Hrana koju nismo mogli pojesti 25

poglavlje prvo

HRANA KOJU NISMO MOGLI POJESTI

I. Kretanje

Kada su puritanci prvi put kročili u Massachusetts, otkrili su nešto toliko neobično u načinu na koji Indijanci shvaćaju vlasništvo da su se osjetili pozvanima da tome nadjenu ime. Kada je Thomas Hutchinson 1764. napisao svoju povijest kolonije, taj je termin već bio poznat kao stara izreka. “Indijanski dar”, napomenuo je svojim čitateljima, “poslovičan je izraz koji označava dar za koji se očekuje da će se uzvratiti darom iste vrijednosti”. Još uvijek koristimo taj izraz, dakako u još širem smislu govoreći o osobi koja je toliko nepristojna da od nas traži da joj se odužimo za dar koji nam je dala, da daruje kao Indijanac.

Zamislite ovu scenu. Englez dolazi u indijanski dom, a njegovi domaćini koji žele da se osjeti dobrodošlim ponude mu da puši s njima lulu. Izrezbarena od mekanog crvenog kamena, lula je sama po sebi ponuda mira i tradicionalno kruži među lokalnim plemenima. Ona u svakom domu ostaje određeno vrijeme, ali uvijek se prije ili kasnije ponovno daje dalje. I tako Indijanci, budući da je za njihov narod to jedina pristojna stvar koja se može učiniti, daruju na dolasku tu lulu svome gostu. Englez je vrlo uzbuđen. Kakva je to lijepa stvar koju će poslati u Britanski muzej! On je ponese kući i stavi je na okvir

26 Dar

kamina. Poslije određenog vremena poglavice iz susjednog plemena dolaze u posjet u dom kolonista. Na svoje iznenađenje on otkriva da njegovi gosti imaju određena očekivanja u vezi s njegovom lulom, a njegov mu prevoditelj naposljetku objašnjava da ako želi pokazati svoju dobru volju, trebao bi im ponuditi da zajedno puše lulu i potom im lulu darovati. Šokiran, Englez smišlja naziv kako bi opisao te ljude s toliko ograničenim osjećajem za privatno vlasništvo. Suprotno izrazu “daruješ kao Indijanac” bilo bi nešto poput “uzimaš kao bijelac” (ili možda “kapitalist”), odnosno kao osoba čiji je instinkt obustaviti kruženje određenog predmeta, staviti ga u skladište ili muzej (ili što je još sličnije kapitalizmu, staviti ga postrani kako bi poslužio za daljnju proizvodnju).

Indijanac-darivatelj (u svakom slučaju onaj prvotni) shvaćao je jedno od glavnih obilježja dara: što god nam je darovano mora se ponovno darovati, a ne zadržati. Ili, ako to zadržimo, nešto slične vrijednosti trebalo bi se poslati dalje umjesto toga. Slično načinu na koji se biljarska kugla zaustavi kada lupi o drugu i pošalje je dalje, tako se impuls prenosi dalje. Možete zadržati svoj božićni dar, ali on prestaje biti dar u pravom smislu riječi, osim ako i vi nešto niste darovali. Dok se tako prenosi dalje, dar se može vratiti svom prvotnom darivatelju, ali to nije nužno. Ustvari, još je bolje ako se dar ne vrati nego se umjesto toga daruje novoj, trećoj strani. Osnova svega je sljedeće: Dar uvijek mora kružiti. Postoje drugi oblici vlasništva koji su statični, koji označavaju granicu ili zaustavljaju impuls, ali darovi uvijek kruže.

Pripadnici plemena često razlikuju dar od stečevine. Oni obično imaju zakon koji ponavlja smisao sadržan u indijanskom poimanju dara. “Dar jednoga čovjeka”, kažu oni, “drugome ne smije biti kapital.” Britanska socijalna antropologinja Wendy James govori nam da u narodu Uduk na sjeveroistoku Afrike “bilo kakva vrijednost koja se prenosi s jednog podklana na drugi, bile to životinje, žito ili novac, daje se u funkciji dara te je stoga treba konzumirati, a ne odrediti za uzgoj ili sadnju. Ako se tako prenesena vrijednost pribroji stečevini podklana (u ovom slučaju to je stoka) i ako se uzdržava zbog uzgoja ili zarade, podklan se smatra nemoralnim dužnikom prema onima koji su taj dar darovali”. Ako se par koza koje su primljene kao dar od drugog podklana zadrži zbog uzgoja ili kupovine stoke, iznijet će se pritužba “da se ti-i-ti bogate o tuđem trošku, da se ponašaju nemoralno

Hrana koju nismo mogli pojesti 27

skupljanjem i investiranjem darova, da su zbog toga u velikom dugu te se predviđa da će im uskoro oluja nanijeti veliku štetu…”

U ovom primjeru koze kruže od jednog klana do drugog baš kao što je kružila kamena lula od jedne do druge osobe u mom izmišljenom primjeru. I što iz toga slijedi? Ako je određeni objekt dar, on nastavlja kružiti, što u ovom slučaju znači da će muškarac koji je dobio koze prirediti veliku zabavu i svi će se dobro najesti. Koze ne mora vratiti, ali zasigurno ih ne smije zadržati zbog mlijeka ili rasploda. A tome je dodan i novi element, osjećaj da će se nešto strašno dogoditi ako se dar ne tretira kao dar ili ako se jedan oblik vlasništva pretvori u drugi. U narodnim pričama osoba koja pokuša zadržati dar obično umire. U ovoj anegdoti prijeti joj rizik da će joj “oluja nanijeti štetu”. (Ono što se događa većini plemenskih skupina gore je od štete koju nanosi oluja. Ondje gdje netko uspije komercijalizirati plemenske odnose darivanja, socijalno tkivo skupine bez iznimke se uništava.)

Usmjerimo li sada pozornost na narodnu priču, moći ćemo sve to sagledati iz drugačije perspektive. Narodne su priče poput kolektivnih snova, pričaju se nježnim glasom kakav čujemo na granici sna te miješaju činjenice iz naših života sa slikama iz podsvijesti. Prvu priču koju sam odabrao ispričala je jedna Škotkinja sredinom devetnaestog stoljeća.

Djevojka i mrtvac

Bila jednom davno jedna starica koja je imala tri kćeri. Jednog dana najstarija kći reče svojoj majci: “Vrijeme je da odem u svijet i okušam svoju sreću.” “Ispeći ću ti štrucu kruha koju ćeš ponijeti sa sobom”, reče majka. “Bi li radije dobila mali komad kruha i moj blagoslov, ili veliki komad kruha i moju kletvu?” “Radije bih veliki komad kruha i tvoju kletvu”, odgovori kći.

I tako je ona otišla svojim putem, a kada je pala noć, sjedne ona podno zida kako bi pojela svoj kruh. Prepelica, njezinih dvanaest mladih i ostale šumske ptičice skupile su se oko nje. “Hoćeš li nam dati komad svojeg kruha”, upitale su. “Neću, vi ružne životinje”, odgovorila je. “Nemam dovoljno ni za sebe.” “Proklinjem te”, reče prepelica. “Proklinje te i mojih dvanaest ptića. A proklela te i tvoja majka, što je najgore od svega!” Djevojka se digla i pošla dalje svojim putem, a onaj komad kruha nije joj bio ni približno dovoljan.

28 Dar

Nije daleko dospjela kada ugleda malu kućicu i iako joj se činila veoma dalekom, ubrzo se našla ispred njezinih vrata. Zakucala je i začula glas: “Tko je?” “Dobra djevojka koja traži gospodara.” “Baš nam to treba”, reče glas i vrata se otvoriše.

Djevojčin je zadatak bio bdjeti svake noći uz mrtvaca, gazdaričina brata, čije je truplo bilo nemirno. Kao nagradu trebala je dobiti zlatni i srebrni novčić. I za ono vrijeme koliko će ostati u kući mogla je zadržati onoliko oraha koliko je slomila, onoliko igli koliko je izgubila, onoliko napršnjaka koliko je probušila, onoliko konca koliko je koristila, onoliko svijeća koliko je potrošila, mogla je spavati na zelenoj svili, pokrivena zelenom svilom, po danu je trebala spavati, a po noći bdjeti.

Međutim, prve je večeri zaspala u svom stolcu. Gazdarica je ušla, lupila je svojim čarobnim štapićem, ubila je i potom je bacila na hrpu kuhinjskog otpada.

Ubrzo nakon toga, srednja je kći rekla majci: “Vrijeme je da pođem za sestrom i okušam svoju sreću.” Majka je ispekla kruh i ona je također odabrala veći komad i majčinu kletvu. I ono što se dogodilo njezinoj sestri dogodilo se i njoj.

Ubrzo nakon toga, najmlađa je kći rekla majci: “Vrijeme je da pođem za svojim sestrama i okušam svoju sreću.” “Bolje je da ti odmah ispečem štrucu kruha”, reče majka. “Što bi radije? Mali komad kruha i moj blagoslov, ili veliki komad kruha i moju kletvu?” “Radije bih”, reče kći, “manji komad kruha i tvoj blagoslov.”

I tako krene ona svojim putem, a kada je pala noć, sjedne podno zida kako bi pojela svoj kruh. Prepelica, njezinih dvanaest mladih i ostale šumske ptičice skupile su se oko nje. “Hoćeš li nam dati malo toga?” upitale su. “Hoću, vi lijepa stvorenja, ako mi budete pravile društvo.” Podijelila je svoj kruh s njima i sve su se redom najele. Ptice su mahale krilima oko nje i tako je zagrijale.

Sljedećeg je dana vidjela kuću u daljini… (Ovdje se ponavlja što joj je zadatak i kakva joj je plaća.)

Noću je bdjela kraj trupla i šivala kako bi joj vrijeme brže prošlo. Oko ponoći mrtvac se uspravio i nacerio. “Ne legneš li dolje kako spada, dobro ću te izmlatiti štapom”, povikala je

Hrana koju nismo mogli pojesti 29

ona. Mrtvac je legao. Nakon nekog vremena podigao je lakat i nacerio se: a treći put je sjeo i nacerio se.

Kad se podigao treći put, udarila ga je štapom. Štap se zaglavio u mrtvacu, a ona nije mogla odvojiti ruke od štapa i tako su krenuli! Vukao ju je kroz šumu. Kad je on bio gore, ona je bila dolje. A kad je on bio dolje, ona je bila gore. Orasi su ih lupali po očima, a divlje šljive su ih lupale po ušima sve dok nisu izišli iz šume. A tada su se vratili kući.

Djevojka je dobila zlatnik, srebrnjak i bocu napitka. Pronašla je svoje dvije sestre i istrljala ih napitkom te ih tako oživila. I ostavile su me da sjedim ovdje, a one ako su bile dobre, nek’ im bude dobro, a ako nisu, nek’ im bude.

U ovoj priči prisutna su barem četiri dara. Prvi je, dakako, kruh koji majka daje svojim kćerima kao dar prije puta. On postaje drugi dar kada najmlađa kći podijeli svoj kruh s pticama. Ona nastavlja kruženje dara – što je pouka ove priče. Nekoliko dobrobiti, uz to što i ona sama preživi, javljaju se kao rezultat pravilnog odnošenja prema daru. To su plodovi tog dara. Prvo, ona i ptice riješile su se gladi. Drugo, ptice joj postanu prijatelji. Treće, mogla je ostati budna i ispuniti svoj zadatak. (Kao što ćemo vidjeti, takav ishod nije slučajan. To su tipični plodovi dara.)

Ujutro se javlja treći dar, boca napitka. Naziv tog napitka prije je označavao alkoholno piće koje stimulira rad srca. U originalu ove priče na gaelicu ta riječ glasi ballen íocshlaint, što se preciznije prevodi kao “dojka ichora”, odnosno “dojka koja liječi” (ichor označava tekućinu koja teče u žilama bogova umjesto krvi). Tako da je to što je djevojka primila bila ljekovita tekućina, slična vodi s vrela života koja se javlja u svim narodnim pričama diljem svijeta. Tekućina ima moć: pomoću nje ona uspijeva oživiti svoje sestre.

Tekućina je dodana kao nagrada za to što je uspješno izvršila zadatak. Ona je dar koji se nigdje ne spominje u onom detaljnom nabrajanju što će sve svaka kći dobiti kao plaću. Kasnije ćemo razmotriti odakle pitanje potječe, ali za sada razmatramo što se događa s darom nakon što je darovan. I ponovo otkrivamo da ova djevojka nije glupa, ona

30 Dar

ga odmah prosljeđuje dajući ga svojim sestrama kako bi ih oživila. To je četvrti i posljednji dar u ovoj priči.3

Ova nam priča također daje priliku da vidimo što se događa ako se daru ne dopusti da nastavi kružiti. Dar koji ne kruži gubi svoja svojstva. Tradicionalno je vjerovanje u Walesu da kada vile daruju kruh siromašnima, sav se kruh mora pojesti istog dana kada je darovan, jer će se inače pretvoriti u gljive muhare. Ako usporedimo dar s rijekom koja neprestano teče, možemo reći da djevojka iz priče koja se na pravilan način prema njemu odnosi postaje koritom za njegovu bujicu. Kada netko pokuša napraviti branu na rijeci, dogodit će se dvije stvari: ili će rijeka prestati teći, ili će ispuniti tu osobu do te mjere dok ne prsne. U ovoj narodnoj priči nije samo majčina kletva to zbog čega prve dvije djevojke stradaju. Noćne ptice im pruže drugu šansu i pretpostavlja se da majka ptica ne bi ponovila kletvu da su se prema njoj ponijele velikodušno. Ali umjesto toga, djevojke pokušaju zaustaviti tok rijeke misleći da je to što je važno posjedovanje i veličina. Učinak je jasan. Budući da su zadržale dar, ne dobiju više ništa. Više nisu korita bujice i više ne uživaju u plodovima dara, među kojima su čini se i njihovi životi. Kruh njihove majke s njima se pretvorio u gljive muhare.

Drugi način da opišemo to kruženje dara jest to da kažemo da se dar uvijek mora iskoristiti, konzumirati, pojesti. Dar je vlasništvo koje nije trajno. Nije slučajnost da su darovi u dvije od naših priča bili hrana. Hrana je jedna od najčešćih slika vezanih uz dar jer za nju je očito da se konzumira. Čak i kada dar nije hrana, kada je to nešto

3 Ova priča ilustrira gotovo sve glavne karakteristike dara pa ću se stoga pozivati na nju. Zbog toga u ovoj napomeni želim naglasiti njezino značenje. Mislim da je pouka to da bi djevojka koja nema oca, a želi dobro proći u životu, trebala biti u dobrom odnosu s majkom. Ptice su majčin duh, ono što bismo sada nazvali djevojčinom psihološkom majkom. Djevojku koja daje dar natrag majčinu duhu, kao rezultat toga prati majčina mudrost do kraja priče. Ništa u priči ne povezuje mrtvaca s djevojčinim ocem, ali čini se da je majka udovica, ili u svakom slučaju odsutnost oca na početku priče upućuje na to da problem koji je prisutan ima veze s muškarcima. Nije posve jasno, ali kada je prvi muškarac kojeg susreće ne samo mrtav, već i naporan, s razlogom podižemo obrve. Muškarac je mrtav, ali ne dovoljno mrtav. Kada ga udari štapom, shvaćamo da je zapravo povezana s njime. Stoga, postavlja se pitanje: kada žena bez oca ode od kuće, morat će se nositi s činjenicom da je ustvari vezana za mrtvaca. To je riskantna situacija – dvije starije kćeri završe mrtve. Ne dogodi se mnogo toga za vrijeme onog ludog trčanja po šumi, osim toga da obje strane budu izudarane. Djevojka, međutim, uspijeva ostati budna cijelo vrijeme. Tu je moć vjerojatno dobila od ptica, jer to su noćne ptice. Povezanost s majkom ne može je poštedjeti te muke, ali zbog nje ostaje živa. Kada sve završi, više nije vezana za mrtvaca i možemo pretpostaviti da se taj problem neće ponoviti. Iako ta dvojba u priči nije povezana s darom, sav je psihološki napor svladan putem darivanja.

Hrana koju nismo mogli pojesti 31

što bismo smatrali trajnom vrijednošću, o njemu se često govori kao o nečemu što treba pojesti. Ogrlice i narukvice od školjki ritualni su darovi na otočju Trobriand i kada se predaju s jedne skupine na drugu, protokol zahtijeva da ih čovjek koji ih daruje baci na zemlju i kaže: “Evo hrane koju nismo mogli pojesti.” S druge strane, čovjek iz još jednog plemena koje je Wendy James proučavala, govoreći o novcu koji je dobio na vjenčanju svoje kćeri, rekao je da bi ga radije podijelio nego da ga potroši na sebe. Samo što on to kaže na ovaj način: “Ako primim novac za djecu koju mi je Bog darovao, ne mogu ga pojesti. Moram ga dati drugima.”

Mnogi od najpoznatijih sustava darivanja za koje znamo utemeljeni su na hrani i odnose se prema trajnom dobru kao da je hrana. Cere-monija potlač kod američkih Indijanaca na obali sjevernog Pacifika originalno je bila “velika gozba”. U svom najjednostavnijem obliku, potlač je bila gozba koja je trajala nekoliko dana, a koju je priredio pripadnik plemena koji je želio da se njegov položaj u skupini javno prizna. Marcel Mauss prevodi glagol “potlač” kao “hraniti” ili “kon-zumirati”. Ako se upotrebljava kao imenica, “potlač” je “hranitelj” ili “mjesto na kojem ćete se najesti”. Ceremonije potlač uključuju i trajna dobra, ali bit festivala je u tome da se unište kao da su hrana. Palile su se kuće, ritualni su se predmeti lomili i bacali u more. Jedno od plemena koje prakticira potlač, pleme Haida, zvalo je svoju ceremoniju “uništavanje blaga”.

Iskoristiti dar, konzumirati ga i pojesti, katkad znači doista ga uništiti kao u ovom posljednjem primjeru, ali jednostavnije i točnije značenje je to da osoba koja dar daruje ostaje bez njega. U razmjeni darova transakcija sama po sebi postaje važnija od dara. Istina je da se nešto uvijek vraća kada se daruje dar, ali kada bi to bio izričit uvjet darivanja, tada to ne bi bio dar. Da je djevojka iz naše priče ponudila pticama da im proda kruh, cijelo značenje priče bilo bi drugačije. Umjesto toga, ona ga je žrtvovala. Majčin dar za nju više nije postojao kada ga je predala iz ruke. Ona ga više nije kontrolirala, niti je imala ikakav ugovor o naknadi. Za nju je taj dar nestao. Na taj način koristim riječ “konzumirati” kada govorim o daru. Dar se konzumira kada prelazi iz jedne ruke u drugu bez uvjerenja da će se išta zauzvrat dobiti. Mala je stoga razlika između konzumiranja dara i njegova kruženja. Tržišna razmjena počiva na ravnoteži ili balansu:

32 Dar

plaćate kako biste izravnali račun. Ali kada darujete dar, pokrećete impuls, i on se prenosi s tijela na tijelo.

Moram nadodati još nešto u vezi s tim što znači konzumirati, jer zapadnjačko je industrijsko društvo poznato po svom “konzumerizmu”, a to nije ni približno ono na što ja mislim. Ponavljam, razlika postoji u načinu na koji se vrši razmjena nečega što najkonkretnije možemo osjetiti na primjeru samih dobara. Sjećam se kada sam otišao na svoj prvi sajam rijetkih knjiga i primijetio kako su prva izdanja Thoreaua, Whitmana i Cranea pažljivo upakirana u vakuumiranu plastiku s cijenama unutra. Na neki je način prosti plastični vakuumirani omot pretvorio knjige iz nosioca života u robu, poput kruha u koji su dodani aditivi kako ne bi brzo propao. Tijekom razmjene dobara čini se kao da su i kupac i prodavač umotani u plastične vrećice, ne postoji onaj kontakt koji je prisutan kod darovanja. Ne postoje ni kruženje, ni emocije, jer cijela je bit toga održati ravnotežu, potruditi se da razmjena sama po sebi ništa ne konzumira, da niti jedna niti druga osoba nisu u nju uključene. Konzumeristička dobra konzumiraju njihovi vlasnici, a ne proces razmjene.

Želja za konzumacijom vrsta je žudnje. Žudimo za time da svijet prolazi kroz nas poput zraka ili hrane. Gladni smo i žedni nečega što možemo nositi samo unutar svojih tijela. Ali konzumeristička dobra samo raspiruju našu žudnju, ne zadovoljavaju je. Konzumerist je pozvan na obrok bez emocija čija mu konzumacija neće dati ni zadovoljstvo ni žar. On je stranac koji je pozvan da se hrani ostacima tuđeg vlasništva, a da pri tome ne primi dobrobiti duhovne hrane. On je gladan i kad obrok završi, tužan je i umoran, baš kao što se osjećamo kada nas žudnja odvuče iz kuće, a ne odvede nas nikamo.

Razmjena darova sa sobom nosi mnogo dobrobiti, kao što ćete vidjeti, i do te mjere do koje dobrobiti mogu zadovoljiti naše potrebe uvijek će postojati pritisak da se vlasništvo tretira kao dar. Taj je pritisak, na neki način, ono što održava dar u kretanju. Kada Uduci upozoravaju na to da će oluja uništiti usjeve ako netko pokuša zaustaviti to kruženje dara, zapravo je želja te osobe da taj dar zadrži ono što će prizvati oluju. Neobuzdana se glad pojavi kada se dar ne pojede. Braća Grimm pronašla su narodnu priču koju su nazvali Nezahvalni sin:

Hrana koju nismo mogli pojesti 33

Jednom su muškarac i njegova žena sjedili pred ulaznim vratima s pečenom kokoši koju su namjeravali međusobno podijeliti. Tada je muškarac vidio da im prilazi njegov stari otac, brzo je zgrabio kokoš i sakrio je jer nije ju želio s njime podijeliti. Starac je došao, popio piće i otišao dalje.

Tada je sin htio staviti pečenu kokoš natrag na stol, ali kad je došao do nje, ona se pretvorila u golemu žabu koja mu je skočila na lice, ostala ondje i nije se željela maknuti.

Kada bi je netko pokušao maknuti, ružno bi ga pogledala kao da želi skočiti na njegovo lice, tako da se nitko nije usudio taknuti je. Nezahvalni je sin svakoga dana morao hraniti žabu, jer bi mu u protivnom pojela komad lica. I tako je od tada pa nadalje bez prestanka lutao svijetom.

Ta žaba predstavlja glad koja se javlja kada se dar prestane kretati, kad god dar jednog čovjeka postane stečevina drugoga. Do one mjere do koje želimo okusiti plodove dara, iskesimo zube kada nam to bude uskraćeno. Kada se vlasništvo gomila, žene bogataša počinju rađati lopove i prosjake. Priče poput ove poručuju nam da postoji sila koja zahtijeva da se dar kreće. Neke vrste vlasništva moraju nestati, njihovo očuvanje nije u našoj moći. Nemamo izbora. Ili, bolje rečeno, na nama je izbor hoćemo li nastaviti kretanje dara, ili ćemo biti pojedeni zajedno s njim. Biramo između žabine pohlepe i onog drugog, dostojanstvenog predavanja dara tijekom kojeg nestaje naša glad kako se naši darovi konzumiraju.

II. Krug

Dar je za darovatelja i vraća se najviše njemu – ne može promašiti…4

WALT WHITMAN

U onoj škotskoj priči “Djevojka i mrtvac” ostaje određena zagonetka: odakle se boca napitka stvorila? Moja je pretpostavka da ona dolazi od majke ili barem od njezina duha. Dar ne samo da se kreće, on se kreće u krug. Majka daruje kruh, a djevojka ga potom daje pticama

4 Vlati trave, Meandar, 2002., Zagreb. Prijevod Marija Suška.

34 Dar

koje sam povezao s majkom, ne samo zbog toga što je majka ptica ta koja joj se obraća, nego i zbog verbalne poveznice (majka ima tri kćeri, a majka ptica ima dvanaest mladih). Boca napitka također je povezana s majkom, jer prisjetite se da njegov naziv na gaelicu označava “dojku ichora” ili “dojku punu zdravlja”. Tako je na jednoj drugoj razini, jer dakako dojke koje sadrže krv bogova pripadaju nekoj drugoj majci, no svejedno su u sferi materinstva. Strukturološki gledano, dar tada prelazi od majke na kćer, ponovno na majku pa na kćer. Kružeći tako dva puta dar prerasta iz kruha u eliksir života, iz tjelesne hrane u duhovnu hranu. U tom trenutku krug se proširuje budući da djevojka daje dar svojim sestrama kako bi ih oživila.

Krug kojim se dar kreće može se još jasnije vidjeti na primjeru iz etnografije. Institucije dara univerzalne su među plemenskim narodima. Nekoliko njih o kojima najviše znamo su one koje su proučavali zapadni etnografi na prijelazu stoljeća. Jedna od njih je Kula, ceremonijalna razmjena u narodu Massim koji nastava otoke u Južnom moru nedaleko od sjevernog vrha Nove Gvineje. Bronislaw Malinowski proveo je nekoliko godina živeći na tim otocima tijekom Prvog svjetskog rata, boravivši prije svega na otočju Trobriand, skupini otoka na krajnjem sjeverozapadu. U knjizi koju je potom napisao, Argonauti Zapadnog Pacifika, Malinowski opisuje kako ga je poslije povratka u Englesku posjet Edinburškom dvorcu gdje su izloženi škotski kraljevski dragulji podsjetio na Kulu:

Vodič je ispričao mnogo priča o tome kako je (te dragulje) nosio ovaj ili onaj kralj ili kraljica u takvim i takvim prigodama, o tome kako su neki od njih odneseni u London, što je pobudilo veliki i opravdan bijes cijelog škotskog naroda, kako su vraćeni i kako sada svi mogu biti zadovoljni budući da su na sigurnom, pod ključem i nitko ih ne može ni taknuti. Dok sam ih promatrao i mislio kako su ružni, beskorisni, nezgrapni pa čak i priprosti, imao sam osjećaj da mi je nešto slično ispričano nedavno i da sam vidio mnogo takvih predmeta, koji su me se na sličan način dojmili.

I tada mi se pred očima pojavila slika domorodačkog sela na koraljnom tlu i male, nestabilne platforme privremeno podignute pod pletenim šatorom okruženim nekolicinom tamnih, golih ljudi od kojih mi je jedan pokazivao dugačke, tanke, crvene niske i

Hrana koju nismo mogli pojesti 35

velike, bijele istrošene predmete koji su izgledali nezgrapni, a na dodir su bili masni. S velikim štovanjem i on ih je imenovao i pričao mi njihovu povijest, tko ih je i kada nosio, i kako su prelazili iz ruke u ruku te kako je privremeno ih posjedovati bio znak velike važnosti i slave tog sela.

Dvije vrste ritualnih darova sama su srž razmjene Kula: ogrlice i narukvice od školjki. “Narukvice od školjki rade se tako da se odreže vrh i uski dio velikog, stožastog puža, tada se obruč koji se tako dobije polira”, piše Malinowski. Ogrlice se rade od malih plosnatih perli od crvenih školjki koje se nižu u dugačke nizove. I narukvice i ogrlice kruže otocima, prenose se s kućanstva na kućanstvo. Prisutnost jednog od tih darova u nečijoj kući omogućuje toj osobi “da si priskrbi veliku slavu, da pokazuje taj predmet, da govori kako ga je dobio i da planira kome će ga dati. A sve to čini jednu od omiljenih tema razgovora i tračeva unutar plemena…”

Malinovski naziva te Kula-predmete “obrednim darovima” jer nji-hova socijalna funkcija nadaleko premašuje njihovu praktičnu uporabu. Jedan od mojih prijatelja rekao mi je da je u njegovoj grupi prijatelja na fakultetu neprestano kružila ispuhana loptica za bejzbol. Štos je bio u tome da se ona potajno ostavi u nečijoj sobi. Čista beskorisnost takvih predmeta omogućava im da postanu sredstvo za širenje duha zajedništva. Jedan drugi čovjek rekao mi je da su si njegovi roditelji i njihovi najbolji prijatelji dok je bio dijete neprestano međusobno, učestalo kao šalu, prosljeđivali golemi francuski ključ koji je navodno bio izrađen po mjeri kako bi se popravio jedan bager. Dvije su ga obitelji pronašle jednog dana na pikniku i godinama poslije toga on se pojavljivao u jednoj kući pa u drugoj, pod božićnim drvcem, ili u stalku za kišobrane. Ako i sami niste sudjelovali u takvoj razmjeni, lako ćete čuti nešto slično ako se samo malo raspitate, jer takve su spontane izmjene “beskorisnih” darova prilično uobičajene, iako one rijetko kada dosegnu važnost i rafiniranost kakvu je Malinowski zatekao među Massimima.

Kula-darovi, ogrlice i narukvice, konstantno se kreću u širokom krugu otoka u arhipelagu Massim. Svaki od njih putuje u krug. Ogrlice od crvenih školjki (koje se smatraju “muškima”, i nose ih žene) kruže u smjeru kazaljke na satu, a narukvice (“ženske”, koje nose muškarci)

36 Dar

kruže u suprotnom smjeru. Osoba koja sudjeluje u Kuli ima partnere u darivanju u susjednom plemenu. Ako zamislimo da gleda prema središtu kruga, a njemu slijeva i zdesna stoje njegovi partneri, uvijek će primati narukvice od partnera slijeva, a davati ih onima zdesna. Ogrlice se kreću u suprotnom smjeru. Dakako ti predmeti se ne daju zapravo iz ruke u ruku, oni se prenose kanuom od otoka do otoka tijekom putovanja koja zahtijevaju velike pripreme i koja obuhvaćaju stotine kilometara.

Kula-darovi se razmjenjuju jedan za drugi. Ako mi neki čovjek donese ogrlicu, ja ću mu zauzvrat dati nekoliko narukvica u istoj vrijednosti. Mogu to učiniti odmah, ili mogu čekati čak i do godinu

Kula-krug

Soulava su ogrliceMwali su narukvice

Hrana koju nismo mogli pojesti 37

dana (iako, ako čekam tako dugo, u međuvremenu ću mu dati nekoliko manjih darova kako bih mu pokazao svoju dobru namjeru). U pravilu treba dvije do deset godina da svaki Kula-predmet napravi puni krug po otočju.

Budući da se ti darovi razmjenjuju jedan za drugi, čini se da Kula krši pravilo o uspostavljanju ravnoteže o kojem sam govorio u prvom dijelu. Ali razmotrimo to detaljnije. Prvo bismo trebali primijetiti da se Kula-darovi neprestalno kreću. Svaki dar ostaje kod nekoga određeno vrijeme, ali ako ga zadrži predugo, steći će glas da je “spor” i “loš” u Kuli. Darovi “nikad ne staju”, piše Malinowski. “To se isprva čini gotovo nevjerojatnim… ali svejedno činjenica je da nitko ne zadrži vrijedne Kula-predmete duže vrijeme… ‘Vlasništvo’ je zbog toga u Kuli posve osobit ekonomski pojam. Čovjek koji sudjeluje u Kuli nikada ne zadrži predmete duže od, recimo, godinu ili dvije.” Kako Malinowski detaljnije razrađuje tu činjenicu, on shvaća da mora odustati od svoje usporedbe s krunskim draguljima. Stanovnici otočja Trobriand znaju što znači posjedovati vlasništvo, ali njihovo je shvaćanje posjedovanja potpuno drugačije od onog europskoga. “Društveni kodeks… određuje da posjedovati znači biti važan i da je bogatstvo neodjeljivo od druš-tvenog položaja i njemu pripisanih vrlina. Ali važno je to da kod njih posjedovati znači davati – i u tome se domoroci uvelike razlikuju od nas. Od čovjeka koji nešto posjeduje očekuje se da to dijeli s drugima, da to podijeli, da bude upravitelj i djelitelj te imovine.”

Kretanje Kula-darova samo po sebi ne jamči da ravnoteža neće postojati, jer kao što smo vidjeli, darovi se kreću, ali se i razmjenjuju. Međutim, dva pravila upravljaju tom razmjenom i oba osiguravaju, iako općenita ravnoteža postoji, da će na razini svakog pojedinca postojati osjećaj neravnoteže, pomaka težišta, koje uvijek obilježava razmjenu darova. Prvo od tih pravila brani raspravljanje: “Kula”, piše Malinowski, “sastoji se od darivanja ritualnog dara, koji se mora nadoknaditi ekvivalentnim protudarom nakon određenog vremena… Ali (i u tome je poanta), on se nikada ne smije razmijeniti iz ruke u ruku tako da se o vrijednosti tog predmeta raspravlja, cjenka ili da je se procjenjuje.” Pojedinac se može pitati što će dobiti zauzvrat za svoj dar, ali on to ne smije spomenuti. Razmjena darova nije oblik trgovine. “Dostojanstvo Kula-razmjene strogo se čuva i veoma se cijeni. Domoroci je razlikuju od cjenkanja, koje naveliko prakticiraju i

38 Dar

o kojem imaju jasnu predodžbu… Često kada kritiziraju neprikladnu, izbrzanu ili nedoličnu Kulu, reći će: ‘Ponaša se prema Kuli kao da je (cjenkanje).’” Sudionici u trgovini razgovaraju i pregovaraju dok ne postignu ravnotežu, ali dar se daruje šutke.

Drugo je važno pravilo, kaže Malinowski, “to što je procjena ekvivalenta uzvraćenog dara prepuštena onome tko ga daruje i ona se ne može odrediti nikakvom vrstom prisile”. Ako netko daruje drugorazrednu ogrlicu zauzvrat za lijepe narukvice, ljudi će pričati, ali nitko ništa ne može učiniti. Kada se cjenkamo, dogovaramo se i ako nas netko zakine, žalit ćemo se, ali dar mora biti dar. To je kao da dajete svom partneru u razmjeni dio sebe i potom šutke čekate dok vam on ne uzvrati dio sebe. Vi se stavljate njemu u ruke. Ta pravila, a to su tipična pravila institucije darivanja, čuvaju osjećaj kretanja dara unatoč tome što je riječ o razmjeni. Ovdje je prisutna trgovina, ali predmeti kojima se trguje nisu roba.

Obično o darovima razmišljamo kao o nečemu što se razmjenjuje između dvoje ljudi i kako je time zahvalnost upućena osobi koja daruje. “Reciprocitet”, standardni izraz za uzvraćanje dara u društvenim znanostima, podrazumijeva kretanje dara naprijed-natrag među tim ljudima (korijen riječi su re i pro, naprijed i nazad, poput kretnji parnog stroja). Dar u škotskoj priči darovan je recipročno, on se kreće naprijed-natrag između majke i kćeri (sve do samoga kraja).

Recipročno darivanje oblik je razmjene darova, ali to je najjedno-stavniji oblik. Dar se kreće u krug, a dvoje ljudi ne čini baš neki krug. Dvije točke određuju liniju, ali krug je geometrijski lik i za njega su potrebne barem tri točke. Zbog toga, kao što ćemo vidjeti, većina priča o razmjeni darova uključuje najmanje troje ljudi. Ovdje sam spomenuo Kula krug, jer to je odličan primjer. Kako bi se Kula-darovi kretali, svaki pojedinac mora imati barem dva partnera u darivanju. Dakako, u ovom je slučaju krug širi od toga, ali troje je minimum.

Cirkularno darivanje razlikuje se od recipročnog darivanja na nekoliko načina. Kao prvo, kada se dar kreće ukrug, nitko ne dobiva dar od iste osobe kojoj je nešto darovao. Ja učestalo darujem narukvice svom partneru na zapadu, ali za razliku od primo-predaje u koju je uključeno dvoje ljudi, on mi nikad zauzvrat ne vraća narukvice. Cijela je situacija drugačija. Krug je strukturalni ekvivalent pravilu o

Hrana koju nismo mogli pojesti 39

zabrani rasprave. Kada nešto dajem nekome od koga ništa ne dobivam (a ipak dobivam s druge strane), to je dar koji mi nestaje iz vidika prije negoli se vrati. Moram darivati naslijepo. A osjećat ću i neku vrstu slijepe zahvalnosti. Manji krug podrazumijeva da, osobito ako uključuje samo dvoje ljudi, što više čovjek drži stvari na oku, to je veća vjerojatnost da će početi razmišljati kao trgovac. Ali dokle god dar nestaje iz vidika, njime ne može manipulirati jedan čovjek ili jedan par partnera u darivanju. Kada se dar kreće ukrug, njegovo je kretanje izvan kontrole osobnog ega pa stoga svaki nositelj mora biti dio grupe, a svako darivanje je čin društvenog povjerenja.

Koje je veličine krug? Baveći se tim pitanjem počeo sam promatrati krug kojim se dar kreće njegovim “tijelom” ili “egom”. Psiholozi ponekad govore o egu kao o kompleksu poput svakog drugog: majka, otac i ja – sve su to važni dijelovi psihe u kojima se, kako rastemo, slike i energija nakupljaju, poput zvijezda u zviježđu. Kompleks ega poprima puni oblik i veličinu kao Ja, onaj dio psihe koji sve shvaća osobno. On sadrži našu prošlost, tj. kako su se drugi prema nama odnosili, kako izgledamo, kako se osjećamo itd.

Mislim da je korisno promatrati kompleks ega kao nešto što se stalno širi, a ne nešto što treba prevladati ili nadići. Ego se u većini slučajeva već formirao i učvrstio do trenutka kad smo ušli u adolescenciju, ali on je malen, ego jednoga. A potom, kad se na primjer zaljubimo, konstelacija identiteta se proširi i ego jednoga postaje ego dvoje. Mladi zaljubljenik, često na vlastito čuđenje, otkriva da govori “mi” umjesto “ja”. Kako sazrijevamo, svatko se od nas poistovjećuje sa sve širom zajednicom, tako da naposljetku počinjemo razmišljati i ponašati se kao ego skupine (ili, u većini ovih priča o darovima, kao ego plemena, koji u množini govori o kraljevima i mudrim starješinama). Dakako, što širim postaje to je manje sličan onome što obično pod egom podrazumijevamo. Pa ipak nije u potpunosti tako. Bez obzira na to misli li adolescent na sebe ili na sebe kao pripadnika zajednice, to se svejedno čini kao egoizam bilo kome tko u to nije uključen. Granica još uvijek postoji.

Međutim, ako se ego još više proširi, on doista mijenja svoju prirodu i postaje nešto što više ne bismo nazvali egom. Postoji svijest u kojoj se ponašamo kao dio nečega što je veće čak i od naše ljudske vrste.