Haremske Novele/ U Vezirovim Odajama - Ahmed Muradbegovic

8/7/2019 Haremske Novele/ U Vezirovim Odajama - Ahmed Muradbegovic

1/18

U VEZIROVIM ODAJAMA

Ne znam, gdje sam to cuo i tko mi je pripovi-jedao, ali se sjecamda samsejo kao dijete od srcatome smijao...~ Biloje to u vrijeme, dok sujo Osmanlijeuprav-ljale naom Bosnom, i dok su nai ljudi, jauci'- plemenite atove, putovali citave mjesece do sulta-novaCarigrada,zaustavljajuciseu pojedinimmje-stima, negdje dan, negdje dva, anegdje, bogme icitave tjedne.

Onda nije bilo poreznih ureda, ni eksekutora,koji pobiru kao danas, od naroda poreze i nose ihu dravnu kasu, gdje se posebni cinovnici brinudalje o njima. Ljudi su davali samo deseto od go-dinjega prihoda sultanu.Taj prihod bi se unovcio i novac se predavaonajpouzdanijem i najspretnijem medu njima, i onbi ga onda nosio veziru u Carigrad, da ga preda usultanovublagajnu.Razumije se, da bi takva covjeka, koji donosinovce sultanu, docekivali u vezirovim odajamakao kakva pau, priredivali njemu u cast citavegozbe i nastojali da ga to bolje udobrovolje, kakobi onda to oduevljenijepripovijedao, kad se vratiu Bosnu, svojim zemljacima o silnom bogatstvu imoci u carskomeIstambulu, o vezirovim odajamai o tome, kako su Osmanlije najdivniji ljudi nasvijetu i da nitko drugi ne bi umio ljepe pocastitisvoga gosta od njih.


2/18

To je bila i narocita politika osmanlijska, jer suoni mnogo cijenilijunatvo naihBosanaca, to se,u ono vrijeme, smatralo najvecom ljudskom vrli-nom, iako su vrlo cesto pripovijedali najsmjenijepripovijetke o njihovoj tvrdoglavosti, sramelji-vosti i prevelikoj osjetljivosti.Elem, bilo tako ili ne bilo, nama nije ovdje napameti da pripovijedamo o politici osmanlijskoj,ni o njihovoj vjetini upravljanja dravom, vec ojednoj zgodi, koja se desilanaemdobromBonja-ninu Redi Paalicu, koji je, u ono doba, nosioporeze su1tanui bio priman u vezirske odaje.Bio je taj Redo, po svoj svojoj prirodi, i nutar-njoj i vanjskoj, pravi pravcati Bonjanin, sa svimvrlinama i mahanama i svim onimosobinamakojei danas, u mnogo cemu, rese nae ljude iz tog krajai daju im onaj njihov, zaseban i poneto osebujanznacaj, kojemu se mi katkad zadivimo, a katkad,opet, nasmijemo.On je bio silno srameljiv, osjetljiv kao dijete, asilovit i cudljiv, kao kakvo drijebe kad prvi putosjeti dodir s gospodarom, pa mu eli u jednometrenu dapokae svu svoju vrijednost, ali i svoj nekinarociti ponos, koji ne podnosi mnogo stege, niikakvih drugih spona.I njega su ba odredili da pojae vilovita ata,saspe novce u bisage, naoruan do zubi, kao to sei prilici takome junacini i carskome slubeniku,koji ovakvo povjerenjeuiva i kod cara i kod ljudi,okrene prema carskom Istambulu i izvri svojudunost.

I Redo se spremio na put.Uzeo jela koliko muje trebalo dok ne dojai doprvoga hana, osigurao seu svemkako treba ijezdio


3/18

dan i noc sa prekidima i bez prekida, jezdio, doknije, napokon, u Istambul dojezdio.U tom carskom gradu, na prekrasnom Bosporu,ondje gdje se grle dva mora, kako to na pjesnikpjeva, i dodiruju se dva svijeta u jednome uzlu,raspitivao se Redo za carske saraje i za vezirovekonake. Kakoje, poneto, ali vrlo slabo, natucao iturski, ubrzo je saznao, gdje konaci carski vezir izaputio se tamo damu predablago Bosne, koje muje za to povjereno.Kad je vezir saznao ko je odsjeo u njegovimkonacima, i to gaje njemu dovelo, naredi smjestada odlicnoggostauvedu u njegove hareme i da mutamo prirede docek od nekoliko dana, kakav sesamo najvecem dostojanstveniku prireduje i kojise nikad vie u ivotu ne zaboravlja.Voljeli suOsmanlijemnogo nae pare, a s njimai ljude, koji su im davali.I ~vese tako i izvrilo.Redu su uveli u vezirove hareme i odredili muodaju, upravo do vezirove. Dali mu na raspolo-enje poslugu, koja je na svaki njegov mig vrebalada mu volju istog casa ostvari.Osim toga, ponudili mu vezirovukociju, da se unjoj po Istambuluprovoza i razgleda, kakvo je sveblago Bog sultanu dao.Da se nauije bosporskih ljepota, krasnih sarajai damija sa kopljastim minaretima, to do nebasamog stre.I da radi to god gaje volja bilo!I Redo se vozio u vezirovoj kociji cijeli Bojidan, razgledao gdje god je ta bilo, dobra i lijepa,divio se svemu i svacemu i od silna zacudenja nigovoriti vie nije znao.


4/18

Sjedioje samo na svilenomboku, njihao se kaou beici, smihuljio se od neke cudne pritajeneradosti, ne shvacajuci pravo to se s njime zbiva.Sa svih strana stizale mu pocasti. Vojnici u ja-njicarskim kaftanima pozdravljali sa svih strana iklicali vezirovoj pratnji pokraj Rede, a carigrad-ski odlicnici, hode, pae i hadije sagibali se prednjim dozemlje i diuci triput ruke odtla srcu,bradii celu, izraavali mu svoje potovanje!A ostali gradani klicali mu na sav glas i pratiligana svestranepogledima,pratnjomineprestanimozdravljanjem.A Redo se samo smijeio.Nije znao je li na nebu ili na zemlji.Pricinjalo mu se, na cas, da gaje Bog uzeo sebiu raj, da ga nagradi za sve ono toje dobra na ovojzemlji ucinio, pa se sad po Bojem raju vozi ipravedan ga narod prati.I tako 'je bilo do veceri!Pred vecer on zaeli kuci u vezirov harem, da semalo odmori.Tu mu dode na um da uzme divit i hartiju i danakiti knjigu arovitu svojima u Bosnu i opie im,prije svoga povratka, kakva ga je cast zapala i toje sve vidio u velikom carskom Istambuiu.Znao je on dobro da je Bonjak zaboravan, paako ne ucini istog casa ono to hoce, kasnijemu tone pada vie na pamet i od svega mu ostane samojo blijeda sjena u pameti, koja ga nece vie ni nakakvo djelo potaknuti.A Redo je svakako htio da i njegovi o svemtome doznaju.I uvedoe ga u odaju.


5/18

Pokazaemu u njoj gdjeje divit i hartija i klupa,na kojoj se knjige piu.Pokazaemu i pepeo u cai od kristala, kojim sesvjea tinta posuuje.I ostavie ga onda, sa mislima, sama.Tad se istomokrenuoRedo po odaji koja mujedodijeljena.Pogledaosvudunaokolo, aonounjoj,Boe mili,sve od zlata i dragoga kamenja.Do zidovasvuddivani, samomsvilomikadifom

presvuceni! Na kristaInim prozorima zavjese odsamihkoralja izvezene,pa sve nanjima trepti, i kaokrv se sve u svjetlu ljeska.Dolje, na tlima, cilim iz Perzije, za lakat debeli!Noge u njih do gleanja zapadaju! A iroki i du-gacki kao kakve poljane, a teki toliko da ih esto-rica ljudi ne bi podignuli.A gore na stropu, po svima zidovima, svakojakeslikesastavljeneodarapskogpisma,pa sevide ladekako plove po moru, galebovi kako lete rairenihkrila, i damijekako senebu penju, a sve od samihslova koja moe svak citati i sve znati to u tomepie.Klupa, na kojoj se knjige piu, od slonove kosti,pa bijela kao snijeg, a pokrivena odozgo zelenomsvilom, da ti se srce rastapa, kad sjedne za nju ipocne pisati.Redo, neko vrijeme se cudio, divio i u sebiuzdisao sjecajuci se svoje sobe kod kuce, koja jedodue vrlo lijepouredena i svim tim stvarima istotako ispunjena,alikoja seprema ovoj sobi cini, kaokotac prema carskim sarajima, da se ni porediti snjome ne da.

256


6/18

Razblaio se Redo i sav mekahan u srcu, kaokruka kad potpuno dozrije, sjeo za klupu i poceoda pie.Pisao on i pisao...I svega i svata vec napisao!I cudenja! I divljenja!A najvie aljenja to ce ipakjednom poci odav-de i to nece moci dovijeka u tom raju ostati!I taman vec i da svojpotpis pod to pismo metne,a ono mu pero od trstike zakvaci gdje ne treba,povuce zlatnu tintaricu sa sobom i u istom casucijelu tintu na zelenu svilu izlije, nabijelu klupu odslonove kosti, i sve u jednom casu, kao i njegovivot u tom trenu, - pocmi...Redi se smrkne pred ocima!Takva sramota i takav belaj!$to ce sad od sveg toga biti!Sto ce reci vezirovi slubenici!A to vezir sam!Spopadneganeka muka iodmuke sav pocrveni.Izvadi iza pasa svoju dugu, zlatom izvezenumahramu i ne misleci to radi, pocne kupiti njometintu, da jo spasi to se spasiti dade!Ali ubrzo uvidi da time jo vecu tetu cini i jovie tintu razmazuje.I ne misleci opet to cini, zguva svu tintom

uprljanu mahramu u rukama kao loptu i opet jemetne za pas.A onda se digne i pocne od muke po sobi hodatii sve se vie gristi.to ce reci slubenici?A to vezir sam!

257


7/18

I kako je hodao sve vie i nemirnije po sobi, ikako sumu koraci sveuurbanije utili po cilimu,tako je i poslugu uzbunio!I posluga se pojavila na vratima!I vidjela!Redo sav crven kao rak, i smeten kao jare ukupusu, bunca neto i pokazuje na klupu.Gledaju oni i vide to se tamo zbilo!Sad i Redo zastane.Osjeti da mu se tlo ispod nogu izmice.Ceka samo da koji slubenik otvori paklenskuvatru na njega i zdrobi mu na kamaru sve ivo ineivo, kao toje to i zasluio za to.Ceka Redo i ceka, a ono nita!Nitko se od posluge i ne maknu.Jedan samo, najstarijivaljdamedu njima,uslu-no se nasmijei, uze klupu u ruke, i kao strijela is-trca s njome iz sobe.I dokbi dlanomo dlanudario, on seopet snjomevrati.Ali sad je ona bila bijela, a na njoj opet sasma

nova svila, sa zlatnim resama, koje su se niz bri-dove sputale i sa srebrnimvezovima, koji su se nasredini ljeskali.I opetje metnu na njezino staromjesto! I, daviznak ostalima, smjerno i ponizno, sa sklopljenimrukama na prsima i rakovimkoracima, ne okrecucini cas leda vezirovu gostu, izade polagahno sa ci-tavom poslugom iz odaje.I ostavi Redu opet sama i ponovno zadivljena!Meder je ovo neto! kliktao je sav preneraen ucitavoj dui Redo!Mjesto da me ukori i na pasijakola izgrdi, to ucinih to u tolikom vezirovomdobru, on mi opet drugu klupu donese i ponudi mi

258


8/18

da nastavim sa pisanjem, kao da se nita pravo nidogodilo nije!E, to su bogme ljudi! I spahije! I valije! I to jeBoga mi cojstvo, kakvo se rijeko gdje na citavomsvijetu nade.I Redo, sav uspokojen, sjede ponovo za klupuda dovri svoje pismo i carskim ga slubenicimapreda, da ga oni za vremena prenesu konjskompotom prije njega u Bosnu.I istog casa zaboravi to je maloprije bilo.

I tako se, eto, primaknula vecera.Na veceru sazvao vezir najvece carigardske od-licnike svomegostu u pocast i htio ga time do krajaosvojiti.U sam mrak, dok su sa sviju carigradskih mi-nareta odjekivaliu carobnu istocnjackuvecer tankiglasovi mujezinapozivajucivjernikena molitvu,uvezirove suhareme,jedan pojedan, u pratnjisvojihsluga i robova, ulazili dostojanstvenici, sve jedanmocniji od drugoga, sve ugledniji od uglednijega.Bilo je tu beglerbega, paa i valija. Dolazili su,s pratnjom, i sami sultanovi veziri, da pozdravegosta iz dalekeBosne, kojaje toliko krvi za osman-lijsko carstvo dala i tolikim se junatvima istak-nula.I sve je bilo u raskona odijela obuceno i naj-vecim odlicjima iskiceno.

I sve se je to oko Rede kretalo u nekom sklad-nom, odmjerenom redu, u nekoj cudesnoj, nevi-denoj saglasnosti sa svim tim napravama i ured-bama oko njega, da je jadnom covjeku pamet za-stajala i pred ocima mu se pocelo da muti.Iao je od jednoga do drugoga, rukovao se snjima na osmanlijsku sa objema rukama i grlio se

259


9/18

sad sapaom, sadsa vezirom,a sadopet savalijom,kakoje to bio obicajmedunjima, kad se tako medusobom sastaju, a nije vie znao ni kuda ga vode, nigdje nogom staje, ni to od njeg biva.Tek malo kasnije, u vezirovoj kucnoj damiji,kud subili svipozvanida zajednickiobaveposljed-nju dnevnu molitvu na smiraju dana prije velikenocne molitve, on se malo smirio.Ondje, u damiji, pred Bogom, gdje nema viedrugog dostojanstva ni drugoga sjaja osim Boje-ga, icezava sve zemaljsko i pravovjerni se udub-ljuje u se i zaboravlja na sve drugo oko sebe.Tu se i Redo okrijepio toliko, da je mogaosabranijepociu odaju, gdje se zajednicki veceralo,i odakle se onda odlazilo u dvorane za puenje i

razgovordo posljednjemolitve, kadse onda povla-cilo na spavanje u odaje.U odaju za jelo uvedoe prvo gosta.I na cas ga u njoj ostavie, da li namjerice, ilislucajno, to se nije znalo, tek on osta tako sam iponovo se sam u sebi prenerazi.Rekoe mu da se ovdje jede, a sve to je prednjim nije ga nicim na to podsjecalo.Ono, istina,na okruglomprostoru,u sredini,bilaje smjetena t.zv. sofra, koja se sastojala od veli-kog, okruglog, vrlo nisko sputenog stola, koga suzvali sinijom i koji je bio, takoder, sav od slonovekosti.Taj stol je stajao na nekoj beskrajno velikojponjavi odnajfinije arapskesvile, na cijimsu rubo-vima stajali srebrenim i zlatnim koncima ispletenikonopcici, koji su se za vrijeme jela, poput omcemetali svakom pojedinom oko vrata, da mu tako


10/18


11/18

Medutim on nije, na svoju nevolju, mogao danadode na to da je ta odaja bila sagradena odnajprozirnijeg i najfinijeg venecijanskog stakla,koje se nije ni zamjecivalokod vecernjeg svjetla, ikoje je covjeku docaravalo potpuno sav slobodniprostor, to se nalazi oko njega i potpuno ga pre-nosilo u njeg.Dok je on to pitanje rjeavao, a to je moglo bititek trenutak dva, i ostali su uzvanici u taj prostorunili.Sad se ilo sofri.

Veziri ibeglerbezi,a za njimaostali sve do naegRede, metali su sebi oko vrata one zlatne konop-cice, zastiruci se tako, svaki svojimkrajemponjaveod svile, i sjedali da jedu.I u kratko vrijeme, svi su uzvanici bili tom po-njavom tako medusobno povezani, da su sa svomsofrom i svim to je na njoj i oko nje, sacinjavalijedno jedinstveno tijelo - ciji se nijedan djelic nebi mogao pomaknuti, a da sve ostalo ne povuce zasobom.A to je bilo sve u skladu s obicajima kod jela.Tamo se nije, kao na zapadu, davalojelo svako-me pojedinom zasebno na tanjiru, nego su svi jeliiz iste posude zajedno, kako bi se tim nacinomvjersko bratstvo pokazalo i pri jelu, kao i pri mo-litvi, gdje su isto tako svi bili u redovimapovezani,bez razlikemoci i bogatstva, siromah kraj gavana,trhonoa kraj vezira, zanacija pokraj ucenjaka.I tako se jelo.Prvoje na stol dola corba.

Redo je, ko i drugi, kusao vanredno ukusnutekucinu zlatnom licom i sladio se njezinim miri-som i njezinim tekom.


12/18

Iza corbeje dolo neko cudno, njemu nepoznatojelo od nekakva povrca, koga nikad nije u ivotuvidio.Tek veziri i pae su ga uzimali u ruke, kidali snjega neke slatke ljuske, i sisajuci iz njih sok, kaocele to sisaju med iz cvijeca, upravo uivali u tojslasti i nije se znalo kome je bolje prijalo.Bile su to zapravo articoke, jelo koje Turci na-jradije jedu.I Redo uze jednu.Ion, poput drugih, oljuti ovajjedan konat zub,iz reda onih, koji su sena sve stranenizali, i prinesejeziku.No articoka nije Redi prijala.anje vrati bez rijeci i saceka,dokne dode drugona red.A tada se pojavi peceno angorskojanje na veli-kom pladnju od bakra.To je bilo neto za Redu.Svi se latie srebrnih noeva i pocee s rezanjemjanjeta, jedini Redo, da pokae pred svima, kakose zapravouBosnijanje jede, prihvati siroceza dvabuta otraga i u tren oka na dvoje ga raskide tako,da u njegovoj ruci osta cijeli but, a na drugu stranupade ostali dio janjeta.Carigradlije se malo zadivie toj vjetini. Zgle-dae se ispod oka i kao dajedan drugom izjavie:Sadje doao pravi! I sadje njegov cas!Redi kao da od toga porastoe malo krila. Onsav oivje u jelu.Komadi debelog buta janjeceg samo su se skli-zali niz grlo.Vilice suklopotalevacucislatkuhra-nu, ajezikje neprestanomljackao.Vidjelosejasnokako mu prija!

263


13/18

I dok bi izbrojio polahko sto, mesa na butu sa-svimnestade,au ruciostadejo samoovecapraznakost i nita vie na njoj.Ali sad nastade nova nevolja za Redu.Kost je bila tolika, da je nije mogao natrag uzdjelu vratiti. A ne bi ni lijepo bilo mijeati sostalim mesom praznu oglobanu kost. To je ondobro znao!Bioje covjekod reda. I bioje napokonsada medu samim vezirima.Pa to da ucini s njome?Kamo da je ostavi.Na siniju od slonove kosti nije se usudio, da jene zamrlja,kao onu klupukadje pismo pisao, zbogcega gajo i sada sram obuzima.Da je metne pod siniju, ni to nije mogao, jer bi

timeuprljao svilenuponjavu, koja mu se pricinjalajo skupocjenijomod sinije.Pa to da ucini s njome?Obazre se unaokolo, da vidi to drugi radi skostima.Ali ni oddrugihnije nitapametnamogaoda vidi, to bi mu pomoglo da se rijei te nesretnekocure...Nitko od prisutnih, nije glabao kosti. Svi su onirezali samo meso, jeli ga, i kad su ga pojeli, nisuimali za to da se dalje brinu.A on se sada, itekako, brinuo.Prirodena srameljivost ga spopadala sve vie ivie.I to je dalje vrijeme prolazilo, on je bivaonemirniji sve izgubljeniji.Najednom mu sine u glavu spasonosna ideja.Podigao je oci iznad sviju i zagledao se u irokotvoren prostor oko sebe.


14/18

Pa to da se ja mucim? pomislio je sam u sebi.Bacicu kost napolje, i pace u travu, ili negdje nazemlju, gdje nikome nece vie smetati, i tim ce bitistvar rijeena.Tako smisli i u isti cas se odluci.Zamahne s onom kosti iz sve snage, a kako sesnaan desio, a i kost samapo sebibila prilicnoglo-mazna, ma toliko da bi na njoj i mlado medvjedcemoglo ici, a ne samo janje, poleti ona zrakom,iznad glava i vezira, tolikom silom, da je sve za-zvidalo nad njima, i poput kakve bombe, sruci seu staklo.Ivsadse istom, desi, to sve zaprepasti.Citav prednji zid od stakla, riknu ko ranjenazvijer, kao da se cijeli saraj srui, i uz stranu

grmljavinu slomi se u ponor.Sve se brecnu i zamrije.Kroz razjapljen otvor poce puhati vjetar sa Bo-spora i leprati u svilenim turbanima.Iz vana se ocu romor carigardskihulica, pjesmamornara iz luke i dozivi straarapred palacom.U Redi se smrznu i posljednja kaplja krvi. Onistom sada vidje gdje je dosad bio i to je timeucinio.Istom sada razrijei zagonetku, koja ga je upocetku mucila.Spozna da je to sve iz stakla napravljeno i da jeon time stranu tetu svome gostoprimcunanio.Poce od bljedila prelaziti u crvenilo, a onda opetu bljedilo.Sav unutarnji slom njegove due ocitovao se ubojama na njegovu licu. Vec kakva su ga cuvstva

spopadala.

265


15/18

Najednom ga obli znoj. Osjeti ga najprije natjemenu, pa na bradi, pa onda, zatim, na svemudrugom ti~~lu!Cak i noni palac osjecao je kakomu se znoJl.Od ostalihmedutim nitko ne izusti ni rijeci.Svi su oni razabrali u cemu je stvar. Vidjeli sujasno strahovite muke na Redinu licu i svima jebilo na pameti samo jedno, da je bolje i zid da sekucni srui, nego da se gost u kuci uznemiri.Ali Redo nije tako osjecao.On je mislio da oni svojom utnjom samo poja-cavaju ono, to je vrelo i kljucalo u njima.Da mu timejo stranije prezir svoj izreknu.A znojenjega sve tovie spopadalo.I to su gostibili utljiviji, to sudaljeprihvacali napoziv vezira

gostoprimca za jelo, to su u njegovu srcu sra-meljivost i bijes na se sama sve to vie rasli i svega vie nerazumnijim cinili.Da me bar grde, mislio je on sam u sebi! Dapovade puke i napere ih svi u me, i svi ko jedan,u moje srce ispale lake bi mi bilo, nego to ovakosvi od reda ute! to se pretvaraju! to svoj prezirskrivaju!A ja dobro znadem to o meni misle.I znoj ga sve to vie oblijevao. Cas hladan, kaoled, a cas opet vreo i gust, kao katran.I nikako da prestane.Vec muje poceo i na siniju od slonove kosti dakaplje.I na ponjavu od najljepe arapske svile.Pa u cijeloj nevolji i znoj ga sada smucivao.Cinio gajo ludim,jo bezumnijim ijo ocajnijim.Najednom se sjetio rupca. Povadio ga iza pasa,i ne misleci vie to je s njime pred sat-dva radio,i kako gaje svegazamociou tintu, poceo sa takvim


16/18

rupcem svud po celu brisati. I po licu. I po vratu.Pa cak i po prsima koja je, sav u muci, bio dotle dopojasa razdrljio.U tren oka, ma dok drugi nisu mogli ni rijecjednu izustiti,onje bio savumrljanu tintu. Ionako,crn i ocajan, sav iznakaenodgrinjei stida,postaoje sada, iznenada, tako smijean i toliko izoblicen,da su svi od reda unaokolo prasnuli u nesuzdrljivgrohot i svi su se u njem izgubili.Pa cak i domacin! Ion se nije mogao savladati!I on je od toga dobio takav grcevit napad smijeha,da je poceo padati po siniji i valjati se po ponjavi.I ostali za njim.Sve se treslo, hihotalo i grohotalo!Sve kidalo, savijalo i valjalo!

I urlalo, i tulilo, i grcilo.Jedini Redo nije.On je, naprotiv, kipio, siktao i bjesnio.Sam, medu tolikim tudincima, osramocen svo-jim cinom, sjetio se napokon i onoga, to je srupcemuciniood sebe, i savse od toguzgoropadio.Skocio je iza sofre, kao noem podboden, i neznajuci vie to radi sa sobom, nagnuo premaizlazu, da bjei.Ali kakoje bio vezan onom omcomoko vrata sasvima, i kako u onom bunilu nije mogao ni naj-

krajnjom milju da se sjeti, kako da se toga rijei,onje povukao svu siniju, i sve goste za sobom i sveih onda, kao vrece, potezao po sobi.A kako je bio snaan i silan u tom svome izbe-zumljenom naletu, on ih je prebacivao iz jednogakuta u drugi, i ljudi su se prevrtali, davili i guili utoj guvi i smijehu, kao da su pijani.

267


17/18

Padali su jedan preko drugog, a po njima zdjele,jelo, mast i ostaci articoka, tako da se uskoro nijevie znalo ko je vezir, a ko nije, ko je paa, akobeglerbeg, to je covjek, a to articoka.Sve je lealo polumrtvo na tlima, sve grcalo isve, napokon, u pomoc vikalo.Jer pomoci je i trebalo!Strcalo se sve, to je bilo u kuci, da pomognenemocnicima: i robovi i straari i evnusi i vojnici,

i sve ostalo zabezeknuto, obezglavljeno i bespo-mocno.Nitko nije pravo shvacao u cemuje cijela stvar.Veziri se svi grohocu i po zemlji prevrcu, i upomoc vicu, a opasnost se prava ni u cemu ne vidi.Je li to ala, ili kakva igra,ko bi odmah razabrao.Ko je krivac i gdje treba pomoci, ni to pravo neznaJu.Tek jedno im upadalo u oci. Svi su drugi doljena tlima, jedini jo Bonjak stoji uspravan nadsvima, i jedini se on jo na tle ne da.I sad kao da im sinu neta u glavu. Jedan odevnuha trgnu krivu demiskiju, mahne njome krajsamoga Bonjakova uha i rasjece mu omcu okovrata i oslobodi tim udarcem i Bonjaka i ostale.I na cas kao da sve zastade. Umiri se i utihnu.Vec je svima dosta bilo!

Redi samo nije bilo! On se trgnu i proklevineto krupno na svom zvucnom materinskom je-ziku, okrenu se spram izlaza, i, ko ptica, poletje navrata...Za njim! Za njim! povikae Osmanlije.Vratite ga! zapovijedaoje vezir. Ne dajte mu dauvrijeden ode!


18/18

Ali dok su se svi ostali snali i dospjeli da istrceza Redom na vrata, on je vec na svome konjujahao, i vec sukao mahniti, i on ikonj, premaBosnijurili.Uzalud su ga svud po Carigradu traili. Uzaludza njim na sve strane pitali.On je vec davno negdje po Balkanujaio i svomse dragom zavicaju vracao.I nije prolo ni nekoliko tjedana, on je na svomkonju vec do kuce dospio.I ondje se tek zaustavio.A kad bi ga tamo ko za Carigrad upitao, i da lije sultanova vezira tamo vidio, on bi samo okomprijeko sijevnuo i kroz zube protisnuo:Vrag nek nosi i Carigrad!Nikad vie u njega! A

ko me, kadgod, za vezira upita, neka znade da setime samo svojom rusom glavom igra...

Documents

Haremske Novele/ U Vezirovim Odajama - Ahmed Muradbegovic