsnih priloga, od kojih su neki apokrifnog karaktera, kao to su lanci:o Doroteju episkopu, o sv. Epifanu, te tzv. Obhodenije Pavla apostola i Muenije apostola Pavla.

LISTII IZ MONTEPRANDONA

Listie je otkrio L. Thalloczy poetkom ovoga vijeka na koricama jedne rukopisne knjige XV v. pod naslovomMargaritarum, a tekst je transkribirao i objavio V. Jagiu Archiv fr slavische Philologie, XXVII, Berlin, 1905.(fotokopija na istom mjestu). Knjiga je nesumnjivo pripadala inkvizitoru franjevcu Dominiku Gangali, koji jepolovicom XV vijeka djelovao i u Bosni. Na alost, Jagije mogao da proita samo dio teksta jer je ostatakpokriven konim uvezom knjige, na ijoj se unutranjoj strani sam tekst i nalazi.

Oito je da je listie donio sam Gangala iz Bosne lii graninih oblasti, moda i kao cijelu knjigu heretikihtekstova koje je kasnije unitio, a dva pomenuta lista upotrijebio za jaanje korica, ime se i objanjavafakat da je tekst ostao poteen sve do naih dana.

Prema Jagievom zakljuku na temelju izvrene analize Listii potiu, najvjerovatnije, iz prve polovine XV v.,

a od posebnog je interesa da su to jedini sauvani propovjedniki ili molitveni tekstovi pripadnika crkvebosanske. Zbog malog obima teksta i nepotpunosti i Jagiu je bilo teko utvrditi u koju od ove dvijekategorije treba ubrojati dati tekst


15/258

MLETAKI ZBORNIK

Kao i drugi reprezentativni bosanski rukopisi, i Mletaki zbornik nastao je krajem XIV ili poetkom XV v.Tanog datiranja nema, jer je rukopis prekinut, tako da nedostaje kolofon, koji je vjerovatno postojao, zbogtoga ne znamo nita ni o pisaru ni o licu koje je naruilo Zbornik. Priblino datiranje zasniva se napaleografskoj i jezikoj analizi rukopisa.

Zbornik je vrlo blizak Hvalovom, i po jeziku, ali jo vie po prilozima i njihovom rasporedu, istom kao uHvalovom zborniku, bar to se tie tekstova koji su sauvani.

Rukopis se pominje prvi put 1719. god., a 1794. vese njime bavio J. Dobrovski, koji je opisao njegovusadrinu, prema emu je oito da veni tada rukopis nije bio potpun. Sadanji je njegov obim 300 listova,ali se suvisli tekst prekida vena 289. l. uva se u Veneciji u Biblioteci sv. Marka, a mikrofilmovi se nalaze uNacionalnoj sveuilinoj biblioteci u Zagrebu i u Akademiji nauka i umjetnosti u Sarajevu, gdje su ifotokopije.

Zbornik je pisan ljepe i itkije nego Hvalov, a i slova su neto vea. Relativno je bogato iluminiran, te se i utom pogledu slae sa Hvalovim rukopisom, naroito to u oba iluminacija pokazuje veu zrelost i viiumjetniki domet. Kao ni Hvalov, ni ovaj zbornik nije bio prilagoavan za potrebe pravoslavne liturgije, poemu se moe zakljuiti da nije proao kroz srpske manastire, pa je sauvan bez ikakvih kasnijih dorada ireparacija. Uz to, u njemu nema nikakvih marginalija, koje se inae sreu u veini bosanskih kodeksa.

Jezik je, kao i u Hvalovom, relativno jako ikaviziran, ima neto mlae forme i stoji openito pod odreenimuticajem narodnog jezika.

Hvalov zbornik sadri i Psaltir i biblijske pjesme, ega nemaju ostala dva zbornika. Mletaki zbornik sadri,meutim, jedan apokrifni tekst i jedan popis glava, koji je po svojoj opirnosti u pogledu izlaganja sadrajana svoj nain veoma interesantan.

Fotokopije originala pohranjene su u Akademiji nauka i umjetnosti BiH.


16/258

ZBORNIK KRSTJANINA RADOSAVA

Po broju sauvanih listova ovaj je zbornik relativno malen, svega 59. Pripada knjievnom blagu sredine XVv., prema tome je mlai od Hvalovog i Mletakog zbornika. Od njega se sauvala samo Apokalipsa, zatimOena sa dodatkom i poetak Ivanovog evanelja, to po nekim miljenjima predstavlja, u stvari,patarenski obrednik, jedini koji je dopro do nas.

Sauvan je i kolofon, prema kojem je i datiran rukopis s obzirom da se u njemu pominje kralj Toma i djed

Ratko. Osim toga, naznaen je i pisar, krstjanin Radosav, kao i poruilac, krstjanin Gojsak, prema emu seovaj spomenik moe okarakterisati kao rukopis crkve bosanske.

Pisan je na papiru, iluminacija mu je siromanija a rukopis neuredniji i runiji nego u ostala dva zbornika, teostavlja dojam neto primitivnijeg kodeksa, odreen nazadak prema rukopisima s kraja XIV i poetka XV v.Specifinost ovog kodeksa je zapis pisan glagoljicom, koja u velikoj mjeri odudara ne samo od istovremenehrvatske uglate glagoljice nego i od starijih poznatih tipova oble glagoljice. Slian glagoljski tekst postoji i ubosanskom ajnikom evanelju, ali u nauci je jo sporno kakav je karakter upotrebe glagoljice u kasnijojbosanskoj knjievnosti.

Radosavljev zbornik prvi je pomenuo Dobrovski, analizirali su ga Jagi i Hamm (v. Hamm J., Apokalipsabosanskih krstjana, Slovo 91, Zagreb, 1960.). Jezik ovog spomenika je veznatno ikaviziran i openitopokazuje jak uticaj narodnog jezika, mada prema Jagievom miljenju ima arhainijih gramatikih formi odHvalovog zbornika.

Kodeks se danas nalazi u Rimu u Vatikanskoj biblioteci, a tekstove iz njega donosimo na temelju fotokopijakoje se uvaju u Akademiji nauka i umjetnosti u Sarajevu, poto kodeks dosad nije objavljivan. Jedino je uvepomenutom lanku J. Hamm dao rekonstruirani tekst bosanske apokalipse, a u biljekama i odstupanjau sva tri rukopisa.

Apokalipsa je, svakako, najmistiniji dio cijele Biblije i posebno Novog zavjeta. Puna je simbolike,prekomjerno metaforina i zbog toga sadrajno najnedefinisanija od svih biblijskih knjiga. Podlona zbogtakvog svoga karaktera najraznolikijim, esto kotradiktornim tumaenjima, ona je zaokupljala matusrednjovjekovnog ovjeka, pa tako i naeg bosanskog krstjanina.

S druge strane, njene su metafore vrlo slikovite, ive i impresivne, te predstavljaju umjetniki doivljaj.

U knjigu uvrtavamo tri odlomka u kojima se u veoj mjeri ogleda simbolika, ali i poetska strana Apokalipse,


17/258

SREKOVIEVO EVANELJE

Na ovo neveliko evanelje od 186 listova skrenuo je panju M. Speranski. Kodeks pripada, najvjerovatnije,samom kraju XIV v., a po svojim karakteristikama predstavlja tipino bosansko etveroevanelje, ijailuminacija, prema rijeima Speranskog, stoji do izvjesne mjere pod zapadnim uticajem.

U ovom kodeksu su, meutim, najinteresantniji kasniji dodaci na marginama, u stvari, izvjestan broj glosakoje objanjavaju neke pojmove integralnog evaneoskog teksta. One su pisane kasnijom rukom iz XV, amoda ak i XVI v. Speranski je smatrao da se ove glose mogu vezati za slina objanjenja i knjige takvihobjanjenja u pravoslavnoj crkvi (slina djela ima i katolika crkvena knjievnost), ali ipak nije u djelimatakvog karaktera mogao nai odgovarajue paralele za sve glose, a i tamo gdje ih je naao one se naj ee itekstualno i smisaono znatno razlikuju.

Izuzetno znaenje ovih tumaenja je u tome da bi ona mogla biti odjek patarenskih shvatanja crkvebosanske.

Uz glose su date i naznake mjesta u evanelju na koje se odnosi tekst glosa. Komentarisana je, izmeuostalog, pria o eni koja je krvarila 12 godina (ena krvotoiva), zatim o Samarianinu i ovjeku koga suopljakali razbojnici (On lovk), te pria o bludnom sinu (Otac nevidimi), mnogo eksploatirana kao motiv ustarijoj literaturi.

Jezik glosa je ve dosta ponaroen, a ortografija kojom su pisane takoe upuuje na bosanski teren, alinema ikavizama, mada je upotrijebljen zapadniji oblik imena, tj. Ivan, a ne Jovan.

Speranski je integralni tekst glosa objavio u lanku Ein bosnisches Evangelium in der Handschriftensammlung Srekovi's, Archiv fr slavische Philologie XXIV, Berlin, 1902.

POETIJE SVIJETA

Legenda Poetije svijeta nalazi se u rukopisnom zborniku apokrifnih lanaka i molitava iz XVII v. PlovdivskeNarodne biblioteke, i to na listovima 9097. Prema jeziku je utvreno da je sa srpskohrvatskog tla, ali jenjeno bosansko porijeklo ba zbog jezika dosta sporno, jer je veim dijelom tekst jako ekaviziran. Nekolikosporadinih ijekavizama govori ipak o mogunosti dodira sa zapadnijim srpskohrvatskim podrujem (da liba sa Bosnom?) predloaka sa kojih je prepisan tekst koji je do nas stigao.

Prvi ga pominje B. Conev, a u irilskoj ga transliteraciji donosi J. Ivanov u knjizi Bogumilski knjigi ilegendi. Original zasada nepristupaan.

BERLINSKA ALEKSANDRIDA

C. A. van den Berk pronaao je Berlinsku Aleksandridu, a objavio je zajedno sa tzv. Utrehtskim tekstom, kojipripada ruskoj redakciji, dok Berlinska, nesumnjivo, ulazi u okvir srpskohrvatske srednjovjekovneknjievnosti. Ovo naporedno izdanje tampano je fotomehaniki, to je doprinijelo vrlo tanom odraavanjusvih bitnih osobina teksta, kako u pogledu grafije i ortografije, tako i paleografskih osobina. Dat je i opisteksta, iz ega se vidi da nedostaje poetak i kraj. Prema izvjesnim zapisima na vanjskim listovima, koji sukasnije dodati, vidi se da je do 1582. tekst bio u posjedu neke njemake porodice. Meutim, kako na

jednom od tih listova postoji i neki tajnopis sa datumom 1535. god., moe se zakljuiti da je jo te godinerukopis bio u posjedu neke slavenske porodice.

Ve je van den Berk ustanovio da je ova Aleksandrida bosanske provenijencije, i to na temelju jezikih

osobina, u vezi s tim je posebno interesantno da se zavrni dijelovi teksta razlikuju od ostalih poznatihtekstova. Na temelju poreenja Van den Berk je zakljuio da je prepisivaovoga teksta vrio u njemu dostaznaajne izmjene, prepravljao, dodavao i skraivao, ve prema svome nahoenju, to je i neke vrstistvaralaka intervencija.

Na osnovu paleografskih i jezikih osobina Van den Berk smjeta ovaj kodeks vremenski u posljednjedecenije XV v., a takvo datiranje podupiru i vodeni znakovi na papiru na kojem je kodeks i pisan. JezikBerlinske Aleksandride dosta je neujednaen. U nekim dijelovima sreemo ikavsku, u drugim ijekavskuzamjenu jata, na temelju ega bi se moglo zakljuiti da je po Bosni kolalo vie rukopisa koji su posluili kaopredloci, ili da su predloci doli sa raznih strana, ili, konano, da je prepisivamijenjao tekst prema svommaternjem govoru, bilo ikavskom, bilo ijekavskom. Pored toga, u nekim dijelovima je jezik jo pod znatnimuticajem crkvenoslavenskog, a u drugim gotovo potpuno narodan.

Transkribirana je u izdanju C. A. van den Berk, Der serbische Alexanderroman, Mnchen, 1970


18/258

Herta Kuna

SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKOHERCEGOVAKA KNJIEVNOST

Knjievnost na narodnom jeziku u Bosni i Hercegovini od prve pojave pa do kraja XV v. proeta je duhomkranstva, kao vladajuom ideologijom Evrope, to je u skladu sa srednjovjekovnom knjievnouslavenskih naroda uope. Pri tome treba imati u vidu da je cijela slavenska pismenost inicirana religioznommisijom irila i Melodija, zapoetom u Moravskoj, a produenom u gotovo svim slavenskim zemljama. Ova

irilometodijanska tradicija zahvatila je ve vrlo rano gotovo cijelo srpskohrvatsko podruje, s manjim iliveim intenzitetom, i mada za najstarije epohe ne postoje egzaktna svjedoanstva, na temelju indicija moese zakljuiti da je, najvjerovatnije, najkasnije u jedanaestom vijeku ova pismenost prodrla i nabosanskohercegovako tlo.

Naime, postoje neki vrlo rani natpisi na kamenu, od kojih su najznaajniji Humaka ploa, iz X ili XI v. (to jektitorski natpis na crkvi sv. Mihajla u Humcu u zap. Hercegovini pisan irilicom, ali s nekoliko glagoljskihslova), te natpis sa Manastirita u Kijevcima kod Bos. Gradike, pisan glagoljicom, takoe X ili XI v., kojizbog svoje lociranosti na bosanskohercegovakom podruju nesumnjivo svjedoe o vrlo ranoj pismenosti.Drukije stoji stvar sa rukopisima; s obzirom na to da na najranijima koji se pripisujubosanskohercegovakoj knjievnosti nema naznake ni pisara ni mjesta na kome su pisana, ne mogu bititako nesumnjivo svjedoanstvo kao to je to sluaj sa lapidarnim spomenicima.

Osim toga, openito uzevi kulturno nasljee Bosne i Hercegovine iz ovog perioda slabo je sauvano, istrli suga ratovi i velike drutveno-politike promjene, tako da su do nas doprli samo ostaci, i to, uglavnom, samoona djela koja su bila pogodna da ih prime i druge sredine. Naime, u Bosni i Hercegovini u srednjem vijekupostojala je specifina crkvena organizacija pod nazivom crkva bosanska, iji su se lanovi nazivalikrstjanima, dok su ih pripadnici katolike i pravoslavne crkve smatrali hereticima, babunima ili patarenima.Postoje sasvim provjereni istorijski podaci koji govore o snazi i uticaju ove crkve na cijelo drutvo, o njenojdubokoj povezanosti sa svim oblastima ivota u tadanjoj Bosni i Hercegovini. Meutim, zbog svogspecifinog ustrojstva, a i drugih drutveno-politikih razloga, crkva bosanska bila je izloena i stranimvojnim intervencijama i pritiscima, to je negativno uticalo na knjievni razvoj. Uz to, po svom karakteru ipo unutranjoj organizaciji ova se crkva razlikovala i od katolike i od pravoslavne crkve, a njen asketizam iodsustvo odreenih feudalnih institucija koje su svojstvene drugim crkvama ograniavali su izvjesne vidoveumjetnikih aktivnosti. Osim toga crkva bosanska nije bila onako intimno vezana za najvie vrhovefeudalnog drutva, prije svega za dinastiju, kao to je to bio sluaj sa srpskom nacionalnom crkvom, niti je

pripadala opoj zapadnoevropskoj kulturnoj orijentaciji, koja se u srednjem vijeku temeljila na zasadimarimokatolike vjere, na latinskom jeziku, pa su izostali i poticaji koji bi razvili izvjesne specifine i originalnetvorevine, kao to je to, npr. sluaj sa srpskim biografijama crkvenih velikodostojnika i vladara, ili crkvenimprikazanjima hrvatske glagoljske knjievnosti.

Osim toga, glavna masa bosanskih srednjovjekovnih rukopisa mogla je biti sauvana poslije sloma bosanskedrave, uglavnom, samo pod uslovom da se njihov sadraj nije u bitnome kosio sa sadrajem vjerovanjapravoslavne crkve, te je tako i najvei broj bosanskih srednjovjekovnih kodeksa naen, u stvari, upravoslavnim manastirima, koji su njegovali crkvene slube na redakcijskoj varijanti staroslavenskog jezika.Ostali su spomenici uglavnom propali, a sauvani su samo izuzetno, kao to je sluaj sa Listiima izMonteprandona, koji, najvjerovatnije, pripadaju jednom tipu homiletike (propovjednike) literature, i odkojih barem jedan ima bosansku provenijenciju. Ovi listii su karakteristini za sudbinu takvih tekstova, jersu naeni na jednom kodeksu (Margaritarum) koji je pripadao franjevakom inkvizitoru Giacomu della

Marca, koji je djelovao i u Bosni, pa ima osnova za miljenje da su ova dva lista pripadala nekom unitenompatarenskom kodeksu. Listii su naeni na unutranjoj strani korica pomenute knjige i sluili su za pojaanjepoveza, znai kao bezvrijedni papir, to objanjava i kako su se sauvali.

Najstariji rukopisni kodeksi, ili njihovi ostaci, nisu stariji od XII v., a veina pripada rukopisima crkvebosanskih krstjana. Ipak, najstariji cjeloviti kodeks napisan na bosanskohercegovakom tlu jeMiroslavljevo evanelje iz XII v. ujedno najstariji datirani srpski iriliki spomenik, koji je, najvjerovatnije,pisan u Humu (Hercegovina) za humskog vladara Miroslava, brata Stevana Nemanje, te, prema tome,pripada po orijentaciji srpskoj knjievnosti, ali po teritoriji bosanskoj, meutim, svakako ne i knjievnojtradiciji crkve bosanskih krstjana.

Dok je Miroslavljevo evanelje pisano irilicom, dva odlomka Apostola koja se, takoe, vezuju zabosanskohercegovako tlo, te za dvanaesti i poetak trinaestog vijeka, pisana su glagoljicom. To su

Grkoviev i Mihanoviev odlomak, od kojih prvi ima dva presavijena lista pisana poluoblom glagoljicom, aMihanoviev jedan list, ali su slova neto drukijeg izgleda, mada ni ona ne pripadaju jo hrvatskoj netokasnijoj uglatoj glagoljici. Meutim, zbog ogranienog obima teksta ni za jedan od njih ne moe se sa


19/258

Od kasnijih spomenika samo su jo dva pisana glagoljicom, i to tzv. Splitski odlomak iz XIII v., koji po svomkarakteru pripada katolikoj knjievnosti, naime, to je odlomak misala neto arhainijeg tipa.

Glagoljicom je pisan i vrlo reprezentativan, neobino bogato iluminiran Hrvojev misal, koji je pripadaobosanskom feudalcu Hrvoju Vukiu Hrvatiniu. Meutim, kodeks je samo po svome vlasniku vezan zaBosnu, jer po ostalim svojim osobinama, po sadraju i jeziku, ovaj spomenik pripada hrvatskoglagoljskojredakcijskoj knjievnosti, mada i s tom ogradom predstavlja vrlo zanimljivu informaciju o kulturnoj i po-litikoj bosanskohercegovakoj istoriji.

Glavna masa sauvanih srednjovjekovnih bosanskih kodeksa pripada evaneljima, od kojih se za ponekemoe sasvim sigurno utvrditi da pripadaju knjievnom fondu crkve bosanske, s obzirom da su se ukolofonu pisci i potpisali uz obaveznu naznaku krstjanin, kao to je to nainio pisar Pripkovievogevanelja, Batalovog odlomka evanelja, zatim pisari Hvalovog i Radosavljevog zbornika. Naravno, na svimkodeksima ne postoji ovakav nesumnjivi znak raspoznavanja, najee i zbog toga to je mali broj rukopisasauvan kompletan, i to se najee izgubio upravo kolofon, koji je na kraju rukopisa. Meutim, poformalnim osobinama rukopisa, njegovom formatu, sastavu, zatim po nizu ortografskih, paleografskih, adijelom i jezikih osobina mogu se sa sigurnou identifikovati spomenici koji idu u grupu bosanskihsrednjovjekovnih rukopisa.

Iako su tekstovi biblijski, a veina su evanelja, ipak je organizacija teksta poneto specifina. Prije svega,sva bosanska evanelja, osim najranijih Grkovi-Giljferdingovih listia i, naravno, Miroslavljevog evanelja,

jesu tzv. tetraevanelja, u kojima tekst ide kontinuirano, uz to sa vrlo arhainom podjelom, dok je u srpskojknjievnosti veina evaneljskih tekstova aprakosna, tj. prilagoena za slubu u crkvi. Osim evaneljapostoje jo Apostoli i tri zbornika, iji je sadraj ogranien, uglavnom, na Novi zavjet, s tim to je unajreprezentativnijem Hvalovom rukopisu dodan jo i Psaltir sa osam tzv. biblikih pjesama iz Starogzavjeta i Marijin kantik.

Zanimljivo je, meutim, da svi ti spomenici pokazuju i jeziki i ortografski vrlo arhaine crte, a uz to se ugotovo svima moe otkriti veza sa glagoljicom; u dva rukopisa postoje i glagoljski zapisi, i to uRadosavljevom zborniku, te u ajnikom evanelju. Uope, glagoljska je tradicija u bosanskim spomenicimaveoma jaka, a nesumnjivo je utvreno za veliki broj bosanskih rukopisa da im je pramatica, a nekimamoda i neposredan predloak bio glagoljski, te se tako mora pretpostaviti da je najstarija faza bosanskesrednjovjekovne knjievnosti bila glagoljska, ali se ne moe decidirano rei da li su glagoljski kodeksi dolazilina bosanski teren iz Hrvatske ili iz Makedonije, a moda i s obadvije strane. Evanelja, raunajui i vee ilimanje sauvane odlomke, do nas je u svemu doprlo petnaest, ali su i od njih do danas ve pet postalinepristupani, bilo da su uniteni ili im se izgubio trag, ili su nepristupani iz nekih drugih razloga.

Manje-vie cjelovita evanelja su Divoevo, Nikoljsko, Pripkovievo, Evanelje iz Dovolje, Kopitarovo,ajniko, Sofijsko, a od odlomaka evanelja jo i Batalovo, Manojlovo i Gligorovi-Giljferdingovi listii.

Dva kompletna evanelja, Daniievo i tzv. Tree beogradsko, izgorjela su 1941. god. u poaru Narodnebiblioteke u Beogradu, gdje su bili pohranjeni. Danii D. izdao je 1864. god. u Beogradu Nikoljskoevanelje, a u varijantama ispod teksta dao je i varijante iz Daniievog evanelja, te je tako do izvjesnemjere sauvano neto podataka o Daniievom evanelju, koji mogu biti znaajni za jezika i, jo vie,tekstoloka izuavanja. Takoe je izgubljeno Srekovievo evanelje, vrlo zanimljivo po marginalnimglosama poneto heretikog karaktera. S tim u vezi treba pomenuti i svjedoanstvo bosanskih franjevacakoji su poetkom XVII v. djelovali u Bugarskoj, gdje su kod pavliana, jedne stare heretike sekte, pronaliizvjestan broj bosanskih kodeksa sa marginalnim biljekama, za koje izriito kau da imaju heretiki karak-ter, ali su istovremeno biblijski tekstovi kodeksa potpuno prihvatljivi. Vjerovatno je, prema tome, da je

postojalo i vie kodeksa kao to je Srekovievo evanelje, ali su upravo takvi kodeksi unitavani. IzSrekovievog evanelja Speranski je objavio glose, a uz to neto varijanata teksta prema Nikoljskomevanelju, i to je sve to se sauvalo iz ovog dragocjenog spomenika.

etvrto nepristupano evanelje je Vrutoko ili Grujievo, koje je otkrio i o njemu pisao R. Gruji. Evaneljeje sada u posjedu porodice Popovi, porijeklom iz Vrutoka kod Gostivara u Makedoniji, pa je po tom dobilo iime. Porodica ne eli da otui kodeks, a ne doputa ni njegovo mikrofilmovanje ili opsenija istraivanja,tako da je o njemu poznato samo ono to je objavio Gruji. Izgleda da su nepovratno izgubljeni i Believi iliMostarski listii, koje je A. Belipronaao u Mostaru, a njihov je opis dao M. Pavlovi. Listii su pripadaliprivatnoj Believoj zbirci, koja je poslije njegove smrti prenijeta u SANU, ali se listii tamo vie nisu nali.

Od manje-vie kompletnih evanelja meu najstarija ide Divoevo (XIV v.), koje je naeno u Crnoj Gori ucrkvi sv. Nikole u Podvrhu, a danas se uva u Bijelom Polju. Pisano je za bosanskog feudalca DivoaTihoradia, po kojemu je dobilo i ime. Pominjali smo vevrlo reprezentativno Nikoljsko evanelje, za koje se

neko vrijeme poslije I svjetskog rata smatralo da je izgubljeno, ali je naknadno pronaeno u Dablinu, ubiblioteci ser ester Bitija.


20/258

neka druga, prilagoeno slubi u pravoslavnoj crkvi. Takoe je vanredno lijepo iluminirano i Kopitarovo iliLjubljansko evanelje (XIV-XV v.) koje se danas uva u Univerzitetskoj biblioteci u Ljubljani. Ostalasauvana evanelja iluminacijski jako zaostaju za Nikoljskim i Kopitarovim, pa tako i ajniko evanelje,koje je, meutim, vrlo znaajno u vie drugih pravaca. Kako je vepomenuto, u tom se evanelju nalaziglagoljski zapis i glagoljska azbuka, koja je, meutim, nepotpuna i jako deformirana. Po svemu sudei, zapisglagoljicom pisao je pravoslavac, tako da se ova upotreba glagoljice moe smatrati kriptografijom kasnijegvremena. Pisano je negdje na granici XIV i XV v. za kneza Pavla Radenovia i, vjerovatno, u njegovomskriptoriju, jer ga je pisalo vie ruku.

Svakako, i od ostalih potpunih evanelja je svako na svoj nain interesantno. Tako je Pripkovievoevanelje, koje se danas nalazi u fondu Gosudarstvene publine biblioteke Saltikov-edrin uLenjingradu, zanimljivo po dva zapisa sa str. 259". Jedan je, svakako, iz doba pisanja rukopisa i predstavljapotpis pisara: A zapisa boiom milostiju krstijanin, a zovom Tvrtko Pripkovizemljom Gomiljanin - iz egase vidi daje kodeks pisao pripadnik crkve bosanske. U drugom zapisu na istoj strani, ali kasnijimbrzopisom iz XVI v. stoji: I bog zna neka je to svinja bila. Sudei po komentaru prvog zapisa, pisac dru-gog zapisa bio je pravoslavac, iji je komentar jasni pokazatelj ne samo stava prema crkvi bosanskojnego i svjedoanstvo o sudbini rukopisa. Preivljavali su samo oni koji su bili upotrebljivi za pravoslavnecrkvene slube. U istoj biblioteci nalazi se i tzv. evanelje iz Dovolje, pisano na papiru (ostala bosanskaevanelja su na pergamentu), iz zadnje etvrti XIV v. Evanelje je sauvalo svega 110 lista, a do danas nijedetaljnije istraeno. U tom pogledu zaostaje za njim jo jedino Sofijsko evanelje, koje je kao bosanskosamo notirano u nekoliko radova, ali poblie se o njemu gotovo nita ne zna.

Treba registrovati jo neke znaajnije odlomke evanelja, u prvom redu tzv. Manojlovo ili Mostarskoevanelje, koje spada meu najstarije ouvane spomenike iz XIV v., a pisao ga je Manojlo Grk. Za starije odManojlovog smatraju se jo jedino Gligorovi-Giljferdingovi listii, s kraja XIII ili poetka XIV v., od kojih sedva nalaze u Moskvi, a est lista u biblioteci Saltikov edrin u Lenjingradu. Vrlo je poznato i dostaizuavano tzv. Batalovo evanelje, mada se ovdje, u stvari, radi samo o etiri lista. Interes za ovajspomenik nije pobudilo samo evanelje, od kojeg je, uostalom, sauvan samo mali odlomak evanelja poJovanu, nego vrlo velik i znaajan kolofon, kao i kasniji zapisi. Iz kolofona je vidljivo da je kodeks bio pisanza bosanskog tepaiju Batala 1393. god., a pisao gaje pisar Stanko Kromirjanin. Osim kolofona, na 2. listuistom je rukom nainjen spisak imena koji se smatra spiskom poglavara crkve bosanske i u tom smislu suovi odlomci vrlo vaan kulturno-istorijski dokument. Prema kasnijem zapisu iz 1703. god. vidi se da jekodeks bio u nekom manastiru Skrbatno, a za Gosudarstvenu publinu biblioteku u Lenjingradu nabavljen jeod uitelja Meledinova iz sela Kukuk u Makedoniji.

Od Apostola je poznat samo jedan poseban i kompletan Apostol, i to u Gosudarstvenoj biblioteci uLenjingradu, pod nazivom Giljferdingov. Apostol je star, iz XIV v., vrlo lijepo iluminiran, a red lanaka unjemu potpuno odgovara redu koji je donekle karakteristian i za druga dva Apostola koji se nalaze u okviruzbornika, Hvalovog i Mletakog. Kodeks je pripadao jo u XIX v. bosanskom trgovcu Spasoju Joviiu, takoda je to jedan od malog broja bosanskih rukopisa koji su se sauvali u samoj Bosni. Meu bosanskespomenike ubraja se i tzv. Pantelejmonov apostol, koji se nalazi, navodno, u manastiru sv. Pantelejmona naSvetoj Gori, a meu bosanske ga je uvrstio ruski naunik Lavrov. Meutim, spomenik nije ni do danasprouen, a ni mikrofilmovan niti fotokopiran, to je uinjeno sa veinom ostalih spomenika u Akademijinauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Naroiti interes pobuuju tri zbornika, od kojih su dva: Hvalovi Mletaki, najkompletniji spomenici bosanskesrednjovjekovne knjievnosti uope. Trei, Radosavljev zbornik, sam je po sebi posebno interesantan zbogspecifinog sadraja, koji je jedinstven u sauvanoj bosanskoj pismenosti najranijeg doba. Po obimu je

Radosavljev zbornik relativno malen, ali je tekst sasvim kompletno sauvan. Danas je pohranjen u Vatikanu,kamo je dospio preko svoga ranijeg vlasnika Matije Sovia, sveenika sa otoka Cresa. Ne zna se kako jerukopis dospio na Cres, vjerovatno su ga iz Bosne donijele patarenske izbjeglice, no u XVIII v. ve senalazio u Sovievom posjedu. Kako se vidi iz kolofona, kodeks je pisan sredinom XV v., izmeu 1443. i1461. god., tj. za ivota kralja Tomaa, a pisao ga je dijak Radosav. Radosavljev zbornik ima relativnobogatu iluminaciju, ali je crte vrlo uproen i naivan, a sam rukopis kodeksa dosta neuredan. Po sadraju iorganizaciji teksta bitno se razlikuje od ostala dva zbornika, jer ne samo da je drukiji sastav teksta nego seu njemu sree i dodatak za koji vei broj autora smatra da predstavlja obrazac patarenske slube, jer imadosta slinosti sa obredom francuskih katara. Radosavljev zbornik poinje Apokalipsom, koja ini i najveidio teksta, poslije koje dolazi Oena sa kratkom molitvom, te poetak evanelja po Jovanu, ime se rukopisi zavrava. Iza njega dopisan je samo kolofon, te glagoljicom tekst iz Pavlove poslanice Titu. Svi ovi dodaciApokalipsi odvojeni su malom zastavicom od preanjeg teksta, te oznaeni posebnim veim slovima prvog

retka. Glagoljski tekst pisan je, takoe, Radosavljevom rukom, ali je jo jednom prepisan rukom MatijeSovia, koji je i inae nainio izvjestan broj manje vanih marginalnih opaski. Ovako komponiran, ovaj jetekst jedinstven u bosanskoj srednjovjekovnoj knjievnosti, mada se mora rei da se u samom tekstu dosad


21/258

Hvalov (Bolonjski) i Mletaki zbornik sadre, uglavnom, itav repertoar religiozne knjievnosti crkvebosanske, ili bar onaj obim koji je do nas dopro, s tom razlikom to je Hvalov zbornik itav sauvan, dokMletakom nedostaje kraj, ali se u pogledu sastava i karaktera lanaka slau u potpunosti. Hvalov je rukopisi veoma reprezentativan, vanredno bogato iluminirani kodeks sa znatnim umjetnikim pretenzijama, pisanna pergamentu, 1404. god., za bosanskog feudalca i splitskog vojvodu Hrvoja Vukia Hrvatinia, za kojeg

je napisan i Hrvojev misal, jedan od najljepih glagoljskih kodeksa uope. Zbornik se danas nalazi uUniverzitetskoj biblioteci u Bolonji i vrlo je dobro sauvan, gotovo bez oteenja. Sadri kompletnotetraevanelje, za kojim slijedi Apokalipsa, zatim Deset zapovijedi, etiri apokrifna lanka, Djela apostolska,

te Poslanice, za kojima dolazi cio Psaltir, sa apokrifnim 151. psalmom, osam biblijskih pjesama i Marijinkantik. Na kraju je kolofon, u kojem se potpisao pisar krstjanin Hval, a u tekstu ima nekoliko marginalnihbiljeki njegovom rukom, od kojih dvije u Apokalipsi predstavljaju komentar novozavjetnog teksta. Trebanaglasiti da je ovo jedini bosanski kodeks u kojemu se pojavljuje i starozavjetni tekst, osim to i uMletakom zborniku ima Deset zapovijedi, ali je tekst prekinut prije Psaltira, te se ne moe vie utvrditi da li

je postojao u prvobitnom tekstu. Neki autori pretpostavljaju da je Hvalov zbornik pisan u Hrvojevojrezidenciji u Omiu, neki jeziki podaci odista govore o njegovoj neto junijoj provenijenciji.

Mletaki zbornik i u pogledu iluminacije i u pogledu znaaja samo neto malo zaostaje za Hvalovim, ali se,kad je u pitanju ovaj kodeks, ne zna ni koje pisar ni za koga je pisan rukopis. Posljednji listovi nedostaju, anema ni marginalija sa podacima tog tipa. Zbornik se sada nalazi u Veneciji, pisan je na pergamentu,vjerovatno krajem XIV ili poetkom XV v., a kao i Hvalov zbornik ima dva stupca, dok bosanska evaneljauglavnom imaju samo jedan stubac rukopisa. U svom kasnijem ivotu rukopis nije mijenjan, pa se moe

pretpostaviti da nikada nije bio u pravoslavnom manastiru.Po izvjesnim tragovima moe se zakljuiti da je u srednjem vijeku u Bosni i Hercegovini postojala isvjetovna knjievnost, prije svega istoriografska, jer se i danas po izvjesnim sadrajima Hrvatske redakcijeDukljaninova ljetopisa moe proponirati za pojedine dijelove bosanski izvor, kao to je, najvjerovatnije,sluaj i sa izvjesnim dijelovima Orbinijevog djela II regno degli Slavi. Meutim, ovo ostaje samo u do-menu pretpostavki, mada se nastanak izvjesnih dijelova, prije svega Trebinjskog ljetopisa XI v., trebanesumnjivo vezati za Bosnu i Hum, kako po sadrini, tako i po uglu posmatranja koji ukazuje na bosanskogautora. To vai podjednako i za Orbinijevo djelo, naroito za dijelove koji se mogu nazvati: Istorija humskihgospodara, te Istorija Kotromania, ili Bosanska kronika, a koji se, takoe, vezuju za izgubljene bosanskeizvore. Da je takva vrsta pismenosti mogla biti razvijena govore i kasniji franjevaki ljetopisi, a direktnije ineki spisi u kojima je zabiljeen rodoslov pojedinih linosti (bana Tvrtka, Jurja Hvalovia), te svjedoanstvoDubrovanina Jakova Lukarevia (XVI-XVII v.), koji izrijekom pominje dvojicu bosanskih ljetopisaca:

Emanuela, kroniara Hrvoja Hrvatinia, te Milia Velimisljia.Meutim, i ta naa indirektna znanja o istoriografiji ne doprinose nita naim saznanjima ni o jeziku ni o stilui umjetnikom izrazu ove knjievnosti, a zbog nedostatka originalnih tekstova nemogue je odrediti njihovopripadnitvo odreenoj strukturi bosanskog drutva.

Po paleografskim i jezikim osobinama, a zatim i po sudbini samog kodeksa sa dosta se sigurnosti meubosanske spomenike moe ubrojati tzv. Berlinska Aleksandrida, jedini rukopis svjetovnog sadraja koji jedopro do nas. Aleksandrida predstavlja u srednjem vijeku vrlo rasprostranjen evropski roman, sa svimkarakteristikama tipine srednjovjekovne beletristike. To je, zapravo, pria o Aleksandru Velikom i njegovimpohodima, ali do maksimuma hristijanizirana i u potpunosti prilagoena nainu miljenja i potrebamaovjeka srednjeg vijeka. Prisutnost ovog teksta u bosanskoj knjievnosti signalizira mogunost postojanja ineke, makar i vrlo ograniene beletristike, koja, meutim, nije doprla do nas. Rukopis, istina, potjeenajvjerovatnije tek s kraja XV v., ali po svojim osobinama on se uklapa u srednjovjekovnu knjievnost i nosi

njene karakteristike, u prvom redu, njenu prenaglaenu sklonost prema natprirodnom i neobjanjivom injene meditacije o nitavnosti svijeta i tjelesnog ivota. Zanimljivo je spomenuti i to da se pri kraju tekstrukopisa odvaja od drugih tekstova istog sadraja, jezik postaje gotovo narodni, a prianje ima vieneposrednosti i originalnosti nego u ostalim dijelovima teksta.

U stvari, originalno stvaralatvo u srednjovjekovnoj knjievnosti Bosne i Hercegovine svodi se, bar koliko jedanas poznato, uglavnom na epigrafiku, i to preteno na epitafe, kao sluajna poetska nadahnua koja su utako bitnim momentima za ovjeka kao to je smrt izbijala spontano u natpisima nadgrobnih spomenika -steaka. O stecima je mnogo pisano iz vie razloga, prije svega zbog dileme da li oni pripadaju iskljuivovjernicima crkve bosanske i da li su karakteristika te crkve. Na kraju, smatra se da svi steci oito nisupatarenskog karaktera, niti su vezani iskljuivo za crkvu bosansku, mada se odreeni broj nesumnjivomoe pripisati bosanskohercegovakim krstjanima. Dosta steaka sa natpisima koncentrirano je na veimnekropolama, kao to je ona u Boljunima, jugozapadno od Radimlje i Stoca, ali ih ima, kao i ostale

epigrafike, i po drugim krajevima Bosne i Hercegovine. Pisani su bosanskom irilicom, dok su glagoljskisasvim izuzetni. Meu najstarije natpise na kamenu, osim vespomenutih, spadaju Natpis kaznaca Nespinekod Visokog (XII-XIII v ) Natpis velikog sudije Gradie iz Podbreja kod Zenice (XII-XIII v ) Ploa upana


22/258

Meutim, upravo na stecima ponekad prosine istinska poezija, koncizno a impresivno izreena bol i tuga,poneka mudra ivotna sentenca, tiha desperacija i pomirenost sa smru, kao to je onaj veklasini, nastecima mnogo varirani stih sa natpisa iz Pojske: Zato molju vas, gospodo, ne nastupajte na nj! Jere etevi biti kako on, a on ne more biti kako vi!, ili njegova varijanta sa natpisa u Podgradinju u Donjem Hrasnuna kamenom sarkofagu Radivoja Draia: Dobri junak ja bih. Molju se ja vas, ne ticajte! Vi ete biti kako

ja, a ja ne mogu biti kako vi. Ipak, moda je najoriginalniji, a svakako jedan od najduih tekst epitafa sasteka iz Borca, poznat kao epitaf Ozrisala Kopijevia (Smrti ne poiskah... Navidjen od kraljevstvabosanskoga i gospockoga srbskoga za moga gospodina slubu: bodoe me, i sikoe me, i oderae. I tuj

smrti dopadoh. I umrih na rostvo Kristovo. A gospodin me vojevoda okrili, i ukopa, i pobilii).Kao samostalna drava, Bosna je imala i svoju administrativno-pravnu pismenost, u koju se mogu ubrojatinajrazliitije povelje, ugovori, testamenti, darovnice, slubena i privatna pisma koje su pisali vladari, ali ipojedini feudalci, od kojih su neki imali ak i svoje vlastite skriptorije. Istina, iako je ova pismenost u sutinioriginalna, ona nema u cjelini gledano literarnog znaaja, s obzirom da je prisustvo literarnog izraza, pa ipoetskog nadahnua u njoj samo izuzetna pojava, dok je namjena cijele ove pismenosti sasvim prozaina.Najznaajnije je u tom anru to on sam po sebi predstavlja izraz stanja pismenosti na raznim terenimaBosne i Hercegovine (Huma), te nam mnogo govori o ivotu srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, aindirektno i o atmosferi u kojoj su se stvarala knjievna djela. Nije beznaajna injenica to je utvreno dasu vlastite kancelarije imali gotovo svi znaajniji feudalci, kao to su Kosae, Hrvatinii, Sankovii, Pavlovii idr., jer su se u tim kancelarijama mogla pisati i druga djela, a ne samo administrativno-pravni spisi; tako jenpr. i ajniko evanelje napisano u jednoj takvoj kancelariji (skriptoriju). Ipak, veina ovih dokumenata

nije se sauvala u Bosni, nego se nalaze po arhivima Dubrovnika, Budimpete i Bea, to je sasvimadekvatno sudbini i drugih bosanskih spomenika.

U Bosni je napisana i najstarija irilika povelja narodnim jezikom, tj. Kulinova povelja Dubrovanima iz1189. god., ija se jedna kopija uva u Dubrovakom arhivu, dok je najvjerovatniji original uGosudarstvenoj biblioteci u Lenjingradu. U Dubrovniku je i Testament gosta Radina iz 1466. god., veomavaan za istorijska istraivanja, s obzirom da je gost Radin bio visoki funkcioner crkve bosanske. Povelja idarovnica, te slinog materijala je vrlo impozantan broj, to pokazuje i intenzitet drutvenog, politikog iekonomskog ivota stare Bosne i Hercegovine, u emu ovaj teren ne zaostaje za ostalim naimsrednjovjekovnim dravama.

Uopeno gledano, bosanska srednjovjekovna pismenost sadri repertoar anrova priblino kao i druge naesrednjovjekovne pismenosti, s tim to je originalno stvaralatvo vrlo ogranieno i to su u tom anru djelasvedena zapravo samo na epigrafiku. Da li je originalne knjievnosti uope bilo, teko je pretpostaviti, ali je

vjerovatno da je prepisivaka, neoriginalna vjerska pismenost, a moda i svjetovna, bila daleko snanija noto to pokazuju sauvani srednjovjekovni kodeksi. Ovo se nasluuje iz vrlo jake filijacije bosanskihevanelja, koja se toliko izmeu sebe razilaze u varijacijama teksta da je sasvim opravdano pretpostaviti dasu postojali jo mnogi izgubljeni rukopisi koji su ih povezivali. O propovjednikoj literaturi, koja je, takoe,do izvjesne mjere originalna, moemo suditi samo na osnovu dva listia iz Monteprandona, to je oitonedovoljno za bilo kakve decidiranije zakljuke. Po svemu sudei, u vrijeme trajanja bosanske dravetekstova je uope moralo biti znatno vie, ali su do nas dospjeli samo bijedni ostaci jedne relativno znaajnesrednjovjekovne pismenosti. Postoje slabe nade da e se pronai jo koji rukopis iz toga perioda i ne malizadatak da se postojei proue u raznim pravcima kako bi se dobila jasnija slika o knjievnoj i kulturnojdjelatnosti tog

Documents

Hrestomatija i 2