Amir Duranović

POVIJEST, HISTORIJA, HISTORIOGRAFIJA

Amir DuranovićPOVIJEST, HISTORIJA, HISTORIOGRAFIJA

IzdavačUdruženje za modernu historiju / Udruga za modernu povijest (UMHIS)

Za izdavačaHusnija Kamberović

UrednikEnes S. Omerović

RecenzentiHusnija KamberovićEdin Radušić

-----------------------------

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 930(497.6) DURANOVIĆ, Amir      Povijest, historija, historiografija / Amir Duranović. - Sarajevo : Udružen-je za modernu historiju / Udruga za modernu povijest, UMHIS, 2020. - 212 str. ; 21 cm Tekst na bos. i njem. jeziku. - O autoru: str. 211-212. - Bibliografija uz pojedi-na poglavlja ; bibliografske i druge bilješke uz tekst. - Summarry. ISBN 978-9926-477-05-9 COBISS.BH-ID 41753350

-----------------------------

Amir Duranović

POVIJEST, HISTORIJA, HISTORIOGRAFIJA

Sarajevo, 2020.

Realizaciju projekta i štampanje ovog zbornika omogućio:

5

SADRŽAJ

PREDGOVOR .............................................................................................................9POVIJEST, HISTORIJA, HISTORIOGRAFIJA ......................................................14

POVIJEST1. Tito je ‘62. na sjednici IK CKSKJ govorio da neće dozvoliti raspad Jugoslavije ....................................................................... 233. Kako je Tito na Brionima srušio Rankovića? ..........................................414. Razumijevanje početka Drugog svjetskog rata leži u Prvom ............. 555. Gavrilo Princip je prošao put od „zločinca“ pa „heroja“ do „celebrity ličnosti“ ............................................................ 63

6. Historiografija i nacionalizam ....................................................................73

HISTORIJA1. Die Wahrnehmung des Ersten Weltkriegs

in Bosnien und Herzegowina .................................................................912. Razmišljanja o 1917. godini u Bosni i Hercegovini danas ..................1013. Pogled na antifašizam danas, 75 godina poslije ZAVNOBiH-a ..........111

HISTORIOGRAFIJA

1. Historiografski putokaz. Husnija Kamberović, Mehemed Spaho (1883-1939): Politička biografija. Sarajevo: Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, 2009, 280. str. ........................................ 123

6

2. Atraktivna tema i odličan stil pisanja. Emilio Đentile, Religije politike: između demokratija i totalitarizama. Beograd: Biblioteka XX vek, 2009, 292. str. . ..................................................... 129

3. Knjiga kojoj se morate iznova vraćati! Adnan Jahić, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918-1941). Zagreb: Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Islamska zajednica u Hrvatskoj Medžlis Islamske zajednice Zagreb, 2010, 664 str. ........................ 135

4. Historiografski spomenik. Tomislav Išek, Mjesto i uloga Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ u društvenom životu Hrvata Bosne i Hercegovine između dva svjetska rata (1918.-1941.) Sarajevo: Institut za istoriju, 2015, 581. str. .........................................................147

5. O političkom nasilju. Enes S. Omerović, Političko nasilje u Bosni i Hercegovini (1918-1921). Sarajevo: Institut za istoriju, 2015, 281. str. ............................................................................................ 153

6. Sinteza, ipak! Povodom objavljivanja knjige Rasima Hurema Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu 1941-1945. Zagreb – Sarajevo: Plejada – BNZG – University Press, 2016, 398. str. ..... 159

7. Savremena bosanskohercegovačka historiografija: na margini povijesti .................................................................................. 169

8. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini i socijalizam: između kritičke i parahistoriografije .....................................................................191

O autoru .................................................................................................................211

9

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

A

PREDGOVOR

Tekstovi sadržani u ovoj knjizi nastajali su u vre-menskom periodu od jedne decenije. I koju godinu više. Za razliku od tog vremenskog okvira, kao ideja da budu prezentirani u jednoj knjizi, žive s autorom nešto više od godinu dana. Vrijeme je to, naime, u kojem sam zajedno sa dragim kolegicama i kolegama privodio kraju aktivno-sti na projektu pod nazivom „Historiografija i nacionali-zam“, koji se realizirao u Udruženju za modernu historiju (UMHIS) iz Sarajeva, a saradnike imao u onim historio-grafskim centrima u kojima sam, proteklih godina, bo-ravio različitim povodima. Kako smo proteklih godina nastojali zaokružiti sve projektne zadatke u predviđenim rokovima, trudili smo se takvim radom pokazati sebi, a i drugima, da je ponekada moguće, pa i potrebno, raditi više od „propisane norme“ ma šta mi o njoj, kao formal-nosti, mislili. Otuda se javila ideja da tekstove nastale različitim povodima i sa različitim ciljem, prezentiramo

Amir D

urano

vić

10

u jedinstvenom formatu jer su svi, ipak, međusobno po-vezani i govore o mjestu i ulozi historičara u društvu u kojem živi, a u odnosu na profesionalnu orijentaciju ko-jom se bavi.

Sadržaj ove knjige čini nekoliko većih intervjua koje sam dao različitim medijima u Bosni i Hercegovini, a u vezi s mojim radom i temama iz savremene historije. Time sam, vjerujem, javnosti pokušao pomoći u razumi-jevanju složenih fenomena bosanskohercegovačke i regi-onalne historije kasnog 19. i 20. stoljeća. Na kraju ovog dijela je razgovor o projektu „Historiografija i nacionali-zam“, koji sam vodio sa profesorom Husnijom Kambero-vićem u okviru četvrtog History Festa, održanog u „online okruženju“ septembra mjeseca 2020. Zatim slijedi neko-liko tekstova nastalih za potrebe okruglih stolova i kon-ferencija na kojima sam učestvovao u saradnji sa Fonda-cijom Heinrich Bӧll, a koji su u međuvremenu objavljeni na zvaničnim internet-prezentacijama Fondacije, čiji su povod bile jubilarne godine (na njemačkom i bosanskom jeziku). U trećem, pak, dijelu, donosim nekoliko tekstova, prikaza, recenzija i osvrta na knjige i pojave u historio-grafiji o kojima sam smatrao neophodnim iznijeti svoje viđenje, a u kontekstu projekata na kojima sam radio i u koje sam bio direktno ili indirektno uključen. Za sve tekstove zajedno, koji pokazuju moje viđenje i razmišlja-nja o temama, koje je javnost, stručna ili šira, tražila i/ili očekivala, može se kazati da ponajbolje govore o mjestu i ulozi historičara u društvu. Kada sam pisao prikaze knji-ge ili knjiga, te osvrte na pojave u historiografiji, sām sam birao knjige i teme. Kada sam davao intervjue i učestvo-vao na okruglim stolovima, format i teme su određivali

11

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

Adrugi urednici. Ipak, u konačnici, stavovi izneseni u sva-kom dijelu knjige su samo i isključivo moji.

U protekloj sam deceniji, dakle, nakon okončanja studijskog programa historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, okončao postdiplomske i doktorske studije iz savremene historije pod mentorstvom profesora izuzetne energije i upornosti, Husnije Kamberovića. Uz njega sam historiografski rastao, pisao svoje prve kraće ili duže tek-stove, učestvovao na konferencijama, okruglim stolovima, sudjelovao u radu redakcija i organizacionih odbora na-učnih konferencija, bio saradnik na naučnoistraživačkim projektima, napisao magistarski i doktorski rad – stasavao kao historičar. Za savjete, preporuke, sugestije i podršku u proteklim godinama, a koji su pratili i tekstove u ovoj knjizi, profesoru Kamberoviću dugujem veliku zahvalnost. Uz Kamberovića, profesorsku i prijateljsku podršku, kritič-ko čitanje i komentare na svoj rad, dobivao sam od Edina Radušića, na čemu sam također veoma zahvalan. Tokom realizacije projekta „Historiografija i nacionalizam“, čiji sam voditelj bio, moj prvi saradnik i kolega koji pronalazi rješenja za sve situacije u kojima smo bili, Enes S. Ome-rović, ponovo je dokazao da je drug i prijatelj, a prestao je biti „jedan momak iz Tuzle“ kako mi je prvi put predstav-ljen kada smo iste, 2008. godine, počeli raditi u Institutu za historiju. Njemu također veliko hvala.

Osjećam, također, potrebu zahvaliti se dodatno Fondaciji Heinrich Bӧll (HBS)– Ured za Bosnu i Herce-govinu, Albaniju i Sjevernu Makedoniju. Ponajviše zbog izuzetne podrške našem projektu u proteklim godina-ma, ali i ličnoj podršci budući da sam na poziv Fondacije više puta učestvovao na Evropskom historijskom forumu

Amir D

urano

vić

12

(EGF) u Berlinu, gdje sam prezentirao svoja istraživanja i poglede na prošlost, prezentirane sada i u ovoj knjizi, ali i gdje sam upoznao brojne kolegice i kolege iz zema-lja centralne, istočne i jugoistočne Evrope, uporedo s tim učio, pratio rad drugih historičara, ali i brojnih društveno odgovornih pojedinaca, te tako sticao neophodnu drugu perspektivu, koja nije uvijek dolazila iz historiografske početne pozicije. Vjerujem da su me takve diskusije obo-gatile kao historičara. Zbog navedenog zahvaljujem Ma-rion Kraske i Ameli Burić Sejmenović.

Brojne su kolegice i kolege koji su me svojim sugesti-jama, podrškom i saradnjom na projektu zadužili da ih ov-dje spomenem: Husnija Kamberović, Edin Radušić, Amila Kasumović, Enes S. Omerović, Adnan Prekić, Milivoj Beš-lin, Branimir Janković, Ruža Fotiadis, Petar Todorov, Vera Katz, Aida Ličina Ramić, Melisa Forić Plasto, Dino Dupa-nović. Naše aktivnosti i rezultate rada stručnom podrškom pratile su Selma Đuliman i Mirela Omerović, na čemu se također, zahvaljujem. Od vremena kada su nastajali moji prvi tekstovi do danas prošao sam zvanja od saradnika do nastavnika. Bio sam saradnik, sada imam saradnike, svoje studente. Među njima posebno se zahvaljujem Mineli Ra-dušić i Ajdinu Muhedinoviću. Asim Bilić je vanjski sarad-nik, ali onaj koji se brinuo da projekat ima prepoznatljiv vizualni identitet. Njemu, također, hvala.

Moja lična povijest u protekloj je deceniji doživje-la najveću i najznačajniju transformaciju. Prve teksto-ve sam pisao u skromnoj sobi jedne sarajevske kuće čiji vlasnik je bio dovoljno strpljiv da mi dozvoli donošenje brojnih knjiga u kutak u kojem sam radio. Tako sam po-čeo biti historičar i obogaćivati svoje spoznajne kapaci-

13

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

Atete. U međuvremenu sam, zajedno sa predivnom supru-gom Elmedinom, također historičarem, postao otac troje prelijepe djece, Ahmeda, Aiše i Halime, od kojih kradem vrijeme dok pišem tekstove sadržane i u ovoj knjizi. I dok oni rastu i upoznaju svijet oko sebe, ja se i dalje trudim pronaći jednostavan, a njima, ali i meni, prihvatljiv od-govor na pitanje šta znači biti historičar.

Sarajevo, decembar 2020. Amir Duranović

Amir D

urano

vić

14

POVIJEST, HISTORIJA, HISTORIOGRAFIJA

„Nakon dvadeset godina“, autorefleksijom o svome radu i knjizi Historijska znanost, Mirjana Gross sredinom 1990-ih, kada priprema knjigu Suvremena historiografija: korijeni, postignuća, traganja, u kojoj podsjeća i na prigo-vore koje je njena knjiga doživjela zbog upotreba pojmo-va „historija“, u značenju bavljenja prošlošću, i „povijest“ u značenju „povijesne zbilje“,1 pokazuje kako svaka knji-ga i teze iznesene u njoj imaju svoj život te kako svaki autor, nakon izvjesnog vremena može, a i treba, uraditi refleksiju o svome djelu u konekstu načina na koji je dje-lo doživljeno u stručnoj i široj publici. Pa iako M. Gross kratko daje osvrt na doživljene kritike, evidentno je da je razlikovanje navedenih pojmova u jugoslavenskom historiografskom kontekstu bilo dio diskursa historiča-ra, koji pitanjima teorije historije, historiografije i me-todologije, jesu posvetili dio svoga naučnoga opusa. M.

1 Gross 2001, 17.

15

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

AGross navodi kako joj je s jedne strane kritičkog čitanja djela Historijska znanost „predbačen pojam ‘historija’, koji da se ne temelji na hrvatskoj tradiciji, a s druge stra-ne, pojam ‘povijest’, koji se u srpskom jeziku ne upotre-bljava“.2 Izvan okvira lingvističkog čitanja navedenih pojmova,druga velika historiografska ličnost Andrej Mitrović u svojoj knjizi Raspravljanja sa Klio na jednom mjestu navodi kako je, generalno gledajući, u širim vi-sokoobrazovnim krugovima, „naročito među školovanim istoričarima, neprestano [je] u upotrebi više imenica o čijim se sadržajima nedovoljno ili uopšte ne raspravlja, iako su one od ključne važnosti“, te dalje navodi kako je u središtu takvih diskusija „neosporno imenica istorija“ a odmah potom dodaje kako „u našem jeziku postoji sino-nim »povest« ili »povijest«“,3 gdje je značenje navedenog pojma „svodljivo na čovekovo življenje u datom vremenu na određenom prostoru shvaćeno u okviru cjelokupnog trajanja čovečanstva“.4 No, odmah potom, Mitrović, du-boko svjestan složenosti i slojevitosti historije, i pogle-da na nju, navodi kako je riječ zapravo „mnogoznačna, što čini da je kontekst izuzetno važan da bi se razumelo na šta se doista misli“ potvrđujući to s nekoliko primjera od svakodnevne upotrebe pojma do akademskih disku-sija.5 U tom dijelu A. Mitrović ukazuje na čest napor „da se pomoću izbora odgovarajućih reči označe posebnosti o kojima je ovde reč“ ističući kako ima „već dosta godi-na kako se u zapadnoj varijanti srpskohrvatskog jezika reč »povijest« upotrebljava da obeleži stvarnost, traja-

2 Isto.3 Mitrović, 1991, 123.4 Isto. 5 Isto, 123-125.

Amir D

urano

vić

16

nje čovečanstva, dok reč »istorija« označava bavljenje poviješću i rezultate tog bavljenja“.6 Nedugo potom po-sebno naglašava za kakvu varijantu se sam odlučio dok „raspravlja sa Clio“ ističući da je „dosledno sprovedeno obeležavanje stvarnosti pomoću reči »istorija«, a istraži-vanje i saznanje izrazima »istorijska nauka« ili »naučna istoriografija«, ponovo svjestan, što i naglašava, kako po-stoji i »nenaučna istoriografija« jer se, smatra Mitrović, „istorijska nauka [se] u okvirima istoriografije odlikuje upravo naučnošću, što čini da je opravdan sinonim nauč-na istoriografija“.7

Navedena je usporedba između sličnih i/ili istih po-gleda na historiografski pojmovnik između Mirjane Gross i Andreja Mitrovića bila neophodna kako bi se pojasnilo polazište za izbor naslova ove knjige [Povijest, historija, historiografija], koja ipak ne pretendira fokusirati se na raspravu koja traje, nego pokazati mogućnosti koje histo-ričar ispred sebe ima, a koji je, kako opet na drugom mje-stu spomenute knjige bilježi A. Mitrović, „istoričan i to u smislu da mu se iz okoline hoće, pa i može, nametati što treba a šta ne treba da čini, takođe i kako treba da čini”.8 Uz pojmove povijesti i historije, historiografija, kao tre-ća dijaloška pozicija ove knjige, mnogo je jasnijeg zna-čenja, mada i kod ovog pojma ima dopuna koje raspravi koja traje daju posebnu dinamiku u širem vremenskom rasponu, koji nadilazi život jednog historičara ili jedne generacije historičara. Otuda i ideja ove knjige da mo-gućnosti za čitanje i međusobno povezano razumijevanje

6 Isto, 124.7 Isto, 125.8 Više o „istoričnosti istoričara“ vidi: Mitrović, 1991, 183-184.

17

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

Apojmova povijest, historija i historiografija pokaže kroz prizmu mjesta i uloge konkretnog historičara u konkret-nom vremenu i prostoru uz naglašavanje pozicije koju historičar, kao javni djelatnik, ima prema javnosti kojoj se obraća, bila ona usko stručna ili javnost u mnogo ši-rem značenjskom okviru. Zato je ovdje, ali i na više mje-sta u ovoj knjizi, moguće vidjeti referiranje na austrijskog historičara Michaela Mitterauera, koji u svojoj knjizi o „milenijumima i drugim jubilarnim godinama“ posebno apostrofira i skreće pažnju na „korektivnu ulogu histori-ografije“, jer ta uloga se mora odigrati u kontekstu godiš-njica i jubileja kao vidljivih oblika društvenog ponašanja, naročito u savremenim kulturno heterogenim zajednica-ma.9 U krajnjoj liniji, pitanje mjesta i uloge historičara u društvu, njegovom značaju u javnosti, nije nikakva novi-na, ali je evidentno da svaka generacija historičara treba, Mitterauer bi rekao „mora“, odgovoriti tom zadatku, što potvrđuju brojni primjeri iz prošlosti. Samo jedan, možda najpoznatiji primjer na kojem su mnogi historičari struč-no stasavali u drugoj polovini 20. stoljeća, polazi od upita malog dječaka svome ocu historičaru o tome „čemu služi istorija“. Iz takve upitne pozicije na početku izrastao je esej Marca Blocha „Odbrana istorije ili zanat istoričara“.10 Pa iako je od pisanja i objavljivanja navedenog eseja do danas prošlo više decenija, savremeni historičari u bo-sanskohercegovačkom, ali i znatno širem prostornom i društveno-političkom kontekstu imaju potrebu iskazati glasno „Odbranino istoriju“, što, bez obzira na različita čitanja rečene deklaracije, pokazuje kako i dalje živimo u vremenu u kojem se, riječima A. Mitrovića, historičaru „iz

9 Митерауер, 2003, 11.10 Blok, 1970.

Amir D

urano

vić

18

okoline hoće, pa i može, nametati što treba a šta ne treba da čini, takođe i kako treba da čini“.11 Odgovornost je u takvoj situaciji obostrana, a historičar, kako kaže Hannes Grandits, profesor Humboldtovog univerziteta u Berlinu, „treba biti prisutan u javnosti, njegovati historiju kao kri-tičku znanost koja intervenira u javnim diskusijama“.12

Kako je već naglašeno, bez pretenzije da dublje ulazi u slojevitu diskusiju o pojmovima povijest, historija, historiografija, što ne znači da jednog dana neće doći vri-jeme i za takve uvide, tekstovima koji slijede se želi uka-zati na mogućnosti i nepohodnost da historičar, djelatnik u povijesti, svojim radom predstavi historiju i historio-grafiju u onim tematskim okvirima koji su bliski njegovoj stručnoj orijentaciji u vremenskom rasponu neophod-nom za stručno i profesionalno usavršavanje, a koje je, s druge strane, bilo obilježeno značajnim događajima, jubilarnim godinama i stručnom literaturom koja je na-stajala u vremenu nakon dramatičnih društveno-politič-kih lomova 1990-ih godina i koja govori o vremenu prije toga. U tom je segmentu posebno važno razumijevanje teksta i konteksta, pravovremenosti i zakašnjelosti, smi-sla i svrhovitosti rada u traganju za odgovorom na pita-nje čemu služi historija.

11 Mitrović, 1991, 183-184.12 Kamberović, 2020, 98.

19

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

ALITERATURA1. Blok, Mark. 1970, „Odbrana istorije ili zanat

istoričara“ u: Treći program Radio Beograda, 331-460.

2. Gross, Mirjana. 2001, Suvremena historiografija: korijeni, postignuća, traganja. Zagreb: Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuči-lišta u Zagrebu – Novi Liber.

3. Kamberović, Husnija (ur.) 2020, History Fest 4: Izazovi pluralizma 1990-ih godina. Sarajevo: Udruženje za modernu historiju (UMHIS).

4. Mitrović, Andrej. 1991, Raspravljanja sa Klio. Sarajevo: Svjetlost.

5. Митерауер, Михаел. 2003, Миленијуми и друге јубиларне године: Зашто прослављамо историју? Београд: Удружење за друштвену историју (УДИ).

POVIJEST

23

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

A

Tito je ‘62. na sjednici IK CKSKJ govorio da neće dozvoliti raspad Jugoslavije1

Kada imate situaciju da se raspravlja o BiH na save-znom nivou, nije više bitno da li je u pitanju Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac, Branko Mikulić, Todo Kurtović ili Cvi-jetin Mijatović, bilo ko od njih da govori, to je uvijek glas BiH...I ta je činjenica omogućila stasavanje Bosne i Herce-govine kao ravnopravne republike na saveznom nivou.

Osnovni fokus interesovanja mr. Amira Duranovi-ća, (28) asistenta iz oblasti novi vijek na sarajevskom Fi-lozofskom fakultetu – Odsjek za historiju, na kojem izvo-di nastavu iz historije BiH u 19. i 20. stoljeću i historije jugoistočne Evrope, jeste historija BiH u socijalističkom periodu. Prošlog mjeseca Duranović je odbranio magi-starski rad “Odjeci Brionskog plenuma u BiH 1966. godi-ne”, prvo historiografsko djelo u našoj zemlji koje osvjet-

1 Oslobođenje, godina LXIX, br. 23.738, 12. 1. 2013, 28-30. Razgovor vodila Edina Kamenica.

Amir D

urano

vić

24

ljava taj događaj, od nemjerljive važnosti za cijelu bivšu Jugoslaviju. Zašto je Duranović istraživao ovu temu?

- To što smo moj mentor prof. Husnija Kamberović i ja došli na tu ideju sigurno je bilo rezultat činje-nice da u historiografiji bivše Jugoslavije pitanje Brionskog plenuma još nije obrađeno na adekva-tan način, a tako je i u BiH. Na način kako sam ja to uradio, u BiH dosad nije niko. Dakle, niko nije pisao o tim reakcijama, o odjecima Plenu-ma. Postoje sporadične ocjene iz 60-ih, iz 66.-te posebno, tu su i rijetke priče o padu Aleksandra Rankovića itd., ali sistematskog istraživanja reak-cija iz BiH na taj skup nije bilo i to smo pokušali donekle nadomjestiti. Rezultat raspada Jugosla-vije je i činjenica da se svako u svojoj državi, od-nosno u bivšoj jugoslavenskoj republici bavi svo-jom historijom, pri čemu se BiH spominje samo na onim mjestima koja cijeloj priči daju širi okvir.

Liberali i konzervativci

I prije raspada u literaturi o Plenumu nije bilo baš mnogo BiH?

- Tada je fokus interesovanja bio drugi. Okvir je bio jugoslavenski i sve je bilo usmjereno ka Jugosla-viji. I mi smo na odbrani moga magistarskog rada raspravljali da li je u ljeto 1966. bilo i reakcija iz drugih republika na reakcije spram Plenuma u BiH. Nije ih bilo. Svi autori se usmjeravaju na vla-stitu republiku, to se vidi, recimo, iz rada Katari-ne Spehnjak, koja govori o odjecima u hrvatskoj

25

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

Apolitičkoj javnosti. No, istovremeno, partijska hijerarhija je proizvodila današnje naše primarne izvore, obilje ih je u arhivima, koji još čekaju da budu obrađeni. Oni su i meni bili najvažniji izvor istraživanja, u okviru kojeg sam obradio prve re-akcije na Plenum i one koji su nešto kasnije usli-jedile, a dio rada sam posvetio i medijima...

Prošlo je 47 godina od Brionskog plenuma. Iako ste se ogradili da Vaša tema nije bio samo Plenum, kako Vi gledate na njega? O čemu se tu, zapravo, radilo?

Četvrta plenarna sjednica CKSKJ, održa-na na Brionima 1. jula 1966, bila je vrhunac su-kobljavanja, sučeljavanja dviju suprotstavljenih ideja unutar SKJ. S jedne strane je to bila reformi-stička struja, s izraženim osjećajem za realnost, za promjenu, za zahtjeve nadolazećeg vremena, a s druge strane se nalazila jedna dosta konzer-vativna struja, koja je nastojala očuvati uspostav-ljene odnose u Jugoslaviji, one koji su manje-više bili karakteristični od 45. do tada. Od šezdesetih nadalje počinje otvaranje, liberalizacija odnosa u ekonomiji, povećanje političkih, uvjetno rečeno, sloboda, omogućavanje republikama da dobiju više prava, i to se vidi iz Ustava 1963, naročito iz ustavnih amandmana s kraja 60-ih, kada se dobar dio ovlasti prebacuje sa saveznog na nivo repu-blika i kada se traga za takvom formulom funkci-onisanja jugoslavenske federacije u kojoj će repu-blike i pokrajine ravnopravno participirati, kako u podjeli odgovornosti tako i u podjeli poslova i obaveza, prava...

Amir D

urano

vić

26

Mnogi ovaj događaj vežu prije svega za prisluški-vanje UDB-e. Koliko je to bio stvarni povod ili su to bila samo „vrata“ kroz koja se moralo proći?

- Krenut ću od onoga što je Branko Petranović prije dosta godina zapisao u svojoj Historiji Jugoslavije, dakle, od toga da je priča o prisluškivanju „samo deo našeg političkog folklora“, a da se suštinski radilo o snažnoj borbi između policijskih i poli-tičkih institucija, odnosno, na širem planu, izme-đu konzervativaca i reformista... To ne znači da prisluškivanja nije bilo. No, ostavimo to po stra-ni, a unutar toga i ključnu priču o prisluškivanju Josipa Broza Tita, koji je, navodno, otkrio uređaj u svojoj sobi. UDB-a je tada imala veoma široka ovlaštenja, a kao rezultat te moći vremenom se izrodilo ono što se i u dokumentima SKJ naziva devijacijom, odnosno zloupotrebom tih moći, pa se onda radilo i preko onoga što se smjelo i tre-balo. Činjenica je da su nakon Plenuma sklonjeni Ranković, Svetislav Stefanović Ćeća, pomoćnik saveznog sekretara unutrašnjih poslova Selim Numić i grupa od 15 najistaknutijih službenika unutar UDB-e, a većina njih je radila u operativ-nom dijelu.

Koje su sve bile posljedice Plenuma?

- Ono što je vidljivo, a to više nije samo odjek koji je mene zanimao, jeste oduzimanje moći UDB-i, kasnijoj Službi državne bezbjednosti, njeno raz-vlašćenje. Iz Zakona o SDB-u očito je da je dobar dio ovlasti ukinut, a obavještajni dio prebačen u

27

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

AKontraobavještajnu službu (KOS) zato što je JNA bila, pored SKJ ali i harizme Josipa Broza Tita, naj-značajniji faktor stabilnosti zemlje. No, te ovlasti su prebačene i nekim policijskim strukturama na republičkom nivou, i onda se tu vidi odmjerava-nje snaga između političkih i policijskih struktu-ra. Da je policija imala svog utjecaja na politiku, najočiglednije je iz diskusija na političkim odbo-rima koje smo pokušali prezentirati, od najnižeg do najvišeg nivoa, a iz kojih je nesumnjivo da su njihovi članovi bili u vrlo izravnom kontaktu s po-licijskim strukturama. U dijelu rada koji se odnosi na Tuzlu donosimo diskusiju Mustafe Šabića, koji kaže: „Ma ljudi, mi smo znali da policija to od nas traži...“ Evidentno je, dakle, bilo preplitanje moći i odgovornosti, što je uzrokovalo i sukobljavanje ovih struktura.

U kojem je dijelu zemlje Brionski plenum najjače odjeknuo?

- U Srbiji. Beograd je bio savezni centar, mjesto koncentracije sve jugoslavenske političke, vojne, policijske moći i svega ostaloga i razumljivo da se i najveći broj osoba koje su odlukama Brionskog plenuma smijenjene odnosio na Srbiju. Arhiv Jugoslavije je 1999. objavio knjigu sa stotinama stranica prikupljene građe koja se odnosi na te reakcije, često vrlo žestoke.

Amir D

urano

vić

28

Veliki broj bi se mogao svesti na to da je „udar na Rankovića, udar na Srbiju“?

- To je bila najčešća interpretacija i jako važna di-menzija prvih reakcija na Brionski plenum, koje su dovodile do povezivanja te vrste. No, da li je isključivanje iz političkog života nekih istaknutih ličnosti značilo udar na Srbe, zavisi kako se sve to interpretira. Na poziciju potpredsjednika Jugo-slavije, umjesto Aleksandra Rankovića, došao je opet Srbin, Koča Popović...

Ali on nije imao „nacionalni pedigre“ Rankovića?

- Popović je bio puno obrazovaniji političar, diplo-mata od karijere... Ja sam daleko od toga stava da je Plenum bio usmjeren protiv Srbije, ali je takvih reakcija i interpretacija bilo svuda, pa i u BiH.

Uloga karijere

Gdje je u BiH odjeka bilo najviše?

- Najčešće su bili u centrima s najviše razvijenim političkim životom, i kroz te reakcije se, recimo, može lijepo pratiti odnos sela i grada. U građi su najbrojnije reakcije iz Sarajeva, Tuzle, Mostara, Banje Luke, Bihaća.... A, ovisno o obimu, najveće reakcije u BiH došle su iz Hercegovine. To treba razumijevati spram dotadašnjih odnosa koji su vladali u tom dijelu BiH. Do sredine šezdesetih zapadna Hercegovina je zapravo bila gotovo za-tvorena za javnost, i nekako se i hronološki po-klapa da je poslije Brionskog plenuma došlo do

29

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

AMostarskog savjetovanja, do odlučnijeg ulaska u proces integracije zapadne Hercegovine u BiH, a time i do jačanja Republike BiH. To je, dakle, taj jedan reformistički kurs, jačanja republika unutar Jugoslavije, a unutar svake od njih jačanje nekih do tada zapostavljenih krajeva, njihova snažnija integracija...

Policija se do tada i previše miješala u privredu? Navodite i izjavu Emerika Bluma i da njega prisluškuju?

- Godinu ranije je otpočela privredna reforma. Na 8. kongresu SKJ, 1964, postavljena su dva ključ-na cilja: deetatizacija u privredi i demokratiza-cija unutarpartijskih odnosa. Odatle su i krenuli procesi o kojima govorimo, a uplitanje je bilo do te mjere da je i nezadovoljstvo nastojanjima po-licijskih struktura da prate šta se dešava u privre-di bilo ogromno. Naveo sam primjer iz Bijeljine, kada se ljudi žale da svaki kontakt sa strancima mora biti prijavljen policiji, bez obzira na to što se 95 posto tih razgovora ne tiče politike, iz čega se iščitava kontekst hladnog rata, u smislu odmje-ravanja snaga, straha od neprijatelja koji stalno prijeti, svako ko je izvan je potencijalni špijun i sl.

Ali vi govorite, analizirajući medije, i o drugoj kraj-nosti, o tome da poslije Plenuma svaki građanin počinje špijunirati?

- Da, analizirajući štampu, Oslobođenje prije svega, i druge regionalne listove, primijetio sam i tu po-javu, o kojoj sjajno govori karikatura. Inače, kari-

Amir D

urano

vić

30

katura, koja za temu ima Brionski plenum, tada je vrlo česta, i smatrao sam važnim predstaviti tu dimenziju ovih reakcija. U historiografijama u susjedstvu već imamo ozbiljnih radova koji se bave karikaturom. U Hrvatskoj je, recimo, kole-ga napisao disertaciju o karikaturi. Naravno, nji-hov odabir nije slučajan, pa imate jako zanimlji-vu situaciju kada su svi u zemlji zainteresovani šta se dešava u policiji, na karikaturi, policajac kaže: „Hajde, gledajte svoga posla, ima problema i drugdje“. Ili druga, na kojoj vaše kolege, novi-nari, govore: „Ovo je čudno, do juče svi optužuju UDB-u, a danas su svi UDB-a“. Te karikature svje-doče i o vremenu u kojem su nastajale, dokazuju da nije sve bilo tako kako neki danas tvrde, danas, kada uzgred, karikatura ima jako malo. Tada po-činje prvo sistematsko istraživanje javnog mni-jenja u Jugoslaviji, što također moramo imati na umu. Kako god, stanje u privredi se od tada ipak mijenja nabolje. Jačaju privredni kapaciteti u BiH, pojavljuje se “Aluminij” Mostar. Velike rasprave su vođene o tome gdje će se graditi. Ukoro će se pojaviti i knjiga. Osmi kongres je pokrenuo i pi-tanje demokratizacije SKJ, pa dolazi do promje-ne pravila i podmlađivanja kadrova, smanjuje se akumulacija pozicija kod jedne ličnosti, članovi odbora se mijenjaju, unosi se nova dinamika, a na scenu stupaju ljudi čije izvorište legitimiteta nije bio NOB, nego obrazovani, mladi ljudi.

31

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

AMuslimani i Plenum

Sredinom šezdesetih dolazi ličnost koja će obilježiti jedno vrijeme, Branko Mikulić. Na-žalost, još nemamo značajnu studiju o njemu, ali će biti uskoro. Mikulić je, to se vidi iz građe njegovog fonda u Arhivu FBiH, koju je ostavio iza sebe, bio posvećen radu. On se za svaki sastanak detaljno pripremao, pravio taktiku za razgovore, mislim da današnji političari nisu ni blizu tog ni-voa. Uvjeren sam, što budemo više znali o njemu, više ćemo ga cijeniti. No, ovo mi se čini važnim: bez obzira na različite nacionalne identitete, od-nos političara iz BiH prema saveznim instituci-jama je uvijek bio jedinstven, i to je ono što mi danas teško možemo razumjeti. Dakle, u situaciji kada se raspravlja o BiH na saveznom nivou, nije bitno da li je u pitanju Bijedić, Hamdija Pozderac, Mikulić, Todo Kurtović ili Cvijetin Mijatović, ko god da govori, to je uvijek glas BiH. I ta je činje-nica omogućila stasavanje BiH kao ravnopravne republike na saveznom nivou.

Na Brionskom plenumu su učestvovale 154 osobe, među kojima je bilo vrlo malo onih muslimanske nacio-nalnosti?

- To govori o više stvari, o participaciji u političkom životu i o strukturi unutar partijske hijerarhije. U radu spominjem primjere kada ljudi otvoreno kažu da im za određene pozicije fali „Hrvata“, i onda nastoje aktiviranjem Hrvata u UDB-u ili drugdje praviti balans između različitih snaga. To

Amir D

urano

vić

32

je suština priče o odnosima u Jugoslaviji šezdese-tih, a to se odnosi i na pitanje Muslimana, odno-sno Bošnjaka: ide se na priznavanje muslimanske nacije, priznavanje faktičkog stanja i ubrzo po-slije toga imate Džemala Bijedića kao saveznog premijera.

Citirate i izjave prema kojima se „napad na Ranko-vića doživljava kao napad na Srbe“, a u Srbiji se istovre-meno čuje kako su „četiri Hrvata sve ovo zakuhala“? Nisu li to jasna nacionalna prepucavanja prvi put nacionalno u fokusu javnosti?

- Nije prvi put, ali su šezdesete karakteristične upravo po tome što je SKJ, odnosno, da budem precizniji, njegovo reformističko jezgro, i nacio-nalno pitanje prihvatio kao legitimno pitanje i o tome raspravljao i na Osmom kongresu, održa-nom prije Brionskog plenuma, a na kojem se iz diskusija vidi odos snaga različitih političkih eli-ta iz republika. Ja sam daleko od teze o „četveri-ci Hrvata“. SKJ, odnosno dio SKJ, nije bio slijep na realnost, na to da ljudi imaju svoj nacional-ni identitet, a da ovaj ima svoje zahtjeve koji se moraju politički afirmirati. Spomenuo sam već primjer zapadne Hercegovine, odnosno davanje većeg stepena prava Hrvatima koja do tada nisu uživali, zbog stigme koja je nekada vladala nad tim krajem. O opravdanosti takvoga odnosa mož-da nekom drugom prilikom. To je jedna dimenzi-ja, a druga, jednako važna je bila kada 1968. ima-te odluku da se krene u priznavanje muslimanske nacije. I to je izazvalo u nekim sredinama reakcije

33

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

Akoje bi se mogle nazvati nacionalnim, nacionali-stičkim, kako god. Šezdesete su s te strane veoma interesantne. Bez razumijevanja tada otvorenih procesa teško je i razumjeti bilo koje od pitanja koje se odigravalo tokom sedamdesetih i osam-desetih, čak i puno kasnije.

I Kosovo je jedno od tih pitanja?

- Prostor Kosova je bio pod posebnim nadzorom UDB-e, i tu je dolazilo do različitih vrsta dezin-formacija, zloupotreba moći i položaja. Činjeni-ca da se na vrhu piramide zvane UDB-a nalazio Aleksandar Ranković bila je i ostala uzrok prav-ljenja paralela između Kosova i Rankovića. No, tu se radilo o jednom sistemu karakterističnom za sve komunističke sisteme, i teško je razlučiti do koje je granice odgovornost sistema, a do koje odgovornost jedne ličnosti. Ili, može i ovako: za-što za iste te stvari nije bio kriv Tito, zašto se to pitanje ne postavlja?

Da li istraživanja potvrđuju tvrdnje o likvidiranim Albancima?

- Ne mogu o tome govoriti jer mi je doista nepo-znato sve do čega se došlo u istraživanjima na Ko-sovu, ali je likvidacija bilo. I nisu bile sporadične. Najinteresantnija tema u vezi s tim je pitanje ak-cija prikupljanja oružja i Prizrenski proces.

Jugoslavija je za to vrijeme „istinu“ o Kosovu sa-znavala filmovima kao “Kapetan Leši”, u kojem se Alba-nac, toliko lijep da se u njega zaljubila Jugoslovenka, bori

Amir D

urano

vić

34

protiv secesionista, pa i svoga brata? A analize historiča-ra u kojima Vi govorite jasno pokazuju izraženo nejedin-stvo političkih elita u Jugoslaviji. Svako je bio u svađi sa svakim? Spominje se i atentat na Kardelja?

- U historiografiji se i u vezi s tim javljaju razne in-terpretacije, a kao godine se navode ‘59. i ‘62. Ra-njavanje se desilo u lovu, i činjenica da je bilo više naoružaih ljudi navodila je neke na pomisao da je neko namjerno pucao u Kardelja, a onda je ka-snije građena priča o tome kako je iza toga stajao Ranković. To je navodno govorila i Pepca Kardelj. Ali čvrstog dokaza o tome nema.

Pišete i o utjecaju „prvih drugarica“ na raskole u vrhu Yu-establišmenta?

- Tako nešto možemo saznati samo iz memoarske građe, a svaki od memoara nosi ličnu notu. Zani-mljive su pojave Rankovićeve i Kardeljeve supru-ge i, naravno, najpoznatije, Jovanke Broz. Ali, sve te priče povezao bih s činjenicom da su njihovi muževi raspolagali velikom količinom moći i u takvom ambijentu se stvarala i određena vrsta ri-valstva, o kojoj se govori u memoarskoj literaturi.

Kada smo kod Jovanke Broz, da li ste pronašli ra-zlog njenog razlaza s Titom?

- Vremenski se to ne odnosi na šezdesete, tako da nije ni bilo u mojoj primarnoj istraživačkoj preo-kupaciji. Razlaz je više vezan za sredinu sedamde-setih, a ovih dana će se pojaviti u javnosti rukopis koji će i o tome govoriti. Ima naznaka da su neki

35

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

Anajbliži Titovi saradnici, recimo ministar odbrane Nikola Ljubičić, predlagali da Tita distanciraju od Jovanke, jer je ona, navodno, previše utjecala na njega, što ne znači da nije. Postojao je osjećaj da Tito zbog privatnih problema s Jovankom pone-kad gubi osnovnu nit u vođenju politike.

A ima i priča da je Jovanka bila eksponent snaga koje su htjele prevrat sistema?

- Ta priča postoji i dok god postoji, ona je legiti-mna, ali ja ni nju niti sve ostale ne mogu potpuno tvrditi. Činjenica je da su i ostali saradnici Titovi, ne samo Ljubičić, nego i Stane Dolanc i neki dru-gi, imali stav o odnosu Tita i Jovanke, u smislu o kojem sam govorio.

Šta je Ćosić pisao Titu?

Možete li se osvrnuti na memoarske zapise Ćosića, Tempa, Rankovića povodom Plenuma? Porodica Ranko-vić je bila ljuta na Ćosića, koji je, navodno, zlupotrijebio njihovo povjerenje, te prepisao dio Rankovićeve građe?

- Svi ti memoari koji se navode i u radu najbolji su izvori za razumijevanje ličnosti o kojima je riječ, ali su važni i za razumijevanje događaja. Memo-ari Rankovića su objavljeni 2001. godine. To nije dnevnik, nego naknadno sjećanje na pojedine do-gađaje, jednako kao i Ćosićevi zapisi. Revolt po-rodice Ranković je istinit, a teško je sa strane o njemu govoriti, bez punog poznavanja činjenica.

Amir D

urano

vić

36

Kod Ćosića nema dileme: Napad na Rankovića je napad na Srbiju. I Titu piše?

- Ćosić je vrlo jasan, a on je pismo napisao prije Plenuma, jer je 16. juna bila sjednica na kojoj se pripremao materijal za Plenum i, kako je tada već bilo jasno da će Ranković biti smijenjen, napisao je pismo u nadi da će ga Tito pročitati. Ćosić ističe da su Rankovićeve zasluge za revoluciju, za Jugoslaviju ogromne, da je Titov najvjerniji suradnik i da ga se Tito ne bi trebao odreći, govori kako će i on, Ćosić, ostati vjeran ideji socijalizma, komunizma, a vrijeme je pokazalo kroz koje je sve faze prošao. Zanimljivo je i svjedočenje već spomenutog Numića, koji je radio u operativnom dijelu UDB-e i koji je poslije Plenuma ostao bez posla, prošao kroz torturu, što je opisao u knjizi Dobra zemljo, lažu. I on tvrdi da prisluškivanja Tita nije bilo. Opet, Tempo govori o unutrašnjim sukobima između najviših ličnosti u zemlji, kao i Ranković, koji napominje da nije tačno da su on i Kardelj bili suprotne strane. Ranković nabraja ko je sve s kim u sukobu, a za Tempa kaže da je i sa samim sobom. Kaže i to da su priče o prisluš-kivanju bapskotračerski poslovi koje proizvode supruge pojedinih političara. Sve to, naravno, razbija interpretacije o monolitnosti političkog rukovodstva SKJ, koje su najprije odraz nepozna-vanja stvarnih unutrašnjih odnosa. Zahvaljujući novim istraživanjima doznajemo da rukovodstvo nije bilo tako jedinstveno kako se to činilo. Zna-čajna je, u tom smislu, sjednica Izvršnog komiteta

37

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

ACKSKJ iz ‘62, kada se ozbiljno raspravlja o ovim pitanjima o kojima govorimo. U jednom momen-tu Tito otvoreno govori da neće dozvoliti raspad zemlje. Već tada je bilo tih tendencija, toliko opa-snih da se o njima raspravljalo.

Odakle su one dolazile?

- Jedna dimenzija je to političko neslaganje repu-bličkih elita, no, jednako važno je uveliko izra-ženo pitanje odnosa između prihoda i rashoda u budžetu. Pojedine republike su smatrale da su zakinute u distribuciji novca, koji su prihodovale u saveznom budžetu. Velike debate su vođene o različitim vrstama investicija. Ako se investira u Sloveniju ili u Srbiju, onda se Hrvatska pita zašto ne u nju, ili se pita BiH zašto ne kod nas ako se investira u Crnu Goru. To je borba za ekonomsku moć, koja postaje i borba za političku moć. No, treba imati u vidu da je integracioni faktor tada bio još jak. Već sam rekao šta je to: Tito, JNA i SKJ. Temelji na kojima se čuvala Jugoslavija. Onog momenta kada su počeli nestajati, jedan po je-dan, počela se raspadati i Jugoslavija, da bi raspad SKJ i stvarno označio i raspad zemlje.

Koliko je ličnost Rankovića bila (zlo)upotrebljava-na za razne ciljeve?

- Za neke je on personifikacija UDB-e, svega nega-tivnog što se vezalo za nju, a za druge je Ranković ono što se pokazalo na njegovoj sahrani, heroj. I to govori o moći koju percepcija može imati na

Amir D

urano

vić

38

određeno pitanje, ali s druge strane, kontekst osamdesetih, kad je on umro, bitno se razliku-je od šezdesetih, i to je jako važna dimenzija za razumijevanje odnosa prema njemu. Moj kolega koji radi na Institutu u Njemačkoj se priprema da piše monografiju o Aleksandru Rankoviću i vje-rujem da će nakon nje znanje o ovoj ličnosti biti kompletnije nego što je danas.

Edvard Kardelj je mnogima koji su Brionski plenum dočekali na nož bio najveći neprijatelj Srbije?

- Opet ću ponoviti da sve ovisi o tome kako šta interpretirate. Kardelj je po svemu što je radio najznačajnija figura reformističkog kursa. Goto-vo sva ustavna jugoslavenska rješenja nastala su zahvaljujući njegovom intenzivnom radu.

Je li to imalo i lošu stranu?

- Zavisi od toga šta određene političke elite žele. Recimo, Ustav iz ‘74. godine, iako federalni, fak-tički je bio konfederalni, značajan je jer je svim republikama dao određenu vrstu i snage i odgo-vornosti za očuvanje Jugoslavije. Onog momenta kada se jedna republika, odnosno politička elita iz Srbije, pobunila protiv takvog ustavnog rješe-nja stvarno smo ušli u fazu raspada države. A to su već osamdesete godine.

Tito je Tito

Titov autoritet ni u jednom dijelu BiH u tim odjeci-ma na Plenumu nije došao u pitanje?

39

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

A- Nigdje nisam našao drugačiji podatak. O Titovoj harizmi dovoljno govori interesantan događaj s kraja 1973, kada je isticao prvi mandat Džema-lu Bijediću, na mjestu saveznog premijera, i ra-spravljalo se o tome ko će dobiti mandat. Na jed-nom sastanku Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ, kojim je predsjedavao Stane Dolanc, do kraja naj-vjerniji Titov saradnik, on kaže otprilike sljedeće: „prijedlog druga Tita je da premijer ostane Dže-mal Bijedić, ministar vanjskih poslova Miloš Mi-nić, a ministar odbrane Nikola Ljubičić, o ostalom se i da razgovarati...“ i tako vidite do koje je mjere Tito angažiran u procesu političkog odlučivanja. Ključne osobe su lični Titov odabir, ostalo je stvar dogovora političkih elita. Dakle, odanost Titu je apsolutna i, kako reče jedan učesnik postbrion-skih rasprava, sve može biti predmet rasprave, ali Tito ne. To se barem dvojako može tumačiti: kao pitanje stvarnog povjerenja u Tita, ali i kao na-stojanje Partije da doprinese izgradnji njegovog kulta.

41

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

A

Kako je Tito na Brionima srušio Rankovića?1

Snažan eho brionski knjiga je historičara Ami-ra Duranovića, u kojoj autor opisuje motive i tok ple-numske sjednice koja je promijenila tok jugoslavenskog shvatanja komunizma i snažno potakla reforme Saveza komunista Jugoslavije. Brionskim plenumom (1966) dat je legitimitet težnjama koje su tražile promjene držav-nog uređenja i shvatanja komunizma, s naglaskom na odjecima koje je sjednica proizvela u svakodnevnom političkom životu zemlje.

Kao ključna ličnost svih brionskih diskusija i ra-sprava pojavljuje se potpredsjednik SFR Jugoslavije Aleksandar Ranković, čija će smjena, faktički i simbo-lički, biti prekretnica u borbi između “konzervativne” i “liberalne” struje unutar Saveza komunista. S “padom”

1 Razgovor za portal Al Jazeera. Razgovor vodio Jasmin Agić. Dostupno na: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/duranovic-kako-je-tito-na-brionima-sru-siorankovica__

Amir D

urano

vić

42

Rankovića otvaraju se i postaju vidljivi procesi koji su za cilj imali reformu jugoslavenskog društva i političke za-jednice. U knjizi se, osim toga, opisuju ne samo procesi koji su pokrenuti Rankovićevom smjenom nego i atmos-fera koja je vladala unutar jugoslavenskog društva, koje je podržalo smjenu moćnog potpredsjednika i nastojanje predsjednika Josipa Broza Tita da se odustane od cen-tralističkog koncepta uređenja Jugoslavije. Tim refor-mama društvo se otvorilo prema idejama pluralističkog i federalističkog državnog uređenja.

U razgovoru za Al Jazeeru Duranović govori o mo-tivima Rankovićeve smjene i posljedicama koje je smjena imala na jugoslavensko društvo i ustroj Saveza komu-nista ističući kako njegovo historiografsko istraživanje nastoji osvijetliti događaje koji su se dešavali prije, to-kom i nakon Brionskog plenuma iz više aspekata. Po Du-ranovićevom mišljenju, Brionski plenum imao je snažan odjek u tadašnjoj jugoslavenskoj javnosti, a aktualnost knjige ogleda se najviše u potrebi da se na pravi način razumije historija zemlje u 60-ima.

“Aktuelnost naslova, prema mom mišljenju, jest u tome što smatram da 50 godina nakon Brionskog plenuma trebamo ozbiljno pristupiti mnogim pitanjima jugoslaven-ske historije, pa i ovom pitanju. Dosadašnja tumačenja Brionskog plenuma uglavnom su bila odraz vremena u kojem su nastajala. Moj je pokušaj s ovom knjigom vrati-ti pažnju stručne javnosti na historijske izvore iz sredi-ne šezdesetih godina, čime bismo fokus naših razgovora s popularnih tema smjene Aleksandra Rankovića vratili na dublja istraživanja odnosa Saveza komunista i Uprave državne bezbjednosti, kontrolu rada policijskih tijela i

43

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

Adruga pitanja na nižim nivoima, republičkom i lokalnim nivoima širom Bosne i Hercegovine, što je do sada često bilo zapostavljeno u historiografskim istraživanjima.”

· Na Brionskom plenumu smijenjen je potpred-sjednik SFRJ Aleksandar Ranković. Koji su bili motivi za njegovu smjenu?

- Brionski plenum vrhunac je dugotrajnijeg procesa prelamanja političke moći u samom vrhu Saveza komu-nista na način da se jugoslavensko društvo ozbiljno tran-sformiralo, naročito nakon Ustava iz 1963. godine, a onda i početka privredne reforme 1965. godine. U tom kontek-stu Brionski plenum javlja se kao prelomna tačka u kojoj je jedna konzervativna struja, da je tako nazovemo, u Sa-vezu komunista Jugoslavije praktično poražena, odnosno prevlast su odnijeli ovi koji su smatrali da jugoslavenske privredne i političke odnose treba više liberalizirati. U tom kontekstu došlo je do smjene Rankovića, odnosno, ako ćemo tjerati mak na konac, Ranković je podnio ostavku na funkciju koju je obnašao. Dakle, nije smijenjen mada je u kontekstu u kojem se to desilo vrlo jasna stvar da je to bila ostavka koja je bila iznuđena. Druga stvar: Ranko-vić je tu smijenjen s pozicije potpredsjednika Jugoslavije i partijskih funkcija koje je obnašao, a već ranije, od 1963. godine, on nije bio formalno vezan uz policijske struk-ture, s obzirom na to da je do tada bio savezni ministar unutrašnjih poslova.

· Sa historijske distance, stoji li još teza ili stanovi-šte da je Ranković smijenjen zbog afere “Prisluškivanje”? Kakva je uopće bila ta afera?

Amir D

urano

vić

44

- Afera “Prisluškivanje” vjerovatno je najpopular-niji i najeksploatiraniji dio priče o smjeni Rankovića zato što je to, na način na koji je prezentirano u to vrijeme, bilo šokantno, dakle, da se odjednom ispostavilo da su sve prostorije u kojima se nalazio jugoslavenski pred-sjednik Josip Broz Tito, uključujući njegove privatne pro-storije, bile ozvučene i da je vršeno tajno snimanje i da je to praktično momenat koji je okinuo te silne promjene. To pitanje je bilo aktualno tada, 1966. godine, u histo-riografiji aktualno je i danas. Jedna knjiga objavljena je prije godinu dana u Beogradu i još neki radovi u kojima se tvrdi kako praktično prisluškivanja nije bilo, ali je to ono što je ostalo najupečatljivije iako ja imam dosta re-zervi u vezi s time. Nisam uvjeren da je to jedini motiv ili da je prisluškivanja uopće i bilo. Više razloga za takvo što pokušat ću predstaviti kroz neke usmene razgovore koji su se vodili u samom vrhu jugoslavenske komunističke elite. Teško je povjerovati u tvrdnju da se nešto takvo krupno dešava a da Tito i vojska ne znaju za to otprije. To je jedna stvar, a druga je stvar da je teško povjerovati da jedan dio partijskog vrha radi šta god hoće, a da drugi dio, tajna policija i UDB-a, o tome ne zna ništa, pa onda ima potrebu da prisluškuje. Da plastičnije objasnim: u jednoj knjizi publicističkog karaktera Ranković je jednom svom prijatelju, pravdajući se, odnosno tvrdeći kako prisluški-vanja nije bilo, postavio retoričko pitanje šta se to moglo tamo govoriti a da već nije znao o tome nešto. To je bio sami vrh partije i ne vjerujem da je to bio glavni motiv, ali to jest ono nešto što je popularno i što je najupečatljivije. Ja sam svojom knjigom pokušao vratiti fokus na druga mjesta, gdje, kako se iz knjige i vidi, jest bilo prekorače-nja ovlasti u radu policije i miješanja u poslove koji nisu

45

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

Aprimarno policijskog karaktera. To se naročito vidi na ne-kim nižim nivoima. Pri samom vrhu mislim da je to samo dio političkog folklora i ništa više.

· Ko su nosioci konzervativnog shvatanja o uređenju Jugoslavije u Savezu komunista, a ko liberali i šta su ideje jednih, a šta drugih? Danas vlada mišljenje da je Rankovi ćeva ideja o centralistički uređenoj Jugoslaviji poraže-na Brionskom plenumu i da su pobijedile snage koje su promovirale reforme i federalizaciju zemlje. Koliko je to shvatanje utemeljeno na historiografskim činjenicama?

- Suštinski, ako bismo razgovor o “konzervativci-ma” i “liberalima” u jugoslavenskom komunističkom političkom vrhu htjeli prezentirati kroz ličnosti, onda je, s jedne strane, konzervativnu struju, na neki način, pred-vodio Ranković, a na drugoj se nalazio Edvard Kardelj, kao čovjek koji je praktično osmislio i koncipirao svaki jugoslavenski ustav i državnu strukturu. U tom kontek-stu ova Kardeljeva koncepcija transformacije jugoslaven-ske države, koja je do kraja 50-ih izuzetno centralizira-na, zapravo je trebala ići u pravcu onoga što se u 60-ima dešavalo, a to je davanje više ovlasti republikama i na taj način jačanje federalnog koncepta, što ova druga, konzer-vativnija struja nije naročito podržavala, smatrajući time da jaka centralistički uređena država može funkcionirati i da kao takva treba opstati. To onda za sobom povlači niz drugih pitanja, koja su međusobno isprepletena, u smislu kadrovske politike, političke participacije iz svih jugoslavenskih republika i pokrajina, ali i naroda... U tom kontekstu evidentno je da su bile te dvije struje i da je, ne samo zbog Brionskog plenuma nego generalno, zbog

Amir D

urano

vić

46

odnosa u Jugoslaviji, od početka pa do kraja 60-ih godina ova liberalna, ili liberalnija, da tako kažemo, koncepcija odnijela prevagu.

· Koliko su politiku Saveza komunista i jugoslaven-skog političkog vrha oblikovali lični odnosi između par-tijskih funkcionera? Koliko su ti lični animoziteti između njih bili jaki i izraženi i koliko se iz tih odnosa oblikovala državna politika?

- Veoma sam sklon razmišljanju da najveći lomovi i najveći procjepi mogu nastati na mjestima gdje su od-nosi bili izuzetno čvrsti ili izuzetno prisni. Ako pogledate ličnosti koje su vodeći jugoslavenski komunisti u 60-ima, onda vidite da su to ljudi koji se poznaju decenijama, od nečega zajedničkog u međuratnom periodu do onoga što su u Drugom svjetskom ratu radili kao nosioci onog što su oni nazivali revolucijom, dakle, revolucionari, koji su na kraju rata došli u poziciju da kreiraju vlast i prave državu u skladu sa svojim političkim uvjerenjima. Evidentno je da su takvi odnosi među njima mogli u nekoj fazi otići u prav-cu koji bismo mogli smatrati neželjenim, naprimjer, da je borba za prevlast, nastojanje da se neko od pripadnika te političke elite bolje pozicionira ili nađe na nekoj poziciji... da su, dakle, ti lični odnosi imali značajnu ulogu.

Recimo, na mjestu potpredsjednika Jugoslavi-je Rankovića je zamijenio Koča Popović, koji je do tada dugo bio ministar vanjskih poslova, a onda on u svojim Sjećanjima kaže na jednom mjestu da je prihvatio tu ponudu, za koju su ga uvjerile njegove kolege i prijatel-ji iz srbijanskog političkog rukovodstva, između ostalog, i s ciljem da pokuša s te pozicije isposlovati određene

47

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

Apromjene u vrhu vojske. Iz tih njihovih sjećanja mogu se izvesti zaključci da mi danas vidimo da je tog ličnog nad-metanja uvijek bilo. Gdje god imate vlast i gdje god imate moć, nastojanje da se do toga dođe ili da se njome ovla-da u većem obimu mora proizvesti i neslaganje, ne samo političko nego vrlo često i privatne i lične animozitete.

· Dobar dio knjige, posredno i neposredno, jest pri-ča o Rankovićevoj smjeni. Stoji li teza Dobrice Ćosića, koji je u to vrijeme bio blizak Titu i srbijanskom komu-nističkom vodstvu, koja kaže da je udar na Rankovića bio udar na srpske kadrove u Savezu komunista?

- To je logički izveden zaključak zato što je, ako se napravi analiza, pa, ako hoćete, i analiza nacionalne strukture kadrova koji su smijenjeni nakon Brionskog plenuma u samom vrhu UDB-e, bio srpske nacionalnosti, zato što ih je najviše i bilo tamo. To je matematički zak-ljučak. Ali, u kontekstu transformiranja jugoslavenske federacije i društva otvaranje prostora drugima, nesrbi-ma, za njihovu participaciju i u UDB-i i policiji nije mog-lo proći bez takve vrste promjena. Možda na simboličkoj ravni, a Ranković jest najreprezentativnija figura, da tako kažemo, srpskog političkog rukovodstva, ali ništa manje vrijedne političke ličnosti nisu ni Koča Popović ni Do-brivoje Radosavljević ili neki drugi koji su ostali na svo-jim pozicijama ili čak, u slučaju Popovića, došli na mjesto potpredsjednika države.

Ono što se može vidjeti na nižim nivoima, a to je ono što sam kroz knjigu nastojao upratiti, jest da se na nekim mjestima u Bosni i Hercegovini razgovaralo da ka-

Amir D

urano

vić

48

drovsku politiku i u policiji treba, između ostalog, ravnati i prema nacionalnoj strukturi određenog područja gdje ta policija djeluje. Naprimjer, konkretno sam navodio primjere u kojima na području zapadne Hercegovine 90 posto stanovništva čine Hrvati, a 90 posto policajaca bili su Srbi. Takav disbalans neko je morao primijetiti i na-stojati promijeniti u kontekstu ove izmjene društvenih odnosa u Jugoslaviji. Oko Rankovića se nakon Brionskog plenuma stvorila grupa njegovih podržavalaca, ali ne njegovom voljom, od kojih su mnogi, zapravo, to tuma-čili samo u kontekstu onoga kako je to postavio Dobrica Ćosić, dakle, da je to zapravo bio udar na srpske kadrove, ali to onda postavlja krupnije pitanje: kakav je karakter jugoslavenske države prije i nakon toga? Dakle, je li Ju-goslavija samo ono kako je vide jedni partijski kadrovi – naprimjer, kako to vidi Ćosić – ili je Jugoslavija nešto drugačiji koncept, odnosno kako bi se u tom slučaju osje-ćali ostali narodi?

· Široj javnosti manje je poznato da je Ranković bio član Komunističke partije dugo prije Drugog svjetskog rata, a zbog komunističkih ideja robijao je za vrijeme stare Jugoslavije. Bio je jedna od najznačajnijih ličnosti narodnooslobodilačke borbe i izrazito jugoslavenski ori-jentiran. Bio je oženjen Slovenkom Ladislavom Becele, a do smrti je živio u Dubrovniku. Posmatrano iz takve per-spektive, može li se on uopće smatrati čovjekom koji je bio nosilac prosrpskih ideja?

- Ja se nisam Rankovićem bavio na taj način, ali je-sam došao i do tih podataka. Neki ljudi njega su vidjeli kao personifikaciju jugoslavenstva, tvrdeći upravo to o čemu Vi govorite – jedan srpski kadar oženjen Sloven-

49

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

Akom koji živi u Hrvatskoj. Iz te pozicije to jest zanimljiva kombinatorika, da tako kažem, ali iste takve kombinaci-je moguće je naći u nekim drugim ličnostima koje imaju drugačiju viziju Jugoslavije od tih odnosa ili barem od ključnih ličnosti koje su Jugoslaviju vodile u 60-im go-dinama, mada kažem: ja se nisam tim pitanjem posebno bavio, ali u literaturi se to pitanje, također, otvara. Ne mi-slim da je to naročito relevantno.

· Je li nakon Brionskog plenuma, a o tome mnogo pišete u knjizi, došlo do reformi unutar Saveza komuni-sta i jugoslavenskog društva?

- Brionski plenum jest bio značajan događaj i ja sam svojom knjigom nastojao pokazati dinamiku 1966. godine. Ali, Brionski plenum, kao takav, nije pokrenuo sve procese. Jest neke prelomio, ali su neki procesi bili pokrenuti i ranije. Dakle, mi se u slučaju Bosne i Herce-govine, kad govorimo o 1966. godini, najčešće se referira-mo na jedno, tzv. Mostarsko savjetovanje iz septembra te godine, u kojem se raspravljalo o tim odnosima u Bosni i Hercegovini u političkoj participaciji svih pripadnika različitih nacionalnih zajednica. To je bio dugotrajniji proces, koji je pokrenut već ranije, pa je i pitanje reor-ganizacije partije pitanje koje je bilo pokrenuto ranije, ali je Brionski plenum tom procesu dao novu i drugači-ju dinamiku, novu u smislu da su neka pitanja koja nisu bila pokrenuta otvorena nakon Brionskog plenuma i dru-gačiju u smislu da su neka ranije pokrenuta pitanja na momenat zaustavljena, usporena, ostavljena sa strane, dok se ne razriješi ono što sam ja u knjizi nazvao odje-cima Brionskog plenuma, a onda su kasnije nastavljena.

Amir D

urano

vić

50

To je utjecalo na tu dinamiku. To se na primjeru Bosne i Hercegovine najbolje vidi na tzv. otvaranju zapadne Her-cegovine jer taj dio Bosne i Hercegovine, zbog situacije u Drugom svjetskom ratu, dugo nakon rata bio je prak-tično politički, ekonomski, društveno izolirano područje i u 60-im godinama to se pitanje otvorilo, odnosno i za-padna Hercegovina se otvorila u smislu povećanog broja investicija. I sad hronološki se dešava da Mostarsko sa-vjetovanje, koje je uslijedilo nakon Brionskog plenuma, upravo o tome raspravlja, pa steknete dojam da je došlo nakon smjene Rankovića. Suština je u tome da je to pi-tanje bilo pokrenuto ranije i da je Brionski plenum tome dao samo novu dinamiku.

· U odjecima na Brionski plenum bilježite i reakcije ljudi na partijskim sastancima, iz kojih se jasno vidi da nastalu političku situaciju mnogi smatraju identičnom onoj iz 1948. godine, kada se Tito usprotivio Staljinu i re-zoluciji Informbiroa. Je li ta analogija uopće primjerena? Je li Brionski plenum imao takvu političku, ekonomsku i geostratešku važnost kao Titovo “ne” iz 1948. godine?

- Mislim da nije. Brionski plenum se po toj važnosti ne može mjeriti sa 1948. godinom, ali po proizvedenom šoku mogli bismo kazati kako ima sličnih paralela, jer je to krupan razlaz. Mi smo imali razlaza unutar partijskog rukovodstva i prije Brionskog plenuma. Sredinom 50-ih godina imate Đilasove istupe, nakon kojih on napušta političke pozicije i odlazi u politički egzil, ali taj Đilasov odlazak iz komunizma, da tako kažem, ili iz Komunistič-ke partije nije bio tako šokantan kao ovaj, barem po re-akcijama koje možemo vidjeti na najnižem nivou. Ja sam

51

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

Azabilježio više slučajeva gdje se ljudi na partijskim sa-stancima referiraju na 1948. godinu i pitaju je li moguće da smo ponovo u takvoj situaciji kao 1948, šta će se sada desiti, jer je to zaista bio krupan lom, jer je, uz Kardelja, Ranković praktično bio druga figura jugoslavenske po-litičke scene, nakon Josipa Broza. Iz te pozicije takva je reakcija očekivana. Ono što je, također, jako važno za tu vrstu reakcija jest da je jedna opća percepcija, koja je gra-đena od Saveza komunista i u dobroj mjeri bila prihvaće-na u jugoslavenskom društvu, ta da su odnosi u Savezu komunista dosta monolitni, dakle, da se odluke donose jednoglasno, da se svi slažu o svemu. Savez komunista jest imao takav imidž. Ali, ako pratite odnose unutar Sa-veza komunista na način da pratite njihove sjednice, dis-kusije, svađe, slaganja i neslaganja, onda ćete vidjeti da to više i nije tako monolitno kako se predstavljalo. Bri-onski plenum pokazao je dalje prema javnosti da odnosi u Savezu komunista nisu tako monolitni i to je njegov značaj.

· Šta je bila UDB-a i je li bila, kako se danas vjeruje, svemoćna, tajna, politička policija i je li Ranković njome ru-kovodio suvereno, autonomno i otuđeno od ostatka vlasti?

- Uprava državne bezbjednosti bila je organizacij-ska struktura sigurnosnog sistema unutar Jugoslavije, jedan element, odnosno jedna karika u represivnom dr-žavnom aparatu, zaduženom za očuvanje poretka, reda i mira i ustavnog uređenja zemlje. Ona je, po karakteru, vrlo slična bilo kojoj drugoj tajnoj policiji, odnosno oba-vještajnoj agenciji u drugim zemljama u kojima se gradio socijalizam. UDB-a je proizašla iz Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA), formacije koja je nastala na kraju Dru-

Amir D

urano

vić

52

gog svjetskog rata i igrala je značajnu ulogu u završnim operacijama na kraju rata, ali i u uspostavljanju novog poretka nakon rata. UDB-a je transformirana nakon Brionskog plenuma i preimenovana u Službu državne bezbjednosti; dio moći koji je do tada pripadao UDB-i transferiran je prema policiji, dio prema Kontraobavje-štajnoj službi Jugoslavenske narodne armije. Ono što sam mogao vidjeti iz dokumenata koji nisu dokumenti UDB-e nego političkih tijela, kakav je Savez komunista, jest da se dobar dio društva ili pripadnika bh. društva, ljudi na političkim pozicijama, na pozicijama rukovodi-telja određenih privrednih pogona, žalilo na način rada UDB-e. Na jednom mjestu govorim o stanju u privredi; dakle, znam da se direktor sarajevskog Energoinvesta ža-lio na to da je imao osjećaj da ga neko prati i prisluškuje, u Željezari Zenica također, ali to meni sve opet na neki način odgovara kontekstu hladnog rata, tog nekog straha od vanjskog neprijatelja, koji treba doći i iznenada na-pasti, a onda se vi opet s unutrašnje strane pripremate, između ostalog, i tim tajnim radom. To je jedan kontekst u kojem UDB-a djeluje. Ono što je pokazao izvještaj na Brionskom plenumu i što se vidi iz diskusija jest da je na nižim nivoima vlasti zaista dolazilo do prekoračenja ovlasti u radu UDB-e i da je to važan moment. Sada se referiram na neko od prethodnih pitanja. Možda nije bilo prisluškivanja na samom vrhu, ali na nižim nivoima jest i to je vrlo često otežavalo normalnu komunikaciju. Znam da se jedan privrednik iz Bijeljine žalio da je nakon sva-kog razgovora s partnerima iz Njemačke za prodaju ne-kih proizvoda morao ići u policiju referirati o čemu su razgovarali iako, kako on kaže, 95 posto razgovora nije uopće bilo vezano za politiku, nego za privredu. Ali, to

53

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

Anastojanje policije da sazna šta se tamo dešava, o čemu se razgovara pokazuje koliko je, zapravo, ta struktura bila upletena u sve druge sfere društva i to je, naravno, imalo odjeka i na društvo u cjelini.

· Na kraju konkretno i precizno pitanje, koje priliči više opuštenijem razgovoru, ali za koje znam da će čitaoci-ma biti atraktivno: je li Tito srušio Rankovića?

- Mislim da tu nema jednostavnog odgovora sa “da” ili “ne”. Iz svega što vidimo da se dešava u 60-im godinama evidentno je da se takva odluka nije mogla donijeti bez Titove podrške. Na kraju krajeva, to se vidi iz Titovih diskusija i na Brionskom plenumu i nakon toga, kada se to želi opravdati, odnosno reprezentirati na način na koji se reprezentiralo. Mislim da je Ranković bio čovjek izuzetno sklon zadržavanju postojećeg poretka, a to opet, s druge strane, nije bio adekvatan odgovor na promjene koje su se odvijale u 60-im godinama. Po mom mišljenju, to je morao biti neki prirodni razlaz između jedne i druge koncepcije.

55

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

A

Razumijevanje početka Drugog svjetskog rata leži u Prvom1

Prvi svjetski rat je izmijenio političku i društve-no-ekonomsku kartu Evrope i svijeta, njegovo okonča-nje je kraj jedne velike epohe i početak druge. Obilje-žavanje stote godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata, sedamdeset pet godina od obnavljanja državnosti Bosne i Hercegovine, te stotinu godina od osnivanja Ju-goslavije bili su povod za razgovor sa doc. dr. Amirom Duranovićem, profesorom na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za historiju i voditeljom Centra za historijska istraživanja pri ovom fakultetu. Duranović za Al Jazeeru govori i o raspadu nekada velikih carsta-va, stanju u Bosni i Hercegovini u toku 1918. godine, te sličnim temama.

1 Razgovor za portal Al Jazeera. Dostupno na: http://balkans.aljazeera.com/vijesti/duranovic-razumijevanje-pocetka-drugog-svjetskog-rata-lezi-u-pr-vom?fbclid=IwAR2BhqcQw9ARkCSVPa2YjPxvhhFlbrpweY9CID_c5vuQufIu-XTQ3ZRIZitE. Razgovor vodio Admir Lisica.

Amir D

urano

vić

56

Prije nekoliko dana obilježeno je stotinu godina od završetka Prvog svjetskog rata. Ovaj krvavi sukob značio je i kraj za Osmansko carstvo i Austro-Ugar-sku Monarhiju. Koliko se danas osjete posljedice sloma ove dvije imperije?

Prvi svjetski rat je u mnogo čemu izmijenio dota-dašnju političku i društveno-ekonomsku kartu Evrope, ali i svijeta. Njegov kraj značio je istu sudbinu i za velika car-stva, Osmansko Carstvo, Austro-Ugarsku Monarhiju, ali i Rusko, odnosno Njemačko Carstvo. I po tome je okonča-nje Prvog svjetskog rata kraj jedne velike epohe, a poče-tak druge. Posljedice sloma ove dvije imperije [osmanske i habsburške, op. a.] možda se najbolje mogu vidjeti na prostoru centralne, istočne i jugoistočne Evrope, dakle, na prostoru kojim su ova dva carstva dominirala neko-liko stoljeća, a na pojedinim se dijelovima i međusobno smjenjivala, jer su sve vrijeme upravo na tom području Osmansko Carstvo, odnosno Habsburška Monarhija, a od 1867. godine Austro-Ugarska monarhija, bili najveći riva-li. Iz naslijeđa obaju carstava, osmanskoga i habsburško-ga, velikih multinacionalnih imperija, danas su preostale mrvice nekadašnjeg društvenog poretka, tek mali otočići modela društvenog života koji je nekada bio dominantan.

I oni su, nažalost, tokom cijelog jednog stoljeća bili uglavnom žrtve jednog drugog dominantnog poret-ka utemeljenog nakon 1918. godine. Sudbine manjinskih zajednica tokom cijelog 20. stoljeća potvrđuju tu tezu, od sudbine Turaka u Grčkoj ili Grka u Turskoj 1920-ih, Tura-ka, Nijemaca, Poljaka, u Jugoslaviji od 1930-ih do 1950-ih, Jevreja, Srba i Roma u NDH, Turaka u Bugarskoj kasnih

57

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

A1980-ih godina, Bošnjaka i kosovskih Albanaca 1990-ih, graničnih i prekograničnih problema među zemljama u centralnoj Evropi, do identitetskih problema zemalja na-stalih, naprimjer, nakon raspada Jugoslavije, kao što je slučaj s Makedonijom, još uvijek aktuelnim pitanjem itd. U svakom slučaju, posmatrajući pojedine procese u ras-ponu od nekoliko decenija, pa i duže od jednog stoljeća, moguće je zapravo vidjeti kako pojedine posljedice sloma imperija traju i danas.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata prividno je prestao utjecaj stranih sila na ovo područje, što je rezultiralo stvaranjem Jugoslavije. Gledajući s ove distance, da li je to bila dobra odluka za narode?

Teško bih se mogao složiti s tvrdnjom da je nakon završetka Prvog svjetskog rata prestao utjecaj stranih sila na ovo područje, ali razumijem da je u određenom vremenu njegovano jedno takvo uvjerenje. Iako je formi-rana jugoslavenska država 1918, mada ne pod imenom Jugoslavija, njeno je formiranje bilo rezultat, s jedne strane, višedecenijskog nastojanja među pripadnicima južnoslavenskih intelektualnih i političkih elita da se ujedini južnoslavenski prostor, što se može vidjeti i iz dokumenata koji su prethodili činu ujedinjenja, kao na primjer u Krfskoj deklaraciji kojom je bilo predviđeno da “teritorija Kraljevine SHS obuhvata svu onu teritoriju na kojoj živi naš troimeni narod u kompaktnoj i neprekid-noj masi..”, dok je, s druge strane, osnutak jugoslavenske države imao podršku aktera političke scene izvan jugo-

Amir D

urano

vić

58

slavenskih okvira. Drugim riječima kazano, formiranje Jugoslavije nije bila isključiva volja domaćih ili međuna-rodnih aktera. Bio je to rezultat složenih okolnosti koje su se razvijale u decenijama koje su prethodile Prvom svjetskom ratu na širem južnoslavenskom prostoru, ali i vrlo konkretnih poteza unutar “međunarodne zajedni-ce” toga vremena na kraju Prvog svjetskog rata. Imajući tu složenost odnosa i različitih historijskih naslijeđa s kojima su stanovnici ušli u Kraljevstvo SHS u vidu, čini se još težim odgovoriti na vrlo konkretno pitanje kao što je Vaše, jer osjećam da teži vrlo konkretnom odgovoru: dobro ili loše. Dodao bih tome još i stav da ne treba pri-bjegavati tako konceptualiziranim krupnim ocjenama, a da se prethodno ne izvrši svojevrsna analiza onoga što je bilo na stolu kao opcija. Imamo li na umu ono što je bilo prije njenoga nastanka, a to je Veliki rat i razlozi zbog kojih je počeo, kao i neke planove za područje ili dio pod-ručja na kojem je jugoslavenska država stvorena, onda se njeno formiranje može smatrati svojevrsnim uspjehom, ukoliko razmotrimo koliko su neizvjesne i nedovoljno promišljene bile neke druge inicijative nastale u završnoj fazi rata, a koje su bile orijentirane na budućnost jednog ili nekog drugog južnoslavenskog naroda. To se možda najbolje vidi na mnoštvu “opcija” s kojima se operiralo u Bosni i Hercegovini tokom 1917. i 1918. godine.

59

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

AKraj rata posebno je zakomplicirao stanje u Bosni i Hercegovini, gdje su postojala različita mišljenja kojim putem treba krenuti nakon završetka ratnih sukoba. Zbog čega je u ovoj državi vladalo raspo-loženje od suparništva do savezništva prema Au-stro-Ugarskoj?

Upravo kako sam i rekao u završnom dijelu pret-hodnog odgovora, na primjeru stanja u Bosni i Hercego-vini u završnoj fazi rata moguće je vidjeti svu komplek-snost odnosa prema imperiji koja je nestajala i novoj državi čije se formiranje naziralo. U jugoslavenskom je periodu u javnosti, pa i historiografiji, dugo vremena gra-đeno uvjerenje kako je većina bošnjačke zajednice, na-primjer, odobrila ulazak Bosne i Hercegovine u jugosla-vensku državu, međutim, noviji uvidi i postjugoslavenski kontekst u kojem se istraživanja provode pokazuju kako je među bošnjačkom elitom dugo vremena “bilo lutanja i nesnalaženja”. Podsjetit ću da je tokom 1917. godine Šerif Arnautović pisao Memorandum caru Karlu o bu-dućnosti Bosne i Hercegovine nakon što rat bude okon-čan, a Safvet-beg Bašagić odbio preporuku da učestvuje na konferenciji u Beču na kojoj se trebalo raspravljati o mogućnostima da “Južni Slaveni pod skiptrom Habs-burga osiguraju svoje nacionalne težnje”. Istovremeno, šefu Zemaljske vlade generalu Sarkotiću dao je pismeno uvjerenje svoje lojalnosti dinastiji Habsburga precizirav-ši bošnjački politički stav da “žele samostalno autono-mno upravno područje u kome oni čine trećinu stanov-ništva, a morali bi pretpostaviti da bi u svakoj zajednici jugoslavenskih zemalja činili samo jednu dvanaestinu”.

Amir D

urano

vić

60

Zbog navedenog su neblagonaklono gledali i na kontakt sa predstavnicima Jugoslavenskog odbora. Odakle, dakle, lojalnost prema Habsburzima naročito izražena tokom Prvog svjetskog rata? Prije svega, iz iskustava drugih bal-kanskih muslimanskih zajednica iz vremena balkanskih ratova tokom 1912. i 1913. godine. Situacija kod Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini navedenog vremenskog pe-rioda također pokazuje više opcija s kojima se operiralo “za” ili “protiv” Austro-Ugarske, odnosno “za” ili “protiv” jugoslavenskog rješenja. Hrvatska politika je uglavnom bila vođena kroz djelatnost dviju političkih stranaka, Hr-vatske narodne zajednice i Hrvatske katoličke udruge, a nakon formiranja jugoslavenske države podijeljenost je nastavila živjeti kroz podršku Hrvatskoj pučkoj, odnosno Hrvatskoj težačkoj stranci. Naravno, na srpskoj političkoj sceni podrška jugoslavenskoj opciji je bila mnogo vidlji-vija, što se naročito moglo vidjeti u završnoj godini rata, i u prvim mjesecima života novostvorene države.

Drugi svjetski rat u velikoj mjeri je dokazao da pro-blemi nastali u Prvom svjetskom ratu nisu riješeni na pravi način. Zbog čega je došlo do veoma brzog sukoba između svjetskih sila?

U suštini, polazište za razumijevanje početka Dru-gog svjetskog rata leži u razumijevanju uzroka, toka, re-zultata i posljedica Prvog svjetskog rata. Pod navedenim svakako mislim i na suštinski karakter novog poretka uspostavljenog nakon Prvog svjetskog rata, koji je na određeni način okončao tzv. dugo devetnaesto stoljeće, odnosno stoljeće imperija, a promovirao nacionalnu dr-

61

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

Ažavu kao novi model političkog organiziranja. Pored na-vedenog, jedno veliko pitanje – a to je rješavanje statusa kolonijalnih posjeda, i dalje je imalo svoju određenu teži-nu. Dodamo li tome i odnos prema poraženima u Prvom svjetskom ratu, Njemačkoj prije svega, ali i odnose Velike Britanije i Francuske, s jedne strane, prema Italiji ili u pojedinim pitanjima prema Japanu, s druge strane, uočit ćemo polazišta za nova savezništva koja su narastala u narednim decenijama, a naročito kada su u Evropi, Italiji i Njemačkoj jačali fašizam i nacizam, odnosno u Japanu militarizam, kao produkt totalitarnih ideologija koje su bujale tokom 1920-ih i 1930-ih godina. Time je praktično gotovo sve bilo spremno za početak novog i, da tragedija bude teža, još većeg sukoba.

Obilježeno je sedamdeset pet godina državnosti Bosne i Hercegovine. Da li se narodi koji žive u BiH dovoljno pridržavaju osnovnih načela sa zasjeda-nja u Mrkonjić-Gradu?

Prije svega treba imati u vidu činjenicu da je od za-sjedanja u Mrkonjić-Gradu prošlo tih sedamdeset pet go-dina i da je društveno-ekonomski i politički poredak koji je nastajao u uvjetima Drugog svjetskog rata i utjecao na kreiranje načela organizacije države i društva na način kako je to definirano dokumentima ZAVNOBiH-a nestao u kolapsu komunističkog bloka u Evropi i raspadu Jugo-slavije 1990-ih godina i da je taj društveno-politički lom opredjeljujuće djelovao i danas djeluje na odnos prema ZAVNOBiH-u, ali i drugim aspektima historije BiH socija-

Amir D

urano

vić

62

lističkog perioda. U tom smislu, kao datum, zasjedanje ZA-VNOBiH-a ima svoje mjesto u zvaničnom kalendaru sje-ćanja u Bosni i Hercegovini danas kao zakonom definiran Dan državnosti, ali načela iz dokumenata ZAVNOBiH-a nisu do kraja prisutna o organizaciji države i društva upra-vo zbog promjena u devedesetim godinama. Evidentno je, prema tome, da ZAVNOBiH nema istu vrijednost kod svih naroda u Bosni i Hercegovini, pa ni kod svih slojeva unutar jednog naroda. Naročito je to vidljivo u političkom pona-šanju kod onih koji se smatraju “predstavnicima naroda” u političkim institucijama u Bosni i Hercegovini.

63

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

A

Gavrilo Princip je prošao put od „zločinca“ pa „heroja“ do „celebrity ličnosti“1

Dana 28. 6. 1914. godine Gavrilo Princip izvršio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda. O samom događaju, njegovim učesnicima i različitim percepcijama istog razgovarali smo sa profeso-rom na Filozofskom fakultetu u Sarajevu doc. dr. Amirom Duranovićem.

Intelektualno: Ono što većina zna jeste da je 28. juna 1914. godine Gavrilo Princip u Sarajevu ubio austro-ugarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i nje-govu suprugu Sofiju. Međutim, koji je motiv kod Gavrila

1 Razgovor za portal Intelektualno.com: https://intelektualno.com/doc-dr-amir-duranovic-za-intelektualno-com-gavrilo-princip-je-pro-sao-put-od-zlocinca-pa-heroja-do-celebrity-licnosti/, 29. 6. 2019. godine. Razgovor vodio Alen Borić.

Amir D

urano

vić

64

Principa za jedan ovakav čin, šta ga je to potaklo da izvrši ubistvo? Da li možemo tražiti poveznicu s ovim događa-jem u njegovom najranijem periodu života?

Duranović: Motivi su višestruki i višedimenzional-ni. Kontekst, uži i širi, odlučujuće je djelovao na ideološko i društveno stasavanje mladog Principa. „Ideja oslobođe-nja“, kako je govorio sam Princip, bila je jedna od pokre-tačkih snaga i motiva za njegovo djelovanje. Tu, dakako, treba imati na umu da je pojam „oslobođenja“ i „slobode“ uvijek moguće tumačiti iz barem dvije perspektive, koje u ovom slučaju imaju veoma značajnu poziciju u razumi-jevanju ukupnosti samoga događaja, ali i svega vezanog uz narativ(e) o ovom dijelu prošlosti. U historiografiji i publicistici jeste bilo pokušaja da se čin atentata poveže s njegovim najranijim periodom života, njegovim seo-skim i socijalnim porijeklom, ali to je samo dio priče. Pri navedenom treba propitati i šta bi u njegovom slučaju bio „najraniji period života“ budući da je kao atentator, kasnije i osuđenik, bio zapravo veoma mlad čovjek. A to dalje znači da bi vrijedilo revalorizirati i iznova kritički čitati to koliko su njegovi stavovi „stvarno njegovi“, koli-ko su „racionalni“ i koliko su „valjano promišljeni“.

Intelektualno: Da li je Sarajevski atentat povod ili uzrok Prvom svjetskom ratu ?

Duranović: Uz atentat se uvijek, u historiografiji, publicistici i udžbenicima jasno naglašavalo da se radi o „povodu“, a da su uzroci bili mnogo dublji, složeniji i da nisu bili nužno vezani za Bosnu i Hercegovinu ili region, iako su i Bosna i Heregovina i cijeli regionalni kontekst

65

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

Apočetka 20. stoljeća bili dio mnogo složenije slike i, ge-neralno gledano, dio su velike konstelacije odnosa koje bismo mogli navesti na listi uzroka Prvome svjetskom ratu. Takvo je tumačenje uglavnom zadržano i danas, s tim što valja imati na umu kako povod i za ovaj razgovor, naprimjer, ne biste mogli realizirati na nekom drugom mjestu u svijetu, kao što je to slučaj u našem kontekstu. Drugim riječima kazano, baš u ovoj „jubilarnoj godini“ negdje drugdje bi se fokus javnosti zasigurno iskazao usmjeravanjem na druge teme iz prošlosti vezane za Prvi svjetski rat, ili njegov kraj konkretno. U našem slučaju, pak, evo i ovaj razgovor to pokazuje, „nađe se prostora“ za ovu temu iako se ne radi o „jubilarnoj godini“.

Intelektualno: Da li je tadašnja Vlada Srbije umi-ješana u atentat i koliku odgovornost za isti snosi tajna organizacija „Crna ruka“ i pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis? Da li su pokret „Mlada Bosna“, Gavrilo Princip i osta-li momci na neki način „iskorišteni“ za nečije interese?

Duranović: Kao i prethodno pitanje, mislim da je i ovo u mnogo slučajeva do sada i na mnogo načina ek-sploatirano, pa ne mislim da bi bilo svrsishodno do kraja ponavljati ona pitanja i uglavnom uobičajene odgovore koji se vežu uz „umiješanost Srbije“ u atentat i sve po-vezano s tim. Dakako da je nacionalni i politički interes Kraljevine Srbije toga vremena bio orijentiran ne samo prema Bosni i Hercegovini nego i mnogo šire „na slaven-skom jugu“ i tu bismo na više primjera mogli pokazivati povezanost procesa, događaja i ličnosti u Srbiji s onim što se dešavalo u Bosni tokom 19. i u prvoj deceniji 20. stoljeća. Otuda su saradničke, obavještajne, paraobavje-

Amir D

urano

vić

66

štajne i vojne mreže do početka Prvog svjetskog rata bile uveliko razvijene. Pitanje o iskorištavanju takvih već iz-građenih mreža i struktura više je bilo vezano uz pitanje vremena (kada), a manje uz pitanje da li jeste uopće.

Intelektualno: Da li organizatori dočeka Franza Ferdinanda snose određenu odgovornost za ono što se desilo u Sarajevu 28. juna 1914. godine ?

Duranović: Posjeta Franza Ferdinanda Sarajevu 1914. godine organizirana je u kontekstu već vidljivo kreiranih tenzija u užem i širem regionalnom kontekstu, pa su i zbog toga, ali i zbog uobičajenog protokola u ta-kvim situacijama, poduzete mjere osiguranja u skladu sa standardima toga vremena. Ipak, ako detaljnije pratite pojedinosti iz protokola, vidjet ćete da su mnoge situa-cije i okolnosti vezane uz pravac kretanja kolone ukazu-ju na propuste, manjak valjane komunikacije i valjanih obavještajnih podataka, što nas dovodi do pitanja odgo-vornosti organizatora dočeka. To dalje vodi pitanju od-nosa između pojedinaca odgovornih za konkretna pita-nja uz mjere osiguranja, način komunikacije i ophođenja između nadređenih i podređenih u sigurnosnoj i vojnoj hijerarhiji, čiji je i sam Franz Ferdinand bio član, ali to nikako, a naročito ne u jednostranom tumačenju, ne bi trebalo umanjivati pitanje odgovornosti „druge strane“. U navedenoj situaciji valjana uloga historiografa bila bi temeljito tumačenje prošlog događaja, a ne „presuđiva-nje“ koja je strana i koliko odgovorna.

Intelektualno: Kakav je bio status Franza Ferdi-nanda u tadašnjem društvu ?

67

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

A Duranović: Kao dio Kuće Habsburga, pripadao je samome vrhu, prije svega vojne elite Austro-Ugarske Monarhije, što se može vidjeti iz njegovog veoma brzog napredovanja u vojnoj hijerarhiji, ali i činjenice da je, iako nije bio prvi u liniji nasljeđivanja, ipak postao pri-jestolonasljednik nakon što se njegov otac Karl Ludwig odrekao prijestolja u njegovu korist. Uz to je kao jedana-estogodišnjak postao nasljednik velikog bogatstva, što ga je svrstalo i u sami vrh ekonomske elite Dvojne monarhi-je. U mladosti je mnogo vremena proveo na putovanjima, što je bio tipičan način života članova vladarskih obite-lji u Evropi toga vremena. Pa ipak, iako pripadnik elite, svojim je uglavnom političkim stavovima i viđenjima o reorganizaciji Monarhije sam sebi „osigurao“ pristojnu opoziciju, pa i „bijes“ dijela dvorskih krugova i političkih elita. Navedeni je „bijes“ bio vidljiv naročito u ugarskom dijelu Monarhije među nosicima političkog života, što je pokazatelj složenih odnosa u Monarhiji i animoziteta između različitih političkih elita iskazivanih kroz njiho-ve političke agende. Iz navedenog bismo mogli izvoditi zaključak kako se radilo o ličnosti koja je bila uvezana u mnoge, praktično najvažnije, strukture austrougarske društvene ljestvice, koja je, kao i mnoge druge, imala kako podržavaoce isto tako i osporavatelje.

Intelektualno: U javnosti se često diskutuje o to-me,da li je čin Gavrila Principa herojski ili teroristički. Zašto je to tako? Koje sve promjene u percipiranju ovog događaja imamo od 1914. pa do danas? Kako se ovaj do-gađaj danas percipira?

Amir D

urano

vić

68

Duranović: Ovakve, suštinski ideološke i emotivne pozicije prema atentatu, iskazane prije svega u javnosti, uvijek su odraz nedostatka kritičkog propitivanja prošlo-sti ili jednoga njenog dijela i viška potrebe da se bilo koji dio prošlosti promatra u jasno odijeljenim ideološkim pozicijama. A stvarnost je u odnosu prema prošlosti, pa i njenome tumačenju u historiografiji, mnogo više iznijan-sirana i slojevita nego što je to, uvjetno kazano, javnosti prihvatljivo za razumijevanje i „konzumiranje“. Otuda po-treba da se stvari imaju „pojasniti jednostavno“, „prihvat-ljivo“, „politički korektno“, a takav pristup uvijek ima rizik da u promijenjenom kontekstu doživi i ozbiljnu ideološku transformaciju. Na primjeru odnosa prema činu atentata od 1914. do danas upravo je moguće čitati ovakva idejna i ideološka pozicioniranja, prije svih. Stoga je u odnosu prema atentatu i atentatoru u vremenu poslije atentata uvijek lakše iščitavati kontekst u kojem se „sjećanje gra-di“ nego tekst o samome činu ili počiniocu. Nakon vre-menski kratkog austrougarskog, dugo godina se gradio jugoslavenski narativ, a danas je u postjugoslavenskom kontekstu u odnosu na atentat moguće pratiti prije svega etničko čitanje prošlosti u kojem počesto presudnu ulogu u karakteriziranju atentata ima etničko samoodređenje sagovornika, što je pokazatelj savremenih okolnosti, koje imaju određene veze sa stanjem 1914. godine jer određe-ni procesi još uvijek traju, ali postoje situacije u kojem su više odraz savremenih političkih i administrativnih podjela u Bosni i Hercegovini danas. U takvom diskursu kritička historiografija i historičari koji kritički propituju prošlost najčešće nisu poželjni sagovornici.

69

POVIJ

EST,

HIST

ORIJA

, HIST

ORIOG

RAFIJ

AIntelektu