Gračanički glasnik 16

Gračanički Glasnikčasopis za kulturnu historiju

Voice of GracanicaJournal for the cultural history

uDk 930.85 issn 1512-5556

MONOSGračanica, 2003.

GRAČANIČKI GLASNIK

2

salih osmanbeGović

jeDan poGleD na značaj, ostvarenje i aktuelnost Deklaracije zavnobih-a o pravima Građana bosne i herceGovine

povo

dom

Salih Osmanbegović

JEDAN POGLED NA ZNAčAJ, OSTVARENJE I AKTUELNOST DEKLARACIJE ZAVNOBIH-A O PRAVIMA GRADJANA BOSNE I HERCEGOVINE

(Ovo je referat koji je rahm. Salih Osmanbegović podnio na Okrug-lom stolu “ZAVNOBiH – Dekla-racija o pravima građana Bos-ne i Hercegovine”, 1. 7. 1999. go-dine u Sanskom Mostu. Organiza-tori Okruglog stola bili su: Glav-ni odbor Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Bos-ne i Hercegovine, Akademija nau-ka i umjetnosti Bosne i Hercegovi-ne i Skupština opštine Sanski Most. Autor referata bio je predsjednik Or-ganizacionog odbora Okruglog sto-la. Referat smo preuzeli iz Zbornika radova sa tog skupa, koji je objav-ljen 2000. godine, str. 75.–95. Pre-nosimo ga povodom obilježavanja 60. godišnjice ZAVNOBiH- a i u znak sjećanja na rahm. Saliha Osmanbegovića.)

Deklaracija ZAVNOBIH-a, do-nesena u Sanskom Mostu 1. jula 1944., po svome sadržaju,

značaju i dometima nesumnjivo zau-zima istaknuto mjesto među sličnim

POVODOM

3

dokumentima (poveljama, deklaraci-jama, ustavima, zakonima, protokoli-ma…) u historiji države i prava. Spo-menut ću u svijetu najpoznatije, a po-tom iznijeti poglede o ostvarivanju i aktuelnosti Deklaracije.

I

Prije skoro osam vjekova, 1215. je u Engleskoj donesena Magna Char-ta Liberatatum – Velika povelja o slobodama. Smatra se da je ovo bio prvi, u svijetu poznati, ustavni akt i dokument kojim se promoviše ideja o vladavini prava. Povelja ograničava apsolutizam kralja i njegovu volju veže pravnom normom. Mada ova povelja utvrđuje prava samo uskom društvenom sloju (plemićima a ne i ostalim građanima), ona je naročito značajna po tome što su njom inaugu-risani temelji načela zakonitosti.

U Engleskoj je 1679., više od četiri i po vijeka nakon Velike povelje, done-sen Habeas Corpus Aet. Ovaj institut engleskog procesnog prava označio je novi iskorak na unapređenju ljud-skih prava. Njime se, između ostalog, zakonski utvrđuje da nijedan engle-ski podanik ne može bez sudske od-luke biti zadržan u zatvoru. U suštini je ovo bio pravni mehanizam kojim se garantuju lične slobode i lična pra-va građana, štiti ga od samovoljnog hapšenja i zadržavanja u zatvoru.

A samo nakon 10 godina, 1689., parlament Engleske je donio Bill of Rights, tj. Zakon o pravima. Njime se proklamuju. Njime se proklamu-ju prava i slobode podanika države i rješava pitanje nasljeđa krune. Ovim zakonom se Parlament u pravima izdiže iznad kralja, proklamuje se da

niko ne može biti optužen za krivično djelo koje kao takvo nije predviđeno zakonom, itd.

U Sjedinjenim Američkim Državama najviši rang u ovoj oblasti imaju Prvih deset amandmana iz 1791. na Us-tav iz 1787., tj. Povelja o pravima građana. Ovi amandmani, ustvari, predstavljaju pravosudni mehanizam garancija i zaštite ljudskih prava i slo-boda, Vrhovnom sudu daju izuzetan značaj…

Najvažniji su – amandman I, pre-ma kome Kongres ne može ustano-viti državnu religiju, čime je faktički promovisao ideju o sekularnoj državi; - amandman IV, koji predstavlja skup prava na privatnost ličnosti – zabran-juje pretres, uvid u vrijednosne pa-pire i sl. Ovaj amandman promoviše načelo da ništa ne može brže razori-ti državu od činjenice da ona sama ne primjenjuje vlastite zakone ili da za-nemaruje osnov vlastitog postojanja; - te amandman VI, koji utvrđuje pravo optuženog na pomoć savjetom u svoj-oj odbrani, ograničava prava policaja-ca itd.

U Francuskoj je najčuvenija Dekla-racija o pravima čovjeka i građanina iz 1789., koju je donijela francuska Skupština. Ona je, ustvari, politički dokument o pravima čovjeka, koji u svom nazivu sadrži pojam GRAÐA-NINA (civs), kao stožernog subjekta političke zajednice. U ovoj deklaraciji su sintetizovani osnovni ciljevi Fran-cuske revolucije.

Organizacija ujedinjenih nacija je, uz svoju povelju (donesenu u San Fran-cisku 26. juna 1945.), čiji je sadržaj prožet idejom zaštite i unapređenja


4

osnovnih ljudskih prava i sloboda, na-kon osnivanja donijela i brojne druge dokumente iz ove oblasti. Najistaknu-tije mjesto među njima ima Univer-zalna deklaracija o pravima čovjeka od 10. decembra 1948. Taj datum je Organizacija ujedinjenih nacija pro-glasila Danom prava čovjeka.

Među brojnim evropskim dokumen-tima iz ove oblasti, čije je prihvatan-je i primjena uslov za članstvo u ev-ropskim integracijama, najvažniji su: Evropska konvencija o zaštiti ljud-skih prava i osnovnih sloboda (doni-jela ju je Evropska unija 04. novembra 1950. u Rimu sa 11 do danas donese-nih protokola), te tzv. Kopenhagen-ski dokument o ljudskim pravima, kojega je donio KEBS (sada OSCE) 05. juna 1990.

Analiza Deklaracije ZAVNOBIH-a o pravima građana Bosne i Hercegovine i njena uporedba sa naprijed navede-nim i drugim dokumentima o ljud-skim pravima bez dvojbe navodi na zaključak da je u njoj inkorporirano sve najbolje i najvažnije iz tih, u svije-tu visokorangiranih dokumenata, koji su doneseni u prethodnom periodu, a što je našlo mjesto i u sličnim doku-mentima koji su kasnije doneseni.

Obzirom na to, Bosna i Hercegovina i njeni građani mogu na Deklaraciju, donesenu prije pet i po decenija, biti itekako ponosni. Ona je, obzirom na vrijeme kada je donesena, imala i po-seban historijski značaj. A donesena je kada je u velikoj mjeri bilo izvjes-no da će Narodnooslobodilačka borba i II svjetski rat završiti pobjedom anti-hitlerovske koalicije, ali ujedno neizv-jesno – koliko će dugo još trajati. De-klaracija je svojim sadržajem, kao vi-

zija položaja građanina u oslobođenoj zemlji i posebnim zahtjevima prema učesnicima NOB i NOP, u značajnoj mjeri doprinijela njihovoj mobilizaciji na pojačane ratne napore i psihološko-političkim pripremama za ono što ih čeka nakon uspostave mira.

Pred nama je da Deklaraciju iz San-skog Mosta ocijenimo sa distance od 55 godina. Zdušno se pridružujem izraženim gledištima da se njena vri-jednost, veliki značaj i njeni dometi ne mogu dovoditi u pitanje, bez obzi-ra što je u njenom provođenju izostala puna dosljednost i što se ubrzo posli-je oslobođenja od nekih važnih načela što ih sadrži odustalo. Ovo gledište se može potkrijepiti sa puno argumena-ta, među kojima su, čini se, ključna tri:

PRVI, što je sama pojava Deklaraci-je nepobitna činjenica i ujedno što je njen nastanak predstavljao izraz slo-bodarske i antifašističke svijeti naras-le u NOB 1941.-1945., u kojoj je na-kon 480 godina obnovljena državnost Bosne i Hercegovine; DRUGI, da sud-bina u pogledu provođenja drugih u svijetu najpoznatijih dokumenata o ljudskim pravima nije bila povoljni-ja. Zna se npr., da su Magna charta iz 1215. i francuska Deklaracija o ljud-skim pravima iz 1879. godine, gaženi čim su donesene; da je u Sjedinjenim Američkim Državama tek sedam de-cenija poslije njenih 10 amandmana zakonom ukinuto ropstvo (1863.), a rasna segregacija nakon blizu dva vi-jeka (1964.); da Univerzalna dekla-racija i Evropska konvencija u većini zemalja koje su ih ratifikovale nisu ni nakon pola vijeka ostvarene i sl. i, TREĆI, u pogledu upornosti i do-

POVODOM

5

sljednosti u ostvarivanju, sudbina De-klaracije iz Sanskog Mosta – uz puno uvažavanje navedenih kritika – nije bila lošija, bila je čak i povoljnija i upravo će o tome biti izložena neka gledišta i podaci u sljedećem poglav-lju.

II

Najprije o dijelu Deklaraci-je i njenim načelima i zahtjevima čija realizacija NIJE, U OSNOVI, ZADOVOLJAVAJUĆA:

• Načelo o slobodi zbora, dogovo-ra, udruživanja i štampe, da-kle domen građanskih prava i sloboda. Mada je ustavima i za-konima u Socijalističkoj Fede-rativnoj Republici Jugoslaviji i Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini bilo akceptirano pra-vo udruživanja, ono nikada nije na pravi način u praksi primjenjiva-no. Primjena se kosila sa istraja-vanjem na održanju (u doba NOR osvjedočene rukovodeće i vodeće uloge Komunističke partije (KP), odnosno Saveza Komunista (SK), u čijim redovima je preovlada-valo dogmatsko uvjerenje da bi uvođenjem višepartijskog sistema bile dovedene u pitanje tekovine NOB.

Djelimično opravdanje za ovo je u činjenici da su uspostavlje-ni socijalistički sistem i državu ugrožavali ostaci poraženog fašizma – četnika, ustaša i dr. (eliminisani tek 1956., uz blizu hiljadu poginulih pri-padnika Korpusa narodne odbrane, milicije i nedužnih građana), a nakon Rezolucije Informbiroa (IB) 1948., prisutno je višegodišnje ugrožavanje

iz SSSR i drugih istočnoevropskih ze-malja tzv. socijalističkog lagera.

U šezdesetim godinama dileme između ostanka na istom kursu i is-koraka ka tržišnoj privredi i daljoj de-mokratizaciji zemlje, razriješene su na štetu ove druge opcije. Preovla-dalo je shvatanje da se demokratizaci-ja i tržišna privreda mogu ostvariti i u okviru postojećeg samoupravnog sis-tema i ustavnih promjena koje su us-lijedile donošenjem Ustava od 1974. Tako je jednopartijski sistem i dal-je egzistirao, da bi višestranačje bilo uvedeno tek 1990.

U funkciji ograničenja udruživanja su bila i ograničenja slobode štampe, te zbora i dogovora, mada ona nisu bila drastična i apsolutna. Napro-tiv, i u bivšem jednopartijskom sis-temu jako su podsticana okupljanja građana u okviru Socijalističkog save-za radnog naroda, sindikata i sl. radi dogovora i organizovanja za rješavanja životnih pitanja. Ova praksa je u SFRJ (naročito u SR Bosni i Hercegovini) upražnjavana u neuporedivo većoj mjeri nego u mnogim zemljama sa dostignutim visokim stepenom de-mokratije. I štampa, te drugi mediji, iako u istom smislu dirigovani, imali su daleko veću slobodu nego u osta-lim istočnoevropskim zemljama. Eg-zistiranje u zakonu verbalnog delik-ta kao krivičnog djela, nesumnjivo je jedan od najgrubljih oblika kršenja ovog načela Deklaracije. Istina, on je najčešće sankcionisan u slučajevima kada je vrijeđao nacionalna i vjer-ska osjećanja i poticao mržnju i ne-trpeljivost među građanima itd. Ipak je predstavljao “mrlju” u sklopu prava građana u prethodnom sistemu.


6

• Načelo slobode privatne inicijati-ve, te lična imovinska sigurnost, drugi je značajan segment Dekla-racije koji nije ili nije u dovoljnoj mjeri poštovan i uvažavan. Kao što je poznato, nakon završetka II sv-jetskog rata i obnove zemlje u pe-riodu 1945.-1947., u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini je proklamova-na ideja izgradnje socijalističkog društva i u tom cilju izvršeni zah-vati u oblasti imovinskih odnosa. Izvršena je nacionalizacija privat-nih preduzeća – u industriji, en-ergetici, prometu i sl. i tako stvo-ren socijalistički sektor privrede sa centralizovanim planiranjem proizvodnje i prometa, koje su re-alizovali za to zaduženi državni or-gani i organi samoupravljanja. Na-kon izvršene agrarne reforme (ko-jim je povećan broj vlasnika zem-lje), učinjen je pokušaj da se i u poljoprivredi formira socijalistički sektor (formiranjem seljačkih rad-nih zadruga u koje se učlanjivalo i putem političkog pritiska), ali se od njih odustalo 1955. kao od neuspjelog eksperimenta. Tako je u sferi poljoprivrede privatno vlasništvo, inače zaštićeno zako-nom, ostalo brojno predominan-tan proizvodni odnos. Reprezen-ti socijalističkog sektora i ujed-no promotor moderne proizvod-nje u ovom sektoru bili su pol-joprivredni kombinati i razni obli-ci dobrovoljnog udruživanja pol-joprivrednih proizvođača. Ovakav društveno-ekonomski sistem je iz-vjesno vrijeme davao respektabil-ne rezultate, ali je u osamdesetim godinama doveo do ozbiljne krize ekonomskog razvoja zemlje. Sve

ovo je početkom devedesetih. na-kon višestranačkih izbora, zajed-no sa uticajem spoljnog faktora (krah “socijalističkog” modela u SSSR i drugim istočnoevropskim zemljama, rušenje Berlinskog zida 1989. godine i dr.) dovelo do napuštanja ovog sistema u Bosni i Hercegovini.

• Izborno pravo i načelo tajnog glasanja na osnovu opšteg, jed-nakog i neposrednog prava gla-sa, je takođe ostvareno ispod zahtjeva iz Deklaracije, mada je u mnogim elementima demokrat-ska forma bila zastupljena. Nai-me, uvijek je partija na vlasti po-sjedovala mehanizam kojim se, i uz sistem tajnog glasanja, osigur-avalo da se u predstavničke orga-ne izaberu ličnosti spremne da sli-jede njene stavove i opredjeljen-ja, što je, inače, jedno od bitnih obilježja svakog jednopartijskog sistema. Pomjeranjem dobi u ko-jem se stiče biračko pravo sa 20 na 18 godina i usto davanje prava glasa ženama (izbornim zakonom iz 1945), biračko tijelo je, nemalo, utrostručeno. Usto, uvijek se nas-tojalo da se osigura što povoljni-ja nacionalna, polna, dobna i so-cijalna struktura predstavničkih organa. U periodu egzistiranja de-legatskog sistema je, međutim, došlo na višim nivoima do odstu-panja od principa neposrednog prava glasa.

ZADOVOLJVAJUĆI REZULTATI U OSNOVI ostvareni su, čini se, u reali-zaciji svih ostalih načela i zahtjeva iz Deklaracije o pravima građana Bosne i Hercegovine.

POVODOM

7


8

• Načelo ravnopravnosti naroda – Srba, Muslimana i Hrvata Bos-ne i Hercegovine koja je njiho-va zajednička i nedjeljiva domo-vina, koje je, inače, uvršteno u vrh teksta Deklaracije. Angažman na njegovom ostvarivanju je bio jako izražen, pa ni rezultati nisu izosta-li. Tako su odlučnost i istrajnost organa državne vlasti, da se u ratu prognani, raseljeni i izbjeglice – muhadžiri, vrate na svoja ognjišta, za razliku od sadašnje situacije, rezultirali brzim i uspješnim ost-varivanjem ovog veoma važnog poduhvata i cilja. Prevazilaženje međunacionalne mržnje i antago-nizma i unapređenje odnosa među građanima svih naroda i narodnos-ti je kontinuirano bilo područje praćenja i analiza i na osnovu tog poduzimanja odgovarajućih političkih i drugih mjera. Primjen-jivane su, kao što je pomenuto, i mjere represije.

Međutim, u pogledu uvažavanja Muslimana (Bošnjaka), njihovog naci-onalnog identiteta, nasuprot prakse u NOR-u (uvažavanje Muslimana je bilo presudno za opredjeljenje AVNOJ-a 29. novembra 1943. o Bosni i Herce-govini kao šestoj federalnoj jedinici u Novoj Jugoslaviji), pri završetku rata je, djelimično i pod uticajem priz-nanja Izbjegličke vlade za partnera u vlasti Demokratske Federativne Jugo-slavije, došlo do odstupanja od ovog načela (insistiralo se da se Muslimani (Bošnjaci) izjašnjavaju kao Srbi, Hrva-ti i sl.). Ovo je u šezdesetim godina-ma prevaziđeno, a početkom 1971., nacionalni identitet Muslimana (Bo-šnj aka) je bio i Ustavom utvrđen. U istom periodu, akcijom vladajuće par-

tije (SK Bosne i Hercegovine) je bilo, u najvećoj mjeri, prevaziđeno nepovje-renje prema građanima hrvatske naci-onalnosti na područjima gdje je u toku II svjetskog rata bio jak ustaški po-kret. Međutim, generalni stav prema Hrvatima je uvijek bio isti kao i prema drugima. Nacionalistička ispoljavanja i tendencije bile su znatno prigušene i među građanima je postepeno na-rastala svijest o mogućnosti neophod-nosti zajedničkog života u zajedničkoj državi.

Osamdesetih godina i u Bosni i Her-cegovini je ovo ozbiljno dovedeno u pitanje. Smišljenoj akciji sa strane (iz sadašnje Savezne republike Ju-goslavije i Republike Hrvatske), te domaćih nacionalista i šovinista, cilj je bio da se u Bosni i Hercegovini po-sije međunacionalno nepovjerenje radi ostvarenja njene podjele. Ovo je, kao što je poznato, u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. snažno es-kaliralo, sa dalekosežnim negativnim posljedicama za Bosnu i Hercegovinu i odnose u njoj.

• Načelo slobode vjeroispovijes-ti i savjesti, te ravnopravnost svih vjeroispovijesti – su takođe u velikoj mjeri poštovani i u prak-si realizovani, uz neka odstupan-ja. Afirmirana je sekularna država (odvajanje vjere od države), što je, inače, slučaj sa većinom ze-malja u svijetu (u Sjedinjenim Američkim Državama od 1789., tj. donošenjem pomenutih 10 amandmana iz 1791.). Međutim, vjernici i vjerske zajednice nisu, uglavnom, u svome djelovanju ograničavani. O tome, uz ostalo, govori i činjenica da u Bosni i Her-

POVODOM

9

cegovini ni u jednom ranijem peri-odu kao u ovom nije izgrađeno to-liko bogomolja i drugih vjerskih objekata. U kadrovskom pogle-du, pak, osim pojedinih slučajeva, vjernici nisu imali šansi da dosp-iju na značajne društvene funkci-je [prednost su imali članovi KP (SK), a što kao vjernici nisu mogli biti i u tom smislu se odstupalo od ovoga načela iz Deklaracije.

• I u pogledu poštivanja načela ravnopravnosti žene u političkom životu i afirmaciji zemlje i dru-gim oblastima društvenog života su ostvareni veoma respektivni re-zultati. �ene su se značajnom par-ticipacijom u NOP-u i NOR-u same izborile da se ostvare pretpostavke za njihovo šire i brže uključivanje u savremene civilizacijske tokove. Odmah po završetku II svjetskog rata, zauzet je i u praksi realizo-van kurs za uključivanje žene u tokove obrazovanja i kulturnog i ekonomskog života. Priznavanjem ženama biračkog aktivnog i pa-sivnog prava je bilo od krucijalnog značaja za prevazilaženje njihovog ranijeg jako izraženog zaostajanja u pogledu učešća u organima vlas-ti, u privredi i drugim oblastima društvenog života. Posebno su u tom smislu činjeni napori i ostva-reni rezultati u širem uključivanju muslimanskog dijela ženske popu-lacije u ove tokove, čije je zaostaja-nje u ovoj oblasti bilo najizraženije. Donošenje i provođenje Zakona o skidanju zara i feredže 28. decem-bra 1950. (iako su u njegovom provođenju uz edukacione mjere primjenjivani i neki oblici pritisa-ka) je, nesumnjivo, bilo od kapi-

talnog značaja za emancipaciju Muslimanki (Bošnjakinja) u Bosni i Hercegovini.

• Pravo žalbe građana na rješenje organa vlasti i pravo molbe i pritužbe svim organima. Put da se u Socijalističkoj Republici Bos-ni i Hercegovini dostigne u os-novi zadovoljavajući stepen ovih prava bio je skopčan sa raznim teškoćama. Pomanjkanje stručnih ljudi u organima uprave i svim državnim organima u godinama nakon oslobođenja zemlje (većina sudija su, npr., bili laici) negativ-no je uticalo na kvalitet i ažurnost u reagovanju na žalbe, molbe, pritužbe i slično. To je, u mjeri širenja mreže škola i fakulteta, postupno prevazilaženo. Ponajviše su na to uticale neke mjere, kao npr.: prakse da se svakih 6 mjese-ci u skupštinama opština, a u Skupštinu Socijalističke Repub-like Bosne i Hercegovine jedanput godišnje, razmatraju izvještaji o radu svih državnih organa i orga-na uprave, da se izvještaji o radu nekih organa (čija je aktivnost neposrednije vezana za građane) razmatraju na zborovima birača, uvođenju službe pravne pomoći na nivou mjesnih zajednica i opština i sl. Svim tim, dakako, nisu bile eliminisane brojne slabosti u njihovom radu, kao: birokrats-ko ponašanje prema običnim građanima i podložnost utica-jima iz centara političke moći, uključujući i pojave mita i korup-cije, mada one nisu bile baš široko rasprostranjene.


10

• Načelo, da niko ne može biti suđen bez prethodnog sudskog postupka. U njegovom ostvarivan-ju je bilo najviše odstupanja i za-stranjivanja. Naročito u periodu nakon Rezolucije IB od 1949. kad su povelikom broju osumnjičenih, da su se solidarisali sa Rezoluci-jom IB (mahom članova KP), bez sudskog postupka i mogućnosti dokazivanja nevinosti, izrečene prestroge administrativne ka-zne, uz upućivanje na Goli otok, gdje se s njima nehumano postu-palo. Ukoliko se, bar donekle, može razumjeti izostanak re-dovnog sudskog postupka za ve-liki broj građana (aktuelna vlast je ocijenila da se zbog opasnosti od agresije iz SSSR moraju izolira-ti), nije nipošto i tortura kojoj su bili izloženi. Ovo, kao i neki sud-ski procesi protiv političkih pro-tivnika aktuelne vlasti, predstav-ljaju najveću mrlju pravosudnog sistema u Socijalističkoj Repub-lici Bosni i Hercegovini (i SFRJ). Međutim, na svim nivoima, on je u kasnijem periodu postojanja Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine dostigao dosta visok stepen nezavisnosti, zakonitosti u radu sudova, pa se može ustvrditi da je ovo načelo iz Deklaracije u osnovi ostvareno.

• Naročito se afirmativno može gov-oriti o ostvarenju dijela Deklara-cije u kome se insistira na likvi-daciji nepismenosti, na plansku izgradnju mreže škola i kultur-no-prosvjetnih ustanova i obra-zovanja naroda, kao pretpostavke uključivanja u kulturno-ekonom-ske tokove i razvitak. Na prostori-

ma prethodne države, Kraljevine Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je u toj oblasti, opštepoznato je, najviše zaostajala. Školski sistem su činile 2-3 četverogodišnje os-novne škole u svakom srezu, samo nekoliko srednjih škola (isključivo u većim centrima) i minimalan broj drugih prosvjetnih i kulturnih institucija i ustanova. Akcija, da se prevaziđe tako nepovoljno stan-je, počela je još u toku NOR-a (naročito na opismenjavanju), da bi se nakon oslobođenja intenzivi-rala pa je, i pored toga, 1947. u Bosni i Hercegovini bilo nepisme-no 45% stanovnika starosti preko 10 godina. Stanje se, i pored os-kudnih materijalnih sredstava, kontinuirano mijenjalo: ubrzo je nemalo svako selo dobilo školu, da bi u šezdesetim godinama većina četverogodišnjih škola prerasla u osmogodišnje, usto smještene u nove, moderne školske zgrade (sjetimo se akcije “1000 škola u Bosni i Hercegovini”), ubrzo su sva opštinska mjesta dobila sred-nje škole, a potom većina njih srednjoškolske centre. Gdje god je prije II svjetskog rata bila sred-nja škola, nikli su univerzitets-ki centri sa desetinama fakulte-ta i desetinama hiljada studenata smještenih u studentske domove, uz izdvajanje velikih sredstava za stipendiranje đaka i studenata itd. Bosna i Hercegovina je dobi-la i Akademiju nauka i umjetnos-ti. Stvorena je široka mreža bib-lioteka, izdavačkih i filmskih pro-ducentskih kuća. Nikla su broj-na kulturno-umjetnička društva, pozorišta, bioskopi... Dakle, rijet-

POVODOM

11

ko je u koju kao u ovu oblast ul-agano toliko truda i materijalnih sredstava. Zato se može smatrati da su i zahtjevi Deklaracije iz ove oblasti najpotpunije realizovani.

• Slično je i sa zahtjevom Deklara-cije o brizi za čuvanje i podiza-nje zdravlja. To je oblast u kojoj je zaostalost Bosne i Hercegovina bila slična kao u oblasti obrazovan-ja i kulture (česte epidemije, velika smrtnost...). Ljekar je jako malom broju građana bio dostupan. I u toj oblasti je puno investirano i puno učinjeno. Umjesto 1-2 ljeka-ra u predratnim srezovima, iznikli su domovi zdravlja, a u većim centrima bolnice i klinički cen-tri, sa hiljadama liječnika i speci-jalista i sanitetskih tehničara. In-stitucija zdravstvenog osiguranja je činila liječenje dostupnim svim građanima Bosne i Hercegovine, u čemu su samo skandinavske zem-lje u Evropi prednjačile.

• Zahtjev da narodna demokrats-ka vlast putem zakonodavst-va obezbijedi trudbenicima gra-da i sela život u skladu sa savre-menim shvatanjima socijalne pravde i dostojanstvom čovjeka, jedan je od najvažnijih koje sadrži Deklaracija. Uostalom, uz težnju da se porazi fašistički okupator i njegovi saradnici i ostvari na-cionalno oslobođenje, ovo je bio ključni motiv za masovno učešće građana iz redova svih nacional-nih sredina u NOP-u i NOB-u. Re-alizaciji ovog zahtjeva se odmah nakon oslobođenja zemlje pris-tupilo uvođenjem socijalističkog društvenog sistema, kasnije pre-

imenovanog u socijalistički sistem samoupravne demokratije (što je značilo kritiku socijalističkog sistema u SSSR i drugim istočnoevropskim zemljama nakon Rezolucije IB). U toku implemen-tacije ovog sistema je, kao što je naprijed rečeno, došlo do krupnih zahvata u oblasti imovinskih odnosa, putem nekoliko naciona-lizacija, putem agrarne reforme i putem nekih drugih mjera. Pošto je na ovaj način u privredi stvoren značajan državni – socijalistički sektor (prije svega u industri-ji, dok je u poljoprivredi i dalje dominiralo privatno vlasništvo), pristupilo se planskom razvoju privrede. Petogodišnji planovi raz-voja, mada uz brojne teškoće, su uspješno ostvarivani. Ostvarivan je i dinamičan rast stope privrednog rasta, zapošljavanja i nacional-nog dohotka i, uporedo s tim, rast životnog standarda. Vremenom se avnojska Jugoslavija, i u njoj Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina (koja je u startu bila jedna od najsiromašnijih i najner-azvijenijih), uspjela svrstati u red srednjerazvijenih u Evropi. Izmi-jenjena je i fizionomija sela (stru-ja, voda, škole, putevi i dr. došli su, nemalo, u svako naselje i selo), u čemu su veliku ulogu imale ak-cije raspisivanja samodoprinosa i zajmova, dobrovoljne radne akcije i drugi vidovi samoorganizovanja i samopomoći građana itd.

Samoupravljanje, kao autohtoni socijalistički model u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, o kome se danas najčešće govori kao utopiji i neuspjelom eksperimentu,


12

POVODOM

13

nedvojbeno je najpresudnije doprino-silo dinamičnom i sveukupnom priv-rednom i društvenom preobražaju Socijalističke Republike Bosne i Her-cegovine, bez obzira što je u nje-govom ostvarivanju bilo puno lutan-ja. Usto, ono je nesumnjivo bilo izraz težnje boljem, pravednijem i humani-jem društvu i širem shvatanju demo-kratije i ljudskih prava, jer je pružalo mogućnosti građanima da više nego u prethodnom periodu učestvuju u odlučivanju o uslovima i rezultati-ma svoga rada i življenja, a zakonom dato pravo na rad i pretpostavku za sva ova prava. Zato je u svijetu sma-tram demokratskijim i efikasnijim od socijalističkog modela SSSR-a i osta-lih istočnoevropskih zemalja.

• Zadnji stav iz Deklaracije – da se zabranjuju sve fašističke i profašističke organizacije i onemogući uticaj nosilaca nji-hove ideologije radi očuvanja tekovina NOB, bio je kontinuira-na briga aktuelnih vlasti u ratu i nakon oslobođenja Zemlje. Većina počinilaca ratnih zločina su iden-tifikovani i privedeni sudu, manje-više svi, izuzev onih koji su us-pjeli pobjeći iz zemlje. Ujedno je vođena aktivnost na političkom razobličavanju fašističke ideologi-je i javnost upozoravana na potre-bu budnosti prema njenoj reafir-maciji u već poznatim i u novim vidovima.

U izloženi pregled ostvarenja Dekla-racije, od njenog nastanka do 1990. godine, postojanja jednostranačkog političkog sistema sa predominacijom socijalističke planske privrede, bile su ostvarene političke i normativne

pretpostavke za prelazak na sadašnji, višestranački politički sistem i eko-nomske odnose, sa predominacijom privatne svojine i privatne inicijative. Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine je, 31. jula 1990., u okviru dvadesetjednog amandma-na na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine u značajnoj mje-ri reafirmisala i pojačala stavove iz Deklaracije, naročito one koji su bili zanemareni i nedovoljno ostvariva-ni. Tako se, npr., amandmanom LXIX ”zajamčuje sloboda političkog organi-zovanja i djelovanja”, a amandmani-ma LXII i LXVII ”zajamčuju svi oblici svojine” i da su ”ravnopravni i uživaju zaštitu... i imaju pravo da se slobodno organizuju...”.

Ukoliko sve naprijed izloženo preds-tavlja, bar približno, objektivnu sli-ku stepena realizacije Deklaracije o pravima građana Bosne i Hercegovi-ne (čemu se iskreno težilo), onda se s pravom može tvrditi da su većina njenih zahtjeva i načela u većoj mje-ri realizovani. Manji broj njih, istina sa velikim specifičnim značenjem sa stanovišta demokratije i ljudskih pra-va, u osnovi nije ostvaren, ali je u nor-mativnoj sferi utrt put i za njihovo oživotvorenje.

III

Budući da su u prethodnom peri-odu značaj, vrijednost i potencijalni dometi iz Deklaracije iz Sanskog Mo-sta snažno potvrđeni, njeno buduće, još potpunije ostvarenje, (uključujući najvažnije međunarodne dokumente o ljudskim pravima) je najneposred-nije u interesu Bosne i Hercegovine i njenih građana. Dalja njihova afir-macija bitna je pretpostavka demo-


14

kratske reintegracije Bosne i Herce-govine kao suverene, cjelovite i de-centralizovane države i demokratske, višenacionalne i sekularne države svih njenih građana i naroda. Ujedno, na-predak u toj oblasti je bitna pret-postavka za uključivanje Bosne i Her-cegovine u evropske integracijske i demokratske tokove. U protivnom, sudbina Bosne i Hercegovine će biti jako neizvjesna.

Pri utvrđivanju polazišta za dalje ak-tivnosti u ovoj oblasti, valja imati u vidu i prilike u Bosni i Hercegovini u periodu poslije 1990. i nakon usposta-ve Dejtonskog mira krajem 1995. Kao što je poznato, ubrzo nakon usposta-ve višestranačke vlasti, prije nego je otpočelo njeno normalno funkcioni-sanje, uslijedila je agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992. Od tada pa do prestanka rata, na snazi je bio raniji Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (izbrisan je samo ter-min ”socijalizam”), a na prostorima pod kontrolom vojske Republike Srp-ske i Hrvatskog vijeća obrane i nji-hovih stranih protektora samoprokla-movani kvazi-ustavi i zakoni. U tom periodu, je došlo do grubog gaženja ljudskih prava, uključujući masov-ne zločine i genocid, te urbicid i kul-turocid, i totalnog obezvređivanja ra-nije stečenih prava građana. Ovo je naročito bilo izraženo na prostori-ma pod kontrolom naprijed pomenu-te dvije kolaboracionističke vojske. U tom periodu, razumije se, nije bilo ni realno očekivati bilo kakve vred-nije pomake na ostvarivanju prava građana. Stoga je umjesno postaviti pitanje: da li su u tom smislu i kak-vi pomaci učinjeni nakon usposta-

ve mira i kakvo je sadašnje stanje u Bosni i Hercegovini u pogledu ljud-skih prava? Polazeći od prava i načela iz Deklaracije, o tome će, u funkciji sagledavanja šta je najaktuelnije u nji-hovom daljem ostvarivanju, biti izni-jeta fragmentrno neka opažanja.

• Načelo o pravu udruživanja je uglavnom realizovano uvođenjem višestranačja. Međutim, u tom kontekstu, na daljem unapređenju demokratije je učinjeno, čini se, samo pola koraka. Naime, raniji sistem, u kome je vlast imala jed-na višenacionalna stranka, zami-jenjen je faktički vlašću tri jednon-acionalne stranke, koje su, usto, prigrabile sebi ekskluzivno pravo da zastupaju u predstavničkim i izvršnim organima ”svoje” narode bez osjećaja obaveza i odgovornos-ti i za cjelinu Bosne i Hercegovine. Posljedice toga za funkcionisan-je predstavničkih i izvršnih orga-na su opštepoznate, čak pogubne (blokada parlamenta, otpori zaživljavanja zajedničkih organa države i sl.). Decenijsko iskust-vo višestranačja u Bosni i Herce-govini pokazuje da sam čin nje-govog uvođenja nije dovoljan za osiguranje neophodnog stepe-na demokratije, sloboda i prava građana.

• Sloboda štampe i pravo građana na objektivnu informaciju, ne sporeći stanoviti napredak, faktički se ograničava na razne načine. Ogleda se u opstrukci-ji konstituisanja i djelovanja ne-zavisnih institucija za informis-anje u Bosni i Hercegovini i en-titetima, uz istovremeno osnivan-

POVODOM

15

je i favorizovanje ”svojih” nacio-nalno i stranački obojenih medi-ja na parčetu ”svoje” teritorije, u otežavanju rada i djelovanja neza-visnih medija i novinara. Pri tome se ne preza čak ni od devastiranja tehnike, fizičkih ataka na redakci-je, pojedine novinare i sl.

• Izborno pravo, prema postojećem Privremenom izbornom zakonu, jako zaostaje iza evropskih de-mokratskih standarda. Neodrživo je, jer svakom građaninu u Bos-ni i Hercegovini uskraćeno je da učestvuje u izboru i bude biran na neke od najodgovornijih funkcija u Bosni i Hercegovini.

• Imovinska transformacija, kao pretpostavka afirmacije privatne svojine i efikasnijeg privređivanja, je u toku. Društvena svojina je, kao što je poznato, pretvorena u državnu, a sada je u toku pro-ces njene privatizacije. Međutim, način kako se ovaj proces odvija, izaziva opravdanu bojazan - da će najveći dio društvenog bogatstva, stvorenog trudom i znojem mil-iona ljudi, postati vlasništvo ma-log broja pojedinaca.

• Građani teško i sporo ostvaruju svoja na ustavu i zakonima zas-novana prava. Ključni uzroci tome su neorganizovanost i loše funk-cionisanje pravne države i reago-vanje njenih organa (nestručnost, neažurnost, podložnost podmićivanju, raširena korupci-ja i sl.) na prigovore, žalbe, molbe i sl. Nadležni organi veoma često uopšte ne reaguju. Lična imov-ina i posjed, naročito na nekim

dijelovima Bosne i Hercegovine, nisu zaštićeni.

• U domenu lične sigurnosti građana najviše je ugrožena slo-boda kretanja iz jednog u drugi entitet, ili u neke etnički ”čiste” prostore, bez zaštite IPTF, SFOR-a ili policije. Ograničenje ovog prava i okolnost što se većina rat-nih zločinaca još nalazi na slobodi je ključni razlog za uzdržanost u vraćanju na svoje posjede.

• U pogledu poštivanja sloboda vjeroispovijesti, nakon masovnih negativnih pojava u minulom ratu (rušenje bogomolja, vrijeđanje vjernika...), učinjeni su u nekim domenima pozitivni pomaci, ali u nekim i nazadovanje. Napuštena je sekularna država uvođenjem vje-ronauke u škole i sl. Vrše se ataci na ateiste i mješovite brakove od nekih predstavnika vjerskih zajed-nica. U Republici Srpskoj je pravo-slavna vjera i zakonom dobila tret-man državne, a u predstavničkim organima, i od poslanika i odborn-ika drugih vjera i ateista zahtijeva se zaklinjanje pred pravoslavnim sveštenim licem i sl.

• Prava građana u oblasti obra-zovanja se ugrožavaju, između ostalog, i kroz favorizovanje jed-nonacionalnih institucija i pro-grama, što odudara od dugotrajne bosanskohercegovačke tradicije. U oblasti kulture su, između os-talog, prisutni i ataci na spome-nike kulture i spomen-obilježja, čime se negira pozitivna prošlost i obezvređuju ličnosti koje su imale velike zasluge za pojedine gra-dove, regije, Bosnu i Hercegovinu.


16

• Dostojanstvo ličnosti najviše je ugroženo kroz nebrigu i neadek-vatan odnos prema dijelu popu-lacije koja živi na ivici egzistenci-je. To se ogleda u uvođenju partic-ipacije za liječenje i lijekove i za ovu kategoriju građana, zatim u odstupanju od zakona u pogledu usklađivanja penzija sa prosječnim ličnim dohocima, tolerisanje rada ”na crno”, nedovoljnoj upornos-ti za pokretanje privrede i time većeg zapošljavanja i sl.

• U pogledu jednakih prava u obav-ljanju svih funkcija i napredo-vanja u službi je zadržan i prim-jenjuje se čak drastičnije prin-cip podobnosti iz ranijeg sistema (razlike je što su članstvo u SK i ateistički pogled na svijet zami-jenjeni članstvom i pripadnošću jednoj od tri vodeće nacionalne stranke, odnosno brojnije religi-jske zajednice).

• Jedna od ključnih smetnji u re-afirmaciji ranije stečenih pra-va građana i života u miru bez straha, ogleda se u tolerantnom odnosu prema fašističkoj ide-ologiji i profašističkim organizaci-jama, koje su u minuloj deceni-ji doživjele snažnu reafirmaci-ju i slobodno djeluju protiv cjelo-vite Bosne i Hercegovine. Na ne-kim prostorima Bosne i Hercegov-ine dokazani ratni zločinci se slo-bodno kreću (opstruira se njihovo izručenje u Hag, čak se tretiraju kao nacionalni heroji), na sceni su fašistička (četnička, ustaška i sl.) znamenja i publikacije itd. S dru-ge strane, u nekim sredinama su

antifašizam i antifašisti izloženi atacima i vrijeđanjima. Može li takva Bosna i Hercegovina u Evro-pu?

• Načela – ravnopravnosti građana Bosne i Hercegovine i o Bosni i Hercegovini kao zajedničkoj domovini (najvažnija u Deklara-ciji) se danas, nažalost, veoma malo poštuju, a na nekim pros-torima Bosne i Hercegovine nima-lo. Ovo se naročito očituje u istra-javanju brojnih ličnosti na najodo-govornijim državnim funkcijama na oživotvorenju apsolutne ideje nacije i na osnovi toga na podjela-ma, zatvaranjima u etnički ”čiste” prostore i sl., uz istovremeno da-vanje primata velikodržavnim pre-tenzijama prema Bosni i Herce-govini iz Savezne Republike Jugo-slavije i Republike Hrvatske.

Izložena opažanja odražavaju sadašnju stvarnost ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, i sa sigurnošću se može zaključiti da je u Bos-ni i Hercegovini u toj oblasti, uz stanovite pozitivne pomake, jako izražen trend regresije i nazadovan-ja pa i obezvređivanja nekih značajnih dostignuća iz ranijeg perioda. Možda je stanje ljudskih prava u Bosni i Her-cegovini, uključujući i oblast eko-nomskog razvoja, na najnižoj ljestvici u Evropi, izuzev u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Na to upućuje i izložena uporedba o ostvarivanju Deklaracije do 1990. u toku protekle decenije.

Tvrdnje i teze da je sadašnje nepo-voljno opšte stanje u Bosni i Herce-govini u oblasti ljudskih prava, u eko-nomskoj sferi itd. prvenstveno re-likt prošlosti (naslijeđe iz ranijeg

POVODOM

17

socijalističkog i jednostranačkog sis-tema u Socijalističkoj Republici Bos-ni i Hercegovini i socijalističkoj Fede-rativnoj Republici Jugoslaviji) zacije-lo se ne mogu prihvatiti, iako se broj-ne negativnosti (imanentne za svaki jednostranački sistem) i njegova ne-gativna naslijeđa, ne mogu negirati. Međutim, da li nosioci takvih tvrdnji i teza mogu poreći da je, upravo, u tom periodu (”jednoumlja”, ”tame”, ”mraka”, ”crne rupe u istoriji Bosne i Hercegovine” i sl., kako ga oni kvali-fikuju), Bosna i Hercegovina doživjela svoj najveći društveno-ekonomski preobražaj (svojevrsnu renesansu), kao nikada u svojoj dugoj, ranijoj is-toriji.

Ne govori li o tome uvjerljivo i činjenica da je u vrijeme pozna-tih reformi Ante Markovića bivša Socijalistička Federativna Republi-ka Jugoslavija (i Socijalistička Re-publika Bosna i Hercegovina), obzi-rom na dostignuti stepen društveno-ekonomskog razvoja, uključujući i oblast ljudskih prava, učinila značajan iskorak prema Evropskoj uniji (tada Evropskoj zajednici), uvrstivši se u red rijetkih evropskih država sa šansom da, u relativno kratkom roku, dospije u njeno članstvo? Nažalost, Bosnu i Hercegovinu je, obzirom na nazadovanje u onome što neke zem-lje preporučuju za članstvo u ovoj ev-ropskoj asocijaciji, podosta, možda i cijela decenija udaljila od tog velikog cilja. Biti će prezadovoljna ako uskoro dospije u Vijeće Evrope, u koje – osim Bosne i Hercegovine – nisu učlanjenje samo još Bjelorusija i Savezna Repu-blika Jugoslavija.

Naprijed rečeno upućuje na oc-jenu da ključni uzrok sadašnjeg

nezadovoljavajućeg stanja u Bosni i Hercegovini u pogledu funkcioni-sanja pravne države i poštivanja ljud-skih prava (dakako, uz teške posljedi-ce proizrokovane agresijom i ratom 1991.-1995.) leži u činjenici što neke nacionalne stranke i većina ličnosti na najodgovornijim funkcijama u Bosni i Hercegovini i njenim entitetima, ne-kim kantonima itd., intimno ne žele očuvanje cjelovite Bosne i Hercegovi-ne i njenu demokratsku reintegraci-ju, ne žele ostvarenje ravnopravnosti i konstitutivnosti svih građana i naroda na cijelom bosanskohercegovačnom prostoru. Naprotiv, uporno istrajava-ju na podjelama Bosne i Hercegovine po etničkom principu i u korist ost-varenja velikodržavnih programa su-sjednih država. Povoljna je okolnost što je, čini se, u stalnom porastu broj građana Bosne i Hercegovine koji se protive takvoj bezumnoj opciji i što je i međunarodna zajednica čvrsta na stanovištu očuvanja države Bosne i Hercegovine u istorijskim, a to će reći - zavnobihskim granicama.

Svesrdno podržavam na Okruglom stolu iskazana stanovišta, da bi jedno novo zasjedanje ZAVNOBIH-a moglo značajno doprinijeti očuvanju suvere-nosti i cjelovitosti Bosne i Hercegovi-ne u njenim istorijskim granicama, a jedna inovirana Deklaracija o pravi-ma građana Bosne i Hercegovine, u koju bi, uz vlastita saznanja i iskust-va, bilo uključeno sve najbolje iz broj-nih međunarodnih dokumenata done-senih poslije II svjetskog rata, što bi doprinijelo reafirmaciji i unapređenju prava građana i njihovih sloboda u iz-gradnji civilnog društva u Bosni i Her-cegovini.


18

omer Delić vlastitim snaGama Do boljih uslova

Življenja

Fikret konjić preGleD rezultata Gračaničkih sportskih

klubova u takmičarskoj sezoni 2002./2003. GoDine

omer hamzić likovi zavičaja: salih osmanbeGović, “partizan plus”iz prve proleterske

zavič

aj

Omer Delić

VLASTITIM SNAGAMA DO BOLJIH USLOVA ŽIVLJENJA

Neka iskustva u realizaciji projekata infrastrukture u naseljima gračaničke općine u periodu od 2000. do 2003. godine1

Mjesne zajednice gračaničke općine, osnovane među prv-ima u Bosni i Hercegovini,

dugo vremena bile su i najbolje orga-nizovane na prostorima bivše Jugo-slavije. Zahvaljujući uspješnoj orga-nizaciji i višedecenijskom iskustvu u radu mjesnih zajednica, na ovom pro-storu ostvareni su zapaženi rezulta-ti u rješavanju osnovnih životnih pi-tanja građana, kao što su elektrifi-kacija, saobraćaj, vodosnabdijevanje, obrazovanje, zdravstvo… Svako selo dobilo je struju, izgrađeni su moder-ni asfaltni putevi, vodovodi, školski i zdravstveni objekti. Glavni i osnov-ni podsticaj ovakvom razvoju bila su sredstva koja su izdvajali sami građani putem institucije samodoprinosa.

Uvođenjem višestranačkog siste-ma, devedesetih godina, nova lo-kalna vlast, iako nije našla adekvat-nu zamjenu, odbacila je samodopri-nos kao model samoorganizovan-ja građana, smatrajući ga recidiv-om prošlosti i prevaziđenim oblikom učešća građana u rješavanju osnov-nih komunalnih pitanja u mjestu življenja. Kao posljedica toga, usli-

ZAVIÈAJ

19

jedio je dvogodišnji period (1990.-1992.) potpuno pasivnog odnosa i vlasti i građana prema komunalnim akcijama. Komunalni problemi su se gomilali jedan za drugim, a posta-li su još izraženiji nakon okončanja odbrambeno-oslobodilačkog rata (1992. - 1995).

Kako nije bilo vlastitih izvora fi-nansiranja, oslonac tadašnjoj aktuel-noj vlasti u finansiranju obnove i iz-gradnje objekata komunalne infra-strukture u 18 mjesnih zajednica (na-selja na općini), bile su donacije hu-manitarnih i drugih međunarodnih organizacija. One, međutim, ni bli-zu nisu mogle zadovoljiti izražene potrebe u toj oblasti. Korak naprijed je učinjen uvođenjem principa ”mar-ka na marku” u finansiranju projeka-ta u oblasti putne infrastrukture. Po-lovicu potrebnih sredstava “namica-li” su sami građani, drugu polovicu općinski i kantonalni fondovi.

Smanjenjem i gotovo potpunim uki-danjem donacija, ”kresanjem” budže-tskih sredstava, poslije 2000. godine,

nakon dolaska nove, još uvijek aktu-elne vlasti, po ko zna koji put postavi-lo se pitanje izvora finansiranja aktiv-nosti u mjesnim zajednicama. Aktuel-na općinska vlast u realizaciji osnov-nog programskog cilja - razvoj komu-nalne, posebno putne infrastruktu-re, opredijelila se da podrži sve ideje i aktivnosti koje predlože i iza kojih fi-nansijski stanu građani.

Takvo opredjeljenje ubrzo se po-kazalo sasvim ispravnim,. U periodu od 2000. do 2003. godine područje općine pretvoreno je u pravo radilište. Realizovano je oko 117 manjih i većih projekata u koje je uloženo 12.055.093 KM.

Izvori finansiranja projekata

Sredstva građana, u iznosu od 2.162.460 KM, bila su inicijal-na sredstva za dobijanje sredstava Općine, kantonalnih i federalnih in-stitucija.

Najviše sredstava su prikupili mještani Malešića (421.700 KM), za-tim slijede Gračanica (240.911 KM),

Asfaltirana dionica puta prema Malešićima


20

Miričina (203.868 KM), Donja Ora-hovica (197.000 KM), Škahovica (191.000 KM ), Soko (159. 150 KM), Prijeko Brdo (125.858 KM), Gorn-ja Orahovica (124.000 KM), Babići (100.000 KM), Džakule (87.900 KM), Lukavica (78.324 KM), Vranovići, (69.980 KM), Donja Lohinja (43. 324 KM), Pribava (35.174 KM), Rašljeva (32.320 KM), Doborovci (30.000 KM) i Stjepan Polje (11.980 KM).

U Piskavici nije bilo prikupljanja sredstava građana.

Kada je riječ o gradskom području Gra ča nice, pored prikupljenih sred-stava građana u iznosu od 240.911 KM, treba imati u vidu da izgradnju infrastrukture građani finansiraju i ličnim učešćem, putem rente i na druge načine.

U realizaciji navedenih projeka-ta, Općina je vlastitim sredstvima i sredstvima iz takozvanih grantova, koja se izdvajaju namjenski za mjes-ne zajednice u navedenom periodu učestvovala sa 3.844.354 KM. Ta su sredstva usmjerena sljedećim mjesnim zajednicama: Gračanici (1.686.659 KM ), Rašljevi (263.324 KM), Miričini (217.704 KM), Gornjoj Orahovi-ci (207.963 KM), Donoj Orahovici (179.160 KM), Sokolu (162.100 KM), Škahovici (142.894 KM), Vranovićima (137.872 KM), Malešićima (137.066 KM), Džakulama (120.200 KM), Lu-kavici (104.070 KM), Prijekom Brdu (88.263 KM), Donjoj Lohinji (85.543 KM), Stjepan Polju (68.255 KM), Babićima (61.667 KM), Doborovcima (51.667 KM), Piskavici (30.159 KM) i Pribavi (29.308 KM).

Ulaganja kantonalnih i federalnih in-stitucija u komunalnu infrastrukturu na općini Gračanica u naznačenom periodu iznose 5.898.279 KM. Najviše je uloženo u Doborovce. Riječ je o iznosu od 2.592.809 KM u koji su uključena i sredstva za sanaciju regi-onalnog puta Bukva – Doborovci. Sli-jedi Gračanica (1.031.793 KM), za-tim Lukavica (561.969 KM), Gornja Orahovica (295.920 KM), Škahovica (218.863 KM), Malešići (194.000 KM), Džakule (164.000 KM), Miričina (143.838 KM), Donja Orahovica (135.822 KM), Babići (110.985 KM), Donja Lohinja (103.758 KM), Pribava (102.674 KM), Prijeko Brdo (83.600 KM), Rašljeva (80.000 KM), Vranovići (55.620 KM), Stjepan Polje (34.675 KM), Soko (2.000 KM) i Piskavica (2.000 KM).

ULAGANJA PO OBLASTIMAPo visini ulaganja u komunalnu in-

frastrukturu, na prvom mjestu je Gračanica ( 3.109.363 KM), za-tim slijede Doborovci (2.622.809 KM), Malešići (752.766 KM), Luka-vica (744.366 KM), Gornja Orahovi-ca (627.883 KM), Miričina (565.410 KM), Škahovica ( 552.717 KM), Don-ja Orahovica (512.881 KM), Rašljeva (375.644 KM), Džakule (372.100 KM), Soko (323.250 KM), Prije-ko Brdo (297.721 KM), Vranovići (278.472 KM), Babići (272.744 KM), Donja Lohinja (229.625 KM), Pribava (167.156 KM), Stjepan Polje (114.910 KM), i Piskavica (32.159 KM).

SAOBRAĆAJNajveći interes građana vladao je

za ulaganja u saobraćajnu infrastruk-

ZAVIÈAJ

21

turu. U ovoj oblasti realizovano je oko 70 projekata.

U saobraćajnu infrastrukturu ula-galo je 15 mjesnih zajednica: Dobo-rovci (regionalni put 2.500.000 KM), Gračanica (1.965.260 KM), Luka-vica (645.616 KM), Gornja Ora-hovica (543.612 KM), Škahovica (524.527 KM), Donja Orahovica (431.576 KM), Džakule (346.000 KM), Soko (297.000 KM), Rašljeva (276.278 KM), Miričina (258.755 KM), Vranovići (252.910 KM), Prije-ko Brdo (219.000 KM), Donja Lohinja (202.516 KM), Babići (187.970 KM), i Malešići (12.306 KM).

Po principu ”maraka na marku”, as-faltirano je oko 60 km puteva i ulica: Gračanica (Sarajevska ulica, Ulica od Doma zdravlja do Korića Hana, Bajba-gina ulica, Drafnići, Ritošići, Dudić, 111. gračaničke brigade, Bazen, Ro-meov prolaz i druge), Lukavica (8.000

m), Gornja Orahovica (5.500 m), Do-borovci (oko 5.000 m), Škahovica (4.600 m), Donja Orahovica (3.750 m), Donja Lohinja (3.000 m), Prijeko Brdo (2.500 m), Miričina (2.470 m), Babići (2.000 m), Soko (1.944 m), Džakule (1.800 m), Vranovići ( 1.750 m), Rašljeva (1.000 m). U toku su ak-tivnosti na rekonstrukciji lokalnih pu-teva i ulica u Džakulama (4.126 m), Gračanici (2.687 m), Donjoj Orahovi-ci (1.677 m) , Malešićima (1.200 m) i Vranovićima (450 m). Učešće Kan-tonalne direkcija za puteve se stalno smanjivalo, od prvobitnih 50 %, Di-rekcija i 50% Općina i građani, preko odnosa 40% Direkcija i 60% Općina i građani, do najnovijeg odnosa 20% Direkcija i 80% Općina i građani.

VODOVODPo visini uloženih sredstava i bro-

ju realizovanih projekata, na dru-gom mjestu su ulaganja u vodovod-

Radovi na regulaciji rijeke Sokoluše, detalj


22

nu mrežu. Ona iznose 1.955.906 KM i realizovana su u okviru 27 projekata u devet mjesnih zajednica: Gračanici (654.450 KM), Malešićima (516.000 KM), Stjepan Polju (103.430 KM), Miričini (68.030 KM), Babićima (51.600 KM), Prijekom Brdu (28.155 KM), Vranovićima (14.862 KM), i Donjoj Lohinji (9.009 KM).

KANALIZACIJAU oblasti izgradnje i rekonstrukcije

kanalizacione mreže, sedam mjesnih zajednica realizovalo je 20, uglavnom, manjih projekata. Posebno treba izd-vojiti projekat regulacije korita rijeke Sokoluše kroz Gračanicu, koji se rea-lizuje fazno.

MOSTOVIMostovi su građeni u četiri mjes-

ne zajednice: Gračanica, Doborov-ci, Malešići i Rašljeva. U toku su ak-tivnosti na izradi idejnih rješenja za tri mosta na rijeci Sokoluši: ”Rampa”, ”Skver-Šumarija” i kod ”�itokombinata”.

SPORTSKI POLIGONISportske poligone gradilo je se-

dam mjesnih zajednica: Gračanica, Džakule, Piskavica, Stjepan Polje, Soko, Malešići i Škahovica. Osam mjesnih zajednica gradilo je novu ili proširivalo postojeću javnu rasvjetu: Babići, Doborovci, Donja Orahovica, Malešići, Miričina, Prijeko Brdo, Soko i Stjepan Polje.

ZAKLJUčCIIzneseni podaci i stečena iskustva u

realizaciji navedenih projekata ned-

vosmisleno ukazuju da je u periodu od 2000. do 2003. godine dinamizi-rana aktivnost građana (mjesnih za-jednica) na stvaranju uslova za kva-litetnije življenje i dalji razvoj nasel-ja gračaničke općine. Po pravilu, pos-tignuti rezultati, srazmjerni su ste-penu aktiviteta i organizovanosti građana. Tamo gdje su građani priku-pili najviše sredstava, realizovan je i najveći broj projekata po našim seli-ma, ulicama. Ta su sredstva bila ini-cijalna za ”privlačenje” sredstava iz bužeta Općine i kantonalnih i fede-ralnih fondova.

Bez obzira na sva pozitivna iskust-va, prikupljanje sredstava od građana na dobrovoljnoj osnovi, vjerovat-no, nije ”dugog vijeka”, prije svega zbog neobavezujućeg dejstva na sve građane. Problemi koje u vezi s tim imaju rukovodstva mjesnih zajedni-ca, kako u operativnom radu, tako i dugoročnijem planiranju, ukazuju na potrebu iznalaženja stabilnijih vido-va prikupljanja sredstava na obavez-nom principu i učešću svih građana, naravno prema imovnom stanju. Kao smjernica ili putokaz seoskim naselji-ma, u tom pogledu mogu poslužiti is-kustva sa rentom i drugim načinima prikupljanja sredstava za izgradnju in-frastrukture u gradu.

NAPOMENE1 Podaci o ulaganjima u infrastrukturu u

2003. godini uzeti su sa stanjem na dan 31. oktobar 2003. godine.

ZAVIÈAJ

23

Fikret Konjić

PREGLED REZULTATA GRAčANIčKIH SPORTSKIH KLUBOVA U TAKMIčARSKOJ SEZONI 2002./2003. GODINE

Takmičarsku sezonu 2002./2003. godina po svom “negativnom saldu” obilježili

su rukometaši RK “Gračanice”, koji su morali napustiti Premijer ligu Bos-ne i Hercegovine. S druge strane, po-zitivan bilans ostvarile su odbojkašice �OK “Gračanica”, koje su svome gra-du podarile dvije nove titule - državnih prvaka u pionirskoj i kadetskoj kon-kurenciji.

RUKOMET(MUšKI) Rukometaši “Gračanice” ušli su u

sezonu bez kvalitetnih priprema, pa, iako je “igrački kadar” pojedinačno obećavao, ekipa nije uspjela sačuvati premijerligaški status. U jesenjem dijelu prvenstva, dok su u ekipi bili Ćehajić, Ðulić i Gojačić, sve je još nekako i štimalo i činilo se da je bo-dovna zaliha dovoljna za proljetni dio šampionata. Međutim, u pauzi pr-venstva došlo je do problema u Klubu. Predsjednik Kluba Faruk Širbegović podnosi pa, nakon vanredne Skupštine Kluba, povlači svoju ostavku. Ekipu napuštaju Ćehajić i Gojačić, a i gol-man Ðulić odlazi u Australiju. Zim-skih priprema praktično nije ni bilo.

Trener Predrag Hadžistević poveo je ekipu u odlučujuću polusezonu sa samo 5 treninga. Gubile su se utak-mice i kod kuće i na strani, a stal-no se govorilo da je naredni meč na svom parketu odlučujući, te ako se on dobije, pitanje opstanka u Premi-jer ligi biće riješeno. Bodovna pred-nost pred konkurentima topila se iz kola u kolo, pa je ekipa došla u situa-ciju da posljednje susrete igra u grču. Svi su očekivali rezultat koji bi even-tualno pomogao Gračanlijama u bor-bi za opstanak. Pobjeda u posljednjem kolu protiv ekipe “Prijedora” pokaza-la se Pirovom, kada se saznalo da su �iviničani, na veliko iznenađenje, sav-ladali “�eljezničar” u Sarajevu. Narav-no, bilo je to iznenađenje samo za naivne i one koji ne poznaju stanje u BH rukometu. Oni koji prate tu našu granu sporta, uočili su da je u posljed-njih 4-5 kola šampionata bilo je neko-liko, u najmanju ruku, iznenađujućih rezultata

Ipak, sve to ne opravdava domaći sastav. Krivicu, prevashodno, treba tražiti u vlastitim redovima i hitno potražiti odgovore na mnoga pitanja, a evo samo nekih: da li se trebalo na početku prvenstva odreći usluga gol-mana Cipurkovića, da li je bila dobra procjena da se Gojačić i Ćehajić pus-te iz Kluba nakon što su na početku sezone dovedeni kao spasioci, zašto se nisu obavile zimske pripreme itd., itd…

Najgora stvar za gračanički ruko-met bi bila kada bi se pred proble-mima zatvorile oči i glava gurnu-la u pijesak. U tom slučaju, sudbina Košarkaškog kluba “Gračanica”, ko-jeg se malo ko više i sjeća, zadesit će


24

i rukometaše, a to, naravno, niko ne želi. Zato sada, kada je najteže, Klubu ne treba okrenuti leđa, treba okupiti sve one koji mogu i hoće da pomognu da se kriza prevlada, a Klub ekspresno vrati u Premijer ligu, gdje mu, po tra-diciji i do sada stečenoj reputaciji, ob-jektivno i jeste mjesto.

RUKOMET (ŽENE)Najmlađi sportski kolektiv, koji

se u ovoj takmičarskoj sezoni bo-rio za bodove, bio je �RK “INDEX”. Formiran krajem 2002. godine, sa zakašnjenjem od 6 prvenstvenih kola, uključio se u takmičenje u okviru Prve rukometne lige BiH. Igrajući po sistemu srijeda - subota, ekipa je iz kola u kolo doživljavala poraze, a s ob-zirom na njenu nepripremljenost, to se moglo i očekivati. U drugom di-jelu šampionata, ekipa je uspjela na svom terenu dobiti jedan susret - pro-tiv ekipe “Sloge” iz Gornjeg Vakufa - i kada se očekivalo da strpljiv rad i stečeno iskustvo počnu davati rezul-tate, u Klubu je došlo do nesuglasica na relaciji trener – igračice. Igračice su ultimativno zatražile smjenu tre-nera, a kako je predsjednik Kluba Fahir Humić stao na stranu trenera, igračice su prestale trenirati i tri kola prije kraja prvenstva ekipa je istupila iz takmičenja.

Prava je šteta što u Klubu nisu smogli snage i razriješili međusobne proble-me, kako bi se bar prvenstvo privelo kraju. Trebat će vremena da se nane-sena šteta ugledu gračaničkog sporta zaboravi. Trener Halid Duraković po-novo je okupio četrdesetak djevojčica, uzrasta od 12 do 15 godina i eki-pa trenira, a kada će biti spremna

za uključenje u ligaško takmičenje, pokazaće vrijeme koje je pred nama.

NOGOMETPosljednji od gračaničkih sportista

svoju takmičarsku sezonu zaključili su nogometaši “Bratstva”. Oni su ut-akmicu posljednjeg kola Druge nogo-metne lige BiH, grupa “Sjever”, igrali u Zavidovićima sa vodećom “Krivajom”. S obzirom da je ekipa “Krivaje” imala prednost od dva boda, samo pobjeda mogla je gračaničkim nogometašima obezbijediti prvo mjesto i učešće u kvalifikacijama za ulazak u Prvu no-gometnu ligu. Međutim, susret je pro-tekao u prilično ravnopravnoj igri i završio se bez golova, 0:0, što je bilo dovoljno da Zavidovićani zadrže prvo mjesto na tablici.

Ipak, ne treba previše žaliti za propuštenom prilikom, jer na startu ovog prvenstva ambicije kluba su bile stvaranje mlade ekipe, koja će osvojiti solidno mjesto u gornjem dijelu tabli-ce i pripremiti se da u narednom pr-venstvu juriša na prvo mjesto. Ako se to zna, onda je cilj više nego ostvaren. Jer, ne treba zaboraviti ni činjenicu da je ekipa “Krivaje” skoro cijelo pr-venstvo provela na prvom mjestu na tablici, da je u pojedinim trenucima u odnosu na Gračanlije imala i po 9 bo-dova prednosti, pa je i njihov plasman u kvalifikacije više nego zaslužen.

Kada se gleda sezona u cjelini, onda treba reći da je u igri Gračanlija bilo oscilacija i da su u većini slučajeva bol-je igrali na gostujućim terenima nego na svom travnjaku. Dva neriješena re-zultata u Gračanici, sa “Gradinom “ iz Srebrenika i ekipom “Mramora”,

ZAVIÈAJ

25

bila su odlučujuća, jer su unepovrat otišla četiri “domaća” boda, a s njima bi “Bratstvo” bez poteškoća zauzelo prvo mjesto.

Ipak, ova sezona se može ocijeni-ti uspješnom, a ako se tome doda i činjenica da je nekoliko juniora iz vlastitog pogona ozbiljno zakucalo na vrata prvog sastava, te da već u prvoj postavi igra 6-7 mladih igrača, onda za ekipu “Bratstva” u narednim sezo-nama ne bi trebalo biti zime.

MALI NOGOMET Malonogometaši gračaničkog kluba

“Kaskada-Drvostil” u ovu takmičarsku sezonu ušli su, kao i uvijek, sa velikim ambicijama. Dvostruki prvaci Bosne i Hercegovine, osvajači KUP-a i sedmo-plasirani na evropskom šampionatu i nisu mogli drugačije. Tokom cije-le sezone vodili su mrtvi trku sa eki-pom “Seljaka” iz Livna i tek u pos-

ljednjem kolu u Livnu je pala odluka o ovogodišnjem BH prvaku. Nažalost, bili su to Livnjaci, mada se ne može reći da je to bilo nezasluženo.

Po svoj prilici, a to će detaljnije analize pokazati, “Kaskada” je prvo mjesto prokockala u Tuzli, u susretu sa “Bosna-Kompredom”, kada su, na veliko iznenađenje, poraženi visokim rezultatom 10:1. Ovom porazu ku-movale su neke nesuglasice u Klubu, koje su, nasreću po gračanički i BiH mali nogomet, brzo prevladane.

Ipak, ni drugo mjesto nije neuspjeh, jer, po nepisanom sportskom pravi-lu, titulu je uvijek lakše osvojiti nego odbraniti. Osim šampionata, ekipa “Kaskada-Drvostil” nije uspjela pono-viti ni uspjeh u KUP takmičenju, jer je u finalu u Vogošći poražena od mo-starske “Karake” sa 7:3. U narednom šampionatu od nogometaša “Kaska-de” ljubitelji sporta ponovo očekuju vrhunske rezultate.

Stadion NK “Bratstvo” Gračanica


26

ODBOJKA (MUšKI)Odbojka spada u sportove sa kraćom

tradicijom u Gračanici. Ipak, za ve-oma kratko vrijeme, ovaj sport izbo-rio se za svoje mjesto pod suncem i uz nogometaše “Kaskade”, u nared-noj sezoni, odbojkaši će jedini brani-ti čast gračaničkog sporta u najkva-litetnijem razredu takmičenja. Iako su bili novajlije u ligi, gračanički odbojkaši su, predvođeni trenerom Adnanom Bajraktarevićem, odlično odigrali jesenji dio prvenstva i plasira-li se u gornji dio prvenstvene tablice, zabilježivši iznenađujuće sjajne pobje-de gostujući u Brčkom i Kalesiji. Da su ekipa koja ima karakter, pokazali su u nekoliko mečeva, kada ni vođstvo protivnika od 2:0 u setovima nije za njih bilo nedostižno.

Drugi dio prvenstva nisu počeli slav-no. I odbojkaši, kao i rukometaši, nisu obavili kvalitetne zimske pripre-me, a došlo je i do nesuglasica na re-laciji trener - igrači, što je uzrokovalo nekoliko poraza, pa čak i od ekipa iz Brčkog i Kalesije, koje su Gračanlije pobjeđivali u gostima.

U takvoj sitauciji, igrači su ultima-tivno tražili smjenu trenera, do čega je, sredinom proljetnog dijela pr-venstva, i došlo. Na mjesto trenera došao je profesor Muhidin Halilović, kao privremeno rješenje, jer je istov-remeno vodio i žensku ekipu, a Klub je napustio i predsjednik Kluba Nihad Gazibegović. Na mjesto VD direktora kluba došao je Mahir Osmić i te prom-jene djelovale su kao mali pozitivni šok na ekipu, koja je u nekoliko nared-nih mečeva zaigrala kao preporođena i uspjela sačuvati prvoligaški status.

Kao i pred rukometnim sportskim radnicima, tako i pred odbojkašima stoji niz problema koje treba u hodu rješavati. Potrebno je odmah formi-rati novu upravu Kluba, obezbijediti sredstva za pripreme i takmičenje, jer će naredna sezona biti mnogo teža od prethodne. Ako još, konačno, dođe i do ujedinjena odbojke na teritoriji ci-jele BiH, onda će iz aktuelne Prve lige ispadati 4 kluba, pa će i borba za op-stanak u ligi biti mnogo žešća.

ODBOJKA (ŽENE)Odbojkašice “Gračanice” čine eki-

pu, koja je u protekloj takmičarskoj sezoni, uz nogometaše Kaskade, doni-jela najviše radosti ljubiteljima spor-ta u Gračanici. Iako daleko najmlađa, ekipa koja se takmičila u seni-orskoj kategoriji, uspjela je u Drugoj odbojkaškoj ligi zauzeti treće mjesto, uz napomenu da su u oba susreta sav-ladale drugoplasiranu ekipu “Zeni-ce”. Treba ovdje, radi objektivnijeg vrednovanja njihovih rezultata, na-pomenuti da su, uz samo dva izuzet-ka, sve igračice “Gračanice” učenice osnovne škole, a Lejla Nurikić, kapi-ten ekipe i Aida Ranica učenice su prvog i drugog razreda srednje škole i još nemaju napunjenih 15 godina. Upravo zbog svoje mladosti, kvaliteta i iskustva, stečenog u seniorskoj kon-kurenciji, one su neprikosnovene na šampionatima za mlađe kategorije u Bosni i Hercegovini.

Ove su godine po treći puta uzas-topno postale državne prvakinje u pi-onirskoj kategoriji, ne dozvolivši svo-jim protivnicama na dva turnira da

ZAVIÈAJ

27

im uzmu niti jedan set. Isti uspjeh postigle su i u kategoriji mlađih ka-detkinja, a u juniorskoj konkurenciji osvojile su drugo mjesto, iza ekipe sa-rajevske “Dobrinje”.

Imena Amile Gopo, Melise Helić, Melise Kamberović, Lejle Nurikić i ostalih gračaničkih odbojkašica već se sa poštovanjem izgovaraju u re-dovima odbojkaških BH stručnjaka. Amila Gopo je dva puta proglašavana najboljom pionirkom u BiH, istu titu-lu ove godine ponijela je Melisa Helić, a Melisa Kamberović je proglašena najboljim tehničarem u pionirskoj ka-tegoriji za prošlu godinu, a ove go-dine tu je titulu ponijela u katego-riji mlađih kadetkinja. Najzaslužniji za uspjehe gračaničkih odbojkašica je profesor Muhidin Halilović, a bilo bi nepravedno ne spomenuti i Ibrahi-ma �unića, predsjednika Kluba, koji u ova, za sport teška vremena, uspije-va obezbijediti sredstva za funkcioni-sanje Kluba.

KARATEKaratisti KK “Gračanica-Nesam”

tokom cijele sezone imali su niz takmičarskih uspjeha, osvojivši veli-ki broj pojedinačnih medalja na tur-

nirima širom Bosne i Hercegovine. Najuspješniji takmičar bila je Alisa Sarajlić, čiji su uspjesi “natjerali” se-lektora ženske BH selekcije da joj up-uti poziv u reprezentaciju, a ona je to na najbolji način iskoristila i na pripremama reprezentacije u Trpnju (Hrvatska) uspješno položila za crni pojas “prvi dan”, postavši tako prvi majstor karatea u ženskoj konkuren-ciji u Gračanici. Uspjeh je još veći ako se zna da Alisa Sarajlić ima samo 16 godina i da je pred njom duga i uspješna sportska karijera.

Umjesto zaključka, može se dati ge-neralna ocjena da je ovo bila jedna od neuspješnijih sezona u poslijeratnoj istoriji gračaničkog sporta. Problemi koji prate sport u BiH nisu mimoišli ni gračaničke sportske klubove. Je-dan od uzroka je i nefunkcionisanje Opštinskog sportskog saveza, koji ni-kako da zaživi i preuzme funkciju koja mu u organizaciji i finansiranju spor-ta pripada.


28

Omer HamzićLikovi zavičaja: Salih Osmanbegović

“PARTIZAN PLUS” IZ PRVE PROLETERSKE

Otišao je još jedan, među pos-ljednjim, iz stroja Prve prole-terske brigade, one koja je for-

mirana, kako su nas učili, “u malom bosanskom gradiću Rudom, 22. de-cembra, 1941. godine.” To smo slavi-li kao Dan armije, kojoj je pjesnik ne-kada ushićeno nazdravljao: “Stupaj, slavne zastave razvij, ponosna čelična zbita…” Tada smo slavili i tu vojsku i njenog vrhovnog komandanta Tita. Danas je sve manje njegovih sabora-ca među živima i sve manje sjećanja na njih. Odlaze tiho, zaboravljeni i os-tavljeni od historije, koja se tako gru-bo poigrala sa idealima za koje su se borili i ginuli.

Ni Salih Osmanbegović nije mo-gao drugačije. Plijenio je svojom čestitošću, skromnošću, ljudskim poštenjem, nevjerovatnom upornošću i radnom energijom. Nakon velikih društvenih lomova kod nas i osjet-nog nastupanja fašizma prema Bos-ni i Sarajevu, ponovo se svrstao u antifašističke redove i na toj liniji ak-tivno djelovao, takoreći do posljed-njeg dana. Prekaljeni antifašista nije mogao otići u zapećak dok je Bosnom harao fašizam. Vanredno angažovanje tog starog partizana na strani Bosne, tokom rata 1992.–1995., uprkos poz-nim godinama, pa i bolesti, ostat će u

najljepšem sjećanju njegovih drugova saboraca, komšija i prijatelja.

Tako su govorili na njegovom pos-ljednjem ispraćaju – Dragutin Braco Kosovac, u ime boračkih organizacija, a i grada Sarajeva i, Alija Gazibegović, u ime rodne mu Gračanice.

Rođen je 1925. godine u Gračanici, umro je 22. 5. 2003. godine u Sara-jevu. Jedan od posljednjih prvobora-ca onoga rata iz ovoga kraja, jedan od najuglednijih Gračanlija u Sarajevu.

Njegovi roditelji, otac Mustafa i maj-ka Džiha imali su “punu” kuću djece, četiri kćerke - Nuru, Minu, Džehvu i Rašidu i četiri sina - Adema, Ćazima, Asima i Saliha. I sve ih izveli na pra-vi put.

Četiri Osmanbegovića iz ove poro-dice četiri su uzbudljive životne priče i dobar predložak za jednu zanim-ljivu porodičnu sagu. Spomenimo samo poglavlje Drugog svjetskog rata i njihovo opredjeljenje za partizane i narodnooslobodilački pokret. Jesu li sami odabrali tu stranu ili je ta stra-na odabrala njih, za ovu priču man-je je važno. U tragičnom bezizlazu s početka i tokom Drugog svjetskog rata, sinovi Mustafini su na toj strani vidjeli jedini izlaz za sebe i svoj narod. Adem: u najgorem periodu ustaškog divljanja i progona Srba, sredinom 1941. godine, na nagovor nekih svo-jih prijatelja, primio se dužnosti ko-tarskog predstojnika u Gračanici, obuzdavao i sprečavao nasilje koliko je mogao, otvoreno ili prikriveno stav-ljao se u zaštitu progonjenih, a kad je postao sumnjiv, dobio je premještaj - i konačno otišao u partizane. Bio je komesar, potom i komandant jed-

ZAVIÈAJ

29

nog od bataljona u Tuzlanskom par-tizanskom odredu. Po završetka rata, otišao je iz Gračanice i sve do kra-ja života posvetio se profesionalnom radu u Sarajevu; Ćazim: kao pripad-nik jedne hrvatske legionarske jedini-ce dospio je na Istočni front, gdje se, Bog zna kako, priključio Crvenoj ar-miji, a zatim prešao u jednu jugoslo-vensku partizansku jedinicu s kojom je ušao u oslobođeni Beograd, okto-bra 1944. godine, i u njoj dočekao kraj rata; Asim: kao najmlađi, do 1943. godine bio je u Gračanici, sarađivao sa Ademom Alićem i dru-gim ilegalcima, a preko njih i sa ne-kim partizanskim jedinicama na tere-nu, uhapšen je nakon tragične pogi-bije Adema Alića, nešto kasnije pob-jegao iz Gračanice u operativne parti-zanske jedinice u okolini Tuzle. Čitav svoj životni i radni vijek proveo je u Gračanici, najviše u Tvornici papirne ambalaže i Štampariji.

Među živim odavno nema Adema i Ćazima, nema ni Asima - evo, ni Sa-liha.

I njegova životna staza može biti uzbudljiv roman s patriotskom porukom – i, što rekoše njegovi dru-govi, kao primjer za ugled sadašnjih i nadolazećih generacija u ovoj zemlji.

Djetinjstvo i ranu mladost Salih Osmanbegović je proveo u Gračanici. Nešto kasnije, s uspjehom je završio srednju građansku školu u Dobo-ju, rano se uključio u napredni om-ladinski pokret, potom u SKOJ… Nastavljajući školovanje u srednjoj tehničkoj školi u Sarajevu, povezao se sa tamošnjom skojevskom organi-zacijom, u kojoj je ilegalno djelovao i nakon izbijanja Drugog svjetskog

rata. Početkom marta 1942. godi-ne, sa 13 svojih drugova našao se na partizanskoj teritoriji u okolini Foče. Njihov odlazak u partizane bio je od šireg političkog značaja za pokret, što potvrđuje i činjenica da ih je u Foči, prije rasporeda u partizanske jedini-ce, lično primio i pozdravio vrhov-ni komandant partizanske vojske Jo-sip Broz Tito. Osim Sarajlija, u grupi su bili i njegovi drugovi iz Gračanice: Hajrudin Mehinagić i Ekrem Durić, te Hazim Vikalo iz Sladne.

O tom čuvenom izlasku iz Saraje-va, ratnom putu i vojničkoj karijeri Saliha Osmanbegovića, u jednoj nje-govoj zvaničnoj biografiji zapisano je sljedeće: “Na osnovu odluke Mje-snog komiteta Komunističke parti-je Sarajevo, a po direktivi Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (Tito na savjetovanju u Ivančićima, janua-ra 1942. godine) da se tek formirana Prva proleterska brigada popuni akti-vistima NOP-a iz Sarajeva, prvenstve-no iz redova muslimanske i hrvatske nacionalnosti, 8. marta 1942. godi-ne iz okupiranog Sarajeva sa grupom od 13 članova SKOJ-a (pitomaca “Na-rodne uzdanice” i Šerijatske gimna-zije) izašao je na slobodnu teritori-ju i u Vrhovnom štabu raspoređen u navedenu brigadu. U Prvoj prole-terskoj brigadi kao borac, mitralje-zac i starješina ranga voda, čete i ba-taljona (u KPJ od 5. februara 1943. godine, a polovinom 1943. godi-ne sa 18 godina starosti postao ofic-ir), prošavši dug i težak borbeni put i najznačajnije bitke u 3., 4., 5., 6. i 7. neprijateljskoj ofanzivi, ostao je do septembra 1943. godine, a potom


30

premješten u 6. ličku proletersku di-viziju. U njoj je kao starješina u 22. kosmajskoj, te u 1. i 2. ličkoj prole-terskoj brigadi bio učesnik u operaci-jama za oslobođenje Beograda, bitka-ma na Sremskom frontu i u završnim operacijama za konačno oslobođenje zemlje, kroz Srem i Slavoniju, do Za-greba. U ratu je četiri puta ranjavan, jedanput veoma teško, 40% je inva-lid. Odmah poslije rata, početkom 1946. godine, premješten je u Jugo-slovensko ratno vazduhoplovstvo za političkog komesara vazduhoplovnog puka i proizveden u viši oficirski čin – čin majora. Na službi u ratnom vazdu-hoplovstvu i protivvazdušnoj odbrani, na visokim dužnostima u komandama vazduhoplovnih divizija i vojnih škola i u Komandi Ratnog vazduhoplovst-

va i protivvazdušne odbrane ostao je do 1970. godine, dajući vidan dopri-nos razvoju ovog vida oružanih sna-ga i JNA. U tom periodu je završio višu oficirsku školu i Višu vazduhop-lovnu vojnu akademiju i uz to veoma intenzivno radio na vlastitom opštem obrazovanju, između ostalog, vanred-no polažući ispite završio više raz-rede gimnazije i Pravni fakultet… (…) Zadnjih 11 godina aktivne vojne službe, neprekidno do penzionisanja, 31. 12. 1981. godine, bio je u Teritori-jalnoj odbrani Socijalističke Republi-ke Bosne i Hercegovine.”

Osim svoje redovne službe, kao čovjek širokih interesovanja, angažovao se u društvenom radu, u mnogim društvenim i sportskim orga-

Za uspomenu i dugo sjećanje: Salih Osmanbegović i Suljo Spahić iz Piskavice

ZAVIÈAJ

31

nizacijama, klubovima i udruženjima u Sarajevu.

Nije mirovao ni u mirovini. Bio je na-rodni poslanik, aktivista nekadašnjeg Socijalističkog saveza, boračkih or-ganizacija… Poznat je i kao jedan od najagilnijih predsjednika Udruženja Gračanlija u Sarajevu.

Za takav angažman dobio je više visokih ratnih i mirnodopskih odli-kovanja, među kojima ističemo samo dva: “Partizansku spomenicu ’41” i Nagradu ZAVNOBiH-a, koja mu je do-dijeljena 25. 11. 1991. godine.

Salih Osmanbegović je bio u redo-vima one vojske punih 40 godina: od prvih legendarnih dana njenog nasta-janja, časnog rasta i razvoja, tu neg-dje, do prvih početaka njenog posr-tanja. Prije definitivnog sunovrata te vojske, otišao je u mirovinu, svjestan da to odavno nije više bila ona vojska u kojoj je proveo svoje najbolje godi-ne. Kao i mnogi iz njegove generaci-je, dostojanstveno i hrabro, duboko u zrelim godinama, podnosio je rušenje svojih mladalačkih ideala. Prepoznao je podmuklu opasnost koja se nadvila nad ovim našim prostorima i opet se stavio na stranu antifašizma. Za razli-ku od davne 1942. godine, kada je sa svojim drugovima izašao iz Sarajeva i krenuo u borbu protiv fašizma, pola vijeka kasnije, tokom rata za Bosnu i Hercegovinu, ostao je u opkoljenom Sarajevu da ga, opet, zajedno sa svo-jim drugovima brani od fašističkih nasrtaja koliko može i kako može.

Bio je vodeća ličnost u grupi časnih umirovljenih generala nekadašnje JNA koji su se u ljeto 1992. godi-ne javno stavili na raspolaganje rat-

noj Vladi Bosne i Hercegovine i po-nudili svoje iskustvo, ugled, znanje i pomoć u organizovanju odbrane Sa-rajeva, u odbrani Bosne i Hercegovi-ne. Nažalost, ili su staračke snage tih časnih oficira bile potcijenjene ili im se nije vjerovalo. Mada nisu mogli ak-tivno učestvovati u odbrani Bosne, us-pjeli su sačuvati obraz u opkoljenom Sarajevu. Javno oglašavanje i osude fašističkih nasrtaja na Sarajevo, po-zivi međunarodnim organizacijama antifašističkih boraca da podrže Bos-nu, te mnoge druge slične aktivnosti i manifestacije i, konačno, to što su ostali da dijele zlo i dobro sa svojim sugrađanima, u danima bosanskog karakazana, bilo je više od moralne podrške.

Salih je bio inicijator i predsjed-nik Organizacionog odbora za formi-ranje Patriotskog demokratskog po-kreta za Bosnu i Hercegovinu, koji je osnovan 20. juna 1993. godine i koji je uspješno djelovao tokom čitavog minulog rata, doprinoseći naporima u odbrani Bosne i Hercegovine. Na funkciji predsjednika Republičkog od-bora SUBNOAR-a Bosne i Hercegovi-ne bio je od oktobra 1995. do septem-bra 1998. godine.

Zapažena je i njegova publicistička djelatnost. Objavio je veći broj pri-loga u nekoliko ratnih monografija i četiri zbornika sjećanja ratnih jedini-ca. Sarađivao je u nekim republičkim časopisima i revijama, na radiju i te-leviziji, objavio više ratnih feljto-na u “Oslobođenju”, više godina bio član savjeta tog lista… Objavio je, između ostalog, i jedan opširniji pri-log o mjestu i ulozi gračaničkih in-telektualaca u preobražaju svog


32

zavičaja u 8. broju “Gračaničkog glas-nika”. Bio je organizotar i sudionik više zapaženih savjetovanja iz novi-je historije naroda Bosne i Hercego-vine. Ističem Okrugli sto, “ZAVNO-BiH – Deklaracija o pravima građana Bosne i Hercegovine”, održan u Sans-kom Mostu 1. 7. 1999. Kao pred-sjednik Organizacionog odbora tog naučnog skupa, uspio je okupiti emi-nentna imena iz našeg naučnog, kul-turnog i javnog života. Sa svojim pri-lozima nastupili su akademici Enver Redžić i Muhamed Filipović, zatim poznati historičari i publicisti Muha-med Kreso i Mićo Carević, fra Mar-ko Oršolić, Krstan Bijeljac, �arko R. Papić, Mustafa Resulović, Bejdo Felić i Adem Borić. Među njima je bio i Sa-lih Osmanbegović, ne samo kao orga-nizator, već i kao autor. Zapaženo je njegovo izlaganje pod naslovom: “Je-dan pogled na značaj, ostvarenje i ak-tuelnost Deklaracije ZAVNOBiH-a o pravima građana Bosne i Hercegovi-ne”1 Za ovu priliku podvlačimo samo jednu njegovu misao, izgovorenu pri-likom otvaranja spomenutog skupa: “U času kada održavamo ovaj skup, svjedoci smo veoma raširenih pojava grubog kršenja ljudskih prava i slobo-da koja ozbiljno dovode u pitanje de-mokratski preobražaj i demokratsku reintegraciju Bosne i Hercegovine, te brojnih opstrukcija i teškoća u funk-cionisanju pravne države. U tome leži i povećana aktuelnost dalje rea-lizacije u praksi Deklaracije donese-ne u Sanskom Mostu prije 55 godi-na. Vjerujem da će učesnici ovog sku-pa o tome iznijeti puno argumenata, ali i ideja o putevima prevazilaženja nezadovoljavajućeg stanja u Bosni i

Hercegovini u ovoj izuzetno značajnoj oblasti.”2

O njegovim vezama sa rodnim kra-jem u pomenutom biografskom za-pisu nalazi se i sljedeća rečenica: “Poslije rata (Drugog svjetskog n. u.) bez prekida je bio prisutan u rod-nom kraju (Gračanica) i široj regi-ji sjeveroistočne Bosne, aktivan u pružanju podrške i pomoći i zbog toga, kao i zbog principijelnosti, lične skromnosti i uvijek kritičkog odno-sa prema bilo kakvim privilegijama i zloupotrebama – uživa izuzetno ve-liki ugled i poštovanje među ljudi-ma ovog kraja.” Sjećam se, dolazio je u Gračanicu nenametljivo, tiho, da obiđe rodni kraj, svoju familiju, da se vidi sa drugovima iz djetinjstva. Ak-tuelnim vlastima u Gračanici nikad se nije nametao. Pripadao je plejadi bivših partizana, koji su urođenu ili “utuvljenu” partizansku skromnost ispoljavali čitavog svog života. Otvore-no je osuđivao takozvane partizanske legende, koje su u nekim kasnijim vremenima znale dobro unovčiti svoj, kako se govorilo, doprinos NOB-u i re-voluciji.

Zato je Salih Osmanbegovć za mene i za moju generaciju bio i ostao “par-tizan plus”, a za svoje drugove, kako reče Dragutin Braco Kosovac na nje-govom posljednjem ispraćaju, “jedan od gospara socijalističke revolucije Jugoslavije i narodnooslobodilačke borbe naroda Bosne i Hercegovine”.

Razmišljajući o tome, ne mogu a da se ne sjetim dva, naoko sitna, detalja iz mojih brojnih susreta i kontakata sa rahm. Salihom. Prvi je vezan za jed-no savjetovanje pod naslovom “Dje-lovanje napredne omladine, SKOJ-a,

ZAVIÈAJ

33

sindikata i KPJ u Gračanici nepos-redno pred rat i u prvoj ratnoj godi-ni”, održano krajem 1985. godine, s ciljem da se rasvijetle neki detalji za Monografiju “Gračanica i njena okoli-na u NOB-u i revoluciji”, na kojoj sam tada intenzivno radio u koautorstvu sa prof. Esadom Tihićem. Osim neko-liko historičara, na taj skup odazvalo se i dvadesetak uglednih starijih lju-di, mahom učesnika NOB-e, od kojih se očekivalo da iznesu svoja sjećanja na važne događaje u periodu 1939.–1941. godina u Gračanici. Kao jedan od uglednih učesnika, Salih je iznio svoja sjećanja na organizaciju napred-nih omladinskih grupa u trgovačkoj građanskoj školi, koju je pohađao u Doboju neposredno prije izbijan-ja Drugog svjetskog rata. Tokom sav-jetovanja (kako smo ga mi zvali), po-vela se rasprava i o učešću, ili bolje reći neučešću Gračanlija u ustanku na Ozrenu. Naime, ako su već posto-jale napredne grupe partijaca i skoje-vaca u Gračanici, postavilo se logično pitanje kako niko od njih nije otišao na Ozren prilikom ustaničkog upada u Gračanicu i njihovog povlačenja 23. augusta 1941. godine. Dok su mnogi okolišali sa odgovorom i potpuno zao-bilazili to vruće pitanje, Salih je, kao i uvijek, bio direktan. Navodim njegove riječi po sjećanju:

“Nije se ni moglo očekivati da se neko od nas pridruži ustanicima kada je većina njih na svojim kapama ima-la kokarde. Istina, bilo je nešto i pe-tokraka.”

Nakon ovako direktnog i jasnog od-govora, niko se više nije upuštao u dalje razjašnjavanje toga pitanja. Val-ja znati da je u to vrijeme napuhana

legenda o ozrenskim partizanima i petokrakama, te njihovim partizan-skim zaslugama još uvijek pritiskiva-la svijest mnogih. Osim činjenica u knjizi Todora Vujasinovića o Ozrens-kom partizanskom odredu, drugih i drugačijih istina o tome nije bilo. Ili su se samo krišom šaputale. Salih Osmanbegović je tom prilikom otvo-reno i javno izgovorio samo jednu.

Drugi detalj vezan je za Časopis “Gračanički glasnik”, kojeg je Sa-lih od prvog broja podržavao, nalazio nam saradnike, čak i sam sarađivao u njemu. Sjećam se kako je, kao funk-cioner SUBNOAR-a BiH u Sarajevu, s neskrivenim ponosom svojim drugovi-ma pokazivao Časopis, govoreći: “Vi-dite, šta mi u Gračanici imamo!”

Kao predsjednik SUBNOAR-a BiH, on će nešto kasnije pokrenuti reviju “Glas antifašista”, koja i danas izlazi. Kad mi je poklanjao prvi broj, sjećam se, u šali mi je rekao:

“Evo, i mi u Sarajevu nešto imamo!”

Šta su dva detalja iz jedne prebo-gate i zanimljive biografije… Jedan tren, malo podsjećanje, premalo u su-daru s neumitnošću zaborava… Jer, otišao je Čovjek.

NAPOMENE 1 U povodu 60. godišnjice ZAVNOBiH-

a i u znak sjećanja na rahm. Saliha Osmanbegovića, taj njegov rad objavljujemo u rubrici “Povodom” u ovom broju našeg časopisa.

2 Glavni odbor Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog antifašističkog rata Bosne i Hercegovine, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Skupština opštine Sanski Most izdali su Zbornik ra-


34

neDim zahirović Šejh sinan iz srebrenika

ramiza smajić posljeDnji Gračanički siDŽil

mina kujović osnivanje i početak raDa Djevojačke naroDne osnovne Škole u Gračanici

Dr. muhameD nuhić nasilje i kazna

zavič

aj

Nedim Zahirović

šEJH SINAN IZ SREBRENIKA

Uz mjesnu džamiju u Gornjem Srebreniku, naselju u blizini poznate srebreničke tvrđave,

nalazi se turbe šejha Sinana. Za raz-liku od tvrđave, čiji pomen nalazi-mo u istorijskim izvorima i prije os-manskog osvajanja, a naročito u os-manskim nakon njenog definitivnog pada pod tursku vlast 1520. godine, o ličnosti šejha Sinana nismo imali ni-kakvih podataka, izuzev onih koje je sačuvalo narodno predanje. Ovo pre-danje zabilježio je još 1965. godine Milenko S. Filipović.1 Prema tome predanju, šejh Sinan je došao u Sre-brenik iz Budima nakon 1690. godi-ne, odnosno nakon što su Osmanli-je izgubile Ugarsku. M. Filipović dal-je navodi kazivanje o njegovom “Po-bri”, tj. pobratimu, hrišćaninu porije-klom iz �abara koji je prešao na is-lam i nakon smrti ukopan pored Si-nanovog groba, zatim kazivanje o nas-tanku šejh Sinanovog vakufa i o nje-govim kerametima. U prilici smo da navedemo neke pouzdane podatke o ovom derviškom šejhu, i to na osnovu njegove biografije, koju je u djelu Sil-siletü l-muqarribîn ve menâqibu l-müt-teqîn dao šejh Sinanov savremenik, beogradski muftija i muderis Muniri Belgradi.

Muniri Belgradi (njegovo pravo ime je Ibrahim b. Iskender) poznati je os-manski autor sa naših prostora. Nje-

PROŠLOST

35

govu biografiju, kao i podatke o nje-govim djelima, na osnovu radova ra-nijih istraživača i na osnovu vlastitih istraživanja dao je Hazim Šabanović. Muniri je bio porijeklom Bošnjak, a Šabanović navodi da je on nakon završenog školovanja u Istanbulu, do-bio položaj muftije u Beogradu. On je, takođe, bio i muderris na medre-si Mehmed-paše Jahjapašića i vaiz. Tačan datum Munirijeve smrti nije utvrđen, ali je to bilo nakon 1617., a prije 1635. godine. Nakon smrti, po-kopan je u haremu džamije Mehmed-paše Jahjapašića. Kod prikaza dje-la Silsiletü l-muqarribîn, Šabanović je ukazao na njegovu važnost i ista-kao potrebu njegovog izdavanja (pri-jepis ovoga djela nalazi se u biblioteci Sulejmaniji u Istanbulu).2 Navode iz ovog Munirijevog djela obilno je koristila Nathalie Clayer, pozna-ti istraživač istorije derviških re-dova na Balkanu, i ono je i dalje predmet njenog interesovanja.3

Toliko o ovom izvoru, a sada ćemo interpretirati Munirijeve na-vode listovima 118 a – 119 b, gdje se nalazi biografija šejha Sinana: “Ovaj plemeniti merhum bio je halifa Merkez-efendije, a zatim je došao u malu kasabu Srebrenik, koja se nalazi ispod Tuzle, tu se nastanio i živio, provodeći svoj ta-rikat. Iako skromnog imetka, on je sagradio jedan mesdžid i živeći uzornim životom dostigao sta-rost od 80-90 godina. Međutim, uprkos tome što je dostigao tako duboku starost i pročuo se po uzornom i plemenitom životu, njega je srebrenički kadija doveo da radi na poslovima po naređenju

sandžak-bega.4 Carski povjerenik (mubašir), koji je bio prisutan kod obavljanja ovih radova, bio je Vildan-zade efendi, sin mog učitelja Vildan-efendije.5 Kad je Vildan-zade ugledao Sinana na ovom mjestu, on je iz obzi-ra i naklonosti prema pobožnjacima koje je naslijedio od svog oca povikao: ‘Efendija, što ti ovdje radiš?’ i upi-tao ga za njegovo stanje. Šejh je nje-mu objasnio svoju situaciju, na što se Vildan-zade založio kod kadije da šejha oslobodi od ove službe, čemu on nije udovoljio. Tada je Sinan poželio da na mjesto ovog kadije dođe drugi i da ovaj bude uklonjen sa ovog svije-ta tako što bi ovo veče, kada on ovd-je ostaje, čerahori njega napali i ubi-li (dalje na ovom listu i na listovima 118 b i 119 a slijedi uopšteno kazi-


36

vanje o korumpiranosti kadija i tek na listu 119 b Muniri nastavlja pričanje o Sinanu). U momentu kada je kadi-ja bio ubijen, Sinan se odmah udaljio od toga mjesta, jer je pomislio da je tako najbolje i dok je išao kući, bio je zadivljen Božijom mudrošću. Nakon ovoga, Vildan-zade ef. je isposlovao da se Sinanu iz državne blagajne (bejtul-mal) dodijeli primanje (vazifa) od ne-koliko akči. Upravo u to vrijeme Si-nan je nekim poslom boravio u Beo-gradu, gdje je se susreo sa nekim po-jedincima i sa Emir-efendijom, koji mu je ukazao čast i poštovanje. U ple-menitosti, čestitosti i sa dovama za spas na onom svijetu, Sinan je 1010. godine preselio na ahiret, neka mu se Allah smiluje.”

Ovi podaci omogućuju nam da u iz-vjesnoj mjeri osvijetlimo ličnost šejh Sinana i u narednim redovima ćemo pojasniti ove Munirijeve navode. Početi ćemo od kraja, gdje nam Muni-ri navodi da je Sinan umro 1010. go-dine po Hidžri, što odgovara 1601. ili 1602. godini. Ako je poznato da je on živio 80-90 godina, onda je rođen u vremenu od 1510. do 1520. godine. Muniri navodi da je Sinan u Srebre-nik došao i tu se nastanio, odnosno to mjesto odabrao kao svoj zavičaj (Mu-niri upotrebljava glagol tevettün et-mek koji upravo sadrži to značenje). Muniri dalje navodi da je Sinan bio ha-lifa Merkez-efendije. Merkez-ef. je bio poznati šejh sunbulija, jednog ogran-ka halvetijskog tarikata. On (Merkez-ef.) je bio murid poznatog derviškog šejha Sunbul Sinan-ef., koji je ujedno i osnivač ovog ogranka halvetija. Na-kon smrti Sunbul Sinan-ef. 1529. pa sve do vlastite smrti 1552. godine, Merkez-ef. je vodio Kodža Mustafa-pašinu tekiju, koja je bila centar

ovog ogranka i nalazila se u Istanbu-lu. Znači, Sinan je, prije nego što je došao u Srebrenik, jedno vrijeme mo-rao provesti u Istanbulu, u ovoj tekiji, gdje je bio upućen u pravila i učenje ovog ogranka od Merkez-ef., od koga je dobio hilafet, a zatim se uputio u Bosnu. Sada nam je poznat i Sinanov tarikat; on je bio halvetija i pripadao je ogranku sunbulija.6

Ukoliko bismo pokušali odgovori-ti na pitanje zašto je Sinan-ef. došao u Srebrenik, prvo što se može pret-postaviti je rad na širenju tarika-ta, ali takođe moramo imati na umu činjenicu da su derviški redo-vi, i to naročito halvetije tokom 16. i 17. vijeka, u osmanskoj državi igra-li značajnu ulogu. Oni su uticali na odvijanje političkog i vjerskog života, bili prisutni prilikom osvajanja novih teritorija, učvršćivanja vlasti i proce-sa islamizacije u novoosvojenim kra-jevima. Tako se može pretpostavi-ti da je djelokrug aktivnosti šejha Sinana, uz pridobijanje novih prista-lica ovog ogranka halvetijskog tari-kata, obuhvatao i rad na širenju isla-ma, pri čemu treba naglasiti da su se na ovom području nastanile značajne mase Vlaha koji su u velikom broju primali islam. Vrlo je vjerojatno da je on održavao kontakte sa predstavni-cima vlasti na ovom području, a kako vidimo iz Munirijevog kazivanja, i sa drugim dervišima, što je i običaj kod pripadnika derviških redova. Muni-ri navodi da je Sinan sagradio jedan mesdžid u Srebreniku, ali ne navodi da je Sinan, takođe, ostavio i vakuf, za koga znamo da je postojao. Sasvim je razumljivo da je šejh Sinan ovom mesdžidu pridodao vakuf iz čijih pri-hoda bi mesdžid mogao biti održavan. U popisu vakufa u Bosni i Hercegovi-

PROŠLOST

37

ni iz 1913. godine, dati su podaci i o šejh Sinanovom vakufu, iz kojih vidi-mo da su iz njegovih prihoda izdvaja-ni plata mujezinu i imamu džamije u G. Srebreniku, što je, vjerojatno, još šejh Sinan svojom vakufnamom odre-dio.7 Njegov vakuf svakako je nastao u zadnjim decenijama 16. vijeka, a pre-ma podacima iz popisa iz 1913. go-dine, obuhvatao je zemljišne površine u Srebreniku i Babunovićima. Vakuf je, pretpostavljamo, mogao nasta-ti na dva načina: a) zahvaljujući za-slugama i ugledu šejha Sinana, jer je on tako mogao dobiti darovnicu od sultana (temliknama) kojom zemlja postaje njegovo privatno vlasništvo i on je kao takvu tu zemlju mogao uva-kufiti; b) zalaganjem nekog visokog predstavnika osmanske vlasti, jer je poznato da su osmanski dostojanst-venici podržavali širenje mreže ovog ogranka halvetija, pa bi u tom slučaju i ovaj vakuf nastao inicijativom nekog od njih.

Na kraju nam ostaje da kažemo da navodi iz narodnog predanja o šejh Si-nanovom dolasku iz Mađarske, nakon 1690. godine, nisu tačni. Tačno je da je on u Srebrenik došao, ali sigur-no ne iz Mađarske u navedeno vrije-me. Ako se ima u vidu da su pristalice ovog ogranka halvetija bili naročito prisutni u zapadnoj Anadoliji i Rume-liji, može se pretpostaviti da je i Sinan porijeklom iz tih krajeva. Ovo ostaje samo kao pretpostavka, jer se zasada o njegovom porijeklu ne može ništa određeno kazati. Međutim, bez ikak-ve zadrške može se odbaciti kazivanje o njegovom pobratimu “Pobri” u obli-ku u kome ga je sačuvala predaja.

NAPOMENE1 Dr. Milenko Filipović, „Turbe šeh-Sinan-

babe i Pobrin grob u Srebreniku”, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Tu-zla, 1965., str. 151-155.

2 Hazim Šabanović, Književnost bosansko-hercegovačkih muslimana na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973., str. 193-201.

3 Nathalie Clayer, Mystiques, Etat et Societe. Les Halvetis dans l’aire balkanique de la fin du XVe siecle a nos jours, Leiden-New York-Köln, 1994.; ista, ,,Les miracles des cheiks et leurs fonctions dans les espaces fron-tieres de la Roumelie du XVIe siecle” u: Miracle et Karama. Hagiographies mediev-ales comparees (sous la direction de Denisa Aigle), Paris, 2000., str. 435-458.

4 U tekstu stoji beglik hidmeti. Kako se može zaključiti iz daljeg izlaganja, radi se o tome da je kadija šejha Sinana prisilio da zajed-no sa zidarima (čerahori) radi na popravci srebreničke tvrđave. U tekstu on se pominje kao kadija Srebrenika, što je nepreciznost u Munirijevom kazivanju, jer je Srebrenik za vrijeme osmanske vladavine bio nahija i nije mogao imati kadiju, nego je to bio neki dru-gi kadija ili njegov zastupnik (naib). I pre-ma navodu u tekstu, da kadija preko noći tu ostaje, može se zaključiti da je on došao sa strane (Up. Hazim Šabanović, Bosans-ki pašaluk, Sarajevo, 1959., str. 172, 201-202).

5 Sin Munirijevog učitelja Vildan-efendije.6 Izraz “hilafet” nalazi primjenu i u orga-

nizaciji derviških redova i označava da se neko pojavljuje kao halifa, tj. zastupnik šejha, lice koje može uvoditi nove članove u tarikat; o derviškim redovima v. J. Spencer Trimingham, The Sufi orders in Islam, Lon-don, 1971.; o derviškim redovima na našim prostorima v. Džemal Čehajić, Derviški re-dovi u jugoslavenskim zemljama, sa poseb-nim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, Sara-jevo, 1986.; o halvetijama, jednom od naju-ticajnijih ortodoksnih derviških redova v. N. Clayer, “La Khalwatiyya” u: Les voies d’ Al-lah. Les ordres mystiques dans le monde mu-sulman des origines a aujourd’hui (A. Popo-vic et G. Veinstein, ed.), Paris, 1996., str. 615-636; opširnije o sunbulijama v. Ency-clopaedia of Islam New Edition (=EI²), IX, Leiden, 1997, str. 875-876, s. v. Sunbuliyya


38

Ramiza Smajić

POSLJEDNJI GRAčANIčKI SIDŽIL

Sidžil (lat. sigillum) je službeni registar osmanske sudske kan-celarije, u kojem su zavođeni

svi na sudu rješavani problemi. U sadržaju sidžila mogu se naći predme-ti iz oblasti građanskog i porodičnog prava (kupoprodaja, dužnički odnosi, vjenčanja, razvodi, ostavinske raspra-ve…), kao i prijepisi službenih aka-ta viših organa (fermani, berati, buj-ruldije…). Kako vidimo, osim izrazi-to sudske djelatnosti, kadije su bili zaduženi i za određivanje cijena na tržištu, određivanje radnika za oprav-ke putova, mostova, tvrđava, popi-se stanovništva i dr. Predmetna pro-blematika u sidžilima očituje i prom-jene u nadležnostima određenog ka-dije. Tako je, naprimjer, očito da su u sidžilima, koji se odnose na bo-sanske prostore u drugoj polovini XIX stoljeća, zastupljeni samo razv-odi, vjenčanja, ostavinske rasprave i djelimično procesi iz agrarnih odno-sa, što je rezultat promjene domena nadležnosti šerijatskih sudova refor-mama pravnog zakonodavstva. Ukrat-ko, već nakon Hatt-i šerifa od Gulha-ne, kadija gubi na ulozi u poslovima izvan nadležnosti suda.

Značaj sidžila kao izvora ne leži samo u njegovoj historiografskoj di-menziji, nego i mjestu koje bi imao u onomastičkim, topografskim, etnol-oškim, sociološkim i drugovrsnim

istraživanjima. Svakako, taj značaj se ne očituje samo u okviru histori-je uže oblasti i stanovništva, privrede, ustanova, konkretno u ovom slučaju na području gračaničkog kadiluka u Zvorničkom sandžaku, nego i u okvi-ru istraživanja većih administrativnih jedinica.

Zbog nepostojanja djela na bo-sanskom jeziku, koje bi sintetički zaokružilo informacije o historiji sudstva u Osmanskom Carstvu, svaki priređivač ovog tipa izvora prisiljen je čitaocima približiti instituciju kadi-je, pa čak i kadiluka kao administra-tivno-upravne jedinice. Tako je i Sa-dik Šehić, u svom radu posvećenom gračaničkom kadiluku u Zvorničkom sandžaku, dao osnovne informaci-je o pomenima gračaničkog kadilu-ka u arhivskoj građi, razvoju kom-pletnog sudstva, ustanovama kazi as-kera i šejh-ul-islama i kadija uopšte. Mi ćemo podsjetiti i na činjenicu da, iako je postojala hijerarhijska ljestvi-ca u osmanskom sudskom siste-mu (šejh-ul-islam, kazi asker, kadija, naib), u obavljanju dužnosti nije bilo obavezne zavisnosti između ovih orga-na. Kadije su bile različitih rangova, što je ovisilo o njihovom obrazovanju, a to je označavano prema plati koju je dobivao. Bosna je, u periodu koji nas zanima, na prelazu iz 18. u 19. stoljeće, imala oko 45 kadijskih mjes-ta sa različitim rangovima kadije. Najveći rang je imao sarajevski kadi-ja, koji je imao zvanje mule. Međutim, i rang mule je bio stepenovan, pa je ovaj sarajevski bio četvrtog, najnižeg stepena mulaluka.

Osjećamo potrebu da na ovom mjestu istaknemo jednu posebnu

PROŠLOST

39

značajku ove temeljne institucije ad-ministrativno-pravnog sistema Os-manskog carstva, a čemu su rijetki, poput Hazima Šabanovića, posveti-li punu pažnju. Riječ je o izvjesnom stupnju nezavisnosti, koju su imale kadije u odnosu na čak najviše vojno-političke i upravne organe u ejaletu, beglerbegove. Naime, činjenica da su kadije postavljane od posebnih orga-na centralne vlasti i da su imali pr-venstveno ulogu kontrolora zakoni-tosti akata i postupaka svih organa vlasti u ejaletu, njihovu funkciju činila je nezavisnom i u odnosu prema sam-om beglerbegu. Utoliko više ovaj sta-tus čini značajnijim informacije koje se mogu naći u registru ovog adminis-trativno-upravnog organa. Još ako se uzme u obzir koliko malo se uradilo na cjelovitim monografskim studija-ma ključnih bosanskohercegovačkih gradova, onda je očita potreba za pu-blikovanjem ovakve vrste građe.

Iako je bilo istraživača koji su svoje značajne studije zasnovali upravo na ovim prvorazrednim izvorima, do da-nas je put do čitalačke javnosti našao tek sidžil mostarskog kadije kojeg je priredio Muhamed Mujić, a koji je posthumno objavljen 1987. godine.

Nažalost, sluh javnosti još je neo-sjetljiv na ovakve zahtjeve u nauci, o čemu svjedoči činjenica da neki od dešifrovanih i prevedenih sidžila već decenijama u rukopisu čekaju na mjesto u izdavačkim planovima. Po-red toga, u sredinama u kojim se nji-hovo publikovanje stavlja na dnevni red, danas postoji poražavajuća do-datna teškoća, činjenica da se za ova-kvu građu ne mogu napraviti recenzi-je zbog minornog broja stručnjaka u

ovoj oblasti. U međuvremenu su rat-ne okolnosti u nepovrat odnijele istin-ske riznice arhivske građe pohranje-ne u Orijentalnom institutu i sličnim institucijama, pa i nekad bogatim porodičnim bibliotekama. Može se slobodno reći da je sidžil, koji je pred-met našeg interesovanja u ovom radu, svojom ratnom odisejom zaslužio da mu se ne samo posveti puna pažnja, nego da se uloži najveći napor da se sačuva ono šta je od njega ostalo. Ova formulacija najbolje oslikava situaciju u kojoj se nalazi jedini preostali sidžil kadiluka Gračanica.

Još je Sadik Šehić, u radu posvećenom gračaničkom kadiluku, dao nekoliko informacija o postojan-ju ovog sidžila, iz kojih saznajemo to da je pomenuti sidžil nekada bio pohranjen u zbirci sidžila Gazi Hus-rev-begove biblioteke, da je 1981. go-dine izuzet i deponovan u Orijental-nom institutu radi čuvanja i obrade. Dodatnim informisanjem smo utvrdi-li da je, razaranjem Orijentalnog in-stituta 1992. godine, original sidžila doista nestao bespovratno, zajedno sa cjelokupnom arhivskom građom u Institutu. U prilog neophodnosti hitnog publikovanja ovakve izvorne građe govori podatak da je u građi, koja je nestala spaljivanjem Orijen-talnog instituta, izgorio i original je-dinog objavljenog prijevoda sidžila, već pomenutog sidžila mostarskog kadije (1632.-1634.). Igrom sudbine i zdravim lokalno-patriotskim i bib-liofilskim osjećajima pojedinca, od gračaničkog sidžila su preostale tek papirne kopije.1 Nažalost, imajući u vidu trajnost ovih kopija, može se reći


40

da je ova jedinstvena dokumentarna građa samo privremeno sačuvana.

Iako se kod ovakve vrste građe prak-tikuje i izdavanje regesti dokumena-ta, čime bi se dobio konkretan uvid u sadržaj sidžila, smatramo da bi naja-dekvatnija forma kojom bi se predsta-vio ovaj gračanički sidžil bio in exten-so. Svaki drugi način ostavlja otvore-nom mogućnost da se zaobiđu ili za-nemare bitni detalji.

Nije rijetka situacija da se unutar sidžila nađu kratki tekstovi, pojedi-ni isječci ili tek list nekog od ranijih sidžila koji su dospjeli do određenog kadije. Tako je u ovom sidžilu sačuvan prijepis djela Ðarh qawâ’id al-a’arâb. Komentator djela je naveden u uvodu kao Muhammad b. Sulaymân, poznat kao Kâfilađî, a autor djela na koje se komentar odnosi je Ðamâluddîn Mu-hammad ‘Abdullâh b. Yûsuf b. Hiđâm. Prepisivač je potpisan u kolofonu kao hadþi Mustafa, sin hadþi-Ahmeda, iz kasabe Gračanica. Kao vrijeme nas-tanka prijepisa naveden je period dok je dotični prepisivač bio u “Husre-vovoj medresi, između dvije jacije, u četvrtak, 1158. god. po hidžri”.

Na jednom listu je podatak, potvrđen odgovarajućim i čitkim pečatom, da je ovaj prijepis prešao u vlasništvo Ah-meda Sabita, sina Mustafe Abid-efen-dije, poznatog kao Čokadži-zade. Na-vedena je i cijena po kojoj je rukopis otkupljen, 18 groša.

U sidžilima su pojedine stranice često ostavljene prazne. Da li je takav slučaj bio i u ovom sidžilu, ne znamo, s obzirom na to da su kopirane samo ispisane stranice.

Osjećamo potrebu da i na ovom mjestu progovorimo o teškoćama koje prate svako priređivanje izvo-ra osmanske provenijencije, pa tako i ovog sidžila. Specifičan rukopis pi-sara, svjesno nastojanje da se u poje-dinim pitanjima kamuflira određeni sadržaj te napor da se posebnim pra-vilima u pisanju onemogući bilo kak-vo falsifikovanje, učinili su posao priređivača izuzetno zahtjevnim, pr-venstveno u dešifrovanju teksta, a tek onda u prevođenju.Veliku olakšicu tokom dešifrovanja čini to što doku-menti zastupljeni u sidžilima imaju svoje šablone, te činjenica da je ovaj sidžil od početka do kraja pisala jed-na ruka, tako da je rukopis svo vrije-me isti. Što se tiče samog prijevoda, ako zanemarimo arhaičnost i stil, još su uvijek u velikoj mjeri prisutne ned-oumice na terminološkom planu.

U sidžilu nema originalne paginaci-je, ili ona nije uočljiva na amaterski pravljenim kopijama. Očito je da je neko pokušao napraviti izvjesnu nu-meraciju, ali je nedostajuća na trećini sidžila, dok se u preostalom dijelu ne može sa sigurnošću potvrditi slijed dokumenata prema navedenim bro-jevima stranica, nego tek po datumi-ma, što opet stvara dodatni problem, budući da je često navedena samo go-dina, bez mjeseca. To je jedan od raz-loga što nismo mogli uočiti ni to da li ima predmeta koji su kasnije provede-ni, pa da datumi hronološki ne slije-de jedan iza drugog. Inače, vremenski opseg koji pokriva ovaj sidžil se kreće od 1793. do 1799. godine.

Ukupan broj zavedenih dokumenata u sidžilu je 146, dok je registrovano 128 vjenčanja.

PROŠLOST

41

Ubiciranje toponima spomenutih u sidžilu zahtijevalo bi rad na terenu, kao i upućenost u regionalna pom-jeranja tokom dvije stotine godina. Saznanja do kojih bi se došlo svaka-ko bi obogatila geografsku sliku ovog područja. Mahale su se skoro uvi-jek formirale oko određene džamije, te su po vakifu te džamije ili nekom drugom, od naroda korištenom ime-nu, dobivale ime i same mahale. Tako se u ovom gračaničkom sidžilu pojav-ljuju slijedeće mahale: Čiriš, Hidajet-mahala, Ahmed-pašina mahala, Paša-zade mahala, Olum-mahala, Vranić, Derviš-hodža, Gojsalić…

Pomenute su slijedeće džamije: Paša-zade, Halil-ef., Nova, Čiriš, hadži-Džaferova, Ahmed-pašina,…

Pored ovoga, mogu se izdvojiti neka sela koja se češće javljaju u predme-tima: Malešići, Miloča, Međeđa, Ora-hovica, Rastica, Rašica, Slana…

Ovdje treba imati na umu mogućnost sličnog ili eventualno drugačijeg čitanja naziva.

Dok je većina dokumenata pisa-na na originalnom, osmanskom jezi-ku, registri vjenčanja su obavezno na arapskom jeziku.

Brakovi među muslimanima skla-pani su po uobičajenoj proceduri, uz opunomoćenike sa obje strane, a o njihovim punomoćima svjedočilo je treće lice. Navest ćemo dva primjera, u kojima se kao ženici pojavljuju vjer-ski i pravni službenici:

Pr. 1. �enik: imam Ahmed-ef. iz ma-hale Mejdan; njegov vekil je Salih-ef. iz mahale Mumihodža (Muhodža, Muhihodža?),

Nevjesta: Hatidža, kći Sulejmana, iz mahale Čiriš; njen vekil je alemdar Ab-dullah,

Svjedoci: mula Osman i Čolo-zade mula Muhamed,

Mehr-i mu’edždžel: 3.000

Pr. 2. �enik: Čapko muftija Mustafa-ef. iz mahale Gojsalić;

Nevjesta: Hatidža, kći Omer-bega, iz pomenute mahale; njen vekil je Mus-tafa-beg

Svjedoci: mula Derviš i Ahmed,

Mehr-i mu’edždžel: 6.000

U potpisu: Omer-ef., Osman, Ah-med i dr.

Letimičnim uvidom u podatke koji su unošeni tokom vjenčanja, primi-jetili smo da se, u pogledu zastuplje-nosti mehra, ni ovaj sidžil ne razlikuje od većine bosanskih sidžila koje smo ranije konsultovali. Naime, redovan je uobičajeni mehr-i muedždžel, dok skoro nigdje nismo naišli na mehr-i muadždžel. Visina mehra svjedoči o imovinskom stanju pojedinaca, što može dovesti do saznanja o ekonom-skoj slici tog vremena u određenim slojevima ljudi.

Što se tiče onomastike, u izvorima iz starijih razdoblja rijetko možemo pronaći današnja prezimena. Ovaj sidžil je utoliko dragocjeniji što su u njemu već prisutne današnje forme prezimena u velikoj mjeri, tako da se mogu prepoznati i danas postojeća u gračaničkoj regiji. Pored slavenskog dodatka -ić, jednako često nailazi-mo na vlastito ime + perz. dodatak zade, odnosno osmanski termin oglu, sve u značenju riječi sin. Navest ćemo


42

najčešća: Ali-aga-zade (Alijagić), Berber, Bošnjak, Brkić, Bureković, Burić, Čajić, Čauš, Čolo (Džulo?), Ćosić, Durakoglu (Duraković), Džabić, Dževrak, Ferkuš, Gleto, Grbo (Grebo?), Imam-zade (Imamović), Insanić, Kovač, Ladžo, Mahić, Malešić, Mujić, Mulić, Musić, Pašalić, Pervan, Ramić, Redžeboglu (Redžepović), Sarač, Sinanović, Siradž, Turkoglu (Turković), Velioglu (Velić) …

Kadija je, kao zastupnik šerijata i kanuna, bio nadležan svim slojevima društva, pa se i na osnovu toga ističe da su šerijatski sudovi imali univerzal-ni karakter. Kršćani su svoja vjenčanja i parnice rješavali u sklopu svojih vjer-skih zajednica i nisu se morali obraćati kadiji za to. Ipak, sudeći po građi iz brojnih sidžila, oni su se obraćali i ka-dijama za rješavanje određenih pro-blema na osnovu šerijata i kanuna. Kršćani se tako sreću i u ovom sidžilu, iako u sasvim zanemarljivom broju. Manje detaljnim pretraživanjem naišli smo na zimmije (zimija = štićenik) Luku, Jovana, Dragu i još nekoliko njih, ali bez naznačenih prezimena. Nismo naišli ni na jedan slučaj prev-jeravanja.

Ispod predmeta su uredno navođeni svjedoci (šuhud ul-hal), što se može vidjeti iz primjera dokumenata čije prijevode prilažemo ovom radu.

Iz sidžilske građe se može doći do saznanja o strukturi stanovništva tog vremena. Sudeći po frekvenci-ji stranaka kroz sudske predmete, može se uočiti da se gračanički kadi-luk odlikovao prisutnošću inteligen-cije (muftija, kadija, imama, derviša). Ovdje treba naglasiti često navođenje titule efendi uz imena, što takođe

ukazuje na obrazovanje tih ljudi, pa ih svakako treba uvrstiti u kategoriju inteligencije. Pominjani su i funkcio-neri i službenici poput ćehaje, defter-ćehaje, dizdara, baždara, zabita, veki-la, alemdara, itd. Od gradskih privred-nika naišli smo na berbere, kovače, trgovce…

Bio bi neophodan temeljit prikaz popisa džematlija, koji su napravlje-ni u svrhu organizovanja popravke i renoviranja gradskih džamija. Ana-lizom ovih podataka, došlo bi se do činjenica o ekonomskom standardu u gračaničkom kadiluku tog vremena. Ovdje donosimo prijevod jednog tak-vog dokumenta u ovom sidžilu, a riječ je o renoviranju Pašića džamije:

Dok. br. 1

Vakuf u novcu namijenjen obnovi Paša-zade (Pašića) džamije:

Ibrahim, sin mula Ali-ef. 3.000

……………Osman-ef. 6.480

Bičo Mehmed………. 2.720

Trico Mustafa 5.560

Mustafa, sin Hasana Čauša 550

Mustafa Brkić 1.680

Hasan Malešić 1.480

Ismail Redžeb-oglu (Redžepović) 1.680

Mehmed, sin Dželila 2.480

Šaho Hasan Paša-zade (Pašić) 5.180

Mula Mehmed, sin Ismaila 5.640

Kovač Halil 4.800

Mustafa Mujić iz Bukovice 4.330

Mehmed Bijelić-oglu (Bjelićević) 1.620

PROŠLOST

43

Mehmed Spahija 4.480

Hasan Siradž (Sarač?) 2.520

Memiš Siradž (Sarač?) 3.480

Ahmed Burek-oglu (Bureković) 1.480

………… Osman 2.000

Tahir iz Stuble 4.800

Ibrahim Mahić 3.600

Mehmed Šahić 3.120

Halil Babić 1.260

Mula Osman i Hatidža 1.920

………….. Mehmed 420

Ukupno: 76.280

Naišli smo na niz ostavinskih ras-prava i standardnih formi vasijjet-na-ma. Može se uočiti da su u to vrijeme uvažavani osnovni postulati šerijata u pogledu raspolaganja vlastitim imet-kom. Naime, čovjek koji ostavlja vasij-jet, testament, može po svojoj volji ra-spolagati samo trećinom imetka koji ostaje iza njega. Dvije trećine obavez-no idu nasljednicima, bio oporučilac za to ili ne. Tako ćemo ovdje donije-ti prijevod jednog takvog dokumenta, iz kojeg se vidi da oporučilac trećinu imetka ostavlja u vakuf i slične do-brotvorne svrhe, dok se ne dira u dru-ge dvije trećine.

Dok. br. 2

Umro je Mustafa-paša Senča, sta-novnik mahale Mejdan, jedne od ma-hala u samom kadiluku Gračanica. Dok je još bio u životu, pri zdravom razumu, u želji da bude primljeno od Allaha i radi Njegovog zadovoljstva, trećinu svog imetka oporučio je u do-brotvorne svrhe, 187 groša u novcu, uz znanje suda i prisustvo Abdulla-ha alemdara, nadzornika Mustafa-ef. muderrisa i svih ostalih. Trećina je uz znanje pomenutih, namijenjena sva-koj džamiji i mesdžidu koji se nalaze u kasabi i opravku česme i kaldrme u dvije mahale. To je pravno potvrđeno godine 1210.

12 taksa za dolazak alemdara Abdul-laha

Dokument br. 1


44

Taksa za nadzor

10 Za opravku česme Hajdarovica

10 Kaldrma do nove džamije

20 Uspostavljanje česme Čapkuša (Čajkuša?)

4 ………

20 Popođavanje hadži-Džaferove džamije

10 Vakuf u novcu hadži-Džaferovoj džamiji

10 Vakuf Hidajet-mahali

10 Vakuf džamiji u Olum-mahali

10 Vakuf Paša-zade džamiji

12 Vakuf mahalskoj Novoj džamiji

10 Vakuf džamiji u Čiriš mahali

11 Vakuf džamiji u Ahmed-pašinoj mahali

10 Vakuf Halil-ef. džamiji

10 Vakuf ………džamiji

10 Vakuf džamiji u Vranić mahali

UKUPNO 187

Slovima: stoosamdesetsedam groša

Iznosi koji su određeni za gore na-vedene džamije i mesdžide su odvo-jeni i uz znanje suda, nadzor i uvid sviju, pravno je potvrđeno da je pre-dato u ruke mutevelije. To je pravno potvrđeno.

Slijede potpisi:

Ponos sudija, hadži Mustafa-efendi,

Ponos sudija, Zuhdi Salih-efendi,

Sudski pisar, Osman Nuri

Serdari Osman-aga

…. Serdari Mustafa-aga

Omer-aga, Ali-aga-zade i drugi

Napomenut ćemo da je dokument propraćen pečatom, na kojem je jas-no ispisano ime ranije pomenutog ka-dije Mustafe.

Dok. br. 3Dokument br. 2

PROŠLOST

45

Predstavka. Zeamet u gračaničkoj kazi kojem sam ja mutesarrif na osnovu berat-i šerifa, nalazi se u Miloči, selu na granici sa Slanom. Ra-nije je za granice uzimana ušurska zemlja. Da ne bi došlo do miješanja

Dokument br. 3

onog što obuhvata moj zeamet, Lika Omer i njegov brat Husejn iz sela Međeđa koje pripada pomenutoj kazi, i gradačački imam kojeg zovu Peta (Pita?) ljubazno su molili vašu uzvišenu zapovijed i ferman za proce-duru kojom bi se utvrdile granice po-menutog zeameta te da neko ne bi bio oštećen.

U potpisu je neki Ibrahim.

Dalje slijedi:

Dokument br. 4


46

Na osnovu uzvišenog fermana i zapovijedi velikog bosanskog vali-je Hisameddin-paše prispjele su bu-juruldije u ured gračaničkog suda i to je zavedeno 21. (safera?) 1209. godi-ne.

Dok. br. 4

Neka je zdrav visoko poštovani Sul-tan!

Riječ je o slijedećoj predstavci: jedan naš rođak, nastanjen u gradu Sara-jevu, spahija Ahmed Babaji-zade, na osnovu padišahovog berata, mutesar-rif je zeameta u kazama Gračanica i Donja Tuzla. Dok njegovo dijete ne postane punoljetno, prihodi sa ovog zeameta se uzimaju i određuju svake godine, uz hudždžet-I šer’ijje, u korist

pomenutog djeteta. Ovaj put, Muha-med, Ahmed i Hasan su zaduženi da pravedno svjedoče u vezi sa poslovi-ma pomenutog djeteta u gračaničkoj i tuzlanskoj kazi, na osnovu pravnog akta koji imamo u rukama i onoga kako je ranije utvrđeno. Za to je izdat ferman-i šerif sretnog i milostivog sul-tana.

U potpisu:

Bosanski defter-ćehaja Ahmed

NAPOMENE1 Kopije sidžila sačuvao je rahm. prof. Osman

Delić iz Gračanice, suradnik “Gračaničkog glasnika”. Zahvaljujemo porodici prof. Delića, na ustupljenom materijalu (napom-ena Redakcije)

PROŠLOST

47

Mina Kujović

OSNIVANJE I POčETAK RADA DJEVOJAčKE NARODNE OSNOVNE šKOLE U GRAčANICI

Osnivanje i rad Djevojačke narodne osnovne škole u Gračanici, krajem austrou-

garske vladavine, samo je jedna eta-pa u sazrijevanju svijesti o potrebi školovanja ženske djece, muslimanske posebno, i zanimljiva pojava u histori-jatu školstva na ovom području. Poz-nato je, naime, da su se muslimanske familije u Bosni i Hercegovini ner-ado odlučivale da šalju svoju žensku djecu u svjetovne, građanske škole, smatrajući ih tuđinskim i nepodob-nim. Otpori su se na različite načine ispoljavali u jednom dugom vremens-kom periodu – od prvih građanskih škola koje je otvarala austrougarska vlast, pa do najnovijeg doba, kada su se u pojedinim slučajevima ti proble-mi morali rješavati čak putem redov-nih sudova. Ni Gračanica u tome nije bila izuzetak.

O otporima koji su se ispoljavali u vezi sa školovanjem muslimanske ženske djece u Gračanici nakon os-nivanja prve narodne osnovne škole 1886. godine mogu se naći podaci u ljetopisu te škole (današnja Osnovna škola “Hasan Kikić” u Gračanici), ali i različitim izvještajima o pohađanju

nastave u toj školi koje su podnosili i pisali različiti organi tadašnje vlasti.

Tako, naprimjer, u izvještaju iz 1905. godine, dakle desetak godi-na nakon otvaranja te škole, od 160 učenika u školi, nije bilo ni jedne muslimanske djevojčice. Struktura je bila sljedeća: od 160 učenika, musli-mana je bilo 106 (nijedna djevojčica), istočnopravoslavnih 13 (djevojčica 5), rimokatolika 23 (djevojčica 8, jevre-ja 18 (djevojčica 15).1 Nakon izbijan-ja Prvog svjetskog rata, 1914. godine, situacija se znatno izmijenila, jer su u Gračanicu pristigle brojne izbjeglice, najviše iz Sarajeva. U tim izbjegličkim familijama bilo je dosta ženske dje-ce, koja su željela da u novoj sredini nastave započeto školovanje. U isto vrijeme, ukinute su sve srpske kon-fesionalne škole, u kojima su nasta-vu pohađala i ženska djeca. Učenice iz srpske konfesionalne škole u Gračanici nastavile su školovanje u Mješovitoj narodnoj osnovnoj školi u Gračanici. Tako se situacija u vezi sa školovanjem ženske djece, kako kršćanske, tako i musilmanske znat-no izmijenila. To potvrđuje i je-dan iskaz o pohađanju Mješovite na-rodne osnovne škole u Gračanici iz septembra, 1915. godine, u ko-jem se navodi da je u školi od ukup-no 305 učenika bilo 76 djevojčica. Dakle, od 305 djece, muslimanske je bilo 166 (2 djevojčice), pravoslav-ne 83 (46 djevojčica), rimokatoličke 14 (6 djevojčica) i jevrejske 42 (2 djevojčice).2

Kako se u svim školama u Bos-ni i Hercegovini, zbog ukidanja srp-skih konfesionalnih škola, povećao broj ženske djece, Zemaljska vlada za


48

Bosnu i Hercegovinu preporučila je 1914. godine svim narodnim osnov-nim školama, koje imaju dovolj-no ženske djece, da otvore posebna ženska odjeljenja ili, pak, ako općine imaju sredstava, da otvaraju odvojene djevojačke škole.3 U Gračanici su ak-tivnosti u vezi sa ovom preporukom Zemaljske vlade trajale gotovo pune četiri godine. Tokom tog perioda, raz-mijenjeni su brojni dopisi u vezi sa otvaranjem ženske škole u Gračanici. Dopisi su kolali u različitim pravcima: Narodna osnovna škola u Gračanici – Gradsko poglavarstvo; Gradsko pogla-varstvo – Kotarska uprava Gračanica; Kotarska uprava Gračanica – Okružna uprava Tuzla; Okružna uprava Tuz-la – Zemaljska vlada Sarajevo. Izd-vajamo jedan dopis iz 1915. godine, u kojem upravnik Narodne osnovne škole u Gračanici Ibrahim Ustavdić obavještava Okružnu oblast u Tuz-li da se u Gračanici nisu stekli uv-jeti za otvaranje ženskog odjeljen-ja u postojećoj osnovnoj školi, jer su učenice koje je pohađaju uglavnom muhadžirke (izbjeglice), pa se ne zna da li će i ostati u njihovoj školi.4 Ti su argumenti prihvaćeni, pa je otva-ranje ženskog odjeljenja u Mješovitoj narodnoj osnovnoj školi u Gračanici odgođeno.

Tokom 1916. i 1917. godine, na-stavljene su aktivnosti gradske vlasti u Gračanici na iznalaženju pogodnih prostorija za zasebni smještaj ženske djece koja pohađaju osnovnu školu. Gradsko poglavarstvo je uložilo dosta truda da se iznađu odgovarajuće pro-storije za tu namjenu. Mješovita na-rodna osnovna škola je bila sprem-na da novoj ženskoj školi ustupi “od

namještaja: potreban broj klupa, je-dan sto i jednu stolicu, a od učila: 2 table, jedno računalo, jednu zemljo-pisnu kartu BiH, jednu Austro-Ugar-ske monarhije i jednu kartu Evrope, slike za početnu nastavu, a ostalo bi se moglo pozajmiti od muških odjel-jenja…”5

Na temelju brojnih dopisa i ubjeđivanja o prednostima djevojačke škole, možemo zaključiti da je u gračaničkoj čaršiji bio jak otpor za re-alizaciju ove ideje.

Četrdeset prva sjednica Gradskog vijeća, od 17. 11. 1917. godine, u pot-punosti je bila posvećena problemima u vezi sa otvaranjem djevojačke škole. Prijepisi zapisnika sa ove sjednice, ko-jom je predsjedavao gradonačelnik Ahmetaga Širbegović, proslijeđeni su Okružnoj oblasti u Tuzli i Zemaljskoj vladi u Sarajevu. Kotarski predstojnik u Gračanici Berničević je u proprat-nom dopisu uz ovaj zapisnik naveo kako u potpunosti podržava odluku Gradskog vijeća za otvaranje ženske škole u Gračanici, te navodi prednos-ti kuće Ivaniševića, u kojoj je treba-lo da se smjesti škola. U dijelu koji se odnosi na prednosti otvaranja zaseb-ne ženske škole, predstojnik, između ostalog, navodi: “Čim je srpsko-pra-voslavna konfesionalna škola zatvo-rena, nagomilano je djece i muške i ženske u Mješovitu narodnu osnovnu školu, što se vidi iz priloženog iska-za, pa se je odmah poželjelo da bi se osnovala posebna djevojačka narodna osnovna škola iz raznih važnih razlo-ga, a osobito uvaživši tu okolnost da bi se valjda i muslimani prije usudili da daju svoju žensku djecu, kada bi za-

PROŠLOST

49

sebna bila.”6 U jednom drugom dopi-su, koji nosi datum 1. 1. 1918., kotar-ski predstojnik navodi prednosti otva-ranja zasebne ženske škole: “Posebna djevojačka narodna osnovna škola je veoma nužna uopće, a napose u ma-lim gradovima, gdje taj građanski život više daje sliku seoskog života, pa se malo pazi na kućni odgoj djece, ušljed čega se najde u školi nevaljalo muško dijete s kojim se ženska djeca ne bi smjela miješati… Puno koješta trebaju ženska djeca na prvom mjestu da znaju, što muškoj nije od prijeke potrebe i obratno… Stanovništvo je takovih nazora – a posebno musli-mansko – pa se ustručava slati žensku djecu u školu mješovitu.”7

I dok je trajalo silno dopisivanje i ubjeđivanje, od Petog prosvjetnog od-jeljenja Zemaljske vlade u Sarajevu, na adresu Kotarske uprave upućen je dopis u kojem se izričito nalaže da Uprava mora postupiti po naredbi Ze-maljske vlade za Bosnu i Hercegovi-nu, te da se u Gračanici mora otvori-ti posebna ženska škola, “a za nužne prostorije u tu svrhu neka se pobrine tamošnja gradska uprava”.8 U istom dopisu, Gradskoj upravi je naređeno da na narednoj sjednici Gradskog poglavarstva usvoji zaključak, pre-ma kojem bi gradska uprava mora-la da izdvoji sredstva za pokrivanje troškova najamnine zgrade za žensko odjeljenje ili posebnu žensku školu. Zemaljska vlada sugeriše Gradskoj upravi u Gračanici da već od drugog polugodišta školske 1917./1918. go-dine otvori posebno žensko odjeljen-je, a da se službenim putem uputi zahtjev Zemaljskoj vladi za otvaranje djevojačke osnovne škole.

Austro-Ugarska monarhija, pri kra-ju svoje uprave u Bosni i Hercegovi-ni, otvorila je četiri djevojačke na-rodne osnovne škole: u Mostaru, Tuz-li, Prijedoru i Gračanici. To su bile četvororazredne škole za žensku dje-cu koje su, prema Mitru Papiću, ima-le karakter ženskih zanatlijskih škola. Te škole su, prema istom autoru, ima-le uzak opšteobrazovni program, jer je težište rada bilo na ženskom ručnom radu (krojenje, šivanje, vez itd), koji su prožimali narodni motivi.9

Djevojačka narodna osnovna škola u Gračanici otpočela je sa radom 2. 9. 1918. godine, prvo u prostorija-ma Mješovite narodne osnovne škole u Gračanici, koje su bile neuslov-ne, a zatim u iznajmljenoj kući Mil-ana Ivaniševića, za koju je plaćana mjesečna kirija od 56 kruna.10 Prosto-rije su bile opremljene namještajem koji je nabavljen u Zenici i Sarajevu. Troškove za opremanje i iznajmlji-vanje kuće Gradsko poglavarstvo Gračanica finansiralo je tokom 1918. godine od kamata koje je Općina do-bijala za deponovana novčana sredst-va u sarajevskim bankama i viška budžeta iz 1917. godine. U nared-nim godinama škola je finansira-na iz redovnog godišnjeg proračuna općinskih troškova za školstvo.

U početku, nakon otvaranja Škole, nastavu je izvodila samo nastavni-ca Zora Mazan.11 Prije podne nasta-vu je izvodila u 3. i 4., a poslije podne u 1. i 2. razredu. Tokom 1919. godi-ne, u školi je radila i nastavnica Bujić Milka12 , a od školske 1919./20., kao pripravnica i Martinčević Anka.13 Na-stavnice su za svoj rad u Djevojačkoj


50

narodnoj osnovnoj školi primale 1900 kruna godišnje i redovni doda-tak koji je bio različit, a često su ko-ristile školske prostorije kao stan. Tako je nastavnica Zora Mazan, koja je u Gračanici radila kao nastavnica u Mješovitoj narodnoj osnovnoj školi od 1913. godine, koristila i stan u istoj školi.

Nemamo podatke o broju upisanih djevojčica 1918. godine, kada je škola počela sa radom, ali smo pronašli nalaz inspektora Ivana Kurtovića, koji je izvršio pregled škole i o tome detalj-no obavijestio Zemaljsku vladu u Sara-jevu 29. 9. 1919.14 U svom izvještaju inspektor navodi da Djevojačku na-rodnu osnovnu školu u Gračanici pohađa 70 djevojčica, a da ih se upisa-lo 80, od čega u 1. razred 29, u 2. raz-red 16, u 3. razred 18 i u 4. razred 17 djevojčica. Inspektor Kurtović poseb-no naglašava slab odziv za upis mus-limanske ženske djece: “Primjećuje se slab polazak muslimanske ženske djece, dok je prošle školske godine bio bolji.”15 Inspektor, između osta-log, navodi da učenice slabo čitaju, da je disciplina za vrijeme izvođenja nastave zadovoljavajuća, ali ne i pri-je i poslije nastave, te da čistoća u školskoj zgradi i oko nje nije najbolja.

Kakva je sudbina te škole bila u novoj državi, te problemi i otpori koji se pružaju školovanju ženske omla-dine u muslimanskim porodicama u tom periodu, može biti posebna tema iz kulturne historije ovoga kraja.

NAPOMENE1 ABH, ZVS za BiH, šif. 142-550/14 iz 1905.2 ABH, ZV za BiH, šif. 87-565/4 iz 1915.3 Okružnica (raspis) ZV za BiH, Školski

glasnik za 1914., str. 270.4 ABH, ZV za BiH, šif. 87-565/9 iz 1915. go-

dine5 ABH, ZV za BiH šif. 87-567 iz 1918. godine6 Sa strane ovog dijela teksta neko je grafit-

nom olovkom dopisao: «Bilo je već takvo odjeljenje, pa nije pomoglo.» Potpis nečitak.

7 ABH, ZV za BiH, šif. 87-5658 ABH, ZV za BiH, šif. 87-565-39 Mitar Papić, Historija srpskih škola u Bosni

i Hercegovini, Sarajevo, 1978., str. 175.10 Iz dokumentacije koja se odnosi na

Djevojačku narodnu osnovnu školu nismo mogli utvrditi dokada je ta škola radila u Gračanici.

11 U personalnom dosijeu Zore Mazan (koji se nalazi u Zbirci dosijea vladinih službenika, u Arhivu Bosne i Hercegovine) našli smo dvi-je zakletve. Jedna, iz 1913. godine, koju je položila caru Franji Josifu, a druga iz 1919. koju je položila kralju Petru pred kotarskim predstojnikom Berničevićem u Gračanici,

12 U personalnom dosijeu Bujić Milke (koji se nalazi u Zbirci dosijea vladinih službenika, u Arhivu Bosne i Hercegovine) stoji napom-ena da nije bila zainteresirana za prosvjetni poziv, da ga je zbog udaje rano napustila.

13 U Zbirci dosijea vladinih službenika (Arhiv BiH) nismo našli dosije Martinčević Anke. U izvještaju o inspekciji Djevojačke narodne osnovne škole iz 1919. godine, navodi se da nastavnica traljavo obavlja svoj posao, te se nalaže upravnici Mazan da joj pregleda pismene pripreme.

14 ABH, ZV za BiH, šif. 87-565/9 iz 1919. godine

15 Isto

PROŠLOST

51


52

Dr. Muhamed Nuhić

NASILJE I KAZNA

Sjećanje na Gračanicu s jeseni 1950. godine (memoarski zapis)

Pozna jesen 1950. godine. Vrije-me prohladno, tmurno, vlažno. Čini se da snijeg visi iznad gra-

da i da će se svakog časa sručiti na njega. Pozvan sam u Pokrajinski komi-tet Komunističke partije za BiH. Ni-sam znao radi čega. Bio sam tada in-struktor Centralnog komiteta Narod-ne omladine BiH. Prije toga još samo jednom sam ovako iznenada pozvan u Pokrajinski komitet Komunističke pa-rije. Bilo je to 5. maja te – 1950., kada je izbio ustanak u Cazinskoj krajini. Ali, to je priča za drugu priliku.

U velikoj sali za sastanke zate-kao sam drugaricu B. D., takođe in-struktora Centralnog komiteta Na-rodne omladine Bosne i Hercegovi-ne, D. F., instruktora Pokrajinskog ko-miteta Komunističke partije. Pozvani su kao i ja. Ubrzo je u salu ušla jed-na žena srednjih godina, visoka, vit-ka, građanski odjevena. Za njom je ušao Nikola Cvijetić, koji je tada, ko-liko se sjećam, bio član Pokrajinskog komiteta Komunističke partije. Pošto su oboje sjeli u pročelje stola, Nikola nam je predstavio tu ženu. Bila je to Lidija Šentjurc, član Centralnog ko-miteta Komunističke partije Jugosla-vije. I nas je predstavio njoj. Zatim je počeo:

“Vi ste Komisija Pokrajinskog ko-miteta Komunističke partije. Idete u

Gračanicu da tamo ispitate situaciju u vezi sa otkupom viškova poljopriv-rednih proizvoda i nekim nepravil-nostima u vezi s tim. U Centralni ko-mitet Komunističke partije Jugoslavi-je stiglo je više pritužbi na račun Sre-skog komiteta Komunističke partije i na ostale organe u Gračanici zbog krajnje grubih postupaka prema sel-jacima prilikom otkupa. To treba is-pitati. Ukoliko se pokaže da je tačno, drugarica Lidija ima ovlaštenja Cen-tralnog komiteta komunističke parti-je Jugoslavije i Pokrajinskog komite-ta Komunističke partije Bosne i Her-cegovine da preduzme potrebne mje-re. Vi ćete biti raspoređeni po selima i tamo, u neposrednom razgovoru sa seljacima, provjeriti navode pritužbi. Rukovodilac vam je drugarica Lidija. Na put krećete sutra ujutro. Imaćete na raspolaganju jednu limuzinu i je-dan džip.”

Vožnja do Gračanice trajala je go-tovo pet sati. Tvrdi, dotrajali džip tre-sao se i škripao na izlokanom maka-damskom drumu toliko da nam se činilo da nam utrobu prevrće. Druga-rica Lidija je sa svojim pratiocem pu-tovala limuzinom. U džipu je bilo hlad-no – nije bilo grijanja. Ali, izdržalo se.

U Gračanicu smo stigli u rano popodne. U Sreskom komitetu Komunističke partije zatekli smo se-kretara K.D., predsjednika Sreskog narodnooslobodilačkog odbora Ð.K. i šefa Udbe – Dž. Bili su obaviješteni o našem dolasku, ali nisu ništa znali o našem zadatku.

Sekretara Komiteta K.D. sam poz-navao. Bio je iz Lukavca. Tokom rata (Drugi svjetski rat) bio je partijski ak-tivista. Ali, slobodno se kretao Lukav-

PROŠLOST

53

com. Mnogi Lukavčani su znali ko je on i šta radi, ali, zahvaljujući činjenici da je sve do prvog oslobođenja Lu-kavaca, u septembru 1943. godine, ustaški tabornik Juso Tubić bio, član Komunističke partije, K.D. je, kao i drugi aktivisti, mogao izvršavati svoje zadatke ne krijući se. Nekoliko puta je i mene, kao nekompromitovan-og mladića, angažovao za prenošenje partijske i partizanske pošte.

Iznenadio se kad me ugledao. Nije znao moj “put” od odlaska u partiza-ne do, eto, ove partijske komisije.

Smjestili smo se u hotelu, u zagrija-ne sobe – male tučane peći bile su do-bro podložene ćumurom. Ručali smo i malo se odmorili. Sastanak Sreskog komiteta bio je zakazan za 17 sati. U to vrijeme bio je stav da se razni sas-tanci održavaju poslije radnog vreme-na. Tako je bilo i tada.

Članovi Sreskog komiteta, njih 5-6, živjeli su, koliko mi je poznato, u gradu. Niko od njih, pa ni sekre-tar, nije znao radi čega je i zbog čega je tako nabrzinu zakazan sastanak. Samo su sekretar i predsjednik zna-li ko smo mi, ali ni oni nisu znali ka-kav nam je zadatak. Sekretar je “ot-vorio” sastanak, predstavio nas sva-kog pojedinačno, predstavio prisutne članove Komiteta i onda “dao” riječ drugarici Lidiji.

Lidija je u ime Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije i Po-krajinskog komiteta za Bosnu i Her-cegovinu pozdravila prisutne članove Sreskog komiteta, a onda, staloženo, mirno, zanoseći malo na slovenački, obavijestila ih o našem zadatku, tj. o pritužbama koje su stigle u Central-

ni komitet Komunističke partije Ju-goslavije. Naglasila je da nismo došli da kažnjavamo, već da provjerimo na-vode iz pritužbi i da, ukoliko se potvr-de, sazovemo Sresku partijsku konfe-renciju, na kojoj će se odrediti mjere.

Poslije njenog kratkog, a jasnog izlaganja, podugo je bila ćutnja. Očigledno, svi članovi Komiteta bili su iznenađeni i zbunjeni. Ovako što nisu mogli očekivati. Otkup poljopriv-rednih “viškova” bio je “zadatak svih zadataka”, uslov opstanka države; nji-me su se dokazivali: patriotizam, par-tijnost, politička sposobnost... A sad!

Progovorio je sekretar. Počeo je te-atralno (parfraziram po sjećanju kao, uostalom, i sva druga izlaganja):

“Te pritužbe, drugarice Lidija, djelo su neprijatelja naše revolucije i naše Partije. Neprijatelj zna šta za naš op-stanak i naš napredak znači otkup i tu nas napada. On zna da gladni rad-nici neće raditi, da gladna vojska neće moći braniti zemlju, da gladna poli-cija neće moći održavati red. On zna da je otkup “najtanja karika” u našem lancu i ako se ona prekine, raspašće se cijeli lanac.”

Lidija nije mogla izdržati. Očigledno su je njegove fraze i parole nervirale. Zato ga je prekinula:

“Druže sekretaru, sve mi to znamo. Ovo nije sastanak partijske ćelije, na kojem treba ljude ubjeđivati. Nego, reci ti je li bilo nasilja ili nije, ako je bilo, ko je maltretirao ljude; šta ste preduzeli da to spriječite!? O tome nam govori. I ne samo ti. I svi članovi Komiteta treba da kažu šta znaju i šta o svemu tome misle!”


54

Sekretar je zaćutao. Trebalo mu je neko vrijeme da se pribere, da “dodje sebi” pa da nastavi:

“Možda je negdje bilo. Ali, to su pojedinačni slučajevi.”

“Jeste li reagovali na te pojedinačne slučajeve i kako” - prekinu ga Lidija ponovo.

“Nismo, nismo imali ni vremena. A bojali smo se da bi to eventualno re-agovanje moglo biti podsticaj mno-gima da se opiru, da ne predaju svo-je zaduženje; da sakrivaju žito i sto-ku. Kulaci to ionako rade. Oni su i najgrlatiji, a sigurno imaju viškova. Bilo bi vrlo opasno nasjesti na njiho-ve kuknjave...Vi, drugarice, ne znate da je ovo problematičan kraj. Ovdje je sve do pred sam kraj rata neprikosno-veno vladao Pavelićev vitez Pjanić. Puno je tu njegovih pristalica. U oz-renskom dijelu Sreza je isto - četnici

su tu vladali sve do februara 1945. go-dine. Njihov duh se i sada osjeća.”

“Čekaj, sekretaru!” – javi se jedan član Komiteta, čovjek širokih rame-na, pogoleme glave, tvrda izgleda. “Nije baš tako kako ti govoriš. Bilo je nasilja i mučenja ljudi i to ne malo, bilo je i otimačine, bilo je i zatvaranja, moramo govoriti otvoreno. Ako smo pogriješili, moramo priznati! Ovako ne ide” – izgovori čovjek gotovo u jed-nom dahu.

Atmosfera postade mučna.

Lidija ga podstače da nastavi, ali konkretno: gdje se šta događalo, ko je učestvovao itd. On se malo zamisli, kao da oklijeva, nije lako govoriti kon-kretno. Ipak, nastavio je. Spomenuo je nekoliko sela, imena nekih seljaka koji su mučeni, imanovao neke akti-viste iz Sreza koji su “utjerivali” ot-kup.

Pozdrav iz Gračanice: razglednica iz pedesetih

PROŠLOST

55

“To je ono što ja znam i što mogu dokazati. Drugo i više ne znam. Ali, čuo sam još štošta, priča se. Znaju to i ostali drugovi koji sjede ovdje; zna-ju to i sekretar i predsjednik. Doduše, oni ne zalaze među narod, tu su u svo-jim kancelarijama, u njima se ne čuje dobro ono što se vani zbiva, ljudi koji im doleze ne govore o tome.”

Niko se, međutim, ne javi. Osta-li članovi Komiteta pognuli su glave, zagledali se u svoja koljena i - ćutali. Sekretar je pogledom “strijeljao” po njima nastojeći, vjerovatno, da ih obeshrabri. I kad je shvatiio da se više niko neće javiti, on je progovorio:

“Pa, dobro, druže, kad si to sve znao, zašto me o tome nisi obavijes-tio, zašto to nisi ispričao nekidan, na sastanku Komiteta, kada smo raspra-valjali baš o otkupu?”

“E, druže sekretaru, da sam to ja re-kao na sastanku Komiteta, ne bih da-nas ovdje sjedio. Vi biste mene pro-glasili paničarem, oportunistom, nes-premnim za borbu i – šta ja znam, a onda mi kazali da nisam dorastao za-datku člana Sreskog komiteta - da ne govorim dalje. Eto, zato nisam rekao ni tebi i zašto nisam o tome govorio na Komitutu. I sada, kad ove druga-rice i ovi drugovi odu, meni se može svašta desiti. Pa, neka, makar sam malo svoju savjest smirio.”

Sekretar je htio da nastavi polemi-ku sa ovim čovjekom. Lidija to nije dozvolila. Rekla je da je dosta to što smo čuli i saznali, a i vrijeme je pood-maklo, pa sastanak treba završavati. Zatražila je da nas rasporede po seli-ma. Sekratar je počeo spominjati sela u koja bi trebalo ići, ali samo jedno ili

dva od onih koja je onaj drug navodio. Lidija je opet reagovala, zahtijevajući da najprije idemo u ta sela. Imenova-la je i još neka, imala je ona i posebna obavještenja, vjerovatno iz pritužbi. Sekretar je, zatim, počeo određivati članove Komiteta koji bi trebalo da idu sa nama, ali to Lidija nije prihva-tila. Rekla je da nama trebaju samo vodiči do sela, koji neće ostati sa nama, mi ćemo sami obavljati posao. Ona, kao iskusan partijski čovjek, zna da će se seljaci ustručavati da govore pred ljudima iz Sreza i da neće biti is-kreni, što bi značilo da od našeg posla ne bi bilo neke fajde.

Određen sam u Orahovicu.

SUSRET SA HAFIZ-EF. MUJIĆEMSvakome od nas je rečeno kome

u kojem selu da se obratimo, ko će nam organizovati razgovore sa ljudi-ma, gdje možemo noćiti ako zatre-ba i gdje nešto pojesti. Savjetova-no nam je da za “svaki slučaj” po-nesemo sebi hljeba i koju konzervu. Meni je rečeno da se obratim hodži Mujiću, da kod njega mogu noćiti, da će me on ponuditi hranom itd. Nai-me, on je odbornik Sreskog odbora Narodnooslobodilačkog fronta.

Po završetku ovog sastanka, mi smo u hotelu imali “svoj” sastanak. Druga-rica Lidija nam je davala uputstva za rad: sazvati konferenciju Fronta, ljudi-ma pažljivo i dobro objasniti ko smo i radi čega smo tu, radi čega se “drži” konferencija, tražiti od njih da govore o tome kako se vrši otkup, je li otkup pravedno razrezan, na osnovu čega je razrezan, kada je i kako vršena procje-na uroda, kako su ljudi obavještavani


56

o svojim zaduženjima; je li bilo nasilja i kakvog itd.

Imao sam izvjesno iskustvo iz situa-cija o otkupu. U Srebreničkom srezu sam učestvovao u akcijama za otkup. Znao sam koliko je to teško, koliko se i kako sve ljudi opiru da daju ono što se od njih traži. A najveće i najozbilj-nije moje iskustvo je iz Cazina. Nai-me, u proljeće te 1950. godine, u Ca-zinskoj krajini izbio je ustanak upravo zbog otkupa, zapravo, zbog načina na koji je od ljudi oduzimano žito, sto-ka. Ljudi u tom, tada veoma, veoma siromašnom kraju nisu mogli podno-siti teror vlasti pri vršenju otkupa, pa su se, na podsticaj nekih političkih snaga izvan Sreza, digli protiv vlasti, napali magazine u koje je skladišteno otkupljeno, bolje, oduzeto žito i mjes-ne narodnooslobodilačke odbore, u kojima su popaljeni spiskovi otku-pa. Tamo su tada raspušteni svi orga-ni vlasti, rasformirana cijala partijska organizacija, posmjenjivani svi funk-cioneri, neki i pozatvarani. Preduze-te su i kaznene mjere protiv organiza-tora i nekih najistaknutijih učesnika ustanka. Međutim, situacija je smire-na tek intenzivnom i dobro vođenom političkom akcijom. Učestvujući u razgovoru na tom sastanku, iznio sam svoje mišljenje o tadašnjem našem za-datku, oslanjajući se upravo na svo-ja iskustva iz Srebrenice i Cazina. Rekao sam, koliko se sjećam, da je najvažnije da nastupimo tako da ljudi odmah shvate da smo dobronamjerni, da želimo da saznamo što se to zbiva-lo da bismo ispravili greške itd.

Vodič u Orahovicu bio mi je jedan mladić, nekadašnji SKOJ-evac. On, naravno, nije znao moj zadatak, ali ga

je zanimalo zašto idem u Orahovicu, šta ću tamo raditi. Rekao sam mu ono što sam mogao – održaću političku konferenciju, što je bilo tačno. Uostalom, u to vrijeme političke kon-ferencije po selima nisu bile rijetkost. Bilo je to vrijeme političke i ekonom-ske blokade naše zemlje od strane ze-malja tzv. narodne demokratije, tj. ze-malja Informbiroa, što se narodu mo-ralo objašnjavati. Malo smo razgova-rali.

Koračajući blatnjavim putem, prisjećao sam se svog ratovanja u ovom kraju: napada na Gračanicu u jesen 1944. godine. Moj bataljon je napadao od Lohinje. U večernjim časovima privukli smo se ustaškom položaju iznad Gračanice, iznenad-nim udarom rastjerali “odbranu” i, što je bilo posebno važno, zarobili ka-zan u kojem su kuhala večera – pa-sulj s mesom. U živoj uspomeni ostao mi je i silazak u Gračanicu, sutradan ujutro: ispred jedne pekare stajao je ekonom bataljona i dijelio nam vruće somune. Sjećao sam se i neuspjele op-sade Sokola – tvrđave u koju se bila zatvorila ustaška jedinica koja je pob-jegla iz Gračanice. I, svakako, borbi sa četnicima na Ozrenu, u januaru i februaru 1945. godine.

U Orahovicu smo stigli oko podne-va. Hodžu Mujića zatekli smo pred kućom. Moj vodič je samo rekao: “Evo, efendija, doveo sam ovog druga. On će ti sve reći.” Predstavio sam mu se imenom i prezimenom. Trenutak je gledao u mene, kao da želi da iz mojih očiji i lica nešto pročita.

“Ti si iz Lukavca, sin Aliosmana Nuhića i unuk Memagin.”

PROŠLOST

57

Sada sam ja bio izenanađen. Kako on zna mog oca i mog djeda? Upitao sam ga.

“Znam ja, mladiću, svu tvoju fami-liju. Bio sam nekoliko puta u tvojoj kući, gost tvojih roditelja. Ti nisi bio ni u Lukavcu, ni kod kuće.”

Obradovao sam se. Nisam, dakle, nepoznat; nisam “jabandžija”. Biće mi lakše, mislio sam. Nisam se preva-rio. Efendija me pozvao u kuću.

Pošto sam se raspremio i raskomo-tio, obavijestio sam efendiju radi čega sam došao, kakav mi je zadatak; oba-vijestio sam ga o Komisiji i svemu što je važno da on zna da bismo zajed-no mogli raditi. Slušao me pažljivo. A kad sam završio, samo je uzdahnuo i rekao:

“Hvala Bogu! Znao sam, bio sam si-guran, da se ovo mora zaustaviti.”

Dogovorili smo se da predveče održimo sastanak sa odbornicima vlasti i Fronta, na kojem ćemo ih obavijestiti o boravku Komisije na području Sreza i o njenim zadacima. To je, svakako, bio moj posao. Od-bornici će, onda, za sutradan sazva-ti opštu konferenciju. Tako će početi moja istraživačka misija.

Topla soba i prijatan ručak izazva-li su pospanost. Hafiz je to primijetio i predložio mi da malo odspavam dok on pozove odbornike. Prihvatio sam to bez oklijevanja. Spavao sam tako dugo i tako slatko da nisam ni primije-tio kada su se odbornici počeli iskup-ljati. Hafiz me probudio. Sa odborni-cima nije bilo problema. Pošto sam im objasnio o čemu se radi, zamolio sam ih da se potrude da ljude uvjere

da je važno da dođu na konferenciju. Na ovo me upozorio moj domaćin, jer su ljudi izbjegavali konferencije upra-vo zbog otkupa. Sada se, međutim, od njih očekuje da dođu i da učestvuju u ocjeni ponašanja “utjerivača” otkupa; da govore o svojim nevoljama i o ne-prilikama kojima su bili izlagani. Do-govoreno je, takođe, da se konferen-cije organizuju po zaseocima. Pošto u tim zaseocima nije bilo prostorija u kojima bi se moglo okupiti više lju-di, dogovorili smo se da se sve kon-ferencije drže u mektebu, zaselak po zaselak, jedan za drugim. Prva konfe-rencija će biti sutradan u podne, dru-ga predveče, a ostale naredni dan.

Sa svojim domaćinom sam razgova-rao do dugo u noć. Zanimalo ga je sve o meni: gdje sam sve bivao, šta sam sve radio od završetka rata do trenu-taka u kojem razgovaramo. Nismo mimoišli ni političku situaciju u svi-jetu, stanje u našoj zemlji, proble-me izazvane ekonomskom blokadom, pokušaje da se “približimo” Zapadu radi probijanja blokade itd. Od njega sam saznao šta se sve događalo ove je-seni u ovom selu.

“Meni je jasno zašto je potreban ovaj otkup. O tome sam govorio i svo-jim džematlijama. Ali, nisamn mo-gao i ne mogu da prihvatim način na koji se to ovdje, u ovom Srezu radi. Da pođem od planiranja sjetve. Nije ovo zemlja za žito. Posna je, mršava. A ljude zaduže da pšenicom zasiju to-liko i toliko, kukuruzom toliko i toli-ko, ječmom toliko i toliko. Činovnici što rade ne znaju ili zanemaruju kak-va je ovo zemlja i šta na njoj može, a šta ne može da uspijeva, ne misle ima-ju li ljudi dovoljno zaprega da moogu


58

na vrijeme poorati, imaju li dovoljno đubreta da mogu zemlju pođubriti... Istina, vlast se pobrine za sjemena, što je dobro. Ali, sjeme pšenice iz Voj-vodine i sjeme kukuruza ne daju ovd-je rod kao tamo odakle su. Onda dođe vrijeme prispijevanja zasijanog i proc-jene uroda. Činovnici, opet, procjen-juju prema urodu dolje, u Sprečkom polju. Ljudi se bune, cjenjkaju – nema pravih mjerila, tj. nema stručnih lju-di koji bi to radili. A od procjene za-visi zaduženje za ‘otkup’. Ne uzima se u obzir kakva je vremenska situa-cija bila između procjene i žetve: je li bilo dovoljno sunca da žita dozriju, kiše – da se zrno nalije, je li bilo kak-vog nevremana... A onda, dođe vrije-me ‘otkupa’. Sazivamo konferenci-je, ubjeđujemo ljude, objašnjvamo im svrhu otkupa, ali... teško je ubijedi-ti čovjeka da sa svoje sinije i ispred svoje čeljadi uzme i ‘dobrovoljno9 ne-kome preda komad hljeba. Takvih je većina. Istina, ima i onih koji mogu makar dobar dio svog zaduženja pre-dati a da ne ugroze svoju kuću. Oni se najžešće opiru. Na konferencija-ma se odrede rokovi i mjesta preda-je ‘viškova’. Ljudi se ne drže toga, nadajući se da će nekako izvrdati. A kad to u Srezu vide, pošalju činovnike sa milicijom da se otkup ‘utjera’. Tada nastaje belaj. Činovnicima je naređeno da se otkup mora izvršiti ‘po svaku cijenu’, a milicionerima da postupaju po zahtjevima činovnika i da preduzmu mjere koje su potreb-ne da bi se zadatak izvršio. Činovnici zajedno sa milicionerima pretražuju koševe, penju se po tavanima, sila-ze u podrume, pregledaju štale, tra-pove, sjenjake i kada ne nađu ništa, a najčešće ne nađu - ljudi to dobro

sakrivaju, počinje fizičko maltretiran-je: šamaranje, kundačenje, istjerivan-je čeljadi iz kuće, prisiljavnje djece da kažu gdje je babo sakrio žito itd... U nekoliko slučajeva neke ljude su zat-varali u podrume, pa kad ni to nije pomoglo, podrume su punili vodom ljudima do koljena... Najgore je to što se ne pravi nikakva razlika izmedju onih koji zaista nemaju ni za sebe i onih koji imaju, koji mogu podmiriti svoju obavezu. Makar donekle. A ima i takvih. Iste mjere pritiska primjenju-ju se i na jedne i na druge. Protestvo-vao sam protiv toga i kad moje protes-te niko nije slušao, povukao sam se iz tog posla i - iz politike. Stid me je lju-di i stid me je onog što sam i u toku rata i poslije govorio o novoj državi, o novoj – narodnoj vlasti, o pravima ljudi... Stid me je!” – završio je svoju “priču” hafiz Husein-efendija Mujić.

I mene je bilo stid. Ali, od stida nema fajde. Mora se djelovati.

Konferencije su prošle “dobro”. Na svakoj sam najprije govorio o političkoj situaciji u zemlji i svijetu, o ekonomskoj blokadi koju nam je na-metnuo Sovjetski Savez, o teškoćama u snabdijevanju, o planovima razvoja zemlje i, naravno, o otkupu: zašto je potreban, naglašavajući da je to priv-remena mjera, da će se ona napus-titi čim se osigura nabavka hrane iz inostranstva i čim naša poljoprivre-da “stane na noge”. Do tada, govo-rio sam, moramo se strpiti, dijeliti “kolač” tako da niko ne umre od gla-di, odnosno, da osiguramo minimum hrane za radnike i vojsku itd. Ali, ot-kup jeste nužda, jeste obaveza i niko-me nije drag. Ni narodnoj vlasti, ni Partiji... Nastojao sam da govorim bla-

PROŠLOST

59


60

go, da izbjegavam parole, da govorim jasno, jednostavno, da bi me ljudi ra-zumjeli i shvatili. Čini mi se da sam s njima uspotavio dobar kontakt već svojim ulaskom u prostoriju u kojoj su ljudi čekali. Nazvao sam im selam. Možda bi to nekome, ko bi sa strane posmatrao, djelovalo kao politička demagogija. Nije, međutim, bilo tako. Uvijek sam smatrao da je svaki pozdrav kojim se izražava dobra želja - dobar pozdrav. Na kraju, obavijestio sam ljude da su sa područja ovog sreza Centralnom komitetu Komunističke partije Jugoslavije u Beogradu stigle neke pritužbe na postupke službenih lica koja su na terenu radila na otku-pu; da je Centralni komitet formirao komisiju sa zadatkom da to ispita i da preduzme potrebne mjere.

“Eto, drugovi, ja sam danas s vama radi toga. �elim da od vas čujem kako se izvršava obaveza otkupa, kako se s vama pri tome postupa, kako se ponašaju osobe koje su tu dolazile radi otkupa itd. Molim vas da govo-rite otvoreno, pošteno. Ne tražim ni od koga da se imenuje; ja ću samo bilježiti ono što kažete da bih mogao podnijeti izvještaj...”

Na početak razgovora nije tre-balo dugo čekati. Ljudi su se javl-jali i, po pravilu, uzbuđeno govori-li o onom što su doživljavali. Niko od njih nije, međutim, bio protiv ot-kupa kao nužne mjere, ali svi su bili protiv načina na koji se to radi-lo. Sve što sam na tim konferencija-ma čuo, potvrđivalo je ono što mi je hafiz Mujić pričao. Razlika je samo u tome što je hafiz govorio općenuito, a ovi ljudi su bili sasavim konkretni. Neki od njih su se predstavljali ime-

nom i prezimenom, naglašavajući da ja to slobodno zabilježim, jer se isti-ne ne boje. Na kraju svake konferen-cije sam zahtijevao da ljudi preda-ju ono za što su zaduženi, a ako to nemaju, da predaju ono što mogu, kako ne bi sebe i svoju čeljad ostavili bez hrane. A ako neko, govorio sam, ima mogućnost da podmiri obavezu, a neće, protiv njega će se pokrenuti sudski postupak. Na sudu je da presu-di, a ne na činovnicima i milicioneri-ma. To što su neki radili, kažnjivo je i biće kažnjeni.

SMJENA SRESKOG KOMITETAKakav su utisak na ljude ostavlja-

li ovi razgovori, najbolje je pokazalo prisustvo konferencijama. Prva kon-ferencija nije bila dobro posjećena, ali je svaka naredna bila posjećenija. Pred polazak iz Orahovice, hafiz-ef. Mujić mi je rako da su ljudi zadov-oljni, da je atmosfera u selu znatno drukčija - bolja i da on očekuje i rezul-tate. On nije prisustvovao tim konfe-rencijama. Složili smo se da je najbol-je da ja sam razgovaram sa ljudima. Bilo mi je drago što sam sreo i upoz-nao tog čestitog čovjeka. Uvijek sam se, poslije, radovao susretu s njim i kad je bio Tuzlanski muftija i kad je bio Reis-ul-ulema u Sarajevu.

U Gračanici smo se opret sasta-li, mi, članovi Komisije. Naši utisci i zaključci nisu se mnogo razlikovali. Drugarica Lidija nas je obavijestila da je već imala razgovor sa drugovima u Centralnom komitetu, jednom i dru-gom, da je zajednički stav da se sazo-ve Sreska partijska konferencija, da se smijeni cijeli Sreski komitet i izabere novi, da se protiv najodgovornijih po-

PROŠLOST

61

vede i disciplinski partijski postupak. Ona je, u dogovru sa sekretarom Ko-miteta, tu konferenciju već zakazala. Pozvala je i predstavnika Okružnog komiteta iz Tuzle.

Na konferenciju je pozvana cija-la partijska organizacija Sreza, tj. svi članovi Partije. Za ovakve konferencije su se obično birali delegati u ćelijama, ali sada nije bilo vremena za to. U pre-punoj dvorani Doma kulture (čini mi se, bivšeg Sokolskog doma) konferen-cija je trajala cijeli dan. Otvorio ju je sekratar K.D., obavijestio prisutne o nama, tj. Komisiji, o povodu našeg do-laska itd. Većina članstva je već zna-la da se tu, na Srezu, nalazi Komisija Centralnog komieteta Komunističke partije Jugoslavije, da su njeni članovi obišli nekoliko sela i održali više kon-ferencija. Pošto je tako “otvorio” kon-ferenciju, K.D. je dao riječ drugari-ci Lidiji. Ona je, najprije, pozdravila članove Komunističke partije u ime Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije i Pokrajinskog ko-miteta Komunističke partije Jugosla-vije za BiH, zatim obavijestila prisut-ne o pritužbama koje su stigle u Cen-tralni komitet Komunističke partije Jugoslavije, pročitala jednu od njih, zaključivši taj dio svog izlaganja kon-statacijom da stanje koje su ustanovi-li članovi Komisije potvrđuje navode iz pritužbi. Poslije njenog izlaganja, nastupali smo mi, članovi Komisije. Prethodno smo, naravno, utvrdili šta i kako traba da govorimo. Osnovno je bilo da što vjernije prenesemo to što smo od ljudi čuli, da ne dajemo svoja mišljenja, da ne zaključujemo, da bis-mo prisutnima ostavili mogućnost da

učestvuju u raspravi i tako doprinesu razrješenju situacije.

Tok konferencije je bio buran. Mno-gi članovi Komunističke partije, ohra-breni našim izvještajima, iznosili su primjere nasilja u svojim selima, imenujući i ljude i utjerivače otku-pa. Mučno je bilo slušati ih. Ali, još mučnije one koji su pokušavali da opravdaju te stroge postupke, ističući da se radi o kulacima, o neprijatel-jima naše revolucije i naše narodne vlasti s kojima se valja obračunavati. Bili su to mahom činovnici i članovi iz čaršije, koji su i sami vršili mal-tretiranja seljaka. Pravdali su se naređenjima: pozivali su se na stav Partije da se “otkup mora izvršiti po svaku cijenu”, kad ljudi neće da pre-daju svoje viškove milom, valja im to oduzeti silom, pa i premlaćivanjem. Lidija je pažljivo slušala i jedne i dru-ge, nikog nije prekidala. Govorio je ko god je želio i govorili su mno-gi. Bilo je i upiranja prstom i pitanja: “Jesi li ti predao svoje zaduženje?” “I ti si, druže, radio to za što nas sada optužuju.”

Popodne je već poodmaklo, kad je Lidija uzela riječ:

“Slušala sam vas, a sada vi slušajte mene. Otkup je, sigurno, jedan od naših najvažnijih zadataka. I najde-likatnijih. Država i narod, radnička klasa, moraju nekako preživjeti, val-ja nam raspodijeliti ono što imamo, nije teško reći da nemamo mnogo, da, naprotiv, imamo nedovoljno. Ali, dragi drugovi, država i Partija neće preživjeti ako protiv sebe okrenemo selo – seljaka. On nama treba ove je-seni, ali i iduće. Ovih nekoliko godina selo mora da nas ishrani, ali i da ono


62

ne ostane gladno, da u tom selu ne izazovemo neprijateljstvo. Neki od vas su ovdje govorili o kulacima. Ne znam šta je i ko je kulak za vas. U većem dijelu naše države, pa i u BiH, gotvo da i nema kulaka. To su samo malo imućniji ljudi, koji sami obrađuju svo-ju zemlju i žive od nje. Nisu to kula-ci u onom smislu u kojem se o kula-cima govori u Istoriji komunističke partije Boljševika. I nisu to unaprijed naši neprijatelji. Kad kažem da je ot-kup među onim našim problemima za koje se može reći da su naše ‘biti ili ne biti’, to ne znači da ga moramo utje-rivati nasilnim sredstvima, fizičkim maltretiranjem ljudi, oduzimanjem jedine kravice od ljudi – kravice koja hrani njihovu djecu, to ne znači da ne-prijateljem treba proglassti svakog ko nam pruža otpor. No, da vam kaažem: naše je ‘biti ili ne biti’ i politička si-tuacija u zemlji, a to znači da ne smi-jemo gubiti političku bitku, jer ako nju izgubimo, malo će koristi biti od vojske i policije. Naš oficirski kadar i naša vojska su pretežno sa sela. Djeca i rođaci seljaka. Isto je i sa milicijom. Ako izgubimo političku bitku na selu i sa selom, izgubićemo je i u Armiji, i u miliciji, i među radnicima, jer i oni su pretežno sa sela i žive na selu. Mora-mo, drugarice i drugovi, politički mi-sliti i politički se ponašati. Političke greške se veoma teško ispravljaju. Pamte se i po tri koljena. Ovo što smo mi, članovi Komisije čuli u selima i o čemu je većina vas govorila, jesu krupne političke greške. Drug sekre-tar je na sastanku Sreskog komiteta, prije nekolikio dana, rekao da je ovo

politički teško područje, da još uvijek ima dosta pristalica Pjanićeve ustaške ili proustaške formacije, da se u oz-renskim selima osjeća duh četništva, što ja neću da pobijam. Ali, upravo to zahtijeva politički rad, pažljivo i ljud-sko postupanje prema ljudima, čak i onda kada nam pružaju otpor, kada se ne slažu s nama. Ljude treba pri-dobijati, a ne odbijati. Neki od vas, vjerovatno, znaju kako smo postupa-li u toku rata, kako smo pridobijali ljude, pojedince, grupe i čitava sela. Čudim se drugu sekretaru, bio je u toku rata ilegalac, zna šta znači svaki čovjek kao prijatelj. Zbog svega toga, u dogovoru sa drugovima u Central-nom komitetu Komunističke partije Jugoslavije i Pokrajinskom komitetu Komunističke partije za BiH, odlučili smo da se smijeni cijeli Sreski komi-tet Komunističke partije Gračanica i da se prema najodgovrnijim drugovi-ma preduzmu disciplinske mjere. Da-nas ćemo imenovati novi, privreme-ni Sreski komitet, a izbor tog komi-teta po staturnim propisima izvršiće se kasnije.”

Lidija je, zatim, zamolila druga iz Okružnoog komiteta iz Tuzle da pročita imena ljudi koji su imenova-ni za članove privremenog Sreskog komiteta. Konferencija je završena snažnim aplauzom. Lidija je odmah po završetku konferencije održala sasta-nak sa dotadašnjim i novim članovima Komiteta, na kojem je dala instrukci-je o narednim poslovima u Partiji i na terenu.

Ne znam kako se poslije situacija razvijala.


64

atiF kujunDŽić prizemljenje u Šovenovo GnijezDo

(kulturoloŠki pokuŠaj)

tomas butler pismo iz amerike: impresije o tarihima

muhameDa seiDa maŠića

atiF kujunDŽić zlatko Dukić ili snaGa kreativno-

inventivnoG Duha, skica za portret povoDom susreta sa piscem

zlatko Dukić pero me, joŠ taDa,htio zaklati

(kratka priča)

hasan puŠkar pet pjesama

nove knjiGe

riječ

Atif Kujundžić

PRIZEMLJENJE U šOVENOVO GNIJEZDO (KULTUROLOšKI POKUšAJ)

Palanački milje koji tvore naše naravi kao petrificirani duhov-ni obrasci koji su nas i oblikova-

li, teatar je po sebi, a to znači i mimo Brechtove dijalektike u teatru, tj. kao teatar koji oduvijek/zauvijek ima sopstvenu dijalektiku. Teatar je upra-vo u tom miljeu incidentna pojava već i zato što se javlja kao mogućnost in miror – u ogledalu, ali i kao naličje miljea. I, kako da ne, cijela ova priča priča se upravo zbog stvarne i strašne bliskosti između teatra i života, do mogućnosti njihovog međusobnog izjednačenja.

Ustvari, pominjanje Bertolta Brech-ta i njegove Dijalektike u teatru što je bilo aktuelno prije četrdeset i više go-dina, vezano je za Brechtovo nasto-janje da uvođenjem djelatne strane fi-losofske misli G. W. F. Hegela u teatar, ovaj kulturalni i kreativni nukleus sa svim njegovim interakcijskim aspekti-ma dobije stvarnu djelatnu mogućnost saobražavanja, razvoja i života. Narav-no, ono što zovemo građanskim a vidi-mo kao malograđansko, nije prihvati-lo Brechtovu opciju kao teatarsku dje-latnu razvojnu mogućnost. Nije zbog toga što i građansko i malograđansko više drže do spontaniteta ili čak pri-

RIJEÈ

65

vidne statičnosti, tj. bolje kazano: do imanentne zakonomjernosti dinami-ziranja razvoja kao svom biću primje-rene dijalektike, kao i zbog toga što su oni teatar par exellance.

A Bertolt Brecht, tek: pjesnik.

Naravno, nije ovo ni pokušaj filo-sofske i povijesno-sociološke detekci-je korijena i uzroka jednoj pojavi koja, najblaže kazano, uopće nije usaml-jena, koja se po svemu sjajno ukla-pa u sve što znamo i mislimo o tea-tru u naše vrijeme i u našim uvjeti-ma. Ovo je samo trag želje da se ba-rem do izvjesne mjere razumijeva i sh-vati porijeklo kulturalnog miljea koji u svome bitnom dijelu podrazumije-va i teatar, ili koji, zahvaljujući teatru postaje tipičan. A, svako nastojanje da se zaviri u tipično, atipičan je čin. Ovaj put, u središte atipičnog poduh-vata uvodi nas esejistički intoniran tekst – koji je u suštini istraživački i činjenično zasnovan, brižljivo i od-mjereno ispisan ogled – Amira Brke. Studiozna vivisekcija i pokušaj lobo-tomije maligne pojave u tešanjskom pozorištu, a naslovljen kao TEATAR U TEŠANJSKOM TEATRU.

Čini se nužnim uočiti: Amir Brka talentiran je istraživač tešanjske prošlosti uopće, a u konkretnom tekstu vrstan znalac i pregnantan mislilac i do savršenstva odgovoran izlagač svoga promišljanja i mišljenja. Polazeći od ranijih spoznaja do ko-jih je došao u brojnim istraživanjima tešanjske kulturne pojavnosti, od Ka-taloga knjiga štampanih do 1910. go-dine na jezicima jugoslavenskih na-roda Narodne biblioteke “Hamid Diz-dar” Tešanj 1991., pa kako slijedi: Abdurahman Mešić, 1997., Adem-

aga Mešić – Moj odgovor bezimenim klevetnicima i drugi tekstovi, 1998., Rešad Kadić – Sabit Abduzaimović, le-gionar broj 71.900... Doživljaji mladog Tešnjaka po Africi, Španiji i zemljama Sjevera, 1999., Hamzalija Ajanović – Izbor tekstova, 2000, Rudolf Zaplata – bibliografija, 2000, Ahmed Aličić – Historiografski članci, 2001., do kn-jige analitčko-sintetičkih tekstova iz kulturne povijesti tešanjskoga kraja u knjizi Svjetlosti kasabe, 2002. godine.

Takođe, u ovoj prilici treba imati u vidu činjenicu da je Brka prevashod-no pjesnik, dakle autor a ne inter-pretator, jer lucidnost dosezanja i promišljanja raspoloživih činjenica i strastvena istinoljubivost, kojom se iste dovode u vezu in continuo, praska kratkim spojevima karakterističnim za tu vrstu energetskog naboja spram materije koju kao svoj provodnik koristi Brkina visprena misao. Po-tom, antropološki karakter i smis-ao ove pojave, Brku snažno inspirira i pokreće potencijom svojih intencio-nalnih mogućnosti u smjeru stvarnih pozitivnih promjena jednoga u dugom vremenu ideološki vješto i snažno oki-vanog i zarobljenog, dobrog svijeta bosanske provenijencije.

Brkina opservacija je suspregnu-ta i odmjerena primjereno smislu i značenju zadatih a tokom istraživanja otkrivenih elemenata, tako da se u tekstu postvaruje kao prepreka sva-kom manipuliranju, inače bliskom sitnošićardžijskom, skorojevićkom, subkulturnom, kvazi-kulturnom mentalitetu i njegovim mahalsko – palanačkim ambicijama da u svakoj prilici u svemu bude hadžija, makar nikad ni ne pomišljao obaviti hadždž.


66

Ovo je mjesto gdje Amira Brku zatječemo upravo u brechtovskom pjesničkom i demijurškom maniru.

Naime, značajni berlinski redi-telj Langhof, povodom pojavljivanja Brechtove knjige Dijalektika u teatru, 1963. godine reče:

Došao je da unese u nas veliki ne-mir, i prisilio nas da se upitamo: šta je to teatar 20. stoljeća?

Razbijao je čekićem – i uvjeravao uživanjem u mišljenju. Nitko mu nije izbjegao, ma kako se prema njemu postavio, jer ni on nije nikad izbjega-vao pitanja koja mu je postavilo vri-jeme.

Rekao je: igrajmo igru o promjen-ljivosti svijeta. (A i o promjenljivosti teatra.) Novu vrst zabave donosim vam: užitak spoznavanja, slobodnog stava, neizbježnih zaključaka...

Može se reći: razdrmao je sanjivost teatra.

Naravno, znamo o čemu je riječ u Brkinom tekstu, kao i da nije o teori-ji pozorišta i tekstu za pozorište ili o anticipaciji besklasnog čovjeka i bes-klasnog društva – homo integralisa – do kojega je držao Brecht, ali mis-aona i faktička odlučnost s kojim se Brka obrušava u analizu kulturalnog miljea u razini teatarskog života gra-da Tešanj ima sve odlike dijalektičkog nemilosrđa same pojavnosti. Da-kle, Brkin tekst, ipak, nije razbijan-je čekićem radi uživanja u mišljenju. U ovom tekstu riječ je o pukoj ana-lagoji. Brka ne unosi u Tešanjski tea-tar još jedan teatar, kao što je Brecht u teatar koji ima svoju imanentnu di-jalektiku unosio djelatnu stranu Hege-

love idealističke filosofije kao još dje-latniju u praktičnoteorijskom aspek-tu marksizma-lenjinizma koji svo-ju potvrdu/odricanje može doživjeti samo u praksi. Oslonjen na činjenice, Brka se/nas oslobađa, otrežnjuje i iz-vodi iz duge omamljenosti. Jasnom i činjenično zasnovanom opservacijom nudi mogućnost odbacivanja nesuvis-lo prihvaćenih mehanizama koji su zatočili cio jedan svijet i njegov vido-krug.

Osim svega, može se reći, a na ovome inzistiram jer, riječ je o očiglednosti koja manifestira neizbježan antagoni-zam između umjetnika i društva, Brka je indigniran svojim uvidom u povijest kulturalnog miljea. Kad je riječ o pjes-niku imenom Amir Brka i njegovom uvidu u kulturalno-povijesnu ravan, riječ je i o stvarnosti rastojanja kao između Stvoritelja i Njegovoga Dje-la, Božanstva i Svijeta. Ovdje možemo tako jasno razaznati Brkinu samoću koja raste, izoliranost sobom i svojim djelom kao ukletost i skoro isti znak koji je morao svojim životom proni-jeti i Musa Ćazim Ćatić. Konkretno, taj znak općeljudski dobija ime ovoga grada i nije potrebno da budemo fata-listi pa da uočimo i svoj Usud.

Mada, realno je pretpostaviti da će vrijeme koje dolazi sve više dava-ti za pravo Amiru Brki i ljudima koji su mu kao istinoljubivi i proniclji-vi slični i bliski. Jer, jedva da pristoj-no razumijemo Ćatića i sada, kada ga Brka tako lijepo sobom obasjava. To je sasvim isti pjesnički duh zauvijek. Čist i začuđen, maliciozni vole reći: naivan, ali i tada takav da nikakvom podvalom ne može biti pomućen i do-veden u šuhvu. U tome, valjda, jeste

RIJEÈ

67

ta pjesnička mogućnost i prednost, kazna i nagrada.

Objektivno, Brkinom viđenju se za-sada opire i sama masa, inertni kvan-titet istorodnih pojava. Ali, kad se počne parati pređa s pletiva, mora doći trenutak kad će, makar i neispa-rano do kraja – pletivo biti odbačeno. Tada, car će ostati go u teatru ili na ulici. To znači i da se ne mora biti radi-kalan, da je dovoljno načeti problem, postaviti pitanje. Dijalektika u inter-akciji društvenih, posebno pojava kul-turologijske naravi, neopovrgnuta je do mjere da rečenica koju ispisujem izgleda kao pleonazam ili predstavlja nasilan i izlišan pokušaj. Jer, za jasan uvid sasvim dovoljna je duhovna dos-ljednost, kao vječno pjesničko načelo.

Uostalom, teatar je uvijek varničio na samoj granici toleriranja i podnošljivosti i od strane svojih me-cena i patrona, u pojavama dvorskih luda i putujućih pozorišta, često na granici dobroga ukusa, a nerijetko u njemu okupljenih pukih komedijana-ta, prevaranata, smutljivaca i kradlji-vaca koji znaju da se boja ponaša u mraku kao čovjek među kulisama.

A srpski Nobelovac Ivo Andrić, u Razgovoru sa Gojom zapisao je:

Za mene je cirkus najpristojni-ja forma pozorišta. On je najman-ja beda u toj velikoj bedi. U svakom javnom nastupanju ima nečeg kao nedopuštenog i stidnog... U dodiru sa scenom i glumcima mene ispuni takvo osećanje bede i uzaludnosti da se pi-tam: da li ova ništavost pozorišta nije samo slika onoga što čeka sve veštine, pre ili posle, na njihovom putu? ...

I u najboljim pozorištima sve je prašno i nečisto. Glumački poziv je najteži i najbedniji od svih poziva. Zato je njima potrebno da se u životu toliko provode, banče, jedu i piju, kao neki stalni osuđenici na smrt, stalno na belom hlebu.

Prije neki dan, s radošću slušam i glumačkog barda Ljubu Tadića kako to odobrava i prihvata kao svoje naj-dublje profesionalno i ljudsko iskust-vo – da je gluma efemerija i mizerija, pa tako i glumac kao pojava i profesi-ja. Jer, kaže Ljuba Tadić: U predsta-vi sjajno funkcionišem, ali u životu i na ulici se saplićem i posrćem. Samo u predstavi sve znam. Govorim sjaj-ne tekstove. U životu imam problem: kako da budem toliko dobar pred ljudi-ma na ulici kao što sam pred gledaoci-ma na sceni...

Naravno, ovo je kazano s humorom i malo cinizma, karakterističnog za pregnantnu i istinoljubivu pojavu Lju-be Tadića, koji je u vrijeme najžešće velikosrpske medijske harange imao snage i smjelosti javno reći: Ja sam Srbin po nacionalnosti, ali ne i po pro-fesiji. A potom, deset godina i ne igra-ti u teatru.

Naime, skoro pa nema čovjeka koji ne zna šta je sve bio u stanju izgovoriti sjajni, sada pokojni Zoran Radmilović, po ko zna koji put proigravajući tekst Alfreda �arija Kralj Ibi u Ateljeu 212.

Ovdje se prisjećam događaja u Na-rodnom pozorištu Tuzla od prije 15 godina. Kao član Umjetničkog savjeta Narodnog pozorišta Tuzla, imao sam priliku iznutra pratiti događaj koji ću ukratko prepričati.


68

Prema tekstu Jelene Vlatković, gostujući, a već tada znamenit redi-telj Rahim Burhan, režirao je predsta-vu Brutov nož. Atipično zamišljena postavka od samog početka skrenula je na sebe pažnju javnosti. Nezgrap-ne izjave izvršnog sekretara OK SK Tuzla – zaduženog za kulturu, bile su dolijevanje ulja na vatru. U Tuzlu su nasrnuli predstavnici medija iz ci-jele zemlje, a OK SK BiH Tuzla je od Umjetničkog savjeta zahtijevao da prati probe. Sjećam se, Slavko Šantić, dopisnik Oslobođenja, nije ni izlazio iz tuzlanskog Pozorišta. Sjednicama Umjetničkog savjeta, nakon održanih proba, prisustvovali su novinari koji su se nerijetko i uključivali u raspra-ve. Niko nije mogao uočiti ni trag bilo čemu što bi se moglo ili trebalo shva-titi kao subverzivno, čak i za to preo-sjetljivo vrijeme.

Ukratko, godinama kasnije, pomi-slio sam kako je to što se događalo oko predstave Brutov nož sastav-ni dio predstave i rediteljske zami-sli Rahima Burhana, koji je sjajno is-koristio i činjenicu da je nosilac jed-ne od glavnih uloga (Danton) i prvak drame Narodnog pozorišta Tuzla – Vlado Kerošević – istodobno i član Općinskog komiteta Saveza komu-nista BiH Tuzla. Tako je Burhan pos-tigao ono što reditelji žele, a samo iz-nimno uspijevaju: režirati predstavu u Pozorištu, ali i animirati/režirati raspoloženje kulturalnog miljea u iščekivanju predstave. Vješt u svome poslu, Burhan je prividno ostao po strani, a podbodeni OK SK BiH Tuzla, kao najviša ideološka instanca jedine partije, radio je za njega punom par-om medijsko-marketinški posao.

Narodno pozorište Tuzla, reditelj Burhan i Brutov nož nisu silazili s udarnih mjesta u medijima oko dva mjeseca. Predstava je premijerno izve-dena u SKPC Mejdan, Tuzla jer scena Narodnog pozorišta Tuzla nije mog-la prihvatiti zamisao Rahima Burha-na ni po jednom osnovu. Ogroman an-sambl i scenografska inžinjerija. Bur-han ima veličanstven smisao da proiz-vodi energiju svuda oko sebe i da tim energetskim poljem zanjiše sve što se nalazi u blizini i doticaju. Riječ je o vremenu Francuske buržoaske revo-lucije i neke vrste masovnih scena, iz kojih i gledalište ošine ledeni vjetar historijskih kretanja i promjena, sna-ge ideje materijalizirane u masama. Naruku mu je išlo što kao aktera u predstavi ima i sjajnog mladog glum-ca neviđene energije Stjepana Pepu Markovića, koji je glumio Robespier-ra i koji je u toku predstave vodio svo-jevrsnu bitku retoričko – glumačkog nadmetanja i nadigravanja s Vladom Keroševićem. Ulogu Slobodne imala je vrsna Desa Biogradlija...

Teatarski kritičar Vojislav Vujanović predstavu Brutov nož odredio je kao ...scensku studiju o Francuskoj buržoaskoj revoluciji, njezinoj povije-snoj karakterologiji prelomljenoj kroz prizmu odabranih djela svjetske dram-ske književnosti i nekih historiograf-skih djela..., kao uzgred procjenjujući: U svakom slučaju, ovakva adaptaci-ja bi se morala znatno više uvažavati no što to mi činimo sada. (Časopis Pozorište, br: 3-4, 1988. godine). Da-kle, teatar/pozorište je kao stvore-no upravo za ono što je radio Stevo Petranović u Tešnju. U teatru, odis-ta, sve ono što nije – jeste i obrnuto.

RIJEÈ

69

I Brutov nož je tek insinuirajući idej-ne i političke reflekse stvarnosti u re-diteljskoj zamisli Rahima Burhana za-ljuljao i više od javnoga mnijenja ex – YU, iako je Burhan imao u vidu pre-vashodno interes pozorišta i predsta-ve koju režira. Ne treba smetnuti s uma da je Robespierre – Nepotkupljivi – borac Francuske buržoaske revolu-cije lik koji je mogao spasiti Parišku komunu, bio i simbol korišten u toku studentskih nemira 1968. godine i na Crvenom univerzitetu – Karl Marx (!) u Beogradu, što je političare posebno uzrujavalo.

Ovaj pokušaj analogije, usporedbe, krajnje je uvjetan. Naravno, jer, uvijek je riječ o pojedincu. Brutov nož i Ra-him Burhan. Tešanjski teatar i Amir Brka.

Svojedobno, čitajući knjigu Rifata Kantića Talija 135 godina u Tešnju, CKO Tešanj, 2000. godine, neupućen u pojedinosti poradovao sam se auto-rovom izvjesnom kritičkom uklonu to-kom interpretacije događaja vezanih za Tešanjski teatar, pa sam to i rekao autoru i Amiru Brki kao izdavaču. Ust-vari, autor je upravo proizvodeći takve dojmove i uvodeći svoju ulogu u teatar konačno betonirao suštinu velikosrp-ske zamisli u pojavi Steve Petranovića i mojem neznanju. Ali, ostavio je kraj pređe koji je prihvatio Amir Brka – koji zna kako treba početi parati ple-tivo. Brka svojim tekstom daje sjajan primjer kako krenuti u kulturalni mil-je čišćenjem ispred svoje kapije. A to čišćenje podrazumijeva, u najmanju ruku uočavanje i uklanjanje kultural-nih fekalija i mediokriteta između ku-lisa, pukih švindlera, politikantskih ublehaša i koristoljubaca koje kao

nusprodukt ima svaki kulturno-pro-duktivn korpus i kulturna sredina.

No, morali bismo sačuvati i uvažavati refleks svijesti o porijeklu mno-gih stvari koje nas tako bitno čine i određuju, mada odavno ne postoje kao sustav koji funkcionira. Nekako u vrijeme događanja pomenute predsta-ve Brutov nož u Tuzli, održan je i pos-ljednji Kongres Udruženja književnika Jugoslavije u Novom Sadu, na kojem je sjajna pjesnikinja Vesna Parun, obraćajući se vlastodršcima, između ostaloga (slobodno interpretiram!) rekla: Unijeli ste veliku ideju socijal-ne pravde i ljudske jednakosti u ne-vinu dušu naroda, a onda ste to do kraja proćerdali opremajući kabine-te, vozeći skupe automobile, gradeći vile i vikendice... �elim reći, kako treba imati u vidu tu odista nevinu dušu naroda, posebno kad su u pitan-ju Bosanci, lakše ćemo shvatiti ko je strašan, velik i krvav zločin počinjen prema njima i njihovoj zemlji. Potom, bolje ćemo razaznati kako, kao samo ovaploćenje te nevine duše naroda opstaje nevinost i čistota pjesničkog pogleda u svijet i kad piše naučno zasnovan tekst.

Neizbježnim se čini pomenuti još jedno čudo: u vrijeme pisanja, objav-ljivanja i objelodanjivanja ogleda TEA-TAR U TEŠANJSKOM TEATRU, Amir Brka piše i tekst IKONOGRAFIJA FALSIFIKATA. Po tragu istoga čovjeka i dosljedno njegovoj nečovječnoj za-misli i djelatnosti, iz Pravoslavne crkve u Tešnju odnijeta je radi res-tauriranja kolekcija od 100 ikona. Riječ: odnijeta, jer radi se o krađi. S obzirom na fakticitet sadržan u tekstu IKONOGRAFIJA FALSIFIKA-


70

TA, uviđamo kako Brka o tome piše iznimno obzirno i u nivou svekoli-kog bosanskohercegovačkog iskust-va tolerancije, do paradigmatičnog za postupanje u najširem smislu.

Na taj način, Brka zasniva i kultur-no-civilizacijski model kulturne od-brane Bosne i Hercegovine u borbi poslije rata.

Tako dolazimo i u nivo u kojem je vanredno bitan ogled Amira Brke. TE-ATAR U TEŠANJSKOM TEATRU, po obimu nevelika, ali po mudrosti raz-likovanja pojedinosti i njihovoga smi-sla dalekosežna, po snazi elementar-na i za ovaj trenutak nesvodiva i ne-saglediva knjiga. Ova knjiga se javlja kao nenametljiv a neizbježan i jedino moguć ključ kreativnog otvaranja jed-ne, u dugom vremenskom razdoblju ideološki izolirane, imobilizirane, blo-kirane, zabetonirane situacije i zaro-bljenog uma. Ova knjiga, definitivno, u paramparčad razbija jedan dugo i uspješno primjenjivan kolonijalni mo-del, s kojim bosanskohercegovački prostor i ljudi nisu znali kako izaći nakraj.

Ako smo na susretanju drugog i trećeg milenija, vremena koje bilježimo po Kristovom rođenju, mile-nij i pô po Hidžri i nakon milenija evi-dentne bosanske državnosti razumje-li u kojoj mjeri je Bosna i Hercegovi-na tek kulturnocivilizacijski amalgam milenijskog zajedničkog življenja,

onda nam neće biti teško razumjeti kako dušmani Bosne i Hercegovine i nacional-šovenske koncepcije udara-ju na samo njezino biće, držeći je ba-nalnim smicalicama u pokornosti i nemoći, u letargičnom iščekivanju. Do sljepila obuzeti mržnjom pre-ma drugom i drugačijem, ne vide koliko ih to drugo i drugačije bitno čini, a zato ni kako, ubijajući drugo i drugačije, ubijaju bolji dio sebe.

Slijepi od mržnje, ne uspijevaju ubiti Narod/Bosance, okreću se nastojanju da ubiju samo biće Naroda, da destru-iraju i razgrade samu kulturnu sup-stancu. Zato je najteži dio bitke došao tek po obustavljanju ratnih dejstava, a podrazumijeva prepoznavanje ulo-ge Steve Petranovića u Tešanjskom teatru i očuvanje Teatra bez njega. Odnošenje ikona iz Tešnja i njihovo vraćanje u Tešanj. Identificiranje kon-tinuiteta amoralne fašističke ideolo-gije i neodgovornog zločinačkog dje-lovanja s te ideološke platforme. Br-kin ogled zamjenjuje opskurnu opti-ku uvida i instalira širinu pogleda i ra-zumijevanja Jednoće svijeta.

Zlokobna čarolija koju stoljećima proizvodi zlo moćnog okruženja, pada kao mrena sa očiju i oslobađa začarane potencijale bosanskohercegovačkih ljudi, njihovu začuđenost, dobrotu i budućnost.

09. – 30. 09. 2003.

RIJEÈ

71


72

Tomas Butler

PISMO IZ AMERIKE: IMPRESIJE O TARIHIMA MUHAMEDA SEIDA MAšIĆA

Početkom ljeta 2003. godi-ne, boravećiu jednomjesečnoj posjeti Bosni i Gračanici sa

grupom američkih studenata, sus-reo sam se sabogatom historijom ovih prostora. Tu sam upoznao zais-ta zanimljivu kulturu i duh Bosne na gračanički način.1

Na povratku u Ameriku, pored saz-nanja i utisaka, ponio sam i više kn-jiga o Gračanici i Bosni i Hercegovi-ni. Između ostalih, i knjigu u kojoj se govori o “tarihima”, Gračanlije Muha-meda Seida Mašića.2

Čitajući navedenu knjiguo tarihi-ma svaku noć, ovdje u Americi, već od njenih prvih riječi, osjetio sam da ta knjiga ima neki pijetet (pobožnost). To je knjiga poštovanja sina pre-ma ocu, pisca prema žanru i način izražavanja rodoljuba prema svojoj kulturi. To sve udišem kada čitam ovu milu knjigu.

Ona nije samo o muslimanskoj kul-turi u Bosni, već o čovječijoj kulturi uopšte – kako se sjećamo prošlosti, kako živimo u sadašnjosti i kako gle-damo na budućnost. Ja, kao kršćanin, mogu da “letim” duhom ove lijepe knjige.

Želio bih saznati više o Muhamedu Mašiću i pročitati još njegovih djela, jer vidim da je on bio važna ličnost u bošnjačkoj kulturnoj historiji XX stoljeća. I njegova životna sudbina za vrijeme Tita je za sve jako poučna.

Naravno, imam i neke omiljene ta-rihe – onaj posvećen njegovom ocu, muderisu hadži Ismail-ef. Mašiću, zatim, tarih džamije u Brezanima kod Kaknja i tarih džamije u Gorn-jem Vakufu. A naročito onaj, džamije u Džakulama – “Nek si blagoslovl-jen naš džakulski težače”. Svaki put, kada čitam knjigu o tarihima, nala-zim nešto novo u njegovom jeziku.

I na kraju, razumijem da su ovi tarihi Muhameda Seida Mašića iz Gračanice ne samo hronogrami, nego i pjesme i historijske svjedodžbe. Što se tiče Mašića, po mom mišljenju, on bi mo-gao da bude jedan mali dijamant u kruni Gračanice.

August 2003. Cambridge, Boston, Massachusettcs, USA

NAPOMENE1 Ovom prilikom zahvaljujem se svom sarad-

niku i mom dobrom drugu prof. Rusmiru Djedoviću, iz Gračanice, koji otkriva, čuva i prenosi prošlost i tradicionalnu narodnu kulturu Gračanice i Bosne.

2 Knjigu mi je na polasku poklonio njegov sin, pjesnik, Amir Mašić. Autor knjige je Mu-hamedov drugi sin, dr. Izet Mašić(radi se o knjizi pod naslovom “Tarihi Muhameda Mašića”, Avicena, Sarajevo, 1997. ).

RIJEÈ

73

Atif Kujundžić

ZLATKO DUKIĆ ILI SNAGA KREATIVNO-INVENTIVNOG DUHA, SKICA ZA PORTRET POVODOM SUSRETA SA PISCEM

Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 26. 09. 2003. u 19,00

U svijetu koji nas okružuje bogo-hulno je progovoriti na način koji ću prakticirati danas i ov-

dje a u vezi s pojavom pisca Zlatka Dukića i njegovoga spisateljskog dje-la. Bogohulno, ne zato što ću neuzubil-lah i talla huliti Stvoritelja svega, već zato što se neću priklanjati mišljenju onih koji koji su se obogotvorili i učinili toliko dalekim pa i ne mogu čuti moju riječ. Oni su autoritarnošću svoga mišljenja etablirali i uspostavili savršenu hijerarhiju vrijednosti, koja bi trebala potrajati barem do Sma-ka Svijeta u književnosti, ali i u sve-mu drugom. Jer, kakav je to svijet koji ne služi i ne dokazuje njihovu po sve-mu superiornu pojavu? Naime, u po-retku koji su izgradili nema mjesta ni za koga koga nisu verificirali svo-jim moćnim i isključivim mehanizmi-ma uočavanja i pripuštanja do trona. Ali, ni onima čija ih pojava po priro-di stvari ili prirodnom redoslijedu, i kad ih ne pominje eksplicite, dovodi u pitanje zajedno s njihovom koncep-

cijom, jer ih nadilazi duhovnim zdrav-ljem djelatnika.

Naravno, izdvajajući se tako, nisu uočili kada su stigli na ostrvo koje ne pohode vjetrovi novog, a na koje su se ne uspeli, već tek uspjeli sam-oizgnati svojom rigidnom mišlju. Jer, objektivno, njihova opskurna recepci-ja nepropusna je i ne može registri-rati ništa osim onoga što su apriorno izdvojili kao vrijednost po svojoj mje-ri tako, pa joj više ne mogu niti naći zamjenu, niti učiniti poboljšanje kako bi pomogli sebi. To bi, naime, tražilo rad ispočetka, a oni nisu spremni na to. Rađe čekaju da isteče vrijeme i u međuvremenu sahnu ispred tog najmoćnijeg svjedoka.

U takvim odnosima i relacijama sva-ko je od svakoga bolji, jer o svako-me je pozitivno govorio neko ko je od govornika ugledniji, mada to tek on kao najugledniji sjajno uočava i tako ima sve zasluge. Po krajnje au-toritarnom principu, uistinu, oni su proizveli taj kvalitet koji svakoga časa mogu derogirati, učiniti ništavnim, ili trošiti s isključivim ciljem da održe svoju autoritarnu poziciju. Artikulira-li su se sadistički. I, sve se, u suštini, iscrpljuje u tome. Ustvari, književnost je za njih samo sredstvo i nikako um-jetnost koja može imati i sopstveni i drugačiji smisao koji ih nužno nadi-lazi.

I dok jedan od tih uglednika ingeni-ozno ispisuje svoj esej o agoniji jed-ne evropsko-orijentalne mikrokul-ture, ovi drugi – bošnjačke proveni-jencije - jednu istinski europsku kul-turu nagone u agoniju, poništavaju je i odriču u samom nukleusu, u nje-zinom djelatnom biću, svodeći je na


74

privatne aranžmane, servilnosti i dod-voravanja u časopisima radi uspostav-ljanja privatnih projekata kulturne (i međunarodne!) razmjene na bazi pot-puno mrtvih poetika – kako se voli izraziti jedan od njih, inače snažno upirući u ideološke projekte budućih kulturnih integracija na ex-YU pro-storu, pa i polemizirajući i zdraveći se sa znanstvenicima i autoritetima koji su iz za Bosnu i Hercegovinu agresor-skih zemalja predvodili ortodoksiju četništva u minulom ratu.

Osnovna odlika cijele pojave je au-tizam.

Prirodno, izvan onoga što se uglavi-lo u njihovu optiku, drugo ne posto-ji. Tek ono što može ući u njihove opskurne nazovikulturne transakcije. Tako, sve što nas u kulturnom smislu čini biva svedeno samo na ono što oni autoritarno odobravaju. Oni, uisti-nu, ne razumiju zašto dolaze u Tešanj i Centar za kulturu i obrazovanje. Čine to neosviješteno, nagonski i ne osvješćuju se pri tom.

Vremena u kojima nastojimo opsta-ti ljudski uspravno i kreativno, ipak, kulturološki su osnažena. Ovaj grad djelatnošću svojih građana, Centra za kulturu i obrazovanje, te saradni-ka po prirodi interesiranja pokreće i obezbjeđuje cjelovitu kulturnu pro-dukciju i reprodukciju, koja u sam-oj biti odriče svaki značaj i vrijed-nost autoritetima koje smo pomenuli. Oni se pojavljuju u Tešnju kao noćni leptiri i bez osjećaja za toplotu lete na izvor jakoga svjetla, koji će ih kao mjesto sagorijevanja usmrtiti.

Nameće se pomisao kako je to i što-šta drugo u Bosni i Hercegovini

dijalektička nužnost kulturologijskih procesa, koji će izlučiti i nova značenja i nove kvalitete karakterističnog bosanskohercegovačkog civilizacij-skog amalgama i ipak, usprkos neod-govornosti činilaca još jedanputa označiti Bosnu i Hercegovinu kao neuništivost od ovoga svijeta i vreme-na u kojoj in continuo opstaju paralel-ni i suprotstavljeni procesi, jer je ista na neponovljiv način uistinu živ i vita-lan organizam.

Ustvari, djelatno biće kulture i ne može imati drugi smisao. Baš na tom mjestu razaznajemo i mjesto i ulo-gu ovoga grada i Centra za kulturu i obrazovanje, koji poput Pehlivana u tekstu Ćamila Sijarića i na crtežima Ahmeta Hundura balansira taj kultur-ni galimatijas, kojega smo samo iz-nimno cjelovitije svjesni. Baš ovdje, djelatno se susreću vrijednosti i vrši se pretakanje, prožimanje, oplemen-jivanje i oslobađanje silnih energija stvaralačkog bića ove zemlje i njezi-nih naroda i ovaj grad postaje kultur-no svetište.

A portretiranje Zlatka Dukića, ma-kar i u najkraćim crtama, bit će u toj funkciji i najuspješnije ako ga shvati-mo kao čovjeka ogromne inventivno-kreativne energije, tj. kao pisca koji je na svome tragu ostavio (11) roma-na: Otkud ja u poladva, Bumbari, Kri-lo snova, San je bio ljepši, Iza rata rat, Ni živi ni mrtvi, Crvena rupa, Kičma, Zna li ovo Maršal, Tri haška druga, Ratna trilogija, tri drame: Troskok uvis, Doktor nauka, Ja, načelnikov’ca, knjigu kratkih priča: Trajekt za An-konu, knjigu od stotinjak komenta-ra, pisanih u nivou međunarodnih političkih odnosa tokom dvijeipol go-

RIJEÈ

75

dine iz nedjelje u nedjelju za kanto-nalnu televizijsku emisiju ORBIS, kn-jigu koja se uhvatila ukoštac s teo-rijom novinarstva – Ratni reporter, šta je to?, i hiljade novinskih teksto-va. Čovjeka čije su tri drame igrane na sceni Gradskog pozorišta �ivinice – Husino i Teatra Kabare Tuzla. Da-kle, kao čovjeka koji iza sebe ima to-like književne i publicističke referen-ce, činjenice koje same iscrtavaju nje-gov portret kao granice pregalačkog dosega. Jer, ni u najovlašnijem nasto-janju i recepciji - ko može imati pra-vo i prenebregnuti tolike fakte, preu-zeti odgovornost i odlučiti se pa reći: E, to je to!?

Prema tiražu Dukićevih knjiga, koji se kreće od 1000 do 3000 primje-raka po naslovu i kao čovjek koji je, uključujući i sopstvenu preduzim-ljivost, radio na plasmanu objavljene knjige, u posljednjih petnaest godi-na Zlatko Dukić je, kulturološki gle-dano, u nivou ponude novih naslo-va čitateljskoj recepciji, ne samo na području Tuzlanskog kantona – naj-prisutniji pisac.

Ko to može i smije zanemariti?

�elim reći kako moju malenkost u svakom vidu tog nastojanja nadilazi zahtjev kojim bih večeras i ovdje, pred vama, trebao odgovoriti na to kardi-nalno pitanje koje nužno, dolazeći

na ovaj susret sa piscem Zlatkom Dukićem i sami postavljate.

Mada sam sa Zlatkom Dukićem u li-jepom broju godina i njegovih knjiga kao recenzent i prikazivač/promotor, usudit ću se ustvrditi tek ovo: Zlat-ko Dukić je čovjek neviđene radne i svake druge energije, stvaran i zdrav, nestišljiv i prodoran, spreman za najveća pregnuća i uvijek tamo gdje može dati najviše od sebe.

Zlatko Dukić je fenomen s kulturo-logijske fenomenološke matrice, kak-vu možemo uočiti i identificirati samo u Bosni i Hercegovini. Zato je onako dugačak i moj prilaz ovome pokušaju. Naši su književni autoriteti u stanju proživjeti život a ne obratiti pažnju ni na koga u svojoj neposrednoj blizini. Očito, u suštini, oni ne vode računa ni o sebi. Drže se, kao da �ivot i Kultura nisu Ukupnost, Jednost i Jednoća. To je tako, mada se, kao i svi drugi rado oslanjaju na sentencu o jedinstvu svi-jeta u viziji umjetnosti.

Prirodnost pojave Zlatka Dukića, snaga njegove zdrave recepcije i og-romna pozitivna energija s kojom živi i stvara, predstavljaju radost za svako suvislo poimanje i obećavaju zlato u njegovoj stvaralačkoj zrelosti.

Sve drugo može biti samo stvar čitateljskog ukusa i činjenica koje će koristiti istraživači.

29. Redžeb, 1424. h. g. 26. 09. 2003. Atif Kujundžić


76

Novi rukopisi

Zlatko Dukić

PERO ME, JOš TADA,HTIO ZAKLATI1

Postaće mi to jasno tek punih dvadeset sedam godina kasnije, u junu hiljadu devetsto devede-

set druge.

A tada, u maju, bezbrižne, naivne, djetinje neiskvarene hiljadu devets-to šezdeset pete, to mi je moglo iz-gledati – i izgledalo je baš tako – kao nestašna, doduše malo grublja, mada u principu bezopasna dječja igra, u kojoj je, umjesto legendarne kame ili provjerenog i istorijski dokaza-nog koljačkog noža, u Perinim ruka-ma bila usput, i to u huji, u školskom dvorištu pronađena oštra trijeska, koja će završiti u mom vratu, otpoza-di...

Posljednji čas tog dana je bila mate-matika. I to dvočas. Nastavnik Sreten I. bio je, s oproštenjem, pravo zajeban nastavnik. Em strog, em nepopustljiv, nema šanse da bi on nekom gledao kroz prste, makar taj neko izgledao kao da se rodio na usta, em se niko od nas, đaka, nije sjetio da ga je ikad vidio makar s osmijehom, a kamoli u stanju normalnog ljudskog smijanja.

Tog dana, nastavnik Sreten je, listajući dnevnik, odlučio da se malo pozabavi znanjem, tj. notornim nez-nanjem (iz svih predmeta) učenika Pere S. Prozvao ga je i izveo pred ta-blu.

Sasvim prirodno i vrlo uspješno, Pero S. nije, po ko zna koji put u tak-voj prilici, ni beknuo na ono što ga je nastavnik pitao. Samo je nemoćno po-cupkivao pred tablom, k’o da se na-jeo zelenih džanarika, pa sad zna da će pantljike brzo popustiti, a on nema gdje, ni kad da se olakša; premještao se s noge na nogu, buljio čas u ta-blu, posebno njen, izgleda naročito privlačan gornji dio, čas u nastavni-ka, pa u nas, razred; da bi, onda, pot-puno sageo glavi i, sasvim netipično za standardnog đaka sedmog razre-da, dugo i besmisleno se zapiljio u prašnjav vrh svoje polupoderane des-ne Borovo teniske.

- Šta je, Petre, zapelo ti, pa ne ide? – ledeno ozbiljno, ali i s neskrivenim zadovoljstvom u glasu, upitao je na-stavnik Sreten.

- Ovaj, druže nastavniče... Nisam se baš za danas spremio.

- A zašto se, Petre, nisi spremio?

- Pa, ovaj...

- Sinoć do kasno je čuvao krave, pa bio umoran i rano zasp’o! – ne znam šta mi bi, ne znam ko me nat-jera, tek to je bio moj glas i to sam ja, valjda zato što mi đavo nikad u takvim i sličnim situacijama nije dao mira, imao potrebu da pakosno prokomentarišem situaciju.

Nastavnik Sreten me pogleda, naravno smrknuto, i bez riječi, samo odlučnim trzajem nakostriješene gla-ve, dade Peri znak da se tornja na svo-je mjesto.

Nisam obratio pažnju – a mnogo bolje bi bilo da jesam – na pogled, ko-jim me je, na putu od table do pret-

RIJEÈ

77

posljednje klupe u srednjem redu učionice, kasapio Pero S.

Da sam to učinio, umjesto što sam se pridružio orkestriranom, poluti-hom smijehu u učionici, čak ponosan na to što sam ja bio duhovit pa proiz-veo taj smijeh, ne bi mi se desilo ono što će me snaći – nepunih pola sata kasnije.

Uobičajena radost i raspoloženje, s kojom đaci istutnjaju iz škole, nakon posljednjeg časa svakog dana, meni su naprasno prekinuti. Nismo napra-vili ni deset koraka, grupno izašavši iz školske zgrade, a ja čuh očajničko, poludivlje, gotovo životinjsko – tik iza leđa:

- Majku ti tursku, ti ćeš mene zaje-bavati pred svima!

Taman sam naumio da se okrenem, da vidim ko to riče i kome je ta rika upućena, a iznenada me nešto oštro, otpozadi, ukoso, zasiječe po vratu.

Stigao sam da vidim sumanuto, od bijesa izobličeno lice Pere S. i da sh-vatim da me je oborio, hoteći komad drveta – oštre, dvadesetak centimeta-ra duge trijeske, kojom je netom raz-rezao moj vrat – ponovo upotrijebiti, i to ovog puta zabijanjem u moje grlo, s prednje strane.

U magnovenju, izmaknem se. Vjeru-jem da sam, pri tome, i opsovao nešto prigodno. Pretpostavljam da mi se, već tada, ta vrsta odbrane učinila prikladnom i efikasnom.

- Mater ti tursku, upamtićeš ti dan kad si se sa mnom zaje...

Pero tu naprasno prekide bijesnu re-pliku, jer ga je – koje li sreće! – s leđa

za rame snažno uhvatio nastavnik Sreten I. i podigao iz položaja onog ko sjedi na meni, oborenom na zem-lju.

- Sutra ujutro, odmah, da se javi-te direktoru, obojica! – strogo sik-nu nastavnik Sreten I., sačekavši da, s grupom učenika, Pero S. krene pre-ma svom selu Potpeću, a ja, sa svojim društvom, u suprotnom smjeru, ka željezničkoj stanici Tinja.

Dvadeset sedam dugih godina kas-nije.

Osamnaesti juni hiljadu devetsto devedeset druge.

Ratni sam reporter Tuzlanske tele-vizije.

Ujutro, na redovnom redakcijskom sastanku, saznaje se da, od sinoć, tra-ju žegarne borbe naših teritorijalaca s četnicima u dolini Tinje. Puca se sa svih strana – iz Smoluće, iz Potpeća Donjeg i Potpeća Gornjeg.

Nije moglo biti ništa logičnije, nego da me urednica – i prije nego što sam to eksplicite zatražio – pošalje na lice mjesta, zajedno sa snimteljem Sami-rom Zahirovićem. Zadatak: napraviti reportažu o borbi, na prvoj liniji...

Salem Hodžić, koga poznajem još iz svojih dana djetinjstva u Tinji, moj stari Mustafa ga trenirao u FK Mla-dost birvaktile, komandant je jedini-ca Teritorijalne odbrane, koje se svoj-ski nose s agresorom. Predusretljivo, daje nam pratnju, s kojom idemo na žarišne tačke. Snimamo borbu izbli-za, razgovaramo s borcima, napredu-jemo s napredovanjem naših jedini-ca...


78

Predveče, sve je gotovo... Četnička bratija otprašila dalje, ka bezbjednoj majci Majevici...

U Gornjem Potpeću, iz koga je izb-jeglo stanovništvo srpske nacional-nosti, nikog živog...

Tek – u jednoj kući, zatičemo, te-ritorijalci i Samir i ja, k’o šugavo mače, bezdušno ostavljenog, vidno uplašenog i još vidnije zbunjenog, bolešću ispijenog starca... Šćućuren na krevetu u ćošku nevelike sobe, usukan, blijed, smežuran, Bog me ubio ako je u njemu bilo više od tri-deset kila žive vage, računajući i kre-vet... Kaže da su ga ostavili kćerka, zet i unuci. Gladan je i žedan. Dva dana nije vidio hljeba... Teritorijalci mu daju dvije vekne i kanister s vo-dom... Starac začuđen, do ukočenosti začuđen. Samo što ne pita – čitam mu to jasno u njegovim vodnjikavim, duboko upalim, liht plavim očima – Pa, zar me nećete zaklati? Meni su naši rekli da vi, Turci, čim koga ufati-te, odma’ sunetite i koljete!...

Ostavljamo ga, s hljebom i vodom, nešto manje zbunjenog i uplašenog, vojnici i mi... Idemo dalje...

Već pada mrak.

Vraćamo se u komandu, u Tin-ji. Jedan od boraca Teritorijalne od-brane, koga sam vidio gore, u Potpeću i, eto, opet sam se s njim susreo tu, u komandi, ispostaviće se da mi je školski drug, s kojim se nisam vidio

više od dvadeset pet godina, pita me u jednom trenutku:

- Znaš li, Duka, ko je onaj stari?

- Znam, rekao je kako se zove.

- A znaš li ko mu je unuk i gdje mu je sada unuk?

- Ne znam, otkud da znam.

- E, unuk mu je, Duka moj, onaj Pero, što je tebe u sedmom htio zak-lati trijeskom... Pogodi gdje je sada Pero?

- Zar je teško pogoditi?

- Nije, nikako, čuo sam da je s novim vojvodom Kerovićem na Majevici!

Ne rekoh ništa.

Desetak minuta kasnije, dok smo se autom vraćali u Tuzlu, pita me Samir Zahirović:

- Ko ti je taj Pero što te htio zakla-ti?

- Ma, ’vamo jedan, moj školski drug – odgovorim nehajno.

Pauza.

- Bio je malo poranio, moj Samire... Htio me zaklati dvadeset sedam godi-na prije vremena! – dodam, ovog puta nimalo nehajno.

NAPOMENE1 Ovo je jedna od priča iz nove zbirke Zlatka

Dukića Šta ti je ovo mali i druge priče, na kojoj autor još radi i planira je okončati to-kom 2004. godine.

RIJEÈ

79

Hasan Puškar

PET PJESAMA

SVITANJEBio sam svjedok…Nebo je dolazilo u valovima,trenutak za vječnost.Oblak sunca na licu noći,sjene marširaju kao vojnici,još malo i proći će…

SLUTNJAGdje smo to pogriješili ?Živjeli smo snove,tkali ih u riječi,riječi u pjesme,divili se svakom novom suncu,smijali se glupostima,govorili “velike” riječi,pa ipak…

Zavaravali smo sebe,krpili nadu starim zakrpama,a duboko u sebi znali,

da nećemo uspjetik’o ni drugi prije nas.

Brojeći godine, nismo podlegli očaju,ni slutnja o krajnjem nije nas umorila,jurišali smo na vjetrenjačenevino glupi – to znači glupi.

Učili smo se gledati svijet,dok je put pod našim nogama gubio dostojanstvo,trošeći se u nepovrat.

Nismo pogriješili !Sanjali smo svoje snove,Vjerujući u bolje sutra...

VRATAOd pamtivjeka ista,crna, stroga, teška, masivna,uvijek poslušna,stoički mirno podnosekiše…, sunce…, udare vjetra…

Ponekad se jave,kad ih nečije ruke


80

s vremena na vrijeme otvore,tiho zacvile, bolno,javljajući da su živa još uvijek,mada niko na njih ne obraća pažnju.

Takva su vrata naše kuće.Crna , teška, strpljiva, poslušna.

Zašto me vrata podsjećaju na oca.

OBIčNA LJUBAVNAUživam u boli koju mi pričinjavaš.

Možda je uzrok kiša,ili, pak nemir koji kiša donosi,ili je to samo kišna glazba,blagi Bože, otkud’ donesena.Vjerujem od nekud s istoka,no, to nije kiša,to su ostaci suza s tvoje kose,zaboravljeni u zrakukad si odlazila. Bože, oprosti mi ako griješim,Izgleda da volim,baš onako poput Jesenjina i Miljkovićaizgleda da te volim.

Volim te krozsimfoniju bola ruskih klasikakroz ovu proljetnu noćuz glazbu gitare i svijeću,izgleda da te volim.

Volim te kroz nedorečenu poeziju mojih misli,kroz tišinu svjetlosti ovog sunca,kroz miris jagoda i miris smrti,izgleda da te volim.

Volim te kroz

vjetar s dalekih mora,kroz pjesmu ptice, otrgnutu iz behara,kroz stope zemlje kojom hodaš,izgleda da te volim.

POPODNE ISPOD ZIDINA GRADINE HUSEIN-KAPETANA GRADAščEVIĆA DANA 26.05.2000.GODINE

Nasuprot nebuStoički i mirno Slikaš svoje postojanjeSvjedok vremenuKoje pamti stoljećaI bolja i gora od ovih Čiji smo svjedoci.

Tvoj jug je kapijaU tvoja njedraOtvorena samo posvećenimVizionarimaU mimohodu postojanja

Na sjeveru Puzavica tetovira životPo golom kamenuSlažući arabeskeNa tvoje grubo, ispijeno lice

Na istoku Projekcija fatamorganeBježi u nedohvat sijena Što blude po mislima

A zapadZapad me plašiSvojom nedodirljivošćuSvojom tamom i slutnjomO krajnjem i konačnom.

RIJEÈ

81

NOVE KNJIGE

esad sarajlić, Gradačac od 1945. do 1991., javna biblioteka “alija

isaković” Gradačac, općina Gradačac, 1993.

“Gradačac od 1945. do 1991. je luksuzno opremljeno djelo sa 360 stranica i preko 150 fotografija i gra-fika koje ilustruju ovo štivo kroz his-torijski razvoj ekonomskog, priv-rednog, kulturnog, komunalnog i društvenog standarda stanovnika općine Gradačac u razdoblju od 46 godina. Ovo djelo, ustvari, ima pre-tenziju, u prvom redu, da pruži re-trospektivu obnove, izgradnje i raz-voja ovog kraja u razdoblju iza Dru-gog svjetskog rata. Naime, autor je na plastičan i argumentiran način pružio čitaocu obilje podataka i infor-macija koje su, prije svega, polazište iz bogatog i burnog vremena općine Gradačac, vremena koje se ničim ne može zaboraviti i izbrisati. Autor jepružio tačnu i preciznu informaci-ju generacijama koje su stasale, a i narednim generacijama koje se žele nešto više informirati o vremenu koje je iza nas. Naime, kako i sam autor u svom predgovoru ističe, “o razvo-ju gradačačkog kraja u periodu posli-je 1945. godine nije rađena cjelovita monografija, mada je 1980. godine, u okviru izdavačkekuće NIO “Poslov-na politika” iz Beograda, štampana kraća monografija grupe autora pod naslovom “Opština Gradačac – priv-redni i društveni razvoj.”

Treba istaći da autor mr. Esad Sarajlić nije nepoznat široj javnosti, jer se odavno bavi naučno-stručnim radom. Inače, u Gradačcu je bio ak-tivni društveno-politički radnik, predsjednik općine Gradačac sa najdužim osmogodišnjim manda-tom, u više mandata poslanik – de-legat u Republičkoj skupštini BiH, te dugogodišnji istaknuti privred-nik općine. Dakle, radi se o kompe-tentnom autoru, koji izuzetno poz-naje materiju koju je prezentirao svo-jom knjigom čitaocima. (…) Može se zaključiti da je autor bio krajnje sav-jestan i neutralan i u odnosu na one događaje u kojima je bio lični učesnik, te je time pružio čitaocu zanimljivo štivo. Tako je Gradačac dobio jednu dobru i reprezentativnu monografiju, koja će zainteresovati čitaoce i mimo prostora ovog kraja.

Sadik Šehić


82

avlija, zbornik radova bošnjačke zajednice kulture “preporod”,

općinsko društvo Gračanica, godište i, broj 2., bošnjačka zajednica

kulture “preporod”, općinsko društvo Gračanica, 2003.

Poslije uvodnika posvećenog stotoj godišnjici Bošnjačke zajednice kultu-re “Preporod” (bez oznake autora), u ovom brojučasopisa, koji, inače, izla-zi povremeno, slijede literarni rado-vi članova gračaničkog “Preporoda”: poezija, proza, jedan dramski tekst, jedan esej i nekoliko prikaza knji-ga. Poetske i prozne tekstove objavi-li su: Nijaz Omerović i Hasan Puškar, dok je Mevludin Spahić zastupljen i sa jednim esejom i prikazom nekoli-ko knjiga, a Ismet Suljić, pored pjesa-ma, objavljuje i jedan dramski tekst. Sa jednom, dvije ili više pjesama predstavili su se sljedeći pjesnici: Sa-fet Begović, Sabit Mumić, Muhamed Dautović, Enver Smajić, Alma Čajić, Milena Mujić, Seada Delić, Muhidin Bećirović i Amir Mašić. Ovaj broj “Av-lije” ilustrovan je kolor-slikama Ni-jaza Omerovića (naslovna strana), Enesa Imamovića, Refke Čajić, Din-ke Silajdžić, Milene Šabić-Andrejić, Hasana Puškara i Seade Delić. Kao i prethodni, i ovaj broj, dakle, obil-uje raznovrsnošću radova i velikim brojem imena, što je sasvim razum-ljivo ako se uzme u obzir masovn-ost članstva i način djelovanja ova-kvih i sličnih udruženja. Namjera Re-dakcije, da prezentira najbolje rado-ve iz literarne i likovne “radionice” gračaničkog “Preporoda” nastale između dva broja Časopisa, u svakom slučaju zaslužuje pohvalu. Ali, ne bi

bilo suvišno malo više kritičnosti pri izboru radova za objavljivanje, više redaktorskih, pa i lektorskih zahva-ta na samom tekstu, racionalnosti kod “upotrebe” prostora, tehničkog uređenja itd. Kako se Časopis još uvi-jek profilira, realno je u narednim bo-jevima očekivati još bolje i kvalitetni-je radove gračaničkih pjesnika i sli-kara.

Omer Hamzić

biljeg srebrenika, časopis za kulturnu istoriju, br. 1, javna ustanova centar za kulturu i informisanje srebrenik,

srebrenik, 2003.Izlaskom iz štampe ovog časopisa,

obogaćena je tradicionalna kultur-

RIJEÈ

83

na manifestacija “Srebrenik – otvore-ni grad umjetnosti”, koja se održava svake godine krajem augusta između zidina starog grada Srebrenika, na gradskim ulicama, u Domu kultu-re, Biblioteci itd. Na početku, do-nosi sadržaj prošlogodišnjeg Savje-tovanja na temu “Srebrenička po-velja”, koje je održano u Srebreniku povodom 670. godišnjice takozva-ne Srebreničke povelje. Riječ je o ugovoru sa Dubrovčanima, kojeg je bosanski ban Stjepan II Kotromanić (1314.–1353.) potpisao u gradu Sre-breniku. Ugovorom je Dubrovačka Republika dobila određene posje-de i teritorijalno proširenje u svom zaleđu. Objavljen je i Idejni projekt revitalizacije starog grada Srebrenika iz 1977. godine, kojeg je potpisao naš poznati arheolog Ðuro Basler. O sta-rom gradu Srebreniku u Časopisu su objavljeni ranije nastali radovi još tro-jice naših poznatih historičara: Ade-ma Handžića (Popis tanovništva Sre-brenika po sumarnom popisu iz 1533. godine, preuzet iz knjige “Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka iz 1519. i 1533. godine, Sarajevo 1986.), Bo-risa Nilevića (Srebrenik u srednjem vijeku na historijskoj sceni) i Iljasa Hadžibegovića(Srebrenik za vrijeme austrougarske vladavine 1878.–1918. godine).

U drugom dijelu Časopisa objavl-jen je kratak istorijat Kulturne ma-nifestacije “Srebrenik – otvoreni grad umjetnosti”, koja se održava od 1977. godine. U okviru te manifestacije, Srebrenik postaje “otvorena pozor-nica za sve lijepe ljudske vještine od likovnih umjetnosti, preko živopisnih narodnih rukotvorina, recitala, muzi-

ke, glume, zajedništva svih umjetnos-ti…” Objavljene su mini-reprodukcije oko 270 slika, koje su nastale prote-klih godina u okviru Likovne kolonije “Otvoreni grad umjetosti”, što preds-tavlja pravo umjetničko bogatstvo Srebrenika.

U Časopisu su predstavljeni i oda-brani pjesnici grada Srebrenika: poz-nati sazlija dr. Hašim Muharemović, Elis Sofić, Fikreta Jašić, Jasmin Jašarević, Hazim Brašnjić i Ešref Berbić.

I na osnovu ovog letimičnog pregle-da sadržaja ovog srebreničkog “prven-ca”, može se zaključiti da je sadržajno bogat i raznovrstan, da donosi teksto-ve naših vrhunskih historičara, za-tim bogatu ilustraciju fundusa Li-kovne kolonije, odabrane pjesnike iz


84

vlastite sredine itd. Prava je šteta, međutim, što se nije posvetilo više pažnje rasporedu te građe, što teksto-vi nisu opremljeni sa više uredničkih informacija (o autorima, o tome kad su nastali, o sudbini idejnog projek-ta revitalizacije starog grada koji se, inače, objavljuje u nekim nepoveza-nim dijelovima, itd.), što mini-repro-dukcije slika nisu raspoređene po go-dinama njihovog nastanka u okviru Likovne kolonije, čime bi se dobio njen svojevrstan vremeplov, što ned-ostaje stručan prikaz umjetničkih dostignuća Kolonije, kad se već objav-ljuje toliki broj slika itd.

Ipak, valja reći, bez obzira na nabro-jane i još neke nedostatke, da je orga-nizator sa ovim izdavačkim potezom uspio obogatiti pomenutu manifesta-ciju i gradu Srebreniku podariti “Bil-jeg”, koji mu je u svakom slučaju ned-ostajao.

Omer Hamzić

himzo Duraković, Durakovići iz malešića, “monos” Gračanica, 2003. Sa puno entuzijazma, upornosti i

strpljenja, Himzo Duraković, učitelj iz Malešića, “uhvatio se posla”, kojim se rijetko ko na takav način i sa toliko detalja i statistike bavio. Svoju fami-liju Durakovića “rasvijetlio” je do de-talja, takoreći sa svih strana, rekon-struisao porodično stablo i zapisao sve što bi moglo biti zanimljivo u po-vijesti te familije. Durakovići su, nai-me, obična, prosječna bošnjačka fa-milija, i po svojoj veličini (brojnosti) i razgranatosti i po svojim karakteris-tikama i – reklo bi se – ni po čemu

se ne razlikuju od mnogih sličnih porodičnih stabala u bošnjačkom na-rodu. Dobili smo, dakle, sliku jedne tipično bošnjačke familije u procesu njenog razvoja u posljednjih 150 go-dina.

Mnogi su iz ovih ili onih razloga ras-vjetljavali i “crtali” razna porodična stabla. Autor “Durakovića “ ipak se otrgnuo iz “šeme”, napravio drugačiji pristup i “išao do detalja”. Stoga, ob-jektivno, nije ni mogao “nacrtati” klasično porodično stablo (grafikon), već je taj problem razriješio vlastitim “šifrarnikom” i brojnim tabelama, u koje je smjestio svoje pretke i rođake od prve dvojice Durakovića, za koje se pouzdano zna da su postojali i živjeli u Malešićima (oko 1850.), pa do kra-ja 1999. godine – po porodicama i porodičnim granama.

RIJEÈ

85

Mada se ovaj rad, na prvi pogled, doima kao neka suhoparna statisti-ka (jer je, zaista, opterećen ogrom-nim tabelama), on nam, ipak, na pregle dan način, hronološki i po po-jedinim segmentima, donosi dra-gocjene podatke, na osnovu kojih se mogu uopštavati tipični demografski i etnografski procesi na užem lokali-tetu Malešića i opštine Gračanica to-kom posljednjih 200 godina, počevši od veličine porodičnih domaćinstava, njihovog imovnog stanja (posjedovan-je zemlje, kuće, stana), ”modernizaci-je” porodičnih imena, pa do mikroin-tegracija, rasta obrazovnog nivoa itd.

Stoga ovaj rad može bitizanimljiv ne samo za Durakoviće i selo Malešiće u kojem žive “od postanja”, već i za šira etnografska istraživanja na ovom pro-storu.

Ujedno, može poslužiti i kao mo-del za rekonstrukciju porodičnog sta-bla svake bošnjačke familije. Takvog modela za uzor autor ovog rada nije imao. U tome i jeste njegov značaj.

U svakom slučaju, ovaj pionirski po-sao iz oblasti etnologije na području sela Malešića, pa i općine Gračanica, zaslužuje svaku pohvalu. Rezultati istraživanja do kojih je došao Himzo Duraković kao i metodologija koju je primijenio, može biti od koristi za neka buduća kulturološka i druga istraživanjana tom prostoru.

Ova knjiga će imati svoje čitaoce i izvan familije Durakovića, pa odluku izdavača da je objavi i štampa treba na svaki način podržati.

Omer Hamzić

Šaban nurić, bosniseja, sabah, bosnian-ameican newspaper, new

York, kulturno društvo bošnjaka “preporod” Gračanica

Zbog svojih unutrašnjih, formalno-tehničkih, sadržajnih i stilskih ka-rakteristika, te specifičnog pristu-pa autora osjetljivim ratnim tema-ma iz lokalnog kolorita koji se zove i ne zove Gračanica, a kojoj se, valj-da autor i obraća, odlazi i vraća, da ne kažem pravda i iznosi nekih dva-desetak i kusur razloga što je bio takav kakav je bio uoči i tokom mi-nulog rata, čiji je najveći dio proveo daleko od Bosne, noseći je duboko u srcu i plačući nad njenom tragičnom sudbinom, dakle zbog tih rečenih ka-rakteristika, uključujući i 32 teksta u njenom drugom dijelu pod naslovom “Razmišljanja u dijaspori”, u kojima naširoko raspreda o dobroj zemlji Bo-sni i zlom svijetu koji je okružuje, ovu knjigu teško je svrstati u uobičajene šeme i odgovoriti na pitanje šta ona zapravo jeste (a još teže šta nije), po-gotovo ako se ne složimo (a potpisnik ovih redova se ne slaže) sa jednim od recenzenata, koji u uvodu knjige na-pisa i debelo na dva mjesta podvuče da je riječ o “svojevrsnom ovovreme-nom bošnjačko-bosanskom ĆITABU”. Ne mogu se složiti sa tom ocje-nom, ne zato što je ocjenjivač nije ni pokušao argumentovati, već naprosto zato što smatram da takav ćitab niti je napisan, niti će ga ikada iko moći napisati. Sve je do kriterija, što bi re-kli učeni ljudi.

To što se jedan napisani tekst ili knjiga ne da lahko definisati može bitinjena prednost, dakle vrijednost,


86

ali i velika mahana. U prvom slučaju riječ je o umjetničkom ili intelektu-alnom uzletu ili biseru, u drugom o običnoj tiskotini, koju je najpametni-je zaobići, a ako se to ne može, onda brzo zaboraviti. Rizik onoga ko piše takve stvari je veliki, a onoga ko oc-jenjuje još veći.

U najkraćem, ovo je knjiga jed-nog lica, koje je otišlo iz Bosne u najkritičnijem periodu njene histori-je ili bolje reći zakašnjeli pokušaj da se taj odlazak i odsustvovanje objasni i opravda.

U prvom dijelu knjige otkriva nam se jedno krajnje subjektivno viđene rata, ni faktografsko, ni autobiograf-sko, ni literarno, ni novinarsko, ili ponešto od svega toga, negdje spret-no, negdje manje spretno pomiješano,

ali, začudo, sve u rebusima i pseudo-nimima, od toponima do imena li-kova, tajnovito i mistično, izokrenu-to i preuveličano, mahom daleko od istine, ponegdje krajnje uvredljivo za istaknute organizatore odbrane Gračanice. U centru zbivanja je au-tor kao “glavni junak ove knjige”, koji se u početku predstavlja kao jedan od organizatora odbrane Gračanice, misleći, valjda, da će mu čitalac vjero-vati na riječ. Kasnije ga vidimo kako se probija i bori za Bosnu po bijelom svi-jetu, kako djeluje kao jedan od važnih logističara, kao prosvjetitelj naše mladeži u izbjegličkom kampu u Slo-veniji, prenosilac važnih obavještenja, diplomata, koji našim izdaje pasoše, riječju, važan faktor… Bog zna koliko je to sve uveličano, dotjerano, nabije-no naknadnim emocijama i naknad-

nom pameću (i tako se mogu pisati memoari), a koliko je autentično, dokumentarno kazivan-je. Ali, činjenica je da se autor nije ni trudio da pravi neku lokalnu rat-nu hroniku, već je želio da “objasni neke stvari” da se obračuna s neki-ma koji su ga šikanirali zbog političkih uvjeren-ja (navodno otpuštali s pola i sl.). On je, jed-nostavno, pisao “istoriju sebe”, pa nije ni osjećao potrebu da svoja kazivan-ja, zaključke, optužbe ili pohvale dokumentuje. Stoga je radije bježao u pseudonime i misti-ku, ostavljajući čitaocu

RIJEÈ

87

da dešifruje, nagađa, utvrđuje istine i neistine.

U drugom dijelu knjige objavljuje svoje reakcije na poznata politička i druga zbivanja i opće prilike u zemlji, za potrebe naših iseljenika i raseljeni-ka po bijelom svijetu na način i u stilu s kakvim se susrećemo u takozvanim printanim i elektronskim medijima, pa i na web sajtovima pojedinaca i raznih naših udruga u dijaspori (mul-tidimenzijalno bošnjaštvo, merhamet, dobri Bošnjo, islam ovakav, islam ona-kav itd.). To su, svakako, zanimljivi tekstovi, neki od njih i trajnije vrijed-nosti, kako su primijetili i recenzen-ti. Šteta je što priređivač nije nagla-sio u kojim su medijima, kojim pov-odima i kada su objavljivani. Budući da se radi o prvoj knjizi takvog obima i sadržaja, koja izlazi u rodnom kra-ju autora (inače, izvanredno tehnički uređenoj i opremljenoj), može mu se zamjeriti i što je potpuno izostavio i bibliografske podatke iz svog, kako je napisano, bogatog naučnog i spisa-teljskog opusa. Ostalo je, opet, da mu vjerujemo na riječ.

Ozbiljnije analize ovog teksta, po-kazale bi, vjerovatno, mnoge njego-ve manjkavosti, od stila i jezika, pa do nekih stavova i razmišljanja koja nam se u njoj serviraju. Ipak, do-bro je što smo u tako “pisanoj for-mi” dobili jedno viđenje svega ono-ga što nas je snašlo posljednjih deset i kusur najtežih godina. Dobro je što imamo jedno viđenje “nas ovakvih ka-kvi jesmo”, odnekle iz daljine, sa vi-sine… Možda ćemo se malo i popra-viti. Ali, ne bi bilo dobro da ova knji-ga danas-sutra postane historijski iz-vor za ozbiljnu objektivnu historijsku

sliku vremena kojim se bavi, napros-to zato što je pisana iz jednog krajn-je problematičnog ugla. Uostalom, na to je i sam autor upozorio.

Zbog svega rečenog, knjigu će mno-gi s pravom napadati i osporavati, pogotovo oni koji su u njoj “opisa-ni” i “upisani”, makar i pod šifrom… Unatoč tome, potpisnik ovih redova stavlja se u njenu odbranu. (knjige, a ne autora). Zašto? Zato što je na vrije-me “uletjela” u jedan potpuno prazan prostor i što je, možda, nehotice, re-lativizirala razliku između herojstva i kukavičluka u ljudskom životu.

U najkraćem, kao i svaka, i ova je knjiga, zapravo, vjerna slika svoga au-tora. Ni manje ni više.

Omer Hamzić

osman hadžić, Doboj istok kroz istoriju, općina Doboj istok, 2003.Brojni su krajevi i područja naše

Bosne koji do sada nisu naučno i kulturološki istraženi pa zato ni poz-nati u tom smislu široj čitalačkoj pu-blici. Takav je kutak i najzapadniji dio Tuzlanskog kantona, kojeg najčešće zadnjih godina nazivamo Doboj Is-tok. Radi se, zapravo, o istočnom dijelu nekadašnje općine Doboj, sa sjedištem u istoimenom gradu, a koji je poslije Dejtonskog sporazuma pri-pao Federaciji Bosne i Hercegovine. U njemu se nalaze naselja: Klokotni-ca, Velika i Mala Brijesnica, Lukavica Rijeka i Stanić Rijeka.

Ovo područje je naseljeno od najstarijih vremena, sa vrlo starim na-seljima i danas sa velikom gustinom


88

naseljenosti. Shodno tome, ima i vrlo bogatu kulturnu historiju i baštinu. Ipak, kako rekosmo, do sada općina Doboj Istok nije bila obuhvaćena praktično nikakvim istraživanjima, niti je imala svoga istraživača. Zato projekat istraživanja ovog područja, koji je objavljen u nedavno izašloj kn-jizi pod nazivom “Područje općine Doboj Istok kroz historiju”, autora Osmana Hadžića, srednjoškolskog profesora iz Velike Brijesnice, ima ve-liki značaj. Prije svega, u smislu “prvi-jenca” na tom planu.

Pored autora, koji je nekoliko godi-na skupljao građu, za izlazak ove kn-jige je zaslužna i Općina Doboj Istok, koja je njen izdavač i najveći finansi-

jer. Recenzenti su Dr. Azem Kožar i Dr. Salih Kulenović, profesori Univer-ziteta u Tuzli. Knjiga ima nekoliko faksimila dokumenata i karata i više fotografija. Tekst ima značajnih, go-tovo 300 stranica.

Knjiga Osmana Hadžića, “Područje općine Doboj Istok kroz historiju”, kako se vidi iz samoga naziva, ima pretežno historiografski karakter. Ima nešto i kulturne baštine i na-rodne tradicije navedenog područja, a takođe je dato i nešto savremenih kulturnih i političkih prilika. Historij-ski razvoj općine je prikazan kroz sva historijska razdoblja. Zbog nedostat-ka literature o ovom području i nje-gove slabe proučenosti u analitičkom smislu, historijski razvoj je dat na osnovu općih istraživanja Bosne i Hercegovine i pretežno je dat u širem kontekstu, nego što je uobičajeno za geografski manja područja kao što je ovo. U tome je i osnovni nedostatak ovog istraživanja da bi imao uspješniji monografski karakter. Vjerovatno se moglo više dati podataka o ovom području koristeći se konkretni-jim etnografskim istraživanjima na osnovu narodne tradicije i očuvanih predanja kao i drugih izvora, ali to ostaje zadatak budućih raznovrsnih i tematiziranih istraživanja.

I pored navedenih nepotpunosti, možemo ukazati na vrlo veliki značaj pojave ove knjige, u smislu “početka” rasvjetljavanja bogate kulturne histo-rije i baštine i ovog dijela Bosne i Her-cegovine.

Rusmir Djedović


90

listao omer hamzić

listo

vi...

LISTOVI GRAčANIčKOG KALENDARA OD 16. 5. DO 31. 10. 2003.

22. 5. 2003. Umro Salih oSmanbegovićRođen je 1925. godine u Gračanici,

napredni omladinac, Titov partizan, jedan od posljednjih iz stroja Prve pro-leterske, pukovnik JNA, nosilac “Par-tizanske spomenice1941.”, nagra-de ZAVNOBiH-a i drugih mnogobroj-nih ratnih i mirnodopskih, predsjenik SUBNOAR-a BiH, jedan od posljednjih predsjendika Udruženja Gračanlija u Sarajevu… Ukopan je 23. 5. 2003. godine na groblju Bare u Sarajevu. U ime Gračanice, posljednji se od njega oprostio Alija Gazibegović, predsjed-nik gračaničkog SUBNOAR-a.

25. 5. 2003. Dani gračanice: 25. 5. - Dan oDbrane. 2. 6. - Dan općineNizom kulturno-umjetničkih i sport-

skih programa, te uz ostale prigodne sadržaje, i ove godine obilježena su dva najznačajnija datuma iz kalen-dara općine Gračanica. Bila je to svo-jevrsna smotra kulturnog stvaralaštva učenika osnovnih i srednjih škola u gradu, muzičke škole i obdaništa, te nekoliko kulturno-umjetničkih i sportskih društava. Izdvajamo smot-ru saza ”Zlatne strune Bosne”, koja će, vjerovatno, postati tradicional-

LISTOVI GRAÈANIÈKOG KALENDARA

91

na, zatim samostalnu likovnu izložbu Milene Šabić iz Gračanice, rad likov-ne radionice ”Crtam – slikam svoj zavičaj” Udrženja građana ”Forum” Gračanica, izložbu fotografija i napi-sa iz štampe o humanitarnoj pomoći iz Francuske, sportskoj i drugoj sa-radnji sa Gračanicom, koju je pri-redilo Dino Čolić iz Gračanice, me-morijalno takmičenje radioamatera ”Nedžib Čeljo”, večeri rok muzike, vatromet itd.

27. 5., 2003. pUšten U pogon peraDarSki komplekS ”koko DžaDa” pribavaTime je obilježen završetak jedne

od najvećih proizvodnih investicija na području općine Gračanica u pe-riodu od Dejtona do danas. Riječ je o proizvodnom kompleksu od 8,5 hilja-

da kvadratnih metara uređenog pro-stora, na kojem je izgrađen proizvod-ni kapacitet od 4.979 kvadratnih me-tara pokrivenog prostora sa najsavre-menijom tehnološkom opremom u oblasti uzgoja i proizvodnje pilećeg mesa. U tom pogonu zaposlenje će naći 23 nova radnika, tovit će se 80.000 komada brojlera i proizvodi-ti 160 tona, takozvane žive mjere u jednom turnusu, odnosno 960 tona godišnje. Odavde će se, dakle, tržištu isporučivati oko 750 tona pilećeg mesa visokog kvaliteta, u vrijednosti od cca 2 miliona KM godišnje.

U investiciju je uloženo 2,5 milio-na KM, većim dijelom iz bankarskih i drugih izvora, uz 30% vlastitog učešća firme.

Ovi proizvodni kapaciteti u potpu-nosti se uklapaju u postojeću, ali i u projektovanu dugoročnu koncep-ciju razvoja peradarstva na području

Peradaraski kompleks “Koko džada” u Pribavi


92

gračaničke, ali i šire regije. Prva faza tog koncepta je zaokružena kupovinom moderne klaonice u Živinicama, koja je sastavni dio preduzeća “Koko džada”. Ovo su ka-paciteti koji će biti u stanju finansi-rati i otkupiti kompletnu proizvodnju žitarica na Tuzlanskom kantonu. Ovo će biti snažan podsticaj za razvoj pri-marne poljoprivredne proizvodnje na našem području.

Tko je na najbolji način obilježeno je 25 godina od samog začetka ideje o mogućnostima peradarske proizv-odnje na prostoru gračaničke općine. Otada do danas, kada peradarstvo na neki način postaje zaštitni znak Gračanice, na čelu tog velikog pro-jekta bio je Reuf Sokolović, koji je, govoreći na svečanom otvaranju po-menutih objekata, o tome, između os-talog, rekao: ”Ja sam vjerovao u ovaj projekat. Srećom, nisam bio sam, uz sebe sam imao vrijedne i pametne lju-de, imao sam ekipu koja je znala šta hoće i šta može. Prilika je da im se i na ovaj način zahvalim. U suštini, mi smo bili svjesni, što ne reći, da radi-mo prije svega za sebe i za svoju po-rodicu, za sredinu u kojoj živimo, a onda i za širu zajednicu, općinu i dal-je...”

29. 5. 2003.triDeSet četvrta SjeDnica općinSkog vijeća gračanica: DoneSena oDlUka o načinU finanSiranja izgraDnje, rekonStrUkcije, Sanacije i oDržavanja pUtne mreže na poDrUčjU općine gračanica… zatim izvještaji i informacije

o radu u 2002. godini: Općinskog

pravobranilaštva i JP ”Komus”, Općinskog suda, Općinskog suda za prekršaje, Biroa za zapošljavanje te informacije o materijalno-socijalnom položaju porodica šehida i palih bora-ca, ratnih vojnih invalida, demobilisa-nih boraca i pripadnika NOR-a 1941.–1945. i Informacija o stanju lokalne putne mreže i signalizacije na općini Gračanica u 2000.

2. 6. 2003. Svečana akaDemija povoDom 2. jUna - Dana općine gračanicaUčinjen je napor da se u koncipi-

ranju Programa akademije razbiju dosadašnji stereotipi i unesu novine u skladu sa dosadašnjim pozitivnim iskustvima i savremenim društvenim kretanjima. Cilj je bio da se potvrdi vjekovna postojanost države Bosne i Hercegovine, tradicija i prošlost gra-da Gračanice sa svim njenim kultur-no-historijskim i savremenim karak-teristikama, da se istaknu pozitivna dostignuća i jasno izraze planovi za budućnost, unese optimizam i spoz-naja da se može kvalitetnije živjeti na ovim prostorima. Posebnu pažnju pu-blike i gostiju privukla je multimedi-jalna prezentacija ”Gračanica jedna i jedina”, koja je na neki način bila zamjena za klasični svečani referat i uobičajenu ”govoranciju”. Uz poseb-no odabran kulturno-umjetnički pro-gram i originalnu režiju, koju je os-mislio Muharem Osmić, prvak drame Narodnog pozorišta iz Tuzle, značajne novine unesene su i u protokol dodje-le općinskih priznanja. Dobitnici tih priznanja za ovu godinu su: Zlatna plaketa općine Gračanica: Mjesna


93

zajednica Miričina, Mjesna zajedni-ca Malešići; Srebrena plaketa općine Gračanica: Samostalna zanatska rad-nja ”Limorad” Gračanica, DOO ”Ro-ading” Gračanica, Zemljoradnička zadruga ”Gračanka”; Zlatna značka općine Gračanica: Helić Nusret iz Gračanice, Bravić Amira iz Gračanice i Brkić Hasan iz Gračanice; Srebrena značka općine Gračanica: Šerbečić Alaga iz Džakula, Avdić Suada iz Gračanice, Nurić Zajim iz Škahovice, Gazibegović Sead iz Gračanice i Moralić Nedim iz Gračanice.

2. 6. 2003. otvorene nove proStorije Stanice hitne pomoći Doma zDravlja U gračaniciU izgradnju Stanice hitne pomoći

i adaptaciju drugih prostora (služba medicine rada, laboratorija, prostor između Opće bolnice i Doma zdravl-ja) uloženo je preko 370.000 KM. U

isto vrijeme, izvršena je nabavka ne-ophodne medicinske i druge opreme u vrijednosti od 338.000 KM.

13. 6. 2003. “kako voli DrUga Strana”: DramSki StUDio kUD-a “aDem alić” izveo SvojU prvU premijerUIzvanrednu komediju Alana Ayck-

borna, na pozornici gračaničkog Doma kulture, izvela grupa glumaca-amatera pod rukovodstvom mladog reditelja Miralema Džaferovića, čiji je otac, rahm. Hasib, bio nekada prvak gračaničke pozorišne scene. Na naj-bolji način ljubiteljima pozorišne um-jetnosti ovoga puta predstavili su se: Hasiba Grbešić, Mirsada Beganović, Albina Junuzović, Nedžad Ðuvić, Mir-za Ðulić i Smajo Hasić. Ekipa koja obećava…

Služba hitne pomoći Gračanica


94

21. 6. 2003. gračanica Domaćin Državnog prvenStva bih U biciklizmU ”gračanica 2003.”Na prvenstvu je učestvovalo 56

takmičara iz sljedećih bosansko-hercegovačkih klubova: ”Jedinstvo” i ”Zmaj od Bosne” iz Tuzle, BSK iz Ban-ja Luke, ”Sana 95” iz Sanskog Mosta, ”Zenica-Metalno” iz Zenice, ”Bosna” iz Sarajeva i ”Prijedor” iz Prijedora. U disciplini ”Brdska vožnja”, na sta-zi od Nogometnog stadiona ”Brats-tvo” Gračanica do prevoja Bukva na putu Gračanica – Srnice, u dužini od 9.200 m, kako je izvijestio Fik-ret Konjić, novinar Radio Gračanice, najuspješniji u kadetskoj konkuren-ciji bio je Mirsad Jusić (”Zmaj od Bosne”), a u juniorskoj konkuren-ciji pobjednik je Milan Jakšić (”Pri-jedor”). Što se tiče seniora, najbol-ji je bio, kako se i očekivalo, kapi-ten bosanskohercegovačke reprezen-tacije Samir Kovačević (”Jedinstvo”), koji je na cilj stigao u vremenu od 19,50 minuta, drugi je bio Elvis Jahić (”Zenica-Metalno” u istom vremenu, a treći Albedin Žigić (”Zmaj od Bos-ne”) u vremenu od 19,57 min.

U utrci su učestvovali i veterani, među kojima je najuspješniji bio Go-ran Kalaba (BSK Banja Luka).

U disciplini ”Vožnja na hronometar” na stazi dugoj 2.000 m (Sočkovački put), od kadeta najbolji je bio Nedžad Karabeg (”Sana 95”), među juniori-ma Nikola Soković (BSK), a među ve-teranima Goran Kalaba (BSK). U se-niorskoj konkurenciji, poredak je bio sljedeći: Samir Kovačević (”Jedinst-vo”), Elvis Jahić (”Zenica Metalno”) i Adnan Bečić” (”Jedinstvo”).

Nakon zvaničinih takmičenja, učes-nici utrke, skupa sa učenicima osnov-nih i srednjih škola i rekreativcima

iz Gračanice, za građanstvo su ”vo-zili” nekoliko promotivnih krugova kroz centar Gračanice – koja se, kao i obično, pokazala i ovoga puta kao izvrstan domaćin.

26. 6. 2003. pogon tvornice obUće “fortUna” U lUkaviciU tom pogonu “Fortuna” je za

početak usrećila 32 radnika, potom slijedi proširenje… Slične pogone di-rektor ove mnogoljudne gračaničke firme Safet Pjanić, u svojoj izjavi za Radio Gračanicu, najavio je u još nekoliko sela gračaničke općine. Davnašnji planovi takozvane disperzi-je proizvodnje u ovoj tvornici tek sada se na najbolji način realizuju…


95

1. 7. 2003. otvorene ”ljetne večeri poD lipama gračanice 2003.”Riječ je o kulturno-sportskoj mani-

festaciji koja se po prvi puta na ovakav način organizuje u Gračanici. Općina Gračanica je glavni pokrovitelj i sponzor, a Bosanski kulturni centar realizator ovog svojevrsnog kultur-no-sportskog maratona. Zamišljeno je da se nizom kulturno-sportskih sadržaja, tokom jula i augusta, razbi-je uobičajeno ljetno mrtvilo u gradu, te da se oživi uže gradsko jezgro kao pozornica svih tih dešavanja.

”Cilj nam je da podignemo kvali-tet života u Gračanici na viši nivo, da ohrabrimo, a ako hoćete i da probudi-mo neke naše institucije i organizaci-je koje su zadužene da se intenzivnije bave ovim i ovakvim poslovima. Ovo je, na neki način, i početak afirmis-anja turističke ponude Gračanice. U konačnici, sve to i treba da bude u funkciji boljeg življenja građana i biz-nisa”, rekao je Nusret Helić, načelnik Općine Gračanica, otvarajući tu ma-nifestaciju.

9. 7. 2003. triDeSet peta SjeDnica općinSkog vijeća gračanica: USvojen novi grb općine i izvještaj o realizaciji Strategije razvoja općineNa javni konkurs prispjelo je 13 pri-

jedloga idejnog rješenja grba (pod šifrom), od kojih je posebna komi-sija jednoglasno odabrala rješenje pod šifrom ”Studio M” (autor Mev-

Grb opštine do 1996. godine

Grb opštine od 1996.-2003. godine

Grb opštine danas


96

ludin Kavgić iz Gračanice). Izbor Ko-misije potvrdilo je i Općinsko vijeće, donoseći odluku o izmjeni i dopu-ni Odluke o grbu i zastavi Općine Gračanica. Za Odluku su glasali svi prisutni članovi Općinskog vijeća (s jednim ”suzdržanim” glasom). U obrazloženju ovog novog simbo-la Gračanice, između ostalog, zapi-sano je sljedeće: ”Grb je urađen u obliku klasičnog srednjovjekovnog štita na zlatnoj podlozi. Centralni dio grba zauzima najpoznatiji sim-bol Gračanice, Sahat kula, u čistom grafičkom obliku. Kula je u sjeni dvi-je lipe koje su takođe jedan od pre-poznatljivih simbola Gračanice, te ih obavezno treba uvrstiti u sadržaj grba. U pozadini navedenih simbola dominira silueta srednjovjekovne ut-vrde, koja predstavlja početak duge urbane tradicije ovoga kraja, sa ut-vrdom drevnog grada Sokola. Donji dio grba zauzima grafički reduciran izgled vode, nadzemnih i termalnih, kojima Sprečko polje obiluje. Zelena ravnina ispod Sahat kule simbolizira Sprečko polje i tradiciju ratarstva.”

25. 7. 2003. nezapamćeno nevrijeme U gračanici, vjetar čUpao Stabla lipa po gračaničkim parkovimaStariji Gračanlije nisu upamtili tak-

vo nevrijeme u ovo doba godine. Ma-terijalne štete, posebno na poljopriv-rednim usjevima i voću su velike. Srećom, ljudskih žrtava nije bilo.

20. 8. 2003. avDići i Dobrnjići U gornjoj orahovici Dobili aSfaltAsfaltirano je 2.300 metara puta

koji pomenute dvije mahale povezuje sa centrom sela. Od ukupno uloženih 200.000 KM, mještani su obezbijedili 80, a Općina Gračanica i kantonalna direkcija za puteve po 60.000 KM.

28. 8. 2003. završene ”ljetne večeri poD lipama gračanice 2003.”Oko tridesetak različitih kulturno-

sportskih sadržaja izvedeno je tokom jula i augusta u centru Gračanice i na bazenima i igralištima oko grada, a najviše na mjestu gdje to i priliči: pod svodovima prekrasnog zdanja moćnih kapetana Gradaščevića, koje još uvi-jek na svoj način svjedoči o Gračanici kao o čaršiji kulture, nauke, obrazo-vanja… Odavno jedna manifestaci-ja nije doživjela takvu podršku, odo-bravanje i pohvale Gračanlija. Nije ni čudo: bilo je za svakog ponešto, ali sve to na zavidnom nivou kvalite-ta i organizacije - od naših tradicio-nalnih sevdalinki, ilahija i kasida, pa do klasične gitare i poezije, rok i folk-muzike, od velikog turnira u malom nogometu do sportsko-zabavnih igara na bazenima oko Gračanice.

Programi su bili pretežno zabavni i sportsko-rekreativni, lakši po žanru, prihvatljivi za sve kategorije publi-ke: slučajne šetače u gradu, prolazni-ke, posjetioce gradskih terasa, goste Gračanice.


97

Gotovo cjelokupan program rea-lizovan je ”vlastitim, to jest, snaga-ma iz vlastite sredine” – što nimalo nije umanjilo njegov kvalitet i visoke zahtjeve koji su postavljeni od stra-ne Općine Gračanica, kao glavnog sponzora i pokrovitelja manifestacije. U vezi s tim, na zatvaranju manifestaci-je, najavljujući ”Ljetne večeri pod lipa-ma Gračanice 2004.”, načelnik općine Nusret Helić, između ostalog rekao je i ovo: ”Siguran sam da Gračanica, uz sve poduzetničke prednosti, ima sna-ge da pravilno usmjeri i afirmiše i svoje potencijale u oblasti kulture, zabave i sporta i da se s pravom oslanja na mla-de kojima, konačno, moramo dati pri-liku da već jednom postanu budućnost ove zemlje.”

7. 9. 2003. otvorena Džamija U piSkaviciNa svečanost je došao veliki broj

vjernika s područja gračaničke i dru-gih općina, da podijele radost sa džematlijama Piskavice, koji do sada nisu imali džamiju. Među brojnim uglednim gostima bio je i naibu-reis Ismet ef. Spahić, koji se prisutnima obratio prigodnim govorom. Noć uoči otvorenja džamije, poslije akšam-na-maza, izveden je prigodan mevludski program.

16. 9. 2003. SeaD korjenić novi preDSjeDnik Stranke za bih U gračaniciTo je većinom glasova odlučio Sav-

jet ove stranke, koja se, očigledno, prestrojava i priprema za lokalne iz-bore, iako nas od njih dijeli čitava go-dina.

17. 9. 2003. ”koko-DžaDa” gračanica: otvorena nova klaonica U živinicama…dnevnog kapaciteta 15.000 koma-

da pilića, opremljena najsavremeni-jim uređajima i opremom za prizvod-nju i pakovanje pilećeg mesa. Time je ova renomirana gračanička firma ste-kla uslove za izvoz piletine na pro-birljivo inozemno tržište, što otvara mogućnosti daljeg proširenja kapaci-teta u primarnoj proizvodnji, kako na području gračaničke, tako i na dru-gim općinama Tuzlanskog kantona.Džamija u Piskavici


98

19. 9. 2003. aSfalt na Drafnićima i DUDićUNa skromnoj svečanosti povodom

završetka tih akcija, odgovorni su na-govijestili nastavak rekonstrukcije i asfaltiranja gradskih saobraćajnica u ostalim mahalama. Sve će zavisiti od obezbjeđenja vlastitog učešća i samo-organizovanja građana. Drafnićani su u tome uvijek služili za primjer, rečeno je na spomenutoj svečanosti.

23. 9. 2003. triDeSet šeSta SjeDnica općinSkog vijeća gračanica: izvršenje bUDžeta općine za prvo polUgoDište 2003. goDine…nije pobudilo neku značajniju

pažnju vijećnika zbog toga što se u oblasti budžetske potrošnje i budžeta stanje ocjenjuje kao ”redovno”, iako po iskazanim ciframa možda to i nije. Ukupan prihod ostvaren je u izno-su od 2.271.587 KM, ukupni rasho-di iznose 2.158.680 KM. Razlika od 112.907 KM utrošena je za izmiren-je obaveza iz ranijeg perioda. U odno-su na plan, ostvarenje je manje za cca 630.000 KM, ali je zato veće za cca 400.000 KM u odnosu na ostvarenje u istom periodu prošle godine. Odlu-kom da se Općina ove godine odrekne katastarskog prihoda, s ciljem da se ublaže posljedice katastrofalne suše u oblasti poljoprivrede, ovogodišnji Budžet bit će prikraćen za dodatnih 700.000 KM. To se svakako mora sa-nirati do kraja budžetske godine. Od važnijih odluka, koje je ovom prilikom Vijeće usvojilo, navodimo: Odluku

o stipendiranju studenata i učenika srednjih škola, odluku o obrazovan-ju Komisije za planiranje općinskog razvoja, te više informacija, među ko-jima o stanju kriminaliteta, bezbjed-nosti saobraćaja, o ostvarivanju prava i izvršavanju obaveza općinskih službi na zahtjev građana u periodu od 1. 1. do 1. 7. 2003. godine.

1. 10. 2003. gračaničke “terme” – zaDovoljStvo na krajU SezoneZabilježeno je 15.000 posjeta, što

je znatno više u odnosu na prošlu se-zonu. U izjavi dopisniku “Dnevnog av-aza” Hasanu Čaliću, izražavajući za-dovoljstvo ostvarenim rezultatima u tek završenoj sezoni, direktor ove fir-me inženjer Hasan Mostarlić je naja-vio proširenje kapaciteta i gradnju novog bazena, koji bi trebalo da bude dovršen do naredne sezone.

2. 10. 2003 ”koko-DžaDa” gračanica poStala većinSki vlaSnik peraDarSkog komplekSa oDp ”koka ozren” U karanovcU Kupovina kapitala obavljena je u dvi-

je faze: prvo je na tenderu Agencije za privatizaciju Republike Srpske, 30. 9. 2003. godine, ”Koka džada” ponudila najbolje uslove i postala vlasnik 30% državnog kapitala u toj firmi. Potom je na aukciji, obavljenoj 2. 10. 2003. godine, od Privatizacijskog fonda ”Cepter” otkupila još 25,69% kapita-la te firme i tako postala njen većinski


99

vlasnik sa 55,69% kapitala. ”Koka Ozren” u Karanovcu raspolaže sa 14 objekata za uzgoj peradi, od kojih je 8 u funkciji, dok je 6 potpuno devastira-no. Zapošljava 19 radnika. Ovo je prvi slučaj prekoračenja međuentitetske granice u procesu privatizacije u Bo-sni i Hercegovini.

21. 10. 2003. povoDom Smrti alije izetbegovića oDržana komemorativa SjenDica općinSkog vijeća gračanicaPored vijećnika, sjednici su pri-

sustvovali i istaknuti predstvanici političkog, javnog i kulturnog života sa područja općine Gračanica. O liku i djelu prvog predsjednika i člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji je preminuo 19. 10. 2003. go-dine, govorio je općinski vijećnik dr. Edvin Mulalić.

23. 10. 2003. prva izložba knjiga tUzlanSkog kantona: zapažen naStUp izDavačke kUće ”monoS” iz gračanice Od 23. do 26. oktobra 2003. godi-

ne, u Bosanskom kulturnom centru Tuzla ”desila se” Prva izložba knji-ga Tuzlanskog kantona. Organizato-ri: Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kanto-na, Narodna i univerzitetska biblio-teka ”Derviš Sušić” Tuzla i Bosanski kulturni centar Tuzla. Promovisani sljedeći naslovi: ”Pomoćne istorijske

nauke” (Arhiv Tuzlanskog kantona), Godišnjak BZK ”Preporod” Tuzla, ”Ako nas upoznate, bićemo sretniji” (Udruženje građana ”Majke hendike-pirane djece”), ”Metodologija projek-tovanja i izgradnja podzemnih prosto-rija” (Rudarski institut Tuzla), ”Krad-ljivci sjenki” (Bosanska riječ), ”Bo-sanske izreke” (Bosnia ars) i ”Tranzi-cija (”Feri” Tuzla)

Iako je odziv izlagača (izdavača) s područja Tuzlanskog kantona bio više nego skroman, i uz sve manjkavosti i propuste organizatora, valja reći da su ispunjeni glavni ciljevi manifesta-cije. Ukratko, led je probijen, učinjen je prvi korak i ostvaren bar djelimičan uvid u trenutno stanje izdavaštva na Tuzlanskom kantonu. Izložba je, nema sumnje, obogatila ovogodišnji program Mjeseca knjige u Tuzli.

Bilo kako bilo, na Prvoj izložbi kn-jiga Tuzlanskog kantona nastupili su sljedeći izdavači: D.O.O. ”Hamidović” Tuzla, D.D. Rudarski instuitut Tuz-la, Javna biblioteka Lukavac, ”Bo-snia ars” Tuzla, D.O.O ”Bosanska riječ” Tuzla, Narodna i univerzitets-ka biblioteka ”Derviš Sušić” Tuzla, Međunarodna galerija portreta Tuz-la, D.O.O. ”Feri” Tuzla, Arhiv Tuzlan-skog kantona, D.O.O. ”R & S” Tuzla, D.O.O. za međunarodnu i unutrašnju špediciju Tuzla, Bošnjačka zajednica kulture ”Preporod” Tuzla, Udruženje građana ”Majke hendikepirane djece” Tuzla, RO UGMM Tuzlanskog kanto-na – Bihnam club, Printkom Tuzla, i ”Monos” Gračanica.


100

24. 10. 2003. “plamingo” gračanica – nova proizvoDna halaOvaj renomirani proizvođač sani-

tarnih uređaja i keramike, prepoz-natljiv po kvalitetu svojih proizvoda i lijepo sročenom reklamnom poru-kom, koja je već ušla u uši potrošača, “Lijepo je kupati se udvoje”, otvo-rio je novi pogon za galvanizaciju plastike, opremljen najsavremeni-jim uređajima i mašinama, sa pot-puno obezbijeđenom i sigurnom ekološkom zaštitom, koja čini 15 do 20% te investicije. Nakon puštanja u rad tog modernog pogona, firma iz-lazi na tržište sa atraktivnim proizvo-dima za automobilsku industriju, od-nosno sa isporukama za već poznatog ino-kupca. U prvoj fazi, posao je našlo 25 novih radnika. U drugoj fazi, na-kon uhodavanja te proizvodnje, bit će zaposleno još 30 radnika.

31. 10. 2003. triDeSetšeSta SjeDnica općinSkog vijeća gračanica: preDnacrt bUDžeta za 2004. godinu…prihvaćen je sa optimističkim

naznakama općinskog načelnika u

ukupnom obimu od 5.944.000 KM ili sa projektovanim od oko 20% u od-nosu na predviđeno budžetsko ost-varenje u 2003. godini. U tom okviru planirana su sredstva građana za in-frastrukturne projekte (od 400.000 KM, a očekuje se i porast neporez-nih i poreznih prihoda. Rashodi su ostali na planiranom ostvarenju iz 2003. godine, što je jedna od smjer-nica fiskalne politike, koja će i izaz-vati najviše rasprave u postupku usva-janja Budžeta.

Vijeće je dalo saglasnost za kandi-dovanje projekata kod Svjetske ban-ke u iznosu od 800.000 KM. Riječ je o projektu regulacije korita rije-ke Sokoluše, izgradnji kanalizacio-nih kolektora, izgradnji lokalne put-ne mreže u Malešićima, Rašljevi i Džakulama, te izgradnji nekoliko mostova i nabavci kontejnera. Data je i suglasnost da se pristupi aktivnosti-ma, vezanim za nabavku semafora na nekim gradskim saobraćajnicama, prihvaćen prijedlog za osnivanje Mjes-ne zajednice Buk (do sada u sastavu Džakula), kao i informacija o oprav-danosti inicijative Medžlisa Islams-ke zajednice Gračanica za izmjenu i dopunu regulacionog plana ”Cen-tar” oko objekata Osman-kapetanove medrese i Ahmed-pašine džamije.


102

Glosar novih autora u ovom broju “GračaničkoG Glasnika”

Doda

tak

GLOSAR NOVIH AUTORA

U prošlom, 15. broju “Gračaničkog glasnika”, obja-vili smo kraće biografske

bilješke o svim saradnicima ovog časopisa, od 1. do 15. broja. Radi potpunije informacije, od ovog bro-ja uvodimo rubriku “Novi saradni-ci ’Gračaničkog glasnika’”, u koj-oj ćemo abecednim redom objavlji-vati kraće biobibliografske podat-ke o našim saradnicima koji se prvi puta pojavljuju na stranicama ovog časopisa. U ovom broju to su:

Tomas, Butler, doktor južnosla-venskih jezika, radio kao profesor na čuvenom američkom univerzite-tu “Harvard” u Bostonu. Decenijama se bavi naučnim istraživanjem histo-rije južnoslavenskih jezika. Sada je u penziji, a u posljednjih nekoliko godi-na se posebno bavi Bosnom i Herce-govinom. Već dvije godine dolazi na duža istraživanja u Gračanicu.

Nada, Dobnik, nastavnica, sli-kar. Rođena je 1942. godine u Tuz-li, završila učiteljsku školu u rod-nom gradu, jednu godinu radila kao učiteljica u osnovnoj školi “Breške”, a nakon toga 35 godina u osnovnoj školi “Simin Han” kao učiteljica, na-stavnica likovnog vaspitanja, sekretar i direktor škole. Ljubav prema likov-noj umjetnosti i osnovna znanja o sli-kanju dobila je od svog profesora, aka-demskog slikara Mevludina Ekmečića. Odlazak u mirovinu otvorio joj je pro-stor za intenzivnije bavljenje slikarst-

DODATAK

103

vom. Pohađala je nekoliko semina-ra kreativnog izražavanja slikanjem u okviru humanitarne organizacije “Amica Educa”. Član je više likovnih udruženja i asocijacija. Priredila je tri samostalne i učestvovala na više ko-lektivnih izložbi u Bosni i Hercegovi-ni, Hrvatskoj, Sloveniji i Mađarskoj. U svojim utiscima, povodom njenog cik-lusa slika “Slovenski kras” (2003.), Atif Kujundžić je, između ostalog, zapisao i sljedeće: “Nada Dobnik se slikarski izvrsno snalazi ispred iza-zova: nepogrešivo prepoznaje, kadri-ra, komponira površine, figurativno i koloristički identificira okoliš i dobi-ja izvrsne slike. Njezin ljudski i slikar-ski potencijal se otvorio i upio čudo pred kojim se našao. Kao žedna bilj-ka vodu. Nada se dala i žrtvovala da bi dobila sliku…”

Fikret, Konjić, učitelj, novinar u Ra-dio Gračanici, rođen 1954. godine u Velikoj Brijesnici (općina Doboj). Jed-no vrijeme radio je kao bibliotekar u Narodnoj biblioteci u Gračanici, pune 24 godine dopisnik je “Oslobođenja” iz Gračanice, objavljivao je u mnogim listovima na prostoru bivše Jugoslavi-je i u Bosni i Hercegovini. Novinarska ljubav: sport i fizička kultura.

Ramiza, Smajić, orijentalista, tur-kolog i arabista, radi kao osmanis-ta, stručni suradnik za stariju istori-ju u Institutu za historiju Sarajevo. Rođena je 1966. godine u Visokom, studij orijentalistike završila je 1989. godine u Sarajevu, postdiplomski studij iz historije na Filozofskom fa-kultetu u Beogradu upisala je 1990. god., a februara 1992. godine nasta-vila na Odsjeku za historiju Filozof-skog fakulteta u Sarajevu. Uslijed rat-

nih okolnosti naredne godine provo-di u Visokom, svom stalnom mjestu boravišta, te postdiplomski studij na-stavlja tek 2000. godine. Od 1990. do 1993. godine radila na mjestu asi-stenta osmanistike u historijskom od-jeljenju Orijentalnog instituta u Sara-jevu, od 1993. do 1995. godine kao predavač na predmetu “Orijental-ne islamske civilizacije” na Islamskoj pedagoškoj akademiji u Zenici i kao glavni i odgovorni urednik RTV Viso-ko. Od 1996. do 2000. godine radila je kao rukovodilac Odjeljenja specijal-nih zbirki i rukopisnih rariteta Narod-ne i univerzitetske biblioteke u Sara-jevu. Područja interesovanja: histori-ja Bosne pod osmanskom upravom, dešifrovanje i priređivanje arhivske i rukopisne građe na osmansko-turs-kom, arapskom i perzijskom jezi-ku, komparativna analiza istovrsne građe orijentalno-islamske i zapadno-kršćanske provenijencije.

Objavila je oko 40 stručnih radova u domaćim i stranim publikacijama i časopisima iz oblasti istorije Bos-ne pod osmanskom upravom, od ko-jih ističemo Priloge za orijentalnu fi-lologiju, Reviju za muslimanski svijet Mediterana (Pariz), Priloge Instituta za istoriju Sarajevo, Znakove vreme-na Sarajevo itd. Učestvovala je u or-ganizovanju ili u radu na više domaćih i međunarodnih naučnih skupova iz oblasti starije historije i osmanistike. Iz bibliografije njenih stručnih rado-va ističemo sljedeće naslove: Struktu-ra feudalne klase u Bosni u 15. vijeku, s posebnim osvrtom na regionalnu i konfesionalnu pripadnost; Zbornik simpozijuma “Širenje islama i islam-ska kultura u Bosanskom ejaletu”,


104

održanog 7.-9. marta 1991. god. u Sa-rajevu. Prilozi za orijentalnu filologiju br. 41/1991, Sarajevo : Orijentalni in-stitut u Sarajevu, str. 269-282; Zakon o timarima iz 1869. godine Hercego-vina, časopis za kulturno i historij-sko naslijeđe, Mostar, br. 11.–12., str. 99.–103.; Lejla Gazic - Ramiza Sma-jic, Manuscrits orientaux a Sarajevo u La tradition manuscrite en ecriture arabe, Revue des mondes musulmans et de la Mediterra-nee (RMMM), 99.–100.; La Calade: EDISUD, 2002, p. 33.– 43.; Arapskim pismom do umjet-nosti kaligrafije; Beharistan, časopis za kulturu, broj 9, zima 2003., str. 162.–169.; Neki terminološki pro-blemi u izučavanju osmanskog perio-da historije Bosne i Hercegovine. Rad u: Zbornik ANUBiH sa naučnog skupa “Historiografija u Bosni i Hercegovi-ni 1990-2000”, 30. oktobar 2001., Sa-rajevo, 2003. - Str. 59.–65.

Prof. dr. Mu-hamed Nuhić, prof. na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu na pred-metima “Teorija in-formisanja” i “Novi-narska deontologi-

ja”, a na Filozofskom fakultetu u Tuz-li na predmetu “Uvod u komunikolo-giju”. Rođen je u Lukavcu 1928. go-dine, završio Visoku školu političkih nauka u Beogradu, doktorirao na Fa-kultetu poliztičkih nauka u Sara-jevu. Skoro čitav svoj radni vijek pro-veo je u novinarstvu, sarađivao u raz-nim listovima i časopisima, bio glav-ni odgovorni urednik Radio-televizije Sarajevo. Jedan je od osnivača studi-

DODATAK

105

ja žurnalistike na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. U nastavi na tom fakultetu angažovan je od 1947. godi-ne. Predavao je Istoriju novinarstva, Teorijske osnove novinarstva, Uvod u komunikologiju, Teoriju informacija, Novinarsku deontologiju. Učestvovao je u osnivanju studija žurnalistike na Filozofskm fakultetu u Tuzli. Uz veli-ki broj novinskih, radio i TV članaka, reportaža, eseja i studija, objavio je preko 50 stručnih i naučnih raspra-va u raznim časopisima u bivšoj Ju-goslaviji i, kasnije, u Bosni i Herce-govini, autor je više knjiga, od kojih ističemo sljedeće naslove: “Sloboda informisanja i njeno ostvarivanje u SFRJ” (1964.), “Historija novinarst-va – hrestomatija” (1974.), “Sistem informisanja u SFRJ” (1982.), “Infor-macija kakvu radnici žele” (1983.), “Riječ, slika i zločin” (1994.), “Komu-niciranje od pećinskog crteža do žive slike” (1996.), “Javna riječ i od-govornost” (1999.), “Komuniciran-je od pećinskog crteža do interneta” (2000.).

Nedim Zahirović, orijentalista, rođen je 1966. godine u Ljenobu-du (Srebrenik), studij orijentalistike završio u Prištini (1987.–1991.). Od marta 1995. godine nalazi se na post-diplomskom studiju Beču, gdje radi na disertaciji iz osmanistike. Tema di-sertacije je obrada djela El-vastu l-ka-mil od Mehmeda Nerkesije (u 1635.)

Napomena: budući da su se u prošlom broju potkrale neke manje greške u biografskoj bilješci o našoj saradnici Borki Tomljenović (ne kri-vicom Redakcije), odlučili smo da na ovom mjestu objavimo ispravljenu bilješku u cjelini. Izvinjavamo se našoj saradnici i čitaocima.

Borka, Tomljenović, profesorica engleskog jezika, spisateljica, rođena je 1917. godine u Zenici, ali djetinjst-vo i mladost, sve do udaje 1939. go-dine, provela je u Tuzli, mjestu službovanja svoga oca – uglednog liječnika Milana Jovanovića. Diplomi-rala je na Zagrebačkom sveučilištu, gdje je 18 godina radila kao predavač, odnosno lektor za engleski jezik. Pre-davala je i na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost. U Zagrebu je provela sve ratne i poratne godine, do 1964. godine, kada odlazi u Sjedin-jene Američke Države i pridružuje se svojoj kćerki u Ann Arboru, gdje i da-nas živi i radi. Napisala je knjigu “Bo-sanski kontrapunkt”, koju je 1999. godine objavio tuzlanski “Front slo-bode”. Riječ je o nešto dopunjenoj i promijenjenoj verziji engleskog i švedskog izdanja te knjige, u kojoj au-torica saopštava zanimljive uspome-ne na staru Tuzlu i njezinu okolinu, na mladalačke izlete, zanimljive liko-ve, lokalitete i mjesta, na zajednički život “sa drugim i drugačijim”.

SADRŽAJpovoDom

Salih OsmanbegovićJEDAN POGLED NA ZNAčAJ, OSTVARENJE I AKTUELNOST DEKLARACIJE ZAVNOBIH-A O PRAVIMA GRAđANA BOSNE I HERCEGOVINE ................ 2

zavičajOmer DelićVLASTITIM SNAGAMA DO BOLJIH USLOVA ŽIVLJENJA ....................... 18Fikret KonjićPREGLED REZULTATA GRAčANIčKIH SPORTSKIH KLUBOVA U TAKMIčARSKOJ SEZONI 2002./2003. GODINE ...................................... 23Omer Hamzić“PARTIZAN PLUS” IZ PRVE PROLETERSKE ............................................. 28

proŠlostNedim ZahirovićšEJH SINAN IZ SREBRENIKA .................................................................. 34Ramiza SmajićPOSLJEDNJI GRAčANIčKI SIDŽIL ........................................................... 38Mina KujovićOSNIVANJE I POčETAK RADA DJEVOJAčKE NARODNE OSNOVNE šKOLE U GRAčANICI ............................................................. 47Dr. Muhamed NuhićNASILJE I KAZNA .................................................................................... 52

riječAtif KujundžićPRIZEMLJENJE U šOVENOVO GNIJEZDO (KULTUROLOšKI POKUšAJ) ............................................................................................... 64Tomas ButlerPISMO IZ AMERIKE: IMPRESIJE O TARIHIMA MUHAMEDA SEIDA MAšIĆA ........................................................................................ 72Atif KujundžićZLATKO DUKIĆ ILI SNAGA KREATIVNO-INVENTIVNOG DUHA, SKICA ZA PORTRET POVODOM SUSRETA SA PISCEM ........................................... 73Zlatko DukićPERO ME, JOš TADA,HTIO ZAKLATI1 ..................................................... 76

Hasan PuškarPET PJESAMA ......................................................................................... 79NOVE KNJIGE .......................................................................................... 81ESAD SARAJLIĆ, GRADAčAC OD 1945. DO 1991., JAVNA BIBLIOTEKA “ALIJA ISAKOVIĆ” GRADAčAC, OPĆINA GRADAčAC, 1993. (SADIK šEHIĆ); AVLIJA, ZBORNIK RADOVA BOšNJAčKE ZAJEDNICE KULTURE “PREPOROD”, OPĆINSKO DRUšTVO GRAčANICA, GODIšTE I, BROJ 2., BOšNJAčKA ZAJEDNICA KULTURE “PREPOROD”, OPĆINSKO DRUšTVO GRAčANICA, 2003. (O. HAMZIĆ); BILJEG SREBRENIKA, čASOPIS ZA KULTURNU ISTORIJU, BR. 1, JAVNA USTANOVA CENTAR ZA KULTURU I INFORMISANJE SREBRENIK, SREBRENIK, 2003. (O. HAMZIĆ); HIMZO DURAKOVIĆ, DURAKOVIĆI IZ MALEšIĆA, “MONOS” GRAčANICA, 2003. (O. HAMZIĆ); šABAN NURIĆ, BOSNISEJA, SABAH, BOSNIAN-AMEICAN NEwSPAPER, NEw YORK, KULTURNO DRUšTVO BOšNJAKA “PREPOROD” GRAčANICA (O. HAMZIĆ); OSMAN HADŽIĆ, DOBOJ ISTOK KROZ ISTORIJU, OPĆINA DOBOJ ISTOK, 2003. (RUSMIR DJEDOVIĆ)

listoviOmer HamzićLISTOVI GRAčANIčKOG KALENDARA OD 16. 5. DO 31. 10. 2003. ......... 90

DoDatakGLOSAR NOVIH AUTORA ...................................................................... 102

CONTENTSon the occasion oF

Salih OsmanbegovićA LOOK AT THE IMPORTANCE, REALIZATION AND ZAVNOBIH DECLARATION OF CIVIL RIGHTS IN BOSNIA AND HERZEGOVINA ............ 2

hometownOmer DelićIMPROVING LIFE CONDITIONS BY OwN FORCES ................................... 18Fikret KonjićTHE REVIEw OF RESULTS OF GRAčANICA’S SPORTS CLUBS IN COMPETITIVE SEASON 2002/2003 ......................................................... 23Omer HamzićTHE HOMETOwN FIGURES: SALIH OSMANBEGOVIĆ, “PARTISAN PLUS” FROM 1ST PROLETARIAN ........................................... 28

the pastNedim ZahirovićšEJH SINAN FROM SREBRENIK ............................................................. 34Ramiza SmajićTHE LAST GRAčANICA’S PROTOCOL ...................................................... 38Mina KujovićTHE FOUNDATION AND BEGINNING OF wORK OF ALL-GIRLS PEOPLE’S SCHOOL IN GRAčANICA ......................................................................... 47Dr. Muhamed NuhićVIOLENCE AND PUNISHMENT: MEMORY ON GRAčANICA – THE FALL OF 1950 ................................................................................... 52

the worDAtif KujundžićTHE LANDING INTO CHAUVINIST’S NEST (ESSEY) ................................. 64Tomas ButlerTHE LETTER FROM AMERICA: IMPRESSIONS ON TARIH wRITTEN BY MUHAMED SEID MAšIĆ FROM GRAčANICA ......................................... 72Atif KujundžićZLATKO DUKIĆ OR THE POwER OF CREATIVE AND INVENTIVE SPIRIT – SCHEME FOR PORTRAY .......................................................................... 73Zlatko DukićEVEN THEN, PERO wANTED TO SLAUGHTER ME (SHORT STORY) ........ 78

Hasan PuškarFIVE POEMS ............................................................................................ 79NEw BOOKS ........................................................................................... 81ESAD SARAJLIĆ, GRADAčAC OD 1945. - 1991., PUBLIC LIBRARY “ALIJA ISAKOVIĆ” GRADAčAC, MUNICIPALITY GRADAčAC, 1993. (SADIK šEHIĆ); AVLIJA (THE YARD), THE COLLECTICION OF wORKS OF BOSNIAC CULTURAL COMMUNITY “PREPOROD”, MUNICIPAL COMMUNITY, 2003. (O. HAMZIĆ); SREBRENIK STAMP THE MAGAZINE FOR CULTURAL HISTORY, ISSUE 1, PUBLIC INSTITUTION THE CENTER FOR CULTURE AND INFORMATION OF SREBRENIK, SREBRENIK, 2003. (O. HAMZIĆ); HIMZO DURAKOVIĆ, DURAKOVIĆI FROM MALEšIĆI, “MONOS” GRAčANICA, 2003. (O. HAMZIĆ); šABAN NURIĆ, BOSNISEJA, SABAH, BOSNIAN-AMEICAN NEwSPAPER, NEw YORK, CULTURAL COMMUNITY “PREPOROD” GRAčANICA (O. HAMZIĆ); OSMAN HADŽIĆ, DOBOJ ISTOK (EAST) THROUGH HISTORY, MUNICIPALITY DOBOJ EAST, 2003. (RUSMIR DJEDOVIĆ)

paGes oF Gračanica’s calenDarOMER HAMZIĆPAGES OF GRAčANICA’S CALENDAR FROM 16TH MAY - 31ST OCTOBER 2003 ................................................... 90

appenDixGLOSSARY OF NEw AUTHORS ............................................................. 102

Generalni sponzor-pokrovitelj:Općina Gračanica

Utemeljitelji: DD “Park”, DOO “Sokolović”,

DOO “Eurogalant”

Sponzor broja: “PrintCom” Tuzla

GRAčANIčKI GLASNIK časopis za kulturnu historiju, broj 16 Gračanica, novembar 2003. http://glasnik.gracanica.net

IZDAJE: “Monos” doo, Gračanica

ZA IZDAVAčA: Omer Hamzić

SAVJET čASOPISA: Midhat Alić, Omer Hamzić, Kemal Helić, Nusret Helić, dr. Salih Kulenović, Senahid Smajlović, Reuf Sokolović

REDAKCIJA: Dr. Salih Kulenović (glavni i odgovorni urednik), Omer Hamzić (izvršni urednik), prof. dr. Galib šljivo, Atif Kujundžić, prof. dr. Izet Mašić, prim. dr. Muamer Mujčinagić, Rusmir Djedović

TEHNIčKI UREDNIK I DIZAJN: Mirza Hamzić

JEZIčKO UREđENJE: Omer Helić

SLIKE NA KORICAMA I U TEKSTU: Nada Dobnik

šTAMPA: PrintCom, Tuzla

TIRAŽ: 500 primjeraka

ADRESA REDAKCIJE: Gračanica, Muse Ćazima Ćatića 18, tel/fax: 035 703 324, GSM: 061 179 390, e-mail: [email protected]

časopis je upisan u evidenciju javnih glasila u skladu sa Zakonom o javnom informisanju (Službeni list SR BiH, br. 21/90) pod rednim brojem 560

Mišljenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Federacije BiH broj 02-15-7092/01 od 15.11.2001. godine, časopis za kulturnu historiju “Gračanički glasnik” je proizvod iz člana 19, tačka 10 Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, na čiji se promet ne plaća porez na promet proizvoda

Documents

Gračanički glasnik 16