Click here to load reader
Upload
damjan-jugovic
View
25
Download
7
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Politologija
Citation preview
1. U V O D :
Šta je to liberalna demokratija? Koje su prednosti a koje mane liberalne demokratije?
Predmet ovog narativno – analitičkog rada jeste da vas uvedemo što više u terminologiju
same liberalne demokratije, te da sami prosudite da li je to ono čemu naše društvo teži i
da li je vrijedno analiziranja i sprovedbe na našim prostorima.
Nećemo pokušati da ocjenjujemo uspješnost ili neuspješnost društava koja se smatraju
liberalno-demokratskim, nego ćemo uz analizu tih društava nastojati da izvršimo dobru
procjenu istih i navedemo neke od problema koji zadiru unutar liberalne demokratije i
njenih društava.
Koristeći se literaturom Frenk Kaningama, David Millera i Rod Hague u djelima „Teorija
demokratije“, „Enciklopedija političke misli“ i „Komparativna vladavina i politika“ ova
vježba će nam pomoći da se objasne demokratske teorije i dovedu do upita koji su razlozi
kada se u liberalnom društvu pojave određeni problemi.
Cilj ovog grupnog rada jeste da vas uvedemo u osnovne pojmove demokratije, njen
začetak, karakteristike današnje, moderne, demokratije i najčešćim pitanjima sa kojim se
suočavaju demokratska društva i koja bi trebala da daju odgovor na ispravnost postojanja
demokratije kao jednog sistema. Kao jedan od oblika demokratije, javlja se i liberalna
demokratija, koja kao sistemska pojava posjeduje svoje osobine i načela. Nastojaćemo da
vam objasnimo sponu između glasača i vlasti, tj. njihovih predstavnika koji ukoliko ne
budu ograničeni, mogu da zloupotrijebe svoj položaj, te prerastu u totalitarnu
demokratiju, čemu sigurno naše društvo ne teži. Kako bi se spriječili takvi koraci, društvo
je ograničilo vladavinu te, kao krajnji oblik kontrole nad vladarima unijelo novi termin –
referendum. U pojmovima vladavine javlja se i inicijativa, koja kasnije može prerasti u
pokretanje određenog postupka, kao i pokretanje opoziva, čime se daje mogućnost
reizbora određenih službenika.
Kroz ovaj rad govorićemo i o povezanosti masovne kulture jednog društva sa moralom ,
te sudbinom političke zajednice. Rasprava o jednom opštem dobru je najbolja kada
imamo kolektiv koji je vrijedan da doprinese oblikovanju političke zajednice, tj. da
učestvuje u javnim raspravama. Kao društveno odgovoran pojedinac, u jednom društvu,
neophodno je da ima građanske vrline te da ih stavi u interesu za opštim dobrom iznad
vlastite želje za uživanjem u individualnim slobodama.
Definišući dobre strane demokratije moramo pomenuti i one loše strane među kojima su
neefikasna vlada koja će zbog čestih smjena biti u nemogućnosti da realizuje dugotrajne
planove, svi sukobi koji izlaze unutar etničkih ili nacionalnih opredjeljenja, te
konkurentnost koja se usko vezuje sa pojavom privatnog sektora i favorizovanja
određenih grupa.
1
2. POJMOVNO ODREĐENJE LIBERALNE DEMOKRATIJE
Demokratija, pojam koji vodi porijeklo čak iz V vijeka p.n.e. je svakako svakodnevni
pojam sa kojim se vrlo često srećemo. Taj termin koji predstavlja vladavinu naroda,
respektovanje ravnopravnosti i tolerancije, razvijenu svijest, jeste ono čemu naše društvo
teži i želi da dostigne najviši mogući nivo.
Nekada je demokratija bila dio standardne klasifikacije oblika državnog uređenja u kojoj
su se razlikovale vladavina pojedinca (monarhija), nekolicine (aristokratija) i mnogih
(demokratija). Demokratija, kao pojava, je u sebi izazivala mnoge sumnje, počev od
sumnji Sokrata te Aristotela. Često je demokratija poistovjećivana ne samo sa
vladavinom naroda, nego i vladavinom svjetine, puka. Kao model vladavine u antici je
čak razrađen sistem podređenosti, tj. idealu mješovitog ustava, u pogledu na podređenost
vrlini, zakonu ili sistemu međusobne kontrole.
U svojoj modernoj varijanti, demokratija je kao ideal predstavljala kontrarnost ili izazov
tradicionalnim uvjerenjima i božanskom pravu kraljeva. To je bio jedan od stubova,
danas razvijene demokratije i ljudskih prava, razbijanja ideje da autoritet leži u pojedincu
koji posjeduju prirodnu slobodu i prirodna prava naslijeđena, nad društvom. Ta ideologija
je zauvijek izgubila legitimnost, te je zamijenjena sistemom pisanih utvrđenih pravila.
Jedna od posljedica pojedinih problema u savremenoj demokratiji jeste da vladavina
naroda obično ne predstavlja vladavinu u cilju interesa cjelokupne zajednice, nego u cilju
interesa vladajuće skupine. Izraženo savremenim rječnikom, skup privatnih interesa ne
mora nužno proizvesti društveni interes.
Šta predstavlja liberalna demokratija? Da li je ona zastupljena kod nas? Za najveći dio
čovječanstva liberalna demokratija je još uvijek tek ideal, a u dobrom dijelu nije uopšte ni
prisutna kao ozbiljna teoretski zaokružena ideja. Dok je sama demokratija sistem
2
vladavine koji definišu i legitimišu izbori, liberalna demokratija može uključivati ustavni
liberalizam, gdje se određena kulturno subjektivna prava pojedinca štite od pukog glasa
većine.
Ova definicija obično ima neke ograde. Odluke koje se donose putem izbora ne donose
svi građani nego samo oni koji žele učestvovati glasanjem. Osim toga, pravo glasa obično
nemaju svi građani. Većina demokratskih zemalja daje pravo glasa onima koji su stariji
od određene dobi, obično iznad 18. godine. Neke zemlje imaju i druge kategorije ljudi
koji ne smiju glasati (npr. zatvorenici ili bivši zatvorenici). Ponekad je sistem vlasti
liberalna demokratija, ali formalno se zove drugačije: na primjer, Kanada je kraljevstvo,
ali zapravo zemljom vlada demokratski izabran parlament.
3.KONSTITUCIONALNA OBILJEŽJA LIBERALNE DEMOKRATIJE
Razlika između liberalne demokratije od neposredne jeste u dva obilježja. Prvi je to što u
liberalnoj demokratiji ljudi ne vladaju sami sobom na atenski način, nego biraju političare
koji će to činiti. Bit liberalne demokratije nije u samovladavini, nego u predstavničkoj
vladavini. Drugo, liberalna demokratija podvrgava volju naroda zakonskim ili ustavnim
ograničenjima da bi se zaštitila prava pojedinca (sloboda govora, vjere, okupljanja...).
Liberalnu demokratiju još nazivamo i ograničenom vladavinom jer i kada se osvoji vlast
poštenim izborima može se koristiti samo u određenim granicama.
Postoji dosta konekcija između liberalne demokratije i tržišne ekonomije. Ukoliko sistem
koji štiti privatno vlasništvo i sprovodi vladavinu zakona postoji, to je vrlo dobar uslov za
razvoj trgovine. Može se zaključiti da je kapitalizam obostrano važan i bitan za liberalnu
demokratiju.
Kratak osvrt na osobine liberalne demokratije:
- Ustav sa kojim je ograničena moć vlade i zaštićena su građanska prava;
- Opšte pravo glasa, koje svim građanima garantuje pravo glasa bez obzira na rasu,
spol ili imovinsko stanje;
- Sloboda govora;
- Sloboda medija i pristup nedržavnim izvorima informacija;
- Egalitet pred zakonom i pravo na suđenje prema zakonu;
3
- Pravo na privatno vlasništvo i privatnost;
- Obrazovanje koje građane upućuje u njihova prava i građanske obaveze;
- Nezavisno sudstvo;
- Sistem međusobnog nadzora među granama vlasti.
Postoje dva načela liberalne demokratije:
3.1. PREDSTAVNIČKA VLADAVINA
Prošlo je dosta vremena kako bi kroz evoluciju društva došlo do pojave predstavničkih
institucija. Da bi došlo do te preobrazde, morala su se prihvatiti tri najvažnija načela:
- Sloboda izražavanja, radi osiguravanja jednakosti izbora;
- Narodna suverenost, kako bi se osiguralo da autoritet ide od onih kojima se
vlada prema vladarima;
- Politička jednakost, egalitarnost u vrijednostima glasova.
Definicija predstavništva po Hague, Harrop i Breslinu:
„Pojam predstavništva najčešće podrazumijeva nositelja vlasti i nekog predstavnika, s
time da predstavnik „predstavlja“ interese nositelja vlasti: na primjer, advokat koji
zastupa klijenta na sudu. U predstavničkoj vladavini odluke donose političari izabrani da
djeluju u ime birača. Za raspravu o raznovrsnim oblicima političkog predstavništva.“
(Hague, Harrop, Breslin, 2001:36)
Govoreći o broju predstavnika, u staroj Atini se smatralo da je gornja granica republike
broj ljudi koji se mogu okupiti da bi poslušali nekog govornika. Danas, u modernoj
demokratiji, to se smatra previše, jer se gubi istinski dijalog, te se smatra da grupa ne bi
trebalo brojati više od seminarskog broja učesnika. Ukoliko bismo danas koristili metod
Atinjana, imali bismo problem sa nacijama koje imaju veći broj stanovnika.
Dosta zasluga za teoriju predstavničke vladavine ostvario je Joseph Schumpter,
ekonomista austrijskog porijekla koji je živio u SAD-u. On je prihvatio činjenicu da je
vladavina elite neizbježna i poželjna, te vladavinu elite nije smatrao nespojivom sa
4
demokratijom. Umjesto toga, interpretirao je demokratiju kao sistem kompetecijskih
elita. Schumpter je definisao demokratiju kao demokratsku metodu što znači da postoji
institucionalni aranžman političkog odlučivanja kojim pojedinci stiču moć odlučivanja
kroz konkurentsku borbu za glasove birača.
3.2. OGRANIČENA VLADAVINA
Svrha ograničene vladavine jeste da ostvari liberalni cilj osiguranja slobode pojedinca.
Vladavina kao takva jeste zaštitnička, jer želi zaštititi ne samo manjine od većina, nego i
stanovništvo od vladara.
Definicija ograničene vladavine po Hague, Harrop i Breslinu:
„Problem tiranije većine nastaje zbog opasnosti da se većina posluži svojom moći koja
joj pripada u demokratiji i diskriminiše manjine – od etničkih skupina do jako bogatih
ljudi. Ograničena vladavina, postignuta ili kroz ustav ili kroz tradiciju, pokušaj je
rješavanja tog problema.“ (Hague, Harrop, Breslin, 2001:37)
4. PROBLEMI I OGRANIČENJA LIBERALNE DEMOKRATIJE
Ovdje se ne radi o antiempirijskim predrasudama, upravo suprotno, cilj je podstaći ljude
da teoriju provjerevaju u praksi gdje god je to moguće. Ovo je jedan od načina da se
objasne demokratske teorije. Ako se liberalno-demokratska politika, odnosno institucija
pokažu neuspješnim kada je praksa u pitanju, onda treba da se zapitamo da li je to zbog
nedostataka teorije ili zato što se politika, odnosno institucije ne pridržavaju te teorije.
Nećemo se osvrtati na uspješnost, odnosno neuspješnost društava koja se smatraju
liberalno-demokratskim, već o nekim drugim problemima kao što su problem masovne
kulture, građanski republikanizam, zatim problem neefikasne vlade, etnički sukobi,
konkurencija i drugi problemi.
Kada govorimo o problemu masovne kulture mozemo reći da rasprava o tom problemu
opsjeda demokratiju. Izazov takođe predstavlja i građanski republikanizam, posebno za
5
liberalnu dimenziju liberalne demokratije. Neki koji uzdižu građanski republikanizam
kritikuju demokratiju iz sličnih razloga kao i Tokvil, odnosno imaju mišljenje da ta
rasprava opsjeda demokratiju.
Ako se osvrnemo na problem kritika autonomije možemo pomenuti Sandela koji misli da
bi trebalo dati prednost ovim potonjim, odnosno da njegova namjera nije da iznese obrnut
stav, vec da ospori ono u cemu vidi dva povezana i pogrešna načela koja podupiru takvu
prednost.
Pogledamo li problem nesputano biće i komunitarizam možemo uočiti da je za
samovladavinu od suštinskog značaja što joj ljudi teže i što imaju neophodne građanske
vrline. Sandel misli da je pojam pojedinca koji nije ništa drugo no centar autonomije
samo mit, te da treba napustiti drugi oslonac liberalnog proceduralizma, odnosno
njegovu sliku pojedinca kao „nesputanog bića“, kako bi otkrio kako se te vrline mogu
njegovati. Posmatrajući dalje probleme liberalne demokratije trebamo obratiti pažnju i na
aristotelovski i ciceronski građanski republikanizam. Sandel se poziva uglavnom na
Aristotela i Tokvila da bi objasnio svoje gledište, dok se drugi pozivaju na Cicerona i
Makijavelija, dok neki misle da je opravdano određenje „građanskog republikanizma“
koje nam nudi Rols.
Kad je u pitanju građanski republikanizam na probi mozemo se vratiti Kimlikinoj tvrdnji
da liberalni proceduralizam takođe može propisati građansko dobro pod uslovom da je
ono u službi autonomije pojedinca. Kimlika poziva Sandela da iznese bar jedan primjer u
kojem građansko-republikansko gledište „podstiče razvitak određenih vrlina ili identiteta
čak i kada dolazi u sukob sa liberalno-egalitarnom pravdom“, da bi se vratio na
postavljeni problem.
Kad se govori o čisto instrumentalnom stavu da demokratija dovodi do neefikasne
vladavine, to je potpuno drugačiji problem. Razmjere ove optužbe mogu se podijeliti na
četiri komponente.
6
Sljedeći problem bili bi etnički/nacionalni sukobi. U pitanju je tvrdnja kako demokratija
nije u stanju spriječiti odnosno kontrolisati žestoke sukobe. Zirar, kao i Tokvil, smatraju
da demokratija podstiče nasilje koje pokreće zavist, te time pogoršava problem.
U odnosu na problem odanost grupi, liberalno-demokratski teoretičari razvrstavaju se u
dvije grupe. Prvi ga smatraju imperativnim u borbi protiv etničke i kakve druge
identifikacije, dok drugi ne vide nikakvu opasnost od odanosti grupi.
Konkurencija je bila druga osnovna optužba da je demokratija sklona sukobima.
Prazan prostor demokratije je još jedan od problema koji ne predstavlja problem za samu
liberalnu demokratiju, već za društva u kojima ne postoje dovoljna ograničenja
demokratije.
Da bismo odgovorili na optužbu koja se odnosi na iracionalnost demokratije možemo
sačiniti opštu liberalno-demokratsku strategiju.Moramo pomenuti još i problem maski za
ugnjetavanje. To je jedan od ključnih problema jer je po prirodi strukturalan ili je dio
sistema i zato što se izuzeci ili oblici potčinjenosti mogu osporavati ako u sebi nose crte
ugnjetavanja.
4.1. MASOVNA KULTURA I TIRANIJA VEĆINE
Šta je to masovna kultura?
Masovna kultura je globalna kultura koja nas moralno rastače počev od porodice, preko
susjedstva, pa sve do nacije. Masovna kultura je jako bitna jer ona utiče na moralno
dobro, te ukoliko se briga o moralnom dobru potisne u domen pojedinca, ljudi gube
sposobnost da kolektivno vladaju sobom, što utiče na sudbinu političke zajednice.
Rasprava o opštem dobru najbolja je kada imamo kolektiv koji je vrijedan da doprinese
oblikovanju političkih zajednica, tj. učestvuje u raspravama koje će doprinijeti radu jedne
zajednice.
Danas se sve liberalne demokratije temelje na predstavničkoj i ograničenoj vlasti. Kao
najliberalnija od svih modernih demokratija SAD, ima ustav čiji je zadatak najprije bio da
spriječi tiraniju. James Madison, jedan od pisaca ustava, napisao je: „Sticanje cjelokupne
vlasti – izvršne, zakonodavne i sudske – u istim rukama...može se s pravom proglasiti
7
definicijom tiranije“ (Hague, Harrop, Breslin, 2001:36). Američka vlast je bila liberalna i
prije što je postala demokratska. Mnogi bi rekli da je liberalizam, a ne demokratija,
vodeće načelo američke politike.
4.2. IZAZOV GRAĐANSKE REPUBLIKE I GRAĐANSKI REPUBLIKANIZAM
NA PROBI
Postoji više teorija građanskog republikanizma. Neki od njih su nam ponudili Aristotel i
Ciceron. Dok se Sandel pozivao na Aristotela, da bi objasnio svoje gledište, drugi se
pozivaju na Cicerona i Makijavelija. Smatrajući da poistovjećivanje slobode sa
samovladavinom, nije izvodljivo u velikim i složenim društvima, Petit predlaže da se o
slobodi razmišlja kako je razmišljao Ciceron, kao o odsustvu gospodarenja ili vladavine
bilo kog nad bilo kim.
Kventin Skiner je bio jedan od istomišljenika Makijavelijeve teorije, te je smatrao da bi
država bila dovoljno snažna kako bi odbila napade koji dolaze spolja i suprotstavila se
problemima unutar kuće, njeni stanovnici trebaju da imaju jak osjećaj građanske vrline i
da ih niko ne može podmititi ili prisiliti protiv nekog opšteg dobra. Slaže se sa
Makijavelijem u tome da građansku vrlinu stave u službu interesa za opštim dobrom
iznad vlastite želje za uživanjem u individualnim slobodama, iz čega se može zaključiti
da su smatrali da je društveno dobro bilo važnije od individualnog.
Kao odgovor na poziv Kimlika da Sandel iznese primjer u kojem građansko-
republikansko gledište podstiče razvitak određenih vrlina ili identiteta čak i kada dolazi u
sukob sa liberalno-egalitarnom pravdom, Sandel odgovara na poziv tvrdnjom kako bi
građanski republikanac trebalo da obeshrabruje praksu koja velika opsjednutost
potrošnjom, i to zbog toga što ona podstiče skrivene materijalističke navike, slabi
građanske vrline i navodi na sebičnu bezobzirnost prema opštem dobru.
Pretpostavićemo da građanski republikanizam zahtijeva da se iz sklonosti pojedinca
izbaci opsjednutost potrošnjom, dok liberalni demokrata odobrava da se ona zadrži na
8
meniju. Onaj ko misli da nema ničeg lošeg u opsjednutosti potrošnjom, imaće neku vrstu
razloga da se prije odluči za liberalnu demokratiju, nego za građansku republiku.
Drugi test, pretpostavlja liberalnog demokratu koji se slaže da opsjednutost potrošnjom,
uz efekte koje opisuje Sandel, podriva autonomiju pojedinca da su opravdane kampanje,
da se ona eliminiše kao opcija koja bi zanimala ljude. Svrha test je da se zapitamo da li bi
se kultura vrlog nepotrošača mogla stvoriti ukoliko bismo ovaj poduhvat shvatili kao
instrumentalan , a ne kao principijelnu vrijednost po sebi.
Treći način da se dođe do razlike stanovišta ne zavisi od potrošačkog ili kakvog drugog
primjera. Na tu distinkciju, ukazuje nam Biner svojom tvrdnjom kako, liberalizam nudi
jedan konkretan primjer, naime smatra da je mogućnost izbora najbolje dobro od svih.
4.3. KRITIKA NAČELA AUTONOMIJE
U kritici onoga što naziva „liberalnim proceduralizmom“ Sandel ne želi da iznese obrnut
stav u odnosu na Rolsovo načelo o sukobu između ciljeva za kojima se teži, i o tome da
prednost treba dati potonjim. Naime, on želi da ospori ono u čemu vidi dva pogrešna i
povezana načela koja podupiru takvu prednost. Jedno od njih je da kada se govori o
pojedincima treba da se zaštiti i unaprijedi njihova autonomija, tj. mogućnost
odlučivanja.
Liberalno – demokratski teoretičari koji usmjeravaju pažnju na autonomiju odvajaju je od
obične sposobnosti da se postupa u skladu sa vlastitim naklonostima. Međutim, Sandel
iznosi drugo mišljenje i smatra mnogo važnijom koncepcijom slobode kao mogućnošću
da se učestvuje u samovladavini. Dzeremi Voldron uočava razliku i primjećuje da ova
razlika podsjeća na opisanu iz Trećeg poglavlja koju je povukao Bendzamin Konstan.
Sandel priznaje da bi moglo biti tačno kada je riječ o „društvima“ u transnacionalnim
okvrima, pod uslovom da su one takve da je ekonomske i političke snage moguće staviti
pod društvenu kontrolu.
9
4.4. LIBERALNA DEMOKRATIJA I KOMUNITARIZAM
Sandel i njegov kolega u branjenju „komunitarizma“ Alister Makintajerom, smatraju da
niko nije puki pojedinac, već da svi mi zavisimo od svog socijalnog identiteta i
pristupamo prema tim okolnostima, na primjer, kao nečiji sin ili kćer, građanin neke
zemlje, pripadnik neke profesije i tako dalje. Vezano za građanske vrline, jasno je da se
one moraju oslanjati na iste izvore a naročito na identifikacijske i vrste odanosti koje
proističu iz učešća u raznim oblastima samovladavine.
U djelu „Nezadovoljstvo demokratijom“, Sandel izlaže svoje mišljenje o građanskom
republikanizmu gdje objašnjava teoriju kako su Sjedinjene Države uveliko izgubile etos
građanskih vrlina i da u njima građani nisu međusobno povezani u čvrstoj želji za
koncepcijom opšteg dobra. Ta knjiga je ponekad pokretala reakcije vodećih
sjevernoameričkih političkih teoretičara. Sandel je dao odgovor na sve te reakcije u svom
djelu „Alen i Rigan“.
Ronald Biner, jedan od teoretičara, smatra da je svijet u kome žive drugačiji od
komunitarizma. Po njegovom mišljenju, koliko komunitarističkim utemeljivanjem
vrijednosti u postojeću tradiciju, toliko i sklonošću pluralističkog liberalizma da staje u
odbranu moralnih pogleda, mi se odričemo nezavisnih spoljnih mjerila na osnovu kojih
se može utvrditi šta je to što predstavlja dobar život za pojedinca a šta za zajednicu.
4.5. NEEFIKASNA VLADA I ETNIČKI SUKOBI
Razmatrajući problematiku neefikasnosti vlade, Tokvila su zabrinjavala dva pitanja, da će
politički lideri u demokratiji biti nekompetentni i da zbog smjene lidera i promjena u
politici neće moći da ostvare dugoročne planove. Mil je smatrao da obrazovnim klasama
10
treba dati veću slobodu kako bi se obratila pažnja na to da lideri donose promišljene
odluke i vode politiku uz istovremeno podsticanje ljudi u punoj slobodi da učestvuju u
procesima, čime bi im se pružalo praktično obrazovanje radi umne samovladavine.
Komisija zadužena za demokratska društva je bila zabrinuta zbog toga što su društva
izgubila sposobnost da se usmjere ka jednom cilju, radi podrivanja autoriteta uopšte,
naročito u slučaju porodice, crkve, škole i vojske. Ono što optužbu Komisije odvaja od
Sandelove optužbe jeste atak na jednakost.
Liberalni demokrati koji sa Milom dijele iste stavove smatraju da su ovakve primjedbe
neosnovane i u suštini antidemokratski motivisane. Otuda mnogi u Rolsovoj teoriji
pravde prepoznaju imperativ da se predvide opsežne mjere radi uspostavljanja suštinske
jednakosti.
Demokratija, kao društveni sistem, nije u mogućnosti da spriječi ili kontroliše žestoke
sukobe. Pozivajući se na još dvije odlike liberalne demokratije, Frensis Fukujama, tvrdi
da jedini način kako bi se izbjeglo nasilje jeste podsticanje kulture tolerancije i očuvanje
razlike između javnog i privatnog kao formule. On se ne zalaže za iskorjenjavanje
nacionalizma, ali misli kako bi on mogao da postane bezopasan ako bi se ublažio
liberalnom tolerancijom.
Rasel Heldin, izlazi sa novom tvrdnjom u kojoj ističe da će sukobi grupa biti izbjegnuti
ukoliko ljudi kao svoje prihvate univerzalne liberalne vrijednosti poštovanja individualne
slobode ili autonomije.
Prema svemu iz navedenog možemo zaključiti da su blagonakloni nacionalizam ili
etničko opredjeljenje bez sumnje tolerantni i mogu se ograničiti na privatnu sferu, ali
kada se ljudi jako identifikuju sa grupom i jedni i drugi su najmanje tolerantni ili ih je
teško vratiti na nivo individue, i u najvećoj mjeri su skloni nasilju.
11
4.6. ODANOST GRUPI I RADIKALNA KONKURENCIJA
U vezi sa ovim problemom, liberalno – demokratski teoretičari mogu napraviti dvije
kategorije. U prvoj kategoriji smatra se imperativnim u borbi protiv etničke i kakve druge
identifikacije. Mnogi teoretičari osuđuju ono u čemu vide opasan partikularizam u
političkim teorijama koje su usmjerile pažnju na pitanje identiteta. S druge strane, ima i
onih koji smatraju da su te identifikacije i stavovi neizbježni, te teže da pronađu put koji
se poklapa sa održavanjem odanosti grupi.
Članovi druge kategorije, zastupnici druge teorije, u globalu ne vide opasnost od odanosti
grupi, kao što Kimlika i Jael Tamir smatraju. Slično misli i Čarls Tejlor kada govori o
sukobima u Kanadi, u kojoj se mogu naći liberalno – demokratske vrijednosti u njenim
engleskim i francuskim zajednicama, te se tumače na različite načine; jedan od načina
jeste podsticanje uzajamnog priznavanja zajedničkih vrijednosti kao i razlika.
Postoji dosta rasprava između liberalnih demokrata koje nastoje da pomire odanosti grupi
i onih koji to i ne žele. Njihovi sporovi se često postavljaju u okvire pozicija koje
zagovaraju komunitarizam i onih koji su protiv njega.
Konkurencija je još jedna osnovna optužba da je demokratija sklona sukobima, tj. da kao
sama predstavlja problem demokratiji i demokratskim principima. Sklonost ka
mijenjanju tj. pokretanju demokratskih procesa u svrhu i s ciljem podrške jakim
ekonomskim pojedincima je izražena svakodnevno u sve većem broju. To smo kroz
istoriju mogli primjetiti u slučaju vojnog puča u Čileu ili fašističkog totalitarizma.
Konkurentska borba zahtijeva ograničenja, od kojih nam samo dvije vrste stoje na
raspolaganju: moralna i politička.
12
4.7. NAČELO IRACIONALNOSTI I MOGUĆNOST UGNJETAVANJA
S pojavom svakodnevnog ugnjetavanja u privatnom domenu, može se reći da je
neophodno ograničavanje demokratske politike i liberalnih prava na javni domen prava i
formalnih postupaka. Očuvanjem privilegije da se vrši ugnjetavanje je osnovni motiv da
se povuče razlika između javnog, političkog i privatnog, nepolitičkog sektora. U knjizi
Endrjua Levina „Argumenti u prilog socijalizma“ možemo pronaći mišljenje da je stav
kako demokratsko prihvatanje čak i samo formalnih i usko ograničenih jednakih
mogućnosti pruža osnov za odbranu mnogo suštanstvenijih egalitarno političkih
vrijednosti i političkih mjera.
Vezano za ovu problematiku, javlja se tvrdnja da u liberalnoj demokratiji individualna
prava, zanemaruju probleme koji se dešavaju unutar grupa. Tj. da se pojavljuje jedan vid
diskriminacije, i promocije prava pojedinca nad grupom. Stiče se utisak da pojedinac ,
pretežno ekonomski jak, ima nadmoć nad grupom, te dolazi do zloupotrebe liberalno-
demokratskih prava, jer prioritet u pojedinim slučajevima daje se pojedincu.
Kao jedna od odbrana od optužbe da liberalna demokratija podržava ugnjetavanja, poziva
se na izuzetke, prema kojima se ženama, pripadnicima rasnih grupa, ili onima koji nisu
imali svoju domovinu uskraćivalo demokratsko građansko pravo. Dok je to sada prošlost,
osjeća se još uvijek trag tih ugnjetavanja u pojedinim državama, uskraćivanjem njihovih
prava.
Kao zaključak, iz pojma konkurencije u vidu liberalne demokratije možemo istaći, da
postoje pripadnici i zastupnici liberalno-demokratske teorije, koji svjesno ili nesvjesno
13
vrše diskriminaciju , tj. prave određena ugnjetavanja, te sasvim suprotno djeluju od
politike koju zastupaju.
4.8. „PRAZAN PROSTOR“ DEMOKRATIJE KAO NJENA SLABOST
Kao što smo ranije primjetili, liberalno-demokratski teoretičari ne dijele podjednako
oduševljenje za demokratsku dimenziju liberalne demokratije. Na granici onih koji
sumnjaju u demokratiju je pristup Vilijama Rikera. On opisuje demokratiju kao
"populizam" koji, ne zahtjeva samo liberalna ograničenja već je u suprotnosti sa
liberalizmom. Prema ovom pristupu, opasnost od onog što Riker opisuje kao "nesputanog
izvršioca narodne volje" ( izvršilac može biti partija ili predsjednik), javlja se onda kada
populizam nadjača liberalizam. Dakle, ovo nije samo problem demokratije, već svih
društava u kojima ne postoje dovoljna ograničenja demokratije. Riker smatra da ustavom
nisu zagarantovane slobode od suštinskog značaja. On misli da se one mogu vezati za
liberalnu demokratiju istorijskom slučajnošću. Sa njegovog gledišta, liberalna
demokratija zahtjeva da se izbori održavaju periodično da bi se uklonili oni lideri, na čije
ime ima primjedbe dovoljan broj birača. Redovni izboru rješavaju ono što on naziva
problemom praznog prostora, pošto bi vješti demagoški zvaničnici bili u stanju da
ubijede narod kako oni predstavljaju narodnu volju, ali opšte širenje demokratije i njena
kaznena uloga unutar političke kulture bi vjerovatrno zaustavila takve pokušaje. Međutim
Mil i Dal nisu mogli da prihvate Rikerovo potpuno odbacivanje onog što se naziva
populizam. Mil je u svojim djelima pokušavao da se biračkom tijelu obezbijedi valjano
obrazovanje kako ga ne bi lako prevarili, a Dal je isticao da vlast treba rasporediti na
velik broj interesnih grupa, od kojih nijedna nema pravo da predstavlja volju naroda ili da
predstavlja narod kao cjelinu. Za one manje zagovornike liberalizma nego što je Riker,
periodični izbori bi još uvijek obezbjeđivali zaštitu za zloupotrebu vlasti demagoških
zvaničnika. Možemo reći da postoji kompromis između prioriteta koji se daje demokratiji
i rizika od demagoške zloupotrebe. Takav sličan kompromis možemo zapaziti ako se
okrenemo liberalno- demokratskim gledištima koji se tiču odnosa predstavništva i
suvereniteta. Takav primjer imamo u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje politički suverenitet
tradicionalno počiva na Parlamentu, dok se u tradiciji Francuske i SAD-a narod smatra
suverenim, a Skupština i Kongres njihovim zastupnicima i povjerenicima. Znači da se
14
lideri mogu lakše predstaviti kao neposredni glasnogovornici naroda u prvom nego u
drugom slučaju. Za mnoge države koje imaju članstvo u Komonveltu je čudno što svaka
izjava političara u SAD-a počinje sa riječima: "Američki narod vjeruje da...". Tako su
građani SAD-a, često zapanjeni parlamentarnim ovlastima za koje njihovi političari
nemaju mandat niti ih birači u britanskom ili sličnim parlamentarnim sistemima ne
dovode u pitanje.
5. ZAKLJUČAK
U uvodnom dijelu našeg grupnog rada govorili smo o tome šta je u biti liberalna
demokratija, koje su njene prednosti, a koje su mane. Iz drugog poglavlja u kojem smo
govorili o pojmovnom određenju liberalne demokratije zaključujemo da termin liberalna
demokratija predstavlja vladavinu naroda, respektovanje ravnopravnosti i tolerancije te
razvijenu svijest. Iz drugog dijela ovog poglavlja utvrdili smo kako bi pravo glasa trebale
imati samo određene kategorije ljudi tj. punoljetne osobe, osobe koje znaju tematiku
glasačkog sadržaja. U trećem poglavlju smo rekli kako bit liberalne demokratije nije u
samovladavini, nego u predstavničkoj vladavini. Takodje, može se zaključiti da je
kapitalizam obostrano važan i bitan za liberalnu demokratiju.
U daljem tekstu vidimo da ograničena vladavina jeste zaštitnička. Ona dakle štiti manjine
od većina te stanovništvo od vladara. U sljedećem četvrtom poglavlju govorili smo o
referendumu, inicijativi i opozivu i vidjeli kako su ti pojmovi usko povezani. Rekli smo
kako se danas sve liberalne demokratije temelje na predstavničkoj i ograničenoj vlasti.
Aristotel i Ciceron su nam dali više teorija građanskog republikanizma. U narednim
poglavljima govorilo se o Sandelu i Bineru koji su na različite načine objašnjavali pojam
komunitarizma.
Na osnovu cjelokupnog rada zaključili smo da liberalno-demokratski teoretičari koji
usmjeravaju pažnju na autonomiju odvajaju je od obične sposobnosti da se postupa u
skladu sa vlastitim naklonostima. Sandel priznaje da bi moglo biti tačno kada je riječ o
"društvima" u transnacionalnim okvirima, pod uslovom da su oni takvi da je ekonomske i
političke snage moguće staviti pod društvenu kontrolu.
U daljem tekstu kao zaključak iz pojma konkurencije u vidu liberalne demokratije
možemo istaći, da postoje pripadnici i zastupnici liberalno-demokratske teorije, koji
15
svjesno ili nesvjesno vrše diskriminaciju, odnosno sasvim suprotno djeluju od politike
koju zastupaju što nije dobro za narod ove države. Zašto? Zato što sam narod nema
povjerenje u te predstavnike koji jedno rade, drugo obećavaju, a potpuno treće čine.
6. LITERATURA
● Hague Rod, Martin Harrop, Shaun Breslin (1998). Komparativna
vladavina i politika. London: Macmillan Press.
● Kaningman, Frenk (2003). Teorija demokratije. Beograd: Filip Višnjić
● Miller, David (2003). Blackwellova enciklopedija političke misli. Zagreb:
Filozofska biblioteka Dimitrija Savića.
16
7. SADRŽAJ
1. Uvod....................................................................................................................1
2. Pojmovno određenje liberalne demokratije..........................................................3
3. Konstitucionalna obilježja liberalne demokratije.................................................4
3.1. Predstavnička vladavina....................................................................................5
3.2. Ograničena vladavina.......................................................................................6
4. Problemi i ograničenja liberalne demokratije.......................................................6
4.1. Masovna kultura i tiranija većine......................................................................8
4.2. Izazov građanske republike i građanski republikanizam na probi....................9
4.3. Kritika načela autonomije.................................................................................10
4.4. Liberalna demokratija i komunitarizam............................................................11
4.5.Neefikasna vlada i etnički sukobi.......................................................................11
4.6. Odanost grupi i radikalna konkurencija...........................................................13
4.7. Načelo iracionalnosti i mogućnost za ugnjetavanje..........................................14
4.8. `Prazan prostor´ demokratije kao njena slabost...............................................15
5. Zaključak..............................................................................................................16
6. Literatura..............................................................................................................17
7. Sadržaj..................................................................................................................18
17
8. Izvještaj o pisanju grupnog rada.........................................................................19
18