Glasilo Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH ...Jajagić, Memović, Međedović, Džaka, Šabović, Vukas, Pašić, Muhović, Kuru-džija, Kordić te familije Tvica i

Glasilo Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH • Godina III • Broj 19 • Decembar 2018. godine • Izlazi periodično

ĆEVABDŽINICA ZMAJ STANICA SARAJEVOUl. Put života, telefon: 033 616 969

www.zmajcevabdzinica.ba

3

IMPRESUM

Glavni urednik:Ekrem Lekić

Redakcija:Ismet Dedeić, prof. dr. Halid Kurtović, prof. dr. Hana Korać, prof. dr. Rifat Škrijelj, mr. Muharem Hamzić, prof. dr. Selmo Cikotić, prof. dr. Duljko Hasić, prof. dr. Izet Šabotić, Zakira Mahmutović – Škrijelj, mr. Anes Ličina, Dževdet Nikočević, dr. Šemsudin Hadrović, Ekrem Ferhatović, Murat Kahrović, dipl.ecc. Firdus Hamzagić, prof. dr. Azem Kožar, prof. dr. Enes

Hašić, prof. dr. Ismet Kurtagić, prof. dr. Ramo Kurtanović, akademik prof. dr. Šefket Krcić, akademik prof. dr. Hasnija Tuna Muratagić, mr. iur. Hakija Kurtović, dr. Rizvan Halilović, mr. sci. ecc.Ferid Šabotić, mr. Erol Ramusović, prof. Zijah Bihorac, prof. Samir Kurtanović, književnik, eseista Faruk Dizdarević, književnica Šefka Begović-Ličina, književnica Sabrija Račić-Hadžimurtezić, književnica Sanela Karišik-Begović, Jasmina Kruševljanin-Bondžuković – Novi Pazar, mr. sci. Ismet Latić – Petnjica, Jakub Durgut - Pljevlja, Muharem M. Mutabdžija – Prijepolje, Vukoman Kljajević

– Bijelo Polje, Edin Jadadić – Plav, Mirza Luboder – Rožaje.

Tehnički urednik: Nelmedin Kolubara

Izdavač: Udruženje građana porijeklom iz Sandžaka u BiH

Adresa: Nova 2, 71000 Sarajevo Tel/fax: 033/ 220-995

Štampa: Unioninvestplastika Sarajevo

Transakcijski račun: 1011010000129531PRIVREDNA BANKA SARAJEVO D.D. SARAJEVO

Poštovani donatori, poštovani čla-novi Udruženja građana porije-klom iz Sandžaka, poštovani ro-

ditelji i dragi gosti Es-Selamu alejkum i dobro veče.

Ovo je veoma posebno veče za nas i baš smo sretni što imamo priliku da baš mi stojimo danas ovdje pred vama. Prvo bih Vam se željela zahvaliti na pruženoj prilici. Možda je za nekoga ovo malo, ali za nas je puno. Nama predstavlja nadu i mogućnost da ostva-rimo svoje snove, da sutra budemo bo-lji ljudi i da ova zemlja bude ponosna što nas ima. Hvala vam što vjerujete u nas i što ste baš nama pružili priliku da budemo dio ove ceremonije. Lijep je osjećaj biti član nečeg velikog, što ima za cilj da sastavlja a ne rastavlja, da gradi, a ne ruši, da istakne dobro, a umanji zlo... Jedni ste od rijetkih koji ulažu u mlade nade i koji mladim lju-dima pružaju priliku da pokažu svoje

znanje i sposobnost. Suvišno je govori-ti o tome koliki je trud i rad uložen da bi sve ovo uopšte bilo moguće. Doka-zali ste da pružate mnogo više od same novčane stipendije. Ovim načinom djelovanja omogućujete učenicima i studentima da sklope nova prijatelj-stva, prošire svoje vidike, te upoznaju još bolje svoju domovinu i dotaknu se tema o kojima im možda niko neće dati adekvatan odgovor. Vi ste dokaz da se trud, rad i zalaganje uvijek isplate, jer to prepoznajete, a mi, vaši stipendisti smo dokaz da se može napredovati uvi-jek bolje i više u našoj zemlji.

Ovom prilikom se želim zahvaliti u ime svojih prijatelja pa i u svoje ime što što ste nam pružili ovakvu priliku, koju ćemo sigurno opravdati u nared-nom periodu.

Koliko vidim, stipendiranje stude-nata i učenika postaje tradicija ovog Udruženja i zato vam puno hvala. u

Govor stipendistice Mirnese Leković, učenice IV razreda Srednje ekonomske škole u Sarajevu

Umjesto uvodnika

n Mirnesa Leković

IZ SADRŽAJA

4 Sandžački Bošnjaci u brčanskom kraju

POSAVINA U SRCU,SANDŽAK U DUŠI

8Pečat POLOŽAJ BOŠNJAKA

U MAKEDONIJI NAKONDRUGOG SVJETSKOG RATA

12EkonomijaZAŠTO SVOJU AKUMULACIJU

DAVATI DRUGIMA?

16EkonomijaOBEZBJEĐENJE POTREBNIH

FNANSIJSKIH SREDSTAVA– PRODAJOM SADAŠNJIH IBUDUĆIH POTRAŽIVANJA

21Društvo95. GODIŠNJICA,

DRŽAVNOPRAVNOG RAZVOJAREPUBLIKE TURSKE

24DruštvoU SARAJEVU PROMOVISANA

MONOGRAFIJA „PEŠTERSKA VISORAVAN - PRIRODNO NASLJEĐE I DRUŠTVENA STVARNOST“ PROF. DR. RAME KURTANOVIĆA

27DruštvoO NEKIM OSOBENOSTIMA

SOCIJALISTIČKE HISTORIOGRAFJEBOSNE I HERCEGOVINE

32DruštvoSVEČANO OBILJEŽEN DAN

SANDŽAKA U SARAJEVU

38DruštvoOSVRT NA PIONIRSKO-

ZNANSTVENI PROJEKAT „ENCIKLOPEDIJA SANDŽAKA“

41DruštvoNEKE ANEGDOTE NASTALE

ZA VRIJEME SOCIJALIZMANA PEŠTERSKOJ VISORAVNI

44Društvo ULOGA MEĐUNARODNOG

REZIDUALNOG MEHANIZMAZA KRIVIČNE SUDOVE

JOŠ MNOGO TOGA...

4

DRUŠTVO

Bošnjaci Sandžaka su u raznim istorijskim nevaktima – koji su na ovoj geografskoj, istorijskoj i sud-

binskoj vjetrometini vazda „radili“ preko-vremeno i bez odmora - morali napuštati svoj zavičaj i raseljavati se butum dunjalu-kom. Dijelom će se skrasiti i u bosanskoj Posavini, o čemu sam ponešto ranije već napisao u ovom listu, ali to svakako valja proširivati i nadograđivati zbog pronalaže-nja novih svjedočanstava i izvora informa-cija o toj temi.

Elem, smjenjivali su se režimi u i oko Sandžaka, ali im je „sveti cilj“ ostajao isti: da se bošnjačko-muslimansko stanovniš-tvo oslabi i, u konačnici, nestane sa tog - za njih najnegostoljubivijeg, a opet, nekim čudom nad čudima, najvoljenijeg komada zemlje.

Ključni razlog za odlaske su bili zloči-ni, odnosno permanentna ugroženost golog fizičkog opstanka Bošnjaka. A opet, ključ-ni razlog za zločine i svakovrsne pritiske i torture bila je neizlječiva opterećenost pravoslavnih, srpsko-crnogorskih komšija i „njihovih režima“ svojevrsnim „turskim kompleksom“, proizašlim iz vladavine osmanske imperije na ovim prostorima. Ta vladavina je isuviše dugo potrajala da ne bi vječito udarala u osjetljivu tačku jedne izopačene svijesti – u mitomansku glad i žeđ srpskog i crnogorskog nacionalizma za uveličavanjem i uljepšavanjem istorije tih naroda; za isticanjem njihovog tobo-žnjeg nenadmašnog junaštva, nepobjedi-vosti i nepokorivosti.

Poznato je da su zbog te opsesivne po-trebe za samoobmanom i mitomanstvom, čak i uzorni turski vazali iz tih naroda, da-kle oni koji su iskazivanjem neupitne loj-alnosti i pokornosti prema osmanskoj vla-sti sticali povlaštene pozicije, opjevani kao tobože najljući i najslavniji turski neprija-telji i istrebljivači, poput Marka Kraljevića i drugih. Na Bošnjake- Muslimane je prebačen „turski grijeh“ i „turska krivi-

ca“, jer su bili i ostali neumitni dokaz da je stvarnost bila drukčija, da su Osmanlije na ovim prostorima predugo vladale i ostavile neizbrisive tragove. Dakle, dugo nagomilavana komšijska mržnja i bolesna sujeta nalazila je u bošnjačko-musliman-skom stanovništvu dobro došle „rezervne Turke“, odnosno „prirodne neprijatelje“, a naročito kad je ona velika vojna sila, koja je znala zaposjesti polovinu Evrope i zna-tan dio Azije, nakon isteka svog viševje-kovnog roka trajanja, prestala biti tu.

Zločini su činjeni u ratovima, svedu-njalučkim i onim manjim, ali ni periodi mira sandžačkim Bošnjacima nisu donosi-li nimalo istinskog mira. Najgrozomorniji primjer je „mirnodopski genocid“ u Šahovićima 1924. godine, nakon kojeg će uslijediti prvi iseljenički talas iz Sandžaka prema podmajevičko-posavskom područ-ju Čelića i Brčkog. Taj stravični zločin, nikad to nije suvišno podsjetiti, izvršen je sa izmišljenim povodom i pokrićem – kao navodna osveta za ubistvo majora Boškovića koje je neosnovano pripisano komitskom vođi sa tog područja, Jusufu

Mehonjiću. Poslije je razotkriveno da je Bošković bio žrtva međusobnog sukoba crnogorskih glavara, što je časno potvrdio i najpoznatiji disident Titove Jugoslavije Milovan Đilas u svojoj knjizi „Besudna zemlja“, objavljenoj 34 godine kasnije.

Taj naknadni javni glas istine je ne-izmjerno važna satisfakcija i utjeha, ali on nije mogao umanjiti užasne razmjere zločina: Združenim djelovanjem razula-rene svjetine, policije i vojske, na naj-zvjerskije načine je pobijeno nekoliko stotina Bošnjaka iz Šahovačke doline, a hiljade izbjeglih su spas potražili ši-rom svijeta. Nijedan Bošnjak se više nije vratio u Šahoviće koji su preimenovani u Tomaševo, a niko za ovu „sandžačku Srebrenicu“, kako je ovaj zločin kasnije nazvan, nije snosio nikakvu odgovornost.

Najveći broj preživjelih Šahovićana je otišao u Anadoliju, Sivas i druge tur-ske „nedođije“. Prognanim Bošnjacima u Bijelom Polju se obratio časni Reis Džemaludin Čaušević: „Draga braćo, ja vas molim da ne idete u Tursku jer to je tuđa zemlja.“ Mnogi od njih ga nažalost nisu poslušali a jedan dio se uputio u po-savsku ravnicu ispod obronaka Majevice. Nema pouzdanih podataka o tome šta ih je usmjerilo prema ovom kraju, ali u na-rodu je ostala priča da je u Šahovićima u žandarmerijskoj stanici na službi bio neki Dervišević rodom iz Brčkog. Prema toj priči, on je imao priliku da vidi depešu iz ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore sa uputstvom da se, u znak odmazde za ubistvo Boška Boškovića, 48 sati toleri-še progon, paljenje kuća i ubistva Bošnjaka bez odgovornosti. Taj Dervišević je uspio upozoriti neke Bošnjake kakvu im je sud-binu vlast namijenila i predložio im da bje-že prema Brčkom i Čeliću.

Neki od izbjeglih stradalnika su znali da u Čeliću živi čuveni mualim Hajrudin ef. Abdurahmanović, pripadnik derviškog reda iz Bihora, rođen u porodici Skoko,

Posavina u srcu, Sandžak u duši

Sandžački Bošnjaci u brčanskom kraju

n Piše: Ismet DEDEIĆ

5

DRUŠTVO

opština Bijelo Polje, a po ocu je promi-jenio prezime u Abdurahmanović. Poslije završene medrese u Đakovici, nastavio je 1897 godine školovanje u Instambulu na Univerzitetu Dar – Ul Funun.

Po završetka studija, gdje je stekao zvanje muderisa, Abdurahmanović je za-vršavao i druge škole i sticao znanje iz raznih drugih oblasti. Nakon desetogodiš-njeg boravka u Istambulu životni put ga je odveo prema Bosni. U Čeliću se nastanio 1907 godine i počeo raditi kao muderis u čeličkoj medresi. Prema svjedočenjima starijih muhadžira, oko ukorjenjivanja u novoj sredini pomogli su mu pripadnicii familije Dervović i Jakobović koji su se doselili u Čelić iz podgoričke Stare Varoši sredinom 19. vijeka, nakon stradanja Bošnjaka u Nikšiću. Za razliku od ostalih koji su u nevoljničkim okolnostima pristi-zali kasnije, oni su došli s izvjesnim kapi-talom, kupili zemlju i radili kao zanatlije, trgovci, mesari i slično.

Abdurahmanović se u Čeliću ože-nio djevojkom Pašom Dervović čiji je otac hadži Derviš takođe bio muhadžir iz Podgorice. Od starijih muhažira iz Sandžaka slušao sam da je muderis Abdurahmanović pružio nesebičnu pomoć muhadžirima prognanim iz Šahovića, te onima koji su pristizali iz drugih sandžač-kih mjesta.

Uz njegovu podršku, u Čeliću su se nastanile familije Šahovići, Dučevići,

Mehonjići (koji su promjenili prezime u Suljevići i Nukovići), Ljaljići iz Novog Pazara i druge. U Gornji Rahić su se naseli-le porodice Karaahmetović, Kuč, Karalić, u Maoču se naselila porodica Ljuca, a u Islamovcu ispod obronaka Majevice - porodice Sadiković, Mešić, Kriještorac, Kalić, Fazlović, Grobović, Elezović, Martinović, Drpljanin, Pupalović i dr.

Doseljeni Bošnjaci iz Šahovića u br-čanaski kraj, pamte i prenose pokoljenji-ma kako ih je tada toplo dočekao i pružio im veliku podršku i pomoć u snalaženju u novoj sredini i besplatnom liječenju dr Abdulah Bukvica, bečki student rodom

iz Rogatice i narodni poslanik ispred Jugoslovenske muslimanske organizaci-je u Skupštini Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Između ostalih dobrih djela, ostalo je zapamćeno da je dr Bukvica jedi-ni u nedemokratskom i diskriminatorskom Parlamentu Kraljevine digao glas zbog ge-nocida u Šahovićima.

Poznato je da je pod raznim pritiscima socijalističke vlasti u Sandžaku i Crnoj Gori (gdje su vremenom sve više preuzi-mali primat nekadašnji pripadnici i pri-staše četničkog pokreta pod komandom zloglasnog majora Đurišića - oni koji su nakon kapitulacije Italije 1943. masovno

6

DRUŠTVOzamjenjivali kokarde petokrakama), šez-desetih godina prošlog vijeka pokrenuto novo masovno iseljavanje sandžačkih Bošnjaka, a ponajviše u Tursku. Značajan broj njih, nakon čekanja da u privremenom utočištu u Makedoniji dobiju famozne va-sike, otpuste iz državljanstva, a koje nisu nikada dobili, doselili su se u Brčko, dok su neki od tih nevoljnika zauvijek ostali u Makedoniji.

Tada su u Brčko došle porodice Bukvić, Jusufović, Saković, Bešlagić, Krako, Račić, Aleta, Čaušević, Bidžan, Bahor, Dupčanin, Bećiragić, Muzurović, Šahman, Redžepagić, Karalić, Kuč, Razić i mnoge druge.

Oni koji su iz Sandžaka pristigli pe-desetih i šezdesetih godina, uglavnom su se naseljavali u prigradskim naseljima gdje su marljivo radili, kupovali zemlji-šte i pravili kuće. U naselje Dizdaruša su se skrasile familije iz Bijelog Polja - Čauševići, Bahori, Mujanovići, Preljevići, Hadžajlići, Banda, Šahovići i Pljaskovići, Kalići, Husovići... U Suljagić Sokak iz Pljevalja su se doselili Sakovići, Čauševići, Krako, Aleta, Žiga, Kurtovići, Čizmo, Korora, Rizvanović, Lisica, Joha, Tahto, Smajlovići, Derviševići, Tandir, Musić i dr. Gluhakovac je postao konač-no odredište za Martinoviće, Zejniloviće, Bukviće, Alomeroviće, Račiće, Balijagiće, Nišiće, dio Fazlovića, Muliće, Koliće, Kujoviće, Ramoviće, Ahmetoviće, Kara-hodžiće, Muzurović i druge, a Rijeke i Klanac za Ljuce, Jusufoviće, Bešlagiće, Raziće, Čardaklije, Šahman, Jašarević, Alimanović, Plakalo, Đogo, Moćevići, Stovrag, Lukač, Mujanović, Kalajdžija,

Čutuna, Ljušković, Bećirević, Osmanović, Jajagić, Memović, Međedović, Džaka, Šabović, Vukas, Pašić, Muhović, Kuru-džija, Kordić te familije Tvica i Puška.

A kako su dočekani u ovom kraju? Najkraći, a opet najsadržajniji odgovor na to pitanje je dao jedan stari Kalić. Rekao je da iz novog zavičaja sandžačke Bošnjake niko nije tjerao, a istovremeno se njiho-vom dolasku nisu ni radovali zatečeni sta-novnici Brčkog, premda i sami manje ili više stariji muhadžiri, po čemu je i inače Brčko poznat kao „muhadžirski grad“.

Ipak, oni su svojim radom, znanjem i poštenjem uspjeli da se praktično sa ledi-ne skuće, obrazuju, da koriste zajednici u koju su se naselili i da ponosno čuvaju us-pomenu na Sandžak i svoje porijeklo.

Mnogi su postali ugledni domaćini, majstori, poduzetnici, ekonomisti, prav-nici, novinari, inženjeri, ljekari, profesori, univerzitetski profesori, direktori preduze-ća, osnovnih i srednjih škola koji su osta-vili i ostavljaju dubok, čestit i pozitivan trag u ovoj sredini a i znatno šire.

Ovom prilikom ističem samo neka od imena, prema spontanom sjećanju i bez posebnog rangiranja, uz molbu da mi se ne uzmu na hatar oni koje izostavim: Saljo Ljamović, jedan od osnivača i di-rektora brčanske gimnazije, Mehmedalija Jakobović - profesor i direktor ekonom-ske škole, Osman Zejnilović - nastav-nik i direktor osnovnih škola u Maoči i Brčkom, Faruk Sijarić prosvjetni radnik u Čeliću, Sejo Pašić profesor i direktor Tehničke škole u Brčkom, Uzeir Bukvić - poznati novinar i autor nekoliko knjiga i filmova, Ćazim Suljević - dugogodišnji

predsjednik kulturne zajednice Bošnjaka Preporod, Sabahet Drpljanin - prvi dok-tor nauka iz oblasti matematike i dugogo-dišnji profesor na Ekonomskom fakulte-tu u Brčkom i Tuzli, zatim dugogodišnji uspješni direktori brčanskih preduzeća - Šaban Drpljanin, Jusuf Bihorac, Ćazim Šahović, Muharem Bećiragić – sudija Suda u Brčkom i dugogodišnji advokat, Ismet Dedeić - direktor nekoliko značaj-nih firmi u Brčkom, član Vlade i savjetnik gradonačelnika u dva mandata, uspješni poduzetnici - braća Ljuce, a jedan od njih je Halil Ljuca uspješni privrednik i poslanik u Skupštini Distrikta u više mandata, Irfan Račić, Mirsad Bešlagić, financijski stručnjak, rukovodilac u pri-vredi, administraciji i direktor komisije za hartije od vrijednosti, dvojica braće Račić Mustafa i Sinan inžinjeri i istraži-vači, doktor Muzafer Međedović ugledni ljekar specijalista porijeklom iz Bijelog Polja, dr Zijad Nišić ugledni ljekar i po-slanik u više mandata u Skupštini Brčko distrikta, porijeklom iz Šahovića, mr Arif Fazlović financijski direktor Interpleta i Agro banke i mnogi drugi građani i gra-đanke porijeklom iz Sandžaka koji daju značajan doprinos u razvoju ove zajed-nice u skoro svim segmentima društva u Brčko distrikt Bosne i Hercegovine.

Posebno mjesto zauzimaju nosioci najznačajnih funkcija u najodsudnije vrije-me: Šemso Saković – predsjednik Ratnog Predsjedništva opštine Brčko – Rahić i po-slanik u više mandata, i Munib Jusufović – načelnik opštine Brčko-Rahić i višestruki poslanik u Banjaluci i Sarajevu. Dakako, tu je i Vahid Fazlović – dugogodišnji di-rektor Behrambegove medrese u Tuzli, a sadašnji muftija u Tuzlanskom muftijstvu.

U pripremi agresije na BiH početkom devedesetih godina prošlog vijeka, Brčko je zbog izuzetno važnog geostrateškog po-ložaja i snažne tradicije multietičnosti bilo posebna meta srpske propagande. A kao ponajjači dokaz o tobožnjoj srpskoj ugro-ženosti u ovom gradu i opštini, pominjano je tobožnje plansko masovno naseljavanje Bošnjaka iz Sandžaka, kao navodno najra-dikalnije i najkonfliktinije populacije.

Ista ona ideologija koja je kroz razne režime sandžačke Bošnjake terorisala u zavičaju i činila sve da ih tamo ne bude, sada ih je optuživala što još uvijek i bilo gdje postoje. Zapravo je to bio propa-gandni pokušaj specijalnog zastrašivanja doseljeničkog stanovništva, unošenja op-šteg razdora među Bošnjake i slabljenja

7

DRUŠTVO

odbrambenog probosanskog fronta na ovom strateškom području. Pokazalo se da su srpski ratni ideolozi i planeri više znali o masovnosti sandžačkih Bošnjaka na ovim prostorima nego oni sami, jer su ostaci režima koji je vazda branio dose-ljenicima da govore o stradanju u zavi-čaju, prinudnosti iseljavanja i sličnom, očito ustupili precizne podatke o tim doseljenicima njihovim novim-starim dželatima.

Ali, ta propaganda nije postigla cilj. Umjesto da ih zaplaši, ona je razbukta-la ponos i prkos Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka i Crne Gore, pa je 7.000 njih na predratnom referendumu u Brčkom dalo podršku inicijativi za autonomiju Sandžaka. Očito režimska zabrana sjeća-nja na zavičaj nije nikada uspjela prodrijeti među zidove kuća i u odvažna srca ovih vazda proganjanih i napaćenih, ali i prepo-nosnih ljudi. S obzirom da se maloljetnici tada nisu izjašnjavali, ukupan broj pripad-nika te populacije je ovdje znatno veći, a pomenuta referendumska brojka je bila najbolji odgovor na pitanje otkud onakva antisandžaklijska histerija u predvečerje rata.

Taj odgovor je definitivno „pečatiran“ velikim doprinosom koji su Bošnjaci iz Sandžaka i Crne Gore, zajedno sa ostalim

patriotama, dali odbrani ovog, geopolitički ponajvažnijeg dijela Bosne i Hercegovine, a time i cijele države.

Građani porijeklom iz Sandžaka, ču-vari tragičnih uspomena, među prvima su prepoznali namjere dželata i progonitelja njihovih roditelja, brzo su organizovali i pružili viteški otpor agresoru. Organizaciju brčanskog otpora predvodili su odvažnici sandžačkih korijena - već pomenuti Šemso Saković i Munib Jusufović iz civilne vla-sti, te brigadir Ramiz Pljakić, komandant brčanske 108/215 viteške brigade.

Ako pročitate knjigu „Spomen br-čanskim šehidima i poginulim borcima 108/115 brigade ARBIH utvrdićete da od 583 poginula borca – šehida preko 210 ili 37% poginulih ima sandžačke korijene. Prva žrtva otpora agresora na području Brčkog, u Dizdaruši, bio je Sakib Hadžajlić, porijeklom iz Bijelog Polja, a iz istog mjesta je porijeklom i prva žrtva otpora u Gluhakovcu – Ramo Alomerović. Većinu komandnog kadra u brigadi su takođe činili „sandžački Brčaci“, a više njih je dobilo značaj-na priznanja, među kojima je i nosilac „Zlatnog ljiljana“ Safet Bahor zvani Skale – porijeklom iz Šahovačke doli-ne, Puška Fajko, Muhović Mehmedalija - Garan, Tandir Rašid, Musić Kemal.

Od 34 zlatna ljiljana 5 je porijeklom iz Sandžaka ili 15%. Nosilac „Zlatne po-licijske značke“ je Čaušević Omer a Ramović Ermin i Aleta Mustafa su nosi-oci „Srebrene policijske zvijezde“.

Zbog svega toga nije teško naslutiti za-što su najrazorenija i bukvalno sravnjena sa zemljom bila upravo ona naselja koja sam pominjao kao nove adrese prinudnih doseljenika iz Šahovačke i drugih tragič-nih dolina i brda sandžačkih. U njima je pružan najžešći otpor i nije bilo prolaza za agresore dok ne bi srušili i poslednji zid i ciglu svojom daleko moćnijom artiljeri-jom sa „herojske distance“.

Bošnjaci porijeklom iz Sandžaka u Brčkom su osnovali prije nekoliko godina i svoje udruženje za njegovanje kulture i tradicije, te snaženje spona sa zavičajem i sandžačkim Bošnjacima širom svijeta. Već iza sebe imaju niz aktivnosti, među koji-ma i promociju knjige o tragediji Šahovića autora akademika Šerba Rastodera. Nastavljaju i sa drugim projekatima, a posebno ozbiljnu pažnju posvećuju pripre-mama za održavanje velikog međunarod-nog skupa o migracijama i doseljavanju muhadžira u Brčko pod nazivom „Brčko grad muhadžira“.

Suvišno je šire objašnjavati zašto i ko-liko je to važno! u

8

PEČAT

Nakon Drugog svjetskog rata nacionalno pitanje Bošnjaka je ostalo otvoreno i tretirano je

gotovo isključivo, kao političko. Iako su dali ogroman doprinos i platili “veliku cijenu”, Bošnjaci nisu ravnopravno tre-tirani kao drugi narodi u novoj Jugosla-viji. Oni 1947. godine nestaju kao nacija sa političke pozornice Bosne i Hercego-vine i Jugoslavije. Nestaju iz statistike, iz političke terminologije. Nisu više subjekt politike kao narod. U poratnoj Jugoslaviji su se jedino za Bošnjake mijenjali statistički modaliteti nacio-nalne pripadnosti. Oni su se 1948. mo-gli izjasniti pod modalitetom musliman neopredijeljen, a 1953. Jugosloven ne-opredijeljen.2 To je stvorilo nesigurnost kod Bošnjaka, što je uticalo da dođe do iseljavanja muslimanskog stanovništva iz FNR Jugoslavije u Tursku. Prisustvo negacije bošnjačkog naroda dovodilo je do stagnacije razvoja područja naselje-nih Bošnjacima, što je također potaklo Bošnjake da nakon Drugog svjetskog rata razmišljaju o iseljavanju. Po mišlje-nju historičara, ali i drugih istraživača, brojni su razlozi za iseljavanje Bošnja-ka, poput: negacije i diskriminacije istih, nezavidan ekonomski položaj Bošnjaka, vjerska neravnopravnost, socijalna nesi-gurnost i dr. No, postoje istraživači koji navode i druge razloge koji su doveli do iseljavanja Bošnjaka. Tako, makedon-ski istraživač Gligor Todorovski, ističe da uzroke iseljavanja muslimana treba

tražiti u rodbinskim vezama, te vjer-skim motivima, kao i niskoj društvenoj svijesti i njihovom konzervatizmu. Ovaj autor je smatrao iseljavanje Bošnjaka kao demokratsko pravo. “Bošnjaci kao pripadnici islama, nisu pravili kompro-mise kada je u pitanju vjera.”3 Međutim, na status Bošnjaka uticalo je i to što su nove jugoslovenske vlasti donijele veli-ki broj zakona kojima su se uskratili i vrijeđali osjećaji muslimana, te ukidala njihova vjerska prava (ukinuti su šerijat-ski sudovi, zabranjeno je nošenje zara i feredže, izvršena je uzurpacija vakufa, ukinuta cu nacionalna društva i dr.). Ta-kav odnos vlasti obezhrabrivao je Boš-njake, što ih je podsticalo na iseljava-

nje.4 I drugi razlozi, poput kolektivnog straha i nesigurnosti, što je bilo izraženo posebno kod muslimana u Makedoniji, uticali su na njihovu odluku za iseljava-nje. Bošnjaci u prilepskom i skopskom kraju, kao jedan od osnovnih razloga za iseljavanje navode strah i pritisak “reži-ma”5 Prisustvo pritiska vlasti predstavlja produženje politike koju je vodila vlast Kraljevine Jugoslavije, koja je nastojala osloboditi se od značajnijeg musliman-skog prisustva i uticaja u državi. Evi-dentno je da tokom XX stoljeća nijedna oficijelna politika nije bila naklonjena bošnjačkom narodu.6 Kako bi se nasta-vili procesi započeti prije Drugog svjet-skog rata, vezani za iseljenje muslimana, početkom oktobra 1951. turska vlada je zatražila od Jugoslavije da konačno ra-tificira Konvenciju o iseljavanju musli-mana iz 1938. godine. Tako je krajem januara 1953. u Splitu došlo do usmenog dogovora poznatog kao “Džentlimenski sporazum”, koji je postao pravni osnov za iseljavanje Bošnjaka iz Jugoslavije u Tursku.7 Nakon ovog protokola, formira-na je 1955, Specijalna komisija za pro-vođenje dogovora o emigraciji. Te okol-nosti su uticale da Makedonija postane tranzitni centar u kojem će se od tada pa do 70-ih godina XX stoljeća odvijati procesi vezani za iseljavanje muslimana. Makedonska vlast je značajno podsticala proces iseljavanja muslimana, stavljajući se u funkciji podstrekača i izvršioca ovog procesa.8

Položaj Bošnjaka u Makedoniji nakon Drugog svjetskog rata*

n Piše: Prof. dr. Izet ŠABOTIĆ

U toku Drugog svjetskog rata Bošnjaci su se izborili za nacionalnu ravnopravnost, putem ZA-VNOBiH-a i ZAVNOS-a, koji su bili najviši organi narodne vlasti u ratu u Bosni i Hercegovini i Sandžaku i predstavljali su nukleus za formiranje republičkih i pokrajinskih organa vlasti. Kako je težište NOB-e u Drugom svjetskom bilo u Bosni i Hercegovini, posljedice istog bile su ogromne po stanovništvo i materijalna dobra Bosne i Hercegovine.1

9

PEČAT

Nakon “Džentlimenskog sporazuma”, krenula su masovnija iseljavanja Bošnja-ka, koja su se odvijala u nekoliko faza. U početku su se Bošnjaci selili iz Sandžaka i Bosne i Hercegovine direktno u Tursku, a potom, nakom administrativnih zabra-na 1958., kada je vlada Srbije, odlučila da više ne daje olako otpust iz jugoslo-venskog državljanstva, išlo se uglavnom preko Makedonije, odakle se moglo lakše otići za Tursku. Ljudi su prodavali svo-ja imanja, odlazili u Makedoniju i tu se privremeno naseljavali, da bi odatle na-kon izvjesnog vremena odlazili u Tursku. Naime, pravilo je nalagalo, da se trebao naći “rođak” u Tursku, koji bi obezbi-jedio pismenu garanciju za izdržavanje iseljenika. Proces iseljavanja muslimana iz Makedonije, tretiran je i popraćen od strane tadašnje vlasti. Komisija o među-narodnim odnosima CK KP Makedonije iz 1958. je razmatrala iseljavanje tzv. tur-ske manjine iz Makedonije.9 Makedonske vlasti su provodile brz postupak za otpust iz jugoslovenskog državljanstva, što je podrazumijevalo određeni finasijski tro-šak. U pripremi za iseljavanje neophod-no je bilo obezbijediti “vasike”, dozvole za odlazak. Veliki broj istih se dobijao i putem mita. Radilo se i na provođenju sudskih procesa za promjenu nacional-

nog identiteta. Do 31. decembra 1957. sudskim putem svoj nacionalni identitet je promijenilo 9.494 lica.10

Put preko Makedonije intenziviran je nakon 1958. godine. Oni koji su se željeli iseliti trebali su se izjasniti kao Turci, pa su kao takvi u Makedoniji, gdje su nakon kraćeg zadržavanja dobijali otpust iz dr-žavljanstva i potom se selili u Tursku. U to vrijeme se u Skoplju masovno kupo-vale potvrde o navodnom turskom pori-jeklu. Kada je 1964. donesen novi Zakon o državljanstvu, moglo se ići direktno u Tursku.

U ovom periodu posebno je bilo izraženo iseljavanje Bošnjaka iz San-džaka. Isto je otpočelo 1950. a završeno je 1970. godine. Iseljavanje je bilo pod-staknuto djelovanjem čitavog niza po-litičkih i ekonomskih faktora. Bošnjaci iz Sandžaka u nemogućnosti da se isele iz Srbije i Crne Gore, nakon prodavanja imanja dolazili su u Makedoniju, gdje su se prijavljivali kao Turci, da bi za godi-nu dana dobijali republičko makedonsko državljanstvo. Kriteriji za iseljavanje iz Makedonije bili su jednostavniji, nego iz drugih krajeva Jugoslavije. To je dovelo do prividnog povećanja “Turaka” na po-pisima. U period 1948-1953. broj “Tura-ka” se povećao 2,5 puta, a s ciljem lakše

procedure za iseljenje u Tursku.11 Osim iseljavanja u Tursku, dio muslimanskog stanovništva sa ostalih prostora Jugosla-vije, među kojima Bošnjaci ostajali su u Makedoniji.12

Nakon 1953. proces iseljavanja do-bija na intenzitetu. Do kraja 1953. samo u Makedoniji otpust iz jugoslovenskog državljanstva dobile su 922 porodice sa 2.404 člana. Prema pisanju Nove Ma-kedonije u vremenu od 5. januara 1953 do 18. maja 1957. 16.188 porodica sa 113.316 članova je tražila ispis iz jugo-slovenskog državljanstva. Po nekim po-dacima od 1955. do 1958. iz Makedonije u Tursku je iselilo oko 160.000 ljudi.13 Značajan broj iseljenih odnosio se na Bošnjake. Međutim, najbrojniju iselje-ničku zajednicu u Makedoniji činili su Turci, koji su po popisu iz 1948. godine činili više od 15 posto makedonskog sta-novništva.14 Prema podacima državnog sekretarijata za unutrašnje poslove do 31. decembra 1958. iselila su se 125.795 lica.15 Dok je prema podacima SUP-a u Makedoniji tada bilo 20.449 doselje-nih muslimana Bošnjaka i Albanaca, sa Kosova 10.643, iz Sandžaka 8.007, a iz Bosne i Hercegovine 1.799. Neki istraži-vači smatraju da je u ovom period iselilo za Tursku više od 200.000 “Turaka”, od

n Makedonija u sastavu SFRJ

10

PEČATkojih samo do 1956 oko 150.000. Jedan broj autora navodi da je iz Makedonije od 1950-1970. iselilo čak 261.174, a do-selilo 53.545 lica.16

Međutim, zbog otežanih okolnosti od-laska u Tursku, značajan broj bošnjačkih porodica je u vremenu od 1950. do 1964. godine ostao i naselio se u Makedoniji. Prema istraživanjima dr. Trifunovskog, Bošnjaci su u ovom periodu naselili u 26 sela u okolini Skoplja, Velesa, Prilepa, kao i u samom Skoplju.17 Dolazak Bošnja-ka iz Sandžaka u Makedoniju, započeo je 1953. a najveći broj ih je doselio do 1958. godine. Prosječno se godišnje naseljavalo oko 200 bošnjačkih porodica iz Sandža-ka, koji su kupovali kuće i imanja koje su napuštali Turci. Bojali han na Bit-pazaru u Skoplju bio je simbol bošnjačkog okup-ljanja i upoznavanja sa Turcima.18 Bošnja-cima iz Sandžaka koji su ostali u Makedo-niji da žive, trebalo je dosta vremena da se prilagode na nove klimatske prilike.19 Muhadžeri Bošnjaci u Makedoniji bili su izloženi političkoj i nacionalnoj asimilaci-ji, jer im se, pored potpune slobode vje-roispovjesti, negirao nacionalni identitet. To najbolje potvrđuju popisi stanovništva u navedenom vremenu. Tako se po popisu iz 1953. u Makedoniji kao Musliman izja-snilo 1.591 lice, po popisu iz 1961. godine

3.002, po popisu iz 1971. godine 1.248, po popisu iz 1981. godine 39.513, dok se po popisu iz 1991. godine kao Musliman izjasnilo 35.256 lica.20

Sedamdesetih godina XX stoljeća u Makedoniji je registrirano novih 1.100 bošnjačkih muhadžerskih domaćinstava, sa oko 9.500 članova. Samo u Skoplju i njegovoj okolini je nastanjeno 412 doma-

ćinstava, i to: Skoplje 200, Donje Konjare 42, Orčanica 34, Batince 35, Srednje Ko-njare 30, Čolija 18, Ljubin 15, Kruša 11 itd. U okolini Velesa nastanjena su 442 do-maćinstva: Milino 90, Viničani 71, Crkvi-ne 61, Vodovrat 50, Gornje Orizare 170. Selo Gornje Orizare imalo je 1971. godi-ne 1.795 stanovnika, od čega se njih 554 izjasnilo kao “Turci”, riječ je bilo o do-

* Prilog predstavlja nastavak rada: Položaj bošnjačkih muhadžira u Makedoniji u vri-jeme prve Jugoslavije, koji je objavljen u predhodnom broju lista “Damar”, te je do-punjeni dio rada istog autora: Bošnjačke muhadžirske enclave u Makedoniji - neka-da i sada, koji je objavljen u časopisu “Bošnjačka pismohrana”, svezak 16, br. 44, Zagreb 2017., str. 195-216.

1 Zećir Ramčilović, Lidija Đurovska, Mi-gracije Bošnjaka iz Sandžaka u Makedo-niju, tokom druge polovine XX stoljeća (dalje: Z. Ramčilović, L. Đurovska, Mi-gracije Bošnjaka), Sandžački zbornik, Rožaje 2016, br. 1., str. 62.

2 Safet Bandžović, Bošnjaci i Turska-deo-smanizacija Balkana i muhadžerski po-kreti, (dalje: S. Bandžovć, Bošnjaci i Tur-ska), Sarajevo 2013, str. 410-411.

3 Gligor Todorovski, Demokratskite procesi vo Makedonija predizvikani od seluvanje nad Turcima, str. 64.

4 Z. Ramčilović, L. Đurovska, Migracije Bošnjaka, str. 64-67.

5 Z. Ramčilović, L. Đurovska, Migracije Bošnjaka, str. 74.

6 Safet Bandžović, Iseljavanje Muslimana iz Sandžaka, Sarajevo 1991, str. 7.

7 S. Bandžović, Bošnjaci i Turska, str. 461.

Novine „Borba“, 25,1.1994.8 Z. Ramčilović, L. Đurovska, Migracije

Bošnjaka, str. 76.9 Konstatiralo se da je iseljavanje počelo

1951, što je po Komisiji rezultat politič-kih faktora, a ne pritiska na Turke, Boš-njake i Albance, kao i ostale muslimane. (Z. Ramčilović. L. Đurovska, Migracije Bošnjaka, str. 75).




13 J. Trifunovski, Tursko stanovništvo u Makedoniji, str. 135-136, S. Bandžović, Bošnjački muhadžeri, str. 171.

14 Kasim Hadžić, Brojnost i rasprostranje-nost muslimana u Jugoslaviji, Takvim, Sarajevo 1975, str. 120-121.

15 Z. Ramčilović, L. Đurovska, Migracije Bošnjaka, str, 81.

16 Gligor Todorovski, Demografskite pro-cesi vo Makedonija predizvikani od ise-luvanje na Turci, str. 76.

17 Jovan Trifunovski, Poslijeratni sandžač-ki doseljenici u Makedoniji, Simpozijum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića”,

VII, Prijepolje 1981, str. 76-77.18 S. Bandžović, Bošnjački muhadžiri u

Makadoniji krajem XIX i tokom XX stoljeća, u: Istorijska čitanka za potom-ke bošnjačkih muhadžira u Makedoniji „Seobe kao sudbina“ (dalje: S. Bandžo-vić, Bošnjački muhadžeri u Makedoniji), str. 175.

19 Redžep Škrijelj, Neimarstvo na bošnjač-ki način (VII), feljton, „Glas islama“, br. 58, Novi Pazar, septembar 2001., str.132.

20 S. Bandžović, Bošnjački muhadžiri, str. 180.



23 Vakat, br. 3, Skoplje, mart 1994., str. 20-21, S. Bandžović, Bošnjački muhadžiri, str. 180.

24 Zećir Ramčilović, Teritorijalna raspro-stranjenost Bošnjaka u Republici Makedo-niji, u: Seobe kao sudbine, (dalje: Z. Ramči-lović, Teritorijalna rasprostranjenost Boš-njaka), Skoplje 2011., str. 395.

25 Z. Ramčilović, Teritorijalna rasprostra-njenost Bošnjaka, str. 395.

26 Z. Ramčilović, Teritorijalna rasprostra-njenost Bošnjaka, str. 396-397.

11

seljenim Bošnjacima. U selima prilepske kotline naseljeno po popisu iz 1971. 251 domaćinstvo, i to: u Desovo 70, Lažani 40, Gornje Žitoše 30, Borino 30, Babrešte 30, Kanatlare 21. Doseljenici su bili sa ci-jelog područja Sandžaka i u manjem broju iz Bosne i Hercegovine.21 Bošnjaci su ku-povali kuće u naseljima koje su napuštali Turci, koji su prodavali jeftino svoja ima-nja. Često se dešavalo da isti sele iz mjesta u mjesto. Za one koji su ostali u Makedo-niji da žive, proces adaptacije bio je dug i naporan. Veoma su se teško prilagođavali na nove klimatske uslove. Kako se radilo mahom o ljudima sa sela, teško su dolazili do posla, pa su se bavili uglavnom teškim fizičkim radom i poljoprivredom. Neke su se porodice nakon nesnalaženja u novoj sredini vratile u Sandžak, ili odselile za Bosnu i Hercegovinu.22

Bošnjaci doseljenici u Makedoniji ni-jesu izbjegli udarima politike asimilacije i denacionalizacije, jer im se pored pot-pune slobode vjeroispovjesti, negirao na-cionalni identitet. Mada se po popisu iz 1971. godine u Makedoniji 108.552 sta-novnika izjasnilo kao Turci, dr. Trifunov-ski smatra da je samo 20 odsto u tome pravih Turaka, a da zapravo 80 odsto čine Bošnjaci, Torbeši i Romi. Očigledno je bilo da je od 1981. do 1991, došlo do povećanja broja Bošnjaka u Makedoniji, što potvrđuju i popisi. U navedenom pe-

riodu Bošnjaci su naseljavali širi prostor Makedonije. To najbolje potvrđuje popis iz 1991. kada je u Bitolju živjelo 1.323 Bošnjaka, Berovu 77, Brodu 849, Valan-dovu 3, Vinici 26, Gostivaru 5.403, De-bru 3.137, Delčevu 51, Demir Hisaru 2, Kavadarcima 308, Kičevu 2.435, Kočanu 310, Kratovu 5, Krivoj Palanci 9, Kruše-vu 1.840, Kumanovu 377, Negotinu 193, Ohridu 531, Prilepu 3.243, Probištipu 16, Radovišu 17, Resenu 157, Svetom Niko-li 58, Skoplju 13.905, Strugi 383, Tetovu 1.132, Velesu 3.146 i Štipu 390.23

Nakon disolucije Jugoslavije, a po-sebno nakon izbijanja oružanih sukoba u Makedonij u ljeto 2001., mnogi Bošnjaci su potražili utočište kod svojih rođaka u Sandžaku ili Bosni i Hercegovini. Nakon djelimičnih izmjena makedonskog usta-va 2001. Bošnjaci su navedeni kao jedan od naroda koji žive u Makedoniji.

Međutim, i pored brojnih turbulen-cija, teških iskušenja, otvorenih pitanja i problema, Bošnjaci su se održali i op-stali na području Makedonije. Po popisu iz 2002. godine Bošnjaka je u Makedo-niji bilo 17.018, ili 0,84 odsto. Podaci navedenog popisa ukazuju da Bošnjaci u Makedoniji danas žive u 128 mjesta i to u 26 gradskih naselja i 102 seoska, od čega u gradovima živi 6.840 a u selima 10.178 Bošnjaka.24 U gradskim sredina-ma najviše Bošnjaka živi u Skoplju oko

94,5%, od čega najviše u općini Čair u kojoj živi 55% Bošnjaka glavnog grada. Kada je riječ o seoskoj bošnjačkoj po-pulaciji 9.346 osoba ili 92% njih živi u 15 sela.25 Najveće bošnjačko naselje je Gornje Orizare, koje se nalazi u opštini Veles u kojem živi 2.032 Bošnjaka. Od značajnijih drugih naselja su: Batinci, Lažani, Ljubin, Žitoše, Donje Konjari, Desovo, Srednje Konjare, Crkvine. U 8 naselja Bošnjaci čine većinu, a u selu Crkvine čine 92,56% stanovništva. Od ukupno 84 opštine i grad Skoplje, Boš-njaci žive u 59, a u 25 ih nema. Bošnjaka 96,9% živi u 18 opština, dok su u ostalim opštinama neznatno naseljeni.26 Navede-ni podaci potvrđuju, da Bošnjaci iako u malom broju, predstavljaju homogenu cjelinu, prilično zatvorenu i veoma ne-mobilnu zajednicu u granicama Make-donije, što se može tumačiti strahom od gubljenja vjerskog i nacionalnog identi-teta. Bošnjačka zajednica svoj nacionalni identitet pokušava očuvati kroz njegova-nje kulture i tradicije i vezu sa maticom Bosnom i Hercegovinom. Međutim, ne može se biti zadovoljno odnosom matice prema bošnjačkoj zajednici u Makedoni-ji. Taj odnos treba biti snažniji i prisniji i u skladu sa vezama druguih matičnih država prema svojim sunarodnicima. Nadamo se da će u budućnosti toga biti daleko više. u

PEČAT

12

EKONOMIJA

Bosna i Hercegovina je u veoma teškoj ekonomskoj situaciji iz razloga što nema ekonomskog

rasta i razvoja, povljnog ambijenta, a privreda je preopterećena prevelikom javnom potrošnjom. Najveći problemi su : velika nezaposlenost, prezaduže-nost, preglomazna administracija i pre-velika javna potrošnja. Nelikvidnost u privredi predstavlja rak-ranu koja pri-jeti kolapsom. Svako duguje svakome, jer firme redovne platiše bez obrtnih sredstava u vidu kredita i same postaju dužnici, čime se stvara lančana reakci-ja. Pri blokiranju računa zbog nepla-ćanja obavezan prioritet imaju banke i poreske uprave, a tek potom privredni-ci. Na lošu situaciju u BiH ponajviše su utjecali visoki troškovi neefikasnih vlasti, loši zakoni i raširena korupcija. Odgovornost za ove probleme ne snosi samo globalna recesija nego i nadležne institucije vlasti koje su svojim greška-ma i inertnošću kreirale vrlo nepovolj-

no poslovno okruženje i onemogućile domaćim proizvođačima ravnopravan položaj na domaćem i stranom trži-štu. Ključni problemi i dalje su nizak

nivo proizvodnje, posebno one izvozno konkurentne, i loša struktura bh. izvo-za koju karakterizira izvoz sirovina i poluproizvoda, a manje gotovih, final-nih proizvoda. Problem prekomjernog uvoza i, s tim u vezi, ogromnog trgo-vinskog deficita, nije moguće riješiti nikakvim palijativnim mjerama.

Nekoliko godina zaredom smanjuje se priliv stranih investicija. Strani in-vestitori i dalje zaobilaze BiH, a dra-matičan pad priliva stranih investicija najdrastičnije se reflektuje na ekono-miju kroz armiju nezaposlenih koja je dostigla psihološku granicu od oko 570.000 ljudi a svakodnevno bilježimo povećan trend rasta mladih u treće ze-mlje. Ovako snažan pad stranih investi-cija rezultat je prvenstveno neuspješne ekonomske politike bh. vlasti, jer se ne popravlja poslovni ambijent. Strane kompanije ne žele ulagati u neuređenu zemlju kakva je BiH. Neprihvatljivo je da za pokretanje investicije, odnosno

Ekonomska situacija u Bosni i Hercegovini

Zašto svoju akumulaciju davati drugima?

n Piše: Prof. dr. Sadik BAHTIĆ

Najbolji i najefikasniji način da pokrenemo privredu, zapošljavanje i izlazak Bosne i Her-cegovine iz ekonomske, socijalne i političke krize je zaštita domaće proizvodnje i domaćeg proizvoda a to je u interesu svih građana

13

EKONOMIJA

registraciju firme treba 37 dana, a za dobivanje raznih ostalih dozvola čak 180. Izvještaji govore kako BiH stoji znatno lošije u odnosu na zemlje okru-ženja u pogledu konkurentnosti, nivoa korupcije u javnom sektoru i nivoa ekonomskih sloboda. Nažalost, među-narodni imidž zemlje ne samo da nije poboljšan nego je dodatno pogoršan. Vanjski sektor BiH karakteriše visok stepen otvorenosti bh. ekonomije a po-sljedice su velik trgovinski deficit.

Osnovni razlog usporenog ekonom-skog rasta i razvoja Bosne i Hercego-vine su brojne barijere u koje između ostalog spadaju:

1. Nedovoljna podrška privred-nom sektoru od strane vladinih insti-tucija (nepovoljan poslovni ambijen-t,nepostojanje neophodne zakonske re-gulative; nepostojanje brojnih državnih agencija i institucija za oblast podrške biznisima; nedovoljno razvijeni ljudski resursi u javnom sektoru; ne razvije-na poslovna infrastruktura; nedostatak statističkih podataka; brojne admini-strativne barijere; i sl);

2. Nedostatak adekvatne podrške privrednom sektoru od strane finan-sijskih institucija (nedostatak prihvat-ljivih kreditnih linija za poljoprivredu, malo preduzetništvo, i sl);

3. Nedostatak podrške sektoru privrede od strane javnosti (generalno negativan stav javnosti prema preduzet-ništvu i lokalnim preduzetnicima; nizak nivo svijesti lokalnih potrošača o potrebi konzumiranja domaćih proizvoda koji is-punjavaju standarde kvaliteta, i sl);

4. Nedostatak podrške biznis sek-toru od strane organizacija i institu-cija za podršku biznisima (nedostatna podrška od strane poljoprivrednih in-stituta i laboratorija, razvojnih agenci-ja, privatnih pružaoca usluga, i sl);

5. Nedovoljno razvijeni kapa-citeti malih i srednjih preduze-ća (nedostatak preduzetničkog duha i inovativnosti; nedostatak menadžment vještina, biznis vještina, marketing vještina; nerazvijeni proizvodni kapa-citeti i informacioni sistemi itd

Kako izaći iz krize?

Bez povećanja investiranja i sma-njenja javne potrošnje Bosna i Herce-govina ne može izaći iz krize. Tako-đer, nužne su i neophodne ekonomske reforme, smanjivanje administarcije i usklađivanje javne potrošnje s realnim mogućnostima. Možemo trošiti samo onoliko koliko zaradimo, a poveća-nje plata mora da prati produktivnost. Ekonomske reforme su na kraći rok bolne ali zato na duži rok daju pozi-tivne rezultate,one nam jedino mogu donijeti svijetlu budućnost i bolji život za sve građane, te s toga ekonomske reforme treba da budu prioritet u radu svih vlada. Ekonomija treba da bude osnovni činilac u reintegraciji drža-ve Bosne i Hercegovine i ekonomiju trebamo odvojiti od politike, jer nam samo ekonomija može obezbjediti bo-lji život i prosperitet. Bez investiranja ne možemo izaći iz krize, npr. SAD, Velika Britanija i Japan svjetske eko-

nomske sile najviše su zadužene ali su ekonomski moćne države. Japan je svjetska ekonomska sila koja ima 180% zaduženja u odnnosu na GDP. Međutim, SAD, Velika Britanija i Ja-pan zadužuju se i ulažu pametno u ra-zvoj, infrastrukturu, proizvodnju u ono što stvara novu vrijednost za razliku od Bosne i Hercegovine čija zaduživa-nja idu pretežno u potrošnju. Ne tre-ba biti puno pametan kako potaknuti ekonomiju i izaći iz krize, treba samo primjeniti pozitiva iskustva sa zapada. Sredstava ima i u Bosni i Hercegovini i kod međunarodnih finansijskih insti-tucija, terba se zadužiti i ta sredstva uložiti u infrastrukturu i razvoj i naše resurse staviti u funkciju razvoja. , Po-sebno trebamo uložiti u infrastrukturu i energetiku, jer sada u svijetu globalno prijeti nestašica energije i energetskih resursa , to trebamo pokrenuti a prije toga trebamo uraditi strategiju razvoja u energetskom sektoru. BiH na osnovu svojih potencijala u energetici može pokrenti velike investicije i zapošlja-vanja jer sad od svojih ukunih hidro-potencijala koristimo samo 40%. Mi u Bosni i Hercegovini imamo perspek-tivu i šansu za razvoj, jer smo mala država sa bogatim prirodnim i ener-getskim resursima, trebaju nam evrop-ske integracije, ekonomska, pravna i politička stabilnost, povoljan poslovni ambijent, moramo više ulagati u nau-ku i obrazovanje i boriti se protiv kri-minala i korupcije .Također moramo privredi, poljoprivredi, i turizmu dati poticaje i olakšice a posebno trebamo

Zašto svoju akumulaciju davati drugima?

14

EKONOMIJAsubvencionirati izvozno-orjentirana preduzeća kako bi smanjili trgovinski deficit.Neophodne su nam i ustavne reforme , da stvorimo funkcionalniju, jeftiniju i efikasniju državu.Također, šansa nam je da dovršimo proces pri-vatizacije, terba dovršti proces prodaje javnih preduzeća kao dio ili cjelina i taj novac treba uložiti u investicije a ne u potrošnju. Novac od privatizacije jednom se dobiva i zato ga treba pa-metno ulošiti u razvoj. Izgradnja cesta i koridora Vc je najbolji način za ula-ganje novca od privatizacije i zaduži-vanja jer to nam povećava ekonomski rast i zapošljavnje. Bosna i Hercegovi-na ima sve preduvjete da na bazi svojih resursa postanemo ekonomski moćna i jaka država , zemlja ugodnog življenja i uspješnog poslovanja.Sve je do nas , ja mislim da više nema vremena i da se hitno mora krenuti u reforme i zausta-viti ovaj negativni trend u ekonomiji.

Zaštita domaće proizvodnje kao jedna od mjera za izlazak iz ekonomske krize

Najbolji i najefikasniji način da pokrenemo privredu ,zapošljavanje i

izlazak Bosne i Hercegovine iz eko-nomske, socijalne i političke krize je zaštita domaće proizvodnje i domaćeg proizvoda a to je u interesu svih gra-đana . U Bosni i Hercegovini kad je u pitanju domaća proizvodnja imamo gotovo sve prehrambene proizvode koje uvozimo npr:

1. Imamo razvijenu proizvodnju prehrambenih proizvoda,

2. Proizvodnju svježe ribe, mesa i mesnih prerađevina,

3. Proizvodnju brašna, pekarskih proizvoda, tjestenine, keksa itd,

4. Proizvodnju meda, praškastih proizvoda, biskvita, čajeva i tako da-lje,

5. Proizvodnju voća, povrća,gljive, sjemejskog kropmpira,

6. Proizvodnju, mlijeka, mlječnih proizvoda,, mineralne vode, sokova, sirupa oiva itd.

Pitam se zašto uvozimo sve i sva-šta kad su naši proizvodi jeftiniji, da-leko kvalitniji, prirodniji i zdraviji od uvoznih pa naše fabrike zbog nedo-statka tržišta rade kapacitetom 30 do 70 % i zašto nam je ovoliki trgovinski deficit?Vlade u Bosni i Hercegovi-ni na svim razinama trebaju i mora-ju više ulagati poticaje i stimulacije s jedne strane kao i zaštiti domaću proizvodnju s druge strane putem ca-rina, prelevmana itd. Također, vlade na svim razinama trebaju da donesu takve mjere, propise, uredbe, i zakone s kojima će obezbjediti takav poslov-ni ambijent gdje ćemo proizvoditi što više domaćih proizvoda, te da te pro-izvode uz dobar marketing ponudimo svakom potrošaću u zemlji. Izvozno –orjentiranim preduzećima i domaćoj proizvodnji vlada treba obezbjediti povoljne dugoročne kredite s malom kamatom i dugoročnim grejs perio-dom kako bi se povećala proizvodnja, zapošljavanje i izvoz a samnjio uvoz i veliki trgovinski deficit.

Bosna i Hercegovina je bogata dr-žava s prirodnim resursima, prije sve-ga sa vodom, hidropotencijalom,rud-nicima i šumama, te svoje resurse tre-bamo staviti u funkciju razvoja i pro-

15

EKONOMIJA

izvodnje domaćeg finalnog proizvoda a ne kao sad kad su u pitanju šume da izvozimo poluproizvode dasku i trup-ce u Italiju a uvozimo namještaj iz Ita-lije kao finalni prizvod izrađen od tih naših izvezenih poluproizvoda.

U Bosni i Hercegovini se za zašti-tu domaće proizvodnje, a u skladu sa Zakonom o carinskoj politici, mogu uvesti sljedeći instrumenti:

1. dodatna carina, 2. sezonska carina, i 3. dopunska i kompenzatorna carina,Navedenim carinama se utiče na

fizički obim uvoza pojedinih proizvo-da, kako bi se zaštitili domaći proizvo-di, te da ne bi došlo do poremećaja na tržištu. Ako u tom pogledu, carinske stope na poljoprivredne i prehrambe-ne proizvode npr., u određenom peri-odu godine ne garantuju stabilnost do-maće proizvodnje i domaćeg tržišta, Savjet ministara BiH može dodatno na postojeće carinske stope propisati i sezonske carinske stope. Za uvođenje sezonske carinske stope, Savjet mini-stara BiH, mora prvo pribaviti mišlje-nje entiteta, a stopa sezonske carine ne može biti veća od 30% postojeće carinske stope. Navedeni carinski instrumenti štite domaći proizvod od prekomjernog uvoza takvih pro-izvoda, a sredstva koja su ostvarena

primjenom navedenih carina dijelom kroz subvencije, usmjeravaju na sti-mulisanje domaćeg proizvoda koji se štiti carinom. Kada je u pitanju rad malih i srednjih preduzeća u uslovima tranzicionih procesa, ispravno je ko-liko-toliko zaštititi svoju proizvodnju od nadiruće konkurencije visoko ra-zvijenih zemalja.

Stoga bi faktori podrške izvo-znom proizvodu, u uslovima Bosne i Hercegovine, bili sljedeći:

1. oslobađanje od indirektnih poreza, 2. uvođenje dodatnih carina na

proizvode koji se uvoze, a čiji uvoz ugrožava domaći proizvod i stabilnost domaćeg tržišta, - subvencioniranje izvoznog proizvoda,

3. povoljno kreditiranje proizvod-nje izvoznog proizvoda,

4. Oslobađanje plaćanja indirek-tnih poreza na izvozni proizvod je uo-bičajena mjera stimulisanja izvoznog proizvoda i primenjuje se ne samo kod nas, već i u svim drugim državama, te ne daje posebno uočljive rezultate u stimulisanju izvoznog proizvoda, ali bi uvođenje poreza na takav proizvod znatno umanjilo konkurentnost našeg izvoznog proizvoda.

5. Uvođenjem carine, a naročito dopunskih carina na određene proi-zvode iz uvoza, stvara se pogodan am-

bijent za poslovanje kompanije koja proizvodi izvozni proizvod.

6. Subvencionisanje izvoznog proizvoda direktan je vid stimulaci-je proizvodnje orijentisane na izvoz, kao i omogućavanje konkurentnosti izvoznog proizvoda u pogledu cijene tog proizvoda u odnosu na cijene istih proizvoda iz drugih država.

Najčešće se subvencionišu poljo-privredni i prehrambeni proizvodi i to iz dva razloga:

1. prvo što su to proizvodi koji moraju biti dostupni cjelokupnom sta-novništvu, a

2. drugo što u Bosni i Hercegovini ova proizvodnja može da bude osnov ukupnog ekonomskog razvoja.

Na kraju ove kolumne kao ekono-mista i nekadašnji privatni poduzetnik na bazi svog iskustva i znanja , pozi-vam sve građane u Bosni i Hercegovi-ni da kupuju domaće proizvode, jer će na taj način najviše pomoći sami sebi, nezaposlenima,, svojoj djeci i državi BiH a to će biti i veliki korak ka zau-stavljanje negativnog trenda iseljava-nja mladih u treće zemlje.

Zašto svoju AKUMULACIJU da-vati drugima?

Pridružimo se svi i podržimo akci-ju „KUPUJMO DOMAĆE PROIZVO-DE“! u

16

EKONOMIJA

Za razliku od velikih kompanija iz oblasti veletrgovine, građevinar-stva i sl., malo je malih i srednjih

preduzeća, koja mogu sebi dozvoliti da nemaju neophodna novčana sredstva, bilo za održavanje tekuće likvidnosti, ili za na-bavku neophodnih roba i usluga. Upravo nedostatak neophodnih finansijskih sred-stava, dovodi ih u situaciju, da novootvo-rena mala preduzeća često propadaju, jer nedostatak sredstava čini ih ranjivijima nego, velike korporacije.

Stoga, vlasnici, odnosno rukovodioci malih i srednjih preduzeća, traže načina da zaštite sebe i svoje poslove od svih nepredviđenih događaja koji bi mogli ugroziti opstanak ili spriječiti rast. Te u tu svrhu sagledavaju posljedice, koje bi mo-gle nastati kao rezultat rizika nedostatka finansijskih sredstava. Radnje na otklanja-nju rizika, u najkraćem, mogu se definisati na sljedeći način:

- Otkloniti rizik- Sam apsorbirati rizik - Prevencijom spriječiti nastajanje štet-

nih posljedica - Prenijeti rizik na drugeDa bi se odlučio koji pristup koristiti,

preduzetnik mora analizirati svoju izlože-

nost riziku, te shodno tome donijeti odlu-ku, kojom će anulirati mogući rizik. Pro-gram upravljanja rizikom stvoren takvom analizom treba:

- Tačno odrediti rizike koji bi mogli prouzrokovati poslovne gubitke

- Procijeniti koliko bi ozbiljni mogli biti takvi gubici

- Odabrati najbolji način postupanja sa tim rizicima

Shodno tome, rukovodilac malog i srednjeg preduzeća, mora imati razrađene strategije, politike i procedure za upravlja-nje rizikom koje obuhvataju identifikova-nje, mjerenje ili procjenu i praćenje rizika, uključujući izvještavanje vlasnika, o rizi-cima kojima je preduzeće izloženo ili bi moglo biti izloženo. Te je, u cilju preven-tivnog djelovanja, rukovodstvo obavezno provoditi redovne mjere upravljanja rizi-kom i u vezi sa tim postupati u skladu sa pravilima finansijske struke. Sve navede-no, sa osnovnim ciljem, što konkurentni-jem odnosu poslovanja na tržištu. Poseb-no, kada se zna da u poslovnom svijetu, nisu rijetki slučajevi pribjegavanju tzv. alternativnim sredstvima finansiranja.

Ta alternativna sredstva finansiranja, mogu se stjecati na dva načina:

1. Eskontom mjenice. Znači da, ako su preduzeću za prodate robe ili izvršene usluge, kao instrument plaćanja, dužnici izdali mjenicu s dospijećem za nekoliko mjeseci, a novčana sredstva za redovno odvijanje poslovne aktivnosti su potrebna odmah, Banka u tim slučajevima može

Obezbjeđenje potrebnih finansijskih sredstava – prodajom sadašnjih i budućih potraživanja

n Piše: Prof. dr. Halid KURTOVIĆ

Problemi s kojima se suočavaju privredni subjekti u savremenim uslovima poslovanja su mnogobrojni. Jedan od najčešće prisutnih je nedostatak finansijskih sredstava, nastao kao rezultat nemogućnosti blagovremene naplate svojih potraživanja, odnosno sukcesivna napla-ta potraživanja koja dospjevaju za mjesec, dva, tri … itd. Zbog nemogućnost, svakovremenog obezbjeđenja finansijskih sredstava neophodnih za održavanje likvidnosti, privredni subjekti, veoma često prodaju svoja potraživanja, odnosno, prava na potraživanje novčanih sredstava kod drugih preduzeća ustupaju bankama, preduzećima ili agencijama, koje se bave otkupom nenaplaćenih potraživanja.

17

EKONOMIJA

ponuditi eskont mjenice i zadovoljiti po-trebu za obrtnim sredstvima danas.

2. Prodaja sadašnjih i budućih potra-živanja, preduzećima ili bankama koje su registrovane za obavljanje poslova fakto-ringa.

Mjenica je vrijednosni papir po nared-bi, ex lege naravi, bez obzira na to je li na mjenici navedena odgovarajuća klauzula, «po naredbi» ili ne. Savremena je mjenica vrijednosni papir, obavezno-pravne pri-rode, jer je u njoj inkorporirano novčano potraživanje povjerioca prema dužniku, a radi se o odnosima inter partes, a ne o stvarnopravnim odnosima ili o odnosima mortis causa. Prema tome, mjenica kao stvarno formalni vrijednosni papir mora imati sve elemente koji su joj zakonom naloženi, u protivnom je nevažeća, te ne proizvodi nikakve mjenično-pravne po-sljedice. Posebno, zbog činjenice da se mjenica nalazi u prometu, u funkciji ko-mercijalnog novca, tako da dužnik i ne zna kod koga se ona nalazi i koji je njen novi indosatar — povjerilac.

Svi potpisnici mjenice, u načelu, pa i indosanti odgovaraju mjeničnom povjeri-ocu, a i svim svojim predhodnicima soli-darno za isplatu mjenice. Uz zahtjev pre-ma glavnom dužniku povjerilac može, da-kle, imati i zahtjeve prema svim regresnim dužnicima, tako da može iskupiti mjenicu u regresu. Zbog ove osobenosti, a i zbog mjenične apstraktnosti od mjenice često zaziru dužnici. No s druge strane je cije-ne i preferiraju povjerioci. Ovu tvrdnju možemo ilustrirati na sljedećem primjeru. Neka u tu svrhu dođe do prodaje robe na

kredit. Na osnovi ugovora o kupoprodaji, prodavalac može po dospijeću tražiti od kupca isplatu prodajne cijene. Međutim, prema načelima privrednog prava kupac može protiv njegova zahtjeva staviti broj-ne prigovore, da mu robu nije na vrijeme isporučio, da roba ima neke nedostatke, da mu je roba isporučena sa zakašnjenjem i sl. Sve su to činjenice koje uveliko utje-ču na povjeriočev zahtjev. Dužnik je znači uveliko zaštićen opštim trgovačkim pravi-lima, pa je razumljivo što on tu zaštitu želi sačuvati. No, isto tako je shvatljiv strah povjerioca da, neosnovanim dužnikovim prigovorima bude izložen odugovlačenju i šikaniranju, protiv čega se on nastoji osigurati, te u tu svrhu i traži izdavanje mjenice kao vrlo značajnog instrumenta sigurnosti u naplati potraživanja, s obzi-rom na to da je ona apstraktne naravi, te da se u postupku naplate prethodno nave-deni prigovori ne mogu ni postaviti, osim razumljivo u eventualno podignutom po-stupku zbog neosnovanog obogaćenja.

Shodno navedenom, uz sve prednosti, koje mjenica ima, sve je manje povjerioca (prodavalaca roba, davaoca usluga i dr.), koji svoja potraživanja obezbjeđuju uzi-manjem mjenice, kao garancije za naplatu potraživanje. Nego se, u najvećem broju slučajeva ide na dogovor između prodav-ca i kupca o vremenu dospijeća potraži-vanja, nastalih kao rezultat kupoprodaje roba.

Pošto vremenom, veliki broj proda-valaca, dolazi u poziciju nemogućnosti izmirenja prispjelih obaveza, pogotovu, ako su u pitanju novoosnovana preduze-

ća ili neka mala i srednja preduzeća, tada ista traže, alternativni način obezbjeđenja novčanih sredstava. Ti alternativni načini u najvećem broju slučajeva su, prodaja sa-dašnjih i budućih potraživanja.

Praksa, koja je u posljednjih nekoliko godina, sve više prisutna i u Bosni i Her-cegovini je, prodaja potraživanja subjek-tima koji se bave otkupom potraživanja (Faktori: agencije, preduzeća, banke..), registrirani su u većini zemalja, a i u Bo-sni i Hercegovini, s osnovnom djelatno-šću – poslovi faktoringa. Ovi subjekti, raspolažu značajnim, vlastitim finansij-skim sredstvima i svojim komintentima omogućavaju da prebrode finansijske problem, nastale kao rezultat nedostatka finansijskih sredstava.

Prema Zakonu o faktoringu Federacije Bosne i Hercegovine, faktoring je pravni posao kupoprodaje postojećih nedospje-lih ili budućih kratkoročnih novčanih po-traživanja, nastalih iz osnova ugovora o prodaji robe ili pružanja usluga u zemlji i inostranstvu, koja se prenose i na faktora ugovorom i koji preuzima obavezu napla-te potraživanja od prodavca da ih naplati u svoje ime i za svoj račun. Prema ovom Zakonu, kratkoročna novčana potraži-vanja su, potraživanja koja dospijevaju na naplatu u roku do 180 dana od dana prodaje robe, odnosno pružene usluge, a definira se ugovorom o prodaji robe ili pružanja usluga.

Stim u vezi, predmet faktoringa, od-nosno ugovora između prodavca ili da-vaoca usluga i Faktora (pravnog subjekta registriranog za naplatu kasnije dospjelih

Obezbjeđenje potrebnih finansijskih sredstava – prodajom sadašnjih i budućih potraživanja

18

EKONOMIJA

potraživanja) je otkup svake postojeće i/ili buduće, cijele ili djelimično, nedospje-lih kratkoročnih novčanih potraživanja, nastalih iz osnova ugovora o prodaji roba ili pružanja usluga u zemlji i inostranstvu, zaključenog između subjekata koji obav-ljajući svoju djelatnost stupaju u među-sobne dužničko - povjerilačke odnose.

Razni modaliteti, uvedeni u poslovnu praksu subjekata koji se bave faktorin-gom, omogućuju vrlo fleksibilnu struk-turu finansiranja svojih klijenata. Ovaj oblik finansiranja u svijetu je od izuzet-nog značaja, a zasniva se na otkupu po-traživanja prodavca po osnovu prodate robe uz odgodu plaćanja ili kada se kup-cu odobrava kredit za vrijednost kuplje-ne robe. U odnosu na druga alternativna sredstva finansiranja, faktoring ima ne-koliko prednosti:

Prvo, u zemljama, kakva je i Bosna I Hercegovina, sa slabim ili nikakvim obezbjeđenjem zajmova, nepotpunim si-stemom registrovanja potraživanja, neefi-kasne i nerazvijene sudske zaštite povje-rilaca, institute obezbjeđenja neophodnih finansijskih sredstava, posebno malim i srednjim preduzećima, može biti od izu-zetnog značaja;

Drugo, finansiranje kod faktoringa se zasniva na kvaliteti osnovnog potraži-vanja. Zbog čega on može biti izuzetno privlačan malim i srednjim preduzećima. Prodajom svojih potraživanja, sva prava se prenose na Faktora, čija se osnovna

djelatnost odnosi na naplatu, na njega pre-nesenih potraživanja.

Zaključenjem kupoprodajnog ugovo-ra, o otkupu potraživanja, Faktor prihvata obavezu prema klijentu, preduzeću koje mu je ustupilo svoja potraživanja, da u cjelosti ili u određenom iznosu isplati ugovoreni iznos. Na ovaj načina daje se značajan doprinos povećanju robne raz-mjene, povećanju koeficijenta obrta, te samim uspostavljanjem efikasnijeg finan-siranja i rastu DBP.

Vrste faktoringa

U pravnoj teoriji i praksi iskristalisalo se nekoliko osnovnih vrsta posla faktorin-ga. Svakako, analizirajući do sad izneseno u ovom radu, jasno je da posao faktorin-ga može i u praksi najčešće ima različite modalitete (način plaćanja avansa i uku-pne cijene potraživanja, ugovorene usluge koje faktor vrši klijentu i sl.), a koji u biti i definišu različite vrste posla faktoringa. U ovom radu ćemo se osvrnuti na sljedeće vrste posla faktoringa:

a) Domaći faktoringO domaćem fаktоringu je riječ kad

su svi subjekti posla faktoringa pravna i(li) fizička lica sa prijavljenim sjedištem (mjestom prebivališta) u jednoj državi.

Transakcija faktoringa obično uklju-čuje tri aktera:

1. Kupac robe2. Prodavac robe

3. FaktorOve strane su u interakciji tokom pro-

daje.Kupac robe:•Pregovara o uslovima za kupovinu

na kredit s prodavcem•Prima robu, fakturu i detaljna uput-

stva od prodavca da plati faktoru na datum dospijeća

•Plaća faktoru na vrijeme ili traži produženje

•Predmet je zakonske akcije faktora za plaćanja poslije dospijeća

Prodavac robe•Prima nalog za kupovinu robe na

kredit od kupca•Potpisuje ugovor o prodaji s kup-

cem, uključujući uslove•Prodaje kupcu robu na kredit, obez-

bjeđujući kopiju fakture s robom, s detalj-nim uputstvima za izvršavanje plaćanja faktoru na datum dospijeća (to su nova potraživanja)

•Prodaje potraživanja faktoru i dobi-ja 80% ili više u vidu avansnog plaćanja

•Dobija ostatak plaćanja od faktora, umanjeno za provizije za usluge

Faktor•Potpisuje ugovor s klijentom (pro-

davcem) radi obezbjeđenja naplate potra-živanja i drugih usluga faktoringa

•Obično plaća 80% ili više iznosa fakture klijentu (prodavcu) unaprijed

•Obezbjeđuje usluge faktoringa kli-jentu (prodavcu)

•Prima plaćanja od kupca na datu-me dospijeća i izvršava plaćanje ostatka klijentu (prodavcu) nakon odbijanja svih provizija za usluge

Faktoring se generiše prodajom na kredit u normalnom toku poslovanja. Kada se transakcija izvršava, uloga fak-tora je da realizuje prodaju, tj. da naplati potraživanja. Faktor djeluje kao posrednik između prodavca i kupca.

1. Potencijalni kupac robe prosljeđuje zahtjev za prodaju prodavcu.

2. Prodavac (klijent) podnosi zahtjev faktoru za kupovinu potraživanja.

3. Faktor provjerava kreditnu sposob-nost kupca.

4. Ako je faktor zadovoljan dobijenom informacijom, faktor odobrava transakci-ju.

5. Prodavac šalje robu, zajedno sa ori-ginalnom fakturom, kupcu. Ova faktura obično uključuje uputstvo kupcu za pla-ćanje (sveobuhvatni detalji o plaćanju di-rektno faktoru kojem je dodijeljen posao

19

EKONOMIJAnaplate potraživanja).

6. Klijent takođe šalje kopiju original-ne fakture faktoru.

7. Nakon dobijanja kopije fakture, po-traživanja se prebacuju faktoru u skladu sa ugovorom o faktoringu. U isto vrijeme, faktor daje na raspolaganje kreditnu liniju (obično 80% vrijednosti fakture) i klijent može odmah imati pristup ovim sredstvi-ma. Faktori obično odobravaju finansira-nje nakon dobijanja fakture. Faktor uzima proviziju na ukupni iznos (npr. 1.2% izno-sa fakture).

8. Na datum dospijeća (npr. nakon 60 dana), kupac plaća fakturu u punom izno-su faktoru. Ako plaćanje kasni, faktor ini-cira naplatu od kupca. U slučaju kontinui-ranog neplaćanja, obično je faktor taj koji inicira zakonski postupak za naplatu. Kod faktoringa s regresom, faktor može po-novo tražiti sva potraživanja koja ostanu nenaplaćena od klijenta. Kod faktoringa bez regresa, faktor preuzima gubitak (od kog se faktor može zaštititi kreditnim osi-guranjem).

9. Klijent plaća fakturu u punom izno-su faktoru koji prebacuje stanje koje du-guje na klijentov račun nakon oduzimanja svih provizija, kamate, troškova itd. pre-ma dogovoru.

Inostrani faktoring

Inostrani faktoring posao u kojem naj-manje jedan od subjekata ima prijavljeno sjedište (mjesto prebivališta) u drugoj dr-žavi, različitoj od one drugog subjekta po-sla faktoringa. Kada prodavac robe i ku-pac nisu locirani u istoj zemlji, govorimo o međunarodnom faktoringu. U tim slu-čajevima, postoje četiri uključena aktera:

1. Kupac robe2. Prodavac robe3. Izvozni faktor (domaći faktor)4. Uvozni faktor (faktor u inostran-

stvu)Uloge prodavca i kupca su kao u gor-

njem tekstu.

Izvozni ili domaći faktor• potpisuje ugovor s klijentom (pro-

davcem) radi obezbjeđenja naplate potra-živanja i drugih usluga faktoringa

• predaje potraživanja faktoru u ino-stranstvu, tj. u zemlji kupca

• obično plaća 80% ili više iznosa fakture klijentu (prodavcu) unaprijed

• pruža usluge faktoringa klijentu (prodavcu)

• dobija plaćanja od faktora u ino-stranstvu na datume dospijeća i plaća ostatak plaćanja klijentu (prodavcu), na-kon odbijanja svih provizija za usluge.

Uvozni faktor ili faktor u inostran-stvu

• obavještava klijenta (kupca robe) da su potraživanja prenesena

• prima plaćanja od kupca robe na da-tum dospijeća i prebacuje novac na račun domaćeg faktora (nakon odbijanja provi-zije za usluge)

Prednosti faktoringaFaktoring je postao popularan širom

svijeta zahvaljujući uslugama koje nudi. Faktori obezbjeđuju usluge od finansi-ranja do upravljanja prodajom na kredit: finansiranje, vođenje računa, naplaćivanje potraživanja i zaštita od kreditnih rizika. Usluge koje treba pružiti su navedene u ugovoru o faktoringu - ugovor, kao bilo koji drugi ugovor o prodaji, regulisan je prema zakonu o ugovoru.

Iz faktoring poslovnog odnosa za kli-jenta, a i za - faktora, nastaju dosta brojne pogodnosti - prednosti. U najznačajnije pogodnosti faktoringa sa pozicije klijenta treba istaći:

učinkovitiji management potraživa-nja;

učinkovitija analiza tržišta;uvećanje likvidnosti; iuvećanje profitabilnosti.

Faktor, u pravilu, ima brojno a i dosta stručno osoblje i opremu, te prema tome može uspješnije voditi potraživanja, kako svojih, tako i klijentovih. Opremljen je i za svakodnevnu obradu podataka što mu omogućava obavljanje i dodatnih ban-karsko prometnih usluga, kao na primjer obračunavanje provizije, obračun i uplatu

poreza, vođenje statistike prometa i to sve uz relativno nisku cijenu.

Faktor je često učinkovitiji i pri analizi marketinško financijske situacije na trži-štu klijentovih proizvoda i usluga. U tom kontekstu vodi raznovrsne poslovne evi-dencije, promovira klijentove proizvode, posreduje u ime i za račun klijenta na tr-žištu novca i kredita, posreduje u pružanju usluga otpreme i dopreme, osiguranja i sl. Posebno je za klijenta značajna faktoro-va analiza kreditne sposobnosti dužnika. Naime, često klijent nije u stanju, zbog pomanjkanja osoblja i opreme, preduzeti uspješnije ispitivanje kreditne sposobno-sti dužnika, pa to prepušta faktoru.

Ukoliko ispitivanje vrši faktor, on to čini ili posredstvom dužnikovih banaka koje kroz duže poslovne odnose imaju dobar pregled kreditne situacije svojih klijenata, ili pak putem svog vlastitog ureda-instituta za evidenciju i analizu. Svi detalji što su značajni za kreditnu spo-sobnost dužnika slijevaju se u taj ured, i što duže faktor posluje s klijentom, to je veća mogućnost donošenja tačnijeg suda o kreditnoj sposobnosti dužnika. Da bi se ova mogućnost još pojačala, najveći faktor uredi - instituti osnivaju i središnje urede - centre za evidenciju na nivou cije-le države, pa i zajednice država, u koji se slijevaju podaci o ispitivanju dužnikovih sposobnosti iz, praktično, čitavog svijeta, a stoje na raspolaganju, uz relativno nisku cijenu, svim klijentima.

Poslujući posredstvom faktoringa klijent iskazuje znatno manje potrebe za obrtnim kapitalom, posebno gotovinom, te se tako uveliko poboljšava i njegova li-kvidnost. Ovo se naročito odnosi na mala i srednja preduzeća a i na preduzeća u izgradnji čija je ekspanzija često otežana zbog nedostatka obrtnog kapitala. Smatra

20

EKONOMIJAse da je financiranje putem faktoringa znatno povoljnije za klijenta nego kredi-tiranje na osnovu tekućih računa. Naime, kod kontokorentnog odnosa banka zahtje-va obično cjelovitu cesiju, svih potraživa-nja što ih ima klijent i honorira ih sa 60 - 80% iznosa potraživanja, dok se to kod faktorinškog odnosa honorira od 70 - 95% i, u pravilu, bez nekih dodatnih ograniče-nja.

Faktorinški način poslovanja pogodu-je i većoj profitabilnosti klijentovog pre-duzeća. Naime, novcem dobivenim od faktora klijent može i treba izmiriti oba-veze prema dobavljačima i to u gotovini. Gotovinskim plaćanjem klijent kao platac stječe u odnosu na dobavljača jače pozi-cije, što mu omogućuje da repromaterijal nabavlja jeftinije - obično uz dosta brojna skonta. Nadalje, klijent ušteđuje mate-rijalne i personalne troškove time što ne mora imati vlastito kreditno odjeljenje po-moću kojeg bi inače morao voditi ukupno računovodstvo dužnika i obavljati u vezi stim, vrlo brojne poslove. Zbog toga što nema vlastito kreditno odjeljenje, klijent se oslobađa od zapošljavanja dodatnog osoblja, a time se postiže i porezno raste-rećenje, što sve nesumnjivo vodi većoj profitabilnosti.

Financiranje putem faktoringa pruža dosta brojne pogodnosti i za faktora. U te-meljne pogodnosti faktoring odnosa sa po-zicije faktora, po mom sudu, valja istaći:

- mogućnost uvećanja profita na osnovu obima privređivanja (uvećava se obim izvršenih marketinških, računovod-stvenih, financijsko obračunskih i sl. uslu-ga);

- mogućnost prevaljivanja del crede-re rizika na klijenta ugovaranjem nepravo faktorinških oblika poslovanja; i

- mogućnost daljnje optimalizacije plasmana kapitala uz kratkoročne i sred-njoročne uslove privređivanja. Poznato je naime, da mnoge banke danas imaju velik iznos neplasiranog ili loše plasiranog kre-ditnog potencijala, pa im upravo plasira-nje istog putem relativno sigurnog fakto-ring odnosa pruža dosta solidnu sigurnost i zaradu.

Nedostaci faktoring odnosa

Kao svaki ekonomsko-pravni institut, tako i faktoring ima, sasvim razumljivo, i izvjesne nedostatke - slabosti. U osnovne nedostatke faktoring odnosa sa pozicije klijenta treba istaći:

- umanjenje ili pak potpuni nesta-nak osobnih kontakata sa kupcima, što se može, dugoročno promatrano, veoma loše odraziti na klijentov obim proizvodnje i prodaje. Uz ovo valja napomenuti da mno-gi poslovni partneri, a i neke financijske institucije, tumače faktoring odnose kao izraz pogoršanja solventnosti klijenta; i

- relativno visoki faktoring troškovi kod malih potraživanja. Naime, troškovi faktoringa mogu biti kod malih potraži-vanja relativno visoki, posebno u odnosu na druge uobičajene načine kreditiranja, pa odluku o faktoringu treba opravdati značajnim dodatnim pogodnostima ili pak nemogućnošću korištenja alternativnih izvora kreditiranja.

U nedostatke - slabosti faktoring od-nosa sa pozicija faktora treba spomenuti:

-postojanje relativno visokih troškova, a i tehničkih mogućnosti ispitivanja kre-ditne sposobnosti krajnjih kupaca - potro-šača. To se odnosi na mala i jednokratna potraživanja. Zbog toga će faktor finan-cirati samo one klijente koji imaju velik krug stalnih kupaca i to onih potrošača koji redovito koriste klijentove proizvode i usluge;

- postojanje opasnosti od preuzimanja krivotvorenih faktura. Rizik krivotvore-nja, nesumnjivo, manje ili više, postoji kod svih trgovačko-pravnih poslova. Zbog toga faktor treba tražiti od klijenta da mu fakture dostavlja prije isporuke robe kako bi eventualno smanjio rizik krivotvorenja;

- postojanje mogućnosti da pri pre-uzimanju potraživanja faktor preuzme i tražbine opterećene klauzulom zabrane; te

- postojanje mogućnosti preuzimanja i tražbina opterećenih klauzulom pridržaja prava vlasništva robe.

Poznato je da mnogi klijenti pri pro-daji svoje robe s kupcem ugovaraju kla-uzulu pridržaja prava vlasništva robe. Na

osnovu ove klauzule pravo vlasništva se prenosi sa klijenta na kupca tek isplatom kupoprodajne cijene. Ova klauzula je, inače, izuzetak od pravila prema kojem se kod ugovora o prodaji pokretnih stvari vlasništvo prenosi predajom stvari. Faktor kojem je klijent ustupio potraživanja, prije nego je sa svojim kupcem ugovorio pri-držaj prava vlasništva robe, zaštićen je od djelovanja navedene klauzule. Znači, da na osnovu navedenog načela, faktora ne veže klauzula pridržaja prava vlasništva. No, u slučaju kad je klijent nabavio robu radi daljnje prodaje i dobavljaču ustupio pridržaj prava vlasništva te kasnije kao klijent prenio faktoru tražbinu, cesija traž-bine faktora ne bi bila pravno valjana, jer je vremenski starija klauzula o zadržava-nju prava vlasništva nad robom.

Na kraju mog izlaganja o faktoringu u smislu rezimea treba reći:

- prvo, da je financiranje putem fak-toringa tipičan ugovor bankarskog prava, nastao u savremenom smislu u financij-sko-pravnoj praksi SAD, te da se poslije odatle proširio i u ostale dijelove svijeta;

- drugo, da se u suvremenoj poslov-noj praksi javlja u više oblika, a to su: pravi faktoring, nepravi - kvazi faktoring, faktoring plativ po dospijeću, domaći i međunarodni faktoring, te otvoreni i skri-veni faktoring;

- treće, da je ugovor o faktoringu pravni posao složene naravi, te da u sebi sadrži elemente više pravnih instituta kao što su: predugovomi institut, institut cesije i elemente diskontnog pravnog posla; i

- četvrto, da je ugovor o faktoringu neimenovani pravni posao, konsezualne naravi, dvostrano obvezan i naplativ, te da u pogledu oblikanije formalan - ex lege - iako se de facto uvijek zaključuje u una-prijed tipkanim obrascima i u pismenoj formi. u

21

DRUŠTVO

Republika Turska (Turkiye Cum-huriyeti) je Evroazijska zemlja smještena u jugoistočnoj Evropi,

na Balkanu (istočna Trakija) i jugozapad-nom dijelu Azije (Mala Azija – Anadoli-ja). Turska se graniči na sjeveroistoku sa Gruzijom, Jermenijom, Azerbejdžanom (Nahičevan), na istoku Iranom, na jugu sa Irakom i Sirijom, a na zapadu sa Grč-kom i Bugarskom. Turska izlazi na jugu na Sredozemno (Akdeniz) more, zatim na zapadu Otočje i Egejsko more, na sjeveru Crno More (Karadeniz). Mramorno more kao unutrašnje more, dijeli evropski dio od azijskog dijela Turske, sa Moreuzima Bosfor i Dardaneli koji su svjetski strateš-ki ključ, historijskih, političkih, privred-nih, vojnih i pomorskih puteva između Mediterana i sjeverozapadne Evrope.

Turska je geografski i privredno podi-jeljena u sedam regija: Mramornu, Egej-sku, Crnomorsku, Srednjeanadolijsku, Sredozemnu, Istočnoanadolijsku i Jugoi-stočnoanadolijsku oblast.

Na Bosforu leži najveći kulturni, pri-vredni, naučni, ekonomski i administra-tivni grad Istanbul koji već godinama pre-tenduje da bude grad domaćin olimpijskih igara, a nedaleko od drevnog grada Burse nalazi se prelijepa planina Uludag koja je veliki zimsko-turistički centar. Turizam je vrlo razvijena grana i može se mnogo toga historijskog i kulturnog blaga vidjeti širom Turske, pa je zbog toga s pravom svjetski turistički poslenici i kulturni istra-živači nazivaju „Turska je svjetski muzej pod otvorenim nebom“.

Svojim položajem između dva konti-nenta, Turska je jedinstven spoj brojnih civilizacija, kultura, spomenika i tradicija. Povezivanje Evrope, Srednje Azije, Rusi-je i Bliskoistočnih zemalja daju Turskoj poseban geopolitički i geostrateški značaj

i važnost u svjetskim globalnim odnosi-ma.

Politički i administrativno Turska je podijeljena u 81. vilajet ili Il, odnosno oblast. Na čelu svakog ila nalazi se Valija ili namjesnik. Pokrajine su podjeljene u okruge – ilčeler. Oko 20 gradova Turske ima više od milion stanovnika, a među njima su najveći Istanbul sa oko 15 mili-ona stanovnika, Ankara sa više od 5 mili-ona, Izmir sa oko 4 miliona, zatim Bursa oko 3 miliona i Adana sa oko 2 miliona stanovnika.

Turska je demokratska unitarna ustav-na predsjednička Republika koja je od 2017. godine, nakon referenduma za ustavne promjene izmijenila odredbe koje su bili uspostavljene još daleke 1923. go-dine, čiji je pravno-politički sistem ute-meljio Gazi Mustafa Kemal-paša Ataturk, a nakon propasti Osmanlijskog carstva, poslije Prvog svjetskog rata i poslije veli-ke pobjede nad brojnim svjetskim silama koje su podržale Grčku, u želji da rasko-

madaju ostatak Osmanlijskog carstva.Od tog perioda se Turska počela okre-

tati zapadnoevopskim sistemskim vrijed-nostima, tako da je Turska danas članica brojnih međunarodnih organizacija kao što su Vijeće Evrope, NATO, OECD, OSCE. Turska je od 2005. započela pre-govore za punopravno članstvo u Evrop-skoj uniji.

Istovremeno Turska sve snažnije i svestranije pojačava privredne, kulturne, ekonomske i partnerske odnose sa istoč-noazijskim zemljama. Tursku s pravom mnogi nazivaju muzejom pod otvorenim nebom, jer je Anadolija jedan od najsta-rijih naseljenih prostora na Svijetu. Počev od Hetitskog carstva od prije 13. vijeka prije nove ere, pa preko grčkog, perzij-skog i rimskog carstva čiji je jedan od najvećih vladara car Konstantin I. Veliki 324. godine n.e. izabrao Bizantion za novi glavni grad Rimskog carstva (Carigrad), odnosno današnji Istanbul. Turci su pod vođstvom sultana Alparslana iz seldžučke dinastije 1071. godine odnijeli veliku po-bjedu u bitci kod Malazgirta, formirajući Anadolijski sultanat, kao proširenje veli-kog Seldžčkog Turskog carstva, koje se prostiralo od srednje Azije, Irana, pa sve do Bosfora i Dardanela. Nakon najezde Mongola 1243. godine Seldžučko carstvo počinje da slabi pa dolazi do formiranja mnogobrojnih gazi Beyluka. Od 1299. godine počinje se uzdizati Osman gazijin Beyluk koji ubrzo prerasta u snažan faktor u Anadoliji, a pogotovu prema Bizantij-skom carstvu.

Osmanlijsko carstvo je za 624 godi-ne uspona i propadanja imalo dodira sa brojnim kulturama istoka i zapada. Od polovine 15. vijeka pa do kraja 17. vije-ka Osmanlijsko carstvo je bilo najjači politički, vojni, privredni i kulturni faktor

95. godišnjica, državnopravnog razvoja Republike Turske

n Piše: Dr. Rizvan HALILOVIĆ

22

DRUŠTVO

u svijetu, šireći se preko Balkana prema sjevernoj i Zapadnoj Evropi, sa težnjom da spriječi genocid i egzodus Muslimana (Maora) i Jevreja na Pirinejskom poluo-strvu (Andaluziji), južnoj Francuskoj i Južnoj Italiji imajući veliki uticaj na Sre-dozemnom moru i nastojeći da uspostavi kontrolu i put za Indijski okean i Daleki Istok.

U prvoj polovini 18. vijeka počinje opadati uticaj carstva, a konačan pad do-življava nakon Prvog svjetskog rata. Na-kon rata sile Antante su podijelile teritorije Osmanlijskog carstva međunarodnim spo-razumom u Sevru 1920. godine. Nakon što su uslijedili pokušaji da se rasparča Turska i podijeli između Grčke, Italije, Velike Bri-tanije, Njemačke, Francuske i Jermenije gazi Mustafa Kemal-paša Ataturk 19. maj 1919. godine, organizuje Turski narod u politički pokret i predvodi vojni ustanak protiv okupatorskih ratnih planova.

Posebno su se vodile žestoke borbe protiv Grčkih okupacionih snaga koje su doživjele takozvanu maloazijsku katastro-fu, u kojoj su mnogi Turci i Grci ostali bez svojih domova. Nakon pobjede narod-no oslobodilačke armije Turske 24. jula 1923. godine u Lozani se mijenjaju brojne nepravilnosti iz Sevra.

Lozanskim sporazumom su uspostav-ljene današnje granice Republike Turske

uz male korekcije oko Hataja, koje biva-ju pripojene Turskoj 1939. godine. Tada dolazi do brojnih preseljavanja Grka i Turaka, koji su vjekovima živjeli u multi-kulturalnom društvu koje je uspostavljeno Omanlijskim islamskim sistemom vlada-nja. Nakon što su sve strane sile napusti-le teritorije Turske, Mustafa Kemal-paša Ataturk je 29.10.1923. godine proglasio u glavnom gradu Ankari, modernu demo-kratsku Republiku Tursku.

Za vrijeme svog mandata Kemal-paša je pokrenuo brojne pravne, političke, kul-turne, obrazovne, privredne i društvene reforme u cijeloj Turskoj, koje su uvele zemlju u red modernih država. Nakon Ataturkove smrti, zamjenjuje ga njegov blizak saradnik Ismet Inonu nastojeći da održi neutralan položaj u odnosu na zara-ćene strane u II. Svjetskom ratu, da bi tek 1945. formalno pristupio na stranu save-znika i iste godine potpisao Povelju UN.

Od 1946. godine u Turskoj je uve-deno višestranačje. Demokratska partija Adnana Menderesa 1950. na izborima pobjeđuje i na taj način se završava vla-davina (CHP) Republikanske narodne partije. Zaoštravanjem sukoba između Istoka i Zapada predvođenih SSSR-om i SAD-om, Turska prekida period politič-ke neutralnosti, sudjelujući u Korejskom ratu 1950.godine, a potom na poziv SAD,

uključuje se u NATO savez 1952. godine.Pod uticajem brojnih političkih struja-

nja sa Istoka, Sjevera i Zapada u Turskoj je vojska bila prinuđena 1961., 1971.go-dine, te 1980.godine da preuzme vlast i nakon određenih političkopravnih refor-mi, ponovo preda vlast narodu Republike Turske. Nakon svih političkih previranja u Turskoj, 1974. godine, Armija Republi-ke Turske je izvela vrlo efikasnu i snažnu vojnu intervenciju, nakon čega se formira Turska Republika Sjeverni Kipar.

Zbog svog strateškog geopolitičkog položaja i uticaja u Svijetu, a posebno u Islamskom svijetu, bivala je vrlo često meta raznih svjetskih gibanja. Višedece-nijski problem sa etničkom zajednicom Kurdi, Turska ima upravo zbog toga što mnogim zemljama sa Zapada odgovara osnivanje Države Kurda, gdje bi bila plod-na podloga za još jednu besplatnu vojnu bazu, rudna bogatstva, naftu, plin i poten-cijalno novo Bliskoistočno ratno žarište.

Turska je uvijek izlazila sve snažnija i razvijenija, što se može vidjeti na svakom koraku širom Turske. Naročito je došlo do poboljšanja ljudskih prava i sloboda, ve-likog napretka u naučnom, komunikacij-skom, industrijskom, turističkom, kultur-nom i društvenom pogledu početkom 21. vijeka, dolaskom jedne mlade generacije političara na čelu sa Redžepom Tajipom Erdoanom, koji su Tursku vinuli među 10 najrazvijenijih država Svijeta, što je omo-gućilo Turskoj da se sve više uvažava kao snažan faktor na međunarodnom planu globalne pluralne preraspodjele i reformi u organima Ujedinjenih nacija-UN.

Pored toga, ukinuta je smrtna kazna i omogućena kulturna, obrazovna i eko-nomska prestrukturiranja ruralnog razvo-ja i napretka mnogih gradova u Anadoliji. Otvoreni su brojni aerodoromi, izgrađeni autoputevi, hidroelektrane, nuklearne centrale, sistemi za navodnjavanje, tako je Turska od 1963. godine postala pridruženi član Evropske ekonomske zajednice, a od 3.10. 2005. počela pregovore o članstvu u Evropskoj Uniji.

Već od 2008. godine Istanbul je četvr-ti grad u svijetu iza Moskve, Njujorka i Londona, a Turska među 10 najdinamič-nijih privrednih giganata u kojoj je izgra-đeno preko 2500 km autoputeva i drugih saobraćajnih infrastrukturnih objekata koji su doprinijeli sve bržem napretku Turske u svakom pogledu. Zračni pro-met je u ekspanziji. Turska ima preko 120 aerodroma, od čega su 15 međunarodni.

23

DRUŠTVO

Najvažniji aerodrom Ataturk u Istanbulu, postao je mali da primi sve putnike i sve terete koje Turska planira da ima u buduć-nosti, pa je na obalama Crnog mora već u završnoj fazi izgradnja trećeg Istanbul-skog aerodroma koji će biti jedan od naj-većih aerodroma u svijetu. Pored zračnog, cestovnog i željezničkog, u Turskoj je vrlo razvijen i pomorski saobraćaj.

Turska ima duž 8330 km obale 156 luka, najvažnije su Istanbul, Mersin, An-talija, Izmir, Samsun, Zonguldak, Izmit, Džejhan i dr. Velike su ambicije da se urade brojni vještački vodeni putevi, kao što je novi kanal koji će povezivati Crno i Mramorno more i rasteretiti Bosfor, koji bi mogao postati svjetska oaza kulturnog i ekskluzivnog turizma, kulturnih i sport-skih manifestacija.

Odnosi Bosne i Turske su imali neko-liko perioda nakon propasti Osmanlijske Imperije 1878. godine i bili su posredni sve do osamostaljenja Bosne 1992. godi-ne, kada je Turska među prvima priznala Republiku Bosnu i Hercegovinu i uspo-stavlja diplomatske, političke, kulturne, ekonomske i druge prijateljske, sve snaž-nije odnose i veze.

Međudržavni odnosi se intenziviraju poslije završetka odbrambeno-oslobodi-lačkog rata u Bosni 1991.- 1995. godine.

Brojni su državnici i visoki funkcione-

ri Turske koji su dali nemjerljiv doprinos međunarodnom priznavanju i odbrani Bo-sne, kao i snažnijem uticaju NATO i UN u BiH u toku agresije na Bosnu i Hercego-vinu 1991.-1995. godine.

Naročito smo zahvalni na neprekid-nom angažmanu u Mediteranskoj regiji, na Balkanu i u Bosni; Redžepu Tajipu Er-doganu i njegovim brojnim saradnicima, kao i institucijama koje se već duže vri-jeme bave obnovom i izgradnjom novih kulturnih, vjerskih i privrednih objekata u Bosni i Hercegovini.

Posebnu zahvalnost dugujemo Tur-skoj Armiji na izgradnji i očuvanju mira, zajedničkog življenja i kulturnih objekata u Bosni i Hercegovini od 1993. godine do danas.

Raduje nas što će Turski jezik biti još jedan od stranih jezika koji se redovno izučavaju u školama u BiH uz veliki anga-žman Ambasade R.Turske i TKC “ Yunus Emre“ Sarajevo.

Neizmjerno smo zahvalni Turskom narodu na toplom prijemu naših izbjegli-ca, koji su našli skrovište u brojnim grado-vima Turske i bili kao musafiri u Turskoj od 1992. do 1995. godine.

Radujemo se da je Turska sve snaž-niji faktor u svjetskim razmjerama, naro-čito nakon neuspjelog vojnog puča i od brojnih centara svjetske moći podržanog

FETO terorizma. Neprijatelji Turskog naroda nisu uspjeli da uspore snažan na-predak koji vodi Republiku Tursku u 10 najrazvijenijih država svijeta. Želimo da 100-godišnjica Republike Truske 2023. godine, bude još veličanstvenija. Želimo da Republika Turska i veliki Turski na-rod sa još većim uspjehom obilježe 2053. godinu i 2071. godinu koje na simboli-čan način reprezentuju milenijski držav-nopravni kontinuitet Turske u Anadoliji i na Balkanu.

Očekujemo s pravom da Turska i Bo-sna u najskorije vrijeme budu punoprav-ne članice Evropske Unije i da Istanbul bude domaćin ljetnih olimpijskih igara, koje tako dugo priželjkuje, sa svim onim strukturnim i komunikacijskim projekti-ma koje je Predsjednik Republike Turske gospodin Redžep Tajip Erdogan izgradio i najavio da izgradi u Istanbulu i širom Turske.

Da se odnosi dviju prijateljskih zema-lja i naroda još više i sadržajnije približa-vaju i razvijaju na svim poljima. Neka je sretna 95. godišnjica moderne, demokrat-ske, Predsjedničke Republike Turske.

Neka je sretan DAN REPUBLIKE TURSKE 29. oktobar 1923. – 2018.

Želimo napredak, mir i prosperitet Re-publici Turskoj.

Neka vječno traje prijateljstvo Bosne

24

DRUŠTVO

U četvrtak, 18. 10. 2018.godi-ne, u prepunoj sali Hotela Holiday u Sarajevu, promo-

visana je monografija „Pešterska vi-soravan-prirodno nasljeđe i društvena stvarnost“, autora prof.dr. Rame Kur-tanovića. Štampanje knjige podržalo je Udruženje građana porijeklom iz Sandžaka u Bosni i Hercegovini. Po-menuto Udruženje i članovi Uprav-nog odbora ovaj rad prepoznali su kao pisani tekst od izuzetnog značaja za upoznavanje enigmatične Pešter-ske visoravni i vrijedan doprinos afir-maciji kulture i običaja ovog dijela Sandžaka.

Nakon uvodnog obraćanja gospo-dina Ekrema Lekića, predsjednika Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH, o knjizi su govorili recenzenti: prof. dr. Halid Kurtović,

U Sarajevu promovisana monografija „Pešterska visoravan-prirodno nasljeđe i društvena stvarnost“ prof. dr. Rame Kurtanovića

Upoznavanje enigmatične Pešterske visoravniKnjiga je posvećena rodnom kraju, ljudima koji su ga čuvali i svojim životima branili kroz njegovu burnu istoriju - naveo je prof. Kurtanović. Promocija je praćena nadahnutim izlaganjem recenzenata i promo-tora, interpretacijom ekspresivnih odlomaka, obogaćena prezentacijom fotografija prelijepih pejzaža i krajolika Pešterske visoravni i akordima zavičajne melodije.

n Ekrem Lekić, predsjednik Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH

n Prof. dr. Halid Kurtović

25

DRUŠTVO

Upoznavanje enigmatične Pešterske visoravni

prof. dr. Salko Čampara, prof. dr. Izet Ibreljić te promotori: poznati književnik i istoričar kulture Faruk Dizdarević, prof.dr. Kasim Bajrović i autor monografije prof. dr. Ramo Kurtanović. Uloga mode-ratora povjerena je Amri Đečević, profe-sorici književnosti.

“Knjiga je posvećena rodnom kra-ju, ljudima koji su ga čuvali i svojim životima branili kroz njegovu burnu istoriju”, naveo je u uvodu prof. Kurta-nović. Promocija je praćena nadahnu-tim izlaganjem recenzenata i promoto-ra, interpretacijom ekspresivnih odlo-maka, obogaćena prezentacijom foto-grafija prelijepih pejzaža i krajolika Pešterske visoravni i akordima zavi-čajne melodije. u

O autoruProf. dr. Ramo Kurtanović rođen

je u mjestu Harapoviće, opština Tutin. Završio je Rudarsko-geološki fakultet u Beogradu gdje je i magistrirao. Dok-torsku disertaciju odbranio je na Rudar-sko-geološkom fakultetu Univerziteta u Tuzli 1990.godine, gdje je biran u zva-nje docenta i redovnog profesora.

Radio je u Trepči, u Geoinstitutu Sa-rajevo, Federalnom zavodu za geologiju Sarajevo, na Rudarsko-geološkom fa-kultetu Univerziteta u Tuzli, kao savjet-nik u Federalnom zavodu za geologiju Sarajevo. Bio je angažovan kao preda-vač na Rudarsko-geološkom fakultetu u Kosovskoj Mitrovici i kao gostujući profesor na Fakultetu za metalurgiju i materijale Univerziteta u Zenici.

Tokom svoje dugogodišnje karijere intenzivno se bavio istraživanjem leži-šta, posebno u rudnom polju Trepča, ali i na širem prostoru BiH (okolina Sara-jeva, Breza, Vareš, Bihać). Napisao je više od 70 naučno-stručnih radova, au-tor je i koautor brojnih elaborata, pro-jekata i studija. Posebno ga zaokuplja etnologija i istorija rodnog kraja.

Objavio je šest knjiga: Istraživanje ležišta mineralnih sirovina (1996.), Ležišta mineralnih sirovina (1997.), Geologija Bosne i Hercegovine u ma-nuskriptnim zabilješkama akademi-ka Mehmeda Ramovića (1999.), Le-žišta nemetalnih mineralnih sirovina (2000.), Brnjica otrgnuta od zabora-va (2004.) i Pešterska visoravan-pri-rodno nasljeđe i društvena stvarnost (2018.).

n Prof. dr. Salko Čampara n Prof. dr. Izet Ibreljić n Faruk Dizdarević, književnik i istoričar kulture

n Prof. dr. Kasim Bajrovićn Moderator: Amra Đečević

26

DRUŠTVO

Profesor doktor Ramo Kurtanović jedan je od vodećih eksperata u oblasti geologije na prostoru bivše Jugoslavije, intelektualac neobičnog kova i harizme, veliki zaljubljenik u svoj zavičaj. Kao plod te iskrene ljubavi i dugogodišnjeg istraživanja geološke, historijske, etno-loške i etnografske građe nastala je i ova monografija, koja nosi naslov Pešterska visoravan - prirodno nasljeđe i društve-na stvarnost. Nakon Brnjice otrgnute od zaborava, objavljene 2004.godine, autor je odlučio da otrgne od zaborava cijelu Peštersku visoravan i to u širokom vre-menskom rasponu, od 17. do kraja 20. vijeka.

I ovom knjigom prof. Kurtanović se vraća predjelima rodnog kraja, koji je napustio davno, prije više od pola vije-ka. Zato iznova zaranja u prošlost, u lje-potu i tišinu zavičaja da osjeti mirise djetinjstva i dječaštva, a koje su trajno obilježili egzotični pejzaži Pešterske vi-soravni, bogatstvo biljnog i životinj-skog svijeta, bistre rijeke i jezera, mean-dri smaragdnozelene Vape, ukus jardu-ma, pitoma stada ovaca na valovitim pašnjacima, nepregledna prostranstva koja pružaju osjećaj slobode, širine i ulivaju spokoj i smirenje.

Opsežna građa sadržana u monogra-fiji prof. Kurtanovića podijeljena je u sedam poglavlja u kojima autor detaljno govori o raznim aspektima Pešterske vi-soravni, od geografskog položaja, pri-rodnih, klimatskih i morfoloških karak-teristika, geološke građe terena, preko prošlosti kraja, naseljavanja, migracija, do načina života, privređivanja i druš-tveno-političkih pitanja.

Bogatom dokumentarnom građom autor duboko zasjeca u bitne strane istorije svoga kraja, sa željom da se opet ožive ljudi i događaji iz prošlosti. Iz toga se jasno može zaključiti da su život Pešteraca obilježili ratovi, ubi-stva, otimanja imovine, protjerivanja i migracije. Valjalo je znati opstati na vjetrometini Pešterske visoravni i, upr-kos borbi za goli opstanak i očuvanje slobode, sačuvati čast i dostojanstvo porodice, bratstva, njegovati rodbinske i dobrosusjedske odnose, tradiciju i običaje koji su ovdje jači od zakona, ali i održati besu, ispuniti riječ po cijenu života. To i ne treba da nas čudi, jer ovo su gorštački krajevi, gdje se pažlji-vo «barata» i odnosi prema riječima, gdje riječ ima težinu i značenje, moć i energiju, gdje se «riječ ne baca i prosi-pa u prazno».

Nesumnjivo je da su geografski po-ložaj i relativno nepovoljni uslovi živo-ta na Pešteri uticali na formiranje oso-benog karaktera ličnosti njenih stanov-nika. Da bi dočarao i približio specifi-čan sandžački ambijent i njegove ljude, autor retrospektivno odvodi čitaoca na «pešterski Eldorado, gdje Džimšir Tu-hovac iz Novog Pazara sa krampom i lopatom obija tucu i bjelicu u potrazi za pitkom vodom» (Ć. Sijarić), na pijace, u pekare i kafane u Dugoj Poljani, na ilin-danski «vašar na jezeru», niz padine mitskog Trojana, na legendom umivenu Hajrat vodu, na vijećanje muslihuna, na rodbinska okupljanja, svadbe, mevlude i za sofre dobrostojećih domaćina.

Na svim tim javnim skupovima i u večernjim posijelima ugledni ljudi, do-

maćini, muslihuni, šereti i drugi koji su se isticali hrabrošću i rječitošću, prepri-čavali su dogodovštine iz onog vakta. A priči i pričanju nikad kraja… Tako su nastale mnoge anegdote, nadahnute izvornim i originalnim motivima. U monografiji je objavljeno njih 60, a za-pisao ih je efendija Mustafa Makić iz Sjenice. Iako su vezane za konkretne ljude (Medo Zornić-Lemić, Sait-aga Ramičević, Avdija Kurtanović-Baka, Delija Bibić), one reljefno oslikavaju karakterne crte svih Pešteraca. Ove anegdote izraz su časnog i dostojan-stvenog života ljudi na Pešterskoj viso-ravni u uslovima surove i teške borbe za opstanak i očuvanje slobode. Cio jedan mukotrpan život, pun žrtava i odricanja, je u njima. Vrijednost ovih anegdota je u tome što u kolektivnom pamćenju čuva-ju uspomene na ljude i događaje iz proš-losti. Odlikuje ih duhovitost, inventiv-nost, jezgrovitost, jednostavan i razu-mljiv stil obojen lokalnim govornim koloritom.

Monografija Pešterska visoravan - prirodno nasljeđe i društvena stvarnost napisana je na 137 strana, sa 40 biblio-grafskih jedinica i ilustrovana sa 30 fo-tografija, šema i grafikona. Ova knjiga je bogat izvor naučnih istraživanja (geo-morfoloških i hidroloških), ali i rasad-nik istorijske, etnološke i etnografske građe. Posebnom je čini raznolikost sa-držaja, jasan, koncizan stil i pristupač-nost i, kao takva, sigurno će naći put do šireg kruga čitalaca.

Značajna monografska studija o PešteriOpsežna građa sadržana u monografiji prof. dr. Rama Kurtanovi-ća podijeljena je u sedam poglavlja u kojima autor detaljno govori o raznim aspektima Pešterske visoravni, od geografskog položaja, prirodnih, klimatskih i morfoloških karakteristika, geološke građe terena, preko prošlosti kraja, naseljavanja, migracija, do načina života, privređivanja i društveno-političkih pitanja.

n Piše: Prof. Amra ĐEČEVIĆ

27

DRUŠTVO

Osvrt na historijske okolnosti i promjene

Historija je specifična naučna dis-ciplina koju su svi vladajući režimi konstantno nastojali da stave u službu svojih interesa i potreba, da je učine pragmatičnom polugom sistema kojim upravljaju, što je bitno uticalo na nivo njene egzaktnosti. Takav je slučaj i sa historiografijom socijalističke Jugo-slavije u kojoj je njena pragmatičnost okrenuta historijskoj ulozi Komunistič-ke partije Jugoslavije (KPJ) kao ruko-vodeće političke strukture, koja je bila organizator i nosilac Narodnooslobo-dilačkog rata (NOR-a) i socijalističke revolucije, a nakon toga i jedini politič-ki i društveno-ekonomski kreator i mo-bilizator u fazi socijalističke izgradnje (1945-1990).1

Nakon raspada KPJ (od 1952. Sa-vez komunista Jugoslavije – SKJ) na

14-om kongresu početkom 1990. go-dine, kao i usled niza drugih faktora generiranih od strane nacionalističkih struktura koje su težile ostvarenju ve-

likodržavnih projekata uglavnom na račun teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine, započeo je proces diso-lucije federativne Jugoslavije na soci-jalističke republike kao njene sastavne dijelove. Taj proces je prošao kroz ratni konflikt u kojem se dogodila i četvoro-godišnja agresija na BiH, sa ogromnim ljudskim i maretijalnim stradanjima, a koja je predstavljala njegovu kulmi-naciju okončanu Dejtonskim mirov-nim sporazumom 1995. godine. Nji-me je BiH opstala i postala nezavisna i samostalna država tri konstitutivna naroda (Srba, Hrvata i Bošnjaka), sa-stavljena iz dva entiteta (Federacije BiH i Republike Srpske, a nešto kasni-je je međunarodnom arbitražom ustro-jen i Brčko distrikt BiH), asimetrično administrativno uređena: Federacija BiH je podijeljena na deset kantona/županija a Republika Srpska je ostala administrativno centralizirana.2 Sve je

U nastojanju da što konkretnije odgovorimo na pitanje „Uticaja ideologija na historiografiju Bosne i Hercegovine 20-og stoljeća“, kojim se bavio istoimeni naučni skup (Tuzla, 3. 12. 2016.), a o čemu je okvirno bilo riječi u prethodnom 18. broju „Damara“, u ovom prilogu se osvrćemo na neke osobenosti socijalističke historiografije Bosne i Hercegovine. Između ostaloga ona je usmjeravana i ograničavana prvenstveno na teme iz političke i vojne historije, prije svega iz historije radničkog pokreta i KPJ/SKJ BiH, dok su druge teme iz sfere privredne, socijalne i kulturne historije zaobilažene, uglavnom zbog toga što nisu bile „po mjeri“ vladajućih političkih struktura. Politička indoktrinacija historiografije bila je veoma izražena posebno do početka 80-tih godina 20-og stoljeća, kada se ona polako počinje osloba-đati nametnutih „stega i okova“ a što je značajno podiglo nivo njene egzaktnosti. Ipak, sve do kraha socijalizma i raspada Saveza komunista BiH(1990), ideologizacija historijske nauke i njenih pomoćnih disciplina je ostala na snazi. Uvođenjem pluralnog društva i raspadom socijalističke Jugoslavije, na-stala je euforija kvazinaučnih historiografskih interpretacija, kako onih događaja i procesa o kojima je kritička socijalistička historiografija imala prilično egzaktna stajališta, tako i svega drugog što je iz pragmatičnih razloga odgovaralo vladajućim nacionalnim (uglavnom nacionalističkim) elitama, čime je bosanskohercegovačka historiografija značajno izgubila na egzaktnosti, i umjesto jedne (komunističke) ideologije, postala poslušna aktuelno stranačka: prosrpska, prohrvatska i probošnjačka.

O nekim osobenostima socijalističke historiografije Bosne i Hercegovine

n Piše: Prof. dr. Azem KOŽAR, prof. emeritus

28

DRUŠTVOto imalo i ima odraza na tokove i ot-pore u funkcioniranju države Bosne i Hercegovine, pa i na divergentnost historiografskih stajališta o karakteru rata (agresije) na BiH, kao i na različite pristupe u odnosu na karakter NOR-a i etapu socijalističke izgradnje, na na-cionalna prestrojavanja i sporenja itd. Ti procesi, politički usmjeravani od strane političkih struktura sva tri kon-stitutivna naroda, a istovremeno naslo-njeni na kvazihistoriografska stajališta iz zemalja okruženja, intenzivno traju i doprinose produbljavanju podjela u bosanskohercegovačkom društvu, što opet najviše koristi političkim vlada-jućim elitama, čime se pragmatičnost historiografije potvrđuje na najrigidniji način. Iako su ti procesi sa historio-grafskog aspekta tema za sebe, ovdje ukazujemo na tu činjenicu iz razloga što sva ta postdejtonska zbivanja imaju direktnog odraza i na viziju karaktera i stanja socijalističke historiografije Bo-sne i Hercegovine, o kojoj svaka od tri bosanskohercegovačke historiografije ima svoja, često međusobno apsolutno divergentna stajališta. Naša stajališta u ovom prilogu su apsolutno po strani tih trvenja, sa jedinim ciljem da se uka-že na neke nedostatnosti socijalističke historiografije BiH a koje su svakako direktan recidiv njene režimske ideolo-giziranosti.

Selektivan pristup historijskim izvorima

Polazeći od činjenice da su za histo-riografska istraživanja sve vrste histo-rijskih izvora (a u vrijeme socijalističke historiografije su to uglavnom pisani izvori – papirnati dokumenti i elektron-ski zapisi) od krucijalnog (presudnog) značaja, tj. pitanje svih pitanja, to je vla-dajuća komunistička politička struktura nastojala utjecati na njihov kvantitet i stukturu. Ona je to uglavnom radila po-sredno i neposredno. Primjera radi u po-sredne oblike utjecaja spada nedovoljna briga vlastodržaca o stanju historijskih izvora koji se direktno ne odnose na rad vladajućih struktura i/ili ne doprinose direktno njihovoj afirmaciji i sl., dok se raznovrsni neposredni uticaji između ostalog ogledaju u tome da su historijski izvori o radničkom i revolucionarnom pokretu i ulozi KPJ u njemu (prije, u toku i nakon Drugog svjetskog rata), po

svim osnovama (zaštita, preuzimanje u institucije kulture i nauke i sl.) posebno vrednovani: od donošenja odgovaraju-ćih propisa, preko osnivanja institucija kulture i nauke, usmjeravanja naučnih istraživanja i njihovog finansiranja itd. Takav pristup je usmjeravao i omoguća-vao da u historiografskim istraživanima i djelima njihova uloga na historijske tokove i procese bude glorificirana.3 Re-cidivi toga i takvoga odnosa održali su se do danas.

Bosanskohercegovačka socijalistička historiografija kao dio jedinstvene jugo-slavenske socijalističke historiografije, naslanjala se na marksističko-lenjini-stičku viziju društva, između ostaloga na neminovnost klasne borbe kao pokre-tačke razvojne društvene snage, a što je predstavljano kao društvena zakonitost u pretvaranju klasnoga u besklasno druš-tvo. U tome je zadatak historije da na afirmativan način objasni ulogu tih snaga kao vladajućih struktura (partije, ličnosti i sl.) u tim procesima, čime je politička i vojna historija u nacionalnim (državnim) okvirima postala prioritetna.4 Jedan od primjera takvoga shvatanja odnosa po-litike i historije, iako ne i najdrastičniji, je i bosanskohercegovačka socijalistička historiografija.

Prioritetna briga o dokumentaciji radničkog pokreta, NOR-a i KPJ/SKJ

Političko i državno vodstvo nastaju-će socijalističke Jugoslavije, kao i Bo-sne i Hercegovine, posebnu pažnju je posvetilo zaštiti i čuvanju historijskih izvora o radničkom pokretu i revoliciji. Tako je još u toku NOR-a poduzelo od-govarajuće mjere na tom planu. U toku ratne 1942. godine izdato je “nekoliko naređenja potčinjenim štabovima i ko-mandama o prikupljanju ratne doku-mentacije svojih jedinica i neprijateljske arhive.”5 Dvadesetoga februara 1944. godine donijeta je Odluka Nacionalno-ga komiteta oslobođenja Jugoslavije o zaštiti i čuvanju kulturnih spomenika i starina, kojom je država preuzela i oba-vezu zaštite cjelokupne kulturne bašti-ne.6 Ubrzo iza toga uslijedilo je usmje-ravanje građe ratne provenijencije (voj-nih jedinica svih vrsta) i to: građe svih vrsta vojne provenijencije u novoosno-vani Arhiv Vojnoistorijskog instituta u Beogradu (osnovan 1. 3. 1945.), a građe partijske provenijencije u Centralni ko-mitet KPJ (pri kojem je oktobra 1948. osnovano Istorijsko odjeljenje koje je poslije više transformacija od 1974. go-

29

DRUŠTVO

dine funkcioniralo kao Arhiv CK SKJ).7 Ovo jasno ukazuje na izravnu brigu rat-nih (i poratnih) struktura politike (drža-ve), da stvore uvjete za historiografsku obradu njenoga pobjedonosnog hoda a sve u duhu maksime: “pobjednici pišu historiju”.

Nastojanja da se stvori odgovarajuća dokumentaciona osnova prepoznatlji-va je i u činjenici da je nova vlast pre-uzela raznovrsne aktivnosti da nastanu značajne količine memoarske građe o ilegalnom radu KPJ i SKOJ-a između dva svjetska rata, potom o aktivnostima u uvjetima ilegalnoga rada u pozadini neprijatelja, kao i o svim drugim sadr-žajima djelovanja: o različitim oruža-nim akcijama, o humanističkom, patri-otskom i mnogim drugim sadržajima i dimenzijama NOR-a itd. Stvorena je posebna infrastruktura (komisije za pi-sanje hronika mjesta, sekcije za historiju pri Narodnome frontu, kasnije Socija-lističkome savezu, pri organima vlasti, u školama, mjesnim zajednicama i dr.). Iako je činjenica da ova vrsta građe ima ograničenu historijsku vrijednost (zbog subjektivnosti, pristrasnosti, zaborava i sl.), ipak je ona bitno doprinijela uobli-čavanju historiografske spoznaje, pa i o nekim krupnim događajima (pripreme za ustanak, tok ratnih operacija, ratni motivi i ratna propaganda itd), mada najčešće po mjeri potreba “naručioca posla”. Ova se

građa čuva u arhivima općeg tipa, ali i u institutima, muzejima, partijskim arhivi-ma i dr.8

Partijsko usmjeravanje istraživanja i osnivanje režimskih institucija nauke i kulture

Historiografska i druga istraživanja u inostranstvu bila su također manje-vi-še politički usmjeravana. Prioritetno je istražena građa Kominterne, Komuni-stičke omladinske internacionale, Crve-ne sindikalne internacionalne i drugih međunarodnih organizacija,9 dok je npr. prikupljanje građe za osmanski period južnoslavenskih naroda, dugo vremena

bilo opterećeno brojnim ograničenjima.10

Bitan utjecaj politike na historio-grafiju evidentan je i osnivanjem i pro-gramskim usmjeravanjem više naučnih i kulturnih institucija. Prije svega, tu spadaju instituti za historiju radničkog pokreta koji su se između ostalog razvili iz arhiva za historiju radničkoga pokreta (kakav je slučaj sa Institutom za izuča-vanje radničkog pokreta Jugoslavije), da bi kasnije neki od njih prerasli u institute za historiju (primjer Instituta za istoriju Sarajevo nastaloga od Instituta za prou-čavanje istorije radničkog pokreta Sara-jevo, formiranoga 1959.). Osim ovoga u BiH je 1979. godine formiran i Institut za istoriju u Banjoj Luci kao pokušaj demetropolizacije historiografije, a bilo je i više pokušaja formiranja instituta u Tuzli. Posebna pažnja je posvećena na-stajanju novih spomen-obilježja veza-nih za događaje i ličnosti iz radničkoga pokreta, NOR-a i revolucije. Za brigu o muzeološkoj građi revolucionarnoga karaktera osnovana je mreža muzejskih ustanova. Osim muzeja općega tipa, u čijem je sastavu bio potenciran rad histo-rijskih odjeljenja, osnovani su i muzeji revolucije. U Sarajevu je osnovan Muzej revolucije koji je osamdesetih godina 20. stoljeća prerastao u Historijski muzej, u Bihaću Muzej AVNOJ-a i dr. sa mrežom memorijalnih muzeja i muzejskih zbirki. Sve je bilo u funkciji otvorenoga popu-lariziranja radničkoga i revolucionarno-ga pokreta, čijim se rezultatima hranila i aktualna politika, a što je dodatno utje-calo na ideološko-historiografska promi-šljanja režimskih historičara a imalo je odraza i na historijsku svijest građana. Međutim, od sredine osamdesetih godina 20. stoljeća počinje da se provodi kon-

30

DRUŠTVO

cept decentralizacije i na polju nauke i kulture, mada to, samo po sebi, nije do-nijelo neke radikalne promjene u njiho-vom oslobađanju od utjecaja politike.11

Ipak se historiografija počela oslobađati politike, bar u tome, što se osim političke historije, pristupilo projektima za obradu drugih segmenata života: privredne, eko-nomske, kulturne i druge prirode.12

Finansijska podrška partijski usmjerenim istraživanjima

Među najefikasnijim načinima kon-troliranja historijske nauke od strane ak-tualne politike bila su finansijska sred-stva i stručni kadrovi. Vladajuća partija je direktno finansirala historiografsku obradu “naručenih” tema, ponajviše iz političke historije. Međutim, iako je za historijsku nauku važne projekte, kakvi su Istorija naroda Jugoslavije u pet to-mova, te Istorija naroda i narodnosti Bo-sne i Hercegovine, postajala (u početku) saglasnost politike, isti nisu u cjelosti realizirani više zbog političkih a manje zbog nekih naučnih zapreka, mada su bili prisutni i finansijski razlozi koji su često naznačavani kao jedini razlog. Naime, prvi je projekt realiziran (u dva toma) zaključno sa 18. stoljećem a iz drugo-ga su urađeni samo fragmenti. Drugim riječima historičari su uradili samo one dijelove koji su bili manje sporni za po-litiku, dok se o temama iz nacionalne problematike ni u “monolitnoj” jugoslo-

venskoj politici nisu mogla naći rješenja (konsenzus).13 Ovo i pored toga što su velika sredstva ulagana u školovanje na-učnih kadrova na čiji je izbor odlučujuću ulogu opet imala politika. Vjerovalo se prije svega historičarima iz redova par-tizanskih porodica, a naročito priučenim historičarima i publicistima (marksisti-ma), učesnicima NOR-a. Na taj način je uporno izgrađivan tip režimskih histori-čara koji su u historiografiji vidjeli re-žimsku nauku. U svemu tome je politika u dobroj mjeri uspjela, mada se ne mogu (i ne trebaju) negirati postignuti pozi-tivni rezultati u historiografiji – kako jugoslovenskoj tako i u bosanskoher-cegovačkoj i drugim njenim sastavnim dijelovima, što prevazilazi interes ovoga rada.14 Da je uzrok politički, potvrđuje i činjenica da je urađeno i objavljeno ne-koliko izdanja istorije KPJ/SKJ, te isto-rije KPJ/SKJ u federalnim jedinicama.15 Analogno takvim stajalištima politike, historija je zapostavljena i kao nastavni predmet (osim prenaglašenih sadržaja iz historije partije i revolucije). Protiv toga su digli svoj glas historičari Jugo-slavije, okupljeni na kongresu u Aran-đelovcu 1983. godine, ograđujući se od nastavnoga plana i programa iz historije u osnovnim, srednjim i visokoškolskim ustanovama. U Bosni i Hercegovini je historija bila zapostavljena i na Filozof-skom fakultetu u Sarajevu jer nije po-stojala Katedra za historiju naroda BiH, što nije bio slučaj sa ostalim sredinama

(Srbija, C. Gora, Makedonija, Sloveni-ja, Hrvatska).

Ideologizacija djelatnosti institucija kulture i nauke

Interesima ideologizirane historio-grafije podređena je djelatnost arhiva, muzeja, instituta, Akademije nauka i umjetnosti BiH, itd. Između ostaloga bo-sanskohercegovački arhivi su usmjerili djelatnost na preuzimanju, arhivističkoj obradi i publikovanju arhivske građe iz radničkog i revolucionarnog pokreta, NOR-a, iz rada KPJ/SKJ i dr. Tako je npr. posebna pažnja posvećena publikovanju arhivske građe iz NOR-a u ediciji “Zbor-nik dokumenata i podataka o narodno-oslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije 1941-1945”. Do 1980. godine su objav-ljena 31.492 dokumenta u 13 tomova sa 164 knjige.”16

U BiH su historičari konstantno istica-li problem nekompletnosti “nearhivistič-ke obrađenosti i nedostupnosti arhivskih fondova u arhivima BiH”, te posebno pro-blem nedovoljnoga angažiranja na publi-kovanju arhivske građe. Između ostaloga su, analizirajući stanje historijskih izvora, 1982. godine došli do zaključka “da se pisanje istorije ne može ni zamisliti bez dobrih arhiva”, te da “ako se u tom po-gledu stanje ne popravi (…) istoriografija današnje generacije (će) biti veliki dužnik budućim generacijama (…). Arhivima ne-dostaju kadrovi koji su potrebni za jednu

31

DRUŠTVO

pravu arhivistiku, odnosno za arhivistiku višeg stupnja.”17 Ovi stavovi su rezultirali novim zajedničkim istraživačko-izdavač-kim projektima historičara i arhivista, uglavnom realiziranim preko Arhiva BiH, Instituta za istoriju Sarajevo, Orjentalnog instituta Sarajevo, Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, ANU BiH i dr. Rezultirali su istraživanjima u inostran-stvu, publikovanjem brojnih tomova ar-hivske građe itd.18

Politička indoktrinacije historiogra-fije je evidentna u svim njenim segmen-tima: od posebnoga statusa dokumenata (zapisa) koji se odnose na korijene, na-stanak i funkcioniranje aktualne komu-

nističke vladavine, preko prioriteta pri historiografskoj obradi, izadavaštvu i strategiji (programima) razvoja, pa do nesrazmjera u nastavnim planovima i programima historije svih nivoa obrazo-vanja. Ipak, historiografija se postepeno oslobađala nametnute joj uloge - “sluš-kinje politike”, ali nikad nije postala od politike potpuno samostalna i neovisna. Te zadatke nije mogla ostvariti bez bržeg razvoja bosanskohercegovačke arhivisti-ke na koju je gledala kao na poslušnu po-moćnu discipline, tako da je gotovo sav arhivistički rad bio diktiran potrebama aktualne historiografije.I arhivistika je, shodno ustaljenoj tradiciji, uporno gleda-

la u historiografiju odozdo,nastojeći da, između ostaloga da istraživanja u inostra-nim arhivima podredi potrebama histo-riografije.19 Prihvatajući to, više zbog historiografije nego zbog arhivistike, bar donekle je poboljšan odnos društva i prema arhivistici. Historiografija je tako, poslije višedecenijske presije, doprinijela da se osjeti ne samo historiografska već i šira društvena potreba za arhivistikom, kao temeljnom naučnom disciplinom za više humanističkih, društvenih, informa-cijskih i drugih nauka. u

(U narednom broju “Osvrt na neke tabu teme socijalističke historiografije”)

1 Azem Kožar, The influenceof political factorsto the conditio of archival holdings (Uticaj političkih faktora na stanje arhivske građe), Atlanti, Časopis za savremenu arhivsku teoriju i praksu, Vol. 12, nmr1, Maribor, 2002, 83-87.2 Dejtonski mirovni sporazum, brošura, nedatirano.3 O ovome više vidi: Azem Kožar, DER EINFLUSS DER POLITISCHEN AUF DEN ZUSTAND DER ARCHIVBESTÄNDE (Uticaj političkih faktora na stanje arhivske građe), Atlanti, Časopis za savremenu arhivsku teoriju i praksu, Vol. 12, nmr. 1. Maribor, 2002, 83-87.4 Azem Kožar, Uvod u historiju, Tuzla 1994, 23-57.5 Arhivski fondovi i zbirne u SFRJ, Savezni arhivi, Beograd, 1980, 93.6 “Sl. list DFJ”, br. 10/44.7 Oba ova arhiva (Arhiv Vojnoistorijskog instituta i Arhiv CK SKJ) predstavljaju specijalizirane arhive, prvi za građu “nastalu u jedinica-ma i ustanovama srpske i kraljevske vojske, Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, vlade Kraljevine Jugoslavije u emigraciji, kod okupatora i njegovih saradnika u Drugom svjetskom ratu i u oružanim snagama SFRJ”, a drugi za arhivsku građu nastalu u radu KPJ – SKJ i Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), u: Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ, 67-69 i 93-94.8 Tako je Arhiv CK SKJ prikupio 3068 sjećanja učesnika “revolucionarnih događaja”, za vrijeme od 1919. do 1945. godine, a svi arhivi u BiH imaju zbirke memoarske građe (Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ, 68).9 Isto. Tako je Arhiv CK SKJ prikupio 200.000 izabranih arhivskih i drugih izvora ove vrste.10 Jedna od poteškoća koja je ograničavala istraživanja ove građe bio je princip reciprociteta, tj. koliko turski historičari istraže u SFRJ, toliko su godišnje jugoslovenski historičari mogli istražiti u Turskoj, što je svojevrsna politička norma.11 Da je jugoslovenska politička opcija prisutna u historiografijama federalnih jedinica, potvrđuje i stajalište Nedima Filipovića, potpred-sjednikaANU BiH, u kojem on kaže “(…) Historiografija u Bosni i Hercegovini samo je integralni dio historiografije Jugoslavije (…),“ – u: Savjetovanje o istoriografiji Bosne i Hercegovine (1945 – 1982), Sarajevo, 1983, 8.12 Na primjeru Bosne i Hercegovine određenu prekretnicu u tom pravcu predstavlja definiranje istraživačkoga programa donijetoga 1986. pod nazivom “Izvedbeni projekat društvenog cilja XIII (istraživanje u oblasti istorije)“, u kojem je između ostaloga (na str. 315, 325, 326) zapisano: “Do sada osnovna orijentacija u izučavanju istorije Bosne i Hercegovine 1941-1945. godine bila je na izučavanju ustanka inarodnooslobodilačkog rata (…), vojna i politička istorija bila (je) osnovna preokupacija istorije perioda 1941-1945.”, i potom dodaje: “Privredna istorija Bosne i Hercegovine 1941-1945. g. dosad je bila na periferiji naučnog interesa…”. Projiciranih 80-tak tema, uglavnom iz privredne, ekonomske i kulturne historije trebalo je da donekle popravi u ovome smislu narušenu ravnotežu.13 Prva knjiga Istorije naroda Jugoslavije (za period do kraja srednjeg vijeka) objavljena je 1952. godine, a druga (za period do kraja 18. stoljeća) 1959. godine. Projekt ostale tri knjige (za 19. i 20. stoljeće) pripreman je u toku šezdesetih i sedamdesetih godina, ali nije završen. Dio radova pomenute Istorije naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine (pokrenute 1968. godine) objavljen je u posebnom izdanju Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (Prilozi za istoriju BiH, I i II, Sarajevo,1987.).Historičar (akademik) Branislav Đurđev osnovnu smetnju u realiziranju ovoga projekta vidi u “jačanju nacionalizma u ruhu marksizma”, konstatirajući da je jugoslovensku historiografiju “zapljusnuo romantičarski nacionalistički talas.” (Diskusija Branislava Đurđeva, u: Savjetovanje o istoriografiji Bosne i Hercegovine 1945-1982, 125). I zaista, mnogi od historičara predviđenih autora ovoga projekta u toku disolucije SFRJ i kasnije našli su se na antibosanskim pozicijama.14 O svemu tome historičari su iznijeli svoja stajališta na više naučnih skupova i u više svojih radova. Međutim, ono što je njen nedvojbeni hendikep je njena isključivo marksistička osnova.15 Istorija KPJ/SKJ, Beograd, 1963; Istorija SKJ, Beograd, 1983; Istorija KPJ/SKJ Bosne i Hercegovine, knj. I i II, Sarajevo,1990, itd.16 Isto, 94. U tomu IV (u više desetina knjiga) objavljeni su dokumenti o djelovanju snaga NOP-a za BiH. Ova edicija je nastavila sa radom i poslije 1980. U tomu XIV štampani su dokumenti o četničkome pokretu u Drugom svjetskom ratu.17 Diskusija Alojza Benca, u: Savjetovanje o istoriografiji BiH (1945-1982), 124.18 O tome više vidi: Azem Kožar, Korištenje publikovane arhivske građe, Atlanti, br. 26, Trst, 2016.19 Ovo nastojanje u BiH je rezultiralo Projektom kompleksnog istraživanja arhivske građe i bibliotečkog materijala u zemlji i inostranstvu u cilju dopune arhivskih fondova, koji su zajednički uradili (a potom i realizirali) Arhiv BiH, Institut za istoriju, Orijentalni institut i Narodna i univerzitetska biblioteka BiH.

32

DRUŠTVO

Akademiju je organiziralo Udru-ženje građana porijeklom iz Sandžaka u BiH, a prisustvovao

joj je veliki broj predstavnika akademske zajednice, javnog života BiH, ali i gra-đana iz cijele BiH, Sandžaka, Crne Gore te Bošnjaci porijeklom s ovih prostora koji žive u dijaspori. Najsvečaniji čin bila je dodjela 43 stipendije studentima i učenicima, kao i zahvalnice pojedincima i kompanijama koje su omogućile stipen-diranje.

U ime organizatora, prisutne je po-zdravio Ekrem Lekić, predsjednik Udru-ženja, koji je čestitao Dan Sandžaka.

Predsjednik Ekrem Lekić kazao je da je skup podrška onima koji zagovaraju mir, a ne rat, ljubav, a ne mržnju.

- Posebna zahvalnost ide ljudima do-bre volje koji su finansijski podržali uče-

nike. S ponosom mogu reći da svake go-dine stipendiramo sve više mladih. Prije pet godina stipendirali smo 13, iduće 30, pa 35, da bismo ove godine podržali 43 učenika – rekao je Lekić.

Prof. dr. Izet Šabotić, profesor na Fi-lozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, prisutnima je održao prigodno predava-nje na temu „Historijska raskršća San-džaka“.

U ime stipendista prisutnima se obra-tila Mirnesa Leković, učenica četvrtog razreda Srednje skonomske škole u Sara-jevu, zahvalivši Udruženju i donatorima te ističući koliko je mladim bitno kada se ima povjerenja u njih.

Akademiji su prisustvovali i pred-stavnici mnogih nevladinih organizaci-ja: prof. dr. Faris Gavrankapetanović, član Upravnog odbora Vijeća Kongresa

bošnjačkih intelektualaca, Mensur Bek-tić, predsjednik MDD Merhamet, Adil Kulenović, predsjednik Kruga 99 i prof. Lada Sadiković član Predsjedništva ove nevladine organizacije, Doris Zubac ispred Srpskog građanskog vijeća - Po-kret za ravnopravnopravnost u BiH, te Muharrem Zejnullahu, generalni počasni konzul Republike Albanije u BiH i pred-sjednik Udruženja građana Zajednice Al-banaca u BiH.

U revijalnom dijelu programa uče-stvovao je vrhunski umjetnik, bard i velikan Narodnog pozorišta i njegov aktuelni direktor prof. Izudin Bajro-vić a na krajnje profesionalan način cjelokupan program je vodila Amra Đečević.u

Foto: Armin Durgut

Svečano obilježen Dan Sandžaka u SarajevuSvečanom akademijom i prigodnim programom, u prelijepom ambijentu hotela „Hills“ u Sarajevu, obi-lježen je Dan Sandžaka.

33

DRUŠTVO

Stipendisti Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka za školsku/akademsku 2018/2019. g.Ajdinović DženisaBanda AdelaBijelonja ElmaBrulić HarisCico AmarDelić SanitaDervišević LejlaDiglisić AdnaEminović EminaFazlić Aldina

Ferhatović NinaGičević EnesGilić LamijaHamzić MedinaHanić EminaHanjalić AdinHašimbegović JasnaHodžić DžanelaIdrizović ErdinKadrić DamirKandić EminaKečo HarisKurtović AminaKurtović EmselLakota EminaLeković MirnesaMehović Ajša

Mekić MelisaMešić MirnesMujezinović TarikPašović HarisRedžović EditaRondić AjlaSilajdžić ImanSlatina EnisSuljević IlmaSuljić LamijaŠaćirović ElhanŠkrijelj MerjemTahirović AsadTrnčić DženitaTurkmanović MaidaTurković Džejla

Donatori koji su donirali stipendije za školsku/akademsku 2018/2019. godinuSECURITAS BH d.o.o. Sarajevo – generalni direktor Mirsad ĆatićUR ĆEVABDŽINICA “ZMAJ” Sarajevo – vlasnik Safet AljovićAdvokat mr. iur. Hakija Kurtović Advokat Kadrija KolićEUROBAU d.o.o. Živinice – vlasnik Esmir Camović FONDACIJA HAJRUDIN I SALIHA ČENGIĆ – KanadaHOTTES RELAX COMPANI d.o.o. Sarajevo – vlasnik Bilal BašovićUDRUŽENJE GRAĐANA PORIJEKLOM IZ SANDŽAKA – PODRUŽNICA NOVI PAZARGospodin Ahmet KoštrebaBOSSING d.o.o. Sarajevo – vlasnik Hajrudin HadžajlićProf. dr. Duljko HasićGospodin Emsad Dacić

ERVENA d.o.o. Sarajevo – vlasnik Sabahudin Kajević FARMACEUTSKO-ZDRAVSTVENI FAKULTET UNIVERZITETA U TRAVNIKU – vlasnik prof. dr. Mithat AsotićGREEN OIL d.o.o. Sarajevo – vlasnik Reko MuhovićH-M-K PROMET d.o.o. Sarajevo – vlasnik Halit CamovićKUPRO d.o.o. Sarajevo – vlasnik Sadat KurtovićAdvokat Mersudin H. LičinaGospodin Salih Akgül Hadžifejzović iz IstanbulaGospođa Suvada BegovićGospodin Šerif RožajacTERMALNA RIVIJERA ILIDŽA d.o.o. Sarajevo – vlasnik Saljo MrkulićTURISTIČKA AGENCIJA „PEJIĆ TOURS“ d.o.o. Novi Pazar – vlasnik Faruk PejićYAVUZ COMPANY d.o.o. Srebrenik – vlasnik Mustafa YavuzGospodin Zećo Idrizović

n S desna na lijevo (drugi red lijevo): prof. dr. Fatih Destović, dekan Pedagoškog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, prof. dr. Besalet Kazazović, Fuad Muzurović, nekadašnji selektor fudbalske reprezentacije BiH

34

DRUŠTVOn S lijeva na desno (prvi red): Ifeta

Radončić, predsjednica SO Novog Pazara, Esad Fazlić, član Gradskog vijeća Novog

Pazara, Ismet Dedeić, član UO Udruženja, direktor nekoliko značajnih firmi u

Brčkom, Bilsena Šahman, prof. dr. sc. Redžep Dizdarević, bivši predsjednik

Udruženja, prof. dr. Smail Čekić, Ozgur Sahin, zamjenik ambasadora

Republike Turske u BiH, Milan Lakić, ambasador Crne Gore u BiH i Velimir

Šljivančanin prvi sekretar, Nihat Biševac, gradonačelnik Novog Pazara

n S lijeva na desno (drugi red-sredina): Doris Zubac, predstavnik Srpskog građanskog vijeća u BiH, Džemo Dacić, prof. Elmaz Osmanović, ispred IZ Crne Gore, prof. dr. Halid Kurtović, Husein Memić, direktor Kulturnog centra u Novom Pazaru, prof. dr. Enes Hašić, prorektor za nastavu Univerziteta u Zenici

n S lijeva na desno (prvi red): Mensur

Bektić, predsjednik MDD Merhamet,

prof. dr. Faris Gavrankapetanović,

član UO Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, prof.

dr. Selmo Cikotić, član Predsjedništva

Udruženja, Almir Škrijelj

n Ejup Nurković, predsjednik Opštine Rožaje, Emsad Dacić, prof. dr. Duljko Hasić, Sadik Džidić

n Prof. dr. Enes Pelidija, emeritus i prof. Izudin Bajrović

35

DRUŠTVO

n Slijeva na desno (prvi red lijevo): akademik Ejup Ganić, Salih Šabović, potpredsjednik Udruženja i predsjednik Zavičajnog društva Plavljana i Gusinjana u BiH, prof. Rafet Zornić, prof. dr. Enver Halilović, direktor Agencije za razvoj visokog obrazovanja BiH, (drugi red lijevo): Zvonko Marić, poslanik u Skupštini KS, Mirsad Jusufović, vijećnik za društvene djelatnosti Novog Pazara, Safudin Čengić, generalni direktor Centrotrans Eurolinesa, sadik Džidić, prof. dr. Duljko Hasić, Džeko Muhović, Ismet Ramčilović, član UO Udruženja.

n Ifeta Radončić, predsjednica Skupštine grada Novog Pazara

n Prof. dr. Izet Šabotić, profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli

n Amra Đečević, krajnje profesionalno vođenje programa

n Safet Aljović vlasnik UR Ćevabdžinica „Zmaj“ n Advokat mr. iur. Hakija Kurtović

36

DRUŠTVO

n Advokat Kadrija Kolić n Esmir Camović, vlasnik firme Eurobau d.o.o. Živinice

n Prof. dr. Emina Kiseljaković, ispred Fondacije Hajrudin i Saliha Čengić iz Kanade

n Hakija Vragić, zamjenik predsjednika Podružnice Novi Pazar

n Ahmet Koštreba, jedan od donatora stipendije n Hajrudin Hadžajlić, vlasnik firme Bossing d.o.o. Sarajevo

n Prof. dr. Duljko Hasić n Donator stipendije, Emsad Dacić

37

DRUŠTVO

n Sabahudin Kajević, vlasnik firme Ervena d.o.o. Sarajevo n Zahvalnicu za firmu Green oil d.o.o. Sarajevo, preuzima Džeko Muhović

n Halit Camović, vlasnik firme H-M-K Promet d.o.o. Sarajevo

n Advokat Mersudin H. Ličina

n Donator stipendije, Šerif Rožajac n Saljo Mrkulić, vlasnik firme Termalna rivijera Ilidža d.o.o. Sarajevo

n Nuško Suljević, predsjednik Podružnice Bijelo Polje, preuzima zahvalnice za donatore Suvadu Begović i Zeća Idrizovića

n Nihat Biševac, gradonačelnik Novog Pazara uručuje poklon umjetničku sliku predsjedniku Udruženja Ekremu Lekiću

38

DRUŠTVO

Sandžak je od vajkada bila zemlja pisaca i umjetnika, koji su bili pre-poznatljivi u bosanskom pašaluku

i na Balkanu uopšte. Međutim najveću involuciju je ovaj region doživeo počet-kom XX stoljeća, okupacijom srpsko-cr-nogorskom uz pomoć Rusije 1912. danas se osnivaju brojne edukativne institucije na ovom prostoru, a posebno ističemo, utemeljenje dva Univerziteta i djelatnost brojnih organizacija, koje afirmiraju zna-nje, kulturu, prosvjetu i uopšte obrazovni sistem, s ciljem da vrate nekadašnji sjaj Sandžaku, gde su čak prije 550 godina postojale medrese, koje su vrlo široko obrazovale mlade ljude. Preko enciklo-pedije, sudjeluje se u izgradnji obrazov-nog kulturnog, informativnog sistema sandžačkog društva, kao integralnost djela bosanskog kulturnog prostora.

U ovoj publikaciji se po prvi put javno objelodanjuje, Abecedar Enciklo-pedije bošnjačke kulture Sandžaka, koji sadrži preko deset hiljada odrednica. Za-stupljeno je kroz povijest Sandžaka oko četiri hiljade ličnosti i preko sedam hilja-da drugih činjenica (fenomeni, instituci-je, toponimi) koji predstavljaju značajne ljudske, prirodne i društvene resurse za razvoj regije Sandžaka.

Struktura enciklopedijskog projekta

Istraživačka djelatnost na izradi enci-klopedijskog lexikona kulture Bošnjaka Sandžaka je veoma složen i dugoročan posao. Autor se držao kriterija da na osnovu konsultacija sa članovima redak-

cije, koji su činili osnovicu Redakcije revije „Sandžak“ da sakupi i obradi po-vjesne činjenice, koje se tiču bošnjačke kulture u Sandžaku i SRJ tj. Enklavama koje egzistiraju van Bosne i Hercegovi-ne, matične domovine bošnjačkog naro-da.

Cilj Enciklopedije bošnjačke kulture Sandžaka, kao svojevrsnog leksikona, jeste da se na ovaj elementaran način da doprinos u očuvanju od zaborava duhov-nog i materijalnog blaga bošnjačkog na-roda, prije svega ono što je bitno vezano za višestoljetnu povjest kulture Bošnjaka u Sandžaku.

Ovaj projekat sadrži bogatu struktu-ru, koju čine sljedeća poglavlja:

- Abecedar pisaca- Umjesto prologa - Otvoreni znan-

stveno-istraživački projekat- Sinteza znanja o Sandžaku- Predgovor,- Šta čitatelj može naći u ovoj knjizi,- Prepreke u radu,- Korektnost i objektivnost u prvom

planu,- Uvodno razmatranje,- Sandžak na razmjeđu vjekova,- Prilozi za historiju Enciklopedije,- Pojam Enciklopedije,- Cilj Enciklopedije bošnjačke kultu-

re Sandžaka,- Struktura enciklopedijskog projek-

ta o Sandžaku,- Abecedar enciklopedije Sandžaka,- Abecedar pisaca,- Abecedar umjetnika,- Abecedar znanstvenika i društve-

nih djelatnika,- Index gradova i varoši Sandžaka,- Sandžak između Srbije i Crne Gore,- Index institucija,- Index značajnih toponima i naselja,- Index osnovnih pojmova i fenome-

na,- Važniji događaji u Sandžaku,- Umjesto epiloga,- Opaska mecene R. Sijarića- Pogovor,- Ulomak iz recenzija,- Sažeta biografija autora,

Kritička zapažanja

O ovom Krcićevom projektu, pozi-tivno su se izrazili poznati europski istra-živači koji njegov stvaralački rad prate pune četiri decenije:

Osvrt na pionirsko-znanstveni projekat „Enciklopedija Sandžaka“

n Piše: Doc. dr Elvira ČEKIĆ

Sistematizacija znanja o SandžakuAutor ovog naučnog priloga želi javnosti da predstavi veliki poduhvat jednog filozofa i istraživača, koji je poznat široj javnosti kao mislilac etičke i estetičke orijentacije. Dao je izuzetan doprinos rasvjetljenju povijesti kulture Sandžaka, koji se nalazi između Srbije i Crne Gore. Ovaj filozof i sada potvrđeni naučnik je zaslužio veliko priznanje javnosti, jer je doprinio naučnoj i kulturnoj afirmaciji Sandžaka

39

„Dakle pred nama je jedan pozamašan istraživački poduhvat, kojim se rasvjetljava kultura boš-njakog naroda u regiji Sandžaku i SR Jugoslaviji, tj. van Bosne. To je prilika da se upoznamo sa či-njenicama najboljeg dijela kulture bošnjačkog etnosa, koji je zapo-stavljen,... S obzirom da znanost predstavlja pragmatično usmjere-nje čovečanstva u jednom širem kontekstu, gdje se javnosti preko znanstvenih otkrića, skupova i djela, tajnovitog akribijskog rada, tj. primijenjenu filozofiju, koja po svojoj orijentaciji i opredjeljenju pojedinca, s jedne i pojedinaca s druge strane, koji su po svojoj prirodi izrazili individualci, težeći slobodi i kulturi duha. Zacijelo, u bošnjačkom kulturnom korpusu, malo je takvih imena kao što je jedan akademik Muhamed Filipo-vić, ili još bliže kao što su filozofi Rasim Muminović i Ferid Muhić, a takvoj malobrojnoj grupaciji se približio u svemu, slobodan sam reći i kolega Šefket Krcić, koji ostvaruje zapažene rezultate i to u najtežim uvjetima, a čije ra-dove sam svojevrsno registrirao još daleke 1974. godine u svom djelu „Kultura Bošnjaka“...za nas su sve ovo novine, počev od pojmova i fenomena, gradova, naselja i toponima, od institu-cije do historijski i aktuelnih ličnosti to predstavlja ne samo inovaciju u domeni-ma kulture, već jedno svojevrsno otkro-venje duha bošnjačkog naroda Sandžaka koji je iznjedrio takva imena kao što su Sabit Užičanin, Avdo Međedović, Rizo

Ramić, Ćamil Sijarić i drugi, koji svojim književnim djelom spadaju u sam vrh bošnjačke duhovnosti...“ (akademik dr. Smail Balić, 2001.)

„Konkretno, kao istraživač iz oblasti filozofije, sociologije i literature poseb-no se ogledao (Krcić) u leksikografiji, posebno u vremenu kada se borio sa vetrenjačama na Beogradskom univerzi-tetu, tada je počeo intenzivno sarađivati sa raznim leksikonima, enciklopedijama,

posebno sa istraživačkim timom i redakcijama Krležine enciklo-pedije „Jugoslavika“ u Zagre-bu, za koju je napisao briljantne odrednice o referentnim ličnosti-ma. Sve ga je to preporučilo da mu kolege priznaju upornost i originalnost posebno u laćanju na uređivanju „Enciklopedija bošnjačke kulture Sandžaka“...(Prof.dr Aleksandar Todoro-vić, 2001).

„Raduje me da u Sandžaku nastaje jedno djelo, koje je od općeg nacionalnog i kulturnog interesa bošnjačkog naroda, a to je „Enciklopedija bošnjačke kulture Sandžaka“, čiju izradu je organizirao filozof i metodolog prof.dr Šefket Krcić, koji je duži niz godina vrlo prisno surađivao sa enciklopedijom „Jugoslavika“ koja je stvarana u okviru velikog Leksikografskog instituta, čiji je osnivač, ne samo najveći hrvat-ski i jugoslovenski pisac, već i europski znanstvenik i humani-sta Miroslav Krleža. Podsjetio bih na put stvaranja Matice Boš-njaka kada je na prijdlog našeg velikana iz emigracije Adilbega

Zulfikarpašića početkom 90-tih u Saraje-vu odlučeno da sjedište Matice Bošnjaka bude u Novom Pazaru a ne u Sarajevu. (Prof.dr Rasim Muminović, 2000.)

„Krcićeva „Enciklopedija bošnjačke kulture Sandžaka“, je jedinstveno autor-sko djelo, koje bi trebalo da posluži, kao kamen temeljac za opsežnije proučavanje kulture Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori.“ (Prof.dr Slobodan Tomović, 2001.)

DRUŠTVO

40

DRUŠTVO

Doprinos afirmaciji Sandžaka

Donator i pokrovitelj Prvog toma književnik i humanista Ragip Sijarić (Malme, Šved-ska koji djeluje u emigraciji i privržen je zavičaju).

„Ključni razlog što država Bosna i Hercegovina i Crna Gora nemaju objavljenu en-ciklopediju kao sveukupnost znanja jednog naroda, ili jedne zemlje jeste što se znanstvenici ovih zemalja nisu mogli dogo-voriti o generalnom Abecedaru. Upravo to je ključni razlog za pohvalu sandžakim stvarao-cima i znanstvenicima koji su brojnim terenskim istraživanji-ma napravili ovo epohalno dje-lo. Ono svakako može biti bo-lje ukoliko se uključi veći broj suradnika iz Sandžaka, Bosne i Svijeta.

Sjetite se samo paradigme, kako je nastala francuska Enciklopedija pod rukovodstvom prosvetitelja Deni Di-

droa i njegovih vrlih kolega Voltera, Ru-soa, Dalambera, Volbaha i drugih. Takva misija je nastala u Sandžaku pod rukovod-

stvom filozofa i univerzitetskog profesora Šefketa Krcića. Pozi-vam Vas da prihvatite ovaj pionir-ski projekat u interesu generacija koje dolaze da znaju svoj nacio-nalni, vjerski i kulturni identitet.“ (Književnik Ragip Sijarić)

Na kraju ovog kraćeg pro-motivnog osvrta, pored Enci-klopedija Sandžaka I TOM-a sadrži i najavljuje bogate sadr-žaje ostalih 4 toma čije izlaženje se očekuje ove i naredne godine, ukoliko bude podrške od strane dobrih ljudi koji cijene značaj ovog projekta

II TOM: Biografije, gradovi i naselja i institucije (A-E), indeks imena,

III TOM: Biografije, gradovi, naselja i institucije indeks ime-na, (F-O),

IV TOM: Biografije, gradovi, naselja i institucije indeks imena (P-Ž)

V TOM: Sandžačko pitanje (Teorijsko-empirijski prilog enciklopedi-ji Sandžaka) u

Iz Enciklopedije

„...Amerikanci su nam rekli da imamo Homera. Malo je ko tada u Bijelom Polju i znao za nekakvog Homera, i da je neko gledao Avda Međedovića kako pije vodu sa šadrvana i rekao: „ovo je Homer“ – to bi prošlo kao dokona lakrdija jer je svak znao da je Avdo Međedović običan seljak sa Obrova kraj Bi-jelog Polja koji se od drugih razlikuje samo po tome što umije da pjeva uz gusle. Ko je dokon može da ga sluša i dangubi, a ko ga sluša pašće na njegove grane, osiromašiće kao što je on

osiromašio – jer u kojoj kući gusle gude, tu žižak na tavanu žito ne jede...“ (Akademik Ćamil Sijarić (1913-1989)

Ovaj projekat predstavlja izazov za sve istraživače raznih generacija. Ukoliko je netko ime nenamjerno izostavljeno, kako je rečeno na promociji ovog djela u Novom Pazaru i Goraždu, autor i uredništvo su spremni da budu potpuno otvoreni za saradnju i svoje priloge i prijedloge možete sla-ti na email adresu: [email protected] ili na poštansku adresu: Matica Bošnjaka Sandžaka, p. fah 124, 36300 Novi Pazar, Sandžak, R.Srbija.

41

DRUŠTVO

Pešterska visoravan, relativno nepovoljnih uslova za život sta-novništva, stvarala je otporne

ljude, prilagođeni okolnostima sredi-ne, ali i komšijama koji su ih okruži-vali, te nametnutim društveno-politič-kim prilikama. U dužem vremenskom periodu Peštercima su generacijski, na svakih nekoliko desetina godina, mi-jenjani vladari, države i slično. Česte promjene vladara iziskivale su stva-ranje odbrambenog mehanizma sa-glasno promjenama vlasti. Valjalo je znati opstati na vjetrometini Pešterske visoravni.

U cilju razmjene mišljenja, Pešter-ci su se okupljali oko rodbine, brat-stva, na posjecima (sijelima), džena-zama, mevludima ili nekim drugim povodom i u tim susretanjima disku-tovali su, razmjenjivali iskustva i zau-zimali stavove. Naročito je važno bilo kakvo mišljenje imaju starješine brat-stva, koji su većinom bili i muslihuni. Ako nisu bili muslihuni, ono imali su aktivni kontakt sa muslihunima. Oku-pljanje je bivalo u Novom Pazaru, Sjenici, (Dugoj Poljani), ali i u dru-gim mjestima.

Poznato je da je poslije Drugog svjetskog rata uspostavljen socijalistič-ki društveno-ekonomski sistem, što je donijelo dosta podozrenja stanovnika Pešterske visoravni. Uostalom, sve pro-mjene u sferi društveno - ekonomskih procesa donose iščekivanja, nerazumje-vanje, neizvjesnost stanovništva.

Akademik dr. Ferid Muhić o pričama (autorizovani tekst, septembar, 2012.

godine) piše: “Velika snaga leži u pri-čama. Zato priče ne nastaju slučajno, spontano, bez povoda i bez cilja. Ako je priča dobro smišljena, sjeme posijano u pričama, niknuće taman kad ljudima najviše zatreba, onoga što izgleda kao da im je najpreče. Ali ono što je najpre-če, nije uvijek ono što izgleda kao da je prvo, ni ono što izgleda kao da je najpo-trebnije. Pogotovo treba znati da ono što nam izgleda prvo i na šta se prva misao usmjeri, nije uvijek ono što je najbolje, ono što je najvrjednije, ono što čovjeku valja učiniti! U smrtnoj opasnosti, prva misao je pobjeći, i svakom se čini da je najpreče spasiti glavu. Ali ako je za spas glave potrebno da se izgubi obraz, onda je obraz preči!”

O anegdotama pešterskim piše knji-ževnik Faruk Dizdarević u autorizova-nom tekstu prilikom promocije mono-grafije Pešterska visoravan-prirodno nasljeđe i društvena stvarnost (2018), autora dr. R. Kurtanovića: “Humor je osjetljivi instrumenat kojim se čovijek odupire iskušenjima života superiornoš-ću svog uma. Smijeh je imanentan ljud-skom rodu i jedna je od dragocjenijih vrlina čovjekove duše. Komparativna

Neke anegdote nastale za vrijeme socijalizma na Pešterskoj visoravni

n Piše: Prof. dr. Ramo KURTANOVIĆ

42

DRUŠTVO

ispitivanja humira uvjerila bi nas da su smijeh kao opšteljudska potreba, te smi-sao za šalu, doskočicu i satiru, utkani u foklorno stvaralaštvo mnogih naroda. Anegdota je sažeta forma priče (sažeto ispričan doživljaj ili događaj iz života) sa humorističkom, satiričnom, a pone-kad i sa izrazito moralističkom poen-tom”.

Istim povodom Dizdarević piše: “Besumnje, skoro svaka sredina ima du-hovite i šali sklone ljude čije humornosti se, ima slučajeva, prenose s generaci-je na generaciju. Ima pojedinaca koji ih skupljaju i bilježe ali se teško odlu-čuju da od njih naprave knjigu. Njih, vjerovatno, dekuražira to što te priče, skoro bez izuzetaka, izvorno karakteri-šu specifična amiteracija i asonanca, to jest živopisni lokalni žargon i arhaičin govor, što je nemoguće ”preslikati” u knjizi”.

Anegdote objavljene u pomenutoj knjizi protkane su stvarnim događajima u vremenu socijalističkog društvenog sistema, u periodu od završetka Dru-gog svjetskog rata do kraja devedesetih godina XX vijeka. Anegdote se karak-terišu doskočicama, one oslikavaju ka-rakter i dosjetljivost imenovanih osoba, stanovnika Pešterske visoravni, svakako zaslužnih za unapređenje usmenog na-sljeđa stanovništva ovog kraja.

U daljem tekstu daju se anegdote izvorno prenijete od Mustafe Makića iz Sjenice.

Ko je pobijedio

Poslije završetka Drugog svjetskog rata, dolaskom komunista na vlast, u selu Bačica živio je Vejsil Selmanović, zvani Husa. Tada je bio puno star čo-vjek. Jednoga dana, dok je čuvao ovce, naiđe milicijska patrola pored njega i jedan milicajac ga pozdravi sa: “Dobar dan”! Husa nije htio da odgovori na po-zdrav, misleći da mu je grijeh da kaže - dobar dan.

Milicajac ponovo pozdravlja sa: “Zdravo stari”! Husa i dalje ništa ne od-govara. Milicajac kaže: “Kako si stari”? tada je Husa uzvratio pozdrav.

Milicajac pita Husu: “Stari, kako ti se dopada ova današnjica”? Husa mu odgovara: ”Ne znam ja šta vam je to”. Milicajac pita: “Kako vam se dopada ovaj sistem?”. Husa kaže: “Ne znam ni to šta vam je”.

Tada ga pita milicioner: ”Stari voliš li da pobede četnici ili partizani?”. A Husa pita: “Jesu li Turci koji od njih”?

Milicajac mu kaže - nijesu Turci. Na to će Husa: “Pošto nijesu Turci ni jedni ni drugi, baš me je briga ko će pobedit - vlah ko vlah to”. Milicajci su se nasmi-jali i otišli dalje.

Ljudi kukaju, pijevac pjeva

Poslije Drugog svjetskog rata Jugo-slavija je bila iscrpljena ratom, opusto-

šena i osiromašena. Komunistički režim udario namet na vilajet, zaveo rekvizici-ju - narod je davao žito, vunu, stoku, sve šta je ko imao. Dobri domaćini su bili u obavezi da daju najviše.

Delija je bio zadužen da daje svake godine za državu više komada goveda i ovaca. Dognao Delija u Karajukića Bu-nar stoku da izmjeri, prema zaduženju da se razduži. Izmjerili stoku i nedosta-jalo je 1.5 kg mesa žive mjere. Na to će Risto Jovanovic Deliji: “Šta ćemo Deli-ja, da dognaš ovna, mnogo je, da dognaš jagnje, mnogo je, najbolje donesi nam pijevca pa da se razdužiš”.

Na to će Delija Ristu odgovoriti: ”Nemojte mi pijevca, kumim vas Bo-gom, u mom domaćinstvu svi kukaju zbog ove rekvizicije, jedino pijevac pje-va”.

“Ada vala” – tako je

Pričao mi je rahmetli dedo Ibrahim, kada su komunističke vlasti pokrenule ideju kolektivizacije jugoslovenskog društva, da se sve međe između privat-nih imanja uklone, da bude sve društve-no, da se svi građani FNR Jugoslavije organizuju u radne organizacije, svi da rade organizovano i da svi jednako ima-ju.

Na Pešteri se narod usprotivio ko-lektivu. Držali su komunistički aktivisti česte sastanke, zborove građana, i govo-rili o kolektivu, da je to dobro za sve.

43

DRUŠTVO

Siromašni građani su pristali na to, ali bogatiji su se suprotstavljali.

Jednom prilikom, u Melajskoj dža-miji raspravljali su džematlije o kolek-tivu, kada je Huso Caković iz Melaja rekao: “Neću ja da moju imovinu pomi-ješam sa neradnicima i fukarama”.

Dervo Trtovac je potvrđivao njegove riječi sa “ada vala’’. Neko od prisutnih ih je prijavio Udbi. Udba je preko noći uhapsila Husa i Derva.

Zatvore ih u novopazarski zatvor, prenoćili u hapsu. Ujutru ušao neki ud-baš kod zatvorenika, pa pitao sve redom - za šta si ti ovde? Došao do Husa i Der-va, pa pitao Husa: “Za šta si ti ovde”? Huso mu odgovorio: “Ja sam protiv kolektiva”, a udbaš ga udari i Huso se opruži po patosu koliko je dug od silnog udarca. Pita udbaš Derva: “A za šta si ti ovde”? Dervo mu odgovorio: “ Ja sam za ada vala” Udbaš i njega silovito uda-ri, te se Dervo opruži pored Husa.

Nepravedna presuda

Početkom sedme decenije XX vijeka pojavila se neka grupa kriminalaca koji su noću obijali prodavnice i upadali u kuće domaćina, u selima gdje su znali da imaju šta da opljačkaju. Saznali su da je Ahmed Memić prodao volove i jedne noći upadnu u kuću Ahmeda Me-mića i traže mu novac. Pošto on nije htio da dade novac, provalnici su ga istukli i otišli. Memić je optužio Deda

Šabaredžovića iz Dolića da je bio glavni vođa pljačkaša.

Naime, jedan od pljačkaša je ličio na Deda Šabaredžovića. Sudio je Okružni sud u Novom Pazaru. Pošto se suđenje odlagalo više puta zbog izvođenja do-kaza, odluči Delija Bibić da prisustvuje suđenju baš onog dana kada je sud do-nosio presudu. Deda je osuđen na osam godina strogog zatvora.

Kada je Delija sve to čuo i vidio tra-žio je riječ, pošto je sud pročitao pre-sudu. Predsjedavajući suda je dao riječ Deliji. Na ukazanu priliku Delija kaže: “Ja kao star čovjek prisustvovao sam na više suđenja kada je suđeno krivim ljudima, a danas prvi put prisustvujem kada ovaj sud sudi i osudi prava, neduž-na, čoveka. Boga mi, ovaj sud je opasan kada osudi ovoliko prava čoveka, a ko-liko bi tek osudio krivca”.

Na pitanje sudije kako znaš da je Dedo prav, Delija je odgovorio: “Po-znavao sam Dedovog dedu i oca, bili su pošteni ljudi, i ovaj Dedo koga vi osudiste je pošten čovjek. Poznat je u našem kraju kao pošten čovjek. Doći će dan, drugovi sudije, pa će se ove moje riječi obistiniti”. Tako je i bilo kada su se otkrili stvarni krivci, Dedo Šaba-redžović je pušten iz zatvora kao nevin.

Zaobilaženje istine

Poslije završetka Drugog svjetskog rata, današnje mjesne zajednice bile su

opštine. Selo Ugao imalo je opštinski odbor, gdje se stalno nešto “mutilo”.

Jednom primijetio Delija đe otvoreno lažu i reče im javno da lažu - predsjedni-ku i sekretaru. Oni su se ljutili na Deliju što ih je uvrijedio i podnijeli su krivičnu prijavu protiv njega sudu u Sjenici.

Pošto je Delija bio poznat tadašnjem rukovodstvu kao ugledan čovjek i dobar domaćin, neko od političara je interve-nisao kod sudije da ne osudi Deliju, već da ga oslobodi. Ode Delija na dan suđe-nja pred sudiju.

Sudija pita Deliju: “Kod ovoga suda ima krivična prijava protiv tebe druže Delija, da si uvrijedio Opštinski odbor opštine Ugao. Rekao si im da lažu”.

Na to će Delija: “Rekao sam pred-sjedniku i sekretaru da lažu, a Opštin-skom odboru nijesam”. Tada sudija De-liji kaže: “Pošto si ti pošten i ugledan čovjek, ja sam kao sudija odlučio ovog puta da te oslobodim od odgovornosti. Nemoj više da ih vrijeđaš, ako se to desi još jednom, moraću da te osudim”.

Zahvali se Delija sudiji, pozdravi se sa njim i pođe da izađe iz sudnice pa se povrnu i postavi sudiji pitanje: “Druže sudija, ja poznajem dobro predsjednika i sekretara. Oni će opet lagat pa da vas pitam, kako ću ja njima reći da ne bih više dolazio kod vas?” Nasmija se su-dija i reče Deliji: “Ako budu lagali po-novo, reci im da zaobilaze istinu”. “Pa druže sudija, to drugo ne može bit, osim laž” reče Delija. u

44

DRUŠTVO

Vijeće sigurnosti UN-a je osnivač Haškog tribunala. Međunarodni krivični sud (MKSJ) je okončao

rad 2017.godine, a tu funkciju je preuzeo Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove (u daljnem tekstu Me-hanizam), koji je osnovan Rezolucijom 1966 iz 2010.godine, i nastavlja nedo-vršen rad međunarodnih sudova. Među-narodni sud je bio učinkovit, jer je sve optuženike doveo pred lice pravde, iako direktno ne rasplaže sredstvima prisile (njih 161, trenutno njih 48 izdržava ka-znu zatvora u različitim državama, odno-sno u državama koje su sa UN-a potpisa-le Sporazum).

Uspješno se sudi pojedincima a ne narodima (individualna krivična odgo-vornost).

Međunarodna zajednica uspostavom Međunarodnog suda, je pomogla u zado-voljenju pravde, satisfakciji žrtvama, ali još uvijek nedovoljno, jer procesi sasvim sigurno i zbog kompleksnosti su spori, u čekanju pravde, veliki broj žrtava umire i ne doživi zadovoljenje pravde. Rat je oblikovao život mnogima na ovim pro-storima. Narodi BiH učili su na presu-dama međunarodnog suda ali i na svojoj vjeri, tradiciji, što je pomoglo, i nije ih pretvorilo u osvetoljubiva bića, već ve-ćina pripadnika svih naroda i narodnosti u BiH rade na pomirenju, miru, razumi-jevanju, uz uvažavanje komponente sje-ćanja i idu naprijed, u bolju budućnost, a to se neće postići negiranjem genocida, ratne istine.

Mehanizam ima Registrar koji će vo-diti istrage, u određenom pravcu:

- lociranja lica u bjekstvu,- voditi istrage protiv svih koji nisu

poštovali Sud, všili pritisak na svjedoke i td,

- Vijeće sigurnosti je proširilo man-dat Mehanizmu i odlučilo o rokovima za predmete koji su proslijeđeni od među-narodnih sudova, za sve prvostepene i žalbene postupke, eventualno ponavlja-nje predmeta.

U Bosni i Hercegovini odsustvo rata ne znači mir u pravom smislu te riječi!

Tu prije svega mislim na zadnje vrije-me učestale pojave, negiranja genocida, posebno od strane najviših zvaničnika. Ovakvo ponašanje treba biti sankcionisa-no, jer utiče negativno na proces pomire-nja na ovim prostorima, a koji narodi sa ovih prostora zaslužuju. Negiranje ge-nocida je posljednja faza njegovog iz-vršenja, to bi oni koji su ga pripremali, naređivali, počinioci i kao i nižerangi-rani koji su učestvovali u izvršenju morali da znaju. Negiranje genocida, je promovisanje genocida, relativiziranje žrtvi, i to je zabrinjavajuće, jer se shvata kao pokušaj diskreditacije sistema me-đunarodne pravde, sprječavanju proce-sa pomirenja i suživota. Najveću štetu čine ljudi iz politike, ne narodi, kao i za početak i ratna dešavanja, na ovim pro-storima, negiranjem genocida, rehabili-tacijom i pokušajima vraćanja ratne ide-ologije i sl. Presude Međunarodnog suda

n Piše: Prof. dr. sci. Hana KORAĆ, kriminolog-penolog

Uloga međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove

45

DRUŠTVO

da se desio genocid, nisu ostavile mjesto nikakvoj sumnji da je u Srebrenici poči-njen genocid.

Pozitivan primjer donošenja od stra-ne Kanade Rezolucije o kažnjavanju onih koji negiraju genocid, trebaju sli-jediti i druge države prije svega države ex Jugoslavije, na kojima se desio rat i genocid. Ovo je jedan od načina da se po-zitivno ide u pravcu pomirenja na ovim prostorima.

U državi u kojoj će tri historije o rat-nim dešavanjima, bit drugačije još za dugo (kod političara koji su bili direk-tno i/ili indirektno učestvovali u ratnim dešavanjima, riječ genocid ne znači u osnovi namjeru da se uništi sve što je drugačije, masovna ubistva, mučenja, protjerivanja, etničko čišćenje onih koji su krivi samo što su etnički, religi-ozno drugačiji, već se sama riječ geno-cid posmatra kao potencionalna opasnost po njih u sustizanju pravde i moguće ka-žnjavanje za počinjene zločine.

Medijski istupi haških osuđenika, pritvorenika, bivših osuđenika, nisu do-bri jer nanose štete procesima koji treba da obezbijede bolju budućnost svim na-rodima na ovim prostorima. Negativan primjer za to, je nedavna medijska pro-mocija knjige o generalu Mladiću, haš-kom pritvoreniku i u prvostepenoj presu-du doživotno kažnjenog za ratne zločine, genocid i opsadu Sarajeva. Mediji nebi smjeli zloupotrebljavati nacionalne fre-kvencije za ovakve emisije, jer su ratna dešavanja svježa, ostavili su velike po-

sljedice na našu državu i njene stanovni-ke, kao i u državama našega susjedstva.

Nažalost, ovaj medij postaje sigurna kuća za počinioce ratnih zločina i geno-cid.

Rat, genocid, nije banalno krivič-no djelo, već najveće zlo čovječanstva. Govor mržnje, ratno huškački stavovi, obnavljaju ideologiju čiji rezultat je rat i genocid na ovim prostorima.

Općinito, kod svih koji žive na ovim prostorima, izaziva određene reakcije, svakako bez potrebne, nanoseći veliku štetu u procesu pomirenja, na kojem tre-ba raditi: kod bošnjaka strah, kod suna-rodnika stid, kod onih koji su učestvovali u ratnim dešavanjima a činili su zločine, je osvježilo i rehabilitovalo ponašanje, umanjujući krivnju, svakoko niko nije ostao ravnodušan i dr. Ovdje je zbog na-ših naroda, potrebno raditi na suočavanju sa neraščišćenom prošlošću određenog broja ljudi, prvo koji su izmanipulisani i takvi ušli u rat, a potom oni koji nisu izmanipulisani, a to je veoma mali broj, a koji su još uvijek na političkoj sceni. Pomirenje je veliki izazov, i to bi trebao da bude zadatak političara koji bi trebalo da zbog svojih naroda intenzivno rade na procesu pomirenja, zadatak je to medija, intelektualaca a ne Suda prvenstveno. Neovisnost pravosuđa je veoma važna naročito kada svojim presudama mogu uticati u generalnoj prevenciji, da se kon-flikti, ratovi i genocid nikada ne ponovi. Pravda ima uzvišeni zadatak, i mora biti brza, i imaće uspjeh u generalnoj preven-

ciji, uvažavajući kompleksnost predmeta ratnih zločina (predmeti su pisani na više jezika, udaljenost svjedoka od Suda, ve-liki broj svjedoka su narušenog zdravlja, ili umrli i drugih razloga).

Odluka pretresnog vijeća da se Še-šelj pusti na privremenu slobodu, sa-svim očekivano je izazvalo reakcije, a posebno negativne kod žrtava i njihovih porodica, tim prije, što je on nastavio da djeluje, huškački, ratno, govorom mržnje i svemu onome što dodatno viktimizira žrve za koje se vodi postupak prema nje-mu. Vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma ima diskreciono pravo doni-jeti daljne Odluke koje smatra potrebnim u vezi s privremenim puštanjem lica na slobodu, ali isto tako ima obavezu (ne znam da li i mehanizme), da prati kako određeno lice poštuje uslove koje su mu date prilikom donošenja Odluke o pri-vremenom puštanju na slobodu (zabrana kontaktiranja sa svjedocima u postupku, sa žrtvama sa medijima i td.). Začuđuju-će je da se Ured tužilaštva nije žalio na odluku o njegovom privremenom pušta-nju na slobodu, što znači da žalba nije stigla na Žalbeno vijeće. Mehanizam je u aprilu 2018. godine završio žalbeni po-stupak u slučaju Šešelj.

Kao znastvenici, imamo pravo da razgovoramo o predmetima i slučajevi-ma od javnog interesa, sasvim sigurni da time možemo pomoći i shvatanju među-narodne krivične pravde i ne utičemo i ne narušavamo princip neovisnosti pravosu-đa. u

46

DRUŠTVO

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća Ragip Sijarić je prognan od srbijanskih vlasti iz

Beograda i Sandžaka. Svoj azil duha sa porodicom i bratom dr. Islamom je na-šao u Malmeu (Švedska). Svoj vatan, Bosnu i Sandžak nosi u srcu, umu, sje-ćanjima koje je pretočio u 111 knjiga. Pored toga objavio je više stotina raznih kulturnih članaka u časopisima i listo-vima. Vrlo je aktivan u udruženju boš-njačkih pisaca Skandinavije i vodi bri-gu o zavičajnim piscima, po mišljenju brojnih stvaralaca riječ je o nasljedniku duhovnih vođa bošnjačke emigracije Adil-bega Zulfikarpašića, akademika, dr. Smaila Balića, mr. Izeta Oljevića, pjesnika Huseina Ljajića i dr.

Jedinstveni životni put

Kolegu i prijatelja Ragipa Sijarića poznajem pune četiri decenije. Pratio sam njegov intelektualni razvoj. Od sa-mog početka djelovao je vrlo učtivo. Pro-fesionalno, etično. Krajem 80-tih godina počeo je objavljivati svoje radove i zna-čajno mi je pomogao svojim menadžer-skim i stvaralačkim umijećem da uteme-ljimo književne susrete ,,Avdo Međedo-vić“. Zato imam potrebu da bosanskoj i sandžačkoj javnosti predstavim sažeto njegov književni i intelektualni portret.

Mr. Ragip Sijarić je rođen 09. apri-la 1954. g. u Šipovicama u Sandžaku. U zavičaju Akovu (Bijelo Polje) završio je osnovnu i srednju školu. Studirao je na

Beogradskom univerzitetu humanističke nauke i magistrirao je iz oblasti krivič-no- pravnih nauka. Kao pedagog i sa-vjetnik u pravosuđu Beograda radio je do početka 94. godine 20. stoljeća kada je i prognan na veoma represivan način o čemu su javnost upoznali opozicioni i nezavisni mediji Revija Sandžak i Srpska reč (glavna urednica Danica Drašković). Nakon sacioniranja u izbjeglištu u Mal-meu razvio je veliku intelektualnu i stva-ralačku aktivnost, gdje mu je zapaženo pomoglo rad i aktivnost u udruženju pi-saca Sandžaka, zavičajnih pisaca Plava, Matice Bošnjaka Sandžaka, te aktivnosti u društvu etičara i estetičara Crne Gore, Hegelovom društvu u Beogradu i drugim asocijacijama. Što ga je na najbolji na-čin preporučilo da bude primljen u Savez

švedskih pisaca 1996. godine. Predsjed-nik je udruženja Bošnjačkih pisaca u Skandinavskim zemljama od 2002. pa na dalje. Svojim prilozima u listovima i ča-sopisima Revija Sandžak, Muslimanski glas, Ljiljan, Preporod, Elif, Sandžač-ke novine, Monitor, Haber, Glas BiH, Bošnjačka misao, Behar, Alčak i drugim medijama zalagao se za slobodu javne riječi, misli te za ostvarivanje ljudskih i građanskih prava i sloboda svih ljudi na svijetu, što mu je značajno podiglo autoritet među bočnjačkim krugovima u emigraciji. Isto tako pokazao se kao osvjedočeni humanista pomažući broj-ne kultne projekte u zavičaju a posebno interesovanje je ispoljio za realizaciju i štampanje ,,Enciklopedije Sandžaka“ u pet tomova. O Sijarićevom stvaralaštvu kao najdosljednijem dostavljaču legen-darnog pisca i bližeg srodnika akade-mika Ćamila Sijarića, pisali su brojni pisci među kojima su: akademik Alija Džogović, književnik Lale Brković, dr. Dragoljub Đokić, publicist Alija Kadrić, autor ovih redova i drugi stvaraoci. Ne-zadovoljan načinom odlučivanja žirija

n Piše: Akademik prof. dr. Šefket KRCIĆ

Sandžak u svijetu

Slovo o Ragipu Sijariću - vodećem piscu i intelektualcu bošnjačke emigracije

,,Ragip Sijarić je stvaralac izuzetne energije i nadahnuća. U njegovim djelima prisutna je originalnost pri-stupu jeziku, čime je značajno do-prinio razvoju sandžačke varijante bosanskog jezika.“

Akademik Dževad Jahić

47

DRUŠTVO

Bošnjačkog nacionalnog vijeća San-džaka o dodjeljivanju prestižne nagrade ,,Ćamilovo pero“ čast pojedincima, ova nagrada dolazila je u ruke minornih pisa-ca zbog čega je odlučio da istoimenu na-gradu u Švedskoj utemelji i prvi laureati su postali akademici, filozof Ferid Muhić i pisac Dževad Jahić i glavni muftija IZ u Srbiji dr. Mevlud Dudić. Ova odluka ga na jedan način podstiče i obavezuje na ideje koje je objavio u svojim knjigama Ćamilova česma 1991, Sjećanje na Ća-mila 2010, Ćamilova akademija u Šved-skoj 2010 kao i drugi spisi iz njegovog bogatog opusa od 111 knjiga Muštuluk 1992, Krvališta 1993, Sandžačke prtine 1994, Zavičaj 1997, Čiste duše 1997, Ha-letnik 1999, Bihorski soko 2000, Kletva majke 2000, Svitanje u šaputu 2000, Ja-ran 2001, Prezimena bez slova Ć 2001, Sjećanje i tajne 2001, Tradicija 2001, Šahovići 2004, Stara vjerovanja i kulto-vi Bošnjaka u Sandžaku 2005, Brojalice, brojanice i bajalice 2005, Od zavičaja i tuđine 2006, Sjećanje i tajna 2007, Sed-lo kamena 2009, Bošnjaci u lirici 2009, Narodno blago naroda Sandžaka 2009, Hajvanska narav 2009, Šipovice, moja okolino 2009, Slovo Bosančice 2010,

Oglavni konji 2011, Muhić u Švedkoj 2010, Sandžački Homer 2012, Stranac izbjeglica 2013, Bošnjaci, evropski mu-slimani 2014, Genocidno stradanje Bi-hora 2015, Gdje žive i borave Sijarići 2016, Sijarići u kulturi sa prijateljima i srodnicioma 2017, Akovo Bijelo Polje 2018, Sijarići, šehidi i Gazije (2018),

,,Album sjećanja-od mladosti do danas’’ (2018), a kako saznajemo u štampi mu se nalaze još nekoliko publikacija koje pro-stvetljuju bihorske prostore i opće regije Sandžaka.

Doprinos rasvljetljavanju i istraživanju jezika u Bihoru

Kao što smo na samom početku u citiranoj misli akademika Jahića, koji je u svom kapitalnom višetomnom djelu ,,Rječnik bosanskog jezika“ istakao važ-nost i više deminzionalnost književnih istraživanja Ragipa Sijarića, posebno traganje za specifičnim zaboravljenim izrazima iz Bihorske regije čime je dalje zapažen doprinos razvoju sandžačke ver-zije bosanskog jezika čime se potvrđuje da je njegovo djelo primjećeno u BiH a ne samo u Sandžaku odakle je iniciran prijedlog da Ragip Sijarić bude izabran za člana Međunarodne akademije u beogra-du. Tim činom treba očekivati da će novi demokratski talas u Srbiji odati zasluženo priznanje ovom prognanom piscu, koji još ne može da dođe u svoj zavičaj, niti da dođe na mezar svojih plemenitih roditelja.

Umjesto zaključnog razmatranja - samisao poezije i života u djelu Ragipa Sijarića

Ragip Sijarić poeziju vidi kao dar ži-vota, ona je svjetlo koje sija nad narodom i vatanom. Pjesničke riječi dolaze iz uma, duše i bića svakog originalnog pjesnika i stvaraoca koji sebe smatra da je predstav-nik svijesti i savjesti napaćenog naroda.

Helem, poezija za R. Sijarića je istin-ski život kojim se sam posvetio i iz kojeg se rađa i niče stvaralaštvo. On misli da svaki istinski pisac treba da osmišljava hi-mnu iz koje odzvanja istina i pravda. To potvrđuje i činjenica da se on temeljno posvetio izučavanju jezika u Bihoru, kao što kaže u svom djelu ,,Ogledalo sjaja u zavičaju“ i ,,Šipovački dukati sa jezika“. On iskreno priznaje da je slijedio i mno-go naučio od poznatih bošnjačkih pisaca Avda Međedovića te njegovih sinova Za-ima i Redže, Rifata Burdževića i Ćamila Sijarića, Ferida Muhića i drugih.

Na koncu, sve je to bitno utjecalo da prepoznamo i osmislimo na ovom malom prostoru stvaralački portret Ragipa Sijari-ća, koji daleko u jabani- njeguje bosanski jezik, bošnjačku kulturu i sandžačku prav-du za slobodu. u

48

DRUŠTVODRUŠTVO

Privremeni uvoz je carinski postu-pak kojim se dopušta upotreba robe koja nije bh. roba u carinskom po-

dručju BiH u određene propisane svrhe, bez njenog podlijeganja mjerama trgo-vinske politike, kada je ta roba namije-njena za ponovni izvoz u određenom roku u kojem mora ostati u nepromijenjenom stanju, osim uobičajenog smanjenja vri-jednosti usljed njene normalne upotrebe za vrijeme trajanja privremenog uvoza.

Kod privremenog unosa bitan je rok do kojeg se roba stavljena u privremeni uvoz mora ponovno izvesti ili joj se odre-diti drugo carinski odobreno postupanje ili upotreba.

Pod pojmom “lični predmeti” u ovom carinskom postupku podrazumjeva se - svi predmeti, novi ili upotrebljavani, koje putnik privremeno uvozi/izvozi a koje može s razlogom koristiti za njego-vu ličnu upotrebu za vrijeme putovanja, uzimajući u obzir sve okolnosti putova-nja, ali isključujući svu robu uvezenu u komercijalne svrhe (opisna lista ličnih predmeta predstavlja: Odjeća; Higijenski artikli; Lični nakit; Foto aparati i filmske kamere s odgovarajućom količinom fil-mova i pribora; Prenosivi projektori za dijapozitive ili filmove i pripadajući pri-bor zajedno s odgovarajućom količinom dijapozitiva ili filmova; Video kamere i prenosivi video rekorderi/playeri s od-

govarajućom količinom vrpce; Prenosivi muzički instrumenti; Prenosivi gramofo-ni s gramofonskim pločama; Prenosivi aparati za snimanje i reproduciranje zvu-ka (uključujući i diktafone) s vrpcama; Prenosivi radio aparati; Prenosivi televi-zori; Prenosive pisaće mašine; Prenosi-va računala; Prenosivi lični kompjuteri; Dvogledi; Dječija kolica; Invalidska ko-lica; Sportska oprema kao što su šatori i ostala oprema za kampiranje, oprema za ribolov, oprema za planinarenje, oprema za ronjenje, sportsko oružje s municijom,

bicikli bez motora, kanui i kajaci dugački manje od 5.5 metara, skije, reketi za tenis, daske za skijanje na valovima, daske za jedrenje na vodi, zmajevi i delta letjelice, oprema za golf; Prenosivi aparati za dija-lizu ili slični medicinski aparati s potroš-nim artiklima koji se uvoze za njihovu upotrebu; Ostali artikli koji služe izričito za ličnu upotrebu.

Pod pojmom “roba uvezena u sport-ske svrhe” - sportski rekviziti i ostali predmeti koje putnik privremeno uvozi/izvozi za njegovu upotrebu u sportskim takmičenjima ili demonstriranju ili za po-trebe treninga u ili van BiH predstavlja: Oprema za atletske staze i igrališta, kao što su: prepone, koplja, diskovi, motke, kugle, kladiva. Oprema za igre s loptom, kao što su: razne vrste lopti, reketi, drve-na kladiva, palice za golf, štapovi i sl., ra-zne mreže, stative za golove. Oprema za zimske sportove, kao što su: skije i štapo-vi, klizaljke, sanke za bob, oprema za led. Sportska odjeća, obuća, rukavice, kape, itd. svih vrsta. Oprema za sportove na vodi, kao što su: kanui i kajaci, jedrilice i čamci na vesla, daske za jedrenje (surf) i jedra. Motorna vozila, kao što su: auto-mobili, motocikli, motorni čamci. Opre-ma za ostale sportove, kao što su: sport-sko oružje i municija, bicikli bez motora, lukovi i strelice za streličare, oprema za mačevanje, oprema za gimnastiku, kom-

Carinske zabrane i ograničenja putnicima na graničnom prelazu

n Piše: Nermin RAMIĆEVIĆ

Privremeni unos robe putnika na bh. graničnom prelazu

49

DRUŠTVODRUŠTVO

pasi, prostirke i strunjače za hrvanje, oprema za dizanje utega, jahaćka oprema, jednosjedi, zmajevi, delta letjelice, daske za jedrenje na vodi, oprema za penjanje, kasete s muzikom koja prati događanja. Pomoćna oprema, poput: oprema za mje-renje i prikaz rezultata, uređaji za pregled krvi i urina.

Pod pojmom “prevozno sredstvo” - svaki brod (uključujući tegljače i teretne brodove bez obzira da li ih nosi brod ili ne, gliseri), lebdjelice, letjelice, motorna vozila (uključujući motocikle, prikolice, poluprikolice, i kombinacije vozila) i vo-zila koja se kreću po šinama; zajedno sa njihovim normalnim rezervnim dijelovi-ma, dodacima i opremom ukrcanom na vozila (uključujući specijalnu opremu za utovar, istovar, rukovanje i zaštitu tereta).

Pod pojmom “normalni rezervoari” - rezervoari koje je proizvođač namijenio za sve vrste vozila istog tipa kojeg je i vozilo u pitanju, a čije trajno priključenje omogućava direktnu upotrebu goriva, i u svrhu pogona, i za rad rashladnih i dru-gih sistema tokom prijevoza. Rezervoari koji se priključuju na prijevozna sredstva predviđena za direktnu upotrebu drugih vrsta goriva i cisterne koje odgovara-ju drugim sistemima kojima prijevozna sredstva mogu biti opremljena također će se smatrati normalnim rezervoarima.

Pod pojmom “privatna upotreba prevoznog sredstva” - prevoz isključi-vo u privatne svrhe dotičnog lica, koji

isključuje komercijalnu upotrebu, uklju-čuje uobičajene popravke i održavanje, remont i podešavanje ili mjere neophod-ne za očuvanje robe ili osiguravanje ispu-njenja tehničkih uvjeta za njenu upotrebu tokom privremenog uvoza (a ne za po-boljšanje robe).

Pod pojmom “karnet ATA” - među-narodni carinski dokument za privremeni uvoz uz potpuno oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina (ne uključuje prevozna sredstva), koji obuhvata i odobrenje za taj postupak i uključuje međunarodno priznatu garanciju za pokriće carinskog duga koji je nastao ili bi mogao nastati (vrijedi kao pismena carinska prijava za navedeni postupak), izdaje ga Privredna Komora BIH

Pod pojmom “karnet CPD” znači: carinski dokument privremenog uvoza koji se koristi za privremeni uvoz prijevo-znih sredstava, izdaje ga AUTO MOTO SAVEZ. BiH nije potpisnik CPD karneta.

Privremeni uvoz može se odobriti: a) uz potpuno oslobađanje od plaća-

nja uvoznih dažbina, u kom slučaju se na robu stavljenu u taj postupak ne plaćaju uvozne dažbine,

b) uz djelimično oslobađanje od plaća-nja uvoznih dažbina, u kom slučaju se na robu stavljenu u taj postupak plaćaju uvo-zne dažbine i porez na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) za svaki mjesec ili dio mjeseca tokom kojeg traje privre-meni uvoz, u iznosu od 3% od iznosa

uvoznih dažbina i PDV-a koji bi se platio na navedenu robu da je ista bila stavlje-na u slobodan promet onog dana kada je stavljena u privremeni uvoz.

Dok se nalazi u privremenom uvozu, roba ne podliježe trgovinskim mjerama predviđenim propisima BiH, izuzev ako se takve mjere odnose na ulazak robe u carinsko područje Bosne i Hercegovine (npr. predočenje propisane uvozne do-zvole pri ulasku robe u carinsko područje Bosne i Hercegovine). Privremeni uvoz može se odobriti na zahtjev lica koje ko-risti robu ili organizuje njeno korištenje. Privremeni uvoz može se odobriti kada je moguće osigurati identifikaciju robe po završetku privremenog uvoza (da se kod privremenog uvoza i ponovnog izvoza radi o istoj robi), a izbor načina identifi-kacije ovisi od karaktera robe, mogućeg rizika zamjene i drugo. Kao identifikacio-ne mjere mogu se uzeti opis robe, brojevi ili oznake trajno pričvršćene na robu, fo-tografije, stavljanje pečata carinske služ-be gdje je to primjenjivo, stavljene ozna-ke carinske službe druge države ako po-stoje, popis pregleda inventara korisnika privremenog uvoza ili druge raspoložive mjere identifikacije i kontrole.

Privremeni uvoz može se odobri-ti i bez osiguravanja identifikacije robe kada, u pogledu karaktera robe ili rad-nje koju treba izvršiti (npr. kod robe male vrijednosti ili rezervnih dijelova za robu u privremenom uvozu), odsustvo

50

DRUŠTVOidentifikacionih mjera ne dovodi do bilo kakve zloupotrebe postupka.

Privremeni uvoz uz potpuno osloba-đanje od plaćanja uvoznih dažbina može se odobriti za robu i pod uvjetima propi-sanim za

- roba namijenjena izlaganju ili upo-trebi na izložbama, sajmovima, sastanci-ma ili sličnim priredbama

- stručna oprema - roba za potrebe obrazovanja, nauke

i kulture - lični predmeti i roba uvezena u

sportske svrhe - prevozna sredstva - rezervni dijelovi, pribor i oprema

uvezena radi održavanja i popravke robe koja je stavljena u privremeni uvoz.

Za privremeni uvoz uz potpuno oslo-bađanje od plaćanja uvoznih dažbina roba može biti prijavljena na jedan od sljedećih načina:

- prijavljivanje drugom radnjom (bez podnošenja pismenog ili usmenog zahtje-va),

- usmenom carinskom prijavom, - podnošenjem karneta ATA,- podnošenjem carinske prijave,- podnošenjem zahtjeva za izdavanje

pismenog odobrenja za privremeni uvoz na obrascu.

Prijavljivanje za privremeni uvoz uz potpuno oslobađanje od plaćanja uvo-znih dažbina usmenim putem ili drugom radnjom ne primjenjuje se na robu u vezi koje se traži povrat dažbina, odnosno na robu koja podliježi zabrani ili ograničenju ili nekoj drugoj mjeri. Prijavljivanje robe za privremeni uvoz uz potpuno oslobađa-nje od plaćanja uvoznih dažbina drugom radnjom prijavljuje se, kod ulaznog gra-ničnog carinskog ureda, sljedeća roba:

a) lični predmeti i roba u sportske svr-he; b) prevozna sredstva (palete, kontej-neri, željeznička prevozna sredstva, pre-vozna sredstva vazdušnog i pomorskog saobraćaja, prevozna sredstva unutraš-njim vodama i drumska prevozna sred-stva; c) materijal za razonodu pomoraca koji se koristi na stranom brodu angažo-vanom u međunarodnom pomorskom sa-obraćaju.

Carinski organ može zahtijevati pod-nošenje carinske prijave kada je u pita-nju veliki iznos uvoznih dažbina ili kada postoji ozbiljan rizik od nepridržavanja obaveza iz predmetnog postupka. Pri-javljivanje robe za privremeni uvoz uz potpuno oslobađanje od plaćanja uvoznih

dažbina drugom radnjom (konkludentni ili neverbalni oblik), smatra se: a) pro-lazak kroz “zelenu traku ili traku ništa za carinjenje” na graničnom prijelazu sa sistemom dviju traka, b) prolazak preko graničnog prijelaza bez sistema rada sa dvije trake bez spontanog prijavljivanja, c) stavljanje naljepnice “ništa za carinje-nje” na staklo putničkog vozila gdje je to moguće, d) sam čin prelaska granice carinskog područja Bosne i Hercegovine.

Druge radnje smatraju se zahtjevom, a odsustvo intervencije carinskog organa odobrenjem za privremeni uvoz uz pot-puno oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina. Kada carinskom organu nije prijavljena pismeno ili usmeno, za robu smatra se da je prijavljena za ponovni izvoz (kojim se razdužuje privremeni uvoz) prethodnima radnjama.

Kada se provjerom otkrije da je radnja izvršena, ali da privremeno uvezena roba nije ispunjavala propisane uvjete smatra se da je nezakonito uvezena. Privremeni uvoz uz potpuno oslobađanje od plaća-nja uvoznih dažbina, može se odobriti na osnovu usmene prijave korisnika tog po-stupka kod ulaznog graničnog carinskog ureda, za sljedeću robu: - lične predmete putnika i robu uvezenu u sportske svrhe; - robu uvezenu u pograničnom prometu: - tegleće životinje, životinje uvezene za tranzitnu ispašu ili ispašu unutar pogra-ničnog područja.

Korisnik privremenog uvoza pri nje-nom usmenom prijavljivanju carinskom uredu podnosi ‹›Popis robe za privreme-ni uvoz uz usmenu prijavu” na obrascu Priloga 1. U iste svrhe, umjesto “Popisa robe”, može se prihvatiti i drugi dokument koji prati robu, ako isti sadrži podatke iz obrasca ‹›Popisa robe››. Za lične predme-te neće se zahtijevati ‹›Popis robe››. Me-đutim, i kada se radi o ličnim predmetima i robi uvezenoj u sportske svrhe uz koju je povezan visok iznos uvoznih dažbina i PDV-a, carinski organ, može tražiti carin-ski dokument i obezbjeđenje za plaćanje carinskog duga. Roba se može prijaviti za privremeni uvoz uz potpuno oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina i na osnovu karneta ATA ako korisnik privremenog uvoza podnese karnet ATA. Međutim, postupajući carinski ured ne može tražiti (uslovljavati) obaveznu primjenu karne-ta ATA, obzirom da korisnik postupka može navedenu robu prijaviti i usmeno uz podnošenje ‹›Popisa robe›› uz izuzeće, u pogledu ‹›Popisa robe››. Korisnik pri-

vremenog uvoza usmeno prijavljuje kod izlaznog graničnog carinskog ureda, uz predočenje robe i podnošenje vraćenog mu primjerka “Popisa robe” te njegove kopije ukoliko želi da isti ima nakon raz-duživanja privremenog uvoza. Carinski službenik, nakon provedenog postupka pri ponovnom izvozu robe, na podnije-tom obrazcu “Popisu robe” i njegovoj ko-piji ovjerava razduživanje privremenog uvoza. Ukoliko korisnik postupka, robu privremeno uvezenu na osnovu ‹›Popi-sa robe›› u cjelosti ili dio robe namjera-va staviti u drugi carinski postupak (uz ispunjenje uvjeta za taj postupak), istu prijavljuje kod najbližeg carinskog ureda podnošenjem carinske prijave za namje-ravani postupak.

Prijavljivanje robe za privremeni uvoz uz potpuno oslobađanje od plaćanja uvo-znih dažbina na osnovu karneta ATA, u skladu sa Konvencijom, primjenjuje se za prijavljivanje robe za privremeni uvoz uz potpuno oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina, što uključuje i rezervne dijelove i opremu uvezenu radi održavanja i po-pravke robe koja je stavljena u privreme-ni uvoz. Karnet ATA ne može se koristiti za privremeni uvoz prevoznih sredstava, kao ni za privremeni uvoz uz djelimično oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina shodno.

Prijavljivanje robe za privremeni uvoz uz potpuno oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina, vrši se podnošenjem ca-rinske prijave za privremeni uvoz (IM5) i to: a) kada nisu ispunjeni uvjeti za prijav-ljivanje robe za navedeni postupak dru-gom radnjom, ili usmenom prijavom, ili na osnovu karneta ATA, b) za robu u vezi koje se traži povrat dažbina, odnosno za robu koja podliježi zabrani ili ograniče-nju ili nekoj drugoj mjeri, c) za prevozna sredstva za privatnu upotrebu radi obav-ljanja posla ili studiranja; d) kada to traži korisnik privremenog uvoza; e) u drugim slučajevima u kojima nije potrebno pi-smeno odobrenje za privremeni uvoz uz potpuno oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina na obrascu. Podnošenje carinske prijave za privremeni uvoz uz potpuno oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina smatra se zahtjevom, a njeno prihvatanje od strane nadležnog carinskog ureda odo-brenjem za taj postupak. Zahtjev za odo-bravanje privremenog uvoza uz potpuno oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina u pismenoj formi podnosi se na obrascu a) za prevozna sredstva koja se privreme-

51

DRUŠTVO

no uvoze; b) za robu koja ne može koristi-ti usmenu prijavu. c) u slučajevima kada to traži korisnik privremenog uvoza uz potpuno oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina (npr. u situacijama sukcesivnog uvoza robe po istom osnovu i za istu na-mjenu, npr. za isti sajam ili u nekom dru-gom slučaju).

Privremeni uvoz uz djelimično oslo-bađanje od plaćanja uvoznih dažbina, ne može se odobriti za robu široke potroš-nje. Zahtjev za odobravanje privremenog uvoza uz djelimično oslobađanje od pla-ćanja uvoznih dažbina u pismenoj formi podnosi se na obrascu u sljedećim sluča-jevima:

- za prevozna sredstva koja se pri-vremeno uvoze a nisu ispunjeni uvjeti za privremeni uvoz istih uz potpuno osloba-đanje od plaćanja uvoznih dažbina osim prevoznih sredstava koja se privremeno uvoze po osnovu ugovora o operativnom zakupu,

- u slučajevima kada to traži korisnik privremenog uvoza uz djelimično osloba-đanje od plaćanja uvoznih dažbina.

Pismeno odobrenje za privremeni uvoz uz djelimično oslobađanje od plaća-nja uvoznih dažbina, na obrascu, donosi Odsjek za carine pri regionalnom centru Uprave za Indirektno Oporezivanje.

Prijavljivanje robe za privremeni uvoz uz djelimično oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina, vrši se podnošenjem ca-rinske prijave za privremeni uvoz (IM5). Privremeni uvoz, u pravilu, razdužuje se (završava) ponovnim izvozom robe iz ca-rinskog područja BiH. Privremeni uvoz,

osim ponovnim izvozom, može se, na za-htjev korisnika postupka, a uz saglasnost (prihvatanjem carinske prijave za razdu-živanje ili drugog propisanog dokumen-ta) carinskog ureda kod kojeg se završava postupak i uz ispunjenje propisanih uslo-va, razdužiti i:

a) stavljanjem robe u slobodan pro-met, ovo podrazumjeva plaćanje uvoznih dažbina,

b) smještajem robe u slobodnu zonu ili smještajem u carinsko skladište, kada se roba prije ponovnog izvoza treba skla-dištiti ili podvrgnuti uobičajenim oblici-ma postupanja,

c) stavljanjem robe u neki od ostalih postupaka sa obustavom plaćanja,

d) stavljanjem u slobodan promet kada je, zbog nezgode ili više sile, roba u velikoj mjeri oštećena, uz naplatu carin-skog duga na tu robu u oštećenom stanju u trenutku njenog stavljanja u slobodan promet,

e) uništenjem ili potpunim gubitkom robe zbog nezgode ili više sile,

f) uništenjem pod carinskim nadzo-rom, na teret korisnika privremenog uvo-za,

g) ustupanjem robe (bez naknade) carinskom organu u korist Bosne i Her-cegovine.

Rok za ponovni izvoz privremeno uvezene robe uz potpuno oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina propisan je: - za robu namijenjenu izlaganju ili upotrebi na izložbama, sajmovima, sastancima ili sličnim priredbama najmanje 6 mjeseci. Ako se radi o više priredbi na kojima će

biti izložena ova roba, maksimalni rok je 12 mjeseci.

- Kada se radi: o umjetničkim djeli-ma, kolekcionarskim predmetima i anti-kvitetima; o robi osim novoproizvedene robe koja se privremeno uvozi za izlož-bu sa namjerom potencijalne prodaje; o robi koja se ne može uvesti kao uzo-rak, a pošiljalac, sa svoje strane, želi da robu proda, a primalac može odlučiti da je kupi nakon pregleda; rok za ponovni izvoz je: 2 mjeseca, - za stručnu opremu najmanje 12 mjeseci, - za robu za potrebe obrazovanja, nauke i kulture najmanje 12 mjeseci, - za lične predmete: najkasnije do trenutka, kada lice, koje ih je uvezlo, napusti teritoriju privremenog uvoza, - za robu uvezenu u sportske svrhe: najmanje 12 mjeseci, - za životinje – primjer konji za dresuru ili TRKE najmanje 12 mjeseci, - za prevozna sredstva za prevozno sred-stvo za komercijalnu upotrebu: vrijeme potrebno za vršenje odnosne radnje u vezi sa prevozom, tj. ta sredstva bit će ponov-no izvezena onda kada prevozna radnja radi koje je bilo uvezeno bude završena, - za privatno korištena plovila: 18 mje-seci, - za prevozna sredstva za privatnu upotrebu: 6 mjeseci za svaki period od 12 mjeseci, - za prevozna sredstva koja ko-riste studenti i lice koje obavlja poslove preciziranog trajanja: za vrijeme studira-nja, odnosno za vrijeme boravka u Bosni i Hercegovini isključivo radi obavljanja određenih poslova.

Za robu uvezenu uz djelimično oslo-bađanje od plaćanja uvoznih dažbina i poreza rok za ponovni izvoz može izno-siti najduže 24 mjeseca. Rok za ponovni izvoz određuje carinski ured kojem se u skladu sa tim odredbama podnosi carin-ska prijava IM5 kao zahtjev, dok rok za ponovni izvoz u slučajevima u kojima se donosi pismeno odobrenje na obrascu određuje donosilac tog odobrenja. Može se odrediti kraći rok za ponovni izvoz od propisanog, uz saglasnost ili na zahtjev korisnika privremenog uvoza. U sluča-jevima privremenog uvoza uz potpuno oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina, nije propisan rok do kojeg roba najduže može ostati u tom postupku (maksimalni rok), ukupan period u kojem roba može ostati u privremenom uvozu u cilju iste namjene i pod odgovornošću istog kori-snika postupka, ne prelazi 24 mjeseca, čak i kada je privremeni uvoz završen stavljanjem odnosne robe u drugi carin-ski postupak sa obustavom plaćanja pa je

52

DRUŠTVOnakon toga ponovo stavljena u privreme-ni uvoz.

Obezbjeđenje plaćanja carinskog duga za prijavljivanje robe za privremeni uvoz korisnik tog postupka dužan je, uz carinsku prijavu po kojoj se roba stavlja u privremeni uvoz, položiti valjanu garan-ciju za obezbjeđenje plaćanja carinskog duga za svo vrijeme trajanja privremenog uvoza. Roba, stavljena u postupak privre-menog uvoza, mora ostati u istom stanju. Dozvoljena je popravka i održavanje, uk-ljučujući i remont, podešavanje ili mjere potrebne za očuvanje robe ili osiguranje tehničkih uslova potrebnih za njenu upo-trebu u okviru odobrenog carinskog po-stupka.

Postupak privremenog uvoza, pri-vremenog izvoza i tranzita sportskog i lovačkog oružja i municije, te krat-kog ili kratkocijevnog vatrenog oružja i municije, te kontrola prenosa oružja i municije preko državne granice, provodi se shodno zakonskim odredbama. Preko državne granice BiH mogu se prenije-ti samo one vrste oružja i municije koji mogu biti nabavljeni, držani i nošeni u BiH, a prema važećim zakonima BiH. Dr-žavljani BiH i strani državljani koji unose ili iznose oružje i municiju u BiH dužni su prijaviti ga policijskim službenicima GPBiH prilikom prelaska državne grani-ce na graničnom prelazu. Oružje i muni-cija ne mogu se prenositi preko graničnih prelaza za pogranični saobraćaj, ako nije drugačije određeno međunarodnim spo-razumom. Ako prilikom prenošenja oruž-ja i municije lice ne posjeduje odobrenje za nabavku, odnosno dozvolu za držanje i nošenje oružja i municije izdato od nad-ležnog organa u BiH, policijski službeni-ci GPBiH će privremeno oduzeti oružje i municiju i postupiti prema važećim za-konima kojima se reguliše nabavljanje, držanje i nošenje oružja i municije u BiH. Državljani BiH koji su stalno nastanjeni u inostranstvu mogu, radi lova, donijeti lovačko oružje i municiju u BiH, ako su podaci o oružju i municiji uneseni u nji-hovu važeću putnu ispravu.

Uslovi za prenošenje oružja za stra-ne državljane. Strani državljani stalno nastanjeni u BiH ili strani državljani koji imaju odobren privremeni boravak u BiH na period duži od 6 mjeseci mogu uni-jeti oružje i municiju u BiH u skladu sa zakonskim uslovima, kao i drugim va-žećim zakonima BiH, entitetima i Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine. Strani dr-

žavljani koji prolaze kroz BiH mogu uni-jeti i iznijeti iz BiH oružje i municiju ako za to imaju odobrenje koje je izdalo di-plomatsko ili konzularno predstavništvo BiH u inostranstvu. Strani državljani koji privremeno ili stalno borave u BiH i na-puštaju BiH mogu iznijeti iz BiH oružje i municiju samo na osnovu odobrenja koje izdaje mjesno nadležno tijelo unutrašnjih poslova u BiH.

Uslovi za unošenje lovačkog oružja i municije. Strani državljani koji dolaze u BiH radi lova obavezni su da pokažu poziv lovačkog društva iz BiH, daju na uvid odobrenje nadležnog organa za no-šenje oružja ili dokaz o članstvu u lovač-kom društvu druge države te da prijave lovačko oružje i municiju policijskim službenicima GPBiH prilikom prelaska državne granice. Ako podaci o lovačkom oružju i municiji nisu uneseni u putnu ispravu putnika, a lice ima odobrenje koje je izdao nadležni organ u zemlji iz koje dolazi, podaci o odobrenju, oružju i municiji biće uneseni u putnu ispravu. Podaci o odobrenju, oružju i municiji koji su uneseni u putnu ispravu ili posebni obrazac za prenošenje oružja i municije preko državne granice, prilikom izlaska iz BiH obavezno se poništavaju odnosno razdužuju. Državljani BiH i strani držav-ljani koji unose ili iznose oružje i muni-ciju u/iz BiH dužni su da kod nadležnih carinskih organa razduže raniji privreme-no odobreni postupak iznošenja odnosno unošenja oružja i municije. Ako podaci o lovačkom oružju i municiji nisu uneseni u putnu ispravu putnika, a to lice nema odobrenje izdato od nadležnog organa u državi iz koje dolazi, policijski službenik GPBiH će privremeno oduzeti lovačko oružje i municiju i postupiti prema važe-ćim zakonima kojima se reguliše nabav-ljanje, držanje i nošenje oružja i municije u BiH.

Prenošenje oružja i municije stre-ljačkih društava. Članovi streljačkih društava, koji putuju pojedinačno ili gru-pno u inostranstvo radi učestvovanja na streljačkim takmičenjima ili priprema za takva takmičenja, mogu prenijeti oružje i municiju preko granice, a na osnovu odo-brenja koje izdaje nadležni organ unutraš-njih poslova. Odredbe zakona odnose se i na članove stranih streljačkih društava koji dolaze u BiH radi streljačkih takmi-čenja ili priprema za takva takmičenja.

Prenošenje oružja i municije bro-dom ili zrakoplovom. Lice koje BiH na-

pušta brodom ili zrakoplovom obavezno je prijaviti i predati oružje i municiju po-licijskim službenicima GPBiH. Za oružje i municiju, predate u skladu sa propisima, izdaje se potvrda. Na osnovu propisane potvrde, oružje i municija biće vraćeni nakon napuštanja broda ili zrakoplova na kraju putovanja.

Ovlašćenja carinskih službenika u kontroli prenošenja oružja i municije. Zakonske odredbe ne isključuju ovla-šćenja carinskih službenika da obavljaju carinsku kontrolu prenošenja oružja i mu-nicije preko državne granice. Policijski službenici GPBiH i carinski službenici zajedno obavljaju kontrolu oružja i mu-nicije.

Prevozna sredstva

Privremeni uvoz uz potpuno oslo-bađanje od plaćanja uvoznih dažbina prevoznih sredstava, rezervnih dijelova i opreme, može se koristiti privremeni uvoz uz potpuno oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina:

a) prevoznih sredstava sa redovnom stranom registracijom za komercijalnu ili privatnu upotrebu, zajedno sa njiho-vim normalnim rezervnim dijelovima, dodacima i opremom ukrcanom na vozilo (uključujući specijalnu opremu za utovar, istovar, rukovanje i zaštitu tereta), koje uvozi lice sa sjedištem, odnosno prebi-valištem van carinskog područja Bosne i Hercegovine,

b) rezervnih dijelova i opreme radi popravke prevoznih sredstava kojima je već odobren privremeni uvoz, isključivo koji su nužni za popravak i održavanje, uključujući remont, podešavanje i oču-vanje prevoznog sredstva stavljenog u privremeni uvoz, pri čemu se ne dopušta stvaranje rezervi rezervnih dijelova na prevoznom sredstvu ili u carinskom po-dručju Bosne i Hercegovine.

Privremeni uvoz uz potpuno osloba-đanje od plaćanja uvoznih dažbina pre-voznog sredstva sa redovnom stranom registracijom za privatnu upotrebu može koristiti strani državljanin koji ima pre-bivalište van carinskog područja Bosne i Hercegovine (bilo u državi registracije ili u nekoj trećoj državi), kao i državlja-nin BiH sa prebivalištem u BiH koji ima uobičajeno mjesto boravka van carinskog područja BiH zbog privatnih ili profesi-onalnih razloga (što dokazuje odgovara-jućim dokumentom, npr. radnom dozvo-

53

DRUŠTVO

lom, dokumentom o zdravstvenom osi-guranju ili o ostvarivanju ličnih primanja, ili dozvolom boravka i slično). Prevozno sredstvo privremeno uvezeno za privatnu upotrebu, ne smije se dati u zakup, posu-diti ili dati na upotrebu drugim licima u carinskom području BiH.

Privremeni uvoz uz potpuno oslo-bađanje od plaćanja uvoznih dažbina drumskih prevoznih sredstava za privat-nu upotrebu radi obavljanja posla, stu-diranja i u drugim slučajevima (BRAK) drumsko prevozno sredstvo uz potpuno oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina može privremeno uvesti putnik sa pre-bivalištem van carinskog područja BiH u privatne svrhe isključivo radi obavlja-nja poslova u određenom vremenskom trajanju, odnosno u roku koliko mu je odobren boravak ili student koji ostaje u carinskom području BiH radi studiranja u roku odobrenog boravka. Kod stavljanja robe u postupak privremenog uvoza uz potpuno oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina putnik sa prebivalištem u BiH uživat će povlastice privremenog uvoza prevoznog sredstva uz potpuno osloba-đanje od plaćanja uvoznih dažbina kada privatno koristi strano prevozno sredstvo samo povremeno i isključivo u posebno opravdanim situacijama (npr. iznenadna bolest nosioca registracije i slično), na osnovu naloga nosioca registracije, koji u trenutku upotrebe vozila također boravi u carinskom području BiH.

Potpuno oslobađanje od uvoznih daž-bina odobrava se za prevozna sredstava drumskog, željezničkog, vazdušnog sao-

braćaja, saobraćaja morem i unutrašnjeg riječnog prevoza:

ako su registrovana izvan carinskog područja BiH na ime lica osnovanog van carinskog područja Bosne i Hercegovine; ako prevozna sredstva nisu registrovana, smatra se da je navedeni uslov ispunjen ako su u vlasništvu lica sa sjedištem van carinskog područja BiH, ako ih upotre-bljava lice sa sjedištem van carinskog područja BiH, osim željezničkih prevo-znih sredstava, koja se isključivo koriste za prevoz koji počinje ili završava izvan carinskog područja BiH, uz mogućnost upotrebe i u unutrašnjem prometu kada je to propisano važećim propisima u oblasti transporta.

Kada prevozna sredstva, lice koje se bavi iznajmljivanjem registrovano u ca-rinskom području BiH ponovo iznajmi licu sa sjedištem izvan carinskog područja BiH, ona se moraju ponovo izvesti u roku od 8 dana od početka važenja ugovora.

Lice sa sjedištem u carinskom po-dručju BiH koristi potpuno oslobađanje od uvoznih dažbina ako: je prikolica pri-ključena na drumsko prevozno sredstvo registrovano u carinskom području Bo-sne i Hercegovine, samo za jednokratnu upotrebu, se prevozna sredstva koriste u hitnim slučajevima i nisu u upotrebi duže od pet dana, ili prevozna sredstva upotre-bljava lice registrovano za iznajmljivanje, s obavezom ponovnog izvoza u roku od najviše pet dana.

Putnik sa prebivalištem u carinskom području BiH koristi potpuno oslobađa-nje od uvoznih dažbina ako povremeno

koristi prevozno sredstvo u privatne svr-he, prema uputstvima imaoca registracije, s tim da se u trenutku upotrebe taj imalac odnosno putnik nalazi u BiH carinskom području.

Fizičko lice sa prebivalištem u ca-rinskom području Bosne i Hercegovine koristi potpuno oslobađanje od uvoznih dažbina za povremenu privatnu upotre-bu prevoznog sredstva, iznajmljenog na osnovu pisanog ugovora, i to:

za povratak u mjesto prebivališta u Bosni i Hercegovini, da napusti carinsko područje BiH, ili kada to carinski organ uopšteno dozvoli. Prevozno sredstvo se ponovno izvozi ili vraća licu registrova-nom za iznajmljivanje sa sjedištem u ca-rinskom području BiH u roku od: 5 dana od početka važenja ugovora, 8 dana od početka važenja ugovora. Prevozno sred-stvo ponovno se izvozi u roku od 2 dana od početka važenja ugovora.

Potpuno oslobađanje od uvoznih dažbina odobrava se ako se prevozno sredstvo treba privremeno registrovati u carinskom području BiH, sa namjerom ponovnog izvoza na ime jednog od slje-dećih lica:

na ime lica sa sjedištem izvan carin-skog područja Bosne i Hercegovine, na ime fizičkog lica sa prebivalištem u ca-rinskom području BiH, kada to lice pri-prema prenos svog prebivališta van ca-rinskog područja BiH, prevozno sredstvo mora se izvesti u roku od tri mjeseca od dana privremenog uvoza.

Potpuno oslobađanje od uvoznih daž-bina odobrava se ako prevozno sredstvo, u komercijalne ili privatne svrhe, koristi fizičko lice sa prebivalištem u carinskom području BiH koje je zaposleno kod vla-snika prevoznog sredstva koji ima sjedi-šte izvan carinskog područja BiH ili lice koje je na drugi način ovlašteno od strane vlasnika. Privatna upotreba prevoznog sredstva mora biti navedena u ugovoru o radu lica. Na zahtjev carinskog organa to lice dužno je dostaviti primjerak ugovora o radu.

Potpuno oslobađanje od uvoznih dažbina može se u izuzetnim slučajevi-ma odobriti, ako lice sa sjedištem u ca-rinskom području BiH koristi prevozno sredstvo u komercijalne svrhe za odre-đeni pojedinačni posao tokom ograni-čenog perioda. Ne dovodeći u pitanje primjenu drugih posebnih odredbi ove odluke, rok za završetak postupka pri-vremenog uvoza je:

54

DRUŠTVO- za komercijalnu upotrebu prevo-

znog sredstva, osim željezničkih prevo-znih sredstava: vrijeme potrebno za obav-ljanje prevoza,

- za drumska prevozna sredstva koja u privatne svrhe upotrebljava: student: period u kojem student boravi u carin-skom području BiH isključivo radi studi-ranja,

- lice koje obavlja poslove u odre-đenom vremenskom trajanju: period u kome to lice boravi u carinskom području BiH isključivo radi obavljanja odnosnog posla,

- u drugim slučajevima, uključujući životinje za jahanje ili vuču i vozila koja one vuku: 6 mjeseci,

- za vazduhoplovna prevozna sred-stva za privatnu upotrebu: 6 mjeseci (u dvanaestomjesečnom periodu),

- za prevozna sredstva u saobraćaju morem i unutrašnjeg riječnog prevoza za privatnu upotrebu: 18 mjeseci.

ROBA koju nose putnici sa sobom ili su dio prtljaga, putem prevoznika organiziraju njen unos odnosno uvoz koja podliježe privremenom uvozu sa potpunim oslobađanjem od uvoznih dažbina, s tim da lične stvari i sportska oprema se usmeno prijavljuje bez pisa-nog dokumenta dok ostala roba namje-njena firmi se uglavnom prijavljuje sa ATA karnetom ili carinskom prijavom.

Potpuno oslobađanje od uvoznih dažbina odobrava se za robu za potrebe posade na brodu (pomorci) u sljedećim slučajevima:

- kada se koristi na stranom brodu koji plovi u međunarodnom pomorskom saobraćaju,

- kada je iskrcana sa takvog broda da bi je na kopnu privremeno koristila posa-da broda, ili

- kada je posada takvog broda koristi u kulturnim ili društvenim ustanovama kojima upravljaju neprofitne organizaci-je,

- ili u prostorima u kojima se uobi-čajeno obavlja vjerska služba za članove posade broda.

Potpuno oslobađanje od uvoznih dažbina odobrava se za životinje, no-sače zvuka, slike ili podatke, profe-sionalnu opremu, prenosne muzičke instrumente, ručni alat, pedagoški materijal i naučnu opremu, kalupe, matrice, modele, crteže, skice, in-strumente za mjerenje, kontrolu i testiranje, te druge slične predmete,

specijalne alate i instrumente, testi-ranje, eksperimente ili demonstrira-nje, uzorke robe zamjenska sredstva za proizvodnju, roba za izlaganje ili upotrebi na javnoj manifestaci-ji, umjetnička djela, kolekcionarske predmete i antikvitete, roba radi prodaje na aukciji, rezervni dijelovi, pribor i oprema. Potpuno oslobađanje od uvoznih dažbina može se odobriti i za robu, koja nije navedena zakonskim odredbama, ili za robu koja ne ispunja-va uslove propisane tim članovima, ako se privremeno uvozi: povremeno i ne duže od tri mjeseca, ili u posebnim si-tuacijama bez ekonomskog značaja.

Carinski organ prihvata karnet ATA/CPD kao deklaraciju za privremeni uvoz robe ako je izdat u državi članici, te ovje-ren i za koji garantuje udruženje koje je dio međunarodnog garantnog lanca.

Carinski organ može prihvatiti karnet ATA/CPD samo: ako se karnet ATA/CPD odnosi na robu i za upotrebu propisanu tim konvencijama ili sporazumima, ako je ovjeren od strane carinskog organa dr-žave izdavaoca na prednjoj stranici kar-neta i ako važi dok je roba u carinskom području Bosne i Hercegovine.

Karnet ATA/CPD podnosi se ulaznom carinskom uredu na granici, osim ako taj carinski ured ne može provjeriti ispunja-vanje uslova propisanih za sprovođenje postupka. Ako se roba plasira na tržište, smatra se da je predočena carinskom ure-du kada se prijavljuje za puštanje u slobo-dan promet prije isteka roka za završetak postupka.

U smislu završetka postupka za pri-vremeno uvezenu robu, njena potrošnja, uništenje ili besplatna podjela posjetioci-ma na manifestaciji smatra se ponovnim izvozom pod uslovom da njena količina odgovara vrsti manifestacije, broju posje-tilaca i obimu učešća imaoca odobrenja na manifestaciji, ne primjenjuje se na al-koholna pića, duhan i duhanske proizvo-de i gorivo.

Korisni savjeti putnicima

Za privremeni unos robe lične stva-ri i za sportske svrhe putnici uglavnom koriste usmenu prijavu bez pisanog do-kumenta, ukoliko NISU VELIKE VRI-JEDNOSTI odnosno obrazac Prilog 1 ukoliko roba ima veliku vrijednost. Ostala roba ukoliko nema ATA kar-net prijavljuje se carinskom prijavom za privremeni uvoz. BiH još ne koristi CPD karnet.

Muzički instrument za vlastite potre-be putnik usmeno prijavljuje. Ukoliko je više instrumenata te su za profesionalnu upotrebu komercijalnog karaktera koristi se ATA karnet.

Robu koju putnik neće vratiti nazad izvan BiH dužan je razdužiti carinskim postupkom plaćanjem uvoznih dažbina. Prevozna sredstva ukoliko se koriste na duži period od lica kojima je odobren pri-vremeni boravak trebaju koristiti privre-mene saobraćajne tablice zemlje boravka.

Za tranzit kratkocijevnog oružja stra-ni državljani trebaju prije puta obezbjediti DOZVOLU u ambasadi BiH. u

55

DRUŠTVO

Prvu radionicu vodio je Merdan Ljuhar, profesor, koji je, po uzo-ru na pirinče Mujka Ugljanina,

izradio pirinče koje će biti korišteno u drugoj etapi projekta, za podučavanje polaznika radionice sviranju.

Pirinče je stari tradicionalni instru-ment, karakterističan za Peštersku vi-soravan, na kojem se sve rjeđe svira. Na ovaj način, kroz realizaciju pome-nutog projekta, nastoji se da bude oču-van i zaštićen kao dio nematerijalne kulture sandžačkih Bošnjaka.

„Prilikom izrade teze doktorskog rada shvatila sam da niko ne vodi raču-na o tradicionalnoj muzici na ovim pro-storima i došla sam na ideju da istražim koji su to naši instrumenti koje može-mo sačuvati. Tako sam, istražujući ovu temu, došla do informacije o instru-

mentu pirinče i o čovjeku koji svira na njemu“, rekla je univerzitetska profe-sorica muzike Naka Nikšić, menadžeri-ca i autorica ovog projekta.

Mujko Ugljanin – za sada, jedini čovjek koji umije svirati na ovom in-strumentu – živi u Dolovu, u okolini Tutina. Osim što će na ovoj radionici podučiti polaznike da sviraju, kaže da i svoju djecu podučava istome.

Sretan zbog realizacije ovakve ide-je, Mujko je izrazio nadu da će cilj biti ostvaren – da će mladi sa zadovolj-stvom učiti da sviraju na ovom instru-mentu, jer „oživljavanjem zvuka in-strumenta na kojem se sviralo preko 300 godina čuvamo sopstvenu tradici-ju“. Pirinče na kojem je svirao na radi-onici, kako nam je rekao, je jedna od prvih pirinča napravljenih na našem prostoru.

Posljednja etapa ovog projekta sa-drži prikazivanje dokumentarnog fil-ma o ovom instrumentu, kao i održa-vanje koncerta na kojem će pirinče biti zastupljeno – sve to u Kulturnom centru u Novom Pazaru, narednog mjeseca. u

Pirinče – rijetki tradicionalni instrument, star više od 300 godina

Očuvanje nematerijalne kulturne baštine sandžačkih Bošnjaka

n Piše: Aiša HALITOVIĆ

Prva etapa projekta za izradu i sviranje na instrumentu pirinče realizovana je u novembru mjesecu 2018. godine u prostorijama Derneka Turskog kulturnog centra u Novom Pazaru, u organi-zaciji KUD-a mladih Novi Pazar, gdje je učestvovao i posljednji svirač tog instrumenta Mujko Ugljanin. Projekat finansira Mini-starstvo kulture i informisanja Republike Srbije.

56

POGLEDI

Cijenjena i visokopoštovana fami-lijo našeg rahmetli Šemsudina Kučevića, poštovani prijatelji i

gosti, Esselamu alejkum i dobar dan. Po-vod našeg okupljanja je sjetan i tužan jer se podsjećamo jednog velikog čovjeka koji je obilježio jednu epohu grada Tu-tina a koji je na žalost 12.oktobra prošle godine tragičnim događajem preselio na drugi bolji svijet. Šemsudin Kučević od milja naš Šemko je bio čovjek koji je ži-vio za svoj grad, borio se na razne načine za njega i na kraju napustio ovaj svijet obavljajući poslove za svoj grad, njegov boljitak i razvoj.

Šemsudin Kučević je rođen 03. 11. 1959.godine, od oca Ahmedina i majke Rahmane, rođene Dazdarević u Tutinu, gdje je i proveo svoje dje-tinjstvo. Pored roditeljske pažnje, dje-čačke dane su mu uljepšavali i članovi najuže rodbine, a posebno sestre, ko-jih je bilo pet.

Nakon završene osnovne škole, a po-tom i Gimnazije u Tutinu, za nastavak svog daljnjeg školovanja opredijelio se za Fakultet političkih nauka u Beogradu, kojeg je uspješno i na vrijeme završio. Nakon sticanja zvanja diplomiranog po-litikologa vratio se i pokušao da dobije odgovarajuće zaposlenje u svom Tutinu.

Već pri prvom susretu sa predstavni-cima lokalne vlasti, Šemko i njegovi pri-jatelji nailaze na nerazumijevanje, jer im je saopšteno da za njega i sve druge, koji su tražili zasnivanje radnog odnosa, zbog materijalne situacije u kojoj se Opština nalazi, nisu u prilici udovoljiti njihovom zahtjevu.

Ta činjenica je uticala da se, u znak protesta prema takvom odnosu lokalne vlasti, Šemko i njegovi prijatlji odluče na jedan radikalan korak tj. da stupe u štrajk glađu.

Sva nastojanja rodbine i predstavnika lokalne vlasti da ih odvrate od tog koraka

su bila bezuspješna. Naime, ne samo za Tutin, već i za mnogo veće i od Tutina razvijenije sredine, takav način ispolja-vanja nezadovoljstva u vezi sa ostvari-vanjem svojih građanskih prava je bio za to doba neuobičajen. Mnogi su u toj namjeri prepoznali čvrstu volju tutinske mladosti da rasčisti sa postojećim shva-tanjima društva o načinu ostvarivanja tih prava i istovremeno, njihovu želju, da se putem štrajka utiče i na izgradnju nove svijesti kod mladih, što je, s druge strane, nailazilo na razumijevanje za problem i davanje podrške od strane već novofor-miranih stranaka. Ne odustajući od za-htjeva u vezi sa traženjem radnog mje-sta, u saradnji sa svojim istomišljenicima formira Udruženje nezaposlenih građana i omladine, što je na određen način pred-stavljalo i najavu njihovog uključivanja u društveno politički život Tutina.

Sve se to dešava u periodu stvaranja zamjene sistema socijalističkog upravlja-

Sjećanje na čovjeka koji je sve dao za Tutin

Riječ Firdusa Hamzagića na skupu posvjećenom sjećanju na prvu godišnjicu pogibije rahmetli Šemsudina Kučevića

57

POGLEDI

nja na području ex Jugoslavije, sa novim sistemom višestranačke demokratije. Od svih poziva dobijenih od strane već tada afirmisanih i, po svojim programima, atraktivnih stranka rah. Šemsudin Ku-čević u Stranci SDA prepoznaje stranku kroz koju će na najbolji način ostvariti težnje Bošnjaka Sandžaka za njihovom emancipacijom i ostvarenjem boljeg po-ložaja i mjesta u novoizgrađenim druš-tvenim odnosima.

U periodu predizbornih aktivnosti, u kojem stranka SDA, zbog svojih aktiv-nosti skreće pažnju na sebe, on sa još dvadesettrojicom članova te stranke, po nalogu tada vladajuće Socijalističke par-tije Srbije biva 1992.godine uhapšen, na-kon toga osuđen i poslat na izdržavanje zakonske kazne.

Po povratku sa robije, umjesto da bude, što je svrha svakog robijanja, pre-vaspitan sa promijenjenim shvatanjima o ispravnosti njegovog ranijeg opredje-ljenja, on nastavlja da se sa još čvršćim ubjeđenjem u ispravnost svojih stavova i opredjeljenja, zajedno sa svojim istomi-šljenicima, bori za ostvarivanje već pro-klamovanih ciljeva stranke SDA.

Na lokalnim izborima za predsjed-nika Opštine Tutin, on kao povratnik sa robije a stranka SDA kao opoziciona tada vladajućoj SPS stranci, na čijem čelu je bio Slobodan Milošević, do-bivaju ubjedljivu većinu a Šemsudin Kučević biva izabran za predsjednika Opštine. Prema kazivanju njegovih prijatelja iz gimnazijskih dana, njego-vim izborom za predsjednika Opštine,

ispunila mu se, na njegovu a i sreću Tutina, želja iskazana u anketi davno provedenoj na postavljeno pitanje; šta bi ste željeli da budete nakon završe-nog fakulteta, njegov tadašnji odgovor je bio - da bude predsjednik Opštine.

Po stupanju na svoju novoizabranu dužnost, pristupa ispunjavanju obeća-nja datih biračima u vrijeme predizbor-ne kampanje, a koja su se odnosila na; izmjenu Statuta Opštine Tutin, u smislu uvođenja, pored već postojećeg srpskog jezika i bosanski jezik i pismo kao služ-beni jezik. Donosi odluke o ustroju no-vog grba i zastave Tutina, koja se i danas vijori na svim javnim zgradama u Tutinu, te izmjeni naziva ulica i pojedinih usta-nova, kao npr. škola i biblioteke i dr.

Zbog provođenja svih tih i drugih datih obećanja, biva od strane vladajuće stranke upozoren da je njegovim dola-skom na čelo Opštine Tutin, promijenjen red stvari i da se to neće tolerirati. Umje-sto da, kao bivši robijaš, sa već na svo-joj koži, od strane režima, doživljenim ružnim iskustvom, bude prestrašen, rah. Šemsudin Kučević ih, po onoj poznatoj izreci: Što me ne ubi, učini me jačim, obavještava da je tačno da se promijenio red stvari i da se definitivno u Opštini Tu-tin uspostavlja novi red stvari.

U periodu od 1996.godine, pa sve do 2008.godine, uključujući i mandat od 2012 godine, pa do dana preseljenja na Ahiret, biva biran za predsjednika Opšti-ne Tutin što je samo po sebi potvrda vri-jednosti kvaliteta, koje su birači-građani Tutina prepoznali u njemu.

Naravno da je to povjerenje sticano isključivo kroz svakodnevni rad i ostva-rene rezultate, na planu stvaranja uvjeta i pretpostavki neophodnih za bolji i život dostojan čovjeka.

U periodu od 2008-2012.godine, obavlja funkciju Zamjenika direktora kancelarije za održivi razvoj nedovolj-no razvijenih područja u R.Srbiji i što je posebno važno, ovom prilikom, istaći jeste činjenica da je za sve vrijeme bo-ravka u Beogradu, za razliku od mno-gih drugih, sav svoj mandat, umjesto udobnog sjedenja u parlamentarnim i drugim foteljama, podredio neumornom traganju za rješenjima čija će primjena biti u funkciji stvaranja uvjeta boljeg ži-vota, i to ne samo građana Tutina već, s obzirom na funkciju koju je obavljao, i drugih nerazvijenih opština i područja u R. Srbiji.

Stvorio je preduvjete za iznalaženje programa i projekata, na osnovu kojih će kod Fonda za razvoj nedovoljno razvije-nih područja u R.Srbiji čiji je bio i član Upravnog odbora, konkurisati a potom i dobiti novčana sredstva neophodna za finansiranje njihovog realiziranja.

Po povratku u Tutin, sa pregrštom raznih programa i projekata pristupa, uz pomoć Udruženja inžinjera i tehničara, koje okuplja i tek svršene arhitekte i osta-la visoko stručna zanimanja, realizaciji interpretiranja tih ideja, tako da od tada Tutin postaje jedno od većih gradilišta u Srbiji, sa posebnim akcentom na izgrad-nju infastrukturnih i drugih objekata.

Tih dana, primjera radi, Tutin, po-red Beograda postaje jedan od rijetkih gradova u R.Srbiji koji ima i podzemnu autogaražu. Uporedo sa ovim radovima se pristupilo preuređenjuje starog trga, koji će sa novoizgrađenom fontanom dobiti novi i ljepši izgled. Mnoge ulice i postojeći i novoizgrađeni putni pravci presvučeni su u dužini od preko 100 km, umjesto dotadašnjeg makadama, asfal-tnom masom, što je doprinijelo bržem i udobnijem povezivanju i najudaljenijih naselja sa Tutinom.

Služba hitne pomoći je sada u stanju da najduže za petnaest minuta, umjesto ranijih pola dana, pruži neophodne uslu-ge bolesniku do najudaljenijeg naselja, a bolesnici kojima je potrebna dijaliza, sad su u prilici da tu usluge umjesto odlaska i do Kraljeva, sada dobiju u Tutinu.

Na priču o namjeri da se na mjestu stare zgrade Opštine gradi osmokatnica,

n Firdus Hamzagić n Predsjednik Opštine Tutin Kenan Hot

58

POGLEDI

u kojoj će biti smještene sve službe upra-ve i upravnih organizacija, gledalo se sa nevjericom. Danas ta priča već postaje stvarnost i čeka se od ove, ne samo funk-cionalne, već i po svom izgledu atrakivne zgrade, da bude useljena i da građanima olakša pristup do bržeg ostvarivanja svojih prava na jednom mjestu, umjesto nekadašnjeg lutanja od jedne do druge zgrade odnosno od jednog do drugog šaltera.

Uporedo sa naznačenim aktivnosti-ma, uveliko se realiziraju i planovi i pro-grami sa kojima smo, podsjećanja radi, imali priliku da se sretnemo prilikom prezentiranja Monografije “Tutin od ma-hale do šehera“ u Hotelu „Evropa“ prije dvije godine, o kojima nam je rah.Šem-sudin Kučević vrlo nadahnuto i emotiv-no pričao, a mi sa neskrivenim zadovolj-stvom i radošću slušali.

Među ovim, projektima po svom zna-čaju se ističe projekat poboljšanja stanja vodosnabdjevenosti, ne samo Tutina, ob-zirom da potrebe Tutina prevazilaze tada postojeće stanje, već i što je posebno važno i jednog dijela “žedne“ Pešteri, i to onog Tutinskog, sa upućenim pozivom Opštini Sjenica da i ona, od svoje strane Pešteri, pristupi zajedničkom rješavanju problema vodosnabdijevenosti, čime bi se na taj način obezbijedila jedna od

osnovnih predpostavki bržeg razvoja po-ljoprivrede i stočarstva kao okosnica bu-dućeg ekonomskog razvoja ovih opština. Naime, kako se radi o velikom ne iskori-štenom prostranstvu, ocjenjuje se da će to biti jedna od većih, ako ne i najveća, infrastrukturna investicija u R.Srbiji iz oblasti vodosnabdijevanja.

Progresivnim načinom razmišljanja shvatio je da Tutin mora svoj daljni ra-zvoj zasnivati na racionalnom korištenju i upravljanju svojim raspoloživim pri-rodnim resursima i to iz oblasti poljopri-vrede, stočarstva, turizma, drvne indu-strije i razvoja sirovina za tu industriju sa kojima, počev od Pešteri, do Mokre Gore i dolinom Ibra sve do granice sa Koso-vom, naša opština u izobilju raspolaže.

Vizionarske sklonosti rah.Šemsudi-na Kučevića dolaze do punog izražaja i prilikom projektovanja izgradnje Ca-rinske zone u Ljeskovi, koja će kada se budu ostvarile i druge neophodne pred-postavke, a prije svih puštanja u promet Auto-puta Beograd-Bar preko Pešteri, pokazati od kakvog će značaja ona biti za daljni razvoj, ne samo Tutina i Sjeni-ce, već i Petnjice, uz napomenu da su sa Petnjicom kao pobratimskom opštinom započeti razgovori o ostvarivanju me-đurepubličke carinske i drugih vidova saradnje.

Iz nekoliko istaknutih primjera ostva-rivanja saradnje sa okolnim opštinama ni malo nije slučajno to što je rah.Šem-sudin Kučević bio sklon traženju zajed-ničkih rješenja, koja su od obostranog interesa za opštine. I ne samo kad je u pitanju ostvarivanje interesa opštine, već i kada je riječ o pitanjima unutar opštine, bio je zagovornik traženja zajedničkih rješenja sa predstavnicima opozicionih stranaka, naravno ako su u datom trenut-ku bile u prilici da svojim angažmanom doprinesu rješavanju ili prevazilaženju problema. Najbolji primjer takve sarad-nje je izgradnja Doma zdravlja i Bol-nice odnosno dogovor o zajedničkom nastupu sa Dr. Šerifom Hamzagićem, tada poslanikom u Skupštini Srbije, kao predstavnikom opozicione stranke, da se interveniše kod Ministarstva zdravlja za dobivanje novčanih sredstava neophod-nih za izgradnju Doma zdravlja, Bolnice i rješavanja problema vodosnabdijevanja Tutina kvalitetnom vodom. Zahvaljujući izboru takvog načina rješavanja ključnih problema na nivou Opštine Tutin, u Dom zdravlja, u kojem za razliku od perioda kada su medicinske usluge za potrebe preko 35.000. stanovnika pružane od strane nekoliko ljekara, sada radi preko 60 ljekara, 13 stomatologa i farmaceuta, te značajan broj visokog i srednjestruč-

n S lijeva na desno: Rifat Zećirović član IO Podružnice Tutin, Sulejman Kučević, Selma Kučević, Mersiha Kučević (djeca rah. Šemsudina Kučevića), Kenan Hot, predsjednik Opštine Tutin, Adnan Šehović, načelnik Opštinske uprave i Akif Fazlić, načelnik Općine Ilijaš

59

POGLEDI

nog medicinskog kadra, koji su uspjeli da se svojim stručnim radom izbore za 4. mjesto na nivou Srbije po kvalitetu pru-žanja usluga među domovima zdravlja.

Građanima Tutina će uskoro biti na raspolaganju i medicinske usluge novo-izgrađene Bolnice opremljene sa dvije hirurške sale sa koronarnom jedinicom i kapacitetom do 60 bolesničkih ležaja što će skupa sa uslugama Doma zdravlja po-dići nivo zdravstvene zaštite koji se može uporediti sa sličnim nivoima mnogo ra-zvijenijih medicinskih centara od Tutina.

Uporedo sa angažmanom na planu razvoja zdravstva, vodio je računa i o potrebi stvaranja uvjeta za razvoj obra-zovanja, prosvjete, kulture i sporta. Tako, primjera radi, Tutin od nekada zaostale palanke, u koju su, prije II svjetskog rata, po kazni dolazili ljekari, učitelji, politi-čari a poslije završetka tog rata, pa sve do početka 60-tih godina, važio je za primjer nerazvijenosti i zaostalosti, sad postaje grad u kojem rade 4 fakulteta sa značajnim brojem studenata. Takođe, Tu-tin postaje sve poznatiji po organiziranju kulturnih i sportskih manifestacija.

Na kraju bih želio posebno istaći oso-binu rah.Šemsudin Kučevića, koja ga je izdvajala od drugih ljudi. Naime, on je bio tip čovjeka koji nije bio sklon pripisi-vanju postignutih rezultata isključivo lič-

nim zaslugama već je naprotiv, kad god je bio u prilici, jasno naglašavao da sve što je urađeno i što je proizvelo rezultat je plod zajedničkih napora uloženih od strane njega i njegovih saradnika. Ta osobina velikih ljudi je krasila Šemsu-dina Kučevića i zbog nje je posebno bio cijenjen među svojim radnim kolegama.

Pored redovnih poslova predsjednika opštine obavljao je i poslove Predsjedni-ka stranke SDA Tutin, a kasnije i zamje-nika, te i predsjednika Stranke na nivou Sandžaka.

Koliko je bio cijenjen i poštovan na najbolji način su pokazali građani Tutina i komšijskih opština, kao i predstavnici nekih opština iz R.Srbije svojim prisu-stvom na njegovoj dženazi, za koju se priča da je Sandžak ne pamti po broju prisutnih. Tom tužnom trenutku njego-vog ispraćaja na bolji svijet prisustvo-valo je preko 15.000. ljudi. Sudbina je tako htjela, da nakon obavljenih razgo-vora u Novom Pazaru, između ostalog, i o obezbjeđivanju sredstava za izgradnju puta Tutin – Novi Pazar i tom prilikom potvrđene saglasnosti od strane predsjed-nika Turske i Srbije da će sredstva biti obezbjeđena rah.Šemsudin strada baš na taj dan, i to na dionici puta o kojem je sa-njao. Nažalost, trenutak otpočinjanja iz-gradnje tog puta nije dočekao. Ovih dana

je potpisan sporazum između R.Srbije i R.Turske o izgradnji tog puta, čiji radovi treba da otpočnu za šest mjeseci. Iskreno se nadamo se da će mu se ta želja ispuniti i da njegovi najbliži saradnici neće stati sa realizacijom poslova koje je započeo.

I na kraju nećete mi zamjeriti.Dragi naš prijatelju, u znak pošto-

vanja prema svemu što si uradio i želio da uradiš za naš Tutin, obećavamo ti da ćemo se truditi da tvoje ime i tvoja djela ostanu zauvijek najsvijetlijim slo-vima ispisana u povijesti našeg Tutina i Sandžaka jer si ti bio onaj svetionik, pokretač i dokaz da vizionari i hrabri i beskompromisni ljudi mogu i stvari koje izgledaju nemoguće pretvoriti u realnost. Upornost, istrajnost i želja da se promije-ne stvari, pokreću sinergiju i kod drugih ljudi i ti si u tome uspio i napravio revo-luciju i u mozgovima drugih ljudi koji su počeli shvatati da su promjene moguće i da je ovaj dio Sandžaka koji je od svih vlasti bio osuđen na propadanje i izumi-ranje, bilo moguće regenerirati, podići iz pepela i udahnuti mu nadu za bolju budućnost. Ta bolja budućnost će imati i tvoj potpis i zato ti dragi prijatelju još jednom veliko Hvala.

Neka je rahmet tvojoj plemenitoj duši - El Fatiha.

Sarajevo,15.10.2018. god. u

n S lijeva na desno: Ekrem Lekić, predsjednik Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH, Esad Holić, pomoćnik predsjednika Opštine Tutin i prof. dr. Rifat Škrijelj, rektor Univerziteta u Sarajevu

60

POGLEDI

Nedjelja je. Polazeći iz Berana, pro-lazimo vijugavi put kroz Budimlju koji ravnicom vodi do prvih zavoja

na Grocu. I opet oni koji su navikli na ove ne-uslove jure kao da voze autoputem. Narav-no sklanjamo se i izbjegavamo potencijalni saobraćajni incident. Penjemo se uz Groc ka Polici. Sunce obasjava okolna brda i udalje-ne masive moćnih planina. Ponegdje jutarnja izmaglica. Na nekim stablima se i dalje vide neobrane jabuke. Ispred nekoliko kuća na Polici peče se rakija. Zadovoljni domaćini se užurbano kreću oko kazana, dočekujući rado-znale komšije. Prilazimo Dugom polju koje napuštajući Poličku visoravan vodi ka Bihoru, Petnjici i ostalim mjestima. Odjednom table sa upozorenjima o radovima na putu i ogra-ničenju brzine.

Prestaje asfalt. Nailazimo na prvu „tešku„ mašinu. Greder poravnava dionicu puta koja

je skoro spremna za novi asfalt. Vozimo sada uskom trakom makadama. Na drugoj se traci izvode radovi. Divan osjećaj, jer je nova op-ština Petnjica bila jedina u Crnoj Gori kojoj se dolazilo i iz koje se odlazilo jednom trakom, saobraćajnicom koja je bila široka 4 metra.

Odjednom se horizont širi. Nailazimo na sve veći broj mehanizacije podgoričkog „Be-musa“, građevinske firme koja u ovom sluča-ju izvodi radove na putu Petnjica – Berane, na osnovu projekta koji je odobrila Vlada Crne Gore i koji iznosi oko 8,0 mio. eura.

Dakle, nije nemoguće. Kontinenti su se pokrenuli. Korektnost aktuelne vlasti prema ovom, decenijama zanemarivanom području se i kroz ovaj projekat iznova potvrđuje. A počeo je taj dobronamjerni i korektan odnos vraćanjem statusa opštine Petnjici, brojnim investicijama, od kojih je do sada bila naj-značajnija ona od 1,6 mio. eura za izgradnju

upravne zgrade u Petnjici, koju građani iz milja nazivaju „Velika bijela kula“, ukupne površine 1.600 m².

U razgovoru sa predsjednikom opštine Petnjica, gospodinom Samirom Agovićem saznajemo detalje vezane za dosadašnju re-alizaciju projekata kao ove po svemu veoma značajne saobraćajnice.

Izgradnjom prilaznog puta ka Petnjici u dužini 3,6 km koju je u potpunosti finansirala Vlada Crne Gore i koja je koštala 4 miliona eura, stvorili su se uslovi da se počne sa iz-gradnjom i rekonstrukcijom regionalnog puta R-20 na relaciji Podvade-Polica-Berane, pro-jekta koji će koštati 8,0 mio. eura. Projekat iz-gradnje primarnog vodovoda u dužini od 18,5 km košta ukupno 1,0 mio. eura, a do sada je realizovano oko 400.000 eura.

650.000 eura, Vlada je oredijelila za dva objekta, od kojih je jedan namijenjen za smje-štaj socijalno ugroženih porodica, a drugi za potrebe državne administracije. Takođe se radi na projektu regulisanja Koraćkog potoka, koji protiče kroz Petnjicu, i koji košta 30.000 eura.

U protekle 4 godine asfaltirano je oko 12,8 km lokalnih puteva, što je umnogome popravilo stanje lokalne putne mreže u Pet-njici i okolnim mjestima. U tu svrhu je do sada utrošeno 700.000 eura. Dio sredstava je izdvojen za izgradnju i održavanje vjerskih objekta. Oko 200.000 eura je izdvojeno za finansiranje kulturno-sportskih manifestacija, te 40.000 eura za izgradnju sportskog terena u MZ Godočelje.

Sve je izvjesnija i konkretnija saradnja u smislu realizacije zajednjičkih projekata sa ljudima i udruženjima iz dijaspore. Tako su naši sugrađani iz Luxemburga donirali

Modernim saobraćajnicama u bolju budućnost

Priča iz Bihora

n Piše: Dr. Šemsudin HADROVIĆTopao novembarski dan 2018 godine. Nakon nekoliko stotina pređenih kilometara polako se približavamo zavičaju, Bihoru. Na-vikli na uske puteve kojima smo decenijama s velikim rizikom odla-zili i vraćali se zavičaju i ovog puta smo spremni za isti napor i pomalo bojazni da se sa nekim ne sudarimo.

n Upravna zgrada opštine Petnjica

61

POGLEDI105.000 eura za asfaltiranje puta prema Po-noru, kao i 55.000 eura, koje je donirao gos-podin Izet Rastoder iz Ljubljane za nabavku službenih vozila i izgradnju fudbalskog stadi-ona u Gusarama. Spomenut ćemo i donacije braće Halilović te gospodina Edina Latića koji su obezbijedili komunalno vozilo. Tako-đe i BD Fond iz Luxemburga godinama pruža finansijsku pomoć studentima.

Mala privreda se razvija nažalost neželje-nom dinamikom al ćemo i dalje nastojati da pomažemo privatne inicijative i dodatno ohra-brujemo potencijalne investitore u ovu oblast. Za sada uspješno posluje mljekara „Rad-mančica“, agrokooperativa „Vrbica-Laze“, te preduzeće „Tref“ koje se bavi preradom voća i povrća. Ušli smo i u proces korištenja IPA fondova od čega smo do sada realizovali 60.000 eura. Takođe je u planu i rekonstruk-cija puta Petnjica - Bioča, što bi značajno po-boljšalo komunikaciju, naročito poslovnu.

Značajne aktivnosti smo proveli u toku procesa razdruživanja sa opštinom Berane, pri čemu smo sačuvali sve značajne resurse op-štine Petnjica, pri čemu smo uspjeli da izbje-gnemo nametanje duga našoj opštini, koji bi iznosio 5,0 mio. eura.

Relativno komplikovane procedure neop-hodne za izradu i realizaciju kapitalnih pro-jekata, kao i nedostatak kvalitetnog stručnog kadra umnogome usporava naše namjere i že-lju da opština Petnjica što prije postane mjesto ugodnog življenja. U svemu tome nas veoma zabrinjava veliki odliv stanovništva u zemlje zapadne Evrope. Mi pokušavamo da za sada sa vladom a uskoro i sa dijasporom osmislimo programe koji će ovaj proces makar usporili.

Razgovarali smo i sa aktuelnim odborni-kom u opštini Petnjica gospodinom Izetom Adrovićem, inače dugogodišnjim nastavni-kom fizike, koji je mnogo generacija svojih učenika uspješno uputio u znanja koja „život znače“. Sa neskrivenim zadovoljstvom govori o do sada realizovanim projektima, posebno na onim koji se odnose na infrastrukturne investicije, kao i o onima koji su u planu u narednom periodu. Većina lokalnih puteva

koji povezuju mjesne zajednice u Gornjem Bihoru su asfaltirane. U narednom periodu je u planu asfaltiranje puteva u samim mjesnim zajednicama koji spajaju zaseoke sa selima i Petnjicom. Ipak sa neskrivenim žaljenjem po-sebno ističe demografski problem napuštanja građana područje Bihora, naglašavajući da je nekada u O.Š. Vrbica bilo od 350 do 400 učenika, pri čemu su se svake školske godi-ne formirala dva do tri razreda prvaka. Sada škola broji ukupno oko 80 učenika, s tim što je formiranje prvog razreda već duži niz go-

dina veliki problem, tako da prvi razred sada upisuje jedva 15 učenika. Slično je nažalost i u drugim mjesnim zajednicama. Područna škola Godočelje, primjera radi, sada broji jed-va 10 učenika, a nekada ih je bilo oko 100. Procjenjuje se da „tri Petnjice“ žive izvan Petnjice. Kako je dijaspora Bihora veoma di-namična, to je za očekivati da će mlađe gene-racije Bihoraca koje se školuju u zemjama u kojima žive i tamo stiču dragocjena životna i poslovna iskustva, jednoga dana dio svojih in-vesticija početi usmjeravati ka Petnjici, što bi predstavljalo „zaokružen“ koncept razvoja lo-kalne zajednice. I sada bilježimo pojedinačne slučajeve investiranja naših ljudi iz dijaspore, naglašava Izet Adrović. Do tada Vlada Crne Gore u saradnji sa nadležnim ministarstvima radi na realizaciji neophodnih infrastruktu-ralnih projekata, neophodnih za normalno i uspješno funkcinisanje lokalne zajednice. Za očekivati je da će se u skorije vrijeme naši iseljenici početi investirati i vraćati u Bihor , što bi u konačnici upotpunilo smisao svih ovih napora. u

n Novi sportski teren- Godočelje

n Samir Agović - predsjednik opštine Petnjica n Izet Adrović- odbornik u opštini Petnjica

62

POGLEDI

U Sarajevu i ove godine održa-no je tradicionalno druženje Pljevljaka. Druženje je oku-

pilo preko 400 Pljevljaka, a organiza-tor je bilo Udruženje Zavičajni klub Pljevljaka i prijatelja u BiH.

Prijateljska, elegantna i dostojan-stvena atmosfera, mogla se osjetiti u svakom kutku Kongresne sale čuve-nog hotela, Holiday.

Ovogodišnje druženje Pljevljaka u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, bilo je jedno od najbolje organizova-nih do sada.

Predsjednik Udruženja Zavičani klub Pljevljaka i prijatelja u BiH, Alen Sulejmanović, nije krio zado-voljstvo zbog sjajne organizacije i prelijepe večeri i naglasio da druže-nje Pljevljaka prelazi u tradiciju jer traje već 25 godina.

Na večeri prisutnima se obratio i ambasador Crne Gore u Bosni i Her-cegovini, Milan Lakić koji je istakao da su Pljevljaci uvjek bili most koji spaja dvije države.

Predsjednik Opštine Pljevlja Mirko Đačić, pozdravio je sve pri-sutne uz konstataciju da se ove veče-ri organizuju sa posebnim senzibili-tetom. Posebno je istakao dobru sa-radnju sa sva tri udruženja Pljevlja-ka u regionu i obećao dalju uspješnu saradnju.

Brojni Pljevljaci uživali su u bo-gatom kulturno zabavnom programu. Nastupili su Pljevaljski tamburaši, Šukrija Žuti Serhatlić, Branka Šćepa-nović, Tanja Šeter, Veselice kao i duo Klasiko.

Druženje je trajalo do kasnih ve-černjih sati uz pjesmu i dobro raspo-loženje.

U okviru tradicionalnog druženja Pljevljaka u Sarajevu održana je i promocija pljevaljskih proizvoda kao i izložba radova pljevaljskih slikara i radova nastalih na Slikarskoj kolo-niji u Pljevljima. u

(Redakcija)

Pljevljaka u SarajevuPreko 400 Pljevljaka okupilo se na tradicionalnom druženju

n Milan Lakić, ambasador Crne Gore u BiH

n Alen Sulejmanović, predsjednik Udruženja „Zavičajni klub Pljevljaka i prijatelja u BiH“

n Šukrija Žuti Serhatlić

63

POGLEDI

Islamska zajednica u Crnoj Gori i medresa „Mehmet Fatih“ pokrenu-li su prošlog mjeseca islamski radio

Fatih, koji je tri godine nakon što je do-bio frekvenciju sada i zvanično počeo sa emitovanjem programa, javlja Anadolu Agency (AA).

Radio Fatih, koji se nalazi na fre-kvenciji 92.5 FM, za sada se može slu-šati samo na teritoriji Podgorice, a plan menadžmenta radija jeste da do polovine naredne godine budu postavljeni prije-mnici u svim gradovima gdje žive musli-mani u Crnoj Gori.

Direktor radija Fatih Enis Burdžović u razgovoru za AA ističe da je radio još 2015. godine dobio frekvenciju.

„Od tada je sve išlo u pravcu opre-manja studija i pribavljanja audio ma-terijala. Prošlog mjeseca smo počeli sa emitovanjem programa. Za sada se naš

program sluša samo u Podgorici, ali je predviđeno još sedam predajnika, odno-sno sedam lokacija. Pokrićemo većinu područja Crne Gore gdje žive muslima-ni“, kaže Burdžović.

On ističe da ciljani slušaoci radija Fa-

tih nisu samo pripadnici islama, već svi građani Crne Gore.

„Jer smo kao misiju radija definisali da se razbiju predrasude. Misija radija jeste da predstavi islam u svijetlu srednjeg puta, onoga što islam u suštini jeste, kao jedna miroljubiva religija, koja poštuje čovjeka i svetost čovječijeg života i njegovog digni-teta“, poručuje Burdžović.

Govoreći o imenu radija, on kaže da su se za ime Fatih odlučili iz dva razloga.

„Kod imena Fatih odlučili smo jer radio djeluje u okrilju medrese ‹Mehmet Fatih›. Takođe, ‹fatih› u nekom jezičkom značenju predstavlja otvorenost. Prva sura u Ku›ra-nu se zove Fatiha, ona koja otvara Božiju riječ. Mi se nadamo da će se kroz misiju ra-dija Fatih, kroz njegovu ulogu i slušanost, otvoriti mnoga polja razumijevanja“, ističe direktor radija Fatih.

On još kaže da je radio u periodu ek-sperimentalnog programa, ali da se već sada mogu čuti tematska predavanja vlasti-te produkcije. u

„Radio Fatih“ u eteru

U Crnoj Gori počeo sa radom prvi islamski radio

n Enes Burdžović direktor radija u razgovoru sa novinarem - Foto AA

n Piše: Mirza LUBODER

Radio Fatih za sada se može slušati samo na teritoriji Pod-gorice, a plan menadžmenta radija jeste da do polovine na-redne godine budu postavljeni prijemnici u svim gradovima gdje žive muslimani u Crnoj Gori.

64

POGLEDI

U gradskoj galeriji „Magaza“, izlo-ženi su radovi koji predstavljaju dio jako bogate ostavštine Ćami-

la Sijarića, priređene u vizuelno veoma kvalitetnoj reprodukciji, koja sadrži ko-pije: rukopisa, prepiski, naslovnica prvih izdanja knjiga, fotografija iz porodičnog albuma, diploma i nagrada, novinskih članaka kao i detalje iz života najznačaj-nijeg pisca iz Sandžaka, Ćamila Sijarića.

Autorica izložbe je Đana Kukić, viša kustosica Muzeja književnosti i pozoriš-ne umjetnosti u Sarajevu u saradnji sa Muzejom književnosti i pozorišne um-jetnosti Bosne i Hercegovine a izložbi su između ostalih prisustvovali i predsjed-nici Opštine i Skupštine Rožaje, Ejup Nurković i Almir Avdić.

Na izložbi je između ostaloga rečeno, da se Sijarićev rad velikim dijelom odno-si na zavičaj i rodni kraj, vijećnik BNV u Srbiji, dr Fuad Baćićanin na otvaranju izložbe kazao je da je Ćamil Sijarić pro-

nikao u dušu ljudi sa kojima je stasavao i koji su ga okruživali i da je predstavio duh i biće sandžačkog čovjeka citirajući između ostaloga Sijarićeve riječi: „mno-go je na svijetu sličnih ljudi i istih, nisam morao daleko- cio svijet živi u Sandžaku sa svim mahanama i vrlinama“.

U znak sjećanja na sveukupno knji-ževno djelo Ćamila Sijarića, odlukom Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandža-ka, najveća nagrada sandžačkih Bošnja-ka u oblasti književnog stvaralaštva nosi njegovo ime „Pero Ćamila Sijarića“ a ovogodišnji dobitnik je Safet Hadrović Vrbički, porijeklom iz Bihora, koji već skoro tri decenije živi i stvara u Rožaja-ma.

Hadrović-Vrbički je kao dobitnik ove prestižne književne nagrade po-vodom otvaranja izložbe u Rožajama između ostaloga kazao: „Čast mi je i zadovoljstvo što sam udostojen ovom visokom književnom nagradom od stra-ne stručnog žirija: Bošnjačkog Nacio-nalnog Vijeća Sandžaka; nagradom koja nosi ime jednog od najvećih bošnjačkih

književnika – Ćamila Sijarića, i to; na-gradom ništa manje već: „Pero Ćamila Sijarića“. Prve knjige koje sam u životu iščitao a koje su se svojim sadržajem ti-cale našeg imena, jezika i kulture, bile su knjige Ćamila Sijarića. Njegovi romani: „Kuću kućom čine lastavice“, „Bihorci“, njegove pripovjetke: „Na putu putnici“, „Zelen prsten na vodi“, „Hasan sin Huse-inov“. Pripovjetka kojoj se divio i jedan evropejac – Krleža.To je ono što je odre-dilo moj životni poziv i moj životni put, kazujići stihove Ćamilove pjesme:

Kada niz put pusti pogledamČemer me tuge opaše...Odbrajam dane Sinane,

I već se livade kose,A ti ne kosiš naše.

Odbrajam dane SinanePeti put gora zeleniPeti put zima prođe,Al’ od tebe Sinane

Od tebe ni glas da dođe.

Zašto Sinane Tamnuješ?Ti nijesi ni krao ni klaoZašto Sinane samuješ?

Tim pitanjem javno izgovorenim, prekinut je mûk, Iskazane su riječi. Tako je naš Ćamil počeo da se druži sa riječi-ma, da gaji i izgrađuje svoj jezik, kazao je između ostaloga književnik Safet Ha-drović Vrbički.

Izložba će poslije Novog Pazara kada je bila i svečano otvorena povo-dom Dana Sandžaka došla u Rožaje gdje će biti izložena u periodu od 10. do 15. decembra, poslije čega će biti prenijeta u Sarajevo. u

„Cio svijet živi u Sandžaku“

Rožaje – izložba posvećena životu i djelu Ćamila Sijarića


U centru za kulturu u Rožajama, otvorena je

izložba- život i djelo Ćamila Sijarića pod nazivom „Cio

svijet živi u Sandžaku“ koju je organizovalo Bošnjačko

vijeće u Crnoj Gori u saradnji sa BNV u Srbiji i Muzejom književnosti i

pozorišne umjetnosti u BiH.

65

POGLEDI

PR Humanitarne organizacije „Ro-žaje“ Ema Luboder, sarajevska studentica Fakulteta političkih nau-

ka-odsjek socijalni rad, već duže vrijeme bavi se humanitarnim radom u svom rod-nom gradu-Rožajama, aktivno sudjelujući u svim akcijama koje organizuje Huma-nitarna organizacija „Rožaje“, čiji je osni-vač dokazani humanista Jusuf Jusko Ća-tović, koji već godinama pristiže u pomoć svima onima kojima je pomoć potrebna.

Ema kaže da je oduvijek voljela ovaj poziv i da joj se pružila šansa da kroz vo-lonterski rad, skupa sa Jusufom Juskom Ćatovićem, obilazi socijalno ugrožene porodice, da ulazi u njihove domove, osjećajući svu životnu patnju koju sa so-bom nose bolest i siromaštvo.

- Još kao dijete, kada god sam na televiziji ili u novinama vidjela slič-ne primjere, kako se ljudi bore za puko preživljavanje i ako sve to prate i zdrav-stveni problemi i nemugućnost liječenja, uvijek su se u meni rađali bunt i želja, da moj životni poziv bude pomaganje dje-

ci, starima i bolesnima, koji žive na ivici opstanka. Pratila sam rad Humanitarne organizacije „Rožaje“ i akcije koje spro-vodi Jusko Ćatović te sam odlučila da mu se pridružim i dam svoj doprinos a samim tim, direktno se saživim sa svim izazovima kroz koje prolaze socijalno ugrožene porodice na području naše op-štine – kaže Ena i dalje opisuje iskustva humanitarnog rada.

- Gledati radost u očima djece kada im uručite paket osnovnih životnih na-mirnica ili kada skoro pa nepokretnoj starici, koja živi sama, pokucate na vra-ta koja odavno niko ne otvara i vidite tu radost u njenim očima, jednostavno na momenat doživite svu njenu tugu, priti-snutu samoćom i teškim godinama, to je neopisiv osjećaj.

U mjesecu Ramazanu aktivnost se in-tenziviraju: - U mjesecu Ramazanu, pri-premamo iftare koje obezbjeđuju humani i dobri ljudi kako iz Rožaja tako i sa svih strana svijeta a sa kojima Humanitarna organizacija „Rožaje“, ima jako dobru

saradnju. Obilazimo naselja i kuće, dije-leći iftare. Sva ta atmosfera koju i mjesec Ramazan nosi sa sobom, u čovjeku budi najplemenitija osjećanja i želju da nasta-vi da pomaže, bez da ikada prestane.

Ujedno, naša Humantarna organi-zacija osim što je bezbroj puta do sada obezbijedila novčana sredstva za liječe-nje u inostranstvu, do sada je izgradila pet kuća za porodice bez krova nad gla-vom a akcija koju sprovodimo u konti-nuitetu dok traje školska godina je, da obezbjeđujemo užinu za učenike grad-skih Osnovnih škola čije porodice nisu u materijalnoj mogućnosti da svojoj djeci obezbijede obrok.

- Lična sreća je u sreći drugih, kaže jedna stara poslovica. Pomagati ljudi-mai saživljavati se sa njihovim teškim sudbinama, a uz sve to, vidjeti njihov sabur i strpljenje, stvara neopisiv osjećaj zadovoljstva i istrajavanja na plemeni-tom putu humanosti, kaže na kraju PR Humanitarne organizacije „Rožaje“ Ema Luboder. u

Lična sreća je sreća drugih

Ema Luboder, PR Humanitarne organizacije Rožaje

n Na terenu prilikom podjele iftara n Posjeta višečlanoj porodici za koju je izgrađena kuća


Gledati radost u očima djece kada im uručite paket osnov-nih životnih namirnica ili kada skoro nepokretnoj starici koja živi sama, pokucate na vrata koja odavno niko ne otva-ra, neopisivo je. Jednostavno, tada na momenat doživite svu njihovu tugu, pritisnutu samoćom i teškim godinama.

66

POGLEDI

U prepunoj Sali konzulata, pre-zentovan je bihorski ćilim kao dio nematerijalne kulturne ba-

štine Crne Gore. U prezentaciji su uče-stvovali: Direktor Uprave za dijaspo-ru Predrag Mitrović, Generalni konzul Crne Gore u Frankfurtu Branislav Ka-radžić, konzul Dejan Vuković, pred-sjednik opštine Petnjica Samir Agović i autor projekta Ismet Latić, a medijator programa je bio Vojo Jestrović. Na sku-pu su pored pomenutih, prisustvovali i: predsjednik Savjeta za saradnju sa ise-ljenicima, Nenad Popović kao i brojni predstavnici udruženja iz dijaspore.

Bila je to prilika da se prisutni upo-znaju sa dosadašnjim aktivnostima oko valorizacije bihorskog ćilima ali i plano-vima za dalji razvoj ovog projekta i va-lorizaciju kulturnih potencijala, kako op-štine Petnjica, tako i cijele Crne Gore. Za ovu priliku su urađene prigodne brošure koje su podijeljene prisutnim gostima.

Direktor Uprave za dijasporu je istakao zadovoljstvo što je u prilici da učestvuje u prezentaciji kulturne bašti-ne Crne Gore i da je jedan od primar-nih ciljeva Uprave za dijasporu da vodi računa o očuvanju i promociji, bogate kulturne baštine Crne Gore, među ise-ljenicima i dijasporom i da je to najbolji garant očuvanja dobrih veza sa matič-nom državom.

Genaralni konzul, Branislav Ka-radžić je istakao da, konzulat i mini-starstvo vanjskih poslova Crne Gore su u službi svih građana Crne Gore i da je kulturna diplomatija jedan od bitnih se-

Bihorski ćilim u Njemačkoj

Petnjica u Frankfurtu uspješno predstavljena

U subotu 1. decembra u prostorijama generalnog konzulata Crne Gore u Frankfurtu/M, Crnogorsko njemačko udruženje građana Monte-Hess u saradnji sa Generalnim konzula-tom i opštinom Petnjica promovisali su „Bihorski ćilim“.

67

POGLEDIgmenata kojoj se posvećuje posebna pa-žnja. Izrazio je i zadovoljstvo što u po-vodu promocije bihorskog ćilima, sala konzulata u Frankfurtu nikada nije bila posjećenija. Što je, još jedan pokazatelj da su se odlučili na dobar potez, kada su pozvali opštinu Petnjica da organizuju ovu promociju.

Konzul, Dejan Vuković je u nadah-nutom govoru iznio prelijepe stihove posvećene bihorskom ćilimu i jedan je od inicijatora ove promocije. Pred-sjednik udruženja Monte-Hes, koje je ujedno uz konzulat, organizator izložbe, veoma uspješno je vodio promociju i na kraju je autor projekta Ismet Iko Latić, imao dužu prezentaciju u kojoj je sažeto govorio o primarnim ciljevima valoriza-cije, zaštite i dalje promocije i unapre-đenja ambijenta da se ovo nematerijalno kulturno dobro Crne Gore, po kojem je opština Petnjica već brendirana, dalje promoviše i da se pored promocije, ra-zvijaju projektne aktivnosti koje će do-vesti do: ekonomske valorizacije, dalje međunarodne promocije i nominacije na UNESCO listu nematerijalne kulturne baštine. Kao i izgradnje kuće bihorskog ćilima ili regionalnog muzeja, kojim bi se obezbijedili uslovi za dalje očuva-nje ovog kulturnog blaga ali i stvaranja benefita koji će koristiti, svim ženama koje su nosioci ove plemenite vještine i najviše su doprinijele da se mi danas sa ponosom prepoznajemo kroz ovo izu-zetno vrijedno kulturno dobro. Bila je to prilika da se autor projekta, Ismet Latić, zahvali institucijama i pojedincima koji su dali doprinos u dosadašnjem razvoju i implementaciji projekta. Izlaganje je bilo prožeto i crticama iz prošlosti Bi-hora a koje su vezane za ovaj zavičaj i ćilim koji je nastao u ovom kraju.

Na kraju su predsjednik opštine, Sa-mir Agović i predsjednik SO, Mehmed Meša Adrović, organizatorima i ista-knutim aktivistima koji su obezbijedili ovu promociju dodijelili prigodne za-hvalnice.

Na kraju ističemo poseban doprinos pojedinaca koji su finansijski pomogli da se ovaj projekat uspješno promovi-še u Frankfurtu a to su pored ostalih, vlasnik uspješne firme BIHOR GmbH iz Frankfurta g-din Muhamed Agović, koji je dao veliki doprinos, kao i pred-sjednik Savjeta za saradnju sa iseljeni-cima, dr Nenad Popović. u

(Redakcija)

Vuković: Bihorski ćilim, čarobni sag iz najljepših priča našeg djetinjstva

Konzul Crne Gore u Frankfurtu, DejanVuković je nedavno u Frankfurtu na promociji “Bi-horskog ćilima” imao zapažen i nadahnut govor u kojem je, inspirisan ljepotama Petnjice, promovisao kulturne i druge vrijednosti Bihora. Govor Vukovića prenosimo u cjelosti.Poštovani zemljaci, dragi prijatelji, dame i gospodo,Zahvalnost svima na brojnom prisustvu čime ste uveličali jedinstveni kulturni događaj, izložba Bihorskog ćilima, prvi put u SR Njemačkoj, ujedno prvi put u jednoj od diplomat-skih misija Crne Gore, što nam čini posebno zadovoljstvo.Posebna zahvalnost entuzijastima iz Udruženja “Monte Hess”, njegovim članovima od Kotora, Rožaja, Pljevalja, naravno iz Bihora, koji su s patriotskim žarom, zdušno, i sa već dokazanim senzibilitetom za promociju crnogorske kulture, organizovali izložbu Bihorskog ćilima, pri tome nesebično darujući vrijeme, energiju, volju, želju, i kao i brojni crnogorski iseljenici svoju ruku koja je topla, široka, i nadasve izdašna.Večerašnjim gostima uvaženoj gospodi, gradonačelniku Petnjice Samiru Agoviću, pred-sjedniku SO Petnjica Mehmedu Adroviću, autoru projekta Ismetu Iku Latiću i njihovim sa-radnicima iskreni komplimenti što od obnove lokalne samouprave u Petnjici 2013. godine posebnu pažnju poklanjaju promovisanju kulture. U to se može uvjeriti svako, pogotovo ljeti, kada niz župnu Limsku dolinu, od Berana, preko Police i Budimlje, uđe u Bihor, gdje ga zapljusnu pitoreskni pejzaži Petnjice, i u lijepoj, modernoj, komfornoj Sali Centra za kulturu, u otmenoj i ugodnoj atmosferi uživa u “Bihorskom kulturnom ljetu” koje je bogato i obilato kao priroda Bihora i gostoprimstvo ljudi toga kraja. Njihovi napori na tom polju uočeni su od strane nadležnih crnogorskih institucija i zato je Bihorski ćilim uvršten na prestižnu listu nematerijalno kulturno dobro Crne Gore, od Boke do Bihora, od Bokeljske mornarice, izrada dobortske čipke, čuveni crnogorski oro, zlatom vezena crnogorska na-rodna nošnja-jedna od najljepših na svijetu, za nas zasigurno najljepša, tradicionalne igre i folklor kolašinskog kraja, Bihorski ćilim i drugo. Uvjeren sam da je to samo stepenik ka elitnoj listi svjetske kulturne baštine pod patronatom UNESCO-a.I zato vjerujem da će ovaj predivan događaj biti podsticaj crnogorskim iseljenicima širom svijeta, ali i podstrek našim kolegama diplomatama, kulturnim poslanicima, i prijateljima Crne Gore u svijetu da svi zajedno pomognemo da Bihorski ćilim, poput čarobnog saga iz najljepših priča našeg djetinjstva, sleti i u druge evropske i svjetske metropole, i udaljene kontinente, promovišući kulturu i multi kulture Crne Gore.Stoga s pravom možemo reći da je riznica crnogorske kulture i multikulture raskošna, mi-stična, bogata, ujedno zanosna, zavodljiva i svima privlačna. Mi treba da je afirmišemo, nje-gujemo i ljubomorno čuvamo i uvijek naglašavamo da je autohtona iz Crne Gore.Ono što daje posebnu draž Bihorskom ćilimu su stihovi Nikšićanina Minje Koprivice: Ko ne bi počinuo na Bihorskom ćilimu, mekšem od tovara dubrovačke svile, u čijim nitima su utkani duša i mladost Bihorskih ljepotica.

n Konzul DejanVuković na prezentaciji “Bihorskog ćilima”

68

U Prištini je 16. novembra, sve-čano obilježen početak sprovo-đenja šest projekata izabranih u

okviru Prvog poziva IPA Programa pre-kogranične saradnje Crna Gora – Kosovo 2014-2020

Na ovoj konferenciji u ime Opštine Petnjica, prisustvovao je predsjednik op-štine Petnjica, Samir Agović sa savjetni-kom, Ismetom Latićem.

Opština Petnjica je u okviru ovog poziva dobila sredstva za implementa-ciju projekta “United Against Pollution -UAP”. Agović je istakao da je ovo pro-jekat iz oblasti zaštita životne sredine i kroz provođenje projektnih aktivnosti, unaprijediće se zaštita životne sredine na implementacionom području.

“Opština Petnjica, će izgraditi sani-tarno dvorište sa presom za otpad, ma-piraće se divlje deponije na terioriji op-

štine i izvršiće se sanacija dijela divljih deponija. Komunalno preduzeće opštine Petnjica će dobiti opremu za zaposlene,

a vršiće se i kampanja o adekvatnom odlaganju otpada. Uspostaviće se deset novih punktova za prikupljanje otpada u ruralnom području opštine. Realizacijom ovog projekta obezbijediće se uspostav-ljanje tehničkih preduslova za integrisa-no upravljanje čvrstim otpadom u Petnji-ci”, istakao je Samir Agović konkretno o benefitima građana opštine Petnjica na-kon realizacije projekta.

„Ako uzmemo u obzir da smo u obla-sti komunalne infrastrukture, kao mlada opština, manje postigli u odnosu na osta-le opštine, smatrali smo da je ovakva vr-sta projekta od izuzetne važnosti za našu opštinu. Kada se ovaj projekat realizuje, vjerujem da ćemo imati mnogo čistiju sredinu i vjerujem da će naši građani pri-hvatit ovaj projekat jer, bez učešća i par-ticipacije naših građana koja se odnose na pravila koja će da prihvate i poštuju, nema realizacije projekta. Nadam se da ćemo kroz samu implementaciju imati mogućnosti i edukacije građana i ono što ja lično očekujem to je da će i komunalno

POGLEDI

Opština Petnjica dobila sredstva za još jedan EU projekat

69

POGLEDI

preduzeće biti na visini zadatka i da će sa svojim kapacitetima, koji jesu skromni i na kojima moramo raditi da se prošire, biti spremno da ovakvu vrstu projekta iznese. Vrlo je važno da smo, kao mla-da opština, uspjeli da već u tri projekta učestvujemo. Sredstava u ovim fondovi-ma ima na pretek samo treba imati ideju, treba imati spremne ljude koji su obučeni da ovakvu vrstu projekata mogu pisati i mogu zadovoljiti stroge kriterijume EU. Ono što je još važno u ovom to je da se već prvi projekat implementira i da će naši građani, početkom proleća, imati benefite. Vrlo važno je istaći da je lokal-na uprava dužna da ove projekte vodi na pravi način jer svako odstupanje od pro-jekta, može ugroziti buduće aplikacije. Mi do sada imamo pozitivno iskustvo i vjerujem da smo se kao opština namet-nuli i da smo već ozbiljan partner kako drugima tako i EU komisiji jer je važno biti u ovim projektima odgovoran i znati da sama implementacija projekata zahti-jeva ne samo odgovornost ne samo jedne strane već svih partnera. Tu i jeste naj-veći izazov jer nikada ne znate da li će neko ko je partner, prvi ili drugi, biti u onoj mjeri odgovoran koliko mi to zaista želimo. Sa ovim će sigurno naša sredi-na dobiti mnogo i ja lično očekujem da se i dalje ovakvi i slični projekti mogu osmišljavati i možemo povlačiti sredstva iz EU. Ono što je naša obaveza jeste da se kadrovski osnažimo i već smo u prilici da razmišljamo da našoj opštini treba još jedan ili dva čovjeka koji su vični da pišu

projekte i vjerujem da to nije nikakav tro-šak. Naprotiv, to je veliki dobitak kada imate ljude koji imaju ekspertsko znanje kada je u pitanju ova oblast”, zaključio je Samir Agović.

„Ovo je treći EU projekat u čijoj pri-premi sam učestvovao a u kojem opština Petnjica ima status partnera. U ovom pro-jektu je vodeći aplikant opština Đakovica a naša opština je glavni partner u Crnoj Gori. Relizacija ovog projekta je izuzet-no značajna za sveukupni razvoj opštine ali i za pozicioniranje opštine Petnjica kao institucije koja ima razvijene aplika-

tivne i implementacione kapacitete kada su u pitanju EU projekti. Naš projekat je prošao veoma zahtjevnu fazu evaluacija i u konkurenciji od 75 projektnih prijed-loga odabran je u šest onih koji će biti implementirani u okviru ovog poziva. Izuzetno mi je drago što sam učestvovao u pripremi i pisanju ovog projekta i što će naša opština kroz realizaciju projektnih aktivnosti, znatno unaprijediti uslove za tretman otpada. Projekat je usklađen sa strateškim politikama na nivou opštine Petnjica, i pripreman je na osnovu in-strukcija predsjednika opštine, Samira Agovića, vodeći računa o potrebama i ciljevima razvoja opštine”, istakao je ko-autor projekta, Ismet Latić.

U pripremi i pisanju projekta u ime opštine Petnjica učestvovao je Ismet La-tić a partneri su opština Đakovica i NGO “Letʼs Do It Peja” – sa kosovske strane i Centar za Reginalni Razvoj iz Rožaja – sa crnogorske strane. Projekta će se provoditi u periodu od 24. mjeseca. Im-plementiraće se na teritorijama opština Petnjica i Đakovica.

Ugovoreno je šest projekata u okviru Programa prekogranične saradnje Crna Gora – Kosovo 2014-2020.god. a za ovaj Poziv opredijeljeno je ukupno 2,04 mili-ona eura. Ukupni budžet projekta opštine Petnjica je 350 950,37 eura sa kontribu-cijom a grant sredstva su u iznosu od 298 307,81 eura. u

(Redakcija)

70

POGLEDI

Povodom Dana opštine Pljevlja, 20. novembra je u Domu kulture održa-na Svečana sjednica SO na kojoj je

prisustvovao veliki broj zvanica iz politič-kog, poslovnog, vjerskog, privrednog i privatnog sektora, NVO i drugih udruže-nja. Između ostalih prisustvovali su: Pre-drag Bošković, ministar odbrane Crne Gore, Jadranka Vukčević, generalna di-rektorica Direktorata za lokalnu upravu pri Ministarstvu javne uprave, Rešad Nu-hodžić, direktor Direkcije javnih radova, Vlastimir Golubović, predsjednik Pri-vredne komore Crne Gore, ambasadori Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovi-ne u Crnoj Gori, predsjednici opština Ko-lašin, Bijelo Polje, Nikšić, Žabljak, Bera-ne, Petnjica, Plužine i Foča, predstavnici opštine Gračanica iz BiH, predstavnici Vojske Crne Gore, Ministarsva unutraš-njih poslova, pravosudnih organa, politič-kih partija, SPC, Islamske zajednice, jav-nih preduzeća i udruženja Pljevljaka u Beogradu, Sarajevu i Kotoru, Agencije Tika i UNHCR – a.

Aktivnosti povodom Dana Opštine počele su polaganjem vijenaca i cvijeća na spomenik palim borcima i žrtvama faši-

stičkog terora i rata na spomenik na Stra-žici.

Svečanu sjednicu je otvorio predsjed-nik SO-e Pljevlja Dragiša Sokić.

„Danas se podsjećamo na 20. novem-bar 1944 godine, kada su borci III Prole-terske Sandžačke brigade konačno oslo-bodili Pljevlja i donijeli slobodu svim građanima. Tokom Drugog svjetskog rata

stradalo je 1878 građana Pljevalja, a 567 boraca je poginulo u ratnim operacijama.“ - između ostalog istakao je Sokić.

U ime domaćina prisutne je pozdravio predsjednik opštine Mirko Đačić osvrnuv-ši se na istorijat Pljevalja, a akcenat je sta-vio na realizaciju značajnog broja infra-strukturnih projekata između dva praznika.

„Želim da vam kažem da smo konačno u poslednjih 12 mjeseci uspjeli da uradimo neke ključne projekte – završili smo obje-kat Doma starih, to je jedan moćan objekat društvenog standarda, zatim dugo odlaga-ni objekat Doma kulture od 4.000 kvadra-ta, ušli smo u epicentralni dio grada gdje se sve decenijama odlagalo. Uz pomoć Agencije Tika završili smo zid oko Husein pašine džamije, uradili smo fontanu, pove-zali Tršovu ulicu. Dakle, cijeli taj potez šireg centra grada biće tretiran tokom na-rednog mandata. Planiramo da osvježimo fasade hotela „Pljevlja“ i objekat „Robne kuće“, između ostalog kazao je Đačić.

Govoreći o projektima koji su urađeni u četvorogodišnjem periodu Mirko Đačić je naglasio da će u budućnosti ulaganja u mlade ljude, sport i obrazovanje biti prio-ritetni cilj.

Svečana sjednica opštine Pljevlja

Pljevlja

n Piše: Jakub DURGUT

71

POGLEDI

Na Svečanoj sjednici dodijeljene su novembarske nagrade epidemiologu Bog-danu Lauševiću, direktorici Dječjeg vrtića

„Eko bajka“ Abeli Popović, Amaterskom odbojkaškom klubu „Rudar“ kao i najbo-ljim studentima Milici Zindović, Vahidu

Kavazoviću, Željki Kečini i Stefanu Mi-lenkoviću. Odlukom predsjednika opštine uručena je nagrada i priznanje Tatjani Vu-kićević, za dobročinstvo i plemenitost, darivanjem organa. Tatjana je Pljevljanka a živi u Nikšiću i svom sugrađaninu je da-rivala bubreg.

Pljevljacima su praznik čestitali politi-čari, vlasti i opozicija, Socijalistička na-rodna partija, Demokratska CG, URA, kao i državni funkcioneri.

Čestitku je uputio i predsjednik Skup-štine Crne Gore Ivan Brajović.

Predsjednik Crne Gore Milo Đukano-vić je u svojoj čestitki istakao da su „Pljev-lja grad bogate istorije, koji je uvijek pred-stavljao raskršće naroda, religija i prostora, što je imalo za posljedicu stvaranje zna-čajnog kulturnog i istorijskog nasleđa ko-jim se ponosimo. Bez obzira na izazove i nedaće koje su pogađale ovaj prostor kroz istoriju, Pljevlja su oduvijek krasila oču-vanje multikulturalnosti i multikonfesio-nalnosti, te njegovanje slobodarske i anti-fašističke ideje, na čijim je temeljima izvojevana sloboda, razvijen grad, ali i stvorena današnja nezavisna Crna Gora“, naveo je Đukanović.

Pored Dana opštine Pljevlja, 20. no-vembar se obilježava i kao Dan Sandžaka. Na taj dan 1944. godine Pljevlja su oslo-bođena od fašističkog okupatora i taj dan je uzet kao Dan opštine Pljevlja. Tim po-vodom su predstavnici Bošnjačkog nacio-nalnog vijeća Sandžaka položili cvijeće na spomen ploču pljevaljske gimnazije, gdje je na ovaj dan 1943. godine osnova-no Zemaljsko antifašističko vijeće narod-

nog oslobođenja Sandžaka. Cvijeće su položili i predstavnici OO Bošnjačke stranke Pljevlja. u

Uskoro završetak fontane

Nakon gotovo tri godine čekanja, počela je montaža fontane na Trgu 13. jul u Pljevljima. Radovi na fontani počeli su 2015. godine, kada je Ti-vatska firma „Pupović elektro“ uklonila staru fontanu i uradila potrebne zemljane i armirano-betonske radove. Majstori iz Tivta su potom napustili gradilište i kako su kazali zbog fi-nansijskog spora sa opštinom Pljevlja, pa je na drugom tenderu obave-ze oko završetka preuzela jedna firma iz Bijelog Polja. Bjelopoljci se iz nepoznatih razloga nisu ni pojavili u Pljevljima te je ugovor raskinut, a na novom tenderu najbolju ponudu je dostavilo pljevaljsko preduzeće „Ving“ u iznosu od 64.000 eura i nastavilo radove.Prema riječima Nebojše Rubežića direktora Direkcije za investicije i ra-zvoj, fontana će biti završena u najskorije vrijeme, nakon čega slijedi uređenje prostora oko fontane. Puštanje u rad fontane planiranio je na proljeće kada prestaje opasnost od zamrzavanja vode, kako bi se oprema koja je ugrađena sačuvala od oštećenja.Fontana koja se gradi po idejnom rešenju Tamare Manojlović i Nebojše Stanko-vića predstavlja stilizovanu Diatretu pronađenu u rimskom naselju „Municipium S“ u Kominima kod Pljevalja.

n Dodjela nagrada

n Mirko Djacic predsjednik opštine

72

POGLEDI

Direktor Sky running lige Marko Nikolić izjavio je da sportska ma-nifestacija “Prokletije sky master”

svakako puno znači za razvoj aktivnog tu-rizma regiona.

“Ona daje pravi primjer zajedničke sa-radnje na ovim prostorima i promoviše zdrave vrijednosti. Od svih lokacija jugoi-

stočne Evrope Prokletije imaju najveći po-tencijal za sve sportove u prirodi. Za nas kao organizatore Prokletije su uvijek veli-ki zalogaj, nezgodan (tehnički) teren, vri-jeme se može promijeniti za minut. To nas ne sprječava da damo sve od sebe i priroda nas uvijek sve zajedno nagradi vedrim ne-bom. Ima li ljepše promocije ovakve desti-

nacije? Nadamo se da je ovo tek početak i uvertira u nešto veće na Prokletijama, na-glasio je Nikolić.

Predsjednik planinarsko-sportskog kluba “Hrid” Enes Drešković je kazao da im je ove godine bio mali problem koju stazu odabrati za ovogodisnju trku, jer je u ovoj zoni Prokletija, pravo bogatstvo za mnoge adrenalinske sportove i discipline.

“Sada već tradicionalna trka na Prokle-tijama, nameće potrebu da iz godine u go-dinu otkrivamo nove staze i tako ustanovi-mo mrežu staza takmičarskog karaktera. Jedna od zamisli je ta, da se utrka orga-nizuje kroz masiv Prokletija u CG-KS-ALB. Prokletijama nikada kraja. A od sada i ova vrsta trke čini neiscrpni potencijal i buduće aktivnosti na zajedničkom projek-tu tri države “Prokletije međunarodni NP”, istakao je Drešković.

Njegovo mišljenje je da se izabrana kružna staza u dužini od 29 km, može na-staviti i produžiti na još dvije, srednje dužu i najdužu stazu, koja bi svakako prelazila i 50-60 km dužine. A opet većim dijelom staza bi išla obodom preko Pasjeg vrha, ravnog brda preko Starca, koja bi svakako

Prokletije imaju najveći potencijal u jugoistočnoj Evropi

Na Bogićevici u Plavu održana finalna trka nebeskog trčanja - Sky running

Nekadašnjom patrolnom, graničarskom stazom JNA, u ne-posrednom dodiru sa Hridskim jezerom, pa preko doline Bo-gićevice i vrha Maja Rops, u Plavu je krajem septembra, or-ganizovana finalna međunarodna trka u okviru Sky running asocijacije Srbije. Nacionalni park Prokletije je po treći put bio poligon za ljubitelje nebeskog trčanja, dok je domaćin bio plani-narsko-sportski klub Hrid. Dvadeset takmičara prešlo je stazu od 29 km sa 1.600 m uspona, a ruta je išla preko 2.500 m.n.v. starim graničnim stazama uz granicu sa Albanijom i Kosovom.

n Piše: Edin JADADIĆ

73

POGLEDI

bila znatno veća visinska razlika utrke.Prvi na cilj je stigao Dušan Bazić sa

Kopaonika sa vremenom 2 sata i 59 minu-ta, drugoplasirani je bio Aleksandar Božo-vić iz Požege sa vremenom 3 sata i 20 mi-nuta, dok je trećeplasirani bio Danijel Lončarević iz Bečeja, sa zaostatkom od dva minuta. Treba napomenuti da je lokal-ni takmičar Esad Redžematović bio četvr-ti, što je ogroman uspjeh, s obzirom na to da mu je ovo bila prva nebeska trka.

Najbolji rezultat u ženskoj konkurenciji zabilježila je Snežana Đurić iz Kragujevca, sa vremenom 3 sata i 50 minuta. Drugo mje-sto je zauzela Miluša Bošković iz Kotora sa vremenom 4 sata i 18 minuta, dok je treće-plasiranoj Mariji Sekulović bilo potrebno 4 sata i 28 minuta da stigne do cilja.

Pobjednik u muškoj konkurenciji, Du-šan Bazić izjavio je da mu je ovo treća trka na Prokletijama i da se raduje što prerasta u tradiciju.

- Najljepši planinski masiv Balkana, svjetski potencijal za sve sportove na otvo-renom. Uvijek ću se rado vraćati na Pro-kletije.

Drešković istakao je dobru saradnju sa Sky running savezom Srbije, koji je na osnovu njegovog mišljenja, garant kvali-tetnih učesnika i dobre organizacije. On je naglasio da nije teško biti dobar domaćin kada su svi učesnici i organizatori prije svega prijatni ljudi i pravi sportisti, pa su svi bili kao jedan tim, zato je i na kraju uspjeh bio očekivan. Podsjetio je da su prve dvije Sky running trke na Pokletijama organizovali u saradnji sa NPP, a da je ove godine u tome učestvovao samo planinar-ski klub.

“Nijesmo mogli dozvoliti da se Prokle-tije prestanu otkrivati kao najatraktivniji poligon avanturističke destinacije. Nije-

smo smjeli uskratiti takmičarima a i njiho-vim timovima, taj doživljaj, za koji su i sami posle izjavljivali da je jedinstven po

mnogo čemu. Ono što je za sve nas u orga-nizaciji bilo naveći uspjeh je to da se niko nije povrijedio, da su svi bez problema za-vršili trku, a onda dolaze rezultati i sumira-nje lijepih utisaka i doživljaja svih tih dana. Najveća nagrada je svakako zado-voljstvo trkača na kraju trke i komentari i impresije o stazi i okolnoj prirodi koja puca na sve strane, objašnjava Drešković.

Iako je teren kroz koji je staza trke pro-lazila dijelom prilično surov i nepristupa-čan, koji inače krasi Prokletije, organizator je uspio da omogući i prenos uživo putem drona i 4G mreže u reonu Bogićevice iznad 2.000 m.n.v. Skajraning asocijacija Srbije se zahvalila svima koji su učestvo-vali i pomogli u organizaciji ovog događa-ja: PSK Hrid, Visokogorci Crne Gore, Marnik run i Compressport, Iskon mode, Zlatiborac i Merino world. u

Skijaš sa Bogićevice odličan u trčanju

Član skijaškog kluba “Bogićevica” u Plavu Esad Redžematović, prvi put je uče-stvovao u jednoj ovakvoj trci, i u konkurenciji profesionalnih takmičara uspio da zauzme četvrto mjesto.“Momak koji ne trči. On vozi duboki snijeg i turira zimi, i to je to. Bez adekvatne opreme, treninga i vode, prvi put ikad na trci. To govori kakav potencijal, prednost i gen imaju ljudi koji odrastaju na planini. Zamislite da Eso započne saradnju sa profi trenerom ili da se posveti nebeskom trčanju. Zaista je lijepo vidjeti koliko potencijala ima širom Balkana, izjavio je Nikolić. Esad Redžematović je kazao da je za njegov uspjeh, u značajnoj mjeri bilo i to što je dobro poznavao teren. “Prvi dio trke išao je prema Hridskom jezeru, a drugi dio preko Bogićevice. To je prostor na koji tokom zime često idemo na turno skijanje i vožnju snouborda. Iako prethodno nisam obavio neke pripreme i trening, želio sam da učestvujem u trci i postignem neki rezultat, jer se trka organizovala u mom kraju. Imao sam jednu povredu koljena pa mi je trka u drugom dijelu bila dosta teška, ipak želio sam da je završim. Zadovoljan sam rezultatom, obzirom da sam prvi put učestvovao i u veoma jakoj konkurenciji”, rekao je Redžematović.

74

POGLEDI

Samir Ramdedović iz Lagatora kod Petnjice uzgojem kunića bavi se poslednjih nekoliko godina, posao

je započeo kao hobi, a sada je najozbiljni-ji uzgajivač kunića na sjeveru Crne Gore. Kaže, da zečje meso nije neka novina te da se u svijetu sve više koristi, tako da je u tom biznisu vidio šansu za zaradom.

Motivaciju je dobio tokom boravka u više evropskih zemalja.

„Bio sam u mnogim mjestima gdje sam zapazio da malo ekskluzivniji re-storan ili hotel u svom meniju nudi zečje meso i meso od srne. Mi imamo mnoge hotele sa pet zvjezdica koji u svojoj po-nudi nemaju zečje meso. Računao sam zašto nebih bio ja taj koji će da im ponudi zečetinu“, navodi Ramdedović.

Početak nije bio baš jednostavan. Od-mah se suočio sa nedostatkom orginalnih žica za boksove, nije bilo ni pojilica niti hrane za zečeve. Pa se snalazio na razne načine.

Sada ne može da kaže da se bavi inte-zivnom proizvodnjom od, recimo, hilja-du komada u jednom turnusu ali je ipak uspio da prodajom nadoknadi sve što je do sada uložio.

„Kunići sami sebe izdržavaju, od pro-daje mogu da obezbijedim sve što im je

potrebno, a ostane nešto i za mene. Tek sada očekujem konkretnije rezultate. Cilj mi je da dostignem, do idućeg ljeta, ko-ličinu od 500 komada. Sada je ta brojka varljiva jer se neki zanove neki odu na tr-žište, tako da mislim da ih trenutno imam oko stotinjak“, priča naš domaćin.

Posao bez stresa, kako ga je okarakte-risao naš sagovornik, traži veliku pažnju i posvećenost ali i odabir sorti. Izabrao

je dvije vrste zečeva: novoze-landski i holandski, koji su se, prema dosadašnjem iskustvu, kada je upitanju kvalitet i ko-ličnina mesa pokazali najbo-lje.

Samir tvrdi da je meso ku-nića izetno zdravo zbog svoje nutritivne vrijednosti i manj-ka holesterola.

„Meso kunića je sve tra-ženije, zato što je kvalitetni-je i zdravije od ostalih vrsta mesa. Sadrži visok nivo pro-teina, a nizak nivo masti, što ga čini privlačnim za ljudsku ishranu. Ljekari ga često pre-poručuju pacijentima koji iz raznoraznih razloga imaju ograničen izbor hrane“, ističe Ramdedović.

Kunići su životinje koje

dosta brzo rastu. Jedna ženka godišnje na svijet donese nekoliko desetina mladuna-ca, što nemože nijedna druga životinja. Zanimljivo je i to, da je kunićima potreb-no oko tri mjeseca da dostignu prodajnu težinu.

Želja mu je da motiviše sve one koji imaju uslove za uzgoj kunića a u njima postoji želja za tim da to i učine. Savjetu-je da se ne treba previše zalijetati i odmah početi sa velikim brojem, već je dobro da se uzgoj započne sa par muških i ženskih jedinki i u narednih nekoliko mjeseci sti-cati iskustvo koje će biti dragocjeno za ozbiljniji posao. Organski način gajenja daje poseban kvalitet koji utiče i na pro-dajnu cijenu, kaže Ramdedović.

Kao nepovoljnu okolnost navodi ne postojanje programa za subvencionisa-nje i drugih vidova pomoći, pa je prepu-šten sam sebi kako kroz formiranje far-me tako i u traženju tršišta. Ohrabruje ga činjenica što se kunićarstvo u zemljama u okruženju polako uvrštava u stočarstvo pa očekuje da će se to u budućnosti do-goditi i kod nas.

Ramdedović je sa svojim kunićima učestovao na mnogim sajmovima u zem-lji i okruženju na kojima je nagrađen me-daljama, diplomama i zahvalnicama. u

Uzgoj kunića kod PetnjicePetnjica

n Piše: Vukoman Batko KLJAJEVIĆ

75

POGLEDI

n Piše: Edin JADADIĆ

Otvarajući manifestaciju, direktor Centra za kulturu Plav Vladimir Knežević, podsjetio je na kn-

jiževne i pjesničke stvaraoce ovog kraja.– U podnožju planine Visitor, koju

je opjevao naš poznati pjesnik Dušan Kostić u pjesmi „Sleđena tišina Visto-ra” kreće Pjesnička limska regata. Ovd-je su rođeni pjesnici i pisci: Radovan Zogović, Husein Bašić, Esad Mekuli, Redžep Ćosja, Zuvdija Hodžić, Vuk-man Otašević, Todor Živaljević Velički i mnogi drugi. Lim je naša najopjevanija rijeka, a stihovi posvećeni njemu danas će ploviti Limskom pjesničkom regatom od Plava do Uvca – poželio je Knežević.

Specijalni gosti ove manifestaci-je su Dragan Ćulafić, iz andrijevičkih Luga, i dr Nadija Rebronja, pjesnikinja iz Novog Pazara. Svoje stihove na oba-li Plavskog jezera kazivali su: Senadin Pupović – Plav, Tea Selimaj – Gusin-je, Slobodan Zoran Obradović i Edin Smailović – Bijelo Polje, Dragutin Bato Babić i Armin Zejniomerov – Prijepol-je, Mirko Ikonić – Priboj, Dragutin Pa-ponjak – Rudo.

Rukovodilac Matične biblioteke u Centru za kulturu Plav Alija Redžema-

tović, kao voditelj programa, naglasio je da uz već tradicionalnu Limsku regatu, iz Plava kreće i Limska pjesnička rega-ta, sa izvorišta naše najopjevanije rijeke – sa Lima.

– U Plavu je izvor ne samo Lima, već i velikog broja pisaca kojima je ne-sumnjivo inspiracija bio, njegov izvor, modra voda koja tiho i nježno nosi na-jljepše želje i ljubav našoj braći i ses-trama sve do uvira u Drinu. Znamo da je voda na izvoru najčistija, a možda je ona i najzaslužnija što je Plav mjesto u regionu sa najvećim brojem intelek-

tualaca akademskog i univerzitetskog zvanja, u odnosu na broj stanovnika – kazao je Redžematović.

Direktorica narodne Biblioteke “Vuk Karadžić” u Prijepolju Sadija Hodžić kazala je da je Limska pjesnička regata mlada manifestacija, za koju će se organizatori potruditi da preraste u uzornu kulturnu manifestaciju.

“Čini nas ponosnim što su se našem pozivu odazvali pjesnici iz svih sedan polimskih gradova, iz tri države. Pjesni-ci su u našem pozivu prepoznali nam-jeru da se objedini nekada zajednički kulturni prostor, i da pokažemo da samo ovakvim zajedničkim angažovanjem možemo podizati kulturni standard i prosperitet cijele limske dolina, naglas-ila je Hodžić.

U okviru manifestacije, sa svo-jim koreografijama nastupio je i KUD „Plavsko jezero”, koji je uveličao ovo-godišnje druženje pjesnika.

Pjesnička Limska regata je iz Plava nastavila dalje prema Bijelom Polju, gdje će biti upriličen prigodan program. Manifestacija se održava u organizaciji Centra za kulturu Plav, a u saradnji sa bibliotekom „Vuk Karadžić” u Prijepolju i bibliotekom u Bijelom Polju. u

Stihovi pušteni niz talase Lima Druga pjesnička limska regata

Sa Plavskog jezera ove jeseni krenula je Druga Limska pjesnička regata, koja je okupila pjesnike iz sedam polimskih gradova Crne Gore, Srbije i BiH.

76

KULTURA

Nakon dosta dugog mraka uz muziku i monolog glumca, i nakon neopravdano preduge

pjesme uz lijep scenski efekat, pojavi se glumac na bini za mikrofonom.

Od prve riječi i rečenice poče bljuvati vulgarnosti o odnosu izme-đu žene i muškarca, pretresajući po ko zna koji put sve intimne dijelove tijela i njegove sastojke na prostački način, opisujući detaljno sve mogu-će intimne radnje u najvulgarnijem obliku, usput gestikulirajući svim i svačim.

Osmjeh nam se zaledio na licima, zabezeknuti i zatečeni ne mogasmo povjerovati svojim ušima. Od siline stida što smo se slučajno našli na tom mjestu i u to vrijeme, potonusmo u stolice očekujući da će ta lavina naj-prostijih, najnižih vulgarizama proći i da će početi normalna monodrama.

Ali, nije prestajalo. To je bilo to. To je bio sav sadržaj, tu je bio sav „hu-mor“. Jedva pogodismo vrata na izla-

zu, dok su drugi ostali da se cerekaju tom „humoru“, toj verbalnoj pornogra-fiji. Brzo smo pokupili našu garderobu i istrčali na ulicu bježeći što dalje, prije nego što, možda, glumac ne počne da vizuelno dočarava ono o čemu priča.

Dugo nismo mogli doći sebi od šoka i od stida. Vidjeli su nas tamo i nama neki dragi ljudi.

Priznajem, dosta dugo nisam bio u pozorištu, pa možda zbog toga ne ra-zumijem „moderne“ trendove. Možda sam zastario, zahrđao, ne uklapam se u savremeni teatar, šta li?

Ne razumijem: da li je moguće da su sve druge teme iscrpljene i da ni-šta drugo ne može biti komično, osim vulgarnosti.

Ne razumijem: kako je moguće da se teatar, mjesto vrhunske kulture, toliko srozao da više nema nikakvih selektivnih kriterija.

Kuda ide naša „kultura“?Neshvatljiva vulgarnost na „daskama koje život znače“

n Piše: Mr. sci. Džavid BEGOVIĆ

Odosmo danas u pozorište željni dobre predstave, humora ili drame, šta god da bude. Htjeli smo izaći van, odahnuti poslije serije napornih putovanja. Izbor je pao na monodramu cijenjenog, poznatog glumca. Ime glumca, naziv predstave i mjesto nisu važni. Važno je ono što smo doživjeli i jedva „preživjeli“. Prijatna pozorišna atmosfera, redovi ljudi na ulazu, gužva pred garderobom, puna sala. Super ambijent za opuštanje i uživanje u predstavi. Ali!

77

KULTURA

Ne razumijem: Zašto toliko ljudi (momaka i djevojaka) ima potrebu da plaća slušanje takvih sadržaja, koji su, bar u ovom vremenu, apsolutno do-stupni svuda i na svakom mjestu.

Ne razumijem: Zašto smatramo vulgarnošću ako neki profesor ili po-litičar izgovore vulgarnu riječ, a ov-dje je to ne samo dozvoljeno već i poželjno.

Ne razumijem: Kako ovakve pred-stave mogu imati odgojni ili vaspitni karakter.

Razumijem ako se u nekoj predsta-vi, pozorišnoj ili filmskoj, upotrijebi nekad neki vulgarizam kako bi se do-

čarala realnost. To neko i ne primijeti, nekom zasmeta a neko i proguta. Ali, ako je vulgarnost u predstavi osnovni smisao i cilj, to je kapitulacija ljud-skog morala.

Znam zasigurno, da ovakva pred-stava nikada ne bi mogla biti prika-zana u Sandžaku - nigdje. Bili bi po-pljuvani, izvikani, prognani. Nije da u Sandžaku ne znaju za vulgarizme, ali znaju mjesta gdje se smiju, a gdje se ne smiju upotrebljavati. U kafani, u užem društvu, možda. Ali na javnom mjestu, u pozorištu, mjestu koje bi trebalo biti centar kulture upotreblja-va se vokabular koji je simbol najve-

će nekulture. To, jednostavno, nije u tradiciji i kulturi Bošnjaka, niti drugih naroda u Sandžaku.

Zato smo ja i moja sestra Šefka u svom Sandžačkom rječniku (Sara-jevo, 2012.) izbjegli sve vulgarizme, iako i tamo ima mnogo sočnih psov-ki i “simpatičnih” sinonima. To smo i pojasnili u Rječniku: da to nije u os-novi kulture Sandžaka, a iskreno, bilo nas je i sram, bez obzira da li je to naučno opravdano ili ne.

Kako bi smo svoju djecu karali što izgovaraju ružne riječi? Kako bi smo se odbranili od srednjoškolaca za izrečene psovke ako se one mogu naći u njihovim udžbenicima, u njihovoj literaturi koju moraju učiti?

Sada se više i ne čudim ženama koje psuju kao kočijaši i majkama koje se hvale kako im je sinčić sočno op-sovao majku svojoj učiteljici. Zini ze-mljo! (Fraza iz Sandžačkog rječnika).

Dobar odgoj ne ide uz psovke i vulgarizme. Dobar odgoj potiče iz porodice, nastavlja se u školi, ali bi trebao biti njegovan i u ostalim kul-turno-obrazovnim institucijama.

Zato smo se i zgrozili slušajući “savremenu umjetnost” na “daskama koje život znače”.

Recite mi šta god hoćete, ali ako je, to što je ova predstava bila, vrh naše kulture i ako nemamo ništa bolje i kulturnije, onda NEKULTURA ap-solutno i ne postoji.

Dotakli smo dno kulture!Ovim pozivam nadležne da obrate

pažnju na repertoar i njihov sadržaj u pozorištima. u

78

KULTURA

Šefka Begović-Ličina, koatorka Sandžačkog rječnika, autorka jed-nog romana i četiri knjige (zbirki)

priča, daje itekakav doprinos pisanoj ri-ječi sandžačkih Bošnjaka, a s obzirom na to koju tematiku tretira, svojim posljed-njim djelom, zbirkom priča Đulizara, daje na važnosti sandžačkom narodu kroz historiju, njegovom sazrijevanju i borbi za opstankom.

Ovo djelo možemo posmatrati u historijskom kontekstu, samim time i u kulturološkom, i sve to dovesti u vezu sa savremenom percepcijom naše stvarnosti i naših života; dakle dati ovom djelu zna-čaj i mjesto u današnjem vremenu.

Ono o čemu gospođa Begović-Ličina piše smješteno je u period kad počinje borba stanovništva ovog našeg podne-blja, borba jednog naroda, za sopstveni identitet. Taj narod je zgubljen, ostavljen od velike porodice u koju je ulagao, a ulog je bio zaista veliki..., i vidno ojađen, ostavljen na vjetrometrini, gdje je šibalo sa svih strana. To je proces koji je zapo-čeo odlaskom turske carevine s ovih pro-stora i koji je trajao tokom čitavog XX stoljeća.

Predmet autoričinog interesovanja je-ste taj narod i sudbine unutar tog naroda, borba za preživljavanje – borba zbog gla-di, zbog „metka odaslanog sa strane“, zbog posljedica međusobnih kleveta i spletkarenja, gdje je krajnji cilj postiza-nje određenog nivoa svijesti, određenog nivoa razumijevanja društvenih prilika i okolnosti da bi se funksionisalo u zajed-

nici. Zato, gledano sa ove vremenske

distance, ako govorimo o onome o čemu Šefka u ovoj knjizi piše, možemo govori-ti o najnehumanijim odnosima starijih članova porodice prema onima nemoćni-ma – prema djeci, npr. Kao što je to u priči: „Pokidane ojice“.

Prije polaska u Tursku, s namjerom muhadžirluka, otac Jupo, u strahu da će mu dug put koji ga očekuje učiniti neu-spješnim, svoju malu kćer Filu, koja hra-mlje na jednu nogu, ostavlja kod svojih komšija, da se oni brinu o njoj. Time je djetetu uskraćena ne samo trunka sreće, već je ubijena i nada. Prolivene suze u tom času će i kasnije, kroz život, pa sve do smrtnog časa, ostati životni pečat „ke-ljave“ File, a riječi nezatraženog i nepri-

Jednostavnošću književnog stila do filozofije života

n Piše: Hasna ZILJKIĆ

Promocija knjige Đulizara, autorice Šefke Begović-Ličina; Foaje Kulturnog centra, 21. jun 2018. 19.30h

79

KULTURA

mljenog halala – ostavit će trajni pečat takvih i sličnih historijskih momenata i kao opomena nama danas „kako može biti teško da gore ne može biti“ i gdje su univerzalne ljudske osobine zakazale.

Ima ovog i u ostalim pričama. Ali kao čitaoci u dilemi smo – da li su univerzal-ne ljudske vrijednosti izgubile zahvalju-jući pojedinačnim izborom, dakle po-grešnom odlukom pojedinca, ili pak za-jednice..., ili slučajem okolnosti ili..., ili uticajem nekih većih sila. To je značaj tog historijskog aspekta ovog rukopisa – gdje kroz priče pojedinaca iz tog vreme-na možemo stvoriti predodžbu o sazrije-vanju ili nedozrelosti jednog naroda, konkretno – o našoj percepciji univerzal-nih ljudskih vrijednosti i njihovoj primje-njivosti.

Ali, isto tako, možemo razumjeti neke prilike – odakle određeno razmišlja-nje, navike i običaji kod nas i dan-danas u 21. vijeku. Pa, imamo neke navike mnogo dobre, a neke i ne baš tako sjajne – npr. pitanje nasljedstva kada je žensko čeljade u pitanju i sl.

S druge strane, iako progovara o tako gorkim stranama života, ova knjiga kao da prkosi savremenom načinu življenja. Ona, ipak, teži nečem jasnom, ima cilj..., iako neki likovi ne uspiju u tome, budu žrtve loše sudbine. A kaže se, „zaista, s mukom je i last (olakšanje)“. Ne može se ne osjetiti to htijenje u Šefkinom rukopi-su, a to je – očuvanje porodice i svetost kućnog praga, odnosno topline doma.

Šefkini likovi nisu poput Tolstojeve Ane – razuzdani i željni da udovolje svo-jem temperamentu. Njeni likovi ne po-

sjeduju tu vrstu temperamenta, sva želja jeste da se ima porodica i da se sačuva ta porodica. Da tu ponikne ljubav, da se ra-zvija i da traje sloga. Kad toga nema – e, tu se autorica umiješa, dajući smjelo opi-sima ljudskih sudbina onaj sandžački pri-zvuk – jasno daje do znanja da svaka me-dalja ima dvije strane, ne plašeći se da će zbog toga biti osuđena.

Ali čak i u takvim situacijama prona-lazeći smisao. Pa će se mala Fila na kraju svog životnog puta, makar u imaginaciji sresti sa svojim ocem, što nama čitaoci-ma može zazvučati i kao fatamorgana, i pokušati da svog oca og grijeha iskupi sloganom: halalim ti. Zatim, dva groba koja razgovaraju među sobom – grobovi roditelja, koje je Šefka predstavila u priči „Bajramska hedija“ – pomiriće dva teško

zavađena brata; možemo o ovome raz-mišljati u kontekstu figurativnog znače-nja, ali isto tako i dalje ostati u fatamor-gani. S tim što će nas ta fatamorgana to-talno zaludjeti, jer ćemo prihvatiti to kao nešto stvarno – jer grobovi jesu naša stvarnost i to da često čujemo oko nas „roditelji mu se prevrću u grobu“ zato što određena osoba čini nešto loše. Nasuprot ovakvoj dramaturgiji, imamo i priče koje vape da budu ispričane, čija srž dotiče svakog čovjeka kad god i gdje god živio, pa ćemo u priči „Odivina suza“ osjetiti sestrinu bol zbog bratovljevog zahladne-log srca prema njoj – nakon što im je majka preselila. A očev san ispričan u priči „Očehnuto srce“ nagovijestit će naj-veću tugu roditelja – smrt sina jedinca, gdje mi čitaoci nećemo žaliti samo zbog gubitka sina, nego zato što odlazi dobar insan.

To su ti momenti ili efekti – vizije, fatamorgane, kojima se autorka češto služi, isto kao u predstavi kada muzika dočarava određene segmente – i oni čine ovo djelo posebnim, autentičnim i dodat-no primamljivim za čitanje. Ne pretjeruje ona u tome. Tek toliko da nas podsjeti na ono što joj je cilj: „porodica“, ljubav, slo-ga, ali i podsjećanje na prolaznost – i onoga što je ružno i onoga što je lijepo.

Ovo o čemu je do sad kazivano, o čemu gđa Begović-Ličina piše, kao da stoji na suprotnoj strani današnjice i čo-vjekove otuđenosti. Mlađe generacije nam postaju bahate, ohole, pohlepne; mada i starije generacije im daju lijepe primjere za to – čim se dođe do neke ma-terijalne koristi, mijenja se karakter čo-

80

KULTURAvjeka, sistem vrijednosti. Sve se vrti oko novca, automobila, mobilnih telefona i nekretnina. Prevelika težnja ka tome lju-de dovodi do nezadovoljstva i osobnih frustracija.

„Prave i istinske vrijednosti čovjeka postaju nebitne. O vlastitom životu ima-mo iskrivljenu sliku, a sve to skupa stvara životno okruženje u kojem danas kao vr-sta živimo i obitavamo. Ide se preko kraj-njih granica mogućnosti kako bi se zado-voljila taština vlastitog ega i pokazalo se da smo bolji od drugih. Imamo sve na prvi pogled, a svuda nas vreba nezado-voljstvo, tuga, usamljenost, otuđenost!“

U jednom članku nedavno pročita-nom stajalo je da je u Srbiji sve više ljudi koji, zbog otuđenja od okoline i siromaš-tva, žive i umiru sami, u stanovima, a da danima niko i ne primijeti da ih nema. Komšije jedni drugima više ne svraćaju na kafu, djeca sa sprata više ne obilaze ostar-jele sustanare da ih pitaju treba li im šta iz prodavnice, djeca zaboravljaju roditelje. U Novom Sadu, u Balzakovoj 1, se desilo da u stanu na 11. spratu budu pronađeni mrtvi majka i sin. Sofiju (78) i Borisa (53) našli su policija i hitna pomoć kada su nji-hova tijela već počela da se raspadaju. Pretpostavlja se da je sin preminuo prvi, zbog srčanih problema, a nepokretna stari-ca umrla je od gladi. Komšije su ih otkrile tek kada je zgradom počeo da se širi ne-snosan „miris“.

Šefka nam tu otuđenost predstavlja u priči „Nuhov harem“. Ispričana stilom po-put onih Čolakovićevih priča u knjizi „Lo-kljani“, sigurna sam da neće nikog ostaviti ravnodušnim.

Nije ova knjiga samo priča o našoj prošlosti, o nekom minulom vremenu o

nama. Ove priče su jedna riznica mudro-sti; riznica mudrosti jedne vješte spisate-ljice koja poznaje naše prilike, razumije

psihologiju našeg čovjeka, proces njego-vog sazrijevanja; u njima ćemo prepo-znati nekog našeg – djedove, očeve, pa i sami sebe. Šefka se služi jednostavnošću u opisivanju tako teških sudbina san-džačkih Bošnjaka, ostavljajući nas u ne-doumici: teško je odlučiti da li žaliti sve te junake ovih priča, da li plakati nad sudbinama našeg naroda ili tražiti onaj tračak svjetlosti koji nam Šefka daje na kraju, kako bismo spoznali i drugu stranu medalje.

Jednostavnošću do filozofije života. Šefka u ovoj knjizi glasa za vječnost, a vječni su: ljubav, vječna je data riječ, vječni su porodični odnosi. Bira i glasa za život. Treba se boriti, treba živjeti.

Možemo li odoljeti iskušenjima sa-vremenog života..., ovakva djela nam ostavljaju tragove i podsjećaju na vrijed-nosti. Zato, čitajte. u

Ne zaboravimo svoje korijene

Zbirka priča „Đulizara“ autorke Šefke Begović-Ličina promovisana je u Kultur-nom centru u Novom Pazaru, 21. juna 2018. O knjizi su govorili: dr. Redžep Škrijelj – univerzitetski profesor i književni kritičar, dr. Avdo Ćeranić – slikar i pisac i Hasna Ziljkić – urednica izdanja. Moderatori i interpretatori teksta: Enes Nikšić – pisac i Semir Gicić – glumac.Gđa Ličina (1949) autorka je zbirki priča: „Duša u leptiru”, “Niska od merdžana”, “Vrisak krvi”, romana: “Brezđetka” i koautorka “Sandžačkog rječnika”. Knjiga “Niska od merdžana” prevedena je na turski jezik. Dobitnica je Nagrade Kultur-nog centra Novi Pazar “Amir Dautović” za 2018. godinu.Organizator događaja je Kulturni centar Novi Pazar.Govoreći o Šefkinom književnom stvaralaštvu, prof. Škrijelj je kazao da bi, kad bi se kojim slučajem prestalo govoriti o Sandžaku i Bošnjacima, Šefkina djela bila dovoljna da se stvori potpuna predodžba o istome, dajući na značaju stilu au-toričinog pisanja, poznavanju psihologije sandžačkog čovjeka i bogatstva jezika. „Šefka se bori da očuva Bošnjaka – da kritikuje ono što ne valja, da podrži i nametne ono što je vrijedno, da osvježi i ojača korijene svog naroda i svoje kul-ture, da nas, na sebi svojstven način, vrati u prošlost, namećući nam obavezu da ne zaboravimo svoje korijene i podsjećajući nas da naš ponos – iako je mnogo puta prošao kroz patnje, tjeskobe, stradanja, sa oduzimanim pravima na slobodu izražavanja, promovisanje kulture, tradicije i obrazovanja, gažen ali ne i zgažen – izniče iz pepela i to baš zahvaljujući ljudima, taman onakvim kakva je naša gđa Šefka Begović-Ličina. Mogu vam reći da sam ushićen, ponosan i osvježen nadah-nućem bogatstva i ljepote izraza pisca. Da u cijeloj priči nema ništa osim priče ‘Pokidane ojice’, bio bi dovoljan razlog da se okupimo u ovolikom broju“, rekao je, između ostalog, dr Ćeranić.Ističući historijski i kultorološki aspekt ovog djela, dajući mu mjesto i ulogu u poimanju savremenih društvenih prilika, Ziljkić je kazala da autorka prenosi ja-snu poruku kroz svoje likove, koji posjeduju jak karakter i određeni vrijednosni sistem, koristeći se i imaginarnim perecepcijom. „Pa će se mala Fila na kraju svog životnog puta, negdje u imaginarnom svijetu, sresti sa svojim ocem, što nama čitaocima može zazvučati i kao fatamorgana, i pokušati da svog oca od ‘grijeha’ iskupi sloganom: ‘Halalim ti’.“

81

KULTURA

Ovogodišnji Jesenji likovni salon otvoren je 26. novembra u Galeriji Kulturnog centra u Novom Pazaru,

okupivši trideset i šest umjetnika iz Novog Pazara, Raške i Tutina. Slike, crteži, skulptu-re i fotografije su nastali u prethodne dvije godine i nisu ranije izlagani.

Na početku ceremonije otvaranja izložbe, pred brojnim novopazarskim posjetiocima Galerije – ljubiteljima likovne umjetnosti, na-stupio je novopazarski muzički ansambl „Derman“, koji njeguje tradicinalne bošnjač-ke pjesme i duhovnu islamsku muziku.

Decenijama unazad, Salon je idealna pri-lika za predstavljanje mladih umjetnika jav-nosti i dodatni podstrek za stvaranje njiho-vim starijim kolegama.

Ova tradicionalna likovna manifestacija posebno je zanimljiva mlađim stvaraocima, jer im omogućava da budu primijećeni. „Sama obaveza da javnosti godišnje bude prikazana slika koja nije starija više od dvije godine je značajna stimulacija za naš rad”, kazala je Novopazarka Kadira Nokić, vjerna posjetiteljka izložbi.

Dobitnica nagrade Salona jeste Senada Gorčević, profesorica likovne kulture u jed-noj novopazarskoj srednjoj školi, koja je u prethodnom periodu priređivala i samostalne izložbe. Kako je rečeno, tročlani žiri, koga su činili akademski slikar Muriz Čoković, histo-ričarka umjetnosti Svetlana Čeković i Ajla Dazdarević, diplomirani grafički dizajner, jednoglasno je donio odluku o pobjedniku.

„Jesenji likovni salon je od izuzetnog značaja kako za stvaraoce sa zavidnom kari-jerom, tako i za one mlađe. Ovo je jedinstve-ni trenutak za godišnji presjek i sagledanje napretka stvaralaštva naših umjetnika”, izja-

vila je Ajla Dazdarević, članica žirija, ujedno i organizatorka izložbe.

Ova profesionalna izložba, na kojoj uče-stvuju isključivo diplomirani umjetnici, za posjetioce je bila otvorena do 6. decembra 2018. godine. Sa ovogodišnjim izuzetkom da ne bude ispunjen uvjet da „slika mora biti široka manje od 100 cm“, cijela izložba je značajno veličanstvenije izgledala. u

Senada Gorčević dobitnica nagrade Jesenjeg likovnog salona u Novom PazaruKulturni centar Novi Pazar, sa najljepšim galerijskim pros-torom u okruženju, ima godišnje više od 20 postavki izložbi, pojedinačnih i kolektivnih. Ovaj put vam predstavljamo Je-senji likovni salon 2018, tradicionalnu izložbu i svojevrstan pregled aktuelne scene u malom.

n Otvaranje Jesenjeg likovnog salona: Amra Hodžić – Jejna, urednica u Galeriji (za mikrofonom), Ajla Dazdarević i Muriz Čoković (članovi žirija)

n Dobitnica nagrade za najbolje umjetničko djelo Salona, profesorica Senada Gorčević, afirmisana slikarka iz Novog Pazara

n Piše: Sara MULIĆFoto: Galerija Kulturnog centra Novi Pazar

82

KULTURA

Moj dilbere Moj zeleni mrčo

Što u đerdeku zaboravi

Svadbeni halat

Udala se sa Beglukagledna Gusinjka djevojkaZa jednoga biranog begleraPlavljanina momkaU njegovom rahatli đerdeku Zalegli su u postelju mehku Radi čega- ne mora se rećiPreko toga sada ćemo preći Gurnuše je kumovi i jenđe U čarobnuđerdekhanu Pa nek se sami snađu Pogledaše se jedno u drugoBegenisali se na tajnovit načinDa počnu igru U okićenoj sobi Založili vatru A oganj taji u njima Počeše razmjenu hedijada osjete veliku dajrusvadbeni smisao bodre ih svirkom i pjesmomkako se nebi uspavalida bi ljubav vječno trajalaSa mirisom đula i zumbula

Ponadala se gledna GusinjkaDa je došla kod dražesnog momka Sa marifetlucima Lijepog prilazaDa će damari srca biti budniDo sabaha

Kod Gusinjke sve u glavi brujiSahatić kuca u međunožje U mrkoj kutijiMlada plaha A velika je želja pratiNjedra joj nabreglaNadala se Da će Plavljanin sahatić kurisati

Očekuje taj tajni dekikHajala je Ključ za to imadeI ne slutiZa to nejma nade

Plavljanina zaboljela glavaPa se nešto jadan preznojava On se znoji Ona suze lije Uz to jadna Glasno jadikuje

Kuku meni Jadna li mi majka Što se udah neprovjerenoZa bećara nejaka Teške noćiKad će sabah zora doćiSunce žarko S Kofiljače-PrevijačeU Grad sići

Poručuje Ovo momče nejma hič kuvetiKada li će rujni sabah da doletiKad dan dođe Kad osvanu zora Progovara Gusinjka s pendžera Dan je lijep A hava je svježaBaškapiće Baška i hranaKad ja nisam razdragana

Ovo momče mene ne obležaNeka ga je ureklaI svezala Pa ni Pemba hanumaNi zeleno melajće Ne može mu pomoći

n Priredio: Akademik prof. dr. Šefket KRCIĆ

NEJAKI PLAVLJANINI PLAHA GUSINJKA DJEVOJKA Jupo TAJBIN

83

KULTURAMerak je pozamašan imaoKao da je od švabe ostaoKalem ga je u nevakat izdaoHtio jeste ali mogao nijeVodite me iz čatmače ŠiljkačeIspod velike lipe kraj DazdaračeUsred plavske čaršijeGdje se pune testije i bucati vodeI vode tajne fitne i razgovoreDa me vide i osvoje dertlije

Nađite mi podobru zamjenuNeka mi skine Sa očiju mrenuPa se više ni Gusinjka zvala Meni žustri hašimaga trebaNek mi Bog oprostiObradovat ,,brežuljak radosti’

Šta čemo činiti sadaMoja braćo dragaBeglere je zadesilaVelika mukaIzrodiše se sa sestramaŽenili se sa amidžinim kćerimaI pravili svatoveJoš gore

Svakojaki jadi su dopreli ispod ProkletijeGori od države koja nas je pokorilaI gusinjskim mahalamaSe širi velika sramotaNa Nokšiću Dok se boj vodioUspavali su se Sada je ova udajaPrevršila Svaku mjeru

(Plav, 1939.)

Ovu kraću poemu ,,NEJAKI PLAVLJANIN I PLAHA GUSINJKA DJEVOJKA’’ objavljujemo povodom obilježavanja četiri decenije kako je veliki pjesnik i mislilac Jupo Tajbin (Plav, Sandžak 1913-1977. Durs, Albanija) preselio na ahiret, nasilno pod velikim terorom i presijom po-slijeratnih plavskih vlasti, koji mu nisu dozvolili povratak u zavičaj, zato što je ismijavao pišmanbeglere, mulahapoviće i predstavnike diktator-skog Enver Hodžinog režima. To je bio povod, zbog čega je ovaj plav-ski Diogen završio život na taj način što je sam sebi izvadio oči. Majka Tajiba je bila rodom iz Rožaja od znamenitog bratstva Bećiragića, a otac tihi građanin Demo (koji je imao još jednog sina koji je stradao pod ne-poznatim okolnostima), je bio od trbuha Jusufagića. Zacjelo, Jupo je bio i ostao pravedan, istrajan i poznat po dobronamjernom humoru objek-tivnoj kritičnosti. Često je na kraju svojih intervjua na radiju Jugoslavi-ja (u Tirani) ili pismima izgovarao slogan: ,,Vaš Jupo-ne zbori glupo’’. Zapamtite. Ova tragična sudbina se završila na taj način što je uništeno njegovo djelo, a ostala su samo sjećanja i pisma od pasioniranih ljubitelja njegovog djela koji su održavali kontakte sve do njegovog edželja 1977 godine, od kada u Plavsko-gusinjskom kraju vlada mit o ovom zname-nitom učenjaku. Pjesnika Jupa je u Albaniji posjećivao bliski rođak Ab-dulah Redžepagić, koji živi u Plavu, sada radi u Osnovnom sudu. Često ga je posjećivao dok je bio u Egzilu u Albaniji. Najbolji jarani su mu bili Mehmed i Musa Huseinović. Širu duhovnu biografiju i uvid u djelo Jupa Tajbina napisao je Akademik Šefket Krcić u djelu ,,Tako je zborio Jupo Tajbin’’ (Sarajevo, 2017), za koje je pogovor napisao Prof. dr. Bejto Redžepagić koji se u mladosti družio sa ovim pjesnikom. Šire sjećanje o pjesniku Jupu pjevao je i zborio je Mehmetabo Kojić, kako saznajemo. Ovu poemu je autor knjige dobio od bliskog srodnika pjesnika, Omera Ramusovića (poznati berber i kulturni djelatnik) početkom 80-ih godi-na prošlog stoljeća u Podgorici, koji se dugo vremena brinuo o ovom zaboravljenom sandžačkom i bošnjačkom velikanu. Prema mišljenju istaknutih književnih historičara i teoretičara ova Jupova poema pred-stavlja vrhunsko umjetničko djelo i može se samo uporediti sa ,,HASA-NAGINICIOM’’ I ,,OMEROM I MERIMOM’’ , to jeste najsuptilnijim ostvarenjima bošnjačkog etosa. Pored toga, Jupo je bio vrlo obrazovan i čitao je široku literaturu. O tome svjedoči posljednja sintagma stiha ove poeme ,,brežuljak radosti’’ , kako se ova plemenita stvar kod žena naziva u čuvenom EPU O GILGAMEŠU.Da je kojim slučajem J. Tajbin bio iz nekog drugog naroda imao bi spomenik u Plavu ili bi se po njemu zvala neka kulturna institucija. Na budućim generacijama je zadatak da ovo pitanje riješe, kao i da se objave njegova djela i sačuvana sjećanja.

Život i djelo pjesnika i mislioca Jupa Tajbina,sa kojim sam se u Albaniji nakon 50-ih godinaXX stoljeća, pa sve do njegove tragične smrti,često susretao i vodio duge razgovore,sticajem okolnosti, postao je gotovo nepoznat širojjavnosti, iako u plavskom kraju živi mit o njegovoj ličnosti, u anegdotama i hićajamazbog uvriježenog soc-realističkogsistema vrijednovanja, upravo zato što suBošnjaci i Albanci, suprotno svojoj tradiciji,iz plavsko-gusinjskog kraja, suprotno svojojpovijesti i kulturi (kada su bili hrabar iponosit narod). Nakon 1989. godine su

postali najobičniji poltroni i ulizicepseudokomunizma, posebno bratsveniciovog istaknutog pjesnika, zato mi čini častšto sam ga poznavao i mnogo saznao i naučio isačuvao neke njegove rukopise.

Prof. Ramo MARKIŠIĆ,historičar, 1991.(nakon povratka iz Albanije)Da je kojim slučajem J. Tajbin bio iz nekog drugog naroda imao bi spomenik u Plavu ili bi se po njemu zvala neka kultur-na institucija. Na budućim generacijama je zadatak da ovo pita-nje riješe, kao i da se objave njegova djela i sačuvana sjećanja.

84

KULTURA

Nedavno u društvu čujem ispo-vjest svog bliskog prijatelja: „Ženu i mene pozovu na ne-

djeljni ručak zet i kćerka. Preplavi nas radost zbog toga jer duže nismo vidjeli svoje unuke. I da ne dužim, tek što smo sjeli za trpezarijski sto, oglasi se dola-zni signal SMS poruke za unuku, koja uz izvinjenje pođe u svoju sobu. Nedu-go zatim, pozvoni telefon unuku. Da ne bi smetao, i on nas napusti. Završismo sa ručkom bez njih. Ali, samo što smo prešli u dnevni boravak, zet se prihvati laptopa, a naša kćer pozva majku da gle-daju neku TV seriju. I šta dalje da vam pričam – sve je počelo i završilo se ko-mično. Odmah smo sjeli u auto i vratili se u svoj dom. Eto, umjesto ručka, priča o ručku, umjesto života, priča o životu, o rastakanju porodice, o novim običajima i pravilima koja nagrizaju našu suštinu, razjedaju život, o glupostima kojima se više niko ozbiljno ne bavi.“

A samo prije nekoliko decenija, uslijedio je moj komentar, tamo gde se sofra postavljala i gdje se od vajkada poštuje stariji, ovakva komocija i be-skraj slobode nisu mogli biti ni fikcija. Nažalost, sada svako slavi sebe i svoj doživljaj stvarnosti, bez obzira na to što time izlazi iz elementarnih okvira pri-stojnosti i običaja. Pomjerena je granica dobrog vaspitanja, razrušena je hijerar-hija unutar porodice, a tamo gdje nema sloge, međusobne ljubavi, planova, sa-vjeta, dogovora, nema ni sreće ni rado-sti. Nema više oca kao glave porodice i autoriteta, nema majke kao čuvarkuće, koja je voljena i poštovana. Sluteći ova-kvo vrijeme, Albert Ajnštajn je izrekao opominjuću istinu: Bojim se dana kada će tehnologija nadrasti međuljudske od-nose. Svet će dobiti generacije idiota.

U našoj tradiciji, pored kućnog pra-ga i ognjišta, sofra spada u najvažniji simbol svakog doma. Zajednička Mu-hamedu, Hristu, Mojsiju, Budi, svim religijama i nacijama. Svi su je imali ispred svojih bogomolja, oko kojih su se okupljali, ali i u svojim domovima. U pokušaju da preciznije definišu sofru,

pojedini antropolozi su se služili analo-gijama, nepriličnim metaforama, raznim stilskim figurama, drugi više slutili nego što su izrekli. Sofra se otima jeziku jer isuviše skriva, tajanstveno ćuti, podra-zumijeva, nagovještava, nudi. Da li „smišljeno“ ili nehotice, tek ona je osta-la spontano nedorečena iako nije visoko ni daleko od nas.

Riječ sofra je arapskog porijekla. U pojedinim krajevima naziva se i sovra ili sinija. Sinonimi su joj trpeza pa čak i ognjište. Sofre su okrugle, različitih veličina, najčešće visoke oko četrde-set centimetara. Ta geometrijska forma ukazuje na cjelinu, jedinstvo, potpunost. Kod nas su se pravile od bukovog drve-ta, sušenog pet-šest godina kako ne bi pucale i kako bi duže trajale. Sklapale su se bez ljepka i eksera, drvenim kli-povima. Takve sofre, uz adekvatnu za-štitu i održavanje, mogle su služiti i po sto godina. U pojedinim domaćinstvima postojale su i dječije sofre, na kojima su djevojčice učile da razvlače jufke za pite, mesile hljeb. Osim što se za njima obedovalo, na soframa su se pravile pa-lačinke, sjeklo se meso za sušenje, spre-mala se zimnica. Bez obzira na svoju funkcionalnu običnost, ona nikada nije imala problem koji se ticao smisaonog integriteta i svetinje.

Sofra je univerzalni fenomen u ko-jem se očitava antropološka, karaktero-loška, etnološka, etimološka i filozofska dimenzija dragocjene smislenosti naših običaja. U ontološkom smislu, kroz sofru se transponuje lice i naličje mi-krokosmosa. Ona nije samo biološka, još manje fiziološka činjenica; nije ni potreba ni potraga za hljebom. Sofra je uvijek nedovršena igra, scena na kojoj se samo mjenjaju akteri, govori jednim jezikom, dobro poznatim i razgovetnim svim ljudima. Ona je emanacija mira, skladnosti, poetske topline, uravnote-ženosti; afirmacija vrijednosti i vječita pulsacija ljudske prirode. U njoj se krije suptilna esencija čovjekovog emotiv-nog, duhovnog i tjelesnog bića. Ona je arhetip vječnosti, prolaznosti, života i smrti. Junakinja našeg i minulog vreme-na. Iako bez biografije, ona ima svoju istoriju, zajedničku sa prirodom i ljudi-ma. Najvjernije svjedoči o duši naroda i o njegovoj iskonskoj prirodi, o životu, kako svakodnevnom tako i onom po-sebno značajnom za čovjeka, jer za nju se mora sjesti i njoj se pokoriti. Bila je oduvijek zaštitni znak kućnog gnijezda, okačena na zidu kraj lampe, sa svojim borama i urezima, sa svojim pričama, koje ne bi mogli ispričati ni najmaštovi-tiji pisci. Sofra ne treba ništa da dokazu-je, ničim da se hvali, sem da se sobom ponosi.

Jednostavnost kojom su odisale naše kuće govori o skromnom životu njiho-vih stanovnika. U tim kućama, u koji-ma je ponegdje živjelo zajedno i više generacija, od jutra do mraka, radili su se najjednostavniji poslovi. Domaćin je bio veliki autoritet, ali riječ njegove žene se poštovala i bez pogovora spro-vodila. O tome koliko su naše majke poštovale svoje najbliže, najbolje govo-ri običaj po kome su obavezno ustajale kad u sobu ulazi muški ukućanin. Naše bake i majke imale su potpunu slobodu u vođenju domaćinstva, uz neznatna interesovanja za život i zbivanja izvan svoje kuće. Bile su pune pravičnosti, istine, vjernosti, milosrđa; razborite i

Sofra nekad i sadKult i duša familije, snage i sloge

n Piše: Ramiz HADŽIBEGOVIĆ

85

KULTURA

nepogrješive u svojim procjenama. Ku-ćevne do patološkog, sve su držale pod kontrolom. Uostalom, i poslovica kaže: Ne stoji kuća na zemlji, nego na ženi. Bolesne od ljubavi prema svojoj djeci, posebno prema onima koji su se školo-vali. Svaki njihov dolazak one bi odbo-lovale, nastojeći da im u svemu ugode, a ponajviše bogatom sofrom.

Okupljanja za sofrom bili su najdra-goceniji familijarni trenuci koji pred-stavljaju izolovanu i posebnu viziju stvarnosti svojevrsnog obreda, koji je ljudskoj civilizaciji imanentan od isko-na. U tim suptilnim pravilima međusob-nog ophođenja znalo se ko prvi treba da sjedne za sofru, ko sjedi u čelu, ko sjedi pored njeg, gdje sjede gosti, ko prvi uzi-ma hranu i podiže čašu, kada se ustaje, ko služi. Svaki ukućanin imao je svoje mjesto, znala se hijerarhija odnosa. Na sve sofre se gosti zovu izuzev na poro-dičnu. „Na tu sofru su nas otac i majka samo jednom pozvali: kad smo progovo-rili i pokazali nam gdje je naše mjesto“. Okrenuti jedni drugima, za sofrom su ljudi klečali; sjedeli na koljenima ili na jednim podvijenim koljenom, a najčešće sjedeli na zemlji, na nekoj prostirci ili na niskim tronošcima. Kod muslimana, muškarci bi prekrstili noge, a žene, sa nogama podvijenim poda se i sa sofra-lukom preko krila, koji su ih štitili od polivanja i prljanja. Preko sofre se nije stavljao nikakav prekrivač. Uglavnom se jelo iz drvene ili zemljane posude,

najčešće ćase, ili iz sahana od bakra, iz rasparenih tanjira različitih oblika i veli-čina, drvenim i metalnim kašikama, bez viljuški i noževa. Ako nije bilo dovoljno kašika, onda su se naizmjenično „pola-gali“. Tradicija je nalagala da niko ne jede dok domaćin ne blagoslovi hljeb, razlomi ga rukama i podijeli ukućanima. U brojnijim porodicama, kad ne mogu svi stati za jednu sofru, prvo su objedo-vali muškarci /“velika sofra“/, pa žene, i na kraju postavljala se „mala sofra“ za djeca. Za domaćicu je bilo lakše posta-viti istovremeno tri sofre: muškarci jedu za jednom, žene za drugom, a djeca za trećom. Po završetku objedovanja, niko nije ustajao dok se sofra ne raspremi. U ljetnjim mjesecima, kada se mnogo ra-dilo, sofra se postavljala samo uveče, a zimi po nekoliko puta dnevno.

Za sofrom su svi ravnopravni: ona nema kompleks krune, zvanja, titule, sile, veličine, snage, uma, ljepote, go-dina. Život pripada svima jednako, a za sofrom se to najbolje osjeća. Jesti sa ne-kim, što u najboljem slučaju znači djeliti istu hranu, podrazumijeva potpunu rav-nopravnost i prijateljstvo. Objedovanje za sofrom, ili podjela istog obroka, je čin koji neosporno ukida svaku distan-cu i svaku hijerarhiju. I još nešto, u li-teraturi ima dosta primjera iz kojih se vidi da je dijeljenje jela nešto intimnije i socijalno značajnije od dijeljenja po-stelje. Kad domaćica postavi sofru, sve se odlaže, ostavlja, zaboravlja. Ako ih

je i bilo, tada nestaju nečiste i zle sile. Sofri se predaje duša, koliko god da smo u velikom poslu, igri, meditaciji, relak-saciji... Ona je hranila obične ljude, ju-nake, ali i velike misli, genijalne stva-raoce, grandiozne umjetnike. Otkrivala je, mirila, kumovala, bratimila, uzdiza-la... Na njoj se nalazilo ono što domaćin ima a gostu priliči. Dok su za sofrom, ljudi gube osjećaj za vrijeme, za rije-či, za stvarnost, za fantaziju, za grijeh, strah, čast, za moć, laž, postaju ponizni, skromni, milosrdni, kao da nisu posve u svojoj stvarnosti: oni su za sebe, u sebi i izvan sebe. Gladan čovjek je bez svoje polovine.

Sofra je bila razboj na kojem se plela narodna kultura, vaspitanje, etičke vri-jednosti, navike, najljepše šare u kom-poziciji običaja. Za njom se učilo lije-pom ponašanju, moralu, dostojanstvu, ali se i stvarala bliskost, srodnost i pri-snost. Uostalom, hrana je osnov svake kulture, ali i simbol životne radosti, za-dovoljstva i međuljudske bliskosti. Dok se objedovalo, malo se pričalo, ali ono što se kaže, bilo je veoma vrijedno i zna-čajno. Pored edukativne, sofra je imala i sakralnu dimenziju čovjeka i porodične kulture. Ona sjedinjuje sve razlike, a oni koji su za njom, imaju savršen mir sa sobom. Njena aura, sve sa slovenskim, orijentalnim i vizantijskim sadržajima i porukama, u romanesknim oblicima, veličanstvena je. Ponekad je ličila na bajku, a naše majke na vile koje joj slu-že. Za njom su nicale klice mnogih zna-čajnih nacionalnih, državnih, literarnih, umetničkih, ali i onih najobičnijih sva-kodnevnih odluka i sudbina. U miru i u ratu, u nemaštini ili blagostanju, bučno ili diskretno, sofra je davala mogućnost da se predahne, da se resetuje mentalna i energetska aura, da se posveti pažnja onima koje najviše volimo. Iz svanuća, potrošenog dana, kad nemamo ništa ili imamo sve, za sofrom dobijamo svoje. Tradicionalno, autoritet sofre ne podno-si teške riječi polemike, svađe, sukobe, pa ni grdnju djece. To se obavljalo prije ili poslije, jer je objedovanje uzvišeno stanje posvećene budnosti i mudrosti, ali i najbolji učitelj umu i njegovom raz-mišljanju.

Dok se objedovalo, naše porodice su bile tvrđave ljubavi, formirane za vječ-nost, bez obzira na to gdje se ko kasnije nalazio. U dugim zimskim noćima, djed izbrazdanog čela držao je svoje unuke

86

KULTURA

na krilu, o svemu im besjedio, ponajviše o prošlosti svoje familije, bratstva, ple-mena. Zato je sofra duša naše tradicije i narodnog pamćenja.U takvom ambijen-tu djeca su rasla i sazrijevala uz puno ljubavi; zdrava, uspješna, vesela, za ra-zliku od današnje, koja odrastu ne upo-znavši ni svoje roditelje. Kao primjer za to navodim tekst koji kruži društvenim mrežama: Sinoć sam ostao bez internet konekcije, pa sam malo razgovarao sa roditeljima. Fini neki ljudi.

Kao čuvar prošlosti i stvar kreativ-nog i inovativnog, sofra ima karakte-ristike, kao nijedan drugi predmet u domaćinstvu, starostavnog, ritualnog, duhovnog, svečanog, integrativnog, odmjerenog. Bila je i ostala inspiracija mnogim pjesnicima, slikarima, piscima, filozofima, ali i narodnim pjevačima, guslarima. Koristila se i kao motiv za izradu ćilima i drugih vezenih tkanina. Svaka je bila posebna i autentična, sa svojim identitetom i karakterom, taman kao što je svako ljudsko biće na planeti različito. Poznate su naše seoske, va-roške, pa bajramske, iftarske, božićne, slavske,svadbarske sofre i trpeze, ali i carske, kraljevske. Svadbarske sofre su posebna priča jer svaki kraj ima svoje lokalne rituale i običaje.

Bajramska sofra ima posebno znače-nje za muslimane jer je to prvi ručak koji vjernici imaju poslije ramazanskog po-sta.Taj ručak je i centralna proslava Baj-rama. Za bajramskom sofrom okupljaju se domaćini, rođaci, komšije, prijatelji.

Ručak se priprema nekoliko dana, a na trpezu se, prema tradiciji, iznosi nekoli-ko različitih jela kako bi svako mogao naći ono što najviše voli. Postoji i pra-vilo po kome mnoga domaćinstva gene-racijama za taj dan pripremaju ista jela. U vrijeme ramazana, pred iftar, na sofri su „bili poređani ibrik, đugum, džezva i fildžani, a ponekad i neka mala sehara“.

Sofra ima komunikativnu i socijal-nu moć zbližavanja. Ona je most preko koga se premošćavaju razlike, širi mir, ljubav, tolerancija, razumijevanje. Po-vezuje ljude, prošlost i budućnost; je-dini predmet u svakom domu koji je u stanju da satima drži pažnju onih koji su za njom. Bila je, ono što se danas naziva društvena mreža, gdje su prijatelji uži-vo razmjenjivali iskustva, analizirali po-jave, planirali akcije. Ona je neuništiva i neizbježna slika dobre i plemenite duše našeg čovjeka, bratstva, plemena, sela, grada; ona se preliva preko svih ljudskih konvencija i životnih normi. Miri emo-cije i tjelesne vibracije. Bila je mjesto iskoraka i povlačenja iz korita svako-jakih opasnosti; vjerodostojna dogma ljudske čulnosti i hedonizma. Duboko utkana u memoriju, ona je dočekivala, dušu krepila, obraz (sa)čuvala. Bila je poročna, zavodljiva, zanosna, istinska i pritvorna, jača od smrti, slabija od bole-sti. Pokazivala svu raskoš naših majki i domaćica, sposobnih i vještih da napra-ve radost za oči, dušu i usta. Sofre su li-čile na kaleidoskop mašte, cvjetnu baštu prepunu najljepših jela, arome i ukusa.

Za takvom sofrom se uzdisalo, čeznulo, maštalo, sanjalo, a svaka fatamorgana nestajala. Jednom rječju, sofra je liči-la na antičku mudrost i na našu epsku naraciju, sa mirisom vrline i ukusom vještine. Uostalom, mirisi i ukusi koje nosimo iz djetinjstva predstavljaju dio našeg kulturnog identiteta.

U našim mitskim predanjima i le-gendama sofri se daju božanska svoj-stva – „božje davanje“ – i čudne moći. Prema vjerovanju stanovnika sjevernog dijela Crne Gore, „ako ostane kašika pod sofrom, biće gostiju“; „ako se sofra ne očisti od mrvica hljeba, ograjisaće se“; „ne valja sofru dići a ne ostaviti parče hljeba“. Postoji i pešterska magija po kojoj „djevojka kad večera, treba da sakrije tri zalogaja ispod sofre – na po-četku, na sredini i na kraju – kako bi joj se želja ispunila“. U okolini Bijelog Po-lja postoji vjerovanje da u slučaju vre-menskih nepogoda, posebno kad pada grad, sofru treba odmah iznijeti van kuće kako bi prestala nepogoda. U snu sofra simbolizuje neko važno putovanje i bogatstvo.

Sofra je uzbudljiva i doživljena tra-gičnost vremena u kome je bilo dosta tje-skobe, tegobe i gladi u našim krajevima, a kada su one prazne, počinju nevolje, ponekad sa tragičnim ishodom. Živjelo se „patno“, u endemskoj autarhiji bije-de, a kako i ne bi: porodica od pet-šest članova, jedna koza i parče plodne ze-mlje veličine dva muška stopala. Kad i bude berićeta, „ne dâ se seljaku sitno da

87

KULTURAumelje“: na kukuruz, ječam, raž, navale i sve satru suša, divlje svinje, jazavci. A kad zima stisne vilice i sofra ostane pra-zna, mogao se čuti očev prekor izglad-njeloj djeci: „Polakote, đeco, polakote... Sve izjedoste, ni đavolje mi ne osta-viste, đavo vam ga izio.“ Koliko sreće toliko nesreće kad se za sofrom okupi brojna familija sa puno djece, koja se bore za veće parče hljeba ili kada se istovremeno nađe desetak kašika u jed-noj sićušnoj zdjeli kuhanog jela. Djeca su sofri prilazila kao lovci u šumi, svako bi nešto da ulovi. Dok su jela, hodala su po oblacima, a duše im se spajale sa zvi-jezdama. Strah od gladi vidi se jače kod onih koji ponešto imaju nego kod onih koji nemaju, bilježi Milovan Đilas. Na seoskim soframa „prismakalo“ se koli-ko se moglo, mesa je bilo samo za Baj-ram, slavu, Božić i neko veće veselje, a brašno se miješalo sa zelenišom. Sofra pamti i kada je na nju svakog jutra iz-vrtan lonac sa kačamakom, oko koga su se okupljali ukućani, sjedeći na tronoš-cima ili na zemljanom podu. U većem dijelu naše zemlje pšenični hljeb je bio rijetkost, zato i postoje izreke: Hljeb je sunce svake sofre, ili U sirotinjskoj kući i Bog je gladan; Glad ne vidi ništa osim hljeba. Kad je čovjek gladan, ne može mijenjati ni sebe ni druge, ni svijet oko sebe. U tako nepodnošljivim uslovi-ma, kod omladine je jačao imunološki nagon za preživljavanjem, udobnijim i lagodnijim životom. Svaku blagorodnu godinu sofra je slavila zajedno sa doma-ćinom i njegovim ukućanima, vraćajući životu privremeno izgubljeni smisao u okvire ljudskih vrijednosti.

Prostodušno gostoprimstvo je oduvi-jek krasilo naš narod. Malo je takvih pro-stora gdje su ljudi satkani od senzibiliteta i karaktera koji afirmišu najveće vrline i vrijednosti. Svako naše domaćinstvo znalo je da ugosti putnika neznanca kao najrođenijeg. Na sofru se iznosilo ono što je odvajano od usta cijele familije. Sofra se nije smjela postidjeti, jednako kao ni domaćin. Koliko puta su u vrijeme nepo-gode na vrata kuća zakucali tuđi svato-vi sa nevjestom, onemogućeni mrakom, velikim smetovima ili drugim razlozima da nastave put. Naravno, i uvijek su ugo-šćeni kao svoji. To se pamtilo, dobrom vraćalo, na tome se kumstva gradila, pri-jateljstva utvrđivala.

Kao veliki etički fenomen, sofra je dostojna poštovanja i divljenja. Zakletva

sofre mi mnogo je značila, obećavala, garantovala, dileme otklanjala. Kad maj-ka grdi djecu, kaže: Da prosti ova sofra. Sofra sofri, kao generacija generaciji, ostavlja u zavjet bolji svijet. Za sofrom se predaje svaki značajniji porodični amanet kako bi hljeb i ostala hrana bili svjedoci tome. U meditativnom smislu, sofra ima snagu da relaksira, opušta, sna-ži, uzdiže, hrabri, ali i moć da ljekovito djeluje na one koji specijalitete na sofri doživljavaju kao nešto izuzetno. Ona oslobađa energiju koja se pretače u ra-skoš svake duše, dajući ljudima neočeki-van osjećaj snage, pomažući da izađu iz sebe, da bistre i provjetravaju glave.

Neobjašnjiv je fluid bliskosti i srod-nosti koji postoji između sofre i čovjeka. Ne postoji čvršća, iskrenija i intimnija veza od te, jer su njena njedra raskošna i topla. Sofra je odana i pokorna, smisle-no okrenuta i posvećena isključivo živo-tu, napretku, bogatstvu. Kad gladan čo-vjek razmišlja o njoj, ima male ili velike nevolje. Tada sve postaje manje bitno i važno. Koliko god se opirali i izbjega-vali da budemo njeni posvećenici, neće-mo uspjeti. Ona je dostojna divljenja i zbog toga što u sebi skriva duboke na-slage ljudske podsvijesti.

To da mi svi svoje sa sobom nosimo, nije tačno, jer u našem običaju postoji pravilo po kome u prodatoj kući ostaje sofra da služi novom gazdi i njegovoj familiji.

Fenomenološki, lice sofre se može posmatrati i kao kult familije koja je živjela na okupu, njene snage, sloge, mira, tolerancije.To je brod koji poro-dicu uvijek bezbjedno nosi obali. Ona je zajednički ram, simbolika tišine, bli-skosti i osjećajnosti. Za njom se odvijao vječiti dijalog čovjeka sa samim sobom.

Naravno, sofra nije savršena, ima mnogo mana i slabosti, ali uvijek kad se postavi, odgovara na očekivanja lju-di. Ispod sofre nema dodira ni kontakta. Naše mudre majke nisu imale privilegi-ju današnjih žena da ispod stola nogom mogu upozoriti svoje muževe na neku njihovu manu, neopreznost ili grešku. Ona je stvarnost i fikcija, svugde prisut-na a nigde se ne osjeća. Govori glasom vječnog nastajanja i predstavlja sponu između dva lica stvarnosti: vidljivog i nevidljivog, stvarnog i prividnog, gor-kog i slatkog. Ima karakteristike di-hotomije: glad–sitost, siromaštvo–bo-gatstvo, prošlost–sadašnjost. Nijedna

zrelost bez nje nije stasala, svaka prava ljubav njom je krunisana. Ona nas sva-kodnevno na čudesan i neobičan način veseli, raduje, ponekad maštovitošću i inspirativnošću iznenađuje, izgrađujući i ugrađujući sve to u percepciju krea-tivnog doživljaja, sa snažnim impulsom života. Otklanja natruhe nervoze, uvodi nas u smirenje i drugačiji poredak stvar-nosti.

Sofra je isuviše skupocjeno i dra-gocjeno ime, jača od svake simbolike i metafore, zbog čega i nije predmet za svaku priču. Ona je pozornica sreće, mudrosti, zavjetnih poruka; smisao ži-vota i ljudskog postojanja; velika tajna i strast; magija snage; ravnoteža emoci-ja; nepcima najdraža tema. Nosi u sebi emocionalni život svojih likova; liči na djevojačko kolo, na malo sunce, a može biti i raskrsnica. Traži pažnju, pristoj-nost, nudi uzbuđenje; mijenja čovjeka i njegovo lice. Ona je djelotvornaa jer iznova stvara i oblikuje ljude koji ne prestaju da, iz dana u dan, budu njeni gosti. San o životu se može razumjeti, ali bez nje se ne može realizovati. Njoj se čovjek uvijek vraća bez poziva i ri-ječi. Sa njenog čela dizala se zdravica, upućivala dobrodošlica, najavljivala radost, čestitala nevjesta, zet, Bajram, Božić, slava. Nosi u sebi emocionalni život svojih likova i ima vrlinu da pamti i čeka, i to je njena snaga i moć.

I danas u našim selima, u tajanstve-nim prostorima tavana i izbi, izmakle srcu i pogledu, mogu se naći stare siplji-ve i crvotočne sofre, sa mrtvim šumo-vima i mirisima. One kao da su usnule neki dubok san u svom nestanku, ili su već u posedu nekih drugih vječnosti.

Sofra je dokazala svoju milenijum-sku vitalnost i nezamjenljivost. Ni u najtežim vremenima nije dopustila da se život i čovjek obesmuče i zagube u maglama predrasuda, zabluda i bezu-mlja. Bila je makar pedalj iznad života, uzvišena oaza mudre, pristojne, drago-cjene riječi, najveličanstvenije tišine. Vremenom, kao i ljudi, i ona se umorila od života. Otela se ljudima i tako postala nešto drugo od onoga što je bila. Polako i tiho je nestala, a sa njom i sve ono što je prirodno, normalno, uljudno. Ako je nekada i imale svoje snove, sada je osta-la i bez toga, jer su došli neki novi ljudi sa svojim snovima, koji vole imitacije svake vrste. Kako je krenulo, biće to nji-hovo neostvarivo ostvarenje. u

88

KULTURA

- A domaćinee! Hajrizee, brate, prija-telju, primaš li muslihune?

- Bujrum, bujrum, primam, no šta - sa praga kuće odjeknu šapat starca povijenog skoro do zemlje i u sekundi mu glas pole-tje ka obližnjoj šumi, gdje joj lišće pozlati.

Iako je do prije nekoliko minuta plju-štala kiša, na nebu sijevale munje i gro-movi pucali, od starčevog glasa sve najed-nom stade, utiša se i dolinu obasja neobič-nom svjetlošću.

Iščekujući pridošlice, oslonjenom kvrgavim rukama na mačugu od buko-vog drveta, starcu noge malo poklekoše. Ispod nakrivljenog ćulaha, poput snježnih pahulja, rasu mu se sijeda, prorijeđena kosa, modre usne, presvučene bijelom skramom, naglo zadrhtaše. Od isplakanih suza, uvehle oči jednom trepnuše i dubo-ko ukriše bol. Pridržavajući se lijevom ru-kom za kutnja vrata, starac desnom rukom pritisnu srce, odakle ga nešto oštro žacnu do oka, do mozga i na dekik zaslijepi.

Topot konja i glas konjanika mu uz-burkaše misli, vratiše sjećanje. Iz usta prepunjen čemer mu se sli niz dušnik pra-vo u utrobu, gdje mu je od pogibije sina jedihnika vječno tinjala jedna žiška, koja ponovo buknu, planu, ponovo ga oslijepi.

“Ramko, sine, oči moje izvađene! Najsvjetliji vidu moj, snago jedina moja! Radost moja ugašena! Ognjište moje za-navijek utuljeno!”- šapat roditeljskog bola tiho se utopi u izgovoreni šehadet. “ Ešhedu enelah ilahe ilallah!

O, Svemilosni podari mi snage Tvoje, sabura muminskog, čojstva insanskog!

O, Svemogući, ne daj da mi se srce mržnjom i osvetom ispuni!

O, Jedini Stvoritelju, počasti me opro-stom i milošću Tvojom da noćas obraz, din i iman sačuvam u ovom Tvom još jed-nom teškom iskušenju.”

Kada su petorica postarijih ljudi sjaha-še sa konja sedlenika i polahko se uputiše ka starini, iz kuće se začu jecaj.

- Ramkooo, sineee!!! Ramkoo, rano moja nepreboljena!!! Kako će ti jatka i majka dočekat i u kući gledat katile, sine mojjj!

Starac se trgnu, okrenuvši se za sobom

malo se zanije.- Muratka, neću glas da ti čujem. Lju-

di su nam pred kućom, došli, halaluk ištu. Pssst!

Muk, tišina i praznina ušutješe, sakriše se u majčinu opustošenu lubinu.

- Eselamu alejkum Hajrizaga. Mi, evo, dođosmo, pa…

- Alejkumu selam, braćo, prijatelji. Mogadoste li doj?- starac svima redom pruži drhtavu ruku i sa praga se ukloni da ih propusti u sobu.

Kada u pročelje sobe pridošlice po-koljenke sjedoše na poredane pustećije i oborenih glava se zagledaše u ćilimne šare, starac im ponovo priđe i sa svima se ponovo rukova.

- Umoriste li se?- sjedajući na šiljte u dnu sobe, prekrsti noge i poče “lomit” prste.

- Pomalo - jedan od njih jedva šapnu. Šutnja ispuni sobu, koju bi prekinuo

iznenadni prasak žiške iz špreta i iz bakra-ča iskipjele kapljice vode, koje su prštale po užarenoj plotni.

Kad bi prsnule zajedno i žiška i voda, starac bi osjetio oštar bol koji mu je pržio srce, isti kao onog dana kada mu dođe crni haber.

“Hajrizaga, glava da ti je zdravo, tebe poginu sin Ramko. Sad ga tamo na njivu kolcem ubi Azemov najstariji sin. Pogoč-kaše se oko pogrešno zabilježene međe.“

“Ko poginuo, jadan ne bio? To ne more biti ustina? Sef si ti? Jok, hači! Ja bih za mog Ramka dao sve što imam, sve na svijetu, a kamoli jednu njivicu!!! Uka-bulio bi se skolit u katafu, samo da mi je on zdrav i živ. Čuš poginuo? Đe si se ti đio? Jok bre!!! Jok!!!”

U roditeljskom mozgu zapucali gro-movi, prasnuli su do neba, mozak prepo-lovili, prsnuli čemer iz ranjenog srca.

n Piše: Šefka BEGOVIĆ-LIČINA

Brate, halali nam krvIstinita priča

89

KULTURA“Ramkoooo!!!”- odjekivala je dolina,

roditeljski vrisak se kotrljao do vječnosti.- Hajrizaga, mi evo došli da ti u Aze-

magino ime ištemo halaluk. Znamo šta ste i koga izgubili, kako vas boli prazna, opustošena kuća, ali znajući koliko si ti mumin koji vjeruje u Allahovo davanje, koji slijedi Njegove upute, mi evo do-đosmo da te molimo da krv njegovom sinu halališ.

Ponovo tišina zauze svoje mjesto u sobi, ponovo žiška iz šporeta prasnu, ka-pljica prhnu po užarenoj lastri, a iz druge sobe doprije podmukli jek…

Ugnute glave, starac progunu suzu, je-zikom ovlaži osušena usta.

- Znamo da se sa smrću evlada ništa pomiješalo nije, ali ni Azema-gi ništa nije bilo lakše.

“Eh, kamo da su i mene i sina na tabut donijeli, no što mi danas stiže crni glas da je nečiji katil.

Kad bih mogao Hajrizagi sina vrnut, dao bih svoju gla-vu, jednog sina bih mu halalio da ga ili posini ili ga ubije, d’o bi mu cijelu moju imovinu, sve što imam na ova dunjaluk “- tako je Azemaga danima redao i plakao k’o or’o.

Kad smo krenuli ovamo, on ti po nama poruči:

“Nek Hajrizaga uzme od šestorice mojih sinova ko-jeg hoće, pa nek ide glava za glavu, ali samo neka nam krv halali da s tom ranom ne umrem.

- Neuzubillah. Ne treba mene ničija glava, niti mi tre-ba ičija krv.

- Hajrizaga, halališ li him krv?- najsta-riji i najuglediji muslihun skoči na noge.

Starac se zamalo zacehnu od plača, ali se suzdrža i naglo se zakašlja. Premjestiv-ši nogu sa noge, na oznojenu glavu namje-sti skliznuti ćulah, stegnuvši zube, u sebi umiri drhtaj groznice koja mu je ledila ukočenu đovdu.

“Ramko, mladinooo sestrinaaa!!!!”- iz mutvaka odjeknu kćerin lelek.

“Pomozi mi, Ja Rabbi! Daj mi sna-ge, Premilosni! Kako da halalim? Kako da prebolim užarenu sinovljevu ranu? ”- u starčevom oku zaiskri suza, sko-trlja se točurak niz lice, okvasi bradu. -Halalim, halalim, halalim!!!- muminski oprost razli nur na okamenjeno staračko

lice, užarena žiška se u pepeo zavuče, vre-le kapljice se u bakraču primiriše.

-Ačkosum, Hajrizaga, ljudino! Muba-rek olsun ti ovaj nemjereni sevab! Od da-nas do vijeka ti i Azemaga ste braća.

-Muratka, Vezirka, unesite ljudima šerbet i kahvu.

- Babo, ja ne mogu. Kako? Kako si krvnicima halalio Ramkovu krv? Kako, babo?

- Nije naše da o tome raspredamo. Rek’o sam i halalio. Vezirka u Kur’anu piše da nama Allah neće naš grijeh halaliti, ako mi nekom ne halalimo. Piše Vezirka, tako tamo piše, a to su Allahove riječi. Još piše da je musliman muslimanu brat, da trebamo drugom mislit dobro koliko i sebi.

- Babo, pričali su ljudi da je onaj ka-til rek’o: “E, neka sam ga k’o pašče ubio. Hoće on da uzme kajasu moje njive. E, ne dam. Nek sad on truhne. Ja ću iz zatvora izać ikad, a on iz zemlje nikad.

- A, Vezirka, je si li ti to tvojim ušima čula? Je li to on tebe lično rek’o?

- Nije, babo. Pričali mi ljudi…- E, rode moj, istinitost neke optužbe

moraju četvorica svjedoka posvjedočiti. Tako Vezirka u Kur’anu piše. Nemoj sine, nikada da vjeruješ u svakojake priče, dok se lično ne uvjeriš

- Babo, čini mi se da bi mi lakše bilo da je Ramka ubio neki junak, no ona neljud-ska špotica od metar i po i to još kolcem.

- E, nije naše da mjerimo ko je bolji, a ko gori. To Allah određuje i

samo On zna ko je kod Njega pribran. Pričao mi moj rahmetli babao da je neki čovjek cio vijek klanjao beš vakat namaz, poštovao roditelje, dijelio sadaku, ali opet bio u Džehenemu.

Pitali ga odkud on tu, a on odgovrio: “Ogovarao sam ljude i teretio ih sa ifti-rom.”

No, kućo moja, obadvije stegnite srce, uđite i ljudima halalite krv. Nije čojstvo nekog ubiti, opsovat, popoljuvati, zasra-miti, ufatiti u laž, no je čojstvo halaliti, či-niti dobra djela, k’o što je činio naš Posla-nik Muhamed s.a.vs. Pričao nam je babo da je naš Poslanik zarobljenim neprijate-ljima davao hranu, vodu, čak i slobodu i tako him pokazivao merhamet i ljepotu

naše vjere.- Hajrize, ja ne mogu. Maj-

čino srce je iskomatano i nemoj me siliti da dušmanu pružim ruku.

- Kad mogu ja, moreš i ti, Muratka. Kažu kad se krv hala-li, naletnici plaču, jer oni stalno insane rškaju na zlo i osvetu. A da vi je znat kako se tek dušmani sladu kad se brat s bratom zava-di.

- Hajde obadvije za mnom u sobu sa tabljom i šerbetom. Ko zna u čemu je ovo hajr i ko kome u vijeku more zatrebat, ko kome na insaf panut.

- Ti, Vezirka, rode moj, mu-slihunima priđi k ruci, onako kako te majka terbijetu naučila. Lahko je biti terbijesus, a amel se stiče u svoj rod i svako ga sa sobom nosi k’o najveći biljeg svog fisa. Ne more čestit insan

nikad gibetnu riječ izgovorit, niti kome hilu pomislit, ne more... Jok jok.

- Eselamu alejkum, muslihuni! Ja, se-stra Ramkova, halalim krv Azizaginom sinu.

- Eselamu alejkum, muslihuni! Ja majka Ramkova halalim krv Azizaginom sinu.

- Allah razi olsun, braćo naša. Neka Allah bide ovim vašim ibadetom zadovo-ljan.

Napolju ponovo grahnu svjetlost, oba-sja nebo, ugrija zemlju, zažuboriše potoci, zamirisa jesenje cvijeće, a na grani zapje-vaše ptičice i dolinom proniješe cvrkut.

“Elhamdulillah, braća se izmiriše…”Naletnici zaplakaše, dušmani ugnuše

glave. u

90

KULTURA

Mrak pade i ču se poziv na večer-nju molitvu sa minareta male čaršijske džamije. „Ja i gora

zelena, ja i voda ledena,“ ponavljala je na svakom koraku.

Puče krhta johova grana. Ču se tup udar u vodu, odjeknu kroz noć. Pljusnu voda. Mjehurići kao rasuti ćilibari zai-skriše pod mjesečinom. Tišina pokupi šumove.

Pri udaru u hladnu, duboku vodu, Šemsi nešto puče u vratu. Osjeti da joj neka jaka struja protrese cijelu đovdu, prodrma je. Nebrojeno puta skakala je u taj vir, još kao dijete, i znala je koliko je dubok. Opusti se da je voda izbaci na površinu. Kao u snu, učini joj se da može da pokreće ruke. Jedan zamah, drugi, tre-ći... Pomjeri do tad ukočeni, nepokretni vrat. Jedan strašan, nekontrolisan vrisak ote joj se. Titrajući nad vodom, zaprašta kroz noćnu tišinu.

Pedesetak metara nizvodno od vira, ispliva. Sćućori se u jošje, čudom začu-đena. Iz jošja začu neki neobičan glas, tih, mek. Učini joj se da je nekada u snu čula taj glas. Govorio joj je kako ona nije skočila u tu hladnu vodu nego je poletjela i da će letjeti dugo i daleko. Da je u tom letu samo svratila da se vidi sa ribama sa kojima se još od djetinjstva druži. Pono-vo poče da podiže ruke i provjerava da li zaista može da ih pokreće.

Kad se uvjeri, poigra od sreće, a kapi vode sa njene mokre kose zaprštaše na sve strane. Tim čudnim nemirom istjeri-vala je godinama nakupljeni bijes.

Iako joj se vrat i ruke pokrenuše i zbaci teški teret bogalja, ophrva je misao da joj nema više povratka u onaj pređaš-nji svijet ljubavi i pažnje. U ovdašnji svi-jet patnje i poniženja nije se htjela vratiti. Šačeka da vjetar otjera oblačak, prevu-čen preko mjeseca i otkrije joj put.

Pođe kući ošamućena, laganim kora-kom, kao da gazi po mjesečini. Romorila je noćna tišina na sve strane. U avliji je dočeka šarov. Poče da puzi ispred nje i mota joj se oko nogu, tužnog pogleda, ne

puštajući ni glasa. Kao da je osjetio da će je sam ispratiti. Šemsa uze nešto svojih prnja sa žice, koje su se cijeli dan sušile. Kad stiže do rijeke, obuče suhu odjeću a onu mokru baci u vodu. Šarov potrča za bačenim prnjama, ali mu umakoše niz brzak, pa se vrati. Šemsa pogleda prema mjesecu, preko visokih vrhova joha, oko kojih su se rojile noćne leptirice i vodene bube dugih krila. Kao da je htjele da ga pita, hoće li je pratiti makar dok ne stigne

do Ždrijela. Da samo zametne trag. Po-slije će lako. Ne časeći, uputi se prema planini. Šarov je pratio do na vrh sela, jedva ga vrati.

Kad sutradan Šemsina majka ustade i nagazi na prag, šarov skoči k njoj. Cvilio je i podizao prednje noge uz njene dimi-je, nije mogla da ga otjera. Za srce je uje-de to njegovo zloslutno cviljenje. Skoči k Šemsinoj sobi. Kako otvori vrata, ošinu je ledena praznina. Nijemo se skljuka na pod. Kasnije kad izađe u avliju, ugleda kaljavu, mokru Šemsinu bluzu. Šarov je skinuo sa neke vrbove grane, koja se oti-mala vodi i donio je. Bezuspješna potjera za Šemsom, po tajnovitim virovima i br-zacima, trajala je dugo.

Niko nije znao što Šemsa svakom proscu nalazi neku mahanu, dok se jed-nog jutra, posle težeg sna, ne povjeri majci. Šapnu joj da se obećala jednom momku iz sela. Zagledala se u njega još kada je počela da stasava. Srce joj zaro-bi, nije imala kud. Majka joj dade amin, sjetivši se da ga ona od svoje nije tražila, samo je jedne noći pobjegla. Dogovoriše se da Šemsa počne da priprema djevojač-ku spremu. Da izatka koji ćilim više, da ga ostavi majci, nema joj ga ko izatkati. Pošto dobi majčin blagoslov, Šemsa se potpuno pomami. Nije ustajala iza raz-boja. Kad bi joj se ruke umorile od tka-nja, spustila bi ih na krilo i zatvorila oči. Odmah bi joj se pojavila slika tog njenog stasitog momka i začuo bi se šapat njego-ve harmonike.

Ubrzo se njih dvoje vjeriše. Šemsa nastavi još više da tka. Tkala je i danju i noću, čak i kad nije trebalo.

- Ne radi na svetac, dijete moje - go-vorila joj je majka. Ne valja se, boga mi. Eto, danas je Hazreti Mejrema, a ti tkaš. Što si navalila ko da se nikad nećeš uda-ti? - grdila je majka lijepu Šemsiju.

Jednoga dana, pred sam akšam majci se učini kako već poduže ne čuje da lupa brdilo u Šemsinoj sobi. Uđe da vidi šta je, a Šemsa ukočene đovde, obislih ruku, ukipila se, ne mrda. Majka uplašena i za-tečena onim što vidje, poče da viče:

- Šta je bilo, Šemsa ? Ona tihim glasom procijedi.- Ne znam, majko, ne znam, moja

mila majčice, cvilila je kao zgaženo, bes-pomoćno mače.

Plakala je kao streha, ne mogavši da pomjeri ni vrat ni ruke. Majka joj pomo-že da ustane i odvede je u drugu sobu, pa i ona udari u plač. Ne zna se koja je više plakala i čija je duša bila ojađenija. Maj-ka joj reče mora da je ograisala, neko joj nešto poturio. Obeća joj da će je voditi kod najboljih hodža i doktora. I vodili su je, ali ništa nije pomoglo.

Šemsi se od tog trenutka iz temelja život promijeni. Sve ode naopako, po

RazbojIz zbirke priča „Vezeni rubac“

n Piše: Prof. dr. Bešir LJUŠKOVIĆ

91

KULTURA

zlu. Poslije izvjesnog vremena vjerenik je ostavi. Oženi se drugom. Ne zna se da li joj je bilo teže što pati ili što mora da skriva svoju patnju. Često bi zatvorenih očiju plakala u sebi. Izdavale su je samo njene duge orošene trepavice. No, pla-čom se nije mogla izbaciti tolika tuga i muka. Ona je sada osamljena u svojoj sobi, pored tog rasklimatanog razboja koji već nije ničemu služio, vidjela mno-ge stvari drugim očima. Da se nikome i ničemu ne treba do kraja i potpuno pre-dati. Da uvijek treba ostaviti bar zehru one unutrašnje, skrivene snage za ilač duše, ako zatreba. Da je sve u čovjeku i oko njega u nekoj prirodnoj ravnoteži, pa ako u bilo čemu pretjera, ili u zlu ili u dobru, „Allah će ga kazniti“. To se mora unaprijed znati da bi insan mogao po meri da se vlada.

Poslije toga što joj se desilo, Šem-sa je živjela mučnim, praznim životom. Lišenim svake radosti i nade. Potpuno zamuknu, prestade da govori. Samo je šarala svojim krupnim, modrim očima, a one su govorile umjesto nje. Osjećala se kao ptica bez krila koja ne može da svije svoje gnijezdo, da iz njega izvede ptiće, da ih nauči letu. Nikako nije mo-gla da prihvati takav život i sve češće je pomišljala na onaj vir u kojem se još kao mala kupala. U sebi se pitala, kada insana pritisne neko zlo pa ga zarobi, je li on ju-nak ili kukavica kad riješi da se oslobodi te tamnice. U tim teškim trenucima kada su u njenoj duši ratovali šejtan i melajće, Šemsu je sve više vukla voda. Te sudnje noći sve se poravna pred njenim očima i sve joj se učini ništavno. Već je bila mr-

tva. Trebalo je samo da se domogne vira i da se nadnese nad njim. On će je sam povući.

Kad pođe od kuće, molila je mjesec da je isprati makar do Ždrijela. Prođe Ždrijelo i uputi se prema valovitom, za-talasanom Bihoru. Šumovita bihorska brda izranjala su iz noćne tame osjen-čena slabom svjetlošću zore. Uskoro se po nima bijelo jutro. A ona nije znala ni kuda će ni šta će. Dođe do jedne velike česme u nekom selu i sjede na kraj korita gdje žene lupaju veš. Puče iz nje. Spopa-de je neki nezadržljiv plač. Možda joj je bio neophodan da s njim izbaci iz sebe sav taj jad i čemer, koji joj se godinama u duši nakupljao. Utom naiđe jedna sta-rija žena u crnoj palti zabrađena šamijom s ojom. Upita je odakle je i zašto plače. Šemsa joj reče da je iz župe, dole pored rijeke. Pobjegla je od zle sudbine i teš-kog života. A sada izgubljena razgovara sa ovom vodom. Vidjevši je umornu i is-crpljenu, žena se plaho sažali. Odvede je kući, dade joj jednu poveću safu vareni-ke s kajmakom i parče tvrdog ječmenog hljeba. Stade da je tješi:

- Nemoj, ćerko, da plačeš, nijesam ni ja bolje prošla. Žensko je u ovim našim krajevima prokleto. Svakome služi za podkusurivanje i išćeravanje ćefova.

Zatim joj reče kako dolje, poniže, u selu živi jedan dobar domaćin, koji je nokosan sa ženskom snagom i da će je vjerovatno primiti u najam. Pokaza joj kuću, zagrli je i poželje joj hairli put.

Poslije kraćeg razgovora, domaćin primi Šemsu. Ona mu se pokloni i polju-bi mu ruku. Bila je srećna kao siroče koje

u snu vidi svoju majku. U toj kući Šemsa nađe koru hljeba, berićet i spokojstvo. Živjela je zadovoljno, učaurena u svoju tajanstvenost. Nije ni mogla drugačije. Sve što je nekada imala u sebi, odavno je već nestalo.

U šumi, na kraju imanja, nalazila se jedna dobra voda. Bješe nekako pred samo podne kad Šemsa prigna ovce u hladovinu i priđe česmi da se umije. Podiže svoju crnu bujnu kosu i uveza je na vrh glave vrbovom grančicom. Skide tanku basmenu bluzu, prebaci je preko česme i poče da se umiva. I taman kad se sa lijepog grla poče mokrim rukama spuštati niz one bregove ka ožičici, na konju stiže najstariji gazdin sin. Ona se, sva postiđena i zbunjena, uplaši i zastade ispred njega kao kip. Bljesnu njena lje-pota, pomiješana sa svjetlošću sunčanog dana. Brzo se trže i pobježe među ovce, ne stiže ni bluzu da uzme. Gazdinom sinu udari u glavu mlječna bjelina ženske puti, potpuno ga obeznani. Godinama daleko od ženske ruke i svake nježnolsti, uzavre mu ustajala krv, udari na sve stra-ne. Skoči za njom. A šta je poslije među ovcama bilo, vidjelo se tek nakon nekoli-ko mjeseci. Oženi je da ne pukne bruka, iako je mislio da je njega ženidba davno prošla i da ga tako nešto u tim godinama ne može snaći. Pa, ipak, sve kasnije pođe po dobru. Izrodi se i mnogo djece.

Mnogo godina kasnije, kad se javiše prve sijede, Šemsa, potjerana tugom za rodom, uputi se u svoje selo kod najmla-đeg brata. Majka joj je već odavno bila preselila. Sa sobom povede i svoja dva najmlađa sina, koji već bijahu poodrasli dječaci.

U selu su svi mislili kako je Šemsa odavno otišla niz vodu, da se ne zna ni u kojem viru je „prilegla“. Njen bivši vjerenik bješe otjerao ženu jer nije imala djece. Molio je Šemsu da usvoji njenog najmlađeg sina. A ona je samo ćutala po-kušavajući da zaveže onu vreću bijesa, koju dugo nosi u duši, da ne iskipi.

Jednog dana ode do vira da se sjeti starih uspomena. Zagleda se u smarag-dno zelenu vodu i opet ču onaj tajanstve-ni glas kao one noći kad je izašla iz vira:

- Svak je dobio ono šta je zaslužio – tiho je šumio glas u njenim ušima. Nije sreća zelena grana pa da je uhvatiš kad god pružiš ruku. Mora insanu da prođe mnogo zla kroz dušu, mnogo više nego dobra, pa da osjeti dašak sreće, ako ga i to ne mimoiđe. u

92

KULTURA

Niz sjeveroistočnu padinu brežuljka Brdo vijuga neravni, makadamski put. Nejednake je širine, ponegdje

iznosi i do deset metara, da bi već na sljede-ćem dijelu širina bila jedva dva - tri metra. Po-vršina puta je, takođe, raznolika, negdje je pje-skovita, negdje pokrivena bijelim kamenom, krečnjakom, a ponegdje zatravljena, uglav-nom na širim dijelovima. Tamo nije pijeska i kamena, ali jest trave i gole zemlje crnice. Poslije obilnih kiša i topljenja snijega, upra-vo, se ta zemlja pretvori u blato koje prekrije cijeli put, te je njime teško proći i ostati čistih opanaka. Cijelom dužinom put je ispresijecan kanalićima nejednake širine i dubine. Nastaju poslije vodenih bujica. S proljeća i ljeta, za li-jepih, vedrih dana, prvi zraci izlazećeg Sunca prospu blještavilo, toplotu i ljepotu po kro-vovima kuća, po voćnjacima i baščama i po seoskom putu, s vrha do dna sela. “U suncu je naše selo” – govorili bi tada stariji. Bistre kapi rose na zelenoj travi svjetlucaju kao naj-ljepša niska dijamanata i bisera. Sve treperi. S večeri, kad ljepota sunčanog dana polako tone u sve dublji mir i spokoj, kroz otvoreni prozor Fahrudinove kuće čuje se umiljati zvuk tek kupljene harmonike. Tiho poteku note vese-le, divne i nježne sevdalinke, što miluje dok je slušate. Nešto kasnije se začuje i pjevačev glas što odmara dušu i tijelo umornih ratara koji se sa njiva vraćaju kućama što ih sve više obavija mrak. Zastanu i poslušaju “Ah meraka u večeri rane, sastala se družba akšamlija....”.

- Dobre li pjesme, dobrog li pjevača, go-vorili bi prolaznici, malo oslušnuli i potom nastavili put. Veselost i osmjeh su ostali ne-skriveni na licu.

Mejtef je na sred sela, tek sagrađen. Ezan sa mejtefske verande, zastrte tek satkanim ći-limom ispunja dušu i srce. Ćilim, dar djevo-jačkih ruku, izatkan je sa puno ljubavi i halala. U tom trenu sve nakratko zastaje i svako se sprema na lijep način pomoliti Bogu. Ubrzo iza toga, valja ponovo uzeti abdest, klanjati ikindiju, a potom jaciju i onda na zasluženi počinak, sutra čeka novi dan pun tegobnog rada. Spuštajući se putem dalje niz selo, stiže se do škole i zadruge, te na kraju do seoske vodenice koja je nešto podalje i jurtine na ko-

joj se napasa stoka iz sela, izuzev one iz Pod-gaj mahale. Cijelom dužinom puta niz selo su ograde nejednake visine i od različitog mate-rijala, Nema tu neke uređenosti. Ograda sprje-čava stoku da uđe u livade i njive. Pored puta, sa vrha Brda, pa sve do iza osnovne škole, sa obije njegove strane se nalaze seoske kuće. Različite su veličine, te od različitog materi-jala sagrađene. Neke su od drveta, brvnare, a neke su od betonskih blokova, cigle ili kame-na, kažu za njih da su to planske kuće. I krovo-vi su im različiti. Slama ili šindra uglavnom su na brvnarama. Planske su pokrivene crijepom ili limom. Dvorišta oko kuća su, takođe, razli-čite veličine, u pravilu neograđena i bez nekog posebnog uređenja. Selo, prošarano šljivicima i povrtlarskim vrtovima, ipak, lijepo. U pod-nožju Brda, pri samom kraju sela, put se širi poput kakvog lijevka. Stariji ljudi taj dio puta zovu “Latinsko groblje”. Priča se da je tu, ne-kada davno, nastalo neko groblje, ali niko nije znao ni čije je, ni zašto nosi naziv «Latinsko groblje», te iz kojeg perioda potiče. Jedino što se stvarno zna jeste da je u katastarskim knji-gama tako zapisano.

Ovaj dio puta je prekriven gustom sitnom travom i nešto je strmiji od ostatka puta. Na tom proširenju se nalazi dosta krupnog ka-menja, koje je, čini se, pravilno raspoređeno, u istom pravcu položeno, te nije isključeno

da se radi o nekad postavljenim nadgrobnim pločama bez obilježja. Na njima se ne vidi ni-kakav trag ljudskog činjenja, nisu oblikovani, ali sliče međusobno. Priča se, takođe, da je tu nekada davno bio i neki vjerski objekat, ali o tom «svjedočanstvu» iz prošlosti zaista niko ništa pouzdano ne zna, niti postoji kakav vid-ljiv trag. Međutim, zna se da je na taj dio puta prije neku godinu dolazila neka istraživačka grupa. Nešto je, navodno, istraživala, koristeći se nekakvim starim, gotovo poderanim, kartama. Ne zna se ni odakle je došla, ni ko ju je poslao. Nikom nisu ništa rekli o nalazu na terenu. Otišli su ostavivši kod mještana sumnju da tu bilo šta ima.

Prošireni dio puta se utapa u potpuno ravni dio seoskog atara na kojem je seoska osnovna škola i zadruga. 1938.godine osno-vana je četvorogodišnja osnovna škola, a Milan Pudović, nemilosrdni batinaš, je prvi učitelj u njoj. Sada je to osmogodišnja škola u koju svakodnevno dolaze učenici iz sedam okolnih sela. Nastava se odvija u potpuno novim objektima. Na samom kraju seoskog atara nalazila se vodenica koja pripada selu ne bez razloga, mještani sela su je napravili. U vodenici su žito mljeli isključivo oni primje-njujući sveprihvaćeni metod “rede”. Vodenica je bila sačinjena od kamena i pokrivena crije-pom. Imala je jedno vitlo i skoro neprestano je radila, pa je zbog toga gornji kamen, koji se okreće iznad donjeg nepokretnog kamena, dodirujući ga cijelom površinom, često morao da bude odozdo na poseban nači oštren- posi-jecan. Posijecanje kamena se vršilo posebnom alatkom, sečivicom. Bila je, poput glijeta, oš-tra sa obije strane, a na sredini je imala rupu kojom je nasađena na kratku drvenu držalicu. Uvijek je stajala u vodenici okačena o klin pored vrata, ali su posijecanje kamena vršila samo trojica mještana iz sela. Za ovu vodeni-cu, kao i za sve ostale, vežu se razne priče o vilama i njihovim kolima koja su igrale noću ispred vodenice. Postoje krugovi i mjesta koja se jasno raspoznaju po znatno zelenijoj travi od ostatka trave okolo izvan kruga i trave u samom krugu. Tu su zatim priče o kondžolo-sima i drugim “opasnim” bićima prekrivenim bijelim čaršafima. Priča kazuje i ovo: ako bi

U suncu je naše seloIz zbirke pripovjedaka „Glasni šapat putokaza”

n Piše: Prof. Zijah BIHORAC

93

KULTURA

se dogodilo da kondžolos koga zajaše, ovaj je morao da ga nosi sve do bijela dana kud je kondžolos želio i teško onom kome bi se to desilo, bio bi maf, pričali su stari. Kad bi se noću ušlo u vodenicu, čuli bi se akordi ra-znoraznih bučnih zvukova od kojih se ledila krv, jer se ne raspoznaju. Priča se da su po toj muzici vile igrale kolo ispred vodenice, a na-kon njihovog odlaska tu rasla dosta zelenija trava. U vodenicu noću nikada niko nije išao sam, već se išlo u društvu dvoje do troje. Jaz i vodenicu je spajao ogromni badanj. Na do-njem kraju badnja, koji se utapao u vodenički kameni zid, nalazio se debeo drveni krug koji je zatvarao šupljinu u samom badnju da bi se ona punila vodom, a na sredini je cipun kroz koji je mlaz vode u prečniku od desetak san-timatara, pod pritiskom slobodnog pada, uda-rao u krilca vodeničkog točka i tako pokretao cijelo vodeničko vitlo. Badanj na ovoj vodeni-ci je sačinjen od dijela debelog bukovog sta-bla, dužine od šest do sedam metara. Punjen je vodom iz jaza, odvojenog kraka rječice Ja-blanice. Tihim paljenjem unutrašnjosti žarom kroz cijelo stablo je napravljena šupljina preč-nika do pedeset centimetara koja se, nakon postavljanja cipuna na donjem kraju, punila vodom do vrha. Ovo je za čuđenje, ali tehno-logiju bušenja stabla paljenjem primijenio je najstariji mještanin sa još trojicom majstora, mještana. Dok je badanj dubljen tihom va-trom, žarom, sa vanjske strane je neprekidno polivan hladnom rječnom vodom i prekrivan starim ponjavama i ćilimima da se voda za-država na badnju što duže i u većoj količini. Mučnjak u obliku obrnute piramide, sa malim otvorom na dnu, nalazio se iznad vodeničkog kamena. Služio je kao spremnik za žito koje je trebalo samljeti. Ovo ime je dobio zbog visine na kojoj je bio postavljen, pa je bilo teško u njega sipati žito iz vreća. Na dnu mučnjaka u

onom malom otvoru je čaktalo. Ono se, usljed udaranja o vodenički kamen, koji se brzo okretao, pokretalo u smjeru gore - dolje i tako pokretalo žito da izlazi iz mučnjaka. Danas nema ni traga seoskoj vodenici, jazu i jedin-stvenom badnju.

Selo naseljavaju pripadnici dva plemena koja su se kasnije razvila u više manjih ple-mena po srodstvu. Svi zajedno nose prezime po crnogorskom području «Bihor» sa kojeg je njihov predak doselio na ovaj prostor u prvoj polovini osamnaestog vijeka. Kupio je imanje kod jednog od tadašnjih mještana. Izuzev jednog domaćinstva, svi ostali mještani sela su u krvnom srodstvu koje je doseglo do osmog koljena. Srđevac je rodno mjesto njihog pretka. To znaju i ponosni su na to, svi mještani sela. Nekada je ovo selo brojalo preko tridesetšest višečlanih domaćinstava, a danas je ono u nestajanju. U njemu su još samo stariji ljudi i penzioneri, dok je omladi-na «prsla» po svijetu «trbuhom za kruhom», kako to za ovu gorku činjenicu kaže naš narod. Stariji, koje pamćenje još dobro služi, kažu da je u selu bila teža situacija samo onda kada je u njemu bila samo jedna pegla na žar, jedno odijelo, nekoliko pari opanaka-piroćanaca i samo jedan par cipela za odlazak u svatove, u grad, na sud, sunet u drugo selo i slično.

Ono što vam u selu ranije niko nije znao objasniti, i sa sigurnošću potvrditi, jeste ime sela. Rijetko se o tome pričalo među mještani-ma, niti su o tome što govorili stariji mještani okolnih sela. Selo nastalo, postoji i danas, ali se njegovim imenom niko ne bavi. Postoje neka hipotetička objašnjenja, kako je to ne-kada bio teren, raj za zečeve, zatim da je tu nekada bio neki mještanin po imenu Zekan i slično. Međutim, primjenjujući naučne meto-de u istraživanju nastanka imena geografskih pojmova i toponima, lako je doći do postavke

o nastanku imena ovog sela. Etimološkim i semantičkim metodama uz novonastale gla-sovne promjene ime sela se u nastanku veže za nekadašnjeg vlasnika posjeda na kojem je današnje selo nastalo. Posjed je kupljen kod vlasnika Zajka Šarenkapića i to upućuje na postavku o nastanku imena ovog sela.

Stanovnici sela su vrlo radni, gostoljubivi i plemeniti i po tome ne zaostaju iza mještana okolnih sela. Rade na razasutim imanjima i tako stvaraju uslove za bolji i ugodniji život. No, kako je vrijeme prolazilo i društveni se odnosi mijenjali, tih promjena nije bilo po-šteđeno ni ovo lijepo mjesto. Dogodilo se da za mještane sela budu vezane dogodovštine svake vrste, od onih najplemenitijih, pa do onih najcrnjih. Tako je selo dalo dosta bogatih i pametnih ljud, koji su bogatstvo sticali po-štenim radom. Znanje su pojedinci, mladići, sticali školovanjem i bavljenjem naukom. Iznjedrilo je selo učitelje, profesore, doktore, inžinjere, trgovce, hodže i hadžije. Ono što će selu nanijetu teškoće, jest pojava alkoholičara, lažljivaca i prevrtanera, pa čak i najokrutnijih lopova. Stariji to objašnjavaju sudbinom sela, a mlađi to povezuju sa odlaskom mladeži u svijet. Stari mještani, čestiti i pošteni ljudi, su se ponosili pojavom učitelja, doktora, profe-sora, inžinjera trgovaca, hadžija i hodža i bili zabrinuti pojavom ološa najgore vrste.

U selu su se događale i razne dogodov-štine šaljive naravi. One su vezane za starije ljude u selu, za bogatije i pametnije, jer su tako dobijale na težini i značaju. Oni na koje su se dogodovštine odnosile, nisu zamjerali, jer su ih prepoznavali kao šale, pa su često i sami učestvovali u tome i tako omladini činili zadovoljstva. Pričalo se da je, kobajagi, hodža psovao Boga, da nepismeni starina seoskom učitelju kaže da mu ne bi dao da čuva ovce, a kamo li da uči djecu, da stariji ljudi budu na spiskovima onih koji igraju fudbal na livadi u proljeće, kad trava počinje da vegetira, da se seoskom bogatašu puste ovce iz tora noću i rastjeraju na sve strane, po livadama, njivama i dvorištima, da se skine točak sa kola spre-mljenih za put u šumu i baci tako vješto da će se pronaći, tek nakon nekoliko godina na tavanu komšijine štale podno brda, a da se pri tom niko ne ljuti, niti se uzimaju za zlo te pomalo teške šale. Učiteljima druge naci-onalnosti, a njih je u školi uvijek bilo, stariji mještani su prilazili slobodno, primali ih kao domaće, sa njima razgovarali, smijali se, šalili i sve to često završavali izrekom »dobar si ti, učo, vjera ti se ne falila». Ako ste pomislili da se učitelj naljutio, pogriješili ste. Uvijek je to propraćeno gromoglasnim smijehom. u

94

KULTURA

Kako sam rasla počeh shvatati neke pomalo neobične pojave vezane za građane mog rodnog grada. I

starije i one mlađe. Za školsku omladinu, pogotovo.

Uopšteno nije se cijenilo svoje, do-maće. Ni djevojačka ljepota, ni uspjeh u školi, ni uspjeh na nekom drugom polju. Gledalo se na takvo nešto s malo nipo-daštavanja. Po nekoj čudnovatoj logici – zaboga, kako se taj neko može izdići iznad nas, biti bolji, kvalitetniji, kad je naš? Tuđe i novo, ipak je bolje. Ne znam jesu li ostali mali gradovi u susjedstvu tako rezonovali, moje Prijepolje jeste.

Pratila sam ja u višim razredima osnovne, pa poslije u gimnaziji, takve pojave.

Došla nam je, negdje u osmom, lije-pa, krupna crnka, Cveta Cvetić. Iz jednog grada iz Srbije. Imala je mnogo kvaliteta, i fizičkih i intelektualnih, ali imale smo i mi domaće djevojčice. Ali, Cveta je di-gnuta na pijedestal i za njom su jurili svi dječaci. Pa onda dvije sestre Nina i San-dra, odista zgodne i atraktivne, i slobod-nijeg ponašanja od nas ostalih. Za njima su ludovali svi, od osmaka do maturana-ta, a one su, po pravilu, odabirale za za-bavljanje, najbolje prijepoljske momke.

Pored njih, domaće krasotice gubile su mnogo bodova. Sa momcima pristi-glim sa strane, nije bio izuzetak.

Bili smo u prvom polugodištu sed-mog, kad u VII-3, dođe novi đak odne-kud iz Crne Gore. Zvao se Šefko. Nešto krupniji od svojih vršnjaka, otvoreniji, vrlo samouvjeren i nevjerovatno zgodan. I onda su se skoro sve djevojčice, iz sva tri odjeljenja, listom u njega zaljubile. A imale smo i zašto.

Šefko je bio visok za svoje godine, divno građen, kao pravi sportista, jer se i bavio sportom. Gusta, vrlo tamna kosa, divne smeđe oči, koje zrače unutarnjom toplinom, i razoružavajući osmijeh. Tako blistave i lijepe zube i osmijeh, odista nije imao nijedan od naših drugara iz ra-zreda. I on je bio iz malog grada, skro-mnog porijekla, kako smo brzo doznali, ali je nečeg nevjerovatno otmjenog i mu-ževnog bilo u njemu. Nije se radilo samo o njegovoj ljepoti. Bilo je kod njega sve

na mjestu i sve prvoklasno: izgled, dr-žanje, sjajan um, savršeno snalaženje u društvu, i samopouzdanje visokog stepe-na. I nije čudo, što sam se i ja zaljubila u Šefka. Moje prvo zaljubljivanje, s malim izgledom da će ljubav biti obostrana i da će procvjetati.

Nije to samo zato što Šefko nije ušao u moje odjeljenje, nego u VII-3, bilo je

drugih i dubljih razloga. Prvo, što su ga smjesta počele salijetati najljepše djevoj-čice, a ja sa njima nisam imala izgleda za dobitak. Sebe nisam smatrala ni privlač-nom ni lijepom, sem mojih plavih očiju. A bila sam, na svoju nesreću, stidljiva, da je to teško i zamisliti. Ja da napravim prvi korak i preduzmem inicijativu, ja da po-vedem kolo na školskim matineima, ja da se ne postidim kad sam u novoj haljini – to je prosto bilo nezamislivo. Sebe, iako sam željela, nisam umjela mijenjati, i kako sam takva mogla očekivati uspjeh? Nikako!

Ali, zato sam Šefka mogla pratiti i milovati pogledom na svakom koraku. Na izlazu iz učionice, u uglu dvorišta gdje je glavni u grupi, za stolom u đačkoj trpezariji. Svugdje.

Pratiti na novogodišnjoj zabavi, kako obučen u divnu bež košulju i crne pan-talone, virtuozno igra sve plesove i sva narodna kola, uvijek s drugom djevojči-com pored sebe. Sve su se ga milovale očima. I ja, naravno, ali sa klupe, jer sam rijetko igrala. Silno sam željela, možda bih se mogla uhvatiti do njega u kolo, ali me prosto bilo stid. Taj stid zagorčao mi je pola djetinjstva i čitavo odrastanje. Ali sam zato beskonačno mogla sanjati.

Prva ljubav

n Piše: Sabrija RAČIĆ - HADŽIMURTEZIĆ

Priča iz knjige „Dokle sjećanja dopiru“

95

KULTURA

On je postao moja simpatija, moj dra-gi, moj idol. Uvijek sam mogla zamisliti njegove divne, smeđe oči kako mene gle-daju. Bar znatiželjno, ako ne zaljubljeno. I njegov osmijeh. I vedrinu lika. Zaspa-la bih sretna s takvim mislima. To niko nije mogao da mi oduzme. Pogodi me kao grom kad ga jednog dana vidjeh da prati do kuće drugaricu iz VII-1, Zilhu. A jedna od djevojčica reče da se zabav-ljaju. Već neko vrijeme. Bilo bi mi, čini mi se, lakše da mi se golemi, kameni, ša-rampovski most srušio na glavu. Nisam ja baš ni dosad imala neke izglede kod njega, ali je bar bio slobodan. A i ta Zil-ha! Ništa ni ljepša ni pametnija od mene. Možda samo otresitija i otvorenija. I umješnija da najljepšeg dječaka škole privuče i veže za sebe.

Prva ljubav, pa i neostvarena, ne može baš tako lako da mine. Moraš da je odbo-luješ, prilično mučno i teško. Kod mene je to trajalo mjesecima. Iako svjesna da je s drugom djevojčicom, da su moje šanse sad ispod nule, ja se njega nisam mogla odreći. Da nalazim hiljadu načina da ga vidim i budem mu blizu, da bezuspješno pokušavam da smirim one fine leptiriće u stomaku, a onda ih pustim, jer mi je od njih divno. A kad u školskom dvorištu Šefko prođe tik do mene i možda slu-čajno me pogleda, meni noge zaklecaju. Možda me je ipak primijetio, nadam se ja, pa i nek je nada uzaludna.

A negdje početkom oktobra, u osmom razredu, jedna drugarica me zove na ro-đendan.

„Biće nas dosta iz škole i mog kom-šiluka“, kaže mi. „I muzike će biti. Dođi obavezno.“

Dobijem, naravno, najprije dozvolu za odlazak, obećanje da ću se vratiti do devet naveče, pa se tek onda spremam. Što najbolje umijem. Oblačim svoju naj-noviju, tamnozelenu haljinu, nove cipele, očešljam malo drugačije kosu, i gotovo. Kod Fikrete već zagrijana atmosfera, dvije sobe na spratu pune, muzika, poslu-ženje na stolovima. Roditelji se povukli, vjerovatno su u sobama u prizemlju. Ipak nas moraju imati na oku. Tek što smo se malo otkravili, bar ja, počinje kolo. Svi skoro ustaju da igraju. Ja ću, razmišljam, uskočiti u sljedeće. Znam ja da igram, naučila sam od sestara, ali meni treba hrabrosti da napravim taj korak do kola, i prepletenih mladih ruku. A nešto, neću sebi da priznam šta, tražim očima. Šefka, naravno. Sigurna da je i on pozvan. I onda ga ugledam, na čelu kola. Malo se povio, raskopčao gornju dugmad na ko-šulji i nasmijan, kao vedar dan, nogama plete lijepu narodnu igru. Sav se pretvo-rio u pokret i ritam, i čini se da je nesvje-stan kako se ruke u njegovoj ruci samo smjenjuju. Djevojčice stalno pomiču jed-na drugu da dođu do njega.

Skupim u sebi snagu i hrabrost i sko-ro utrčim u kolo. Pravo do Šefka. Preple-tem ruku i prste sa njegovim, a toplina njegovog dlana skoro me opeče. Ali mi je divno, pa mi se čini da mi noge ne dodiruju pod, nego lebdim. A lepterići u stomaku, i oni lebde.

Kad konačno zaboravim na stid i sretna podignem pogled, shvatim da me Šefko gleda. Da očima toplo uranja u moje oči. Nije ovo pogled znatiželje, ovo je nešto mnogo ljepše i mnogo dublje. Iz-držah taj pogled, sebi se čudeći kako se

od njega ne rastopim. A osjetih i čvršći stisak njegove tople ruke.

Nastavismo igrati. Onda Šefko malo nage glavu do moje i upita me: „Kako se zoveš, ljepotice?“

„Sabrija“, rekoh s dušom u grlu.„E, Sabrija, imaš najljepše plave oči

koje sam ikad vidio. Drago mi je da sam te upoznao.“

„I meni“, promucah, vjerovatno već crvena kao bulka, s nogama koje su se trudile da prate ritam kola, a jedva u tom uspijevale.

Dovršismo kolo, raspletosmo ruke i onako zagrijani, sklonismo se u jedan kut. Šefko nam donese po čašu soka. Pri-čali smo o školi, o ovoj zabavi, o Novoj godini koju slavimo u učionicama. Bio je pametan i divan sagovornik. I gledao me je toplo, duboko, još ljepše nego u kolu.

„Koja si smjena, Sabrija?“„Prva. Mi smo u istoj smjeni. Viđamo

se na odmorima.“„Oh, oprosti, molim te. Jesam te vi-

đao, naravno. Ali nisam primijetio da si tako lijepa.“

„Hajde, molim te“, rekoh opet crve-neći se, ali ne dovrših rečenicu.

U sobu, kao vihor, uletje Zilha. Osmo-tri sve prisutne, potraži pogledom Šefka i priđe nam. Mene prostrijeli pogledom zle maćehe, uze ga pod ruku i odvuče od mene i ostalih djevojčica. On se samo na-smiješi, još jednom kratko uroni u moje oči i nesta ga s njom u drugoj sobi.

Nisam više imala želje da ostanem, pa se pozdravih sa slavljenicom i vratih kući. Zilha mi je tako pokvarila čitavu zabavu. Možda ne bismo imali prilike više biti sami. Možda mi se Šefko ne bi ni udvarao, ali meni je bilo lijepo. Čarob-no ustvari. Kao da sam bila na sedmom nebu. Sve je to ona u trenu razlupala, a tako je upravo i htjela.

Viđala sam ja sljedećih dana Šefka u dvorištu. Još sam čeznula za njim. Još ga voljela. Ali uz njega je, svake sekunde, kao tjelesna garda, bila ona. Znale smo mi djevojčice, sve odreda, da on više i nije u nju zaljubljen, da ga već pomalo guši. Ali on je nastavljao, a nismo mogle dokučiti zašto. Jer toliko ljepših djevojči-ca oblijetalo je oko njega i čekalo svoju šansu. Ja nisam više. Počela sam da se hladim. Ni mjesec od one zabave, ja sam potpuno preboljela Šefka. Bio je u sve-mu prvi, postajao sve ljepši, redovno me pozdravljao na odmorima, ali kod mene nije bilo ni zanosa, ni leptirića, ni ljubavi. Ničeg, sem divne uspomene.

Gledala sam ga sad samo kao druga, i nisam bila nesretna ako ga danima ne vidim, niti sretnija ako se s njim skoro sudarim u hodniku škole. u

96

SPORT

Na sastanku Upravnog odbora Ko-šarkaškog saveza Kantona Saraje-vo usvojena je ostavka Seje Bukve

na mjestu člana UO KS BiH, koji je delegi-ran ispred našeg Saveza i koji je teško pod-nosio vrlo često neutemeljene kritike za rad u Savezu iako je zajedno sa par članova iz UO održao rad Saveza i koji su obezbjedili i omogućili nastupe svih reprezentativnih selekcija, mlađim selekcijama nastupe na Evropskim prvenstvima a seniorskim re-prezentacijama učešće u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Vrlo čudna situacija je bila sa generalnim sekretarom KS BiH, Dubravkom Barbarićem, koji je dao ostav-ku prije dvije godine, nije dolazio na posao u kancelariju Saveza ali kad igra reprezen-tacija, pojavi se i maltene obavlja posao se-kretara, nadrealno i specifično za BH sport. Predsjednik UO našeg Saveza Nihad Seli-mović je rekao da ima prijedlog za kandida-ta za UO KS BiH i po ustanovljenoj praksi, rotaciji biće predsjednik Saveza 16 mjeseci, iako je bilo licitiranja sa raznim imenima ali kada je rekao da je to Mirza Teletović, bili smo prijatno iznenađeni jer je pristao a vjerovatno znate da je završio karijeru zbog bolesti u 33. godini života. Vratio se da živi u svoju domovini a prije mjesec dana je preselio u Sarajevo. Jednoglasno smo izglasali prijedlog i poželjeli puno sreće u radu jer situacija u Košarkaškom Savezu je teška i komplikovana kao uostalom ge-neralno u BH sportu. Nevjerovatna je op-strukcija Košarkaškog saveza Republike Srpske koji sabotira rad krovnog Saveza a najnovija je da neće igrati prvenstvo BiH, zbog Igokee iz Laktaša iako postoji odluka BH Saveza da ekipe koje ostvare plasman igraju nacionalno prvenstvo bez obzira da li nastupaju u dvije privatne regionalne lige Aba 1 Aba 2. Prošle sezone Igokea nije bila prvak BiH, njeno rukovodstvo, čitaj tata i sin Milorad i Igor Dodik zabranio je nastup i ekipama iz Bratunca i Mrkonjić Grada i trenutno prva liga broji 9 učesnika i vrlo je neizvjesno šta će dalje biti ali imam osjećaj da svi očekuju rezultate izbora da ove prlja-

ve radnje pripadaju spinovima nekih partija iz manjeg entiteta. Skupština KS BiH je za-kazana za 29. oktobar ove godine, gdje se treba potvrditi izbor novog generalnog se-kretara, i verifikovati novi saziv Upravnog odbora. Savez grca u dugovima i ne zna se kad nekakva sudska izvršna odluka blokira račun iako je napravljen reprogram duga sa Upravom za indirektno oporezivanje. Kao

delegat Skupštine na poslednjoj koja je odr-žana prije dvije godine, izjavio sam da je u redu da predstavnici dva Saveza iz RS-a i HB-e traže svoje pravo na mjesta koja su predviđena Statutom, UO, stručni štabovi reprezentacija, komisije i organi Saveza ali nije u redu da ne preuzimaju obaveze i da ne učestvuju u finansiranju aktivnosti rada Saveza.

Koristiti sva prava bez obaveza je ne-moralna misija zato treba napraviti rez u radu, posebno u stručnim štabovima re-prezentativnih selekcija, ukinuti nacionalni paritet jer nam je izborom nekompetentnih selektora došlo do loših rezultata u junior-skoj reprezentaciji a prošle sezone i kod kadeta ispadanje iz A divizija mada nas je ove godine ambiciozni Almir Prašović vratio u A kadetsku evropsku diviziju. Ali da se vratimo Mirzi Teletoviću, kršnom Hercegovcu koga zna kompletna sportska svjetska javnost. Karijeru je počeo u KK Turbina iz Jablanice, digresija da iz tog ma-log hercegovačkog mjesta potiču i čuveni, veliki nogometaši Vahid Halilhodžić i Ha-san Salihamidžić. Ekstra talenat je ubrzo prepoznat i sa 14 godina prelazi u KK Slo-bodu iz Tuzle mada se očekivalo da pređe

Šta može Mirza Teletović uraditi kao prvi u KS BiH

Košarka

n Piše: Ekrem FERHATOVIĆ

97

SPORT

u KK Bosna, međutim zbog lošeg iskustva sa dva Mostarca, Jazvin, Demirović, upra-va kluba je odlučila da zaobiđe Sarajevo i moram priznati da su bili u pravu. Uz svoj fizički potencijal, atletsku građu, visok 206 cm i precizan šut posebno za tri poena i mogućnost igranja na više pozicija u pe-torci imao je sve predispozicije za veliku karijeru. Igrao je u Slobodi četiri sezone i najavio velike rezutate, imao je apsolutnu slobodu u igri, veliku minutažu, neograni-čeno šutiranje iz svih pozicija a dobar dio trenera je smatrao da ne može da se uklopi u sistem u kojem se tačno zna ko šta radi u ekipi, ko pravi blokove, ko šutira, ko vuče kontru, ko čuva najboljeg šutera protivnič-ke ekipe, ko zove i postavlja akcije. Brigu o njegovoj karijeri je preuzeo Miško Ražna-tović vlasnik najbolje košarkaške agencije BeoBasket u Evropi koja je fenomenalno trasirala karijeru svom pulenu. Poznati trener Bora Đaković je prvenstveno zbog Mirze trenirao Slobodu. Napredak u igri je bio vidljiv i naredni korak u karijeri je pre-

lazak u Belgiju u klub Telindus Oostende koja je bila idealna destinacija za mladog igrača, da osjeti pofesionalizam, da se afir-miše, jer puno mladih igrača pređe u veli-ke klubove, jake lige i ne dobijaju šansu, gube samopouzdanje, stagniraju u karijeri i najčešće ne ostvare ono što se očekivalo od njih. Solidne igre i dobra statistika i ve-liko samopozdanje omogućili su transfer u najaču evropsku ligu, Španiju u klub Caja Laboral, koja je mijenjala ime zbog spon-zora, Saski Baskonia gdje je ostao šest se-zona i postaje jedan od najboljih igrača na svojoj poziciji. Bio je najkorisniji igrač u završnici Kupa Kralja 2009. godine i član najbolje petorke u prvenstvu Španije sezo-na 2011.godina a bio je šampion ACB lige sa svojom ekipom 2008, 2010 godine. Za reprezentaciju BiH nastupao je od 2005. a igrao je na Evropskim prvenstvima 2005, 2011, 2013 godine.

Nije htio ostati i završiti karijeru u Evropi i u 27. godini prelazi u NBA ligu u KK Brooklyn Netse koji ga trejduju u Pho-

enix Sunse, razmjena igrača između klu-bova, i koji su ga proslijedili u Milwaukee Bucksi 2016. Trebalo je vremena da se pri-lagodi načinu i sistemu igranja u najprestiž-nijoj ligi na svijetu gdje su u prvom planu igra, jedan na jedan, izvrsna tehnika, fizičke mogućnosti i prije svega spektakl i biznis. Bolji poznavaoci košarke smatraju da igra-čima koji dolaze iz evropske košarke treba vremena da se adaptiraju na NBA sistem ali uočljiv je trend da nove generacije se prilič-no brzo uklapaju, npr. Nurkić, Jokić, Šarić.

Takođe da shvate, da osim sportskih motiva, veliku ulogu ima i novac, odnosno da je utakmica spektakl koji donosi, pro-fit od sponzora, reklama, tv prenosa. Ne-davno sam čuo izjavu svog prijatelja koji živi u Americi da nogomet ne može postati sport broj 1 ili 2, zbog tradicije i što nema tajm auta, pauze odnosno nema vremena za emitovanje reklama u tv prenosima. Mirza je vremenom izborio svoje mjesto u ekipama za koje je nastupao, pristojna mi-nutaža i solidna statistika a zauvijek ostaje u sjećanju ljubitelja košarke dalekometnim tricama a posebno trice protiv Litvanije na EP u Sloveniji, koju smo pobijedili ali zbog lošije koš razlike nismo prešli u dru-gi krug, trica sa parkinga kako je duhovito komentirao komentator u tv prenosu. Ta-kođe je poznat kao porodičan čovjek, žena i djeca uvijek su sa njim bez obzira gdje je igrao i živio. Na žalost desilo se nešto nepredviđeno prije tri godine za vrijeme utakmice u Hjustonu, osjetio je strašan bol u grudima, poslije utakmice konstatovano je da je doživio emboliju pluća, stvaranje ugrušaka krvi u plućima i sreća u nesreći je da nije ušao u avion sa ekipom već je prebačen u bolnicu gdje je ostao mjesec dana, inače u Hjustonu je najbolji klinički centar za srce. Oporavak je bio dug, Mi-rza je ponovo počeo da igra ali još jedna povreda i definitivno je prekinuo karijeru u februaru tekuće godine. Prije nekoliko godina ušao je u biznis investiranja u mini centrale i za kratko vrijeme stekao status ozbiljnog biznismena. Smatram da je ime-novanje u UO KSBIH odličan potez jer ne treba zaboraviti da su u savezima na pred-sjedničkim pozicijama, vrhunski bivši aso-vi Kirilenko (Rusija), Danilović (Srbija), Vranković (Hrvatska). Raduje me njegova izjava da ga ne interesuje prosjek već na-predak i vrhunski rezultati ali se plašim da zbog teške i mučne situacije ne odustane jer bi BH košarka ostala u tunelu gdje se teško nazire svjetlo i izlaz. Na kraju, puno sreće u radu, Mirza, uz tebe smo. u

98

Takmičari JK „OLIMP“ su učestvo-vali na dva vrlo kvalitetna međuna-rodna turnira za djecu i to na:

1. Međunarodnom turniru „Kup grada Sarajeva“ na kojem je JK „OLIMP“ na kojem je učestvovalo preko 450 takmi-čara a JK „OLIMP“ je uzeo učešće sa 12 takmičara koji su osvojili 7 medalja (prvo mjesto osvojilo je Ali Kovačević, drugo mjesto Rijad Ličina i treće mjesto osvojili su: Farah Ličina, Minela Hajduk, Berna Mujezin, Ajna Divović i Nadir Ligata).

2. XI Međunarodni Judo turnir „KA-KANJ OPEN“ na ko-jem je učestvovalo pre-ko 400 takmičara a JK „OLIMP“ je predstav-ljalo deset takmičara i svi su osvojili medalju (prvo mjesto, Farah Liči-na, drugo mjesto Minela Hajduk, Rejhan Kašić, Berna Mujezin, dok su treće mjesto osvojili: Aj-din Talović, Anes Kom-pes, Rijad Ličina, Ajdin Matić, Ali Kovačević i Adrian Kompes).

Judo klub „OLIMP“ je oformljen 2011. godi-ne i trenutno ima preko 70 aktivnih članova koji treniraju u četiri sekcije na tri lokacije i to:

- OŠ Aneks,- Kulturni Centar

Kralj Fahd i - Na Grbavici u Sali borilačkih spor-

tovaTreninzi su prilagođeni ovisno o polu i

uzrastu a za rad u sekcijama su zaduženi: Anes Ličina- majstor Judo-a 4 Dan i ak-tuelni policijski viceprvak Evrope, Mirsad Omanović, Faruk Tahmiščić i Alem Dacić.

Klub je u ovoj godini učestvovao na 12 takmičenja u BiH, SRBIJI, CRNOJ GORI I HRVATSKOJ i osvojili su preko 100 medalja. Ovakvi izuzetni rezultati pr-

venstveno za najmlađe ne bi bili mogući bez ozbiljne posvećenosti radu sa mladi-ma i entuzijazmu trenera i nesebičnu pomoć i podršku naših prijatelja i dokazanih partnera koji nam pomažu u radu kluba a prvenstve-no: Općina Novi Grad, BH Telecom, Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade KS, Ministrstvo kulture i sporta KS, Federalno Mini-starstvo kulture i sporta. u

(Redakcija)

SPORT

Medalje za mlade sportiste JUDO KLUB „OLIMP“

Takmičari JK „OLIMP“ su učestvovali na dva međunarodna turnira i osvojili 17 medalja

Prije tri dana kalendarski je počelo moje omiljeno go-dišnje doba, proljeće. Pri-

roda se i baš ne slaže s tim našim odlukama. Ona je pozvala svog dru-ga Snješka Bijelića da se još malo igraju žmire, ganje i sličnih igara.

Ovaj put kristalni pokrivač je razvukao godišnji odmor baš po našoj i obližnjim planinama. Pro-ljeće mu je rezerviralo sobu u naj-boljem hotelu koji se naziva kućni krov. Tamo su mu počeli i zubi is-padati, mi, djeca smo im dali ime ledenice. Zubi su mu jako oštri kao lavovi zubi. Pošto ga ja u nekim

slučajevima smatram kao mog ču-vara u drugoj smjeni radi njegov bližnji rođak led.

Također uz našeg posjetioca su došle i njegove krupne bijele oči. Kada ih nešto rastuži počinje ispu-štati dijamantne suze koje su kao mamini bijeli biseri. Mi ih posma-tramo kao djecu Snješka Bijelića.

Proljeće je također mama, a dijete joj se zove behar. I behar je htio s mamom u dužu šetnju, ali se umorio i zaspao pod kristalnim po-krivačem. Umjesto da se probude oni spavaju čvrsto kao mali medo sa pahuljicama. u

n Piše: Sara KURTOVIĆ, učenica Osnovne škole “Musa Ćazim Ćatić”, Sarajevo

Snijeg je prekrio proljeće u mom gradu

MLADI PIŠU

Documents

Glasilo Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH ...Jajagić, Memović, Međedović, Džaka, Šabović, Vukas, Pašić, Muhović, Kuru-džija, Kordić te familije Tvica i