GLASILO »HRVATSKE ŠUME« p.o. Zagreb

29. siječnja 1993.

PO PRVI PUTA DODOEUENO VISOKO PRIZNANJE SSSH

SRCE SINDIKALNE SOLIDARNOSTI

Posljednjih dana prošle godine, na svečanosti u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske, dodijeljeno je visoko priznanje sekretaru danskih sindikata Henriku Virkelystu za njegov izuzetni doprinos u organiziranju humanitarne pomoći za Hrvatsku

Na kraju 1992. godine, trajno obilježene soli-darnošću i humanitar­nim djelovanjem Savez

samostalnih sindikata Hrvatske održao je 29. prosinca svečanu sjednicu na kojoj je uručeno pri­znanje »Srce sindikalne solidar­nosti« Sekretaru ASP Danske Henriku Virkelystu za izuzetan doprinos u organizaciji humani­tarne pomoći za Hrvatsku.

Ovo priznanje dodjeljuje se prvi put i cilj je izražavanja za­hvalnosti sindikalnim aktivisti­ma koji svojim radom pomažu našoj domovini i našem napaće­nom narodu u svetoj borbi za slobodu.

Između mnogobrojnih članova velike sindikalne obitelji koji su svojim radom pomogli borbi na­šeg naroda izdvojen je Henrik Virkelyst koji je tokom rata 24 puta dolazio u Hrvatsku i orga­nizirao dostavu pomoći vrijednu 2 milijuna DEM.

U Zagreb je stigao iz Jablanice gdje organizira izgradnju Cen­tra za prihvat izbjeglica.

Predsjednik Saveza samostal­nih sindikata Hrvatske Dragu­tin Lesar uručio je priznanje go­spodinu Henriku, dok je ispred Općinskog sindikalnog povjere­ništva Karlovac, povjerenik Vito Begović u ime zahvalnosti za po­moć Karlovcu uručio »Ratnu skulpturu« rad akademskog ki­para Želimira Hudeca.

Izuzetna skromnost oličenje je našeg hrvatskog i sindikalnog prijatelja Henrika.

Zahvalivši se na uručenom priznanju zaželio je skori mir i izrazio želju da ponovno dođe u Hrvatsku, ali kao turist i uživa u njenim prirodnim ljepotama.

Pored uručenja priznanja »Sr­ce sindikalne solidarnosti« predsjednik Lesar, odao je usmeno priznanje svim sindi­kalnim aktivistima, članovima Saveza koji su svojim radom po­mogli onima kojima je pomoć bila najpotrebnija.

Na kraju 1992. godine prisjetili smo se svih onih članova koji su položili svoje živote, svih onih koji su svojim zalaganjem po­mogli da ova teška vremena bu­du lakša.

Izvještavajući s ove prigodne sjednice upotrijebio bih riječi predsjednika Dragutina Lesara da je to prigoda u kojoj smo se zajednički prisjetili otkucaja sr­ca sindikalne solidarnosti i izra­zili zahvalnost pozadinskoj sin­dikalnoj fronti hrvatskog obrambenog domovinskog rata.

Prisjećajući se ratne 1991. go­dine užasa i stradanja, 1992. go­dine koja nam je vratila nadu u mir i povratak u razrušene do­move možemo se nadati da će 1993. donijeti mir i spokoj našoj napaćenoj domovini.

Osvrnuvši se na rad Sindikata kao cjeline u ovim ratnim godi­nama možemo reći da smo za­dovoljni s onim što smo postigli, a želja nam je da konačno na­kon ratnih godina krenemo pu­tem stvarne pretvorbe i demo­kracije.

Nadamo se boljim vremenima kad ćemo i sami moći pružiti pomoć drugima, koja su u ovim teškim danima nama pružili na­ši sindikalni prijatelji.

Javorko Bebek

PkMInBN I A r f

KRUH I NOVINE I

kruh i novine, odnosno obavijesti, potrebni su čovjeku. Štoviše, pravo na hranu i pravo na in­

formacije uvršteni su odluka­ma Ujedinjenih naroda među temeljna ljudska prava, a svaki pokušaj njihova uskra­ćivanja znači i kršenje tih prava - što se u današnjem svijetu sve teže prešućuje, skriva i sve manje tolerira

Nažalost, kako kod nas stvari stoje, a naročito poslije nedavnog šokantnog (do sa* da neviđenog!) vala posku­pljenja, doslovno svega i sva­čega, opće siromEištvo suzuje u nas mogućnost ponude. Jer, ljudi se više (uopće) ne pitaju, koji su to kruh odabrali, nego Imaju li novca (svakodnevno) i za onaj najjeftiniji, crni kruh! Slično je i s Izvorima in­formiranja- u općoj oskudici ljudi su imali sve manje nov­ca za tzv. šareni tisak i>a je on malo-pomalo i nestao-, oni ko­ji su nekad kupovali i dva dnevna lista, imaju sad novca samo za jedan, ili ni jedan, jer će se u dilemi između dvaju »temeljnih ljudskih prava«, kako su Ujedinjeni narodi po­nosito označili pravo na hra­nu 1 pravo na informaciju, odlučiti za hranu. Odnosno, kako stoje stvari, za crni kruh.

A budući se i dnevni i tjed­ni tisak gasi iz dana u dan, pa i naizgled (nekada) svemoćna radio-televizlja teško trpi od strmoglavog pada "pretplate (što joj je glavni izvor priho­da), moramo se zlosutno -upitati, neće li doskora jedine

obavijesti ići od uha do uha ili dovikivanjem s brda na br­do. Kako sada stvari stoje i to je moguće, ako glad za kru­hom ne ubije svaku glad za obavijestima, pa i onima od uha do uha.

Novine (glasilo) »Hrvatske šume«, koje prima preko de­setak tisuća naših radnika besplatno, za sada nažalost ne mogu nadomjestiti radni­cima i informacije iz dnev­nog tiska, 0 dnevno politič­kim, gospodarskim i drugim inim aktualnim događajima u nas i u svijetu. Uglavnom, žna se o čemu informira naš list »Hrvatske šume«, koji izlazi u pravilu jednom mje­sečno. Prema utvrđenoj ure­đivačkoj politici u našim no­vinama pišemo o poslovanju poduzeća i uprava (pa i šu­marija i FU), 0 životu i radu radnika, o uspjesima, teško­ćama i problemima u poslo­vanju itd.

No, to ne znači - da se utvrđena uređivačka politika liste »Hrvatske šume« u na­stalo) situaciji (koja zasigurno nije i neće biti kratkoročna! ne može promijeniti dijelom i u korist Informiranja radni­ka o najvažnijim dnevnopoli-tičkim, gospodarskim i dru­gim aktualnim događajima. A za to treba vremena, pa i volje poslovodstva kao i mo­guća osiguranja ne malih sredstava Jer, kada bi to usvojili, list bi trebao izlaziti barem svakih 15 dana. A i to je moguće.

Ivan HUI

SINDIKALNO POVJERENIŠTVO BDELOVAR

ZAHTJEVI BJELOVARSKIH DJELATNIKA Na II. izvanrednoj sjednici Republičkog odbora sindikata istaknuti zahtjevi

radnika Uprave šuma Bjelovar

u posljednji čas, na dan prijelo­ma ovog broja našeg lista (srijeda 27. siječnja) saznali smo za 11. izvanrednu sjednicu Republičkog odbora SSŠH, koja je sazvana za 28. siječnja u Bjelovaru.

Na dnevnom redu ovako hitno sazvane sjednice ROS su dvije vHo važne točke: Informacija o prego­vorima sa Vladom Republike Hrvat­ske u svezi isplata plaća i druga, »Zahtjevi Sindikalnog povjereni­štva Uprave šuma Bjelovar«.

S obzirom na važnost, donosimo u nastavku kompletan tekst zahtje­va bjelovarskih šumarskih djelatni­ka.

ODLUKA Na sjednici Sindikalnog povjere­

ništva Uprave šuma Bjelovar, odr­

žanoj 20. siječnja 1993. godine uz izostanak predstavnika šumarije Čazma, donesena je jednoglasno slijedeća odluka:

— Traži se sazivanje Republič­kog odbora do 27 siječnja 1993.

- Traži se osnovna plaća neto za sjekače u protuvrijednosti od 1,5 metara kubnih hrasta pilanskih trupaca I. klase, a adekvatno i za ostale djelatnike i to od 1. siječnja 1993. godine.

— Traži se organiziranje toplih obroka za sve djelatnike s tim da djelatnici sudjeluju u plaćanju istih u protuvrijednosti 50 posto sred­stava koja su zakonski priznata, a ostatak da se eventualno pokrije iz troškova poslovanja.

- Traži se za djelatnike ogrjev­no drvo i to u vrijednosti II klase vi-

šemetrice kraj panja, a na otplatu u roku od 6 mjeseci.

— Traži se da invalidi rada dobi­ju obećanih 400 bodova na ime razlike od 1.600-2.000 bodova.

— Traži se da se odluke i pravil­nici primjenjuju jedinstveno na svim Upravama šuma.

— Tražio se sistematizacija, a vezano s tim i rješenje za sve dje­latnike.

— Traži se odgovornost svih koji su sudjelovali na potpisivanju naj­niže osnovne plače bez suglasno­sti djelatnika.

Ukoliko se do 27. siječnja 1993. godine ne održi Republički odbor, dužan sam o tome obavijestiti Sin­dikalno povereništvo.

Glavni sindikalni povjerenik: Željko Cutvarić

6L4SIL0 »HRVATSKIH ŠUMA« Javnog poduzeća za gospodarenie šumama i šumskim zemljištem u Republici Hrvatskoj, p.o. Zagreb

hđmač: »HR VA TSKE ŠUME« p.o. Zagreb Lj. F. Vukolinovića 2, JP »Hrvatske l«/?)e'-- organizirane su u Direkciju Zagreb i 15 Uprava šuma i to: Vinkovci, Osijek. Našice, Požega, Bjelovar, Koprivnica, Zagreb, Sisak, Karlovac, Ogulin, Delnice. .Senj, Goapić, Buzet i Split. Direktor poduzeća : Josip Dundović, dipl. ing. šumarstva Sarjet lista: Prof. dr. Branimir Prpić (predsjednik), dr Joso Graian, Marijan Kolić, dipl. ing. Milan Krmpotić, dipl, ing.

Tomislav Starčević, Filip Sabić, prof. dr. Josip Vukelić Glavni i odgovorni urednik: Antun-Zlatko Lončarić, dipl. ing. Uređivački odbor: Petar Jurjević, dipl. ing. (predsjednik), .Antun-Zlatko Lončarić, dipl. ing. Vesna Hrkalović, dipl. pol. han Hill, dipl. iur. Gordana Colnar Redakcija lista: Marijan Domović, dipl. polit. Vesna Hrkalović. dipl. polit., Antun.Zlatko Lončarić, dipl. ing., Miroslav

Mrkobrad, dipl. polit. Vesna Pleše, dipL polit, i Zvonko Peičevid Adresa redakcije: Lj. F. Vukotinovića 2, Zagreb. Tel. 041/448-001, 448-034 List »Hrvatske šume« izlazi jednom mjesečno, a djelatnici JP »Hrvatske šume«, umirovljenici, poslovni partneri i djelatnici Šumarskog fakulteta Zagreb dobivaju ga besplatno na kućne adrese. Jlsak: Hrvatska tiskara Zagreb, Slavonska avenija 4 Naklada: 12.000 primjeraka

29. siječnja 1993.

VISOKI GOST NA TRIBINI »GOSPODARSTVO SISKA DANAS I SUTRA«

General zbora Hr\'atske vojske i načelnik Glavnog stožera Gospo­din Janko Bobetko, boravio je u Sisku i nakon što je sudjelovao u

radu tribine »Gospodarstvo Siska danas i sutra« koju je organizirala Regionalna go­spodarska Komora posjetio je Upravu šu­ma Sisak.

Za tu priliku organizirana je u čast go­spodina Generala, uvijek dragog gosta u svom rodnom gradu odgovarajuča sveča­nost kojoj su između ostalih dužnosnika i gospodarstvenika prisustvovali saborski zastupnici ovog kraja gospoda Đuro Bro-darac, Marijan Katičić, dr. Boris Šegota i Ivan Kovaćić-Dadek, zatim gradonačel­nik Siska Željko Malinac, predsjednik Izvršnog viječa Općine Darko Pavlak, velečasni Petranovič župnik sisački, pred­sjednik Općinske organizacije HDZ Josip Brajković kao i predsjednici Općinskih or­ganizacija HNS-a Dnjepar Dević, SDP-a Branko Tadić i HSS-a Josip Marić, pred­stavnici J. P. »Hrvatske šume« Direkcija Zagreb gospoda Đuro Ćuti i Mr. Petar Jur-jević predstavnici sisačkog gospodarstva. Hrvatske vojske i drugi uzvanici.

HRVATSKI NAROD ISKORISTIO JE POVJESNU ŠANSU

Svečanost je započela blagoslovom zgrade Uprave šuma Sisak kojeg je izvršio velečasni gosp, Petranovič a potom se je nakon intoniranja hrvatske himne »Lijepa naša« što ju je izvelo Hrvatsko pjevačko društvo »Danica« iz Siska koje ove godine slavi 125 godišnjicu svog postojanja, pri­sutnima obratio Inž. Adam Zahirović, upravitelj Uprave šuma Sisak.

Pošto je najprije u ime svih prisutnih, a posebno u ime djelatnika »Hrvatskih šu­ma« pozdravio Gosp. Bobetka, a potom i sve prisutne uzvanike ing. Zahirović se je toplim i nadahnutim riječima obratio gosp. generalu izražavajući mu zahval­nost za sve što je učinio i još uvijek čini za Sisak, Siščane i svoj uži zavičaj kao i na našu domovinu Hrvatsku.

Evocirajući uspomene na dosadašnji ži­votni put gosp. generala ing. Zahirović ni­je zaboravio spomenuti dane njegovog djetinjstva kada je svakodnevno zalazio u stoljetnu hrastovu šumu što se je uzdizala odmah tik njegovog rodnog sela Crnac i same njegove roditeljske kuće i gdje je on malo po malo promicao u tajnovitost, ča-

Na svečanosti organiziranoj u čast visol<og gosta Generala zbora Hrvatsl<e vojsl<e Jan/(a Bobet/o, uručena je Povelja i odano priznanje tom hrabrom sinu sisačkog kraja, koji se po drugi puta u svom životu stavio na raspolaganje Domovini robnost i životnu harmoniju šume. I da­nas gosp. Janko sa dozom sjete voli pričati o tim danima i o toj šumi koja je kasnije iskrčena za gradnju velikih postrojenja INA-Rafinerija nafte.

Gosp. Zahirović je zatim opisao dane školovanja gosp. generala i njegovo sva­kodnevno pješačenje u 6 km udaljeni Si­sak, zatim studije i njegovo četverogodi­šnje sudjelovanje u antifašističkoj borbi i poslijeratni životni put, posebno zbivanja u svezi hrvatskog proljeća 1971 i potom dvadesetgodišnje izolacije, što se pretvori­lo u još jednu životnu epopeju, epopeju tr­pljenja i prkosnog ponosa cijele obitelji koja se tom prilikom našla na udaru.

U ime svih djelatnika Uprave šuma Sisak i svifi građana općine Sisak, Povelju visokom gostu uručio je inž. Zahirović

Nakon toga gosp. general Bobetko se na najljepši mogući način vraća u hrvat­sku povijest. Pošto se je od početka srbo-četničke agresije dragovoljno stavio sa­svim na raspolaganje mladoj hrvatskoj vojsci, 10. travnja 1992. krenuo je kao novo­imenovani zapovjednik na Južno bojište. Trebalo je, kako reče ing. Zahirović, napi­sati još nekoliko svijetlih stranica u veliku knjigu hrvatske povijesti a tu čast i tu od­govornost primio je na sebe gosp. general Janko. Vratio se sa te najnovije epopeje hrvatskih branitelja, na jedini mogući na­čin kad je u pitanju gosp. Bobetko, kao ve­ličanstveni pobjednik nad srbočetničkom armadom, kao osloboditelj velikog pod­ručja južne Dalmacije i kao čovjek koji je ulio nove nade u milione hrvatskih srca.

U svom daljnjem svečanom govoru gosp. Zahirović je kratko opisao i veliki doprinos svih djelatnika Javnog poduzeća »Hrvatske šume« obrani domovine navo­deći podatak da je njih 2500 aktivno sudje­lovalo u obrambenom ratu domovine od kojih je njih oko 50 dalo svoje živote na ol­tar naše slobode. Naglasio je također i ve­liki materijalni i financijski doprinos na­šeg poduzeća obrani zemlje.

Na kraju svog izlaganja ing. Zahirović je dao obrazloženje odluke Uprave šuma Sisak kojom se uz bezrezervno odobrava­nje i suglasnost direktora J. P. »Hrvatske šume« gosp. ing. Dundovića dodjeljuje Gosp. generalu Janku Bobetko Povelja priznanja »kao izričaj naše zahvalnosti za sve što ste učinili za naš grad Sisak, za Si­ščane. za svoj uži zavičaj kao i za voljenu nam domovinu Hrvatsku«. Hrvatski narod dorastao je povijesnoj šansi

Pošto je primio povelju prisutnim se je obratio gosp. general Bobetko, koji se je najprije zahvalio na uručenom priznanju

Visoki gost General Janko Bobetko na svečanosti priređenoj u njegovu čast a o

životnom putu generala govorio je inž. Adem Zahirović, upravitelj Uprave šuma Sisak

naglasivši da je ugodno iznenađen ovom gestom Uprave šuma. Osvrćući se na dije­love izlaganja ing, Zahirovića o svom ži­votnom putu posebno se zadržao na seg­mentu vezanom uz Južno bojište, rekavši da je braneći svaki komadić dalmatin­skog krša znao da se bori i za Sisak i za Hrvatsku. Ono, što je mene oduševilo i da­lo mi moralne snage da izdržim te višem-jesečne napore rekao je general Bobetko je narod, koji me je tamo primio isto kao što me i vi ovdje primate, dragi Siščani i Siščanke. Moja je želja, nastavio je gosp. Bobetko, da završim ovu etapu mog života časno a sam ocjenjujem da je to sada što radim njegov najćasniji dio. Mi ulazimo konačno u fazu koju Hn'atska i hrvatski narod očekuje dugo, a to je da istjeramo okupatora i oslobodimo cijelu zemlju i da Hrvatska počne disati punim plućima. Za taj zadatak trebat će još dosta znoja, ali stvorili smo takvu bazu potencijalnih sna­ga i odlučnih ljudi da se možemo ako to bude potrebno uhvatiti u koštac i sa tim problemima. Hrvatski vojnik danas pred povješću dokazuje da je u stanju sam obraniti svoju zemlju, da su hrvatski sino­vi voljni žrtvovati svoje živote, jer se nala­zimo u povijesnom trenutku koji je nepo­novljiv. Ono čega sam se u početku ovog rata malo plašio predviđajući događaje koji su nailazili, bilo je dali će politička svijest kod hrvatskog puka biti takva da osjeti da je to sada taj trenutak i da se on više neće vratiti. Ono što se je dogodilo, čega ste vi svjedoci potvrđuje, da je hrvat­ski puk dorastao povijesnoj šansi i da ju je hrabro iskoristio i odgovorio izazovu vre­mena, završio je svoje misli gosp. Bobetko.

Prisutnima se je obratio u ime našeg poduzeća gosp. Ćuti i uz nekoliko biranih, prigodnih riječi predao gosp. generalu umjetničku sliku, pejsaž iz pokupskog se­la Letovanić, rad akademskog slikara prof. Marekovića.

U nastavku svečanosti uz prigodan go­vor Povelju priznanja primio je i istaknuti sisački građanin, zastupnik u Saboru Re­publike Hr\'atske, gosp. Đuro Brodarac, načelnik Policijske uprave Sisak. 1 njemu je u ime poduzeća gosp. Ćuti predao um­jetničku sliku.

Treba spomenuti da je između ostalog tim priznanjem gosp. Brodarcu iskazana zahvalnost za veliku pomoć aktivnog i re-zenmog sastava policije na sprečavanju šumskih šteta. Ne treba zaboraviti da je gosp. Brodarac vjerovatno jedini u Hrvat­skoj osnovao posebnu policijsku jedinicu za te svrhe sastavljene isključivo od dje­latnika Uprave šuma Sisak.

Gosp. Brodarac se je iskrenim riječima zahvalio na priznanju i časti koja mu je iskazana.

Na kraju je izveden prikladno koncipi­rani svečani koncert, kojeg je na kraju u samim superlativima ocijenio sam gene­ral Bobetko.

A. Z.

29. siječnja 1993.

ŠUMARE PROTJERUJU IZ ŠUMA DENACIONALIZACIJA NA VARAŽDINSKI NAČIN

Boreći se za »pravicu« mještani nei<iti varaždinsfcih mjesta samo tijeicom prošle godine, tri puta su nasilno prekinuli obavljanje radova sječe i izrade drvnih sortimenata djelatnika šumarije Varaždin

Već tada, pokretanjem pi­tanja vraćanja nekretne imovine vlasnicima odu­zete (otete) im za vrijeme

bivšeg komunističkog režima, bilo je jasno da će taj vrlo slože­ni proces izazvati puno proble­ma osobito glede vraćanja šuma i šumskih površina.

U očekivanju Zakona o dena­cionalizaciji čijim donošenjem bi se te dugogodišnje nepravde trebale ispraviti, mještani mno­gih sela i mjesta postaju svakim danom sve nestrpljiviji, razdra-žljiviji, a što je najgore i sve agresivniji. Često se, ne razliku­jući demokraciju od anarhije, uzdižu iznad vlasti i uzimaju za­kon u svoje ruke. Da bi što prije ostvarili ciljeve, služe se svim mogućim sredstvima i metoda­ma. Od pritisaka na političare i političke stranke (neke to kori­ste i za svoje političke probitke). Ignoriranja državnih i općin­skih institucija od prijetnji fizič­kim obračunom šumarima i šumskim djelatnicima, koji su često izloženi uvredama, zlostav­ljanjima i protjerivanjima sa ra­dilišta.

Jedno od najproblematičnijih područja glede denacionalizaci­je je varaždinsko. Djelatnici šu­marije Varaždin su tijekom 1992. godine, tri puta bili prisiljeni prekidati rad pred nasrtajima razjarenih mještana koji su im prijetili fizičkim obračunom. Na svu sreću do sada su takovi obračuni u posljednji tren izbjegnuti samo zahvaljujući prisebnosti šumskih djelatnika. A da je i to izvjesno i moguće u skoroj budućnosti, govore izjave, prijetnje i ponašanje zainteresi­ranih mještana, u što se štovani čitatelj osobno uvjerio i potpi­snik ovih redaka kada se našao u situaciji da je morao spašavati fotoaparat, ali i živu glavu na ramenu.

POČELO JE RAZGOVOROM Tijekom proljeća i ljeta 1992.

grupa građana MZ Vinica, došla

je u dva navrata u šumariju Va­raždin uvjerena da je šuma »Du-gavice« odjel 9e g.j. Zelendvor njihovo vlasništvo, neopravdano oduzeto odmah poslije II svj. ra­ta. Građani su upoznati s nači­nom rada u JP »Hrvatske šume«, s planovima sječe i sa svime što ih je interesiralo. Sve su primili na znanje, ali ostali su čvrsto u namjeri osporiti pravo šumariji na radove u toj šumi.

Općinski odbor Hrvatske se­ljačke stranke Varaždin 16. stu­denog 92. upućuje dopis mini­stru poljoprivrede i šumarstva, predsjedniku općine Varaždin, predsjedniku IV općine Vara­ždin, šumariji Varaždin i policij­skoj upravi Varaždin, a mještani MZ Vinica telegram dopredsjed­nici Sabora Republike Hrvatske gospodi Katarini Fuček da intervenira i spriječi sječu šume odjela 9e g.j. Zelendvor, navodeći da je navedena šuma vlasništvo bivše zemljišne zajednice. Nave­deni telegram s popratnim dopi­som dobilo je Ministarstvo po­ljoprivrede i šumarstva na uvid s napomenom da se čitav slučaj ispita i obavijesti gospodu Kata­rinu Fuček.

Republički inspektor za šu­marstvo inž. Milan Krlić zaka­zuje 23. studenog 92. sastanak s predstavnicima Uprave šuma Koprivnica i predstavnicima MZ

Vinica i MZ Vratno. Sastanku su bili nazočni uz inž. Krlića i op­ćinski šumarski inspektor inž. Marinko Huzjak, Upravitelj Uprave šuma Koprivnica inž. Anđelko Serdarušić, zamjenik upravitelja Uprave inž. Dražen Videc i upravitelj šumarije Va­raždin inž. Marin Tomaić. Od strane MZ Vinica bio je potpred­sjednik Ivan Kovačić, a MZ Vratno potpredsjednik Ivan Ho-šnjak. Nakon obavljenog razgo­vora, uvida u gospodarsku osno­vu za g.j. Zelendvor i uvida u go­dišnji plan gospodarenja, in­spektori su donijeli Zaključak:

— Inspektori konstatiraju da je uprava šuma Koprivni­ca - šumarija Varaždin postupi­la u skladu sa propisima osno­ve gospodarenja, sačinila godi­šnji plan sječa i plan šumsko uzgojnih radova koje u cijelosti treba završiti u skladu sa propi­som osnove gospodarenja.

— Osnova gospodarenja sači­njena je na temelju Zakona o šumama i podzakonskih akata i odobrena od strane skupštine općine Varaždin.

— Upućuje se Upravu šuma Koprivnica — šumariju Vara­ždin da izvrše propis osnove.

Iako su potpisali zapisnik jer nisu imali primjedbe, predstav-

\ -^*>%.^ N'^

Preostali dio šume »Dugavica« naleon protjerivanja našili radnilia. Tito će i Icada dovršiti otpočetu sječu ?

Sutradan 24. studenog održan je u Izvršnom Vijeću općine Va­raždin sastanak kojem su bili nazočni predsjednik IV g. Čedo-mil Cesarec, sekretar sekretari­jata gospodarstva općine Vara­ždin g. Plukavec te Republički šumarski inspektor inž. Krlić, načelnik za inspekcijske službe u Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva inž. Krajačić, šumar­ski inspektor inž. Huzjak, zamje­nik upravitelja Uprave šuma Koprivnica inž. Videc i upravi­telj šumarije Varaždin inž. To­maić.

Predstavnici općinskih vlasti su na tom sastanku obećali da će održati sastanak sa mještani-ma MZ Vinica.

IZ GOSPODARSKE OSNOVE Prema propisu osnove u odjelu 9-e. na površini od 12 ha izvršiti čistu sječu, te nal<on pripreme staništa izvršiti po­šumljavanje sa 30.000 Icomada smrekovih sadnica. ~ Prema izvršenoj doznaci u ljetu 1991. godine u tom odsjeku utvrđena je slijedeća masa:

wDOTA TEHNIČKOG PROSTOR. ^TOAnA iiLriiDi ir% VRSTA DRVA DRVA OTPADA UKUPNO HRAST LUŽN3AK .v jv- k, 573 m' 419 m' 201 m' ^ 1193 m" BAGREM '-v '% > 150 m' 433 m' 140 m' 723 m' OML 47 m' 80 m' 32 m' 159 m' SMREKA 100 m' 32 m' 32 m' 164 m' BOROVAC 7m^ 5 m' 2 m' 14 m' UKUPNO; 877 m' 969 m' 407 m' 2253 m'

nici MZ su ostali pri svom stavu da će svim sredstvima obustavi­ti sječu u toj šumi, a neće dozvo­liti niti eventualno pošumljava­nje sadnicama smreke (30000 kom) kako je propisano u osnovi gospodarenja.

NASTAVILO NASILNO Dosljedno ranijim prijetnjama

grupa od oko 60-tak mještana nasilno je 10. prosinca 92. ušla u šumu i pod prijetnjom fizičkog obračuna prisilila djelatnike šu­marije Varaždin da prekinu sje­

ču koju su započeli tri dana ra­nije tj. 7. prosinca. Odmah je na lice mjesta izašao općinski šu­marski inspektor inž. Huzjak i mještanima objasnio da šumari­ja Varaždin radi na temelju po­zitivnih zakonskih propisa. No mještani ne odustaju u svojoj namjeri, a djelatnici šumarije u cilju izbjegavanja sukoba napu­štaju radilište. U sjećini je ostalo oko 100 m' nepreuzetih hrasto­vih trupaca, 32 m^ bagremovih trupaca, 15 m' trupaca jasena te neizradeni ogrijev. MZ Vinica je postavila pokraj šume stražara kako ne bi nitko od strane šu­marije ušao u šumu.

Novu akciju mještani MZ Vi­nica poduzeli su 13. siječnja 93. Tog je dana oko 25 mještana sa traktorima pristiglo u šumu i započeli su samovoljno, bez zna­nja šumarije izrađivat ogrijev iz površina oborenih stabala hra­sta. Ogrijev, sječenicu i granjevi-nu sve su mješali i slagali na iste hrpe. Inspektor inž. Huzjak koji je u pratnji upravitelja šumarije Varaždin inž. Tomaića ubrzo pristigao u sječinu zahtijevao je od mještana da odmah prekinu sa radovima. Mještani ga nisu htjeli slušati već su nastavili sa radom uz »objašnjenje« člana odbora zemljišne zajednice Vini­ca Tome Leskovara da su počeli sa izradom kako bi »spriječili propadanje drvne mase«!?? Da bi izbjegli moguće neželjene su­kobe predstavnici šumarije sa inspektorom su napustili sječi­nu.

A KAKO CE SE .SVE OVO ZA­VRŠITI? Tekst i snimci:

Marijan DOMOVIĆ

Mještani MZ Vinica, izrađuju ogrjev u »svojoj« šumi, a šumarima zabranjen ulaz.

DOŽIVUA] NAŠEG NOVINARA u šumski predjel »Dugavica«

došao sam namjeravajući u raz­govoru s mještanima saznati njihovo viđenje denacionalizaci­je osobito ove šume za koju su životno zainteresirani. Jedva da sam sa ceste fotoaparatom uspio napraviti nekoliko snima­ka kad do mene dojuri nekoliko muškaraca, a jedan (vjerojatno kolovođa] čvrsto stežući »šara-fcigere« u rukama počne gala-meči:

Čuj ti! Kaj to delaš? Ko si ti? Koga si pita! za dozvolu?

Gospodine, fotografiram šu­mu.

Ko te poslaJ? Iz kojih si novi­na?

Ja sam iz »HrvattSkih šuma« i snimam za naše potrebe.

A ko ti je dozvoli! da slikaš? Oprostite, ali nisam znao da je

u ovoj slobodnoj i demokratskoj državi zabranjeno fotografira­nje šume.

Nemoj ti mene za .' Koga si i zakaj slika! ?

Rekao sam Vam da sam sni­mao šumu.

Kakvu šumu! Ti slikaš ove lju­de. Ovo su ljudi razmeš ljudi, a ne vukovi i njiti nedamo da ih se slika. Jasno? Oni rade u svojoj šumi.

Ali gospodine ja fotografiram našu šumu.

Idi ti u pi... materinu! To nije vaša šuma i nemaš pravo slikati bez naše dozvole. Brzo vadi film iz aparata. Sad ti ga bum zel i film i aparat i bum ti ga razbil na glavi.

Ovaj aparat je od poduzeća i ne mogu vam ga dati.

Beži odavde, jer burno i aparat i tebe razbili. Gubi se da te više nevidim. I tebe i svakog ko dojde u ovu šumu ćemo udesit

Srećom da je prisebni vozač Nikola upalio auto i pozvao me da upadnem u kola. Odjurili smo što dalje od ovih ljudi koji su na­žalost uzeli zakon u svoje ruke, sretni što smo «aćuvali fotoapa­rat ali i živu glavu na ramenima.

PISMO ZAŠTITE HSS

u programu Hrvatske seljačke stranke je kao osnovna obaveza zaštita prava i interesa seljaka i svekolikog pučanstva Hrvatske.

šumsko gospodarstvo Varaždin, koje se nažalost zove i Hrvatske šume prišlo Je bespoštednoj sjeći šume viničkog kraja, a radi izvlačenja koristi za po­jedince, a prije očekivane denacionalizacije kada bi te šume trebale biti vraćene prijašnjim pravim vla­snicima.

Mještani viničkog kraja ostavši bez zaštite nadle­žnih organa kojima su se bezuspješno obraćali, obratili su se našoj stranci za pomoć, protiv iskaza­ne samovolje uništavanja prirode i tome slično, a što se u Vinici radi potpuno suprotno deklariranim načelima sadašnjeg demokratskog društva.

Konkretno, ruši se šuma »Dugavica« i sva agacija sa 10 jutara je već porušena i drvna je masa proda­na. U pripremi je rušenje daljnjih 25 jutara od čega 6 jutara stoljetne hrastovine.

Stvarni vlasnici -te šume, koja im Je bespravno oteta po prijašnjem režimu podnjeli su Uredu za ko­ordinaciju aktivnosti denacionalizacije u Zagrebu, još. 19. 08. 1991. zahtjev za denacionalizaciju i pov­rat otete imovir*© sa svom potrebnom dokumentaci­jom te popisom vlasnika.

Do danas ništa nije riješeno.

Šumarija sječe stoljetne šume, a onda će se vfa-snfcima vratiti golo zemljište bez šuma } bar onoga što su njihovi očevi i djedovi sadili na tom terenu.

Gospodine Ministre! Gospodine Predsjedniče! Gospc^line direktore! Tražimo od Vas da odmah izdate nalog za obustavu sve sječe na području op­ćine Varaždin, a naročito u viničkom kraju.

Na ovom području već je bilo slučajeva spontanih pobuna seljaka (selo Kelemen) kada je zaustavljena sječa, pa je to i sada na području Vinice vrlo ozbilj­no prisutno, a time i opasnost od ozbiljnih nemira i posjedica koje Iz toga mogu proizaći.

Naša stranka dati će apsolutnu podršku seljaci­ma ako treba organizirati i samozaštitu protiv sa­movoljnog postupanja šumarije.

Vjerujemo da će ovo naše upozorenje i zahtjev biti ozbiljno shvaćeno i da će od nadležnih organa bili poduzeti energični koraci, a kako s© traži ovim dopisom.

Ukoliko do sutrašiBJeg dana ne primimo nikakvu obavijest u vezi ovog našeg dopisa, smatrat ćemo da ne želite surađivati u zaštiti prava ! Interesa se­ljaka, te ćemo poduzeti korake koje smatramo da su primjereni zaštiti interesa seljaka na području općine Varaždin, a u čemu očekujemo i podršku Po­licijske uprave Varaždin. Predsjednik

ST3EPAN RODfiŠ

29. siječnja 1993.

Akademik Dušan Ktepac prvi je dao inicijativu da se u Vinkovcima u okviru HAZU priredi znanstveni skup o Antunu Levakoviću još 1990. godine

Uvodno izlaganje o uglednom znanstveniku dao je prof. dr. Rudolf Sabadi, predsjednik Upravnog odbora 3P »Hrvatske šume«

U Zagrebu svečano predstavljen Zbornik o prof. dr. Antunu Levakoviću OSNIVAČ KATEDRE ZA DENDROMETRIJU

Jedan nepravedno zapostavljeni znanstvenik — hrast slavonsl<e ravnice dobio je ovih dana krunu od hrastova lišća, baš kako to i dolikuje šumaru Slavoncu, kojim se danas dičimo i slavimo

Upraviteljica Centra HAZU u Vinkovcima prof. dr. Katica Čorkalo podnijela je glavni referat u spomen na uglednika

Ušumarskom domu Hrvatskog šu­marskog društva u Zagrebu, 14. si­ječnja u prisutnosti brojnih emi­nentnih šumarskih stručnjaka iz

cijele Hrvatske predstavljeno jedno od značajnijih Akademijinih izdanja (Centar za znanstveni rad Vinkovci) — Zbornik o ANTUNU LEVAKOVIĆU.

Uvodno o životu i djelu ovog velikog šu­marskog znanstvenika govorio je prof. dr. Rudolf Sabadi, a o zborniku i znanstveni­ku europskih obzora referate su pročitali akademik Dušan Klepac, prof. dr. Katica Corkalo, prof. dr. Ana Pranjič i akademik Mirko Vidaković,

Knjiga »Zbornik« o Antunu Levakoviću izašla je ovih dana iz tiska u izdanju Hr­vatske Akademije znanosti i umjetnosti. Centra za znanstveni rad u Vinkovcima uz financijsku potporu Javnog poduzeća »Hrvatske šume« Zagreb. U ovoj knjizi na 200 stranica prikazan je rad znanstvenog skupa održanog u Vinkovcima šestog i sedmog prosinca 1990. godine, kada je proslavljena 20. godišnjica Centra za znanstveni rad HAZU u Vinkovcima i 45. godišnjica smrti najvećeg. šumarskog znanstvenika u prvoj polovici XX. stoljeća profesora dr. Antuna Levakovića.

Prigodom ovog svečanog sjećanja na prof. dr. Antuna Levakovića potrebno je naglasiti da su njegove velike zasluge pri osnivanju fakulteta i naravno Katedre za dendrometriju. Nakon što je doktorirao 20. lipnja 1913. u Beču radi kratko vrijeme (1913-1916) u Brodskoj imovnoj općini Vin­kovci, no već 1917. godine postaje suplent na Šumarskoj akademiji u Zagrebu gdje uz dendrometriju predaje i druge pred­mete. On je jedan od osnivača gospodar­skog šumarskog fakulteta 1919. godine.

Njegov cjelokupni znanstveni, stručni i nastavni rad odvijao se je u Katedri za

:^-^l ŠUMA JE POPUT KNJIGE - ^ ^ ^ - k Dai^J§i^znati hrvatski književnik i šumar Josip Kozarac bio

suvrehkehlk Antuna Levakovića, vjerojatno bi o njegovu radu re­kao sljedeće: ^

»Šuma je poput otvorene knjige! Ali ako je želimo citati, pita-nje je znamo li ne samo jezik i gramatiku kojim je napisana, ne­go ćak i alfabet kojim su ispisane pojedine riječi.

Antun Levaković je svojim istraživanjima nastojao odgonet­nuti barem nekoliko stranica iz te knjige!«

MR. Nikola Segedi

dendrometriju (radio od 1919 do 1952. god.). Možemo sa sigurnošću reći da je ci­jeli svoj život posvetio struci posebno izmjeri šuma i biometrici.

Upraviteljica centra HAZU, Vinkovci prof. dr. Katica Čorkalo također rođena u Rokovcima o ovom priznatom i cijenje­nom svjetskom šumarskom stručnjaku u svom izlaganju između ostalog rekla je:

Što kazati o Zborniku posvećenom An­tunu Levakoviću pred ovim časnim i me­ritornim skupom, a da izrazimo ono naj­hitnije, sažeto i jezgrovito, da to bude rje­čito i odmjereno, jasno i precizno u iskazu. Najbolje da posegnemo za krutim ali i rječitim činjenicama, koje u svim ne­doumicama pomažu da nađemo put do istine.

Te nam činjenice kažu da Antun Leva­ković za života nije doživio pravo prizna­nje i potpunu afirmaciju svoga djela, a po­slije smrti nije, kao znanstvenik europ­skih obzora i dosega, uzdignut na pijede­stal slave, koja mu je zasigurno pripadala. I koliko god tragali za razlozima i uzroci­ma takvog odnosa, uvijek ostaje nešto taj­novito u pitanju posmrtne slave Antuna Levakovića. A najčešće se zapravo tajna odnosa javnosti prema njezinim velikani­ma skriva u njima samima. Bit će tako, da u skromnosti i samozatajnosti našeg znanstvenika, njegovoj marljivosti i upor­nosti, asketskoj predanosti struci i oda­branom zanimanju i leže razlozi što su ga upravo takvoga smatrali jedino mogućim, naravnim, gotovo zadanim. A nije bio ni od onih koji su se povijali i hitali u kom­promise s moralnim principima, upuštali se u trku za vlašću i moći nad drugim lju­dima, nije hlepio za bogatstvima. Ostajao je uvijek posvećen dubljim i trajnijim isti­

nama, nego što je efemeran uspjeh u dru­štvenim relacijama. Stoga valjda njegove kvalitete i nije trebalo posebno isticati i prikladnim društvenim priznanjima veri­ficirati. Stoga valjda i jesu desetljeća mo­rala proći da dobije knjigu o sebi čovjek takva znanstvenog profila i digniteta, ka­kav je bio Levaković. Ali ju je danas napo­kon dobio.

Evo kako! U arhivu naših činjenica stoji da je na inicijativu akademika D. Klepca, Hrvatska akademija znanosti i umjetno­sti u svojoj znanstvenoj jedinici u Vinkov­cima priredila godine 1990. Znanstveni skup o Antunu Levakoviću.

U vrijeme kada je cijela Hrvatska stre­pila pred onim što će se dogoditi, kad je cijelu Hrvatsku potresao pravedeni gnjev zbog svega što nam spremaju naši nepri­jatelji, upravo tada Hrvatska je akademi­ja sa čitavom šumarskom znanošću i strukom znala da treba reći pravu riječ o znanstvenom djelu jednog velikana šu­marske misli, u jedno teško doba, u pre­dvečerje krvavog rata, kad se posvuda po hrvatskim povijesnim granicama ćulo zveckanje srpskog oružja, plaćenog na­šim novcem. Samo je takva zemlja kakva je Hrvatska mogla i htjela u takvo doba priređivati znanstvene i kulturne skupo­ve i priredbe, stvarati i djelovati kao u najmirnije vrijeme. Primjer Antuna Leva­kovića samo je jedan od tisuću.

I dok je njegova i naša Slavonija na istoku Hrvatske pružala nadljudski otpor neprijatelju, dok je mjesecima odolijevao junački Vukovar, kad je srbovojska zauvi­jek zaustavljena na vinkovačkim linijama bojišnice, tiskali smo ovaj Zbornik čovje­ku, koji je baš tada, u vrijeme sveopćeg narodnog otpora i jedinstva, napokon do­

bio to što je otprije zaslužio. I premda zna­mo da je to trebalo biti prije, osjećamo da je sada baš pravo vrijeme za jednog ta­kvog umnog čovjeka naše hrvatske ravni­ce, za jednog šokačkog poštenjačinu i dje­latnika visokog intelektualnog ranga.

Ponikao u blizini stoljetnih hrastika, on ih je istinski zavolio, postao veliki šumar i posvetio im čitav život i rad. Šumarstvo je bilo njegova vokacija, njegov izbor i smi­sao. Ono sada Antunu Levakoviću svoj dug časno i na svečan način vraća. Tom sinu sela Rokovaca, koje danas gradi na­selje da bi prihvatilo dvije i pol tisuće prognanih i izbjeglih Vukovaraca i pu­čanstvo okupiranih sela Vinkovaćke op­ćine. Selo u selu! Tako će se svoji vratiti svojima, bliže svojim domovima. Vjeruje­mo da bi i Antun Levaković bio zadovo­ljan takvim rješenjem te životne formule. Kao što je nekada on iz toga malog sela stigao u grad Vinkovce, pa u veliki Zagreb i još veći Beč, tako su danas šumari iz Vinkovaca i cijele Slavonije stigli u hrvat­sku metropolu, sveučilišno središte gdje je na Šumarskom fakultetu ostvario svoje znanstveno djelo.

Zgusnuta zbivanjima i značenje, povi­jest će pisati o svim hrvatskim bitkama u protekle dvije godine. Ona će vrednovati koliko je tko bio djelatan i koristan u svom području. Jer, duhovna obnova o ko­joj se govori i piše, koju se veliča i ospora­va, ona je naime već počela, Upravo tada kada je hrvatski čovjek odlučio biti svoj gospodar i imati svoju državu. Ta duhov­na obnova smislila je i realizirala i Znan­stveni skup i Zbornik o Antunu Levakovi­ću, sve znanstvene i kulturne priredbe i sve tiskane knjige. Ona gradi škole i podi­že srušene zvonike, otvara izložbe koje gledamo i uprizoruje kazališne predstave, ona pokreće pojedinca i čitav hrvatski narod.

Jedan znanstvenik — hrast hrvatske ravnice dobio je danas krunu od hrastova lišća. Još mnogi čekaju da ih ovjenčamo. Neki to u Hrvatskoj, na Jugu, čine lovor — vijencima i vijencima od mirtina lišća. Mi u Slavoniji imamo svoj znak — list pleme­nita hrasta, kako dolikuje šumaru Slavon­cu kojim se danas dičimo.

Antun Levaković ima već spomen-ploču na rodnoj kući u Rokovcima, a danas je dobio ovaj Zbornik, kojim ispisujemo po­vijest hrvatske šumarske znanstvene mi­sli i razvoja. To nije sve i nije dovoljno, ali je siguran dokaz da Hrvatska ne zborav-Ija svoje zaslužnike.

Katica Čorkalo Zvonko Peičević

29. siječnja 1993.

SA ZNANSTVENO STRUČNOG SASTANKA ODRŽANOG U BJELOVARU LUŽNJAK NA BILOGORI TREBA SPAŠAVATI

Šume Bilogore spadaju među one naše do sada najsačuvanije šume i predstavljaju svojevrsnu oazu zdravlja među raširenom bolesnom organizmu

Ekološki sistem je narušen i potreb­no je stalno pronalaziti načine ka­ko ga obnoviti i održati. I premda šume bjelovarske Uprave, a poseb­

no šume Bilogore spadaju medu najoču-vanije u Republici i predstavljaju svojevr­snu oazu zdravlja u sve raširenijem (šu­marskom) bolesnom tkivu - treba podu­zeti sve preventivne mjere kako bi se »ovo predgripno, a ponegdje već i teško gripo-zno stanje naših šuma« ozdravilo. No kao i kod svakog bolesnika, najvažnije je po­staviti (točnu) dijagnozu a onda odrediti odgovarajuću terapiju. Ako se tu pogriješi ili okasni, stanje će se još pogoršati.

Tako je na stručno znanstvenom sa­stanku u Bjelovaru, na temu 'Šume Bilo­gore, utjecaj klime na vegetaciju i moguć­nost osnivanja meteorološke postaje': de­finiran problem. U izlaganjima koje su podnijeli inž. Milan Presečan (o čemu go­vorimo posebno) i dr Juraj Medvedović s Šumarskog instituta Jastrebarsko, te u ra­spravi problem je proširen; ne samo bilo­gorske šume već, dapače, i nizinske šume hrasta lužnjaka su te koje treba spašavati. Kako ih očuvati, kakva je uloga klime na Zajednički snimak svih sudionika pred lugarnicom u kojoj se održao sastanak

Prisutne goste na ovom znanstvenom sastanku sa Upravom šuma Bjelovar upoznao je mr Ivan Voif, upravitelj

M. Harapin: »Ne vjerujem u univerzalne stručnjake...«

INTERVENCIJE SU NUŽNE

- Koliko god smo poklonici prirodne obnove šuma, moramo intervenirati na 101 način! Od cvatnje pa na dalje. Sad imamo priliku da razvijemo sistem mo­trenja, ovom novom meteorološkom po­stajom, i vode i klime i sveg ostalog ov­dje na Bilogori. No treba gledati i dalje: zalažem se da se napravi program kli­matskih motrenja za »Hrvatske šu­me«. .. (Inž. Tomislav Starčević, stručni suradnik u

direl<ciji HŠ)

pojedinim područjima, kakvo značenje meteorološke postaje za praćenje vre­menskih prilika, pa onda i davanje prog­noze što bi za pravovremene šumarske akcije moglo biti vrlo značajno, pitanja su od krucijalnog značenja.

KLIMA I ŠUMSKE ZAJEDNICE u uvodnom izlaganju naslovljenom

»Klima je glavni činilac rasprostranjeno­sti šumskih zajednica« dr Medvedović ustvrduje kako se »opća klima razlikuje od klime u šumi pa je nužno osim općekli-matske imati i mikroklimatsku postaju na

Bilogori. »Postojanje takve postaje na Bi­logori, u šumskom okruženju, kaže Me­dvedović, u dogledno bi vrijeme, zajedno s istovremenim snimanjem pojedinih obje­kata iz zraka, dalo podatke o »dosad ne­poznatim saznanjima o životnim prilika­ma šumske vegetacije. Šumari bi dobili in­formaciju o onim vrijednostima klimat­skih pojava i elemenata koji između ostalog odlučuju o flornom sastavu šum­ske vegetacije, o fenozi listanja, cvatnje i plodonošenja, kao i o razlozima pojave šumskih štetnika ili izostanka uroda šum­skog sjemena«.

Naglašavajući da na Bilogori već posto­je dvije meteorološke postaje, »ali u nase­ljenim mjestima, a ne u šumi«, mr Janja Milković iz Hidrometeorološkog zavoda se založila za postavljanje nove postaje -u šumi. Jednako kao i dr Jerko Kirigin ko­ji je upozorio da od postojećih postaja ne­ma adekvatnih podataka o meteorolo­škim prilikama u samoj Bilogori.

Ne samo Bilogora već i područje hrasta lužnjaka gdje je opasnost i veća - zajed­nička je misao svih sudionika u raspravi o ovoj stručno znanstvenoj akciji. Dr Miro­slav Harapin je ustvrdio da mi o mikrokli-mi znamo malo, a o njoj ovisi vegetacija

pa onda i šumski štetnici, i ova bi stanica mogla pomoći u patologiji šuma. »Ništa nije skupo ako pridonosi pravovremenom otkrivanju bolesti«, mišljenja je mr Ivan Voif, dok mr Ankica Krznar ističe: »Treba definirati sve elemente koji su potrebni za određena, pa i ovo istraživanje.« Trebamo znati, a ne znamo, dodaje inž. Tibor Litraj, da li je sušno razdoblje pridonijelo da ne­ma sjemena, ili je to posljedica općenito lošeg uroda.

Dogovoreno je: osnovat će se meteoro­loška postaja na Bilogori s praćenjem svih podataka koji bi mogli poslužiti za kompleksno ekološko istraživanje, ali i

NA BILOGORI OBOLIO HRAST

— Slikovito moglo bi se reći ovako: Ako na Bilogori gori plast, u nizini gori kuća, tu je prava vatra! U šumama hrasta lužnjaka s grabom oštećenja su velika. A znamo što lužnjak znači za nas, za šu­marstvo Hrvatske. Zato: meteorološka postaja na Bilogori, ali i u nizinskim sas-tojinama hrasta lužnjaka... (Mr Ivan Voif, upravitelj Uprave šuma Bjelovar)

NE VJERUJEM U UNIVERZALNE

STRUČNJAKE — Svi smo mi za »prirodnu obnovu

šuma«, kad god je to moguće. Ali što onda kad nije? Kad čovjek nije zdrav, potraži liječnika i lijek. Tako je i u šumi. Šumski ekosistemi sve više liče agrar­nima — zbog izmijenjene klime, pa i na­ma šumarima ne preostaje drugo nego da se prilagodavamo novim uvjetima. Ne možemo više stajati i čekati skršte-nih ruku da žir urodi... Stvari moramo rješavati specijalistički, jer nije svatko stručnjak za sve. Ne vjerujem u univer­zalne stručnjake. Ovo što se nudi s no­vom meteorološkom postajom i moguć­nošću izučavanja mikro klime, dobra je stvar...

(Dr Miroslav Harapin)

istražit će se najhitnije najpovoljnije loka­cije za postavljanje takvih postaja u nizin­skim šumama hrasta lužnjaka.

Tekst: Miroslav Mrkobrad

SNIMCI: Ivan PBtrić

29. siječnja 1993.

Upravna zgrada rasadnika Hajderovac

RASADNIK HAJDEROVAC - POŽEŠKE UPRAVE ŠUMA

Suvremeni stalilenilt sa uvedenim centralnim grijanjem površine 300 metara l(vadratnili osnov je rasadnićice proizvodnje

TRADICIJA U PROIZVODNJI SADNICA

Uz cestu Kutjevo-Bektež, u sjeveroistočnom dijelu požeške općine smješten je šumski rasadnik

»Hajderovac«. Okružen hrasto­vom šumom kutjevačke šumari­je i poljoprivrednim površinama kutjevaćkog Kombinata, prosti­re se na bruto-površini od oko 30 hektara. Rasadnik je osnovan još daleke 1948. godine, u okviru tadašnje kutjevačke šumarije, a imao je površinu svega 4 ara.

»Hajderovac« je lociran na oko 200 m nadmorske visine, na­lazi se u zoni srednjoevropske humidne klime a zauzima blagi nagib južne ekspozicije. Njegova stojbina (stanište) nije najpovolj­nija, jer je čini mrazište sa če­stim kasnim proljetnim i ranim jesenskim mrazevima, a tlo je nepovoljnog vodozraćnog reži­ma, slabo je do srednje humozno.

Poslovođa ovog atraktivnog rasadnika Antun Mloković po­kazuje nam najznačajnije te­hničke uređaje i okolne zgrade, smještene u zaista slikovitom ambijentu. Na nešto više od 18 ha produktivne površine smje­šteni su moderni staklenik, pla­stenik, kontejnerište, sjemenište te rasadište i pikiralište. U okri­lju crnogoričnih i bjelogoričnih vrsta drveća i grmlja izranjaju gospodarski objekti s društve­nom dvoranom, radnim prosto­rijama, mehaničkom radioni­com i nadstrešnicom za rasad-ničarsku mehanizaciju.

Pitamo poslovođu na čemu se temeljila ovogodišnja proizvod­nja, - Proizveli smo za prodaju

preko 700 000 sadnica obične i srebrnaste smreke, duglazije, ariša te hrasta kitnjaka i lužnja­ka, što je više nego prepolovlje­na naša godišnja proizvodnja. U sjemenište smo posijali oko 16 kg obične smreke, crnog bora, ariša, duglazije, raznih jela i Pančićeve omorike. Sa bitno smanjenim kapacitetom radimo stoga što je tržište male kupovne moći, zastarjela nam je mehani­zacija a imamo i mali broj izvr-šilaca tako da sve poslove ne sti­žemo načiniti na vrijeme, ističe poslovođa Mioković. - Problem redovne radne snage ipak rješa­vamo upošljavanjem povreme­nih djelatnika.

— Ostale vaše ovogodišnje aktivnosti?

- Proljetos smo presadili 20 000 ožiljenih reznica borovice, tuje i pačempresa, raznih formi. Trenutno u stakleniku imamo oko 40 000 reznica, uglavnom, prethodno navedenih vrsta. Ta­kođer smo obavljali postrano ci­jepljenje nekih specijalnih vrsta srebrne smreke (patuljasta for­ma), nekoliko sorti jele, bukve, hrastova i ukrasnog kestena. Uređivali smo kontejnerište a i nasipali parkovni prostor - na­pominje Antun Mioković.

— Što se u posljednje vrijeme radilo u rasadniku?

- Otkupljivali smo žir hrasta kitnjaka te uspjeli sakupiti oko 5 vagona ovog sjemena. Prodali smo 3,5 tona. Sada je kampanja vađenja sadnica a u jesenskom periodu izvadili smo nešto ma­nje od 100.000 obične smreke,

Već punih 45 godina u rasadniku »Hajderovac« se proizvode sadnice za potrebe šumara požeškog kraja, a u posljednje vrijeme i hortikulturne sadnice, tako da se danas u radnim prostorima rasadnika može naći više od 560 vrsta hortikulturnog raslinja hrasta kitnjaka i lužnjaka, ev­ropskog ariša i crnog bora. To je manja količina od uobičajene, jer se više radilo u cerničkom rasadniku, koji je isto u okviru požeške Uprave šuma. Postav­ljali smo i dio žičane ograde, ko­ja će iduće godine biti privedena kraju, naglasio je Antun Mioko­vić.

Ovaj vrijedni poslovođa, u ra­sadniku »Hajderovac« zaposlen je neprekidno 15 godina, stekav­ši dragocjena iskustva na cije­pljenju raznih šumskih i horti-kulturnih vrsta. Tako se u matič­njaku izdvaja njegova forma obične smreke. Prije tri godine boravio je u Nizozemskoj - ev­ropskoj kolijevci hortikulture, gdje je nabavio niz zanimljivih i rijetkih vrsta. S ponosom ističe da je u rasadniku od 1977. godi­ne do sada mnogo napravljeno. Tako su uvedeni električna energija, telefon i voda a izgra­đeni plastenik i moderni stakle­nik sa centralnim grijanjem,

Unatoč nedostatifu radne snage, svi planirani poslovi su obavljeni

izgrađeno je novo sjemenište s 29 modificiranih Dunema novih lijeha. Novo kontejnerište čini niz lijeha s betonskim stazama. Izvršena je regulacija potoka te iskrčene površine zarasle koro­vom.

Rasadnik ima komposište u kojem se proizvodi kompost, ko­ji pomiješan sa tresetom obliku­je supstrat za oblaganje korije-novog sistema sadnica. Od prije dvije godine započelo se s pro­dajom humusa, koji se pakuje u vrećice te pored šumskih i horti-kulturnih vrsta čini sastavni dio rasadničarske proizvodnje. Predstoji uređenje površine od oko 4 ha ispod dalekovoda. Na njoj bi se godišnje moglo pro­izvesti oko 10 000 obične smreke za božična drvca.

Zanimljivo je napomenuti da od 560 različitih vrsta, hortikul­turne čine veći dio rasadnika »Hajderovac«. Naposljetku nam je Antun Mioković naglasio da će rasadnik i pored objektivnih poteškoća, pozitivno poslovati a glavni mu je cilj omasoviti šum­sku proizvodnju te poboljšati kvalitetu hortikulturnog dijela. Sve to podrazumijeva zaposlenje optimalnog broja radne snage, popunu suvremenijom mehani7 zacijom te, naravno, znatno po­boljšanje tržišnih uvjeta. Treba istaći da se rasadnik povremeno uključuje u projektiranje i ozele-njavanje parkovnih površina a budućnost vidi i u sporednim proizvodima, (gljive, pčelarstvo i si 1 •' Tekst i snimci:

I. Tomić

Božića drvca sa korijenom pripremna za kupca i spremna za duži transport Premda je izgrađen još 1980. godine ovaj plastenik još uvijek pridonosi uspješno proizvodnji mnogih hortikulturnih i šumskih vrsta

29. siječnja 1993.

smo oko 1 ^ djelatnika, a danas nas ima oko 400... -dodao le tng. Mesić.

O sadašnjem b-enutku u Upravi govorio je upravitelj Ivan Vukelić:

- Ratne štete na našem području je gotovo nemoguće procjeniti, posebno gubitke u pr<^zvoch)ji, jer su nam otu­đene šume i sredstva rada, ali najwiše gubimo tamo gdje nema ljudi. Ljudi nema, jer je većina Srba otišla pr i^ rata, dobar dk> Hrvata je u HV, a mnogi djelatmct iz Bosne su također otišli iz Uprave. U jednom smo se trenutkue našli i bez ikak^h prijevoznih sredstava i tada su nam mnogo pomogle »Hrvatske Šume«, pa smo prošle godine dobili 4 kombibusa, 2 autobus, 2 kamiona s kranovima, 2 LKT-a, a nadamo se da ćemo u^m-o dobiti i vozila, posebno te­renska. Prošle smo godine uradili <k>sta, lako nam |e cije­lo vrijeme nedostajalo mnogo djelatnika, posebno sjeka­ča I stručno-tehni^og oscAija. RadtH smo uglavnom »na prepad« i s privatnim poduzetnk»na i plan uzgojnih rado­va izvršili sa 100 posto, a plan iskorišćivanja sa cea M po­sto. Puno smo n^avHi { u području otvaranja šuma (što je ovdje I inače velOci problem) i sagradili oko 15 km novih

Uništena zgrada-zeljezničkog kolodvora poput mnogih zgrada u Gospiću, još i danas podsjeća na ratne strahote • • •

IZMEĐU RATA I MIRA Radimo sa tek 40 posto kapaciteta - rekao je na početku razgovora u Upravi šuma Gospić /nž. h/an Vukelić, upravitelj Uprave i time oslikao stanje i probleme u ovoj Upravi, ali i u Gospiću, mjestu ko­

je je tijekom domovinskog rata veoma stradalo, kako podnoseći ljudske, tako i materijalne gubitke. Ovdje se je ginulo i stradalo podosta, mnoge eu obitelji ostale bez najproduktivnijih članova i bez imovine, privreda je goto­vo uništena, sam gradić je strašno oštećen...

GOSPIĆ U RATU - Gospić je jako stradao - nastavio je upravitelj - ali

je obranjen. Prije rata u gradu je bilo 51 posto Hrvata i 49 p""?!© Srba, a Ipak smo izdržali i uspjeli, iako je linija fron­ta neko vrijeme gotovo presijecala grad po pola... Tada smo šumarije povukli u brda, a Uprava je djelovala iz Se­nja. Prvi smo se vratili u Gospić, tada se je još pucalo.., ljitH;tT>3 s kojima radim ne mogu naći primjedbi, oni koji £>;, ostali s nama uradili su i više nego što je bilo moguće. I za vrijeme rata i danas smo stanovništvo, izbjeglice, inva-Ikte i HV snabdijevali s ogrijevom, često i ne pitajući da li će nam i kada moći platiti. Nastavili snfo tako i danas i po­dijelili oko 1.000 m' na području Otočca i 2.300 m' na pod­ručju Gospića za sanaciju oštećenih objekata... Nedosta­je nam djelatnika, uglavnom mladih i sposobnih ljudi, jer nam je u prosjeku dnevno oko 80 djelatnika odsutno zbog sudjelovanja u HV...

LiKA i NJENO ŠUMARSTVO A kakve su relacije između Uprave šuma Gospić prije

domovinskog rata i danas? - Uprava šuma Gospić je u geografskom smislu obu­

hvaćala područje Like ^ z Plitvica) •- rekao je inž. Stipe Mesić, savjetnik - ili 5 . ^ km', odnosno oko 10 posto Hrvatske. Prije rata smo imali 12 šumarija, od kojih je 7 okupirano: DĆmji Lapac, Gračac, Srb, Sveti Rok, Titova Ko-renlca, Udbina I Vrhovfne. Na slobodnom teritoriju je osta­lo pet šumarija: Brinje, Gospić, Kariobag, Otočac i Peru-šić. Dvije od njih su djelomično okupirane, tako da u cjeli­ni gospodarimo sa 59 posto našeg teritorija po površini, sa 58 posto drvne mase i 56 posto sjecive mase... Okupi­rano je područje povoljnije za rad, a na slobodnom terito­riju je ostao uglavnom krš i sredogorje, gdje su veoma te­ški tereni za rad.

Oko 56 posto like je pod šumom, a do prije dvije godi­ne imali smo oko 35 posto očuvanih šuma, oko 24 posto degradtranih šuma i oko 41 posto panjača. Listače I četi­njače su se »podijelile« u omjeru 70:Š3 posto. Po teren-

'fehvanju...

skim prilikama, drvnoj zalihi i kvaliteti drvne mase, dakle - po uvjetima privređivanja. Lika kao cjelina nema eko­nomske uvjete za rad, oni su ispod grantee poslovanja na granici rentabiliteta. Stii^a je 186 ha površine izdvojeno u područje krša i njima je gospodarila posebna Radna or­ganizacija, kasnije OOUR u $kk>pu šumskog gospodar­stva Lika. Kontinentalni dio šuma je također bk) na donjoj granki rentabilnosti', te je egzistirao bez većih uanaka za šumu. Od tadašnjeg SlZ-a za šumarstvo Hrvatske smo dobivali određena sredstva, ali ona su bita dostatna tek za najnužnije, za zaštitu i regeneraciju šuma, ali za proši­renu biološku reprodukciju sredstava nije bilo. Osniva­njem »Hrvatskih Šuma« stanje uzgoja je dovedeno u bolju poziciju, kao I proširene bbioške reprodukcije...

RATNE ŠTETE U nekadašnjoj Radnoj zajednici radili su uglavnom Srbi.

Kad je započeo rat oni su nas napustili i došlo je do osi­panja kadrova, jer su ostali morali braniti Gospfe i Hrvat­sku. Od tada smo permanentno u krizi s kadrovima, pa u šumarijama rade uglavnom domaći ljudi, najčešće u godi­nama u kojima ne mogu biti vojaci. Primili smo znatan broj novih ljudi, uglavnom pripravnika i došlo je do potpune promjene ^rukture radne snage. Prije rata zapošljavali

prometnica, pola u potpunosti, a na polovini novih pro­metnica nedostaje još gornji stroj. I ovdje su nam mnogo pomogle »Hrvatske šume«, posebno Uprava šuma Delni­ce, čiji su strojevi i djelatnici ovdje boravili neko vrijeme. - rekao je upravitelj.

DJELATNICI I SINDIKAT 0 problemima zaposlenih razgovarali smo sa SLAVI-

COM ŠPOUARlO, donedavno djelatnicom šumarije Go­spić, danas stručnim suradnikom za kadrove u Upravi. Ona je tijekom rata i nakon njega ugla\mom obavljala sve zadatke vezane uz rad sfaidikata:

- Od naših su djelatnika nastajali vojad, bojnici, pu­kovnici i drugi časnici u HV. Neki od njih su od prvog dana u rovovima. Najteže je što smo ostali bez tri djelatnika koja su poginula u postrojbama HV. Imamo i 10 ranjenih, od kojih su neki i vrlo teški invalidi. Trudili smo se da im pomognemo koliko je to Wlo moguće i svima smo dali po­moć i u ogrijevu i u financijskim sredstvima. Održavamo kontakte s njima, posjećujemo Ih, prevozimo ih vikendom Iz bolnica kućama i natrag, na liječničke preglede i slično. Tragično je da se radi o vrlo mladim ljudima, uglavnom od 25-30 godina... Naravno, bavili smo se i drugim aktivno­stima, pa smo za naše .djelatnike nabavljali i zimnicu i ostalo, ali trudimo se i da ponovno oživimo rad sindikata koji je neko vrijeme morao biti zapostavljen...

Tako razmišljaju u Upravi šuma Gospić i pomalo zamje-ravaju Redakciji lista zbog zastupljenosti nekih »većih« Uprava u listu na račun onih »manjih«, jer i one »manje« pokazuju što se i koliko može kad treba i kad to želimo.

VESNA HRKALOVIĆ

29. siječnja 1993.

SA SASTANKA UPRAVITEUA U UŠ KARLOVAC

NA PRIJELOMU GODlHAi U zgojni radovi jedno­

stavne i proširene bi­ološke reprodukcije su

izvršeni otprilike onako kako su i planirani — naglasio je inž. Stjepan Stavljenić, ruko­vodilac proizvodnje — a pro­izvodnja drvnih sortimenata sa 90 posto, od čega je pro­izvodnja oblovine izvršena u potpunosti. Simptomatično je da je proizvodnja prostornog drveta izvršena sa 82 posto. Poteškoća je bilo dosta, poseb­no u prvom polugodištu, tako da smo više radili u II polugo­dištu i neke radove, posebno one u proširenoj biološkoj re­produkciji, konačno izvršili sa g r ađansko -p ravn im odno­som, školom, kooperantima.. . Plan proizvodnje drvnih sorti­menata nije sasvim izvršen stoga što je bilo znatno više sušaca od planiranih količina, jer u G. J. Gračec — Lučelnica nismo mogli vršiti sječu (pro­blem denacionalizacije), jer vremenske prilike nisu dozvo­lile obavljanje sječa u nekim odsjecima i slično. RJ Mehani­zacija je plan šlajsa izvršila sa 91 posto, a plan provoza sa 86 posto. RJ Kamenolom je plan proizvodnje izvršio sa 100 po­sto, a plan otpreme sa 101 po­sto.

U Upravi šuma Karlovac je 19. siječnja održan sastanaic upravitelja na kome je bilo govora o izvješćima o proizvodnji, realizaciji i

financijskom projektu za prošlu, te planu za ovu godinu.

PROŠLA GODINA O izvršenju plana realizaci­

je govorio je ecc. Jovo Popara, šef komercijale i naglasio da je realizacija izvršena sa bo­ljim postotkom od plana pro­izvodnje (95 posto), te da su ugovorne obveze prema DIP-u Karlovac u potpunosti izvrše­ne, a prema »Drvoproizvodu« Jastrebarsko sa 94 posto (zbog problema sa mještanima Lu-čelnice). Također je rekao:

— Naša ukupna realizacija oblovine je bila i nešto veća nego što je planirano. Treba reći da smo realizirali i cea 1.000 m' oblovine i isto toliko ogrijeva u obliku humanitar­nih pomoći stanovništvu. Na­glasio bih rezultate postignute u izvozu. Prije rata smo na stranom tržištu ostvarivali oko 800-900 tisuća DEM pri­hoda, a sada oko 2 miliona, od čega oko 600 tisuća na tržištu Slovenije, a ostalo u zemljama zapadne Europe. Efekti su vr­

lo dobri, bili bi i bolji da u pr­vom polugodištu izvoz nije re­aliziran u dinarskim sredstvi­ma, kao kompenzacioni po­sao. U cjelokupnim »Hrvat­skim šumama« ima oko 50.000 m' furnira godišnje, a u Hrvat­skoj se prerađuje oko 30.000 m"*, pa postoje mogućnosti za izvoz i treba ih koristiti.

ŠTO NAS ČEKA OVE GODINE?

O planu za ovu godinu go­vorio je inž. Duje Pavelić, šef razvojno — planskog odjela:

— Plan je zasada donesen samo u dijelu gospodarenja šumama. Mi trenutno gospo­darimo sa samo 36 posto povr­šine i sa 34 posto prosječnog etata i teško je u potpunosti predvidjeti što će se dogoditi. Mislim prije svega na stanje u UNPA zonama, ali i na druge probleme, kao što je količina sušaca i prijedlozi o denaci­onalizaciji. Stoga smo u plan

»ušli« sa postojećim struč­no — tehničkim i administra­tivnim kadrovima kojih (s ob­zirom na površinu s kojom sa­da gospodarimo) imamo suvi­še, te s djelatnicima iz neposredne proizvodnje kojih nedostaje, ali su i normativi malo »labavi« i predvidjeli smo da će poslove i radne za­datke tijekom godine obavljati ukupno 557 djelatnika, od če­ga 303 djelatnika u neposred­noj proizvodnji. U uređivanju šuma je i prošle godine bilo mnogo posla, jer je bilo izvan­rednih revizija i ostalih izvan­rednih poslova, a tako će vje­rojatno biti i ove godine. Izgradnjom šumskih promet­nica došli smo u situaciju da na 1000 ha imamo 11,2 km ce­ste.

Predvidjeli smo izgradnju još 9 km novih prometnica, ta­ko da bi otvorenost šuma tre­bala do kraja godine iznositi 12,5 km na 1000 ha. U nekim šumarijama je vrlo veliko uče­

šće općih troškova u odnosu na direktne troškove i u njima će se raditi neki poslovi koje dosada nismo mnogo radili, kao što je proreda mladih šu­ma četinjača i slično. Nadamo se da ćemo dobiti i određena sredstva prikupljena kroz do­prinos za OKŠ, jer je u Pokup-skom bazenu narušen ekolo­ški sistem i mi smo radove u tom području dosada tretirali kao jednostavnu biološku re­produkciju, ali radi se u sušti­ni (barem na nekim dijelovi­ma) o proširenoj biološkoj re­produkciji. Ostaje nam da za­vršimo i započete radove na izgradnji »žumberačke magi­strale«, pa se nadamo da ćemo i za taj projekt imati financij­sku pomoć. Firme koje djeluju u stranim zemljama u investi­cije ulažu godišnje oko 10 po­sto dobiti, dok se taj postotak u nas kreće negdje oko 3. Ipak smo predvidjeli nabavku mo­tornih pila, traktora, kompju­tera. ..

Na kraju sastanka v. d. upravitelj Uprave inž. Josip Maradin je ukazao na neke od problema koji otežavaju rad u Upravi, kao što su problemi s kolanjem dokumentacije, dis­ciplinom, otuđivanjem i slično.

V. H.

U Upravi šuma Vinkovci, za sve dojučerašnje djelatnil<e ove Uprave uoči Božićniti blagdana, upriličenje susret uz skromnu svečanost.

ZAJEDNIČKI S UMIROVLJENICIMA

Povodom Božičnih i novogo­dišnjih blagdana Izvršni odbor Sindikalne podru­žnice Uprave šuma Vin­

kovci u Domu umirovljenika (sali za sastanke) organizirao je skrom­nu svečanost na kojoj su bili na­zočni djelatnici Uprave koji su pri­je nekoliko godina umirovljeni (redovnim putem) zatim djelatnici koji su uz dokup staža otišli 1. stu­denog 1992. god. u starosnu prijev­remenu mirovinu i zaposleno oso­

blje u stručnim službama Uprave šuma Vinkovci.

U odsutnosti upravitelja Uprave šuma Vinkovci sve djelatnike i do­jučerašnje suradnike i prijatelje najsrdačnije pozdravio je Direktor Opće, pravne i kadrovske službe dipl. iur. Stjepan Sporčić poželivši im dobrodošlicu i ugodan bora­vak. Predsjednik sindikalne pod­ružnice dipl. oec. Šima Dominko-vić umirovljenim djelatnicima za dugogodišnji rad i vjernost podje-

lio je skromne poklone. Umjesto zaključka: Bilo je

skromno, lijepo. Šumari se znaju i malo bolje zabaviti osobito kada se nadu na okupi dvije do tri ge­neracije koji su cijeli svoj radni vi­jek proveli radeći u Vinkovačkom šumarstvu. Bilo je bola, grča, suza i pjesme, ali očito je da je na Istoč-no-slavonskom bojištu ratni agre-sorski srbočetnički nametnuti rat ostavio neizbrisive tragove.

Z. P.

LEDOLOM U SUMARIDI JASTREBARSKO

STRADALE BRZORASTUĆE

VRSTE ospodarska jedinica Plešivlca, predjel Poljanice nalazi se na 530 m nadmorske visine. Tu je početkom prosinca,

• točnije 8. 12. 1992., temperatura iznosila 2 stupnja Ceizija. Ipak, tog je dana prvo padala kiša, a kasnije i snijeg. Kiša

se je ledila na iglicama crnogoričnog drveća. Budući da je palo mnogo »ledene« kiše — grane su ubrzo otežale I počela je lomlja­va.

Negdje su odlomljeni vrhovi, negdje grane, a neka stabla su se i porušila. Na 5 ha površine oko 80 posto stabala je uništeno ili ošte­ćeno. .. Najviše su stradala brzorastuće vrste: borovac, duglazi-ja... Manje je oštećenih smreka, a najmanje su oštećene bjelogo­rične vrste. Radi se o osojnoj strani grebena i ovakve elementarne nepogode se tu ponekad događaju. Slično je bilo i prije desetak godina, ali je tada stradalo tek 5 posto stabala.

Nedaleko odavde, pod Dapetićem, također je bilo ledoloma; stra­dala su dva ha mlade šume.

— Borovac, duglazija i slične vrste su imale vrlo veliki prirast — komentirao je Dražen Lovreček, revirnik u šumariji Dastrebarsko obilazeći Gospodarsku jedinicu — koji se je kretao oko 70 cm na godinu. One brzo rastu, ali brzo i propadaju. Ovo im nije prirodni areal i bojim se da tu nemaju perspektivu. Smreka je »prošla« mno­go bolje, a kod bukvi je polomljena tek tu i tamo po koja grana. Mislim da mješovite sastojine mnogo bolje podnose ovakve i slič­ne nepogode.... što uraditi? Taj drvni materijal treba iskoristiti na najbolji mogući način. Mi smo do sada nastojali prodavati prelom­ljene vrhove za novogodišnja drvca, polomljene grane i drveće mogu kupiti ljudi iz okoline da bi ih koristili kao ogrijev.... Raščistiti ćemo to i ostatke spaliti. Neka stabla će, mislim, moći obnoviti pre­lomljene vrhove i vjerojatno će ostati u šumi, dok ćemo preostala doznačiti i posjeći. O ostalim pitanjima, poput onog koje vrste uni­jeti u šumu, odlučiti će stručnjaci i stručne službe u Upravi šuma.... — dodaje Dražen.

Obilazeći predjel Poljanice naišli smo na prve češere duglazije na ovom području. Nažalost, ovog puta zajedno s polomljenim gra­nama, na zemlji...

V. M.

29. siječnja 1993.

PRIRODNI POKAZATEUI ŠUMA US BDELOVAR ŠUME BILOGORE

aznolikost šumske ve-^^j getacije uvjetovana je 1 ^ složenošću - raznoli-

^ %) košću litološko geolo­ške grade i svega što iz toga slijedi uz ostale abiotske fak­tore, pa tako imamo lepezu šumskih zajednica u šuma­ma Uprave šuma Bjelovar, čiji je sastavni dio i Šumarija Bjelovar.

Počevši sa šumskim zajed­nicama uz rijeku Dravu -šumarije Virovitica, Suhopo-Ije — a radi se o šumskim za­jednicama vrbe i topole (ša­lici - populetum) preko ni­zinskih dijelova »ravničar­skih« šumarija sa šumama hrasta lužnjaka i običnog graba, te brdskih šuma Bilo­gore i Moslavačke Gore, sve do šuma montanske bukve, čistih sastojina kitnjaka, te »Orno — Qurcetuma« i pa­nonske šume bukve — jele Papuka, odnosno Psunja, šu­marija Lipik, Pakrac, Sirač, Daruvar i Dulovac. Grubo rečeno, dvanaest šumskih zajednica bitno različite gra­de.

Pedološka komponenta ve­zana je uz različitost geolo­ško litološke podloge, koja je pojednostavljeno rečeno, građena u najnižem dijelu od aluvijalnih nanosa, u pod­ručju Bilogore, okolnih za­ravni pleistocenskih ilovina i lesnih naslaga. U gorju Pa­puka i Psunja, to su sedimen­ti karbonatnih i silikatnih stijena, te vrlo malo zastu­pljena geološka podloga eruptivnog porijekla na Mo­slavačkoj Gori.

Slijedom toga, pedološka podloga je zastupljena sa dva odjela tala — automor-fnim i hidromorfnim, te u okviru njih sa šest tipova ta­la; euglej, pseudoglej, lesivi-zana, smeđa, rankeri i ren-dzini.

Ovo je elementarni prikaz ekološko biološke sadašnjo­sti šuma Uprave šuma Bjelo­var, u domeni državnih šu­ma.

Šumarija, na čijim prosto­rima se ovaj čas nalazimo, zauzima u mnogo čemu po­ziciju u odnosu na ostale Šu­marije Uprave šuma Bjelo­var. Ukupna površina šuma šumarije je 11.320 ha, »grad­ska« je šumarija, sa čak 72 šumska predjela, četiri go­spodarske jedinice, prosječ­nim godišnjim etatom od 61.000 m^ uz dodatne mase sušaca (ove godine 18.000 m').

ŠUME BILOGORE Bilogora je najniža gora

Savsko-Dravskog međurječ-ja Središnje Hrvatske. Pisa­nih dokumenata o njoj ima vrlo malo, osim uopćenih ne­koliko rečenica i redaka, u pokojoj knjizi. Smjer proteza-nja je sjeverozapad-jugoistok u dužini od 75 km., između Sokolovca na sjeverozapad­noj granici i Dulovca na ju­goistočnoj granici. Sjevero­zapadna granica je gorje Kalnik, odnosno saobraćajni smjer Koprivnica - Križevci a jugoistočnu granicu čini gorje Papuka i saobraćajnica Suhopolje - Daruvar. Na sje­

veroistoku, granicu čini Pod­ravina, dok je jugozapadna granica plato između Mosla­vačke Gore i Bilogore.

Bilogora je dakle vododjel-nica između Dravskog odno­sno Savskog sliva.

Najviši vrh Bilogore nalazi se iznad Gornjih Mosti — predjel Vijenci, na 307 m N. V, u odnosu na obližnji npr. Bjelovar, sa 145 m. ili Kopriv­nica sa 149 m., te Virovitica sa 122 m. N. V.

Karakteristika reljefa Bilo­gore je, da se sastoji od niza grebena koji su okomito ili koso položeni na glavni smjer protezanja na »Bilo« SZ — JI. Generalno gledano, južne ekspozicije ponešto su blaže, te postupnije prelaze u svoje pobrđe. Sjeverne eks­pozicije su međutim dosta »oštrije« strmije i nalazimo gotovo planinske forme re­ljefa, sa dubokim jarcima i velikim strminama, u odno­su na južni dio.

Bilogora je bogata prirod­nim ljepotama, koje su zasla­đene vinogradima i voćnjaci­ma na čarobnom matičnom supstratu lesu lesiviranim tlima. Od prirodnih bogat­stava, najeksploatiraniji su nafta i zemni plin ali se uskoro namjerava revitalizi-rati i rudnik lignita u Mišuli-novcu. Bilogora se može po­hvaliti i tunelom, također re-vitalizirane željezničke pru­ge Bjelovar — Podravski Kloštar, najkraće željezničke veze Slavonije (Osijeka) sa našom metropolom.

Obilje rijeka i potoka u Bi­logorskim jarcima ima svoje

izvorište sa već spomenutim slivovima.

Klima Bilogore karakteri­zirana je klimatskom formu­lom Cfwbx, što čitamo kao toplu umjernu klimu, pod­jednakog rasporeda oborina i dva maksimuma oborina, rano ljeto i kasna jesen.

Geološka podjela Bilogore je vrlo jednolična i u grubo po osobnoj procjeni lesne tvorevine čine 80 posto pod­loge, rhomboidea naslaga 15 posto te aluvijum čini 5 posto geološke podloge.

Uz dominaciju lesa, kao najpogodnijeg matičnog supstrata i pedološka podlo­ga je adekvatno distribuira­na po tipovima tala.

Pedološka slika je dakle na Bilogori vrlo jednolična, a čine ju euglejna tla u uvala­ma i jarcima, pseudoglejna tla na prelazima prema na­šim pozicijama i na plato­ima, te pretežno lesivirana tla sa svojim prelazima ka, ponegdje i smeđim tlima, vr­lo rijetko.

Kompletna Bilogora u do­meni šumskih prostora, istražena je (kartirana) u mjerilu 1-.25.000 od autora S. Ivezića i M. Presečana, u to­ku posljednjih 10 god., tako da je i poznavanje šumskih zajednica ovdje potpuno.

Šumske zajednice vezane na pedološku podlogu sreću se od šuma crne johe s tru-šljikom preko klimatogene zajednice hrasta lužnjaka i običnog graba, pa do šuma bukve s dlakavim šašem i predjela u Šumariji Viroviti­ca sa čistim sastojinama mo-

lolisne i ostalih lipa. Najveće površine zauzima ipak šuma bukve s dlakavim šašem en­demska šumska zajednica na jedan način gledanja.

Gospodarski gledano, šu­m a m a Bilogore gospodare dvije uprave šuma. Uprava šuma Koprivnica i Uprava šuma Bjelovar.

Ukupna površina šuma naše Bilogore iznosi 53.255 ha sa drvnom zalihom od 13.337.600 m\ Ovi podaci, skup su pojedinačnih vrijed­nosti od slijedećih gospodar­skih jedinica naše Bilogore: Suhopoljska, Virovitička, Ba-stajske šume-Krivaja-Klisa, Pitomačka, Grubišno Polj­ska, Grdevačka, Pisanička, Seča, Đurđevačka, Mesarica Plavo, Jazmak-Buk-Kostu-rač-Drobna, te Bjelovarske Bilogore.

Dobni razredi prema nor-malitetu po površini su dosta zadovoljavajući, a po vrsta-ma drveća ukupno gledano za svih dvanaest G. J. hrast lužnjak učestvuje sa 10%, kit-njak sa 20%, bukva sa 38%, grab sa 22%, lipa 6% i ostale vrste 4% po masi.

Etat, desetogodišnji, za sve nabrojene G. J. iznosi 3.353.700 m'.

Otvorenost šuma iznosi 12,3 km/1000 ha.

Sve naprijed iznijeto neka bude prilog upoznavanju šumskih ekosistema naše Bi­logore, ali i poticaj da se oni još bolje upoznaju sada dok je još zdravstveno stanje do­voljno dobro.

Inž. Milan Presedan

IZ SUDSKE PRAKSE NAŠIH PRA VNIKA

JE LI STABLO U ŠUMI OPASNA STVAB? S

a stajališta šumarske znanosti kao i svakodnevne višestruke praktične koristi šume, a time i svako stablo su »conditio sine

qua non« uopće za opstanak života na zemlji. Međutim, ima i drugih shvaćanja koja imaju i neposrednu drukčiju prak­tičnu primjenu.

Sa pravnog aspekta, na primjer, sta­blo u šumi može biti »opasna stvar« sa vrlo štetnim posljedicama za vlasnike, odnosno imatelje ili korisnike šume.

Kroz analizu jednog predmeta iz sud­ske prakse koji je pravomoćno dovršen pred Okružnim sudom u Zadru, želim ukazati na potrebu ozbiljnog shvaćanja problema stabla u šumi kao opasne stvari, odnosno stvari od koje potječe povećana opasnost za štetu u okolini.

Što je opasna stvar s pravnog stajali­šta?

Pojam opasne stvari ili djelatnosti uvodi se u zakone, pravnu teoriju i sud­sku praksu u drugoj polovini XIX stolje­ća. Ovaj pojam u pravu je potreban da bi se mogli riješiti mnogobrojni slučaje­vi štete koje su uzrokovane razvojem in­dustrije i ulaze u okvir štetnih posljedi­ca pojave industrijalizacije. Za ovu vrstu štete ne može se odgovarati po principu krivnje pa se odgovornost za štetu vezu­je za »opasnu stvar« i vlasnika, odnosno imatelja stvari.

Neke stvari su po svojoj naravi opa­sne (vozilo u kretanju, otrovni, nukle­arna energija i dr.). Međutim, neke stva­ri po svojoj naravi nisu opasne, ali će postati »opasne«, jer će ih sudska prak­sa i pravna teorija definirati kao takve.

U sistemu odgovornosti za štetu »opa­sna stvar« jeste središnji i osnovni po­jam kao odgovornosti za štetu po objek­tivnom principu, tj. odgovornosti bez krivnje, prema tome vrlo je bitno utvrdi-

Da bi se izbjegle ili barem smanjile štete bilo bi korisno ukloniti sva stabla koja su izvan crte cestovnog pojasa, a koja predstavljaju stalnu opasnost za prouzrokovanje

šteta na cestama ti i znati što je opasna stvar. Međutim, bez obzira koliko je taj pojam značajan, do sada ni teorija ni zakonodavstvo, a naročito sudska praksa o njemu nemaju jedinstveno shvaćanje.

U nekim zemljama se zakonom po­imenično određuju opasne stvari, a u nekima je ostavljeno sudovima da u sva­kom konkretnom slučaju ocjenjuju koju će stvar kvalificirati kao opasnu. U sve­zi s ovim naš zakon sadrži odredbu: »Za štetu od stvari ili djelatnosti, od koje po­tiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivnju.«

Iz citiranog pravila mogli bismo za­ključiti:

1. Nalazimo se u onoj grupi zemalja u kojima zakonom nije definiran pojam opasne stvari, pa je ostavljeno sudskoj praksi da to ocjenjuje u svakom kon­kretnom slučaju.

2. »Povećana opasnost« jeste ona dife-rencirajuća karakteristika koja neku stvar svrsta u kategoriju opasnih stvari i

3. Za štetu koja je u uzročnoj svezi sa opasnom stvari odgovara vlasnik odno­sno imatelj stvari, bez obzira na krivnju.

Kada je stablo u šumi opasna stvar? Po svojoj nabavi stablo u šumi nije

opasna stvar. Prema zakonskoj odredbi možda jeste, a možda i nije. Ostaje nam da vidimo što je sudska praksa odgovo­rila na ovo pitanje. U svezi s ovim dosa­dašnja sudska praksa ima stajalište ko­je glasi: »Opasnost je objektivna, ako

stablo zbog starosti i dotrajalosti pred­stavlja opasnu stvar«. Dakle, stablo je opasno ako je staro i dotrajalo, pa će za štetu koja je u uzročnoj vezi s ovakvim stablom odgovarati vlasnik odnosno imatelj stabla bez obzira na krivnju.

Odlučujući u jednom konkretnom slu­čaju Okružni sud u Zadru, međutim, nije se držao dosadašnje sudske prakse. Što se dogodilo?

U veljači 1984. godine, na regionalnoj cesti Zadar-Nin, dogodila se prometna

nezgoda. Vozač je svojim autom uletio u krošnju bora koji je orkansko jugo obo­rilo na cestu. Radi se o alepskom boru, starom 40 godina (dakle nije star). Stje­cajem okolnosti šumari su ga neposred­no prije događaja pregledali i nisu ga doznačili za sječu (dakle, nije dotrajao). Prema dosadašnjoj sudskoj praksi, ova­kvo stablo nije spadalo u kategoriju opasne stvari. Međutim, Sud je ipak ovaj bor kvalificirao kao opasnu stvar i obvezao JP »Hrvatske šume«, da ošteće­nom nadoknadi štetu u iznosu od 2,160.000 HRD (protuvrijednost u DEM 5.500).

Spor je, doduše dosta dugo voden, pre­ko 6,5 godina. Za Sud nije bitna ni činje­nica što je stablo oborilo orkansko jugo. U obrazloženju je navedeno da je bor ra­stao na udaljenosti manjoj od tri metra od ruba ceste. Možda nije niti bitno čime se Sud rukovodio kvalificirajući ovo sta­blo opasnom stvari, koliko je bitno da mi sada u odnosu na naša stabla imamo otvorenu novu sudsku praksu. Svako stablo može biti opasno, iako nije ni sta­ro ni dotrajalo.

Uz konstataciju da zakonodavstvo i sudovi tendiraju kao proširivanju prim­jene načela odgovornosti za štetu po objektivnom principu mogli bismo za­ključiti:

1. JP »Hrvatske šume« potencijalni je obveznik naknade svih šteta koja budu u bilo kakvoj uzročnoj svezi stabala u šumi kojima gospodari poduzeće i

2. Da bi se izbjegle ili barem smanjile štete bilo bi korisno u organizaciji s JP »Hrvatske ceste« ukloniti sva stabla ko­ja su izvan crte cestovnog pojasa, a predstavljaju opasnost za prouzrokova­nje štete na cestama.

Branko Macura

29. siječnja 1993.

NAŠI DJELATNICI - VODACI HV

OD VOJAKA DO ZAPOVJEDNIKA

Kako je nastajala i rasla HV i tako su s njom nastajali i rasli njeni časnici. Jedan od njih je i Dražen Matičić, donedavno stručni

suradnik za lovstvo u Upravi šuma Karlovac

o prije godinu i pol dana Dražen Mati-

D čić je bio djelatnik Uprave šuma Kar­lovac, stručni suradnik za lovstvo, je­dan od onih ljudi koji nisu ni pomišlja­

li na nekakvu drugačiju perspektivu, a o ratu, vojsci i takvim stvarima nisu željeli mnogo znati. Danas je Dražen zapovjednik II satnije 70-te Bojne vojne policije (koja je dobila naziv »Pume«) pri Operativnoj zoni Karlovac.

• Kako je rastao vojak i zapovjednik u čov­jeku koji je godinama živio sa Karlovcem i lo­vom, sa porodicom i prijateljima, nezainteresi­ran za nacionalna razmimoilaženja, političke i vojne stragegije i događanja?

Takvo pitanje postaje razumljivim kada se zna da je Dražen rođen u Karlovcu (tada izra­zito nacionalno pomiješanoj sredini), gdje je završio osnovnu i srednju šumarsku školu, te V stupanj šumarske škole (lovstvo), da se je za­poslio kao stručni tehničar u lovstvu i godina­ma radio u PU Lovstvo Vojnić (tada u sastavu šumskog gospodarstva Karlovac, danas vjero­jatno u »šumama Krajine«), a kasnije kao stručni suradnik za lovstvo u Upravi šuma Karlovac. U listopadu 1991. kao dobrovoljac je ušao u ZNG i postao vojni policajac. Od tada do danas nije prošlo mnogo vremena, ali Dra­žen je stigao do mjesta zapovjednika satnije u bojni koja slovi kao jedna od najboljih jedinica HV. Ovu preobrazbu pokušao je objasniti ova­ko-.

- Nastajali smo iz domoljublja i potrebe za iskazivanjem onog što doista jesmo; Hrvati. Ta­da su nosioci otpora bile jedinice MUP-a. Kada smo »potrošili« prvu osjećajnost pojavila se je potreba za stvaranjem jačih jedinica i stvarana je Vojna policija, u kojoj sam bio jedan od pi­onira, a koja je s vremenom prerasla u ozbilj­nu jedinicu. Hrvatska nikada nije imala vojnu policiju. To je za sve nas bilo nešto novo, stva­rali smo nešto za što nismo bili obučeni. Počeli smo od edukacije MUP-a, iako su razlike veli­ke. Danas imamo nekoliko osnovnih dokume­nata, sredstva za djelovanje i - djelujemo. Zo­vu nas »kurvinim sinovima« i kažu da su nam metode krute. Mi se na takve prigovore ne obaziremo, bitno je da poštujemo pravila, me­du koja spada i ovo: »Bijeli pojas ne služi liječe­nju kompleksa«.

HRVATI I VOJSKA • Kako je stručni suradnik za lovstvo sta­

sao do zapoijednika satnije? Što te je navelo da postaneš vojakom i koji su te lomovi pratili od listopada pretprošle godine do danas?

- Hrvati su se malo bavili svojom nacional­nom sviješću i svi mi koji smo tada dolazili kao dobrovoljci sami smo sebe provjeravali. Obzi­rom da sam niz godina radio na Kordunu i ži-, vio u Karlovcu nisam osjećao hrvatsku kom­paktnost. Tada su započeli problemi u Karlov­cu i moj stan je medu prvima uništen. Uvidjevši što se događa pristupio sam u vojnu policiju i ubrzo spoznao da postojeći kadrovi ne poznaju dovoljno osnovne vojne nauke, ne­minovne za provođenje zadataka. Iz bivše JNA sam »donio« jedan čin i 3 VES-a, a mnogo mi je značilo i znanje koje sam stekao u šumarstvu i lovstvu. Počeo sam upotrebljavati ta znanja i uslijedila su napredovanja. U časničkom cen­tru u Zagrebu sam polazio tečaj za časnike HV i stekao još jedan VES, pa sam donekle vojno osposobljen za zapovijedanje, koje bivši djelat­nici JNA nisu željeli i prepustili su ga nama iz pričuve. Bio sam vojak, pa pomoćnik za mobili-zacijske i kadrovske poslove i na koncu zapov­jednik.

• Kako djeluje HV danas i kako se razmi­šlja o njenoj budućnosti?

- Hrvati nemaju velikih sklonosti za vojnim znanostima i vojnim zanimanjima, iako su vrlo hrabri i mudri vojaci. Ponekad se bojim da na­kon rata ne postanemo ustanova slična JNA i mislim da treba zadržati ljude koji su pokazali da mogu i znaju i od njih stvarati profesional­nu, malu, pokretljivu vojsku sa kvalitetnom opremom. Mislim da imamo velike šanse, jer iza sebe imamo logističku podršku: razvijenu poljoprivredu i privredu. Iako ima dosta pro­blema, Hrvatska će izdržati i pobijediti. Rat smo započeli s zapovjednicima tipa Save Ko-vačevića, ali s njima nismo daleko dogurali, jer časnici moraju biti vojno obrazovani, a u ljud­skom smislu bi morali biti gotovo idealni. Mi­slim da ne trebamo heroje, već mudar kadar koji će braniti Hrvatsku sa što manje žrtava.

PROFESIONALNO, BEZ EMOCIJA... • Sudjelovao si u pregovorima sa predstav­

nicima Srba u Krajinama. Što oni kažu o pro­šlim događajima i o svojoj budućnosti?

Srbi nikad nisu vjerovali u Hrvatsku, već u nekadašnje rukovodstvo Hrvatske, u kome je bilo mnogo njihovih predstavnika. Njihovi sta­vovi se nisu mnogo promijenili: žele biti ravno­pravan narod (ravnopravnost građana ih ne zanima mnogo), pokazuju više sklonost vojnim znanjima i političniji su od Hrvata. Susreo sam i neke od naših bivših djelatnika koji su se po­našali prilično bahato, toliko da sam ih morao upozoriti da se nalaze u predgrađu Karlovca, reći da bi mnogo drugačije bilo da smo se na­šli u Vojniću, podsjetiti ih da nismo mi izvršili okupaciju, već oni... Stvorili su u Krajini neke državne institucije i misle da će jednog dana tamo normalno živjeti, da će imati državu u dr­žavi. .. Mi želimo tamo uspostaviti institucije Hrvatske, a ostalo će oni odlučiti...

• Što je bilo najstrašnije, a što najljepše tije­kom domovinskog rata?

- Najstrašniji događaji vezani su uz pogibi­ju naših vojaka, posebno onih koji su ginuli zbog nepoznavanja vojnih nauka i sredstava, jer - mnogo toga smo učili usput, u hodu. Sre­ćom, naša satnija nije imala mnogo žrtava. Po­slove koje obavljamo moramo raditi profesi­onalno, bez emocija... Najljepše je da čovjek vremenom sazivi s ljudima u satniji, da sraste sa satnijom i diše s njom... Nema ničeg važni­jeg od slobode ove zemlje, pa to ne može biti ni porodica. Ovako se borim za dobrobit moje djece i sve djece Hrvatske.

• Da li imaš dovoljno vremena za porodicu, posebno za tri male djevojčice?

- Svakodnevno ih čujem preko telefona, jer se supruga sa djecom nalazi kod svojih rodite­lja u Sloveniji. Djevojčice (od kojih su dvije sta­re tek pet mjeseci) nisam vidio od rujna do novogodišnjih praznika. Žao mi je što nisam s njima toliko da ih pratim dok rastu, ali ne osje­ćam potrebu za demobilizacijom i imam u to­me punu podršku porodice, što je jedan od bit­nih uv'jeta za normalno djelovanje.

Razgovor vodila: Vesna Hrkalović

ISTAKNUTO NA SKUPŠTINI HRVATSKOG ŠUMARSKOG DRUŠTVA

REKLI STE ŠTO MISLITE. . .

Možemo li barem neke od istaknutih misli i ideja provesti u djelo?

Na 97. skupštini HRVATSKOG ŠU­MARSKOG DRUŠTVA koja je održana u prosincu prošle godine istal<nuto je ne­koliko zanimljivih prijedloga:

Mladen Figurić prof. dr. Hr^/atsko šumarstvo je među vodećim

u Europi. Zasluga je to mnogih šumara i njihovog višegodišnjeg predanog rada. Stoga predlažem da se ubuduće najza­služnijim šumarima za njihov rad i zalaga­nje dodjele godišnje nagrade te nagrada za životno djelo. Nagrade bi trebale biti najveća priznanja našim šumarima. Naši sastanci tako ne bi bili samo skupovi za analize već i godišnje svećanosti.

Milan Glavaš prof. dr.: Trebalo bi svakako u nekoj publikaciji

dati popis svih osoba iz šumarstva koji su bili sudionici Domovinskog rata. Ali isto tako treba objaviti popis svih onih koji su otišli na drugu stranu, među četnike.

Ivančić mr.: Predlažem da se u šumarstvu osnuje

fondacija iz čijih bi se sredstava poma­

gala djeca ili obitelji naših djelatnika koji su stradali u Domovinskom ratu.

Slavko Horvatinović dipl. inž.: S ovog skupa trebalo bi uputiti protest

g. Cedricu Thornberryu iz UNPROFOR-a za sve ono što se dešava sa šumama ko­je se nalaze u UNPA zorama i na privre­meno okupiranim područjima. ]ednog dana kad završi rat morat ćemo prvo na­praviti inventuru šteta na šumama. Trebali bi napraviti program za sanaciju šteta u šumarstvu.

Dosip Dundović dipl. inž.: Pri kraju je izrada integralnog progra­

ma razvitka šumarstva u slijedećih 30 go­dina. Tu je obuhvaćena i obnova u raz­doblju idućih 5-7 godina. Uskoro će pro­gram ići na recenziju šumarskom fakulte­tu, »starim« pumarima, na terenu u uprave šuma i dr. Program je sastavni dio pro­grama gospodarskog razvoja Hrvatske.

M. Domović

Na cesti uz priručno stovarište, odmor je i za l<onje i za ljude

NEMIR SJEVERNE IVANČICE

Planina Ivančica, kao sunčani osmjeh Hrvatskog zagorja sa ve­drim pogledom na Međimursku ravnicu i vesele zagorske brežuljke, veoma bogata izvorima pitke vode, sa specifičnom florom i faunom, sa privlačnom konfiguracijom zemlji­šta, nakratko je oživjela.

Na neko vrijeme mir planine pro­budili su djelatnici Šumarije Ivanec, završetkom sječe u odjelu II-a, koju su usprkos nestabilnim klimatskim uvjetima izveli već prokušani sjeka­či D. Kušteljega, B. Sekelj, I. Strugar i J. Gajšek, učinkom izrade ogrjeva i trupaca.

Ogrjevno drvo iznio je samari-com privatni poduzetnik B. Hršak po veoma otežanim vremenskim prilikama - kišom i vjetrom, te ta­ko prije naleta zimskih oborina svo ogrjevno drvo je isporučeno, uz ple­menitost Ivanečkih šumara, jednim dijelom kao poklon pripadnicima HV i prognanicima.

Izvlačenje trupaca kao fizički teži i naporniji posao, po otežanom vre­menu i terenu, obavio je privatni poduzetnik Marko Pofuk, traktori­ma i konjskom vučom.

Tekst i snimci: Ž. Sanković

Padine Ivančice su dosta strme, pa i izvježbani l<onji imaju problema prilil<om iznošenja ogrjevnog drveta samaricom

: 29. siječnja 1993.

IZ POVIJESTI ŠUMARSTVA (1)

STARI SLAVONSKI HRASTICI Za slavonske hrastike, Europa i svijet saznali su tek njihovim pojavama na inozemnim tržištima, što se odvija uglavnom pred kraj prošlog stoljeća, kada se u Posavini nalazilo čak i više od 75.000 hektara pod višestoljetnim hrastovima

Slavonskim hrastovim šu­mama smatrane su šu­me hrasta lužnjaka duž lijeve obale Save s počet­

kom negdje ispod Siska, a zavr­šetkom do u blizini Zemuna. Sa svojom površinom od oko 130.000 hektara tog tipa šuma one pred­stavljaju veličinu evropskih raz­mjera. Ovdje se razumljivo ne radi o suvislom kompleksu već o raznolikim skupinama čiju glav­ninu predstavljaju područja ju­žno od Vinkovaca - poznati Spačvanski šumski bazen.

Za te šume poslovni svijet ne­što više doznaje tek njihovom pojavom na vanjskom tržištu, što se događa pokraj prošlog stolje­ća, kad Posavina raspolaže s ne­kih 75.000 hektara starih hrasti­ka.

O prošlosti tih šuma zna se da postoje od pamtivijeka i da im je čovjek svojim utjecajem mije­njao izgled.

U početku kad česte poplave uvjetuju slabu naseljenost tog pojasa, kojeg još više razrijeđuju provale Turaka, šume su pra-šumskog oblika - na istim su površinama svi dobni razredi, a obnova je prepuštena prirodnim tokovima. Kasnije po ustrojstvu Posavine i ostalih pograničnih područja prema Turskoj u vojno-obramenu oblast, zvanu Vojna

krajina, nastaju promjene. One se očituju u stvaranju gušćih na­selja nastanjenih Krajišnicima, koji se zbog vojnih obaveza pre­težno bave stočarstvom, što do­vodi do prekomjernog pašarenja i žirenja, a time i do prekida pri­rodne obnove šuma.

Područja bliža naseljima još su ugrožena siječom, premda se je radilo o manjim zahvatima lo­kalnih potreba. Za gradu su ko­rištena tanja i ravnija stabla, za ogrjev također tanja, ali i vrste koje bolje sagorijevaju. Na taj način u ovom pojasu šume po­staju rijede s debelim i gravatim ohrastovima, gdje na jedan hek­tar dolazi dvadesetak stabala čiji se prsni promjer kreče od 100 do 120 cm, a starost 200 do 300 godi­na.

Teže pristupačne središnje šu­me mnogo su bolje sačuvane. Sklop je potpun. Uz hrast još do­laze sa slabijim učešćem brijest, jasen, grab i ostale prateće vrste. Stabla su visoka i čista od grana, ali i s nešto manjom debljinom. To su oni predjeli gdje dužina te­hničkog drva zna doseći 30, a či­sti dio bez ijedne grane i do 20 metara, te gdje pojedini hrastovi daju 30, pa čak i 40 m' tehničke oblovine!

Primjerci l(ratl<iti, krupniti igranatiti stabala rubnih šuma, l<ao odraz blizine naselja i nesmotrenog djelovanja čovjeka

Predjel Sočne s izgledom središnje cjelovite šume nastale razvojem i obnovom prirodnim tokovima

Od izdvojenih moćnika drugog dijela Sočne očekuje se, slijedom pomladnog razdoblja, nove još moćnije generacije

Ovom jasenovom soliteru iz Debrinje, rješenjem Ministarstva šumarstva NR Hrvatske iz 1946. g. o rušenju zbog sušenja žilišta izostalo je, zbog prelaska tog područja u mitrovačko šumarstvo, ali je ipak ubrzo srušen, ne znamo da li namjerno ili zbog zuba vremena

29. siječnja 1993.

Poslije uspješne akcije velebitsi<ih lovaca

VELEBIT PONOVO KRASI PLAHA DIVOKOZA Lovcima i ljubiteljima prirode, posebno Velebita, teško je padala spoznaja da u velebitskom masivu nema izvorne divokoze. Istrijebio ju je čovjek svojim nepromišljenim i pretjeranim izlovljavanjem te izostankom svake brige oko njena uzgoja i zaštite

Na naslovnoj stranici ukusno opremljenog kataloga posljednje senjske lovačke izlo­

žbe iz 1985. godine, uz prepozna­tljive obrise stare Nehaj kule -zaštitnog znaka senjskih uskoka bila je otisnuta silhueta medvje­da mrkog, a ne, kako bi bilo za očekivati, plahe divokoze. Na­ime, slavu Velebita, nisu pronije-la svijetom krzna ni lubanje me­dvjeda već kuke divojarca! Na stoljetnoj izložbi u Budimpešti 1899. god. dvije kuke iz Sjevernog Velebita bile su nagrađene zlat­nom i brončanom izložbenom medaljom, a na čuvenoj svjetskoj lovačkoj izložbi u Berlinu 1937. god. trofeje velebitske »ljepotice vrleti« bile su u samom vrhu naj­boljih divokoza svijeta.

Od godine 1908. Velebit nema izvorne divokoze

Lovcu i ljubitelju prirode teško pada spoznaja da Velebit danas nema izvorne divokoze. Istrije­bio ju je čo\'jek svojim nepromi­šljenim i pretjeranim izlovljava­njem te izostankom svake brige oko njena uzgoja i zaštite.

Smatra se da je posljednja autohtona divokoza nestala s Velebita 1908. god. Zadnji prim­jerci strijeljani su u blizini Ba-ških Oštarija, iznad Jablanca i u blizini Krasna. Ljeti 1898. jabla-nački ribari uhvatili su u moru kraj otoka Paga jednu divokozu koju su »psi natjerali u more s Kozjak planine«. Godine 1890. u širem okolišu Velikog Kozjaka, jednog od najimpozantnijih vr­hova Sjevernog Velebita, organi­ziran je veliki skupni lov na di­vokoze. Evo što 0 njemu piše lo­vac Slavko Šojat na osnovu pismene predaje svog oca Mati-je, sudionika lova: »Lov je orga­niziran u drugoj polovici listopa­da 1890. Lovci su znali da se di­vokoze na Velebitu već u to doba godine povlače sa vrhova burno­ga gorja u zatišje, prema moru k zapadnim predjelima Velebita. Lovci su u taj lov poveli pse bra-kirce, odabrane, istrajne i uvje­žbane za takav lov i takve tere­ne, sve istarske rase. Lov je obav­ljen za onda u dozvoljeno vrije­me lova, a ustrijeljeno je bilo 6 divokoza«.

Posljednje dvije divokoze na Velikom Kozjaku ustrijeljene su također u lovu brakadom po lič­kim zvjerokradicama 1904. godi­ne, o čemu je opširno pisao »Lo-vačko-ribarski vjesnik«. Prilikom boravka u Otočcu upoznao sam lovca Stjepana Oršanića, koji ču­va dvije kuke divojarca i divoko­ze koje je oko godine 1908. ustri­jelio njegov stric Stjepan Orša-nić Stariji (umro 1971.), a koji je početkom ovog stoljeća učitelje-vao u Lovincu i bio pasionirani lovac.

I tako najljepša hrvatska pla­nina ostade bez divokoze. S tim u vezi dr. Josip Poljak 1929. god., piše: »Jedina uspomena koja je ostala od velebitske divokoze ču­va se u imenima vrhova, koji su dobili po njoj ime...«.

Inicijativa ravnateljstva državnih šuma Sušak

Spoznaja da naseljavanje div­ljači redovno tamo uspijeva gdje je dotična vrsta koju naseljava­mo već od prije obitavala dala su poticaja da se Velebitu vrati uništeno. Prvi pokušaji reintro-dukcije divokoze u njena stara velebitska obitavališta vršeni su pred drugi svjetski rat. Misao je niknula 1940. god. kod tadašnjih šumarskih i lovnih stručnjaka ravnateljstva državnih šuma na Sušaku. Najprije je podignuta lo­vačka kuća pod Velikim Kozja­kom, a potom i »povelik prostor«, karantena, gdje bi divokoze bile neko vrijeme držane pred ispu­štanje. Ograda karantene bila je visoka 6 metara (!), a podignuta je »ispod samih vrletnih stiena Kozjaka«. Inače, kako je to zabi­lježio Romano Mikulov, ovaj dio Velebita u to je vrijeme obilovao svakovrsnom divljači. »Brojno stanje srneće divljači je odlično, a srnjaci nose kapitalno rogov-Ije. Ima tu Iještarki, tetrebova i kamenjarki, no najveći su mu ukras medvjedi«. Nažalost rat je spriječio provedbu ove zamisli.

Prije nego opišemo daljnje po­kušaje naseljavanja Velebita di-vokozom valja podsjetiti da pla­ninski karakter ove planine uv­jetuje da u njoj gospodarski značaj mogu imati samo krupne šumske vrste divljači. Naprijed spomenutim vrstama valja pri­dodati još jelena običnog, koji je tu dospio spontanim prošire­njem areala rasprostranjenosti iz susjednog Gorskog kotara, te od predatora vuka, introducira-nog risa i divlju mačku.

Da nije umjetno unesena Velebit bi za vazda ostao bez svoje ljepotice vrleti — plahe divokoze

cija terena je tipična za oblast vi­sokog krša.

Teren je nepravilno razveden, raspršen, pun osam­ljenih glavica i kosa, strmih pa­dina, kukova i ponikava. Glavni smjer protezanja masiva uvjeto­vao je formiranje dviju glavnih ekspozicija: zapadne i tople pri­morske te kontinentalne i hlad­ne istočne ekspozicije. Planina leži u dodirnoj zoni dvaju kli­matskih područja, kontinental-no-srednjoevropske i mediteran­ske klime.

One se ukrštavaju upravo na Velebitu, uvjetujući obilne oborine (oko 1.900 mm/god) i nagle promjene vre­mena. Od ukupne površine Vele­bita šume pokrivaju najveći dio. Na livade i rudine otpada ispod 10 posto ukupne površine.

Uspješna reintrodukcija 1973. godine

Za uspješan uzgoj divokoze na Velebitu odgovaralo bi oko 70.000 ha, ustvrdio je šumar i

Od posljednje uspješne reintrodukcija 1978. divokoza se pomno prati na Velebitu. Grupa šumarskih i lovnih stručnjaka »Hrvatske šume« s lijeva: Inž. V. Skorup, dr. D. Raguž, Inž. A. Frković, Inž. Ž. Štahan i Mi lan Salopek ispred doma na Zavižanu SiA« f f h , '^

Cijeli masiv Velebita zauzima površinu od oko 130.000 ha. Glav­ni dio lovišta prostire se između 700 do 1100 metara nad morem, pa otud ima sve karakteristike planinskog područja. Konfigura-

znani lovni stručnjak dr. Zvonko Car 1956. god. Dobar dio te povr­šine predstavlja divokozje stani­šte prvog bonitetnog razreda. Treći bonitetni razred približno bi odgovarao za cijelu površinu,

iz čega proizlazi da bi na Velebi­tu bilo moguće uzgajati 2.000 di­vokoza!

Drugi pokušaj reintrodukcije divokoze na Velebit proveo je ta­dašnji zagrebački Institut za šu­marska i lovna istraživanja u su­radnji s Odjelom za lovstvo Se­kretarijata za šumarstvo 1957. god. podizanjem specijalnog ograđenog uzgajališta za divo­koze i jelene u Alanku kraj Divo-sela (Lika). Ispuštenih 5 rasplod­nih grla divokoza, prepuštenih samima sebi i bez ikakve zaštite, jedva da su se uspjela održati. Prema usmenom podatku šu­marskog tehničara Gojka Vujno-vića iz sadanje Uprave šuma Go­spić iste je godine jedna divoko­za ustrijeljena u predjelu Crna Metla u Južnom Velebitu.

Treći do sada jedino uspješni pokušaj napučivanja Velebita divokozama provelo je bivše Šumsko gospodarstvo Senj (sada Uprava šuma Senj) u suradnji s Republičkim zavodom za zaštitu

• prirode. Na području Velikog lo­ma između Velikog Rajinca i Ro-žanskih kukova godine 1973. i 1978. ispušteno je ukupno 15 di­vokoza iz Prenja (10) i Kamni-ških Alpi (5). Već prve godine na­kon ispuštanja osmotrene su na više lokaliteta koze s jaradi, tako da je po vrlo opreznom računu godine 1982. njihov broj podvo-stručen. Mali zastoj u napredo­vanju kolonije pada sredinom osamdesetih godina kad je pod­ručje Sjevernog i Srednjeg Vele­bita jače naselio ris (pr\'i doka­zni primjerak stečen je na Sje­vernom Velebitu u predjelu Bo­rov vrh 24. siječnja 1983.).

Godine 1990. prilikom zimsko-proljetnog prebrojavanja divlja­či od strane članova LD »Divoko­za« Jablanac i stručnog osoblja senjske Uprave šuma viđen je iznenađujuće lijepi broj divoko­za. Prema izvještaju lovnika i čiK vara lovišta Luke Vukušića/na potezu Vujinac-Miškulinska du-liba podno vrha Lisac dignuto je krdo od 14 divokoza, medu koji­ma znatan broj ženki s prošlogo­dišnjom jaradi. U predjelu Vrši-ne viđeno je 8 grla, a na Babro-vači podno Zavižana 3. Prema opažanjima uglednog senjskog šumara i lovca inž. Vlatka Sko­rupa zasebna kolonija divokoza stalno obitava u centralnom di­jelu masiva Sjevernog Velebita, u širem okolišu Lomske dulibe i Velikog Rajinca, a dio se već

proširio i na terene Srednjeg Velebita.

U bojazni da reintroducirana divokoza na Velebitu nije još do­statno stabilizirana i da joj bez »osvježenja krvi« prijeti opa­snost od ponovnog nestanka senjski šumari i lovci posljednjih su godina činili napore da priba­ve još barem desetak divokoza. Na preporuku Hrvatskog lovač­kog saveza obratili su se na LD »Divokoza« Makarska, koje go­spodari uspješno naseljenom đi-vokozom na blokovskom masi­vu, lako su već bili na licu mjesta •fvrđeni lokaliteti gdje bi se po­

dstavile lovke za hvatanje (po uzoru na one iz lovišta »Štrba-c-Đerdap«) te pismeno precizi­rani uvjeti za hvatanje 10 živih divokoza do realizacije zamisli nažalost nije nikada došlo. Ni pred sam domovinski rat uspje­šno vođeni razgovori s predstav­nicima slovačkog lovačkog save­za također nisu dali pozitivne re­zultate.

Ali, kako to naš narod kaže, svako zlo za neko dobro. Naime, najnoviji podaci o prisuću i broj­nosti divokoze na Velebitu daju naslutiti da planirano obogaći­vanje postojeće populacije no­vim jedinkama sa strane neće biti ni potrebno. Iako najradije borave na primorskim obronci­ma planine divokoze su viđene (i uspješno fotografirane!) na Veli­kom Kozjaku, Malom i Velikom Zavižanu te Hajdučkim i Rožan-skim kukovima. 20. kolovoza 1991. jedan je lovac bio svjedo­kom nesvakidašnjeg prizora; jednu je divokozu i njeno jare nadlijetao suri orao u predjelu Visibabe ponad Babrovače! Pri­roda eto što sama, što razumnim zahvatom čovjeka, polako ali ustrajno liječi rane prošlosti.

Senjski šumari i lovci s pra­vom se ponose svojom divoko-zom. Od kad su je vratili na Velebit ta naša planina postala je još privlačnijom i ljepšom. Uz spremnost lovaca da ne posižu za njenim trofejom sve dok joj brojno stanje ne dostigne onoliki broj koliko to omogućuju stani-šni uvjeti, svoj doprinos zaštiti divokoze dao je i Zavod za zašti­tu prirode Ministarstva gradi­teljstva i zaštite okoliša odobriv-ši nesmetani lov na zaštićenog risa u vršnim dijelovima Velebi­ta.

Tekst i snimci; Alojzije Frković

29. siječnja 1993.

LOVNI DJELATNICI UPRAVE ŠUMA OGULIN PRIREDILI PRVI BOŽIĆNI LOV

Ambicije mladifi iagiinifi djeiatni/o Uprave šuma Ogulin su da se sva/(e godine uoči Božića organiziraju lovovi za goste i poslovne

partnere

Uz gospodarenje sa šumama i šumskim zemljištima, Uprava šuma Ogulin na

svom području gospodari i sa lovištima »Veljun« i »Ka­pela« na površini od 46.600 ha, koja lovišta nastanjuju uglavnom srna, obični jelen, divlja svinja i medvjed mrki od divljači visokog, te zec, trčka, divlja patka i liska cr­na od divljači niskog lova, od kojih potonje dvije na jezeru Sabljaci, vodene površine od 177 ha.

Budući da zbog ratnog sta­nja tijekom 1991. godine nije bilo moguće realizirati pla­nirani odstrel, na inicijativu upravitelja Uprave šuma, inž. Vilima Magdića organi­ziran je i 20. prosinca prove­den lov na lisicu, divlju pat­ku i lisku crnu, nazvan Bo­žični lov.

Od 70 pozvanih, u lovu je bilo 45 lovaca-gostiju, medu kojima i gospoda; Zvonimir Županič, komadant 143 bri­gade HVO Ogulin, predsjed­nik Skupštine općine Ogulin RudoJf Spehar, Ivan Tuškan predsjednik Hrvatskog Lo­vačkog saveza inž. Mihajlo Tompak, savjetnik za lovstvo u Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva i inž. Ante Tusto-njić, državni šumarski in­spektor.

Žao nam je, što gospodin inž. Josip Dundović, direktor JP »Hrvatske šume« zbog spriječenosti nije mogao svo­jom nazočnošću uveličati ovaj naš lov.

Pod rukovodstvom lovnika inž. Branka Blaškovića, upravitelja Šumarije Josip-dol i kontrolorom lova inž. Maria Stipetića, upravitelja Šumarije Ogulin, lov na lisi­cu održan je u dijelu lovišta na području Stabarnice, po­slije kojeg je proveden lov na divlje patke i lisku crnu na jezeru Sabljaci, udaljenom 5 km od Ogulina.

Izuzetno lijepo vrijeme, do­bra organizacija i visoka dis­ciplina nazočnih, doprinjeli su da lov bude uspješan, pa je ostrijeljeno 2 kljuna divljih patki i 45 kljunova liske crne, što je bilo dostatno da svatko iz Božičnog lova odnese po jedan komad odstrijeljene divljači.

Po završetku lova priređen je lovački ručak u Lovačkom domu Zagorje, gdje je uz zvu-ke tamburice, te lovačke i ro­doljubne pjesme Tambura­škog sastava iz Ogulina lo­vačko druženje potrajalo do u noć, pa su uz dobru kaplji­cu i lovački štimung stvore­na mnoga nova poznanstva, što je jedna više od značajki ovog lova.

Inače, ni plan odstrela div­ljači za 1992. lovnogospodar-sku godinu nije izvršen, uglavnom iz razloga što je mnogo divljači stradalo u ra­tu, pa Uprava šuma Ogulin vpdi računa da neosiromaši matični fond vrste divljači či­ja je zastupljenost ispod lov-nogospodarskog kapaciteta lovišta.

Uzgred napominjemo da je od autohtone divljači lovi­šte »Kapela« najbolje napu­čeno sa medvjedom mrkim, kod kojeg je postignut lovno-gospodarski kapacitet, a ko­jih u ovom lovištu ima i viso-kotrofejnih kvaliteta. Primje­ra radi za navesti je da je u prošlih devet godina odstri-jeljeno 15 komada medvjeda, od kojih su tri ocijenjena sa zlatnom, a 3 sa srebrnom medaljom. U istom razdoblju na jezeru Sabljaci po stra­nim lovcima odstrijeljeno je 614 kljunova divljih patki i 886 kljunova crne liske.

Pored iskorišćivanja - lo­va divljači. Uprava šuma vo­di primjernu brigu o uzgoju i zaštiti svih vrsta divljači u svojim lovištima.

Uprava šuma Ogulin, sa svojim mladim i perspekiv-nim kadrovima želi da Bo­žični lov postane tradicijom u ogulinskim lovištima, da bude unaprijed trajno ozna­čen, i da svatko tko u njem jednom prisustvuje želi i ubuduće svakogodišnje pri­sustvovati.

Na kraju, i ovom prilikom upravitelj Uprave šuma Ogulin zahvaljuje svim gosti­ma - lovcima koji su svojom nazočnošću doprinijeli uspjehu i uveličali ovaj, u de­mokratskoj Hrvatskoj prvi Božični lov na ovom područ­ju.

Đuro Nikolić

IN MEMORIAM

TOMO GREGAR 5.12.1939 - 8.12.1992.

u prometnoj nezgodi smrtno je stradao djelat­nik Uprave šuma Koprivnica - TIM Đurđevac, TOMO GREGAR. Tomo je dugi niz godina radio kao vozač kami­ona u transportu Đurđevac a u posljednje vrije­me uslijed smanjene radne sposobnosti raspo­ređen je na radno mjesto čuvara sredstava ra­da u toj radnoj jedinici. Tog kobnog jutra vraćajući se biciklom kući iz noćne smjene, Tomu je zahvatio jureći kamion. Uslijed siline udarca smrt je nastupila trenutač­no. Iza pokojnog Tome ostali su supruga, kćer­ka i sin. Lik dragog Tome zadržat ćemo u traj­nom sjećanju. Neka mu je laka Hrvatska zem­lja.

IN MEMORIAM

MI30 LODETA 13.10.1939 - 8.12.1992.

Nakon kratke i teške bolesti, u 53. godini života zauvijek nas je ostavio djelatnik Uprave šuma Koprivnica - šumarije Repaš, MI30 LODETA.

Čitav svoj radni vijek više od trideset godina proveo je na na raznim poslovima u šumariji Repaš. Nakon doškolovanja dugi niz godina je Mijo radio kao lugar, a smrt ga je zatekla na radnom mjestu pomoćnij a re^ irnika u šumariji Repaš.

Iza pokojnog Mije ostali su supruga i dva sina. Ostat će trajno u sjećanju svojih najbližih i mnogobrojnih suradnika i prijatelja. Neka mu je laka Hrvatska zemlja.

INFORMATIČKI KUTAK

ZANimUlVOSTI IZ KADROVSKE

EVIDENCIJE Kadrovska evidencija, koju mi

informatičari doživljavamo kao BAZU PODA TAKA O RADNICIMA, osim

neiscrpnog vrela podataka za kadrovsku službu, sadrži i neke podatke, koji mogu

biti i zanimljivi i zabavni. Pročitajte nešto... o sebi

Jeste li se ikad zapitali koliko u Hrvatskim šumama ima Ivana, koje prezime je najčešće, tko je najstariji radnik, koliko radnika ima rođendan dana 29. velja­č e . . . i još gomilicu ovakvih »činjenica«. Sve to znaju

naši kompjuteri — samo ih treba zapitati. Baza podataka o radnicima, a o njoj ćemo ovdje govo­

riti, nije nešto naročito mudro, iako tako zvuči. Naprosto, radi se o popisu radnika sa imenom, prezimenom i još ponešto drugih pridruženih podataka, a sve to smješteno u kompjuter. Takva se baza formira i u Hrvatskim šumama već neko vrijeme. Baza je, kako to mi informatičari znamo reći, organizirana distribuirano. A to, opet prevedeno, znači da svaka Uprava ima svoj vlastiti popis svojih radni­ka i o njemu vodi brigu. A baza na nivou Hrvatskih šuma je samo »zbroj« pojedinačnih baza Uprava. Ove današnje analize radili smo na osnovu podataka iz polovice stude­nog. Kako ni za godinu dana, koliko se baza formira, jed­na od Uprava, (kojoj nećemo reći ime samo ćemo pogle­dati daleko na istok), nije uspjela napraviti popis svojih radnika, morate se toj upravi obratiti, ukoliko niste zado­voljni kvalitetom izvještaja koji slijede. Da ta istočna Upra­va ne bi bila usamljena, ima i jedna središnja koja tvrdi da ima preko 2000 radnika a svi znaju da ima upola toliko (pogodite gdje je druga polovica sa popisa), a ima i jedna »vrlo središnja« koja već mjesecima nije osvježavala po­datke.

Toliko o organizaciji same baze. Iz nje bi kadrovska funkcija trebala očitavati svu silu važnih podataka o ka­drovima i prema tim podacima voditi kadrovsku politiku (pazite, naglasak je na trebala bi . . . ) Da ću se u nastavku pokušati pozabaviti svim onim nevažnim, ali zato zanimlji­vim podacima.

Recimo, jeste li mogli pretpostaviti da je najčešće ime naših radnika Ivan (Ivica, Ivo) i da Ivana imamo čak 834. Najčešće je žensko ime Marija (njih ima 91). Inače, ukup­no imamo 1154 žene. lako to nije baš pristojno, nisam odolio da ne izračunam da naša prosječna radnica ima 38 godina i 8 mjeseci (a radnik 41 godina i 3 mjeseca). Kad smo već kod rođenja, zgodno je primjetiti da je najviše naših radnika rođeno na dan 1. siječnja (njih 99), a čak 4 ih je rođeno na onaj famozni 29. veljače, pa sretnici časte za rođendan samo svake četvrte godine.

Prešao sam na rođendane a propustio sam navesti, a u svezi sa imenima, da se u igri pojavljuje čak 1162 raznih imena. Različitih prezimena ima »samo« 5316 a najčešće je Horvat — njih ima 43. Odmah za Horvatovima su Kova-čevići (43) a tek za njima slijede klasični »gorani«: Malnari, Štimci i Pleše.

Najviše radnika, njih 303, živi u mjestu sa poštanskim brojem 54500. Koje ime ulice je najčešće nisam uspio ustanoviti - u ovo doba promjena to nije tako jednostav­no.

I tako bi mogli nizati razne štiklece iz ove zanimljive evi­dencije još dugo. Podataka ima, u kompjutoru su, samo ih treba znati »iščitati«. Ukoliko niste zadovoljni sa nekim od podataka i mislite da nisam u pravu - nemojte meni pri­govarati. ]a sam samo točno zbrojio »točne« podatke ko­je sam dobio od vaših Uprava. Sve zahtjeve za ispravka-ma treba proslijediti kadrovskim službama Uprava šuma.

Ove naše novine svi naši radnici primaju na svoju kuć­nu adresu upravo na osnovu podataka iz ove baze poda­taka (ali samo njih 7190 ima ispravnu adresu). Ukoliko ih ne primate, niste zadovoljni adresom jer je u međuvreme­nu promijenjen naziv ulice ili čak mjesta, prijavite te prom­jene kadrovskoj službi.

Vrijedi i obrnuto, ako novine u kući primate u više prim­jeraka (sistem: otac, majka, sin, snaha, unuk — svi rade u HŠ), a nemate peći na kruta goriva, dajte uštedite nešto svojoj firmi i dogovorite se tko će primali novine, a tko č i ­tati »tuđe«.

Branko Meštrić

29. siječnja 1993.

KMIJi^m M M4ZQNQM^^M^ m ZANIMUlVOSTim KULTURA % RAZONODA

LJrSKI kutak

PROGNANICI /. Slavonijo mojpremilikraju. U Tebi mi živjeti ne daju. Već je došla i druga godina. Kako nas je obavila tmina. Prognanici ime smo dobili. Živimo gdje nismo gnijezdo svili. 2, Mi nemamo ni polja ni žita, Al nas nitko za tugu ne pita. Nit imamo lijepe nošnje naše, što nam bake godinama tkaše. Nema više dobrih tamburaša. Nit veselih i spremitih snaša. 3. Nema naših više kuća mili, koje su nam djedovi gradili. Slavonijo moja zemljo draga. Prognani smo sa rođenog praga. Sad ustani Jelačiću bane. Pa da vidiš Hrvate prognane. 4. U Karitas idemo po hranu, za Hrvatsku dječicu prognanu. Crkve su nam naše porušili. Uspomenu gdje smo .se krstili. Da nemamo još vjere u Boga, Ništa više od života toga. 5. Dragi borci ravne Slavonije, Kofko vas se pod zemljicom krije. Drage majke sinove su dale, Al' su opet prognane ostale. Srce nam se u grudima para, A suza se na zemlju obara.

6. Plačem stobom mila Slavonijo, Barjak nam se po selima vijo. Sada nema drage trobojnice, Slavonijo mila sirotice. Ni traktori ne oru nam njive, A Slavonci po tuđini žive. 7. 0 istočna mila Slavonijo, Tko je Tebe u crno zavijo. Bolje da smo na svom pragu bili, 1 na njemu hrabro izginili. Već trpimo prognaničke muke. Bože mili pruži svoje ruke.

Na zgarišta bože ti nas vodi. Da kroz suze pjevamo slobodi. Groblja naša pokraj ravnih njiva. Gdje rodbina naša sad počiva. Kada ćemo groblju pohititi, I na groblju ruže posaditi! 9. , Leti pjesmo do sinjega mora, Nek nam netko dade odgovora. Dokle ćemo zvat se prognanima. Dali za nas neke nade ima. 10. Slavonijo zemljo plemenita. Gdje su Tvoja isklasana žita. Gdje su tvoji kukuruzi žuti. Suncokreti svuda razasuti. Tko nam radi i polja i njive. A Slavonci u tuđini žive.

Anica Petričević - Kozarac Prognanik iz Slak ovaca.

Općina Vinkovci

UZ NADNOVDU PROMOCOU KNJIGE MILANA KRMPOTIĆA /

ISPRAVAK! u prošlom broju »Hrvatske

šume« od 24. prosinca 1992. u članku pod naslovom: »Najveće žrtve rata čovjek I šuma« u po­sljednjem odlomku, potkrala nam se greška u prezimenu go­spodina Denisa Dovačića. Tre­balo je pisati DENIS DELAČIĆ.

Redakcija se za nastalu gre­šku ispričava gosp. 3elačiću, a čitaoce umoljavamo da nam ispriku uvaže!

Redakcija

GORČINA JABUKE

Malo Je naših šumarskih djelatnil<a l<oji su vrlo uspješni i na drugim područjima, a naš djelatnik iz Senja, šumar i pjesnik eto objavljuje knjige poezije jednu za drugom...

Ujednom od prošlih brojeva našeg lista »Hrvat­ske šume« objavila je njegova suradnica V, Ple­še na cijeloj zadnjoj stranici uspjeli portret Mi­lana Krmpotića, šumara - pjesnika. U razgovoru

0 svom daljnjem radu autor nije spomenuo mogućnost izla­ska jedne zbirke pjesama još tijekom ove godine, pa smo nedavnu promociju zbirke pjesama »Gorčina jabuke« do­živjeli kao svojevrsno ugodno iznenađenje.

Promocija je održana krajem prošle godine pred punim auditorijem općinske vijećnice u Senju u organizaciji Mati­ce hrvatske, ogranak Senj koja je ujedno i izdavač knjige. Što je rukovodilo autora da svojoj knjizi dade takav naslov? Prepustimo to autoru koji kaže: Gorčina jabuke je ono sud­binsko iskusK'o koje je iskusio praotac naš, Adam, nakon što je zagrizao slatko usplođe zabranjene voćke. To je ono iskustvo koje je sudbini čovjeka i njegova svijeta iz ezoteričnih visina srušilo u prah zemlje u koju i pripada.

0 dosadašnjem pjesnikovom radu govorio je Milan But-ković, njegov pjesnički kolega iz Senja, a zatim je bard hr­vatske poezije Zlatko Tomičić u posebno zapisanom eseju dao cjeloviti prikaz Krmpotićevog književnog opusa. U daljnjem tekstu iznosimo samo neke misli iz spomenutog eseja. Tako će između ostalog Zlatko Tomičić napisati o Milanu Krmpotiću slijedeće: »Njegov način izricanja je filo­zofski, podsjeća na kinesku poeziju po svojoj konciznosti. On opisuje nutrinu stvari, njegovu bit. S razlogom traži novi pjesnički jezik. Ovaj pjesnik je čedan, ali nam daje i mno­

go toga dariva, jak je ...... Eto toliko ukratko o Milanovu knji­ževnom stvaralaštvu iz pera našeg uvaženog pjesnika Zlat-ka Tomičića.

Uz prigodno recitiranje pjesama iz najnovije zbirke na kraju je Marin Dundić, vlasnik galerije Buzolić iz Zagreba darovao nekoliko separata s književnih skupova predstav­nicima kulturnih institucija Senja i Milanu Krmpotiću uruču­jući mu istodobno poziv za gostovanje u svojoj Galeriji. Naime u okviru redovitih književnih tribina u spomenutoj Galeriji organiziraju se nastupi poznatih književnih imena koje vodi pjesnik Zlatko Tomičić.

Zbirka pjesama »Gorčina jabuke« tiskana je u malom broju primjeraka, pa je poklonici poezije mogu nabaviti izravno kod izdavača u Senju. Napominjemo da je zbirku uspješno ilustrirao s više slika Ivan Balažević, slikar iz No­vog Vinodolskog. Da bi čitateljima bar donekle približio iza-šlu zbirku izabrao sam pjesmu »Ivanje cviće« po svojem vlastitom nahođenju. Pjesma je napisana u bunjevačkoj ikavici, a obrađuje motiv teškog života seljaka koji je sud­binski povezan sa škrtom zemljom. Bez pretenzija da da­jem stručnu ocjenu (za što uostalom nisam ni kvalificiran) mene je ova pjesma neobično dojmila. Volio bih kada bi autor više pisao u njemu najbližem izvornom govoru i obra­đivao teme sa širokih krivoputskih prostora njegovog dje­tinjstva.

Na kraju evo i pjesme »Ivanje cviće« u cijelosti:

IVAN3E CVICE Od zvižde do zvižde nad Plitkušom

isposničl(o Ivino tilo povija se kao šiba drinova. Motika mu vično gladna zemlje. I tako, pril<o motil<e rane se Ive zemljan a zemija Ivon. Sve više i više, bože mi prosti, zemija Ivon postaje a Ive zemljon.

Jednoga dana, vike za na vike, ladna će i vinčat motika. Iz suđene njijove ljubavi u niko gluvo jutro, žuto kao žeženo zlato, procvitat će ivanje cviće.

U svakom slučaju toplo preporučam novu zbirku pjesa­ma »Gorčina jabuke« našeg Milana Krmpotića, šuma­ra - pjesnika i čvrsto vjerujemo da će nam i ubuduće prire­đivati ugodne trenutke zajedničkog druženja.

V. Ivančević

S3EĆAN3A NAŠIH D3EUTNIKA

STARI HRAST U BOUKOVU Prvi sam ga puta wdio prS|e tridesetak godina. Tada je bio jedan od

trojice orijaša, nijemih svjedoka nekadašrvje velićine I ljepote ovih §«ma. Od ostale dvojice sada su tu još samo panfevi, koji svojom veličinom i da-rtas izazivaj« poštovanje i divljenje.

Sjedeći Ispod posljednjeg SOO-godIšnjaka, gledajući njegovu izbrazda-nu koru, krošnju od koje jedva da je ostala još polovina i nehotice počinješ razmišljati o prolaznosti života! Jer čovjek u ljudskoj zajednici u suštini je što i stablo u šumi i u vječitoj borbi za bolji životni prostor, u vječitoj među­sobnoj ovisnosti, odupirući se ili priiagođavajući prirodnim i ljudskim zako­nima, olujama, nesrećama. ..

i zato, kada se na ovaj ili onaj način opraštamo s nekim, često se upi­tam: — Ne nestaje li se svakim takvim rastankom i dio nas samih? Nitko od nas nije u životu usamljena jedinka! Svi smo mi dio nečega, neke zajedni­ce, nečijeg života ili sudbine, kao što su drugi ljudi dio nas.

Na kraju, nakon niza takvih rastanaka, ostanemo poput staroga hrasta u Botjkovu: sami, nepotrebni, suvišni! Čal< i njegova vlastita djeca, iznikla iz žira s njegovih grana, već dobrano stasala, viču kroz huk vjetra:

- Kada će se već jednom uldoniti taj Metuzalem, da nama mladima ustupi svoje mjesto?

A i to je — dio života! Svijet je postojao i prije, a nastavit će živjeti i poslije nas. Nije li tako, stari moj prijatelju, hrastino iz Boljkova?

Nikola Seg0dt

CRTA i PIŠE: KRUNOSLAV SILI

ZABILJEŽENO OBJEKTIVOM Stara narodna poslovica kaže: »Tek kada izgubiš

nešto ili nekog, uviđaš koliko ti Je on mnogo vrijedio. Šteta Je izgubiti Upravitelja Uprave koji

Je i htio i mogao i znao... Da smo znali što »snuje« Upravni odbor Hrvatskih šuma, vjerojatno

bi djelatnici iz Karlovca nešto poduzeli... Uzalud su ovu fotografiju godinama držali u tajnosti... mr.

Mrzljak ipak im Je otišao u Zagreb

Ovakvi prizori gableca, već

davno su zaboravljeni. To

se Još jedino može ponegdje

vidjeti na radnim akcijama

pošumljavanja, kada sudjeluju i

radnici iz Uprave. Inače,

snađi se za posuđe, za topli obrok, za pribor

za Jelo i sve drugo... Gdje li

su otišla ona naša dobra

stara vremena kada se hrana

dovozila u šume... ?

Često Je teško biti čak i upravitelj šumarije. Pogotovo Je to bilo teško prošle Jeseni kada su se u pojedinim šumarijama otkazi dijelili na »metre« ili pak rješenja o odlasku u mirovinu. A što ćemo? Takva su nastupila vremena!

I ova slika dolazi iz arhive. Tko bi danas i pomislio da se mostovi grade od trupaca. Stabla su postala preskupa za premošćivanje. Oh kako smo nekada bili bogati, ili pak I... ? Tko li će to znati? Ali, Još uvijek se nađe po krajevima radilišta poneki trupac koji zaostane i po nekoliko godina iza sječine i tamo istrune...

Stranicu pripremili: Marijan Domović, Vesna

Hricalović, Zlatlco Lončarić i Zvonko

Peičević

I ovaj naš sjekač sa nostalgijom se sjeća davnih dana kada se na kraj radilišta vrtio ražanj, pa se znalo naći i nešto teže na njemu. A sada gledaj — komadić slanine. Jedan luk i frtalj kile kruha! Pa to prijatelju moj nije dosta ni za mog petogodišnjeg sina.. " ?i

Ni šef proizvodnog odjela nije uvijek bio ono što Je danas. Nekada Je radio u proizvodnji i pazio na svako deblo nekada Je morao i premjeravati, posebno na proizvodnim natjecanjima sjekača... kako Je to isto nekada lijepo bilo na tim našim natjecanjima. Ali, opet nam može biti Još i ljepše ako zaista želimo imati ponovo proizvodna natjecanja naših sjekača, dizaličara i drugih djelatnika.

Kada se pogleda ovaj snimak, po zabrinutim licima naših djelatnika, čovjek bi pomislio da su na nekom ispraćaju pokojnika. Zaista, pitamo vas, zašto ste gospodo bili tako svi tužni na toj svečanosti presijecanja vrpce i puštanja u promet nove šumske ceste. Pa nije to privredni promašaj, poput mnogih dosadašnjih naših promašaja u šumarstvu