Univerzitet u SarajevuFilozofski fakultetOdsjek za historiju

HISTORIJA JUGOISTOĆNE EVROPEU OSMANSKOM PERIODU

Predavanja prof. dr. Enesa Pelidije

Akademska 2007/2008. god

PRETHODNICI OSMANSKE DINASTIJE

U drugoj polovini XIII st. Osmanski bejluk blizu bizantske granice nije bio jak. Nastao je kao posljedica slabljenja seldžučkog carstva.

Tek pod emirom Osmanom počinje razvoj države; historičari su pomnije pisali o razvoju dinastije. Sve je ovo razlog da historija najranije osmanske države izaziva pažnju. Sve poznate legende se slažu da su Osmanlije porijeklom iz plemena OGUZA i da su pripadali posebnom ogranku KAI. Predak Osmanov, Sulejman-šah živio je kod brda Merva u današnjem Turkestanu. Kao plemenski starješina pod najezdom Mongola bio je prisiljen napustiti zemlju s ciljem zaštite života i imetka. Kad su 1222.g. Mongoli opustošili Mervu, Sulejman je krenuo prema Anadoliji. Naselio se blizu grada Erzidžana i nastavio živjeti nomadskim životom.Tada umire Džingis-kan 1227.g. i Mongoli ne zauzimaju Anadoliju. Nekoliko godina kasnije ponovo kreću u osvajanje i pobjeđuju šaha Perzije. Politička neizvjesnost i malobrojnost pašnjaka natjerala je Osmanlije da napuste Erzidžan. Emir Sulejman stoga kreće prema Mezopotamiji. Kad je bio blizu Halepa odlučio se preći Eufrat pri tome se utopio. Jedan dio plemena smatrao je da trebaju ostati a manji dio je odlučio da se vrate u Erzidžan. Među njima je bio jedan od sinova Ertoglu. Oni su se naselili kod mjesta Erzegul. Često su se morali boriti protiv Mongola te su smatrani hrabrim ratnicima. Glas o njima došao je do seldžučkog vladara Kaikubada. On je u znak zahvalnosti dodijelio bogate pašnjake kod Eskišehira kraj Soguta koji je omogućavao dobre uslove života. Sad su bili u susjedstvu Bizantije. Kaikubat je želio postići:

a) oslobađao se dijelom nepouzdanih plemena; b) trebali su biti tampon zona između Nikejskog carstva.

Područje je postalo poznato pod imenom DARU-ISLAM (zemlja islama) i nalazila se naspram nevjerničke zemlje. Ovaj položaj tjerao ih je da stalno ratuju. Imali su šansu ili da nestanu ili da opstanu.Borba se zvala GAZA vjerska dužnost protiv nemuslimana, a ratnici su se zvali GAZIJE. Kasnije su je nazvali DžIHADOM, skup svih aktivnosti koje omogućavaju čuvanje časti, porodice protiv poroka ali borbom. Džihad se najčešće vodio mačem a nekada i perom. Nekada se rješavao i novcem, snagom i dušom. Podrazumijeva se sveukupna djelatnost zajednice i pojedinca u borbi protiv poroka. Gaza i džihad za Osmanlije su bile od velike važnosti. Ne samo borba protiv pravoslavaca nego i protiv muslimana dala je poseban značaj ovom plemenu (Kai-klizav; stijena)

Uporedo sa ratovanjem sa Bizantijom i Seldžucima, oni su živjeli i miran život, nomadski i pašnjaci su se zvali JAJLAK a zimi bi se spustali u gradske sredine K’SLAK. Svi historičari OC ističu da je emir Ertoglu upravljao plemenom oko pet decenija. Njegova smrt pada kad su se na tom tlu događale brojne promjene i vanjske i unutrašnje.

Od bejluka do sultanata . Vrijeme vladavine emira Osmana (oko 1281.- 1326.)

U vrijeme Ertogulove smrti u Maloj Aziji desila su se brojna previranja a posebno na tlu Ilhanidskog carstva čiji su vladari na čelu perzijskog prijestolja. Bizantija se također obnavlja (na evropskom tlu). O ovome govori historičar Pahimer koji govori da je vlast to namjerno činila. Svjesni da u Bizantiji vladaju unutrašnje nezgode, turkmenski emiri ratuju sa Bizantincima proširuju teritoriju. U zadnjim stoljećima vidljiva je invazija Turkmena. Oko 1281. na čelo plemena Kai došao je Osman. Osman je u vazalnom odnosu prema Ilhanidima. Tada počinje razvoj osmanske države 1281.-1326. Historičari kažu da je Osman rođen 1232. sa 23 godine života sa malim znanjem je uzeo vlast. Zbog neiskustva prve godine su protekle bez značajnih događaja. Turkmeni su i dalje živjeli nomadskim životom. Osman je često zvan UTMAN (arap. Osman). Prve godine vladavine koristio je za stjecanje znanja o vođenju plemena.Teritorija koju su naseljavali imala je važan položaj. Osman je sa svojim ratnicima upadao na granična bizantska mjesta,

2

dolazi do plijena, on stiče vojno iskustvo a glas o njemu se pozitivno proširio. Poseban ugled počinju imati kod DERVIŠA i zahvaljujući njima Osman se ženi kćerkom važnog derviškog šejha Edebala. Poslije ženidbe šejh je Osmanu pripasao mač kao simbol borbe sa neprijateljima. Osman postaje veliki vojskovođa. Sve to doprinijelo je da Osman postaje sve močniji emir u 13.st. On se pokazao i kao pragmatična osoba. Bio je praktičan prema zapovjedniku grada Biledžika gdje kupuje kuću te od Kjoše Mihajla uči šta je to biti veliki vojskovođa.

Ovo je doprinijelo da Turkmeni iz drugih bejluka dođu na tlo emira Osmana i ratuju na njegovoj strani. I pored velike brojnosti ratnika Osman nije mogao voditi velike borbe.Zato je u napadima na velike bizantske gradove Ihsan, Biledžik, Karadžahisar koristio taktiku spaljene zemlje (držao je gradove pod opsadom a okolna sela pokoravao). Ova taktika vremenom se napuštala sa jačanjem emirata. Relativno veliki uspjesi uticali su na odluku Aladina III Kajkubada te mu je 1299. poslao izaslanstvo, znakove zastavu, doboš i tugove kao simbol Carstva. Stoga se ova godina uzima za godinu nastanka Carstva.

Od 1299. g. započinje intenzivna Osmanova borba ne samo protiv Bizantije nego i sa ostalim bejlucima. Tokom 14. st. Osmanska država je u stalnom rastu (Orhan, Murat, Bajazid). Izgrađuje se administrativni sistem. Pored lične sposobnosti osmanskog vladara veliku ulogu u formiranju odigrali su GAZISTVO, AHIZAM i DERVIŠTVO. To je doba kada se unutrašnja i vanjska politka zasnivala na JAGMI i MUDARI (jagma-otimanje; mudara-taktiziranje).

Smatra se da zadnje god. 13. st. pa do sultana Murata u pogledu vođenja vanjske politike gazistvo je imalo posebnu ulogu i moč. Posebno veliku ulogu je imala bitka kod BUFEONA 1301. g. u kojoj je Osman potukao bizantijsku vosku, kojoj je prethodila opsada Nikeje (osmanlije-bizantinci) poslije su se gazije iz svih krajeva Anadolije skupile pod Osmanovu zastavu. U to vrijeme Osman je opsjeo i grad Nikeju. Branioci su tražili pomoć od Andronika Paleologa (1282-1328) koji šalje u pomoć 2000 svojih vojnika. Očekujući pomoć Osman je pripremio taktiku i nanio im poraz. Pobjeda 1321. značila je da Osman stječe veliki autoritet i zovu ga GAZI OSMAN. Pobjeda koja je izvojevana donijela je osim slave i brojne ratnike koji ratuju na njegovoj strani. Na talasima uspjeha u 14. st. osmanski bejluk se povećao. Osman i njegova država stiču izgled ozbiljne države.

Ovisnost o Ilhanidima postojala je i dalje, jer su Osmanlije sve do sredine 14. st. kao i drugi anadolski emiri plaćali poreze mongolskim vrhovnim vladarima. Nasuprot tome, čini se da se Osman potpuno oslobodio utjecaja rum-seldžučkih sultana. On posebno koristi priliku da ranije bizantske gradove koje su Bizantinci povratili sada trajno osvoji. On tu stvara svoja upravna mjesta koje je bilo do tada u Karadžihisaru. Osman učvršćuje svoju administrativnu vlast 1317.- napravio je potez da je vlast prenio na svog sina Orhana a on je ostao vladar. Želio je pripremiti svog sina nasljednika za vođenje ove važne države. Oko 1324. on je bio savladar a 2 godine pred smrt se povukao. Rezultat takve politike bio je da je u zadnjoj godini života 1326. bio vladar 18 000 km² teritorije. Osman je tražio da se njegovo ime spominje petkom na džumi, zbog čega ga i nazivaju sultanom. Osman to nije bio jer ne kuje novac (diskutabilno), te ga stoga i nazivamo emirom.

Sa teritorijalnim osvajanjem oblast Soguta postala je zanemariva u odnosu na teritoriju i posjede koje su dobijali emirovi vojnici. Znatan dio posjeda dobijali su rođaci, saplemenici kao oni koji su na osnovu ličnog zasluživanja dobili posjede. Kako je broj vojnika uvećan Osman je vojsku povjerio vojskovođama (istaknutim) i oni se sad nazivaju BEGLERBEGOVIMA.

Brzo teritorijalno širenje je uticalo i na promjenu administrativne uprave (običajno pravo). Osman i sin mu Orhan posebno su pažnju posvećivali pravu i zakonima- šerijatsko pravo, kanuni a stručna lica postaju KADIJE (sudije), ljudi zaduženi za unutrašnji red i mir zovu se SUBAŠE. Sve ove institucije preuzimaju organizaciju seldžučkog carstva. Unosi se i novi kod urbanizacije sredine. Posebno su značajni Smirna, Brusa. U trenutku smrti Osmana on se nalazio u tekiji šejha Alija (bratić njegovog punca). Kako je princ Orhan stekao ugled on je bez ikakvih potresa zauzeo prijestolje. U narednom periodu (1326.-1362.) sultan Orhan će od bejluka stvoriti respektabilnu državu. Orhan je 6. aprila 1326. uspio osvojiti Brusu

3

koja postaje zvanična prijestolnica sultana. On 1327. naređuje kovanje novca tek od sada nastaje titula sultana kod Osmanlija. Ovo zvanje važilo je samo za njegove podanike.

SULTAN-ukras (od perja, konjske strune koji su nosili vladari) vladar, car koji ima punu kontrolu nad državom, da mu se ime spominje na hutbi i da kuje novac.

Vrijeme vladavine Orhana

Čitava država i organizacija dobijaju novi izgled. U nekim historijama navode se različiti datumi vladanja ovog sultana. U trenutku smrti Osmana imao je 66 godina a Orhan u trenutku svoje smrti imao je 81 godinu. Vlast je u ovih 130 godina bila stabilna.

Poslije zauzimanja Bruse Orhan se ne zaustavlja. On nastavlja politiku permanentne ekspanzije teritorije Osmanskog Bejluka. Značajno je da je 1331. zauzeo Nikeju (Izmir) a potom Nikomediju (Izmit) 1337. g. Bejluk je još bolje organizovan. Orhan započinje osvajanje drugih bejluka. Prvi koji je bio je bejluk Karasi i trajalo je 10 god. (1335.-1345.). Napad nije bio ni spontan a ni slučajan. Cilj je bio izlazak na Egejsko more, približavanje Bosforu i Dardanelima kao i bizantskoj prijestolnici. Arapski putopisac 1333. Ibn Batuta zapisao je da je Brusa jako lijep i uređen grad, oduševio se sa širokim ulicama i brojnim bazarima. Brusu je Orhan predao na upravu princu Sulejmanu koji se pripremao za vođenje državne organizacije. Sulejman je 1331. u Nikeji podigao biblioteku i džamiju. Počinje period opismenjavanja, za profesora se dovodi David iz Cezareje. Njegovo mjesto preuzeo je Murat Dželil a potom Karahodža.

Da bi stekao još veću naklonost podanika Orhan je izgradio imaret u Brusi a zatim za upravnika postavio šejha hadži Hasana (poštenog i uglednog). Sultan je često i sam dijelio obroke. Dolazio je i uveče da nakon molitve gasi svijeće. To mu je donijelo još veću slavu.

Kad je 15. juna 1341. umro Andronik III tada dolazi do III građanskog rata (Paleologa I Kantakuzena) oko prijestolja. Andronika je naslijedio sin Jovan V (9 god.) (1341-1391). Maloljetnom vladaru je prijestolje osporio Jovan Kantakuzen. Stoga njegova majka proglašava Kantakuzena državnim neprijateljem. On se pridružio tračkom plemenu i 26. oktobra 1341. proglašavaju ga za cara. Pustivši ih da međusobno ratuju 1346. Orhan se pridružuje Kantakuzenu znajući da sa njim može imati veću korist. Jovan Kantakuzen je 1346. g. osvojio Carigrad i krunisao se za jedinog bizantskog cara. Da bi još više pridobio Orhana, Kantakuzen mu daje za ženu kćerku Teodoru (politički brak). Cilj je bio da kao legalni nasljednici imaju pravo na Bizantsko Carstvo. Međutim, iako je Kantakuzen držao vlast, Paleolozi su ponovo započeli bitku. To je pokušao iskoristiti srpski car Dušan koji nastoji da na ruševinama Bizantije stvori svoje carstvo. Zato je na red došao i Solun. Dušan je sa vojskom opkolio Solu, a Jovan Kantakuzen obraća se za pomoć Orhanu koji mu je poslao 20000 elitnih ratnika. Tako je 1349. g. došlo da toga osmanska vojska prvi put pređe u Evropu.Dolazak pred Solunske zidine imao je za posljedicu brzo povlačenje Dušanove vojske. Osmanlije su se vratile u Anadoliju. Zahvaljujući činjenici da je Kantakuzen imao podršku Orhana građanski rat je splahnuo. Kasnije ponovo dolazi do sukoba i situaciju koristi princ Sulejman koji je 1353. prešao u Evropu i osvojio Čimerlik (galipoljski poluotok). Naredna osvajanja u 1354. omogućila su prevlast. Tada se desio i zemljotres te situaciju koristi princ Sulejman i cijelo Galipolje stavlja u posjed svog oca te pravi granicu. Neposredno Sulejman dovodi i veće snage kako bi stabilizovao svoju vlast. Ponovo osposobljava tvrđave i daje im istu funkciju.

Iste godine Sulejman vrši akciju na Solun i osvaja ovaj grad. Solun će biti kratko pod vlašću Osmanlija, tek 1430. bio je osvojen do 1812. (Balkanski ratovi).

Mleci pišu da će Bizantija voditi politiku neke od evropskih zemalja kako bi joj pružili pomoć protiv Osmanlija. Stoga Bizant počinje zagovarati ideju jedinstva istočne i zapadne crkve. U Evropi je tad vođen Stogodišnji rat. U ovo vrijeme u Carigradu dolazi do državnog udara vlast preuzima Jovan V Paleolog. Sultan

4

Orhan vodio je i azijsku politiku. On uspjeva osvojiti Angoru (Ankara) i stiče kontrolu nad derviškim redom Ahija koji imaju uticaj nad zanatlijama. Princ Sulejman vodio je evropsku politiku. Pored obnavljanja tvrđava on je nastojao stvoriti krajište. Organizira dobru administraciju i dobru vojsku. On naseljava turkmenske nomade-juruke na evropsko tlo s namjerom da naglasi svoj stalni boravak na tom prostoru.Slično kao u Maloj Aziji Orhan i na tlu Evrope osniva male bejluke. Do punog izražaja došle su vojskovođe Jakub, Bedredin, Ilbeg, Evrenosbei, Timurtaš, Ali-paša Mihajloglu. Oni novu teritoriju nazivaju Rumelijom. Na evropskom tlu počinje i velika aktivnost derviških redova. Oni su samoinicijativno vršili misiju širenja islama te tako i duhovno i svjetovno pripremali teren za osvajanje. Iako su u mini bejlucima upravitelji imali samostalne odluke svi su bili pod upravom princa Sulejmana. Veliki značaj imao je i Ilbeg.

Osmanska država susrela se sa velikim problemom. Sultan Orhan dobio je vijest o smrti princa Sulejmana i umjesto u Brusi tijelo je ukopano blizu grada Buraira. Razlog je bio vrlo važan politički čin. To je bio uzor gazijama da krenu njegovim stopama. Na mjestu gdje je princ poginuo podignuto je turbe koje postaje mjesto okupljanja gazija i derviša. To mjesto postaje odskočna daska za novo osvajanje.

Sultan Orhan je uvidio da nesreća ne dolazi sama po sebi. Drugi princ, Halil, bio je zarobljen od Fokejaca. Tu situaciju koristio je Jovan V Paleolog. On je Fokejcima dao 100 000 dukata otkupa za princa 1359. vrača ga sultanu Orhanu koji ne želeći ostati dužan, nastoji da vrati dug. Pošto je sin Matej ratovao protiv Bugara, Orhan mu šalje vojnu pomoć. Bizantinci nisu bili oprezni i nakon pobjede nad Bugarima namjeravali su osvojiti Trakiju. Oni su naišli na otpor Osmanlija. Nakon Halilovog povratka u Brusu, Osmanlije su smatrali da nanose štetu sebi. Stoga započinju ratove protiv Bizantije. Posebno je oštar kurs pokazivao treći sultanov sin koji je zauzeo mjesto poginulog princa. Uz savjet svoga učitelja nastavio je oštro gazijstvo. Osnovni cilj Murata bio je osvajanje Jedrena i sa Lalom Šahinom je započeo akcije na rijeci Marici. Cilj je bio onesposobljavanje dolaska pomoći u Jedrene. Rezultat je bio onakav kako se očekivalo. Jedrene su odvojene od Bizantije i 1361.g. došao je sa većim vojnim snagama do Jedrena i uspio ga sredinom godine osvojiti. Ovime su Osmanlije ukazale na težnju osvajanja Trakije. Na osvojenom tlu uspostavljen je timarski sistem. Stalne akcije su pogađale seljačko zemljoradničko stanovništvo. Čitavi krajevi ostaju prazni jer seljaštvo bježi u okolne tvrđave. Osvojenu zemlju su dijelili za zasluge vojnicima. Istovremeno ono što je Sulejman započeo ponovno je nastavljeno (dovođenje Turkmena). U procesu širenja vlasti Osmanlija, derviši idu korak naprijed. Oni se ubacuju na tlo još ne osvojene zemlje. U takvim okolnostima u 81. g. života umire sultan Orhan. U odnosu na 18 000 km² koje je on naslijedio on svom nasljedniku ostavlja 75 000 km² teritorije. Ovaj sultan vodio je pažnju o unutrašnjem uređenju. Mnoge države, vojne, vjerske institucije modificira po uzoru na seldžučke. Za razliku od izbora Orhana izbor njegovog sina bio je beskompromisan. Orhan je u godinama svoje vladavine nastojao da stekne državno zvanje sultana ali njegovi susjedi mu to nisu priznavali i zvali su ga i dalje emirom.

VRIJEME VL ADAVINE SULTANA MURATA I (1361-1389)

Poslije smrti sultana Orhana na osmanski prijesto dolazi sin mu Murat sa 28 godina (1362-1389). Njegov život prekinut je nasilnom smrću. Osnovna ideja u to vrijeme je pretvaranje OC u veliku silu. Stoga je ovaj sultan veliki dio vlasti proveo ratujući. On traži od svojih podanika da ga zovu HUDAVENDIGAR (sultan, car) ili AZEMI SULTAN (uzvišeni car, sultan) on je već formirana ličnost. U prvim godinama vladavine se susreće sa poteškoćama. Zajednica Ahija iz Ankare smatrala je povoljnim trenutkom da zbace sultana sa vlasti. Imali su podršku Karamanskog bejluka koji je bio jači od OC. Vodeće ličnosti su primjetile da je autoritet OC bio veliki i stoga poduzimaju mjere da se unište Osmanlije. Murat I je

5

stoga brzo reagirao. Znao je da ako ustukne izazvati će pobune u drugim dijelovima države. Podanicima i drugima pokazao je zrelost svoje ličnosti. Nakon smirivanja Ankare posvetio se pitanju Trakije, oko Marice i Rodopskog gorja. Znao je da ako osvoji to područje da će učvrstiti i vlast u Evropi. U periodu 1356-1366.g. na jugu Balkana vođen je rat Bugarskog carstva, Ugarske, Vlaške. Ratovi su iscrpili države što je sultan koristio. Tada umire i srpski vladar car Dušan, autoritet vlasti nije bio veliki i velmože se slobodno nahode. Sve okolnosti imale su povoljne znake za sultana. Treća opasnost mogla je biti Bizant gdje se i dalje vodi rat dinastija Paleologa i Kantakuzena. Prije nego je pošao u pohod, sultan je u Brusi imenovao za kadiju Bruse Halil-pašu Čandarliju. Drugi čin je dao da poslije osvajanja Jedrena 1365.g. ovaj grad postane prijestolnica a ne Brusa. Kad je osvoio Jedrene veliku ulogu odigrao je Lala Šahin. Premještanjem prijestolnice Murat I je nastojao pokazati da OC namjerava i dalje da se širi i to u Evropu. Bizantski car Jovan V Paleolog pristao je po prvi put da Osmanlijama plaća porez (vazalnost). Razlog je bio što se sultan obavezao da će Bizantskom carstvu obezbjediti dovoljne količine namirnica za podanike. Koristeči iskustvo ranijih azijskih imperija, sultan Murat nije previše opteretio svog vazala (simbolično). Još u toku Muratove vladavine simbolična suma se počela uvećavati. Sada su traženi i drugi oblici vazaliteta. Prvo je tražio taoce-bizantske prinčeve. U novoj fazi odnosa sultan Murat traži da Bizant šalje određeni broj vojske. Pred kraj vladavine sultan je tražio da mu car dođe na noge. Tražio je da bizantski car prizna da su svi bizantski prijatelji i osmanski prijatelji iobrnuto.

Za razliku od emirata Karaman, tadašnje evropske države su se s prezirom odnosile prema OC. Stoga nisu ni reagirali na uspjehe Murata I . Jedini koji je primjetio stvar je papa Urban V. On je 25. decembra 1365. g. proglasio križarski rat protiv sultana pozivajući sve evropske vladare na pokret. Razlog zbog kojeg je smatrao da ima prednost jeste pomorska sila. Pored pape Urbana V rat prihvataju vladari kao Amadeo VI Savojski koji je došao do Dardanela odakle je napao 1366. Galipolje koje se branilo s brojnih tvđjava ali već godinu kasnije Amadeo VI osvaja Galipolje. On teritoriju vraća Jovanu V Paleologu. Od 1366/67. teritorija evropskog dijela carstva je odvojena od carstva, Murat I ostaje hladnokrvan.

Razdvojenost carstva trajala je od 1366-1376. g. Galipolje je došlo sultanu u vlast od Andronika VI (darovano).U međuvremenu je sa vojskovođama Evrenos-begom i Lala Šahin-pašom Murat I nastavio osvajanje u evropskom dijelu carstva. Osvojen je Kumuldžin i druge tvđave u dolini rijeke Vardar. Sultan je darovao posjede Evrenosima. Sam Evrenos-beg ostavlja sve što je zatekao i gradi imarete i karavan-saraye. Lala Šahin je svoje brojne uspjehe imao na planini Balkan.Osvojio je Plovdiv, tu je sagradio čuveni most. Bar u ovo vrijeme uvodi se nova vrsta poreza ispendžik. Sultanovom odlukom 1371. imenovan je kadija u Brusi za velikog vezira. Kara Halila je postavio za upravitelja punih 70 godina. Sultan je 1371. g. od teritorije evropskog dijela carstva formirao Rumelijski ejalet (najveća administrativna upravna, teritorijalna i vojna jedinica na tlu OC). U doba kad se formira ejalet desila se i Marička bitka vođena između Uglješe i Vukašina Mrnjavčevića i Osmanlija. Do bitke je došlo 26. septembra 1371. g. Osmanlije je predvodio sam sultan Murat i Lala Šahin. Osmanska vojska izvojevala je pobjedu. Značaj je u tome što dolazi do velike ekspanzije na evropskom kontinentu. Dolazi do povećanja broja podanika. Murat I je dio ovlasti prenosio na druge. Sudstvo je bilo samostalno (šerijat). Šerijatsko pravo razvilo se u doba Orhana kada je vezir bio Ala Edin. Zvanje vezira nije predstavljalo značajnu funkciju niti je imalo ovlaštenja. Druga institucija je sultanski divan (vijeće) koje je vodilo vanjske i unutrašnje civilne poslove. Stoga se formiraju sandžaci (ar. zastava; vojna jedinica i teritorija na kojoj su se nalazile Osmanlije) na čelu su bili sandžakbezi. Udruživanjem sandžaka nastajao je ejalet na čelu kojeg je bio beglerbeg. Sudsku dužnost u OC imao je kadija-sudija. Osmanska država je poklanjala pažnju vojnoj organizaciji. Javljaju se vojni odredi jaje-pijade, konjanici su se zvali muselimi-ar. oslobođen. Plaćene trupe su bile disciplinovane i odgovorne vladaru. Teritorije Uglješe i Vukašina su podjeljene. Marko Kraljević je bio sultanov najodaniji vazal. Nakon pobjede nad Mrnjavčevićima sultan se odmorio u Brusi a zatim naredio ponovnu mobilizaciju radi osvajanja crnomorske

6

obale. Dobar dio teritorije bio je pod vlašću Bizantije. Sultan je time htio još više vezati Bizant uz sebe. Lala Šahin mu je opet bio desna ruka. Dok je jedan dio krenuo na Crno more drugi dio je krenuo na gradove Čataburgas i Inžik i osvojen je grad Apolonija. Do 1375. g. sultan miruje. Te godine Osmanlije kreću u osvajanje Niša. Nakon osvajanja Niša sultan odlazi u Jedrene da se odmori. Tada započinje 6-godišnja vojna neaktivnost ali se provode diplomatske aktivnosti (1375-1381.). Razlog tome je učvršćivanje administrativne uprave i vlasti.

Sa Jakupom, emirom bejluka Germiyan dogovara ženidbu svog sina Bayazita, čime je najveći dio te kneževine dopao Osmanlijama 1381. g. Sedam godina prije toga (1374.) osmanski državni vrh mogao je već steći još jedan emirat: gospodar Hamita izjavio je da je spreman ustupiti ono područje svoje države koje je prije pripadalo emiratu Eşref za 80 000 zlatnika. Sultan Murat I je tako dobio velike teritorije. Pored bejluka Eretne još dva bejluka ušla su u sastav OC. Osvajanje Germijana i Hamida te osvajanje Sofije 1382.g. i prodiranje do Niša učinili su da emirat Karaman uvidi snagu Osmanlija.

Sultan se nije oslanjao samo na vojskovođe nego i na sinove Bajazida, Jakuba, Savçija. Murat nije doživio smrt dvojice svojih sinova. Karamanima je kao naručeno došlo to što se najmlađi Muratov sin, Savçi, sandžakbeg Burse, oko 1385.g. pobunio protiv oca. Međutim nije mu pomogla ni njihova pomoć jer sin nije bio dorastao ocu, Murat je uništio pobunjenike u Anadoliji kraj Konye, princ je zarobljen i smaknut. Sultan Murat je tom sukobu prvi put u osmanskoj ratnoj povijesti upotrijebio topove. Sultan Murat je 1386. izdao naređenje Hajrudin-paši da zauzme Solun od geostrateškog značaja važan grad.

Do prvog osmanlijsko-karamanskog rata došlo je 1381. g. koji će s prekidima trajati do 1466. g. U ovom ratu vojske su se našle u blizini Konye (gl. grad karamanskog bejluka). Zapovjednici su bili Murat I i Ala Edin njegov zet. Sultan je rasporedio vojsku tako što je centar ostavio sebi na upravu, Bayazid je dobio lijevo krilo a Jakubu je ostavio desno krilo. Rezervne trupe predao je Timurtaš-paši. Ova taktika bila je prisutna sve do 17. st. Izvršivši raspored osmanske trupe nanijele su poraz Karamanima. Posebno se istakao Timurtaš-paša koji dobija najveći plijen i postaje vezir sa tri tuga (repa). Uslijedilo je opkoljavanje Konye i sultan se povukao na molbu kćerke. Tako se rat završio pobjedom Osmanlija bez naročitih gubitaka. Sultan Murat I donio je odluku da Anadolija bude podijeljena na 5 sandžaka. Bejluk Germiyan dan je na upravu Timurtaš-paši, oko Ankare sandžaka upravu je imao Faris. Igdli-beg dobio je na upravu sandžak Hamid, Timurtaš-paša Sivlihisar sandžak, Indžik-beg _____

TIMAR – perz. čuvanje, njegovanje; pravno je uobličen posjed koji država daje podanicima od vojnika do zapovjednika i onih koji pomažu učvršćenju vlasti. Podanik ima pravo uživanja posjed ali mora na poziv vojnih organa ići u rat i da ratuje o svom trošku.

Istaknutije vojskovođe su dobijali veće posjede 1375. g. sultan je donio odluku da se oni nazivaju zeameti. Razlika je u visini nadoknade uživaocima. Prvi uživaoc se zove timarlija a drugi zaim.

• timarlija nije imao pravo da sudi radnicima;

• timar nije predstavljao trajno vlasništvo;

• timarlija je odgovarao sultanu za sve poslove;

Od 80-90%zemlje zvalo se ARAZI MIRIYA a privatno vlasništvo se zvalo MULK. Treći oblik vlasništva je VAKUF (darovano).

Sve je ovo rađeno s ciljem jačanja sistema vlasti. Ovakvo stanje je bilo sve 28. juna 1389. g. Na tlu cijele države vladalo je svečano raspoloženje. Već 1387. g. došlo je do svečanosti udajom triju bizantskih princeza za Murata, Bajazida i Jakuba. Produbljivala se veza između Osmanlija i Bizantije.

Vodeći krugovi Carstva ne zapostavljaju vojnu komponentu. Ratuje se na tlu Srednjevjekovne Bugarske (kralj Šišman). Bugarsko carstvo je bilo u fazi raspadanja. Na drugoj strani sa teritorija pod sultanovom vlašću vrše se napadi na teritorije srpskih feudalaca. Oni su uvidili da ne mogu da se suprotstave sultanu

7

te se stoga udružuju.Odlučili su da na Kosovu polju blizu Prištine zaustave Osmanlije. Za pripreme je saznao i sultan Murat pa se i sam pripremao. Teritorijalno širenje države donijelo je i unutrašnje promjene. Do prvih godina vladavine Murata I šerijat je pretstavljao osnovni zakon. Kasnije je okolnost dovela do tog da se pored šerijata donose i drugi zakoni KANUNI. Ti zakoni su morali biti usklađeni sa šerijatom. Pored šerijata i kanuna na području JI Evrope uvodi se i običajno pravo ORF (ne smije biti u suprotnosti sa šerijatom). Ova prava omogućila su da druge institucije dobiju veća prava. To se naročito očitovalo u tituli vezira. U početku su imali savjetodavnu ulogu a kasnije od Murata I imaju zakonodavnu ulogu.To je iskoristio Halil-paša Čandarlija kome sultan prvo dodjeljuje zvanje paše pa zatim vezira. Zbog velikih obaveza koje je sultan imao nije mogao obavljati sve poslove te je od 1381-1387. dio ovlaštenja prenio na Halil-pašu Čandarliju. Uvećavanjem broja ljudi pod oružjem sultan 1385. g. fermanom donosi odluku da se oforme KAZASKERI-sudije u Rumeliji i Anadoliji. Pored postojećih vojnih redova postojale su akindžije koje su posebno organizirane jedinice. Počeli su se formirati i yeničerski redovi (yeni+çeri-nove čete). Oni su igrali prvorazrednu ulogu kao prva profesionalna stajaća vojska u Evropi. Od vremena sultana Orhana Osmanlije su formirali manje odrede.

YENIČERI su bili zarobljenici do 1402. g. i bitke kod Ankare. Obučavani su specijalnim školama, pripremani profesionalno za vojni poziv i neposredno su bili uz sultana. Od 1402. g. kad sultan Mehmed objedinjuje carstvo yeničeri dobijaju veliki značaj. Do bitke na Kosovu 1389. bilo ih je do 2000 vojnika. Kasnije se broj uvećava. Sada se u sastav yeničera pored zarobljenika uzimaju i nemusliman. Kupljeni su putem DEVŠIRME svakih 5-7 godina. Djeca su kupljena između 8-14 godina pa i do 18 godina. Pored nemuslimana u yeničere se uzimaju i muslimani iz Bosne, Albanije i Kurdska djeca (manje). U yeničere nisu uzimana:

• fizički i mentalno nesposobna djeca;

• jedino muško potomstvo;

• muška djeca pravoslavnih sveštenika;

Uzimanje djece povjereno je najvećim organima vlasti a proces odabira zvao se ACEMI OGLAN. Djeca su odvođena u prijestolnice a nakon odmora slati su u anadolska sela kako bi stekla navike, aklimatizovala se i navikli na hranu, djeca prelaze na islam. Nakon godinu dana djeca su dovođena u blizinu sultanovog dvora a potom je kretala obuka. Usmjeravana su prema onome čemu su bili skloni. Učeni su da budu odani vjeri i državi (dinu ve devlet). Nakon školovanja slijedio je raspored na dužnosti. Svi skupa činili su yeničerski korpus. Bilo im je zabranjeno da se žene. Za službu su dobijali visoke plate a vođa im se zvao yeničerski aga a do sultana Selima I i age su bile iz yeničerskog odžaka. Poslije su to bili visoki funkcioneri. Yeničerski odžak u doba Sulejmana Kanunija broji 10-12000, kasnije im broj opada, žene se i bune. Hrana im je direktno dolazila iz sultanovog dvora. Slobodno vrijeme provodili su u vježbama. Od 17.st. napušta se sistem devširme a yeničeri se regrutuju posebnim putem te tako pokazuju nesposobnost i nemarnost. Upravo ova nemarnost i nedisciplina doveli su do gubitka bitke Bečkog rata. Još krajem 16. st. sa prvim znacima opadanja moći centralne vlasti doprinijelo je da korupcija više zauzima maha. Kad je borba za preživljavanje postala sve snažnija, neki iz uticajnih porodica počeli su se učlanjivati u yeničere-muslimani. Ta djeca bila su daleko od onog načina vaspitanja. Popustila je disciplina, odstupilo se od devširme, do 17. st. yeničeri se nisu ženili i živjeli su u kasarnama. Sada se žene, povećanjem porodice plate su bile nedovoljne i dolazilo je do čestih pobuna. Oko 1649/50. g. osmanska država je definitivno prekinula sa devširmom. To nam daje odgovor da yeničeri pokazuju znake slabosti. U 18. st. kriza će se još više produbiti i bit će uzrokom brojnih pobuna u OC. Sve veću pažnju posvećuju privredi u esnafima nego vojnim obavezama. Tako su se neki ljudi upisivali u yeničere kako bi se riješili obaveza a stekli neke ustupke. Postali su težak teret a teško ih je bilo zbog brojnosti ukinuti. Više sultana pokušavalo je da smanji njihov broj a za rukom je pošlo tek sultanu Mahmudu II 1826. g. koristeći se jednom pobunom. Jedan dio dao je da se pogubi ili progna a ostale su rasporedili po vojnim jedinicama (NIZAMI-DžEDID). Bosna

8

je i ovdje imala poseban značaj i ukinuti su tek 1827. g. Yeničeri su pripadali bektašijskom derviškom redu koji je nastao u 13. st. Osnivač je bio čuveni šejh Bektaşi, učenik šejh baba Ishaka koji su se pobunili protiv močnog Seldžučkog carstva. Pobunu je uspjela ugušiti močna seldžučka vojska. Sad je šejh baba Ishak sa učenicima u drugoj polovini 13. st. poveo u unutrašnjošt i obučavao ih u tekijama koje su se nalazile između Ankare i Cezareje. Hadži Bektaş je poznavao situaciju u kojoj se nalazio. Imao je veliki broj sljedbenika jer je dozvoljavao slobodno ponašanje. Sljedbenici su poznati kao HAJDARIJE ili ABDARI i po vjeri su bili mistici. Kao dobro organizovan red vremenom su uspjeli da privuku ne samo vojnike nego i ljude između Erzeruma i Kizilmana i uticaj im raste prema planini Tauros. Imali su i veliki broj pristalica i na Balkanu. Kako se širila vlast preko Tesalije, Trakije, Kosova, Srbije i Bosne broj se povećavao kao i broj njihovih tekija. Starješine zavija zvali su se Çelebi. Njih su nasljeđivali sinovi a glavni šejhovi zvali su se dede (baba). Pored derviša i muvida postojali su ljudi koji su dolazili na zikir (aşik).

Dok je sultan Murat I rješavao pitanje u Aziji, među srednjovjekovnim vladarima JI Evrope došlo je do približavanja. Osnovni razlog bio je zajednički neprijatelj. Iako je 1388. g. Lala Šahin došao do Bileće gdje ga je Vlatko Vuković pobijedio bio je to alarm da će ih opet Osmanlije napasti. Tokom 1389. g. oni vrše opću mobilizaciju. Glavni organizatori otpora bili su krupni feudalci Vuk Branković i Lazar Hrabeljanović koji su pripremali vojsku. Do borbe je došlo 28/15. juna 1389. g. na Kosovu polju. Uz sultana su tada bili hroničari. Iz toga saznajemo da na početku bitke pobjednik se nije nazirao. Kako je vrijeme odmicalo pokretljivija osmanska vojska je preuzimala inicijativu a središnji dio fronta je došao do izražaja.Vuk Branković je izveo dio neporaženih jedinica. Osmanlije i njihove vojskovođe su zarobljavale istaknute protivnike. Među njima je bio i Lazar Hrabeljanović. Tada se javlja i Miloš (K)Obilić koji želi izraziti pokornost sultanu, njega primaju u sultanov šator. Kada je prilazio sultanu izvadio je nož i rasporio ga. Sultan Murat I je podlegao od zadobijene rane. U tom trenutku njegov najmlađi sin Bayazid (Yilderim-munja) odmah je preuzeo komandu nad vojskom. Prva odluka je bila da se njegov brat Jakub pogubi.

U trenutku smrti sultana Murata I iza njega je ostala država koja se prostirala na površini od 260 000 km². On je bio svjestan da iskoristi tadašnju situaciju i da haotični svijet susjeda potčini Osmanlijama. Kosovska bitka ima važnu ulogu u historiji Osmanskog Carstva. U turskoj historiografiji ova bitka predstavljena je kao jedna od važnijih.

Vladavina Baj azida I (1389.-1402.)

Dok je trajala borba na Kosovu i kad je čuo za očevu smrt, sultanov sin, Bajazid I, bio se proglasio za vladara. Prvo je naredio pogubljenje brata Jakuba, što je nastavljeno raditi do kraja 17. st. Od tada su prinčevi zatvarani u “zlatne kafeze”. Bajazid I je pokazao da nastoji nastaviti kontinuitet svojih prethodnika.On je prihvatio ugledne ličnosti i članove porodica koje su učinile da se Osmanski bejluk proširi sa 1,5 km² na 260 000 km². Najzaslužnije vojskovođe su bile: hadži Ilbeg, Edže-beg, Evrenos-beg, Fadil-beg. Istaknute vojskovođe za emira Osmana i Orhana.Tadašnje hronike posebno se bave hadži Ilbegom. Značajan je za osvajanje Dimotke. Ulogu je imao i u Maričkoj bici. Odan sultanu Muratu I izazvao je zavist osmanskog vojskovođe (Lala Šahin-paše). Pošto je Lala Šahin imao uticaj na sultana on se poslužio neistinama da se hadži Ilbeg uhapsi, oslijepi i ubije na kraju. Edže-beg i Fadil-beg imali su veliki ugled, a sa princom Sulejmanom doprinjeli su osvajanju 1343. g. Galipolja. Dobili su velike posjede u evropskom dijelu carstva. U djelu “Mehakibnama’ navodi se da su ova dvojica bili u bliskim rodbinskim odnosima. I Edže-beg je zbog zavisti kolega završio kao Ilbeg, dok je Fadil-beg dočekao starost.

Evrenos-beg je bio više poznat kao Mehmed Evrenos, grčkog porijekla. Zaslužan je za osvajanje Galipolja. Do smrti je bio na najvišim državnim položajima .Zasluge su mu za osvajanje Trakije, Tesalije, Makedonije, te za učešće u Maričkoj bici. Dobio je velike posjede ali odanost mu je često provjeravana.

9

Poslije smrti cara stavio se na stranu princa Mehmeda i imao je preko 100 god. u trenu smrti. Bio je gospodar Sereza i Jeridžej Vardara. Pored njega tu je bio i Sinan-beg, gospodar Trikale.

Među uglednijim ličnostima bio je skopski krajišnik Jirik-paša koji je upravljao skopskim krajištem. Zapovjednik Cisandera bio je Jusuf. Oni su skupa sa Evrenos-begom predstavljali glavni oslonac princu Mehmedu za objedinjavanje carstva i tako će steći velika bogatstva. Znatnog udjela su imale i pojedine porodice kao što je porodica Mihajloglu čiji je jedan dio došao u Evropu a drugi ostao na tlu Soguta. Osnivač ove porodice je Kjoše Mihailo. U toku ranijeg perioda oni su bili poglavari Bitinije. Savezništvo sa Osmanom i Orhanom omogućilo mu je da zadrži ranije posjede i da dobije Harmanoglu. Zapaženu ulogu imao je u pregovorima sa Bizantom. Iza Kjoše Mihaila ostala su tri sina: Aziz, gazi Mihal-paša i Balta. Balta je bio odan OC i u bici kod Angore je poginuo. Ali-beg je imao najuspješniju karijeru i za njega se veže azijski dio porodice. Sjedište im je bilo u Amasiji i Brusi a učestvovao je u Kosovskoj bici kao vođa akindžija (dovudža). Zbog zasluga je jedno vrijeme bio beglerbeg Rumelije do 15 jula 1413. g. Ali-begov sin Juruc-paša bio je poznati vojskovđa za sultana Murata II, bio je i beglerbeg Rumelije. I on je komandovao akindžijama vodeći ih prema Nikopolju, Sofiji…

Ali-begov sin gazi Mihal-paša istakao se u ratu protiv Vlaške kneževine, učestvovao je u boju sa sultanom Mehmedom II Fatihom. Ali-beg je ratovao i poslije osvajanja Bosne 1478. gdje prodire do Venecije a 1492. dokumenti bilježe da ratuje kod današnje Ljubljane (Suzi Celebi u djelu je opisao Ali-bega).

Porodica Timurtaš (gvozdeni kamen), osnivač porodice bio je Timurtaš-paša. O njemu postoje tri verzije: Hammer, Ismail Haki Uzunčaršili; potomak alpovske (glavarske) porodice, saradnik emira Osmana. Otac mu se zvao Kara. Ali-beg jedan od najistaknutijih vojskovođa za Osmana i Orhana. Zahvaljujući ugledu i podrsci Timurtaš je imao značaj i za sultana Murata I. Iako je povremeno učestvovao u ratovima u Evropi posebno se starao za Aziju. Između 1362-1371. u Rumeliji za vrijeme velikih pomenutih vojskovođa, Timurtaš je imao čast u Aziji. Nakon Muratove smrti Bajezid je imenovao Timurtaš-pašu za rumelijskog beglerbega. Ta odluka je imala svoj značaj i težinu. Novi vladar je bio upoznat da među vojskovođama vlada konkurencija i da je to posebna klica nestabilnosti. Kako se za Timurtaš-pašu znalo da je odan dinu ve devlet tako se znalo da će mu ova funkcija najbolje odgovarati. Poslije 1389. Timurtaš-paša je pristupio uređenju timarskog sistema i bio je vojno aktivan (osvajanje Stipa, Prilepa, Bitola, Katarina.). Sa akindžijama je duboko upadao i do Save i Dunava. Učestvovao je i u osmansko-karamanskom ratu protiv Ala Edina. Zbog svih zasluga dobio je zvanje vezira. U tom zvanju bit će zarobljen 1402. u bici kod Angore i zajedno sa anadolskim beglerbegom bit će pušten. Umire u Brusi kod jednog od sultanovih sinova, princa Ise. Za drugog Timurtaš-pašu se zna da je imao dva sina Omer-bega i Oruç-bega.

AKI NDŽIJE su poluregularne osmanske snage. U prvoj fazi nastanka i razvoja najviše akindžija je bilo iz Trakije. Bilo je muslimana, nemuslimana, martolosa, vlaha. Ime su dobili od turske riječi akin – upad a upadali su na teritorije koji nisu direktno graničile sa osmanskom državom. Zato nisu imali nikakvu nadoknadu države. Plata im je bila ratni plijen. Bili su široko obučeni, iz seoskog stanovništva a ratovali su manjim grupama kako bi lakše prodrli u pozadinu neprijatelja. Akindžije su ratovale svih 12 mjeseci. Početkom 16. st. u Bosni ih je bilo oko 1000 po kanunnami. Manji odredi po 10-15 ljudi izgledali su kao da nemaju discipline ni taktike. Ali naprotiv imali su dobru komandu i dovudže su slušali a zapovjedništvo se zvalo tekfur. Najveće osmanske vojskovođe su bile njihove starješine i pored zvanja dovudže zvali su se još ulular. Ratni plijen nisu dijelili ni s kim. Naročito su bili aktivni od Murata I do sultana Murata II. To je vrijeme poznato kao doba gazijstva. Naročito im je naklonjen bio sultan Bajazid I Munja. Nakon stabiliziranja vlasti Bajazid I je promišljeno vodio vanjsku i unutrašnju politiku. Pokušavao je biti neutralan u sporovima a u odlukama krajnje oprezan. Dok Jirik-paša iz Skopja naređuje

10

napade u Bosnu, drugom Firdus-paši naređuje napade na Kratovo (rudnici) 1389. U ime Lazarevog sina njegova majka Mara sklopila je ugovor sa sultanom kojim priznaje vlast sultana na teritoriji Lazara Hrabeljanovića, Stefanu ostaje vlast na tlu njegovog tragično preminulog oca. Da bude vazal Osmanlijama morao je

• Učestvovati u svim osmanskim ratovanjima;

• Dati sultanu za ženu svoju sestru Oliveru;

• Davati iz rudnika srebra godišnji danak (ekonomsko iscrpljivanje);

Pored teritorije Lazara Hrabeljanovića sultan poklanja pažnju Bizantskoj imperiji koja je bila u teškoj situaciji. Poraz na Kosovu pokazao je Bizantiji da Osmanlijama u Evropi nema ko da se suprotstavi. Tu situaciju dobro je znao Bajezid I pa je 17. septembra 1399. doprinio da Jovan V Paleolog dođe na prijesto. On uskoro umire a na prijesto dolazi Manojlo II Paleolog jedan od posljednjih imperatora 1391.–1425. koji je odgodio propast imperije. Nemajući izbora Manojlo II koji je bio gospodar Konstantinopolja bio je prisiljen da potvrdi da je sultanov vazal. Tako je kupio vrijeme da se u Konstantinopolju osjeća kao vladar. Ali bilo je tu još uspona i padova. Tokom 1390. novi sultan proveo je u Jedrenu. U tom periodu podigao je džamiju sa njegovim imenom. U to vrijeme sultan je morao pažnju posvetiti i Anadoliji jer su smjenu sultana neke porodice dočekale kao priliku za pobunu te tako nastojale vratiti samostalnost. Znajući za tu opasnost sultan je protiv porodica poslao elitne jedinice. Ali iste 1390. on je sa ostalom vojskom napao grad Filadelfiju. Ona je zakonski bila u sastavu Bizantskog Carstva ali kako je Jovan V Paleolog bio vazal sultanu, sultan traži pomoć i car osvaja sam svoj grad. Pored osman. i bizant. trupa učešće su uzele i trupe Stefana Lazarevića. Od tada se Srbi organizuju za pohode Osmanlija. Nakon osvajanja ovog grada dato mu je novo ime, Allašeher. Grad se nalazio na vaznom geostrateškom polžaju te se odatle spremao pohod na bejluk Ajdin. Emiri bejluka Ajdin, Filadelfiju su smatrali svojim gradom. Zato je ovaj bejluk na vijest o padu Filadelfije poslao dio vojske protiv Osmanlija. Međutim, vojni zapovjednici bejluka Ajdin preživjeli su poraz. Prihvatili su mirovni ugovor sa sultanom i emir je pristao da se umjesto njegovog imena na hutbama spominje sultanovo ime, te da priznaje osmansku srebrenu akču za legalan novac. Na kraju je prihvatio da je Allašehir konačno u sastavu osmanske države. Iz Efesa koji je bio gl. grad Ajdina emir je sa članovima dinastije presao u grad Tir. Ajdin je od 1391. ušao kao vazalni bejluk u sastav OC. On se do tad smatrao najjačim bejlukom. Osvajanja nisu uspavala sultana te on prelazi u bejluke Menteše i Saruhan. Emiri ovih bejluka otišli su prema istočnoj Anadoliji. Slično je uradio Goturum (sakati) Bajazid, emir bejluka Kastamonija. Ova tri bejluka povjerio je na upravu sinu sultana Ertogolu.

Sultan je odlučio da preduzme mjere mobilizacije i zauzeo je bejluke Germijan i Tekke. Oni su bili tampon zona između OC i Karamnskog bejluka. Sultan je planove izvršio brzo bez materijalnih i ljudskih žrtava. Sada napada emira Ala Edina u više navrata. On napušta prijestolnicu Konju i prelazi u grad Kilikiju. To koristi sultan Bajazid i odlazi sa trupama pred Konyu. Tad primjenjuje taktiku da opkoli grad i korektnim primirjem poštede stanovništvo. Taj postupak se proširio diljem Male Azije. Stoga mnogi gradovi stavljaju se pod vlast sultana: Akšehir, Aksaraj, Nigde. Emir AlaEdin sada nudi sultanu zaključenje mirovnog ugovora. Tu ponudu Bajazid I je i prihvatio. Sporazum je potpisan tako što svi gradovi osvojeni do tad ostaju u vlasti Osmanlija a ostali u okviru Karamanskog bejluka. Nova granica postavljena je na rijeci Čehajsembe. Nakon uspjeha u Anadoliji sultan smatra da se treba više posvetiti pitanjima u Evropi.

Dok je ratovao u Anadoliji sve vojne trupe povukao je u Aziju. Tu situaciju koriste Ugarska kraljevina sa kraljem Sigismundom i VlaŠka kneževina. One su skovale plan za osvajanje Dobrudže i Vidinske kneževine. Mirča je sa vojskom trebao osvojiti Dobrudžu i Silestru a Ugarska je težila za Vidinom. Bajazid je 1391. počeo prebacivati vojne snage u Evropu i 1392. su krenuli u osvajanje Skopja koje je bilo od velikog značaja. Neposredno poslije osvajanja Skopje postaje glavni centar skopskog krajišta i odatle kreću sve operacije. Osmanlije kreću o osvajanje teritorije albanskih plemena. Dok su Ugarska i Vlaška vijećale Osmanlije napadaju

11

tlo Vidinske Bugarske koja je već odavno unutar razorena i osvajaju je 1392. g. Bugarski kralj Šišman je bez puno taktiziranja prihvatio vazalne odnose prema sultanu. Dok Osmanlije zauzimaju teritoriju Bugarske, Mletačka Republika je ojačala i proširila vlast na teritoriju Peloponeza. To je oživjelo ideju pokretanja novog krstaškog rata. Zagovarala se ideja o ujedinjenju istočne i zapadne crkve. Ovu situaciju koristio je karamanski emir AlaEdin koji mobiliše vojsku i kreće na Brusu i Ankaru. AlaEdin i saradnici su znali da je Brusa više nego običan grad za Osmanlije. Napad na Ankaru bio je potreban jer se grad nalazio u središtu Anadolije i imala je značaj za sve Turkmene. Karamanski emir je stoga napao ove gradove. Smatralo se da će Ala Edin brzo ostvariti svoj cilj. U Aziji nije bilo dosta vojnih snaga a jedinice su napadale na više frontova. Zarobljavanje Timurtaš-paše bio je signal sultanu da akcije Ala Edina nisu bezazlene. Bajazid je napusti Jedrene i vojsku prebacio u Anadoliju.Započeo je novu mobilizaciju i sa vojskom krenuo protiv Ala Edina. Do bitke je došlo na ravnici Akčavija koja je bila u sastavu bejluka Germijan. Ala Edin je pustio Timurtaš-pašu iz zatvora i sultan je njemu povjerio komandu nad vojskom. Timurtaš-paša nanio je gubitke Karamanima. Osmanlije su zarobile Ala Edina i sinove mu Alija i Mehmeda. Neposredno po zarobljavanju Timurtaš-paša naredio je da se Ala Edin pogubi. Osmanska vojska nastavlja osvajanja na tlu karamanskog bejluka: Sivas, Tokat i Kajseri (gradovi). Ovi gradovi su imali izvjesnu autonomiju. Bajazid kreće i protiv Goturum (Šepavog) Bajazida. Još 1392. su od njega osvojili gradove Kastemonij, Sansu, Jandži i rudnike vazne za industriju. Sultan nastavlja aktivnost i u Evropi. Već se ukazuje prilike koje će se susresti sa njegovim sinovima. Osmanski vladari bili su uzorni i odani vjeri i državi zanemarujući i svoje osjećaje. To su poštovali i najveći neprijatelji. Ova tradicija se počela zanemarivati sa Bajazidom što je bio uticaj njegove žene Olivere (uživanje alkohola). On je počeo zapostavljati svoje sultanske obaveze, a to se odražavalo i na Halil-pašu Čandarliju i čitav sistem. Počinju se unositi znaci razvrata.

Nakon otkrivanja velikog vezira (dalje VV) da nije moralno čist Ali-paša Čandarli preduzeo je mjere za reorganizacijom. On je proveo borbu protiv korupcije a posebno poklanja pažnju sudstvu. Proveo je brojne reforme i sudije više neće imati platu nego 2 % od presuda, uveo je sudske takse (2 akče). Posebno su važne i reforme monetarnog sistema. Povučena je stara akča i kovao se novac sa večom količinom zlata i srebra. Na sve ove situacije i sultan je počeo više pažnje posvećivati svom ponašanju.

Postignuti vojni i politički uspjesi sultana Bajazida zabrinuli su kralja Sigismunda (1385.-1437.). Sigismund je pokušao da na svaki način spriječi prodiranje Osmanlija. Nakon osvajanja Bugarske Osmanlije nastavljaju akcije u pravcu Vlaške. Ona je počela da ratuje protiv sultana ali je doživjela poraz. Osmanlije su od sultana Orhana imali ljude na dvorovima koji su radili za njih.Već 1394. g. Vlaška kneževina priznala je vazalnost prema sultanu. Znajući da je ovo uznemirilo Evropu državnici vrše pritisak na ostale vladare da im se pridruže. Bajazid je tražio da mu vazali dođu u Jedrene. Nije mu došao Manojlo II Paleolog. Sultan je nakon ovog susreta započeo blokadu Konstantinopolja. Naredio je akindžijama da ratuju na Peloponezu. Sultan je napao neosvojivi dio Tesalije. Sva ta aktivnost na tlu Albanije, Grčke, Makedonije dovela je do prodiranja Osmanlija 1395. do Slankamena na Dunavu. To je uznemirilo vlaškog kneza Mirču te on otkazuje vazalnost što je još više izazvalo Osmanlije. Najveći dio pored yeničera činile su jedinice sa Markom Kraljevićem na čelu. Ovaj vazal je provodio sva sultanova naređenja i kad je 17. maja 1395. g. došlo do borbe Osmnalije su izgubile Marka Kraljevića na Rovinama, svog vjernog vazala. Zaoštravanje odnosa sultana sa evropskim vazalima rezutiralo je savezom Mletačke Republike, Ugarske Kraljevine i Bizantskog Carstva. Sultan naređuje da se izgradi Anadolihisar sa druge strane Konstantinopolja. Sultan je znao da je ovaj grad zaštićen i da se odupirao brojnim napadima. I ovog puta osmanska blokada željela je da prisili stanovništvo na vazalne odnose. Drugi razlog je bio dugotrajna opsada-punih 8 godina (1394-1402) radi slabljenja grada. Osmanska država je tada bila suočena sa drugim nevoljama. Oni dolaze u susjedstvo Ugarskoj Kraljevini kod Dunava. Vlaška je bila u sastavu OC. Kralj Sigismund je smatrao da ne smije napustiti

12

vladare koji su mu dali vojsku od 60 000 ljudi. Ovi vojni odredi bili su sigurni da će moći nanijeti poraz Osmanlijama. Dok je Sigismund pripremao vojsku ni Osmanlije nisu čekale mirno. Osmanski zapovjednici su preduzeli novu mobilizaciju i pripreme za rat. Širila se velika propaganda. Tako su se vojske približavale i susrele se početkom septembra 1396.g. kod NIKOPOLJA. Prava bitka se odigrala 28. septembra 1396. U početku se nije mogao nazirati pobjednik ali vremenom OV (osmanska vojska) je preuzela inicijativui evropljani su doživjeli poraz. Pobjeda je bila puno više od puke vojne pobjede. Ugled osmanskih vladara je u cijelom islamskom svijetu porastao. Halifa Abasida Al Mutevekil II dao je sultanu titulu sultan rimskog carstva.

Nakon pobjede kod Nikopolja Osmanlije su prodrle sve do Sremske Mitrovice a akindžije do Slovenije, tj. Ptuja i Štajerske. Posebna zasluga pripala je Ratkoviću (Laskovicu) preuzeo je pod Osmanlijama akcije protiv svojih sunarodnjaka.

Drugi dio vojske ratovao je na Peloponezu pri čemu su dobili veliki plijen. Veliki uspijeh je bilo osvajanje grada Argosa. Na onim prostorima današnje Makedonije Osmanije 1397. g. vrše kolonizaciju. Dovode Turkmene i druga plemena Male Azije koja ne poznaju sistem (Tatari). Turkmenska plemena bila su nomadska (juruk) i dajući im teritorije imali su ih blizu za nove mobilizacje. U Aziji ponovo 1397. dolazi do novog osmansko-karamanskog rata. Osmanska vojska je ponovo zabilježila pobjedu. Došlo je do novih teritorijalnih širenja. Praćeni su od strane mamelučkih sultana, najpoznatiji vladari, zauzimali su tlo Malatije i Eldžistana. Nezadovoljavajući se sa postignutim uspjesima postigli su nove uspjehe zauzimanjem Erzidžana što ih je dovelo do kontakta sa Timur Lenkom. Nakon smrti Džingis-hana Mongolsko carstvo je bilo podjeljeno na više hanata. Tad na prijesto stupa Timur Lenk, potomak plemena Berlosa. Timurov otac nije bio vladar te mu nije mogao ostaviti titulu. O njemu saznajemo tek 1363. g. nakon pobjede nad Timurtoglukom kad je bio u službi emira Husejna. U znak priznanja nad Timurtoglukom emir Husejn daje Timuru svoju sestru za ženu. Ugled mu jača ženidbom sa Husejnovim kćerkama. Timur je priznat za gospodara Herata i Balhe on za prijestolnicu izabira grad Samarkand. On je dao da se izgrade brojne palače, zaštitni zid oko grada i doveo brojne učenjake. Sve učinjeno uticalo je da na skupštini svih hanata tzv. KURILTAI bude izabran za vođu svih Mongola. Pod njegovu upravu došlo je 9 zemalja, Dinastija Ceten, Harizma, Horasan, Tataristan i Dest kipcaku, zemlje Muzaferovih sinova u Iraku u Hindustanu i na kraju od Kineskog zida do Sredozemnog mora, od Rusije do Mamelučke države. On je za kratko vrijeme stvorio močnu državu. Od mnogobrojnih bitaka koje je vodio u jednoj je ranjen u nogu i ostao je hrom (lenk). Bio je izuzetno obrazovana ličnost, govorio je turski, perzijski, bio je hafiz. Pažnju je posvečivao i Bibliji i Tevratu. U mladosti je čitao biografije poznatih vojskovođa. U historiji je poznat kao okrutan vladar. Kad Timurova vojska dolazi u kontakt sa Osmalijama 14/15. st. mongolsko carstvo je bilo na vrhuncu moći. Sultan Bajazid I je tad uspio stvoriti i uvećati teritoriju svoje države koja se prostirala na 690 000 km². To je značilo da se uvećao broj podanika i privrednika koji su omogućili velike uspjehe. U cilju stabilisanja stanja u Carstvu, sultan je pažnju posvetio Mihajlu II Paleologu. Smatrajući da uzalud troši novac sultan sklapa sa njim ugovor kojim se prekida opsada Konstantinopolja ali da car pristaje na vazalan odnos. Bizantski sudija nije mogao suditi muslimanima te sultan uz dozvolu cara šalje svog kadiju.

Sultan je dozvolio i brojnim trgovcima (Genova, Dubrovnik) da slobodno obavljaju saradnju sa osmanskim trgovcima. Ponovo je povratio svoj raniji ugled poremećen raskalašenim ponašanjem. Došlo je do zategnutih odnosa sa Mongolima. Sultan je iranskim vladarima dozvolio utočište a naročito je time izazvao Timur Lenka. Smatrajući da sultan izriče neprijateljstvo prema njima Timur Lenk dolazi 28. augusta 1400. g. u grad Sivas koji je pretvara u prah i pepeo. Kad je grad napadnut sultanov sin Ertogul bio je zarobljen i pogubljen. Na putu osvajanja Mongoli nanose poraze Mamelucima i 5. januara 1401. ulaze u Damask a 2 mjeseca poslije i u Bagdad. Osmanska vojska bila je u mnogo inferiornijem položaju. Omjer vojske bio je 70 000 ljudi Osmanlija i 160 000 ljudi Timur Lenka. Postojala je mogućnost da se vladari ujedine ali da Bajazid prizna vazalnost. Do bitke je došlo 28. augusta 1402. g. kod Ankare (Angore). Uz

13

Bajazida su se nalazili brojni vazali gdje se posebno isticao Stefan Lazarević. Kod Timur Lenka su bili emiri bejluka Menteše, Karamana. Jedini ko je do kraja ostao dosljedan je Stefan Lazarević koji je nakon poraza osmanske vojske otišao u Konstantinopolj i dobio titulu despota. U ropstvo je pao sultan Bajazid I i sin mu Musa. Preostale jedinice su se povukle.

Timur Lenk se korektno odnosio prema svom protivniku. Bajazid je negativno reagirao na sve ponude. Kada se otvoreno počeo izjašnjavati Timur Lenk je naredio da sultana zatvore u kafez i tako ga pronose kroz Anadoliju. Već 9. maja 1403. kod Akšehira Bajezid je umro od moždanog udara ili je popio otrov iz prstena. U trenutku smrti imao je 43 godine života. Pod njegovom vlašću OC je preraslo u respektabilnu silu a osvajanja u Anadoliji omogućila su posjedovanje cijele Anadolije, Makedonije, Grčke do Atine, Peloponeza, Bugarske. Vladari su prihvatili vazalni odnos prema sultanu. Do 1402. sultan Bajazid je uspio da stvori centralizovanu i moćnu državu sve službe bile su dobro organizirane. Jedan dio turkmenski plemena je zbog toga bio nezadovoljan i htjeli su slobodno živjeti. Kao i njegov otac Murat I 1362. koji je od osvojenih teritorija u Evropi formirao je Rumelijski ejalet tako je i Bajazid 1393. od azijskih sandžaka formirao Anadolski ejalet.

U toku cijele vladavine na celu carskog divana bio je VV Ali-paša Čandarlija. On je na dužnost došao 1377. Ali-paša je uz sultana Bajazida izgledao kao suvladar. Postavljene vojskovođe bile su Evrenos-beg, Ali-paša Mihajloglu, Timurtaš-paša. Protiv sultana su svo vrijeme bile brojne anadolske porodice te je vremenom nezadovoljstvo raslo. To je dovelo da sultan u bici kod Angore doživi poraz od brojnih porodica koje su stale na stranu Timur Lenka.

VRIJEME INTERREGNUMA (1402 .-1413.)

Nakon pobjede nad Osmanlijama Timur-han je mnogim begovima u znak zahvalnosti vratio njihove kneževine koje postaju samostalne države. On je vješto postupao i prema Bayazidovim sinovima. Preostali dio teritorije koji nije vraćen podijelio je između trojice braće Sulejmana, Ise i Mehmeda. Princ Sulejman je dobio Rumelijski ejalet, princ Isa dobio je teritoriju oko Bruse (i grad Brusu) a princ Mehmed je vladao preostacima iz srednje Anadolije (Amasija i Tokat). Timur je i zarobljenike pustio iz zatvora naročito vojskovođe (veliki izdaci, pobuna, velikodusnost).

Ubrzo nakon pobjede kod Ankare Timur Lenk krenuo prema Izmiru (Smirna) kojom su upravljali Ivanovci sa Rodosa. Timurovi zapovjednici nanijeli su im poraz. Krenuli su prema samom Izmiru u kome su živjeli i muslimani. Građani su poslali oko 10 000 djece koji su nosili Kur’an kako bi zaustavili vojskovođe. Timur je naredio ubistvo djece. Ušao je u Izmir, zapalio ga i potom pri povratku prema istoku Anadolije saznao je za smrt Bayazida. Nakon Izmira zauzeo je Krimski hanat da bi 1404. g. mobilizirao vojne snage i započeo svoj pohod na Kinu. Smrt ga je zatekla 19. februara 1405. kod grada Otraks imao je 70 godina života a oko 36 godina je proveo kao han.

Nakon napuštanja teritorije Male Azije 1403. podjela koja je nastala na hanovo insistiranje dovest će do veoma interesantnih događaja. Niko od sinova nije uzeo titulu sultana. Za princa Sulejmana se znalo da je obrazovan ali sklon alkoholu (r. 1375.). Živio je do 1410. Drugi sin Isa bio je kratko gospodar Bruse i imao je neslavan kraj. Musa također nije imao uspjeha dok je najviše postigao princ Mehmed. Rođen je 1382. a živio je do 1421. Kao sultan je bio 7 godina i 10 mjeseci. Radilo se o veoma promišljenom političaru. Nakon privremene podjele OC koju je izvršio Timur-han, prinčevi su znali da su teritorije koje su im povjerene bile samo privremenog karaktera. U najboljem položaju nakon te podjele prošao je princ Sulejman, koji je dobio cijeli evropski dio carstva, to je bila jedna zaokružena cjelina. Druga dvojica Bayazidovih sinova kao prvi susjedi došli su odmah u sukob.S ultani Orhan, Murat i Bayazid u toku svojih dugogodišnjih vladavina stvorili su jaku centralizovanu državu, imali su veliki broj kršćana, pa jevreja kao svojih podanika. Sličnu politiku u novim okolnostima nastavili su Mehmed i Sulejman. Ali druga dvojica braće bili su zagovornici centralizacije

14

smatrajući da treba biti organizovana kao osmanski bejluk na osnovi gazijstva. Prema nemuslimanima su zauzimali okrutniji stav. Kako je 1403/4. teritorij Male Azije bio pošteđen Timurovih pohoda jer je on otišao u osvajanje Kine, to će svaki od braće iskoristiti da popravi svoj autoritet na području kojim je upravljao. Ali to će dovesti do bratoubilačke borbe. Mehmed kreće u osvajanje bejluka Saruhan, Menteše i Ajdin s ciljem da ih stavi pod svoju vlast ali u tome ga ometaju njegova braća, prije svih Isa. Razlog za to je u činjenici da je Isa bio svjestan svoje slabosti te je htio zadržati status quo.bAli Mehmed šalje svoju vojsku na Isine odrede i u bici kod njegove prijestolnice Bruse nanio mu je poraz. Nakon toga Isa je bio prisiljen da napusti Anadoliju i spas nađe u evropskom dijelu carstva, kod bizantskog cara Manojla II Paleologa. Takav razvoj ove borbe Sulejman je posmatrao dosta pasivno ali saznavši za njen rezultat stao je na stranu Isaa i poslao mu je pomoć od 10 000 ljudi. Napadači su ovoga puta na više mjesta potukli Mehmedovu vojsku da bi kod Bruse ponovno doživjeli poraz. Isa ponovo odlazi u Konstantinopolj i traži pomoć od Ismentijag-bega. Od tada nemamo nikakvih vijesti o Isau. Njegove teritorije ušle su u sastav Mehmedove države.

Dok je u Maloj Aziji trajao bratoubilački rat Sulejman je najveći dio svog vremena provodio raskalašeno. Još 1403. predao je Manojlu II sklopljen ugovor po kojem je predao Bizantu Solun, želeći da od Manojla na taj način stvori svog saveznika. Istovremeno Sulejman sklapa ugovor sa Stefanom Lazarevićem. Neku vrstu poluvazalnog odnosa Sulejman zadržava i sa Mirčom (Vlaška država). Sulejman posebno sklapa ugovore sa albanskim aristokratskim porodicama Musa i Kitapi. Takvo stanje koje je odgovaralo Sulejmanu nije odgovaralo Mehmedu koji je smatrao da ujedinjena osmanska država ne može biti bez evropskog dijela. Inače Mehmed je bio bolji političar nego Sulejman koji je bio bolji vojskovođa. Smatrao je da prvo treba ujediniti osmansku državu na području Male Azije a onda krenuti u osvajanje evropskog dijela. U tome je imao podršku Ali-paše Čandarlije. Saznavši za ove planove Mehmeda brat mu Sulejman odlučio se na vojnu aktivnost protiv brata na području Male Azije. Aktivnost je bila usmjerena na osvajanje Bruse. U toj prvoj fazi ratovanja Sulejman je nanio par poraza Mehmedu i osvoji značajnu teritoriju uključujući i Brusu. Tada se dešava nešto iznenađujuće. Princ Musa postaje vrlo značajna ličnost 1406. kada se pridružuje Mehmedu. Njegova vojna aktivnost počela je u evropskom dijelu napadajući Sulejmanovu vojsku sa malim vojnim odredima. Uz novčanu pomoć Mehmeda postiže značajne uspjehe, između ostalog osvaja Jedrene. Uvidjevši opasnost nastale situacije Sulejman se brzo vraća u Evropu, napada Musaa, i vraća izgubljeni teritorij. Nakon tih događaja iz 1406. naredne 4 godine Sulejman ne napušta evropski dio osmanske države.

Raskalašen način života Sulejmana utjecat će na to da izgubi savez i prijateljstvo sa mnogim vaznim ličnostima. Te slabosti najbolje će iskoristiti Mehmed i Musa. Smatrajući da Musa ima više ratnog iskustva Mehmed ga šalje 1410. u Evropu sa velikim brojem vojnika. Poučen iskustvom iz 1406. Musa se koristi svim Sulejmanovim slabostima pa se čak koristi i potkupljivanjem.Vodi munjevit rat, osvaja Jedrene. Sulejman je ubijen. Ova dešavanja na jugu Evrope imala su uticaj na vjerska pitanja. Za razliku od Sulejmana koji je samo formalno bio musliman, Musa je bio vrlo fanatičan. To su vrlo brzo osjetili tadašnji osmanski vazali kao što su Stefan Lazarević i Manojlo II Paleolog. Neposredno nakon uspostavljanja vlasti Musa je dotadašnje danke znatno uvećao.Od Manojla je tražio i da mu vrati sav teritorij koji im je Sulejman bio dao.Nemajući drugog izbora vratit će mu Solun i dio teritorija Tesalije.To Manojlo nije učinio slučajno.

U evropskom dijelu carstva Musa je za kazaskera postavio šejha Bedrudina. Sa promjenama unutrašnje politike mjenja se i odnos prema vladaru i odnosi društvenih klasa uopće. Počinju da se okupljaju turkmenski nomadi koji su bili pod uticajem heretika priznavali islam, ali nisu se pridržavali prakse. Sve više spahija napušta Musaa.To isto rade i drugi osmanski redovi kojima ne odgovara anarhija i u sve većem broju prelaze na stranu Mehmeda ali on ostaje bez akindžija koji prelaze na stranu Musaa. Nakon nepune tri godine vladavine Musa je otjerao sve one koji su bili protivnici necentralizovane države, a pridobio one koji su bili za to. Do bitke između braće dolazi na polju Camurlin kod Samarkana (50 km od Sofije)

15

5. jula 1413. g. Tek tada dolaze do punog izražaja pripreme Mehmeda da razbije Bajazidove prijatelje, da na svoju stranu dobije nekadašnje očeve vazale. Vojnički poraz Musaa koštat će ga života. Nakon toga Mehmed se proglašava pobjednikom i ujedinjuje OC te se proglašava sultanom istog 5. jula 1413. g. Od tada pa do smrti 4. maja 1421. pravi gospodar OC bio je Mehmed I. Od tada i pored poraza nikad se više neće desiti podjela Osmanskog carstva.

VRIJEME VLADAVINE MEHMEDA I (1413 .-1421.)

Do bitke kod Ankare 1402. OC se prostiralo na 160 000 km² a deset godina kasnije kada tu imperiju obnavlja Mehmed I taj teritorij iznosi 340 000 km². Nakon objedinjavanja carstva Mehmed I je bio prepolovljen i ekonomski i vojno, pa je morao da se bori za osvajanje izgubljenih dijelova. Pobjedom nad braćom nije riješio brojna unutrašnja ali ni vanjska pitanja. Iza Musaa ostala je vrlo poznata i uticajna ličnost šejh Bedrudin-kazasker. On je rođen u jednoj uglednoj porodici u gradu Simelu, koji se nalazio u sastavu nekadašnjeg emirata Kutahije koji je vremenom postao sandžak u OC. Školovao se kod djeda na teritoriji Egipta poznatog kao mjesto u kojem se uči o brojnim slobodama. Najviše vremena proveo je u Kairu. Posebno znanje crpio je od Džurdžanija. Zahvaljujući talentu ali i volji za učenjem ubrzo se o Bedrudinu pročulo u Kairu a onda i šire. Shvativši da nema više šta da uči pa i sam postaje učitelj; sinu tadašnjeg egipatskog vladara Beruha. Iako je bio učitelj to ga nije spriječilo u daljem obrazovanju. Obraća se dvojici šejhova Hasanu i Husejnu i od njih počinje učiti tesawuf (islamska mistika) te time stečeno znanje nadopunjuje. Napušta mjesto učenja i dolazi u duhovnu prijestolnicu Male Azije-Konyu, odatle u Tir/Sirija.Razlog njegova odlaska je u činjenici da su ti gradovi bili poznati po obrazovanim ličnostima. Iz Tira odlazi na ostrvo Hios. Tu su živjeli kaluđeri (dobri poznavaoci Biblije) što je osnovni razlog njegovog odlaska tamo. Sa Hiosa 1410. g. poziva ga princ Musa da bude kadija. U toku tri godine Musaove vladavine šejh Bedrudin je radio na opće zadovoljstvo svih. Nakon Musaovog poraza a onda i ubistva šejh Bedrudin bio je posteđen jer je Mehmed znao da bi njegovim ubistvom dobio još više protivnika, a sa obzirom da je Bedrudin bio veliki učenjak kao protivnik dobio bi i ulemu. Naredio mu je da ide u grad Iznik dajući mu dobru penziju.Uz sve počasti 1413-1416. šejh je relativno dobro živio. To vrijeme koristi da raširi mrežu svojih pristalica, pripremajući zavjeru. Do otvorene pobune dolazi 1416. g. Ta godina nije slučajno određena za pobunu, jer tada dolazi do osmansko-mletačkih sukoba. Kako u to vrijeme Osmanlije nisu imale dovoljno pomorske snage bili su vrlo lako poraženi od Mlečana.

Istovremeno dok je osmanska država proživljavala svoje poraze Vlaška kneževina pokušava da se oslobodi vazalnih odnosa prema njoj pa će se i ona pobuniti. Pomoć Mirči pružio je i šejh Bedrudin. Sve su to bili preduvjeti za izazivanje narodnog nezadovoljstva vlašću. Tu situaciju koristi šejh i svojim pristalicama naređuje javnu pobunu. Ali u tom trenutku iznosi javno u svojoj hutbi ono što su mnogi smatrali bogohuljenjem, odbacuje KISMET (sudbinu). Međutim, na čelo ustanka neće stati sam šejh već će to mjesto prepustiti Duzme Mustafi, koji formalno pravno ostaje vođa pobune. Ta pobuna izbila je u maju 1416. U tom trenutku na strani Bedrudina bilo je mnogo prednosti. Pomoć mu je pružio i Mirča pa i Manojlo II i Mletačka Republika. Dobar dio anadolskog stanovništva stao je na stranu pobunjenika. Borbe su se najviše vodile na teritoriji Bugarske. Ne slučajno, šejh Bedrudin je odredio da tu bude prvi ustanak, jer tu je imao najviše pristalica.

Sultan je od obnove države najviše pažnje posvećivao formiranju centralne vlasti i jake kopnene vojske. Upravo kao što je i prije i ovdje dolazi do izražaja sultanova promišljena politika. Osmanska vojska nanosi više poraza pobunjenicima. Među više poraza posebno je zabilježena ona pored Bereza, gdje je uhapšen i sam šejh Bedrudin. Nakon toga Bedrudin je i pogubljen. Nedugo nakon toga osmanska država susreće se sa novim problemima. Izdajući se za Bajazidovog sina, čovjek po imenu Mustafa javno je pokazao svoje pretenzije na prijestolje. Vrlo brzo je dobio veliki broj pristalica.On je zahvaljujući neopreznosti

16

vlasti zauzeo relativno veliki dio teritorije. Ozbiljna situacija nastala je kada je on počeo kovati novac sa svojim likom. Tek tada vrh osmanske države uviđa ozbiljnost situacije. Tada Mehmed I jača svoju propagandu tvrdeći da je to DURSEM- lažni Mustafa. Ali u takvoj situaciji nije se znalo da li je to istina ili nije. I ovog puta dolazi do punog uspjeha centralne osmanske vojske i ponovo se uspostavlja Mehmedova vlast. Kako bi kod podanika stvorili pozitivniju sliku o Mehmedu se govorilo kao DURZEM=GUREKCI –lijep, dobro građen, zgodan. Prednost ovog sultana bila je u činjenici da su na njegovoj strani bile poznate vojskovođe: Ilijas-paša, Bajazid-paša, Ibrahim-paša. I pored vojnog poraza Mustafa se uspio spasiti. Sultan Mehmed traži od Manojla II da primi Mustafu i čuva ga kako ne bi ponovo ugrozio Carstvo a za uzvrat Bizantskom Carstvu dao je mnogo povlastica. Istovremeno, bojeći se opasnosti sa druge strane, Mehmed tih zadnjih mjeseci svoje vlasti šalje pismo sinu Timur Lenka. Iz tih pisama vidi se da na neki indirektan način priznaje njegovu vrhovnu vlast. Zahvaljujući ovakvom stavu tri godine nakon pobune Vlaške države sultanova država uspjela je poraziti vojsku vlaškog vladara na tvrđavi Đurđevu. Istovremeno, sultan je vodio preko diplomata dosta miroljubivu vanjsku politiku. Ali radna opcija nije se mogla uvijek izbjeći. Zato je Mehmed kao jedan od prioriteta postavio jačanje yeničerskog reda. Već 1419./20 yeničerski odredi obnovljeni su kao u doba Bajazida na 5-7 hiljada. Ono što je posebno važno jeste da je yeničerski odred postao odan vladaru. Druga podrška bila je od trupa koje su poticale iz nepoznatih porodica a koji su svojim ličnim sposobnostima došli do izražaja. I oni su bili zagovornici jačanja centralne vlasti.

Iako je Mehmed izbjegavao ratovanje njegovi neophodni vojni pohodi bili su itekako od velikog značaja. U trenutku kad se osjećao izlaz iz krize osmanske države sultan Mehmed I je u 39 godini života, 4. maja 1421. umro. (Obnovio je imperiju i vladao 7 godina i 11 mjeseci uvećao je teritoriju na 340 000 km²). Na prijestolje dolazi njegov 17-godišnji sin Murat II (1421.-1451.- vladao 28 god. 10 mjeseci i 29 dana). Preuzimanje prijestolja prošlo je relativno brzo i bez većih poteškoća. Mehmed je imao još 4 sina koja su umrla prije njega te tako nije došlo do bratoubilačke borbe oko prijestolja. Izgledalo je da će Murat ll uspješno vladati državom ali to je bilo prividno. Prije svih svečanosti koje su održane povodom proglašenja novog sultana, pojavio su kuçuk (mali) Mustafa koji se izdaje za Mehmedova brata pa traži svoje pravo na prijesto. I ovog puta osm. vojska morala je ratovati kako bi eliminisali i ovog Mustafu. Prednost novog sultana je u tome što je relativno dobru vojnu snagu naslijedio od oca. Te vojne snage u toku 30 god. vladavine Murata II pokazat će mu potpunu odanost. Nakon što je 28. februara 1423. uhapšen i pogubljen Mustafa, ubrzo su se pročule glasine kako je novi vladar nesposoban. Ovakve glasine širili su protivnici osmanske dinastije. Znajući za težinu propagande Murat II počeo je povlačiti vrlo osmišljene poteze. Prvo je pobjedio kuçuk Mustafu a zatim naredio svojim vojnim snagama da ratuju protiv odmetnutih anadolskih porodica. Tadašnji gospodar Sinope, Ismendij-beg na vijest da mu se približava sultanova vojska pokušao je da pobjegne i da spas nađe kod sultanovih protivnika ali izdao ga je njegov sin koji postaje sultanov vazal. Murat ga je oženio jednom od svojih rodica. Naredni sultanov potez bio je obnavljanje osmansko-bizantskog ugovora po kome pored vazalnih odnosa Konstantinopolj se obavezuje da sutlanu godišnje plaća cijenu od 30 000 dukata i da se car odriče svih svojih teritorija na Crnom moru. Poslije tih uspjeha sultan svoju pažnju posvećuje Džunejdu, emiru bejluka Ajdina. Kako je sultan ranije znao za razloge Hamze-paše za ubistvo ovog emira to mu je i prepustio (Džunejdin mu je ubio brata u ranijim ratovima). Tom prilikom Hamza-beg u toku 1425. osvaja Ajdin a zarobljenog Džunejdina dati će ubiti. Smatrajući da je konačno sređeno stanje u Anadoliji sultan je 1425. prešao u evropski dio carstva. Neposredno po dolasku u Jedrene saziva sastanak svojih evropskih vazala. Došli su mu: novi vlaški vladar Dou, despot Stefan i mnogi drugi izuzev Manojla II koji je kao izgovor naveo starost te poslao svog izaslanika. Prilikom tih audijencija u Jedrenu sultan prima izaslanstvo ne samo svojih vazala –npr. Mlečani, Hios, Rodos …Sve to bilo je u cilju osnaženja osmanske države i vraćanja sultanovog autoriteta.

17

Nemajući razloga da se dugo zadržava u Evropi, sultan se vraća u Anadoliju. Ovog puta sultan smatra da je došao red da Menteše vrati pod svoju vlast. Taj posao prepustio je svom Balban-paši koji je bio motiviran ličnim razlozima. Vojskovođi Osman-begu sultan daje zadatak da osvoji bejluk Tekke, i tu je bilo dosta uspjeha. Tek nakon toga sultan se odlućio na rat protiv Karamana. Borbe su bile brojne i žestoke. U jednoj bici kod grada Adalije od topovskog hica ubijen je emir Karamana, Mehmed-beg. Naslijedio ga je sin Ibrahim koji je uočivši snagu Murata zatražio mir i sklopljen je mirovni ugovor nakon čega je Ibrahim uzeo za ženu Muratovu sestru a ovaj njegovu. Murat je kao miraz uz karamansku princezu dobio i bejluk Hamid koji je 1402. g. ušao u sastav Karamanske države. Tako je 1426. završeno vraćanje otrgnutih bejluka.

U prvih pet godina vladavine sultan Mehmed II je pokazao svoje sposobnosti za vođenje vanjske i unutrašnje politike. Sa ratnim protivnicima nije pravio kompromise ali gdje god je mogao vodio je miroljubivu politiku u korist Osmanskog Carstva. To se vidi na primjeru kad je emir bejluka Germijan pokazao interesovanje da ovaj bejluk zadrži do kraja svog života a da ga potom ostavlja u naslijeđe sultanu Muratu II koji je i prihvatio odluku. U ovo vrijeme OC je bilo relativno stabilno, vojnički i privredno jako. U trećoj deceniji 15. st. jedan od moćnih osmanskih susjeda Sigismund, suočio se sa novom pobunom koja se desila sa Husitima čiji je vođa Jan Hus izrazio neslaganje sa crkvom. Sigismund je stoga učestvovao u pokoravanju Husita, te je izbjegavao rat sa Osmanlijama. Srpska despotovina je proživljavala unutrašnju krizu jer Stefan Lazarević nije mogao naći izlaz. Također, Mletačkoj Republici je odgovarao mir sa osmanskom državom. Lukavi Mlečani su koristili Muratovu zaokupljenost te su ne napadajući osmansku državu izvršili pritisak na Manojla II da im ustupi luku Solun. Nemajući izbora Manojlo II je 1423. predao Solun pa će ovaj grad do 1430. biti pod vlašću Mlećana. Zato su oni, da ne bi izazvali sultana prihvatili ovu miroljubivu politiku.

Sultan Murat II s pravom se zabrinuo za sudbinu Bizantskog Carstva jer Manojlo II kao iskusan car neće li radi pakosti dati Mlečanima Konstantinopolj i bizantsku krunu. Zato se Osmalije sa opreznošću pripremaju za okršaj sa Mlečanima. Do rata je došlo početkom 1430. god. 28. februara napadnuti su Mlečani kod Soluna. Borbe su bile oštre i snažne. Na kopnu su Osmanlije pobijedile i 29. marta zauzele Solun (do Balkanskih ratova 1912. grad je bio u sastavu OC, stanovništvo jevrejsko). Osmanlije su dalje osvojile Janjinu i pokrajine od Grčke prema Makedoniji. Nakon ovih osvajanja Osmanlije su osvojile Epir što je omogućilo širenje na tlo Albanije. Vidjevši da ne mogu preokrenuti stanje na kopnu Mlečani su ponudili mir po kojem bi trebalo ostati stanje kao do tada. Mirovni ugovor potpisan je 1432. Prvi put Osmanlije imaju direktan izlaz na Jadran preko Albanije. Iako je Sigismund izbjegavao sukob nije ga mimoišao. Do borbe je došlo 1427. g. Murat II je najveći dio vremena provodio na tlu Anadolije te je Sigismund stoga smatrao da proširi svoj utjecaj na okolne zemlje. Godine 1427. umire Stefan Lazarević i na čelo srpske despotovine dolazi Đurađ Branković. To je bila pogodna prilika za Sigismunda koji je tako želio da poveća svoj autoritet. Despotovina je trebala postati tampon zona između Ugarske i OC. Dok su Ugari držali Beograd, Osmanlije su imale svoj garnizon nadomak Beograda (Golubac). Zato Osmanlije žele vratiti svoj ugled na ovom tlu. U ovom ratu nijedna država nije zauzela teritoriju ali su Osmanlije dobro vratile ugled. Sigismund je stoga 1428. potpisao novi osm.-ugar. ugovor. Zaustavljen je rat u Despotovini a Osmanlije su se našle u teškoj situaciji prema Vlaškoj. Tada je zbačen knez Dan koga je pobijedio (đavo) knez Drakul iza koga je stajao car Sigismund. Knez Drakul je dobio ime po odlikovanju zmaja. On je bio vrlo netolerantna osoba koja je uživala u patnjama drugih. Svog prethodnika kneza Dana je nabio na kolac. Prema onima koje je smatrao za jače davao je poštovanje. Neposredno po preuzimanju vlasti knez Drakul je prihvatio vazalne odnose prema OC. Pored plaćanja danka prihvatio je da na poziv sultana šalje vojsku u rat. On je to pokazao i na djelu kada je sultan upao u Erdelj Drakul je poslao najodanije jedinice koje su 25. maja 1432. oblast Branićeva pretvorile u krv.

Upravo ovih dana skopski krajišnik Isak-beg Ishaković upao je u Despotovinu i dijelio kazne pri tome pokazujući despotu šta ga čeka. Drugi

18

vojskovođa Sinan-beg upao je u Kruševac, prijestolnicu Despotovine i rekao da će zauzeti i druga mjesta. On ostaje u Kruševcu i mijenja mu naziv u Aladža Hisar (Šarena tvrđava). Đurađ Branković nemajući drugog izlaza po uzoru na svog ujaka daje sultanu kćer Maru za ženu ( Mara je sa sultanom imala skladan brak, ostala je u svojoj vjeri a nakon smrti sultana njen pastorak ju je sa bogatim darovima vratio u Despotovinu). Nemajući svog glavnog grada despot gradi novu prijestolnicu na Dunavu, Smederevo 1432.g.

Osmanlije ovih godina ratuju i protiv Krimskih Tatara, to je sukob sa Krimskim hanatom. Ali i dalje u Maloj Aziji najveći neprijatelj bio je bejluk Karaman. Osmanlije osvajaju ovaj bejluk dio po dio. Godine 1431. istekao je ugovor iz 1428. između Ugarske i Osmanlija. Smatrajući da je otklonio opasnost od Ugarske, Sigismund je smatrao da je došao trenutak da vrši pritisak na osmansku državu i Murata II, te traži da mu sultan da pravo na zaštitnički odnos prema Bosni kojom vlada Tvrtko II. Pored toga traži uticaj nad Srpskom Despotovinom i sjeverom Bugarske. Godine 1431. Sigismund je pružio azil Fružini, pretendentu na bugarski prijesto. Sve ove države su u velikoj krizi jer nisu mogle voditi samostalnu politiku. Mogle su se vezati ili za Sigismunda ili za Murata II. Spomenute države i njihovi vladari imale su cilj da prežive i da njihovi vladari ostanu na prijestolju. To su znali i Sigismund i Murat II koji su to nastojali iskoristiti u svoju korist. Sigismundu je pošlo za rukom da proširi svoj utjecaj. Sultan nije imao izbora i primjenio je rat. Prilika se pojavila 1437. nakon smrti Sigismunda. Sultan je naredio vojskovođi Aliju da sa većim vojnim snagama napadne i Despotovinu i Vlašku ali i Erdelj. Osmanlije predvođene Alijem prelaze rijeku Dunav i zauzimaju brojne tvrđave i dolaze do Hermenstat tvrđave. Ugarskom je vladao Albert Habsburški (1437.-1439.) a nakon njegove smrti naslijeđuje ga sin Vladislav (1440..-1457). Veliki značaj stekla je ličnost Vladislava III-poljski vazal. Sukob između Vladislava Habsburškog i Vladislava III Jagelovića podijelio je Ugarsku na dva djiela. Ovaj sukob je dobro došao Osmanlijama. Iako su bili zaokruženi unutrašnjim borbama oko prijestolja ugarska vojska bila je i dalje najjača sila. Ugarski vojnici 1438/39. su zauzeli više gradova Srpske Despotovine. Vidjevši kako ove akcije narušavaju ravnotežu sultan Murat II je naredio da vojska zauzme preostali dio Despotovine. Vojska je 18. augusta 1439. zauzela Smederevo kao i Novo Brdo (poznat po rudnicima, naseljenosti, poljoprivredi, “majka gradova”). Iako je Despotovina ranije doživila prvi pad sada je ponovo pala zauzimanjem Novog Brda. Među brojnim zarobljenicima bio je i Konstantin Mihajlović koji će kasnije biti osman. yeničar. Vojno napredovanje Osmanlija na dijelu Srpske Despotovine dovelo je Tvrtka II u nezavidnu situaciju. Stoga je on od ranijeg danka povećao sumu na 50 000 dukata osmanskim vojskovođama ali je napao tvrđavu Beograd. Iako su išli na faktor iznenađenja, branioci Beograda su pružili otpor, a posebno Dubrovčanin, prior Ivan koji je pružio napadačima dostojan otpor. U glavnom gradu Jedrenama dešavali su se drugi događaji. Umjesto Isak-bega imenovan je Halil-paša Čandarli 1439. g. Na taj način ozakonjena je politika OC da je osmanska porodica davala sultane a porodica Čandarlioglu davala je vezire. Sva ta zbivanja pažljivo je pratio Janjoš Hunjadi, porijeklom sa tla Vlaške ali je u Erdelju (Transilvanija) imao velike posjede te se smatrao bogatim čovjekom. Pravi gospodar od 1440. gubernator Ugarske je bio Janjoš Hunjadi (1446.-1452.). To je bio ne samo zbog njegovog bogatstva nego i zbog njegova junaštva. “Jedini uspjeh Evropa će imati ako pređe u napad a ne bude se samo branila.”

God. 1441. pod Hunjadijevom komandom poražene su osmanske trupe koje su prodrle do Erdelja. Ohrabren uspjesima on 1442. prelazi Dunav i prodire sve do planine Balkan. Njegovi uspjesi stvorili su haotično stanje kod Osmanlija. On 22.7.1443. g. osvaja Niš a 3. novembra osvaja Sofiju. Skoro da nije bilo značajnijeg osmanskog vojskovođe koji nije od Hunjadija doživio poraz. Takav je bio i Rumelijski beglerbeg Kasim-paša. Ovi uspjesi su na evropskim dvorovima stvorili propagandu o nepobjedivosti Hunjadija. Njegovi uspjesi ohrabrili su albanska plemena sa princom Đurađem Kastriotijem (Skender-begom) na čelu. On je poticao iz jedne od najuglednijih albanskih porodica te je odveden na dvor sultana Mehmeda I , primio islam i zadržao ga do smrti. Koristeći zbunjenost

19

Osmanlija, Skender-beg je navodno falsifikovao sultanov ferman kojim treba da ode u tvrđavu na Kroji i tamo je okupio nezadovoljne i ustao protiv osmanske države i tako ostao sve do 1466. g.

Koristeći poteškoće u evropskom dijelu carstva Ibrahim-beg Karamenioglu ponovno je ratovao protiv Osmanlija nastojeći povratiti makar dio teritorija. On prelazi na tlo osmanske imperije i vodi operacije od Kutahije do Ankare i od Balvadina do Sevrišehira. Sultan je bio prisiljen da odbranu svojih pograničnih tvrđava prepusti vojskovođama a on se prebacio u Maloj Aziju da ratuje protiv Karamanskog bejluka. Po dolasku u Anadoliju, Murat II uspijeva zaustaviti ofanzivu i prelazi u kontranapad. Sultan ponovo zauzima Konyu i vraća gradove ovog bejluka te sklapa mirovni ugovor jer slijedi politiku da se Karaman ne smije odmah zauzeti a i međusobno se žene.

Dok je sultan ratovao u Karamanu, svog sina, princa Mehmeda, imenuje za Rumelijskog beglerbega. Najvažniju riječ imao je Halil-paša Čandarlija .Svjestan da dalje vođenje rata sa Karamanom može da mu se vrati kao bumerang on odlučuje da sklopi mirovni ugovor. Smatrajući da Janjoš Hunjadi ima prednost on je pribjegao taktici da ponudi povoljan mir. Ugovor koji je ponudio Ugarska Kraljevina je prihvatila i potpisuje se 12. juna 1444. g. Odlukom ugovora obnovljena je Srpska Despotovina, u Smederevo se vraća Đurađ Branković, Vlaška se našla pod Ugarskom Kraljevinom. Ugarska se obavezala da neće ratovati protiv OC i da neće prelaziti Dunav prema jugu. Tek iza toga u augustu 1444. sultan potpisuje mirovni ugovor i sa karamanskim begom Ibrahimom. Izgledalo je da će svi podanici moći u miru da rade i privređuju. Na dvoru se tad događa nesreća, najstariji sin Aladin umire. Bojeći se sultan abdicira i na prijesto dolazi 12-godišnji princ Mehmed. Nakon abdiciranja sultan je želio živjeti daleko od dvora, da uživa u djelima književnosti i filozofije. Sve poslove u ime maloljetnog sultana preuzeo je Halil-paša Čandarli. Sam sultan je odlučio da bude beglerbeg Menteše, Saruhana i Ajdina, a najviše na tlu Jonskog mora. Ali 10 nedjelja nakon potpisivanja sporazuma sa Ugarima stanje se mijenja. Nagovoren od kardinala Čezara Baronea, Vladislav III prekida mirovni ugovor. Ugarska vojska 1. septembra 1444. g. se pojavljuje pod osmanskom tvrđavom Orsavan. Sultan Murat II se vraća u Jedrene i preuzima ponovo vlast. Bez oklijevanja naređuje da 40 000 njegovih elitnih jedinica bude prebačeno u Evropu. Sa već postojećim trupama sultan se kretao prema Varni jer se i većina ugarske vojske tamo kretala. Sa kraljem Vladislavom III bio je i Janjoš Hunjadi. Do bitke kod Varne je došlo 10. novembra 1444. g. modernije naoružana, sa sposobnijom vojskom, sultanovi vojnici bili su motiviraniji da pobjede.U toku same bitke život je izgubio i Vladislav III. Bijegom sa bojnog polja Janjoš Hunjadi spasio je dio svoje vojske, a dokazalo se da je Osmanlije nemoguće potisnuti iz Evrope. Zaključuje se novi mirovni ugovor. Neposredno po završetku Murat II ponovno abdicira a Mehmed II ponovno dolazi na prijesto. Murat II dolazi u Manisu gdje želi nadoknaditi ono što nije imao za vrijeme vladanja. Poslije kratkog vremena provedenog u Manisi stižu vijesti da su se u Jedrenama pobunili yeničeri. Murat II se ponovo vraća na vlast.

Dok je trajao ugarsko-osmanski rat od 1441-1444. novi bizantski car Jovan VIII iskoristio je ovo stanje da poboljša ugled Bizanta. Njegove jedinice su prešle u ofanzivu na Peloponez i skoro ga zauzele. Car je znao da će tako dobro privredno ojačati i carstvo i vojsku. Murat II 1446.g. poveo je rat protiv Bizanta. On je mobilisao vojsku od oko 60 000 ljudi. Osmanlije nanose gubitke Bizantincima i vraćaju Peloponez. Osvajanjem Korinta 3. decembra 1446. završen je rat sa Bizantom. Ovaj put sultan naređuje vojsci da nastave rat protiv Skender-bega Kastriota. Sultan je znao da mir sa Skender-begom dovodi do njegovih ponovnih uzdizanja.Vođen je gerilski rat. U tim ratovima protekla je cijela 1447. g. U Ugarskoj kraljevini došlo je do promjene vlasti; Janjoš Hunjadi je proglašen za gubernatora sve do 1452. g. Nakon poraza kod Varne Hunjadi je izgubio dobar dio svog ugleda. Evropa je hvalila Skender-bega Kastriota. Janjoš Hunjadi se sprema za novi rat sa Osmanlijama. Kada ugarski gubernator skuplja vojsku za vraćanje svog ugleda postoje i drugi razlozi za ovaj rat. Poslije bitke kod Varne Despotovina više nije bila produžena ruka Ugarske Kraljevine. Despot vodi računa o sebi i svojoj porodici i zna da svako vezivanje za Ugarsku može loše da završi. Ujedno

20

od svoje kćeri Mare dobija informacije da on nije običan vazal, stoga se on čvrsto veže za osmansku državu. Janjošu Hunjadiju ne dolazi pomoć ni od Bizanta koji je oslabljen. Sva Evropa aplaudira gubernatoru ali ne daje svoju vojsku za novi rat. Stoga Janjoš u novom ratu nema više od 24 000 vojnika.Vojnici, prolazeći kroz Despotovinu pokazali su se krajnje neprijateljski. To su radili vojnici po nalogu Hunjadija. Međutim, Hunjadi je siguran u podršku pravoslavnog stanovništva na jugu Balkana. Činjenicu je zasnivao na tome da će mu kao i Jovanu VIII Paleologu priteći u pomoć.

Na vijest o dolasku Hunjadija Murat II preduzima brže mobilizacione mjere (oko 150 000 ljudi). Ne želeći pružiti Hunjadiju prednost Murat II se zaputio onamo kuda su se kretale ugarske čete. Susreli su se na Kosovu 17-19. oktobra 1448. Osmanlije su u potpunosti porazile Janjoša Hunjadija koji je pobjegao sa malim brojem vojnika. Osmanska hegemonija došla je do apsolutnog izražaja. Pobjedom na Kosovu sudbina Bizanta je u pitanju. Nakon pobjede sultan ne raspušta vojsku i šalje je ponovo na Skender-bega Kastriota. Skender-beg i ovog puta vješto izbjegava sukob sa Osmanlijama. Sultan nije jedino mogao da osvoji Kroju, centar otpora albanske vlasti. Sultan je 1449. dao do znanja da se Kroja mora osvojiti, polazi im za rukom ali ne uspijevaju uhvatiti Skender-bega. On polazi u Epir a kasnije se vraća i nastavlja ratovati.

U Bizantu dolazi do smjene vladara. Bizantom vlada Konstantin Xl Paleolog (1448-1453.). Držeći se tradicije 1450. Murat II ženi svog sina Mehmeda sa princezom od Zulkadra. Krajem godine 1450. ponovo dolazi u palaču u Manisi.Poslije kraćeg vremena umro je 3. februara 1451. od moždanog udara. U vrijeme sultana Murata II, gdje je tokom treće decenije svoje vladavine ojačan dignitet vlasti, ipak je bio prinuđen da dio svojih kompetencija prebaci na neke ličnosti. Razlog je realno stanje jer je osman. imperija ponovo počela da se vraća na poziciju regionalne sile. Veliku ulogu odigrali su veliki veziri. U porodici Čandarli veliki broj postali su veziri. Pored Halil-paše koji je bio rodonačelnik porodice vezir je bio i njegov sin Ali-paša, unuk Ibrahim i praunuk Halil. Svi su vezirsku čast obnašali od 1367.- 1453. sa prekidima. Za sve članove vezira iz ove porodice historija veže činjenicu procesa jačanja centralne vlasti, donošenja zakona kanuna, zakonodavstva, obraćanja pažnje finansijama ali i povezanost Čandarlija sa ne uvijek aristokratskim porodicama istočne Anadolije. To će najviše doći do izražaja u doba vezira Halil-paše koji je otvoreno igrao posrednika vladajuće dinastije koje su okretale leđa kad god su mogle.

Značajna porodica Timurtaš; njen osnivač Timurtaš imao je 5 sinova: Uruç-beg (rumelijski beglerbeg), Umur-beg, Osman-beg (namjesnik Germijana), Jahsi-beg (zapovjednik tvrđave Uvca) i unuk Ali-beg (namjesnik Karesije).

Uporedo sa porodicom Timurtaš vrlo zapaženo mjesto u 14/15. st. imali su članovi porodice Evrenos. Njen osnivač Evrenos-beg, vojskovođa još iz doba prvih sultana a imao je 6 sinova. Posebno značajan bio je sin Isa. Zapaženo mjesto imali su članovi porodice Mihajloglu

Sultan Murat II stupa na prijesto sa 17 god. i vladao je u kontinuitetu 23 godine. Od augusta 1444. do januara 1445. uz njegovu saglasnost dužnost je obavljao sin mu Mehmed. Ponovo se vraća i odlazi sa prijestolja. Kad se 3. maja vraća po treći put na prijesto dužnost obavlja do 3. februara 1451. Jedan turski historičar smatra da je Murat II vladao 28 god. 10 mjeseci i 29 dana. U trenutku stupanja na prijesto za Murata II govorilo se da ukoliko očuva ono što je naslijedio bit će dobro (status quo). Ali on se u svim prilikama pokazao kao oprezna ličnost. To je pokazivao sa Karamanidima, Džandaridima, te sinom Timur-hana. On je prema susjedima pokazivao naklonost. Posebno je na početku vladavine izbjegavao rat sa Ugarskom čiji car Sigismund je smatran za najvećeg evropskog vladara. Njegovo držanje i politika iz prvih godina vladavine vremenom će se pokazati kao ispravan put sultanovog držanja. Istovremeno u ovom periodu Murat II je posvetio veliku pažnju modernizaciji vojnih snaga. Uvidio je i nastojao da modernizuje snage sa puškama- MUŠKETE iz kojih se pucalo vatrenim đulom a posvećuje pažnju i artiljeriji. Nabavljao je topove iz Evrope a kasnije su ih i oni proizvodili. Sa svojim protivnikom Janjošem Hunjadijem analizirao je vojnu taktiku ovog vojskovođe od kojeg je preuzeo manevrisanje opkoljavanjem sa zaprežnim

21

kolima. Osmanlije su topove počeli koristiti 1422. g. u opsadi Konstantinopolja. Muškete koriste još 1444.g. u bici kod Varne. Bio je poznat kod savremenika kao čovjek koji je volio mnogo da uči. Svjestan je bio da iako ima jaku kopnenu vojsku da mu je slaba tačka pomorstvo. Zato je od Mlečana nastojao da preuzme njihovo organizovanje u pomorstvu, da modernizuje brodove i da zapovjednici budu najbolje školovani. To je rezultiralo pomorcima. Već 1442.g. u Galipolju se nalazilo 6 velikih ratnih brodova dok se riječna flota sastojala od lahkih snaga usmjerenih prema Dunavu. Pored jačanja centralne vlasti i vojnih snaga treće interesovanje bila je privreda. Zanatska i privredna snaga je uvećana. Izgrađivale su se nove urbane sredine sa levantskim stilom. Pomaci su se vidjeli u Brusi i Jedrenama. Osmansko carstvo imalo je promet od 2 500 000 dukata. Privredna aktivnost posebno je podstaknuta u Rumeliji. Sljedeća reforma bila je pažnja prema yeničerima. Do tad je red popunjavan iz zarobljenika OC od tada se popunjavao red putem DEVŠIRME. Yeničeri postaju još disciplinovaniji i odaniji sultanu. Isto se primjenjuje kod spahija-konjanika. Sve ovo rezultiralo je ponovnim jačanjem timarskog sistema.Veliku pažnju sultan je posvetio i administraciji. Katastarski defteri najbolje nam kazuju o preglednosti stanja iz ovog perioda imperije. Sultan je zaokružio državu u vrlo preglednu i funkcionalnu a kao cjelina davala je određenu snagu. Sve je to doprinijelo da OC pokaže snagu u doba Mehmeda II Fatiha.

OSMANSKO CARSTVO U DOBA MEHMEDA II FATIHA (1451-1481)

Rijetko se dešavalo da poslije smrti jednog sultana ostane država u dobrom stanju. Nakon smrti Murata II 3. februara 1451. na ćelo OC dolazi Mehmed II. Povšina carstva bila je oko 500 000 km² tj. u proteklom periodu (1413-1451) carstvo je uvećano za 160 000 km². do bitke kod Angore kada je imala 690 000 km² onda je još uvijek bila u zaostatku. Svi ovi sultani nastojali su vratiti državu na onu širinu iz početka 15 st. Za novog vladara se znalo da ima cilj proširiti vlast na teritoriju južno od Dunava (Evropa) dok je na istoku želio proširiti vlast do rijeke Eufrata. Osnovni plan bio mu je zauzeće Konstantinopolja i tu stvoriti carstvo kao u doba njenog vladara Justinijana. Želio je da mu država bude svjetska sila. Planovi su mu bili zasnovani na realnim pretpostavkama. Nije morao ratovati protiv braće, protiv anadolskih aristokrata jer im je moć svedena na razumnu mjeru a od oca je naslijedio razumnu i dobro organizovanu državu. Kao i otac mu Murat II i Mehmed II je od samog početka pažnju posvetio yeničerskom odžaku. Plašio se da su yeničeri nepouzdani jer su bili pripadnici bektašijskog derviškog reda. Za osnivača, Hadži Bektaša znalo se da je učenik šejh baba Ishaka iz Anadolije. Filozofija Bektašija bila je da su izučavali pored Kur’ana i Hadisa, hriščansko biblijsko učenje te je u njih svakodnevnim nahođenjima bilo anadolskih sujevjerja. To znači da su bili nasljednici islamskih, hriščanskih i nomadskih ućenja. Zato je i Mehmed II bio vrlo oprezan prema yeničerima. On je 18. februara 1451. stupio na prijesto. Među prvim odlukama bilo je da se ubije njegov polubrat Ahmed (sin princeze od Sinopa), te da preuda njegovu maćehu za Ishaka (vojskovođa), drugu maćehu Maru sa bogatim darovima vratio je u Despotovinu. Kako ona nikad nije prešla na islam zakaluđerila se po povratku u domovinu (tolerantnost).

Dok je na političkoj sceni izgledalo da djeluje uredno, istovremeno je naredio da Đurađ Branković obnovi ranije vazalne odnose prema sultanu. I Mehmed II u prvim danima vladavine svojerućno je potpisao međudržavne ugovore kako bi pokazao državni kontinuitet. Tako je sa Konstantinom Xl Paleologom i njegovom braćom Dimitrijusom i Tomom, despotima Peloponeza obnovio mirovni ugovor. Ali on je u ovaj ugovor unio nove klauzule da obavezuje basileusa da u prijestolnici čuva i pazi princa Orhana-sina Sulejmana. Time je onemogučavao njemu da mu postane suparnik. Mehmed II se obavezao da će Bizantu godišnje plaćati 300 000 akči. Istovremeno sultan je u Jedrenama napravio gestu koja će se kasnije pokazati kao katasrofalna. On je po prvi put yeničerima poklonio peškeš u iznosu od 10 kesa. To je uradio po nagovoru

22

evnuha (harem). Prve odluke novog sultana u zapadnim diplomatskim ugovorima smatrane su za nepromišljene za novog sultana. Stoga su smatrali da će OC biti više zabavljeno unutrašnji nego vanjskim pitanjima. Slićno je mislila i njegova opozicija. U tim pogrešnim procjenama isticao se karamanski Ibrahim-beg. Smatrao je da će se osmanska država moći svesti na onu iz doba interregnuma. Pošli su u akciju računajući na neiskustvo sultana (19godina). Već u prvim odmjeravanjima snaga, Mehmed II ih je neprijatno iznenadio. Reagujući brzo podsjetio je na Bajazida I (pradjeda); susjedne bejluke je u korjenu sasjekao. Porazio je i vojsku Ibrahim-bega i doprinio da već u prvim godinama vladavine teritorija OC bude proširena na tlo Karamana. Ojačan pobjedama kako u Aziji tako i u Evropi sultan Mehmed II smatrao je da treba da ostvari svoj san.

Osvajanje Konstantinopolja

Mehmed II je želio osvajanjem bizantske projestolnice ojačati svoj autoritet više nego ijedan njegov prethodnik. Bio je svjestan da u neposrednoj sredini ima saradnike koji mu nisu htjeli pomoći u ostvarenju ciljeva. Sve je to doprinijelo da o mladom sultanu nije bilo pozitivnog mišljenja. Zajući da raspolaže sa sređenom državom, sultan je znao za snagu svojih neprijatelja. Konstantin Xl je imao vlast u Konstantinopolju i svoj okolini a sam grad bio je u osmanskom okruženju. Mnogi su govorili da Bizantija predstavlja strano tijelo ali za Konstantinopolj se govorilo kao o “zlatnoj jabuci” sa brojnim palaćama i bogatstvima. Sultanova težnja za osvojenjem Konstantinopolja izazvala je protivljenje njegovih prisnih saradnika. Podržavali su ih aristokrati bejluka koji još nisu bili osvojeni, te brojni drugi. Plašili su se da Ocne dođe u nezavidnu situaciju te da Evropljani ne krenu u ofanzivu prema sultanu. Deviza je bila “zadržati a ne osvojiti”. Za razliku od bogatijih i tradicionalnijih porodica drugi sultanovi podanici su ga poticali na ostvarenje sna. Oni su bili iz manje poznatih porodica, uživaoci arazi mirije, oni koji su samo zahvaljujući sebi stekli slavu. Ova dva protivnička tabora bili su podjednake moći što je sultanu Mehmedu II odgovaralo.

Poslije dužeg razmišljanja sultan je čekao da nađe pravi izgovor za Casus belli. Prilika mu se našla u princu Orhanu, na kojeg je uvijek računao bizantski car. Kada je osm. vojska sa glavnim jedinicama otišla u rat sa Karamanom, bizantski vladar ucjenjuje sultana trazeći mnogo veći iznos, te da će dovesti OC u stanje kao ono iz 1402. g. Zeleći da preduhitri svog protivnika Mehmed II izigravajući nevinost naredio je da se sa Anadolihisara poćne graditi Rumelihisar. Za nepuna 4 mjeseca podignuta je 1452. Rumelihisar tvrđava. Bio je to početak opsade u opsadi.

Pošto je karamanski beg poražen, Konstantin Xl je uvidio da je napravio životnu grešku. Ne čekajući da sultran objavi rat, Konstantin Xl je poćeo u Evropi tražiti saveznike i pomoć. Neke stvari bizantski basileus je previdio. U Evropi je vodjen 100-godišnji rat i značio je da je Evropa zavađena, te da se niko ne može uzdići i ukazati kako spasiti Konstantinopolj. Vođena je i borba katolićke i pravoslavne crkve. Car nije znao šta da ćini te se javno odlućuje za ujedinjenje crkava koje su razjedinjene 1054. g. On stoga 12. decembra 1452. sa ćlanovima dinastije prisustvuje u Aja Sofiji zvaničnom ujedinjenju krsčanske crkve gdje se priznaje primat katoličanstvu. Konstantin Xl nastoji odmaći Mehmeda II od neminovnog rata.

Nakon podizanja Rumelihisara on ne objavljuje rat nego protivnika drži stalno u neizvjesnosti. Šalje vojsku da ratuje protiv braće Dimitrija i Tome. Dolazak Konstantina Xl na ovo tlo bio je cilj Mehmeda II da onemogući braći da pruže pomoć. U to vrijeme kod sultana se nalazio Urban koji uzima ime Orhan za kog se znalo da dobro izljeva topove. On je javno obećao sultanu da će izliti top kalibra kojim će sultan moći rušiti zidine Konstantinopolja. Top je bio takve velićine i moći da mu je trebalo da pređe put za čitava dva mjeseca. Bio je to početak rata i prije službene objave. Sultan šalje obavještajce u Konstantinopolj da ispitaju stanje u samom gradu. Oni donose vijest da je raspoloženje prema caru jako loše.

23

Sultan je sa još od ranije pripremljenim planom otpoćeo mobilizaciju. Poslije mobilizacije sultan 6. aprila 1453. zvanićno oblavljuje rat Bizantu. Opsada traje do 29. maja 1453. g. Podaci o snagama su vrlo šaroliki. Sultan je mobilisao snage od oko 400 000 ljudi (Halkokondil), 165 000 (Nikolo Bravo), a ostali izvori govore da je to oko 50 000 ljudi. Sultan je dobro promislio gdje će postaviti šator, u blizini kapije Karzijas (biz.) Karije (osm.). Raspored vojske prostirao se od drevnih vrata do Zlatnih vrata. Top je stavljen pred kapiju sv. Romana. Istovremeno u sultanovoj vojsci bile su trupe iz despotovine, većina rudara iz rudnika Novo Brdo. Oni su počeli kopati lagume-podzemne hodnike smisljajući da dizanjem zidina vojnici upadnu u grad.

Nalazeći se u potpunom osmanskom okruženju i branioci koje je nadzirao Konstantin Xl pokazali su se kao dobri branioci. U Carigrad je došla pomoć od 5 000 ljudi-dobrovoljaca pod Ivanom Longom. On je poticao iz čuvene porodice Džustinijani. Mletački izaslanik Džeronimo naredio je brodovima da se grupišu i naprave lanac kojim će preprijećiti put Osmanlijama. U vodama Zlatnog roga, Bosfora nalazilo se 18 tovarnih galija, 25 transportnih brodova, 48 galija sa dvostrukim redom vesala, preko 300 manjih plovnih objekata. Osmanlije nisu mogle djelovati sa mora.Ujedno nisu mogle ni napasti jer bi tako objavili rat i Mlečanima.

Sa kopna su Osmalije intenzivno napadali na zidine grada. Svi zapovjednici bili su obavezani da ujutro dođu sultanu i pitaju ga za dalji tok događaja. U početku opsada Konstantinopolja nije bila jaka pa su mnogi dolazili u đenovsku luku Feru te je Hajrudin-paša odavao tajne neprijateljima. Jednog dana delegacija je došla sultanu da im on da jedan dio plana te da ga oni provedu u djelo. Sultan je rekao ”Kada bi ijedna dlaka u mojoj bradi znala šta je u mojoj glavi odmah bi je isčupao”.

Jedna četa nalazila se u blazini Bešiktaša ( Hajrudin-paša). Sultan nije mogao da prikrije da se stabla baš na tom mjestu posjeku. Upravo sa ove strane nalazili su se Mletački brodovi. Sultan je naredio da se skupi sva flota, te da se posjeće sva stoka jer mu je trebao loj. Kad je šuma posjećena naredio je da se oguli kora a potom je premazao lojem a zatim poredao jedno do drugog. Zatim je naredio da se prebace ovim putem brodovi i tako je izbjegao sukob sa Mlečanima. Konstantin Xl shvatio je da se nalazi u teškoj situaciji te je poslao izaslanstvo, obečao da će plaćati 70 000 dukata godišnjeg vazaliteta. Na scenu ponovo stupaju protivnici ovog rata. Halil-paša Čandarli smatra ovo za povoljno dok Zagranos-paša vođa spahija privlaći većinu na svoju stranu za nastavak rata. Sultan se držao neutralno. Nastavljen je rat. (Konstantinopolj je branilo 8 500 branilaca). Branioci su pružili nevjerovatan otpor. Konstantin Xl imenuje Đulijana Longu za protestatora u znak zahvalnosti. Mletak Đeronimo Mota bio je izabran za zapovjednika vojske. Započeo je otvoreni sukob katolika i pravoslavnih a pomoćnici postaju sve više osijani. Sultan je 24, maja pozvao Halil-pašu i Zagranos-pašu u svoj šator i naređuje im da odmore vojsku do 29. maja kad treba krenuti u napad. Iza svih tih trupa postavio je najodanije vojnike koji su trebali ubijati sve koji bi bjažali sa fronta. U samim jutarnjim satima 29. maja počinje napad. Prije toga sultan je izdao naređenje i objavu da će svi imati pravo na pljačku a on da ima pravo nad zidinama. Ovo je bio i dodatni motiv. Istovremeno aktivirani lagumaši iz Novog Brda postavili su veliki broj laguma a ratni top je bio aktivan. Na jednom mjestu je bila otvorena kapija na mjestu lagumske rupe. Jedan odred vojske je ušao u tvrđavu. Sam Đulijano Longo (ranjen) tajno je pobjegao na Mletački brod te tako izaziva još veću paniku. Sve veći broj Osmanlija ulazi u grad. Na ovo reaguje i princ Orhan i baca se sa zidina grada. Car Konstantin Xl dugo se borio i časno izgubio zivot. Do poslijepodnevnih sati grad je bio osvojen . Sultan je ušao u grad i pošao prema crkvi Aja Sofiji i od tada ona postaje džamija. Sultanov ulazak u Aja Sofiju zatekao je vojnika kako razbija motive (idolopoklonstvo). Sultan ga je pitao da li zna za sultanovu naredbu o vlasti nad zidinama. Vojnik je pogubljen. Od tada se ovaj grad naziva ISTAMBUL-U grad. Sultan je namjeravao da ovaj grad bude glavni grad carstva, te je tako spriječio njegovo rušenje. Nakon osvajanja Konstantinopolja izvršio je svoj san. Od tada je nazivan EL FATIH Osvajać.

24

Uveo je red i zakon a osnovna želja mu je bila da u grad naseli podanike iz svih krajeva carstva. Nakon stabiliziranja vlasti on šalje poruke muslimanskim vladarima da je osvojio Konstantinopolj i srušio Bizantsko carstvo. Od tada ga muslimani nazivaju najvećim muslimanskim vladarom.

Sa osvajanjem Carigrada nastavlja se politika Orhana i drugih sultana o osvajanju. Sada druge sile nisu mogle napasti Mehmeda II kao skorojevića nego kao legitimnog nasljednika. Kako piše Đakomo de Langusi šutnja Evrope je potvrdila da barbari nisu uništili bizantsko carsvo nego su legalno tu ušli. Nema podesnijeg mjesta od Carigrada za jedinstvo Osmanske imperije. Ono je ujedinilo ranije velike imperije. Već 1454. sultan za svjetskog patrijarha imenuje Genadija. Od njega traži da sazna osnovno učenje pravoslavne vjere kako bi se korektno obnašao prema pripadnicima ove vjere. Doveo je i pripadnike katoličke i jevrejske vjere.

Iako sa padom Konstantinopolja pada i Bizant to ne znaći potpuni pad ovog carstva. God. 1456. osmanska vojska osvaja Atinu i zauzima čitavu teritoriju morejske despotovine a 1460. cijela njena teriotorija bila je pod sultanovom vlasču a 1461. sultan osvaja i Trapezuntsko carstvo. Nestaje svih Konstantinovih podanika i sva teritorja prelazi u vlast sultana. Prije nego je poćeo sa opsadom Konstantinopolja sultan je imao plan šta će učiniti sa gradom. Najprije je odlućio da će to biti glavni grad imperije. Stoga je 24. maja 1453. obećao pravo na ratni plijen osim prava na zidine. Tako je sprijećio razaranje prijestolnice i omogućio da mnogi imaju smještaj za življenje u ovom gradu. Želio je naseliti podanike svih konfesija jer je tako mogao vratiti ugled i moć. Poslije proglašenja on je poćeo u ovaj grad dovoditi osim Turkmena, Grke, slavenske narode i Jevreje. Dovođenje i naseljavanje Konstantinopolja nije bilo spontano. Već unaprijed su poćeli naseljavati pojedine kvartove sa određenom konfesijom. Takav kvart je bio i PANARIOT sa objektima pravoslavne vjere, osmanlije dovode u njega pravoslavne Grke. Slićno je bilo i sa kvartom Galata (đenovljanska kolonija). Samo jezgro grada rezervisano je za naseljavanje muslimana. Ove mjere nastaviće se i u narednom periodu.

Fatih je potom preduzeo i druge mjere. Prva je odluka bila o smjeni velikog vezira Halil-paše Čandarlije, koji je osuđen zbog saradnje sa posljednjim carem Konstantinom Xl Porfirogenetom. Fatih ga je osudio na smrt. Time je isćupan korijen povezanosti visokih vojskovođa i anadolske opozicije. Fatih je odlućio da skrši moć krvnog plemstva što mu je omogućilo jaćanje centralne vlasti. Ali, pogubljenjem vezira nije potpuno nestala moć opozicije. O padu Carigrada prva je saznala Venecija i to mjesec dana kasnije kad je održavana sjednica senata. Oni su vijest proslijedili papi Piju II odakle se vijest dalje proširila. Upravo 1453. g. predstavlja godinu kada nije bilo ni 100-godišnjeg rata. Konsoldujući stanje Fatih je bio praktićna osoba i krenuo je ostvarenje novih planova. God. 1454. šalje ferman Đurađu Brankoviću da mu preda despotovinu (legalni nasljednik). Istovremeno je osmanska flota isplovila u Crno more. Razlog je bila želja sultana da koristeći zbunjenost Evropljana osvoji sve priobalne đenovljanske kolonije, Trapezuntsko carstvo (Komneni) i Moldaviju. Sve navedene zemlje trebalo je da se u đto skorijem vremenu osvoje i pripoje osmanskoj državi. Naziralo se da granica u Evropi postaje Dunav. Stoga su sve države oko ove rijeke strahovale za sebe. Još je 1451. g. Ugarska koristila smjenu na sultanskom prijestolju te je despotovina morala da joj ustupa Kruševačku oblast. Razlog je bio da sultan Mehmed II nakon osvajanja Carigrada prvu vanjskopolitićku aktivnost usmjeri na Balkan. Za realizaciju osvajanja despotovine angažirao je oko 20 000 ljudi. Glavni dio vojske se kretao prema Ostrovici i Smederevu. Osmanlije uspjevaju 1454. osvojiti Ostrovicu ali se povlaće pred Smederevom. Tad 18. aprila 1454. sklapaju mir sa Despotovinom. Despot se obavezao da će OC plaćati porez od 80 000 dukata. Ubrzo je slopljen mir i sa Mletačkom republikom. Potom se vraća u Carigrad. Na mjestu VV nije bio niko. Fatih je za vezira imenovao Mahmud-pašu Anđelovića. Njegovo imenovanje znaćilo je sultan provodi svoju lićnu politiku. Dok su trajale ratne operacije u martu i aprilu osman. jedinice napale su Moldaviju. Rat je trajao skoro godinu dana da bi 5. oktobra 1455. službena Moldavija prihvatila vazalni odnos sa stepeno unutrašnje autonomije.

25

Uspjesi su ohrabrivali sultana da 1456. pripremi pohod na Beograd koji je bio pod ugraskom vlašću. Ta vijest ponovo je uzbudila Evropu. Zato su papa Kalikst III i Janko Hunjadi preduzeli mjere i poslali pomoć za odbranu Beograda. U ovom boju posebno mjesto imao je svećenik Ivan Kapistran. Pripremljeni branioci su uspjeli nanijeti poraze napadaćima tako da je 21. jula 1456. sultan naredio povlaćenje ispred Beograda. To je bio veliki vojni ali i politički poraz Mehmeda Fatiha.

Kada je u devetoj deceniji umru Đurađ Branković naslijedio ga je sin mu Lazar koji nije dugo vladao jer se osman. vojska predvođena Mahmud-pašom Anđelovićem ponovo zaputila u Despotovinu. Osvojene su brojne tvrđave Smederevo i cijela Despotovina 1459. Osnovan je Smederevski sandžak koji je postao centar vlasti na ovom podrućju. Zajedno sa ostalim sandžacima on je ušao u sastav Rumelijskog ejaleta. Dok je Mahmud-paša Anđelović učestvovao u osvajanju Despotovine ni sultan nije mirovao te je ratovao na Peloponezu. U periodu od 1458./60. zauzeo je cijelu tu teritoriju.

Skender-beg Kastrioti u Albaniji nastavio je sa daljim otporom. Borbe su bile duge i iscrpljujuće. Skender-beg je imao pomoć papa i aragonskog kralja Ferdinanda. Rimski papa Kalikst II stoga 1459. proglašava križarski rat. U ovo vrijeme Skender-beg je vraćao gradove u svoju vlast (Skadar i Drać). Tako je pomoć mogla stizati ne samo kopnom nego i vodom. Skender-beg rođen je u gradu Kroji 1405. u jednoj od uglednih kneževski porodica. U početku XV st. otac mu je bio gospodar Maca u gornjoj Albaniji. Kako je ova teritorija još u doba sultana Mehmeda I došla u vlast osmanske države Skender-beg je kao dijete odveden u Jedrene i kao taoc proveo više godina. Boravkom na sultanovom dvoru prešao je na islam i postao od tadašnjeg Đurađa, Skender. Najviše vremena je proveo u društvu Murata II tako da je lićno poznanstvo uticalo na njihove obostrane odluke. Koristeći povoljan trenutak neopreznosti Skender-beg je napisao ferman u ime sultana Murata I da ide u rodnu Kroju i preuzme ga 1443. Neposredno po dolasku sa svojim pristalicama protjerao je osm. posadu i zapoćeo dugogodišnju borbu (25 godina) protiv Murata II a i Mehmeda II Fatiha (1443.-1468.) do trenutka u gradu Nisosu kada Skender-beg umire. Dugogodišnja borba i ratne sposobnosti te taktika koju je primjenjivao od 1448. donijela mu je zvanje najboljeg evropskog vojskovođe. Nakon osvajanja srpske depotovine osm. vojska krenula je u ofanzivne djelatnosti na okolne zemlje. Postavilo se pitanje o osvajanju Bosne. Ova zemlja je bez obzira na unutrašnje nesloge predstavljala branu za dalje osvajanje sjevera. Zbog svog geostrateškog položaja bila je pogodna za osvajanje okolnih podrućja. Bosna je trebala da preuzme dotadašnju ulogu Skopskog krajišta.

Ofanzivna akcija osmanske vojske vremenom se prenosi i na Aziju. Rezultat te djelatnosti bio je da Osmanlije 1461. osvajaju Amasiju koja je bila znaćajna đenovljanska kolonija. Te iste godine osvajaju i bejluk Ismendijar (Džandar). Time se osman. vlast u potpunosti učvrstila na tlu zapadne Anadolije. Ovi uspjesi su naišli na protivljenje osm. susjeda. Naročito gospodar bejlika emir Uzun Hasan (Bijeli Osman). Ovaj emir poveo je rat protiv bejluka Karakojunur. Lukavštinom je preuzeo ovaj bejluk. Istovremeno je uspio nametnuti svoj autoritet ostalim anadolskim bejlucima i da postane gospodar persijskog carstva. Imao je jaku vojsku i potencijal. I ovaj emir je prikupljao sve informacije o OC i dvoru sultana Fatiha. Historićari kažu da je tim postupcima podsjećao na Timur Lenka a da ga je u lukavstvu nadmašio. Uzun Hasan je stupio u savez i sa rodoskim vitezovima koji su slavili kao neustrašivi ratnici, sa kiparskim kraljem i alajskim begom. Uspotavljaju se veze sa diplomatama Mletačke republike. Nudi im se savez da ukoliko Mlečani zarate protiv sultana da će im pružiti pomoć od 30 000 ljudi. Uzun Hasan je znao da između njega i Mlečana stoji osm. carstvo. Stoga im je predlagao da akcije usmjere prema jugu Anadolije (nekadašnjem OC) te da se Uzun Hasan sa njima sastane kod planine Taurusa. Gledajući, ovaj plan nije izgledao nepromišljeno i nerealno. Na ovom prostoru su se nalazili Kurdi koji su bili nepouzdani za OC, te neki bejluci koji se nisu željeli pokoriti Osmanljama. Uzun Hasan je tražio da Venecija pošalje artiljeriju. Planovi su međutim bili samo san a ne i realnost. Fatih i njegove vojskovođe su koristili svoje okolnosti i

26

onemogućili su spajanje ovih saradnika. Kada je 1472. mletačka flota napala obale Osmanlije su pruzile snažan otpor.

Prije toga Osmanlije su osvojile Karamanski bejluk i stvorile sandžak Karaman. Uzun Hasan nije ipak odustao od rata sa Osamnlijama. Ponovo je uspostavio vezu sa Mlečanima i dogovoreno je da se Mlečanima prepustaju Peloponez, Lezbos, Eubeja, Agros i okolina ukoliko Osmanlije budu poražene. Obećao im je prepustiti i glavni grad. Sa 70 000 vojnika Uzun Hasan polazi u akcije 1473. protiv Osmanlija. Sultan Fatih je preduzeo potrebne mjere te je mobilisao sve podanike. Sa ogromnim snagama Fatih je pošao protiv glavnine persijske vojske. Do bitke je došlo 11. augusta 1473 kog Eufrata (blizu grada Erzidžana). Kao mnogo puta do tada došla je do izražaja visprenost Mehmeda II te je spomenutog datuma osm. vojska nanijela veliki vojni poraz persijskim trupama. Interesantan je odnos sultana prema zarobljenicima jer je naredio da se oni svi pogube. Fatih je naredio da svi zarobljenici koji su obrazovani kao i članovi sa Crnog mora, a koji nisu svojevoljno krenuli u boj sa Uzun Hasanom, da se poštede. Ovaj poraz je pokopao sve nade Uzun Hasana da postane novi veliki vladar.

Poslije ovog rata sultan smjenjuje VV Mahmud-pašu Anđelovića. Optužen je za mnoge slabosti, kolebljivost i popustljivost u velikim akcijama. Za njega je znao da je veliki obrazovan čovjek, pisac književnih djela ( pseudonym ADNI). Na mjesto VV stavlja se Gedik Ahmed-paša koji je sakupio veće vojne snage i sa princom Mustafom namjeravao osvojiti preostali dio Karamana. Nakon njegovog nestanka 1468. preostali dio došao je pod vlast Pir Ahmeda i Kasim bega. Bojeći se da oni ne reaguju ponovo vezir kreće u vojne ofanzivne akcije. Princ Mustafa bio je sa njim jer mu je sultan Fatih dao namjesništvo na osvojenim teritorijama. Ubrzo on umire na što Mehmed II namjesništvo povjerava princu Džemu. Imao je svega 16 godina. Za razliku od drugih već tada je vladalo pozitivno mišljenje. U svojoj okolini je ostavljao utisak razborite i autoritativne ličnosti. Svi koji su ga slušali bespogovorno su izvršavali njegova naređenja.

Osmanske akindžije intenziviraju svoje napade daleko više nego na teritorije svojih susjeda. Manji i veći odredi su upadali u Korušku, Štajersku i Kranjsku. Jedan od najaktivnijih vojskovođa je Isa-beg Isaković koji je ratovao na tlu Dalmacije i Slavonije. On 1471. sa spahijama upada na oba ova područja. Rezultat je veliki ratni plijen i zarobljavanje velikog broja ljudi. Razlog da on posvećuje veliku pažnju dovođenju zarobljenika pružila im je mogućnost razvoja privrede. Željela se iskoristiti privredna aktivnost čime bi i država i stanovnici imali koristi. Iste 1471 . akindžije upadaju u Kranjsku i tom prilikom su zapalili jedan samostan. Oni također dovode zarobljenike u Bosnu. Vjerovatno ohrabreni uspjesima u prethodnoj godini akcije dovudža nastavljene su u 1472./73. g. Koliko u branioci bili slabi govori podatak da su akindžije doprle do same Ljubljane i djelovali na cijelom tlu Koruške. Stvorena je panika na ovim područjima pa se ljudi sa tla mletačke i hapsburške granice povlaće u unutrašnjost. Istovremeno druge osm. vojskovođe nastavljaju dejstva na jug Balkana. Tako je Rumelijski beglerbeg Sulejman-paša 1474. došao do Skadra koji je bio pod vlašću mletačkog dužda. Branioci su pobjedili Sulejman-pašu. On nije bio i pored toga smjenjen. Već u 1475. Sulejman-paša dobija naređenje da izvrši mobilizaciju i da krene u Moldaviju te da kazni kneza Petra Arona koji je odbio izvršavati vazalne odnose prema sultanu. Sulejman-paša je precijenio protivnika. Razlog je bio da Moldavija u proteklih 18 godina izgleda kao slaba kneževina. Kad je Sulejman-paša došao u Moldaviju uvidio je svoje greške. Tlo je bilo dosta šumovito a moldavske vojskovođe nisu bile slabe. U blizini rijeke Berlat kod Rakovice 17. januara 1475. Sulejman-paša je doživio veliki poraz. Čitav niz tvrđava duž Dunava zbog straha napuštaju stanovnici i tako ih Moldavci lahko zauzimaju. Osmanlije uspjehe također postižu 1475. na Krinu protiv krimskog hanata. On je za Osmanlije bio od velikog znaćaja jer su imali brojna bogatstva. Uz to, u blizini ovog hanata nalazile su se đenovljanjske kolonije duž Crnog mora. Posebno je sultan bio zainteresiran za Kefu glavnu đenovljansku koloniju i najznaćajnije

27

uporište. Preko nje su dolazili brojni zaćini, svila, krzna u Evropu. Međutim , Mehmed II napad prema Kefi nije napamet planirao. Tražili su najprije izdajnike: Specifacije. Prije dolaska osmanske vojske do zidina on je obećao da će kad osman. dođu otvoriti kapije grada. Neželeći neuspjeh sultan je poslao ovom gradu vezira Gedik-pašu i dao mu 40 000 vojnika. I pored očekivanog otpora Osmanlije su naišle na pogodnosti u gradu Tana (Azov) koji se predao veziru bez borbe. Pošto je on bio pod vlašću krimskog hana odmah je saznao za izdaju. Gubitak Tane rezultirao je da brojne tvrđave duž Crnog mora Osmanlije brzo zauzmu. Oni proširuju plan svojih aktivnosti te 1476. kreću na Krim i do 17.. g. Krim postaje osman. vazal. Tako su tokom 1475. Osmanlije uspjele osvojiti i dio Besarabije a posebno je bilo značajno osvajanje Akermana. Rezultat tih osvajanja Gedik Ahmed-paše bilo je novo teritorijalno širenje i dolazak do Poljske kraljevine i kralja Kazimira. Već u 1476. g. osmanska vojska poduzima novu ofanzivu protiv Moldavije koja je bila ostavljena postrani. Osman. vojska je porazila moldavsku vojsku koju je pomagala Poljska. Glavna bitka bila je kod mjesta koje se zove Rosbaeni (Bijela Dolina) a napadnuta je i tvrđava Hoti ali u njenom osvajanju nije bilo uspjeha. Tih 70-ih godina 15. st. na vlaškoj sceni je bio poznat knez Drakul kao surova i nastrana osoba. Poznat je bio i kao Tepeš- Nabijač na koplja. Drakul mu je bilo poznatije ime – vrag, đavo. Međutim, bio je poznat i kao veliki protivnik OC. Iako je bio u vazalnom odnosu koristio je svaku priliku da odustane od vazaliteta. Još 1461. g. smatrajući da je sultan zauzet ratovanjem u Aziji i Evropi pokušao je da Vlašku osamostali i otkaže svoj vazalitet. Tako je sklopio savez sa ugarskim kraljem Matijom Korvinom i da tako otjera Osmanlije. Otvorena pobuna natjerala je sultana Mehmeda II da shodno situaciji brzo reagira. Fatih je izvršio brzu mobilizaciju. Sa mnogim protivnicima kneza Vlada Tepeša uspio je da ga porazi. Sultan na njegovo mjesto postavlja Radula koji prihvata vazalni odnos. Osmanlije su tada imali i brojne nesporazume sa Mletačkom republikom koja je bila moćna trgovačka država sa brojnim kolonijama duž mora. Mlečani znajući da se ne mogu samo zadržati u Dalmaciji i na Apeninima nastojali su se proširiti i na Peloponez. Jedan dio Peloponeza bio je pod vlašću Dimitrija i Tome Paleologa. Njihovi i interesi Mlečana su se poklapali i došlo je do saveza. Međutim, između braće je došlo do vojnog sukoba i Dimitrije je zatražio pomoć od Fatiha. Koristeći ovu situaciju osmanske vlasti uspjele su zauzeti cijelu Tominu teritoriju. To je bio povod za novi osmansko-mletački rat. Videći da neće imati uspjeha Mlečani pažnju i težište borbi preokreću na Albaniju. Pomoć i Mlečanima i Skender-begu pruža papska država, papa Pije II i papa Pavle II (1464.- 1471.). Na strani protivnika Osmanlija bio je aragonski kralj Ferdinand. Svi ovi savezi rezurtirali su da Mlečani preuzimaju od Osmanlija gradove Skadar i Drač, dvije poznate luke. Istovremeno Osmanlije pomoć traže od pravoslavlja, grčki metropolit i vaseljenski metropolit iz Istambula. Borbe između 1461/63. dovele su do otvorenog rata 1463. između Osmanlija i Mlečana. Rat je trajao 16 godina od 1463-1479.g. U početku 1463./68. borbe ovih vojski vodjene su sa promjenljivom srećom. Ali kad umire Skender-beg Kastrioti stanje se mijenja u korist Osmanlija. Albanski narod nije našao odgovarajućeg vođu tako da oni prihvataju osmansku vlast. Osmanlije imaju sve veću prednost i uspjehe. Među Albancima poćinje intenzivnije primanje islama. Kako je 1463. osvojen dobar dio bosanske zemlje dolazi i do stvaranja novih sandžaka 1463. Bosanski; 1480. Hercegovački; 1471. Zvornički. Sve se ovo dešavalo dok su Osmanlije ratovali protiv Mlećana. Oni gube i na Peloponezu a to rezultira osman. osvajenjem Negroponta (Eubeje). To je bilo od izuzetne važnosti jer je on predstavljao jedan od centara vlasti južne Evrope. Osmanlije pokazuju napredak i u pomorskim snagama. Sultan 1468.g. vodi rat protiv Karamana gdje je formiran karamanski sandžak. Time je na tlu Male Azije nestao osmanski najveći neprijatelj. Jedan karamanski princ je uspio pobjeći kod Uzun Hasana. Svi uspjesi natjeraće mletačku rapubliku da prva zatraži mirovne pregovore do kojih dolazi 24. januara 1479. g. Ona je prihvatila gubitak Peloponeza, djelova Albanije, ostrva Lemnos i Eubeje i po prvi put Mlečani

28

prihvataju da plate ratne dugove od 100 000 dukata. Mlečani su dobili pravo da njihovi trgovci imaju pravo trgovine i kretanja po cijeloj teritoriji osmanske države kako su ga imali trgovci Firence i Dubrovnika, da u Istambulu imaju svog prestavnika (bailo). Mir je omogućio Osmanlijama da vojne snage prebace na druge frontove. Zato 1479. pošle su vojne snage protiv Erdelja. Angažirane su vojskovođe Ali-beg i Iskender Mihajloglu. Oni su bili poznati kao zapovjednici akindžija. Oni su upadali na područje Koruške, Kranjske i Štajerske te Dalmacije. Upadu se suprotstavio erdeljski knez Stjepan II Bahtori. Do borbe je došlo na Kruškom polju kod Vajzburga 13. oktobra 1479. g. Na iznenađenje erdeljski vojnici su pobijedili Osmanlije. Ali oni nisu bili zbunjeni nego su nastavili akcije na tlo hapsburške države i mletačke republike. Osmanska flota koja je bila povjerena Gedik Ahmed-paši da bi se aktivirala na Sredozemlju. Razlog je bila činjenica što je Gedik Ahmed-paša uzivao ugled kao obrazovana osoba koja komunicira sa svojim saradnicima. Sultan ga je odredio za realiziranje plana osvajanja Apeninskog poluotoka. I dok se Gedik Ahmed-paša pripremao, lićno Mehmed II Fatih koristeći mirno stanje u Anadoliji koncentrisao je snage za osvajanje Rodosa. Rodos je imao izuzetan geostrateški položaj i tako je predstavljao smetnju za osman. pohode po Sredozemlju. Sam otok čuvali su rodoski vitezovi. Oni su pripadali Jovanovcima (11st.) formirani su na tlu Palestine a 1310. uspostavljaju vlast na Rodosu a do 1522. imali su punu kontrolu. Njihiv duhovni i svjetovni starješina bio je papa. Pridržavali su se svih dobrih odnosa sa protivnicima i kad je vojska Sulejmana Kanunija osvojila Rodos pustila ih je i oni odlaze da žive na Malti. Sultan Mehmed II uvidio je da predstojeće poduhvate ne može izvesti bez osvajanja Rodosa. Zato imenuje Mesih-pašu da organizuje vojsku. Neuspjeh Osmanlija zabilježen je kod Ugara. Armija pod zapovjedništvom Pavla Kavizisija zvanog “pobjednik Turaka” uspjela je da suzbije pohode na ovu kraljevinu. Još od 1456. Fatih je koristio svaku priliku da zabilježi pobjedu nad Ugarima i spere svoju sramotu. U ovo vrijeme Ugarska je pod Matijom Korvinom bila moćna i jaka sa vojskom koja je zaustavljala prodor Osmanlija. Vijesti o osvajanju Rima ohrabrile su Korvina da njegova kraljevina nije centar osvajanja Fatiha. Sultan je sanjao da ostvari svoj drugi san, osvajanje Rima u 50 god. Grad Rim nije bio centar njegovog osvajanja nego cijeli Apenini. On je pravio planove da iz albanske luke Flarone prebaci dio kopnenih snaga na jug Apenina i da odatle započne osvajanje grada. Na putu su mu bile države sa dugom tradicijom. Znajući za uspjehe Gedik Ahmed-paše sultan se odlučio da mu ponovo povjeri zadatak. Kako je bio disciplinovan dobivši imenovanje Gedik Ahme-paša je za kratko vrijeme prikupio snage i prebacio se 28 juna 1472. g. na jug Apenina. Najveći dio vojske za zauzimanje Otranske luke činili su yeničeri i azapi (neženje iz Anadolije). Osvajanjem Otranta Osmanlije stvaraju most sa Balkanom. Gedik Ahmed-paša se vrača u Rumeliju da izvede novu mobilizaciju i počne aktivnije djelovanje. Na vijest da su Osmanlije zauzeli Otrant izazvali su metež neprijatelja. Papa Sikst lV je obavijesti sve značajnije ličnosti. Evropska diplomacija dosjetila se važne stvari. Ne dozvolivši da Fatih pridobije Ešrefa Al Garra (1468-1495) mamelučkog emira, oni su prenosili glasine da je dolazak Osmanlija na Apenine odskočna daska za napad na Egipat. Evropljani su govorili da je zauzimanje Otranta cilj Osmanlija da ponovo napadnu Rodos. Sultan je iznenada naredio da preostale jedinice dovedu u Istambul i da krenu u pravcu Gobze gdje se nalazio Hanibalov grob. Za sultana se znalo da uvijek ima planove koji su samo njemu poznati. Sultan, iako je imao 49 godina na putu prema Gobzi 3, marta 1481. je umro. Kao vladar je na prijestolju proveo 30 godina 22 dana. Bio je vladar dva carstva Bizantskog i Trapezuntskog i 14 kraljevina i da je uspostavio vlast u preko 200 gradova. Kod mjesta gdje je ukopan pravi se presedan. Fatihovo tijelo je ukopano u Istambulu kod njegove džamije. Tada se carstvo prostiralo na 850 000 km². Osmanska imperija se nije samo vratila u granice imperije u doba Bajazida I nego je i povečana za oko 20 %. Povećao se i broj stanovnika, privredni centri, rudnici i što je važno našao se pored Turkmena, Jermena i Grci, slavenski narodi, Vlasi, Moldavci, Tatari, Jevreji…Sluzbeni naziv sultana je bio “ suveren dva

29

……….., Rumelije, Anadolije, gospodar dva mora”. Veliku pažnju posvečivao je umjetnosti i kuturi i bio je praktični musliman. Posebnu pažnju je posvetio vaseljenskom patrijarhu Genjadiju. Mnogo se interesovao i za druge vjeroispovjesti. Bio je mecena mnogih naucnika i umjetnika. Među onima koji su došli na sultanov dvor bio je Djentile de Benini koji je naslikao portret sultana. Slikama je ukrasio Top-kapi saraj. Njegova podrška ovom slikaru izazvala je zamjerke mnoge uleme. Donio je brojne kanune o odnosima države prema pojedincu, vakufu, a cilj je bio jačanje centralne vlasti. Od početka je bio veliki neprijatelj anadolskih porodica. Od sultana Murat I on je najviše pažnje posvetio timarskom sistemu. Po odluci osvajaća Konstantinopolisa zemljište vinograda, bašte, kuće, mlinovi mogu biti u privatnoj ili vakufskoj svojini a ostalo je državno. Time su bili zadovoljni zemljoposjednici i time su izbjegli sudbinu kmetova u Evropi.

U tom smislu on je izvršio agrarnu reformu koju je provodio veliki vezir Karamani Mehmed-paša (1477-1481). Tim reformama posebno su bili nezadovoljni predstavnici uleme. Baš u protekle 4 godine oduzeta je zemlja koja je bila u vlasništvu vakufa te se stvorila velika politička opozicija prema postojećoj vlasti. U ovo doba OC se susreće sa novim naćinom prikupljanja poreza. Razlog da sve manje poreza traži u naturi nego u novcu bila je želja sultana da ima velike kolićine novca kojim bi plačao svoje budžetske korisnike. Sakupljaći su time uzimali dio novca za sebe i tako još više opterećivali poreznike. Ovaj naćin unaprijed uzimanja poreza zvan je ILITIZAM. Da ne dođe do većih zloupotreba on je donio kanune za reguluisanje centralne, pokrainske i lokalne vlasti. Posebno je dobro funkcionisao sistem popisa svega od interesa za državu. Obićno su se popisi vršili svakih 10 godina i obavljali su ih stručni ljudi. U svim popisima uvijek je država bila iznad lokalnog i pokrainskog i imala je potpis i monogram (nisan) sultana.

Do Fatihovog vremena po tradiciji svaki podanik ako mu nešto nije jasno mogao se lićno obratiti vladaru. Sad se formira posebna kancelarija gdje pristiže sva korespondencija na koju odgovaraju drugi ljudi a ne sultan. Još je jedna tradicija napuštena a to je prisutnost sultana na svim sjednicama diwana.

U ovo vrijeme druge polovine 15. st. nemuslimanski podanici-zimije relativno su imali zadovoljavajuće uvjete života i nisu bili ničim opterećeni kao u Evropi. Zato jedan dio stanovništva iz evropskih zemalja dolazi na tlo OC da tu živi.

U Fatihovo vrijeme javljaju se i negativne stvari kao što je peškeš yeničerima (5000 kesa) i od tada se po prvi put bilježi inflacija. Ona se javlja u momentima kada je potreban novac a postojeće sume nisu mogle zadovoljiti potrebe (kvarenje novca). Inflacijom su oštećeni vojska, administracija i sudstvo kao osnova uprave osmanske države. Sve će to i pored uspjeha, podizanja brojnih građevina baciti izvjesnu tamu na vladavinu ovog osmanskog vladara i diplomate. Problem je bio još u jednoj činjenici- hanefijska škola kojom vladara ne nasljeđuje najstariji sin nego najsposobniji. Iza sultana Fatiha ostala su dvojica sinova Bajazid i Džem. Ovo će biti razlog da od 1480. g. pored izvjesnih slabosti nastaje period bratoubilačkog rata.

VLADAVINA SULTANA BAJAZIDA II (1481.-1512.)

Vijest o iznenadnoj sultanovoj smrti brzo se proširila i došla i do njegovih sinova. Za sina mu Bajazida bili su yeničeri i ulema a za mlađega Džema bio je VV Mehmed-paša Karamani, dio spahija i indirektno njegov otac Mehmed Fatih što se vidi iz činjenice o povjerenju namjesništva nad Karamanom ( Konja je blizu Istanbulu) dok je drugi bio u Amasiji. Po tradiciji je onaj od prinćeva koji prije dođe do prijestolnice postajao sultan. Ćim je umro 3. maja 1481. njegov VV je poslao pismo sa sadržinom princu Džemu. Međutim, pristalice princa Bajazida su presrele kurira, uzele mu pismo i izmjenjeno poslali Bajazidu. Na licu mjesta su yeničeri ubili vezira a 4. maja 1481. su do dolaska Bajazida iz Amasije imenovali za upravitelja sina mu Korkuta. I pored preduzetih mjera za brzo kretanje ipak je novom vladaru trebalo devet dana da iz Amasije dođe u Istanbul. Bio je to i razlog što se dugo čekalo na

30

ukop sultana. 21.maja 1481. god. sultan Mehmed Fatih je ukopan u svojoj Fatih-džamiji u Istanbulu. Istog dana Bajazid II za velikog vezira imenovao je Ishak-pašu koji je najviše doprinio da iz konkurencije izbaci brata mu Džema. Drugi razlog je to što je bio oženjen kćerkom Gedik Ahmed-paše. već tada je obnovljena Fatihova greška. U znak zahvalnosti Bajazid II je podijelio peškeše yeničerima. Već tada mnogi su se pitali što yeničerski korpus podržava novog vladara: yeničeri su bili uz Bajazida II zato što su smatrali da je vojska zamorena svakodnevnim ratovanjem a takav nastavak nije im odgovarao. Isto tako brojni zapovjednici i yeničerski aga osjetili su da svi koji su bili zasjenjeni imaju prilike da donose odluke. Na strani sultana Bajazida bili su i krugovi uleme- svjetovne i duhovne, stare aristokratske porodice, brojne plemenske starješine i derviši. Svi ovi slojevi su to radili radi svojih ličnih interesa. Zahvaljujući tome Bajazid II je mnogo lakše prevazišao brojne teškoće. U vrijeme dolaska na prijesto sultan je imao 31 godinu. Vještom politikom i kompromisima uspio je relativno dugo da se zadrži na prijestolju. Prva odluka bila je da se povuće Fatihov ferman o oduzimanju vakufskih imovina, nekretnina koje je sultan Fatih nacionalizovao u korist države . Smatra se da je on nacionalizovao 20 000 sela i imanja što je najviše pogodilo derviše i šejhove. Za novog vladara znalo se da je vjerski privrženiji i da je pripadao derviškom redu HELVETIJA . U toku vladavine dobio je naziv VELI- sveti. Ova denacionalizacija, da bi se priblizio ulemi, bila je jedan od brojnih poteza koji je činio a da time nije ugrozio timarski sistem. To je razlog da na prelazu XV na XVI stoljeće timarski sistem nije doveden u pitanje.

Druga strana je u prvim godinama bila razočarana sultanom, aristokratske porodice koje nisu dobile ono što su očekivale. Stoga ove porodice prelaze na stranu princa Džema on je odmah osporio prijesto svome bratu a to je pokušao i vojnički. On je sa pristalicama iz Konje krenuo u Brusu i zauzevši je on se proglasio vladarem. Mnogi su bili iznenađeni brzom reakcijom novog vladara koji je princa Džema natjerao u bjekstvo. Princ Džem bježi na teritorij Mamelučkog sultanata. Tu je našao azil i novčanu pomoć i već tada su preduzeli mjere. Prikupivši svoje pristalice, vojnički se osposobivši, princ Džem 1482. ponovo prelazi na tlo njegovog brata. I ovaj drugi pohod završio se bezuspješno. Vjerovatno plašeći se, nemajući sigurnog utočista, princ Džem bježi na otok Rodos. Poslije kratkog vremena vitezovi su ga poslali u Francusku jer su se bojali osm. osvete. Toga je bio svjestan i papa Inocentije Vll koji ga dovodi u Rim da tu posluži kao legalni predstavnik OC u ropstvu. Brat mu Bajazid II ponudio je apanažu za izdržavanje princa.

Kad je 1464. na Apenine došao Karlo Vlll i zauzeo Rim princ je postao njegovim zarobljenikom. Govorio je princu Džemu da je on pod njegovom “zaštitom”. Karlo VIII je bio sretniji što drži princa Džema nego što je zauzeo Rim. Ali iznenada 25. februara 1495. umro je princ Džem. Po nekima se smatra da mu je otrov dao papa Aleksandar Bordžija. Neki opet smatraju da je to bila želja Bajazida II. Smrt Džema odgovrala je i Rimu i Carigradu. Sultan Bajazid vodio je umjerenu vanjsku i unutrašnju politiku ali to ne znaći da nije ratovao. Tako godinu dana po dolasku na prijesto osmanska vojska je povela veću vojnu akciju i zauzela Hercegovinu. Dvije godine kasnije 1484. Osmanlije vode rat u Moldaviji in osvajaju luke Akerman i Kilikiju. S druge strane Osmanlije su se morale braniti od mamelučke vojske. Intenzivne vojne aktivnosti bile su između 1488.- 1491. I osmanska i mamelučka vojska povela je po šest akcija. Međutim, ti ofanzivni pokušaji su završili neuspjehom za obije strane. Po prvi put Osmanlije su osjećale potrebu za novcem. Upravo u ovom ratu sultan je uvidio zastarjelost naoružanja svoje vojske, naročito u artiljeriji. Sultan je uvidio da je potrebno da pješadiju naoruža puškama – ARKEBUZAMA.

Kad je riječ o sultanovoj vanjskoj politici on je vodio vrlo defanzivnu politiku ali poslije smrti princa Džema on počinje ekspanzivnu politiku prema Mletačkoj Republici i Poljskoj. Tako između 1497.- 1499. Osmanlije vode rat protiv Poljaka. Rat je izbio 1497. kad je poljska vojska došla na tlo Moldavije s ciljem osvajanja ove zemlje. Kako je sultan od 141. utrošio velika finansijska sredstva za nabavku i

31

pravljenje oružja ta inovacija je dobro došla u ovom ratu. Zahvaljujući novom oružju sultanova vojska je izvojevala novu pobjedu i osvojila cijelu Moldaviju. U ovm ratu nestalo je države Zlatne horde koji su bili muslimani ali na strani Poljske. Dio dotadašnje države ušao je u sastav Krimskog hanata. Poslije rata sa Poljskom 1499. Osmanlije ratuju protiv Mlečana 1499.-1503. I ovog puta povod za rat bio je Peloponez. Na talasima postignutih uspjeha Osmanlije izlaze kao pobjednici. Kod Navarina 12. augusta 1499. bitkom Osmanlije osvajaju Lepant, u Korintskom zaljevu. Vidjevši da je Venecija u poteškočama papa Bordžija pruža pomoć Mletačkoj republici. On ne šalje vojsku nego finansijsku pomoć a i potiće Ugarsku da uđe u ovaj rat. Pod pritiskom pape Ugarska 1500. g. objavljuje rat osmaskoj državi. Dolazi do preokreta jer Mlečani prelaze u prednost. Izrazite nadmoći nije bilo što rezultira da 14. decembra 1502. dođe do prekida rata između Venecije i Osmanlija. 22. februara 1503. mir sklapa i Ugarska kraljevina a 10. augusta 1503. sa Venecijom se sklapa i potpuni mir. Razlog za ovaj mir bio je u činjenici što je Bajazid odbio da ratuje na dva fronta. I dok je osmanska vojska ratovala protiv Venecije Osmanlije su u luci Istanbula izgradili dva ogromna broda. Time su pokazali da žele biti i gospodari Sredozemlja. Na prelazu XV u XVl st. OC izlazi iz regionalne ljušture i ulazi u oklop svjetske sile. Oni se počinju mješati u prilike države koje nisu bile susjedi osmanske države. Sultan je u ratu Francuske, Napulja i Milana stao na stranu Napulja i Milana. On obečava i vojnu pomoć od 25 000 vojnika a do Napulj preda u ruke Otronto luku osvojenu još za vrijeme Fatiha. I ovog puta osmanska obavještajna služba bila je od velike koristi i sultanu Bajazidu II. On je preko svojih špijuna dobijao informacije o stanju na dvorovima evropskih vladara. Međutim, dešava se da na Pirinejima nestaje države Maura, Granade 1492. a nekatoličko stanovništvo napušta ovu tertoriju a i Jevreji. Sultan tu nije reagovao upravo zbog ropstva princa Džema. U ovo vrijeme sultan je imao neograničenu vlast. Zahvaljujući onome što je naslijedio od oca sultan nastavlja sa učvršćivanjem centralne vlasti. U unutrašnjoj politici je išao ka jačanju vojne, političke i ekonomske politike carstva. Osmansko carstvo je imalo prednost. Zahvaljujući yeničerima i spahijama bili su jedini koji imaju stajaću vojsku. U ovo doba počinje i velika graditeljska djelatnost. Podižu se brojni sakralni i profani objekti, ne samo džamije i medrese nego i hanovi, karavansaraji, dvorovi i komunikacioni putovi radi bolje povezanosti i sigurnosti. Koliko je to bilo poznato govori to da je Leonardo da Vinči ponudio da izgradi veliki most preko Zlatnog roga. Jedan od problema u prvim godinama vladavine je nasljedna inflacija. Da bi je zaustavio sultan dotadašnji novac povlaći iz opticaja i kuje “stvarni”novac. I pored velikih prihoda zaustavljanja inflacije pored velikih korisnika, velike količine novca trebale su za građevinsku djelatnost. Zato ponovo 1501. u osmanskoj državi se javlja inflacija. Ovog puta sultan je bio prisiljen da inflaciju riješi drugim putem. Po prvi put je uveden vanredni porez-AVARIZI. Plaćali su ga svi sultanovi podanici. Njime su najviše bili pogođeni nomadi. Do početka XVl st. oni su živjeli slobodnim naćinom života plačajući porez u naturi. Sa jačanjem centralne vlasti ove mjere su osjetili i slobodniji ljudi.

Sljedeće s čime se susreću Osmanlije su Šijje koji priznaju samo Muhammeda a.s. za poslanika a Aliju za jedinog halifu. Oni su poticali sa podrušje Irana. Nomadi sada potpadaju pod njihov uticaj. Nosili su crvene kape i dobili su naziv KIZILBAŠE. Sljedbenici šijja bili su pristalice derviškog reda SAFAVIJA koji dobijaju ime po vođi šejhu Ishaku Safaviju. Ovo učenje se proširilo na tlo današnjeg Azarbejdžana. Ovu situaciju koristi persijski šah te on 1501. osvaja vlast u Persiji i proglašava se za šaha (1501-1521) vladajuća persijska dinastija koja je često ratovala sa Osmanlijama. Sljedbenici Safavija počinju persijskog cara umišljati i gledati kao sveca. Tako su postali fanatični. Tada je uzdignuto ime šejha Ishaka Safavija koji se počinje doživljavati kao novi Mesija. Upravo u doba sultana Bajazida II naraštanjem broja Safavija dovodi se vlast sultana u pitanje.

Slično kako su aristokratske porodice dale sultanu podršku pa mu je uskratile uradili su to i brojni derviški redovi. Posebno su derviški redovi bili protiv sultana jer na vrijeme ne uviđa opasnost od kizilbaša. Persijski šah Ismail

32

doživljava slavu od svojih sljedbenika i on preko njih pokušava oslabiti OC i osigurati druge ciljeve. Tako je išao u pravcu Durkadira i tako pridobio veći broj sljedbenika.

Ovakvo stanje pogoršalo je unutrašnje odnose u OC. Nesigurnost u cilju javnog obračuna sa kizilbašama pogoršava ugled sultana i u oblastima gdje je imao prednost. Tadašnji sultanovi sinovi Šahinsah, Korkut, Ahmed, Selim utiću na ovu situaciju. Odnosi među prinčevima bili su takvi da je svaki nastojao da bude vladar. Napetost prelazi u vojne sukobe što slabi sultanov autoritet a jaća uticaj kanala koji imaju značaj za sinove. Najbolje se snašao princ Selim. Mustafa je bio upravnik Kafe i u njegovo ime je Gazi Husrev-beg išao u Rusiju Ivanu Groznom. Vještom politikom najmlađi princ Selim natjerao je 24. aprila 1512. da sultan Bajazid II abdicira u njegovu korist. 26. maja 1512. umire sultan u 61 godini života. Smatra se da NIJE umro prirodnom smrću (ubijen). Historičari navode da je vladao 30 god., 11 mjes., 22 dana. Kad se sumira njegova zasluga je bila u privrednom prosperitetu. U njegovo doba poklonjena je velika pažnja mnogim rudnicima. Bajazid II je oživio rudarsku privredu. Tada oživljava građevinska djelatnost. Kako kaže Ibn Kemal (savremenik) Bajazid II ostao je upamćen kao vladar koji je uspio očuvati teritorije koje je osvojio njegov otac. Jedna od najvećih zasluga je što je modernizacijom naoružanja regulisao plaćanje od vojnika do zapovjednika. Kada je 24. aprila 1512 abdicirao u korist Selima I Bajazid nije ostao kao osoba koja je omiljena podanicima. Njegove vatrene pristalice su ga vremenom napustale te više niko nije za njim žalio.

SELIM I (1512-1520 .)

Dolazak sultana Selima I (1512-1520) osjetio se odmah jer je podsjećao na svog djeda sultana Mehmeda Fatiha. Najprije se morao obračunati sa braćom. Princ Ahmed se povukao sa pristalicama u centralnu Anadoliju. Pridružuju mu se kizilbaše i aristokratske porodice i on se zapučuje prema Konji. Ovu situaciju posebno koriste kizilbaše. Njihov uticaj se pokazao naročito kad je princ Murat, bratić sultanov javno stao na stranu kizilbaša. U prvim mjesecima 1512. brojne kizilbaše su zauzele istoćnu Anadoliju sa centrom u Amasiji. Poslao je sultan najodanije jedinice na njih. Novi sultan zbog svog ophodjenja dobija nadimak JAVUZ- Strogi. Sultan je brzo doveo neprijatelje u defanzivan položaj. Kizilbaše se povlaće u unutrašnjošt a Murat prelazi na stranu persijskog šaha. U novim bitkama pobjeđen je brat Ahmed i zadavljen. Isto je bilo i sa princom Korkutom i sa 4 njegova sina. Najstariji Šahinsah također tragično završava život. Stoga Selim I traži da svi muški potomci osim sina mu Sulejmana budu pobijeni. Tek kada je završio borbu sa članovima dinastije on se posvetio kizilbašama.

On je s pravom govorio da oni predstavljaju trojanskog konja u Anadoliji. Stoga je naredio njihovo nemilosrdno ubijanje gdje god se nađu. Centar pobune kizilbaša bio je grad Teke. Vojska sultana nije im dopustala da naprave organizovaniji otpor. Vjerovtno uz pomoć Persije oni su početkom 1513. uspjeli da se okupe i pripreme ozbiljniji otpor. Ismail Safavid objavljuje 1513. sultanu rat da bi naredne godine došao kod mjesta Cardivana kod jezera Van gdje se 13. augusta 1514. sukobljavaju osmanska i persijska sila (40 000 kizilbaša). Profesionalnije osmanske jedinice nanijele su poraz Persijancima. Nakon ove pobjede osmanska vojska kreće u ofanzivu što rezultira zauzećem Tabriza. Zbog zimskog perioda i loših uslova Selim I bio je prisiljen da se povuće na svoju teritoriju. Osmanska vojska 1515/16. ponovo ratuje sa susjedima. U maju je osvojen Kemal a u julu bejluk Zulkadr. već 1516 zauzeta je cijela teritorija ……Bitlis. Tada Osmanlije dolaze u sukob sa mamelučkim sultanom. Od Erzeruma do Bekira svi priznaju sultanovu vlast. Sva Anadolija sem bejluka Ramazan je u OC. Osmanlije nastavljaju akcije na tlu današnjeg Azarbejdžana i Kaspijskog jezera tako da imaju prodor u širem osvajanju Bagdada. Sa novim podanicima osman. vojska je još više uvećana što omogučava ratovanje protiv safavidske Persije. Iako su yeničeri mislili da će sultan Selim I napraviti pauzu on to nije uradio jer ih je pripremao za rat protiv mamelučkog sultana Ešrefa Al Garra. Egipat je tada predstavljao jednu od moćnijih islamskih zemalja. Sultan Ešref je tad vladao od

33

Eufrata do zapadnih granica Egipta. Njegovi vladari bili su robovi te su nazvani MAMELUK. Svoju dinastiju imaju od 1382-1517. i bilo je ukupno 24 vladara tursko-cerskeskog porijekla sa Kavkaza. Problem u islamskom svijetu bio je što su Španija i Portugal bile u velikom uspjehu. Jaka flota i otkrivanje novog kontinenta pridavali su joj tu snagu i moć. Kako je sultan Ešref bio dužan da štiti Mekku i Medinu to je Selimu I bio povod više da preuzme njegovu ulogu. Čitav svijet je bio u iščekivanju šta će se desiti jer je portugalska flota bila na domaku Mekke (luka Džeda). Selim je bio vrlo promišljena ličnost a to pokazuje i njegovo osvajanje arapskog svijeta. Selim I je krenuo da zaštiti Mekku. Dolazak arapske delegacije iz Mekke bio je dobar razlog da Selim I krene na mamelučkog šejha Ešrefa. Selim je poslao brojna izaslanstva arapskom svijetu kako bi proširili propagandu da oni zauzimaju mamelučki sultanat kako bi ih zaštitili od loše uprave. Izvršena je mobilizacija vojske i namirnica, oružja i municije a pozvao je neke obrazovane ličnosti kako bi ga uputile u stanje mamelučkog sultanata. Poslije vojnih priprema vojska je krenula prema gradu Alepu u Siriji. Stanovništvo grada je pokazalo interesovanje da se preda. Mameluci su bili protiv, pa su stanovnici izašli iz grada i stali na stranu sultana. Prije bitke sultan je izvršio vojni raspored: Zejnil-paši povjerio je desno krilo, Karamanski Husejn-paša zapovjedao je lijevim krilom. Posebno su se isticali vojskovođe Ali-beg, Sehsualioglu i Mahmut-beg Ramazanioglu. Na lijevom krilu bio je Mehmed-paša Bukur namjesnik Bekira. Na centru su bili yeničeri sa sultanom Selimom . Imali su i veliku artiljeriju koju su prethodno maskirali. Nasuprot osman. snagama nalazile su se velike snage Mameluka. Koliko je bio svjestan opasnosti sultan Ešref povjerio je desno krilo Hair-begu a lijevo “Damask”. Do bitke je došlo 24. augusta 1516. kod Marc Dabika. Borba je bila kratka i bez većih žrtava. Posebno mjesto imala je artiljerija te je i presudila bitku. Život je izgubio sultan Ali-Gauri a umjesto njega došao je Ešref Tumanbei. Osmanlije nisu zauzele samo grad i tvrđavu prepunu novca koji im je dobro došao. Nakon kratkog predaha u Alepu sultan je nastavio da se kreće prema Damasku. U oktobru 1516. ušli su u Damask. U samom gradu sultan je odsjeo u palaći Kasr Eblak koja mu postaje sjedište u kom prima posjete izaslanstva arapskih zemalja.

Mnoge planove sultan je realizirao izdajničkim držanjem Hair-bega koji je bio na onoj strani koja donosi veću korist. Poslije kraćeg boravka u Damasku sultan je prešao Sinaj i došao do Egipta. Odbrana branilaca na ovom putu je bila slaba. U cijelom vojnom pohodu propaganda je odigrala izvanrednu ulogu. Sve ovo je doprinjelo da početkom januara 1517. sultan Selim I bude pred zidinama Kaira. Posljednji mamelučki vladar je u selu Redanije poduzeo posljednji korak odbrane. Doživjeli su poraz a vladar je bjekstvom spasio život. Ubrzo je uhvaćen i predat sultanu. Vojska je ušla u Kairo gdje su doveli Ešrefa Tumanbeja koji je 15. aprila osuđen na vješanje. Tako je cijeli Egipat došao pod osmansku vlast. Sve arapske zemlje, šerif Mekke su se predali sultanu a 17. jula 1517. Mekka je ušla u sastav OC. Na prvi pogled ovo je izgledao veliki teritorijalni uspjeh. Sultan je želio još osvojiti Jemen i tek tada biti zadovoljan. Selim I je odlučio za kratko da se vrati u Istanbul. Prethodno je donio odluku da se teritorija Egipta prisjedinjuje OC a da dobija naziv ejalet MISIR. Za namjesnika je imenovao Hair-bega. Druga odluka je bila da za razliku od drugih teritorija Misir zadržava postojeći poredak. Egipat stoga osim smjene vladara nije imao većih promjena. Sultan je sa sobom poveo halifu El Mutevekila. Kad je došao u Istanbul postalo je jasno zašto ga je doveo. Sultan je htio da ovaj posljednji član iz dinastije Abasija prenese halifat na osmanske vladare. Tako su od 1517-1924. sunitske halife bili osmanski vladari. Neposredno po prenošenju vlasti El Mutevekil se vratio u palaću gdje je umro 1543. čime nestaje Abasida. Kad osman. vojska osvaja Siriju i Egipat portugalski brodovi su bili još kod Džede. Bojeći se da će flota na čelu sa Hajrudinom Barbarosom napasti na njih portugalska flota se povlaći. Osvajanje arapskih zemalja dovelo je do novih razdoblja u povjesti islamskog svijeta. Osmanlije postaju zaštitnici Mekke, Medine, Jerusalema. Isto tako osvajanjem Egipta Osman. carstvo se proširilo i na Afriku te se našli u središtu tranzitne ekonomije. U narednom periodu su rezerve naglo porasle.

34

Međutim, i pored velikog plijena i prihoda ipak se osjećao nedostatak novca. Uvode se vanredni-avarizi porezi a to je doprinjelo da u Anadoliji 1519. dođe do pobune. Prvi među pobunjenicima bio je šejh Dželali (dželalije). On je popularnošću izazvao da ga smatraju Mesijom. Vlast je ugušila pobune ali su se posljedice osjećale kasnije. Selim I nakon povratka u Istanbul napravio je predah a potom naredio pripreme za rat na Zapadnu Evropu. Posebnu pažnju sultan posvećuje pomorskim snagama. Zahvaljujući Hajrudinu Barbarosi (1474-1546) Osmanlije uspjevaju izgraditi moćne pomorske snage = prva pomorska sila. Zahvaljujuci ovom gusaru i njegovom poznanstvu sa alžirskim begovima i Alžir prelazi u ruke sultana. Selim I Alžir proglašava posebnim ejaletom. Hajrudin Barbarosa je bio porijeklom Grk, veliki gusar zajedno sa bratom Arudžom. Uspio je zaustaviti španske snage da 1515. dopru do Alžira. Međutim, Selim je imao plan da prije nego napadne Ugarsku treba zauzeti Rodos. U završnoj fazi priprema 22. septembra 1520. umro je Selim I (8 god, 4 mjes, 22 dana). U trenutku smrti imao je 50 godina. Iza njega ostalo je moćno carstvo, super sila, rasprostrto na tri kontinenta od Beograda do Armenije i od Ukrajinskih stepa do Alžira a na jugu do Jemena. Umro je u Jedrenu.

VRHUNAC OSMANSKOG CARSTVA

U 26 godini života na prijesto stupa princ Sulejman. Iako je najveći dio života proveo u Istambulu ne može se reći da je tu i rođeni da je umro kod Sigeta (1520-1566). To je period u kom dolazi do najveće ekspanzije OC. Princ je bio u Manisi u doba očeve smrti. Kao malodoban jedini od braće ostavljen u životu, imao je najbolje učitelje. Na mjestu sandžakbega Manise Sulejman je bio od 1512. g. I to je jedini sandžak kojim je on upravljao. Prema njegovim biografima razlikovao se od oca, bio je blag, velikodušan, obazriv i pravedan ali i stog prema sinovima, prijatelju i ženi Roksalani. Kao jedinog potomka svi su se bojali za njega i poštovali ga. Sultan Sulejman je odmah krenuo sa izazovima. Hair-beg, namjesnik Misira, smatrao je da je došao pravi trenutak za osamostaljivanje. To su pokušali i ostali sandžakbegovi. Sulejman je poslao elitne jedinice na pobunjenike i pobjedio ih. Drugi dio usmjerio je na Rodos. Evropske zemlje tada su bile u fazi previranja. U Evropi, Fransoa I i Karlo V Hapsburški izrazili su pretenzije za prijestolje Svetog rimskog carstva. Ta borba slabila je vojnu i ekonomsku moć evropskih snaga. Tek 1521. u martu donesena je odluka da se Karlo V bira za cara SRC što je nastavilo previranja sa Fransoa I do smrti drugog. U Evropi se događala još i pobuna protiv papa i indulgencija. Tokom vladavine od 1520.- 1566. g. OC pod Sulejmanom Kanunijem vodilo se više ratova koji su isključivo ofanzivnog karaktera koji se mogu podijeliti na tri grupe:

• protiv Habsburške monarhije

• front na Sredozemlju, Rodos i posjedi Venecije

• ratovi sa Persijom i njenim šahovima iz dinastije Safavida

U ovom periodu iako je osmanska država dosezala vrhunac svoje moći i došla u posjed i novih teritorija a tako i uvecala broj podanika ipak doktrina je zadržana od ranije. To je da se tokom Sulejmanove vladavine ratovalo na samo jednom frontu. Gdje su prilike zahtjevale da se otvori novi rat Osmanlije su to izbjegavale čak i na svoju štetu. U pojedinim od ovih brojnih ratova ako ne mogu ostvariti cilj nastojali su da ne budu u gubitku.

Ratovi osmanskog carstva sa susjednim državama u doba Sulejmana Kanunija

U vrijeme preuzimanja dužnosti novi sultan je nastavio vojnu mobilizaciju za rat sposobnih podanika. Do rata dolazi u 1521.g. Pravac kretanja glavnine osmanske vojske koju je vodio sam sultan bio je u pravcu Beograda. Ovaj grad bio je u sastavu Ugarske kraljevine. Beograd je na početku XVl st. bio …….. i uspješnijim vojnim akcijama na tlu Srednje Evrope. Beograd je zatvarao put

35

Osmanlijama u širenju vlasti prema Ugarskoj i Hapsburgovcima. Za razliku od 1456. kada je pružen žilav otpor situacija u novom pohodu bila je lošija za branioce. Još 1490. umro je Matija Korvin jedan od najuspješnijih vladara. Moć centralne vlasti je oslabila te je ova država bila u stanju pune feudalne anarhije. Stanje je pogoršano 1514. kad je došlo do seljačkog ustanka. Vođa Džordž ugarskim jedinicama nanosio je više poraza ali i samom sebi. Oslabio je otpor prema osmanskom osvajaću. Zato je i sultan Sulejman računao da je to povoljan trenutak za širenje OC na račun Evrope. U ovim okolnostima prethodnicu glavnine osmanske vojske vodio je vojskovođa Piri-paša. Upravo je on sa prethodnicom jedinica prvi došao do Beograda i počeo sa opsadom grada i tvrđave. došao je i sultan i zatvorio pravac pružanju pomoći braniocima. Borba je bila vrlo oštra a osman. juriši bili su jako silni. Ipak 29. augusta 1521. nakon više vojnih juriša uspjela je OV (osman. vojska) da osvoji beogradsku tvrđavu. Stvoren je širi manevarski prostor za djelovanje preko Save i Dunava. Sultan je naredio da se tvrđava osposobi i smjestio je vojsku te je spremao za dalje napade na Ugarsku. Ubrzo nakon osvajanja Beograda sultan vojne jedinice okreće prema Rodosu. Ujedno rodoski vitezovi su bili poznati kao hrabri i veliki borci za odbranu krščanstva. Sa osvajanjem Rodosa dobijao se bolji strateski položaj. U zadnjim mjesecima 1521. glavnina vojske nalazila se na jugu. Zeštok otpor pružili su naročito Ivanovci. Poslije žestokih i krvavih borbi branioci Rodosa uvidjeli su da ako nastave borbu svi će izginuti. Prihvatili su da časnom predajom sa naoružanjem presele ne Maltu. Do predaje Rodosa došlo je 21. januara 1522. čime je ne po velikom bogatstvu za osmansku državu predstavljao Ahilovu petu. Poslije ova dva velika uspjeha sultan Sulejman pokazuje se kao mudar vladar i kao taktičar. U narednom periodu od 1522.- 1526. nema većih vojnih akcija. Međutim, to ne znači da je osmanska država bila neaktivna. Nakon zauzimanja Rodosa i Beograda sultan je smjenio Piri-pašu. Razlog je bio i taj što je on dužnost obavljao i za vladavine njegova oca. Umjesto njega za VV izabran je sultanov prijatelj Ibrahim-paša (1523-1636). Bliskost njih dvojice graničila se sa povjerenjem između njih da mu je davao velika ovlaštenja. Ibrahim-paša je bio jako inteligentan i obrazovan čovjek.U trenutku kad je smjenjen Piri-paša na to mjesto pretendirao je i Ahmed-paša. Postavljanjem Ibrahim-paše za VV sultan je prešao staru tradiciju. Kako bi umirio Ahmed-pašu dao mu je namjesništvo nad Misirom. Došavši 1523. g. u januaru u Kairo Ahmed-paša koji je ranije imao kontakt sa mamelučkim ličnostima dočekali su trenutak da ponovo dignu pobunu. Mameluci uz podršku naroda javno su se pobunili. Na vijest o pobuni istovremeno su reagirali i sultan i Vv. Osmanske jedinice su brzo došle u Egipat i za kratko vrijeme uspijevaju ga osvojiti. Sve se ovo dešava u vrijeme kad se vodi borba između Fransoa I i Karla V. Došlo je do čuvene bitke 1525. kod Pavije. Nesposobni Fransoa I doživio je poraz od Karla V. On stoga traži otvorenu pomoć od OC. Od tada su bili dobri odnosi između OC i Francuske. Francuski kralj tih dana pred evropskim diplomatama izjavio je da OC smatra jedinom sposobnom silom koja može garantovati snaženje evropskih država. Francuski vladar bio je svjestan da bez Burgundije i ……. Francuska nije u mogučnosti da jača svoju centralnu vlast i da se našla u teškoj situaciji. To je narušilo i ravnotežu među evropskim državama. Sultan Sulejman znao je da bez Francuske bi i njegova situacija bila nepovoljna za dalja osmanska osvajanja. Francuski ambasador je rekao da Karlo V ima ambicije da postane “vladar svijeta”. To je došlo do izražaja kad se nakon bitke kod Pavije našao u zarobljenistvu i morao prihvatiti ugovore koji je Karlo V nalagao. Zato je 1526. kad se dokopao slobode došavši u Pariz odrekao svih obaveza. To će uticati da sve do 1541. i smrti Fransoa I traje prikriveni rat Španije i Francuske. Sredivši stanje u arapskim pokrajinama i vrativši autoritet centralnoj vlasti osman. sultan je 1526. odlučio da napadne Ugarsku kraljevinu koja je i dalje bila jaka. Još od osvajanja Beograda osman. vojska je upadala u Hrvatsku i Dalmaciju, naročito dijelove koji su bili pod Hapsburzima. Intenzitet je pojačan 1524. a poseban značaj su imale akindžije sa Ferhat-begom Mihajloglu na čelu. Nerijetko osman. akindžije upadaju na tlo Kranjske, Koruške i Štajerske. U jednom od napada 1526. poginuo je dovudža Ferhat-beg. Njegovu glavu pobunjenici su

36

donijeli kralju Ljudevitu u Budim. Posebno se radovao Pavao Toroni koji je i bio veliki vojskovođa i duhovni čelnik. Smatrajući to uvredom bosanski sandžakbeg Gazi Husref-beg i Bali-beg Jahjapašić okupili su vojsku i odlučili napasti Jajačku banovinu. Cilj im je bio njeno zauzimanje čime bi došli do direktnog sukoba.

MOHAČKA BITKA

Ove pobjede su bile uvodni trenutak za novi događaj-Mohačku bitku. Mobilizirajući snage sultan Sulejman je odlučio aktivirati sve vojne potencijale kako bi u jednom potezu osvojili cijelu Ugarsku. Već 23.aprila 1526. objavljena je vojna mobilizacija i to u Istambulu. Ova mobilizacija je izvršena do perfekcije, što je govorilo o ozbiljnosti situacije a i vojnih rodova. Nakon toga sultan se sa glavninom počeo kretati prema Beogradu. U toku kretanja pridruživale su mu se jedinice iz Rumelije. Sultan je potom izdao zapovjed da je glavno zborno mjesto na Dunavu kod Beograda. Pridružio mu se i Gazi Husref-beg. Iskender-beg, Jahsi-beg i Muhajloglu bili su komandanti yeničera koji su prebaceni preko Dunava. Sve namjernice koje su putem uzimali su plačane. Zadnjih dana jula 1526. realiziran je prvi dio plana a to je opća mobilizacija, dolazak do Beograda… U blizini Beograda Osmanlije su se ulogorile raspoređen je vojni logor od Dunava do Iloka. Osmanlije su 1.augusta 1526. osvojili Ilok, i započela je propaganda u kojoj su derviši igrali glavnu ulogu. Carev cilj bio je Budim. Glavnina vojske kretala se prema Osjeku. Zbog nedostatka mostova Osmanlije su za 5 dana napravile most na rijeci Dravi. Već 22. augusta 1526. Osmanlije zauzimaju i Osjek. Svi putevi bili su otvoreni. Ali na putu se nalazio problem-MOHAĆ. On je bio poznat kao moćvarno područje prepuno boleština. Došavši do Mohaća Osmanlije su postavile novi vojni poredak jer su znali za dolazak ugarske vojske. Sultan je naložio Bali-begu Jahjapašiću da bude prethodnica. Među njima se nalazio i VV Ibrahim-paša. Bio je tu i odred od 150 topova. Iza njih je išao odred sa Berhan-pašom gdje je isto bilo 150 topova. Iza njih je išao sultan sa yeničerima, 6 odreda spahija i sa ličnom gardom. Poslije njih su išle trupe pod komandom Gazi Husref-bega. Kad su svi stigli ponovo je započelo vječanje. Do neposredne bitke došlo je 25. augusta 1526. g. Vrhovnu komandu nad vojnim snagama imao je lično sultan Sulejman. Na suprotnoj strani nalazila se ugarska vojska pod Ludovikom (1516.). Između dviju protivničkih snaga počele su manje čarke. Potom je na scenu stupila artiljerija (topovi) i ona je i preuzela inicijativu. Mnogi smatraju da je to dovelo Osmanlije u vodeći položaj. Ugarska vojska nije imala šansu za pobjedu zbog:

• veće brojnosti osmanske vojske;

• zbog nedostatka artiljerije;

• zbog discipline osmanske vojske;

• zbog nedostatka motivacije za pobjedu.

Bitka je trajala samo tog dana. Tom pobjedom od 29. augusta zadan je smrtni udarac Ugarskoj kraljevini koja je u narednih 15-ak godina vegetirala. Veliki njen dio pao je pod Osmansku vlast. Poslije pobjede, nagrađivanjem najistaknutijih i feštom, glavnina vojske krenula je na Budim. Dolazak pred budimske zidine iznenadio je branioce koji su se odlučili predati 10. septembra 1526. Kako je tad padao Kurban bajram Osmanlije su to odlučile provesti na pravi način. Glavna proslava bila je na kraljevom dvoru. Sultan je pokazao interesovanje za Peštom gdje je boravio Ivan Zapolja, mađarski bogataš. Zbog bogatstva, ugleda i simpatija prema Osmanlijama a kako je poginuo kralj Ludovik sultan je odlučio da Ivana Zapolju imenuje za kralja. To je uradio iz praktičnih razloga. Ivan je imao brojne veze sa feudalcima. Predajući mu formalnu vlast kao i zbog zimskih mjeseci Sulejman je odlučio pred kraj 1526. da se vrati u Istambul a trupe da se vrate u svoje domovine. Poraz na Mohaću značio je pad Ugarske

37

kraljevine koja je smatrana za snažnu državu u Evropi. To je značilo i jačanje i napredovanje Osmanlija prema centralnoj Evropi.

Unutrašnje i vanjske okolnosti jačale su protivnika Ugarske koja je imala navedene probleme. Istovremeno u odnosu na raniji period rata Francuske i Španije, Evropa nije mogla pruziti vojnu pomoć za odbranu Ugarske kraljevine. U vrijeme bitke na Mohaću car Karlo V bio je u ratu sa ligom od Kognica, (saveznici koji su protiv Karla V). Oni su 26.maja 1526. bili u sukobu sa Evropom osnivajući koaliciju za borbu protiv Karla. Ligu su sacinjavali papa Kliment Vll, Francuska, Firenca i Milano, Mletačka republika. Tako se desilo da se Ugarska našla u sličnoj situaciji kao Konstantinopolis prije 7 decenija. Iza povlaćenja glavnine osmanske vojske teritorija Ugarske bila je podjeljena na 2-3 dijela. Jedan dio (južni) su uzele Osmanlije, istoćni dio dat je Ivanu Zapolji a treći (zapadni) zauzeo je Ferdinand Hapsburški. Od tada u narednim decenijama teritorija Ugarske postaje centar ofanzivnih dejstava diljem osmansko-hapsburške granice.

Dalji ratovi Sulejmana Kanunija sa susjedima

I dok je 1526. g. osmanska vojska doživljavala pobjede već 1527. izbijaju pobune u Anadoliji. Kilikija je bila centar pobune a povod je bila strogost službenika prilikom mjerenja obradive površine. Iako je pobuna bila opravdana (porodica Tasila) osman. snage su iste godine ugušile pobunu. Izbila je uskoro pobuna u Karamanskom ejaletu.Vođa je bio jedan derviš, bektašija Kalenderoglu. Najviše pristalica imao je u redu Abdela Kalender potom i ostalih redova. Veliki vezir Ibrahim-paša je brzo reagirao na tlu Karamana. Sa 2000 spahija i 3000 konjanika on je krenuo prema pobunjenicima. Najviše pobunjenika pobijeno je u planini Basif (Basaf) sredinom 1527. g.

I dok su pobune gušene u Anadoliji, dvojica vojskovođa sandžakbeg Gazi Husref-beg i Bali-beg ujedinili su snage da zauzmu ostatke Jajačke banovine. Tokom 1527. dvojica sandžakbegova nanijeli su protivnicima brojne poraze. Oni potom proširuju djelovanje ne bosansku krajinu. To je rezultiralo da i Banja Luka dođe u sastav Bosanskog ejaleta. Aktivno su djelovali i u Lici, Krbavi i Dalmaciji.

Naredne 1528. Osmanlije su pripremale vojsku za napad na Hapsburgovce u Ugarskoj. Razlog je bio promjena stanja na tom prostoru. Još 1527. Ferdinand Hapsburški uz pomoć svog brata odlučio se za napad na Budim. Kako je odbrana Budima bila slaba morao se predati a Ivan Zapolja je pobjegao. Osmanski sultan je 1528. proveo u pripremama za nove pohode na Ugarsku. Već 10.maja 1529. mobilizirane osmanske vojne snage kreću u novi vojni pohod. Sada se govori da je krajnji cilj sultana Beć. Glavni savjetnici sultana Sulejmana bili su Ibrahim-paša, Ajvaz-paša i Kasim-paša. Kako su Osmanlije od Istambula do Budima bili raščistili prostor krenuli su direktno na Budim. I ovog puta sultan izdaje naređenje da se ne smije pljačkati, paliti i nanositi zlo pokorenima. To se nije dopadalo akindžijama i yeničerima. To je bio jedan od razloga da se započne pobuna među yeničerima. Ipak bilo je više onih koji su bili odani sultanu. Vrativši Budim u drugoj polovini 1529. Osmanlije kreću prema Beču. Glavnina vojske se 27. septembra našla pred Bečkim zidinama. Tada 400 lađa je spalilo mostove koji su spajali Beč i one koji su ih spajali sa Budimom. Tu je bio cilj da se protivnicima onemogući pružanje pomoći. Napadi su trajali od 27. septembra do 14. oktobra 1529.g. Zimski uslovi su natjerali sultana da se povuku. Drugi odredi su ratovali u gornjoj i donjoj Štajerskoj i Austriji. Istovremeno dok su vođene borbe oko Beča nastupile su diplomate iz sukobljenih ali i drugih država. U trenutku kad se Osmanlije gubile opreznost vojvoda Ferdinand je krenuo na Budim. Dolazak hapsb. vojske pod Budim nije se dobro provodio. Ovog puta Budim je ostao u sastavu OC.

Novi pohod osmanske vojske iz 1532. poznat je po tome što je u tom trenutku pod Sulejmanom Kanunijem bilo oko 200 000 ljudi. I ovog puta pravac je bio prema Hapsburškoj monarhiji. To je bio njegov peti pohod prema Hapsburzima. Koliko je bila vojska jaka govori podatak da cara Karla V oslovljavaju titulom kralja. Vojske je bilo: 16 hiljada iz Rumelije, 30 hiljada iz Anadolije, 12 hiljada yeničera, 20 hiljada spahija, 16 hiljada akindžija i 300 topova. Sa borbenim dijelom veliki broj ljudi bio je zadužen za prehranu, kao

38

vodići, derviši, … (zanatlije ljekari, smještaj). Kod Beograda sultanu se pridružilo oko 15 hiljada Tatara sa Krima (Sahib Giraj). Kod Osjeka sultanu su se pridružile jedinice iz bosanskog sandžaka vođene Gazi Husref –begom.

* Porodica Giraj je od 1456.-1774 bila vladar u Krimskom hanatu*

U prvoj fazi vojnog pohoda protiv Hapsb. ove vojne snage uspjele su osvojiti više vojnih tvrđava. Po značaju i veličini posebno se istiće tvrđava Kiser koju je OV osvojila 29. augusta 1532. Time su se osmanske teritorije nalazile na oko 100 km udaljene od Beča. Zauzimanjem Kisera sultan je smatrao da su svi uslovi za rat ispunjeni. Tad je naredio vojno utvrđivanje i zaustavljanje vojske. Ipak se nastavilo sa ratom protiv tvrđava koje još nisu bile osvojene. Tako je 1532. osvojena i slavonska Požega te je ušla u sastav bosanskog sandžaka. Kad su Osmanlije osvojile tvrđavu Kiser to je bilo od velike važnosti da glavnina osmanske vojske dodje iz Istambula do Beča.

Andrija Dori, admiral španske mornarice izvršio je napad na Peloponez i preuzeo Korint. Tako je otvoren i drugi front u borbi protiv Hapsburgovaca (braća). U takvoj situaciji Sulejman Kanuni bojeći se većih posljedica vrši mobilizaciju pomorskih snaga i daje ih Hajrudinu Barbarosi. Tada ga imenuje za kapudani Derije. Kad flota napada Peloponez dolazi i do veze osman. i španske države. Francuzi su jedva dočekali i pružili pomoć u floti Osman. Fransoa I je od osmanske države dobio slobodu trgovine po cijeloj državi. To je bio početak pregovora poznatih kao TRGOVAČKE KAPITULACIJE.

Hajrudin Barbarosa se pripremao da pored protjerivanja Španaca sa Peloponeza izgradi još veću flotu. Uz pomoć flote Barbarosa nastavlja pomorsku aktivnost te smatra za povoljan trenutak osvajanje Tunisa. Španska flota je u međuvremenu pripremila odbranu Tunisa i definitivno 1538. manja područja dolaze pod Španiju a osvajanje Tunisa se odložilo. Sve ovo se dešavalo kada Osmanska vojska vodi rat protiv Safavidske Persije. U velikom vojnom pohodu koji je započeo 1534. glavni zapovjednik (sarasker) bio je Ibrahim-paša. Njegova vojna sposobnost se ponovo pokazala zauzimanjem Tabriza. Tadasnji šah Tahmaz I znajući za snagu OC izbjegao je da sa Osmanlijama vodi presudnu borbu. Upravo povlaćenje šaha Tahmaza olakšalo je Osmanlijama da vojsku upute i na druge dijelove osman.-persijskog fronta. I pored uspjeha svog vezira i sultan Sulejman se odlučuje da krene na Persiju. On se zaputio na teritoriju današnjeg Iraka. Persijska vojska se i dalje držala defanzivno. Sultan je to i očekivao i 31. decembra 1534. osvojio je Bagdad te je tako poslije Damaska 1516. i drugi grad halifa došao pod vlast Osmanlija. Ovime se OC približavalo svom vrhuncu. Bagdad je postao najveće osmansko vojno utvrdjenje ali i najcjenjeniji grad. Nazvan je darul selam- kuća spasa (mira), dok je Beograd dobio sluzbeni naziv darul džihad- kuća borbe. U naredna 4 mjeseca živio je sultan Sulejman Kanuni, o tome svjedoće brojna pisma Mlečanima. Potom sultan je sa jedinicama krenuo prema Tabrizu. I ovdje se sultan zadrzao neko vrijeme a nakon 18 mjeseci 8. januara 1536. vratio se u Istambul. Time se završio njegov šesti vojni pohod od kada je preuzeo prijesto od svog oca.

U međuvremenu Ibrahim-paša koji je u dobroj mjeri po pogledu časti bio poljuljan povlaći svoje državne interese i sklapa savez sa Francuskom i daje joj trgovačke kapitulacije. U odlukama obije su se države obavezale na savez, uzajamno pomaganje, slobodu plovidbe i trgovine. Ugovorom je Francuska stekla prednost nad u odnosu na svoje susjede. Kapitulacije su produžene i u daljem periodu. Osmanlije su se nadali da će francuski novac oživjeti njihovu trgovinu i pribaviti veće finansije. Jedna od odluka, vezana za ovaj savez bila je uzajamno vojno pomaganje. Predviđeno je da Francuzi napadnu sa sjevera Apeninski poluotok i tako preotmu teritorije koje su priznavale moć cara Karla V. Istovremeno je sultnija Hurem-sultana (Roksalana) uspjela pomutiti odnose sultana i velikog vezira. Razlog je bilo isticanje njene ličnosti kao i njenog sina Selima. Rezultat je odluka sultana da u martu 1536. fermanom smjenjuje i pogubljuje VV Ibrahim-pašu. U naredne tri decenije nijedan VV nije imao onakvog uticaja kao Ibrahim-paša. Ovo je početak uplitanja harema u vanjsku i unutrašnju

39

politiku OC. Ubijenog vezira zamjenio je Ajvaz-paša koji je uživao ugled. Ubistvo Ibrahim-paše značio je veliki gubitak za OC. Njegovim ubistvom nestalo je i šejh-ul-islama Kemala-paše Zade, velikog historičara, prirodnjaka i po inteligenciji čuvenog učenjaka. Sve se ovo dešavalo u vrijeme kad je polupismeni ali pošteni Albanac Ajvaz-paša mobilisao vojsku na dalje pohode. Tek kad su završene višemjesećne pripreme u maju 1537. sultan je došao u albansku luku Valonu sa sinovima. Razlog je bio osvajanje svih ili većine prostora Albanije koja je bila pod Mlečanima.

Drugi dio pohoda realizirao je Hajrudin Barbarosa koji kreće u osvajanje ostrva Krfa. Ovi pohodi su trebali predstavljati uvod u osvajanje dijela Apeninskog poluostrva. Ali do toga nije došlo. I u narednoj 1538. uglavnom zahvaljujući pomorskim snagama nastavljeni su pohode na preostale otoke. Osmanlije su željele onemogućiti Mlečane da se miješaju u politiku na Sredozemlju. Međutim, ovim planovima su se suprotstavljali branioci koji stvaraju savez papske države, Mletačke države i Španije (81 venecijanska, 36 papskih i 50 španskih brodova). Vrhovnu komandu nad ovom flotom imao je Andre Dorija. Osmanska flota imala je 124 veća plovna objekta sa Hajrudinom Barbarosom. Do sukoba je došlo kod Perveze u zalivu Arte 25. septembra 1538 . Andre Dorija je namjeravao izvući Osmanlije na otvoreno more. Hajrudin je izvršio pregrupisavanje snaga: desno krilo povjerio je Turkutu, lijevo Salih rejsu a centralni dio ostavio je sebi. Barbarosaje osjetio da se Dorija nalazio u nezahvalnoj situaciji zbog nesaglasnosti unutar svoje flote. Tako je 25. septembra 1538. Barbarosa nanio poraz savezničkim snagama a noć je spasila totalno potopljenje svih savezničkih brodova. Nakon ove bitke osmanska flota postaje najdominantnija na moru. Ovom bitkom najviše je bila oštećena Mletačka republika koja gubi trgovinski prioritet. Vidjevši da ne može izmjeniti stanje Mlet. Rep. se odlučila na sklapanje mirovnog ugovora sa osmanskom državom. Odluke mirovnog ugovora iz 1539. definitivno su ratifikovane 1540. što se uzima kao datum mira Osmanlija i Mlet. Republike. Mlečani su se odrekli posjeda u Dalmaciji i Egejskom arhipelagu a zauzvrat je dobila slične pozicije kao i Francuska. Osmanska država je dobila nadoknadu od 300 000 dukata za štete koje su joj Mlečani nanijeli u ratu.

Još u vrijeme osman-mletač. rata dio osmanskih vojnih snaga ratovao je na tlu Moldavije. Na više mjesta nanijeti su porazi braniocima. Službena Moldavija je 1538. službeno prihvatila vazalni odnos sa Osmanlijama. Iste te 1538. veće osman. snage ratuju na tlu današnjeg Jemena i osvajaju Adan. Domaće stanovništvo i vlast pružaju otpor što je znak da cijelo ovo područje u narenih 9 godina pruža otpor. Jemen je osvojen 1547. g. To je vrijeme kad Osmanlije imaju uspjeha i u Sjevernoj Africi, na tlu Libije. Na taj način je sredinom XVI st. Cio arapski svijet došao pod vlast osmanskog sultana. U nadoru vojnih pobijeda Osmanlije su se odlučile za put prema Indijskom potkontnentu. Tu su Portugalci već od ranije stvorili svoje kolonije. Pod izgovorom da su indijski muslimani pod portugalskom prismotrom, kao halife uzeli su pravo da ih oslobode. Ova osmanska ekspedicija prošla je sa porazom. Jedan od razloga neupjeha bio je što su pojedini muslimanski vladari (radže i maharadže) bili nesložni i tako onemogućili osmanske uspjehe. Ali kako je osmansko carstvo bilo najmoćnije u islamskom svijetu tražena je njihova intervencija na raznim planovima. Sulejmanu se obračaju turkmenski vladari tražeći da osvoje Podvoložje koje je bilo u ruskim rukama. Na taj način svi putovi bili su otvoreni za Mekku i Medinu. Osmanlije odgovaraju pozitivno. Ovi pohodi govorili su o svjetskoj politici sultana.

Ništa manja pažnja nije bila usmjerena na Evropu. Osnovni neprijatelj bio mu je španskii vladar i car Svetog rimskog carstva Karlo V. Zato je OC podržavalo u Evropi sve Karlove neprijatelje kako bi vojno, politički i ekonomski oslabio Karla V. Kada Osmanlije 5. oktobra 1540. potpisuju mirovni ugovor sa Mlečanima historičari bilježe da je to doba dobrih odnosa i sa Francuskom a predmet je zajednicka mržnja prema Karlu V Fransoa je od 1541. nastojao da preuzme Milano od Karla V kako bi ekonomski ojačao Francusku. Međutim, sultana je interesovalo nešto drugo. Iako je Mohaćka bitka bila uspješna Ugarska ipak nije bila ugašena. Posebno se osjećaju poteskoće kada 1541. umire Ivan Zapolja a situaciju iskorištava Ferdinand Hapsburški. On po treči put organizuje napad na Ugarsku.

40

Već 23. juna 1541. sultan je sa vojskom došao u Ugarsku a 25. augusta dolazi do Budima. Na svim prostorima je ukinuta ugarska vlast te se formira posebna pokrajina- BUDIMSKI EJALET. Prostor sjevero-zapada je i dalje nazivan Ugarska kraljevina. Kako je OV dio Ugarske stavila pod Budimski ejalet prostor Erdelja (Transilvanija) postavlja u poseban položaj; za vladara postavlja Ivana Sigismunda (sin Ivana Zapolje). Sultan se 1543. povlaći mada je jedan dio Ugarske pod vlašču Hapsburgovaca. On se odlučuje da 1543. zauzme preostali dio. Istovremeno Hajrudin Barbarosa 20. augusta 1543. sa Francuzima zauzima Nicu. U zimskim mjesecima osman. flota boravi u francuskoj luci Tulan. Ta francus.-osmanska idila trajala je do smrti Fransoa I 1547. g.

Ništa manje aktivne nisu bile ni kopnene trupe koje osvajaju teritorije Višegrada u Ugarskoj. Ne bilježeci veće vojne uspjehe a imajući troškove sultan 1545. odlučuje da sklopi mir sa Hapsburgovcima (2 godine). Taj mir je od 1. augusta 1547. utvrdio i pojasnio nejasna pitanja između Ugarske i Osmalija. Službeni Beč pristao je na osmanski diktat: preostali dio Ugarske ostaje zakonit ali na taj dio hapsburška monarhija Osmanskom carstvu na ime danka plaća 300 000 dukata. To ostaje do 1606. Te iste godine su Hapsburgovci dobili iste kapitulacije kao Francuska ranije.

Već 1548. Sulejman Kanuni poduzima svoj vojni pohod i vodi rat sa moćnom Pesijom. Ali Persijanci poučeni iskustvom nisu prihvatili otvoreni rat već su ratovali polugerilski. U međuvremenu sultan je napredovao i u mjestu Sidi Gazija dočekao ga je princ Selim, namjesnik Manijse. Kad je Sulejman došao u Konju dočekao ga je princ Bajazid, namjesnik Katramanije a dalje napredujući dočekao ga je najstariji sin, princ Mustafa namjesnik Sivasa. Kako je nastupao zimski period sultan se odlučio da ode u Siriju i u gradu Alepu provede zimu. U narednoj godini Osmalije kreću prema Persiji ali Persijanci prihvataju mir. U tom periodu u Evropi je vojska mirovala ali 1551. sultanu od rumelijskog beglerbega Mehmed-paše Sokolovića dolaze vijesti o napadu Ferdinanda na Erdelj. Osmanska vojska je ove godine izvojevala više pobjeda a osvojen je i Temišvar. Drugi dio vojske je pokušao osvojiti Eger ali bezuspješno. Osmanlije već 1552. osnivaju TEMIŠVARSKI EJALET.

Istovremeno ratujuci sultan vodi i suptilnu politiku. On se posredstvom svojih vazala izdaje za zaštitnika protestanata i na taj način želi oslabiti papsku vlast. Ovaj period nije dovoljno izučavan. Podrška protestantima bila je osnov vanjske politike sultana Sulejmana. Zahvaljujući politici osmanskog vrha prema Hapsburgovcima između 1521.-1555. imalo je uticaj da zaštitnici katoličanstva prihvate mirovne ugovore sa protestantskim protivnicima. Sulejman im piše da ih podržava u njihovoj borbi protiv papa. To se vidi u vojnom i ekomomskom savezništvu sa Francuzima, Fransoa I Anrijem. Kako je Sulejman podržavao Francuze govori i to da je na zahtjev Francuske pristao da se protestantske vodje bore protiv Karla V. Međutim, da bi pokazao dobronamjernost i pomoć prema protestantima Sulejman vrši pritisak da Hapsburgovci ne tjeraju protestante a u pravim vazalnim zemljama (Erdelj) ugoščuje Kalviniste. U ovo vrijeme Karlo V uspostavlja bliske veze sa safavidskom Persijom. Kako je 1546. Basra bila pod Osmanlijama kontrolisano je priobalje Crvenog mora. Zahvaljujući tome Basra je pored Sueca postala druga luka osmanske flote. Jedina opasnost bila je prisutnost Portugalaca koji su prethodno osvojili otok Honmus. Znajući vaznost ovog otoka 1552. su Osmanlije odlučile osvojiti ovaj otok ali to je bilo bezuspješno. Već 1553. Sulejman ratuje protiv Persije. Iste godine se u sultanovoj porodici desila nesreća. Sultanija Roksalana je htjela da njen sin Selim bude nasljednik. Međutim, tu su bili i drugi sinovi te je nastojala da ih smakne. Kako je najstariji sin Mustafa bio najomiljeniji on je predstavljao i najveću opasnost. Roksalana je pripremala Sulejmana kako bi ubila Mustafu. Sultan je s godinama postao nepovjerljiv prema sinovima. Povjerovavši Roksalani sultan 1553. donosi katul-ferman i davljenjem, sina šalje na onaj svijet. Koliko je Mustafa bio omiljen pokazuje i negodovanje stanovništva. U takvoj situaciji počinje osman-persij. rat. Sultan je svojim prisustvom želio da ohrabri svoje oficire. Rat je nastavljen 1554. a u zimskim mjesecima 1555. sultan je boravio u Asmasiji. Tu on odlučuje da povede pregovore s Persijom i tu 28. maja 1555. je službeno potpisan mir. Po odlukama

41

Azarbejdžan je prepusten Persijancima a Irak prelazi Osmanlijama u ruke. Ovaj prvi osmansko-persijski ugovor poznat je i zbog činjenice što je Erdelj 1554/56. iskazao nelojalnost prema sultanu i okrenuo se prema Hapsburgovcima. Stoga 1556. Erdelj kako ne bi ugrozio stanovništvo vraća vazalitet prema sultanu. U tim okolnostima dolazi do saveza država Atlantika preko centralne Azije do Indijskog potkontinenta.

Sredinom XVI st. na historijsku scenu stupa i Rusija. Iako duboko zaostala Rusija pod vlašču Ivana VI Groznog zahvaljujući potencijalu prvi put ratuje protiv mongolskih hanata. Tom prilikom uspjeva osvojiti prostore oko bazena rijeke Volge do Astrahana. Time su ugrožene ne samo osmanske granice nego i ostali mongolski hanati. Osmanlije se priblizavaju Uzbecima. Oni pokušavaju da umanje ova ruska osvajanja otvarajući putove prema krimskom hanatu. Oni održavaju žive trgovinske veze čime su se najviše okoristili Osmanlije. Pod izgovorom da je sultan i halifa nastojali su da privuku njegovu pažnju. Na Rusiju se gledalo kao na trećerazrednu silu. Zbog toga Osmanlije i ne vode primarnu politiku prema Rusima. Čak im daju i neke trgovinske povlastice. Oko 1512. vazali Osmanlija su išli u Rusiju. Zahvaljujući potcjenjivanju Rusije oni koriste situaciju i napadaju tlo “Zlatne horde” i uspijevaju je osvojiti. Na opasnost ukazuju predstavnici Giraja iz Krima. Kad se približavaju obalama Crnog mora sultan uviđa da mu prijeti opasnost. Posebno 1552. kad Rusi osvajaju Kazan i Astrahan 1556. Osmanlije su se našle u lošem položaju. Moldavski knez traži pomoć od Rusa kako bi vratili svoju samostalnost. već 1557. Kozaci i njihov ataman Devretas usuđuju se napasti tvrđavu Azov na Crnom moru. Kad je Rusija zagospodarila Zlatnom hordom sultan počinje pažljivije da prati situaciju i ne priznaje carsku titulu ruskog cara.

Vojno-politički uspjesi Osmanlija u XVl st.doveli su je u rang super-sile. To je period njene najintenzivnije građevinske djelatnosti kad su podignuti brojni sakralni i profani objekti: madrese, tekije, bezistani, karavan-saraji, vodovodi, palaće. Sve iole ugledne ličnosti OC su se u XVl st. utrkivali koja će od ličnih sredstava napraviti koristan objekat i tako produziti svoju slavu. Istaknutiji pojedinci (Gazi Husref-beg) cijeli svoj imetak su uvakufili za opće dobro. Ni u jednom periodu nije nastalo toliko vakufa kao u doba Sulejmana Kanunija. Posebno mjesto imao je mimar Sinan a zbog djela su ga nazvali Vinći istoka. Među njegovim arhitektonskim djelima je Sulejmanije džamija završena 1556. a pored nje su podignuti fakulteti. To je doba kada se diljem carstva javljaju filozofi, teolozi, prosvjetari, umjetnici ćija djela ni do danas nisu prevaziđena. To je bio i rezultat ekonomskog prosperiteta. Carstvo je i dalje nastavilo sa vojno-diplomatskom aktivnošču. Bez prekida je OV u ratu ili pripremama a naročito u ejaletima carstva- Budimski ejalet, Smederevski i Bosanski sandžak.

To je i vrijeme kada se u zadnjim godinama Sulejmanovog života nastavlja borba među princevima Bajazidom i Selimom. Važnu ulogu igra i Hurem sultanija –Roksalana koja je bila vješta u spletkama i dovela princa Bajazida da se pobuni protiv oca. Sultanu odanija vojska je vojnički pobjedila princa koji sa članovima uže porodice i pristalica spas traži kod persijskog šaha. Tadašnji persijski šah Tahmaz I sam vodi vještu politiku i navodi sve da o princu misle kao o izdajniku. Nakon što ga je politički iskompromitovao vratio ga je sa porodicom u Bursu. Time im je stavio do znanja da u visokoj politici nema prijateljstava nego čisti interes. Došavši na tlo Osmanlija i produžujuči put u Bursu Bajazida su sa porodicom zajedno zadavili u tom gradu. Tim činom je na svijetu jedino ostao princ Selim koji je po kvalitetima iza ubijene braće. I dok su trajale borbe među prinčevima, osmanska flota koja dominira Sredozemljem osvaja nove teritorije na tlu sj. Afrike. Tako pod sultanovu vlast dolaze Tripolis, Bizeta, Oran i dr. Kad 1565. osman. flota pokušava osvojiti Maltu to se završava neuspjehom. Kada 28. juna 1564, g. ostaje upraznjeno mjesto na čelu flote Sulejman imenuje dotadašnju drugu ličnost divana Mehmed-pašu Sokolovića. Radilo se o poznatoj ličnosti koja je obavljala dužnost kapudan-paše, rumelijskog beglerbega, te ličnosti koja je na bojnom polju pokazivala umjesnost i spretnost ili dobijanjem podanika osnivanjem Pečke patrijaršije. Ubrzo nakon preuzimanja dužnosti zbog neplaćanja duga od 30 000 dukata godišnje koje je isplačivala Hapsburška monarhija Osmanlije 31. januara

42

1566. objavljuju rat Hapsburgovcima. Neplaćanje danka je bio samo povod a uzrok je bio plan osmanske države da osmanska vojska zauzme Egen i Siget i time anulira neuspjeh na Malti. U toku zimskih mjeseci OV vršila je pripreme a glavno zborno mjesto jedinica bio je Istambul. Do zvaničnog polaska došlo je 1. maja 1566. Kako pišu historičari nikad do tad OV nije izgledala svečanije i sa većim naoružanjem. Taj pohod bio je Sulejmanov 13 pohod u toku 46-godišnje vladavine (Beograd, Rodos, Mohać, Beč, Kisek, Bagdad, Krf, Budim, Gran, Tabis, Nahcivan). Sve se odvijalo prema unaprijed napravljenim planovima. Ostavljali su zadivljene podanike. Na putu prema Egeru nalazila se tvrđava Siget koju je trebalo zaobići. Međutim, sultan je bio protiv toga (neprijatelji iza leđa). Mnogi zapovjednici su prihvatili obrazloženje više zbog neprotivljenja gospodaru nego zbog svog mišljenja. Sigetska tvrđava i njen zapovjednik Nikola Zrinjski nisu mogle, po njihovom mišljenju, odoliti osmanskoj vojsci. Bili su iznenađeni kada su branioci pokazali izuzetnu odlućnost i sposobnost za odbranu. Za ovo se znalo i kod sigetskih branilaca ali u trenutcima kad je bitka bila pri kraju u noći između 6/7. septembra 1566. umro je u satoru sultan Sulejman Kanuni. (71 godinu, 4 meseca i 10 dana).

Sultan Sulejman uvršten je među najveće vladare OC. Na istoku su ga zbog donošenja zakona nazvali KANUNI a na zapadu VELIČANSTVENI. U vrijeme njegove smrti OC se prostiralo od Dnjesta, Balkana do Anadolije, Bliskog, Srednjeg Istoka pa do Alžira u Africi. Po mišljenju historičara P=2 500 000 km² gdje nisu uračunati Krim, Erdelj, Vlaška i Dubrovačka republika a bilo je oko 8 500 000 km². Evropske države ovog vremena OC nisu doživljavale kao barbarsku imperiju. Oni u ovo vrijeme OC doživljavaju kao uređenu, pravnu državu. Posebno je to prisutno u doba Sulejmana Kanunija koji je najveću pažnju posvetio evropskoj politici. Osmanska država je tako postala značajan država u Evropi. U ovome je velika uloga sultanovih saradnika, vezira (Ibrahim-paša, Mehmed-paša Sokolović). Za Ibrahim-pašu historičari kažu da je bio glavni “arhitekta” evropske politike ali uz saglasnist evropskog vladara. Za Sulejmana Kanunija se znalo da ima osjećaj za odabir ličnosti na važne funkcije. To je imalo za posljedicu da se od 1520.-1566. donese veliki broj zakona-kanuna koji su dali odgovore na postojeće probleme. Dolazi do jaće integracije osmanske vlasti na cijelom prostoru. U donošenju zakona veliku ulogu imao je Ibrahim-paša ali i dva šejh-ul-islama, Kemal-paša Zade i Ebu Sud. Pored njih dvojice značaj je imao i Mula Ibrahim koji djeluje u Halepu.

Osmanska imperija nije poznata samo po osvajanju i zakonima nego i po razvoju naućne djelatnosti. Jedno od važnijih imena bilo je Toskopri Zade koji je izradio ENCIKLOPEDIJU od br… razreda koje je posvetio pojedinim piscima. Druga ličnost je Piri Reis koji se profesionalno bavio pomorstvom ali bio je i veliki kartograf i geograf. Karte koje je on uradio približne su današnjim. ………………….. na finansijska pitanja i fiskalno pravo i kazneno pravo koje je određeno još u doba sultana Mehmeda Fatiha. Ovi zakoni su dopunjeni zakonom mjesnim. Kad je 1517. osvojen Misir zakoni su ostali nedirnuti, čak je dio prenesen i u centar OC.

Usljed novih teritorijalnih osvajanja pored osvojenih formirani su novi ejaleti. U Evropi se stvara Budimski 1541. i Temišvarski 1553. ejalet. Ejaleti su osnovani i u istoćnoj Anadoliji, ejalet Sivas, Erzerum i Vari; a na tlu današnjeg Iraka imamo Begeladski ejalet a na jugu Arabije Jemen. Na sjeveru Afrike ejalet Alžir, Tripolitanija, Abesinija (obalno područje Sudana i Eritreje), Misir (Egipat i Sirija).

U ovo vrijeme pored redovnih i vanrednih poreza, OC prihode je imala od Vlaške, Moldavije, Erdelja, Dubrovačke republike, kao i Hapsburške monarhije (30 000 dukata), Gilan (na obalama Kaspijskog jezera), Sirvan (Kavkaz), Basra (Persijski zaliv). Raniji bejluci su ušli u sastav Anadolskog ejaleta. Samo je bejluk Ramazan neki vid samostalnosti imao od XVll st. Povečala se i administracija i broj činovnika u carstvu (korespondencija sa susjednim državama). U ovakvoj situaciji kad su obaveze prerasle i vladar nije mogao staviti svoj potpis uvodi se služba rejs-ul-kita (korespondencija sa stranim državama). Ova ličnost nije u početku imala veliku ulogu kao kasnije kad biva zadužen kao ministar vanjskih

43

poslova. Ove ličnosti su morale biti obrazovane, pravno i običajno, i morali su poznavati brojne jezike. Unutrašnje poslove u doba Sulejmana Kanunija vodila je Haseki Hurem sultanija. Ona je donosila velike unutrašnje odluke vezane za svo carstvo. Njenim nagovorom sultan je dao ubiti VV Ibrahim-pašu kao i najstarijeg sina Mustafu. Drugi VV Husref-paša (ubio se), Sokolović nije uspio doći na mjesto VV jer je Roksalana postavla zeta Hrustem-pašu Opukovića. U doba Sulejmana Kanunija za snabdijevanje prijestolnice izgrađen je vodovod. Posebno je u Sulejmanovo vrijeme podignut veliki broj sakralnih i profanih objekata. Tada je podignuta i džamija Sulejmanija djelo mimara Sinana.

Sultan Sulejman Kanuni je najduže vladao nejgova imperija je dosegla skoro vrhunac, puno toga je uradio zahvaljujući svom radu, upornosti i marljivosti. Mnoge odluke koje mu se pripisuju nije donio on nego njegovi saradnici. Jedna od najboljih osobina jeste sposobnost izbora saradnika. Zajedno su napravili puno i u unutrašnjoj i u vanjskoj politici. Bio je poštovan kako od onih koji su mu bili pokorni tako i od stranih državnika. Sa njegovom smrću 1566.g. završava se faza uspona OC. Njegovu smrt prikrio je VV Mehmed-paša Sokolović. U periodu od tri nedjelje od smrti sultana do dolaska princa Selima pravi vladar bio je Mehmed-paša SOKOLOVIĆ.

OSMANSKO CARSTVO U VRIJEME SELIMA II (1566 .-1574.)

Poslije smrti Sulejmana Kanunija naslijeđuje ga princ Selim II (1566-1574). Osmansko carstvo doživljava blagi zaokret u odnosu na raniji perod. Taj zaokret savremenici nisu otkrili a do njega dolazi zbog objektivnih okolnosti. Država je bila stabilna za susjede. Dobro participiraju i okolnosti u drugim državama. Hapsburška monarhija daleko je od jedinstva kakvo je bilo u doba cara Karla V. Ona je raspolućena na austrijski i španski dio. Nailaze brojne pobune od strane protestanata. Iako tako Hapsburzi imaju probleme koji dolaze od susjeda Francuza sve to dovodi da Hapsburška monarhija u XVl st. izbjegava novi rat sa Osmanlijama. Osmanska saveznica Francuska bila je zaokupljena svojim problemima. Neokrunjena kraljica Katarina Medići povlaći konce za borbu sa Hugenotima. Tada i dolazi do čuvene BARTOLOMEJSKE NOĆI 26/27 augusta 1527. kad se papine pristalice obračunavaju sa Kalvinistima. Mletačka rep. je sada nastojala očuvati stanje status quo, zadržavanje svoje diplomatske politike koja odgovara i njima a i Osmanlijama. Međutim, OC nije bilo bez vanjsko-političkih problema. Največi protivnik na istoku bila im je Persija. Ali ni ona nije bila na zavidnom nivou pa je OV relativno čvrsto kontrolirala granice na istoku. Na sjevernim granicama bila je opasnost od tatarskih hanata mada je Krimski hanat bio u vazalnom odnosu prema sultanu. Rusije nije imala velikog uticaja na ovu politiku. Sultan je već od ranije bio upućen u stanje države . Službeno Selim II preuzeo je vlast 7. septembra 1566.g. koga su zvali sinom Hurem sultanije.

Poznato je da je Selim II bio sklon alkoholu te je tako sultana koristio njegov vezir Mehmed-paša Sokolović koji će mu postati zet ženeći Esme hanumu.

Nastupa pobuna begova u Jemenu 1567. s ciljem vraćanja samostalnosti. Pokazalo se da su pobunjenici bili jaki i tri godine je trebalo da vojnički pobijede dio Zaedita. Jemen se podijelio na dva dijela: jedan pod osmanskom vlašču a drugi pod Zaeditima koji su bili Šiti a vlast su držali od 1680-1969. Sa Hapsburškim diplomatama su vođeni pregovori jer rat nije bio skroz skončan. Pregovori su trajali od 1566-1568. i završeni stanjem statu quo. Značaj ugovora iz Speira je taj što je Hapsburška vlast priznala da Erdelj bude u vazalnom odnosu prema sultanu, pretenzije prema bugarskom kraljevstvu…………………… Sin Ivana Zapolje ne nosi više kraljevsku nego kneževsku titulu. Stvorena je interesna sfera preko nekadašnje Hapsburške…

God. 1569. Osmanlije su krenuli u rat sa Rusima kako bi vratili hanate Kazan i Astrahan. Vođenje borbe na Kavkazu i sjeverno od Kaspijskog jezera bilo je uvjetovano željom Osmanlija kako bi imali dobar geostrateški i ekonomski položaj. Time bi Osmanlije dobile glavne putove (put svile). Isto tako osvajanjem Kazana i Asrahana skratio bi se put trgovcima što bi značilo veću sigurnost i

44

profit. Tih godina VV Mehmed-paša pomišlja na kopanje kanala koji bi spojio Don i Volgu. Svojom flotom Osmanlije bi mogle da se prebacuju od Crnog mora do Kaspijskog jezera pa i prema Kini. Posebno je bilo važno i za trgovinu jer vodenim putom roba bi se lakše prebacivala.

Drugi plan Mehmeda-paše je prokopavanje Sueckog kanala čime bi se postigle ranije težnje. Pripreme su provedene ali je 10. oktobra 1579. g. ubijen Mehmed-paša Sokolović. Bez obzira na neuspjehe u ratu sa Rusima OV je bila u većem preimućstvu u odnosu na Ruse. Veliku ulogu igrali su Krimski Tatari. Osmanski vojnici željni ratnog plijena su 1571. doprli do Moskve a po povlaćenju su zapalili prijestolnicu. Zaporaski kozaci koji se nisu do tada isticali sa malim brodovima su doprli do pred sami Istambul. Po prvi put je grad bio ugrožen od kako je zauzet 1453.g.

U ovo vrijeme Osmanlije su ponovo u ratu sa Venecijom zbog Kipra. Osmanska flota je 1570. izvršila invaziju na Kipar i osvojila ga. Pošto je Kipar bio pod vlašču mletačkog dužda došlo je do objavljivanja rata. Ovim bahatim ponašanjem OC stvorilo je protiv sebe savez Mletačke rep., španskog kralja i papske države sa papom Pijem V na čelu. Stvaranje antiosmanske koalicije bilo je motivisano težnjom da se pobijedi osmanska flota i tako stekne prednost. Jedan od razloga je i Don Huan Austrijski koji se smatrao dovoljno sposobnim. Ovaj vođa je došao do Lepanta 7. oktobra 1571. ne samo pobijedio osmansku flotu nego je sve brodove i potopio. Međutim, iako su doživjeli poraz savezničke snage nisu mogle povratiti Kipar a flote su se razišle na različite strane. Tadašnji Mletački poslanik Antonije Balbi otišao je u osmansku rezidenciju da vidi situaciju kod Osmanlija. Na primjedbu mletačkog poslanika VV Mehmed-paša Sokolović mu je rekao : ”Došao si vidjeti kako je s našom hrabrosti nakon posljednjeg slučaja. Velika je razlika između vašeg gubitka i našega. Mi smo oduzevši vam jednu državu odsjekli ruku a vi ste nam pobivši našu mornaricu obrijali bradu. Odsjećena ruka neće više izrasti a obrijana brada će još gušće narasti.”

Ovakav odgovor Mletačkom bajlu nije bila fraza nego i realnost. Već u julu 1572. u vode Sredozemlja isplovila je flota od 200 jedrenjaka izrađenih u brojnim osmanlijskim brodogradilištima. Tad je osmanska država imala velika materijalna sredstva i sposobno ljudstvo. Velike finansije priznavala je i Mletačka rep. Iskustvo kojim su raspolagali nalagali su im da prema Osmanlijama vode fleksibilniju politiku. Bajlo je 5. marta 1573. potpisao novi ugovor koji se sastojao od 7 tačaka.

Prva tačka- Venecija se obavezala da Osmanlijama plati sve ratne troškove nastale u kiparskom ratu (1571./1573.)300 000 dukata.Druga tačka-obavezala se da će povući svoju tešku artiljeriju iz pograničnih mjesta.Treća tačka-Osmalije prepustaju otok Mlečanima koji trebaju da im plate danak od 500/1 500 dukata.Četvrta tačka-sultan Selim II dozvoljava Mlečanima da obnove trgovačke kapitulacije koje su postojale od ranije.Peta tačka-ukida se danak na ime Kipra od 8 000 dukata.Šesta tačka-predviđeno je da granica na tlu Dalmacije i današnje Albanije ostane na onim mjestima do izbijanja rata 1570.Sedma tačka-predvidjala je vračanje sve zaplijenjene robe.

Ovaj mirovni ugovor prihvatila je i Španija zato što je kralj Filip II planirao da izvrši invaziju na Tunis. Sa 99 galija (prepunih vojske) Španjolci su došli do obala Tunisa. Kako je u gradu Tunisu u međuvremenu bila osmanska posada na vijest o dolasku Španaca oni se povlaće. Za nesigurnost osmanske posade u Tunisu bilo je krivo iI saznanje da Hamid iz dinastije Hafsida (Hasfida ) je sklopio tajni sporazum sa Španjolcima. I pored prednosti tokom 1574. uspijevaju samo djelomično u planovima. Osvojivsi Tunis i vidjevši ponašanje Hamida uzimaju za namjesnika njegovog brata Muhameda. Dajući upravo njemu upravu nad Tunisom

45

Španjolci su htjeli da imaju jaku posadu. Zato započinju gradnju brojnih tvrđava u Tunisu. Događaji su preneseni i u osmansku prijestolnicu. Vodeće ličnosti su to smatrale za uvredu i njih i sultana. Tražili su da vojne snage krenu u progonstvo Španjolaca. Posebno se isticao Koladž (sablja) Alija jer je za Tunis bio posebno vezan. Snage su 15.maja 1574. sa 278 brodova i sa 48 000 vojnika te pod askerom Sinan-pašom krenule prema Tunisu. Vojna taktika kao i preimućstvo vojske učinile su da osmanske vojne snage u julu 1574. oduzmu Tunis od Španjolaca. Također zauzimaju i druga područja. Tako 11. septembra 1574. Tunis dolazi pod vlast Osmanlija do 1912.g. Neuspijeh Španjolaca kod Tunisa sa zapovjednikom Don Pedrom utiču da Španija ne gubi snagu na ratove u Africi. I oni se okreću Americi.

Sretno zauzimanje Tunisa dešava se u vrijeme kada sultan Selim nije uopće vodio brigu o unutrašnjoj politici. Već 15.decembra 1574. je padom u kupatilu dobio potres mozga i umro. On je i rođen i umro u Istambulu. Iza sebe je ostavio pet sinova: Murat, Sulejman, Mustafa, Džihangir i Osman. Najpoznatiji arhitekta tog doba mimar Sinan podigao je džamiju Selimiju. Uz sebe je imao odanu i sposobnu ličnost velikog vezira Mehmed-pašu Sokolovića.

Počet ak vladavine harema i vrijeme sultana Murata III (1574-1595)

Nakon smrti Selima na prijesto dolazi princ Murat (1574-1595). Imao je 28 godina kada je došao na vlast. Njegova prva dužnost bila je da preostalu braću pošalje na onaj svijet. Smaknuće prinčeva više nikoga nije iznenađivalo. Kao i u ranijim slučajevima i ovog puta ulogu u preuzimanju prijestolja imao je Mehmed-paša Sokolović. Po izlasku sa broda princ je pokušao da poljubi ruku velikog vezira. Ovo je bio treći osmanski vladar a da se nije mijenjalo stanje na carskom divanu.

Vladavina Murata III uzima se i kao doba vladavine harema i miješanja kako u unutrašnju tako i u vanjsku politiku. Žene direktno učestvuju u politici. Prva žena bila je Nurban, njegova majka. On se ponajviše vezao za sultaniju Safiju, venecijanskog porijekla. Njen otac je bio namjesnik na Krfu i prilikom zarobljavanja došla je u kontakt sa sultanom. Treća žena bila je njegova tetka Esme hanum. Ostale žene koje su bile sultanove naležnice zvale su se jednim imenom HASEKI. Prije dolaska na prijesto 1. decembra 1574. princ Murat je bio jako obrazovana ličnost. Blizak je bio pjesnicima i dervišima i sam je pisao pjesme. Volio je muziku, ples i umjetnost. Imao je hobi da sakuplja satove. Novi vladar je volio cijeli život. Tradicionalni ceremonijal sa pripasivanjem sablje, predavanje peškeša yeničerima nastavljeno je i za Murata III. Pored prvog vezira Mehmed-paše, bio je Pijali-paša Mađar, treći Ahmed-paša iz Štajerske i četvrti Mahmud-paša iz Slovenije (Kranjska). Istovremeno na čelu rumelijskog ejaleta bio je Sijavuš-paša iz Slavonije a na čelu mornarice je bio Kalabrizanin Ocali- Kilic Alija dok je yeničerski aga bio Cakala- Đenovljanin. Glavni evnuh harema bio je Velzer-Nijemac iz Koruške. Drugim riječima glavne civilne i vojne ličnosti bile su porijeklom sa Balkanskog i Apeninskog poluotoka. To je bio odraz okretanja prema evropskoj politici.

U ovo vrijeme osmanska imperija nije vodila neke ratove. Ferhat-beg Sokolović vodeći borbu protiv susjednih hapsburških tvrđava kao kliški sandžakbeg 1572. nanio je poraz vojsci grofa Anesberga. U ovoj bici zarobljen je veliki broj učesnika pa i sin pomenutog grofa. Ponuđen je otkup od 30 000 dukata za mladića a ovim novcem je sagrađena džamija Ferhadija. Ferhat-beg nastavlja svoju aktivnost na tlu bosanske krajine te osvaja Ostrožac i Cazin. Tada je hapsburški car Rudolf II (1576-1612) bio prisiljen da se vojnički direktno suprotstavlja jedinicama bosanskog sandžaka iako je bio priznat za cara Svetog rimskog carstva.

Carstvo je u ovo vrijeme izuzetno bogato a novac je pristizao ne samo iz vazalnih zemalja nego i poluvazalnih kao što su Venecija, Vlaška, Moldavija, Dubrovnik. Koliki je uticaj i moć osmanske države vidi se kad Poljska ostaje bez kralja na njeno prijestolje se kandiduje Anri francuski. Ali kad Anri napušta Poljsku

46

Osmanlije 1575. g. postavljaju Stjepana Bartolija, svog vazala na mjesto kralja. Dužnost će obavljati od 1575.-1586. Osmanski vladar Poljsku smatra svojom zemljom. U takvoj situaciji Mehmed-paša Sokolović ponovo sa Bečom 1. januara 1577. sklapa ugovor kako bi sprijećio ratovanje u Evropi (8 god.). Evropske zemlje jedna za drugom produžuju mirovne sporazume sa Osmanlijama. Posebno Španija i Francuska kao i apeninske države bojale su se pred osmanskom flotom. Ugled VV Mehmed-paše Sokolovića je sve više padao. To je naročito došlo do izražaja kad sultan na perfidan način odlučuje pogubiti rođaka Mehmed-paše, vezira u Budimu. Ubistvo se desilo 10. oktobra 1578. godinu dana ranije nego će biti pogubljen i sam Mehmed-paša Sokolović. On je pogubljen u atentatu a na mjestu velikog vezira nalazio se 14 godina kod tri sultana- Sulejmana Kanunija, Selima II , Murata III – a dio tog vremena djelovao je i kao sultanov suvladar.

Bio je obrazovana ličnost, sklon umjetnosti i književnosti kao i historiji. Zna se da je znatan dio bogatstva uvakufio podižući brojne sakralne i profane objekte u mnogim dijelovima OC. Po Hameru je Mehmed-paša Sokolović bio “najveći veliki vezir osmanskog carstva koji je najduže imao taj položaj 14 godina pod tri osmanska sultana.”

U međuvremenu na tlu osmanske države dešavale su se intrigantne stvari uslovljene i unutrašnjim i vanjskim okolnostima. Još 15.. otrovan je persijski šah Tahmaz I. Na njegovo mjesto došao je sin mu Hajdar. Situaciju koja je nastupila namjeravao je iskoristiti sultan Murat III. Planove za novi rat sa Persijom osporavao je VV Mehmed-paša jer bi tako uslijedio neizvjesan ishod i gubitak finansija. Murat III se sve više udaljavao od VV i izbjegavao ga upravo zbog ovih odluka. Jedna takva odluka je i ta da 1578. sultan objavi rat Persiji. Akcije su počele u martu 1578. i to u Bagdadu i Sehirsaru koji je bio glavni grad svih Kurda. Za glavnog zapovjednika vojnih snaga sultan je imenovao Mustafu-pašu koji je ranije osvojio Kipar. Kako su Osmanlije 1577. g. osvojile Gruziju to im je rat sa Persijom bio olakšan. Iako su se očekivale velike bitke u periodu od aprila do augusta oboje snage vodile su neodlućnu borbu. Međutim, to nije moglo trajati unedogled. Tako je 10. augusta 1578. pred gruzijskom tvrđavom Cildir, došlo do boja u kojoj je do punog izražaja došla sposobnost Mustafe-paše nad snagama Turhan hana. Ovog puta odluka VV je potvrđena da se jednom bitkom ne može dobiti rat.

Već 10. oktobra dolazi do atentata nad Mehmed-pašom. Glavni rivali za mjesto VV bili su Sinan-paša (Tunis, Alžir) i Mustafa-paša (Gruzija, Kipar). Ne želeći povrijediti nijednog od njih sultan je pod izgovorom da poštuje tradiciju imenovao drugog vezira Ahmed-pašu. Nakon 6 mjeseci on je smjenjen i sultan povjerava mjesto VV Sinan-paši. Novi veliki vezir se suočio sa velikim problemima na koje je upučivao i Mehmed-paša Sokolović. Na historijsku scenu stupaju i DRUZI. Gorštački narod koji ime dobija po osnivaću i plemenskom vođi koji se tako zvao a pripadao je plemenu MARDA ili MARDAITA. Postojbina im je bila sj. od Kaspijskog jezera a došli su na tlo Mezopotamje i podijelili se na : Tejmana i Sehaba. Vremenom se naseljavaju na tlo Libanona. Drugi dio je pripadao plemenu Ibn Mana a oni su se naselili između Tripolisa i Bejruta. Oni su bili jedno od najodanijih plemena Osmanlijama. Kad su neki namjesnici počeli da ih terorišu došlo je do pobune Druza oba plemena.

Rat koji je tada vođen protiv Persije rezultirao je da Osmanlije osvoje teritorij današnjeg Azarbejdžana. Prisne odnose uspostavljaju sa Abdurahmanom II, uzbečkim hanom. Osmanlije u narednim godinama osvajaju Gendže i Karabaj. Na persijskom prijestolju je bio unuk šaha Tahmaza I pod njeg. vladavinom Persija je vratila stari ugled. Jedan od prvih poteza bio je sklapanje brzog mira sa OC i rat (1578.) konacno je zaustavljen. Mirovna inicijativa je primljena od Osmanlija jer je Murat III uvidio grešku neposlušavši Mehmeda-pašu. Do potpisivanja mira došlo je 21. marta 1590.g. Šah Abaz prihvatio je da najveci dio Azarbejdžana ostane kod Osmanlija kao i Tabriz (Karabaj, Sirvan, Gruzija, Sehrisar). Između Murata III i Abaza zagovara se ideja pomirenja Šiita i Sunnita. Uprkos uspjesima stanje u osmanskoj državi u zadnjim decenijama XVI st. Nije bilo zadovoljavajuće. Korupcija je bila prisutna u svim društvenim slojevima. Posljedica su bile brojne pobune podanika. Brojni ustanički pokreti zapaženi su u Ugarskoj, Budimu i u

47

Tabrizu. Povod su neisplaćene vojne plaće ali i nazadovanje trgovaca, zanatlija i stanovništva zbog opadanja moći novca. U Istambulu 1592. dolazi do pobune. Nosioci pobune bili su yeničeri koji pokazuju svoju nedisciplinu, žene se, ulaze u esnafe a u ovaj red sad se ne ulazi putem devširme nego i krupcijom. Pobune su ubrzo ugušene. U takvoj situaciji dolazi do novog osmansko-hapsburškog rata. Povod za objavu rata Beču bio je vojni poraz OV kod Siska u kojima je 22. juna 1593. od hapsb. bio porazen bosanski namjesnik Hasan-paša Predojević. Između ostalog u boju je poginulo 7000 spahija. Taj poraz sultan je doživio kao ličnu uvredu. Sa glavninom trupa sultan šalje VV Sinan-pašu. On je 27. septembra 1593. sa jedinicama prešao most kod Osjeka i od tada traje otvorena borba. U tom periodu od 1593.- 1606. rat se vodio sa promjenljivom srećom. Sredinom 1594. Hapsburška vojska je porazila OV i preotela Petrinju, Sisak, Goru, Hrastovicu. Najveću zaslugu u tome imao je nadvojvoda Maksimilijan. Kad je on odnio pohvale svom vladaru u Beč situaciju preokreću u svoju korist Osmanlije vračajući Hrastovicu, Goru, Petrinju ali ne i Sisak. Tatarska vojska 1594. osvojila je mjesta Tatu i Sv. Martin. Drugi dio vojske predvođene Sinan-pašom osvojio je tvrđavu JANIK. Iako je glavnina OV podsjećala na doba kada je carstvom vladao sultan Sulejman Kanuni savremenici su uočili pukotine. To su osjetili sutlanovi vazali iz Erdelja, Vlaške, Moldavije. Oni su to htjeli iskoristiti kako bi se oslobodili vazalnosti i čak sklopili savez sa carem Rudolfom II. U pomenutim zemljama postojale su i vodeće ličnosti koje su više naginjale Osmanlijama. Najviše je na ovu pojavu reagirao Sinan-paša koji je izjavio u Istambulu da će sa njima postupiti kao i sa Tunisom. Obečao je da će i u ovom ratu osvojiti ne samo Beč nego i Prag. Dok je plamtao rat 16. januara 1595. umro je Murat III u 49. godini. (20 god, 22 dana). Iako je carstvo pokazalo slabosti teritorijalna osvajanja pokazala su da je carstvo težilo proširenju. Cijela osmanska imperija bila je podjeljena na 40 ejaleta i to 8 u evropskom, 4 u afričkom i 28 u azijskom dijelu. Tu su bile i zemlje u poluvazalnom odnosu priznajući vrhovnu vlast sultana a zadržavajuči autonomiju.

Murat III je bio posljednji osmanski vladar čija se smrt krila nekoliko dana od podanika. Svog nasljednika Mehmeda III je pripremao za mjesto sultana povjeravajući mu upravu nad jednom pokrajinom. Bio je posljednji vladar koji je pripadao klasičnom periodu carstva.

SULTAN MEHMED III (1595 .-1603.)

Novi sultan je rođen 1566. g. u Manisi i u trenutku preuzimanja prijestolja imao je 28 godina. Po želji oca od 16 godina se pripremao za predstojeći poziv, sandžakbeg, okružen brojnim saradnicima. Interesantno je spomenuti da je svojih 27 sestara poudao za poznatije ličnosti a 19 braće dao je pogubiti. Po obićaju na sve važnije položaje došle su nove ličnosti. To je prvi osjetio VV Sinan-paša na čije mjesto dolazi Ferhat-paša koji je imenovan za kazaskera. Sam Sinan-paša je penzionisan dobivši 300 000 akči. Novi vezir je morao ugušiti u Vlaškoj pobunjenički ustanak. Glavni dio vojske je bio stacioniran u Ugarskoj pokraj tvrđave Gran. Već 2. septembra 1595. g. ova vojska je doživjela poraz. Osmanlije su izgubile ovu ali i tvrđavu Višegrad. Vojni porazi su uzdrmali ugled novog vladara ali i njegovih državnika. Vidjevši da nema ugled među podanicima Mehmed III se odlučio da lično ode na ugarski front i tako povrati povjerenje podanika. Te 1596.g. je OV nanijela veći poraz hapsburgovcima na više mjesta a poljuljano povjerenje se vratilo sultanu. Iako je jednu od najvećih uloga imao jedan od vezira Cikala, sultan u 1597. imenuje Mehmeda Sartadži (kovač noževa za rat) za vođu vojske. On se pokazao kao potpuno nesposobna osoba. Osmanlije su 1598. izgubile tvrđavu Rab. U narednim mjesecima 1598/99. rat među vojskama vođen je bez većih vojnih uspjeha. U takvim okolnostima u Aziji 1600. g. dolazi do pobune predvodjene Abdul Halimom. On je pokupio oko 30 000 ljudi i nanio poraz osmanskim trupama. Zahvaljujući Hasan-paši (sin Mehmed-paše Sokolovića) pobune su donekle sprijećene. U narednom periodu kod mjesta Džanika život je izgubio Abdul Halim a na njegovo mjesto dolazi njegov brat Deli Husein. Za razliku od prvog on je dobro organizovao pohod i kod mjesta Pokat je ubio Hasan-pašu.

48

Na osmansko-ugarskom frontu Osmanlije preuzimaju inicijativu i osvajaju tvrđave Egelj i Kanjižu. Centralna vlada osniva 1600. g. Kanjiški ejalet u čiji sastav ulazi Požeški sandžak. Poteskoće i vojni porazi u Anadoliji umanjivali su i efikasnost Osmanlija u Evropi. Svu situaciju prate Španija, Malta, Firenca…Oni nastoje da iskoriste situaciju i u savezu da od sultana preotmu Alžir. Njihov napad je osujećen zahvaljujući veziru Cakali. On je bio bolji pomorac nego kopneni vojnik. I to je jedan od razloga da OV 1601. ima uspjehe na hapsburškom frontu i uspijevaju da vrate stolni Beograd (Sakas Feherbat).

Situaciju je pratio i persijski šah koji u novembru 1603. Osmanlijama službeno objavljuje rat. Snage se dijele na dva fronta. Persijska vojska je u početku osvojila nekoliko gradova (Tabriz). Tada 22. decembra 1603. umire Mehmed III. Bio je bez poroka, pobožan, i bio bi dobar vladar da nije morao ratovati na toliko frontova. (8 godina, 11 mjeseci, 5 dana). Imao je 38 godina u trenu smrti a bio je poznat po promjenama VV (12 ličnosti) što govori o slabosti i nesigurnosti carstva.

STANJE OSMANSKOG CARSTVA U PRVOJ POLOVINI XVII st .

SULATAN AHMED I (1603-1617 .)

Novi osmanski vladar postao je Mehmedov sin Ahmed I (1603.-1617.). Dolazak na prijesto prošao je bez potresa zahvaljujući Javuz Aliji Malkoču. Vojska je tada ratovala na ugarskom i persijskom ratistu. To je koristio Abaz i koji zauzima tvrđavu Erevan. Zauzeo je i glavni grad Gruzije a dalje su osvojena i druga mjesta Gruzije. Neuspjesi su natjerali sultana da za seraskera imenuje Cikala. Njegovo imenovanje izvršeno je u junu 1604. a istovremeno vodeće ličnosti carstva nastojale su da dobiju naklonost Francuske, Engleske i Mletačke republike obnavljajući kapitulacije. To se radilo zbog pobune u Anadoliji koja još više jača. Kara Said, Kalendaroglu su ličnosti koje su bile aktivne na tlu Ajdina i Saruhana. Vidjevši da dva fronta kao i pobune carstvo uvlače u dublju krizu sultan Ahmed i traži način da sklopi mir sa Hapsburgovcima. Inicijativa nije bila toliko brza, skoro dvije godine diplomate su pregovarale za mir.

Istovremeno su vojske na frontu ratovale. Još sredinom 1605. OV je napala tvrđavu Gran I 26. novembra 1605. uspjele su da je vrate pod osmansku vlast. Slično je bilo i sa tvrđavom Višegrad. Njihovim osvajanjem pozicije osmanskih pregovarača su ojaćale i to je i uticalo na sklapanje mira. Tokom 1605/06. manji osmanski odredi upadali su u Korušku, Štajersku i Kranjsku. Stanje postaje i povoljnije jer je za erdeljskog kneza izabran Backoi, sultanov prijatelj. Dolazak takve ličnosti je ojačao položaj Osmanlija.

Položaj u ratu sa persijancima bio je nepovoljan. Kod Tabriza 6. augusta 1605. bila je Osmanska vojska pobijeđena od šaha Abaza Velikog. (od ove godine se masovno koristi duhan i kafa.)

Ustanak u Anadoliji je postajao sve opasniji po osmansku državu. Sultan Ahmed I je poslao najelitnije jedinice na ustanike vođene Nasuh-pašom i Ali-pašom. Kad su se našli blizu Valvadine doživjeli su poraz i oni. Sultan Ahmed I (15 godina) odlučio je da sam krene u pohod ali je bio spriječen. Hapsburski car Rudolf II (1576.-1612.) vidjevši da ne može preokrenuti rat u svoju korist odlučuje se za mir. Osmanlije su taktizirali poslavši cara prvo erdeljskom knezu. Mirovni ugovor je sklopljenu Beču. Tek onda je sultan Ahmed I odlučio sklopiti mir 14. jula 1606. Pregovori su idalje vođeni a konačni mir je potpisan 11. novembra 1606. na ušću Žitve (Žitvanski ugovor). Hapsburška monarhija na ime onog dijela koji je zaposjela plaća 200 000 dukata i oslobađa se ugovora iz 1537. (30 000 dukata). Pod sultanovom rukom našli su se gradovi Janak, Jeger (1595) i Kaniža (1600.)Osmanska država prvi put službeno hapsburškog vladara priznaje za cara. U ime OC mirovni ugovor potpisao je 80-godišnji Murat-paša. Osmansko carstvo priznalo je punu ravnopravnost hapsburškoj monarhiji. Po prvi put osmanska država je priznala da nema potpunu kontrolu nad osvojenim i ne osvojenim tertorijama. Rezultat Žitvanskog ugovora bio je uzrokovan slabostima osmanske države. U

49

narednoj 1607. OC i sa Poljskom je potpisalo mirovni ugovor kako bi učvrstili granice prema Hapsburgovcima. Ustanici u Anadoliji (Saruhan) su nanosili velike poteškoće carstvu. U blizine stare osmanske prijestolnice Bruse došlo je do pobune predvođene Kinalijem. U istoćnoj Anadoliji svi putevi i klanci su bili pod vlašču pobunjenika (Džemsira).

Osmansko carstvo je najviše opasnosti imalo iz Halepa. Kurd Candulad i emir……. udružili su vojne snage i krenuli su u rat protiv OC. Vojnim putem su htjeli izdvojiti Siriju i Libanon i osamostaliti se. Veliki vezir Murat-paša pošao je lično protiv ustanika. Ovaj ostarjeli čovjek imao je više pobjeda protiv Kurda i Druza. Po starom običaju mnoge od zarobljenih vođa je poveo u prijestolnicu (dužim putem). Tako je uspio umiriti većinu pobunjenika.

Već 1608. preostali dio pobunjenika pokušavajući da vrate oblasti doživio je poraz. Sve pobjede uticale su da i u ratu sa Persijom dođe do rješenja. Murat-paša kreće1610. protiv Persijanaca. Vidjevši da se ratna sreća udaljila od njega šah Abaz nudi da se uspostavi onakva granica kao iz vremena šaha Tahmaza i Sulejmana Kanunija. Sultan smjenjuje Murat-pašu sa položaja velikog vezira. Tu se vidi i uticaj harema. Svoje poteze počinje vući Kosem sultanija Mahbejker. Mjesto vezira zauzima Nasuf-paša, Murat-paša odlazi u penziju a 5. augusta 1611. umire vjerovatno pod uticajem Kosem sultanije.

Sljedeću 1612. i 1613. g. OC provodi u miru. Tad se gradi i Mavi- plava džamija. Veliki vezir Nasuf-paša počeo se nasilno ponašati što je dovelo da sultan potpiše katil ferman 17. oktobra 1614. Na mjesto novog vezira izabran je Danar Mehmed paša. Već 22.novembra 1617. umire vladar Ahmed I (28 godina) (13 god, 18 mjeseci, 1 dan).

SULTAN MUSTAFA I (1617-1618 .- 1622-1623.)

Prijesto preuzima brat mu Mustafa I . On je dva puta vladao (1617/18.) i (1622/23) te je dolazio na prijestolje pod prisilom drugih. Iza sultana Ahmeda I ostalo je 7 sinova, trojica su bili na položaju velikog sultana: Osman I, Murat IV, Mustafa I.

SULTAN OSMAN II (1618-1622 .)

Istog dana vladarsku titulu preuzima Genc Osman (1618-1622). Dolazak novog sultana obilježen je izbijanjem novog osmansko-persijskog rata. Zna se da je bio izuzetno dobar vojnik. Prvih dana vladavine došao je u sukob s yeničerima jer se pokazao kao škrta osoba. Svojim prepotentnim držanjem odbio je i druge društvene slojeve. Stanje mu je postalo teško kad je ratujući protiv Poljske imao skromne uspjehe. Ovakvim ponašanjem vremenom stvorivši opoziciju, osim Kosem sultanije, izgubio je povjerenje. Zbog malih uspjeha, mješanja harema, i dr. došlo je do velike pobune. Najviše neprijatelja nalazilo se u sultanovoj blizini. Zato je 19. maja 1622. Osman zbačen sa prijestolja. U pobuni je po drugi put došao na vlast suludi sultan Mustafa. Istovremeno tada (18 god) sultan Osman je odveden u zatvor Jedi kuler (7 kula). Organizatori pobune koji su bili zadovoljni odvođenjem Osmana pobojali su se da zbog svoje mladosti, a znajući da sultan Mustafa nema vladarskih sposobnosti neće Osman izvršiti njihovo pogubljenje. Presuda je obavljena od strane mutavca i ubijen je Osman. Tako je po prvi put došlo do fizičke likvidacije osmanskog vladara od njegovog podanika.

Ime veliki vezir Daut-paša bio je sinonim za ovo ubistvo. Oni pismeni znali su da nije dobro ostaviti ga na tom mjestu i ubili su ga. Njegovo mjesto je povjereno Mere Huseinu. Sva ta dešavanja su uskoro izazvala kontra reakciju i neredi su bili prisutni u svim dijelovima carstva. Istog dana 10. septembra 1623. g. došlo je do smjene sutana Mustafe.

SULTAN MURAT IV (1623-1640 .)

50

Na prijesto dolazi sultanov brat Murat IV. Kako je osmanska imperija proživljavala brojne potrese dolazak novog vladara prošao je bez velikih svećanosti. Znalo se da će novi vladar u početku samo nominalno vladati a da će njegova majka Mahbejker vući konce.

Dolazak novog sultana okarakterisan je praznom državnom kasom pa su njeno korisnici bili nezadovoljni. Došlo je i do pobune Azapa. Neredi su bili prisutni i u civilnim i u vojnim institucijama. Situaciju su najbolje iskoristili Persijanci pa je 28. septembra 1623.g. ušla vojska u Bagdad i prisjedinila ga svojoj imperiji. Već 2. oktobra 1623. stanovništvo je pomoglo da se vojska razoruža i stalo je na stranu Persijanaca. Nakon zauzimanja Bagdada šah Abaz Veliki zanosio se mišlju da pobije stanovništvo ovog grada. Razoren je grob Ebu Hanife i grob šaha Abdul Kadira Galanija koji su bili veliki učenjaci svog doba. Gubitak Bagdada bio je povod da sa položaja velikog vezira smijene Mere Huseina i daju ga Čerkez Mehmed-paši. On obnavlja kapitulacije sa Francuskom, Venecijom, Holandijom a produžuje i mir sa Hapsburgovcima. Takva politika odgovarala je svim evropskim zemljama jer je od 1618.-1648. vođen jedan od velikih ratova –TRIDESETOGODIŠNJI RAT.

U ovo vrijeme došlo je do novih pobuna u Anadoliji. Vođa jedne od većih pobuna zvao se Abaza. Osječajući opasnost veliki vezir je poslao vojne jedinice da poraze pobunjenike. Tajnim kanalima je ponudio mir i predaju Abaza. Tako počinje nova politika prema pobunjenicima-vojna i diplomatska rješenja. Pobunjenik Abaz-paša je odbio prijedlog pa je 15. augusta 1624. u blizini Kajserije došlo do otvorene bitke. Vojnički superiornija sultanova vojska je pobunjenicima nanijela poraz a Abaza se spasio bjekstvom. Uskoro je kod Erzeruma ponovo počeo dizati pobunu. Vidjevši sposobnost protivnika ovog puta Osmanlije nude otvoreno Abazi mir nudeći mu jedno od namjesnićkih mjesta. Abaza je pristao da bude sultanov podanik ali da bude namjesnik Erzeruma. Te 1624. OC se susretalo i sa problemima na drugim stranama. Jedan dio vojske je ratovao sa Tatarima sa Krima koje je predvodio Mehmed han Giraj (21. juli 1624.). Uskoro je i odred kozaka došao u Istambul i opljačkao ga.

Na Porti je došlo do smjene vezira i postavljen je novi Hafiz-paša. Njegov zadatak bio je da porazi Persijance i povrati Bagdad. On je uspio za kratko vrijeme sakupiti 40 000 vojnika i 5. maja je došao blizu mjesta Cekik blizu Dijarbekira. U neravnopravnoj borbi Osmanlije su porazile Persijance i osvojen je Kirkuk. Isto tako osmanska flota ubrzano je modernizirana i pravljeni su veliki brodovi.

Stanje u osmanskoj državi i pored brojnih pokušaja da se zavede red i mir bilo je jako teško. God 1626. stanje je bilo gore nego s početka vladavine Murata IV (kuga, bolest). Problemi su bili i na vojnom polju. Te 1626. Hafiz-paša je pošao u pravcu Bagdada. U novembru 1626. Bagdad se našao u okruženju OV. Međutim usljed nedostatka naoružanja i slabe pripreme jedinice su morale napustiti opsjedanje. To je bio i razlog smjene na mjestu v. vezira. Halil-paša postaje novi vezir. Korupcija i slabljenje centralne vlasti bile su preduvjeti za pobune. Krajem 1626. otvoreno se buni beglerbeg Abazapaša. Ovog puta novi v.vezir dobija naređenje da napadne pobunjenike. I pored svih prednosti tokom 1627 ustanici su OV nanijeli vise poraza što će biti da 6. aprila 1628 Halil-paša bude smjenjen a ubrzo i umire. Za razliku od ranijih v.vezira Halil-paša je bio vrijedan, umjeren u odlukama ali splet okolnosti nije dozvolio njegovo napredovanje. Njega nasljedjuje Husref-paša Bošnjak. On je sa pobunjenim Abaza-pašom vršio pregovore. Rezultat ovoga je bio da Husref-paša pridobije pobunjenika i Abaza-paša je imenovan za bosanskog beglerbega. Iste 1628. pobune izbijaju i u drugim dijelovima carstva a posebno su bili značajni Jemen i Krim. Pobunu nastoji iskoristiti Murat IV koji nastoji umanjiti ovlaštenja svoje majke. Kada je 2. maja 1629. Husref-paša pošao u rat protiv Persije kako bi preuzeo Hamadan, saznao je za pobune nakon smrti Abaza Velikog. On je bio jedan od najvećih šahova Persije iz dinastije Safavida. Naslijedio ga je unuk princ Zaim Mirza. Tu situaciju nastoji iskoristiti Husref-paša i snage okreće na Bagdad ali i ovog puta bezuspješno. Husref-paša je bio smjenjen a postavljen je Hafiz-paša za v. vezira. U više ejaleta Anadolije izbijaju pobune stanovništva. Razlog je bila ekonomska situacija. Na iznenađenje mnogih pobuna se proširila do Istambula. 9. februara 1632. ustanici su ušli u Istambul i ubili Hafiz-

51

pašu. I njegov nasljednik Husref-paša biva isto ubijen. Sultan Murtat IV (20 g.) pokušava uzeti stanje u svoje ruke udaljava majku iz dvora i preuzima vlast u narednih 8 godina. 12. maja 1632. naređuje da se ubije Redža-paša, glavni zapovjednik pobuna u anadolskim ejaletima. Na mjesto v.vezira postavljen je Tabanasi Mehmed-paša, Albanac. I 1633.g. su ubijani svi oni koji su se zamjerili sultanu. U septembru 1633. došlo je do največeg požara u Istambulu i većina objekata je uništena (20 000 kuća je zapaljeno). Dok se sultan susreće sa požarom stanje na osmansko-persijskom frontu okreće se u korist Osmanlija. Prilikom ubistva nepodobnih ličnosti sultan se odlučio na ubistvo beglerbega Abaza-paše (24. augusta 1634.). Brojnim smaknućima poznatih ličnosti sultan uspjeva učvrstiti autoritet. Sultan smatra da 1634. krene prema Bagdadu i pokuša ga osvojiti. Angažirana je sva teška artiljerija. Bagdad je u zadnjim mjesecima 1634. i osam mjeseci 1635. bio napadan. Persijska vojska se uspješno branila i sultan je 6. augusta 1635. naredio napuštanje Bagdada i zapućuje se u Tabriz i osvaja ga. Sultan je boravio u Tabrizu kako bi pokolebao Persijance u daljoj borbi protiv Osmanlija i da pokaže vojnu snagu. Ali 25. decembra 1635. on odlučuje da se vrati u Istambul prethodno naređujući da mu se braća Bajazid i Sulejman pogube.

Persijanci koriste odlazak Osmanlija i vraćaju teritorije za što sultan okrivljuje v.vezira i smjenjuje ga a postavlja Bajram-pašu. Nakon njegove smrti za vezira postavlja Tajar Mehmed-pašu. Sultan odlučuje da 1638. ponovo krene na Bagdad i poslije 14 dana, 15 decembra 1638, OV vraća grad pod svoju upravu. Za namjesnika u Bagdadu postavlja Kuçuk Hasana, yeničerskog agu. Sultan 17. januara 1639. preko Dijarbekira je išao prema Istambulu gdje dolazi 9. juna 1639. Ubrzo Persijanci i šah Zaim Mirza nude okonćanje rata Osmanlijama. Do mira je došlo 19. septembra 1639. a najvažnije odluke bile su da Osmalije zadrže Bagdad a Persijanci Ereverm. Očekivalo se da će sultan sada krenuti u Evropu. Ali 8. februara 1640. sultan Murat IV umire u 28 godini. (16 god, 4 mjeseca, 28 dana). Smatralo se da je bio dosta blaga osoba a ustvari je bio dosta okrutan, željan “krvi i zlata”. Njegova uprava pokazala je slabosti Osmanske vlasti.

VRIJEME SULTANA IBRAHIMA (1640.-1648.)

Kad je 8. 2. 1640. g. umro sultan Murat IV na prijesto je došao njegov brat Ibrahim (24 god). On je bio treći sin sultana Ahmeda koji preuzima dužnost. Razlikovao se od Osmana po starosti i od Murata koji je bio poznat po okrutnosti koje su pogađale kako blizu okolinu tako i carstvo. U odnosu na svu trojicu bio je najgori. Uobičajene svećanosti su prošle bez većih potresa. Došla su mu brojna izaslanstvaiz svih dijelova carstva i drugih zemalja. Darovi su bili izuzetno bogati. U zemlji je vladao relativan mir koji je uspio nametnuti Murat IV. Sa susjedima nije bilo rata a jedina poteskoća bili su odnosi sa hapsburškom monarhijom., jer je beglerbeg Hasan pripojio dijelove Štajerske. Na evropskom tlu traje tridesetogodišnji rat.

Prvi dani vladavine novog sultana govorili su da će on vladati dobro i da će carstvo izaći iz krize. Veliki vezir bio je Kara Mustafa-paša. On je želio da u kraćem periodu poveća vrijednost akče i da oživi tržište i privredu. I na vanjsko-političkom polju uslovi su bili vrlo povoljni. On izdaje naređenje da se povede rat protiv Kozaka koji su 1636. bili zauzeli tvrđavu Azov. Sultan 1641.g. šalje flotu i kopnene snage. Ovaj pohod protiv Kozaka predstavljao je početak kraja njegove vladavine. Osmanski oficiri su potcjenili protivnika i doživjeli su poraz, izgubili su oko 7 000 yeničera. Sama opsada koja je trajala 3 mjeseca (10.10.1641. g) završena je neuspješno. Ovaj neuspjeh je nastavljen u 1642. g. Prema ovom gradu bilo je upućeno oko 14 000 trupa koliko je bilo i muškaraca u Azovu. Na vijest o dolasku Osmanlija Kozaci su odlučili da bez borbe napuste Azov. Novi kazasker Mehmed-paša Sultan Zade ostao je bez željene vojničke slave. Ponovo na scenu stupa Kosem sultanija. Ona upućuje i druge žene da se počnu mješati u politiku. Tako pojedine osobe (miljenici) dobijaju visoke vojne položaje. To je ugrozilo položaj Kara Mustafa-paše. Najveći protivnici bili su Silahdar Jusuf, Husein Džindži Hodža i

52

Mehmed-paša Sultan Zade. Iza ovog trijumvirata stajala je Kosem sultanija. Odlukom sultana Ibrahima smjenjen je i ubijen 7. marta 1644.g. Kara Mustafa-paša. Tada u Krimskom hanatu dolazi do smjene na prijestolju i vlast preuzima Islam Giraj, brat Mehemda Giraja koji je bio vezirov prijatelj. Kako bi sultana zavarali a osjetivši njegove slabosti, majka i njeni igrači dovodili su mu žene i vođen je loš život. Veliki interes je sultan pokazivao i prema krznu, mirisima, cvijeću što je ponovo uticalo na moć carstva. Svojim ponašanjem sultan je dao primjer i svojim najbližim podanicima te carstvo doživljava jednu od največih kriza. To su osjetili i sultanova majka i članovi trijumvirata. Zanosili su se idejom da krenu u veći boj kako bi okrenuli pažnju podanika prema ratu. Prilika se pokazala kada su hodočasnici krenuli prema Džedi i bili presretnuti od strane malteških vitezova. Zarobljeni su odvedeni na Kretu. Optužujući Mletačku republiku da pomaže vitezovima u napadu su napravili prekršaj, sultan Mlecima objavljuje rat / KANDIJSKI RAT/ koji će trajati 24 godine. Do izbijanja ovog rata došlo je vrlo smišljeno. Od ranije je kapudan-paša Jusuf (Jošip Masković) Dalmatinac bio najveći zapovjednik ovog rata jer je želio veći dio Dalmacije osvojiti i staviti pod vlast Osmanlija. Znajući za prikrivene ambicije ovog admirala, sultan je Jusuf-pašu imenovao za saraskera cjelokupnih snaga (80 galija, 3 tuniska, 10 alžirskih, 300 čamaca i 10 engl-nizozem.), 7000 yeničera, 1400 spahija kojim je htio da napadne, i na moru i na kopnu, Mletačke podanike. Iz same carigradske luke 30. aprila 1645. g. krenuli su prvi brodovi prema Kreti. I prije ovog rata Osmanlije su pokazivale interes za ovaj otok. Sam početak ovog rata bio je drugačiji u odnosu na ranije pohode. Niko od učesnika u pohodu nije znao kuda brodovi idu i sa kim trebaju ratovati. Informacije o tome dobili su tek 24. juna 1645. kad su se trebali iskrcati. Dva dana kasnije počinje invazija na Kretu. Iskrcavanje je izvršeno na otok Sikeliju koja je trebala biti glavna osmatračnica za osvajanje. Već 27. juna flota je uplovila u luku Kaneju gl. grad Krete. Osmalije 17. augusta zauzimaju Kaneju i okolinu. Želeći izbjeći žrtve sa obje strane napadaći su predložili da branioci napuste Kaneju. Predaju grada i države nije izvršio Navigario, nego zapovjednik konjice Đankarlo. Kako je broj branilaca bio veliki Kreta je predata Osmanlijama 17. decembra 1645.g. Nakon uspjeha ugled Džindži-hodže kao najeksponiranije ličnosti osmanske držvae je naglo porastao u dvoru i carstvu. Sultan je iskoristio pobjedu da se ubiju svi sa kim se susretao. Međutim tadašnji šejhu-ul-islam Abu Said naglasio je da ta gesta nema uporišta u zakonu (pravoslavci). Stoga sultan opoziva svoju odluku koju je ranije donio. Istih dana je poslato uputstvo erdeljskom knezu da bude spreman za akcije sa Hapsburzima.

U to vrijeme petogodišnji princ Mehmed imenovan je za namjesnika Manise. Prvi vojni uspjeh, osvajanje Kaneje, pohranio je ugled Mehmed-paše sultan Zadea. Na mjesto Kapudan-paše imenovan je njegov saradnik Musa. Za razliku od mnogih sposobnih pomorskih oficira ovaj zapovjednik se pokazao kao vrlo nesposobna ličnost te Osmanlije ratuju sa Mlečanima sa vrlo promjenljivom srećom.

Husein-paša je koristio opuštenost Mlečana i 20.oktobra 1646. g. osvaja Rotin na Kreti. Rat je nastavljen i u 1647. U jednoj od mnogih bitaka u zarobljeništvo je pao i admiral Musa. Na njegovo mjesto je imenovan Fadil-paša. Sultan uspjeva da novom admiralu stavi na raspolaganje brodove i 15000 yeničera. Uporedo ratujući na Kreti dio OV otvorio je front u Dalimaciji. Na mjestu namjesnika bosanskog ejaleta bio je Ibrahim-paša Gabeljak koji je već dugo zagovarao rat sa Mlečanima U prve dvije godine nije bilo većih vojnih operacija u Dalmaciji (trgovina). Još tokom 1646.g. Kliški sandžak-beg Ali-beg osvojio je stari Zadar i Turanj a doživio je poraz kod Zemunike. Mletačka vojska sada prelazi u ofanzivne akcije i osvaja Islam i Nadin. Zaustavio ih je Mustafa-paša (bosanski namijesnik) koji kreće prema Šibeniku. Mletačka vojska tih mjeseci 8. septembra 1647. napala je i osvojila Drnis. Sva ova dešavanja nisu interesovala sultana koji živi raskošno i raskalašeno u dvoru u prijestolnici. Osokoljen Ibrahim donosi odluke osuđivanja na smrt svojih prvih saradnika Mustafa-paša sultan Zade. Džindži-hodža je u njemu vidio svog protivnika i stoga mu namjestio ubistvo. Kako je iz zarobljeništva pušten Musa on uzima titulu velikog vezira. Kosem sultanija i

53

Džindži-hodža imenovali su Ahmed-pašu za drugog vezira carstva. I sam Ahmed-paša je bio potkupljiva osoba da je sultanu dao poklon vrijedan 300 000 akči.

Skoro na svim razinama vlasti vladao je haos. Mnoge sposobnije ličnosti, bojeći se sultanove hirovitosti a zeleći se spasiti proglašavali su se odmetnicima. Zbog toga dolazi do još većih nereda.

Sva ova dešavanja prate Mlečani i 1648.g. odlučuju da na više mjesta napadnu osmanske tvrđave kako bi ih osvojili. Na dalmatinskom frontu uspijevaju 1648. osvojiti Klis. Gubitak ove važne tvrđave sultanu je predstavljen kao gubitak male crkve. Zbog svoje čestitosti Fadil-paša sultanov zet smjenjen je sa položaja. U prijestolnici je sve više vladalo nezadovoljstvo i 7. augusta 1648. yeničeri su prevrnuli kazan i tražili sultanovu abdikaciju. Uporedo sa sultanom yeničeri traže smjenu i Ahmed-paše. Yeničerima se pridružuju spahije i ulema. Da prikriju pravi razlog mascara tražili su smjenu vezira i da to mjesto povjere Sofi Mehmed-paši. Dok su potpisnici htjeli izvršiti smjenu Bektaš-aga, vođa pobunjenika, istupio je otvoreno. U carski dvor došli su pobunjenici i došli do sultana te ga natjerali da dobrovoljno abdicira u korist sina Mehmeda IV. Tako je nakon 8 god, 5 mjeseci i 28 dana smjenjen sultan Ibrahim. Njegovi savremenicci su znali da je carstvo u velikoj krizi ali su znali i za sultanove pristaše te su tražili smaknuće Ibrahima. Izgovor je bio da ne mogu biti dvojica halifa. Krvnici su došli u Jedi kulu i zadavili sultana.

VLADAVINA SULTANA MEHMEDA IV AVDŽIJA DO IZBIJANJA BEČKOG RATA (1648.-1683.)

a) Period od 1648 .-1658. i prva decenija Kandijskog rata

Uobičajene svećanosti 16. augusta 1648. i na prijesto stupa Mehmed IV. Pošto je državna blagajna bila potpuno ispražnjena, yeničeri nisu dobili uobičajeni poklon. Mnogi su se u yeničerskom odžaku pobunili protiv velikog vezira Sofi Mehmed-paše 25. septembra 1468. g. Njima se pridružio i dio spahija. Iste ličnosti od sultana Ibrahima ponovo se uzdižu. Jedan dio ih je prognan kako bi se onemogućila dalja osveta onih koji su doveli državu u težak položaj. Loše vijesti dolazile su iz pokrajina. Između Ilhana i Akšehira isticali su se i ……i Katedzioglu te su opustošili brojna stoljetna naselja. Ponovo Kosem sultanija nastoji vratiti svoj dignitet. Po nagovoru svoje nene i majke Hatidže sultan je nominalno u maju 1469. smjenio VV kako bi Kosem sultanija postavila sebi odanu ličnost. Ta 1649. g. poznata je kao posljednja službena godina kad se vrši devširma i više nikada do 1826. g. raspuštanja yeničera nije vršena. Dok sultan ovjerava dokumente svojih prethodnika a koji su se ticali susjeda ali i svojih sunarodnika. Spomenuti odmetnik Katidži Zade je ojačao i došao do predgrađa Istambula i zauzeo Uskudal. Dok su trajale pobune to je imalo odraza na vojsku koja je na Kritu. Nedostatak novca, oružja… uticalo je da se rat vodi bez značajnijih pomaka. Dok su oficiri i vojska živjeli teško na dvoru se živjelo raskošno. Da bi zadržali taj nivo vodeće ličnosti carstva skupa sa sultanom-djetetom prodavali su položaje onima koji su im mogli platiti. Centralna vlada uvodi nove vanredne poreze a prijašnje poreze povećava. Sve to usložnjava stanje što izaziva smjenu Sijavus-paše i dovođenje Kurdzi-paše. On je poznat po smjenjivanju mnogih važnih ličnosti (Mehmed-paša Ćuprilić). Narednih godina stanje postaje još teže. Nema uspjeha ni u Dalmaciji ni na Kreti, a na granicama carstva dolazi do upada kozaka. Kako je 1653. g. isticao mirovni ugovor sa Hapsburzima sluzbeni Beč je 20. januara 1653. sa peškešom od 20 000 guldena produžio mir.

Sama osmanska država imala je nove poteškoće sa odmetnicima na tlu cijele Anadolije. Tako 1653. se istiće ličnost Abaza Hasan. Nemajući drugog izbora vrši se opća mobilizacija i vojska se povjerava Katridzioglu, namjesniku Karamana. Povjeravanje ovom namjesniku nije bilo slučajno jer je i on bio odmetnik. Kada su se vojske sukobile kod Aksaraja doživjela je poraz a Katridzioglu se spasio bijegom u Konju. Abaza Hasan je krenuo prema Angori. Primjenjujući staru taktiku Porta je Abaza Hasanu ponudila da bude vojvoda-

54

starješina svih Turkmena. Kako je s Abaza Hasanom bio Imsir-paša (namjesnik Bagdada) povjeren mu je Alep u Siriji. Razlog je sukob Imsir-paše sa Druzima.

U međuvremenu je Hatidže Turhan poslala na onaj svijet Kosem sultaniju. I sama je preuzela istu ulogu kao i njena umrla svekrva. Na položaj VV imenovala je Fahrudž Ahmed-pašu. Bio je stroga, tvrda i nepotkupljiva osoba. Ubrzo po dolasku na čelo Porte VV je preuzeo mjere kako bi ojaćao centralnu vladu. U pokušajima nije bilo izlaza i stanje je i dalje bilo loše. Tadašnja sultanija naredila je sinu da 17. februara 1653. sazove diwan radi raspravljanja o finansijama. Rashodi su bili 12 miliona a prihodi 2 miliona. Novac je odlazio na ratovanje sa Mlečanima a na granicama je došlo do pobune kozaka predvođenih Hmeljnitskim. Kozaci ne ratuju samo sa Poljacima nego napadaju i granice osmanske države. Osmanlije šalju islužene yeničere da spriječe napadaće ali oni doživljavaju poraz. Naredna 1654. bila je interesantna po slabosti carstva ali i po posjetama Poljaka, Uzbeka, Tatara sa svojim izaslanstvima i poklonima. Sultan prima sve delegacije i realizuje njihove zahtjeve.

Jedan mali događaj u Dalmaciji: Fadil-paša Maglajać kod Knina je pobjedio Mlečane i šalje zarobljenike. Tako je u Istambulu 20. marta 1654. održana parada za podsticaj vojsci. Osmanlije su i dio brodova u lukama Istambula opremili namirnicama i municijom da ratuju protiv Mletačke flote.

Flota 16. marta 1654. isplovljava iz Dardanela i pobjeđjuje nekoliko Mletačkih brodova (kapudan pasa Murat) Zapovjednik Mlečana je bio Frančesko Morozini. Osmanska flota je pošla prema otoku. Odatle idu prema Milosu. I narednih mjeseci osmanska flota napada Mlečane na otocima oko Peloponeza. Umjesto Derviš Mehmed-paše na mjesto VV imenovan je Imsir-paša. On je bio ličnost vrlo sumnjivog morala. Bio je začuđen imenovanjem. On odgovara da ne želi biti slijepi poslušnik dvora i da mu je dovoljan stećeni položaj. Ubrzo se saznalo da će ako dođe u Istambul biti ubijen. Ovo odbijanje donijelo mu je popularnost u narodu pa na pritisak mnogih sultan obnavlja ponudu Imsir-paši za velikog vezira. Popularnost koju je stekao svojim ranijim odbijanjem bio je jedan od osnovnih faktora da sultan Mehmed IV ponudi dužnost baš njemu. Ovog puta Imsir-paša prihvata ponudu i iz Alepa sa velikom pratnjom krenuo je prema prijestolnici. Kretanje je bilo planski organizirano. Pored prvobitne pratnje na putu su mu se pridružile poznate i nepoznate ličnosti. Na putu mu se pridružuje i Abaza –paša koji je postao zapovjednik svih Turkmena. U blizini Kutahije Abaza-paši pridružio se i Mehmed-paša Čuprilić. Sve odane Imsir-paša je primao i vezivao ih za sebe. Sa pratiocima je 28. februara 1655. g. ušao u Istambul. Taj ulazak je podsječao više na dolazak nakon neke pobjede. Kao i kod drugih vezira prve mjere bile su da beglerbegove i sandžakbegove opozove i dovede sebi odane ličnosti. Među njima je bilo dosta ranijih odmetnika od centralne vlasti a koji su za stanovnike Istambula predstavljali negativce. Svi su se plašili Imsir-paše i njegovih saradnika. Kako bi ogranićili moć VV sultanu su pojedinci govorili propagandu. Jedan dio ljudi u Anadoliji počinje sumnjati u velikog vezira.

Sredinom maja 1655. dvor i sultan Mehmed IV oduzeli su pečat Imsir-paši a potom je osuđen i ubijen. Razlog je bio strah dvora od premoći Imsir-paše. U takvim okolnostima sultanova majka Hatidže Turhan na mjesto VV postavlja Murat-pašu. Sredinom 1655. OC je bilo na vrhuncu anarhije na svim nivoima vlasti. Murat-paša uskoro odustaje od vezirata. Dužnost preuzima muž sultanije Sulejman-paša porijeklom Jermenac. On se uskoro suočio sa problemima na tlu Sirije, Iraka, Egipta i Eritreje. Problemi i poteskoće natjerali su sve članove carskog diwana da podnesu kolektivnu ostavku. Carstvo je bilo na raskršću. Na scenu tada stupaju veziri iz porodice Čuprilića.

Vrijeme velikih vezira Mehmed -paše i Ahmed-paše Čuprilić

Već 27. februara 1656. položaj velikog vezira ponuđen je Mehmed-paši Kupriliju. Razlog je bio što su smatrali da se radi o staroj osobi, misleći da ako se ne pokaže sposoban moći će dovesti sposobnijeg. Drugi razlog bio je što je Mehmed-paša bio osoba koja iza sebe nije imala značajniju struju i bili su sigurni da to neće izazvati previranje. Treći razlog koji navodi Hatidže Turhan je saznanje

55

da je Mehmed-paša pripadao onom krugu koji je iz Albanije kao dijete došao putem devširme. Razlog je bio i u činjenici da je on od 1645. bio jedan od komandanata na kretskom frontu i imao je dosta uspjeha. Prije preuzimanja pečata velikog vezira Mehmed-paša je sa Hatidže Turhan napravio pismeni dogovor kojim je tražio da Hatidže Turhan i sultan Mehmed IV pristaju da sve odluke vezira mogu biti donesene bez njihove saglasnosti. Pristavši na ovaj uvjet tek tada Mehmed-paša službeno preuzima dužnost.

Jedna od najvećih poteškoća bila je stanje u vojsci. Već na početku susreo se sa vojnom pobunom. Dugogodišnji rat na Kreti iscrpio je vojsku, i ona se buni protiv države . Svi su očekivali da će ovo dotući velikog vezira. Međutim, Mehmed-paša je pokazao suprotno. Umjesto vojske on je poslao pregovaraće kojima prihvata sve ono za šta su se vojnici bunili i uspjeva umiriti pobunu. Uskoro je počeo uklanjati ličnosti koje su bile korumpirane. Sve odluke je donosio samostalno. Takva politika naišla je na odobravanje sultanovih podanika. Posebno su Mehmed-pašini protivnici uvidjeli snagu ovog vezira koji je priznavao zakon iznad svega. Postao je popularan i cjenjen što se vidjelo i u vojsci i među protivnicima. U takvim okolnostima 26. juna 1656. g. kapudan-paša Kenan-paša sa 79 plovnih objekata isplovio je iz Dardanela. Ovaj admiral bio je prepotentna ličnost. Njegova samouvjerenost osvetila mu se 6. jula jer su Osmanlije naišle na jaku mletačku flotu. Mlečani su iskoristili slabosti Kenan-paše i nanijeli takav poraz koji je izjednaćen sa bitkom kod Lepanta. Mlečani kreću u kontraofanzivu i preotimaju Samos, Tenedos i Samotrar. Sve ovo događa se istovremeno kad je kovana velika zavjera protiv Mehmeda IV. No i ovog puta Mehmed-paša Kuprili koristi težak trenutak hvata zavjerenike i ujedno optužuje i hvata ranije zavjerenike. Vojni poraz i zavjera govorili su o dubini teškoća u OC.

Stanje je pogoršano kad se na Bosforu pojavila i Mletačka flota. Pomorska blokada Istanbula imala je za posljedicu povećanje cijene artikala. Upravo ove najteže trenutke Mehmed-paša maestralno koristi. Videći da se sultan i njegova majka nalaze u teškom stanju veliki vezir traži nova ovlaštenja:

• Potvrđuje se ranija odluka da veliki vezir bez konsultovanja ikoga može samostalno donositi odluke;

• Javno na sve položaje dovodi ljude po svom nahođenju i bez prigovora sultana;

• Niko u carstvu nema pravo ustati protiv vezira;

• Da sultanija i sultan se obavezu da neće kritikovati samog vezira.

Odluke su potpisane 15. novembra 1656. g. Međutim, ova ovlaštenja naišla su na negodovanje uleme i vojnog establišmenta. Vojska ga je optužila da nikad nije ostvario veću pobjedu i da nije bio “vičan”sablji a ulema ga optužuje da ne poznaje zakone, civilnu administraciju tj. da nije vičan peru. Ove optužbe nisu lično bile uperene preotiv Mehmed-paše koliko zbog toga što im ovaj mudri starac oduzima ovlaštenja. Dvor je ipak ostao na strani velikog vezira. Od ovog vremena poslije 15. novembra 1656. Mehemd-paša Kuprili pokazuje se u pravom svjetlu. Kao prvo na iznenađenje mnogih pokazuje nevjerovatnu energiju za sve poslove. To je došlo do izražaja u brojnim sitnim pobunama u Anadoliji ali i na dr. mjestima. Bez milosti guši svaku pobunu i uspostavlja autoritet centralne vlasti. Sve pobunjene vođe je likvidirao. Nakon pomorskog poraza slično kao što je naredio Mehmed-paša Sokolović i on naređuje izgradnju 6 velikih brodova. Svi oni bili su namjenjeni za vojne akcije a ne za trgovinu. Umjesto Kenan-paše imenovao je Mehmed-pašu. Izgradnja brodova govori nam da OC iako je u krizi ima još uvijek velike vezire i stručnu radnu snagu. Kao i prethodne godine tako je i 1657. ponovo u prisustvu stanovništva Istanbula ispraćena flota. Te manifestacije su psihološki kod stanovništva vraćale samopouzdanje. Ujedno je predstavljala i politiku velikog vezira. Mletačka flota sad je jurila osmansku flotu, ali imali su sreću da se admiral dokazao za najmočnijeg pomorca pa je bio svjestan da ako prepusti inicijativu na moru mora se ratovati i na kopnu. Zato je i jurio osmansku flotu i kod otoka Farmose ponovo porazio osmanske snage. Ovim novim porazom Mlečani dolaze do velikog ratnog plijena. Osmanske vojne poraze krajem jula

56

1657. zaustavio je Katirdži Mehmed-paša. On je na Kreti napao Mlečane i izvojevao pobjedu. Time je došla do izražaja briga Mehmed-paše Kuprilija za vojsku koja sada ima motivaciju za ratovanje. Sve je to rezultiralo da iz defanzive osmanska vojska kreće u ofanzivu. Na drugoj strani sultanova vojska u Dalmaciji doživljava poraz. Tadašnji sandžak-beg Bosne Sidi-paša i skadarski Ali-paša Čengić (hercegovački) bili su u ofanzivi prema Zadru, Splitu i Kotoru. Kod sva tri grada Osmanlije doživljavaju poraz. Ovi porazi bili su u sjeni uspjeha 15. novembra 1657. g. na Lemnosu nanose poraz Mlečanima i osvajaju otok. U zimskim mjesecima 1657/1658. koristi se vrijeme za jačanje osmanskih snaga. U tom periodu skoro sve jedinice snabdjevene su potrebnim i imaju redovna mjesečna primanja. Istovremeno Mehmed-paša Kuprili se obračunava sa pobunjenicima ali i sa Erdeljom, Moldavijom i Vlaškom. U toj situaciji prolazi i 1658. da bi u zadnjim mjesecima došlo do velike pobune u Anadoliji. Vođa pobunjenika ne traži sada smjenu sultana, Abaza Hasan. Razlog pobune je lićni interes jer se usprotivio da bude sandžakbeg jednog od budimskih ejaleta. Nije mu odgovaralo i jačanje centralne vlasti. U vrijeme ove pobune Mehmed-paša je testirao sultanove odane trupe te ih šalje protiv ovog pobunjenika. Osmanske snage koje su napale pobunjenike doživljavaju pobjedu. Pobunu je nastavio koristiti erdeljski knez Franjo II Rakoci. Kao i njegov prethodnik Istvan Batoli izrazavao je pretenzije na poljsku krunu i tako postane tvorac jedne moćne države. Nastojao je pridobiti Vlašku i Moldaviju. Sa dijelom trupa Rakoci je krenuo na Poljsku kraljevinu koju je napao sa juga a sa sjevera mu je pomoć pružio švedski vladar Karlo X Gustav. Razlog učešća Švedske je obečanje svih balkanskih zemalja. Njima se pridružuju kozaci i Bogdan Hmeljnitski. Ovako dobro osmišljeni plan se nije mogao realizirati jer su svi dogovori bili samo deklarativni.

Stanje za erdeljskog kneza postaje teže kad se švedska vojska povlaći i ide na Dansku a uporedo kad ih napuštaju saveznici koji se obracaju Osmanlijama. U takvoj situaciji Mehmed-paša Kuprili šalje pomoć Poljacima u borbi protiv erdeljskog kneza. I on sam je krenuo s vojskom protiv Rakocija. Sa krimskim Tatarima Osmanlije dolaze u Erdelj i 1658. erdeljska knezevina je toliko poharana kao nikad do tada. Nakon pobjede Mehmed-paša donosi odluku da Erdelj nema pravo samostalnog biranja kneza i ova kneževina dolazi u isti položaj kao Vlaška i Moldavija a kneza ubuduće postavljao je sultan.

Uspješno ugušene pobune u Anadoliji i Erdelju bile su nova tačka oslonca da Mehmed-paša nastavi rješavati probleme u osmanskoj državi. To dolazi do izražaja kad on brojne komandante uklanja sa položaja pod izgovorom da mogu iskoristiti slavu i pobuniti se. Poseban je bio slučaj Deli Hasana koji je postao autoritet i da ne bi okrnjio vezirov autoritet on ga smjenjuje. Iako su sultanove odane ličnosti uspjevale ugušiti pobune to nije spriječilo druge da se pobune. Tako 1659. g. izbija pobuna u ejaletu Misir. Veliki vezir dio trupa šalje u Egipat i one ugušuju pobunu. Za savremenike je izgledalo da nakon ugušivanja pobune ………………U Vlaškoj dolazi do pobune na čelu koje je Mihna. Prijestolnica trgovište bila je razorena 22. novembra 1659. Bukurešt postaje službena rezidencija današnje Rumunije. Ubrzo iza ove pobune dolazi donove pobune Franje II Rakocija u Erdelju i do 16. aprila 1660. Osmanlije odnose pobjede a život gubi i sam Franjo Rakoci.

Nakon svih ovih događaja Mehmed-paša Kuprili smatrao je da stupa trenutak kad treba vojno ojačati granice OC. Duž sjevernih granica od Rusije, Poljske do Hapsburške monarhije gradila su se nova utvrđenja od 1660. U to vrijeme zabilježeno je da se prvih mjeseci 1660. zapošljava veliki broj nezaposlene radne snage a i privreda apsorbira dosta nezaposlenog gradskog stanovništa. Vidljivi su oporavci na društvenom, vojnom i ekonomskom polju. Do smrti 31. oktobra 1661. g. velikog vezira nigdje nije dolazilo do pobuna što je predstavljalo jačanje centralne vlasti. Vidjevši da mu se približava smrt po predaji VV je mladom sultanu Mehmedu IV Avdži dao savjete:

• Da ne sluša savjete žena sa dvora bez obzira da li se radilo o majci, ženi, sestri…

• Da nad vojskom ima stalnu kontrolu i da je stalno drži u pokretu

• Da pojedinim podanicima ne dozvoli da se previše obogate

57

• Da bude stalna briga centralne vlade dovoljna količina novca čime bi se isplaćivale sve usluge

Bilans više od pet godina vezirovanja Mehmed-paše bilježi da je poslao oko 36 000 ljudi sa različitih položaja. Najviše je onih koji su se odmetali od vlasti i onih koji su bili podmitljivi. Znajući ga od ranije kao blagu ličnost sadašnje ponašanje pokazalo je oštrinu zakonodavne vlasti a bio je beskompromisan prema onima koji su mu bili prijatelji. Osuđivao je svako nasilništvo a sam je najviše insistirao na brojnim fizičkim likvidacijama, konfiskacijama imovine i progonima. Ovakve drakonske mjere imale su za rezultat da uspostavi red, rad i zakonitost. Ove pojave su bile prisutne u svim pokrainama carstva. Nakon smrti Mehmed-paše Kuprilija dužnost je sultan povjerio njegovom sinu Fazli Ahmed-paši koji će od 1661-1676. biti veliki vezir.

Novi vezir se pokazo dosta umjerenijom osobom. Razlog tome je već postignuta zakonitost. Vrijeme kad se na Porti nalazio Ahmed-paša Kuprili poznato je kao doba političke i vojne sigurnosti. U odnosu na oca bio je obrazovanija ličnost zahvaljujući učiteljima. Smatrao se vrhunskim znalcem teologije islama kao i poznavaocem šerijata. Njegova sklonost ka nauci, kulturi umjetnosti učinili su da primjer VV slijede mnoge ličnost carstva pa je to period renesanse u OC.U tom periodu osmanske vlasti svakodnevno su imali državničke kontakte sa Evropom i van nje. Tokom 15-godišnje uprave Fazli Ahmed-paše znatna snaga i znanje su se koristili na jačanje autoriteta centralne i pokrajinske vlasti a insistirao je na zakonodavstvu. Iako je uspostavljena puna kontrola, ipak osmanska država nije izbjegla rat sa susjedima. Kako je 1663. istekao mirovni ugovor sa hapsburgovcima Visoka Porta smatrala je da ima priliku da anulira neke odredbe iz Žitve i da započne novi rat sa Bečom. Kao povod za novi rat Porti je poslužila optužba da je Hapsburška vojska napala i osvojila tvrđavu Sekel Hit koja je bila u blizini Kanjiže i tu podigla novu tvrđavu. Osmanlije su u ultimatumu tražili da car Leopold I naredi da se Sekel Held vrati sultanu a tvrđava kod Kanjiže da se razori. Fazli Ahmed-paša izvršio je mobilizaciju od 121 000 vojnika sa kojim se uputio preko kanjiškog i budimskog ejaleta prema Beču. Računajući na pobjedu veliki vezir je zatražio nove ustupke, da se Hapsburgovci obavezu na plaćanje 30 000 dukata. Očekujući negativan odgovor Ahmed-paša se sa trupama uputio prema tvrđavi Gran. Komandu nad ovom tvrđavom imao je grof Fergas koji je sve pratio. Na osnovu prikupljenih informacija grof je pripremio odbranu grana. Kad je 7. augusta 1663. dio trupa došao u kontakt s Hapsburgovcima naneseni su porazi braniocima. Već 17. august 1663. kad je Ahmed-paša zatražio od grofa da mu preda tvrđavu Ujvar-Novi Zrinski dobio je negativan odgovor. Grof je napadnut i nakon više juriša Hapsburgovci su bili u teškom položaju. Branioci Ujvara su ponudili Osmanlijama predaju tvrđave a da branioci mirno i dostojanstveno napuste tvrđavu. Tako je OV 24. septembra 1663. ušla u Ujvar čime je nakon zaključenog mira 1606. osman. sila postigla uspjeh protiv Hapsburgovaca. Uporedo su Tatari po vezirovom narešenju bili aktivni u Moravskoj i Šleskoj. Mnoga mjesta Ravenburg, Brno…. bili su u dobroj mjeri opljačkani. Ratni plijen je bio veliki. To je ohrabrilo Osmanlije da zadnjih mjeseci prodru do današnjeg Luksemburga i zapale 32 postojeća sela.

Smatrajući da je postigao veliki uspjeh i došao do ratnog plijena, Ahmed-paša je krajem oktobra naredio povlaćenje glavnine trupa. I u povlaćenju su Osmanlije bile dosta aktivne te su 2. novembra osvojile Novigrad. Veliku pomoć seraskeru Ahmed-paši pružili su Moldavski ili Vlaški knezovi. Zimski predah je iskoristila vojska Hapsburgovaca. Manje jedinice su napadale Osmanlije duž Mure i Drave. Komandant grof Julijus od Hohenloa sa 40 000 pješaka sredinom januara 1664. kreće iz Ptuja da preotme tvrđavu od Osmanlija. Pomoć su mu pružili hrvatski ban i brojni magnati. Koristeci zimu 21. januara 1664. oni preotimaju tvrđavu Berzent. Borbe su trajale dva dana. To ih je ohrabrilo da nastave ali kad su došli do Sigeta i Pečuha odustali su od napada na njih i krenuli prema palanki Dareti.

To se dešavalo 1663/64. kad je Ahmed-paša boravio u Beogradu. Vijesti su uznemirile mnoge opasne ličnosti u Istambulu. Ahmed-paša u tom trenutku ne

58

idući nigdje iz Beograda preko Bagaona Gojesa ponudio je mir Beču. Car Leopold nije dao nikakav odgovor. Zato 20. marta 1664. pošto je u zemunskom polju izvršio mobilizaciju i smotru, Ahmed-paša planira da vojnički djeluje protiv Hapsburgovaca.

I dok je 1663. protekla sa relativno značajnim uspjehom osmanskih oružanih snaga što je rezultat djelatnosti velikih vezira dotle u prvim mjesecima 1664. OV koja ratuje sa Mlečanima intenzivira aktivnost svojih vojnih operacija na Kreti ali i ratuje sa Hapsburgovcima. Sve se to događa u vrijeme kad Mehmed IV (23 godine) najveći dio vremena provodi u lovu kao strasan lovac što nastavlja sve do abdikacije 1687. Zato je i poznat kao avdži- lovac. Druga strast bile su mu žene. Poseban uticaj imala je Rebija Gulmes koja je bila Grkinja sa Krita. Poznata je bila kao ličnost koja uspjeva potisnuti utjecaj Hatidže Turhan (Ruskinja). Njen značaj postaje veći kada daruje sultanu sina Mustafu II. Na dvoru se odvijao raskošan život omogučen tako što je veliki vezir Ahmed-paša uspio osigurati dobru finansijsku situaciju.

Proljetnih mjeseci 1664. Ahmed-paša je kao serasker vojske bio pritisnut traženjem da protiv Leopolda I vodi energičniji rat nego prije. Posebno je podršku imao od erdeljskog kneza i halepskog beglerbega Burdži Mehmed-paše. Veliki vezir je dobio vijest da mu u susret dolazi velika vojska Nikole Zrinjskog, praunuka onog Nikole koji je branio Siget. I njegov potomak prije nego je došao do glavnine sultanove vojske potukao je manje osman. odrede te je prozvan “željezni stub”. Kad 17. maja osmanska vojska kreće u sukob došla je vijest da je osvojena tvrđava Mitra. Osmanlije osvajaju Baraden i Berzenc. Osvajanje ovih tvrđava skratilo je Osmanlijama put prema Kanjiži. Istovremeno Hapsburška vojska je napadala Kanjižu koju je branio Husein-paša. Sarasker Ahmed-paša se stoga odlučuje napasti tvrđavu Novi Zrinjski. Ova tvrđava bila je na desnoj obali Mure i bila je jedno od jačih vojnih utvrđenja. Saznavši da sultan ide prema Ujvaru pomoć im pruža Ferd Maršal Monttekvali. Branioci prelaze u ofanzivnu akciju. Njihovo udaljavanje koristi Ahmed-paša i 29 juna Osmanlije ponovo osvajaju Ujvar. Ovog puta veliki vezir izdaje naređenje da se tvrđava poruši do temelja kako je ne bi neprijatelj zauzeo. Osmanskim trupama su se pridružile jedinice iz Nikopolja, Ohrida i Peloponeza. Hapsburoka vojska od 12 000 ljudi krenula je prema Ujvaru i nemogavši ga osvojiti porušila je brojna okolna naselja. Ova ofanziva rezultat je dolaska snaga iz Svetog Rimskog Carstva čiji je vladar bio Leopold I. Do susreta vojski došlo je kod Karmendra. Osmanlije predvodi Ahmed-paša a Hapsburgovce Ferd Maršal Montekvali. Do bitke dolazi 31. jula 1664. kod tvrđave ……….u dolini Labe. Kao tampon zona nalazilo se istoimeno mjesto. Već 1. august kod Sv. Gotharda Osmanlije doživljavaju težak poraz. Tom prilkom život je izgubilo dosta istaknutih komandanata, brojne jedinice kukavički su pobjegle i pobjednik je ostala hapsburška vojska.

Od bitke kod sv. Gotharda od 1. augusta započinje osmansko definitivno povlačenje sa prostora srednje i jugoistočne Evrope. Sam poraz nije izgledao tako tragično. Pretrpljeni poraz natjerao je velikog vezira da 10. augusta potpiše mirovni ugovor sa Hapsburgovcima. Do potpisivanja je došlo kod mjesta Vesvar (Ajzemberg). Na potpisivanje hapsburške strane kod Ajzenberga došlo je zbog realne opasnosti od francuskog kralja Luja XIV. On je bio poznat kao veliki protivnik hapsb. monarhije i nastojao je Austriju potisnuti kako bi svoju državu zadržao na mjestu glavne evropske sile. Drugi razlog bile su velike pobune carskih podanika koje su se opirale centralističkoj politici Leopolda I zbog povećanja poreskih nameta. Sadržaj samog ugovora bio je onakav kao iz mira kod Žitva. Erdelj su trebale napustiti hapsburške i osmanske jedinice. Službeni Beč i Istanbul su erdeljskom knezu Apafiju priznali punu vlast i kontrolu ali pod uslovom da i dalje bude vazal osmanskom sultanu. Kad je riječ o “Mađarskoj” od ranijih 7 županija, 3 su ušle u sastav hapsburške monarhije a 4 ostaju kod osmanskog vladara. Novigrad i Ujvar ostali su pod osmanskom a Sekelheld pod hapsburškom vlašču. Jednom tačkom ugovora hapsburgovcima je dato pravo utvrđenja njenih granica ali i osmanska strana dobija isto odobrenje.

U cjelini ovaj osmansko-hapsburški mirovni ugovor iz 22. oktobra 1664. g. bio je povoljniji za Osmanlije iako su doživjeli vojnički poraz. Istovremeno se

59

pokazalo da Hapsburgovci postepeno preuzimaju vlast. Najzaslužniji za odluke ovog mirovnog ugovora bio je Ahmed-paša.

U vrijeme ovih pregovora u Istanbulu su se dešavali interesantni događaji. Iz Misira su dolazile vijesti o velikoj pobuni protiv vlade u Istanbulu. Kako OC, iako ratuje na dva fronta, elitne jedinice odlaze u Kairo i za relativno kratko vrijeme guše pobunu. Uskoro slićne vijesti dolaze i sa Kipra. Razlog je zahtjev da za beglerbega dođe raniji Ibrahim-paša. I dok je OV sa promjenljivom srećom ratovala na Kreti i Dalmaciji i sa Hapsburgovcima dotle je alžirska flota iskoristila zauzetost Evrope i isplovila u Sredozemno more.

Svojom aktivnoscu tokom 1663. osmanska flota kao brojne pojedinačne grupe bile su aktivne prema flotama evropskih zemalja. Engleska je sa Tunisom, Tripolijem i Alžirom napravila separatni ugovor u kom je utvrđeno da brodovi Velike Britanije ne budu napadani od navedenih zemalja. Za razliku od pomoraca Tunisa i Tripolija, Alžirski gusari nastavili su i dalje da napadaju engleske brodove. To je bio razlog da Englezi tokom 1665. g. ponovo stupe u rat sa alžirskim gusarima. Engleski admiral Beafolt iskoristio je napad Alžiraca na Provansu i koristeći to kao povod napao alžirske pomorce i nanio im poraz. Francuzi u kontranapadu napadaju brodove i priobalje Alžira i osvajaju grad Zigeri. Nakon toga Francuska namjerava proširiti utjecaj na Alžir, tako što je vršila kolonizaciju i naseljavanje. To su uočile vodeće alžirske ličnosti te su poduzeli mjere da potisnu Francuze. U kontranapadima su uspjeli vratiti grad Zigeri a 25. decembra 1665. sklopljen je mir između Engleske i Francuske s jedne i Tripolija, Tunisa i Alžira s druge strane kojim se obavezuju na nenapadanje. Plan se sastojao od 25 preciznih tačaka. Ali u kasnijem periodu Francuska ponovo teži osvajanju Alžira.

Poslije potpisivanja mira sa Hapsburgovcima OC pažnju usmjerava na Mletačku vojsku. Vojni i politički pritisak postao je toliko jaki da Mlečani nude mirovni ugovor koji bi obje države potpisale na obostranu korist. Između 1664/69. vode se pregovori popraćeni bitkama na frontu. Ahmed-paša Kuprili traži na ime štete 100 000 dukata, da Mlečani predaju Osmanlijama tvrđavu Sud. Zauzvrat nude rušenje novih utvrđenja i pustanje na slobodu svih vojnih i civilnih zatvorenika. Osmanski prijedlozi djelomićno su prihvaćeni u Veneciji jer Mletačka sinjorija nije bila za predaju tvrđave Sud. Njegov odgovor značio je novu eskalaciju. Neki događaji su skrenuli pažnju. Javila se ličnost koja se proglasila Mesijom čiji je uticaj najviše bio na Jevrejske podanike. Javio se strah od ponovnih pobuna. Pobune se javljaju i u Mekki, Basri i ejaletu Misir. Kako je za ugušenje pobuna trebalo obezbjediti dosta vojske to znaci da Osmanlije ne vode aktivnu borbu sa Mlečanima. Ali 1667. g. u Dalmaciji se desio i zemljotres koji je porušio brojne gradove (Dubrovnik). Posljedice su bile i u Kotoru, Baru i Ulcinju. Diplomatski odnosi su i dalje trajali, Luiđi Molini nudio je da se isplati 100 000 dukata ali i 20 000 talira godišnjeg danka a da zadrže osvojena mjesta u Dalmaciji i Peloponezu (Klis i stara Kandija). Dok je veliki vezir prihvatao ponude, njegov zet Kara Mustafa-paša se usprotivio sklapanju mira sa Venecijom. On je smatrao da cijeli Krit treba da bude pod sultanovom vlašču. Luiđi Molini je prihvatio da preda Krit ali nije mogao jer je on bio i djelomicno vlasništvo papa i drugih saveznika.

Osmanlije su pretrpjeli i štete zbog pojave falsifikata novaca što je loše uticalo na osmansku privredu. Osmansko carsto je imalo štete zbog pozara u Budimu 1669. g. u kojem je skoro u cjelosti izgorio grad i država. Osmanlije koje su raspolagale sa 70 000 vojnika pokušavale su da zadrže kontrolu na granicama. U toj situaciji 1. juna 1669. sultan Mehmed IV poslao je pismo svom veziru. Po prvi put on je tražio od Ahmed-paše pobjedu u Kandijskom ratu i osvjanje Kandije. Od juna do septembra vojska je vršila stalne ofanzivne akcije i 6. septembra 1669. osvojen je cijeli Krit i sklopljen je mir sa Venecijom. Mirovni ugovor se sastojao od 18 tačaka a jedna od njih je da svo stanovništvo Krete može sa pokretnom imovinom napustiti otok bez uznemiravanja. Njihova evakuacija trajala je 3 sedmice i 28./29 septembra sa svih tvrđava na Kritu skinute su Mletačke zastave. Svim dešavanjima prisustvovao je Ahmed-paša kako se ne bi desile iznenadne situacije. Završetak rata smatra se vrhuncem uspjeha velikog vezira Ahmed-paše. Brojni statističari su zapisali da od 1645-1669. je poginulo preko 100 000 ljudi

60

Osmanlija i 30 000 Mlečana. OC nije moglo da propusti događaje u svom susjedstvu. Tad je u Hapsburškoj monarhiji bila urota Zrinjskih. U Istanbul je došao Franjo Bukovicki koji je nudio da sultan pošalje na pogranične oblasti vojsku i da se uspostavi sultanova vlast jer “žele da se oslobode tiranije Nijemaca i Jezuita”. Franjo je nudio OC danak od 60 000 talira. To je bila idealna prilika za osvajanje novih teritorija. Veliki vezir odbijao je ovu ponudu tabora Zrinjskih jer je on sa Leopoldom I sklopio pošten mirovni ugovor i da nema nikakvog realnog razloga da urade takav potez. Godinu dana kasnije 1671. ponovo dolazi ista delegacija i dobijaju isti odgovor. Car Leopold I je otkrio zavjeru i uhvatio Zrinjske i Frankopane. Osmanska država nije dugo bila u miru. God 1673. doazi do osmansko-poljskog rata u kom 11. septembra 1673. kod Hocinja poljska vojska nanosi poraz Osmanlijama. Poljaci traže da se Osmanlije odreknu teritorija Ugarske i Podolije. Ovo je bio realan povod Kara Mustafi-paši da sa svoji vojnim odredima krene u osvajanje značajnih poljskih tvrđava što rezultira da 15. septembra preotmu tvrđavu Hotman. U domino sistemu pale su i druge tvrđave tako da su Osmanlije ponovo zagospodarile tlom od Dnjepra do Dnjestra. Poslije dužeg vremena 1676. g. na teritoriji Male Azije dolazi do velike pobune koja je po svom broju podsjećala na pobune u doba sultana Ahmeda I , Osmana i Murata IV. Pobuna se desila kad su stanovnici Istanbula izražavali negodovanje prema sultanu koji je izbivao u Bursi. Rat sa Poljacima intenziviran je kad je Poljska vojska bila prisiljena da potpiše mirovni ugovor. Osmanskom carstvu ostali su Hodonija i Kamnivec a nova granica se protezala duž Buceca, Bara, Jelova i Cerkova. Osim Pjelzaka i Podvolocja teritorij Ugarske je bio u sastavu OC. U ratu protiv Poljaka djelom je učestvovao i veliki vezir Ahmed-paša koji je pokazivao znake bolesti. On je bio glavni kreator osman-poljskog mirovnog ugovora. Već 30. oktobra 1676. u 41 godini života umro je Ahmed-paša. Do tada punih 15 godina bio je na položaju velokog vezira i zato je s pravom nazivan ličnošću velokog vezira koji je s pravom obavljao u sastavu OC. Za njega je se znalo da je spadao u red najobrazovanijih ličnosti, umjetnika; da je pokazivao sklonost prema umjetnićkoj djelatnosti i da se s pravom ponašao kao vladar. Za razliku od svog oca Ahmed-paša nije provodio rigorozne mjere pa je ostao upamćen kao blaga osoba. Sve njegove odluke donesene su bez ishitrenosti i bile su pravno utemeljene. Nastojao je da zakon bude iznad svih podanika pa isultana. Ali bilo je i onih koji se nisu toga pridržavali. Nije bio škrtica a bogatstvo koje je imao stekao je na potpuno legalan način.

b) Vrijeme velikog vezira Kara Mustafe -paše

Neposredno poslije smrti Ahmed-paše dužnost vezira povjerena je Kara Mustafi-paši, sinu Uruç-bega koji je obavljao dužnost kajmekama namjesnika u administraciji i vojsci. Obično su to ličnosti koje su u odsustvu sultana do beglerbega vršili posao zamjenika. Kada bi sultan odlazio iz Istanbula u prijestolnici bi ostajao kajmekam. Dužnost su obavljale ličnosti u dužnosti beglerbega ili sandžakbega. Tek u 19. st. on predstavlja dužnost okružnog namjesnika (sreski načelnik). U vojnom pogledu zvanje kajmekama odgovaralo je činu potpukovnika a u prijestolnom odgovaralo je činu paše ili generala. Za Kara Mustafu-pašu znalo se da je temperamentna osoba. Njegovi znalci su znali da će on sada voditi agresivnu ratobornu politiku. Već 3. marta 1677. Kara Mustafa-paša objavio je Rusiji rat. Kao povod uzeta je optužba Rusa da su zarobili kozačkog hetmana Dorosenka.Ovaj osmansko-ruski rat bio je razlogom odlaganja njegovog glavnog cilja a to je osvajanje Beča i rat s Hapsburgovcima. Osmanlije su sa potcjenjivanjem gledale na Rusiju. Glavninu vojske predvodio je Ibrahim-paša koji je bio sarasker. Rusi su iskoristili situaciju i porazili ih a potom porazali Osmanlije kod Cehrina. Neuspjeh u ratu sa Rusima koštao je položaja Ibrahim-pašu i krimskog hana. Njega zamjenjuje Murat Giraj. To je omogucilo da vojska 1678 ponovo krene u akciju protiv Rusa. Vojsku je predvodio Kara Mustafa-paša. On je 2. juna došao do Dnjestra i dobio iznenađujući odgovor da je nasuprot njima

61

vojska Rusa od 100 000 ljudi. To saznanje uozbiljilo je Kara Mustafu-pašu da ne ratuje protiv države. U trenutku kada se pobojao da ne doživi poraz došao mu je kozak Hmeljnitski. On je bio u osmanskim zatvorima i bio je godinu ranije pušten. U znak za korektno ponašanje došao je kod Kara Mustefe-paše i ponudio mu pomoć u borbi protiv Rusa. Pridružio mu se uskoro i tatarski han Murat Giraj te odlučuju da krenu na Cehir. I ovog puta je ruska vojska nanijela Osmanlijama poraz. Od tada počinju ozbiljni osmanski porazi a Rusija će dobijati na ugledu i nanositi poraze i proširiti se na račun OC. U prvim ozbiljnim osmansko-ruskim odnosima Rusija je pokazivala interes za Ukrajinu. Sve više se interesuje za teritoriju zapadno od Dnjepra. Jedan od razloga pobojavanja Rusa jeste da Kozaci ne ugroze njihovu teritoriju. Već 27. augusta situacija se izmjenila. U tvrđavi Cehrinu neko je podmetnuo požar i usljed eksplozije tvrđava je porušena. Kako je Kara Mustafa-paša i dalje bio u blizini on dolazi do utvrđenja i zauzima ga. Od tada Osmanlije u odnosu na Ruse preuzimaju inicijativu. Rat traje sve do 1681. Podsredstvom krimskog hana dolazi do sklapanja mirovnog ugovora po kom Rusi dobijaju Kijev sa pet pokrajinskih palanki, Kozacima je dozvoljeno vađenje soli i ribarenje a teritorija između Buga i Dnjesta postala je tampon zona. Sve ostalo je bilo pod vlašču sultana.

BEČ KI RAT (1683.-1699.)

Neposredno nakon potpisivanja ugovora narednu godinu veliki vezir proveo je u pripremama za novi rat. U januaru 1683. g. izvršena je smotra osmanske vojske. Prikupivši ogromne vojne snage prvih mjeseci 1683. g. Osmanlije su se kretale u pravcu Habsburške monarhije i Beča a komandu-serasker imao je Kara Mustafa-paša. Malo se zna da je među vojskom bio i sultan Mehmed IV. Ipak, sve se dešavalo na tlu OC i službenog rata nije ni bilo. Tek kad su Osmanlijama stigle vijesti da je Leopold I sklopio savez sa poljskim kraljem Janom Sobieskim 15. maja 1683. g. gdje se obje države obavezuju da će jedna drugoj pružiti pomoć, 16.maja je u sultanovo ime Kara Mustafa-paša objavio rat Habsburgovcima. Glavni vodič vojske bio je erdeljski knez Tekeli. Na vijest o približavanju neviđenih osmanskih snaga od 200 000 ljudi iz Beča gdje je bilo 10 000 civila i toliko branilaca 14. jula iz dvorca bježi habsb. vladar sa mnogim uglednim ličnostima. Po nekima je do ovog bijega došlo 8. jula jer se zna da je 14. jula OV bila pod bečkim zidinama. Izuzetna prednost Osmanlija u oružanim snagama u odnosu na branioce Beča nije iskorištena. Umjesto da krene u ofanzivu Kara Mustafa-paša naredio je kopanje rovova i pozicionu borbu. To je bia katastrofalna greška. Strah među braniocima učinio je da oni steknu samopouzdanje da se mogu boriti protiv Osmanlija. Prvi ozbiljniji napadi bili su u drugoj polovini augusta 1683. Najveća bitka vodila se 29. augusta 1683. g. jer na taj dan je serasker mislio da osvoji Beč na isti dan kad su Osmanlije pod Sulejmanom Kanunijem osvojile Beograd i nanijele poraz Ugarima. Tog 29. augusta Beč nije osvojen iz razloga što su najistaknutiji predvodnici OV bili u zavadi želeći slavu za sebe. Za tu neslogu saznali su habsb. oficiri i iskoristili ga. Bojali su ako se ponovi napad iz 29. 8. da će nastati nova neizvjesnost. Ali tada im u pomoć stiže poljski kralj Jan Sobieski. Neposredno pod Bečom krenula je u napad na Osmanlije. Posebno je žestok napad bio 12. septembra kad su natjerali Osmanlije u povlačenje što je predstavljalo početak kraja ovog rata. U ovom periodu život je izgubilo oko 100 000 sultanovih podanika što je učinjeno s namjerom da se pobjeda branioca uveliča. Osmanske jedinice preživljavaju veliki poraz kod mjesta Kahlenberg kraj Beča. Činjenica da od 12. septembra počinje osmansko povlačenje što iziskuje ostavljanje dosta naoružanja, velikog šatora velikog vezira sa svim bogatstvom. Od tada OC konstantno iz ofanzive prelazi u defanzivni položaj. Porazom pod bečkim zidinama skinut je oreol osmanske nepobjedivosti. Neposredno nakon potiskivanja Osmanlija, Jan Sobieski sa vojvodom Lotaringije kreće u kontranapad. Pravac kretanja bio je duž Dunava. U daljem kontranapadu osvojene su brojne osmanske tvrđave duž ove rijeke. Za relativno kratko vrijeme došli su do tvrđave Gran koju osvajaju. Iako poraženi

62

osmanski vojni zapovjednici su 7. oktobra kod mjesta Komoljna postavili vojnu zasjedu i znatan dio Poljaka je izginuo.

Zahvaljujući Lotarinškom vojvodi kralj Jan Sobieski je izbjegao hapšenje. U novom napadu 9. oktobra kod Polkarnija nanose novi poraz Osmanlijama. I dok se Osmanlije povlače moldavski knez Stefan Potrojcek zvanično je stupio na stranu Habsburgovaca i Poljaka i proglasio nevazalnost osmanskom sultanu. Evropski saveznici su ohrabreni išli u nove ofanzivne akcije.

Na vijest o porazu pred Bečom sultan Mehmed IV smjenjuje Kara Mustafu-pašu i on završava svoj život 25. decembra 1683. g. Istog dana donosi se puno toga o ovoj ličnosti koga optužuju da je bio sklon korupciji, da je protivnike fizički likvidirao i da je mislio da ima više sposobnosti nego je imao.

Sultan je htio imenovati Fazli Mustafu-pašu za velikog vezira, brata Ahmed-paše. Međutim, za vezira imenovan je Mustafa dotadšnji yeničerski aga. Pravu vlast je imao drugi vezir na Porti Ibrahim-paša. On je bio protivnik Kara Mustafe-paše. Dolaskom novog vezira iako je rat bio intenzivan došlo je do smjene brojnih čelnika kao i krimskog hana (ponovo Selim Giraj). Među Evropljanima vlada oduševljenje i želja da se Osmanlije protjeraju iz Evrope.Tadašnji papa Inocentije XI inicira stvaranje vojnog saveza između Poljske, Habsburgovaca, Mletačke Republike i papske države koja treba da finansira izdatke rata. Tako nastaje savez između Beča, Varšave, Venecije poznatiji kao SVETI SAVEZ ILI LIGA. Prethodno je napravljen plan zadataka saveznika. Poljaci su trebali napasti Moldaviju i Podoliju, Habsburgovci trebaju napasti Budimski, Kanjiški ejalet a Mletačka vojska kopnenim putem Dalmaciju, Albaniju i Peloponez. Tako se formiraju i interesne sfere saveznika.

Beč ki rat između 1684.-1692 .

Već u junu 1684.g. habsburška vojska napadala je Budimski ejalet a habsburški vojvoda Lotarinški 13. jula osvaja Višegrad. Sljedeći napad su izvojevali 27. jula 1684. g. kod Bosa i tada je život izgubio Siri Ahmed-paša, temišvarski beglerbeg. Upravo tada su habsb. jedinice došle pred budimski zid. Osmanlije doživljavaju poraze u Dalmaciji, Slavoniji i Lici. Jedna od najznačajnijih pobjeda bilo je zauzimanje tvrđava Brezovice, Zlatine i dr. Dio carskih trupa držao je cio Budim u opsadi. Zahvaljujući velokom veziru Ibrahim-paši ovaj grad nije osvojen. Poljaci tokom 1684. g. ratujući u Podoliji doživljavaju neuspjehe. Na ovom dijelu fronta glavni zapovjednik bio je Sulejman-paša Ajnadži. Vojni uspjesi Osmanlija kao i opće raspoloženje i uticaj rimskog pape 15. jula 1685. g. inicirali su da Mletačka Republika objavi rat Osmanlijama. Glavni njihov zapovjednik bio je Frančesko Morozini. Do tog vremena sultanovi pobunjenici u Dalmaciji uspjeli su osvojiti tvrđave Vrana, Ostrožac, Karin, Nadin, Skradin i Makarsku. Taj pobunjeni dio nazivao se MORLACI. Pod ovim imenom podrazumijevali su se podanici Zagore i bavili su se stočarstvom (grč. maurus-crn vlah). U morlahe su ubrajani i podanici katoličke i pravoslavne vjere. Dio podanika pobunio se i u Lici i Krbavi te dijelu Albanije pod sultanovom vlašću.

Mletačka flota 25 .jula 1684. usidrila se kod otoka Sveti Maur. Spretnije mlet. snage zauzele su i druge otoke. To je bila uvertira za dalje mlet. djelatnosti što rezultira da zauzmu Pervezu 21. septembra 1684. Mustafa-paša Ljubimac je vojnim manevrima podsjećao na Hajrudina Barbarosu.

Na talasu ovih vojnih uspjeha nastavlja se aktivna djelatnost svih članova Svete Lige. Habsburgovci su aktivni na tlu budimskog i kanjiškog ejaleta i u ljetnim mjesecima habsburška vojska zauzima tvrđavu Uyvar. Stanje za OC postaje još teže i složenije zbog činjenice da su raniji porazi Osmanlija ohrabrivali nemuslimanske podanike. Jedno od glavnih pobunjeničkih mjesta je Majne. Pod vođstvom Luke Ibrišimovića ustanak je obuhvatio prostor skoro cijele Slavonije. Ustanici su u velikoj mjeri bili potpomognuti od Habsburgovaca jer 1685. g. ne samo sa teritorije SRC pristižu vojni odredi nego i iz drugih zemalja. Koliko je to uzelo maha govori da Francuska Luja XIV nemajući izbora javno pruža Habsburgovcima pomoć. Slično se dešava i od strane vječnih saveznika OC, Tekelijeve pristaše u Ugarskoj. U to vrijeme posebno veliki vojni porazi OV bili su

63

u Lici i Krbavi kada su osvojeni Nin dolina Krbine i okolna naseljena područja. Drugi dio vojske prodirao je u pravcu Osjeka. Karakteristika ratovanja bila je da su zauzeta mjesta paljena odmah po osvajanju. Posebno je interesantno da kad je habsburška vojska došla do Osijeka pored paljenja grada spalila je i most. Treći dio habsb. pod komandom grofa Palfija bilježio je uspijehe. On je trupe usmjerio duž rijeke Save i posvetio pažnju Dubičkoj tvrđavi. Tako je 1685. protekla u ofanzivi habsburške vojske. I naredne 1686. g. nastavljene su akcije. Hrabrost napadača bila je još veća jer su planirali da osvoje Budim, glavni grad budimskog ejaleta.Vezir ovog ejaleta bio je yeničerski aga Abdurahman-paša (70 godina). Pokazao je svoju vojnu sposobnost ali 2. septembra 1686. Budim je osvojen. Ovim osvajanjem Budima habsbur. su uzeli “ključ OC”. I duga brojna mjesta i tvrđave su se predale što je uvećalo broj članica Svete Lige. U toku zadnjih mjeseci osvojeni su Pečuh i Segedin. Drugi dio habsburških snaga ratovao je u Slavoniji. Osvojena je Slavonska Kostajnica. U tome im pomoć pružaju katolički pripadnici. Ove pobunjenike predvodio je Novak Petrović. Tu istovremeno dolazi do migracionog kretanja muslimanskog stanovništva (sjever-jug). I Mlečani 1686. navode uspjehe. Jedan od najvećih uspjeha je osvajanje grada Sinja. Angažovanje Mlečana bilo je i u ovim dijelovima koji su bili ranije pod sultanovom vlašću.

Rat je nastavljen 1687. g. Najveće borbe vođene su kod mjesta Valpova na rijeci Dravi. Ali 12. augusta kod Hasena vođena je bitka i sreća je bila na strani Hasburgovaca. Poraz kod Mohača bio je jedan od ključnih poraza za Osmanlije. Ubrzo i preostali dio budimskog i kanjiškog ejaleta bio je osvojen a u pohodu je učestvovao Jošip II. I dok habsb. osvajaju ove pokrajine dotle poljski kralj Jan Sobietski nije imao uspjeha. On je ratovao protiv Tatarskog hana. Već 2. septembra 1687. Poljaci se povlače ispod Kaninjevca. Vojno organiziranje Poljaka nije tako veliko.

Mletačka vojska 1687. bilježi uspjehe na dalmatinskom i peloponeskom frontu. Tom prilikom mlet. osvajaju Patros, Lepant, Mizistru i Atinu te brojne gradove u antičkoj Lakoniji i Atici.

Posebno je za Osmalije bilo teško gubljenje grada Novog 30. septembra 1687. Od tada Herceg Novi zauvijek se gubi za Bosnu.

Gubitak najznačajnijih mjesta i tvrđava stvorilo je veliko nezadovoljstvo kod stanovništva prema sultanu Mehmedu IV. Prvo nezadovoljstvo u vojsci izbilo je kod Sombora i Bečina, blizu tvrđave Petrovaradina. Kako bi smirio tenzije sultan na mjesto velokog vezira postavlja Sijavus-pašu s ciljem da ako ništa da nadu demoralizovanoj vojsci a i narodu. Međutim, očekivanja su bila nerealna. Pokazalo se da vezir nije krivac za ovu situaciju nego sultan Mehmed IV. Već 17. oktobra 1687. g. ubijen je.vezir Sulejman-paša. Sultan je njegovu glavu poslao podanicima kako bi spriječio pobunu. Ali to je i bio njegov kobni postupak. Pobunjenici su ga optužili za to. Tako je 8. novembra 1687. sultan Mehmed IV abdicirao. Nominalno je vladao 39 godina 3 mjeseca i 1 dan a imao je 45 godina. Za razliku od oca koji je zadavljen, Mehmed IV poslat je u zlatni kafez. To je bilo mjesto Edirne gdje je umro 6. januara 1694. g. On je bio sjena sultana na prijestolju. Istog dana 8. novembra 1687. na njegovo mjesto došao je Sulejman II njegov polubrat. U vrijeme preuzimanja vlasti imao je 45 godina. On će na prijestolju ostati 4 god. Kad je preuzimao prijestolje došlo je do pobune yeničera a glavna pobuna je bila na Atmejdanu. Ovog puta brzo je reagirano i za kratko vrijeme su pobile kolovođe pobune a kajmekama Redžep-pašu ubili. Dok su trajale pripreme za ustoličenje 27. novembra 1687.g. ………………Koristeći stanje u kom se carstvo nalazilo dolazi do masovne pobune stanovništva u Istanbulu gdje 28. februara 1688. g. provaljuju u sam dvor. Ubijen je veliki vezir a njegova žena je ostala bez obje ruke. Umjesto Sijavus-paše vezir je postao nišandžija Ismet-paša. On je za relativno kratko vrijeme pohvatao pobunjenike i uveo red u prijestolnici. Sva dešavanja itekako su dobro došla Svetoj Ligi. Koristeći osmansku zauzetost upravo vojska Svete Lige nastavlja ofanzivu a Habsburgovci osvajaju Erdelj koji je branio Osman-paša čija pisma dokazuju teškoću odbrane. On je u jednoj od brojnih bitaka i sam poginuo a na njegovo mjesto došao je sposobni Rustem-paša. Međutim, nemajući nikakve pomoći 14. decembra 1687. ušle su u Erdelj carske trupe (glavni grad erdeljskog Tekelija).

64

Tokom 1687. ofanzivu su vodili i Mlečani koji osvajaju Tebu. Istovremeno zapovjednik Karlovačkog ……upao je preko Bosanske Krajine preko Dervente u Posavinu. Habsbur. se nisu zadržali na osvojenom prostoru ali su odnijeli bogat plijen. I u 1688. g. članice Svete Lige postižu vojne pobjede. Najvažnije je bilo zauzimanje Beograda 6. septembra 1688. g. Za odbranu je izginulo 1600 yeničera. Istovremeno manje odjeljenje habsbur. vojske krenulo je prema Bos. Ejaletu i 4. septembra 1688. osvojen je Zvornik, jedan od glavnih vojnih i privrednih centara. Treće odjeljenje habsb. vojske bilo je pod komandom hrvatskog grofa Esterhazija koji je pokušao da zauzme Bihać kao jedno od strateški važnih mjesta. Upravo 1688 .g. mlet. vojskovođa Morazini izvršio je glavnu akciju na Peloponez i osvojio mnogo gradova. Atina a posebno Akropolj je usljed bombardovanja skoro sav uništen. OC u zadnjim decenijama XVII st. susreće se sa poteškoćama. Pobune nisu samo od nemuslimana nego i od onih koji nisu blizu fronta. Jegen Osman-paša se pobunio. On je za kratko vrijeme prikupio pristalice i također Gedik Ahmed-pašu. Njih dvojica su za kratko vrijeme zagospodarili dijelom Anadolije. Sultanov autoritet je bio srozan i nastupila je anarhija. Efikasnost sultanovih jedinica bila je ravna nuli. Sultan šalje nove jedinice koje poražavaju pobunjenike a predvodnike ubijaju. Sva događanja praćena su od evropskih zemalja. U narednoj 1689. g. dolazi do ozbiljnih ponuda da se zaključi mir. Osmanske diplomate su tražile da se habsburgovci povuku iz osvojenih teritorija i da im se vrati Erdelj. Diplomate Leopolda I tražili su da Istanbul preda sve izgubljene teritorije, da dozvoli trgovinu habsb. trgovcima. Da oni budu zaštitnici svetog groba u Jerusalemu, da krimski Tatari vrate osvojene teritorije u Moldaviji i da sultan preda kneza Tekeliju kako bi mu se sudilo.

Zahtjevi su predati 12. marta 1689. g. Krajem marta Mlečani su tražili da ako hoće da Osmanlije potpišu mir sa njima da priznaju gubitak teritorija na Peloponezu, Dalmaciji, Krfu i da plate odštete, Negropont, Malvaziju, Ulcinj i Bar (poznati kao važna gusarska uporišta). Iako Poljaci nisu imali uspjeha i oni traže naknade za štetu Kamijec, Podoliju i Ukrajinu, Besarabiju, dio Krimskog hanata, novčanu nadoknadu. Svi su bili nerealni da osmanska strana nije htjela ni da ih razmatra.

Istovremeno je u Istanbulu tekla priprema za nove sukobe. Već 9. aprila 1689. donesena je odluka da se povede akcija a da vojsku povede sultan Sulejman II. Znajući da sultan nema iskustva za savjetnika mu je postavljen rumelijski beglerbeg Redžep-paša, a drugi serasker je bio Fazli Mustafa-paša Kuprili. Kod Kostajnice je hrvatski ban grof Drašković dočekao snage i 29. jula 1689. g. nanio im poraz. Kod Zvornika su Habsburgovci poraženi zahvaljujući Topal Osman-paši. Habsburgovci postižu neviđen uspjeh. Vojska prodire do Niša i na putu zauzima tvrđave a dok stanovništvo dočekuje Habsburgovce kao oslobodioce, prodor se nastavlja u pravcu Pirota. Domaće stanovništvo pomagalo je Habsburgovcima kao vodiči. Ohrabren tim dešavanjima general Pikolomini odlučio je dio vojske usmjeriti prema Skoplju. Njegov prodor bio je uspješan. Rezultat vojnih pobjeda Habsburgovaca bio je da se na čelu Porte smjeni Redžep-paša koji je osuđen na smrt i da se traži izlaz u novim ličnostima. Osmanlije traže pomoć od francuskog kralja Luja XIV. Ljudevit Badenski feldmaršal je bio komadant snaga koje su bile u blizini Skoplja koje je osvojeno 26. oktobra 1689. g.Već 6. novembra habsbška vojska osvojila je i Prizren. Na teritoriji Makedonije desio se ustanak protiv sultana. Tokom 1689. g. Osmanlije se sreću sa posljednjim većim akcijama habsburške posade u Lici i Krbavi. To stanovništvo sa svećenikom Markom Mesićem ratovalo je protiv gospodara. Rezultat je da do kraja 1689. g. cio prostor Like i Krbave pripada Habsburgovcima a muslimansko stanovništvo se naselilo u današnjoj Bosanskoj Krajini. Vojni uspjesi Habsburgovaca tokom 1689. izazvali su zavist Mletačke Republike. Mletačke obavještajne službe su obavještavale da dio herc. plemena a posebno Dubrovačka Republika su se stavili na stranu Habsburgovaca i tako im olakšavaju položaj. Naročito su Mlečane zabrinule informacije da poglavari navedenih zemalja traže da zvanični Beč usmjeri akcije sa prostora Dalmacije. Njih nije zadovoljavala činjenica da su Mlečani tu bili dosta aktivni a zabrinjavalo ih je što su Mlečani kontaktirali sa crnogorskim plemenima. U maju 1688. na Cetinju na

65

zboru plemenskih glavara donesena je odluka da Crnogorci otkazuju pokornost sultanu i za gospodare traže Mlečane. Rezultat ovog vojno-političkog djelovanja bilo je da je u jesenjim mjesecima u crnogorskim nahijama prestala vlast Osmanlija a zamjenjuju ih Mlečani a vlast preuzima ličnost guvernadura. Arsenije III Crnojević dolazi tada u Crnu Goru i iz pravca Nikšića dolazi u Cetinje.

Kako su Habsburgovci osvojili Peć (patrijaršija) Pikolomini je porušio Arseniju III da se vrati a ako ne on će imenovati drugu ličnost. Patrijarh Arsenije bio je naklonjen više Veneciji nego Beču. On se 4. novembra 1689. vraća u Peć. Po dolasku u patrijaršiju dobija vijest da je Pikolomini otišao u Prizren i umro 6. novembra (kuga). Dok je u ljeto 1688. g. habsburška vojska prodirala dolinom Morave stanovništvo im se pridruživalo. Kad dolaze na tlo Makedonije stanovništvo se buni na čelu sa Karpošem. On je bio zapovjednik martolosa. Kao vojnik velikog autoriteta on je digao ustanak a sljedbenici su mu bili ljudi sa sela. Stanje je bilo teško jer je Jegen Osman-paša zaveo strahovladu. Njegova samovolja i despotizam pogađali su stanovništvo rudarskog Kratovskog kraja. Prije dolaska Habsburgovaca ustanici sa Karpošem osvojili su Kumanovo, Kratovo i Krivu Palanku. Car Leopold I vođu ustanka imenovao je u zvanje kneza kako bi ga privukao uz Beč. Oktobra 26. osvojeno je Skoplje, Veles, Stip i znatan dio teritorije. Na iznenađenje mnogih prije nego je krenuo general Pikolomini se odlučio za jedan potez. Naredio je da se iz makedonskih gradova odnesu dragocjenosti, vojska se povuče a Skoplje je spaljeno. Ovakav postupak je negativno djelovao na domaće stanovništvo. Stanje je pogoršano i stoga što su habsburški oficiri gledali na njih sa visine. Ovakvo bahato ponašanje učinilo je da svi saveznici počinju drugačije gledati na situaciju. Podjela koja je nastala Osmanlijama je dobro došla. Habsburška vojska prešla je granicu ubojite moći pa se stoga može očekivati kontraofanziva Osmanlija. To će biti prisutno 1689. te na osman-poljs, osman-mlet. i osman-habsb. frontu došlo je do smirenja situacije. U to vrijeme sultan Sulejman II povlači potez da 7. septembra 1690. imenuje Fazli Mustafu-pašu za velikog vezira. Za njega se znalo da je obrazovan, diplomata, častan. Pojedine ličnosti su pokušale da ga udalje sa dvora. I pored otpora sultan Sulejman je ostao pri svojoj odluci. Novivezir je odmah podsjetio na oca i na brata. Na glavne položaje doveo je sposobne, nekorumpirane ličnosti. Zaveo je red i u finansijama. Znajući da je veliki dio stanovništva stao na stranu habsburšku, poslao je proglas podanicima da se vrate pod sultanovu vlast a da će dobiti amnestiju i smanjene poreze. Posebno je Fazli Mustafa-paša uočio pojavu da pored velike naklonosti katoličkih podanika habsb. sve veću naklonost počinje pokazivati prema Rusiji i Moskvi. Sljedeću mjeru koju donosi vezir je da džiziju plaćaju striktno prema šerijatu. To znači da se džizija nije uzimala od domaćih nego od punoljetnih muških članova porodice. On je nastojao da ojača vrijednost novca. Traži da se sav novac iz državne blagajne stavi na raspolaganje a da on i ostali velikani stave bogatstvo u ruke države. Tim novcem trebalo je isplatiti vojsku.

Novi vezir pažnju je posvetio oružanim snagama. Bio je upoznat da je yeničarski odžak duže vremena u krizi koja se manifestira njenom nedovoljnom obučenošću. Zato je preko odanijih oficira koje je postavio na ključna mjesta naredio da se uspostavi disciplina. Slično je postupo i sa spahijama. Svi oni koji su bili upisani u timarske deftere a nisu obavljali uredno poslove naredio je da im se oduzmu timari. Te timare je podjelio onim ličnostima koje su se željele boriti protiv Svete Lige. I ako mnogi čelni ljudi OC nisu vjerovali u ove reforme vojske, bili su iznenađeni da je on energičnim potezima uspio za kratko vrijeme da uspostavi pravi vojni poredak. Ovo je predstavljalo prvu fazu uprave Fazli-paše koji prelazi na drugu fazu a to je da sa uozbiljenim jedinicama napadne vojsku članica Svete Lige. Glavni udar OV po naređenju Fazli Mustafa-paše bio je usmjeren prema Mlečanima i Habsburgovcima. Izdao je naređenje da se napadnu i sultanovi vazali koji su ranije prešli na stranu Svete Lige. Jedan dio vojske VV povjerio je Halil-paši iz Skoplja, čije jedinice su trebale napasti Mlečane na Peloponezu i da potom krene prema SI teritorijama.

Drugi dio snaga predvodio je sam v.vezir i išao je prema Habsburgovcima. Vojska je krenula iz donjeg toka rijeke Vardara.Rezultat Halil-pašinog djelovanja je

66

poraz Habsbirgovaca kod Stipa i Velesa. Drugi dio vojske koji je išao iz pravca Sofije i Ćustendila napao je ustanike u Krivoj Palanki, Kumanovu, čiji predvodnik je bio Karpoš. On je uhvaćen i pogubljen.Habsb.vojska je u Skoplju ostavila položaj. Krimski han Selim Giraj dobio je naređenje da on uđe u Skoplje 1690. g. i da tu Karpoš bude ubijen. Uskoro je iza ovog vojnog uspjeha OV osvojila i Tetovo. Tek tada veće osman. oružane snage napale su Kačenik. Tu habsb. pružaju otpor.U tome udjela imaju sultanovi podanici-izdajnici. Vojni porazi i neaktivnost habsb. učinila je da na cijelom prostoru Smederevskog sandžaka dođe do punog vojnog sloma sva ranije osvojena mjesta došla su pod vlast sultana. Pravac povlačenja habsb. bio je prema Savi i Dunavu. Sada se pokazala druga strana osvajača. Ranije su oni govorili da su oslobodioci a sada ostavljaju saveznike na cjedilu. To se odnosilo kako na srpske podanike tako i na Albance (katoličko stanovništvo). Ovakva nezainteresovanost i nevojnički odnos prema saveznicima naročito je pogodilo civilno stanovništvo. Jedan od osnovnih razloga što se habsb. vojska povlačila sa juga Balkana bio je u činjenici što je došlo do habsb-franc. rata. Drugi težak položaj habsb. bile su finansije. Ma koliko oni ranije dolazili do ratnog plijena nisu mogli da nadoknade gubitke. Vojni neuspjesi što je bilo iznenađenje 1689-90. posebno su odgovarali Mlečanima. Mletačka Republika ne samo da je bila ljubomorna nego su i njene vodeće ličnosti smatrale da će Habsburgovci da ih istisnu sa jadranske obale. Skoro po nepisanom pravilu sultanov nemuslimanski podanici bili su naklonjeni Beču što Veneciji nije odgovaralo. To je doprinijelo da sada podanici iz Albanije i Peloponeza ponovo prelaze Veneciji. Imajući to u vidu Mletačka Republika prepuštajući saveznike sudbini nastojala je da zadrži što više osvojenih prostora i da propagandom pridobije podanike. Sve ovo je bilo praćeno od namjesnika drugih pokrajina OC i vojni uspjesi te poboljšanje finansija podigli su Fazli Mustafu-pašu na nivo njegova oca (10. maj 1691.).

Poslije nove mobilizacije podanika kreće iz Carigrada s ciljem daljeg potiskivanja Habsburgovaca i Mlečana. U istom trenutku umro je sultan Sulejman II u Jedrenu gdje se i razbolio 22. juna 1691.g. a proveo je na prijestolju 3 g. 7 mjeseci i 14 dana. Imao je 50 god. života kada je umro. Mnogi su mislili da će se na prijesto vratiti Mustafa IV ali ipak na prijesto dolazi Ahmed II Ikindži. Imao je 48 godina u trenutku preuzimanja prijestolja. Novi sultan skoro da je bio kopija svog polubrata. Nije se miješao u svoj posao prepuštajući da drugi upravljaju carstvom. Bio je povučen, sjetan…Prva odluka bila je da na mjestu VV zadržava Fazli Mustafu-pašu. Njega je imenovao i za seraskera OV. Smjena na osmanskom prijestolju odgodila je ranije planirane pohode VV. Sredivši stanje Fazli Mustafa-paša dolazi u glavni vojni tabor i pravi most preko Save gdje je prešavši na drugu stranu zaputio se prema tvrđavi Petrovaradina. Već 19. augusta 1691. kod mjesta Slankamen susrele su se osmanske i habsburške jedinice. Borbu su započele osmanske snage. Po prvi put kako je došao na položaj VV on se oglušio na savjete svojih komandanata da se izbjegne sukob sa glavninom habsb. vojske i pored najdobronamjernijih primjedbi Fazli Mustafa-paša se odlučio da krene u rat. Ohrabrivale su ga vijesti da su pomorske snage na manjim čamcima nanijele habsb. poraze. Međutim, to ga je koštalo i poraza i života. Habsburski vojskovođa Ludvig Badenski koji je rukovodio bitkom dobivši vijest da je VV ranjen koristi taj trenutak zbunjenosti i prelazi u protuofanzivu. Borbe su tada dobile na intenzitetu a Osmanlije su napustile vojni poredak što je dalo snagu protivniku i Osmanlije doživljavaju poraz a Fazli Mustafa-paša je izgubio život. Njegovo tijelo nikad nije pronađeno. Postavilo se pitanje koja će ličnost zauzeti mjesto VV. To je bio namjesnik Peloponeza Halil-paša. Ovog puta sultan Ahmed II odlučio je da civilnu vlast prepusti Ali-paši, carigradskom kajmekamu a Halil-paši vojnu vlast. U zadnjim mjesecima 1691. g. Osmanlije bilježe uspjehe protiv Poljaka kod Kramenjeca. Kako novi VV Halil-paša nije ispunio očekivnja sultan ga 21. marta smjenjuje. Novi veliki vezir postaje Hadži Ali-paša, velike energije, realan u procjenama, pošten. To koriste Engleska i Nizozemska i nude Hadži Ali-paši mirovne pregovore i da oni budu posrednici među zaraćenim stranama. Mirovne pregovore prihvatili su i Habsburgovci i Mlečani. U Beč su poslati diplomate

67

Zulfikar-paša, Mauro Konkordat, Grk porijeklom. Zbog prevelikih zahtjeva Svete Lige mirovni pregovori su prekinuti. Da su članovi Svete Lige bili nerealni govori i činjenica zahtjeva da se sultan odrekne Erdelja, da su Poljaci tražili predaju Kamjenjevca a Mlečani traže mnoge teritorije u Albaniji i na Peloponezu. Zbog toga propadaju mirovni ugovori a protivničke strane i dalje ratuju. Početkom 1692. osvojen je veliki Varadin. Vraćeni Beograd postao je interesantan VV hadži Ali-paši te naređuje njegovo utvrđivanje.

Sultan Mustafa Avdži 6. januara1692. g. umire u 51 godini a njegova smrt ostaje nezapažena. Zbog nesporazma sa glavnim defterdarom sultan Ahmed II odlučio je da smijeni Hadži Ali-pašu i dovodi Bujukli Mustafa-pašu. On sa dijelom jedinica polazi prema Erdelju. Kod Oltenida (na Dunavu) dobio je vijest da su habsb. jedinice napale Vilagos i Jenet i osvojile ga. Glavne habsburške jedinice su se uputile prema Beogradu. Želeći sačuvati Beograd novi VV se upućuje prema beogradskoj tvrđavi kako bi je oslobodio od opsade. Vijesti o dolasku pomoći Muhafiz Džafer-paši, prelazi u ofanzivu i oslobađa se Habsb. prije dolaska osmanske vojske. Iako je saznao za uspjeh Mustafa-paša dolazi 19. septembra 1693. u ovaj grad. Izdaje naređenje o jačanju beogradske tvrđave. Dio tatarskih trupa dobili su zadatak da akindžijski napadaju habsb. teritorije. Dok Osmanlije donekle sređuju stanje iz azijskog dijela carstva dolaze loše vijesti. Namjesnik Basre odmetnuo se od centralne vlasti. Iskusni osman. vrh postupa kao i ranije. U Basru sultan šalje jedinice i pobune su vojnički ugušene. Iako je dobro obavljao svoje zadatke sultan ipak za VV imenuje Surmali Ali-pašu. Imenovan je 7. aprila 1694. g. a jedna od prvih odluka bila je da dobru ponudu Svete Lige odbije. Članice Lige nudile su mirovni ugovor na bazi status quo. Ubrzo iza toga odbijanja Ali-paša je krenuo u pravcu…….Odatle je namjeravao ići u pravcu Petrovaradina. Ali vrijeme je bilo nestabilno i nakon 21 dana bitke kod Petrovaradina morao je odstupiti neobavljena posla.

Osmanlije ratuju 1694. g. sa Mlečanima. Osmanska vojska nanosi više poraza Mlečanima na tlu Hercegovačkog sandžaka. Koristeći zauzetost Osmanlija, Mlečani iznenada napadaju otok Hios i 21. novembra 1694. g. ga osvajaju. Ti neuspjesi doveli su i do zabrinutosti vodeće ličnosti u Istanbulu. Hios je trebalo vratiti pod svaku cijenu ako se Osmanlije misle zadržati u Evropi. Preduzete su nove mjere, nova opća mobilizacija: Ajdin, Menteše, Saruhan, Kutahija, Kastamonija, Bolu, Karažahisar. U zadnjim mjesecima 1694. naređenja su provođena sporo. Osman-paša od Basre pokušavao je da prekine kontakt sa sultanom. Gubitak Mekke i Medine značio je ne samo gubitak teritorija nego i autoriteta. Namjesniku Damaska Jusuf-paši naredio je mobilizaciju u pokrajinama Misir i Jerusalem i da tako napadnu šerifa Saida. Krenuli su prema Mekki i šerif Said je pobjegao jer je znao ishod bitke. Time je izbjegnuto krvoproliće pa je Jusuf-paša na mjesto Saida imenovao njegovog rođaka Abdullaha.T o je bilo još složenije pitanje jer su ostali gradovi Arabije očekivali kako će teći ovi sukobi.

Neredi izbijaju u pokrajinama sjeverne Afrike. Flote Alžira i Tripolisa su se odlučile napasti Tunis. Do ovog je došlo iz razloga što iako su navedene pokrajine bile pod OC, bile su i skoro potpuno samostalne. Pobuna je bila tokom 1695. g. Već 6. januara 1695. umro je u 51 godini sultan Ahmed II (3 god, 7 mjeseci i 14 dana). Na njegovo mjesto dolazi novi sultan Mustafa II, sin Mehmeda IV Avdžija. Kad je dolazio na prijesto vršio je brojna imenovanja na važne položaje. Situaciju koristi šerif Said koji iz Jemena dolazi u Mekku i dovodi ponovo u opasnost OC zbog pobune arapskog svijeta. Ponovo doživljava poraz od jedinica iz Egipta. Uspjeh bilježi i osmanska flota 9. februara 1695. g. koja vraća otok Hios pod osmansku upravu. I drugdje OV bilježi uspjehe. Tatari tokom 1695. potiskuju poljsku vojsku do Lavova.Vatra je pri tom progutala brojna poljska sela. Uporedo sa tim Tatari sa tla Poljske kraljevine dovode oko 30 000 Poljaka i naseljavaju ih na teritorije OC.

Svi ovi uspjesi podižu moral Osmanlijma. Osvaja se i Titel. Jedan od osmanskih vladara Mustafa II učestvuje na frontu. To dovodi do novih pobjeda. Kod Lugosa 11. septembra 1695. učestvuje u bici i sultan. To je presudan momenat da Osmanlije nanesu Habsburgovcima poraz. Život je izgubio i Fridrih Vetereni. Kod Osmanlija život su izgubili i beglerbegovi Rumelije i Dijarbekira.

68

Osmanlije su imali i front prema Rusiji. Iako je na ruskoj strani u ljudstvu bila vojno nadmoćna armada, OV je odbila napad na Azovu. Smatrajući da je nastupio trenutak sultan naređuje da se napadnu Aksehir i ………….. koji su bili pod rukovodstvom osamostaljenih ličnosti. Autoritet je ubrzo vraćen centralnoj vlasti nakon pobjede nad ovim odmetnicima.

U takvoj situaciji ulazi se u 1696. g. gdje već 8. februara ispred Topkapi Saraja su postavljeni tugovi. Poslije priprema 22. aprila mobilisane jedinice krenule su u Jedrene a odatle prema Sofiji. Stigle su vijesti da je saksonski vojvoda opsjeo Temišvar i da glavnina vojske ide prema ovom mjestu. Sultan je krenuo iz Sofije prema Temišvaru sa velikom vojnom snagom. Habsburgovci su se povukli. Kod mjesta Olos susreli su se dijelovi osmanske i habsburske vojske i došlo je do borbe. Pobjedu je odnijela OV. Time je put do Temišvara bio slobodan što je omogućilo da i ratni materijal i namirnice stignu u grad. Dok su glavnine vojski djelomično ratovale dotle je grof Simon Forkas u 1696. g. prodro na teritorij Bosanskog ejaleta. Habsburgovci su se orijentisali na ratni plijen i zarobljavanje. U 1697. g. osmanske vlasti poduzimaju nove mobilizacione radove, naročito između Niša i Beograda. Razlog je bio put koji je povezivao ove gradove a gdje su se stacionirale hajdučke grupe koje su napadale stanovništvo. Istovremeno je veliki vezir Elmas Mehmed-paša vršio nove mobilizacije s ciljem da stekne bolje uslove za osvajanja. Sa mobiliziranim jedinicama pošao je prema Nišu a potom Beogradu. Izdao je naređenje da se naprave dva mosta na Dunavu. Razlog je bio taj da glavnina vojske krene prema Banatu i Slavoniji. Habsburške jedinice bile su pod komandom Eugena Savojskog. Glavni centar bio je tvrđava Titel na ušću Tise u Dunav. Osmanska vojska je stekla izvjesnu prednost što je rezultiralo vojnim uspjesima a Osmanlije ponovo kreću prema Petrovaradinu.

Sva kretanja bila su u augustu 1697. g. Princ Savojski šalje topove i vojsku prema Petrovaradinu. Dolazak ovih bataljona onemogućio je Osmanlijama da zauzmu ovu tvrđavu. Elmas-paša naredio je da dio vojske krene prema Segedinu. Grofu Siliku je Savojski naredio da dođe u Segedina i sam se tamo kretao. Na putu se susreo sa Džafer-pašom. On je odao ratni plan Osmanlija. Saznavši za ove planove princ Savojski preduzeo je mjere da glavnini OV spriječi prelazak Tise. Došao je na obale Tise gdje je 11. septembra 1697. g. kod Sente došlo do velike bitke u kojoj je OV doživjela poraz a život gubi i Elmas-paša. Taj poraz bio je znak Osmanlijama da su Budimski i Kanjiški ejalet, dio Dalmacije i Slavonija trajno izgubljeni. U bici je učestvovao i Mustafa II. On je zahvaljujući prisebnosti svoje pratnje izbjegao zarobljavanje. Došao je u Temišvar. On je 17.septembra umjesto Elmas-paše posvetio ….Endžazade .U to vrijeme princ Savojski je još jednom pokazao svoju savjesnost. Dobivši informacije da se u Bosanskom ejaletu nalaze male jedinice prešao je Savu i pošao dolinom Bosne prema Sarajevu. Već 23. oktobra 1697. ušli su u Sarajevo, vrlo bogat grad. Sutradan 24. oktobra po mišljenju historičara Habsburgovci su zapalili cijeli grad koji je potpuno izgorio kako bi prikrili pljačku. Cijela Baščaršija bila je u pepelu. Nakon paljenja princ Savojski je naredio povlačenje preko Visokog, Žepča, Maglaja i Doboja. Pri povlačenju se habsburškoj vojsci priključilo 40 000 katolika i pravoslavaca. To je bio veliki udar kojim je pokazana spretnost i pokretljivost habsburške vojske a nespretnost osmanske vojske. I dok je u evropskom dijelu carstva 1697. g. protekla loše po Osmanlije dotle se situacija u Anadoliji smirila.

U Bosni je došlo do odmetanja Memija. Njegov postupak izazvao je nezadovoljstvo svih slojeva i šejh Bagdada uz dozvolu Porte uspostavlja sultanov suverenitet. U Misiru je 1697. harala velika kuga. Zbog suše je nastala i glad te je umrlo mnogo stanovništva. Namjsnik Ismail paša izazvao je nezadovoljstvo svojim oštrim mjerama čiji cilj je bio jačanje centralne vlasti.

KARLOVAČ KI MIR I NJEGOVE ODLUKE (26. 1. 1699.)

Nakon vojnog poraza kod Sente 1697. g. a i zbog zauzetosti u drugim pokrajinama Carstva, sultan Mustafa II naredio je diplomatama da započnu pregovore sa članicama Svete lige. Značajnu ulogu imao je engleski poslanik na Porti Padžet. Za njega se znalo da uživa potporu engleskog kralja Viljema III

69

Oranskog. Englezi su savjetovali Osmanlije da priznaju gubitak Erdelja, Budimskog ejaleta i dr. teritorija. I dok Osmanlije prihvataju Padžetov prijedlog za mir dotle ne žele sklapati mir sa Mletačkom Republikom. Veliki vezir vrši novu mobilizaciju 1698. i stavlja veliki broj pješaka i konjanika (……..) a pokazuje da posjeduje veliki broj pomorskih snaga. Tadašnji bosanski namjesnik Daltabant Mustafa-paša uspio je da osvoji Bosanski Novi. Sve se to dešava sredinom 1698. kada je jedna osmanska delegacija predvođena sa reis ef. Ramijom otišla 10. jula na pregovore u Beč. U datim instrukcijama osmanska strana potpomognuta Engleskom i Holandijom željela je da se sa Habsburgovcima sklopi mir “Utis Posidetis” a druga delegacija je pregovarala sa Mletačkom Republikom, Poljskom i Rusijom.

Prijedlozi su bili da se pregovori vode u Slankamenu, Devlecima ili u samom Beču. Međutim, u oktobru 1698. g. dogovoreno je da to budu Sremski Karlovci u blizini Petrovaradina. Pregovori su vođeni 6. oktobra 1698. između Osmanlija i Habsburgovaca, Mlečana i Poljske. Osmanlije su tražile da im se Erdelj vrati u vazalnost što Habsburgovci nisu prihvatili, čak su Habsburgovci tražili da Erdelj uđe direktno u sastav Habsburške monarhije a da oni na to plaćaju izvjesnu novčanu nadoknadu. Nakon iskušenja 6. januara 1699. Osmansko Carstvo je potpisalo mirovni ugovor sa Habsburškom monarhijom i Poljskom a sa Mletačkom Republikom 7. februara 1699. g.

Prema odredbama svaka država zadržava teritorije koje su do pregovora bile u njihovom posjedu. Sjeverna granica Bosanskog ejaleta išla je Savom i Unom. Tada je Bosna jednim međunarodnim ugovorom dobila dio granica. Mletačka Republika zadržala je skoro cijeli Peloponez a u Dalmaciji od linije koja spaja Knin, Veliki Sinj-Zadar, Vrgorec, Gabela. U toku samih pregovora bilo je na dnevnom redu i Dubrovačko pitanje. U novim okolnostima Mlečani su došli u dodir sa dubrovačkom granicom. Želeći izbjeći neposrednu granicu Dubrovčani su ponudili dio svojih teritorija pod sultanov suverenitet. Klek, Neum na sjeveru i Sutorina na jugu dati su OC koje ih je uklopilo u sastav Bosanskog ejaleta. Karlovački mirovni ugovor bio je težak za Osmansko Carstvo. Porta se suočila sa pravim stanjem na terenu i morala prihvatiti gubitke u evropskom dijelu carstva. U odnosu na raniji period ovog puta sultan nije diktirao mirovni ugovor nego je bio primoran da prihvati gubitke u proteklih 13 godina. U vrijeme kad 6. februara 1699. OC sa Mletačkom republikom sklapa mirovni ugovor istog dana potpisano je i primirje sa Rusijom. Tek 13. juna potpisan je mirovni ugovor u Istanbulu. Odredbama su Osmanlije Rusima dale Azov. Posebno je važna odluka da su Rusi zvanično bili oslobođeni plaćanja godišnjeg danka Girajima. Naredna tačka predviđala je da Rusija ima pravo na Porti držati jednog poslanika što govori da Rusija dobija širi značaj. Ona je izvukla maximum povoljnih odluka u odnosu na realno stanje. Isto tako i Poljska je dobila dio Podolije. I pored toga Poljska je zbog nepovoljne unutrašnje situacije od polovine 18. st. ušla u red trećerazrednih zemalja. Svečana ratifikacija mirovnih ugovora izvedena je u septembru 1699. g. u Istanbulu. Svaka od država predstavnica nastojala je pokazati svoju moć. Iako je ovim mirovnim ugovorom Osmansko Carstvo bilo gubitnička strana, mir potpisan u Karlovcima je odgovarao i OC. Razlog je bio što su se Osmanlije susretale sa brojnim unutrašnjim i vanjskim problemima. Osmansko-perzijska granica i dalje je bila napadana i često su dizane pobune (Krim, Tripolis). To je bio veliki izazov za velikog vezira Husein-pašu Kuprilija (1697-1702). On je kao i njegov djed Mehmed-paša u toku svoje petogodišnje uprave ipak uspio da odgovori svim izazovima i da Bečki rat i Karlovački mirovni ugovor završi na najbolji način. Kao i njegovi preci nastojao je da ojača finansije, da održi red i mir, nastojao da uspostavi normalan odnos između sultanovih muslimanskih i nemuslimanskih podanika. Muslimanski podanici su bili oslobođeni poreza iz Beogradskog pašaluka, Zvorničkog sandžaka. U ejaletu Damask bila je slična akcija. S ciljem jačanja finasija naredio je da se zaplijene bogatstva rudnika u Erzerumu. Od konfiskovane rude su se kovali i topovi.

Rudnici srebra u blizini Soluna su ponovo aktivirani (povečanje zaposlenosti). Još jedna odluka bila je da se 1702. g. ponovo kupe djeca putem devširme (poslednji put). Još od vremena kapudan-paše Kilic Alije plovnim

70

snagama se nije posvećivala pažnja. Zato je Husejn-paša naredio 1699. g. izgradnju novih brodova, novu reorganizaciju vojske i oprave, umjesto ranijeg sistema, da se oficiri izabiraju po zaslugama. U tome je imao podršku admirala Mazamont šejh-ul-islama Fejzulah efendije.

71