Vladan Desnica Proljeća Ivana Galeba

Večeraj akova biblioteka knjiga 20.Vladan Desnica Proljeća Ivana Galeba

Knjiga se prodaje jedino uz Večernji list

Vladan Desnica

PROLJEĆA IVANA GALEBA

Igre proljeća i smrti

Večernji list

1.

Prelazim dlanom po licu, i konstatiram: brada mi je prilično ponarasla. Računam: posljednji put bio je kod mene brijač u uto­rak. Sutradan su opet došli po me, izveli me iz sobe na nečujnim bijelim kolicima, provezli kroz prazne zvonke hodnike i ugurali u lift. Nada mnom su drhtale čelične žice dok je staklena kutija s mojim tijelom klizila naviše uz tananu zuku. Sa svakim katom osvajala je svjetlost. Ulazio sam kao u apoteozi, s laganom oma- glicom i plitka daha od uzbuđenja, a pod srcem mi je nešto zami- ralo. Kolica su vještim rukovanjem uklizila u bijelu dvoranu bez uglova. A onda je sve bilo tačno kao i posljednji put: maska na li­cu, dosta ugodna praznina koja se sve više širi u mislima, i, po­sljednjim tračkom svijesti: ako se više ne probudim, tim bolje!...

Ne znam kako sam se vratio. Proteklo je nekoliko dana bez vre­mena. Vjerovatno dan dva bez pune svijesti. Danas bi, prema to­me, mogao biti petak ili subota. Valjda subota. A možda čak i ne­djelja. Uostalom, svejedno. To gonetam tek onako, od duga vre­mena, toliko da nečim uposlim misao.

Jutros mi je već gotovo sasvim dobro. Pomalo opet ulazim u zbivanja. Uključujem se u tok vremena. Prezavo zaposjedam stvarnost. I suhi fakti, koje oštro uočavam: da je na mom noćnom stoliću za trećinu ispijena čaša vode, da na zelenom kartonskom rubu sedmičnog kalendara na ormaru piše ispupčenim zlatnim slovima “sretna nova 1936. godina!", da je na radijatoru malko ukrivo položena plitica s oblozima, dobivaju neku posebnu važ­nost po tome što su to fakti, dijelovi istinske stvarnosti — i što ih ja, eto, uočavam.

Poslije dulje vremena, ovo je prvi sunčani dan. A to nije svejed­no. To je možda jedna od malobrojnih stvari koje nisu svejedno.

Kroz pritvorene kapke provukao se snop zraka i odrazio na bi­jelom stropu sliku vanjskog svijeta: vidim kao na nekom ekranu

5

izvrnute figure prolaznika, umanjene ali u pravim bojama, potpu­ne i žive: sestrica u bjelini pronosi nekakvu činiju; seljak s torbom0 ramenu eno razgovara s vratarom, možda mu preporučuje ne­koga svoga - vratar je najviši do koga njegova preporuka može da dopre. Zatim promiču, žustro i dosta veselo, dva mlada dok­tora u bijelim kapama. Vratar je jednog zaustavio. On vadi pero1 potpisuje mu neke papire. Zabavljam se gledajući tu moju malu fatamorganu. I dolazi mi idilično uzan i bezazlen taj mali šareni svijet što naglavce šeta po bijelom stropu moje sobe.

Tako sam se zabavljao i nekad davno, davno. U sobu mog dje­tinjstva isto je tako prodirala izvrnuta slika svijeta napolju, u ljet­na popodneva kad sam poslije kupanja ležao s još vlažnom kosom na uzglavlju koje je mirisalo po suncu. Lickao sam bjelkastu soči- cu što se uhvatila po mojim izduljenim i pocrnjelim udovima i motrio to malo strmoglavljeno ljudstvo koje mi je došlo u poho­de. Samo je onda slika bila blago uznemirena, sva oživljena neu­mornim šaranjem zmijastih pruga od refleksa mora koje je ravno­mjerno disalo pod prozorima u luci.

Daleko doba! Između njega i današnjeg mene uvalilo se goto­vo pedeset godina — pedeset godina koje se zovu čitav život, a ko­je mi se danas čine tako nestvarne, gotovo bezbolne! Nekako su se spljosnule, izgubile svaku težinu i svaku zapreminu u vremenu — puka arabeska moje misli - tako da preko njih bez zapreke po­sežem rukom u moje djetinjstvo, kao preko nesuštastvene ograde opsjenareva užeta...

2.

Naša je kuća bila na obali, kamena dvokatnica s balkonom i s gvozdenim kukama u koje se o svetkovinama uticao barjak - pra­va načelnička kuća. A pred njom mala čistina sa četiri kržljava ba­grema, koja su se s proljeća razlistavala štedljivo i suzdržano. Stan je bio uzdužno razdijeljen dugim hodnikom. Na desnoj strani, pre­ma moru, bila je blagovaonica, primaća soba, naše spavaće sobe; na lijevoj, radne prostorije, odaje mojih dviju neudatih tetaka, kuhinja, sobe za služinčad. Prostorije prema moru bile su svijetle i vedre, po­plavljene suncem. Ta strana kuće bila je nekako pretežitija: u nju se slijevao sav kućni život i sva kućna čeljad, onako kao što se putni­

6

ci slijevaju na bok kojim lađa pristaje uz obalu. Lijeva strana kuće bila je sumračna, prelivena plavkastosivim osvjetljenjem, sjenovita. U tim sjenovitim sobama moje su tetke provodile svoj neveseli, bezmirisni život, kao ono paunovo perje u vazama od lažnog mala- hita po uglovima. U te sobe mi djeca rijetko smo ulazili; a kad bi­smo ušli, govorili smo šapatom i stupali na prstima. Odmah iza ku­će počinjala se penjati krševita strmina, tako da su na stražnjoj stra­ni prozori bili bliži zemlji nego oni na pročelju. I kad bi se s prozo­ra koji su gledali na more prešlo na prozore sjenovite strane, prelaz je bio tako nagao a promjena slike i raspoloženja tako velika kao da prelaziš iz jednog svijeta u drugi. Dugački hodnik bio je razmeđe dvaju carstava: tu su se ukrštavali svjetlost i sjena. Na svim vrati­ma bila su debela mliječna stakla, ona na desnoj, sunčanoj strani sjala su u žaru, oživljena žutilom sunca koje je nadiralo i čisto previ- ralo preko okvira, a u brušenim rubovima lomile su se zrake rasip- ljući se u jarkim duginim bojama; ona na lijevoj strani bila su nije­ma, zastrta neprozirnom opalskom zamagljenošću, i, predvečer, la­gano podlivena plavkastim odsjevima. Na svim su vratima mjesto kvaka bile kugle od brušenog stakla. I te kugle kao da su bile ljepše na vratima sunčane strane: njihova zasićena plava boja čisto je ži­vjela, kao da u njima gori po žižak. Iz dubine njihovog staklenog mesa izvijao se topli jantarnožuti svjetlac i, u časovima jačeg razga- ranja, probijao se do na površinu. Na sjenovitoj strani, kugle su bile ugašene. Njihovo je plavetilo bilo zamućeno, a u sredini kao da se nazirala rana, poput crva u srcu jabuke. Mi djeca govorili smo da je u njima ubijen živac. Među ostalim dječjim igrama, bila je jedna koja nas je naročito zagrijavala: na ugovoreni znak ili riječ, svi bi­smo se razbježali da se što prije dohvatimo po jedne jabuke na vra­tima; ko bi ostao bez nje, morao je da vrši neku obrednu radnju ili određenu kaznu. Nebrojeno puta ostao sam bez jabuke, jer sam se uvijek jagmio za onima na sunčanoj strani. One su i ostalu djecu vi­še privlačile. Vjerovao sam da po opipu razaznajem “desne” jabuke od “lijevih”, one u kojima “gori” od onih “ugašenih”. Drugovi bi mi vezali oči, okretali me uokrug sve dok ne bih potpuno izgubio ori­jentaciju, i tad me vodili od jabuke do jabuke, a ja sam pogađao. I danas, ako samo zatvorim oči, mogu da izazovem one snažne svje­tlosne predstave i sivomodre zamagljenosti koje su mi se smje­njivale pod maramom, za spuštenim kapcima.

7

Mogu red da sam djetinjstvo proveo u tom hodniku gdje se bio vječiti boj između svjetlosti i sjene, između Arimana i Ahura- mazde. Odatle mi je, možda, ostala za čitav život ta vječita dvoj­nost, ta osnovna podjela svega u životu i svijetu na zonu svjetlosti i na zonu mraka. Odatle i moja nesposobnost da dobro, lijepo, ra­dost, harmoniju shvatim čisto pojmovno, bez primjese predstav- noga, već uvijek i jedino kao predstavu svjetlosti; i obratno, sve tužno i ružno, sve mrtvo i leđno, kao zakriljeno sjenom. Po tome, i naše misli mogu da budu osunčane ili sjenovite. Držim štoviše da se nikad i ne rađa misao a da nije ili okupana u suncu ili za­strta sjenom. Ja ni dandanas ne znam drukčije suditi o dobroti i zlu neke pojave, neke misli, odluke, događaja, doli po tome da li se oni javljaju u jednome ili u drugom osvjetljenju. Ako malo raz­mislim, postaje mi jasno da sam se uvijek, u svakom rješavanju i odabiranju u životu, u svakoj sumnji i pred svakim izborom, u stvari svagda riješio za onu alternativu koja se pojavljivala u svje­tlosti. Naša misao neprestano prelijeće po nepoznatim vidovima života i svijeta kao što utančani prsti slijepca prelaze preko nepo­znatih i nepojmljivih lica. A naš osjećaj sustopice prati prelijetanje misli kao što odraz u vodi prati prelijetanje ptice nad ogledalom jezera; i osjećaj tako spremno odgovara misli, da se u nama rađa­ju, naizmjenično i neprekinutim slijedom, odrazi radosti i tuge, kao osmijeh na slijepčevu licu. Ja čak mislim da se u toj igri na- izmjeničnosti i sastoji život, da ta izmjena obasjanosti i zasjenica i jeste arsa i teza našeg živoga daha, sistola i dijastola našeg živoga srca. I kad bacim pogled unatrag na život, on mi se ukazuje kao ljeskava i nemirna površina satkana od krpica svjetlosti i od krpi­ca mraka. Tako i upoznate zemlje i gradove nosim u pameti ne po nuždama i dužnostima koje su me u njih dovele, ne po presu- dnosti onoga što sam u njima doživio, ne po dobru i zlu koje sam u njima našao, ne po tome koliko sam u njima opržio ili uprskao perje i koliko sam svoga živoga mesa u njima ostavio: pamtim ih ili pod zrakama sunca ili u sjeni oblaka; valjda po tome kakve sam ih prvi put ugledao; ili možda i po tome kako se u tom prvom su­sretu na njih odrazio odraz moje sretne duše.

U tom hodniku, dakle, počeo sam živjeti. Za oblačnih i besun- čanih dana, u njemu nije bilo igre. Hodnik bi navukao sjenu na svoja stakla i pogasio svoje jabuke.

8

3.

U prizemlju se nalazila djedova pomorska agencija. Velika poplo­čana prostorija bila je pregrađena staklenim ošitom sa prozorči- ćima. U tom odijeljenom i potavanjenom dijelu, koji je zimi zagri­javala golema gvozdena peć, između kase, polica sa spisima i pulta s trgovačkim knjigama, sjedio je za prostranim pisaćim stolom moj djed. Preostali dio agencije izgledao je kao neko skladište gdje su bili bez reda istovareni sanduci tjestenine i vrećice sumpora, bale suhog bakalara, vijenci tvrdih kolača, koluti žice za vinograd, a pod koracima su se mrvili grumenovi modre galice ostavljajući plavičasttrag. Na zidu su visjele dvije geografske karte, reklame velikih prekooceanskih društava, na kojima je bio rasplašten čitav globus, a udaljene tačke zemljine kugle spojene tankim crvenim krivulja­ma sa naznakom trajanja putovanja Liverpool—Quebec 7 dana, Mar- seille—Batavia 22 dana, Hamburg—San Francisco 102 dana, i tako dalje. Nebrojeno sati proveo sam ispet na prste pred tim kartama.

Moj djed bio je snažna, zdrava priroda, energičan poslovan čov­jek. Znao je vikati na svog pisara lupajući šakom po stolu: “Ja ne­ću da plaćam stalije i kontrastalije, to upamtite jedamput zauvi­jek!” Nije bio nimalo sentimentalan. Ili tačnije, to je bivao samo u onim kalendarski određenim prigodama koje su u tu svrhu us­tanovljene, i u onim dekorativnim oblicima koji su za te prigode utvrđeni: o Božiću i Uskrsu, o godovima. Na koncu, ti dani i jesu za to da se o njima da sentimentalnosti što je njeno, da joj se plate odgovarajuće “stalije i kontrastalije”, pa da je čovjek preko čitave godine miran. (Rođen sam u pomoračkoj obitelji, a evo ni dan­danas ne znam što te dvije riječi pravo znače; one i sad za mene imaju neku tajanstvenu, pomalo mitsku vrijednost. Ima u mom rječniku još dosta takvih riječi — imena raslinja i ptica, i koječega drugoga - kojima nikad nisam saznao pravog značenja: baš kao da sam se podsvjesno uklanjao njihovom tačnom saznanju, da im ne bih razorio čar. Da sam kad popustio radoznalosti i zavirio u kakvu stručnu knjigu, rječnik, leksikon, sveo bih tu pticu i taj svi­jet na određenu zoološku ili botaničku vrstu; ovako, oni u meni fantastično žive, kao ptice i cvjetovi sa istočnjačkih sagova.)

I eto, desi se da neki takav snažan, gromadan čovjek, iz jednog komada, uzme za ženu krhku i bolećivu djevojku iz kakve stare

9

porodice istančale krvi. I, kao što uvijek biva, tanja krv pretegne, i slabost nadjača snagu. U tom i jest nevolja, u tom i leži opasna snaga slabosti: što ona nagriza, rastače, i najzad neminovno savla­da snagu. Poznata priča! Takva djevojka donese u prćiju tanko­ćutnost, slabu otpornost za život, eventualno i hemofiliju, ili sklo­nost samoubijstvu; a ponekad i nadarenost za muziku, za slikar­stvo, ili za ma što lijepo i beskorisno. Sve u svemu, rđav posao. I ta­ko, što, za taj mudri i sračunati korak ka oplemenjenju soja, uči­njen od onog pretka koji nije htio da plaća stalije i kontrastalije, dogodi se da otada pa za vječita vremena čitav niz pokoljenja pla­ća životu svakojake stalije i kontrastalije.

Cesto sam pomišljao da je još najrazumnije što bi takvi sojevi mogli da učine, to - da sami sebe zbrišu. Istina, za to se već brine sama priroda snabdijevajući ih slabom plodnošću, smislom za strasti koje krate i sagaraju život, ukusom za tragična skončava- nja, i tome sličnim. No to nije dovoljno. Ali, s druge strane, kako tražiti od njih toliku hrabrost, toliki heroizam, da sami sebe, po svjesnoj odluci, odjednom i konačno unište? Zar to ne bi značilo odvažnost? A oni što imaju odvažnosti — to su baš oni koji treba da žive! I tako, nema druge nego stvar prepustiti za to određenim faktorima: zato su tu, pored već spomenute neplodnosti, nasljed­nih bolesti i drugog, revolucije, kataklizmi i preoštre životne kli­me, u kojima takve biljčice, htjele ne htjele, moraju da uginu.

Pa opet — začudo! - i pored trpkih misli koje katkad upućujem na njen račun, čini mi se da sam, potajno od sama sebe, u dnu du­še, zahvalan toj i takvoj baki, i da ne bih želio da je bila nikoja druga i niukoliko drukčija. Imam osjećaj da bih bez te njene prći­je bio prošao kroz život zazidanih ušiju i s neprobojnom opnom na očima.

Sto ćete! Ljudi vole sve svoje, pa i svoje slabosti. I svoju ranja- vost, i svoju zlu sreću, i svoje prokletstvo: i u tome leži jedan dio nas. I to naš najprisniji, najkrvaviji dio. Kako bismo ga dakle mo­gli ne voljeti?

Na koncu, sasvim shvatljivo. Oprostivo je što ljudi vole sebe uprav onakvima kakvi jesu. U napasti sam gotovo da kažem da je to zdravo, da to odaje izvjesni smisao za realnost: pretpostavlja­ti nekakvog drugog, irealnog, dočaravanog ja svome istinskome, postojećem ja, očevidno bi značilo pretpostavljati uobraženo real­

10

nome, fantom živome stvoru; značilo bi, na koncu konca, voljeti više nekog drugog nego sama sebe. A to, sve mi se čini, ne bi baš moglo da se nazove stvarnim, pa ni zdravim; to bi, štoviše, bio u neku ruku idealizam. Zar, pri pomisli da bismo bili drugi nego što smo - daleko uspjeliji, daleko čarobniji, pa i daleko sretniji — du­boko u nama, ipak, nešto ne zazebe? Ne javi li se u nama neka nostalgija za samim sobom: kao da sami sebi umiremo?

Nimalo neobičan osjećaj, poznat i sasvim priprostim, jedno­stavnim ljudima, zanatlijama, praljama. U očekivanju prinove, oni mogu priželjkivati ko zna kakvo dijete. Ali čim se dijete rodilo, oni vole baš ono i baš onakvo kakvo je, i ne bi ga dali ni za koje drugo. Zar je onda čudo što i samo to dijete voli sebe baš s takvim crtama, svojstvima, osobenostima, i što baš u njima osjeća sebe?

Mi prema samima sebi, pored golog, neposredno egoističnog osjećanja svoga ja, gajimo i izvjesni zaštitničko-materinski osjećaj. Nešto kao misao na odlutalog. Ima tu jedno malo (beskrajno ma­lo ali neprelazno) rastojanje između voljenoga i onoga koji voli, između odlutaloga i onoga koji podnimljen sjedi na pragu. A po­nekad se taj osjećaj zaoštri, pa zadobije sasvim određen i izrazit vid odnosa prema drugome, čudno srodan onom osjećaju koji nas obvezuje da damo pogreba bliskoj osobi. I nema u tome ni traga kakvom raznježenju nad samim sobom: mi prisustvujemo, s cr­nim florom oko šešira, ali sasvim suha oka i spečena nepca, tom posljednjem aktu dugovanja prema nekome ko nam je zadao i previše glavobolje.

Da. Ljudi vole i svoje krize, i svoje lomove, i svoja bankrotstva. Oni su, štoviše, ljubomorni na njih. Oni se ponekad čak i vrijeđa­ju kad im se ne priznaju. Jer oni imaju pravo na njih, onako kao što čovjek ima pravo na svoju rođenu fizionomiju. A pravo na vla­stitu fizionomiju jedno je od najosnovnijih ljudskih prava. Najli- čnije, najneotuđivije. Ta koje drugo pravo, ta što drugo uopće os­taje čovjeku koji je isplivao go iz brodoloma, čovjeku koji je odsje­dio robiju ili ma što prelomno doživio ili proživio - što mu, velim, ostaje i kad mu se sve drugo poreče, uskrati, oduzme - doli taj goli i oglodani fakat: ja sam preživio brodolom, ja sam odsjedio svoje!

No kako bilo (a možda sve to naklapam tek iz neke nesvjesne težnje ka samoobrani), sjećam se da sam od najranijeg djetinjstva

11

bio tašt na svoje boljke, na svoje ranjavosti. Kad bi dadilja vrteći nada mnom glavom uskliknula: “Ih! ovo vam dijete čuje kako trava raste!”, sav bih se iznutra ozario od zadovoljstva, poput pa- davičavog lazarončića koji se među bucmastim drugovima blaže­no smiješi pod pomazanjem svoje skupe vrline. Zapažao sam ka­ko bi se tad na bakinom licu upalio osmijeh tajnog likovanja. (A činilo mi se bjelodano da joj dadilja takvim govorenjem podilazi, napipavajući nepogrešivim instinktom primitivca što starici naj­više ugađa.) Ko zna, možda je moja bolećivost pružala neku utje­hu njenom dugo zapostavljanom ponosu, neku naknadu za bog­zna kakve i kolike tajne povrede, i gotovo neku pobjedničku od­mazdu za djedovu cjeloživotnu gluhu bešćutnost, ili za njegovu, u izuzetnim časovima krupne nježnosti, nadmoćnu obazrivost prema njenoj prezavoj ustreptalosti.

4.

Uvijek kad na paviljonu preko puta otvore ili zatvore jedan pro­zor, mojom sobom preleti miš. I taj me miš podsjeti na jednu svje­tlosnu igru iz djetinjstva.

Hladne, razumne igračke, sazdane od krute tvari, strogo ome­đene u prostoru i uvijek sebi ravne, slabo vesele djetinju dušu. Ko nije gledao žalost djeteta nad razvaljenom igračkom? Previše tva­ri, previše krpe, previše drva, željeza, pilovine - a malo duše. Je­dan iskočio kotačić ili prebijena opružica tamo gdje je dijete misli­lo naći dušu!

Neiscrpne su, naprotiv, bile radosti koje mi je podala igra miša. Zarobio bih u ogledalcetu zračicu sunca, odrazio je s male povr­šine stakalca negdje napolje, na mrku plohu samostanskog zida, na zbrčkana lica dviju domaćica što na povratku s tržnice razgo­varaju na ulici, na njuškicu mlade mačke koja se trudi da šapicom otrese svjetlosni odraz. Samo neznatan pomak ruke, i miš bi hitro prevalio desetke metara, preletio kao velik žut leptir s mirne po­vršine zida na lice slijepca prosjaka na uglu, zatreperio u krošnji bagrema, pa naglo preskočio, zagnao se u mračnu hladovitu du­binu konobe preko ulice, zalepršao u ogledalima brijačnice, zaig­rao na stoliću starog časovničara što s lupom na oku pažljivo čač­ka među kotačićima u utrobi sata. Na svom luckastom letu, moj

12

je miš oživljavao tačku na koju bi sjeo, podajući pokret ukočenim predmetima i osmijeh tužnim ljudskim stvarima koje ga od svog postanka nisu poznale.

To malo stakalce u djetinjim rukama i jedna zarobljena zraka božjeg sunca bili su kadri da djetetu dadu iluziju da je i samo po­stalo jedan mali gospod bog. Besprostoran i posvudašan; i, onako pritajen iza žaluzija, nekako ugodno odsutan iz svijeta i zbivanja, a opet ne sasvim bez uvida u njih, ne sasvim bez saznanja o njima.

Kasnije, kad god sam gledao žutu pahulju osmijeha što se rađa na izmorenim licima patnika, pognutih ljudi i zabrađenih žena po svim mjestima ljudske patnje, od strpljivih noćnih željezničkih če­kaonica trećeg razreda do bolnica i od dvorane za razgovore u ka- znionama do mjesta tužnog razvrata, na licima iseljenika u čas kad se lađa otkida od obale, na licima robijaša na suncu, na lici­ma umirućih; kad sam gledao kako ih ozaruje kratkim bljeskom ko zna kakve daleke šimere ili utjehom ko zna kakve neizvjesne nade, svaki put sam pomišljao: evo se nesmiljena ruka demijurga igra s ovim nevoljnicima, odrazuje im svog ćudljivog miša na licu, zavarava im glad sreće svojim lepršanjam, odbljeskuje im sa svog varavog ogledalca jedan odbljesak vječnosti na njihova stara i umorna lica.

I opet se zabavljam gonetajući: ko je taj što otvaranjem i za­tvaranjem prozora na paviljonu preko puta nesvjesno nagoni svje­tlosnog miša po mojoj bolesničkoj sobi? ,

5.

Oca nisam upamtio. Ali iz pričanja (i, možda, još više iz prešut- kivanja) koja sam o njemu iz djetinjstva upamtio, kao i po njego­vim brojnim fotografijama iz raznih doba života koje sam u albu­mima prevrtao, satkao sam njegov lik, pa mi je tako živ i stvaran da još i danas imam osjećaj da sam ga u životu poznavao. Istina, malko smo hladni u međusobnim odnosima (hladni no nimalo neprijatelji), ali se dobro, baš vrlo dobro poznamo. Samo, ne znam zašto, uvijek mi se čini da sam stariji od njega. Gledam na nj s uviđavnošću i s otpuštanjem, kao da sam ja njemu otac. A po­nekad, opet, kao da sam mu stariji, i razumniji, brat. I kad mi­slim na njega (a ja uvijek mislim slikovno), vidim ga o mom lije­

13

vom boku, i nešto nižeg od mene: stupamo tako, zajedno, rame uz rame, i njegovo je desno rame malko niže od mog lijevog.

Ne mrzim ga. Možda ga čak pomalo i volim. Volim ga onim nezainteresiranim i nepomućenim osjećajem kojim volimo u su­štini indiferentne stvari. Onako kao što se vole malko luckasti i nezaglavljeni ljudi koji su sami krivi svojoj nesreći. Ima nešto ple­menito, velikodušno, nešto nesebično u tome: biti sam kriv svo­joj nesreći. Nešto što čovjeka iskupljuje.

A zadao mi je jada u mom djetinjstvu! Mogu slobodno reći da mi je zagorčao i otrovao najmlađe godine.

Bio je pomorac — mlad, veoma lijep plav čovjek s odrazom tužne ležernosti u svijetlim očima. S onim jedva primjetnim bla­gim osmijehom bezbrižnosti u kome kao da se već nagoviješta da će ta bezbrižnost nekad biti skupo plaćena. Plovio je nekoliko go­dina kao zapovjednik na jedrenjaku Margarita, u kome je moj djed imao najveći broj udjela, i zaglavio je na moru dok sam ja još bio u povojima. Kratko rečeno, bio je to jedan od onih ljudi o ko­jima se kod nas ne kaže “pokojni”, nego “jadni”: “jadni Frano”, “jadni naš Frano”.

Takvi ljudi nije red da imaju djece. Pored svega drugoga, još i zato što ta djeca bivaju otprilike ovakva kakav sam ja. A to nije dobro. Ne, takvi ljudi nikako ne treba da imaju djece.

Sto li sve malograđanska glad za senzacijama i gusta, paklina- sta fantazija pučkih ženica nisu izmaštale i saplele oko te smrti! Kad sam u vrela ljetna popodneva, vraćajući se s kupanja, pro­lazio krivudavim kamenim uličicama ribarskog predgrađa da iz­bjegnem sunčanu žegu, na istršalim lopaticama osjećao sam, kao dvije koncentrirane žiže leća, crne oči pučanki, mornarskih udovi­ca i ribarskih nevjenčanih žena što su sjedile na pragu sučući me­đu mrkim prstima pređu ili dojeći goluždravu djecu. Za mojim prolaskom dizao se šapat ogovaranja. Znam da se pričalo da su oca, nasred oceana, mornari ubili i bacili u more zato što je prema njima bio “gori nego pas”. A govorkalo se i to da nije umro, već da živi, pod krivim imenom, negdje u Južnoj Americi, gdje se po­novno oženio, osnovao novu familiju, izrodio djecu. Ali izgleda da je istina, ipak, bila naprosto to, da je, sasvim nezavisno od svojih grijeha, na pučini naglo obolio od zapleta crijeva — mal del miserere, kako se kod nas govorilo — i umro, pa su ga lijepo zašili u kožnatu

14

vreću, kao što je red i običaj — i predali ga moru. (I taj mal del mi- serere je jedna od riječi koje su onda u mojoj nutrini odjekivale, a i danas odjekuju, golemim mitskim odjekom. Po jednoj od onih čudnih djetinjih kontaminacija, još mi je i sada narazdvojivo s njim vezan Miserere iz Trubadura, te ne mogu ni dan-danas da se sjetim jednoga a da smjesta ne iskrsne i ono drugo: kad god i ma gdje slušao zvuke tog melodramskog Miserere, zvuče mi kao opi­jelo nad mojim mrtvim ocem zašivenim u kožnatu vreću nad ko­jom se zaklapaju sutonski vali oceana.)

Kako bilo da bilo, ja sam se neiskazano napatio zbog te “miste­rije” i zbog tih govorkanja koja sam neizravno i s pritajenom us- treptalošću doznavao. A koja su u nejakoj duši pravila tim teži lom i haranje što sam morao brižno kriti pred starijima da ma šta o tome znam, pretvarajući se da ne shvaćam aluzije i polovične fraze u njihovim razgovorima. No mislim da je ipak na stvari ne­što bilo; svakako nešto daleko manje fantastično i možda sasvim različito od onoga što se pričalo; ali ipak nešto. I da je to nešto bez sumnje u sebi sadržavalo jednu klicu, nesravnjivo slabiju po intenzitetu, ali u osnovi one iste emocionalnosti koja je strasno ži­vjela u tim pučkim pričanjima. Zadugo sam naslućivao i opipavao to nešto a da nisam mogao da ga spoznam ili odgonetnem. Vje- rovatno sam se kasnije i sam i nesvjesno uklanjao tom saznanju, u doba kad mi se učinilo (i kad sam to zažalio) da je ionako podo­sta osiromašen i sveden na malošta patrimonij fantastičnoga u meni.

Cesto sam, u noći, s osjećajem da se prokradam u zabranjenu bajoslovnu baštu, dugo i dugo mislio na tu moju neizvjesnu ma­ćehu i na tu moju nepoznatu polubraću. Bio sam prepun svakoja­ke radoznalosti o njima. Vjerovao sam da ih mrzim, a ipak me ne­što neodoljivo vuklo k njima. U stvari, to nije bila mržnja, već vi­še kao neko udivljenje, s trunčicom zavisti, možda. I još, kao neka nostalgija. I to ne nostalgija za rođenim ocem, već baš za tom ne- predstavljivom i neviđenom polubraćom. Ranije, dok sam se smatrao jedincem, osjećao sam se potpun, cjelokupna jedinka. Sad, kao da sam se našao nekako osiromašen, kao da sam samo dio sebe, dok su ostali dijelovi rasuti po bijelom svijetu, negdje ta­mo u dubinama Južne Amerike (a i još drugdje, posvuda!...), i usađena u meni strana a nepoznata tjelesa. Čvrsto sam odlučivao

15

da ću, čim malo narastem, otići u potragu za tom polubraćom, za tim rasturenim dvojnicima. I taj mi je cilj u djetinjstvu zavaravao, opravdavao i osmišljavao moj iskonski nagon za lutanjem. — Smi­ješna i mutna motanja osjećaja, polovičnih osjećaja, senzacija, ka­kva se već rađaju u djetinjim dušama!

6.

Majka mi je bila iz nešto boljih pučkih redova. Njen otac je imao mali mlin za buhač i uživao glas mirna i čestita čovjeka. Pobrinuo se da kćerki dade nekakav odgoj, pa je poslao na tri četiri godine u jedan djevojački zavod koji su vodile duvne. Moj djed je vjerovatno uvidio na mom ocu i na mlađem mu bratu, mom stricu, pogrešnost svog koraka ka oplemenjenju soja, pa je pohitao da to ispravi. Zato je spremno i sa širinom poteza pristao da mu sin uzme za ženu zdravu djevojku-ljepoticu iz puka u koju se bio “smrtno zaljubio”. Djedov mudro-dinastički eugenetski račun bio je jedna od koristi tog posla. Druga je bila glas širine i demokratičnosti koji je time zadobivao. A treća, nadodatna ali nipošto neznačajna, ležala je u tome što je ona prva korist bila uspješno maskirana ovom drugom; to su u neku ruku bile kao kamate na moralnim, nematerijalnim dobrima, koje se također isplaćuju u istovrsnoj valuti, to jest opet u jednoj daljoj moralnoj nematerijalnoj vrednoti.

Djed je, dakle, sve to bio lijepo smislio i sračunao. Ali, bilo je već kasno: ono što je učinjeno, učinjeno je, i jedamput počinjena pogreška nije se dala više opozvati, a jedamput započeto plaćanje “stalija i kontrastalija” moralo se neumitno nastaviti do kraja. Moj “smrtno zaljubljeni” otac ostao je kratko vrijeme uz moju majku, s njom začeo mene, svog sina, pa opet odlutao morima. Ne znam da li se na tim putovanjima i dalje smrtno zaljubljivao ili nije, ali znam da se nije našao kod kuće kad sam se ja rodio, i da me nikad nije vidio, jer je prije toga završio u svojoj kožnatoj vreći. A ja sam ostao u krilu majci, koja je i dalje ostala u njega smrtno zaljubljena. Gotovo ga nikad nije spominjala i obarala je oči kad bi ga drugi spomenuli, ali se sjećam iz najranijeg djetinj­stva kako je navečer pred lijeganje, kad je mislila da ja već spavam (dok sam naprotiv pritajena daha virio kroz trepavice), dugo sta­jala raspletene kose gledajući u njegovu sliku na komodi. Bila je

16

to fotografija lijepa plava čovjeka u marinskoj gala uniformi, s mekom bradom a la Maksimilijan, u pozlaćenom baroknom okvi- riću. I, kao što uvijek biva da neka banalna asocijacija nadođe da nam pokvari i na svoj neukusni način uobliči neku našu neposred­nu i svježu impresiju, tako mi se i ta slika majke s raspletenom kosom stopila s ilustracijom na naslovnoj stranici onda jako omi­ljele pjesme 11 pianto della vergine. Samo, za utjehu, majka mi se či­nila beskrajno ljepšom od one loše crtane i malko tuste garavuše na omotu pjesme. Nadalje, garavuši s omota bila je sletila na ra­me rajska ptica, koja je skupa s njom tužila. Još i danas moram da izvršim svjesni napor kako bih iz predstave moje majke otjerao tu nametničku pticu što joj je sjela na rame.

Vjerovao sam da je najpogodniji čas za motrenje ljudi navečer kad liježu. Tad upoznajemo njihovo dublje, tajno, pravo svojstvo. Zasebna pregradica u mozgu čuva mi jednu izdvojenu sliku - sje­ćanje na djeda. Još sasvim nejak, prenoćio sam uz njega jednu noć. (Tad je već spavao sam u sobi; bakici je narušavalo san nje­govo hrkanje, a on, činilo mi se, kao da naumice nije htio da odu­stane od njega, nalazeći u hrkanju naročitu draž od afirmacije se­be.) Sirom su rastvorili vrata da unesu moj krevetić; četiri snažna čovjeka, s kapom pod miškom, svaki na svom uglu, unosila su na prstima plavi krevetak; bilo je u tome nečeg dofenskog. Sam, ne znam s kakvim radoznalim uzbuđenjem, pri treptavoj svjetlosti veilleuse, jedva sam iščekao čas kad su u predsoblju zaškripale da­ske pod djedovim korakom. Zažmurio sam, u zapažačkoj zasjedi. Skidao se dugo, natenane, komad po komad. Odbacivao od sebe sve redom, iscrpno, nesebično. Čovjek se naprosto demontirao, dekomponirao. Izgledao sam sa zebnjom: hoće li išta od njega os­tati? Načas moradoh sklopiti vjeđe, kad se okrenuo prema meni. Ali i taj časak bio je dovoljan da mi izmakne jedna karika u slije­du metamorfoza, i baš ona najhitnija: preda mnom je već stajao, gotov i promitaren, noćni čovjek. Očekivao sam: neće li početi da klanja? (Možda je potajno Turčin?) Ali ne: u bijeloj spavaćici do pola gnjata, s bosim nogama u papučama (začudo tanki gležnje- vi!), licem u lice s malom, u srebro okovanom bizantinskom ma- donicom koju je donio s Levanta još njegov djed, skromni vođa palube, molio je u sebi neku svoju kratku brodovlasničku moli­tvu. Usput, povremeno je izvlačio iz papuče desnu nogu i češkao

17

se noktom palca po lijevom listu. Zatim, nekim linimentom iz tu­be (nagao otkos tropskog miomirisa zasitio je toplu polutamu) dugo je trljao koljeno (faza mađioničar: mast od šišmiša, s dlakom krastače, korijenom trave-obeznanke, i tri lista trave od nepomi- sli, sedam kapi krvi od nekrštena djeteta). A onda je došlo ono naj­uzbudljivije: iz ugla je dohvatio trskovaču s drškom od jelenjeg roga (znao sam! u njoj je skriven štilet, blistav i tanak kao guja! - faza fakir). Ali nije izvukao perfidnu oštricu iz njenog pretvorno bezazlenog trskovog skrovišta, nego je podigao trskovaču uvis i navukao bolje zavjesu, da me rano sunce ne probudi. - Vjerujem da bi odrastao čovjek mogao lako zaboraviti fizionomiju sudije koji mu izriče smrtnu kaznu, ali slika djeda u spavaćici što pred licem bizantinske ikonice palcem desne noge češe list lijeve, ne zaboravlja se nikada.

Majka mi je bila žena s tihim, dubokim osjećajima koji nikad nisu izbijali na površinu u ekspanzivnim izljevima. Dobra, strplji­va, prema svakome naklono predubijeđena još i prije nego bi ga upoznala, sa svakim se lako slagala i iznalazila neposredan dodir. A ta njena krotka prijaznost nije ju unižavala, već, naprotiv, uz­dizala u svačijim očima. I baka ju je jako voljela, činilo mi se čak više, ili bar toplije, nego svoje vlastite dvije kćeri.

Cesto sam, u proljeće, u malom no gustom, sjenovitom vrtu iz­nad kuće dugo ležao u njenom krilu. Gledao sam odozdo njene jasne i smirene oči nadnesene nada mnom. Povrh njene glave is- prepletalo se mrko granje lovora sa svjetlijim granjem oleandra u cvatu na pozadini prorijetkog proljetnog neba. Sav bih se upio u te oči, koje su mi, onako u izokrenutoj slici, s obrvama pod sobom i podočnjacima nad sobom, dolazile čudne i nove, u isti mah i do­bro znane i sasvim nepoznate. Dobivale su nešto pronicavo, nešto što prodire do dna i razgolićava, a one same ostajale nepronicljive, praveći nam znanu i voljenu osobu iznenadno dalekom i zagonet­no tuđom. Mogao sam da dugo i nenasitno gledam u njih. Pogled mi je ostajao uvijek usredotočen na same te oči, dok se slika lica ukazivala rasplinuta i zamućena, a pojedinosti fizionomije zama­gljeno daleke, kao udaljene tačke pejzaža. Tek su nešto prisutnije bile dvije tamne rupe nosnica, koje su se, uslijed napornijeg disa­nja od pognutog položaja uzastopno širile i sužavale; i u tom ši­renju i sužavanju bila je kao neka prijetnja i jedna mala jeza. Mi­

18

jenjao se izraz lica kako god htio, razvedravao se ili smračavao, usklađivale se njegove crte u osmijeh — svejedno, same oči ostaja­le su uvijek iste, duboko ozbiljne, bez prelaznih odraza i letimič­nih svjetala. Neumitnom jasnoćom ocrtane, postojane zjene, a opet nepronicljive, apsolutne, kao zjene gospodnje.

— Mama! — uskliknuo bih trzajući je za rukav. - Ja te ne po­znam! Ja te ne poznam!...

Ona bi se osmjehnula, ali je i taj osmijeh ostajao ograničen na sama usta i treptao oko njih, tek blijedo i mutno uočljiv na kraj­njoj ivici vidnog polja. Prožimala me sve dublje hladovitost tih očiju, i sve više osvajala tuđost. Poplavio bi me paničan osjećaj.

— Mama! Mama! — povikao bih usplahiren, kao da je dozivljem iz velike daljine u koju se izmakla, naglo joj ustajući iz krila. Sjeo bih na klupicu držeći je objema rukama čvrsto za zapešća i zureći joj u lice sav željan da u njemu opet prepoznam i nađem dobro poznate bliske crte, ono ljudsko u njima, na koncu. A ona me pi­tala, s malim izrazom zabrinutosti i neshvaćanja:

— Sto ti je? Reci, što ti je?Ja ne bih odgovorio ništa. Samo sam se smiješio, s onim blaže­

nim umorom koji nastupa poslije nagle prepasti.Izgubio sam je vrlo rano, na samom prelazu iz djetinjstva u dje-

čaštvo. Njenim nestankom kao da su se sve stvari oko mene is­praznile, i svi drugi osjećaji izgubili svoj skriveni izvor i svoj pravi osnov: njenim nestankom kao da je nestalo bez povratka i mno- gošta drugo, prividno bez ikakve veze s njom. A umrla je naglo, u nekoliko dana, od upale pluća, poslije jednog izleta na kome smo se lijepo zabavili i o kome su na povratku stariji neumorno ponavljali da ne pamte ljepšega i da ćemo ga se zadugo sjećati.

7.

Sav kućni život odvijao se u blagovaonici i sve presudne stvari u životu porodice kao da su se tu odigrale. Tu se okupljala čitava obitelj o doručku, o ručku, o večeri. Moje dvije tetke doplovile bi iz svojih odaja posljednje, kad su već svi posjedali za sto. Doplo­vile bi sitnim, nezamjetljivim koracima skrivenim pod njihovim dugim suknjama, slične dvama kartonskim labudovima što izme­đu kulisa doklize glatkom površinom jezera.

19

Obje tetke skupa sačinjavale su samo jedno biće. Pojedina od njih kao da nije bila čitava stvar za sebe već samo polovina jedne dvojne stvari: rukavica koja je izgubila svoju paricu, ili jedno od stakala prelomljenog lornjona. Doista, kao da su na svijet gledale i svijet doživljavale samo jednim parom očiju. Držim da nikada jedna od njih nije pomislila ili osjetila nešto što u isti mah nije osjetila ili pomislila i druga: i čovjek se u čudu obazirao, kao da se želi uvjeriti nisu li te dvije duhovne sijamske blizanke i fizički nevidljivo spojene nekim skrivenim gajtanom. Kad je govorila je­dna, jasno se osjećalo, i već podrazumijevalo, da tim izražava mi­šljenje obiju. Zato su govorile naizmjenično, i otprilike u jedna­kim obrocima, kao dva klerika za nalonjama koji naizmjenično či­taju pasuse evanđelja. A bilo je nešto nepobjedivo i vraški smišlje­no u neumornosti tog govornog tandema! Tek u časovima potrebe za jačom apodiktičnošću govorile su obje u jedan mah, i to goto­vo savršeno istovjetan tekst.

Po dvorištu iza kuće šetale su godinama, snuždeno i nerazdruži- vo, dvije pogrbljene, mučaljive biserke — “faraunke”. Godinama nisu dale od sebe glasa, godinama se nisu razdvojile ni za sami je­dan korak. Vrijeme i promjene i događaji, pa ni sitni, kokošiji do­gađaji koji su usplahirivali ostalo dvorište, za njih nisu postojali. Eto takve su bile i moje dvije tetke. Usidjelice već po rođenju, re­kao bih po rođenom talentu; i, činilo mi se, stalno istih godina. Na primjeru mog odnosa prema njima (a i njihovog prema meni) naučio sam kako možemo godinama s nekim živjeti a da se među nama ne razvije klica bilo kakvog osjećanja. Možda me sad, iz ove vremenske udaljenosti, sjećanje vara, ali mi se čini da čitavog vije­ka nisam s njima, objema zajedno, izmijenio usve trideset riječi.

Pod starost, dugo poslije mog odlaska od kuće, u općem rasu­lu porodice, odselile su iz mjesta. (Sad pomišljam kakav li doga­đaj, kakav li kataklizam mora da im se učinio taj odlazak — njima, kojima je valjda bilo nepojmljivo da se uopće može živjeti negdje van našeg mjesta, u drugoj kakvoj kući, drugim kakvim načinomživota!) Sklonile su se u neki samostan i zavještale mu svoje neu-potrebljene miraze, koji su, uzaludni i djevičanski netaknuti, nad­živjeti obiteljski slom. I tu su dokončale svoj vijek.

20

8.

U toj su se blagovaonici primali posjetioci i familijarni gosti. Sa­lon, s vječito spuštenim žaluzijama i s naslonjačima pod navla­kom, rijetko se otvarao. To je bivalo samo u naročito svečanim prigodama, kad se slavio djedov načelnički jubilej, o velikim svet­kovinama, ili kad bi u mjesto banuo kakav visoki gost. I još u jed­noj prilici: kod smrtnog slučaja u porodici. Pamtim, tu je bio po­stavljen odar pokojne majke.

Jednom je u našu varošicu zalutao neki nadvojvoda od carske kuće. Tu je prekinuo putovanje van predviđenog programa, na­tjeran morskom bolešću. Bilo je jako nevrijeme, i brza pruga ko­jom se vozio prema jugu svratila je mimo voznog reda u naše mje­sto da ga iskrca. Eto, jedna takva stvar kao što je morska bolest, ako je samo dovoljno jaka, kadra je da nadvlada i dinastičke ob­zire, i dvorsku pragmatiku, i hiljadugodišnju dresuru. Gledao sam kraljeve u izgnanstvu, generale poslije neslavne kapitulacije, pregaoce i fanatike poslije sloma njihove zavjetne misli i nad ru­ševinama njihovog životnog djela. I, usuđujem se reći, uvjerio sam se da sve to nije kadro da onako prisno i neposredno poljulja i ugrozi onaj bijedni sud u kome živi taj duh, ta ideja, ta vjera, kao što to može da učini jedna vulgarna morska bolest ili jedna jača zubobolja. Oni kraljevi i vojskovođe i apostoli možda jače i dublje misle svoju patnju; ali da onaj sa zuboboljom ili s morskom bolešću kudikamo prisnije i neposrednije svoju patnju osjeća, o to­me nema sumnje. Kao potvrda može da posluži i ova mala reflek­sija: svi mi gotovo uvijek više ili manje stiliziramo naše duševne patnje; svi mi znamo da njima nije strana diskriminacija lijepoga i ružnoga, svi mi osjećamo da u njima latentno leži neki estetski kvalitet, da su one podobne za estetsku preradu, pa da se od njih doista kasnije često i prave poeme i tragedije i simfonije i slično. A ko je još stilizirao morsku bolest ili istinsku zubobolju? Ko je još u njima učestvovao ma i trunkom svoga bića drukčije nego is­ključivo i potpuno kao go čovjek, kao zgoljna gruda mesa koja pati? A ako se ta jasna i nedvojbena istina sadržana u morskoj bo­lesti i u zubobolji rado ne priznaje, to je samo zbog poštede ljud­skog dostojanstva. Ali nalazim da se nepriznavanjem te jasne, zdrave, demokratične istine čini nepravda baš onom običnom,

21

prosječnom, svakidašnjem čovjeku; koji tvori bazu ljudske paramide a koga takve istine-zubobolje najviše taru i pogađaju. Jer i time on biva prikraćen u onom osnovnom ljudskom pravu: u pravu da mu se bar prizna njegova nesreća. Pa se tako, sve za ljubav ljudskog dostojanstva onog običnog, prosječnog čovjeka, na drugu stranu i drugim načinom, opet poriče i umanjuje to isto dostojanstvo tog istog čovjeka.

Kad se nekoliko dana kasnije, u krugu lučke i mornarske čeljadi na molu, razgovaralo o događaju s nadvojvodom, sjećam se kako je jedan stariji mornar uzimao u zaštitu nadvojvodino ljudsko dosto­janstvo, koje je izgledalo ugroženo i dovedeno u pitanje prijetnjom smiješnoga: “Nu, boga ti! Kako neće naškoditi nadvojvodi, kad je bila takva morina da je naškodilo i jednom psu na brodu! Razumi­jete li? povraćao je i pas — a kamoli neće nadvojvoda!” — Pitam: gdje je taj pas ili taj nadvojvoda koji bi povraćali iz idejnih razloga?

Nadvojvoda je sa svojim ađutantom prenoćio u našoj kući, i su­tradan, kad se vrijeme nešto stišalo, nastavio svoj put. Taj njegov jednonoćni boravak u našem mjestu ostao je i za samo mjesto i za naš dom nezaboravan, svijetao događaj. A za njega, vjerovatno, samo uspomena na jednu beskrajno tužnu večer i noć provedenu na krajnjoj granici ljudski naseljivog pojasa. Mogu da zamislim njegovu tjeskobu za te jedne noći probdjevene u zabitnom gnije­zdu šćućurenom pod stijenom surog, golog masiva koji je zajahao za vrat našem mjestu, stiješnjenom na uskoj traci zemljišta izme­đu njega i divljačnog mora. Kasnije je poslao, u znak visoke paž­nje, svoju fotografiju (teško alkoholičarsko lice u svijetložutom okviru od jelenje kože s tankim zlatnim rubom), koja je otada uvijek visjela nad divanom u salonu.

Ja nisam trpio tu prostoriju “koja je vidjela nadvojvodu”. Njena zidna tapiserija isprepletenih bolesno plavih i zabajonski žutih ša­ra pokretala mi je klicu čisto fizičke mučnine u želucu. I mislim da pogotovu nije mogla smirujuće djelovati na nadvojvodu, već ionako smućenog morskom bolešću. U taj sam se salon sklanjao kad bi mi zbog bilo čega postalo neizdrživo u kući. Skutrio bih se u uglu, iza naslonjača s navlakom, i dugo ćubio tako, u polumra­ku. Slušao sam kako me po kući zivkaju i traže, kako se pitaju gdje li sam mogao isplinuti, i čudio se njihovom malograđanskom odsustvu fantazije, kome nikako da sine gdje da me potraže. Sa-

22

Ion je bio odijeljen od blagovaonice samo tankim ošitom, nalazio sam se na sam jedan korak od njih — ali i taj jedan korak za njiho­vu fantaziju bio je nepremostiv.

U blagovaonici je preko čitavog dana boravio, kao njen tihi šumski duh, moj bolešljivi stric. Bio je nekoliko godina mlađi od mog oca: između njih dvojice umrla su dva brata, u nejakim godi­nama. (Njihova imena znao sam s mramorne ploče na porodičnoj grobnici. Pobuđivala mi je smijeh pomisao na te stričeve u krat­kim hlačicama ili čak u povojima: prema mom zamišljanju, po­jam strica morao je kao neminovni atribut imati brkove. Zami­slite dijete u garde-enfant-u s brkovima!) Koliko god je moj otac zadao djedu jada i glavobolje svojim nemirom, toliko mu je ovaj stric, na sasvim drugi način, nanosio neprestanu bol opominjući ga stalno na njegov životni neuspjeh. Naravno, o tome nije nikad pala ni jedna jedina otvorena niječ, ali se osjećalo da je to za djeda jedan od onih muklih bolova koji stalno tište i koji traju čitav ži­vot, ako se nikad i ne spominju. Krhka zdravlja, obazriv prema svemu i svakome do granice smiješnog, prosijed otkad god ga ja pamtim, brižljiv do pedantnosti u odjeći i u svemu drugome, stric je prosjedio svoj vijek u toj prostoriji a da nikad nije osjetio ni žur­be ni duga vremena, jednako kao ni ona stabljika filodendrona koja u uglu već godinama bezglasno živi, u ustajalom zraku i du­hanskom dimu, pružajući bespomoćno na sve strane svoje zelene dlanove poput neke storuke Niobe.

S prozora se pružao pogled na uski zaljev i luku. Na okruglom stoliću uz prozor uvijek je ležao dogled kojim je stric - ko bi ga znao zašto! - s neobičnim zanimanjem posmatrao dolazak paro­broda čim bi se pojavio iza grobljanskog rta.

Pomorački sin, nijednom nije poduzeo kakvo dulje putovanje morem. Ali je zato sa živim interesom pratio kretanje lađa.

— O! Danas je Liburnia uranila čitav četvrt sata! — uskliknuo bi s dogledom na očima. Ili, petkom, na prolasku teretne pruge za Levant:

- Sto je Najada utonula! Ala je krcata!Dugo je držao dogled na očima i valjda u mislima putovao za

svojim lađama — Liverpool—Quebec 7 dana, Marseille—Batavia 22 dana, Hamburg—San Francisco 102 dana\ i još dalje, dalje, u ko zna kakve njegove nerealne, fantastične krajeve!...

23

Stric je godinama bilježio najvišu i najnižu dnevnu temperatu­ru. Pred Božić i Uskrs ispravljao je i upotpunjavao spiskove oso­ba; rodbine, bližih i daljih znanaca, kojima je trebalo čestitati. Imao je i manje, zasebne spiskove, za imendane, rođendane i dru­ge godove. Kako je bio nježan i krhak, i sviknut na klimu blago­vaonice, u njoj je uspijevao; otvoren ga je vazduh zamarao. Imao je prelijepe njegovane ruke i upotrebljavao ih s pažnjom i pošte­dom. Prao ih je nebrojeno puta, kao da sa njih sapire neke nevid­ljive tragove zločina, i često ih promatrao, razgledao ih sa zani­manjem, kao da su mu tuđe i nepoznate. U vrtu iza kuće, ogra­đenu visokim zidom, uredio je toplik u kome je uzgajao svakojake čudne i savršeno beskorisne biljke; brižno im je regulirao tempe­raturu i održavao im onu tešku, zaparenu atmosferu zasićenu toplom vlagom. Na njima je strpljivo pokušavao najraznovrsnija i najnemogućija kalemljenja i oplođivanja.

Umro je od neke čudne bolesti. Malo po malo gubio je vlast nad kretnjama tijela i pokretima duše. Ležao je nepomičan. Nje­govi su se udovi katkad pokretali bez njegove volje, nesuvislo, kao kod sitnog djeteta. Ali zbog tog stanja kao da nije mnogo tr­pio. Na mahove je čak izgledao zadovoljan njime. Kasnije je pot­puno izgubio svaku osjetljivost za fizičke bolove. Do konca je sa­čuvao prisebnost. Možda je nalazio neko više zadovoljstvo, kao neku superiornost, u toj svojoj neranjivosti, u tom stanju bez nuž­da i želja.

9.

Danas je tmuran dan. Noćas sam osjetio kako se mijenja vrije­me. Negdje iz velike daljine nadolazilo je nešto mutno i sklupča- no, prelijetalo mimo moj pritvoren prozor, nalijetalo na krošnje drveća i nosilo se s njima mrseći im granje u mukloj, mutnoj noći.

Ali neće dugo potrajati: sutra će vjerovatno opet biti vedro.Lijep i vedar dan predosjećam dugo unaprijed. I spremam se za

nj, kao što se seoska djeca spremaju za nedjelju, za bijelu nedjelj­nu košuljicu i za krotku zvonjavu zvona s crkve na glavici kroz prorijetki vazduh pramaljetnog jutra.

Saosjećam s drvećem. Mislim da i ono dugo unaprijed sluti pro­mjene vremena.

24

Cesto sam se u djetinjstvu zamišljao kao drvo. I činilo mi se da tačno osjećam što osjeća drvo, samo što ono nije toga svjesno i ne zna da to izrazi: stojim tako u šumnoj, mrkloj noći, slijep (jer drvo sam zamišljao uvijek slijepo; ono ima silno istančan opip, osjeća i najmanji dah vjetra, i najlaganiji srh zraka koji prostruji po nje­govoj naoko gruboj i bešćutnoj kori ili prošara njegovim granjem; ono sluti u dalekoj noći i najmanji šum vjetra koji još nije naišao na nj - ali je slijepo); stojim, dakle, tako u noći, raširio grane-ruke kao neka ticala, kao neke antene, i slutim promjenu vremena koja se zavrgla tamo negdje daleko, daleko, nad suhim pješčanicima pustinje ili nad ledenjacima sjevernih mora, predosjećam unapri­jed ugodu koja će se, kroz borbu ciklona i anticiklona, najzad iz­leći, i već kao da ćutim na otvrdloj kori svoga debla i na osjetlji­vom liku svojih mladih grana kako ih s jedne strane zahlađuje pr­vi slabašni pirak hladne struje što izdaleka nailazi, ili kako ih s druge strane zapahnjuje pitomiji dašak mekšeg vremena. Pone­kad sam, u jesenjem sumraku, na uzvisini iznad našeg mjesta, sklapao oči i pružao ruke s raširenim prstima naokolo u sumrak, i zamišljao da sam drvo. Možda sam i želio da budem drvo i da poživim njegovim slijepim, duboko čulnim životom.

Kasnije, u vrevi života, kao da potpuno zaboravimo na pejzaž, potpuno izgubimo vezu sa stablima, s prirodom oko nas. Zanima nas samo čovjek, go živ čovjek, s njegovim srcem punim strepnja i nemira i strasti, s njegovim vječitim nespokojstvom i s bespre­kidnim motanjem i treperenjem i svjetlomrcanjem čuvstvovanja u njemu. Tada nam se ljudske jedinke, sa teretom svojih duša, kreću kroz prazne, puste prostore, kao u knjigama Dostojevskog. A pod starost, opet pregledamo na prirodu. To je kao jedno po­novno rođenje.

Da. Sad me sve više zanima pejzaž, a sve manje ljudi u njemu; sve više stablo, ili pamučast oblak, ili boja neba, ili plavi obris br­da u daljini, a sve manje čovjek. Valjda smo jedno drugom već sve rekli.

Osjećam pouzdano da će sutra opet biti sunčan i vedar dan. I radujem mu se, kao seosko dijete nedjelji sa čistom bijelom košu­ljom.

25

10.

Slutnja me nije prevarila: osvanuo je vedar dan. Jutros je rano upao k meni u sobu mladi doktor, svježa, nasmijana lica. Za njim, u otvoru vrata, dva bolničara u bijelim kapama.

- Došli smo da iznesemo ovaj drugi krevet. Tako, sad možete biti mirni; nikog vam nećemo uvaliti u sobu.

Bolničari su pograbili krevet i iznijeli ga. Za njim je ostala pra­znina. Pozamašna, četvrtasta - taman onakva kakav je bio krevet. Tako biva uvijek kad nešto nestane: za njim ostane praznina ona­kvog oblika kakvog je bilo ono što je nestalo. Tako biva i kad nam neko umre. Tako biva uopće kad se zbriše jedan realitet: na njego­vom mjestu ostane praznina tačno njegovih crta, lika i obličja, i sjedi na njegovom mjestu za stolom, kao duh umorenog Banqua, i zuri u nas...

Doktor je pristupio bliže k meni, svejednako nasmijan i raspo­ložen, sa zdravim lijepim zubima. Dohvatio me je za puls — ovlaš- no, iz reda i navike — i vedro me upitao:

- No, kako je? Sad je bolje, zar ne?- Bolje, bolje. Mnogo bolje. Već gotovo sasvim dobro. Hvala

vam, doktore.- No, vidite! A kad ozdravite, nešto ćete nam svirati.- Hoću, doktore, vrlo rado. Hvala vam... - odgovorio sam ne­

očekivano ganut.Rukovao se sa mnom, srdačno, i još uvijek sa širokim osmije­

hom punim zdravih zubi. Ali ipak, učinio mi se nešto manje ve­drim nego na početku. Možda je na nj bacilo sjenu moje ganuće.

Taknula me njegova ljubaznost i obazrivost, koju redovno ne možemo tražiti od ljudi sviklih da po svom zvanju vječito gleda­ju ljudskoj patnji i smrti licem u lice. Shvatio sam: ono o sviranju rečeno je samo zato da se, kao usput, kaže ono “kad ozdravite”. A ono “kad ozdravite” uključuje u sebi prećutnu tvrdnju, ljubaz­nu a savršeno bezobveznu: “ozdravit ćete”. — Hvala mu i za to. Bolesnik voli i takav površan optimizam.

Slušao je, valjda, u doktorskoj blagovaonici, u dan dežurstva, nešto o meni, i to mu je pobudilo neki sažaljavi interes. Zacijelo je i on čuo priču o tragediji virtuoza koji je nesretnim slučajem, ili nesmotrenošću, na veselom izletu, kad se najmanje tome mogao

26

nadati, iznakazio ruku, i time se upropastio i onesposobio za dalju karijeru; i to uprav u času kad je već stajao na pragu slave — itd., itd. Obična slatka pričica, dobra za šiparice i za posljednje strani­ce sedmičnih ilustracija. I kadra, čak, uz neki minimum spretno­sti, da čovjeku donese kudikamo više slave nego što bi mu ikad mogla donijeti ona promašena karijera. A može uroditi još i tom neočekivanom blagodati, da čovjeku ponude da igra sam sebe u filmu, da izigrava sam svoju “tragediju”. Eto što sve može da do­nese jedna sretno potrefljena nesreća!...

A vjerovatno je čuo i za moj strah od sobnog druga. I to ga je navelo na pažnju prema starom umjetniku-probisvijetu, pa je udesio tako da mu u sobi druge klase pruži neka preimućstva pr­ve.

Baš mu hvala. Jer doista ne mogu više da gledam lica spava- jućih. Koliko li sam se samo napatio za onih pet šest dana što sam imao sobnog druga! Na njemu sam vidio, uobličeno i vanjski uoč­ljivo, moje rođeno unutrašnje lice, moju vlastitu zatajenu nutrinu. I mada sam ja njega nastojao da unekoliko utješim, da ja njemu nešto olakšam, trpio sam možda ne manje nego on sam; i to, če­sto, više zbog njega nego zbog sebe. Lica spavajućih ne lažu: tek na njima vidimo pravu bijedu njihovih sopstvenika. Na javi, naša su lica zategnuta bilo kakvim svjesnim htijenjem ili nesvjesnim stremljenjem, oživljena bilo kakvim ciljem, namjerom, nastoja­njem, pa makar nastojanjem da skriju svoj pravi izgled, svoj istin­ski izraz; maskirana kakvim više ili manje namjernim izražajem. Osjećaj je na njima ili zatomljivan ili pretjerivan, ali uvijek krivo­tvoren. Tek u snu, kad je iskopčana poluga volje, kad je naše tije­lo bez obrane, prepušteno na milost i nemilost okrutnosti tuđeg oka i tuđe radoznalosti, obezoružano kao bogalj koji je pred spa­vanje iskopčao protezu, kad se s naših lica sapere njihov zaštitni izraz — kako li tek tada bijedna izgleda ljudska mašina! Nezašti­ćeno, bespomoćno, kao prezava okrvavljena tkiva kornjače išču­pane iz njena oklopa. Kad san izgladi našu lažnu krabuljsku nace- renost, kad poravna grimasu bora složenih u osmijeh, kad popusti grč hotimičnosti — kako li tad iz skrovitih dubina ispluta na lice prisna briga čovjekova, njegov rođeni udes! Na takav prizor uvi­jek mi se navraća pomisao da bi lica spavajućih, iz pijeteta, treba­lo samilosno zastrijeti maramom, kao lica umrlih.

27

Strašno je bdjeti uz bok nekoga koji spava. To je oduvijek rađalo u meni neki panični provalijski nesrazmjer. Prisustvo nijemih du­bina podsvijesti u kojima se biće spaja sa praiskonskim, pomalo ispliva na površinu, i u nama budi neku jezu antidiluvijalne pusto­ši. To je možda jedna od najbolnijih strana braka. Između usnulog i budnog supružnika, jedno drugom na dohvat ruke, legne uda­ljenost od čitavih eona, od čitavih geoloških doba. Vlakna vege­tativnoga prorastu tkivo svjesnog života kao golem tumor, i rana se na površini svjesnoga sablasno širi, na očigled raste i raste, jezivo nečujno, kao rupa na dudovom listu pod ustima svilene bube.

Ne, ne mogu više da gledam lica spavajućih. U polusnu mi kat­kad izlaze pred oči nizovi i nizovi usnulih lica, viđenih ko zna gdje i ko zna kada, lica blijedih ranjenika, lica umirućih, lica koja sam viđao po bolnicama, po ratištima, po vojnim poljskim previjališti- ma, nizovi lica s pečatom patnje i bola. Koliko li nijeme istine na tim licima!

Za vrijeme prošlog rata, poslije Marne, Verduna, Yperna i dru­gih golemih kasapnica, kao član nekog odbora pohodio sam ra­njenike i izbjeglice po bolnicama i oporavilištima, po izbjegličkim logorima, po zavodima za ratne slijepce koji se opet osposobljava­ju za život, ili opet privikavaju na nj. Gledao sam na njihovim lici­ma lepršav odbljesak Demijurgova zrcala. Katkad sam pokušavao da ih razonodim mojim sviranjem. Poslije večere, na kojoj bi me zadržali upravnici i ljekari, zaželio bih da me opet provedu poza- spalim dvoranama. Na prstima, sasvim tiho, prošli bismo mimo duge redove kreveta. Koliko ljudske tuge na tim razoružanim licima!

Sretan sam što sam opet sam u sobi. Jer uistinu više ne mogu da gledam lica spavajućih. Zapažao sam, kod slučajnog noćnog drugarstva s nepoznatim ljudima, u kakvom trećerazrednom ho­telu, na kakvom skupnom noćištu, kako brižljivo kriju jedan pred drugim lice. Brižljivije nego što skidaju umjetno zubalo, brižljivi- je nego što skrivaju lisnicu pod madrac. I, spremajući se da zaspu, jedan od drugoga okreću lice k zidu ili navlače preko glave ponja­vu. U takvim mi je slučajevima ujutro dolazio poriv da drugu sa spavanja reknem: “Čovječe, budi miran: nisam ti vidio lica dok si spavao.” I da zatražim, za uzvrat: “A ni ti meni, je li? Je li da mi nisi vidio lica?”

28

11.

Sinoć sam se, ležeći u mraku, dugo zabavljao nastojeći da tačno izazovem pred oči plafonske slikarije blagovaonice iz djetinjstva. Vidio sam jasno pred očima do u tančine te slikarije sa fantasti­čnim pticama i girlandama voća i cvijeća, a u sredini glorijet na klasičnom stupovlju, u jezivo smionom perspektivnom skraćenju, s oštrim, nepobitno uvjerljivim sjenama i s upravo zeuksisovski nesmiljenom obmanom prostornosti. To je bio rad čuvenog pre­komorskog majstora-dekoratera, jedna od umjetničkih dika na­šeg mjesta. Majstor se zvao Spaventa. I sjećam se predodžbe smu­ćenih, olujno uznemirenih baroknih nebesa koju mi je, ne znam zašto, to prezime izazivalo.

Pamtim, okrutno pamtim - kao što se već okrutno i neotkupivo pamti iz djetinjstva sva sila stvari od uprav nikakva značaja i vri­jednosti! — svaku najmanju šaru, svaku najmanju vijugu i kovrču na toj plafonskoj slikariji. Ostale sobe u kući tokom vremena su premazivane, ali blagovaonica je uvijek ostala pošteđena, još od pradjedovih vremena, da se ne bi uništile te prekomorčeve maj­storije. Plafon je bio pocrnio od decenijskog duhanskog dima i od ljudskih isparivanja, i zato je ta prostorija bila nekako toplija, intimnija od ostalih. Mrka čađava patina podavala je baršunastu mekoću stijenkama te hermetičke kutije za porodična zbivanja, i kao da joj je prigušivala glasove. Njenoj lijenoj, ustajaloj draži, koja je sličila na dobrotu topla i ugodna groba, nisu mogli da se otmu čak ni najmlađi. Oblaci duhanskog dima skupljali su se i lebdjeli pod stropom, s plavičastim opalskim prelivima. Oduvijek mi je bilo drago to šimerično opalsko prelijevanje, a oduvijek sam podlijegao njegovoj moći da nas preveze u sfere irealnoga. Zato sam tu istu opalsku zamagljenost volio i u čašama s mastikom, koja se u ljetna popodneva posluživala uz crnu kavu u toj blagovaonici. Činilo mi se da i u samom ukusu vode s mastikom osjećam neki odbljesak nerealnih, šimeričnih prostora, pa sam je pio i onda kad nisam bio žedan, kao iz nekog duga prema bezgraničnome. A vjerovatno sam najviše zbog mastike volio i bakinog brata, otmjenog starog gospo­dina iz porodice što se prije više decenija doselila preko mora, koji je, uz ostalo, imao i malu destileriju eteričnih ulja. Njegov posao smatrao sam pozivom i držao ga neobično plemenitim. Bakin brat

29

izgledao mi je u neku ruku kao magijski stvaralac plavičasto zamagljenih daljina, u kojima se kriju tek naslućeni nepoznati pro­stori. Još i danas mila mi je njegova uspomena. Svakako, to neće biti samo zbog mastike; bio je i inače uglađen, blag, osjetljiv čovjek. Ali nesumnjivo u tome i mastika ima svoj udio. Poslije njegove smrti naslijedio ga je sin, nezanimljiv osobenjak i šutljivac bez šarma, povučen i utuljen neženja; a njegovo tuđenje od društva i samo- tarstvo nisu imali baš ništa od one unesrećene, nijemo patetične izdvojenosti koja na dječake u pubertetu zna da vrši tolik utisak. Šutio je onako kao što šuti jaje ili stolica. Zvao sam ga ujkom Ber- tom. On je, rekoh, naslijedio starog gospodina u fabrikaciji ma­stike. Ali mastika nije više bila ona ista: promijenio se mađioničar, pa se promijenila i mastika. I mađioničarevi čini nisu više bili izvor čuda, već produkcija običnih, svakidašnjih, banalnih stvari.

U nešto kasnije poslijepodne, nakon sat dva sijeste i spavanja, u blagovaonici su se okupljali djedovi prijatelji i saradnici iz općine, ljudi lijepo ocrtana profila, s njegovanim, dostojanstveničkim bradama i s krupno nabranim obrvama. Hijeratički odmjereno savijali su cigarete iz tula tabakera i pušili ih na svoje jako požut- jele cigarluke od slonovače; a što su cigarluci bili ispušeniji i žuči, to je veća bila cijena i samim cigarlucima i njihovim sopstvenici- ma. Nikad kasnije nisam vidio odjednom na okupu toliko mar­kantnih profila, toliko nabranih čela, i ljepše njegovanih brada. Divan materijal za čitav niz lenbachovskih portreta! Ali ja kao da sam dosta rano naslutio jednu rezonantnu prazninu iza tih karak­ternih čela. Jedina njihova dobra i uvaženja dostojna strana u mo­jim očima bila je ta što su neumorno producirali one plavičaste oblake opalskih preliva koji su njihali pod plafonom slutnju za­magljenih daljina. Može se reći da su ti ljudi propušili svoj vijek, onako kao što ga neko prokocka ili propije. Imao sam osjećaj da u taj svoj potproizvod, u te oblake dima, izdahnjuju najbolji dio sebe; svoje aspiracije, svoje uzdahe, samu svoju dušu. I bio sam im zato u neku ruku zahvalan. Kasnije sam slušao da su to bili valja­ni i čestiti ljudi, “liberali dobrog starog kova”, i da su na kružoci­ma takvih “liberala dobrog starog kova”, po čitaonicama, po so- bičcima iza apotekarskih pregrada i po sličnim blagovaonicama širom zemljine kugle, decenijama i decenijama ležali udesi svije­ta. I da je to bilo zlatno doba čovječanstva.

30

Pušili su, dakle, i pušili, nabirali i nabirali čela, kašljali i iskaš- Ijavali se u basu; i usto raspravljali o komunalnim poslovima i o svjetskim događajima, koje je, jedamput sedmično (četvrtkom poslije podne), donosio Lloydov parobrod na stranicama Glasa građanina. Zagrijavali su se u diskusijama oko povišenja tržne takse, oko šiljanja pozdravnih brzojava crnogorskom knjazu ili protestnih brzojava u Dreyfussovoj aferi, a kasnije, s uzbuđenjem pratili smiona uspinjanja na Kilimandžaro i Ruvenzori ili ekspedi­cije na Južni pol; indignirali se nad sudbinom hrabrih Bura i pru­žali im svesrdnu moralnu podršku svoje pune i bezuslovne soli­darnosti. I sve su te pobune i zanosi, protesti i indignacije umirale među zidovima te naše blagovaonice, pod kapom plavičastih oblaka dima — ukoliko nisu mogli da se pretoče u tekst jedne br­zojavke, bilo pozdravne bilo protestne. A u svim tim raspravama i u diskusijama imao je na koncu odlučnu riječ moj djed; jer je bio načelnik, i jer je bio naprašite ćudi. Osim toga, nalazio se u vlasti­toj kući. A kad čovjek bar u vlastitoj kući ne bi imao pravo, što bi u stvari i imao od toga što je u svojoj kući? Pušili su i pušili, neumorno pretvarali kilograme škije u oblake dima, a kad bi tako namirili izvjestan broj — tad bi umrli. I tad se na općinskoj vijećni­ci i na čitaonici klatila trobojnica oborena na pola stijega.

Mutno se sjećam jednog dramatičnog popodneva kad je, posli­je nekih izbora, po kazni premješten jedan učitelj, njihov vatreni pristaša, koji se u izbornoj kampanji i odviše zalagao za njih. Iz dugog vijećanja u toj blagovaonici rodio se oštar protestni brzo­jav. Jedan njegov pasus bio mi se naročito urezao u pamćenje: “danas učitelj Zmajčić ostao bez kruva i krova. Najogorčenije protestiramo proti nečuvenom nasilju”. Za dugo vremena poslije toga, usred igre bi mi same navrle na usta te riječi, pa sam ih be­smisleno ponavljao, ne uspijevajući nikako da ih se otarasim.

U to zlatno doba čovječanstva, sve što se događalo, događalo se daleko. Ljudi su bili porazmještani na svojim šahovskim poljima, mirno su sjedili u svojim pretincima, pregracima, pregradicama godišnjih doba, činovnih razreda, dnevnih horara, i nije bilo te sile i tog događaja koji bi mogao čovjeka spriječiti da u određeni sat uzme određenu žlicu sirupa protiv kašlja ili određenu pilulu pro­tiv lijenosti crijeva, ili da sačeka ispred crkve suprugu s večernje. A čitava potreba za doživljavanjem, čitava potražnja misaone i

31

osjećajne mašine za događajnom materijom koju će ona preraditi i ispresti, namiravala se uvozom iz dalekih krajeva. Sva ta sirovina — pa bio to Mesinski potres ili Burski rat, potonuće transatlantika ili poplava Žute rijeke — sve je to dolazilo izvana. Morila me pitalica: je li to stoga što smo mi ovdje nekakav privjesak svijeta, njegovo slijepo crijevo? Ili se i u drugim stranama kugle zemaljske “događa­jem” zove samo ono što dolazi iz daleka, dok se najbližem, onom što nas neposredno okružuje, ne priznaje dostojanstvo “događaja”? A možda se i kod nas nešto događa? Možda i kod nas šaraju nekakvi potresi, tonu nekakvi transatlantici, preplavljuju nekakve rijeke, samo što mi to ne zapažamo? - Tjeskoba bezglasnog doživ­ljavanja “kroz staklo”: promatranje zelenkastog života u akvariju. Košmarski začarana nepokretnost zbivanja. Čudno rascijepljeni doživljaj blizina-daljina: rađanje nostalgije za dalekim.

Ja sam redovno prisustvovao tim sijelima i slušao te razgovore, u dane kad nije bilo sunca pa djeca iz rodbine i susjedstva ne bi došla na igru s plavim jabukama u hodniku. Ćubio sam među tim starim ljudima slušajući često sami zvuk njihovih glasova i prima­jući u sebe samu koru njihovih razgovora. A usput sam zarezivao okrutnom dječjom oštrinom svaku beznačajnu vanjsku pojedi­nost. Zapažao sam kako se u uzbuđenom govoru jednome treska čuperak nikotinom progrušane bradice, ili kako se drugi već tri puta nesvjesno mašio za maramicom u džepu da bi se useknuo, i kako je svaki put, zaskočen objekcijom protivnika, obustavio tu kretnju i odgodio tu potrebu. Iščekivao sam kad će ponoviti ge­stu, pogađajući joj pravi čas prema fazama jačeg zagrijanja ili po­puštanja i odadimanja raspre, i dobivao sam osjećaj kao da ja upravljam tim njegovim nesvjesnim kretnjama. Tad sam po prvi put dosta jasno naslutio da prozirati ljude znači otprilike isto što i vladati njima. I čini mi se da sam već tada osjetio kako to može da i za nas same bude neugodno i odnekud bolno do te mjere da nas često sili da zažmirimo kako bismo malko rasplinuli sliku stvarnosti i omekšali joj krutost obrisa. Oštro mi se zasijecala u pamet razvezana vrpca na dnu dugih gaća jednoga, tačno sam znao broj dugmeta na prsluku drugoga. Primjećivao sam kako je onome što se u govoru poigrava privjeskom na lancu sata pala na vrh frizure nad čelom nekakva sitna pahuljica, i kako je on neo- pazice podnosi, izlažući dalje svoje razloge s neumanjenom ozbilj-

32

nošću. Nemirni prsti katkad bi mu zastali, kad bi življi momenat u diskusiji jače privukao njegovu pažnju; privjesak bi se zakratko smirio, okrenut ili na stranu na kojoj je bila izlizana kameja od agate ili na onu na kojoj je bila prepukla pločica od zelenog ma- lahita. A ja sam brojao ispatke i pokušavao da im pogodim dalje smjene. Znao sam da mu žena boluje od raka u utrobi i da će us­koro umrijeti. Zamišljao sam kako u noći leži pored nje - ona spava a on bdije — i u njoj nezaustavivo nešto raste, raste. (A do­kle će, mili bože, tako to da raste? i kako će to da svrši? i što će biti poslije?) To sam saznanje nosio uvijek budno u svijesti, i ma šta on radio, ma kuda kretao, gledao sam ga uvijek u znaku i pod pečatom tog skorog i neminovnog udesa. Izgledalo mi je čudno što on sam u zagrijanosti diskusije na mahove to potpuno zabo­ravlja, i nastojao sam da po njegovim kretnjama, po izrazu njego­va lica, po nervoznom poigravanju s privjeskom, odredim točan čas kad mu je misao na taj udes opet isplutala u svijest. Činilo mi se da zapažam kako bi mu se najprije, prije nego sama misao, po­rodila neka nejasna slutnja te misli: kao sjena dlana da je prešla preko obasjane plohe. Prsti bi mu nervoznije uzeli obrtati privje­sak, brže bi se smjenjivala izlizana agata sa prepuklom malahit- nom pločicom. Lice bi mu odjednom došlo koščatije, ispijenije, na očigled je tamnjelo i najzad dobivalo spečenu, pečalnu boju, kao kod teških nikotiničara. Onda bi mu izbile graške znoja na čelu, zbacio bi nogu koju je dotle držao preko noge, a između njega i svega oko njega zalegla bi neka nagla i velika daljina: to je bio čas kad se rodila svjesna misao. Zamišljao sam kao da je njen prilazak najavljen potmulim udarom gonga negdje u njegovoj nutrini; i čisto sam naprezao sluh ne bih li se i ja okoristio kojim izgublje­nim titraj em. Povukao bi se iz diskusije — i fizički bi se malko od­bio od stola zabacivši se leđima na naslon stolice, kao igrač koga ne služi karta i koji je odlučio da propusti nekoliko dijeljenja bez svoga učestva. Ostali bi nastavljali zagrijano svoje raspravljanje ne primijetivši ništa od svega toga. A kad bi onaj slučajno obrnuo prema meni svoje pepelno, cijanotično lice, ja bih brže skrenuo pogled i preznuo kao mali zvjerokradica. Iako od najranijih godi­na skroz sentimentalan, i valjda rođen s ukusom za bolećivu osje­ćajnost (nesentimentalne ljude, ma kako oni umni, sposobni, pa i nadareni bili, oduvijek sam nagonski osjećao kao manje vrijedne,

33

zapravo defektne), u tom oštrom zapažanju čisto bih zaboravio na čuvstvovanje. Ono bi se sad odjednom trznulo, s naknadnom užurbanošću zbog grešnog zakašnjenja, i u pojačanoj mjeri, goto­vo s težnjom da nadoknadi propušteno.

Na stolu u blagovaonici stajala je, kao ukras, blistajući među ispijenim šoljicama kave i pepeljarama prepunim čikova, srebrna kutija za biskvit u obliku globusa. Na laki dodir skrivene opruži- ce, gornja bi polutka naglo zijevnula i podvukla se pod donju. Kad bi mi dosadili razgovori starijih i zamorila me moja zapaža­nja, uzeo bih se igrati tom kutijom. Nebrojeno puta uzastopce pritiskao sam opružicu i nalazio kao neko malo čudo u tome kako se sjajna, ispupčena oblina gornje polutke odjednom preokrene i kako, mjesto nje, najedamput zijevne praznina: nabubrela puno­ća oblika naglo se preobrati u šupljinu, u prazan prostor, u jedan mali bezdan mraka, postojanje se odjednom prometne u neposto­janje. Nebrojeno puta, velim, ponavljao sam tu igru, nebrojeno se puta naslađivao i draškao tim spremnim, reskim zijevanjem jedne male, automatske smrti. Sklapao sam oči da bih na tankoj kožici vjeđa osjetio te male zapahe ništavila.

12 .

Neke stvari kao da su najbolje, najčišće, najizvornije baš u pre­djelima gdje je život najgoliji a ljudi najsirotiji. Tako sir, tako kaj­mak, tako mliječni proizvodi uopće. Jer mlijeko i sve što je mli­ječno ima neke veze s praizvorima života. Zato se oni rado dobav­ljaju iz predjela koji su iskonski čisti i goli i, bar izdaleka posma- trani, pastirski idilični.

Tako se u mom kraju i dojilje dobavljaju iz tih predjela. Iz su­rog, golog planinskog zaleđa. Čist oštar zrak i glad u želucu kao da pročišćuju krv i oštre vid. A mlijeko, odatle, biva čisto i gusto, krepko, kaduljski aromatično. Dragocjeno. Zato su ljudi radosni kad im uspije da dobave dojilju iz tog predjela. Takva dojilja iz­gleda kao da je sišla ne iz surog pastirskog zaleđa, nego ravno iz agamemnonskih vremena.

I moja je dojilja, naravno, bila iz takvog predjela.Još dugo pošto joj je prestala ta mljekovita funkcija, ostala je u

našoj kući da se brine oko mene. Nekad dojilja, sad mi je postala

34

dadilja i društvo. I to najmilije društvo. Pa i kad je najzad otišla od nas, opet se redovno k nama navraćala, po dva puta godišnje, katkad i na više mjeseci, nešto privučena privrženošću prema na­ma, a još više otjerana od kuće oskudicom i muževim navaljivanji­ma da obađe svoje stare gojence i da iskamči kakvu pomoć i što­god odbačene odjećice za svoju rođenu djecu.

Njena sporost i strpljenje djelovali su blago na moj nemir. Sala joj je bila tiha i bliska djetinjoj duši; umjela je da pogodi pravi put k malom srcu i da iz njega izvabi neposrednu radost. Zvao sam je babom.

Ponekad je dadilji silazio u posjete muž, okošt, tamnoput seljak iz planine. Bio je to čovjek od kratkog razgovora i škrte geste. Svaki njegov dolazak značio je za babu i veliku radost i izvor žive muke. Dok se on nalazio u mjestu, bila je u neprekidnom uzbu­đenju i nije joj silazio s ublijedjela lica i s bolnih usta izraz strasne patnje. Prisustvovao sam više puta njihovim sastancima u njenoj sobici na tavanu. Nisam tačno razumijevao njihova razgovora ni pravo shvatio što se među njima odigrava, ali sam imao jasan os­jećaj da se događa nešto bolno i uzbudljivo, i tačno sam napipa- vao pravu osjećajnu vrijednost tog zbivanja. On kao da joj je, pro­muklim glasom od nesviknutosti na prigušeno govorenje, nešto predbacivao; unosio joj se u lice, sa svojim niskim, podozrivim če­lom, a ja sam trpio od tog pretjeranog približavanja, strepeći da mi je ne zapahne. Ona se opravdavala, zaklinjala, uvjeravala ga, uzdrhtala i ublijedjela, dajući u to svu dušu i hvatajući svojim vla­žnim ognjičavim dlanovima njegove mrke i rutave ruke kojima ju je od sebe odgurivao.

U kući su u te dane govorili da baba sve radi “u sampas”. Sje­dio sam joj u krilu, a milovanja njene ruke bila su rasijana i u nji­ma se osjećala nježnost od navike. Pogled joj je bio dalek i zamiš­ljen. Nisam uspijevao da privučem njenu pažnju, i na moje upor­no zivkanje odzivala se dalekim, slijepim glasom. To me je povre- đivalo i boljelo; u sebi sam joj predbacivao nešto kao nevjernost. U tim časovima volio sam je neveselim žarom, a prema rutavom brđaninu osjećao sam jetku suparničku mržnju.

Sve poklone i ušteđevine je trošila na nj; kupovala mu je odjeću — grubo podstavljene “kružete” s dvostrukim redom metalnih du­gmeta i potkovane cipele, - duhan, zemljane lule, velike peroreze

35

s jelenjim drškom. U pameti mi je slika kako je u svojoj sobici na tavanu brižno, drhtavim rukama i s uzdahom, slagala i odašiljala te stvarčice. Ali njemu su stizali samo mrtvi predmeti: putem bi se na njima ohladio topli dodir njenih ruku, i do njega — vaj! — ni­je dopirao njen uzdah.

Jednom, u predvečernji čas - dobro se sjećam tog sutona, - dok su se topli otkucaji zaljuljanih zvona talasavo razlijegali nad varo­šicom, a žene po “balaturama” dojile dojenčad na posljednjim, već gotovo vodoravnim zrakama sunca, rodio se u meni po prvi put panički osjećaj. Na raskrvavljenom zapadu rumen je stidljivo pre- mirala, razgarala se, sito se gasila, i opet se ražarivala u potmuli- joj vatri. Tamo kao da se događalo neko strasnobolno krvavo na­silje. Golemo crveno sunce tonulo je u more sporo, jezivo sporo, nekako nepovratno, neopozivo. Po horizontu teturali su teški, pi­jani oblaci, omoreni i oteščali od orgijanja, odozgo tamni i vuna- sti, a odozdo jarko zabljesnuti snopovima sunčevih zraka. Valjali su se po tom razbojištu i omašćivali rubove grimizom i žeženim žu- tilom. Svijet iza mene kao da je opustio: kao da je taj bolni zapad isisao iz njega svu krv i upio u se sve zažagrene oči ljudi. Osjetih da me s leđa bije hlad. Osvrnuh se, gotovo sa zebnjom: zemlja je bila poplavljena sutonom i pokrivena dugim sjenkama. Grdna tjeskoba stište mi srce: obuze me osjećaj općeg potonuća. Pomis­lih da na svijet pada vječna noć. Otad sam često doživljavao takve sutone.

U jedan takav zalazak sunca — majka je bila negdje u posjeta- ma, tetke u crkvi na večernji, a djed je sa svojim prijateljima sje­dio pred čitaonicom — ostao sam sam s dadiljom u kući po kojoj su već poplutale modre mlake sutona. Dadilja je šetala moju uz­nemirenost kroz prazne odaje, započinjala priče, trudila se da me zabavi i rastrese kako je bolje umjela. Ali te večeri nisu me zado­voljavale obične bajke i redovne razonode. Htjelo mi se nečeg no­vog, dotad neosjećanog. Sve u meni je žudilo za nekakvim otkri­ćem, strepeći u isti mah od njegovog objavljenja koje se nejasno nagoviještalo.

Na sjenovitoj strani kuće bila je jedna vječito zaključana soba u koju dotle nisam nogom stupio. U njoj je prije mnogo godina umro jedan bakin brat, njen miljenik, još mladićak. Od sušice. Baka ga je, ne znam iz kog razloga, bila uzela k sebi u kuću; valj­

36

da da joj bude lijek od usamljenosti. Njegov mladićki portre, u modroj uniformi zavoda u kome je učio, visio je u salonu uz druge portrete.

Te večeri nešto me je neodoljivo vuklo u tu zaključanu odaju. Molio sam i molio dadilju, dok najzad nije popustila i otključala. Kad uniđosmo, na prstima, soba nas je zapahnula svojim hladom i lakim dahom plijesni; u zraku je lebdio izblijedjeli miris etera. Pokućstvo je bilo naslagano bez reda, krevet rastavljen, a preko njega presumićeni madraci; jedan kraj sobe potpuno ispražnjen, na podu velik lavor, a nad njim na plafonu mrlja vlage oko puko­tine iz koje je za jačih kiša prokapavalo. A preko svega debeo sloj prašine. Na zidu je visio još jedan portre bakina brata, ali nezavr­šen; činilo mi se da je istinitiji od onoga u salonu, nekako goliji, neposredniji; na njemu nije bilo osmijeha. Naivno sam pomislio da se osmijeh na slikama valjda naslika najposlije. Oči su gledale ravno u nas, kroz nas, kao što gledaju oči čovjeka izvedena iz sa­mice. Odnekud iz ugla — nisam mogao tačno odrediti pravca — čuo se marljivi rad crva. Malo poslije — ko bi ga znao zašto — on je prestao; imao sam osjećaj da nas neviđen promatra.

Upitao sam dadilju, šapatom, nesvjesno je vabeći da zagolica u meni probuđenu jezoljubivu žicu:

— Baba, ima li čega u ovoj sobi?Ona je shvatila.- Ima, - rekla je tiho. A ja sam joj visio s usana.— A čega ima? — dahnuh još tiše.- Ima, - nastavi baba povinujući se mojoj želji čak i u padežu

koji je bio postavljen u pitanju. - Ima... - jednoga Bućka\Bistar djetinji smijeh kao srebrno zvonce. Na babinim sjetnim

očima odbljesnuo se zlatasti odraz osmijeha s njenih usta. Svojom blagom rukom povela je moju ustreptalost i svratila je na laku stazu djetinje bezbrižnosti. Moja zapeta napregnutost rasplinula se kao čudom i razbila se o njen tihi osmijeh i krotke oči.

Jednom njezinom riječju, Bućko je bio stvoren. Stajao je tu, pred našim očima, živ i uobličen. Vidio sam mu široku, nepravil­nu glavu, koju su pravili još širom njegovi prosijedi solupi, smije­šni i nedolikujući jednom dječaku: vidio sam njegove okrugle, za­čuđene oči, njegovu kudravo naježenu kosu, njegov kratki, naivni nosić; a pod njim tanka usta nestalna oblika, vječito nemirna,

37

spremna da lakim prelazom prime izraz veselosti ili grimasu pla­ča. Vidio sam njegove duge, neskladne ruke i raširene noge, na kojima je nabadao kao na štakama. U hodu se nemarno klatio, a u trku se razmahivao rukama i rešetao glavom. Sprijateljilo nas je odmah i njegovo smiješno lice.

— Hm! Bućko!I opet sam prasnuo u smijeh.Otada, Bućko je postojao. Jedna jedina babina riječ imala je

moć da ga odjednom i iz ničega stvori. I, kao i sve što je jednom stvoreno, kao i sve što je u jednom hipu samo pomišljeno, on po- živje. I živjet će do konca, neporecivo i neuništivo.

Bućko, dakle, poživje svojim životom, provodeći dane kako je znao i umio, sa svojim nagnućima, slabostima, osobenostima, sa svojim nestašlucima, sa svojim strepnjama, i željama, i tjeskoba­ma, sa svojim sumnjama i neodlučnostima, sa svojim mislima i vjerovanjima, sa svojim smiješnostima i naivnostima; i nadama, i bolovima — bogme kao i svaki drugi stvor. Svaki ga je dan upot­punjavao, svako mu je veće (jer o njemu sam najviše mislio pred spavanje) pridavalo nove crte i doprinosilo nove pojedinosti. Upo­znavao sam malo pomalo njegove navike, njegove sklonosti, nje­gove netrpeljivosti, saznavao potankosti o njegovom životu. I ta­ko sam na koncu znao kako bi u svakoj prigodi reagirao, što bi u datom momentu rekao, kako bi u datoj prilici postupio. Zadrža­vao se ponajviše na strmini iza kuće, pod prozorima sjenovitih odaja. Nije bio nametljiv ni previše bučan. Bio je prilično neure­dan, nemaran, nimalo ambiciozan, i bilo mu je gotovo sasvim svejedno kako tavori. Mi djeca (jer ubrzo sam s njim upoznao i drugu djecu iz svojte i susjedstva i pričao im svaki dan po neku novu zgodu o njemu) često bismo mu se narugali, ponekad i obi- jesno, i bezobzirno. A on bi se samo odvrnuo od nas i odgegao razjađen uz brijeg, rešetajući glavom. Sto je dosta rijetko kod dje­ce, znao je i šutjeti. Katkad i po čitave dane. I njegove šutnje bile su možda značajnije od njegovih riječi.

13.

Navečer pred spavanje, na plavičastoj ivici između sna i jave, najjače se razigravala mašta. Došao bi mi avetinjski spor i učaran

38

ritam života oko mene: nepoznat nemir pokucao bi na pragu svi­jesti, kao nagovještaj jednog kataklizma. Kroza me bi prostrujao bučniji ritam: slutnja da negdje van našeg uskoga kruga postoji drugi jedan prostor i teče drugo jedno vrijeme. Tamo se - vaj, bez mene! — događaju velebna svijetla zbivanja!

Pod plavim djetinjim krevetom protjecala je ponornica: korab- lja na rječini vremena. A slutnja tog drugog prostora i tog dru­gog toka zbivanja rađala je neki mučan nesrazmjer, bolnu i čež- njivu podvojenost bića. Ovaj naš život, i ritam ovog našeg kruga, pa i život i ritam svakog drugog kruga, ma koliko življeg i zbiva­njem bogatijeg od ovog našeg, i opet je samo jedan dioni život — samo jedan mrtvi rukavac vremena. I odatle: prva mutna raspi­njanja žudnje za sveprisutnošću: o, biti u samoj jezgri događaja, u tački gdje se stječu i ukrštavaju sve niti! U samom središtu gdje se začinje vrijeme, gdje se iz ruku vječnosti odvija njegovo klup­ko!

I tad bi se raspjevala bezimena nostalgija. U njoj kao da su bili čudno udruženi i žudnja za nepoznatim i žal za nepovratnim. Po­stajala je neizdrživa ta sputanost realnim, ta zarobljenost sadaš­njim časom, i to zatočeništvo u uskim granicama tijela. Svaki tre­nutak što je odmicao bivao je silno dragocjen, nanadoknadiv; sve što se ma gdje odigravalo kao da je u neku ruku meni prikraćeno, meni oduzeto, ukradeno od mog rođenog života. Svaka mrtva stvar oko mene dobijala je tada živo srce i u njoj su damari odbro­javali časove nepovratnog. Trebalo se trznuti, prenuti. Trebalo je smjesta, neodložno nešto učiniti, poduzeti nešto u tom povodnju vremena. Dići se, i ne časeći časa krenuti. Krenuti, kao na otkup­ljenje jedne polovice mene, zakopane negdje u vasioni, davno, prije svih vremena...

Prve galaktičke sanjarije. Prva mađioničarska poigravanja s beskrajno velikim i beskrajno malim. (I to ne beskrajnost kao predstava mrtvih, statičkih olina, već iskra živog djetinjeg nemi­ra kao neumorni koeficijent koji vrtoglavom požudom umnožava i umnožava, u nedogled.) U tim razmjerima, iščezavalo je i gubi­lo se stvarno i svakidašnje. Cio naš stvarni prostor, s našim malimmjestancem šćućurenim podno golog masiva, i s čitavom zemalj­skom kuglom, i čitav ljudski rod, s ognjicama svojih žudnja, s po­norima svoga bola i s buktinjama svojih radosti, i naše “beskrajno

39

veliko”, “bezgranično” - priviđali su mi se kao sićušni atom tvari u noktu malog prsta nekog ogromnog zvijera; koji, sa sebi slič­nim bićima, u nekom višem, svome svijetu, sa vrućicama svojih žudnja i s ponorima svoga bola i s buktinjama svojih radosti, i sa svojim “beskrajno velikim” i “bezgraničnim” - i opet nije nego atom nokta nekog bića još višeg reda; a ovo, sa svoje strane, do­lazi u isti takav odnos prema jednom još višem svijetu. I tako bez kraja i konca.

Od tih zamišljanja hvatale su omaglice i ponestajao dah. Neja­ko tijelo svo je drhtalo. Slabila je sila što drži na okupu njegovu cjelokupnost, udovi su htjeli da se raspu i rasture. Čitavo je biće stremilo da sobom, kao laganim prorijetkim plinom, ispuni pro­stor. I taj je poriv rastvaranja, razdavanja ličnosti bio tako snažan i tako stvaran, da sam osjećao potrebu da me neka gruba i slijepa fizička sila spolja sa svih strana pritisne, da me zgrune, da me su­zbije natrag u granice tijela. Mnogo godina kasnije, kad sam gle­dao mrke radnike na plantažama kako se tresu i poskakuju na šuštavom ležaju suhih lijana u kandžama tropskih ognjuština, te po nekolicina drugova posjeda na bolesnika da mu savlada to iz- nuravajuće treskanje i treperenje, činilo mi se da u tom tresu pre­poznajem starog znanca iz djetinjstva.

Još i danas, poslije toliko godina i poslije tolikih stvarnih i kru­tih udaraca, čini mi se da nikad kasnije nisam doživio silnijeg čuv­stvovanja i strasnije patnje. Realna životna stradanja, tegobe praktičnog života, nešto su sasvim drugo. I, usuđujem se reći, ne­što mnogo manje. A možda ni dan-danas ne bih imao smjelosti da to kažem, kad me čitav dosadašnji život, sa svim njegovim is­kustvima bola i doživljajima patnje, ne bi na to ovlašćivao. Ako čovjek ni po koju cijenu ne bi želio da se vrati u djetinjstvo, ako bi čak pristao da se vrati u ma koje drugo doba i ma koju drugu situaciju svog minulog života radije nego u djetinjstvo, mislim da je to najviše i u prvom redu baš zbog te nemušte i bezimene djeti­nje patnje.

Bilo je sijaset religija i filozofija koje su tvrdile da čovjek ima

dušu, i da je ta duša beskrajna i besmrtna. A često mi je bivalo čudno što nikad i nigdje nije postojalo vjerovanje da dijete ima beskrajnu i besmrtnu dušu, pa da je kasnije, kad odraste, izgubi. Djetinjstvo je puno beskraja i besmrtnosti kao uvala zapljusnuta

40

vjetrom sa pučine. Djetinja je duša sva satkana od ljeskanja biv- stvovanja i nebivstvovanja, sva natrunjena odbljescima vječnoga. Tek mnogo kasnije shvatio sam da je to djetinjsko osjećanje - ta­ko puno patnje, a tako blizu i ništavilu i neuništivosti — u stvari bilo samo ljeskanje, i migoljenje, i treperenje onog silnog, grd­nog, neuništivog osjećaja života u meni, i one strahovite, neuta- žive žudnje za njim. Onog osjećaja života koji me je, makar i ne- spoznat, neprepoznat, makar i prerušen u svoju suprotnost, u igru potitravanja s ništavilom, u žeđ samouništenja, kroz čitav život vitlao i pratio.

14.

Po sunčanu danu, smrt se djetetu privida kao nemogućnost, kao čisti besmisao. Osjećanje vlastitog bića u djetetu tako je jako da rađa osjećajem neuništivosti.

Djetinje ja ne podnosi negacije. Pomisao prestanka prosto je nespojiva s osjećajem postojanja: ta njegova suština, sama njego­va srž, i jest baš u tome, u tom vidu neuništivosti, u tom osjeća­ju vječnog trajanja.

Smrt je samo za druge. Ona pripada ne-ja. Ona je svojstvenost, ona je, štoviše, baš najprisnije obilježje onog širokog, prostranog, nebrojenog ne-ja koje napram nama i svud oko nas stoji. — Smi­ješno! Cista proturječnost, apsurd! Kako bi se ja odjednom moglo da preobrne u svoju suštu suprotnost - u ne-ja\

Da, smrt je samo za druge. Ma koje od lica nadnesenih nad ogledalom jezera može da nestane. To će biti bolno, to će biti ža­losno, ali, na koncu, to je samo nestanak jedne jedinke, i, ništa vi­še. To je, najzad, i sasvim prirodno. Sve drugo i dalje traje. I, naj­češće, sasvim nepomućeno i neporemećeno traje. Ali ako ja zatvo­rim oči, odjednom nestaje sve. Prosjeda se čitavo jezero. To nije (ta shvatite, ljudi!) samo moja smrt, to je kataklizam svega! Na­šim nestankam nestaje sve, baš sve, pa i samo mjerilo postojanja i nepostojanja. Ono što vremenu daje tok, to su kucaji našeg srca u njemu; ono što prostoru daje prostornost, to je kretanje naše misli kroza nj. I stoga, našim nestankom ne ostaje upražnjeno tek naše mjesto u prostoru, već se sam prostor odjednom splošnjava u besprostornost, u nepostojanje. Jer prostor i vrijeme puki su ži­

41

čani skeleti, kavezi u kojima su zarobljena naša bivanja i naša do­življavanja — krhki kavezi koji se udarcem dlana sklapaju u bezdi- menzionalnost. - Smiješno! Ko je samo mogao izmisliti smrt!

I dijete se smije toj kukavnoj izmišljotini priglupih, pozemljuš- nih ljudi.

Gledao sam plavokosu djevojčicu u žalosti zbog smrti dobre ba­ke. Plakala je uz majku rastrljavajući stisnutom šačicom suze po licu. Od napora joj se orosilo čelo i ulijepilo meko paperje na ivici kose. Onda se nešto zaigrala, i čas kasnije već je gledala u čudu majčinu žalost: “Sto plačeš? Ta nije umro Bog!” - Nisu je shvaća­li.

Pa jasno! Sasvim jasno! Umrla je samo jedna — ma koliko draga, ma koliko dobra - bakica. Jedna jedinka. Nije umrlo samo nače­lo postojanja!

Ali, ako umremo mi — e, tad je već stvar sasvim drugačija!Jer, na svijetu (uključivši tu, dakako, i svemir), ima svega izo­

bilja, pa i beskonačno mnogo. A svemir je tako znatan, da nema te pojedinačne stvari čiji bi nestanak on uopće i osjetio. A tako je prostran i bogat da nema stvari kojoj se u njemu ne bi našla za­mjena, nadoknada, dvojnik. Samo je jedna stvar jedincata i nena­doknadiva u svemiru: to je ja. Doista, u čitavom svemiru postoji samo jedno jedinog. I, ujedno, (gle čudna slučaja!), to jtja u či­tavom svemiru jedina stvar koja postoji samo u jednom jedinca­tom primjerku. - Čudno! Čudno, ali ipak tako!

(Poslije mnogo godina posjetio sam tu istu plavu djevojčicu u bolnici. Život je bio prešao preko nje; umirala je od raka u utro­bi. “Izvadili smo iz nje sve što se dalo izvaditi!”, rekao mi je u hodniku doktor. Dva crno zaobručena oka ležala su kao dvije ru­pe u jastuku. Gledao sam je kao šupalj dub, ulište klica smrti. Eto, i nekadašnja plava djevojčica sa suncem u kosi sada je posta­la samo jedno drago, ubogo, pregaženo ne-ja\)

Djetinjstvo — pregršt besmrtnosti!Smrt preza pred vedrim djetinjim okom, rasplinjuje se od zra­

čenja djetinje duše. Dijete je zaštićeno od nje, zaogrnuto u plavu haljinicu besmrtnosti. Ipak, u oblačne dane, kad su djeca šutljiva i tiha, ona neopazice uklizi u maleno srce i javlja se u nejasnoj stravi bivstvovanja. Dijete je ne prepoznaje, još joj ne zna imena ni slova, ali već se ježi od njezina hlada. Koliko puta djetinjom

42

dušom promakne, neznana, smrt! I za njenim prolaskom, kud je ona pomela svojim crnim skutom, ostaje vir praznine... Kažem, dijete joj ne zna imena ni slave, ali u oblačne i besunčane dane os­jeća na licu hladan dah vjetra za njenim prolaskom.

Negdje duboko zapretana u djetinjem biću leži jedna ćelija u kojoj tinja besmrtnost. A odmah do nje, u neposrednom susjed­stvu, druga ćelija u kojoj drijema smrt. One žive u dobrim susjed­skim odnosima. I naizmjenice se javljaju, oglašuju se iz dubine — naša vječita popudbina i naši stalni saputnici, od početka do kra­ja. Njihov naizmjenični dvopjev jeste predivo našeg života.

15.

U oblačne dane, u dane smrti, kad nije bilo igre u hodniku i pričanja o Bućkovim zgodama ili kad bi mi dosadili razgovori sta­raca u blagovaonici, lunjao sam po tavanu.

Tavani građanskih kuća — sabiralište ostataka smrti! Sanduci stare prepiske, sanduci odjeće i stvari pomrlih osoba, isluženi predmeti svakodnevne upotrebe, koje nekakav smiješni malogra­đanski pijetet čuva ustručavajući se da ih preda staretinaru ili og­nju. Jer malograđanski sentimentalizam mora da svaki osjećaj ve­že za kakav materijalni predmet. Bez te materijalizacije, bez tog trivijalnog ovaploćenja, građaninu osjećaji isklizaju iz prsta, ras- plinjavaju se. U tome je njihov idealizam: stvorili su najprije neka bestjelesna božanstva, da bi zatim od njih napravili materijalne fetiše i idole, čitav jedan svijet tabu-predmeta. Čovjek se pita: je li bilo vrijedno truda? Kapa obožavanog muža pukovnika (poko­šenog, sasvim nevojnički, od kakvog provaljanog slijepog crijeva) visi za vječita vremena na čiviluku u hodniku. Školske teke i sli­kovnice djeteta umrlog u spazmusima meningitisa u nekom me- mljivom zavodu decenijama čame zakovane u sandučićima, u prašini i paučini potkrovlja; predati ih dobroj svespasavajućoj va­tri koja pošteđuje od uniženja, izgledalo bi blasfemija. Taj isti pi­jetet zahtijeva da jeziva fotografija na kojoj je retuša dragoj umr­loj osobi nakazno izobličila usta i nanizala joj niz mišji sitnih bi­sernih zubića, u vijeke visi nad noćnim ormarićem i da se svake večeri pred lijeganje cjeliva. (Sjećam se da je baka smjesta otpusti­la služavku koja je tragove tih cjelova na staklu fotografije mog

43

oca zbrisala istom mokrom krpom kojom je obrisala prozorska stakla.) Ali ta materijalizacija osjećaja građaninu je, eto, neophod­no potrebita: pravi, čistokrvni građanin ne nosi u srcu ništa, ama baš ništa: osjećaj nefiksiran za kakav fizički predmet postaje puka sjena, i čovjek ubrzo počinje da sumnja u realnu opstojnost svog osjećaja, ako je ne dokazuju materijalni predmeti koji ga u sebi utjelovljuju.

A tavani - te staretinarnice smrti - pohranitelji su i čuvari ta­kvih materijaliziranih uspomena, hramovi tog pijeteta.

Koliko li smrti na tim tavanima! Ostaci davnih šarlaha, davnih difterija, ostaci drevnih porodičnih tuberkuloza, ostaci dugih uze­tosti. Ortopedski steznici, crno lakirane štake, žuti kožni potpa- sači za hernije podstavljeni jelenjom kožom, kao paradne orme za čistokrvne kasače; kesice za led, bolesnička kolica. U tim potkro- vnim atmosferama, kao i u zimskim baštama, još žive mladićka grudobolna umiranja u euforički povišenim temperaturama — rasciktani galebovi u purpuran suton. Strpljiva dotrajavanja na logu uzetosti, djetinje vrele agonije u ljetna popodneva, zakoluta­nih očiju, u strasnobolnim trzajima, s orošenim uvojcima nad upaljenim moždanim opnama; i sunce isjeckano na ribež prikuče- nih žaluzija. A sve tu izjednačava u svojoj nepristranosti ta pra- šna nekropola s festonima paučine, u kojoj, mjesto kada tamjana, vije miris mačjeg urina. Intarzirana bolesnička sobna stolica po­red pozlaćenih okvira nestalih careva i nadvojvoda s olupljenom štukaturom i sa svojim upražnjenim ovalima; polomljeni dječji te­atar s lutkama pored kineskog automatskog ražnja koji nikad nije dobro funkcionirao; staromodni ženski suncobrani ljubopitno iz- duljena vrata pored činovničkih paradnih sabljica sedefne drške. A šeširi, preraznih vrsta i kalupa, zamjenjuju i zastupaju nestale glave: kožni kovčežić s čakom nekakvog tetka oficira, i dvorogi šešir nekakvog zeta tajnog savjetnika, i znojem progrizeni pana- ma poduzetnog djeda skorojevića. I, u jednom uglu, plava dječja kolijevka koja je davno zaboravila dječje gakanje, bezdano pra­zna, kao presušen bunar. I još - sva sila karniša za zavjese. Pozla­ćenih i crnih, glatkih i kaneliranih, ravnih i izvijenih u luk, jed­nostavnih i bogato išaranih, s tokarenim jabukama na krajevima; čitavi snopovi tih karniša, koje, nedokučivo zašto, građanski pije­tet ljubomorno čuva i pobožno pohranjuje po uglovima, poput

44

trofeja od zastava po muzejima — fantastična koplja ko zna kakvih nestalih stjegova...

Sve to leži ispremiješano i grdno zbratimljeno u zajedničkoj umrlosti. I ponekad se čovjeku ne čini bez razloga što avionske bombe, u svome likvidiranju datih sklopova života, načinju ljud­ske košnice baš odozgo, od potkrovlja.

Lunjao sam po tavanu i otkrivao u njemu razne zapasaje smrti. U tom se potkrovlju, na neki način, rodila i moja umjetnost.

Među hrpom ostalih isluženih stvari, tu je ležala i jedna stara dječja violina. Violina onog bakinog brata što je umro u mladić- kim godinama. Od njegove smrti ležala je tu, u svome crnom dr­venom sandučiću, sličnom djetinjem lijesu. Na jednom od mojih istraživačkih pohoda naiđem na nju. S nekom zebnjom otvorim sandučić i uzmem je među ruke.

Nagonsko traženje leži u nemirnim djetinjim prstima. Oni hoće da sve spoznaju opipom - prsti tih slijepaca sa široko otvorenim očima, — i da iz svake mrtve stvari izvabe njen živi glas. Ruka mi bojažljivo posegnu, kao da iščekuje neko otkrovenje, i prsti tak- nuše žice. Zamnije, izblijedio, krhak, njihov davno upokojeni glas, čudan, neponjatan. Zadrhti u zraku, trepereći i premirući, rasprostirući se u sve širim krugovima, udarajući o stijene i odra- zujući se od njih razdrobljen i usitnjen. Od njega se pokrene raz­buđen pauk na svojoj tananoj mreži između dvije grede. Dugo sam slušao taj glas, koji je postepeno malaksavao, zamirao, blije- dio, oklijevao malko na granici čujnog i nečujnog, i nastojao sam da ga slijedim i dalje, u nečujnom dijelu njegova života.

Ne znam pravo reći kakvo sam zadovoljstvo u tome nalazio, ali sam otada često osjetio potrebu da odem u potkrovlje i da izma­mim iz violine pokoji ton, koji je dugo živio i treperio. Uobraža- vao sam da jedan jedincati, sam po sebi uvijek jednak i uvijek jed­nako neosmišljen ton, može da izrazi mnogo toga, svu silu razno­vrsnih stvari. Izvabio bih jedan zvuk i podmetao mu najrazličiti- je sadržaje: i gle — uvijek je odgovaralo! Ton je uvijek govorio ono što sam ja htio, uvijek izražavao ono što sam ja nosio u sebi!

Cesto sam se u djetinjstvu rasplakao od muzike. A bakica bi tad uzela udarati na klaviru nešto drugo, veselije, ili bi promijenila ploču na starinskom fonografu. Zaorile bi trublje i bubnjevi kak­vog žustrog vojničkog marša - a ja sam svejednako plakao!

45

- Ta što sad plačeš? Ovo je veselo, živo - čuješ li! Ovo nije baš nimalo tužno!

Zaludu! Nastojao sam da suspregnem suze i da se tobože raz­vedrim, kako ne bih pozlijedio njenu dobru namjeru. Ali nisam uspijevao. I izvinjavao sam se:

— Svaka je muzika tužna!Sami zvukovi po sebi na mene su tako djelovali. Organski, kao

na onog pauka između dvije grede. I činilo mi se da je živahna, žustra, blještava muzika samo u nekom tobožnjem, konvencio­nalnom, vanjskom smislu vesela, živa i blještava, ali da je ona, u svojoj intimnijoj biti, uvijek i bezizuzetno tužna. I da to, štoviše, i jest njena prava bit, da u tom i jest prava moć muzike, i njena prava vrijednost.

Iz te moje preosjetljivosti za muziku (ili, tačnije, za zvukove) moji su u djetinjstvu zaključili da sam jako naklon muzici, i do­sljedno, bez sumnje, za nju nadaren. I mislim da je to bila prva is- hodna pogreška u čitavoj toj stvari. Jer držim da baš to, i možda jedino to, nije pravi put kojim se ulazi u sferu muzike, ili bilo koje umjetnosti uopće. Neko sam vrijeme, kasnije, vjerovao da je to možda pravi znamen za budućeg izvođača virtuoza. Ali sam se uvjerio da ni to nije tačno. Umjetnik treba da bude neosjetljiv prema svojoj umjetnosti i od nje neranjiv, kao što kirurg mora da bude neosjetljiv prema svom zanatu i kao što vojnika ne smije da ranjava njegovo vlastito oružje. Inače to nije pravi, istinski kirurg, inače je to nespretan vojnik, vojnik za nevolju i od nevolje.

No izgleda da sam se prilično kasno svega toga sjetio. Kao što se uopće, po sili same stvari, kasno sa sigurnošću osvjedočavamo o promašenom: o tome može da nas pouzdano i dokraja osvjedoči tek neuspjeh. To bi u neku ruku značilo da u svemu, eda bismo došli do konačne i sigurne spoznaje, moramo ići do samog konca. A to znači: do tačke neuspjeha. U tom smislu, moglo bi se reći da tek neuspjeh zaokružuje, osmišljava naš život, da tek neuspjeh kruniše naše djelo. Zastati i ušančiti se na jednoj tački prije toga možda znači ne ići do kraja svojih mogućnosti, ne ostvariti u pot­punosti sebe. I zato, uvijek dalje! A, u mome slučaju, mislim da je veoma samilosno došla ta vanjska, slučajna nesreća koja mi je povrijedila ruku i skvrčila prste koliko je bilo potrebno pa da mi prepriječi takozvanu “dalju karijeru”. I mada je sve druge taj do­

46

gađaj ostavio u uvjerenju da je vanjski nesretan slučaj bio ono što mi je presjeklo dalje mogućnosti “uprav u času kad su se s najviše izgleda preda mnom otvarale”, mene samoga to nije ni za trenu­tak uspjelo zavesti u zabludu i poljuljati u osjećaju da je nesreća došla baš u pravi čas, u čas kad sam bio dopro do krajnjih grani­ca mojih mogućnosti i kad ni bez toga ne bih bio kročio ni za sto­pu dalje, u čas kad je neminovno moralo da otpočne srozavanje. Milostiv udes! Sad mogu da sviram koliko je dovoljno za skrom­nije pretenzije: za dobrotvorne svrhe, za provinciju, iz koje je ta­kva vrsta umjetnosti i potekla i u kojoj je ona kod svoje kuće, za one legione usidjelica što po svim provincijama svijeta griju duše na Chopinovim mjesečinama. Tu je moja umjetnost uvijek praće­na pomišlju i uzdahom slušalaca: što bi tek bilo da čovjek nije ovako unesrećen! A ja, naravno, nisam takav poltron da bih se tim zadovoljno koristio i to bez pogovora primao, već uvijek osje­ćam potrebu da odlučno, i iskreno, s punim uvjerenjem, to odbi­jam i da ljude razuvjeravam. Ali sam ipak toliko poltron, da, po­red toga, osjećam i potrebu da mi se to ne povjeruje. I ko zna šta li sve ja nesvjesno ne radim (s onom rafiniranom lukavošću koju pozna samo podsvijest) da bih postigao da moje iskreno uvjerenje ne pređe na druge, da uvjerljivost mog uvjeravanja ipak bude ne­uvjerljiva! A to je, ako se ne varam, sam vrhunac poltronstva: ne samo uvjeravati sa svrhom da ti se ne vjeruje, uvjeravati da bi ra­zuvjerio, nego još pretendirati da sredstvo za postizanje toga efek­ta bude tvoje istinsko uvjerenje i sušta iskrenost tvojih riječi. Ob­manjivanje sredstvom istine nesravnjivo je podlije nego obmanji­vanje sredstvom laži.

Ali, izgleda, čovjek ne može da se oslobodi laži kao ni svoje ko­že. I po svoj prilici ovo je prvi put što sam i samom sebi tu stvar ovako izričito i dokraja priznao. Snagu pune iskrenosti dobivamo tek pred licem nečeg daleko važnijeg, daleko presudnijeg od onog što priznajemo. Možda tek pred licem One napram kojoj sve dru­go postaje sitno i bezbolno do ništavnosti.

16.

Danas je nedjelja. Po svemu se to osjeća. Dan posjeta bolesnici­ma, dan donošenja ponuda.

47

Čujem promicanje tapkavih ženskih koračića po hodniku, ku­canje na susjednim vratima; zatim slijedi ono posjetilačko naroči­to diskretno-obazrivo otvaranje i provirivanje kroz odškrinuta vrata milim očicama. A onda prve, bez podloge živahne riječi pri susretu. Sve to dopire do mene sordinirano, izdaleka. I, iz ove mo­je sigurnosti, gotovo zabavno.

Jer ja se osjećam dosta bezbjedan. Ovdje sam ostao nepoznat, ili neotkriven. Ja dakle nemam da strahujem da će iko pokucati na moja vrata. Naravno, osim ako se zabuni. Jer i to biva. Najpri­je će se, sablasno polako i nečujno, spustiti kvaka, zatim će se kroz procijep pomoliti rumeno nasmiješeno lice kakve obrtničke supruge. Zastat će, pod vodoravno nataknutim nedjeljnim šešir- čićem, s ponudom u čistom bijelom ubrusu. A onaj još na hod­niku pripremljeni pogled milih očica kojim će mi poviriti u sobu neće stići da se smjesta ugasi čim uoči da ja nisam ja: kratak čas blenut će u mene, pa će opet priklopiti vrata, ali sad već malko uvrijeđena. A pogled će joj, prije nego se vrata sasvim zatvore, ipak imati vremena da postane odbojan, gotovo neprijateljski. I tako će se ta moja vječita bijela vrata zaklopiti kao nadgrobna ploča nad jednim neprijaznim izrazom, čiji će otisak ostati da leži na meni dok ga ne smijeni kakva druga impresija, i trajati jednu svoju malu vjekovječnost.

A u ubrusu će, nagađam, biti nekakva pita. I, po svoj prilici, pohana piletina. Da, svakako pohana piletina. Na tu bih se poha­nu piletinu gotovo kladio. Jer građansko (ali zašto baš građan­sko? vjerovatno je to općeljudsko!) uboštvo fantazije, u trudovi­ma svog nenadahnutog dovijanja kakvu što bolju i prelesniju po­nudu da izmisli, osjetilo je potrebu da ustanovi jedan maksimum, jedan optimum ponude. Jedan apsolut ponude. I tako je rođena pohana piletina.

A nedjelja ima neki svoj posebni, specifični karakter, koji se osjeća i razaznaje u svemu. To kao da nije jedan proizvoljno, ljud­skim sporazumom utvrđen dan, nego nadljudski, s višeg mjesta određen. Na selu i u varošici, u pustinji kao i u metropoli, nedje­lje, ma koliko različite među sobom, imaju nešto osnovno zajed­ničko. I to nešto kao da ne leži samo u ljudima, u kretanju i mi­goljenju živog ljudskog stvora, već i u prirodi, u čitavom njenom ritmu, pa i u takozvanim mrtvim stvarima. I u samom zraku, u

48

kome se truni zlatasti, ljepljivi nedjeljni pelud. U nedjelju je sunce više sunce a tišina više tišina nego u druge dane. Još u djetinjstvu činilo mi se da se u nedjelju sunčane opekline na kupanju dobiju kudikamo lakše i brže nego radnim danom. U nedjelju i bube sporije gamižu, i sokovi u bilinama sporije struje.

Ali naročito je sporo, ljepljivo sporo, i svo gnjecavo od neke vla­žne toplote, nedjeljno popodne. Cisto se grustim od dodira nje­govih grubih znojavih dlanova.

Kad pređe podne, nedjelja se nekako zgusne, uzrije. Nedjeljno popodne je potencirana nedjelja. Moglo bi se reći “zrela nedjelja”, onako kao što se kaže “zrelo ljeto”. A u takva nedjeljna popodne- va sunčana tišina zna postati nepodnosiva. Odavna je znam! Sve oko nas, zakovano, brekće, sve žudi, vapije za jednim pokretom, za jednim zvukom, pokličem, treskom, pa da nastupi izvjesno je­dva iščekivano olakšanje. Da neko negdje krikne — pa makar ko i makar što — da kukurijekne pijetao ili da zanjače magarac. Ma­kar da snažno zalupe neka vrata ili prasne neko staklo — ma što, ma što, ali samo da to sunčano popodne zataljenih usta dobije svoj živ glas!

Bolnička čeljad i posluga danas ima izlaz, ili poštedu i poluod- mor, liječnici su u toku jutra završili svoj posao, preobukli se i oti­šli. (Uprli su nešto bolesnici od svoje strane a nešto liječnici od svoje, prvi malko intenzificirali svoju bolest a drugi svoje usluge, pa je tako, hvala dragom bogu, do podne sve sretno posvršavano.) Tek negdje, u nekom mirnom kutku, za svaki slučaj, kunja mlađi dežurni liječnik, i u dosadi uči engleski. U ovo nedjeljno popodne i bolesnici se osjećaju kao na kratkom dopustu od svoje bolesti. Jer znaju da u nedjelju, a pogotovu u nedjelju poslije podne, nji­hovo bolesničko svojstvo znatno popušta. Oni što mogu da hoda­ju izišli su u svojim modro isprutanim bolničkim haljecima i ras- klapanim papučama, odšvrljali na malu čistinu iza zgrada, obja- hali klupice pa se zabavljaju pomičući kažiprstom piljčiće po če­tvorinama grubo urezanog mlina. Drugi se izvaljali na sumnjivoj bolničkoj travi (nedaleko cvijeta odbačena krpica gaze s kapljom krvava gnoja) i razgovaraju s posjetiocima odmatajući ponude. Malo podalje, oni prostodušniji i rustičniji, zavijenih vratova ili s flasterom preko oka, jednostavno se igraju drvenim kuglama, kao što su to u nedjeljna popodneva činili i u svome selu na tratini is­

49

pred krčme. A i oni koji logom leže po sobama utihnuli su te ma­nje smetaju i manje dozivlju poslugu nego u ostale dane. Jer i oni znaju da je nedjelja nedjelja, za sve i za svakoga.

Ležim u krevetu, a sluh mi je napet. U prostor između moga i sučeličnog paviljona zapala je tišina. Mrtva tišina. Kao da se sve iselilo ili pozaspalo. Da je otkuda dašak vjetra pa da zalupi neka vrata! Da nešto padne, da se nešto stropošta! Gotovo me podilazi napast te bih prstom malo po malo gurao poslužavnik s karafom vode i s čašom, ili bar knjigu, po staklenoj ploči mog noćnog or­marića. Gurao bih minimalnim naporom, gustirajući polagano, sve do tačke kad će prevagnuti — pa trasss!... Jedan zvuk — i od­mah olakšanje!

I nedjeljna sam popodneva, čini mi se, iznio iz djetinjstva. Uop­će, sve, ama baš sve, iznosimo iz djetinjstva! U starosti se svakim danom sve više o tome uvjeravamo. Sve osnovne ljudske stvari iz­vlačimo iz djetinjstva. A naročito svu našu prćiju senzibilnoga. Takve stvari većina ljudi po izmaku djetinjstva uopće nije više sposobna da nauči. Pa tako u djetinjstvu naučimo i što je nedjelj­no popodne.

U susjedstvu naše kuće, preko uske uličice, imao je svoj kuće- rak s obućarskom radnjom cipelar Egidio. Na prozorčićima crveni geraniji u limenkama od rajčice, a za kućicom malo neravno ka­menito dvorište, u kome su pod zidom rasla dva šipkova stabal­ca. Eto, za mene je u djetinjstvu u tom dvorištu ležalo nedjeljno popodne; odatle se ono širilo po cijelom svijetu.

Egidio je došao, prije mnogo godina, još sasvim mlad, kao trombonista u jednoj prekomorskoj opernoj stagioni, u obližnji primorski gradić. Jedne nedjelje slučaj ga je doveo s još nekoliko mladih muzikanata iz trupe na izlet u naše mjesto; sasvim nakrat­ko, samo od jutra do popodneva, jer je navečer opet imao pred­stavu. Ali već je i to bilo dovoljno. U crnim odijelima, s crvenim karanfilom u zapučku i s naherenim artističkim šeširima široka oboda, vrzli su se po suncu, zavirili na misu, pa se razmiljeli u spletu kamenih uličica, svraćajući u hladovite konobe na čašu vi­na i ispadajući iz njih raspoloženiji i bučniji. U jednom dvorištu Egidio je spazio na balaturi tanku crnomanjastu djevojku sa živim crnim očima. (A nije ni slutio kako će se naglo razdebljati i kako će te crne oči s godinama postati zle.) I sve je već tada bilo zape­

50

čaćeno: po završetku stagione, raskinuo je s trupom, došao u naše mjesto i oženio se. Obućarski sin, sjetio se onoga što je u tom za­natu naučio kao dijete u očevoj radionici, pa je otvorio malu obu­ćarsku radnju i smireno poživio. Za dugo godina prilikom svakog dolaska operne stagione odlazio je u grad kao popuna orkestru. A kasnije, kad su mu poispadali zubi i počela ga izdavati sapa, pre­kinula se i ta posljednja veza s teatrom i umjetnošću. Anica je iz­rodila punu kuću djece, kojoj je očeva grešna slabost za melodra­mu poudarala krupna herojička imena: Norma, Kalpurnija, Er- mengarda, Alda, Giordano Bruno, Asdrubale, Tancredi. Uboga djeca, slinava, rahitična, golemih ošišanih glava, gacala su po ma­lom kamenitom dvorištu, a tanke su im se nožice povijale pod te­retom zvučnih imena. Čovjek je dobijao osjećaj da se u kući, na tolik zveket, sve što gamiže i plazi povuklo u rupe i usukalo dušu u se. Giordano Bruno, najstariji od muške djece, u koga je Egidio polagao mnogo nada (a mislim da su u njegovom protestnom imenu imali nekog udjela i bradati liberali iz djedove blagovaoni­ce), izrastao je, naprotiv, u mučaljiva i povučena mlakonju. Još kao dijete pokazivao je sklonost za crkvu i sve što je crkveno: na improviziranom oltaru, u sjeni šipkova stabalca, celebrirao je ne­brojene mise, zaogrnut preko pleća Aničinom podsuknjom. Kas­nije je i otišao “u popiće”. Asdrubale je bio poznat kao najnemir­nije dijete u mjestu: u krugu gdje se on igrao odjednom bi izbio ljut plač i cika. Uzrok je, naravno, bio Asdrubale. Preskakao je ogradni zid vrta isluženog noštroma Tome da krade bodljikave “in­dijske smokve” ili krastavce, koje je jeo onako ravno sa stabljike, ačeći se time pred ostalom djecom. A bio je vještak u Ijuštenju “indijskih smokava” i u uklanjanju njihovih bodljika. Uzalud su bile Aničine energične batine, uzalud je stari Toma stalno obnav­ljao krestu staklenih krhotina na grebenu zida koji ga je dijelio od Egidijeva dvorišta. I sad mi je u ušima iznenadan plač rascviljene djece i Aničin kreštavi glas sred tišine ljetnog popodneva:

- Aždrubaleee...! Až-dru-ba-leeee...! Sto si to opet učinio, mo­rija te odnijela!...

Povirio bih kroz priklopljene žaluzije, ali Aždrubalu već ni tra­ga: predosjećajući batine, nekud je klisnuo i skrio se. Mjesto nje­ga, ugledao bih vitku, utegnutu Kalpurniju, tanka profila i uskih duguljastih očiju, s onom urođenom, čisto fizičkom ponositošću u

51

držanju, gdje paunski gazi krug uokrug uskog Egidijevog dvori­šta, nepomućena sred te vike i neoskvrnuta od neotmjenosti koja je okružava, kao da seta po šutljivom trijemu starog internata. I u meni se razgarala ona pubertetska bezimena žudnja, bolna do presijavanja u idealno, koja se naročito u bespomoćnim vrelim ljetnim popodnevima potencira u svom osjećaju nedostižnosti i pretapa u neko sveopće i čisto prostorno osjećanje bezgranične sunčane pustoši. Dugo sam je pratio očima, pritajen iza žaluzija. I opraštao sam joj i Aničinu kreštavu neotmjenost, i Giordanove mise, i Aždrubalova nevaljalstva, i smiješne nedjeljne ispade pod- napitog Egidija. A kad bih se na ulici sreo s njom, obarao sam po­gled i nisam uspijevao da smognem čisto fizičku snagu koja bi mi podigla kapke do visine njenog pogleda. Takvu ustreptalu malak- salost valjda nikad više u životu ni pred kim i ni pred čime nisam osjetio.

Nedjeljom poslije podne Egidio bi se katkad sjetio svog trom­bona i stao duvati u nj. Zbog toga su izbijale duge raspre, jer je to djedu remetilo popodnevni san. Spor je najzad nagođen tako da Egidio nije smio svirati prije nego bi sa fratarskog zvonika ot­kucala četiri sata. Po tome, na prvi jek Egidijeva trombona mno- gošta se razvezivalo i pokretalo. Raskidao se čar ljetnog popodne- va. To je bio znak da prestaje podnevna sijesta. Djevojci u kuhi­nji on je bio upozorenje da za djeda pripremi kavu i čašu vode s mastikom, meni opomena da hitro spremim na mjesto zabranje­nu knjigu koju sam dotle krišom listao u biblioteci. Iz kuhinje bi se začulo zveckanje šoljica i žličica na srebrnom poslužavniku. To je bilo kao zvonce pred obredni ophod: uskoro će se začuti iz dje­dove sobe gromko pušačko iskašljavanje, a malo zatim njegovi te­ški koraci, pod kojima će škriputati daske poda u hodniku. Poja­vio bi se malko nabuhla lica i zakrvavljenih očiju: izgledalo je: sad-na nekoga je tamo u sobi svojim rukama zadavio. Napredo­vao je hodnikom prema meni, zadrigao, još mamuran, težak na riječ i na osmijeh, slabo pokretljivih, u snu omlohavljelih crta, dr­žeći u rukama zlatni sat i lanac (plod zločina — strugnulo bi mi glavom) i polako ga navijajući, sa okorelom hladnokrvnošću. Ali, na moje olakšanje, uskoro za njim izišla bi i bakica, dotjerujući na sljepoočicama kosu što joj je provirivala ispod njene bijele kapice. Zaredala bi po svim prostorijama u kući udjeljujući svakome po

52

dvije tri riječi kojima je hrabrila čeljad u njihovom bavljenju ili ih potvrđivala u stanju u kome su se zatekli.

— Sto radiš, Anka?— Evo čistim ribu za večeru.— Cisti, Anka, čisti!Položila bi zatim ruku na rame staroj slijepoj Lukrici, koja je

sjedila na škrinji u uglu kuhinje.— Kako je, moja Lukrice?— Dobro. Evo sam uzela da razmrsim ovo nešto vune.— Neka, neka, Lukrice!Onda bi zavirila k meni, koji sam razmazivao akvarelom po li­

stu papira zastave i jedrenjake, s vrškom jezika među zubima.— Sto lijepo radiš, Ive?— Nešto slikam.— Slikaj, Ive, slikaj!Nalazila je svoju dužnost, gotovo svoju posvetu, u tome da svo­

jom riječju olakša porođaj svakoj stvari, da joj uravna ulazak u svijet bivstvovanja, i da joj, za popudbinu, udijeli svoj blagoslov. Za nju kao da stvari nisu sasvim postojale dok ih ona ne bi usto­ličila u realnost i potvrdila tapšanjem po ramenu. Ima tako ljudi koji tek dodirom svojih ruku uvode stvari u krug svoga svijeta. Gledao sam domaćice na tržnici kad izabiraju rajčice ili kajsije.

— Pošto su ove?... A ove?... A ove ovdje?...I sve redom pipaju prstima. A nije to samo zato da se uvjere je­

su li zrele: tome, bar dijelom, uzrok leži u nekom defektu, ili u specifičnosti njihovog spoznajnog aparata: ono što nisu svojim pr­stima taknule i opipale, ne postoji u njihovom zapasaju odistin- skog.

A međutim je Egidijev melodramski trombom uvijao i izvijao, grmio i plakao, indignirao se i molio. Bakica bi izišla na prozor. Egidio bi načas prekinuo, ustao na noge i s ceremonioznošću pod- napita čovjeka širokim razmahom šešira odao poštu baki.

— Zdravo da ste, Egidio! — mahnula bi mu ona rukom s prozo­ra, kao što odabranica u areni mahne iz počasne lože svom torea- doru.

— Zabavljate se malko svirajući, je li, Egidio?— Eto, plemenita gospođo, da utučem vrijeme!...— Svirajte samo, Egidio! Samo vi svirajte!

53

Osjećao sam da u toj Egidijevoj pažljivosti prema baki ima kao neka klica otpora i neodobravanja prema djedu, i izvjesne solidar­nosti s njom u nekakvom uobražavanom, prećutnom ali latent­nom, rasporu između nje i djeda. I bilo mi je u isti mah i milo i krivo: milo, jer sam u tom tobožnjem rasporu i ja stajao na baki­noj strani, a krivo zato što sam bio surevnjiv na druge koji su, pri­stupajući tom našem savezu, razvodnjavali draž koju je on za me­ne imao.

S Egidijeva trombona naučio sam zarana mnoge arije iz starin­skog opernog repertoara, naslušao se cantabila i allegra, molitava i romanca, strettd i cabalettd, scena u sudnici i scena u crkvi, tri­jumfalnih i svadbenih i krunidbenih marševa, i pezzi d 'assieme, i fi­nala, i velikih finala. A sve je to, prilagođeno Egidijevu trombo­nu, dobivalo odnekud isti izraz i istu vrijednost: što je god izricao, Egidijev je trombon izricao apodiktički, ne dopuštajući ni najma­nje mjesta sumnji.

Iz tih nedjeljnih popodneva u djetinjstvu iznio sam i doživljaj zvonjave zvona. U nešto kasniji sat, u prvi ruj sutona, razljuljala bi se klatna sa fratarskog samostana, obilato, bujno, nezažalno, ispunjajući brujanjem čitav suton. I more u priobalnim škrapama kao da bi zastalo slušajući ga i podnoseći njegov čar. I rumen za­pada kao da se od njega jače razgarala. Ljuljala su se zvona i razli- jegala se nad mjestom zvonjava, purpurna, brončana, agonično vruća, zanoseći i prožimljući sobom sve. Ponekad mi se čini da mi je baš ta zvonjava i razboljela dušu, i da je baš odatle i pronosim evo sveđ razboljenu kroz život. Katkad sam je se čisto bojao i oče­kivao sa strepnjom njen čas, a katkad sam je želio, da me zaod- jene, zagrije i izliječi od neke unutrašnje zimice koju sam u sebi osjećao.

Pohitao bih na prozor prema Egidijevom dvorištu: Kalpurnija je sjedila na klupi pod šipkovim stabalcem, zabačene glave, s tan­kim kažiprstom između stranica knjige priklopljene u krilu, i upi­jala sklopljenih očiju tu vruću zvonjavu svojim tankim nosnica­ma.

Još i sada, u jarka i pusta nedjeljna popodneva, učini mi se da u njima nešto nedostaje, da su odnekud nezavršena, nedorečena. To što nedostaje da ih doreče i osmisli, kao da je onaj jerihonski jek Egidijeva trombona i onaj povik “Až-dru-ba-leeee!..” Taj je

54

povik za mene postao kao odah sunčanog popodneva i dobio ne­ku mitsku i magičnu vrijednost, poput povika: “Umro je veliki Pan!”

Tišina. Mojom sobom opet je preletio svjetlosni miš - neko je na paviljonu sučelice otvorio ili zatvorio prozorsko krilo. Ali zvuka niotkuda. Tišina. Velika, bezmjerna tišina u uskom prostoru iz­među mene i paviljona preko puta, između mene i svega. I čisto ćutilno osjećam kako se, nekom čudnom transsupstancijacijom, ta tišina pretvara u vrijeme. Mrtvo, bezmjerno vrijeme.

17.

Bolničarka koja me dvori otišla je na nekoliko dana kući. Sa sela je, negdje iz okolice. Pozvali su je zbog smrtnog slučaja u porodi­ci. Zamišljam, poslije sahrane bit će vjerovatno podušje. Posjedat će ljudi na niske stoce oko velikih zdjela punih komada pečena mesa, još krvava pri kosti, i žvakat će seljački sporo, pognuti i mučaljivi, krupne zalogaje krtine, svi zaokupljeni tim poslom. Moja će bolničarka, iz počasti, kao čeljade iz grada, sjediti negdje u sredini, na nešto višem stocu ili na stolici s naslonom, jedinoj u kući, i vodit će glavnu riječ. Razgovor će teći u starim, čvrsto us­taljenim seljačkim formama, sa mnogo riječi koje ništa ne kažu, ali koje već red i običaj zahtijevaju. A kad se daća svrši i strani ra­ziđu, i kad domaći ostanu sami među sobom, neko će se, najprije ovlašno i naoko ravnodušno, dotaći pitanja ostavštine. I ona će se u tim razgovorima nazivati “ono sirotinje”, “ono crkavice” i “ono nešto jada”. Po nejasnim nagovještajima moja će bolničarka na­slutiti da se njoj, kao članu koji se otkinuo od kuće, odgacao u bi­jeli svijet i tamo našao nekakav svoj hljeb, namjerava osporiti i izi­grati pravo na nasljedstvo. A ona će se za svoj dio boriti kao lavi- ca, i bit će natezanja i kavge i nadvikivanja, kao što to već biva.

Zamijenila ju je bolničarka iz susjednog paviljona. Iznenadila me kad mi je jutros donijela mlijeko. Lijepa je. Crte su joj tanke i fine. Sitne je, krhke građe, kretnje su joj graciozne i nekako mu­dro spretne. Rado gledam te ruke i te kretnje. U njima kao da se ogleda neka urođena nadarenost i umješnost.

Ako se ne varam, ovo je ona koja je otvaranjem i zatvaranjem prozora, na paviljonu preko puta natjeravala po mojoj sobi svje­

55

tlosnog misa prvih dana poslije operacije. Ili joj možda moja uobra­zilja rado pripisuje tu svjetlosnu ulogu. Taj mi je miš bio sva lje­pota i sva razonoda koju mi je život u tom času mogao da pruži. Jedno vedro malo krilce kojim mi je izdaleka mahao.

Primijetio sam, raduje me svaki dolazak tanke bolničarke. Ne­svjesno ga očekujem. Veselim se obrocima i satu kad mi daju lije­kove zato što ih ona donosi. Tačnije, ne veselim se (pretjerao sam), ali ih čekam. A to je, možda, još više. Bez onoga što nas veseli, nekako se može. To je voće na našoj trpezi: prijatno je, no ne mo­ra baš da bude. Ali s onim što se iščekuje, već je malo drukčije. Ono što se iščekuje teži da postane potreba, nasušna potreba. Pa kad to iščekivano izostane, njegovo odsustvo, ona praznina, zna katkad zauzeti u nama veliko, veliko mjesto. Tačno onoliko koli­ko je zapremalo iščekivano.

Gledam je. Zbilja je lijepa, izuzetno lijepa. A izuzetne fizičke ljepote, jednako kao i izuzetna umjetnička djela, pobuđuju u na­ma poštovanje. Neko poštovanje koje je svo šutnja i kontemplaci­ja. Jer fizička ljepota nije puki fizički fakat: kad je to doista ljepo­ta višeg reda, ona je jedan talenat. Talenat kao i svaki drugi. I, za­to, kao i svaki nesvjesni nosilac jednog talenta, jedne vrednote, i nosilac takve izuzetne fizičke nadarenosti zrači ljepotom neke in­stinktivne samosvijesti. Stoga stvor obdaren neobičnom fizičkom ljepotom redovno ima i to svojstvo da umije nositi svoju ljepotu. Čak i krasotica iz kakvog divljačkog plemena, koja nije nikad sa­gledala svoga lica u ogledalu jezera, ima to držanje, tu nesvjesnu samosvijest, taj instinktivni ponos na svoje biće, to nejasno osje­ćanje vrijednosti koje izbija iznutra. U tome i jest, ako se smije ta­ko reći, ljepota ljepote. To je odraz fizičkoga u sferu nefizičkoga, u prostore duha. I to je jedna od onih stvari pomoću kojih se čov­jek izvlači iz gvozdenog obruča egzistencije. Jer svaka se istinski velika fizička ljepota transponira u nematerijalno, teži da izađe iz uskih granica pojedinačnog i vremenskog, i prebacuje se u bez­granično i sveopće - u iluziju vječnoga, nepropadljivoga, apso­lutnoga. To jest, ona - uprav kao i veliko umjetničko djelo - po­staje sama za se jedan kozmos, cjelokupan i završen. Ako baš ho­ćete, recimo (da zadovoljimo umjerene i oprezne) jedan mali koz­mos; toliko se može koncedirati; jer kad smo rekli kozmos, tad postaje bespredmetan, pa i besmislen, dometak “mali” ili “veliki”.

56

Odatle nam postaje jasno kako jedna takva fizička ljepota višeg reda, pa i samo jedanput i letimično viđena, može da ljudima po­stane jedna doživotna vrijednost. Ideal i osmišljenje čitavog njiho­vog života i djela. I to ne bilo kakvim, sitnim, neznačajnim ljudi­ma, sentimentalnim dušicama, nego baš onim najvećima i najjači­ma, i možda baš samo njima: velikim pjesnicima, velikim umovi­ma, velikim duhovima uopće. Odatle biva jasno i to da jednoj ta­kvoj ljepoti višeg reda nije potrebna nikakva nadopuna i nikakva podudarnost s bilo čim drugim: ona je sama sebi cjelovita i pot­puna: jedan likovni fakat, s odnosnim odrazom u sferu duha, koji govori sam za se, i koji je sav u tome. Znalo mi je izazvati podsmi­jeh kad bi za kakvu krasoticu pitali da li je, pored toga, i umna. Ta što će joj to, brate dragi! Zar joj nije dovoljan onaj jedan tale- nat, i zar nije u njemu cjelokupna ona? Imao sam otprilike isti utisak kao kad bi za kakvo veliko slikarsko djelo zapitali da li, po­red toga, ima pod okvirom montiranu napravicu koja svira.

Istina, mnogo je ljudi koji ne osjećaju tako. Ali to su trivijalni duhovi. To su oni koji sve darove života sistematski svode na ra­cionalnu, biva, najmanju moguću mjeru; i pri tom još misle da ti­me prave dobar posao, nešto veoma važno i mudro. I to nazivlju vladavinom svoga uma. Ima mnogo i takvih ljudi koji su gluhi i slijepi za velika djela poezije, za velika djela umjetnosti. Pa znači li to da umjetnost ne postoji? Ili da je ona samo iluzija? Ili čak sa­mo nečija bubica?

Naravno, oni se ne slažu, oni ne odobravaju. Shvatljivo. To je njihovo. Oni se time brane. Svi smo mi najogorčeniji onda kad branimo jednu nevrijednost u nama. Kad sam ovako razlagao, če­sto sam nailazio na njihovo protivljenje, pa i na njihovo negodo­vanje. “Mani! to je metafizika!” Ili, kad su htjeli da budu ofen- zivniji: “to je nekakva tvoja metafizika!” A meni se, naprotiv, čini­lo da to nije ni moja ni metafizika, već da je takvo poimanje čisto instinktivno i više-manje općenito, i da ga sama stvarnost, nepre­stano i u sva vremena, učvršćuje i potvrđuje. “Kako nas povijest uči”, — dokazivao sam im usvajajući njihov frazarij — “za te izuzet­ne talente fizičke ljepote u stvari nikad nije bilo međa ni granica, ni rasnih, ni klasnih, ni religijskih, ni bilo kakvih drugih, niti su se oni ikad svrstavali u redove, slojeve, stepenove po bilo kojem drugom kriteriju doli isključivo po kriteriju svog talenta, svoje

57

ljepote. Ona je takve izuzetne jedinke izdvajala iz svih drugih raz­reda i podjela, prevladavala svako drugo obilježje, pravila indife­rentnom svaku drugu razliku, te ih čupala iz niskih i prezrenih stanja i sredina iz kojih su potekli izdižući ih i združujući u iza­branu klasu velikih i istinskih ljepota. Zato je ropkinja iz pobije­đenog plemena mogla da se potitrava s pobjednikom, da utječe na njegovo životno djelo, da drma temeljima njegove države, a sudopera je uspijevala da zablista na naj rafiniranijem dvoru i da se izjednači s kraljicom i drugim suparnicama visoka reda, ili čak da ih baci u zakutak. Zato su, najzad, ti talenti vlastite ljepote oduvijek primani, na ravnu nogu i bez trunka kakve primisli o međusobnoj razlici u rangu ili stepenu, u krug ostalih velikih ta­lenata, u krug velikih pjesnika, velikih slikara, velikih duhova, i uopće izuzetnih i izabranih primjeraka ljudskog soja!”

Istina, takve izuzetne fizičke ljepote veoma su rijetke. Kao što su i inače rijetke velike nadarenosti. Ljepota tek nešto malo nižeg reda, već nije to isto. Ona već nije nešto potpuno, cjelokupno, sa­mo po sebi dovoljno, nešto apsolutno i ničim uslovljeno. Pa zato odmah spada na onaj niži stepen na kome je potrebno da bude udružena s drugim nekim darovima, svojstvima, odlikama, da s drugim nečim stoji u odnosu i u međuzavisnosti, ili čak da bude samo odraz ili vanjski izraz tog nečeg drugog. A kad te podudar­nosti i te integracije nema, tad govorimo da je takva ljepota sa­mo prividna, “izvanjska”, “besadržajna”, ili čak da je lažna. I tad na nju gledamo kao na jedno doduše neosporno ali više-manje in­diferentno i neznačajno svojstvo — kao na obećanje koje je iznevje­rilo.

Ali nije čitavo pitanje u samom stepenu ljepote. Važna je i vrsta. Ima fizičkih ljepota koje su lijepe nekako iz svog temelja, iz pod­loge, kao što bi kazali botaničari. To su, rekao bih, nužne ljepote, ljepote koje su na silu morale da se rode takve: potekle od dobrog soja, one nisu ni mogle da ispadnu drugačije. Sigurna, zajamčena ljepota. Ako joj poznate izvor, ako joj znate oca i majku, vrlo do­bro shvaćate da inače nije moglo biti. Ima li u porodici petero, še­storo braće i sestara, svi su odreda lijepi, strojni, uspjeli. To je se­rijska ljepota, ljepota u neograničenom broju primjeraka. Dobro odjevena vojska. Ljepota mehaničkih odljevaka. Ima u njoj nešto stabilno, nepogrešivo, kao u vožnji željeznicom. No katkad zna

58

da se javi i nešto neugodno, kao klica dosade, u tom komotnom i sigurnom posjedu ljepote, u tom isključenju svakog rizika, svake mogućnosti iznenađenja, svake strepnje. Takav nam se ljudski stvor privida neotkupivo opterećen svojom ljepotom, zarobljen njome još prije rođenja. Ni sjene kakvog nemira, ni traga prepu- štenosti slobodnom slučaju! Ta eugenetska, skroz neindividualna ljepota neko je kolektivno dobro, u kome je svaki pojedinac samo zahvalan dionik, discipliniran zadrugar. Stalna i trajna, ona je ug- niježđena negdje duboko u svojim nosiocima, u nekoj skrivenoj ćeliji ili genu, i dalje neumitno prenosiva. Takve su ljepote lijepe i kad miruju, i kad šute, i kad spavaju. I, rekao bih, naročito kad šute ili spavaju. One obično nemaju svoj pravi momenat, svoje najbolje doba: tu ljepota prati svoju žrtvu od kolijevke do groba: od lijepa djeteta biva lijep mladić, pa lijep čovjek, pa lijep starac, pa najzad - lijep mrtvac. I zbog te solidnosti i zajamčenosti, takva se ljepota u prometu od svakoga rado i besprigovorno prima.

Nego ima i jedna druga vrsta ljepote. Jedna krhka, labilna, pre- karna ljepota, ljepota puna strepnje. U takvoj ljepoti kao da nešto vječito upozorava na čudo njenog postanka. To nije sama ljepota oblika, već nešto što po njoj pada kao osvjetljenje po pejzažu. To su one ljepote koje slikarima i skulptorima znadu zadati stotinu muka. Umijeće oka da pogleda, umijeće usta da se nasmiješe. Ne­mir koji stalno prebiva u uglovima usnica i koji bez počinka mo­delira na licu obasjanosti i zasjenice, osmijeh čas pun zaborava, bez jučerašnjice, čas osjenčen nekim pradavnim, još prije rođenja nataloženim umorom. U svakom njihovom činu, riječi, pogledu kao da je prisutno čitavo njihovo biće, čitav njihov dotadašnji ži­vot. Kad šute, kad ne čuvstvuju, takve su ljepote pogašene lam­pe. Jesu li samo časom zapale u rasijanost, već su astralno daleke i hladne, i nikakav dodir, nikakav stisak ruke nije kadar da zatr­pa tu daljinu, da premosti tu provaliju. Ljepota je nešto što one vječito u sebi predu i iz sebe suču, kao pauk svoju nit. Zato nam se ona privida kao neko njihovo besprekidno djelanje, i kao njiho­va lična zasluga.

Ali što im je najosobenije, to je onaj utisak da su se stekle nekim čudom, da su nastale nekim neobično sretnim a proizvoljnim stje­cajem datih okolnosti, slijepim no premudrim usklađenjem bez­broja tananih momenata i uslova. To je ljepota nevjerovatno sret­

59

nog ishoda, ljepota slučajno nastalog savršenstva: ostvarenje je­dne nezamislivo rijetke, praktički gotovo nemoguće kombinato- ričke mogućnosti. I baš taj dojam labilnosti i čudesnog postanka kojim odiše takva ljepota daje joj draž misterije i prišaptava nam da savršenstvo ne nastaje izvjesnošću postupaka i jasnim sazna­njem njegove suštine, već kao ostvarenje jedne izuzetno rijetke vi­še slučajnosti. A veoma jasan i određen osjećaj da bi bilo dovoljno da je jedna jedina sitnica izostala ili bila samo malo drukčija pa da bi sve bilo upropašteno i da bismo mjesto ljepote i savršenstva imali nešto indiferentno, ili čak i savršenu rugobu, pridaje ta­kvom stvorenju čar skupocjenosti.

Isto tako, ima i velikih umjetničkih djela čije postanje i organi­zacija predstavljaju jedno pravo čudo, djela kojima bi sitna statič­ka omaška poljuljala ravnotežu a zacrtan potez raskinuo magiju. U naoko bezbrižnom plesu nad provalijom dovoljan je jedan ne­smotren korak pa da se čitava stvar surva u bezvrijednost, da se sublimno izuvrati u groteskno, da se autentično poetsko sroza u plićace banalnoga, u izblijedjelu jednostavnost bez čara, u ono ne- poetsko naivno koje stigmatizira promašena djela. To su tvorevine za koje ne postoji polovični uspjeh. Najbolje rješenje ujedno je i jedino moguće: ili savršenstvo u zapasaju koji je djelo samo so­bom obilježilo — ili potpun neuspjeh. Takva djela nose u sebi svoju fatalnost. Promašenom remek-djelu uskraćena je šansa da se ugu­ra u kategoriju pristojnih prosječnih stvari. Umjetnik se nalazi pred dramatičnom dilemom: za nj ne postoje utješne nagrade i srebrne medalje, on nema mogućnosti za časni neuspjeh i časnu osrednjost.

Takva je bila moja Kalpurnija iz djetinjstva, paunska ljepotica među gomilom rugobne braće u uskom dvorištu obućara Egidi- ja. Takva je bila i djevojka koju sam upoznao kao gimnazista kad sam došao u grad. U svakom časku njene ljepote osjećala se ona sretno ugrabljena slučajnost njena postanka i ležao je znamen nje­ne krhkosti. Ljepota nad čijom se stvarnošću strepi. Nikad mi nije prošla glavom pomisao da bi još neko u njenoj porodici mogao bi­ti lijep, i vjerovatno bih se začudio da mi je kogod to rekao. Njena skupa, iskamčena ljepota kao da je bila sazdana na teret svih os­talih u porodici, iz ušteđevina svih drugih članova, kao s mukom skucan miraz. Navečer bismo se nakratko sastali u dnu sjenovite

60

aleje malog gradskog parka, podno poprsja starog pjesnika lati­niste kome je slani morski hlap poput lepre nagrizao profil i tanke nosnice i učinio još šupljikavijim uvojke njegove vlasulje. Katkad bi mi dozvolila da je komad puta pratim prema kući. Postalo mi je čudno što me nikad ne pušta dalje od raskršća s kog se odva­jala njena ulica. Jedne večeri, podraškan radoznalošću, i možda podboden ko zna kakvom sumnjom, počekam iza ugla, pa krišom pođem za njom. Stanovali su u visokom prizemlju. Bio je početak ljeta, prozori otvoreni. Jedan je bio osvijetljen slabom svjetlošću ispod zelenog abažura. Mjesečina je obasjavala tu stranu ulice. Zaklonio sam se u sjenu kapije preko puta. Uz prozor, u naslonja­ču, sjedilo je žensko stvorenje bez godina, ogromne vodene glave, s kratkim žućkastim kovrčicama. Uvrh kovrčica tanka crvena mašna. Glava se lelujala u mjesečini. To joj je bila sestra.

Postoji neki dublji, tajni afinitet između vodenih glava i mjese­čine. One plutaju, velike a lagane, u plavoj plimi koja im svojim hladnim svjetlom taži mukli bol u moždanim vijugama. Djeluje kao oblog na njihove meninge. Plutaju vodene glave, sa zakučas­tom klicom glavobolje koja se zarila negdje duboko u sivu masu mozga, plutaju u poplavi mjesečine, njišu se u ritmu barkarole poput odbačenih nagnjilih lubenica u prljavo-opalskim lučkim vodama napuljskog zaljeva. A iz barke dopiru zvuci mandoline i čežnjiv grbavački tenor zapijeva nekakav Toma a Sorrento. Plava idila s mjesečinom...

Učinilo mi se da sam to već unaprijed pouzdano slutio. Kao da sam već u vrsti ljepote moje djevojke to predosjećao: mirazu te ljepote pridonijeli su svi ostali u porodici; za nju je platila svoj dio i ona lelujava glava sa žućkastim kovrčama. Nekad su tako dje­vojke, osramoćene ili grdno razočarane u ljubavi, odlazeći u sa­mostan, s krajnjom odrekom na život, predavale svoju nevjestin- sku opremu mlađoj sestri. - Čas kasnije pristupili su hidrocefal- nom stvorenju moja djevojka i otac; podigli su je iz naslonjača, svako pod jedno pazuho, i odveli na spavanje.

I moja nova bolničarka kao da pripada u taj red ljepota. Možda i za njenu finu, gracioznu igru ruku nad najvulgarnijim dnevnim predmetima, sličnu nekom malom baletu, negdje neko plaća olovnom težinom u moždanima. Možda vitkost njenog stasa i tankoću njenog struka neko negdje ispašta medvjeđom tromošću

61

kretnja ili iskrivljenom hrptenjačom. I, na tu pomisao, nastojim da nađem u tom redu stvari neku ravnotežu — onu ravnotežu koja u ljudskom sistemu surogata za apsolutne vrednote zamjenjuje pravdu —, te zaključujem: ako je fizička ljepota talenat, zašto da njega mimoiđe taj redovni, gotovo beziznimni danak ostalih tale­nata? Zar i drugi talenti, za svoju pomamu života, za svoje svje­tlosti i svoje vizije beskraja, nemaju, skoro uvijek i svagdje, svoju protutežu bola, mraka, rugobe, svoju opsesiju groba?

O podne mi je moja nova bolničarka donijela kompot. Unišlo je u sobu nešto lepršavo, bijelo, sa žutim leptirom osmijeha na us­nama. Prišla je mom krevetu - koracanje joj se nije čulo, tek sam čuo kada je cvoknula staklena zdjelica s kompotom o ploču noć­nog ormarića. Ruke su zaplesale nad zdjelicom kao dva bijela pla­mena i rasprostrle bjelinu salvete. U svemu tome bilo je neko ma­lo čarobnjačko čudo. To je izvršila ne gledajući u me. A onda, kad je bilo gotovo, neočekivano je podigla vjeđe s dugim tamnim tre­pavicama na ponikloj glavi i svega me okupala jednim pogledom.

- Hvala, sestrice, - zahvalio sam joj tiho, više za taj pogled ne­go za posluženje. — Vi se mnogo brinete oko mene.

- O, to je malenkost!... Samo uzmite, sigurna sam da će vam prijati, — odgovorila je isto tako tiho i nasmiješila se, kao da tačno osjeća smisao moje zahvale. Navikla na bolesnike, valjda ih dobro pozna. Zna kako se krug njihovog realnog svijeta suzi, svede na najmanje: za njih ples dviju bijelih ruku uposlenih nad vulgarnim predmetima svakidašnje upotrebe sadrži u sebi čitavu ljepotu, je­dan pogled za njih znači dobročinstvo.

- Hvala, sestrice, - ponovio sam još tiše.Izišla je, opet nečujno, i polako zatvorila vrata. Dugo sam gle­

dao u ta bijela vrata koja su se za njom zaklopila.

18.

Kad je ovako lijep i vedar dan, on kao da me uzme za ruku i povede natrag na izvore mog djetinjstva. Svaka sitnica, svaka slu­čajna podudarnost podsjete me na nj. I tad se zavezem u sjećanja bez kraja i konca. Prosto se gušim u njima.

62

Tako valjda već biva u starosti, pod konac. Elipsa se sužuje i svodi prema svom kraju. Život se vraća na svoje početke. Ležim tako, strpljivo, beskonačno dugo, s kanulom usađenom u istrap- ljeno meso. Položen nauznak, bespomoćno, kao nekad u svojoj zipci. Tako se započinje i tako se završava. Ležim nepomično, kao u doba prvog migoljenja svijesti u novorođenom stvoru. Krug stvarnosti oko mene biva sve uži, i najzad se pogled skraćuje na najbliže: gledam s radoznalošću svoje prste kao onda, gotovo s udivljenjem pred faktom svog postojanja. Krug se sužuje i sužu­je, a zatim — ništa. Jedno veliko, bezmjerno ništa. Kao i ono koje je bilo prije početka...

Samo, pitam se: kakvo ništa? Kakvo? Bijelo ili crno ništa? — Eto, samo to se pitam. — Ko zna!

Želio bih umrijeti u sunčanom danu. Klicu te male tajne želje nosim u sebi od djetinjstva. Sto me kod smrti najviše plaši, to je predstava mraka s kojom je ona skopčana. Divim se religijama Is­toka, koje su uspjele da čovjeku dočaraju svijetlu, sunčanu smrt, da mu usade predstavu beskrajnog jasa za grobom. One su, mož­da, učinile čovjeku najveće dobro koje se smrtniku može da učini.

Želio bih umrijeti izvaljen nauznak na dobroj, vrućoj zemlji, sav u suncu i jašu, umrijeti u jedrini dana, u sat uzavrelih zrikavaca. U sat kad sanjivo šute povijena žita i nijemo bujaju oteščani groz­dovi, u sat vrele podnevne tišine. Plaši me smrt u predvečerje, smrt u jesen, smrt iza kosih zavjesa kiše.

Pitam se, uvijek nanovo, već po ne znam koji put, što je to što nas tako silno mami k svjetlosti, to čim nas tako silno odbija mrak? Je li to izrađena bolećivost ljudskog stvora, jedan repić ne- zdravlja — ili je to žica koju sučemo u sebi od samog prapočetka, iskonski poriv prema ploditelju suncu, atavizam pramajke ame­be? - Ne znam. Znam samo da je to oduvijek bila alfa i omega mog života.

Kad god je ovako lijep i vedar dan, on kao da me uzme za ruku i povede na izvore mog djetinjstva. Ono mi se sad pričinja kao predjel vječito obasjan suncem. Zatim dolazi put kroz neku dugu, sjenovitu aleju, koja biva sve gušća, sve sumračnija, a napokon se pretvara u mračni, beskonačno dugi podzemni rov u kome bije

memla i u kome se na kraju ne sagledava spasonosna luča vodi­lja. I već se gubi nada. Ali onda se pojavi tačkica svjetla: trapamo,

63

basamo za njom, ne mareći što obijamo stopala i što udaramo če­lom o hridi; zaneseno, mjesečarski srljamo za njom. I najzad, goli i praznoruki, izbijamo na sunčanu čistinu u prisoju. To je starost. Lijepa je starost.

Središnji, glavni dio života, njegova srčika, njegova jezgra, sad mi se čine tako nevažni, tako nebitni! S trpnjom se sjećam tog do­ba jetkih strasti, tih groznica htijenja, tih nemira krvi, i prezavog sna na preznojenim uzglavljima žudnja. S jezom mislim na godine kad je mnome haralo samoljublje i neobuzdano osjećanje sebe. Sad mi se svi “važni”, i “odlučni”, i “presudni” događaji života či­ne šuplji i mrtvi kao prazne ličinke. Zure u me slijepo i besmisle­no, poput prstenja kome su poispadali kamenovi. U mislima rado kliznem preko tog nemirnog doba.

Isključujem ga iz toka mog vlastitog života, onako, kao što su u starini kod balzamiranja mrtvaca uklanjali i odbacivali utrobu. I moje sadašnje stanje ravno nadovezujem na doba djetinjstva.

Istina, ponekad nalaze da sam iz kušnje izišao opaljena perja. Ali ko ne izlazi takav iz kandža života?

19.

Tutp^đi; ev at)To'i<; yaT\|//iaa

Probdio sam duge noći, sred bijele mistike bolnice, u kontem­placiji smrti. Licem u lice s njom. Iza stakala lijevale su beskonač­ne kiše, koje daju sliku jedne neutješne vječnosti, tištale nijeme mrkline niskih, neprobojnih nebesa, kojima i u mraku slutimo olovnu zapečaćenost. Tonuli su u pomrčinu rujno razboljeni suto­ni, s tjeskobom krajnjih rastanaka i s jezom konačnih potonuća. I opet su mutno svitale nove zore i nalazile me s grudi punom smrti i s ustima punim njenog crnog okusa.

Smrt. Vječita misao. Drug iz djetinjstva. Nasušna hrana mojih dana i mojih noći. Pritajena klica svijesti u našim zaboravima. Je­dino stalno i vječito prisustvo u nama.

A previše se umire, previše se umire, u tom životu! Čim se riješi pitanje hljeba, trebat će već jednom nešto učiniti, poduzeti jednu golemu, kolektivnu, sveopću akciju protiv smrti. To je najpreče, to je najvažnije, poslije nasušne korice kruha. Trebat će sve drugo

64

ostaviti kraju i poduhvatiti se, udruženim snagama, u jedan veli­ki, vrhovni napor da se ona pobijedi, da se prevlada. Kakav će biti i u čemu će se sastojati taj napor, iz kakvih će tamnih dubina na­šeg bića šiknuti ta nova šimera, iz kakvog će mraka našeg stanič- ja pokuljati ta stihija i u kakvoj će se novoj opsjeni ona ovaploti- ti, to ne može da se sagleda. Ali životnost te šimere ležat će u mračnim snagama našeg najprisnijeg bića, njena realnost u real­nosti čovjekove strasne patnje, u vrelini njegove samoobmane, u neumitnosti njegove propete težnje prema životu. Ona će crpsti svoje sokove i svoju istinitost odatle što će, kao i sve druge, rani­je čovjekove šimere, kao i sva čovjekova božanstva, biti sazdana od krvi i mesa, od bunila i od stradanja onih koji je u sebi nose i koji joj služe.

Treba mrziti smrt. Treba pobijati smrt, bez predaha, svim sred­stvima, na svakom koraku. Treba mobilizirati sve ljudske snage na tu mržnju protiv smrti. Jer u životu kao da se i ne radi drugo nego samo umire. Život kao da i ne znači drugo nego nanizati ve­lik, grdan broj umiranja, svojih rođenih i tuđih, - pa najzad umri­jeti, sasvim umrijeti. Prestati doživljavati čak i umiranja.

Cesto mi pada na um Michelangelova riječ iz jednog pisma Va- sariju: Non nasce in me pensier che non vi sia dentro scolpita la Morte. I riječ onog drugog velikog ludog starca: “Kad je čovjek jednom naučio da misli, ma o čemu mislio, on u stvari uvijek misli na svo­ju vlastitu smrt. Svi su filozofi bili takvi”. I svi veliki pjesnici, na­dodao bih. Smrt je u suštini jedina tema pjesnika. A što im drugo i preostaje, kad već ne mogu biti vječiti Ijetopisci života, nego da budu neumorni žreci Smrti?

Ona je pneuma koja sve prožimlje i ispunja. Sve naše misli rastu nevidljivo iz nje, kao bujne tropske biljke iz toplog močvarnog tla. Ona kao da je ono najvažnije, ono najozbiljnije u nama. Sama srž života, njegov najglavniji, najhitniji sadržaj — gotovo sam nje­gov životvorni princip.

Smrt je ono što stvarima daje posvetu. Ona im pridaje znamen realnosti, ozbiljnost odistinskog. Ona svakoj stvari daje njeno do­stojanstvo pred licem života. Ima ništavnih, beznačajnih života. Beznačajnih smrti nema. Svaka je smrt sveopći događaj, svačiji događaj. Jedan mali kataklizam. Jedna crna rupa bez dna u tijelu kozmosa. Smrt iskupljuje svaki život. Živjeti se može i neozbiljno,

65

i neodgovorno. Čitav naš život može da bude puka jedna fikcija, jedna strasna igra u zagrljaju bunila, jedna usijana iluzija prosa- njana na rubu stvarnosti. Jedino smrt je realna. Ona je jedino što nam se u životu stvarno događa.

Pa opet — nepojmljiva. Nepojmljiva i nevjerovatna. Svaki se ži­vot odigrava u nekakvom, mada i iluzornom, mada i proizvolj­nom, sistemu koordinata; na nekoj, mada i čudnoj, šahovskoj ploči. Smrt je jedini potez van te ploče - suludi skok šahovskog konjića preko njena ruba, u prazno, u provaliju bez koordinata i bez dimenzija.

Ali misao smrti nije dana svima. Ona pripada izabranima.Gledao sam stare seljake na samrtnom odru. S njima je umirala

njihova njiva, njihov vinograd, njihova krava Bijelka. Za njima je ostajao neobran njihov kukuruz, nezavršena njihova parnica o međama, nepokrivena njihova pojata — prozračni bijeli skelet izu- krštanih greda, kavez pun zarobljenog plavog neba koji još čeka pokrov toplog crvenog crijepa. S njima je umirao njihov pogled što seže do krajnjeg ogradnog zida na horizontu; a zastor horizon­ta spušta se neposredno za tom ogradom: drvena ljesa u dnu ograde vodi ravno u avliju sunca koje zalazi.

Za školjku, zajedno s njom umire nebosklon njezine sedefne ko­re. Za marvinče, s njim umiru samo jasle; jasle i rudo. Do Kolum­ba, s čovjekom su umirala tri kontinenta; poslije Kolumba četiri, a još kasnije pet. A s ponekim umiru čitave galaksije.

Jer, za smrt treba fantazije. Stvaralačke fantazije. I smrt je naš stvaralački akt. Naš najviši stvaralački akt. Stoga, za onog ko ne­ma fantazije, nema ni smrti. Odatle biva da je poneka smrt veća drama za drugoga nego za samog onoga, koji umire.

Sredinom života, u naponu moći, kad čovjek vjeruje da je u pu­nom posjedu sebe, a kad stvarno posjeduje sve drugo više nego sebe sama, ludo sam ponekad držao da je stalno prisustvo smrti u nama prćija slabih, znamen neznatnosti ljudske jedinke. Kakve li naivnosti! Smrt je tačno našeg stasa i uzrasta: što je veći čovjek, veća je i smrt u njemu.

Kad sam u djetinjstvu čitao priču o zadrijemalom kitu na mor­skoj površini na čijem su hrptu brodolomci naložili vatru da se ogriju, zamišljao sam se o razmjerima smrti u toj grdosiji: mora da njegovim tijelom, od vrha glave do na kraj repa, smrt putuje

66

danima i danima, na zastanke i odmore, kao glasnici što nose u duboke pokrajine carstva glas o carevoj smrti.

Smrt pripada samo stvaraocu. Njen dah je ono što podaje jedru punoću životu, kao što mraz podaje žar obrazima vabeći iz drem- ljivih dubina bića na površinu ključ tople krvi. Njen odraz je ono što ljudskim djelima daje preplanulu boju zrelosti. Svi naši napo­ri, sva naša djela samo su vidovi borbe protiv smrti, samo ludi po­kušaji obmane, očajna nastojanja da se ona zavara, zaniječe, pre­vlada, zaboravi. Jeza ništavila pokretač je svega u našem bivstvo- vanju, klica i nemir svakog kretanja i svakog traženja. Jer svako je čovječje traženje traženje jednog izlaza iz bezizlaznosti, svaki je njegov napor napor da provali iz obruča determiniranosti. A hi­storija čovjeka nije drugo nego historija ludih pokušaja da se taj obruč probije. Odatle, svaki je ljudski napor napor protiv realno­sti realnoga.

I nije to klonulost, klonulost kasnog, zamorenog doba. Nije to kapitulacija pred usudom. Baš naprotiv, to je revolt, to je borba, to je akcija. To je podvig. Najviša akcija i vrhovni podvig: borba za nemoguće. To je prometejstvo. U tome i jest smisao prometej- stva. Po nemogućnosti svog cilja Prometej i biva Prometej. Ne­mogućnost posvećuje njegovu borbu, neuspjeh kruniše njegovo djelo, jednako onako kao što za dobričine “konac djelo krasi”.

Ne, nije to izmišljaj malaksalih, izrođenih. To stoji zapisano na samim prapočecima historije duha. Praočaj bivstvovanja rođen je zajedno s prvim tračkom čovjekove svijesti o sebi. I sve što je po­stignuto, postignuto je zahvaljujući njemu. Postizanje mogućega samo je nusproizvod — uzgredni i za Prometeja nevažni nusproiz­vod — težnje za nemogućim. U nastojanju da se uspne na nedo­stižni vrh stabla života, Prometej usput truni jabuke. A dobričine sjede na ledini i te jabuke dočekuju. Iz beznadne borbe protiv de­terminiranosti nikle su sve iluzije čovjekove, svi virovi i vrtlozi njegove misli zatočene među uskim stijenkama stvarnosti. Sve “slijepe nade što mu napučuju srce”.

Sinoć, kad je u nedalekoj kapelici zamrlo mrmoljenje sestrica, kojim uspavljuju protekli dan i kad je sve u bolnici utihnulo, pre- čitavao sam Eshilova Okovanog Prometeja. I učinilo mi se da sam u njemu našao najvišu pjesničku (a i ljudsku) riječ koja je ikad reče­na:

67

... Da nisi možda još i dalje drznuo?Smrtniku uskratih da sagleda svoj kraj.A kakav li mu lijek za to nađe ti?Njegovu grud napucih slijepim nadama.0, blagodat si silnu dao čovjeku!...

20.

Pročitao sam, na dohvat i bez reda, kao što sve i uvijek čitam, nekoliko knjiga o postanku i povijesti religija. To me pitanje uvi­jek zanimalo. Jer religija je jedino područje gdje su se ljudi pot­puno i čisti do zadnje misli predavali u naručje fantaziji i iracio­nalnome, bez stidljivosti i bez susprezanja (kao što to, naprotiv, pa makar u najmanjoj mjeri, biva kod poezije), već s punom oz­biljnošću i s punim uvjerenjem u presudnu važnost svog posla. Pjesnik je uvijek pomalo u zloj vjeri, a njegova je naivnost uvijek pomalo uslovna. To je naivnost svjesna sebe. I uvijek bar trunčicu lukava. Tu je stalno prisutna pritajena svijest da ta naivnost može biti upravljena na ostvarivanje estetskih vrednota. Umjetnost je u isti mah i najnaivnija i najprepredenija od ljudskih djelatnosti. A umjetnik — prepredena naivčina, prelukavo dijete. Zato u umjet­nosti nikad fantaziji i iracionalnome nije davano tako slobodnog maha, zato ih tu nikad ne nalazimo u tako čistom stanju kao u religiji. Religija je poezija koja se vrši ozbiljno. Vrelina vjernikova žara, vrijednost odistinskog i presudnost koje on pridaje svojoj metafizičkoj preokupaciji, isključuju svaku zlu vjeru i svaku na­truhu kakve strane primisli.

U tim mojim religijsko-historijskim ekskurzima nekad sam ne­gdje čitao da je bog u ljudima nastao otprilike ovako: prasnuo je grom; unezvjereni ljudožder pao je ničice - i bog je bio rođen. Ta ljudožderova ustravljenost, ta njegova zaprepaštena nedoumica — eto to je bio bog.

Ne dopada mi se! Možda je i tačno. Štoviše, historički, bit će sa­svim tačno. Ali mi se ne dopada. Ne odgovara meni, mom ukusu, mojoj unutrašnjoj strukturi.

Nesumnjivo, ima mnogo bogova. Kao i svih izmišljenih stvari. Ima ih veoma mnogo, i bogato raznolikih; za sve ukuse. A postoji široka mogućnost da se stvaraju sve novi. Ali eto, taj nije za mene!

68

Dakle, prasnuo je grom; ljudožder se prepao - i rodio se bog.Upuštam se u tu bezazlenu djetinju igru, u igru stvaranja bogo­

va.Stropoštala se prazna kanta; dijete se prepalo, i - rodio se drugi

bog. Jedan mali bog, primjeren djetetu.Ne. Odlučno, ne dopada mi se. Za moj ukus, to još nije bog,

“bog u čovjeku”: Ili, možda to i jest bog. Samo, to još nije čovjek. Očevidno, nema nikakva smisla trpati u čovječanstvo kojekakve subjekte, pa se kasnije tužiti što čovječanstvo nije onakvo kakvo bismo željeli.

U tolikom obilju bogova, i u tolikoj slobodi da ih svak iznova po svojoj miloj volji stvara, dade se zaista izmisliti nešto bolje. Ka­ko ja stvari zamišljam, čovjek je, u razvoju svijeta, nastao veoma, veoma kasno. Tako kasno, da u mnogim stranama još nije ni nas­tao. Svakako, mnogo, mnogo kasnije nego što je prestao da bau­lja četveronoške i osovio se na stražnje krake, mnogo kasnije nego što je počeo da umješno upotrebljava ruke. A bog je, o tom nema sumnje, u najboljem slučaju nastao bar trenutak poslije čovjeka. Čovjek je postao čovjek onim časom kad je u njemu nikao prvi tračak svijesti o sebi, i, zajedno s tim, prvi tračak misli o vlasti­tom skončanju. Časom kad je pred njegovim pogledom pukla glavna, osnovna dvojnost ljudske prirode: rascjep između konač­noga i beskonačnog, nesrazmjer između njegove ograničene ko- načnosti i pomamne žeđi za beskrajnim, koja mu je usađena u dnu bića. A taj jaz on se potrudio da prevlada kako je znao i umio; da ga zatrpa hekatombama svoga mesa, da ga premosti mostovima svojih duga: “napučio je svoju grud slijepim nadama, da ne vidi svom bitku kraja”. Sve što je čovjek u tom pravcu iz­mislio i izmaštao, sve je to bog. I samo to je bog. Bog je naličje Smrti. Jedan oblik borbe protiv smrti, i ništa drugo. (I, dosad, iz­gleda, jedini koliko toliko efikasan oblik te borbe.) Gdje nema smrti, nema ni boga. To mu je obilježje i znamen: svi bezumni po­kušaji, sve vrele samoobmane snagom kojih čovjek nadrasta i pre­vladava smrt, sve je to bog.

A što li sve ljudi, tokom tisućljeća, ne znadu satkati, nakupiti, nagomilati oko takvog jednog fantoma kojim se pobjeđuje smrt! I kakvim li se, - kroz ta duga tisućljeća i kroz sve ono što su ljudi u njihovom toku oko takvog jednog fantoma napleli, namaštali,

69

načuvstvovali, najadili, nastrahovali, - kakvim li se on zaogrne dostojanstvom, tradicijom ljudske misli i ljudskog čuvstvovanja, vrednotama ljudskog zanosa i ljudske patnje! Koliko li se oko nje­ga namota ljudske slave i bola! Koliko li se živog ljudskog istrap- ljenog tkiva za nj zalijepi! Kao, uostalom, i za tolike druge ljud­ske riječi i fantome. Kao ne samo za velike riječi “domovina”, “čast”, “dužnost”, “žrtva” i tome slične, već i za one druge, prisni­je riječi kao što je riječ “misao”, i riječ “pravda”, i riječ "kruh”; i kao što je, na koncu, riječ “život”, i riječ “čovjek”. Pa kad se iz či­tave te klin-čorbe koju je oko takvog jednog fantoma čovjek na- pleo i nabajao, izbaci klin, i opet teška srca može da se batali ono što je preostalo. Jer kako je čovjek izgrađen iz svog vlastitog raz­voja, iz svoje vlastite povijesti, to bi u stvari značilo bataliti ne onaj fantom, već bataliti samoga sebe. A u tome, priznat će se, postoji izvjesna mala poteškoća.

Čovjek. Gorostasna tragična figura na pozadini agonično raskr- vavljenog horizonta, na samom razmeđu između dviju provalija: provalije beskonačnosti i provalije smrti i mraka. Grud mu je pu­na ljeskanja bića i nebića, u njoj se motaju smrt i besmrtnost, sad uhvaćene u koštac, sad obujmljene u zagrljaj. Prolaznost i vječ­nost, konačnost i beskonačnost, ispoređene i ravnopravne, poči­vaju mu jedna na jednom, druga na drugom dlanu, kao dvije pti­ce.

21.

Nikad nisam mnogo vjerovao u realnost realnoga. To nesumnji­vo mora biti konstitucionalna greška. Kao što uslijed nekih bole­sti čovjeku ostane do starosti tanak, piskutljiv glas iz djetinjstva, tako je i meni ostalo to slabo razlikovanje između pomisli i stvar­nosti, između “istine” i “laži”, između onoga što se “odistinski do­gađa” i onoga što se “samo zamišlja”. I, što je još gore, ostala mi je izvjesna nesposobnost da shvatim punu važnost tog lučenja.

Doista, zar i fakat našeg doživljavanja u misli, u fantaziji, zar i fakat našeg čuvstvovanja, treperenja naše senzibilnosti, nisu isto tako fakti kao i oni “vanjski”, “fizički”, “realni”, “objektivni” fakti (i kakvim li ih sve mrežama za leptire ljudi ne nastoje da zarobe!?) Zar i fakat što ja u datom času doživljavam, mislim, čuvstvujem,

70

strepim, trpim, nije isto tako realan i historičan fakat kao i fakat što je u datom povijesnom momentu Cezar prešao Rubikon ili što je u drugom povijesnom momentu zemljotres prodrmao zemljinu koru? Zar ono što se “samo misli”, što se čuvstvuje, doživljava, pati, ne potresa moćno same temelje našeg bića, i nije li to često po nas presudnije i posljedičnije od onoga što nam se događa u “svijetu vanjskih objektivnih fakata”? Do te mjere, da ponekad uzdrma i naš fizis, ugrozi i samu našu egzistenciju. I zar i ti “vanj­ski”, “objektivni” fakti u suštini ne ostvaruju svoju važnost i svoju značajnost po nas tek time što se pretoče u naše misli i naša čuv­stvovanja, u naše unutrašnje glasove, u odjeke naših tamnih unu­trašnjih spilja i pećina, u naše strahove i naša nadanja, u naše boli i naše radosti!

Život se kreće u izlomljenoj liniji, u neprekidnom smjenjivanju momenata ugoda-neugoda, u beskonačnoj dijalektici radost-bol. Po čemu je i zašto onda bitno da li ono što u nama pokreće i tjera smjenjivanje tih faza dolazi iz reda “vanjskih”, “objektivnih” faka­ta, iz kruga “odistinske stvarnosti”, ili iz kruga naše unutrašnje stvarnosti, iz reda fantazijskih fakata, iz krila iluzije? Ako sve iz­vire iz fizisa, iz stvarnosti našega tijela, iz materije našega svijeta, po čemu je važnije, po čemu je vrednije ono što taj fizis i ta mate­rija proizvode i u svijet našeg doživljavanja guraju putem racio­nalnoga, žlijebom naše “logičke misli”, nego ono što guraju žlije- bom našeg iracionalnog, naše fantazije?

Materija, dakako. Zgoljna materija. Ali takva, as dreams are made on. A uprav to je ono što je važno.

Kad bi me neko prodrmao za ramena i razbudio te mi rekao: “slušaj, čovječe! sve što si dosad doživio i iskusio, sve je to puki sjen i pričina: ništa se od svega toga nije stvarno dogodilo, sve si to samo sanjao!” — osjećam da se time baš ništa ne bi promijeni­lo. Niukoliko time ne bi bili osiromašeni moji unutrašnji sadrža­ji, niukoliko umanjeno moje bogatstvo iskustava, niukoliko ogra­ničen moj doživljaj svijeta. I, nažalost, niukoliko opozvane proživ­ljene patnje, niukoliko zbrisana haranja koja su one izvršile. Jedi­na sigurna istina je go čovjek koji strepi i strada, jedina prava stvarnost je stvarnost naše patnje.

Neko crnačko pleme, recimo, vjeruje u nekakvu mitsku neman, u nekakvo božanstvo, u nekakvu tamo svoju Mama-Yumbu. Ma­

71

ma-Yumba, naravno, objektivno ne postoji. To je fakat. Ali, kao što smo rekli, određeni krug ljudi — ono crnačko pleme — vjeruje da ona postoji. A to je drugi fakat. Jednako fakat kao što je fakat i onaj prvi. Sad, ti “drugi” fakti znadu biti važniji od onih “prvih”. Na tezulji života oni su često daleko pretežniji, presudniji, poslje- dičniji. Čitav se duševni, a pod njegovim djelovanjem i čitav prak­tični, “faktični” život takvog jednog plemena, kruga, društva, to­kom stoljeća i stoljeća razvija u znaku, pod egidom i pod vlašću ta­kve jedne Mama-Yumbe. U njenu se počast vode igre pod žutim uštapom i do mrtve iznemoglosti preskače preko vatara; slaveći nju dočekuju se nova rođenja i ispraćaju pokojnici do grobova; u njeno ime odlazi se u smrt s bojnim pokličima a umire s krikom radosti na usnama. Snagu za sve velike podvige i čudesna djela davale su oduvijek ljudima i narodima baš te Mama-Yumbe, te šimere i te ludosti, više nego “objektivne istine". Bez svojih Ma- ma-Yumba narodi zacijelo ne bi za sobom ostavili hramove i dvo­rove, piramide i akropole, himne i epose i drame i lirike, i kipove i freske i mozaike. Lijepo bi danas izgledao svijet da su oni znali “objektivnu istinu”! Bez sumnje, to je plaćeno hekatombama ljud­skih snaga i ljudskih života. (A zar se u ekonomici čovječanstva sve, baš sve ne plaća hekatombama?) Ali, bez toga, ti bi narodi prošli i nestali u mrak ne obilježivši svoj prolazak kroz historiju ničim i ne ostavivši za sobom ništa, jednako kao ni ona druga ple­mena i narodi koji su se, valjda u instinktivnom saznanju neut­ješne konačne “istine”, zadovoljili da stoljećima i tisućljećima vrte na ražnju ovnove, stočarski bugareći pod mutnom mjesečinom.

I tako se događa da se, uslijed vjerovanja u onu Mama-Yumbu koja ne postoji, nagomila sva sila patnje i strahovanja, zanosa i padova, čuvstvovanja i strastvovanja, ljudske radosti i bola. Pa i krutih, čisto “fizičkih fakata”, zajedno s njihovim dalekosežnim posljedicama. Čitave žetve ljudskih zanosa, čitave hekatombe ljudskih snaga i ljudskih života! I što je onda u svemu tome važno što Mama-Yumba “faktično ne postoji”? Sto onda? Po čemu je či­njenica Mama-Yumbinog “faktičnog nepostojanja” presudnija,odlučnija, posljedičnija — pa i čisto praktično, životno važnija — nego fakat vjerovanja u Mama-Yumbino postojanje?

A svako doba ima svoje Mama-Yumbe, i svaki čovjek ima svoje Mama-Yumbe, i u njima oni daju svoju mjeru i ostavljaju tragove

72

svog prolaska. Svijet je pun takvih Mama-Yumba. Velikih i malih Mama-Yumba, pojedinačnih i općih, svjesnih i nesvjesnih, beza­zlenih i opasnih, smiješno nacerenih i stravično izobličenih. Ma- ma-Yumba zaogrnutih plaštem mitskoga ili zaodjevenih u bijelo ruho prividno racionalnoga. A ove posljednje obično su najopas­nije. Jer one udružuju u sebi i snagu postojećeg i snagu neposto­jećeg, snagu logičkoga i snagu alogičkoga, autoritet racionalnog, logički legitimnog, i mračnu faktičnu moć iracionalnog.

Pa što onda ako Mama-Yumba “objektivno ne postoji”?

22.

Zamislite, na primjer, ovakvu priču:Zabrinuo se siromah čovjek za svoje zdravlje, ozbiljno se zabri­

nuo. Mrcvario se, nevoljnik, nedjeljama i mjesecima. Lunjao je ulicama bez kraja i konca, do mrtvog umora, do potpune izne­moglosti tijela, u kojoj kao da je jedino nalazio nešto smirenja. S vremena na vrijeme opet bi ga kljucnulo pod desnim rebrima. Ušao bi u kakvu mračnu vežu, obazro se oko sebe, pa turio ruku pod košulju i opipao: činilo mu se da mukla nabuhlina iz dana u dan raste. Katkad bi kljucanje utihnulo, pritajilo se; i za dulje vri­jeme, za nekoliko sati, za čitavo jutro. Ili se javljalo tako slabo, ta­ko neodređeno, da je sumnjao: da li to uopće kljuca ili je to samo moje uobraženje? I nešto bi se primirio. Ali onda, započinjalo je iznova. I to popraćeno kakvim drugim, novim simptomom, koji je sumnju potvrđivao, koji čak nije više dozvoljavao nikakve sum­nje, koji nije davao mogućnosti nikakvom samotješenju. Omršao je, sasvim propao. Progonio ga je vječito gadan okus u ustima. A to je, ne zna se zašto, smatrao naročito značajnim simptomom.

Tad se po prvi put javila ona namisao. Najprije tek kao sjena sa­me namisli, kao mogućnost same namisli. Kao neka zabava fanta­zije. Za tu fantaziju odabrao je jedan balkon u dosta prometnoj uli­ci u centrumu grada. Bila je to ružna fasada one nekad pomodne, nesuvisle arhitekture, zgrada s dućanima fotografskih potrepština, uredskog namještaja i dijelova za bicikle, s besmislenim, puko de­korativnim balkonima na odmorištima svih katova otvorenog stu­bišta. Drugi takvi balkoni, samo manji i neugledniji, bili su na od­morištima između katova. Ti manji balkoni gledah su na dvorište.

73

Tek poslije se doznalo da je više dana dolazio u tu zgradu (a ko bi znao zašto je baš takav način i baš tu zgradu izabrao!): susre­tali su ga po stubištu i kasnije ga u lešini prepoznali namješteni­ci onih fotografskih potrepština koje su imale svoje računovod­stvo na katu. Kad bi ko naišao, on je uzlazio ili silazio, pravio za­posleno lice i zavirivao u tablice na vratima — čovjek tobože neko­ga traži. A kad bi stubište utihnulo, zastajao je, premišljao se, ko­lebao se dugo i dugo, nadnosio se preko ograde balkona na raz­nim katovima i gledao odozgo tjemena prolaznika. Crnomanja- sta i plava, muška i ženska i djetinja tjemena, pod raznim šeširi­ma, pod kišobranima, užurbana i neslutna da ih neko odozgo promatra. I možda ga je od skoka uzdržavala pomisao da bi ne- kome od njih mogao pasti na glavu. I to ne toliko, ili bar ne is­ključivo stoga što nije htio da nanese iznenadnu smrt nevinom slučajnom prolazniku, koliko iz ježnje koja ga je hvatala na pomi­sao da bi se tom prolazniku mogao nasaditi na tjeme uprav onim muklo bolnim mjestom ispod desnih rebara. Silazio je tada pola kata niže ili uzlazio pola kata više, na one manje balkone odmo- rišta među katovima, i zurio na sivo dvorište pod sitnom kišom. Kuhinjski balkoni okolnih kuća, s kantama za smeće i koritima za rublje i s djecom koja se igraju, pružali su se njegovom pogledu. A usred dvorišta kočile su se dvije od kiša pocrnjele okomito usa­đene grede s trećom poprečno pričvršćenom, za isprašivanje čili­ma, slične vješalima. Zastajao je i tu neko vrijeme, pa se vraćao na balkon na fasadi. Ne, tamo mu se nije sviđalo. Ovdje, na ulič­nom balkonu, ipak je nekako bolje; živahnije je, da rečemo veseli­je — među ljudima je! Vrve prolaznici, promiču neslutna tjemena, momak na ljestvama lijepi sučelice novi kinematografski plakat, a nad krovovima lebde pogašene neonske reklame. A tamo, dale­ko, daleko nad krovovima, vidi se ipak jedna mala krpica vedrine, koja obećava da će sutra možda biti lijepo vrijeme. Možda čak i vedar, sunčan dan...

Dugo je stajao na tim balkonima, prelazio s jednog na drugi, na- kanjivao se i predomišljao. Doživljavao je u sasvim zornom predo­čenju svoj naum. Do te mjere, da bi mu se s malim no oštrim fizič­kim bolom orosili dlanovi. Ponekad je pomišljao na ženu i na svoje dvoje djece, sa žaljenjem što ih osjeća tako izblijedjelo, kroz kopre­nu prorijetke sive daljine, odijeljene hladnim staklom bešćutnosti.

74

Pa je odlazio. Katkad, možda, ponešto smiren, neizvjesno utje- šen. Možda mu je, pred zornim zamišljanjem nauma, ovo što jest izgledalo ipak kao manje zlo. A možda je tom malom povišenju tonusa u njemu doprinosila i ona krpica vedrine daleko iznad kro­vova, koja je nešto neodređeno obećavala.

Ali sutradan se opet vraćao. I, jednoga dana — skočio je. U pri­jepodnevne sate, oko deset i po. I to baš na ulicu a ne u dvorište. Nikome na glavu, ali opet među prolaznike. Valjda iz nagona da ipak nekako obilježi, da ipak nečim podvuče svoju smrt; da ona ne bude baš sasvim neznatna, sasvim nezapažena. Da ipak saljude zainteresira, kointeresira, za se i za nju.

Uzgred rečeno, poslije je utvrđeno da raka uopće nije imao. Ra­zumije se, tek naknadno, obdukcijom. A sve i da ga je imao — re­kli su doktori — bio bi poživio u najmanju ruku tri ili šest mjese­ci, a možda čak i koju godinicu dulje nego ovako. Ovako, završio je odmah.

Ali što je upće važno da li je imao raka ili ga nije imao? Taj po­datak, ta informacija, nadodaje se priči eto tek onako, kao neki post scriptum. Kao nešto što za samu priču nije ni od kakve važ­nosti.

23.

A iz djetinjstva pamtim ovu zgodu:Na školskom izletu u brdima zaglavilo je nesretnim slučajem

dijete: nadnijelo se nad krašku jamu, odronila mu se zemlja pod nogom, i ono se survalo unutra. Jama nije bila odviše duboka, ali je dijete u padu udarilo glavom o kamen i ostalo na mjestu mrtvo. Prekinut je izlet, i povorka djece, šaputava, žurajiva, pod prat­njom jednog učitelja vratila se o podne u mjesto, dok je drugi uči­telj s dva odraslija đaka ostao uz mrtvo tijelo u planini. Djeci je strogo preporučeno da ne pričaju ništa o događaju. Ipak, vijest se odmah raširila kroz mjesto, sve ispod glasa i u povjerenju. U prvi čas zatajili su je od majke: nisu znali kako da joj kažu. Bila je udo­vica, ludo zaljubljena u jedinca. Bojali su se: svisnut će, sići će s uma. Tajili su joj čitavo to popodne. Za prvi mah, smislili su pri­čicu da joj opravdaju zašto joj se sin nije vratio. Pričica je ispala i odveć uvjerljiva, i ona ju je primila spremno i lako preko očekiva­

75

nja, bez i najmanjeg tračka sumnje, s onom čudnom uznemiruju­ćom lakovjernošću; gotovo kao da je sama išla na ruku tome da bude obmanuta. Zamišljala je, možda, svog dječaka s učiteljem i dvama starijim drugovima gdje se veru po zelenim proplancama i skupljaju biljke za školski herbarij.

Noć je u svim kućama tištala muklom težinom. Kao da se nešto nadimalo i nadimalo, nešto što ujutro treba da prsne. A nepomič- nost noći i pasivnost bdjenja kao da su to nadimanje činili još ne- zadrživijim i bespomoćnost još izvjesnijom. Čitavu noć probdio sam skutren u krevetu prateći napetim čulima to nadimanje i iš­čekujući širom rastvorenih očiju da u četvorini prozora zabjelasa prvi trag zore. Svanuo je i dan, proteklo je i jutro, a još se niko ni­je rješavao da majci kaže istinu. Svi su se izmicali toj neprijatno­sti, skrivali se za raznim izlikama. Odnekud se našlo, gotovo kao da je to nekim prastarim, već dugim običajem osveštano, da na­čelnik lično, ili u najmanju ruku donačelnik, treba da joj saopće tužni glas. Moj se djed, mučen išijasom, tada nalazio na sumpor­nim kupkama, a donačelnik je bio na nekom naličju u okolici i vraćao se lađom tek u sat popodne. Sjećam se da sam bio sretan što mi djed nije u mjestu. I to ne stoga što je time mom djedu uš­teđena jedna mučna dužnost, nego stoga što se na taj način za dječakovu majku još za pola dana otezala ta neizvjesnost, što se još za pola dana produžavala. dječakova agonija.

Glas je međutim išao i širio se šapatom, šunjao se kroz mjesto kao pas bez gospodara, dopro do u posljednje kuće u predgrađu, među ribarske žene i krezube starce što krpaju mreže, uvukao se u uši i starim nagluhim bakama uz ognjišta. A žena se kretala po­sred zabrinutih lica ne pitajući se za razlog toj zabrinutosti, čak je i ne primjećujući, ne uočavajući ni nastojanje ljudi da joj se uklo­ne, nastojanje koje je već poprimalo mučne, do opasnosti nateg­nute vidove. Izdvojilo ju je obazrivo tuđenje, ona suzdržana, podmukla nepovjerljivost, koja izgleda da ne može ostati neza­pažena. Oko nje se obrazovao mali pojas pustoši, gotovo vidljiv, kao izmeten zamahom metle uokrug. A ona se usred tog kruga vrtila prirodno, čista od svake slutnje, bezbrižno, ležerno. I njeno se držanje svakog doimalo odnekud čudački, neodgovorno. Čini­la im se luda: gle: sin joj tamo leži mrtav — a ona baza po mje­stu, zaviruje u ribarnicu, razgovara o koječemu s dućandžinicom

76

na pragu, zadirkuje Vinku da joj je momak u svijetu našao drugu curu; nosi u ruci svoje srdelice za ručak, samo što ne pjevuši uli­com! Pučke žene gledale su je crnim očima: svaka njena riječ, sva­ka njena kretnja činila im se sablažnjiva, gotovo bestidna. I ja sam je sam gledao sa snebivanjem. Istina, ona ne zna što se dogodilo. Ali to što se dogodilo - to je stvarnost. (Tad sam još pred veličan­stvom “stvarnosti”, “objektivne stvarnosti”, imao ono djetinje strahopočitanje s kakvim djeca slušaju starije ljude s dugom sije­dom bradom i s dubokim, iskusnim glasom.) I činilo mi se da bi ta stvarnost, ta objektivna stvarnost, ipak na neki način morala biti pretežitija, jača od tog krhkog fakta što sirota majka za tu stvarnost ne zna. Međutim, ne! Taj krhki fakat bio je jači, kudi­kamo jači! I tad sam pomislio: vidi! nije tu važan sam fakat, ono što se gore u planini dogodilo, ono što jest: važno je naprosto to da li majka za taj fakat zna ili ne zna. Sve je u tome, samo u tome. Eto, naša sreća, katkad i sama naša egzistencija, počivaju na tako krhkoj, tako nesuštastvenoj grančici. Majčino raspoloženje bilo je vedro, na njenom licu ležala je bezbrižnost, ona je spokojno prži­la svoje srdelice — sve snagom i na osnovu toga što ona ne zna, sa­vršeno bez ikakva obzira na ono što jest. I to se mojim djetinjim očima činilo čudo, divno čudo. Jednako kao da sam gledao čarob­njaka gdje hoda zrakom, ili kao da je mali u planini odjednom us­tao od mrtvih i zvonkim cilikom smijeha raskinuo zamađijanost te uzbudljive i nelijepe igre. I divio sam se samo što i drugi to ču­do ne vide.

24.

Pročitao sam ovo što sam dosad napisao, i prasnuo u smijeh. Sto li sam se dao u filozofiranje! To mi je slabost od djetinjstva. A vje­rujem da nema čovjeka za to nepodesnijeg od mene. Ali to je u meni uporno, kao i svaka nesretna ljubav. I, kao i u svim nesret­nim ljubavima, ta upornost i crpe svoju snagu iz one zle sreće.

Doista, oduvijek je bila u meni težnja, strasna težnja, da moje maštanije, moje iracionalnosti, moje čuvstvovanje zaodjenem u vid logike. U vid šušte, žežene logike. — “Od toga što ti baješ i ša­raš možda bi se dala praviti nekakva poezija”, govorili su mi po­nekad. Ali jok! Mene to nije privlačilo. Nije me zadovoljavalo.

77

Imao sam ambiciju da od toga pravim filozofiju. Zašto? Ko bi ga znao! Možda zato što sam tu materiju u sebi uvijek osjećao previ­še prisno, previše stvarno - previše ozbiljno, previše životno, na koncu, - a da bi se od toga smjela praviti poezija. Jer i po mom shvaćanju takozvana poezija prestaje ondje gdje je uistinu “vrag odnio šalu”.

A mome filozofiranju jasno uviđam čitav niz zapreka. Zaprekakoje ga čisto isključuju i onemogućuju.

U prvom redu, ovu: obično i ponajvećma, ja sasvim tačno, i če­sto veoma oštro znam sto mislim i vjerujem. No da li to što mislim i vjerujem doista mislim i vjerujem, o tome vrlo često nisam nači­sto. A pokušaji raščišćavanja i lučenja tu me redovno iznevjerava- ju. Pred tom distinkcijom osjećam uvijek izvjesnu malu tremu. Sjećam se s kolikim sam olakšanjem nekad, čeprkajući i prevrćući po knjigama, naišao na to da su ljudi umujući o umjetnosti još davno otkrili da je lučenje između istine i laži tu bespredmetno. U prvi mah pretrnuo sam od radosti: pomislio sam da sam sasvim blizu rješenju mog gorućeg pitanja. Tu sam istinu protegnuo na čitavo područje misli i na čitavu površinu života. Ispisao sam i, ponešto pretenciozno, objesio nad mojim stolom tablicu s natpi­som:

to a^veĆEiv fj \|/£v5e<n)ai ovx tmap/Ei

(Imao sam i inače slabost za te tablice-devize, i u mom životu promijenio sam ih priličan broj. Posljednja mi je bila:

Was ich besitze, seh’ ich wie im Wieten,und was verschtvand, wird mir zu Wirklichkeiten!

Ali kad sam posjetio nekog prijatelja i vidio nad njegovim sto­lom istu takvu tablicu s tim istim natpisom, odjednom mi se to učinilo krajnje banalno, neiskreno, pretenciozno. Vrativši se kući poderao sam i bacio u koš onu moju. Čudno kako neki takav, sa­svim iskreni, sa dna nas potekli vapaj može da pod djelovanjem jednog kasnijeg zapažanja ili pomisli naknadno postane banalan, neiskren, namješten! - Kako bilo, otada sam batalio te tablice i rekao sebi: plovimo dalje bez stjegova i deviza!)

78

Nadalje, ja oduvijek zazirem, panički zazirem od toga da mi ne dobace: “To je kontradikcija, čista kontradikcija! Ti si nedoslje­dan, ti si u protuslovlju sa samim sobom!” - Toga se uprav mit­ski, preuveličano bojim, bojim čitavim jednim skrivenim komple­ksom u meni. I sav zastrepim čim i samo izdaleka u diskusiji na­slutim da je ta objekcija na pomolu. Kad mi kažu da je sve ono što govorim ludo, apsurdno, puko bulažnjenje - to mi toliko ne imponira. Ali ako mi kažu da je to bulažnjenje samo sa sobom u protuslovlju, samo sebi nedosljedno - e, priznajem, od toga stra­šno trpim, toga se strašno bojim. A zašto toliko zazirem od prigo­vora nedosljednosti — to ne znam. Valjda (i sasvim vjerovatno) baš zato što sam uistinu nedosljedan. Dobro, no zašto mi to toliko imponira? Odakle u meni ta ambicija na dosljednost? To ne do- kučujem. Makar i ne bio načistu da li ono što mislim doista mis­lim, opet postavljam na sebe zahtjev da u mom umovanju budem dosljedan. Zbilja čudno. Jer ta mi dosljednost nikad u životu nije ustrebala, nikad nisam osjetio ni najmanje nedaće od toga što je nemam. Pa odakle onda tolika žudnja za njom? Sam bog to neka zna! (Uostalom, pitam se danas, je li uopće moguće biti nedoslje­dan? Čim je nešto proisteklo iz naše ličnosti, nije li to samo sobom dokaz da joj je dosljedno? Vidi! a ja sam stratio pola vijeka stre­peći nad mojom dosljednošću!)

I još nešto.Čini mi se da sam oduvijek osjećao (a kasnije i sasvim svjesno

mislio) da se dvije suprotne istine nipošto ne isključuju. Isključiti jednu ili drugu izgledalo mi je da znači osakatiti stvarnost, osiro­mašiti život, lišiti misao jednog njenog pola.

Kako ja shvaćam, filozofije imaju nekog smisla i vrijednosti sa­mo ako ih uzmemo kao načine osjećanja. Svaka je filozofija samo izraz datog načina osjećanja, apriornog i uslovljenog upravo ona­kvim psihičkim ustrojstvom kakvo njen tvorac u sebi nosi. Nje­gov filozofski sistem samo je nužni posljedak toga, a izgradnja tog sistema samo je nastojanje oko naknadnog logičkog naravna- vanja onog prvotno danog momenta. U stvari, u osnovima svake filozofije leži, kao njen kamen temeljac, jedna naivna samoobma­na, jedna dječja igra, koja se sastoji u tome da se glava nastavi na rep. A kako čovjeku — ako nije i odviše uzak, skučen, jednostran, odveć partajična i ekskluzivna narav, ako je koliko-toliko cjelovit,

79

ako predstavlja makar kako majušnu redukciju kozmosa, - nužno moraju biti svojstveni mnogi i razni načini osjećanja, slijedi samo po sebi da mu moraju biti svojstvene, ponjatne i bliske mnoge i razne, pa i sasvim oprečne filozofije. Istina, mislioci su ponajveć- ma jednostrani, ljuto ekskluzivni. Ali to i jest njihov glavni nedo­statak. I zato od pojedinog od njih, uzeta sama za se, i ne može­mo očekivati bogzna što. No ako ih obujmimo sve skupa, ako svakoga od njih uzmemo samo kao pojedini instrument u kom­pleksu, tek tad filozofija postaje nešto! Nešto široko, obuhvatno, raznoliko, nešto sa bezbrojem lica i vidova, nešto prebogato i raz­novrsno — baš kao i sam život. Više manje čitav kozmos.

Na koncu konca, čini mi se da, u stvari, moja pogreška i moja krivica kod ovakvog shvaćanja leži u osnovi svih filozofa: svaki od njih gradi jednu, svoju, filozofiju iz jednog, svog, načina osjeća­nja, iz jedne, svoje, njegovom specijalnom organizacijom psihe uslovljene, prirođene vizije svijeta. Drugim riječima, pogreška je u tome što oni na silu boga od jedne poezije hoće da prave jednu filozofiju, od jedne svemirske poeme jedan svemirski sistem. Moja bi pogreška i moja krivica, prema tome, bile samo utoliko veće što ja iz mnogih i raznih načina osjećanja, sasvim dosljedno, pra­vim i mnogostraničnu viziju svijeta. Filozofi, kad su uopće nešto, u stvari su samo prerušeni pjesnici. A njihova poezija jedina je is­tinska, iskreno naivna poezija - jedina prava poezija.

Ja sam se strasno zanimao za ljude, za sve ljude, za njihove živo­te i njihova životna pitanja, za njihove unutrašnje sadržaje, za sva­ku i najmanju sitnicu iz njihove intimne unutrašnjosti. Pa tako, shvatljivo, i za njihove filozofije, koje, za mene, u stvari nisu ništa drugo nego njihove karakterne crte. A tako posmatrana, kao in­timni sadržaj i kao suštinska bit svog čovjeka, svaka je filozofija veoma, veoma zanimljiva. Kako li je to privlačno, kako li je to ljudski interesantno posmatrati čovjeka u krugu njegove filozofi­je - baštovana usred njegove bašte! Lijepih li vizija što se nižu pred našim očima: Parmenid u svojoj bašti, Heraklit u svojoj, pa Zenon i Demokrit, Platon i Epikur, svaki u svojoj; pa dalje, dalje, Spinoza u svojoj, Kant, Hegel u svojoj, Kierkegaard opet u svo­joj — ti veliki, nesvjesni pjesnici svojih vizija svijeta, ti veliki stva­raoci svojih svjetova, nimalo različno nego veliki pjesnici. Pa još dalje, dalje, sve do danas, sve do sutra. Istina, u ponekim od tih

80

bašta rastu i trpke, šture voćke, oskudna, opora soka, drvenasta ukusa; ribizla, čičimak, oskoruša. No nije li i to lijepo, nema li i to svoj čar? Posmatrano u čitavom kompleksu, ne daje li i takav piskutljivi piccolo svoj dragocjeni i nezamjenjivi glasić u općem koncertu glasova? I nema li svoju posebnu draž svaki od tih misli­laca, prilježni baštovan u ekonomiji svoje vlastite bašte? Zar još i danas, na primjer, stari Kant nema izvjesnu svoju specifičnu draž sa svojim utanjenim, žičanim glasom, sličnim onom oglodanom, pomalo racionalističkom glasu prestarjelih klavira.

Jedno sam vrijeme češće odlazio k prijateljima u slikarsku ko­loniju, mirno predgrađe na rubu velegrada. Nizovi krotkih, idilič­nih kućica na blagoj prisojnoj padini. U svakoj od njih živi i slika po jedan slikar. Mahom stariji, smireni ljudi, koje je davno prošao ukus za jetke raspre i za lomljenje kopalja. Odlično se slažu, žene im se međusobno posjećuju, jedan k drugome odlaze na crnu ka­vu i partiju šaha. A slikaju svaki na svoj način, najčešće jedan di­jametralno oprečno drugome. I to im baš nimalo ne smeta. Po­mišljao sam: zašto se ne bi mogla tako, negdje na rubu života, us­trojiti i jedna kolonija mislilaca? Zar nisu i oni jednako bezopasni po čovječanstvo kao i slikari? I zar svaki od njih ne ulijeva u svoje djelo samo sebe, svoju rođenu ličnost, svoje vlastito gledanje na stvari, svoju viziju realnosti — i ništa drugo, baš kao, i slikari? Da, filozofi — ako su uistinu filozofi a ne što drugo, ekonomisti, bio­lozi, sociolozi, nesuđeni državnici ili generali i tome slično - samo su prerušeni pjesnici. Nesvjesni pjesnici, nehotični tvorci prave poezije. A njihovu pjesničku narav i suštinu potvrđuje i upotpu­njuje baš i ta crta pjesničke naivnosti, pjesničke nesvijesti o sa­mom sebi: što svoje vizije života i svijeta šaraju savršeno ozbiljna lica, kao djeca kad rišu.

A pri svim tim i takvim mojim razmišljanjima i razmatranjima, u dubini duše stalno me muči samo jedan skrupul: neprestano sam sebi postavljam jedno pitanje, i samo me ono preokupira: ne prikraćujem li takvim mojim gledanjem stvarnost, ne oštećujem li sveukupnost zbivanja? Ne osiromašujem li bogatstvo života, ne sakatim li cjelokupnost svijeta? I koliko god se ispitivao i preispi­tivao, koliko god sam sebe tim pitanjem trapio, dolazim do za­ključka da stvarnosti ne činim krivo. Bilo kako uzeli i sudili stvar, čini mi se nedvojbeno da, ma koliko ovim mojim poimanjem ži­

81

vota i svijeta na jednoj strani potkopavao realnost realnoga, toliko na drugoj strani utvrđujem realnost irealnoga: koliko god jednom rukom oduzimao od stvarnosti, toliko drugom privodim u njeno krilo. I time mirim savjest: mislim da, sve u svemu, stvarnost ti­me nije na šteti. A time nekako i ja dolazim na svoj račun.

25.

Moja bolničarka lijepih ruku donijela mi je nekoliko knjiga da prekratim vrijeme. Kaže mi da se ona ranija neće vratiti — potpu­no su je zaokupile kućne neprilike i istjerivanje nasljedstva. I vo­lim što se ne vraća. Svikao sam se na ovu. Ljubazna je. Nastoji da mi olakša usamljenost, zadužuje me s hiljadu malih pažnja.

Razmišljam o toj miloj djevojci. Tako je željna da sve upozna, da se obrazuje. Još ne zna toliko toga ni o onome što joj je najbli­že, mnogošta najosnovnijeg o čovjeku i čovječjem srcu, a u svojoj težnji za saznanjem eto kljuka glavicu tim knjigama o dalekim beračima pamuka, krijumčarima alkohola, kopačima zlata, o ra- cketeersima i kidnappersima, o životu kitolovaca, o životu ronilaca bi­sera, o životu u legiji stranaca. I o trgovini bijelim robljem, o pro­padanju zemljoposjednika na američkom Jugu, o Crncima koji se voze u posebnim odjeljenjima vagona. O kanoama što po smarag­dnoj traci rijeka klize u samo srce džungle i o potmulom bubnja­nju noćnih bubnjeva u prezavo budnim prašumama. Pa onda opet o kineskim sijačima riže, o čileanskim vadiocima salitre, o podzemnom švercu oružja u polukolonijalne zemlje — i bog te pi­ta još o čemu. Sve to za nju nisu razne teme već razni problemi; ti problemi i jesu ono što je u svemu tome najviše zanima. I, ispi- njući se na prste da zaviri preko tarabe, mila djevojka vjerovatno misli kako su ona i njena zemlja još mah, i neznatni, i primitivni, još nedorasli da bi imali svoje probleme, da bi njihove stvari i nji­hove brige bile podignute na dostojanstvo problema.

Prevrnuo sam nekoliko stranica u knjigama koje mi je donijela, jednu sam s mukom dogurao do kraja, pa ih ostavio na stranu da odleže neko vrijeme prije nego joj ih vratim.

Da ja pišem knjige, u tim se knjigama ne bi događalo ama baš ništa. Pričao bih i pričao što mi god na milu pamet padne, po­vjeravao čitaocu, iz retka u redak, sve što mi prođe mišlju i dušom.

82

Ćaskao bih s njim. Ako uopće ima poezije, tad je poezija ono na što naša misao i naša senzibilnost naiđu lutajući pustopašicom. Upregnute pod bilo što, vođene bilo kojom ucrtanam stazom i uperene na bilo kakvu poentu, one teško nailaze na pravu poezi­ju. Punio bih mu uši svakojakim buncanjem i maštanijama. Tek tu i tamo, u svakom petom ili desetom poglavlju, malo bih zaša- rao kao da se tobože nešto događa ili kao da će se tobože nešto dogoditi, toliko da bih ga obmanuo pa da me ne napusti, kao što obmanjujemo dijete koje smo protiv njegove volje izveli u šetnju. A onda bih mu opet za daljih pet ili deset poglavlja bajao što mi samo od sebe navire na usta. (Kako li odahnem kad u mojoj lekti­ri nabasam na istomišljenika! Kad, na primjer, naiđem na vapaj jednoga: “htio bih napisati knjigu bez sadržaja!” ili na refleksiju drugoga: “čitav je problem u tome da čovjek iznađe nekakav na­čin, nekakvu formu, u kojoj će slobodno moći da piše što god ho­će”. Kao da iz tuđih usta čujem svoj vlastiti uzdah!) Neumorno ponavljaju kako umjetnik tobože uvijek “daje sebe”, ništa nego sebe, kako on, o ma čemu pričao, u stvari uvijek i samo priča o sebi, “ispoljava svoju unutrašnjost”, “ostvaruje svoju ličnost”. Pa zašto je onda potrebno da se igramo žmurke, da se skrivamo iza tih paravana, da pričamo tobože o drugima, da ljude gnjavimo pričom kako je dobrom Kimu jaguar rastrgao mazgu hraniteljicu na rubu prašume, ili kako je starog Dominga u crno zavio mor­ski pas razderavši mu ribarsku mrežu - a sve to zato da bismo time “ostvarili sebe”. Čovječanstvo je već dovoljno odraslo, dovoljno se prozlilo a da bi mu trebalo fabulirati!

Začudo je da se u teatru, toj širokoj umjetnosti, po prevashod- stvu umjetnosti za mase, već uveliko napušta konvencija djetinjeg iluzionizma. Ne razumijem zašto su u epici ljudi ostali još tako vezani za nju.

Ne zanimaju me knjige o jednostaničnim bićima i njihovim su­kobima pa makar koliko dramatični i elementarni bili. Za takvim knjigama možemo ponekad da posegnemo kao za kuriozitetom, ili radi “osvježenja” i promjene, onako kao što pođemo da gleda­mo borbu s bikovima. Ali u njima zaista nećemo naći ono što nas zaokuplja i muči. Njihov animalni vitalizam nije za naše zube, nji­hov optimizam za nas je ponešto jeftin, njihovo herojstvo za nas je pomalo karikatura. Mlad čovjek u čije sposobnosti njegova

83

okolina nije vjerovala sam je i bez ičije pomoći osnovao farmu, i na njoj odgajio grah koji je odnio nagradu na oblasnoj izložbi. E pa dobro, nek mu je sa srećom! Ali što se to, na koncu, mene tiče?

Za moj ukus, osnovni je nedostatak novije literature baš to — što je nedovoljno intelektualistička. Čovjek se, naime, po sveop­ćem priznanju, u toku vjekova i tisućljeća, jako, jako razvio, cere- bralizirao. I kao što je nekad davno, uglavnom, sjekirom od kre- mena ubijao sobove, tako on danas, uglavnom, misli; dube, kop­ka, analizira. Pa zato, kao što je nekad prikazivati čovjeka znači­lo uglavnom prikazivati ga kako lovi sobove, danas prikazivati čovjeka moralo bi, uglavnom, značiti prikazivati što i kako on razmišlja. A kad umjetnost to ne čini, ili ne čini u dovoljnoj mjeri, ona očevidno podbacuje u poređenju s umjetnošću pećinskog čov­jeka.

A dobar dio današnje umjetnosti s najviše tačke današnjeg raz­vitka čovjekovog opet silazi nizbrdo, tražeći svoje objekte i mate­rije svuda po svijetu, po najudaljenijim zakucima zemljine kugle, i spuštajući se na sve primitivnije stepene, sve do čovjeka koji je­dva zna brojiti do tri i koji tek što je prestao jesti prijesno ljudsko meso. To silaženje, koje se katkad naziva osvježenjem, potragom za zdravim i tome slično, ona obrazlaže dvjema bitno različitim pobudama: ona to čini, s jedne strane, zbog “odmaranja vlastitih meninga”, kao što je govorio veliki pisac, ili radi nadraženja vla­stitog otupjelog emocionalnog aparata, dakle iz jedne bitno ego­istične pobude, i, s druge strane, iz samaritanskog interesiranja za onu bijednu sabraću zaostalu na najnerazvijenijim stepenima. Ako se to ne zove spojiti zabavno s korisnim, zaista ne znam gdje bi ta riječ našla bolju primjenu!

Tek, izgleda, neophodno je potrebno da tom altruizmu bude primiješan, kao korektiv, trunak egzotike. Zaostao čovjek koji ci­jepa drva u našem dvorištu nije ni izdaleka onako zanimljiv, ona­ko podoban da pobudi naš altruizam, kao onaj iz Gobi pustinje ili Polinezije. Nemo propheta in patria. Pa zato čak ni primitivac ne može in patria uspješno plasirati svoje primitivstvo. Ta gdje bi pri­mitivac mogao da bude kabaretska tačka u svojoj rođenoj zemlji? Tako se, eto, i u tome ostvaruje izvjesna “kulturna razmjena” me­đu narodima: narodi eksponiraju svoju primitivnost, zamjenjuju je za stranu, kao i svaku drugu robu.

84

Autor knjige koju sam pročitao veoma je slavan pisac, svjetsko­ga glasa. Knjiga mu je prevedena na sve jezike svijeta. Očekuje se da će ga zapasti Nobelova nagrada. I priznajem, knjiga me u iz­vjesnom smislu zainteresirala. Ne samo što nam pruža svu silu eko­nomskih, geografskih, etnografskih, pa čak i lovačkih saznanja i informacija; ona je zanimljiva i van toga. Iznenađenje i kuriozum na svakoj stranici. Čudni su ti primitivni ljudi o kojima nam ona priča: ni jedna jedincata pomisao, ni jedna jedincata reakcija nije onakva kakvu bi prosječni čitalac ovog izlinjalog kontinenta u sličnoj situaciji sam osjetio! Uskliknuo sam začuđeno: pa taj čovjek koji se tu opisuje - to je čovjek-ameba! Pomirio sam se: možda ipak ima nešto zanimljivo, nešto poučno u tome: upoznati tu vrstu čov­jeka. Zatim sam uzeo drugu knjigu istog pisca, ali s temom iz sasvim druge zemlje: iz uljuđene, stare, ako hoćete i prestarjele sre­dine. I gle: opet čovjek-ameba! Tad mi je sinulo: stvar je u tome što je sam pisac čovjek-ameba! Ne mari, rekao sam. Time se ništa ne gubi: ako s interesom upoznajemo čovjeka-amebu, sasvim je sve­jedno da li ga upoznajemo u osobi protagonista ili u osobi pisca. Samo, taj čovjek-ameba u osobi pisca pokročio je za koračić dalje: postao je lukava, maliciozna ameba. Ameba koja se sjetila da je, zahvaljujući tom svome svojstvu, sposobna da postane kabaretska tačka. I smjesta je to iskoristila. Slavni je pisac uvidio da “to pali", da je čovjek-ameba danas mnogo tražen, i dao se na posao. Mrvi­ca okrutnosti, prisutnost iskonskog ljudoždera u svakom aktu, u svakom treptaju trepavice, k tome trunak španske muhe, zajamče­na neočekivanost svake reakcije i nepredvidivost svakog obrata, sve to ravnomjerno raspodijeljeno i u pravilnim razmacima smje­njivano, po datom zahtjevu rotacije, na stranicama knjige, a sve skupa zaogrnuto brigom za čovječanstvo. I stvar gotova. Napučio je svoje knjige Ijudima-amebama, svojim knjigama napučio je svi­jet. Možda će dobiti ne samo nagradu za književnost, nego i nagradu za mir. Sve je u tome: treba imati vještinu da se svakoj stvari poda egzotičnost. Treba posegnuti u način mišljenja i osjećanja nekog udaljenog, ljudožderskog arhipelaga, pa po mogućnosti takvu egzotičnost podati i stvarima iz svoje vlastite kuće. Ako čovjeku pođe za rukom da taj karakter egzotičnosti poda svojim domaćim stvarima, ima nade da će i one postati za­nimljive, da će i one moći da zainteresiraju “svjetsku javnost”.

85

Moja dobra bolničarka gledala me vedrim očima.— Je 1’ te da su zanimljive ove knjige?— Jesu, sestrice, jesu... Pobuđuju na razmišljanje.Bila je zadovoljna. Obujmila je knjige rukom i pritisla ih na

grudi da ih vrati u svoju bijelu sobicu. Tamo, u svom kutiću od bojadisane jelovine i cvjetastog kretona, ima malu stelažicu sa još mnogo takvih knjiga.

26.

Jedne godine u kasnu jesen bane u naše mjesto mala talijanska pozorišna družina. Vraćala se s turneje po Jonskim otocima, gdje je doživjela niz neuspjeha i nedaća. Izgledala je kao razbijena voj­ska. Kad su stvari krenule sasvim nizbrdo, impresario ih je napu­stio i pobjegao. Posljednjim novcem pregnuli su da se vrate kući, i putovanje se prekinulo ondje gdje su im presušila sredstva: ša­renu družinu, ispaćenu i otrcanu, skinuli su s lađe u tom nepozna­tom gnijezdu pod surim planinskim bilom.

Sćućureni na obali, izgledali su kao zakašnjele selice što izne­mogle padnu na goli pješčani prud. Sjedili su na svojim svežnjevi- ma i kovčezima, dok se pred njihovim očima lađa, s upaljenim svjetlima na palubama, sva u potreskivanju i cilikanju koman­dnog zvonca, odbijala natraške od mola izbacujući ispod krme buj­ne klobuke pjene, da čas kasnije glatko klizne tankim kljunom u suton povijajući po niskom jesenjem nebu svoju kudravu perjani­cu dima. Dugo su ostali tu na obali, u nedoumici što da počnu i gdje da krenu, s očima punim zebnje uprtim u hladni plavkasti masiv što se diže nad mjestom. Od iznemoglosti bila ih je ostavi­la njihova obična govorljivost. Muškarci su vjerovatno još na lađi nagnali žene da se što bolje dotjeraju, kako bi napravile dobar do­jam u mjestu u koje dolaze. Sad su se namjestile na svežnjevima, pod svojim čudnim frizurama i napirlitanim šeširićima čudnova­tih oblika, koji su im stršali navrh glave, koketno uzgor zavrnu­tih oboda, s nekim neizrecivim stremljenjem uvis, šeširićima u kojima su na svojim predstavama igrale nadvojvotkinje. Kašlju- cale su i izmjenjivale među sobom pokoju riječ niskim i tupim glasovima. I na tim opuštenim licima s mutnim podočnjacima i s

86

iznurenim uglovima usta, oni šeširići izgledali su im natučeni na glavu kao za porugu ili kaznu.

Već se i mrak stao hvatati, a oni su još bili tu. Oko njih se oku­pila dječurlija i blenuo pokoji besposlenjak. Zainteresirana do potpunog zaborava sebe, djeca su se približavala ženama, stopu po stopu, poluotvorenih usta i bez treptaja u pogledu, primicala im se toliko da su im već osjećala dah na svojim obrazima, unoseći im se u lice s okrutnom djetinjom ispitivačkom pažnjom. A na iz­nemoglim licima žena smjenjivali su se zatomljeni trzaji bijesa i nemoćni naponi onog bijednog, iznurenog ja u njima, naviklog da se pokazuje i da bude gledano i uvještenog da se pod tuđim pogledom napne i ukruti. Pokušaji muškaraca, za nuždu obazrivi i puni suzdržanog jeda, da uklone deriščad ili da ih bar zadrže na nekoj udaljenosti, ostajali su potpuno bezuspješni: djeca bi samo prenijela svoje ispitivačke poglede i svoja otvorena usta sa žena na muškarce, da ih čas zatim, s odmorenom radoznalošću, opet vrate na žene. Najzad družina ustade i u pratnji Lorka, vječito pijanog lučnog nosača pomodrela u licu i podbuhlih očiju, zamače pod kameni luk gradskih vrata i nestade u spletu krivudavih ulica.

Održali su nekoliko promuklih, bezvoljnih predstava, i time su bile iscrpene više-manje sve mogućnosti koje je malo mjesto mo­glo da im pruži. Gotovo mahom se pobolješe. Jedni dobiju upalu porebrice, drugima se probudi reumatizam, a svi prokašljaše i promukoše. Žene su naočigled ružnjele i mršavile mučene cri­jevnim katarima i proljevima. Na predstavama, između činova, kašljale su dubokim, prsnim kašljem zureći tupo u jednu neposto­jeću tačku pred sobom, opustivši lica da se odmore i osposobe za nove osmijehe i nove ozarenosti, ravnodušne čak i prema nesno­snoj, nametljivoj dječurliji, koja je uspijevala da se probije te ih motrila kroz odškrinuta vrata i pukotine među daskama. Za tih pauza, apotekar im je, iz vlastite snalažljivosti, doturao iza scene kocke šećera s nekoliko kapi opijuma da im ublaži grčeve u crije­vima. I ti grčevi s kockicama šećera iza kulisa smjenjivali su se s patetičkim kliktajima na pozornici sve do kraja predstave u bes­konačnom nizu činova i slika.

Cijelu zimu proveli su u mjestu zlopateći se kojekako. Kad je ponestalo ono što su zaradili predstavama, općina im je dala neku skromnu pomoć. A kad je i ta iscrpena, izbace ih iz malog svrati-

87

šta u koje su se najprije smjestili, a općina im dodijeli prazno pri­zemlje nekadašnjeg “fondaka”, koji je u starini služio za smještaj stranih trgovaca i njihove robe i koji je na proljeće trebalo da ruši radi gradnje nove klaonice. Ošiti u tim vlažnim prostorijama bili su raspucani, zidovi olupljeni i išarani svakojakim crtarijama i na­pisima, stakla polupana.

Njihovo stradanje najposlije gane domaćice u mjestu, pa počnu šiljati ženama hranu, sirupe protiv kašlja, nešto toplog rublja, na­ramke drva za ogrev. Neko se sjeti da im pokloni odbačenu želje­znu peć, neko protruo madrac dugogodišnjeg bolesnika. Ljudi su se velikodušno oslobađali predmeta vezanih za zle uspomene i starudije koja im je zakrčivala magaze i tavane. To postade jedna od onih bezazlenih samaritanskih pasija, poput djetinjeg skuplja­nja loptica od čokoladnog staniola za otkup crnih robova, poput šivanja onih hlačica bez tura za sirotinjsku djecu na kojima se vježbaju u krojenju skore udavače. Jedno ugodno filantropsko iživljavanje, jedna prava mala strast. A u isti mah, i jedno gospo- jinsko društveno natjecanje.

Neki od muškaraca iz trupe nađu kakvu nižu privremenu zara­du. Jedan se pokazao vješt bačvarskom poslu. Za male pare po­pravljao je krčmaru u susjedstvu naše kuće podrumsko suđe za još nesagledivo daleku berbu. U nevrijeme — usred zime - odjekivao je tuđe bačvarski bat u ledenom predbožićnjem zraku. Taj je bio trbušast južnjak tamne puti, punanih obraza i kukasta nosa, nad kojim su se ukrštavale guste crne obrve. U poslu je povezivao gla­vu crvenom maramom i kadikad bi zapjevao. Podsjećao je i na Fi- gara, i na toreadora, i još na mnogošta drugo sa oleografija kod mjesnog brijača.

Moja mati pozove na ručak jednu od tih glumica. (Naravno, to nije išlo bez prethodnog dugog skanjivanja: jedva se osmjelila da upita djeda za dozvolu.) Tad se domaćice u mjestu stanu natjecati u takvim pozivima. Svake nedjelje ili svetka u svakoj uglednijoj kući ručala je po jedna glumica. Svaka je kuća imala svoju milje­nicu, i domaćice su se nadmetale i prepirale u hvaljenju svojih stalnih gošća. A one su bile čedne kao pokajnice, pojednostavnje­nih frizura, sa šalom preko glave mjesto onih šešira, i takve, začu­do, izgledale su mlađe. Patnja je prešla svojom rukom po njiho­vim glavama i izgladila im kovrče. Glumica koja je dolazila u na­

88

šu kuću zvala se Beppina (prezimena kao da nisu imale). Ostavi­la je mojoj majci za uspomenu fotografiju s nekoliko emfatičnih riječi zahvalnosti, iz ranijeg doba, u onom nadvojvotkinjskom še­širiću, s uskuštranom kosom i škiljavo zavodljivim očicama. U meni je zadugo poslije izazivalo neku malu stidnu bol kad bih ba­cio pogled na tu fotografiju, pa kad bi se ta slika sukobila s onom kasnijom koju sam u sebi nosio.

Najveći prijatelj glumačke družine, njen zaštitnik, pokrovitelj, u neku ruku povjerenik i zastupatelj u mjestu, bio je Egidio. To­kom tolikih godina kao da je sasvim bio zaboravio svoje porije­klo i svoju zemlju. Sad se odjednom trznuo; užurbao se, uskome­šao, pregnuo da nadoknadi propušteno. Prosto se pomamio. Za- puštao je posao, gotovo vazdan provodio s njima, ugošćavao ih u uskim mogućnostima svoga doma. Nije mnogo koristila ni vika i prekori energične Anice. Žene iz družine naročito su zavoljele Kalpurniju, koja je sad bila stalno u njihovom društvu. Dotjeri­vale su joj izgled, savjetovale joj prekrojbu haljinica, preudešavale joj frizuru.

Ne znam tačno kako je do toga došlo, ali je vjerovatno općina na koncu pomislila da joj je sve u svemu bolje i jeftinije odjednom tresnuti kesom pa im platiti put do prve prekomorske luke nego stalno točkati male pripomoći. I tako, pod konac zime oni se sta­nu spremati za odlazak. Odluče da se oduže mjestu jednom opro­štajnom predstavom. Pripreme su se vršile i pokusi održavali u dugoj mračnoj magazi u kojoj su se inače sušile goveđe kože. To je bila prostrana niska, grubo zidana prizemnica debelih zidova, nekadašnji lazaret, na rtu koji je zatvarao luku. Na rtu sučelice njemu bilo je staro napušteno groblje. Ta je građevina u pučkom predanju vezivana za Maure, koji su tobože nekad tu čamili u su- žanjstvu. Kroz kamene žljebove pri dnu slijepih zidova u ljetne se dane izlijevala potokom iz te građevine u mutni plićak luke prlja­va crvenkasta voda u kojoj su se strojile kože; mi djeca zamišljala smo da to u niskom zdanju bez prozora kolju maurske džinove.

Iz obližnjeg grada nabave mnoštvo smotuljaka crnog, srebrna- stog, zlatastog svjetlucavog papira i svežnjeva velikih listova kar­tona. U magazi se po cijeli dan kuckalo, krojilo, lijepilo. Glavna ličnost u svemu tome bio je Egidio. Cisto je podjetinjio u tim pri­premama. Veza s općinom i s mjesnim uglednicima bio je Guste,

89

činovnik u djedovoj agenciji, onaj isti na kome se djed iskaljivao zbog stalija i kontrastalija. Ujutro ga je sam šiljao tamo i grdio ga što još ne odlazi. A na pola jutra ljutio se i bubnjao prstima po stolu uzvikujući: “Bogamu, gdje je više taj Guste! čitav bi se dan samo igrao!” Kad bi i podne otkucalo na fratarskom zvoniku a da se Guste još nije vratio, djedovo bi nestrpljenje prešlo sve granice. I tako se Guste jednako hitno a jednako sa zebnjom i pod grdnja­ma ujutro žurio u maursku magazu kao što se o podne iz nje vra­ćao. Bio je to tih, ulizan stari momak, još uvijek pod skrbništvom majke, krajnje brižljiv u odijevanju i pipavo savjestan u svakom poslu. Sad su ga počeli dirati da se dotjeruje radi Beppine, a on je zbog toga trpio i crvenio preko razumne mjere. Dva ili tri puta putovao je u grad po one smotuljke svjetlucavog papira i listove kartona. Od tog materijala bude izrađena sva sila šljemova, oklo­pa, štitova, dokoljenica. Uz pomoć drvodjelca izrade i kulise: ko­made tvrđavskih zidina, krunište kule, i nešto kao kraljevsku grobnicu; raskošni mramorasto išarani sarkofag obrubljen srebr­nim papirnatim bordurama, kojima su se inače ukrašavali mr­tvački ljesovi. Teške rezbarene stolice uz općinske vijećnice sa strogim ravnim naslonom poslužit će za prestonu dvoranu; naro­čito je napravljen jedino pozlaćeni tron s neobično visokim zaba- tom i s crvenim baršunskim jastukom. Radilo se i u malom obzi­danom dvorištu iza općine, pa je sad bijedni Guste trčkarao izme­đu maurske sušione goveđih koža i općinskog dvorišta, s vječitim nespokojstvom u duši zbog onih stalija i kontrastalija koje su se prosto kotile i bujale na njegovom stolu u agenciji. U tom dvori­štu izgrađivalo se džinovsko stablo, kruna čitave inscenacije, sa svim mogućim nijansama zelenila u raskošnoj krošnji i s preboga­tom igrom svjetlosti i sjena. Sunce je moglo po miloj volji da se vrti okolo naokolo udvarajući se džinovskom stablu, moglo je da ga obasjava koliko god hoće zdesna i slijeva svojim zrakama - za­ludu! Ona stalna, duboko urezana svjetla i sjene koje je naslikao umjetnikov kist bila su jača od realne svjetlosti i realne sjene; i, u sukobu tih svjetlosti i sjena, dobivao se nesumnjiv utisak da je sunce ono koje udara pogrešne sjene. Eto tolika je, u svojim kraj­njim stepenovima, moć umjetnosti! Mi djeca ćubili smo čitava ju­tra oko tog kolosa u nastajanju. Zapustili smo sve ranije igre, i čim bismo izjurili iz škole, sjatili bismo se oko njega. U tom je

90

dvorištu vladala užurbanost i vreva ljudskog rada kao oko grad­nje katedrale. Samo, jedna nam je bojazan zasjenjivala zadovolj­stvo. Pitali smo se: što će biti s tim kolosom poslije odlaska trupe? Slutnja nam je govorila da su ljudi nezahvalni i kratka pijeteta, da lako odbacuju stvari koje su im izvršile svoju službu i pružile svo­ju mjeru užitka. I tad je nikla misao, iz svih nas odjedanput: ne bi li se naše stablo moglo sačuvati, negdje na sigurnu, zaštićenu mjestu, za vječita vremena? Kako li bi to lijepo i plemenito bilo! Na primjer, u općinskoj vijećnici. (A oni starkelje neka održavaju svoje sjednice gdje već znaju!) Tu bi ono bilo kao neka perma­nentna, vječita božićna jelka, obilata, pogolema, dovoljna za po­dručje čitave općine. Činilo nam se da to i jest baš ono što treba, ono što bi usrećilo sve žitelje, odjednom, potpuno i zauvijek. Ali smo i odveć jasno slutili da to nažalost neće biti. Jer odrasli imaju malo, tako malo smisla za sreću, za sve što je prava sreća. Odrasli su uopće čudni. I svakim danom daju nam novog razloga da nad njima beznadno mašemo glavom. Možda u suštini i nisu toliko lo­ši, samo bi ih trebalo drukčije odgajati; za vremena, dok su još mali. A za to je već kasno.

Hoću da napomenem još i to da je džin-stablo nadživjelo moj odlazak iz mjesta. Istina, bilo je već dobrano načeto; raskvašeno od kiša, razlijepljeno, oronulo u svome dostojanstvu, ali je još sta­jalo tu, opet vraćeno u malo dvorište iza općine. Često sam puta kasnije, kad bih se u svijetu sastao s kim iz mog kraja, osjetio živu želju da upitam što se na koncu dogodilo s mojim stablom-grdo- sijom, ali sam se ustručavao i s mukom suzbijao to pitanje koje mi je uvijek nanovo naviralo na usta. A sve iz one lude bojazni da su- besjednik u sebi ne rekne: “vidi! uvijek je ostao isti!”; iz one infan­tilne skrbi za ozbiljnost, iz onog pubertetskog straha pred neoz- biljnošću, koji većini ljudi ostaje jedno ptičje strašilo za čitav ži­vot. Čudno! Ljudi katkad dosta lako proćerdaju i svoj dobar glas, i reputaciju čestitosti, pa i samu egzistenciju ponekad, ali se mno­go teže riješe da kompromitiraju svoj glas ozbiljnosti. I vrlo često, kad se nađu u alternativi da nekom svom postupku naknadno da­du ili takvo tumačenje po kome, doduše, ispadaju zli, bezobzirni, cinični, no muževni i ozbiljni, ili takvo po kome izlaze čisti od zle misli i od krivice, no djetinjasti, naivni, neozbiljni - oni bez pre­mišljanja daju prednost onom prvom tumačenju, čak i onda kad

91

je očito tačno ovo drugo. Eto, do te mjere ljudima sve do konca ostaje ona težnja iz djetinjstva da budu “odrasli”! A zašto — neka bog zna. Ja nikad nisam sasvim razumio u čemu je zapravo toli­ka prednost ozbiljnosti i tolika njena draž. -1 tako, narazgovarao bih se sa zemljakom do mile Volje, pa i preko nje, napričao bi mi o svemu i svačemu, pa i o stvarima koje su me sasvim osrednje za­nimale, koje sam slušao i ne slušao, i na koncu bismo se i rastali a da nisam doznao ono što me živo interesiralo: što je najzad bilo s mojim stablom? Još se i danas ponekad upitam: zbilja, kako je završilo? Možda njegova osakaćena olupina još čami u mraku ka­kve magaze, možda se njegova rasuta uda još povlače po tavanu “Stare općine”? I, priznajem, pomisao o njegovom nadživljenju rodi u meni jednu sitnu, letimičnu klicu zadovoljstva.

U svim tim pripremama oproštajne večeri, za mene je, a i za či­tavo mjesto, najveći interes predstavljao to što je u pokusima uče­stvovala i Kalpurnija. Dodijeljena joj je doduše mala ali veoma važna uloga: ta u stvari se radi nje, sirotog nezaštićenog odvjetka slavnog soja, i događalo sve ono što se događalo (a što je, uosta­lom, po mom najdubljem uvjerenju, Kalpurnija potpuno zasluži­vala). Oko nje su se plele intrige zlotvora, zbog nje su se lijevale suze stare vjerne dadilje, zbog nje ukrštavali mačevi, zbog nje di­zali kliktaji mladog kneževića. (Nažalost, onog istog sa sraslim obrvama među očima što je nabijao obruče bačvama mjesnih krč­mara.)

Kako su se pripreme primicale kraju, moje je uzbuđenje raslo. A u noći prije dana predstave nikako da zaspem; tek sam pred zo­ru malo sklopio oči. Iščekivao sam predstavu sa zebnjom i rado- znalošću: radilo se, na koncu, o Kalpurnijinoj sudbini! Istina, znao sam s proba sve što ima da se dogodi. Ali ipak, to će se dogoditi tek na predstavi - ono su samo probe! Bože moj, znam, neće se baš zbilja dogoditi. Ali ni samo onako za šalu kao na probama. Nešto srednje. Neki međustepen između prave realnosti i proba. Ponavljam, ja dobro razumijem, predstava nije sušta realnost. No nije ni puka proizvoljnost: ono što se ima da dogodi mora se do­goditi, ne može da se dogodi ili ne dogodi, da se dogodi ovako ili onako. Tu je to čak strože nego u pravoj stvarnosti. Jer, u životu, glumac, na primjer, može da večera ili da ne večera, a ako ima da otputuje, ipak se može desiti da ne otputuje. A ja sasvim pouzda­

92

no znam da bi glumac, makar da tri dana nije ništa jeo, radije u stvarnosti ostao bez večere nego da ne večera u predstavi ako ta­mo stoji da mora večerati. A ako u predstavi ima da otputuje, on mora otputovati, on će sigurno otputovati, i nikako se ne može do­goditi da ne otputuje. U predstavi, dakle, sve biva nužnije i neu- mitnije nego u pravom životu. Zato predstava, ako je u jednu ru­ku nešto manje od stvarnosti, u drugu je ruku nešto više od nje. Da, tu sve biva besprizivno, sudbinski neumoljivo. Na probama — ne velim, to je već sasvim drugo. Tu se još štošta da opozvati, povratiti, popraviti. Doduše, i na probama knežević proboden mačem pada mrtav, a Ona ostaje neutješna. Ali tu Probodeni opet ustaje, Neutješna se opet smiješi. Predstava je, naprotiv, ko­načna, neoporeciva. Tu se sve piše crnilom, odmah u čisto. Ko je mrtav, mrtav je, i više ne ustaje. Rastanci su tu rastanci zauvijek, a ono što je minulo, minulo je bespovratno. Bespovratnije čak ne­go u samom životu. Jer u životu, na koncu konca, ostaje uvijek bar malo, malo nade, lude nade. U predstavi nema ni te lude na­de. I zato, predstava je ozbiljna, veoma ozbiljna stvar. Na neki na­čin ozbiljnija nego sam život.

Na sam dan predstave cijelo se mjesto iskupilo u maurskoj ma- gazi. Pred pozornicom je visio čitav niz petrolejskih lampi. Svje­tlucavi papir samo se ljeskao. Guste se pretvorio sav u jedan ne­mir, u jedan osjećaj odgovornosti. Ja sam došao s majkom. Tačno je vidim i danas: u haljini od crnog baršuna, s kosom na potiljku začešljanom uzgor tako da joj je otkrivala uši i vrat. Činila mi se prekrasna; ponosno sam je držao za ruku. Najčešće je vidim u tom izgledu: to je jedna od posljednjih njenih slika, koje su mi se oštro urezale. Poslije te, pamtim još jednu. Ali te ne volim da se sjećam.

I eto, nakon tolikog iščekivanja, nakon tolikog strahovanja, do­godilo se da me, onako iscrpena od dugih uzbuđenja i od probdje- vene noći, tokom predstave malo po malo sasvim preuzeo umor: iskoristivši napetu pažnju s kojom sam pratio zbivanja na pozor­nici, na izdaju me zaskočio s leđa — i ja sam samo priklonio glavu majci u krilo. Usred poodmakle predstave, prene me visok po­klič: na polumračnoj pozornici šetao je po kruništu ratnik pod oklopom i šljemom i kliktao velikim glasam:

Vegliate, arcieri!...

93

Bdijte, o strijelci!... Stentorski poklič, koji je, bez veze i smisla, iznenadno pao u dubinu mog sna, svega me prožeo. Imao je tje- skoban prizvuk i odjeknuo u meni glasom neizvjesnog upozore­nja: kao neki mig, neko nevidljivo domahivanje s onu stranu poj­mljivoga. Jasno sam u njemu razabirao tu vrijednost opomene. Upinjao sam se da joj doslutim pravo značenje. Nekoliko mjese­ci kasnije umrla mi je majka. Zadugo se nisam mogao oteti osje­ćaju da je onaj poklič bio nedvouman nagovještaj te nesreće.

***

Malo dana poslije oproštajne predstave, glumačka družina na­pustila je naše mjesto. Sobom su poveli i Kalpurniju. Uzaludno je bilo Aničino protivljenje, i njene suze, i kletve: Egidio se pokazao neočekivano tvrd i nesavitljiv. Ništa nisu mogla ni nagovaranja, ni utjecanja sa strane, ni blagi savjeti moje bake; čvrsto je odlučio da kćer posveti umjetnosti. Riječ L’arte! L’arte!, U rapimento de- ll’arte! bila je sačuvala za malog talijanskog papučara, još uvijek, svoju magičnu melodramsku moć. Izgovarao ju je šapatom, viso­ko podignutih obrva, sav u vlasti rapimenta. Možda se bijednom čovjeku učinilo da je sad odjednom u tome našao svrhu svog živo­ta, otkrio dublji smisao svojih žrtava, oskudice, zlopaćenja. Mo­žda i nekakvu naknadu za svoj vlastiti, kako je smatrao, proma­šeni život, za svoje vlastite neostvarene ambicije. A snagu da se odupre protivljenjima i da ustraje u svojoj odluci davala mu je či­njenica što je ta odluka i za njega samog značila tešku žrtvu.

I tako se Kalpurnija otkinula od kuće i od našeg mjesta — i ona za nekakvom svojom zvijezdom kao, nešto kasnije, i ja za svojom, — i započela onaj život neprestanog putovanja i seljakanja, vezi­vanja i razvezivanja svog ubogog svežnja, drijemanja po čekaoni­cama prelaznih stanica, oblačenja i svlačenja šarenih dronjaka, i suhog kašljucanja među kulisama, s kojih se truni otrovni prašu- ljak boja. Počela je nizati brojanicu klonuća i ponovnih, sve rjeđih žarenja, upala porebrice i proljeva, i histeričnih scena s ispadima i suzama i grčevima; i onih malih povišenja temperature koja daju sjaj očima i krhku, do opasnosti nategnutu zvučnost glasu, i krat­ke mahove onog brzog unutrašnjeg izgaranja što kadikad nedo­kučivo nailaze, poput iznenadne milosti, podajući prisnu vrelinu i čudesni čar riječi izgovorenoj na traljavim daskama. A zatim je

94

došlo vucarenje po mirnim poslijepodnevnim kafanicama, po op­skurnim svratištima, i duge, nikom povjerene, ni samoj sebi pri­znate tuge; i beznadna borba s godinama, i časovi beskrajne pu­stoši, i panični strah pred starošću i samoćom; i možda san o vre­mešnom mužu, ćelavom činovniku-udovcu, o skromnoj kućici s povrtnjakom, negdje na krajnjoj periferiji, i o zalijevanju rajčica u raskvašenim muževim cipelama; i možda opet pokoji nalet očaja, i pokoji pokušaj rezanja žila na zapešću. I najzad, valjda, rezigni­rano kunjanje u kakvom staračkom domu, u krilu složenih bijelih namreškanih ruku, kao u stare duvne, sklopljenih vjeđa i opušte­na lica, ostarjela od istinskih ozarenja jednom fiktivnom srećom.

Nikad se više nismo sreli. A volim se zabavljati zamišljajući ka­ko ćemo se, kad tad, opet negdje u svijetu sastati, letimice i za­kratko. Siti ćemo se narazgovarati čitavo jedno dugo nedjeljno poslijepodne u kakvoj pustoj kafanici u predgrađu, gdje kokote koje je već prošla prva mladost hvataju sredovječne poslovne lju­de iz unutrašnjosti, gajitelje svilenih buba, vlasnike malih tkaoni­ca, solidne gazde koji se mnogo znoje i koji novim, još krutim maramicama taru od sunca opaljeno čelo i preznojenu kožu svo­jih zelenih šešira. U dugom ćaskanju, zaboravivši začas sve ono što nas je docnije moralo tako duboko da razdvoji, prisjećat ćemo se Egidijeva trombona, i ljutnja mog djeda, i Aždrubalovih nesta- šluka, i bezbroja drugih ništavnih pojedinosti iz kojih je satkano naše zajedničko djetinjstvo. I zamišljam da će se ona u tome iživ­ljavati ne manje nego ja. Ali kad dođe određeni sat, sve će to od­jednom sa sebe stresti samim jednim trzajem ramena, onako kao što se stresaju pahulje snijega s kabanice. Ustat će, zakopčavajući ogrtač pružit će mi ruku, tvrdo, muškarački, i reći odrešito: “A sad, moram da idem!” Zvučat će kao da kaže: “Dužnost me zo­ve”. I znam pouzdano, divit ću joj se i zbog toga...

Uskoro zatim, samih nekoliko nedelja poslije majčine smrti, otišao sam i ja iz mjesta na škole u grad. A time nekako završava i moje djetinjstvo.

27.

U dokolici, zabavljam se praveći planove što sve treba da uči­nim kad iziđem iz bolnice. (Ne kad iziđem, nego ako iziđem, is­

95

pravljam odmah zatim sam sebe, iz poznatag bolesničkog prazno­vjerja.)

O, kako bi se čovjek želio izvući odavle, ostaviti sve ovo za leđi­ma, pa dobro iskupan i izbrijan navući svježe flanelsko odijelo (ne odveć svijetlo ipak), zavezati lagani foulard ako vrata, i uputiti se, putnik bez prtljage, u jedno novo proljeće!

Fantazije!Moja dobra bolničarka svakog jutra donese mi novine i zadrži se

neko vrijeme kod mene u razgovoru. Čavrljamo o koječemu, priča mi novosti iz mjesta. To je već postao ustaljeni mali običaj. Zastane podno mog kreveta, s rukom na bijeloj prečki, i priča. Razgovor se nadovezuje, sve u sitnim krpicama, i to mu daje izvjesnu draž izmičućeg. Neprestano u stavu odlaska, s malim nespokojstvom zbog dužnosti koje je tamo čekaju, ispušta iz ruku prečku i otkida se prema vratima. Ja je ne zadržavam; znam, tamo je potrebna. Ali, možda i nehotice, odgovore podešavam tako da svaki od njih sadrži u sebi skrivenu po jednu udičicu koja za sobom povlači njenu re­pliku. I njena ruka opet sjeda na prečku mog kreveta.

Priča mi, s nekim ljupkim svojeljubljem, o katedrali, glavnoj znamenitosti mjesta (nazivlje je “naša katedrala”), objašnjava mi kako ću, kroz splet ulica i uličica, izbiti na trg pred njom, opisu­je mi mali gradski park s vodoskokom i s crnčićem od lijevana že­ljeza kome iz roščića u ruci prska tanak mlaz. Slušam s hinjenim neznanjem i s uveličanim interesom mog cicerona. I sva ta priča­nja zaključuje frazom: “sve ćete to vidjeti kad ozdravite i iziđete”.

A ja sam uspio zatajiti i pred njom da sam tu proveo dječačke godine, imao prve drugove i prijateljstva, učio početke violine, doživio i spoznao mnogošta od onoga što nam ostaje kao prao- brazac za čitav život: najzad, tu se promitario iz bezazlenog djete­ta u samozaljubljenog, prilično antipatičnog, i - bar intimno, u skrovitoj dubini duše, — do srži pokvarenog mladića.

Dok ona tako čavrlja, izlazi mi pred oči svaki detalj katedrale koju sam kao dječak, dugo sjedeći na kamenoj klupi sučelice, ne­brojeno puta promatrao. Opet tačno vidim svaki kutak u mjestu, svaki kamen, svaku najsitniju pojedinost na portalima oronulih palača što iznenada pred nama iskrsnu iza ugla u smršenom labi­rintu staroga grada. I katkad se jedva suspregnem da se ne odam, da ne upitam stoji li još na svome mjestu u parku poprsje latini-

96

ste s izgriženim nosom, da li se za onim prizemnim prozorom još njiše u mjesečini velika vodena glava. Kako sam sasvim nepredvi­đeno ovdje prekinuo putovanje - prevezli su me ravno s lađe u bolnicu —, nisam imao mogućnosti da ma šta od toga vidim. (Bio sam u takvom stanju da nisam ni pomišljao na to: ta jedva sam znao za sebe!) Slušajući sada moju bolničarku, pričinja mi se da mi je sva želja u tome da iziđem na sami jedan dan, da još sa­mo jedanput, lagan kao sjena, obađem ta mjesta. No znam, to je onaj pretvorni bolesnički minimalizam!

Ipak, katkad se upitam: a što i kud ako se odavle živ izvučem? Starost ne pruža naročito ružičaste perspektive za ljude moje vr­ste. S prvim sjedinama, počinje da nas napušta ona blagodatna la­koća poteza, ništa nam više ne polazi za rukom kao samo od sebe. I stare igrače ostavlja na cjedilu nekadašnja sreća (gotovo da čov­jek pomisli: zar je i kockarska sreća stvar hormona!). U naš psi­hički mehanizam ušulja se izvjesna negipkost zglobova, izvjesna nesigurnost u se, kao kod starih akrobata pred završni skok. (I ono što nas koči, kao da je zapravo više ta nevjerica, to poljuljano pouzdanje u naše tetive, nego sama negipkost: kratki hip razmiš­ljanja pred skok, koji smjesta ukoči spontanost i pokvari sve.) I što tad preostaje starom vjetrogonji-probisvijetu, “filibustijeru” klasičnog tipa, poteklom negdje s obala ovog Sredozemlja (narav­no, ako je dostojan tog imena, ako je to doista životni amater do­broga soja, a ne puki mitteleuropski “hohštapler”, priseban i me­lodičan, koji se blagovremeno pobrinuo da nešto odvoji na stranu za stare dane)? Kud da se djene, što da započne? Van da mu po­sreći mjestance sekretara (više kao dekorativna prosijeda figura) u nekoj koncertnoj agenciji, ili bibliotekara u kakvom starom dvor­cu, među policama na kojima se, kao posljednji i najuzbudljiviji noviteti, krotko sjaje Histoire des Girondins ili Memoires d’outre- tombe, u svojih osam ili dvanaest blizanački jednakih safijanskih tomića. A možda i nešto skromnije: mjestance inspektora općin­skih nasada, s oguljenim brezovim prutićem u ruci. — Ali ostavi­mo te tugaljive misli! Negdje na dnu mog kovčega mora da je par dugmadi za manšete, s kamejama, (ostatak iz boljih vremena), kakvi se ionako više ne nose; a i praktičnija su ova današnja, pri­šivena sedefna dugmeta, kao za jastučnicu. Za prvi mah, to će biti dovoljno. A kasnije valjda će već nešto naići!

97

U razgovoru s mojom bolničarkom pokušao sam da lukavo do­znam da li je u mjestu još živa uspomena na mog nekadašnjeg uči­telja violine. Ali nije mi uspjelo da doznam ništa. Pa da! Ona je iz kudikamo mlađih generacija, koje ga se ne mogu sjećati! Možda ga u krugovima starijih još pokatkad spomenu. U mjestu je nekad uži­vao glas nastrana ali neobično nadarena čovjeka, jednog od onih nesređenih i lično nesretnih genijaloida koje u takvim pro­vincijalnim sredinama, mada s malim osmijehom, izdižu, tetoše, ističu kao jednu od znamenitosti u menažeriji svoga mjesta; uz svoju katedralu, svoju staru gradsku ložu, uz nekakve oltarske pa­le, koje, sasvim besplatno, pripisuju velikim slikarskim imenima prošlosti. Obično je takav čovjek porijeklom stranac, primjerak doseljenika u kome aklimatizacija u novoj okolini ili srađanje s he­terogenim sojem nije urodilo baš najsretnijim rezultatom. Čim sam došao u grad u gimnaziju, po bakinom neodstupnom zahtjevu, dali su me da kod njega učim violinu. Neko vrijeme, čak, bio sam na stanu kod njega, da bi poduka i nadzor bili što revnosniji.

Bio je to sitan, žgoljav čovuljak, s nepokornom čupavom ko­som, sav u nervoznim istrganim kretnjama. Oženio je tanku i lje- puškastu kćer mjesnog trgovca, koja se uskoro poslije udaje neo­čekivano naglo razdebljala. Ublijedjela, neuredna plavuša vukla je bezvoljno svoje obilato i mlitavo tijelo, u kome kao da su odjed­nom popustile sve unutrašnje stege. U kući im je vladao strahovit nered. Sve bi se ispremetalo kad mu je trebalo pronaći i pripremi­ti čistu košulju za večernji nastup. Užurbano se pralo, štirkalo, glačalo, a ladice su ležale povađene i ispreturane kao poslije be­zobzirne premetačine. Ma koliko da sam u svojim sitnim ličnim stvarima (i pored nereda u onim krupnijim i važnijim) oduvijek bio krajnje, upravo neurasteničarski brižljiv i pedantan, u tom ne­redu začudo sam se dobro i udobno osjećao. Bilo je u tome nešto toplo, nešto kućevno, nešto permanentno predbožićnje. Nešto če­ga u hotelskoj sobi nikad nema. Tri musava dječačića vrzla su se po tom vašaru, opuštenih gaćica, s vječitim slinama pod nosom, i impresionirano zurila u posjetioce. Povazdan su šmrcali. Majka ih je iz kuhinje opominjala kreštećim, stalno razdraženim glasom, od čijih sam se provala instinktivno ježio. Kad bi joj dodijalo, do­jurila bi kao furija (uporedo s njenim koracima po hodniku rasla je strepnja u meni), upala bi u sobu, i stala ih useknjivati istežući

98

nemilosrdno njihove nosiće. Djeca su jako zazirala od te bolne operacije, pa je poslije toga redovno slijedilo dugotrajno kenjka- nje. Kad je bilo posjeta ili strane čeljadi, opomene su bivale oštri­je, a sam obred useknjivanja, iz pažnje prema gostima, praćen ćuškama. Žena gotovo nije ni izlazila iz kuće u društvo, u kavanu, u crkvu, već jedino na tržnicu, a i tad neuredno i aljkavo oprem­ljena. U toj neurednosti bila je neka ostentacija, znamen potpune predanosti kući i porodici. Zbog svega toga u mjestu je uživala glas žrtve, s odgovarajućim simpatijama. Nije se potanje pitalo či­ja je ona žrtva i čemu je ta žrtva prinošena. Znalo se samo, i to se drugim udavačama isticalo na ugled, da je svemu kriva umjet­nost. To je bio moj prvi susret s tom spregom: umjetnost-žrtva. I vjerovatno su baš odatle te dvije riječi ostale u meni nerazdruživo povezane. U mjestu se doduše priznavalo da je i moj učitelj žrtva, žrtva umjetnosti. Samo, on je to bio svojom krivicom, dok je ne­kad vitka trgovačka kći koja se protiv volje roditelja za nj udala bila posredna, i tim nevinija, žrtva umjetnosti.

Moj je učitelj imao jednu sitnu nedaću. Zapravo, jednu veliku “sitnu nedaću”. Prije nego bi počeo svirati, dugo je namještao vio­linu na ključnoj kosti, istezao vrat, trzao ramenom, štrecao okom, šmrcao nosom, uzbacivao glavom. Zatim bi se dva do tri puta sav promeškoljio, kao da hoće da kroz ovratnik istjera mačka koji mu se uvukao pod košulju. Onda je pokušavao prisloniti podbradak na violinu tražeći pravi položaj. A kad bi ga najzad pronašao, opet je spuštao violinu, kao da se nečemu u posljednji čas prisjetio, i dugo, kvekerski savjesno trljao oznojene dlanove maramicom. Pa onda opet dizao violinu, i iznova istezao vrat, trzao ramenom, štrecao okom, šmrcao nosom, uzbacivao glavom, oprobavao pod- bratkom. I tako više puta redom. Katkad nebrojeno puta redom. U svečanijim prigodama znalo je to da potraje i nekoliko minuta. A u naročito svečanim, prijetilo je da poprimi vid jedne apsolut­ne, nepremostive zapreke — kao neki zid. Otud, prilikom svakog uzimanja violine u ruke, postojala je data mogućnost da do svira­nja uopće neće moći da dođe. Nad započinjanjem svirke lebdjela je zebnja; a to je opet, sa svoje strane, činilo još neizvjesnijim is­hod te borbe s Nečastivim. Zato, kad je moj učitelj imao da na­stupi na priredbama, te su se pripremne radnje obavljale iza spu­štene zavjese, koja se, na jedan njegov mig (zbog koga se možda

99

smjesta pokajao) podizala naglo, kao na prepad, presijecajući mu odstupnicu. Ponovno započinjanje svirke poslije kraćih pauza iz­među stavaka išlo je, naprotiv, mnogo lakše, a u samom toku svi­ranja, kad je jednom prebrođena ona početna teškoća, teklo je već sasvim glatko i bezopasno. Trebalo je samo paziti da prekidi budu što je moguće kraći. Na tim opasnim okukama, među filharmo­nijskim kumovima prošarala bi jeza i išla je uzbuđeno riječ: “brzo, brzo! dovraga, što tamo više čekaju!”

Eto, to je bio moj prvi učitelj. Pa ipak, i pored svega toga, ja sam ga ne samo volio nego i duboko cijenio. Vjerovao sam (i to ne samo onda nego i kasnije) da je imao momenata zaista sretne ponesenosti koja je lako svladavala i obilno nadoknađivala i one nezgodice i neke tehničke manjkavosti. Tek, ti su momenti naža­lost bili gotovo potpuno van njegove vlasti i nailazili prilično ću­dljivo i nepredvidivo. I on je mene zavolio i, do svoje mjere i na svoj način, mnogo se oko mene trudio. A nije bio ni tako loš pe­dagog kao što bi se iz mojih riječi moglo pomisliti, sve iako su njegovi načini i metode, od nastojanja da se što bolje i plastičnije objasni, izazivali podsmijeh samih njegovih đaka. U tom nasto­janju nije poznavao granica; pa čak ni granicu smiješnog. Činilo mu se da je u meni otkrio iskricu “onog nečeg”, onog romantičar­skog okultnog “nečeg” koje i po izmaku svojih vremena još uvi­jek po provincijama istrajno živi. I vjerovao je da će ta klica “onog nečeg”, usprkos svemu, (usprkos čak i eventualnom dugom na­mještanju violine ili drugim nedaćama i nedaćicama sličnog re­da), na koncu konca sama po sebi izvući stvar na dobar put. Niko nije bio sretniji od mene što su moj učitelj i “ono nešto” preuzeli na se svu odgovornost.

Kasnije sam mu se češće iz svijeta javljao i slao mu programe mojih koncerata. A on se, kako su mi poslije pričali, preko svake mjere sa mnom ponosio, neprestano isticao da sam njegov đak, i, već ishlapio, po brijačnicama turao ljudima pod nos one moje programe, čist od osjećaja za smiješno, slijep za podmigivanje besposlenjaka. Kad je umro, uputio sam udovici dugačak sažalni telegram, nad kojim sam se, dobro se sjećam, dugo trudio, s onim zdušnim zadovoljstvom od zahvalnosti.

Ako iziđem, jednog sunčanog popodneva uspet ću se uz onaj strmi grobljanski brijeg da mu potražim humak.

100

28.

Zažmirim, i vidim slabunjava dječaka, s jednim ramenom nešto višim od drugoga, izdignutim zbog pozamašne violinske kutije pod pazuhom. Skakuće po pločniku pazeći da ugazi tačno na sva­ku treću ploču; ako promaši, vrati se i pokušava ponovo. Osjeti li na sebi tuđi pogled, prene se: baš kao da se zamišljao okružen prazninom. Plah je, nepovjerljiv prema novim vezama. Tegobi usamljenosti instinktivno traži lijeka u sve dubljem poniranju u nju. (Kasnija će ga iskustva u tome potvrditi: naučit će ga uzalu­dnosti pokušaja da samoću obmane i zagluši vanjskom vrevom.)

Prvo vrijeme u gradu lutao sam bez cilja. Najzad bi umor kako- tako zamijenio cilj. (I to je zametak jednog od iskustava koja su se kasnije obilno potvrdila: ne izmicati se uzaludno neizbježivoj patnji: gaziti dalje kroza nju, do one mrtve tačke na kojoj iznure- nost ljudskog stroja potpuno izbalansira patnju.) Ma gdje se na­lazio, ma što radio, jedan dio svijesti stalno je vodio računa o to­me na kojoj se strani svijeta nalazi koje mjesto. I čim bih tačnije uspio da odredim pravac, kao da mi je bivalo lakše. Dugom vjež­bom izoštravalo se to novo čulo. Činilo mi se da osjećam kako me čisto tjelesna gravitacija vuče prema onoj strani svijeta. To strem­ljenje predočavalo mi se grafičkim znakom strelice. Korak dalje — i otkriće se proširilo, uopćilo: gle! svaki ljudski stvor, u svakom času, živi i kreće se pod znakom takve jedne nevidljive strelice. Ona pokazuje na ovu ili na onu stranu, ili uvis, s određenom i čvr­stom tendencijom, ali pak ravno nizdol, prema našoj kotvi u zem­lji, saglasna s našom zemaljskom gravitacijom. Ovo posljednje bi­va onda kad se čovjek osjeća potpuno “na svome”, kad je posti­gnuta savršena podudarnost naše težnje sa stvarnošću; ali, znao sam, praktično, to ne biva gotovo nikad. (Osim kod nekih ljudi, koji su već takvi, i koji se uvijek, od samog rođenja, osjećaju “na svome”.) Kad strelice nema, ili kad je izgubila svoju naelek- trisanost magnetske igle, kad je u nama “legla” — čovjek je uga­šen, mrtav. Razumije se, ne mrtav u doslovnom, fizičkom smislu; jer tada, baš naprotiv, strelica s neobično jakim električnim nabo­jem izlijeće iz nas ravno uvis i gubi se našem oku u prorijetkim vi­sinama, kao odbjegao balon. Ali i inače znadu se desiti časovi ta­kve neobično jake naelektrisanosti kad treba čvrsto držati među

101

prstima uzicu balona: to su časovi velike radosti. No i ti veoma rijetko i izuzetno nailaze. Strelica nas orijentira u pravcu naših sli­jepih, nama samima još nejasnih stremljenja. Orijentira nas čisto prostorno. Valjda sam i rođen s tom težnjom da svoje pokrete du­še odredim prostorno i čulno: to sam zvao njihovom “konkretiza- cijom”; i sve fantastično, metafizičko, apsurdno u meni težio sam uvijek da snabdijem tom euklidovskom determinantom, smatra­jući da je samim tim ono postalo realno, sasvim realno, bezmalo egzaktno, gotovo opipljivo. (Sto je najčudnije, zbog tog “euklidov- skog” ponekad sam i od drugih smatran za kruto realna čovje­ka. A ja sam slijegao ramenima: dobro! ako to uzimaju za gotov groš, i ako se samim time zadovoljavaju, neka im bude!) I kasni­je, u svakom času izgubljenosti, prva slutnja izbavljenja pojavlji­vala se u vidu neke mutne prostorne težnje. Zatim, postepeno se izbistravala: ono prvotno nejasno “otići nekud”, “nekamo pobje­ći”, uobličavalo se u određeniju težnju; obično u imperativ “kre­nuti prema jugu”, ili “poći za suncem”; i gaziti tako, ravno preda se, ne svrćući s puta, u stopu za zalazećom kuglom.

Možda je čudno što sve to obuhvatam imenom nostalgije. Ali, za mene, nostalgija je praobrazac svakog osjećanja, njegov osnov­ni oblik, ili naprosto identična s njim. Ima nostalgija prema od­ređenom i prema neodređenom, prema znanome i prema nezna­nome; a ove potonje su najjače i najupornije. Nostalgija je sve što nas mami svojom slijepom neumitnošću. A ako i nepoznato ima tu atraktivnost - to gore po nas! Nije ono zbog toga manje naše, niti je njegova vlast nad nama manje snažna. I nije to težnja za nečim što stoji napram našem biću, različito od njega: to je uvi­jek ona ista, stara žudnja za integracijom našeg ja, onaj pohod zbog iskupljenja jednog dijela sebe.

Onda, za prvo vrijeme u gradu, strelica je stalno stremila prema mom mjestu. A kad bih se, zatvarajući oči, zamislio kamo, vodi­la je ravno na majčin grob. Magnetsko potitravanje igle u meni to mi je jasno pokazivalo. Lunjajući ulicama grada, usmjeravao sam i nehoteći korake u pravcu mog mjesta. I što sam se dalje oti­skivao u toj svakodnevnoj avanturici, postajalo mi je podnošljivi- je. (To isto iskustvo obnovio sam kao zreo čovjek, kad sam, zato­čen ratnim prilikama i granicama, smjer mojih svakodnevnih šet­nja upravljao u pravcu mojih tadašnjih želja.)

102

Poslije sam se često ispitivao (jer u tome sam uočavao proces iš- čahuravanja iz bolećive mislenosti djeteta u nerazmišljenu samo­živost mladog čovjeka) kad je zapravo prestala ta stalna težnja prema majčinom grobu i kako to da su odjednom nastupila dulja razdoblja a da ga se ne bih sjetio. I, naravno, tome nisam uspio ući u trag. To je onaj momenat spontanog zaborava, momenat praznine, koja je, kao takva, bezdimenzionalna, u isti mah i bes­krajno velika i beskrajno mala, i koje se zato, kao elemenata ne­postojećeg, ne možemo sjećati. Prisustva imaju svoje dimenzije i svoje granice. Odsustva su nemjerljiva. Ona su eoni beskonačno­ga što se ucijepe između dvije tačke u nizu trajanja tako da im ne poremete ni redoslijed ni broj. Ko zna koliko takvih pustolina beskonačnoga, sabijenih u jedan hip, mi preživimo u toku našeg malog, uobročenog života! Jedan časak našeg mjerljivog vreme­na podoban je da kaptira čitave oceane onog nemjerljivog. Samo u koliko se i u naše sne, u naše zaborave, nije već ušuljalo vrijeme sa svojim nesnosnim tik-tak-tik-tak. Ali ako smo uspjeli da ga se bar u našim zaboravima ispriprostimo, kakve li se učarane spilje bezvremena ne kriju u takvoj jednoj uskoj pukotini u stijeni Vre­mena!

Zamišljena djetinjska popodneva širom raskolačenih očiju — gnijezda sabrane tišine. Primijetio sam da me prate dva okrugla, dobroćudna oka: jedan neslućeni mještanin. Nisam ga poznavao: slabunjav i razmažen, osnovnu školu izgurao sam kao privatista pod nadzorom fra Anđela iz fratarske gimnazije. Bio je nešto sta­riji i mnogo krupniji od mene. Čvrsto sam mu se uhvatio skuta. Izmolili smo da nas stave u istu klupu. Ali nas je u drugom seme­stru ponovni razmještaj opet razdvojio. Čežnjivo sam se osvrtao za njim, do obamrlosti vratnih žila. Vidio sam ga u dnu razreda, u maglici daljine, kao na drugom kontinentu: čisto vizuelno do­šao mi je umanjen. Između časova trčao sam k njemu i čitavo vri­jeme odmora držao ga za ruku. No ubrzo me privukao novi drug iz klupe. Prisno smo se sprijateljili. Smatrao sam pravom srećom što me je novi razmještaj namjerio baš na njega. I on se zvao Ivan, pa je i ta sretna podudarnost u nama rađala djetinjski veliku ra­dost; obojica smo se osjećali time polaskani, i u tome smo gledali nešto više od puke slučajnosti. Postali smo nerazdvojni. Zajedni­čki smo učili, zajednički provodili slobodne časove, a nešto kasni­

103

je, zajednički smo se čak i zaljubljivali. Počeo sam bivati svjestan Petrovih nezgrapnih cokula, njegove kvrgave glave, njegove se- minarijske sutane. Ne, to nije bio stid. Strahovao sam samo da mu se moj novi drug zbog toga ne podsmijehne. (Tek, katkad bi me podišla pomisao: ne vrijedi li to strahovanje koliko i sam stid?) Ivan ga je nazvao Glavonjom. Nisam mu to zamjerio; ograničio sam se da ga ja tako ne nazivam. (Pomišljao sam: možda to čini iz ljubomore.) I sve bi, vjerovatno, na tome i ostalo, da Ivan jed­nom nije nabacio:

- Izgleda da je tebi teško nazvati ga Glavonjom. Sažaljevaš ga.— Nije istina! - reagirao sam i odveć žustro.— A zašto onda nemaš kuraže da ga tako nazoveš? Kad ne bi

osjećao sažaljenja, ništa te u tome ne bi priječilo. U stvari, ti ga tvojim sažaljenjem vrijeđaš više nego ja nadimkom Glavonja.

Samim tim, čitava se stvar preokrenula. Čudio sam se kako tuđi upljuvak može da utječe na naš unutrašnji već riješen i određen odnos. I zbilja: više nisam mogao mirne savjesti ni nazivati ni ne nazivati Petra Glavonjom\ Ma kako postupio, to nije više bilo iz spontane pobude već u oba slučaja zato da bih trećem nešto do­kazao ili opovrgao, u nekoj relaciji s tuđom insinuacijam i kao utuk na nju. U tom raskolu, našao sam da je još najbolje tjerati dalje kao i dotada: tako je, bar izvana, stvar bila spašena. I ustra­jao sam, uporno ali sa sve manje vjere, u tvrdnji da nadimak Gla­vonja otklanjam ne iz sažaljenja (glupost! zašto bih ga sažalje- vao?!) već naprosto stoga što u njemu ne nalazim “ništa naročito duhovito”. Ali Ivan se nasmijao.

- Tačno. Prije si tako postupio iz sažaljenja prema Petru, sad to više nije radi Petra, već radi sebe: da se pokažeš samostalan.

Živo me je bocnulo. Imao je pravo: eto, moji se postupci ravna­ju prema tuđoj volji, tuđoj intenciji. Uplete se tako neko treći i nevidljivo ravna koncima naših odluka!

Netrpeljiv prema svemu što mi se prikazivalo kao psihičko na­silje, na svaki, pa i nehotični, pokušaj zarobljavanja uzvraćao sam instinktivnim trzajem, kao kad nam polažu ruku na rame sprženo od sunca. A kako je ta netrpeljivost (već tada!) išla do samog pra­ga manijakalnosti, moja je unutrašnja grižnja zbog “slučaja s Gla­vonjom” daleko premašala razumne granice. To što se konkretno radilo o tričariji nije mijenjalo ništa na stvari. Nije me mogla ob­

104

manuti ni neizravnost puta kojim nam se tuđa volja nameće: da li nas je neko formalno prisilio da kažemo “crno” kad on kaže “crno” ili je to postigao govoreći naumice “bijelo” da bismo mi re­kli “crno" — samo je tehnički modalitet, puki diverziv u igri sila, ukršteni transmisioni remen u mehanici naturanja volje. Isto tako nema nikakva značaja ni činjenica da li smo tuđu volju usvojili kao takvu ili smo je, da bismo je učinili probavljivijom (a u tome sam otkrivao baš najhitniju crtu slabića), prethodno asimilirali putem naše psihičke izmjene tvari u “našu” volju.

Mnogo sam puta imao prilike da prevrćem u glavi misao kako mnoge moje nedaće, i one famozne, propuštene prigode koje se ne vraćaju, dugujem, bar djelomice, uprav toj netrpeljivosti prema svemu što sliči na psihičko nasilje. I došao sam do općenitijeg za­ključka da je uspinjanje na ljestvici uspjeha, ugleda, vlasti (a to zna­či u prvom redu vlasti da drugima ograničavamo slobodu i name­ćemo našu volju) uvjetovano time da se prethodno i sami podčini­mo tuđoj psihičkoj prisili. Privremeno se potajiti, kamuflirati sami sebi tuđu volju u ruho naše vlastite samodiscipline, mudro i bez ro- ptanja potisnuti u skroviti mrak duše našu slobodu, da bi kasnije, nabubrila i ogrknula u tom mraku, bujnije šiknula napolje, dovolj­no jaka da se s osvetničkom slašću nametne drugima — to je recept uspjeha, to je tajna jakih. Redovni, gotovo neizbježni tirocinium ti­ranina. Poučak od općenite važnosti, na širokoj skali koja ide od profesionalnog zavodnika, čija se tehnika sastoji u postepenom iz- rastanju iz laskavog, puzavo udivljenog roba u nesmiljenog gospo­dara, pa do državnika kome je deviza-vodilja: savoir avaler. Cesto se prisjetim legende o Sikstu V, koji se u konklavama grčio star i ne­moćan, da bi odmah pošto je izabran za papu odbacio štake i is­pravljajući dugo sagibanu figuru zagrmio glasom od koga je podi- šla jeza one iste kardinale koji su ga izabrali. Ona mi je najplastični- ja ilustracija te istine. A ako katkad pomislim da sam tu pamet pre­kasno stekao, smjesta tu misao sustigne druga: to jest, da to nije bi­lo ni prerano ni prekasno, jer, ma kad je stekao, zbog one apsolutne zapreke u građi moje psihe, nikad ne bih mogao da joj se povinu- jem i njenom poukom koristim. A da to bjelodano znači žrtvovati veću vrijednost manjoj, ili čak jednu stvarnu vrijednost jednoj više- manje iluzornoj, o tome nisam nikad ni časka sumnjao. Tajna jakih je u tome da, kad to ustreba, umiju biti slabi, tajna slobodnih u to­

105

me da u datom času umiju objesiti o klin svoju slobodu. A tajna sla­bih je u tome što umiju samo roptati, puni svoje “slobode”, s kojom ne znaju što bi započeli, van da se njome hlade, kao lepezom. Eto, uprav takva je bila moja sloboda. Pa ipak, to je baš ona vrsta slobo­de koju volim. Neko se rodi Cromwell, a neko boem-anarhoid. I za posljednjega je ne manja tragedija ako zaluta među one prve nego za onog prvog ako zaluta među ove posljednje. Stvar je naprosto u tome da treba biti ono što jesi. Ali to nije ni izdaleka onako lako kao što na prvi mah može da izgleda, a kuraža da budemo ono što jesmo - pa ma što bili — nije ni najmanja ni najjeftinija od svih ku­raža. Ta maksima — “budi ono što jesi!” —, eliptična i naoko besmi­slena, kao što su gotovo sve maksime u kojima se kondenzira jedno cjeloživotno iskustvo, bila je jedna od onih nekoliko kojih sam se u životu dosljedno držao. I čini mi se da nikad nije iznevjerila. Narav­no, to ne treba shvatiti tako da je izvela stvar na dobar put, već sa­mo da nije nikad demantirala svoju istinitost.

Postoji ta mala žežena istinica koju sam ispekao kroz kušnje ži­vota: ima u slabosti neka njena specifična, baš njoj svojstvena sna­ga, koju jaki ne poznaju. I katkad je, usuđujem se reći, ta snaga slabih jača i herojskija od snage jakih. A što ona praktično niče­mu ne vodi i više-manje ničem drugom ne služi doli svojoj samo- spoznaji — to je druga stvar. Ali eto, jednako kao i ona vrsta slobo­de, i ova vrsta snage jedina je koju prihvaćam.

Nego, s vremenom bih se sasvim vjerovatno bio pokolebao, pa bih i tu moju snagu i slobodu bio podvrgao sumnji, kao i sve dru­go. Ali su me u uvjerenju podržali baš oni slobodni i jaki: u njiho­vom nadmoćno prezrivom podsmijehu učinilo mi se da sam zapa­zio tračak pozlijeđenosti: odakle odrpancu takav luksuz! Žedno sam izgledao dalje znakove: pazi! ako se taj izraz nadmoćnosti ružno ukoči, ako se osmijeh u uglu usana uledi u crnu boru gor­čine — tad će to značiti, tad će to nesumnjivo značiti... Po prvi, možda jedini put u životu, imao sam sasvim sigurnu tu ispraznu i nečednu impresiju: Nema šta! To je zavist!

29.

Eto sam opet odlutao! Na svakom ćošku pobjegnem sam sebi s lanca. Stalno mi se mrsi i prekida nit. To mi je stara mana, još iz

106

djetinjstva. Vječito su me korili zbog te “niti” i zbog neprestanih digresija. A ja sam se već onda čudio: što im je toliko do te bla­žene “niti”! Kao da je “nit” ono najvažnije i najhitnije što čovjek čovjeku ima da saopći! I činilo mi se da baš u tim “digresijama” leži sama suština onoga što želim da iskažem.

Nastavimo.Nešto kasnije, savezu “dvaju Ivana” pristupio je Mato. Jedno­

stavne prirode i priprostih ukusa, ali čvršći od nas u svojim uvje­renjima i odlukama, privukao nas je baš tom različitošću. “Vi sve komplicirate!”, govorio nam je. Za njega se funkcija uma sasto­jala u tome da uprošćava svijet, koji je već i sam po sebi prilično neuredan. Činilo mu se da sve unaokolo prosto vapije za jednom takvom regulirajućom intervencijom.

Kao što ima zrelih ljudi u čijem obličju — u jednom osmijehu, u igri malih bora oko usana i očiju, u hirovitom svrtku kose nad če­lom — odmah uočavamo bivše dijete, tako ima djece — u kojoj na prvi pogled sagledavamo budućeg zrelog čovjeka: samo zažmirimo, i već se na dječačko lice naljepljuju brkovi, naočari sjedaju na nos, kroz njih se pogled ponešto uoštri — i čista i jasna budućnost je tu pred nama, na dlanu. Obična dječja želja da što prije postanu “veli­ki”, koja niče iz predstave o nekoj neodređenoj ali bezgraničnoj slo­bodi odraslih, a koja se često ne uobličava ni u čem boljem nego u tome da pođu u slastičarnicu i da se do mile volje zajaze slatkišima, ih naprosto iz nestrpljenja da obuku duge hlače, kod Mate kao da je nicala zato da bi što prije opravdao svoje duge hlače u kojima se već i rodio. Njegova ozbiljnost nije imala ništa od one starmale, ne­simpatične ozbiljnosti djeteta: to je bio zametak buduće ozbiljno­sti čovjeka, koju u djetetu razabiremo jednako nepogrešivo kao i kli­cu one osobene neozbiljnosti koja ne pripada djetinjoj dobi nego in­dividuumu i koja nikad neće prevreti. Matina ozbiljnost nije isklju­čivala smisao za šalu i nepomućen smijeh, niti je ma koliko naruša­vala prirodnost njegovih reakcija. Zato smo ga, i pored njegovog realnog, čisto praktičnog smisla rado primili u naš savez. On nas je opet približio Petru. Kroz njegova se usta i nadimak Glavonja, izre­čen bez ikakve primisli, pročistio od svih onih kučina koje su se oko njega bile nakupile, tako da ga je i sam Petar prihvatio: na cedulji­cama koje nam je za vrijeme časova doturao ispod ruke, iz konspi- rativnosti potpisivao se “Glavonja”.

107

Sve do mature ostali smo sva četvorica najbolji prijatelji. U Pe­tru se već nekako sredinom gimnazije naglo razbuktala velika, dirljivo nevina strast za medicinu, i specijalno za kirurgiju. Posve­tio nas je u svoju tajnu namjeru i saopćio nam već gotovu odluku da zamijeni sutanu bijelim mantilom: istrajat će u sjemeništu ko­liko se dulje bude dalo, a ako se njegova odluka ranije otkrije ili dovede do nepremostivog sukoba savjesti, istupit će i izgurati makar kako do mature. Mi smo mu se, svi solidarno, zarekli na neograničenu pomoć i podršku, i uzeli njegovu stvar kao stvar sviju nas. S naše strane, mi smo njemu, kao budućem ljekaru, po­vjeravali naše pubertetski velike strahove od zaraze. I konačni slom njegove iluzije ožalili smo zajedno s njim do te mjere da je i maturalna proslava za svu četvoricu bila zastrta žalobnim florom.

Bilo je nešto čime mi se Mato naročito nametao. Nisam još znao kako se ta stvar zove, i uzaludno sam se upinjao da joj otkri­jem ili smislim ime, ali sam mu još onda, pošto sam već krupnim koracima bio počeo da je gubim, na njoj pozavidio. Ta stvar, kako sam kasnije doznao, zvala se: spontanost. Slobodna, nerazmišlje- na spontanost reakcija, nezaskočena, već u samom aktu, gotovo istodobnom, i gotovo isto tako spontano poteklom intervencijom svijesti. Tom nagonu samoposmatranja (koji je urođen i primaran kao i sama spontanost) bilo je suđeno da se u daljem toku u meni egzasperira upravo do flagelantske analize, prijeteći da mi svojim toksinima zatruje čitav organizam. Ukoliko nas burnost doživlja­vanja, ne ostavljajući nam predaha za prerađivanje doživljenog, od toga ne spase, taj demon samoispitivanja (daleko od narcizma, pod čijim se prividom spočetka ponekad javlja!) podoban je da nas dovede na sam rub očajanja, a korak dalje, do prave pravcate mržnje na nas same. (Otuda ona glad doživljavanja, kao neki du­hovni superinsulinizam, sa svim sadržajem patnje i zla koje i sebi i drugome nanosimo, katkad možda nije drugo nego akt instin­ktivne samoobrane, legitiman i neosudiv kao i svaka samoobrana).

U nešto kasnije vrijeme, kad sam se već bio opredijelio za “put umjetnosti”, zastrepio bih kad god bi u razgovorima došla riječ na spontanost i neposrednost kao nužni preduslov umjetnosti: zabri­nuo bih se nad vlastitom budućnošću. Ali još kasnije, to me već ostavljalo prilično ravnodušnim, jer sam bio došao do zaključka da toliko opjevana spontanost i neposrednost umjetniku baš i nije

108

tako neophodna, ili da je možda bila neophodna za umjetnost pe­ćinskog čovjeka. A još nešto kasnije (no sasvim kasno, kad je to ionako već bilo svejedno), već sam vjerovao da se, u zamjenu za onu prvu, s vremenom razvija neka nova, vještačka spontanost i neposrednost, neka obnovljena naivnost, kao neki regenerativni krak ili organ, ili zaštitni zalistak ili parožak, koji prilično dobro zamjenjuje onaj pravi. I da se, u svijetu savremenog civiliziranog čovjeka, to valjda i nazivlje naprosto spontanošću i naivnošću. Jer dan-danas, već dijete u svojim genima donosi naslijeđeni umor i iskusnu psihu, baštinjenu razgibanost psihičkih udova i izvježba- nost psihičkih pomaka. U njegovoj podsvijesti već sve kipti od još neiščahurene ali grdno hipertrofirane svijesti, jedva čekajući da provali napolje, tako da je već besmisleno govoriti o onoj prvot­noj, pećinskoj naivnosti i spontanosti. Bez sumnje, tu je naprav­ljen kvalitetni skok, i priča o podsvijesti danas je jučerašnja no­vost. I kao što je nekad svijest držala zasužnjena u svome podru­mu okovanog Baščelika podsvijesti, na našem današnjem stepe- nu, oslobođeni Baščelik u tami svojih podruma čuva svrgnutu i okovanu svijest: koliko god je nekad svijest bila sva prorasla pod­svjesnim, toliko je danas reinstaurirana podsvijest podrovana i ugrožena od svrgnute svijesti. Izmijenile su se uloge, ali borba, iz­gleda, nije završena. Partija teče dalje. Obična priča o smjeni na vlasti, s neminovnim konspiracijama i insurekcijama svrgnutih!

(No eto sam opet zastranio. A pritom me još najmanje ženira to što je ovaj ekskurz, sasvim vjerovatno, najobičnija glupost. To spremno koncediram: - ta nisam ni imao ambicije da dokazujem ili branim tačnost moje misli; htio sam samo da je oslikam. A po­znato je da naše najluđe i najapsurdnije misli daju našu mjeru je­dnako tako, ili čak i mnogo više nego one najtačnije i najrazbori- tije.)

Za sve nas Mato je bio autoritet. I mada smo njegove misli ocje­njivali ponajčešće kao sasvim obične, prosječne, nekrilate, krajnje uproštene i ni po čemu izuzetne, i smatrali svoje vlastite daleko pronicavijima i složenijima, začudo su njegove u našim vlastitim očima imale unaprijed zagarantiranu prevagu. Ali ipak, moje pri­jateljstvo s Ivanom bilo je nešto posebno. Imali smo slične ukuse i zajednička interesovanja i, što ljude najjače i najprisnije zbliža­va, srodne osjetljivosti i bolećivosti. Prirodno me privlačila k Iva­

109

nu njegova urođena strast za tanana naslućivanja i zakučice, i nje­gova patnja do nemuštosti u nastojanju da ta naslućivanja i zaku­čice pretoči u razgovijetne i ljudski saopćive riječi.

Učio je klavir i bio je prilično nadaren za muziku. Ali o muzici smo malo razgovarali. Ako smo i često govorili o mom učitelju i o njegovoj učiteljici, to je bilo više u vezi s onom drugom, “ne­stručnom” stranom njihovih ličnosti, o njegovom trzanju rame­nom i namještanju violine, ili o njenom staromodnom fichu-u i o skakutanju njenih smežuranih kokošijih prstiju po klavijaturi ko­jima je jedva grabila oktave. I o njenom ličnom mirisu, o onom specijalnom vonju starih učiteljica klavira po provinciji, za koji je Ivan tvrdio da bi ga zavezanih očiju prepoznao među hiljadu ljud­skih vonjeva. Suprotno meni, on svoju učiteljicu nije nimalo cije­nio. Ali u ono vrijeme, u provinciji je važilo gotovo kao utvrđeno pedagoško načelo da početke klavira treba učiti, ako je ikako mo­guće, kod što skromnije učiteljice i na što lošijem instrumentu. Učiti odmah od početka kod ozbiljnijeg nastavnika i na pristojni­jem klaviru izgledalo je neumjesno, pa i nedolikujuće, kadro samo da u djetetu prerano probudi nezdravu pretencioznost. Nadalje, klavir je važio kao pretežno ženski instrument, isto onako kao što je violina bila eminentno muški. Dopuštalo se (jer svijet ipak na­preduje!) da dječak iz mlađih generacija može da uči klavir; naro­čito ako je takav instrumenat, naslijeđe neke umrle tetke, već le­žao kod kuće neiskorišten. Odstupanja u pogledu violine u korist žena išla su već mnogo teže. Izrugivali smo se tome, ali smo i sami naslućivali nešto izdaleka sablažnjivo, tračak migoljivog slado- strašća, u predstavi žene sa violinom, po nečemu slično predstavi žene koja jaše bicikl. Naprotiv, bilo je u potpunom skladu i s naj­osjetljivijim ćudorednim obzirima kad su postojale dvije vreme­šne, po pravilu neudate sestre, od kojih je jedna podučavala klavir a druga strane jezike.

Drugarstvo s Ivanom bila mi je prva dublja i prisnija veza sa srodnim čovjekom. Tada sam po prvi put iskusio što znači doživ­ljavati svaku stvar ne samo za se nego i s obzirom na još nekoga, stajati pred svakom pojavom u životu u isti mah u svoje i još neči­je ime. Obojica smo osjećali potrebu da svaku pomisao, zapaža­nje, doživljaj smjesta jedan drugome saopćimo. Baš kao da smo neprestano provjeravali da li naša unutrašnja ustrojstva rade slo­

110

žno i saglasno. Kultivirali smo taj dioskurski ideal, i više se puta zaricali na tu vezu i zajednički ustanovljavali određene momente, pomisli, asocijacije, kod kojih ćemo uvijek kasnije, ma gdje se na­lazili, intenzivno misliti jedan na drugoga. Svojski smo se trudili na polaganju kabela te naše buduće bežične telegrafije. I kad nas je kasnije život sasvim razdvojio, ja sam još zadugo nosio njega u sebi. Godinama sam svaku pomisao iz onoga reda koje su nas ne­kad zanimale i pasionirale doživljavao uvijek “u dvoje”, za mene i za nj. Sve sam gledao dvojim očima i pred svime što bi me zadivi­lo, življe privuklo moju pažnju ili pobudilo moje razmišljanje, stalno je uporedo s mojom vlastitom reakcijom nicalo u meni pi­tanje: kako bi on to primio? kako bi na to on reagirao? I kad bih došao do zaključka da bi njegova reakcija bila istovjetna s mojom, otuda sam bivao sigurniji i u mome vlastitom uvjerenju, osjeća­jući ga jače svojim. Ostaci te veze bili su u meni živi, bar kao navi­ka mišljenja, još i onda kad su mnoga druga sjećanja i osjećajne veze iz rane mladosti već davno bile potonule u zaborav, ili pale pod udarom smiješnoga.

Znali bismo se dogovoriti, pa bismo s kakvom izmišljenom izlikom trknuli da otkažemo lekciju mom učitelju violine i njegovoj učiteljici klavira. Sačekali bismo se na uglu gradskog perivoja i zaputili se u lutanje. S pohlepom smo se upuštali u avanture novih otkrića.

30.

Jednom, u predvečerje, lunjajući tako gradskim ulicama i rska- jući kestenje pred izlozima dućana, susretnemo se s čovjekom koji je hodao držeći maramicu na očima. Sukobivši se s nama, skide s očiju maramicu. I tad primijetimo da je veoma ružan i da plače. Onako trapovjesan, stade se sudarati s nama pokušavajući da se ukloni sad udesno sad ulijevo. I najzad nekako potrefi, pa nastavi svoj put brišući i dalje suze, ili tačnije, razmazujući ih musavom maramicom po bubuljičavom licu.

Bio je onaj bolesni čas kad se svjetlost uličnih fenjera bori s ago­nijom dana — negdje tamo nad krovovima i za zidovima sluti se bolno rumenilo neba —, čas koji u nama stvara onaj dobro znani, neugodni rascjep osjećaja, kad nešto škrbavo, kao neravan prelom kosti, grebe i zadire u stijenke naše unutrašnjosti. Čas kad je naša

111

osjetljivost mekana i gnjecava, još nedonošče - nešto gadljivo, je- žuljivo, goluždravo kao mokro i ulijepljeno pilence izvađeno prije roka iz ljupine.

Nema ništa dirljivije od ružna čovjeka koji plače. Izgleda kao da plače zato što je ružan. Ni sad, kao ni onda, ne znam razloga nje­govim suzama. Ali taj je razlog i mene i moga druga jako zainte­resirao. U našim razgovorima nazvali smo ga Slinkom. A još i sad ponekad, sasvim iznenada i bez ikakve veze, padne mi na um pi­tanje: zašto je plakao Slinko?

Tako smo se pitali i onda. Odsustvo odgovora ostavljalo je pi­tanje otvorenim i podavalo toj stvari vid nezavršenosti. Zamišljali smo kako bubuljičavi još uvijek beskonačno luta ulicama i plače. Sudbina uplakanog čovjeka produžavala se tako u beskraj, a nje­gove suze bivale nepresušne.

Nagađali smo. To nam je postala zabavica za dokonog švrljanja gradskim ulicama. Bubuljičavo lice, žućkasta malja, škrofulozne vjeđe pocrvenjele od plača bili su nam stalno pred očima. Zašto je plakao? Ko zna! Možda ga je neko izrugao pred ženom koju je dr­htavo volio. Možda je tog popodneva otpušten iz službe: na otpu- snom aktu napisali su mu: “reduciran zbog nesposobnosti”, sa­svim jasno i neuvijeno, onako kao što u trećoj klasi po bolnicama ispisuju dijagnozu na tabli nad krevetom. Možda je dugo lutao kud ga noge nose premišljajući što da sad počne i kako da iziđe pred oči ženi (a ima lijepu no opaku ženu, crnih zlih očiju i tankih obrva pomičnih kao dvije zmijice). Odlazio je, možda, i na želje­znički nadvožnjak i dugo stajao nalakćen na ogradi zakađivan odozdo sukljajima bijele pare iz lokomotiva koje su manevrisale u kratkim, zasoptanim pomacima, sve dok s drugog kraja nije po­šao prema njemu policajac. Pa kad je najzad prikupio snagu i do­šao kući, nešto ranije nego obično, ne sluteći nikakva drugog zla osim onoga što je u sebi nosio, te zatekao kod žene ljubavnika, ona se razbjesnila kao furija, ružno ga izgrdila, tresnula ga dva­put po glavi otiračem za noge, i opet ga poslala da šeta. I on se uputio u to lutanje kome više neće biti kraja ni konca.

Hodao je i hodao, zamicao u proljetna predvečerja pod krošnja­ma kestenovih drvoreda, uvijek s maramicom na očima, a prola­znici su se osvrtali na njegovo neutješno šmrcanje, koje mu je po­tresalo ramena. Koračao je naprijed, sve dalje i dalje, ne čujući za

112

sobom uporno, nervirano zvonce bicikla; u velikom luku zaobišao bi ga biciklist (antipatično lice s prepotentnim brčićima!) i doba­cio smušenjaku nešto jetko uvredljivo. Lutao je blatnim ulicama predgrađa, među gomilama naslagane cigle, uz naherene tarabe, gacajući preko lokvica. U rana jutra susretao je domaćice koje se vraćaju s tržnice s torbama prepunim zeleni, krvava mesa, brit­kog poriluka, a one su sa svojih tvrdih četvrtastih lica prezrivo gledale na tu bijedu od čovjeka koji i nije za drugo nego za to da se vara. Prošao bi katkad (ali rijetko) i ulicama u središtu grada, kao onda kad smo ga sreli, pred rasvijetljenim pretprazničkim iz­lozima (to mu je bilo nešto kao nedjelja, svetak). I u tom besko­načnom lutanju opet je dočekivao večer, kružio u sve širim kru­govima, zahvatao sve udaljenije i zabitnije ulice, gdje su prolazni­ci rijetki i gdje zelenkasto škilje plinske lampe. Susretao je spore parove što šapuću uzajamno obujmljeni oko pasa i nečujno gaze po mekoj vlažnoj zemlji, pod zvijezdama, dok iz prikučenih kapi­ja zaudara izneseno smeće u provaljenim kantama. Lišće kesteno­va u drvoredima već se prekrivalo predjesenjom rđom i s njih su se trunili na pločnik zeleni buzdovančići. Pokoji bi pao na glavu Slinku, kao da ga neko skriven u krošnjama gađa. No on se, na sve oguglao, nije ni osvrtao. I opet su nicali mladi petoprsti listovi kestenova i pružali svoje žedne dlanove kapljama novih proljetnih kiša, a on je svejedno gazio i gazio — i plakao.

A ko zna? Možda je naprosto, još kao dijete (jer mora da je već u osnovnoj školi bio plačkunjavo, kmezavo dijete) razlio tintu po zadaćnici te još odonda neprestano plače?

Mi smo razmišljali i nagađali, a on je lunjao i lunjao, kolao svi­jetom kao manljiv groš, pronosio po periferijama svoje bubuljiča- vo lice i raznosio svoje suze, kao što se raznose bočice mlijeka za novorođenčad.

A možda uopće i nije plakao? Možda je samo dobio jednu od onih naglih i žestokih kijavica od kojih čovjeku nezadrživo prosli- ni nos i prosuze oči, bez ikakva unutrašnjeg uzbuđenja, bez i naj­manjeg odraza na osjećajni aparat? - Kako bilo, bubuljičavo je li­ce i dalje kružilo i kružilo, a suze su tekle i tekle.

A Ivan i ja i dalje smo kopkali i kopkali, i nastojali da iščeprka­mo moguće razloge njegovih suza, i trudili se da zamislimo što se zbiva za bubuljičavim licem s maramicom na očima.

113

I sada, poslije toliko godina (gotovo da se čovjek stidi priznati!), ponekad mi, sasvim iznenada i bez ikakve veze, odjednom padne na um pitanje: zašto je plakao Slinko?

31.

I uopće, pitam se, zašto i po kojoj nedokučivoj zakonitosti pam­timo? Po čemu neka sasvim sitna, tričava stvar u nama pobudi neobjašnjiv interes, zašto nam se neizbrisivo ureže u pamćenje? Vrijeme zbriše i takve stvari koje su bile izuzetno važne, pa i pre­sudne u našem životu. Ili ih se sjetimo u velikim razmacima, bli­jedo i bez naročitog odjeka u nama, a i to najčešće tek na kakav vanjski poticaj. Sjetimo ih se bezbolno, nezainteresirano, kao da su se desile drugome a ne nama; često s prekorom zbog tog zabo­rava i s grizodušjem zbog te bezbolnosti. Nasuprot tome, neot- kupivo pamtimo kakvu beznačajnu tricu — šare tepiha u gluhoj najamnoj sobi po kome smo, neke daleke jeseni, zamišljeno gazili, u jednoj od onih “bezizlaznih situacija” što gotovo periodički na­stupaju, ili bjelkasti čuperak dlačica u trepavici noćnog portira zabačenog hotela u kome smo nekad prenoćili samo jednu noć.

Blagodat zaborava i okrutnost pamćenja leže van naše vlasti. Bez naše zasluge i bez naše krivice mi smo njihovi robovi ili nji­hovi usrećenici. Negdje duboko u nama čami okovan i slijep ne­ko, ali na jedan dublji način mudar, mudriji od nas, i on kao da po nekakvim svojim nama neznanim mjerilima bolje zna što je značajno a što beznačajno, te predaje stvari našem pamćenju ili našem zaboravu. Tek, po nekoj neobičnoj čistoti obrisa, po nekoj svirepoj oštrini doživljavanja mi možemo da naslutimo da li će ono što se u taj čas odigrava po nahođenju onog slijepca u nama biti značajno ili nevažno. Takve časove gotovo uvijek osjetim. I sam sebi reknem: pazi! po svemu se čini da će ovo odnekud biti značajno! ovo ćeš dugo nositi u sebi!

U mojim noćima besanice trgne me iz tankog polusna kikot ne­čijeg smijeha ili prazna jeka neke davne fraze. I opet se počne od­vijati vrpca djetinjih sjećanja.

Rana jesen pred berbu, izuzetno kišljiva. "Crvena kuća” na osa­mi, u vinogradima preko brijega što se diže nad našim mjestom. Lagano zastrto nebo, tišina u kući. Čas sabrane šutnje pred kišu.

114

U blagovaonici, stari klavir na tankim, krhkim nogama, požu- tjela zubala kao okorjeli pušač. Nad klavijaturom, na unutrašnjoj strani poklopca, iznad imena graditelja, uokviren minijaturni pej­zaž u mekim pastelnim bojama. Još i sada ljuljuškam u sebi idilič­nu naivnost tog pejzaža. Cesto su nam takve naivne slikarije kra­jolika, pa i one najgrublje i najnevještije, inicijacija u doživljava­nje onih realnih. Katkad pomišljam da su možda doživljajno naj­intenzivnije one mjesečine koje sam doživio u teatru. Sjećam se moje prve predstave Sna ljetne noći, i sve mi se čini da se neke ču­desne obasjanosti iz nje prokradaju u sve moje kasnije doživljaje ljetnih noći. Možda ljepotu oluje pravo naučimo slušati kroz sim­fonijske oluje. Možda nas tek umjetnost nauči gledati na prirodu, na realne “prirodne ljepote”. Primitivni ljudi i ne slute kako je ubog, kako besadržajan primarni doživljaj prirode! Toliko zaziva­na svježina prvih viđenja i djevičanstvo prvih dodira, u oskudno­sti svog fundusa, ne mogu nam nadoknaditi bogatstvo razbuđenih asocijativnih gnijezda i čvorišta, ustitralih žica i tokova, polifonost našeg doživljaja. U nama se ukrštavaju, prerastaju i u jedno sta­paju doživljaji iz stvarnosti i doživljaji iz umjetnosti. I ko bi pravo znao dokle sežu jedni a gdje počinju drugi?

Glas tog klavira, uz koji je baka prateći se sama pjevušila J’ai perdu mon Eurjdice i Son tutta duolo, non ho che affanni, bio je onaj krezubi, izlinjali glas starinskih klavira, čiji titraji suhonjavo žive i naglo se tanje. Svaki njihov ton kao da u sebi nosi prisustvo žice s koje je potekao — uzdrhtala žica koja se pretvorila u zvuk a da pritom nije prestala biti žica —, i ta žica u treptavoj košuljici svoga tona putuje zrakom i uvlači se u uho, kao pletača igla. Imam sla­bost za taj žičani zvuk starih klavira, koji emociji oduzimlje buj­nost osjećajnog ekscesa i svaki retorički pedal, podajući i najpate- tičnijoj frazi suzdržanu diskretnost i izvjesni prizvuk racionali- stičke suhoće. Nad klavirom, u rustičnom crnom okviru, radu dr­vodjelca iz mjesta, visio je blijedo akvareliran crtež mršave praba- be, djedove majke. Na rubovima bili su ga osjetljivo načeli oni tanki moljci koji kao da su svojim splošnjenim tijelom naročito podešeni za tihi život pod staklom, u sastavcima starih okvira. Kroz ćudljivo progrizene rupice u papiru — neke pravilno okru­glaste, neke duguljasto eliptične, a neke dvostanične, slične osmi­cama - provirivala je tu i tamo od sunca požutjela pozadina jelove

115

daščice. Djed je jednom bio rekao, kratko, autoritativno, kao štoje već govorio: “Ovo će trebati da se popravi!”

Kosa, bezglasna kiša što protkiva sivu osnovu. Prolaznost kliza­vih srebrnih niti u strpljivoj četvorini prozora. U natkrivenom tri­jemu gosti igraju partiju karata s bakom i stricem; tetke pored njih pletu svoja beskonačna pletiva. U posjetama je i župnik iz nedalekog sela. Još mi leži u ušima slatka, smolasto udvorna in­tonacija njegova glasa, koja se naročito ispoljavala kad je govorio s djedom: u svakoj njegovoj riječi bila je prisutna težnja da ugodi i stalna unutrašnja samoopomena da ima posla s naglim čovje­kom. Posebno meden ugođaj glasa imao je za kućnu poslugu; po kući se kretao slobodno, kao domaći, i odlazio diskretno u kuhi­nju na izvanredne obroke. Čeprkajući po blagovaonici, u času kad ga niko ne gleda, hitrinom kameleonskog jezika ugrabio bi koc­kicu šećera iz doze i zatim je polako otapao u ustima, sav unesen u slike na zidu. Djed je njegov udvorni ton uzimao kao znak udiv- ljenja, pa je za uzvrat s njim bivao srdačniji i raskopčaniji nego s drugima. Srdilo me što niko u kući ništa od svega toga ne pri­mjećuje. A moju srdnju primjećivao je samo on, župnik. Otud pod­mukla igra neprepoznavanja među nama: njegova mazna ruka na mojoj kosi, i moj smjerni osmijeh na usnama uz ocjelni odsjev u očima. S posljednjim tračkom nade obraćao sam se prema bakici. Ali ne! I njene oči, inače obasjane pametnim sjajem iznutra, osta­jale su zastrte onom opalski neprozirnom zavjesicom neshvatanja, koja zna da bude tako bolna.

Djed nije sudjelovao u partiji. Mjerio je dugim koracima blago­vaonicu uzduž i poprijeko, s rukama za leđima. Izjedala ga je ne­aktivnost. Stao je pred sliku svoje majke i rasijano se zagledao u nju. Trgne se: ideja. Odnekud dovuče svežanj ilustracija, baci ih na klavir i stane nestrpljivo listati. Brzo pronađe ono što je tražio: u ovalnom passepartout-u, tri polunage žene raspuštene kose u predvečernjem bosketu, na domak zelenkastih ruina, pjevale su prateći se na cellu. Djed omjeri oval prenoseći rašestarenim ped­ljem dimenzije s raspjevanih žena u bosketu na akvarel mršave prababe: kao naručen! Sangvinik, gotov na prijeku odluku, od­mah pređe na djelo: položi okvir potrbuške na klavir, povadi male limene trougaonike koji su pridržavali daščicu i izvuče akvarel. Zatim, istrgne prilog iz ilustracije, otpara iz ovala tri žene što pje­

116

vaju, prenese passepartout na prababin akvarel. Odlično! Sakrivao je gotovo sve rupice od moljaca. Ponovo namjesti daščicu i objesi akvarel na staro mjesto, pa živo zazva na okup. U glasu mu je bilo nešto svježe, mladenačko; jedan neprevreo odjek djetinjskoga, valjda jedini koji sam ikad iz njega čuo. Igrači ostave karte, sve živo iz kuće iskupi se u blagovaonici; u posljednjem redu natiska­la se kućna služinčad. Djed je stajao nasred sobe, s čekićem u ruci, velik u svome djelu; posuvraćeni rukavi košulje otkrivali su mu bijele, od sunca skrivane unutrašnje strane podlaktice, mekoput- ne u svojoj gavanskoj bjeloći.

— No, što kažete? Nije li bolje ovako?I ispruži čekić prema slici svoje majke. Nešto jezivo ocoubilačko

bilo je u toj gesti.— O, bolje, bolje!... Kudikamo bolje!...Iza njegovih leda, župnik podmigne jednom gostu. Onda istupi

pola koračića bliže slici, umilno-zainteresirano iskrivljena vrata i malko uoštri pogled kroz zlatne brile. Izraz njegova lica poste­peno se pretapao u usrdno-zabrinut: na passepartout-u bilo je oti­snuto zlatnim, pljesnivo pozelenjelim slovima: Concert champetre.

Šutnja. Učinilo mi se da župnik namjerice zateže s pružanjem svoje hrišćanske utjehe. Nije bilo kud, djed je morao da progovo­ri prvi. Nastojao je da mu glas zvuči sigurno, no zvučao je krup­no i šuplje.

— ...Doduše, vidi se ono Concert champetre, ali sve u svemu, ipak je bolje nego prije...

— OhL. Bez ikakve sumnje!... — požuriše da se saglase svi u je­dan mah.

— Štoviše, ne-pri-spo-dobivo bolje!... — pridruži se, bez ikakve rezerve, (sad, kad to ionako nije više Spašavalo ništa!) i sam žup­nik.

Djed je još uvijek stajao nasred sobe, s čekićem u ruci i zasuka- nih rukava, ali je bio skinut s postamenta. Izdržao je tolike načel- ničke bitke, s autonomistima i klerikalima, s protupretendentima i seoskim fronderima, — a eto ga je župnik, jednim neznatnim po­makom malog prsta, jednostavno svrgnuo, likvidirao.

Pojurio sam da se skrijem u moju sobicu, crven do ušiju. Straho­vao sam da čak i služinčad nije očula tupi, muki zvuk njegovog brončanog pada.

117

To je bio jedini put u životu kad sam ga zažalio, kad sam nešto toplo za njega osjetio. Bio je tako jadan! Cesto mi se događalo da bih u kakvoj tričariji najbolnije osjetio bijedu čovjeka i patetičku solidarnost s njim. Od prijetnje smiješnoga koja lebdi nad glavom žrtve znao sam zastrepiti kao nad samim njegovim životom. U kakvom malom bolnom ljudskom momentu, u ismijanom siro- tanskom ganuću, u imendanski jeftinoj radosti pod objektivom tuđeg hladnog pogleda, doživio bih opću ljudsku bijedu, svoju i svačiju. I za ljubav takve jedne tričarije bio sam spreman da ot­pustim daleko veće grijehe, i krivice. Čovjek je, prije svega dru­goga, i nada sve drugo, bijednik! — pomislio bih u tim časovima; svaki čovjek bezizuzetno, pa i oni najgori i najtvrđi. A nikad mi se ljudi nisu priviđali bjedniji nego u tjeskobnom okviru svoje male sreće.

Bojao sam se da me ne potraže u mojoj sobici i da me ne zate­knu u suzama. Jer sam dobro osjećao, zajedno s potpunom osno- vanošću tih suza, i potpunu nemogućnost da ih njima objasnim. Ništa nije značilo, i uzalud sam to sam sebi ponavljao, da ni sam djed ni ma ko drugi, pa ni bakica, od svega toga nisu ništa osjetili i da je sve to za njih same sasvim bezbolno: to njihovo nesaznanje i ta njihova bezbolnost samo su pojačavali moju patnju.

Sjećam se mog posljednjeg tete-a-tete-a s njim, kad je ležao na odru. Dojurio sam kući, pozvan telegramom. Ležao je prekriženih ruku, u bijelim končanim čarapama. Bez trunka ganuća, gledao sam u njegov markantni, energični profil i meditirao otkud na mrtvacu brkovi uvijek izgledaju nekako lažni, kao nalijepljeni, kudjeljni. Piljio sam suha oka u te nalijepljene, inertne brkove i za pokoj njegove duše u sebi brojio do stotinu. Kosi paralelogram popodnevnog sunca plazio je po tepihu primičući se jednim oš­trim kutom vrhu moje cipele. Odjednom mi je palo na pamet: Concert champetre — i dvije-tri suzice skotrljale su se same od sebe. Ostao sam u mjestu dva dana. (Stigao sam krišom, noću, i nisam izišao iz kuće ni da ga ispratim do groba.) U dosadi, sređujući nje­gove papire, preturao sam po komodi s bizantinskom madonicom pred kojom je nekad stajao, noćni čovjek, u dugoj bijeloj košulji, i češkao palcem desne noge po lijevom listu. Iz komode je udarao jak miris usitnjene lavendule izmiješan s vonjem stara čeljadeta. Prevrtao sam preko ruku, sasvim mehanički, kolute njegovih

118

kruto uštirkanih ogrlica, nekakve rasute jubilarne cigare u stani- olu, njegove izvezene kartonske kutije s rukavicama i mašnama i maramicama, razvezivao svežnjiće njegove intimne prepiske, uredno svezane unakrst žutim svilenim vrpcama, i listao po njoj s hladnom radoznalošću bez pijeteta. Ali onda, u “crvenoj kući” među vinogradima, ronio sam vruće suze skriven iza žaluzija. Ki­ša je bila prestala i opet se u razlivenom sivilu i rumenilu zapada pomolilo sunce. Posljednje suze sušile su se sa slankastim pecka­njem na mojim vjeđama. Mokri kapci prozora i balkona ljeskali su se kao svježe lakirani na dugim zapadnim zrakama. Igrači su bili nastavili partiju i iz trijema su se opet prolamali mali urnebe­si nad momentima župnikove neotmjene sreće. Po stepenu ma- znosti njegova glasa tačno sam određivao do koje ga je mjere sreća poslužila. Tad su se sjetili da je kiša prestala i digli se u predvečer- nju šetnju. Dozivali su i mene. Čak i njihovi grubi glasovi činili su mi se svježi, kao svježe oljušteni, sočni od kiše. Pritajio sam se. Na nebu se blijedo ocrtala duga. Gledao sam je isjeckanu mokrim letvicama žaluzije: imao sam u isti mah i osjećaj skučenosti i os­jećaj beskraja.

I eto, godinama poslije toga nije prošao ni jedan jedini dan a da mi nije isplutao u svijest Concert champetre: stalno sam čuo iz jedne ćelije sa dna sebe, s neotupljenom oštricom i preciznošću intona­cije, onaj djedov nemoćni “...vidi se ono Concert champetre, ali ipak!...” Pitao sam se: odakle tolika upornost toj beznačajnoj trici, u čemu je skriveni značaj tolike njene upečatljivosti? I hoće li ikad popustiti tiranija te nehotične memorije, hoće li ikad doći dan kad se toga neću sjetiti? Već sam gotovo očajavao. I, razumi­je se, najzad je taj dan došao. Došao sam po sebi, odjednom i ne- opazice. Onako kao što to biva: za otkup od tiranije sjećanja po­treban je jedan momenat spontane nepomisli, blagotvorno meha­ničko zatajenje, skromni početni obol onog većeg zaborava. On onda za sobom povlači dalje i veće obroke, dok napokon naviku sjećanja ne smijeni navika nesjećanja — sve je u tome. No ne varaj­mo se: to je uvijek neki labilni, nesigurni, privremeni zaborav. Ali onaj konačni, svespasavajući zaborav ne pada nikad. Ni na takve trice, kao ni na ma šta drugo u životu.

Jednom kad sam morao da obnavljam u požaru propale doku­mente, dugo sam se mučio da bih se tačno sjetio godine kad sam

119

završio studije i sličnih podataka iz formalnog currkulum-a vitae. Prevladao sam momente ljute stiske, prebolio sam (katkad, vaj! i odveć lako!) grižnje koje su izgledale doživotne, osmjehnuo se na nekadašnja raspinjanja ambicije i na jetke ugrize sujete. Izblije­djeli su, često i ne ostavivši vidljiva ožiljka, otisci mnogočega što sam nekad osjećao kao usijane žigove na rođenoj koži. A takve trice iz djetinjstva, eto, (i pored moje male učene mehanike sjeća­nja i zaborava) nikad nisam uspio da zaboravim.

U kišna popodneva, dok se muvam po sobi tražeći po kutijica­ma dugme za košulju ili batajući dlanom po novinama da ispod njih napipam zaturene naočari, u onom staračkom mrmoljenju, u onim samotničkim solilokvijima (koji su, uzgred rečeno, kod me­ne počeli dosta rano, još prije pedesete), iznenadi me moj vlastiti glas, koji je odjednom izgovorio: concert cbampetre, ili: “zašto je pla­kao Slinko?” Ili: “učitelj Zmajčić ostao danas bez kruva i krova”. No gdje li sam ono prislonio cigaru, ili (čak i to!) gdje li sam ono spremio pasoš (“na sigurno mjesto, da se ne zagubi”) — toga, vrlo često, nikako da se sjetim!

Sto ćemo! Kažu: to je starost.

32.

Gorak ukus mladosti u ustima. Razdoblje na koje se najmanje rado navraća moja spontana misao. Doba raspaljenog osjećanja sebe, doba kad i astenički tipovi imaju svoj čas razigrane vitalno­sti. Iz dna mlade zvijeri provaljuju naboji samosvijesti u stravičnim oblicima egotizma. Naše je biće uprav životinjski nepodvojeno: još nije napukla ona uska unutrašnja pukotina, ono malo, blago­tvorno odstojanje prema samome sebi. Ni prva zamorenost ni os­mijeh skepse ne dolaze da ublaže suhu sprženu žegu našeg bez­graničnog ja. Napram njemu postoji još samo jedna malenkost: čitav svijet. Puki, inertni objekt, potreban samo zato da bi se u suočenju s njim naš ja mogao da potpuno ostvari.

Ferije poslije prve godine akademije. Nakon nekoliko jačih su­koba, djed je bio pognuo glavu i privolio da pođem na muzičke studije u Italiju. Za sobom sam imao nekoliko mjeseci odležanih u plućnom sanatoriju. Pošteda i obzir koje sam tada zaradio dobro su mi poslužili u tom natezanju s njim. Rezignirano je gledao ka­

120

ko slabija krv odnosi konačnu prevagu i rastače zdanje koje je du­gim istrajnim marom podizao: i posljednji izdanak eto odlazi od kuće da bi se posvetio tom "ciganskom zanatu”!

Od nekadašnjeg djeteta u meni nije bilo preostalo gotovo ništa. Sa zadovoljstvom sam otkrivao kako svakim danom popuštaju veze koje su me vezivale za moj krug. Izvjesnost konačnog raski­da sazrijevala je ne kao moja odluka već kao neminovnost. Godi­ne djetinjstva za mnom plašile su uspomenom patnje. Iza škrtih riječi, ”život”, ”moj život” ocrtavala se ona usijana repatica koja nas izvlači iz tjeskoba sredine i mami obećanjem ko zna čega. A privrženost prema nekolicini bližih osoba, prema baki, prema fra Anđelu, izlinjala je u onaj tanki, mladićki površan osjećaj, sasvim vanjski i dekorativan, od koga se lako otkupljujemo razgledni­com iz svijeta ili pismom o godovima, ispunjenim od vrha do dna dragocjenim podacima o sebi.

Suho, vrelo ljeto, posljednje koje sam proveo kod kuće. Preko uličice, u uzanom Egidijevom dvorištu, iz koga je zauvijek nesta­la Kalpurnija, njena najmlađa sestra, mala Alda, izrasla je u dje­vojku. Kao da je ranije nisam uopće bio primijetio. Potpuna su­protnost Kalpurniji: bujna plavojka ispunjena do ispod kože me­kom bjeloputnom podatnošću.

Čitavo to ljeto proveli smo zajedno u dugim šetnjama, pod po- dozrivim pogledima starog Egidija. Nadureno sam podnosio zna­čajne šutnje mojih tetaka i kratko presijecao bakina zebljiva natu- canja. Leškareći s rukama pod glavom na žalu ili na terasi "crvene kućice” u vinogradima, bulaznio sam o zajedničkom "bijegu u svijet”, o pariškoj mansardi, o idili boemske vatrice u željeznoj peći. I nehajno sam ostavljao da se ta bulažnjenja lelujaju na ne­koj ugodnoj granici, jednako daleko od sračunate laži kao i od stvarnije pomisli.

Zabavica za jedne ferije! Apres moi le delugeL. A možda uopće to nije trebalo započinjati. Ali što se sad može? Svejedno, mojim odlaskom sve će to splasnuti. Uredit će se već nekako samo po se­bi... Na koncu, što sam ja tu kriv: odviše lak uspjeh uvijek me rashlađuje!... Istina, možda sam raspirivao malko preko potrebe. Ali ovakva avanturica zapravo se svodi na malošta ako je umješno ne produbljujemo, ne obogaćujemo psihičkim komplikacijama. Za ljubav treba invencije, pravo kažu. Moraš izmišljati uvijek ne­

121

što novo! Bez toga, ona se brzo rasplinjuje. Ne znam kako je ina­če, možda u drugim stvarima dramatičnost leži u samoj događaj- noj materiji, ali u ljubavi mi unosimo dramatičnost u materiju. Moramo nekim našim postupcima produbiti dramatičnost u do­gađajima, kao što se trljanjem pobuđuje električnost u štapiću od ebonita. (Samo, to katkad postaje pomalo zamorno.) Jer, što je u stvari ljubav? Naprosto omjer psihičkih snaga između dvaju pri­padnika raznih spolova! (Možda nemaju sasvim krivo oni koji tvr­de da je ljubav uglavnom igra samoljublja, ukoliko nije puka čul­nost; a ja ipak nisam tako nerafiniran da bi za mene bila ovo po­sljednje; za mene, štoviše, čulnost ima sasvim sekundarnu važ­nost.) A život joj odbrojano teče od časa kad uvrtimo u glavu da nešto postignemo pa do časa kad nastupi uspjeh. Ili samo do časa kad se pomoli prvi nagovještaj uspjeha. “Uspjeh je grob ljubavi.” (Genijalno je to rekao neko!) Ali žalosno je kad u svemu tome muškarac mora da preuzme na se ulogu žene, kad je on taj koji mora da s hiljadu malih suptilnih intervencija podstiče, oživljuje, podržava čitavu stvar! Provincija! A čudno kako i najveći ljubavni zanos, i najjaču zagrijanost može da smjesta rashladi neka sitnica: mala neukusnost, mali lični miris od nedovoljne soanjiranosti, najmanja ljaga smiješnoga. Pa čak i sama jedna krivo izgovorena strana riječ! (Interesiralo bi me jesu li i drugi takvi?) Kako to da od jedne slične trice sve te naše osjećajne konstrukcije i nadgrad­nje najednom splasnu u ništa? Život ljubavi je život maslačka! Stalno ugrožen, pod vječitom prijetnjom da se od jednog otpuha raspline!... A vidi, ovog puta neće da popusti! Odakle, molim te, odjednom ta pretenzija, kod tako mekog i predanog stvorenja? Varaš se, mila! Neće to tako ići! Izvini, ali, za ovaj put, to se neće dozvoliti!... A, tako! Onda je opet sve u redu. “Ti se igraš sa mnom kao mačka s mišom!”... Oh, oh! Malko preteška riječ! Reci radije tvrdoglavost, ili tako nešto!... No dobro, dobro, sad je opet sve u redu!...

A kad je dogustilo, mladić je rekao sebi, odjednom razborito: imali su pravo; zbilja, nisi trebao pustiti da stvar dotle dotjera. Pomisao na neizbježne neprijatnosti raskida počela mi je trovati spokojstvo. Strepio sam da ona ne primijeti moje rashlađenje i zdušno sam se trudio da što bolje glumim. Iskreno bih se obrado­vao kad bi mi se učinilo da ta gluma ima nešto stvarniju podlogu:

122

ne lažem, tek pomalo pretjerujem. U cjelovu sam brojio do odre­đenog broja. U zagrljaju, sasvim sam prisebno motrio preko nje­nog ramena zelenu bubicu na grančici oleandra; tad bih pomislio kako me ona u tom času zamišlja očiju zakovrnutih od blažen­stva i spopao bi me neodoljiv poriv da se iza njenih leđa kreveljim. (Je li to ludost u meni?) Taj napor glumljenja i to stanje obazrive neiskrenosti uskoro su mi postali neizdrživi, i samo ubrzavali i pravili nezgrapnijim moja nastojanja da što prije isplivam iz svega toga. Jedan njen letimičan nagovještaj, nabačen kao u polušali: “ako otputuješ bez mene, više me nećeš vidjeti”, natjerao me u pravu paniku. Trudio sam se da sam sebe uvjerim da je to samo plod časomične egzaltacije, puko verbalno iživljavanje: ko ozbilj­no pomišlja na nešto krajnje, taj to ne najavljuje. Takve situacije najbolje rješava daljina. Odlučan rez - i gotovo! Otputovati, što prije otputovati! (A uprav taj nagli odlazak, kako su naknadno ocijenili obični razboriti ljudi, bio je fatalna pogreška.)

Kasno u noć spremao sam kovčege, pri svjetlosti dvaju svijeć­njaka. Baka mi je slagala maramice i košulje. Čitavo posljednje vrijeme motrila me ispod oka. Činilo mi se da na meni traži crte mog pokojnog oca. Sad je izgledala primirena. U njenim očima tinjala je žuta iskra zadovoljstva; valjda iskra nade da će unuk biti nešto razboritiji i sretnijeg udesa od njenog nesretnog Frana.

Čitave noći nisam prilegao. Nekoliko puta povirio sam na pro­zor prema uličici. Egidijev kućerak bio je zamračen. Sve je spava­lo. Iz te male činjenice (tačno se sjećam) izvukao sam nesrazmjer­no veliko umirenje. Zora je okrečila pragove prozora kad je s rta na ulazu u luku zatulio mali čađavi parobrodić. Oprostio sam se s bakom na pragu i pošao uz čovjeka koji mi je nosio kovčege. Naši koraci uveličano su odjekivali o pločnik puste ulice. S ugla sam bacio pogled na Egidijev kućerak i mahnuo rukom baki na prozoru. Daleko je od mene bila svjesna pomisao da je to konačni odlazak. Ipak, u tom krečnom zorinom zraku bila je klica slutnje. (Ili možda trunčica poze? Bjegunac, izgnanik.)

Požurio sam se da pišem Aldi još s puta. Najavljivao sam joj svoj povratak o božičnim praznicima. (Kakav nenadni preokret, i kakvo naglo usrećenje!) Ne znam koliko sam u to obećanje sam vjerovao, no ta je odgoda bila i za mene jedna potreba i jedno umirenje. Ali moje se pismo putem križalo s drugim (odatle ka-

123

snije misao: svemu je kriv taj nesretni poredaj dviju vremenskihtačaka) koje mi je javljalo: dogodilo se ono najgore.

Sasvim neočekivano, dakako, neslućeno, neshvatljivo, daleko i od najdalje pretpostavke. Kao što se to već događa. Obična na­knadna nevjerovatnost i nezamislivost, obični nesrazmjer između povoda i proisteklog događaja, nevjerovatnost i nesrazmjer u ko­jima se trudimo da iznađemo još jedino objašnjenje i jedino opravdanje. Poznata priča. Samo se malko prenategne žica i sve odjednom preraste u nepopravljivo. A na drugoj strani, opasna privlačnost bespovratnog i neodoljiva draž ništavila - golemo oružje u slaboj ruci. Čudnim premetom sila, čitava sabijena vital­nost odjednom stane u službu osvetničkog samouništenja, s jed­nakom onakvom slašću i silinom s kakvom je do maločas stajala u afirmaciji života. U naizmjeničnom zavagivanju sad na ovu sad na onu stranu, sami jedan hip požudno pronađene odlučnosti, na­glo usrećujuće poput nadahnuća, i smjesta je sve prevaziđeno, sve nadjačano. Uokolo krug preneražene šutnje. A žrtva, grdno po­rasla u dostojanstvu, neslućeno velika u ornatu svoje bespovrat- nosti, ulazi držeći čvrsto u ruci adut svoga ništavila, vanvremen- ski nedostiživa, vjekovječna u svojoj smrti.

Doznavao sam, iz sigurne daljine, krute pojedinosti događaja. One su se u meni preobražavale u viđenu i doživljenu stvarnost. Pogrbljena figura starog Egidija, zabijeljenih očiju u patetički izo­bličenoj gesti prema prozorima naše kuće, i prijeteće pesnice žena iz mjesta, i njihovo pučansko iživljavanje u gnjecavo bolnim po­tankostima, i pričanja o djevojci na odru, usana razjedenih od ki­seline, poljepšanoj u smrti kao Trnoružica, i dugi sprovod u po­vodnju purpurne zvonjave.

A zatim su slijedile vijesti grubljeg i surovijeg reda. Obavješte­nje da je Egidio, nakon dugog i ružnog natezanja preko posredni­ka, privolio da odseli sa svojima u drugo mjesto. Pa bakina izne­nadna smrt, koja je prekinula i posljednju moju sentimentalnu vezu s kućom i s mjestom. Pa glas da je djed udaren od kapi i da su rođaci preuzeli vođenje pomorskog posla i upravu imovine. A ubrzo zatim njihov iscrpan izvještaj o stanju poslova, s čituljom neuspjeha i udaraca koje je firma pretrpjela u posljednje vrijeme. I, kao zaključak, upozorenje da, s obzirom na moje duge studije i izdržavanje u inozemstvu, na pozamašnu odštetu isplaćenu Egidi-

124

ju, kao i na neke stare još neraščišćene račune u vezi s mojim po­kojnim ocem, treba da se smatram podmiren i poslije djedove smrti ne treba da očekujem ništa osim dijela stojne kuće i kućnih pokretnina i uspomena. Sve to uz savjet da se, bar za izvjesno du­lje vrijeme, ne pojavljujem u mjestu. Savršeno izlišno strahovanje, jer sam već i bez toga bio donio moju odluku.

33.

Ne brini, preboljet ćeš! — govorio mi je iskusan pustolov, još je­dan odlutali sin moga kraja; jedan od netraženih mentora na koje sam nailazio u mladosti. — O, još ćeš se čuditi kako si lako i brzo zaboravio! Jer ovo isto što ti se sad čini “neizdrživo” i “beskonač­no”, posmatrano unatrag činit će ti se da je bilo “lako” i “kra­tko”. Godina-dvije grižnje u vremenskoj perspektivi tako se skra­ćuju, postaju tako male — jedna tačka! I najteži događaji s vreme­nom gube svoju masu. Preobražavaju svoj vid već prema etapi puta s koje ih promatramo. Splošnjavaju se u besprostorne likove, odrazuju se u nevjerovatno deformiranim projekcijama. Dođe vri­jeme kad i svoju sopstvenu stvarnost počinjemo osjećati sasvim blijedom i tankom, opipavamo je gotovo s nevjericom. A zajedno s njom i sve s čime ona dolazi u dodire i u odnose... Ne brini! Vri­jeme će sve to urediti! Malko si prenategao žicu. To se događa. Ubuduće bit ćeš oprezniji. Tješi se da gotovo svaki muškarac ne­mirnije prirode i gladnijeg emocionalnog aparata nosi u sebi je­dan takav doživljaj. Utjeha statistike: prosječno na toliko hiljada kilometara svaki vozač doživi po jednu saobraćajnu nesreću. I ka­žu: to je normala.

— Ne govorite tako!— Sad te to povređuje, naravno. Porazgovorit ćemo se ako se su­

sretnemo za jedno dvije godine! Govorim iz iskustva. I mogu ti tačno predskazati kako priča dalje teče. Poslije duljeg ili kraćeg vremena ošamućenosti mladić kreće naprijed. Obilježen je tim is­kustvom kao nekom ahmedijom oko čela. Uljepšan svojim bo­lom, fatalno označen svojom krivicom. Neko vrijeme držat će se povučeno, po strani. Pa i to će mu nešto podavati. Ali taj stav ne- učestvovanja ne traje odveć dugo. Mladić uskoro izlazi iz rezerve. I, htio ne htio, počinje se koristiti svojim doživljajem. Ne boj se,

125

u tome smo svi jednaki! Razlika je samo u stilu. A taj zavisi od prirođenog ukusa, od stepena tankoćutnosti, od mjere inteligen­cije i duha. Jedan će, jeftiniji, isturajući pred sobom vizitkartu svoje provjerene neodoljivosti, uzbaciti glavu i znalačkim okom omjerati ženske noge. I tom naknadnom bezobraznošću svetit će se za one časove zebnje koje je, odmah poslije događaja, blijed i prezav proveo među četiri zida svoje sobe. Drugi, nešto finijeg zr­na, voljet će estetskije alire usamljeništva, doživotne zakriljenosti sjetom. Ali će, više ili manje svjesno i s više ili manje ukusa, jedan kao i drugi iz onog događaja vući profit za svoje dalje podvige. Fama koja čovjeku prethodi uravnava mu put, prostire crveni sag njegovom uspjehu. Svaki polučeni uspjeh olakšava za izvjesni po­stotak postizanje narednog, i taj se prirast neprestano gomila. Akceleracija uspjeha, kako to nazivlju ljudi naše ruke. Deset do­bivenih bitaka iza nas čini već unaprijed dobivenom onu jedana­estu pred nama. Zakon serije. I pazi da nikad, u ma čemu budeš gazio za uspjehom, ne prekineš seriju i ne izgubiš akceleraciju. Jer u tom ćeš slučaju morati da započinješ iznova. A to, pogotovu u nešto starijim godinama, kad se zamorimo i počnemo gubiti ela­stičnost, zna da bude opasno, pa i kritično. Čovjek mora juriti uvijek naprijed za uspjehom, čak i kad mu se neće. I u ovome, kao i u tvojoj violini, kao i u svemu drugome, ako se misli nešto po­stići, treba biti profesionalac uspjeha, snabdjeven profesionalnom požrtvovnošću i gluhoćom za unutrašnja pitanja o svrhovitosti našeg kretanja, kao i svaki profesionalac. Bez te istrajnosti — koju sam ja, uzgred rečeno, samo dopola imao - neka se čovjek ne upušta u gužvu. Treba od samog početka biti načisto da profesi­onalcu uspjeh vrlo brzo prestaje biti slast i postaje dužnost, zanat­ska dužnost kao i svaka druga...

— Ne čudi se što ti ovako bez uvijanja govorim — nastavio je “Mentor pomodrelih usana”. - Nema smisla da zamuckujemo. Ja sam danas na onoj tački na kojoj ćeš ti biti za nekoliko decenija. Sad se ne prepoznaješ u meni, dakako. Znam, to ti ne laska, mož­da mi i ne vjeruješ. “Sto priča! to su riječi starog probisvijeta, emeritnog ženskara!” Ali uvjerit ćeš se. Mi smo u stvari, samo rani i kasni vid istog čovjeka, ishodna i završna tačka jednog pu­tovanja... Mislim da te dobro čitam. U ženama ćeš naći dobre pri­jatelje i iskrene saveznike, bolje i nesebičnije nego među ljudima.

126

Žene su bolji dio čovječanstva. Ako ti, među ravnodušnim, so­bom zaokupljenim ljudima, neko pruži ruku da te izvuče iz nepri­like, to će uvijek biti žena. One će imati kudikamo više shvaćanja za tvoje bubice, za tvoje bolećivosti. Njima će biti privlačno i za­nimljivo ono isto što će muškarci smatrati, ili bar nazivati, tvojom slabošću i tvojim manjkom. Ono što će u očima muškaraca znači­ti mekuštvo i histeriziranje, u njihovim će očima značiti skupo­cjenu krhkost tvoje građe i pravu, suštu poeziju. Žene ne obožava­ju baš tako “snagu”, kao što se obično misli i govori. Ta famozna “muškaračka snaga” i senzualno robovanje žene daju tek privre­menu, nesigurnu, i uvijek pomalo uslovnu vlast nad ženskim srci­ma. U njima stalno živi pritajena želja za oslobođenjem od tog ro­bovanja. Ne, ne zove se ovo biti ženskar, ovo se zove samo biti slab prema ženama. Ranjiviji, zavisniji od njih nego što su obično muškarci. A žene su nam instinktivno zahvalne za to. Jednosta­van opit: ako ti je više-manje ravnodušno kakvo mišljenje imaju o tebi muškarci, dok ti naprotiv nije nimalo svejedno što o tebi misle žene, to je pouzdan znak da pripadaš tom tipu čovjeka... Znam dobro, još je prerano da me shvatiš i da mi povjeruješ. U tebi je još previše živ i svjež tvoj nedavni događaj. Ali ne grizi se preko mjere zbog njega. Tome nisi kriv ti: tako to već ide!... Želio bih da se opet sastanemo za neke dvije godine...

Prevario se. “Mentor pomodrelih usana” bio je i odviše darežljiv. Do kakvog takvog zalječenja proteklo je beskonačno dugo vri­jeme. Ali to beskonačno dugo vrijeme, kalendarski, nije iznosilo ni punih šest mjeseci. Nije mi preostajalo nego da se tješim time što je kod drugih to vrijeme bilo još kraće. Umalo što nisam us­kliknuo: pa ti si još relativno plemenit!

Cinizam, kažu.Eto: zapažamo pojave koje se nameću našem oku i našoj pažnji,

spontano, sasvim automatski, i razmišljamo o njima. A nešto nas goni da zapaženo i pomišljeno odmah sebi formuliramo najpre­ciznijim riječima. Pored onog ja koje pati, smjesta nikne ono ja koje tu patnju okrutno zapaža i hladno zarezuje. A iz te strasne zapažačke angažiranosti niče izvjesno malo olakšanje. Malo, ali ipak takvo da znači nadrastanje. I pritom kao da naše pravo, du­blje i autentičnije ja leži ne u onom ja koje se svija i grči, nego, bar za trunku više, u onom ja koje mu preko ramena radoznalo

127

viri u ranu. Bešćutnost? Nemoralnost? U tome li je dakle naša krivica? Ali zar nam ta neumoljiva oštrina uočavanja ne postaje, jednim drugim putem, daleko veća patnja i daleko teža kazna za onu “bešćutnost”, nego što bi nam bila blagodatna prepuštenost čitavim nepodijeljenim bićem toploj kupki čuvstvovanja i olakša- vajućem porivu suza? I je li taj ispitivački nagon (ta osjećamo ga gotovo kao moralni imperativ!) znak nedostatka osjećaja, ili je on najdublji i najtananiji vid osjećajnosti, njena sublimacija?

Cinizam, kažu. Možda. No ako je tako, tad je veoma tanana crta koja dijeli cinika od moraliste. Tako tanana da nam se oni na mahove priviđaju kao sinonimi. Ponekad me iznenadi čudna mi­sao: da su moje najpreče preokupacije u stvari bile uvijek bitno moralističke. Pa i moralizatorske, neprobavljivo moralizatorske. I da je to proistjecalo, kao iz svog nužnog preduslova i iz svoje ne­ophodne predradnje, uprav iz onog “cinizma”. A kako se, po ne­koj podsmješljivoj igri udesa, događa da najosnovnije naše istine spoznajemo iz istini suprotnih tvrdnja i ocjena naših bližnjih, i ja sam prvi poticaj za otkriće moje bitno moralističke prirode dobio iz usta onih koji su me označivali kao larpurlartistu.

Osim ako i izraz “larpurlartista morala” ne nalazi neki svoj ra­zuman smisao i primjenu?

34.

Danas je nebo osvanulo zastrto. Tek sredinom jutra pojavilo se sunce i dovabilo me na prozor, kao guštera. Prekinuo sam pisanje i stajao iza stakla gledajući u uski prostor s nasadima između dva paviljona. Najednom zatutnji automobil i ustavi se pred ulazom u zgradu. Crn, ulašten, ispupčen krov sjajio se na suncu. Iz auto­mobila ispade čitava mala familija: otac, majka, kćerka, već dje­vojka, i sinčić. Zacijelo su došli nekome u pohode. Otac je zalu­pio stražnja vrata ne propustivši da prije toga malko spusti sta­klo, radi ventilacije, kako kasnije ne bi bilo sparno. Zatim je izva­dio iz džepa zveckavi snopić ključića i malim plosnatim mjedenim yale-om brižno zaključao. Za prednja vrata nije pokazao podje­dnaku očinsku brigu; njih je samo zalupio. Prošli su stubištem, malčice bučnije nego posjetioci-pješaci, a zatim su se čuli njihovi koraci na hodniku, sve dok nisu zamakli u sobu mog susjeda.

128

Vrata koja su se za njima zatvorila presjekla su mome uhu povi­šene glasove iznenađenja i pozdravljanja kod susreta.

Dječak se kratko zadržao u sobi. Zamišljam da se i za to vrijeme premetao s noge na nogu i u sebi brojio do stotinu, ili do trista, koliko je već unaprijed sebi odredio da mora najmanje ostati kod bolesnika. A onda se iskrao i sišao opet k prijatelju automobilu. Očevidno, sasvim skorašnja nabavka. Izvadio je ispod prednjeg sjedišta veliku novu krpu jelenje kože i uzeo brisati staklo, blistavi metal hladnjaka, farove. Tad je sjeo za volan (vidio sam ga isko­sa, kroz obrisano staklo pod niskim krovom), i stao naizmjence upirati nogama u pedale, ovlašno kretati amo tamo volan, onako “na suho”; pritom je skupio usne: upotpunjavao je iluziju imitira­jući šum motora. Zatim je stavio u pogon brisač, koji se okretao desno-lijevo, desno-lijevo, malko zapinjući po suhom staklu, jer danas, eto, nažalost kiše ni za lijek! Baš su nesretna djeca! Nikad da im potrefi ono što bi u taj čas trebalo!

A gore u sobi, međutim, su torokali. Postavljali bolesniku pita­nja o njemu, o njegovom zdravlju, pa mu ne davali vremena da od­govori, već novim pitanjima presijecali njegove tek započete odgo­vore, upadali jedno drugom u riječ i jedno drugo nadglasavali; zasi­pali ga bokorima svog čavrljavog, razigranog optimizma, i u njego­voj lelujavoj glavi, koja se još pomalo zanosila, puna rekonvalescent - ske prorijetke praznine i omaglice, stvarali onaj poluugodni osjećaj Ijuljaške i švipsa, kao chaudeau sa portom, samo bez odgovarajuće hranjivosti. I u njihovom se čavrljanju, svakako, bar desetak puta navraćala riječ “kola”, “naša kola”, u raznim spregama, kao kod vježba u padežima. Vidjeli su da je lijep dan, pa su pomislili: zašto da ne iskoristimo pa trknemo našim kolima da ga posjetimo? Do­duše, put nije najbolji, ali kola su nova, imaju dobre amortizere, pa hvala bogu! vozit ćemo nešto polaganije! I tako, posjedali su u kola, Viktor je sjeo za volan, pripalio cigaru, i cigara još nije ni dogorjela, a već su bili tu... Ali gdje je Zvonko? Uvijek on nekud šmigne! No, sigurno je dolje, kod kola... Samo zaboga, da ne bi što taknuo!... Ali neće, neće, bez brige, razuman je on, u tim stvarima... Bože moj, treba shvatiti, njega to jako zanima, na koncu konca, dijete je, svi smo bili djeca... I tu se razdragana lica kolektivno obraćaju bo­lesniku za potvrdu i uviđavnost. A on, s glavom punom od nepopi- jenog chaudeau-z. sa portom, uviđa i potvrđuje.

129

Ali sad zbilja već moraju da krenu, dugo su se zadržali. Viktor, naime, ima da obavi još jedan mali poslić prije ručka, samo, ne zna­du — zna li to možda bolesnik? — ne, nažalost ni bolesnik to ne zna, — ne bi li im bilo bolje da na povratku krenu gornjim putem? Za­što da se vraćaju istim putem kad mogu... ali ne, ne, nema smisla, gornji je put, doduše, nešto kraći, ali zašto riskirati, ta i onako, s na­šim kolima, to znači svega par minuta razlike, a to ne igra nikakvu ulogu, nema zaista nikakva smisla štrapacirati kola. Uostalom, donji put kojim su došli ipak je uglavnom pristojan, i zašto bi sad riskirali... a baš im je drago što bolesnik tako dobro izgleda, vjeruj­te, čisto dobro, raduju se, i nadaju se da će uskoro, sasvim uskoro, i tako dalje... He, dakle, još jednom, drago im je, raduju se, od sveg srca se raduju, ustaju, zakopčavaju ogrtače, baš se raduju, baš zakopčavaju ogrtače, karirane putne ogrtače od tweeda, i nadaju se da će uskoro, sasvim uskoro... oh bože! gotovo su zaboravili, donijeli su cvijeće, malo gladiola, krasnih, svježih gladiola, naslonili su ih tamo na radijator... o, hvala, hvala... i nadaju se da će uskoro, sasvim uskoro... hvala... he, dakle doviđenja, do skorog viđenja, hvala, hvala, još jednom, doviđenja! — I konačno odlaze.

Promiču opet hodnikom, silaze stepenicama, dobrostivo se os­mjehuju vrataru. Viktor vadi iz džepa mali zveckavi svjetlucavi snopić, izabire plosnati mjedeni ključić, brižno ga uvlači u bravi- cu, otključava stražnja vratašca, spušta još malo niže staklo. A Zvonko zbilja nije lijepo učinio, što će samo reći bolesnik, kakvo će mišljenje imati o njemu. A baš je lijep dan, i dobro je što su is­koristili, jer za sutra se već ne zna, za sutra se nikad baš sasvim si­gurno ne zna!... A srećom nema mnogo prašine... A njoj bolesnik zbilja nije napravao tako loš dojam. Ni njemu, ni njemu, on je očekivao gore, mnogo gore... Smještaju se u kola. Viktor sjeda za volan, pripaljuje novu cigaru, namješta zeleni šeširić, zeleni šeši­rić s runolistom, uvlači u kola i posljednju nogu. Zvonko sjeda pored njega. Pleuritično kašljucnu zalupnuta vrata — i kola kreću. Vjerovatno donjim, starim putem.

35.

Jutros sam listao ove bilješke i opet se nasmijao nad samim so­bom. Ako se ne varam, htio sam da ispričam nešto kao “moj ži­

130

vot”, ili možda “moje djetinjstvo”, - a eto sam odlutao u nekakve meditacije, u nekakva maštanja, čak u nekakvo moralisanje! I is­palo je više kao neki “irealni dnevnik”: ne znam sam da li dnevnik nekadašnjih dana, ili ovih sadašnjih, ili možda nekih trećih, ne postojećih dana koji vise van vremena. A mogao bih da ispišem na čelu ovih stranica i naslov: “jedan neosmišljeni životopis”. Ali što mogu kad se moj život sastojao više od takvih buba i fantazi­ja, od igre osjećanja, od potitravanja senzibilnosti, od nekakvog kineskog pozorišta sjena, nego od onih čestitih, četvrtastih činje­nica koje imaju svoje lijepo, sistematizirano mjesto u životu pri­stojnih građana i svoj časni položaj u svijetu egzistentnih stvari! Time, naravno, ne kažem da u njemu nije bilo i krutih, sasvim opipljivih činjenica — o, i te kako opipljivih! Samo, sad mi se čini da su one bile od sporedne, drugorazredne važnosti, i da je uvijek bilo važnije ono nešto što stalno za njima stoji. Praktični događa­ji vanjske su stvari koje spolja na nas nalijeću. To su kao žestoke, iznenadne bolesti, koje katkad jako potresu naš organizam, koje mogu i da ga skrše, ali kad su prošle — prošle su, pa s vremenom se čak i zaborave. A ono drugo je stalna, konstitucionalna svoj- stvenost ili greška našeg organizma, poput šepavosti, ili ljevaštva, ili greške u gradnji oka, i one nas prate do groba; pa zato je svaki naš korak, korak šepavca, svaka naša gesta, gesta ljevaka, a svaki naš pogled prenosi nam u svijest po jednu iskrivljenu sliku stvar­nosti.

- Zašto ne pišeš mjesto da brbljaš? - govorili su mi prijatelji po­nekad. - To bi, doduše, bilo skroz nerealno, ali možda zanimlji­vo. Ili bar zabavno, kao dječja bajka. Pogriješio si put: mjesto vio­line, morao si uzeti u ruke pero.

Taman posla!, mislio sam u sebi. Da sam uzeo pero, danas bi mi isto tako govorili: pogriješio si, za tebe je bila violina. Znam ja već te stvari! Nije stvar u violini ili peru: stvar je u čovjeku, mili moji!

Ipak, katkad sam pokušavao da ih poslušam. No ubrzo sam, i s osjećajam neiskazanog olakšanja, odbacivao pero. Uviđao sam: nema šta, riječ uvijek iznevjeri misao! A pogotovu iznevjeri osje­ćaj. Ili se, moguće, to samo meni događa, zbog nevještine, zbog nedostatka svake majstorije. I teško mogu da iskažem do koje me mjere to poražavalo, do koje mi je mjere unižavala čitavu stvar pomisao da baš sve, ljepota i neljepota, istinitost ili neistinitost,

131

poezija ili nepoezija onoga što hoćemo da kažemo zavisi jedino od vještine ili nevještine, umješnosti ili neumjesnosti. A možda je to, domišljao sam se dalje, pitanje onoga što se zove “imati talenta” ili “ne imati talenta”? Biva, kad riječ iznevjeri misao, kad neće te neće da izrazi ono što mi hoćemo — to se zove “ne imati talenta”; kad ne iznevjeri, kad je poslušna, krotka — “imati talenta”.

I još nešto. S vremenom sam napravio porazno otkriće: gle! sav trud oko formulacije mojih sadržaja nije bio drugo nego nesvje­sno nastojanje da i moje ne baš sasvim banalne misli i zapažanja zaodjenem u što nenapadniju, znači u što banalniju formu! I čim sam više u tom uspijevao, bivao sam zadovoljniji. A kako mi se učinilo da ljudi od struke upravljaju svoje napore baš u suprot­nom pravcu, pomislio sam: očevidno, nisi shvatio u čemu je stvar. Nisam to tjerao iz nekakvih formalno stilskih preokupacija, iz težnje prema klasičnom idealu jasnoće, ili iz ugledanja na ovaj ili onaj uzor. Ne, takve stvari potječu iznutra. To je u suštini ona ista unutrašnja potreba po kojoj nervčik dobro nateže svoje čarape i jezivo šilji svoje olovke. Možda je istog porijekla i moja instink­tivna nepovjerljivost prema svemu što sliči na mistifikaciju, na os- tentiranje nečeg čega stvarno nema, na namjernu osobenost. Ori­ginalnost još nikad nije nikla iz straha od banalnosti. Namjerna originalnost najpouzdaniji mi je simptom odsustva one prave. Čim u knjizi naiđem na mjesto koje mi makar i samo malo zami- riše na mistificiranu personalnost, na zamućivanje zbog zanatske draži ili naprosto zbog mimetiziranja praznine, smjesta naćulim uši. Usumnjičim se kao pijanac koji je u svojoj čaši naslutio tra­gove arsena. I kao što je takva jedna primisao na arsen podobna da nam zatruje čitavo bure vina, ovakva jedna sumnjica može da mi baci sjenu podozrenja na čitavu knjigu, pa i na one stranice koje možda donose žežene istine.

Svjesna težnja za originalnošću nesumnjivo je stvar relativno novijeg datuma. Zanimljivo bi bilo ispitati njenu historiju, utvr­diti njene prve pomole u životu umjetnosti. Klasični umjetnik ni­je je poznavao. On joj se štoviše opirao — ta sve je bilo protiv nje: religije, ustaljeni red svijeta, uvriježeno poštovanje starine. Onda je, da bi se stvarima pribavio ugled i cijena, trebalo mistificirati njihovu starinu, ne njihovu novotu. Čak su i na otkrivanje novih svjetova ljudi kretali pod stijegom otkopavanja starih! Original­

132

nost se mučno probijala kroz naslijeđene sheme i okvire, kroz os- veštane forme, svjesno nespoznata i netražena od umjetnika, upr- kos njemu. Kakav li je čar, i kakvu mutnu, duboku snagu, onda imala! Danas, ona je na dohvat svakome, jeftina stvar, prva želji- ca i početna ambicijica svake intelektualne kaćiperke, svakog umjetničkog pomodarca. Jedna od posljedica prirodne, i sasvim plauzibilne, opče demokratizacije: demokratizacije luksuza. Dale­ko smo od kneževskih baroknih teatara: za četiri franka i pedeset santima svak može da ima svoj stalle de cote na velikoj operi, pa i da dade izvikivati svoje ime za najamna kola koja ga čekaju. Za isto toliki iznos, svak može da s flašom mousseux-a, koji nepobit­no pjenuši, proslavi položeni ispit ili vjeridbu, unapređenje ili kr­štenje novorođenčeta. Intelektualna, a posebno umjetnička origi­nalnost u današnjem svijetu nije skuplja od toga.

Prilično mi je prihvatljiva misao da je osnovni, ili bar najglavni- ji poticaj na pisanje težnja za “oslobođenjem”. I da to važi ne sa­mo za one velike, za spisatelje od ranga, nego, možda još i više, za one najskromnije: najintimnija prepiska, i nikom povjereni za­pisi i dnevnici diktirani su uprav tom težnjom. A pošto taj osjećaj oslobođenja (pouzdano sam zapazio) porasta uporedo sa stepe- nom preciznosti izraza, sasvim mi je shvatljivo ono grčevito upi- njanje za što pedantnijom preciznošću (pedanterija koja je u ovom slučaju sinonim istinoljubivosti), za krajnjom “racionalizacijom iracionalnog”. Fluktuantne sablasti oslobodili smo se tek onda kad smo je fiksirali onako kao što seoski kovač pričavla šišmiša na vrata svoje kovačnice. Satjeravajući je u tamnije zone, mi joj samo omogućavamo dalje tavorenje u gostoljubivim naborima chiaro- scura. Ne sumnjam da je uprav ta žudnja za što potpunijim očiš­ćenjem i oslobođenjem bila ono što je davne, demonom opsjed­nute, živopisce nagonilo da čim preciznije naslikaju đavla na zidu. Da sam kojom srećom ili kojom nesrećom pisac, zacijelo bih pro­gonio sablasti upornošću lovca na glave, ne hajući da li sam time prešao granice zabrana umjetnosti.

(Kažu da je srodna teoriji “oslobođenja”, i iz istog izvora, i teori­ja o “umjetnosti kao kompenzaciji”. Poznavao sam pjesnika fizi­čki neugledna stasom, znatno ispod prosječnoga, koji je u svojim spisima, naprotiv, bio jeziv senzualac i besprimjeran Don Juan. Na njegovim stranicama žene su padale kao pokošene. Bilo je čak

133

i masovnih pokolja: čitave hekatombe ljubaznica! Čitajući njego­ve knjige, podlijegao sam čudnoj optičkoj opsjeni: krajem oka, poput neke mouche volante, zamjećivao sam golog Lakat brade —pe­dalj muža, s pripisanim prijapičnim falusom iz antičkih igara gdje se seta kroz stranice svojih knjiga, onako kao što se za pasjih vru­ćina buržuj koji je otpremio familiju na ljetovanje šeta bez gaćica po odajama svoga pustog stana. I, čudno, poslije toga nisam više vjerovao čak ni njegovim patriotskim stranicama. Uopće, više mu nisam vjerovao ništa. Dozvoljavao sam da može da nas zabavlja dotle dok nas zabavlja, bez pretenzija na kakvo vjerovanje. — Ne, to ne mora da je na vlas isto što i teorija “oslobođenja”!)

Jednu dalju zapreku mom pisanju vidim u tome što sam stra­šno, baš strašno neuk. U izvjesnom smislu, uprav djevičanski ne­uk. Mogu reći da nikad ništa nisam naučio: što god znam (onoli­ko koliko znam i onako kako znam), sve sam to u neku ruku ot­krio. Nalazili su da to ima i svojih dobrih strana.

— Na taj način, ono što znaš, znaš uprav onako i u onom vidu u kome tebi treba i odgovara: to tvoje “znanje” tako reći krojeno ti je po mjeri. Nije konfekcija. A to je svakako neka vrsta luksuza. Zamisli samo: imati svoja znanja fazonirana i oblikovana baš ona­ko kako tvoj mozak treba i kako može da ih primi!

— Pa zar to ne važi uvijek i za svakoga? Ta vjerovatno svak shva­ća onako i u onim oblicima kako njegov mozak može da obuhvati i asimilira!

— He, nije, nije! To se samo tako čini! Ljudi većinom imaju je­dan te isti, standardizirani pojam o stvarima. Nešto kao unifor­mu. A to tvoje, to je individualni luksuz. Ako hoćeš, neki više ap­straktni, platonski luksuz, kao luksuz neuniformisanog dronjav- ca napram uniformi gardijskog oficira. Ali ipak svoje vrste luksuz!

A evo sad kao da sam poslušao njihov savjet. Ta nije valjda da sam pod starost dobio i takve ambicije?! Prije nego sjednem za rad, dugo brišem stakla naočari. Zahuknem ih, pa ih tarem, pa kroza njih pogledam prema svjetlosti, pa ih opet tarem. A kad uniđe moja bolničarka te me zateče gdje pišem (okrenut sam joj leđima, ne vidim je), povuče se na prstima i tiho priklopi vrata - pssst! stari radi! I opet se smijem sam sebi.

Nego, šalu na stranu, u ovom piskaranju našao sam priličnog saveznika protiv samoće i duga vremena. Slušao sam da se mnogi,

134

u već poodmakloj dobi, u kaznioni dadu na pisanje. Isto ovako, iz dugočasnosti i potrebe za nekim, makar i imaginarnim, subesjed- nikom.

A i inače sklonost za pisanje zna da se javi kao popratna pojava date životne dobi. Najčešće kao pubertetska ili klimakterijalna pojava.

Imao sam školskih drugova koji su nekako od svoje šesnaeste pa tamo do dvadeset druge ili treće bili uprav ogorčeni spisatelji, redovno pjesnici. Najkasnije oko dvadeset i pete, to je kod većine naglo prestajalo. Dakako, ukoliko im međutim nije prešlo u rđa- vu naviku, kao griskanje nokata, ili ukoliko za vrijeme tog puber­tetskog spisateljstva nisu našli načina da na njemu fundiraju svoju egzistenciju, pa su kasnije pomislili da zaista nema smisla da joj sad traže drugi, neizvjesniji, osnov. A bivalo je nešto tužno u tom njihovom ostajanju u službi muze “nakon odsluženja roka”, kao kad bivši pacijent ostane i dalje u umobolnici u svojstvu bolniča­ra. Književnost kao klimakterijalna pojava, to je drukčija stvar. To obično spopadne odjednom i žestoko, i ne pušta sve dok pro­ces ne mine. No u tim slučajevima prognoza je redovno povoljna: gotovo bezizuzetno, s prelaskom kritičnog doba prođe i ta po­pratna pojava, ponajviše ne ostavljajući nikakvih posljedica. Onaj prvi slučaj češći je kod muškaraca, ovaj posljednji kod žena; to jest za muškarce je tipičniji poeta praecox a za žene poeta tardivus.

Dalje, kod tipa poeta praecox nerijetko oko dvadeset i pete nastu­pa jedna kriza iz koje poeta praecox izlazi mutiran u kritičara, i ta­kav obično ostaje do konca života. Možda baš toj pojavi kritika ima da zahvali za svoj opstanak. A primijetio sam da je kritika tih kritičara koji su započeli kao pjesnici daleko beskompromisnija od kritike onih drugih, kritičara “iz podloge”. Ljudski shvatljivo! Kad ne možemo da sebi samima postavimo pod pete pedalj po­stamenta, ne preostaje nam nego da svima ostalima za jedan pe­dalj poodsijecamo noge!

A ovo kod mene - ovo je treći slučaj: pisanje kao senilna poja­va. Ni ta pojava nije tako rijetka. Mnogo češća nego što se misli. U nekim godinama, ljudima, pa i sasvim priprostim, dođe svrbež pisanja. Odjednom im se učini da nešto važno imaju da saopće. A pošto, neuki, valjda i ne znaju za druge umjetničke forme — naj­češće upru da pišu testament.

135

Susretao sam stare iseljenike, ljudske odrtine po bolnicama iubožnicama. Poslije trideset, četrdeset godina odiranja svoje bi­jedne mašine po svim kulučenjima u svijetu, praznoruki, goli kao crkveni miševi — odjednom su zaželjeli da pišu testament. Čak i oni koji su otklanjali utjehu posljednje pričesti nisu htjeli da se odreknu zadovoljstva posljednje volje. Jedan od njih, već sasvim krezub i gotovo slijep, sa zastarjelom neprozirnom bionom na oba oka, pokazao se naročito uporan. Odlagali su mu ispunjenje te že­lje od danas do sutra, misleći da će starac zaboraviti. Ali ne! Sva­kog je jutra izlazio nanovo sa svojim zahtjevom. Najzad se nado­vezao mene.

— Hoću da pravim testament. Molim vas, vi pišite, a ja ću vam kazivati u pero.

— Ali za koga testament, kad nikoga svoga nemaš? — nastojao sam da ga razuvjerim.

No starac je ostajao pri svome, tvrdoglav kao dijete. — Ne mari! Hoću da pišem testament! Pa neka se poslije moje smrti pošalje.

— Ali kome, brate dragi, kome da se pošalje?Malko je pošutio. Slijepe oči poigravale su uprte u treperenje

topoline krošnje pred prozorom. Sluzavo zamućene navlake na zjenama ljeskale su se odsjajima nestvarnih daljina.

— Neka se pošalje tamo, preko mora... u Stari kraj!...Ostao sam i ja neko vrijeme bez odgovora, zagledan u ljeskanje

topoline krošnje.— Pa dobro! Kad hoćeš, pišimo! — i uzeo sam pero u ruke. — Ne­

ka mu bude! Neka mu bude, kad ga to zabavlja!Tako govorim sada i sam sebi:— Neka mi bude! Kad me zabavlja, neka mi bude!

36.

Za čitav onaj niz godina koje sam proveo po svijetu u potuca- nju i jurnjavi za opsjenama, slika mog mjesta i djetinjstva prove­dena u njemu lebdjela mi je uokvirena nestvarnošću, poput onog minijaturnog pastelnog pejzaža na poklopcu staroga klavira. Čvr­sto sam vjerovao da je raskid s njim bio konačan i nikad nisam pomislio da bih se nekad u nj mogao vratiti. Ali jednom su me, sasvim neočekivano, pozvali “po službenoj dužnosti”. Svratio sam

136

nakratko i letimično, od danas do sutra. Među kupcima rasparča- nih krpica vinograda i maslinika, posljednjih dijelova imovine ko­ji su još bili ostali upisani na naše ime, izbili su beskonačni pogra­nični sporovi, i sud je najzad odlučio da pozove za svjedoka mene, posljednjeg živog od porodice. Pismeno sam odgovorio da o svim tim stvarima ništa pod bogom ne znam niti pamtim. Pisao sam i starom fra Anđelu, nekadašnjem mom instruktoru u fratarskoj gimnaziji i više-manje jedinoj živoj osobi koju sam u mjestu još poznavao, moleći ga da i on sa svoje strane to izloži sudu, pa da me oprosti od te dužnosti. Uzalud. Parbenici su bili uporni, i sud je ostao pri tome da moram lično doći.

Odvukli su me na sudsko naličje preko brijega, i tako sam još jednom imao prilike da vidim crvenu kuću među vinogradima, sa čije sam terase u djetinjstvu gledao zvijezde. Na toj sam terasi, le­žeći u ljetnim noćima nauznak na kamenim klupama, i sklopio poznanstvo s njima. Čini mi se da se niotkuda one ne vide jasni­je i blistavije nego iz te dolje odakle se ne pruža otvoren vidik ni na koju drugu stranu nego prema gore. I kao da je ona nekako bliža zvijezdama nego ostale tačke zemljine kore.

Sjećam se iz djetinjstva odlazaka u te vinograde. Udaljeni su svega sedam ili osam kilometara od mjesta, ali su se pripreme za odlazak vršile kao za dugo i daleko putovanje. Udolina pjeskovite zemlje s crvenom kućicom usred vinograda ležala je iza brijega. Ta prepreka i s njom skopčana tegobnost putovanja činili su da je udaljenost izgledala nesravnjivo veća, pa su stoga odlasci “u vino­grade” poduzimani rijetko, s dugim premišljanjem, i ne bez ne­kog stvarnijeg razloga. Zato je odlazak “u vinograde” predstav­ljao za sve u kući stalnu želju i neistrošenu radost kojoj je podrža­vala čar njena tegobna i rijetka ostvarljivost.

Tek na vrhu brijega, poslije napornog uspinjanja vrletnom pri- sojnom strminom, zahvatio bi oznojenog putnika dah vjetra sa ši­rine i pukao bi mu pred očima pogled na crvenu poljsku kućicu: mala kocka sa od sunca izmučenom pompejanskom bojom žbu­ke, s bijelim kamenim pragovima i s krovom od ispranih, izbli- jedjelih, mahovinom obraslih crepova. Oko kuće nekoliko tma- stozelenih čempresa, žilavih i otpornih, odnjegovanih dugim suša­ma, ljutim pripekama i zimskim burama, a pred kućom, na maloj popločenoj četvorini, kamene klupe i velika lozova odrina. Iza ku­

137

će, zaštićena hladom same zgrade i uzanošću prostora prokopa­nog u strmini, bila je hladovita gustijerna.

Djedovi odlasci “u vinograde” postavljeni su odnekud na veliku nogu, s izvjesnom obrednom pompom, i imali su vid pohoda. Pred načelničkom kućom na obali, s kamenim balkonom i s četiri kržljava bagrema, dugo je čekala, topćući nestrpljivo nogama i energično rastjerujući repom muhe, velika crna mazga sa zelenim i crvenim kićankama, koje su joj klepetale po očima. Na njoj će djed, s važnim nabranim obrvama i s odebljalim orlovskim nosom pod obodom tropskog šešira, preći preko brijega. To je bilo nešto kao Hanibalov prelazak preko Alpa. Na dvije ili tri druge, neu- glednije mazge, koje su mirno čekale opuštenih vratova u oskud­noj sjeni bagremovih krošanja, natovarit će se zaira i oprema, ne računajući ono što je već ranije poslano da tamo spremno dočeka. Jedna od tih mazgi bila je rezervirana za prenos samog djedovog pokretnog tuša. Bio je to velik limeni pladanj u čiji su se obod uti­cale tri motke, koje su na svom vrhu podržavale posudu vode sa šupljikavim sitom na dnu. Na obodu pladnja bila je mala ručna pumpa kojom se voda, jedanput salivena odozgo, dala opet po­tjerati gore u posudu kroz tanku cijev pričvršćenu uz jednu od onih triju motaka. Sve u svemu, jedan mali monument. Nešto sli­čna onim glorijetima na tri klasična stupa kakve su znale sijati vi­še vojne komande posvuda gdje su neko vrijeme držale vlast i ka­kve su napoleonski generali i vojni namjesnici obilato posijali po mnogim stranama Evrope. Samo što je ovaj djedov monument, za razliku od onih kamenih, bio prenosiv. I to prenosiv na mazgi. Praktično. Da su se oni generali kojom srećom tome dosjetili, možda bi i oni to bili usvojili, pa bi pravili prenosive klasične glo- rijete, koje bi, u tom slučaju, putovale zajedno s vojnom komo­rom, možda sve do u daleke ruske stepe.

Kad je u vinograde odlazila i baka, a to je bivalo mnogo rjeđe, putovao je još jedan mali tuš, još prenosiviji od djedovog. Ali nje­mu nije pristojala počast posebne mazge već je tovaren uz ostali prtljag. Izgleda da je u porodici postojala jedna žica manije za prenosivim tuševima. Pitam se od čega su se ti ljudi imali da tako strasno peru. Ovaj bakin tuš bio je u kovčežiću. Izvana, sasvim obični putni kovčežić, i to nevelik. U njemu se nalazila opet kao neka plitica ili zdjela, od navoštena platna, koja se dala previti i

138

složiti, i posuda za nekoliko litara vode: posuda bi se okačila o zid, a iz nje je gumena cijev dovodila vodu u ručku četke, i kupač se prao, više simbolički nego stvarno, trljajući se oprezno četkom iz­među čijih je čekinja nailazio skroman mlaz vode. Može se zami­sliti koliko je umješnosti i iskustva trebalo pa da se čovjek time okupa. Baka se hvalila da ona ne prelije ni kap vode preko ruba zdjele od voštana platna. Ja sam bio prosto lud za tim tušem-ne- cessaire-om, i nebrojeno sam puta, u časovima bakine nježnosti za me, uzimao među dlanove njene malko smežurane ruke, sasvim joj vedro gledao u oči i žudno pitao:

- Bakice, hoćeš li meni pokloniti taj tuš kad budem veliki?A u sebi sam zapravo mislio: “hoćeš li ga meni ostaviti kad um­

reš". I možda sam joj, zbog tog tuša, nesvjesno želio što skoriju smrt. Svakako, neku idiličnu, raznježenu smrt, s mnogo rujne zvonjave zvona, s mnogo cvijeća, i vijenaca, i sažalnih brzojava, i služinskog bugarenja, i s pogrebom kakav se u mjestu ne pamti. I s mnogo mojih rođenih suza, i s mnogo glađenja po glavi zbog tih suza. Jedna je mala anticipacija tog ganuća navirala u moje oči već u času kad sam to bakicu pitao, a od toga bi se ovlažile i njene oči. Ja bih joj tad priklonio glavu u krilo, a ona me dragala i milo­vala. Skotrljala bi joj se suza i zaškakljala me po ježuljivo osjetlji­voj koži na vratu ispod uha. Građanska porodična idila.

U doba berbe cijela bi dolja jeknula vrevom i glasovima berača. Zujale su ose oko tijeskova i kružile u zlatnim spiralama nad ko­ševima grožđa, u polusjeni su titrale žižave zavjese mušica, a suhi bijeli kameni pragovi žedni od sunca, zaštrapani cijeđom, brzo su upijali rumene kapljice koje su naglo modrile. Litije osmaglih lju­di sanosile su iz udaljenih lazova vinograda u kozjim mješinama nestašno, tek istiješteno vino. Niza strme staze pod njihovim me­kim koracima ronili su se obluci, a trbušaste mješine sjedile su im razmetnički za šijom, u blaženom gavanskom ljuljuškanju, izdi­gnute u sunce nad oznojenim i preplanulim licima. Promicala je od jutra do mraka neprekinuta čreda plećatih muških spodoba pod teretom, u košuljama od modrog izblijedjelog platna, ostav­ljajući za sobom na vrletnim puteljcima brazdu oštrog mirisa zno­ja pomiješana s mirisom razgažena vrijeska i metvice. Predahnuli bi kratko u hladovini konobe odvalivši teret s ramena, oslonjeni mrkom rukom o velike badnjeve, u kojima je šaporio mošt neu­

139

mornim šumorenjem proljetnoga mora. Prisjećajući se opomena starijih potvrđenih pričom o djetetu koje je ugušio miris mošta, zamolio bih kojeg radnika da me izdigne i nadnese nad badanj: sklapao sam vjeđe i opajao se tim živim šumorom što me odozdo zakađivao mirijadama mjehurića koji su mi draškali nozdrve, go­licali sluzokožu, škakljali dušnik i tjerali na kašalj omamljujući me i oduzimljući mi dah, s osjećajem slatkog gušenja.

Kad bi berba završila, pozatvarali bi se zeleni kapci na kućici, i mi smo odlazili. Kretao je karavan mazga natovarenih kovčezima i tuševima, prebacivao se preko bila i silazio u varošicu. A mlado je vino ostajalo da čami, zarobljeno u mraku bačava, kao u lijesu. Za zimskih sunčanih dana opet smo dolazili. I tad su opet redovi osmaglih ljudi gonili mazge natovarene kozjim mješinama, sad već staloženog, sazrelog vina, i silazili prečacima i nogostupima dolje prema moru, gdje je u malom zaljevu čekala lađa koja je či­tavu sedmicu punila svoju utrobu tim bućkavim teretom. I tako je vino, poteklo iz sunčane udoline sa crvenom kućicom u sredi­ni, još natrunjeno ljuskicama sunca, ulazilo u žile onog čađavog međunarodnog vinskog krvotoka i započinjalo svoj slijepi, nevolj- nički život vucaranja kroz transportne tenkove, kroz željezne va- gone-cisterne, kroz crna gumena crijeva sipljivih pumpa, dok se najzad ne bi smirilo u podrumima dalekih magičnih gradova. A odatle se iz golemih betonsknh bačava točkalo i razlijevalo po vi­notočjima i kletima i Weinstubama s kockastim stolnjacima, s te­škim hrastovim stocima i s čivilucima od jelenjih rogova.

Sad je crvena kuća bila zapuštena i oronula, namještaj raznesen, žbuka olupljena, a prozorski kapci protruli i klimavi. Kamen po­svuda zaštrapan otopinom modre galice, čempresi nakazno osa­kaćeni, potkresani do iznad dohvata ispružene ruke. Parbenici su me vodali po vinogradima, u međusobnom natezanju i nadviki­vanju, i tražili od mene da kažem gdje je bila međa i dokle je pro­dano jednome a dokle drugome. Gazio sam kao somnambul, no­ge su mi upadale u griblje i jazove, oko gležanja mi se obavijao slak i kupina, a iz gustiša su nenadno preda mnom prhala jata prepelica. Oni su mi vikali svaki u po jedno uho i potpuno me proglušavali, a ja sam teturao i spoticao se, i nisam umio da ka­žem ništa. Trudio sam se da svojom riječi ne odmognem ni jed­nome ni drugome, i na pogled razočaranog lica jednoga od njih

140

opozivao ono što sam maločas rekao, i naknadno ublažavao gdje mi se činilo da sam bio i previše apodiktičan, i pravio ograde, i do­zvoljavao sumnje, i uvijek ponovo isticao moju slabu memoriju, i branio se vremenskom udaljenošću koja me dijeli “od svega to­ga”. Ali oni su bili nenasiti mog svjedočenja i mojih muka, i tru­dili se da me podsjete, da razbude moje uspavano pamćenje, da iz njega iščeprkaju i ono čega u njemu nikad nije bilo.

Vratili smo se rano poslijepodne, još za visoka sunca, zaprašene obuće i s čičcima na nogavicama, malko preplanuli u licu, s umo­rom u listovima. Parbenici su koracali naprijed, utihnuli, ponešto malaksali i oni, zagledani u zemlju preda se, ne baš zadovoljni ali ni sasvim nezadovoljni, računajući valjda da sam, sve u svemu, odmogao jednome koliko i drugome. A ja sam bio zadovoljan i tim što sam bio umjereno štetan i umjereno koristan i što nisam pretjerano ozlojedio ni jednoga ni drugoga. Mora da sam im na­pravio dojam čovjeka koji neće naškoditi osim nehotice, no koga nikako nije dobro pozivati za svjedoka.

Na ulazu u mjesto oprostio sam se od suca i zapisničara i, malko nesigurnije, od stuženih parbenika, pa se uputio u samostan da posjetim moga fra Anđela.

37.

Sjedili smo na kamenoj klupi u trijemu i razgovarali. Trijem je oko nas putovao smirenim ritmom svojih lukova uvirući neumor­no sam u se, kao prsten. Kao vječnost.

Volio sam ga. On me učio počecima latinskoga i spremao za prelazak u gimnaziju u gradu. Pričalo se među đacima da je ne­kad bio kavalerijski oficir. I mislim da je to bilo ono što me u po­četku najviše k njemu privuklo. Sjećam se da ni onda nisam mno­go vjerovao u tu priču. Ali kad sam čuo da u svojoj ćeliji čuva u kovčegu kao uspomenu svoju oficirsku sablju i kapu, ta još manje vjerovatna priča djelovala je tako da je osnažila onu prvu. U sa­mostanu je uživao neki izuzetan položaj, malko po strani od svih važnijih samostanskih poslova i osjetljivijih dužnosti. Povjeravali su mu pouku đaka u nižim razredima iz latinskoga i povijesti. Inače, poštovali su ga kao umna i obrazovana, ali umna i obrazo­vana na neki nefratarski način. Među bradatim liberalima u dje­

141

dovoj blagovaonici uživao je mnogo simpatija i glas tolerantna čovjeka. A njemu kao da je to silno godilo. Koliko bi ga god s jed­ne strane ojadilo kad bi vidio da ga u samostanu ne smatraju rev­nim i dovoljno militantnim fratrom, toliko mu je s druge strane pravilo zadovoljstvo što u protivničkom taboru imaju dobro miš­ljenje o njemu. I to je, čini mi se, sasvim shvatljivo. A to ne treba vulgarno tumačiti nekakvim oportunizmom ili slabićkim namigi­vanjem i na jednu i na drugu stranu. Ima mnogo, veoma mnogo ljudi koji ne pristaju sasvim i potpuno uza se, koji ne stoje čita­vom svojom težinom na svojoj strani; ljudi koji imaju svoje miš­ljenje, ali koji pomalo simpatiziraju i sa protivničkim. Čudna ko- keterija, ali eto takva! (Jer to je, mislim, u stvari samo neka vrsta intelektualne koketerije.) To su oni koji će progonjenom pristaši druge stranke pružiti zaklona, skrivati ga u svojoj kući, dati mu svoje odijelo da se preruši, omogućiti mu bijeg preko mora krijum­čarskim noćnim brodom, pod mutnom mjesečinom. Ponav­ljam, bilo bi plitko i vulgarno misliti da je to naprosto oportuni­zam, i da je sve u tome. Ne, ljudi ipak nisu tako jednostavni. Ima tu i neke djetinje slabosti za sve što sliči na avanturu. Ali ni to nije sve. Postoji u ljudima nešto što ih tjera iz njihovog vlastitog kuta gledanja, nešto što ih nagoni da budu pomalo pristaše svojih pro­tivnika. To, mislim, izvire iz jedne osnovne istine o ljudima: svi mi jako volimo sebe, svi smo mi silno zaljubljeni u sve što je naše, svi mi strasno želimo da budemo “mi”. Ali, isto tako strasno želimo i da budemo “drugi”. Ima neka posebna, nama nedostupna draž (i u toj nedostupnosti baš i leži demon te draži) u onome što ni­smo mi, ondje gdje nismo mi. Prosto kao da zavidimo drugima na tome što su drugi a ne mi! I te dvije suprotne istine uporedo žive i djeluju u nama, kao i tolike druge suprotne istine. O, đavol­ski li zamamljive, zavisti dostojne stvari: biti “drugi”! Ne, ne mis­lim da je to znak slabosti, ništavnosti. Čini mi se da je to napro­sto jedan repić težnje za univerzalnošću. Jer biti u isti mah i “mi” i “drugi” — ne znači li to u neku ruku biti ni više ni manje nego gospod bog? — Takav je pomalo bio i fra Anđelo.

Gledao sam svijetlo limunovo granje i stare grmove rascvalih oleandra u dobroj zaklonici samostanskog trijema. Vršak vitkog, stasitog libanskog cedra u sredini nadvisivao je okolne krovove. Eto opet sjedim u tišini tog omeđenog, zaštićenog prostora. Tu je

142

sve ostalo nepromijenjeno, u toj zavjetrini od vremena. Imam osje­ćaj kao da sam pred ulazom izvukao sat iz džepa i jednostavno mu okrenuo kazaljke natrag za pola kruga, ili za čitav krug - za čitav jedan ljudski vijek. I kao da sam se opet našao, dijete u naručju da­dilje, u uljuljkujućem krilu te zatišine, u neslutnosti tvrdoća života i bura koje viju napolju. Kao da opet sjedim na šarenom sagu dječ­jih maštanja i slušam basne o mudrim životinjama koje znaju ljud­ski govor, a imaju meki glas djeteta i razborito srce starca. Slušam pričanja o dobrom bogi, o čistom srcu, koje uvijek i neminovno na kraju nadvladava tmušu, o sreći umrle djece, koja odmah postaju plavokosi anđeli s košutskom tugom od suzne dobrote u pogledu. I pred mojim očima opet se stvaraju slike nekih beskrvnih, veleb­no praznukavih trajanja, nekih prorijetkih plavkastih prostora koji se steru i steru bez kraja, samo se roje i kuljaju, kao oblaci iz mađioničareva rukava. - Odjednom mi pade na um, gotovo vidno otisnuto, kao sastavljeno iz štamparskih slova: “od čega sve ljudi žive?” Pomislih: od čega li živi, čime li je ispunjen ovaj starac pored mene? Cime se intimno hrani? Ispunja li ga još ono isto što ga je ispunjalo prije dvadeset, trideset godina? I, ma kakva bila ta hrana, kako da mu traje toliko dugo vrijeme? Izlanem, sasvim iznenada:

- Kažite mi, fra Anđelo: postoji li bog?On se nasmjehnu.-Hm!...Gledao je u kapice svojih cipela, koje je ravnomjerno primicao

i odmicao jednu od druge. A onda, ne prekidajući tu igru (znao je za moje nekadašnje djetinjarije i fantazije):

- A postoji li tvoj Bućko?- Pa... u mojim mislima postoji. Postoji kao jedan “sadržaj moje

svijesti”, kako se ono kaže.- Eto, dozvoli da bar tako postoji i moj bog.- Znači, svak ima svog Bućka, — nasmijem se bezazleno. — Svak

se zabavlja kako zna i umije.I smjesta se pokajem: ne znam kako sam došao na to da, iz duga

vremena i za vlastitu zabavicu, bez poštovanja kopkam po unutraš­njosti smirena čovjeka. Zašto načinjati čovjeku krov nad glavom sa­mo zato što nije neka naročito solidna arhitektura, i izgoniti ga na nevrijeme? Nije li bolja i traljava teza od suhog bananinog lišća, pa čak i streha od starih crkvenih krpa, nego lutanje po nevremenu?

143

Jer, znam dobro, kad se prezre i napusti jedan zaklon, najčešće se ne nađe nikakav drugi: onaj isti nemir prevladavanja i neprestanog oslobađanja zna postati demon koji nas goni dalje te odbacujemo redom sve šanse spasenja, rušimo sva jedva izborena usklađenja, re­metimo s mukom postignuta ravnovjesja, i svaki nam je zaklon ko- načište za samu jednu noć. Ali on se pravio kao da je prečuo. Tako se držao i nekad davno u školi kad bi kogod izvalio što nezgodno.

- Naravno, - produži on prelazeći superiorno preko upadice, - to je smiješno vama, “slobodnim duhovima”.

- Kakvi “slobodni duhovi”, moj oče! - odmahnem ja. - Ta ima li neslobodnijeg duha od mene? Čemu li sve ja ne robujem!... Ta­kva su uostalom, čini mi se, sva oslobođenja: čovjek se oslobodi jednog robovanja da bi tim samim odmah potpao pod stotinu drugih, nestalnih, promjenljivih, ćudljivih, gotovo redovno težih i bolnijih od onog ranijega. I obično takav “oslobođeni čovjek”, moj oče, uskoro uvidi da nema kutkamo, pa se najmi u novog, još goreg gospodara: kad robuješ jednom gospodaru, bar imaš neki svoj red, stalnost, neku svoju sigurnost! Nekakav svoj zajamčeni, pa makar kakav, ručak i večeru, i miran ležaj. A ovako — ...

Ovaj izljev kao da je starome pružio malu zadovoljštinu. A i meni je bilo milo što sam nekako stvar zagladio. Ta ne razgovara se, na koncu konca, uvijek i samo zato da bi neko nekoga o neče­mu uvjerio ili razuvjerio! Razgovor može da bude ugodan, pa i či­sto duši potreban, i bez toga - puko i bez zadnje namjere reda- nje, alterniranje, suprotstavljanje misli, nizanje raspoloženja, smjenjivanje ugođaja, u čijem samom slijedu i protjecanju leži nji­hov smisao i njihova svrha. Kao što ni redanje, alterniranje, su­protstavljanje tema u nekoj simfoniji ne biva zato da bi na kraju neko nekoga o nečemu uvjerio, neko nekome nešto dokazao. Ali ljudi su često kao djeca ili kao primitivci, koji ne umiju izmisliti drukčije igre nego na sliku i priliku borbe: igre s kopljima, sa suli­cama, s bojnom vikom. “Ples s mačevima", “Igra sa sedam handža- ra”, “Poskoinica r odsječenim glavama” i tome slično. Sve sami šušti, krvavi Ijudožderski folklor! — Stari je nastavio mirno:

- Da, postoji uprav tako: kao jedan “sadržaj moje svijesti”.- Uistinu, takvo je postojanje, za jednog boga, sasvim dovoljno,

— saglasim se ja. - Po mom ličnom ukusu, bog postaje pomalo te­žak tek onda kad počne zadobijati izvjesne volitivne funkcije.

144

Stari se nije obazro na ovakvo moje povlađivanje.— ... Uostalom, ti si sam nekad, kao mladac, govoreći o svome

Bućku, znao gorljivo objašnjavati kako “sve što je jednom stvore­no, sve što je u jednom hipu i samo pomišljeno, živi i živjet će do konca, neoporecivo i neuništivo”... Doduše, ima i veoma naivnih predstava o bogu: naivni i bezazleni ljudi imaju naivne i bezazlene predstave o svemu, pa i o svome bogu. Sjećam se, ti si se podsmi- jevao takvim predstavama boga — to je onda bilo jako u modi. Upravljao si strelice svoje duhovitosti, s izvjesnom mladenačkom samodopadnošću, na tog boga koji “bradat i bosonog sjedi na grani od oblaka i žmiri na ovaj grešni svijet kroz školski istostra- nični trokut”. Premda, uzgred rečeno, ako se Bućko, koji je tako­đer samo jedan “sadržaj svijesti”, može zamišljati sa solupima i raskrečenih nogu, zašto neko prostodušan ne bi mogao i boga za­mišljati bradata i bosonoga? Čak i takav bog još uvijek ima svoju vrijednost... (O, o! stari pomalo prelazi u ofenzivu — pomislim ja.)... Ali mi smo ljudi nepravedni, ne dozvoljavamo drugome ni onu istu mjeru naivnosti koju dozvoljavamo sebi. Pa ni onda kad je ta naivnost drugima nasušni hljebac, a nama samo estetska igrarija, zabavica mašte.

Već sam se bio pokajao što sam izazvao taj besmisleni razgovor, ali sad je bilo kasno. Trebalo je pustiti da stari očita svoje. Tek onako, ne da bih ga pobijao, već samo da u neku ruku opravdam moje “pozicije”, te da pred starcem ne ispadnem, i sad, poslije to­liko godina, baš sasvim neozbiljan i vjetroglav, ja odvratim:

— No uprav u tom i jest stvar, oče: ja sam sve to zamišljao samo onako, za zabavicu, kao što vi kažete. To jest s punom sviješću da moj Bućko realno ne postoji. Ili tačnije, s punom nebrigom da li realno postoji ili ne postoji...

Ali stari nije upuštao:— A, molim te, što to znači, u tvojim ustima, “realno postojati”?

Uvijek si pobijao taj pojam “realnog postojanja”, dokazivao nje­govu apsurdnost, nemogućnost da se on razumno i prihvatljivo postavi, štoviše svoju nesposobnost da ga shvatiš — a sad se odjed­nom eto pozivaš na nj! Sto si mislio pod tim “realno postoji”? Tre­ba li to da znači postojati kao fizička stvar? Ako je tako, lako će­mo se sporazumjeti: kao takav, bog doduše ne postoji. (Tu smo! Stara vjeroučiteljska mudrost, sjećam se još iz nižih razreda!) Ali

145

na taj način ne postoji ni “radost”, ni “bol”, ni “ljepota”, ni “do­življaj ljepote”, ni “iživljavanje”, ni “osjećaj života”, “sveživota”, ni “moji životni sadržaji”, ni toliko drugih lijepih i hvalevrijednih stvari na koje se ti i tebi srodni svaki čas pozivate. No ako sve te stvari ipak na neki drugi način postoje — a prepuštam tebi da taj drugi način postojanja zamisliš i “konstruiraš” kako god hoćeš —, zaista ne znam što bi te priječilo da neiscrpnom nizu tih lijepih stvari skromno nadodaš i moga boga.

— Ne smijete se, oče, pozivati na te moje djetinjske mudrolije!... Uostalom, nisam ja nipošto tako apsolutni, tako beskompromis­ni negator kao što vi zamišljate.

Na starčevu licu kao da se porodio tračak nade.— A kako onda glasi tvoj odgovor na to pitanje?— Za nekoga ko me pozna kao vi, moj oče, mislim da se moj od­

govor da lako predvidjeti: boga u isti mah i ima i nema. I dobro je što je tako. Ne bi li, i tu kao i u svemu drugome, bila izgublje­na polovica čitave stvari kad bi boga ili samo bilo ili samo ne bilo? Zar i vjerovanje u dobro ili zlo, u ljepotu ili rugobu života, u nje­govo bogatstvo smisla i punoću sadržaja ili u njegovu pustotu i besciljnost, i tako dalje i tako dalje, nisu samo dijalektički mo­menti naše žive ličnosti? I ne ležimo li mi čitavom svojom teži­nom podjednako i u jednima i u drugima od tih suprotnih afirma­cija? Nismo li ovi isti mi koji jesmo i kakvi jesmo ujedno i dobri i zli, i podli i plemeniti, i cinični i sentimentalni, i nevini i razvrat­ni? Pa tako je i s našim vjerovanjima. Ne vjerujemo li, ovi isti mi, bilo svjesno ili nesvjesno, sad u jedno sad u sasvim suprotno, ne nosimo li, ovi isti mi, prema istim stvarima skroz nejednaku i ne­postojanu vjeru? A oni koji drže da stalno i postojano i uvijek jed­nako čvrsto u nešto vjeruju, samo podliježu, moj oče, jednoj lakoj obmani: oni dosljedno i postojano tek misle svoje vjerovanje, da­leko od toga da bi ga dosljedno i postojano vjerovali. Vjerovanje je spontana stvar. Uvjerenje je jedan osjećaj. A na području osje­ćaja, tih spontanih iracionalnih unutrašnjih fakata, ko zna od čega sve zavisnih i ko zna kakvim sve psihičkim, fiziološkim, meteoro­loškim i nebrojenim drugim momentima influensiranih, modifici­ranih, upravljenih, — potpuno je besmisleno govoriti o dosljedno­sti, o postojanosti. I zato, kad neko kaže da je ustrajan u svome vjerovanju, to stvarno znači samo da je ustrajan u svojoj odluci da

146

će vjerovati, ili, u najboljem slučaju, u svojoj obmani da doista vjeruje. Još kao djetetu bila mi je smiješna ta obmana o konstant­nom i dosljednom vjerovanju u nešto, i uopće o konstantnosti i statičkoj jednakosti osjećaja. Bilo mi je, na primjer, jasno, gotovo očevidno, da liberali koji su se sastajali u djedovoj blagovaonici nisu nipošto bili jednako liberali ujutro i poslije podne, ili odmah poslije ručka, na pun želudac, kad bi legli da odspavaju sat-dva sijeste, i nešto kasnije, kad bi, s novim brojem Glasa građanina pod pazuhom, došli na posijelo i razgovor. Nema li trunak istine u tome da nam milionski zgoditak na lutriji neće učiniti nipošto jednaku radost u raznim momentima jednog istog dana? Kad bi me u četiri sata u zoru probudio telegram koji mi to javlja, pri­znajem, ja bih lično volio da je samo pola miliona ali da je tele­gram stigao u devet ujutro. A tako je i sa svime drugim na po­dručju osjećaja. Ni smrt drage osobe neće nam u raznim momen­tima uzrokovati potpuno isti osjećaj bola. Možda to zvuči ružno, možda to zvuči cinično. Ali to nije ni lijepo, ni ružno, ni cinično, ni necinično: to je naprosto istinito; ako hoćete, nažalost istinito, i ništa više. Jedna duboka i sasvim jednostavna istina o ljudima, koja, kao takva, ne može biti ni lijepa ni ružna. Naši osjećaji lju­bavi, svih mogućih vrsta, naši osjećaji privrženosti, odanosti, zah­valnosti, udivljenja, i tako dalje i tako dalje, daleko od toga da bi bili uvijek konstantni, u svakom su momentu, naprotiv, raznoli­ki, nejednako duboki, nejednako intenzivni, nejednako korjeniti, različito obojeni. Oni su niti neke pređe, čas deblje čas tanje, koje neprestano mijenjaju boju i nijansu. Ako je, dakle, tu nešto kon­stantno, konstantna je samo naša hvalevrijedna volja da naši osje­ćaji i naša uvjerenja budu uvijek dosljedno jednaka, naš moralni sud da to treba da tako bude, i, eventualno, naša obmana da to doista i jest tako. A ako ovakvo gledanje izgleda nemoralno, tad tobožnju moralnost onih drugih sačinjava isključivo njihova bona fides, s kojom podliježu toj obmani. Jer u samoj suštini, između njih i onih nemoralnih nema nikakve razlike. A ono što omogu­ćuje tu obmanu, to je naša slaba analitička moć i naša još nerazvi­jena vještina analize na području osjećaja, kao i odsustvo utvrđe­nih kriterija i praktičnih pomagala za mjerenje. O, kad bi ta po­magala i ti kriteriji postojali, vidjeli biste vi, moj oče, nad čime bi se sve svijet imao prilike da zgrane!... Pa pošto je i uvjerenje samo

147

jedan osjećaj ili jedno duševno stanje, i ništa drugo (ja, na prim­jer, — možete mi se smijati koliko god hoćete - nastupe uvjereno­sti osjećam čisto fizički, kao neko toplo gamizanje iznutra), razum­ljivo je što je i ono podložno toj vječitoj fluktuaciji, tom nepresta­nom naizmjeničnom tanjenju i debljanju svoje niti.

— Sto govoriš, sinko, što govoriš!... Ja te samo slušam i pitam se u sebi: kako možeš tako neozbiljno raspravljati o tim stvarima, tako olako udarati u same temelje na kojima počiva ljudsko druš­tvo otkad god je izišlo iz životinjskog stanja! Na mjesto bilo koje zakonitosti, dosljednosti, etičkog načela, ti postavljaš proizvolj­nost, puku proizvoljnost!...

— Imate sasvim pravo, oče. Nije red tako neozbiljno govoriti o nečemu što je za dugi niz milenija ljudima bilo alfa i omega u nji­hovom mučnom pentranju, u njihovom crvljem koprcanju pod hladnim bešćutnim svodom. Ali ako hoćete da kažem ozbiljnije, a ujedno iskrenije, moju misao, stari bog je mrtav, bespovratno mrtav. A, što je najgore, izgleda da još ništa nije uspjelo da ga ko- liko-toliko efikasno zamijeni. I vjerovatno ga za još dogledno vri­jeme neće zamijeniti. Uvjere sam da je njegova smrt, kao što to već biva kod prelomnih doga ;aja u historiji, bila nesravnjivo veći događaj u povijesti čovječanstva nego što su to savremenici i slu­tili. I kad nekad materijalistički historičari čovječanstva budu o tome pisali, ne sumnjam da će taj događaj uzeti kao jedan od pre­lomnih fakata, kao jednu od onih epohalnih vododjelnica u povi­jesti čovjekova razvitka. Događaj možda ravan momentu kad je u ljudskoj životinji nikao prvi tračak svijesti o sebi i o svojoj smrti. Sve što su ljudi, bar dosad, pokušali izmisliti i postaviti na njego­vo mjesto - “društvo”, “čovječanstvo”, “beskonačnost svemira”, “besmrtnost vrste” i tome slično — pokazalo se daleko premaleno i nepasionantno a da bi ga moglo nadomjestiti. Jer on je, pored ostalih svojih nedostataka (da ne upadam u demagogiju onog naj­običnijeg: da se mogao upotrebiti u cilju i na opravdanje svakoja­kih praktičnih nepodopština), imao i onaj najglavniji, koji je ujed­no bio i njegov najjači adut: što nije postojao, što je bio izmišljen. I baš odatle crpao je i svoju nenadmašnu prednost pred svime što bi moglo pretendirati da ga zamijeni: veličinu i čudesnost kakvu mogu da imaju samo produkti fantazije. Jer, u fantaziji, na polju izmišljanja, sasvim je lako olinama nadodavati nule u beskraj, po­

148

dizati ih na beskonačne potencije, snabdijevati porod naše mašte i takvim atributama kao što su posvudašnjost, svesvijest, savršen­stvo, bezgranična milost i tako dalje... Danas, naravno, to više ni­je moguće. Takva izuzetna sreća privilegija je samo doba djetinj­stva čovječanstva, proljeća ljudskog roda, zlatnog doba kad je mla­do čovječanstvo živjelo u zemaljskom raju fantazije, u carstvu mi- tosa. Ali sad, kad je čovječanstvo konačno izišlo iz doba svog dje­tinjstva, pale su na nas ozbiljne brige, brige odraslih...

Moje su čedne filozofske rezerve bile već podosta iscrpene. A bi­la me minula i želja za pravdanjem. I odjednom, na pogled oja­đenog starca, živo zaželim da sklopim nagodbu, pa makar i po ci­jenu kapitulacije. Kad god sam se u životu ogorčeno pravdao, to je uvijek bilo više iz temperamenta nego iz čvrstoće uvjerenja; i kad to kažem, čini mi se da ističem nešto na svoje opravdanje. Ni­kad, ni u mladosti, nisam smatrao da dokazati svoju tezu ili tri­jumfirati sa svojim mišljenjem predstavlja, na nekom općem ljud­skom planu, veću vrijednost nego ne zagorčati čovjeka i ne pore­metiti jednu, makar kako skromnu, harmoniju.

— Tačno kažete, oče. Ja zbilja nikad u životu nisam ništa ozbilj­no i dokraja domislio. Sve ovo što sam rekao vrijedi možda samo za mene, prosto zato što sam eto takav kakav sam, a za druge je to, sasvim vjerovatno, čisti apsurd i besmisao...

— Nije to stvar fantazije ili potreba za mitosom: to je stvar vje­rovanja. Bog će živjeti sve dotle dok ljudi budu imali potrebu vje­rovanja. A ta je potreba u čovjeku osnovna i neiskorjenjiva... Ne­go ne bih htio da izgleda kao da vršim nasilje nad tvojom sav­ješću, da tjeram nekakav prozelitizam. Ako se sjećaš, ja vam ni­kad, ni onda dok ste bili djeca, nisam nametao načine i oblike va­šeg vjerovanja. A najmanje sam vam usađivao nekakvog boga po­put onoga s bradom i s istostraničnim trokutom. Bio sam zado­voljan da vam usadim boga barem i samo kao jedan “sadržaj svi­jesti”, uvjeren da će sve ostalo doći samo po sebi, kad i ako ima da dođe. Mislim da nikad nisam bio zaguljen. Ništa vam nisam na silu naturao, dozvoljavao sam vam da kažete otvoreno ono što mislite...

— To je živa istina, oče, mora se po duši reći, — požurim se da mu priznam. — Vi ste uvijek bili jako tolerantan, jako popustljiv, s vama se uvijek moglo nekako na kraj izići. Baš “liberalan fra­

149

tar”, kako su vas zvali u našoj blagovaonici. Sjećam se kako ste se onih izbora angažirali za mog djeda, kao liberalnog kandidata, i neprilika koje ste zbog toga imali u samostanu.

Nasmijao se. Starac je bio vidno polaskan. Ipak, nije htio da s tim bude završena partija.

— Eto, tako dakle stoji stvar s mojim bogom i s tvojim Bućkom. Kako vidiš, — nadoda polušaljivo, — nisam pretjeranih zahtjeva, uprav sam minimalista: tražim samo ravnopravnost, želim da s is­tom logikom postupaš prema jednome i prema drugome.

Sa klatna zaljuljanog iznad naših glava otkinu se, kao preko vo­lje, najprije jedan otkucaj, pa za njim drugi, treći. Starac se skruši.

38.

Brujala je nad našim glavama predvečernja zvonjava, rujna, vruća, obilata — onakva kakvu je znam i nosim u sebi iz djetinj­stva. Padala je na naša pogrbljena pleća oslonjena o mlake crven­kaste zidine trijema kao topli purpurni pokrov. Izgledalo je da joj nema kraja. Kao potop. Najzad je zamukla. Krošnja brončane zu- ke, koja kao da nije zvuk već samo golo treptanje zraka, držala se još samo oko zvonika; kroz nju su se zalijetale sa svojim crnim ci- jukom sedefaste strijele lastavica. Pa je umuklo i to. Tišina je sada bila sasvim prazna.

— Nego ostavimo tu metafiziku, govorimo o nečem pametni­jem. To jest konkretnijem. Pričaj mi o sebi. Reci mi: što radiš?

Ja prečuh ovo posljednje pitanje. Šarao sam palicom po šljunku trijema. Lice mu se postepeno mračilo. (Ha, sad će početi “dušo­brižništvo” — zastrepim u sebi.) Stari kao da se skanjivao tražeći odakle da mi priđe a da me ne povrijedi. Najzad progovori, ali promijenjenim, sasvim ozbiljnim glasom.

— Da, nije sad važno ovo o čemu smo govorili. Zaustavit ću se, ako dozvoliš, na onome što si maloprije izustio: “ja sam sve to za­mišljao samo onako, radi zabavice”. Eto, u tome je stvar. Ti sve zamišljaš i sve kao da radiš “samo onako, radi zabavice”. Nemoj mi zamjeriti što ti ovako otvoreno govorim. Poznam te od djetinj­stva, volim te. Ti si, na koncu konca, bio moj đak, mogu slobod­no da kažem moj najmiliji đak. A i kasnije, kad si odlutao, pratio sam tvoj razvoj, tvoje napredovanje, ponosio se tobom, ako hoćeš.

150

Dok su ti god tetke bile u mjestu, stalno sam se kod njih raspiti­vao o tebi, o tvojim uspjesima. Kako sam željno tražio tvoje ime na stranicama stranih novina koje bi mi tvoje tetke poslale, kako bi mi srce poskočilo kad bih ugledao: lwan Galebe. Samo zašto si, moj sinko, dopustio da ti tako nagrde ime!... A poslije, prekinu­la se i ta moja veza s tobom, izgubio sam ti svaki trag. Zato ti, mislim, i mogu da ovako, sasvim otvoreno govorim... Ti si u su­štini dobar... (A-ha! sad počinje!...) Ali ti si umjetnik, prava prav- cata umjetnička priroda...

— Hvala vam, oče, za taj eufemizam, - nasmijem se ja. - Vi ste uvijek bili blag prema mojim sagrešenjima...

— Ne, Ivane, nemoj me krivo shvatiti. Ja sam to kazao sasvim ozbiljno, sasvim iskreno: ti si čisti, rođeni umjetnik. Isključivi umjetnik... Kamo sreće da si samo bio malo solidniji, malo ozbilj­niji, pa da ti ta ista tvoja umjetnička narav nije praktično postala zaprekom a za sam tvoj dalji umjetnički razvoj... Ti si se u svije­tu realnih činjenica kretao kao u svijetu umjetnosti. Za tebe je ži­vot bio teatar. I za tebe se moglo reći: amavit spectacula tragica. Pristupao si životnim faktima kao izvorima impresija, kao izvori­ma senzacija. Prosto si se hranio njima, prosto si se opijao, zagrca- vao njima. Tvojom glavom nije nikad prošla ni jedna jedincata misao: sve što si ti držao da je misao, bila je u stvari sama, sušta slikovnost, sama igra senzibilnosti, sama zabava čuvstvovanja. Pa makar i čuvstvovanja bola — i to je bilo dobro, samo da se čuv- stvuje!... Znam, i propatio si dosta. Ali, nije li tome, bar dijelom, bila kriva i neka tvoja ljubav prema patnji? Nisi li svoj, katkad lu­cidni duh upotrebljavao samo kao badalj kojim si u sebi podjari- vao i mrcvario senzitivni život?... Et tamen pati vult, et dolor ipse est voluptas eius, mogao bih reći s Augustinom. To je kod tebe prosto nekakva potreba, nekakva...

— Nekakva miserabilis insania, kako dalje veli Augustin; po jed­noj lekciji, dok drugi čitaju: amabilis insania. Ali mogla bi se po­staviti i treća, najstroža lekcija: miserabilis infamia...

— Ti se šališ, ali to su za mene i previše bolne i ozbiljne stvari da bih se šalio... Kažem ti, ti si mislio osjećajem, ti si mislio senzibil- nošću, ti si mislio ćutilima, uhom, noktom, kožom — svime, samo ne mozgom, samo ne mišlju. I to kako na području umjetnosti, u tvojim umjetničkim stvarima, tako nažalost i u praktičnom živo­

151

tu. Velim nažalost, jer bi inače, u to ni časka ne sumnjam, bio da­leko dopro, mnogo postigao...

“A što to znači ‘daleko doprijeti’, što to znači ‘mnogo postići?” — htjedoh da upadnem, naslućujući u sebi novu teoretsku snagu: osjetio sam da smo opet došli na teren jedne od onih zelenih “filo­zofskih” oaza u mojoj prošaranoj i veoma lišavoj misaonoj dome­ni. Ali pomislim da je uputnije ne zapletati opet diskusiju.

- Ti si, Ivane, pun kontradikcija! Jedno klupko intimnih kon­tradikcija!... Ne shvaćam kako s tim klupkom u grudima možeš živjeti, kako s njim možeš stupati kroz život!

Moja malopređašnja odluka odmah pada u prah — “zov krvi” bio je jači —, i ja žudno uletim u diskusiju.

— Pa to se i zove čovjek, moj oče: skup intimnih kontradikcija zašivenih u jednu ljudsku kožu! I čim su kontradikcije brojnije i veće, tim je potpuniji i cjelokupniji čovjek. Živu čovjeku nije po­trebna neka suvislost, neka dosljednost, pa da bi bio realan i za život sposoban. To je potrebno licima iz umjetničkih djela, a i njima samo donekle; svakako mnogo manje nego što se obično misli. Živim ljudima to ne treba: sam fakat što postoje i što, ona­kvi kakvi su, ipak kako tako žive, dokazuje njihovu mogućnost, njihovu podobnost za život, ako bi ko u nju posumnjao... Smi­ješno kako su kasno ljudi došli do toga da je prosto nemoguće za­misliti dvije tako disparatne, tako suprotne crte a da se ne bi mo­gle naći udružene u koži jednog živog čovjeka!... Da sam pisac, nikad ne bih strahovao da ne upadnem u kontradikciju i nedo­sljednost: tek kontradikcija je ono što liku podaje krepčinu i re­ljef. O, dobro raskrečiti par osnovnih karakternih crta - to je osno­va na kojoj se tka uvjerljiv i životan ljudski lik!... Kontradiktor­nost je jedan od temeljnih zakona ljudske psihe, i ko to nije shva­tio, nije shvatio ama baš ništa o čovjeku!...

Starac je šutio. Tuckao je neko vrijeme kapicama cipela. Bilo da mu se sad to učinilo već sasvim bezizgledno, ili što nije htio da me jadi, odustao je od daljeg inzistiranja na tom bolesnom mjestu. A to je najveća dobrota: kad vidiš da je već sve uzaludno i da je za sve već kasno, dignuti ruke od čovjeka i pustiti da ga voda nosi kud ga je ponijela, ali mu ne uskratiti svoju ljubav, svoje saosje- ćanje. Ne voljeti grešnika i pored toga što je grešnik, ne voljeti ga s uzdahom (kome u dnu ipak ima uvijek malo gorčine), već volje­

152

ti grešnika kao grešnika, voljeti ga takvog, baš takvog kakav je; vo­ljeti ga vedro, čista srca, bez tmurnog oblaka koje opraštanje os­tavlja na našem čelu. Jer opraštanje boli, uprav kao i prigovor. Smatrati dovoljnom kaznom čovjeku za njegovu krivicu samu tu krivicu. I smatrati ga čovjekom koji je podmirio svoj dug. Jer ima nešto tragično, nešto veledušno u tome: biti sam kriv svojoj ne­volji; nešto što otkupljuje. Nešto što sićušni duhovi nikad neće ra­zumjeti. Čovjek je često svoja žrtva. A ko to nije, njemu su često žrtve drugi.

Vidio sam da se fra Anđelo, siromah, trudi da iznađe kako da me utješi, čime da nadoknadi “nedostatak boga u nevoljniku”.

— Na koncu konca, i to tvoje, i to je nešto. Na razne se načine može provesti život, raznim se putevima može proći kroza nj. A na svakom od tih puteva nailazi čovjek na neke ljepote, na neke vedrine, na neke obasjanosti. Možda je to tvoje, za tebe, za takvu tvoju narav, zaista najbolje, pa i jedino moguće. Više-manje svak u životu gazi za nekom svjetlošću, za nekim svojim doživotnim zanosom. Za nekim fantomom, za nekim tiraninom, ako već ne­ćeš da ga nazovemo bogom. Doduše, bojim se da je tebi taj kome ti služiš i robuješ, neotkupivo robuješ, jer on sav izrasta iz tebe, baš iz tog i takvog bića, zadao dosta muke, dosta jada. Bojim se da ti nije dao ono smirenje koje bih ti ja iz svega srca želio...

— O, samo mi to nemojte željeti, oče, samo ne to!... Nije za me­ne smirenje, oče moj! Istina, ja ponekad koketiram s njim. Ja ga čak zazivljem, ja ga, možda, na mahove i želim. Ali dovoljno je da se samo na kratak čas, ili samo u mašti, u njemu uljuljam, i od­mah đisnem opet osvježen, odmoran, sposoban za dalji put. Opet se u meni javi crv... Vidite, oče, nije meni baš sasvim tuđa i ne­shvatljiva nikakva vizija života, pa ni ta vaša, pa ni još mnogo jed­nostavnije i naivnije od nje. Ali što mi je nepojmljivo i tuđe, to je ta dosljednost, ta istrajnost u jednom vjerovanju, ta statičnost za­nosa. Prosto ne mogu zamisliti kako bih mogao ne vjerovati sva­kim novim danom u nešto novo! Kad vidim ljude koje zagrijava i hrani ono isto što ih je hranilo prije mnogo godina, u čudu se pi­tam: kako to da im ta popudbina još traje, kako to da još nije iz­gubila svoju hranjivost?... Sto ćete, moj oče, kad istine tako kra­tko traju, kad se tako brzo otrcavaju, troše. Kad su istine tako ne­stalne, tako prevrtljive!... Nije da ih nema, ima ih obilato u svije­

153

tu, i rađaju se svaki dan nove. Ali što ćemo kad tako brzo presta­ju biti istine! Kad istinitost, da tako kažem, tako brzo precipitira u stvarima!... A možda je istina samo mladost ideja? Možda su ideje istinite samo dok su mlade: čim malo potamne, čim se po­jave prve bore na njihovom licu, one prestaju biti istine. Zar ni­smo i mi sami, moj oče, za našeg relativno kratkog vijeka, doživ­jeli i bili očevici više takvih istina koje su kasnije prešle, koje su prestale da to budu. A kad se to dogodi, kad se rodi nova, mlada, za život sposobna istina, koja bez sentimentalnosti, s okrutnošću svega što je mlado i zabreklo sokom, zbaci staru istinu onako kao što je Zeus zbacio staroga Krona, bezazleni kažu: “prevario sam se, mislio sam da je ono istina”, a podlaci upiru prstom u druge i tvrde da oni sami nisu nikad “nasjeli” onoj istini. Međutim, stvar je naprosto u tome da je ta istina prestala biti istina... Sto ćemo, stari sve, pa i istine! Jedina istina koja ne stari, koja se ne otrca- va, koja ne gubi svoju snagu i svoju aktuelnost, to je smrt. Ali što da se gradi na toj istini?... Naprotiv, sve istine koje ljudi redom suprotstavljaju toj istini ubrzo ostare i iščile... Da, moj oče, meni je strano, duboko strano svako smirenje. U smirenju se lako zavr- gne tačkica smrti kao kužne klice u barskom plićaku. Ništa mi nije tako strano kao smirena sreća smirenih ljudi. Jer nema na svi­jetu tužnije stvari od tužne sreće. Cisto me na suze goni prizor ta­kve sreće. A, vjerujte mi, to nisu suze zavisti. Ljudi mi se, pod pa­mučnim baldahinom takve sreće, pod niskom, neprobojnom ka­pom tog nebosklona, vide beskrajno tužni, kao razgaljeni malo- građani s naramenicama preko košulje u bašti neke pivnice u sparno ljetno veče. Srce mi se stiska od takve sreće. Cisto mi suze navru - prave, fizičke suze - kad predveče prođem uz penjačica- ma obrasle ograde takvih bašta, pod zaštitničkim krošnjama pe- čalnih kestenova zakađenih dimom sa roštilja, pa kad preko plo­ta, kao tuđinac, bacim oko unutra. Kakav osjećaj gušenja, kakav osjećaj niske tavanice, na pogled takve smirene sreće...! Dok sam u neprekidnom kretanju, dok sam u vječitom nemiru, imam ilu­ziju da smrt ne može da stavi ruku na moje rame. Vjerovatno po­stoji neki istočnjački mit ili legenda (a ako ne postoji, trebalo bi je stvoriti) o čovjeku koga je smrt mogla da zaskoči samo na spava­nju, samo dok miruje. I zato se bez časka predaha vrtio, kretao, ko­prcao — živa pregršt ucrvanog nemira. Neka vrsta istočnjačke

154

Tantalove muke i Sizifova posla u isti mah. A možda bi se o tome mogla lijepo napisati i sasvim moderna priča. Zamislite samo: to ukleto gibanje, taj robijaški lanac vječitog kretanja koji čovjek vu­če za sobom i kome svaki novi dan nadodaje po jednu kariku. Za­staje čovjek pred tarabama cvjetnih bašta u kojima prskaju srebrni vodoskoci i iz kojih dozivlju čežnjivi glasovi žena. Zastaje — ali se odmah javlja opomena smrti, i on kreće dalje. Iznuren, iznemogao, najzad se odluči: dobro! neka bude! ispružit ću se koliko sam dug i širok po dobroj majci zemlji, pa neka dođe smrt! Neka samo dođe! — I smjesta se javlja odgovarajuća filozofija: smirenje je najveća sre­ća, najveće dobro; ono je posljednja mudrost, vrhovna radost; smrt je najviša istina. Ali jedan hip kasnije, kako je osjetio hlad što mu počinjući od vrhova nožnih palaca gamiže uz tijelo, on se trgne, skoči na noge. Pada u prah filozofija smirenja, i smjesta niče druga, suprotna: život, život je sve! Nemir, ucrvani nemir, kretanje bez kraja i konca, to je sve, to je vrhovna mudrost, to je jedina istina. A jedini bog — crv nemira. I on kreće dalje, ukleto, robijaški... — Eto, oče, moj nemir, taj moj tiranin koji ne dariva smirenje, za me­ne je jedini, nezamjenjivi, jedino mogući bog, sav izrastao iz mene, “iz uprav ovog i ovakvog mog bića”, kao što ste maločas rekli...

Bio sam se u govoru zagrijao vlastitim riječima. Starac me mo­trio sa začuđenim osmijehom, ljubopitno izvijenih obrva. Bio je prestao lupkati kapicom o kapicu cipela.

— Izvinite, oče, — nasmjehnem se. — Eto sam se opet zavezao u moje obične “zabavice mašte”. Kako vidite, od djetinjstva se ni­sam mnogo promijenio. A bilo je što da me izmijeni i opameti! Ovo se zaista ne može pripisati razmaženosti. Život me nije milo­vao, kao što znate. Da, u životu mi se koješta dogodilo, “stvarno dogodilo”. Pa opet, vidite, ništa nije koristilo: sve mi se to sada či­ni nestvarno, sama suvež — šaka suhog lišća što prašljivo pršti me­đu prstima... Pitali ste me maloprije što radim. Eto, zabavljam se smišljajući slične priče i pričice, za sebe samog, naravno, kao na primjer tu “0 čovjeku nad kojim Smrt nije imala vlasti dok god se kre­tao” i o koječemu drugome. Neprestano ih tako splećem i rasple­ćem, pa splećem nove — sve napamet, dakako, u zraku: vi znate, oduvijek sam bio lijen na pisanju.

Starac promrsi samo:-Hm!

155

Pa upita sasvim tiho, s nekom bezazlenom ljubopitnošću.- A ima li vas još mnogo takvih po svijetu? Ja živim u ovoj za­

vjetrini, malo znam što se napolju događa.- Pa, srećom, i nema baš mnogo. Otprilike koliko i nadživjelih

iz katastrofe Titanica. I svaki nas je dan manje. Sveli smo se već na tako mali broj da bi se kakva država mogla sjetiti pa nam dati nekakvu penziju, kao što se daje dugo zanemarivanoj siročadi ka­kvog zaslužnog velikana kad su ta “siročad” već prevalila pedese­tu ili šezdesetu; time bi ta država jeftino učinila dekorativnu ge­stu... Da, hvala dragom bogu, svaki nas je dan manje. Osjećam se kao neka nadživjela pretpotopna neman, kao neki arheopte- riks. Doskora će nas sasvim nestati. I to, objektivno, neće biti baš nikakva šteta. A vjerujte mi, neću ni ja subjektivno mnogo žaliti: zbilja nismo ni za što dobri, ni za što upotrebljivi. Bit će uistinu jedno odahnuće kad nestanemo. Potpuno shvaćam to odahnuće koje će nastati, i već unaprijed u njemu učestvujem. Koji put mi je čisto stidno što jedem svoj kruh. Ali što se može! - kažu: “živ­jeti se mora”. Među raznim značenjima koje ima ta mnogosmi- slena riječ, eto postoji i jedno takvo u kome je i ja shvaćam i u ko­me mogu da je primim. Mi smo usamljeni, odrvenjeli strukovi za­ostali na jesenskoj njivi: stršimo tu i tamo, nikome štetni, ničemu korisni. Zato i stojimo još tu, uprav zato što smo takvi pa se niko ne potrudi ni da se sagne i da nas istrgne. Nas će zaorati nova brazda, na proljeće. A dotle - “živjeti se mora”!

Starac je mučao i gledao u zemlju. Opet je počeo lupkati kapi­com o kapicu. Pa zaključi:

- Dobro je i to. Može da bude dobar i taj tvoj gospodar kome služiš, pogotovu kad ne može da bude drukčiji. Priznajem, meni je malko stran. Ali svejedno, ja ga poštujem i takvog kakav je. Poštujem ga, jer je, na koncu, i on sazdan od ljudske muke i pat­nje, “od krvi i mesa onih koji mu služe”, kao što ti kažeš. Dobar je, dakle, i on. Ali samo uz jedan uslov: da ti potraje do kraja. Ja ti to od svega srca želim, kad si već na tom putu; da ti potraje do kraja, da se ne dogodi da on umre prije tebe. Jer to bi — poslušaj me dobro! — to bi za tebe bilo strašno, prava tragedija!... I uopće, - nadoda malko oklijevajući, — rekao bih gotovo da je kod svakog boga, pa ma kakav bio i u ma čemu se sastojao, najvažnije i naj­hitnije to da nam potraje do konca.

156

Ja se od srca nasmijem. Došao mi je odjednom bezazlen kao dijete.

— E, baš ste širok fratar, “liberalan fratar”, imao je pravo pokoj­ni djed. I dobar čovjek, k tome. Jedan od najboljih koje sam u ži­votu sreo, — nadodam malko emfatično, pod naletom onog ganu­ća koje katkad odjednom naiđe na mene i kome se nikad nimalo ne otimljem. I odmah mi prođe glavom: stari je zasigurno u sebi pomislio: “puko estetsko iživljavanje, emotivno poigravanje radi zadovoljstva od same stvari, svijet kao izvor emocija! Cisti larpur- lartista osjećanja!”

Htjedoh da isplivamo iz tih tugaljivih voda. Svrnem u ležerniji ton. No možda je prelaz ispao malko prenagao.

- Recite mi nešto, fra Anđelo. Riješite mi, molim vas, jednu “tajnu” koja me namučila u djetinjstvu. Pričalo se — vi to sigurno znate — da ste nekad bili kavalerijski oficir i da u svom kovčegu još čuvate oficirsku sablju i kalpak. Dajte da poslije toliko godina raščistim sebi tu tajnu, recite mi: je li to istina?

Pogledao me sa začuđenjem, i rekao bih s mrvicom razočaranja, te odvrnuo glavu uz mali neuvjereni osmijeh.

— E, Ive, Ive! Tužni sretniče, uvijek si ostao isti!...- To mi često kažu, oče. To jest, ne često, ali uvijek kad naiđem

na koga poznatog u svijetu. I, čudno, poneki put to osjetim kao prijekor, a poneki put gotovo kao kompliment. A ko bi ga znao od čega to zavisi! Valjda od toga u kakvom se raspoloženju u tom času nalazim, ili u kakvim odnosima u taj čas sa samim sobom stojim.

Pošutjesmo.— Silno su narasli ovi vaši cedri, od vremena kad sam dolazio k

vama na lekcije latinskog! I oleandri su vam uvijek onako bujni. Primijetio sam samo da ona dva velika vani pred ulazom više ne postoje. U njihov sam gustiš skrivao pluto s tunjom i udicom kad sam dolazio na časove.

- Pokosila ih je lanjska zima, bila je jako oštra. Ovi ovdje unu­tra, u zaklonici trijema, pa i limuni, koji su još osjetljiviji, ostali su pošteđeni. Ali oni napolju su stradali. Nego, iz korijena već iz­bijaju nove mladice. Vjerovatno će se obnoviti.

Opet pošutjesmo. Sunce je zalazilo. Posljednje, gotovo vodorav­ne zrake klizile su pri samom vrhu zidova trijema. Uskoro će sa­

157

svim nestati. Sjenka zarđale čelične šipke na sunčanom časovniku silno se izduljila. Vrškom stasitog libanskog cedra u sredini trije­ma prošara mali srh.

— A što kaniš dalje? - iznenadi me pitanjem.— Pa... kao i dosad - odgovorim neodređeno.— Kad putuješ?— Sutra u podne, brzom prugom.— Kuda?— Prema jugu... Imam nekog posla u Grčkoj.Taj “posao u Grčkoj” bilo je sviranje u jednoj lučkoj noćnoj ka-

fanici u Pireju.Ustadoh. Ustade i starac.— Hoćeš li na majčin grob? - upita vadeći iz dubokog fratar­

skog džepa snop ključa da mi otvori vratašca koja iz trijema vode na groblje.

— Da, molio bih vas.Starac me isprati do vrata i otključa ih.— ... Otiđi i na onaj drugi grob.— Hoću, oče.— Kad ćeš opet amo svratiti?— Ne znam...Gledao sam u zemlju. On me potapša dvaput po ramenu.— E, hajde, hajde!... Bilo ti sretno!...Zacviliše tanke zarđale baglamice vratašaca.U raskuštranu travu oko grobova u mlakom predvečerju padali

su češljugari.

39.

Sinoć kasno nastala je u pokrajnjoj sobi mala užurbanost. Ne bih joj bio pridao nikakve važnosti, možda je se više uopće ne bih ni sjećao, da joj jutros nisam doznao razlog. Uporno su pritiskali na dugme nečujnog signala za dozivanje, koji ciliče tamo negdje u prostorijama za poslugu, a koji se ovdje u bolesničkim odjelje­njima glasi samo tankom zukom koja tjera prigušenu paniku kroz zidove i ošite. Poslije toga čuo se još dolazak osoblja i malo komešanje. Ali sve to sasvim tiho, prigušeno, jer je u ovoj bolni­ci zaista jako dobra izolacija u ošitima, a osoblje je vješto i spre­

158

tno, i ima meku, nečujnu obuću, tako da zbilja ne uznemirava bo­lesnike.

Mala užurbanost. Otprilike kao kad bolesniku ustreba guska ili sud za povraćanje.

Ali nije bilo to. Doznao sam jutros od moje bolničarke. Rekla mi je povjerljivo, onako kao što se kaže samo razumnijim i ozbiljnijim pacijentima, pacijentima koji imaju smisla za dostojanstvo svog položaja. A ta je povjerljivost, ujedno, i znak da nas, bar zasad, ne ubrajaju među one kojima slična nezgoda neposredno prijeti.

Ne, nije bilo to. Bilo je naprotiv to da je onaj umro. (To je onaj isti kome su donosili gladiole i kome je bilo bolje, znatno bolje.) Nešto kasnije iznijeli su ga na nečujnim bijelim kolicima s gume­nim točkovima. Ali tako spretno, tako neprimjetno, da se čovjek ne bi ni sjetio ako mu sutradan neko ne kaže.

Pitam se: zar dakle zbilja po bolnicama, pa i po bolje uređenim, bolesnici umiru u sobama u kojima boluju? Zar je, dakle, zbilja samo bajka ono što sam u djetinjstvu (i s kolikim unutrašnjim od­jekom!) slušao o naročitim prostorijama za tu svrhu, o poznatoj “šterbecimer”.

Čudno, imao sam dosta prijatelja među liječnicima i za dulja sam se razdoblja danomice kretao u liječničkom društvu, a eto se nikad nisam sjetio da ih o tome upitam! No možda i nije da se ni­sam sjetio. Možda sam se ustručavao, iz bojazni da žar moje in­fantilne radoznalosti ne izazove osmijeh, da ne ispadnem naivan što ne znam. A još ni danas nisam načistu: da li naivan što ne znam da šterbecimer postoji ili što ne znam da ne postoji. Jer u nekim pojedinostima oko smrti do konca ostajemo sramežljivi, baš kao i u nekim pojedinostima oko seksusa. Ima stvari u živo­tu o kojima niko nikoga ne pita, te zato nikad pravo ne znamo koliko drugi o njima znaju.

I tako se događa da i veoma iskusni, pa čak i razvratni ljudi po­nekad imaju osjećaj da još uvijek ne znaju dovoljno, s prostog raz­loga što ne znaju koliko drugi znaju. A taj osjećaj neobaviješteno­sti umije da u nama stvori dojam veoma sličan dojmu bezazleno- sti, i bezmalo djevičanstva. Odatle onaj vid čistote na koji katkad nailazimo kod duboko iskusnih i do srži pokvarenih ljudi — ona čudna smjesa naivnosti i razvratnosti, stidljivosti i bestidnosti, ko­ju nerijetko susrećemo u starim i iskusnim grešnicima.

159

U ovim dugim dokonim danima ovdje u bolnici razmišljao sam i o tome, i pitao se: jesi li ti baš naivan, kao što si uvijek i dosta iskreno o sebi držao, ili si radije pokvaren? Nije li te zavodila na krive zaključke naprosto tvoja ljubomorna zakopčanost u pogle­du vlastitih intimnih stvari i tvoja diskretnost, čak tvoje užasa- vanje od tuđih intimnosti i povjerljivosti? Nije li te varala tvoja pubertetska sramežljivost i tvoje lako crvenjenje? I nije li ono što si uvijek s tako puritanskom stidljivošću dlanovima zaklanjao u stvari bila samo duboka pokvarenost? Ono što čovjeku u očima drugih daje vid pokvarenosti, to su njegove vanjske alire i njegove verbalne izjave, dakle njegov stav prema vlastitoj pokvarenosti; a ono što njemu samome daje svijest o toj pokvarenosti, to je banal­nost i tipičnost prestupaka i zastranjenja. Naprotiv, i najdublja i najrafiniranija pokvarenost može lako da ostane i od drugih i od nas samih neuočena ako za nju ne postoji jedno utvrđeno ime i ako je vršena bez ostentacije. Njena bezimenost je ono što oteža­va da se spozna njen suštinski karakter pokvarenosti, a odsustvo ostentacije je ono što joj podaje privid nesvjesnosti, spontanosti, gotovo čednosti. A ako se u nama ipak rodi klica sumnje o nama samima, dovoljna je jedna mala pomisao da nas rehabilitira i da čitavu stvar opet uravnoteži: mi ne znamo ne skriva li naš bližnji u svojoj dubini, pod maskom isto takve sramežljivosti i rumenila, istu takvu, ili čak i veću, mjeru neprozirne crnine i neprovjetre- nog zla. Bez sumnje, svak nosi u sebi ponešto te vrste. I tako, lju­di se kreću u krugu s nekom smiješnom intimnom tajnom u sebi, i ljubomorno je skrivaju jedan od drugoga, kao kad bi svaki od njih mislio da samo on ima pupak. I svijet mi se katkad privida kao neka široka, zabavna ludnica u kojoj svi šetaju goli uokrug s dlanom na pupku, i jedan se drugome udvorno klanjaju, i jedan se drugome licemjerno smiješe.

Eto, tako i ja još i danas hodam svijetom noseći u sebi, među tolikim drugim, i većim, nerazriješenu i tu malu tajnu: postoji li doista “šterbecimer”? I, u nedostatku pouzdanijih obavještenja, upućen sam, i tu kao i u tolikim drugim mojim pitalicama, da se sam dovijam i da za svoj račun rješavam i tu malu zagonetku oko smrti, s onim strasnim unošenjem i bogatstvom zamišljanja s ka­kvim dječaci u pubertetu sebi dočaravaju tajne orijentalnih alko- va.

160

I dok u pokrajnoj sobi, koja je ostala privremeno upražnjena i hlepi za novom mušterijom, prevrću madrace i mijenjaju plahte, kopka me pitanje: kad dođu da bolesnika prenesu u “šterbecimer” (razumije se, ukoliko šterbecimer uopće postoji), kako mu pri­stupe? Sto mu kažu? Cime ga zavaraju? Možda mu reknu da tre­ba ciklonizirati ili krečiti sobu u kojoj leži. Ili mu predlože da će ga prenijeti u jednu bolju, svjetliju sobu koja je ostala upražnjena. U tom slučaju, bolesnik vjerovatno to osjeti kao naročitu privilegiju i zahvali im se osmijehom blagodarnosti za tu svjetlosnu pažnju. A ako je lukaviji, ako je to neki seljački, mutno podozriv tip, tad se opire, i skuplja posljednje moći da se od nečeg nejasnog obrani. I, kao da nagonski sluti blizinu opasnosti, onako kao što konj u noći sluti blizinu provalije, pruža neočekivano tvrdokoran otpor.

— Zašto u drugu sobu? Neću ja u drugu sobu! Meni je sasvim dobro ovdje!

— Zato što ovu sobu treba ciklonizirati.— Ali zašto ciklonizirati? Ta ona je sasvim čista! Je li, Ana?I obraća se ženi za potvrdu.A Ana potvrđuje, skamenjena lica. Jedva primjetna izmjena po­

gleda između Ane i bolničara, i bolničar nastavlja, zanatski str­pljiv:

— He, što ćete, kod nas je tako red! Svakih šest mjeseci sve se ciklonizira, svejedno da li je inficirano ili nije.

I bolesnik najposlije polaže oružje.Prenose ga na bijelim kolicima.U novoj sobi. Iznenađuje ga iznuren, već sasvim dotrajao izgled

novih sobnih drugova. To ga čak pomalo nervira. On se uzrujava, on se buni. Jer to je možda tip pedanta, zanovijetna čovjeka-či- novnika, tip koji uvijek zapreda i protestira. Tip koji se stalno u restoranu tuži na podvorbu, a u izletničkom vozu prigovara što mjesta nisu numerirana. Kakav je to red! Sto su ga stavili tu, me­đu te ljude! Kako ne shvaćaju da iznureni izgled tih ljudi mora da nepovoljno djeluje na čovjeka. Zašto te ljude nekamo ne izdvoje!

Bolničar ga utišava:— Strpite se, to je samo privremeno...— Koga ću se vraga strpiti!... Sto ih ne iznesete odavle!... Hm!...

“Privremeno”! “privremeno”!... Ta sve je na svijetu privremeno... Na koncu konca, zašto ih ne prenesete u šterbecimer!...

161

A bolničar, kome je već dosta svega toga, saginje se bliže k nje­govom uhu:

— Pssst!...Pa još tiše, ali sasvim razgovijetno:— ... Ovo je šterbecimer!

***

Dakle, onog u susjednoj sobi više nema. Tako to već biva. Ali to se obično ne dešava nama. To su stvari koje se obično čuju, uti­šane i prigušene, kroz ošite, kroz dobro izolirane ošite. Ako vi, na primjer, imate sobu broj 7, to će se desiti, recimo, u sobi broj 6 ili u sobi broj 8. Nikad, skoro nikad baš u sobi broj 7. Jer smrt — to je za druge, za ne-ja. To je za susjeda. Osim toga, broj 7 je sretan broj. Bože moj, nećemo to shvatiti tako da nam broj 7 prosto za- jemčava besmrtnost! To ne. Ali eto, daje nam neke nade da će nas, “bar za ovaj put”, to mimoići.

O, bar za ovaj put! Bar još samo za ovaj jedan jedini put!

40.

Eto opet sam se uhvatio u grijehu uznošenja, u grijehu samodo­padnosti! Jer govoriti o smrti bez strahopoštovanja, to znači uz- nošenje, pa i loš ukus. A taj se grijeh (ili je i to samo bolesničko sujevjerje) ljuto osvećuje.

Tako je to. Čim čovjeku slika smrti pred očima izgubi samo ne­što od svoje oštrine, čim samo za trunak popusti neposredna ugroženost njom, on se odmah izbezobrazi, uzme da razmišlja o bogu, o smrti, o “konačnim stvarima” duhovito, familijarno, su­periorno. Zauzme odnekud kozerski stav prema smrti. Izdigne se iznad nje, razgospodari se čak i nad njom: istim časom čim je pre­stao biti njena ustreptala žrtva, njen bespomoćni objekt, počne on nju praviti svojim objektom, “objektom svoje misli”. Jučerašnja sušta pokornost, svesrdna žeđ skromnosti, on se danas ponovo koči i isprsava. Sitni egoizmi i sitne taštine opet ispruže svoje mi­šje njuškice, i opet diže glavu onaj gnjecani, na smrt unižavani, otrcani “ja”.

A uskoro će se javiti i neka koketerija smrti. Uz pretučenu, pre- zavu biološku jedinku, promigoljit će i poviriti joj preko ramena,

162

isprva bojažljivo pa sve slobodnije, “misleća jedinka”. Najprije će razmišljati, meditirati. Kontemplacija smrti. Zonglirat će korela­cijama beskrajno sićušnog i vasionskog, tažit će bol umiranja ne­čujnim klizenjem galaksija, nastojeći da iz tih grdnih nesrazmjera izvuče nekakvu “filozofsku utjehu”. Bajat će opet o neuništivosti života i truditi se da smrt jedinke utopi u besmrtnost vrste. A ma­lo zatim, isturit će na sunce svoj nosić i čovjek-umjetnik. I odmah će započeti stilizacija. Još malo — i on će doći na ideju da svoj ju­čerašnji tete-a-tete sa smrću “umjetnički preobrazi”, da ga “tran- sponira”, da ga u nešto “projicira”, i kako li se sve to kaže. I u mašti će mu se eventualno začeti zamisao, recimo, jednog scenari­ja za balet. Blijed Mladić s čuperkom na čelu, u nekakvom lje- skavom zelenom kostimu (dosta skromnom i uprošćenom, to tre­ba da bude stilizacija bolesničke pidžame, a materijal je ljeskav samo radi potrebnog efekta kad na nj padne reflektor), povija se i previja i zanosi, i glavinja u izlomljenim kretnjama i klonulim skokovima po pozornici, progonjen u stopu od Smrti. Na dlanu će nositi trepetavi žižak u obliku srca - svoj plamsakavo ugroženi život — koji će se u oportunom času udunuti. Smrt će (taman ko­stim, također krajnje uprošćen, svakako “mat” materijal, tek s ma­lo hladnog srebra tu i tamo) vitlati i zamahivati smrtnom kosom, no uvijek ili previsoko ili prenisko, tako da će Mladić, bilo čuč­njem bilo skokom, svaki put izbjeći njenom zamahu. A kad kosa baš potrefi kako treba, tačno u visini struka, Mladić će opet vje­štom pirouette sretno iskliziti iz blistavog zagrljaja, okrznuvši možda tek leđima vanjsku, tupu stranu sječiva. Bez sumnje, bit će potrebna i jedna ženska glavna uloga (jer Smrt je, u baletnom pogledu, neutralna, ni muško ni žensko, u neku ruku uloga-her- mafrodit). Ta će glavna ženska uloga biti Djevojka. (Svakako bje­lina, bijeli til, bez ukrasa; nipošto kakva plavetna “dindrlica” a la Gretchen, to bi bilo frivolno.) Dakle, naprosto Djevojka, tako, bez ličnog imena — u krugu apstrakcija, u baletu općih životnih pojmova, jedno lično ime, nekakva Rozalinda ili Tamara, samo bi unižavalo dostojanstvo simbola!... Eto, tako bi nekako mogao iz­gledati taj balet na neiscrpnu temu Amore e Morte. A svakako, po­red plesnih tačaka Mladić-Djevojka i Mladić-Smrt, morat će da bude i pokoja tačka Djevojka—Smrt, po obrascu Der Tod und das Madchen. I tako dalje...

163

A kad sutradan ili preksutradan čovjeka ponovo školi pa opet dođu po nj nečujna bijela kolica da ga prenesu u dvoranu bez uglova, ili u onu drugu prostoriju, istim će mahom splasnuti sve stilizacije, spasti će svaka maska opsjene s onog koščatog lica šu­pljih očiju, i bit će nemoćan svaki pokušaj da se ono bajanjem za­čara. Čovjek će se odjednom jako, baš jako desolidarisati sa svo­jom vrstom, i borit će se zubima i noktima za svoj odvojeni, mali, neznatni pojedinačni život. Galaksija će postati jedna šuplja riječ, i pred licem postojanja i nepostojanja bit će ravni galaksija i crvić. Naše iznureno tijelo na bijelim kolicima, već nabuhlo gasovima smrti, bit će sve što postoji; ono će rasti i rasti, nadimati se do vi­sokoga svoda, prerastati granice svijeta, granice svemira. A “bes­mrtnost vrste” i “beskonačnost života kao takvog” postat će opet neozbiljne i nedostojne pubertetske floskule. Netragom će išče­znuti svaka samodopadnost, svaka koketerija smrti. I čovjek će opet biti bar za glavu niži od nje - njena gola, nezaštićena, preza- va žrtva. Više neće postojati ni tračka sumnje ko je čiji objekt. I sve će opet biti tačno onako kao što je bilo kod njihovog posljed­njeg susreta licem u lice.

41.

“Bojim se da se nećeš znati da prilagodiš ako nekad dođeš u ne- povoljnije prilike. Morao bi se za vremena navikavati!” Tako je glasio obični memento kojim su plašili moju razmaženost. Obli­gatna gorka žlica moralizma za svakim gutljajem djetinje radosti. Bilo je nečeg pepelnog, ogavno protureformatorskog u toj stalnoj opomeni. Nije odgovaralo mojoj prirodi to perverzno pregustira- nje budućeg zla. Opirao sam se. Pa ipak su time bili uspjeli da mi usade nejasni strah pred pomisli na eventualnu manje vedru bu­dućnost. S nekom zimicom u kostima iščekivao sam ta apokalip- tički predskazana “potonja vremena”.

A kad su nastupila, iznenadio sam se kako sam ih ravnodušno primio i lako podnosio. Posthumno sam im se nasmijao: ta vi ste me plašili utvarama! daleko teže bilo je ono što ste vi smatrali bu- bicama i ćefovima!

Čovjek se rađa s vokacijom za boema kao i za bilo što drugo, pa se i ta vokacija kao i druge očituje od malih nogu u našoj sprem­

164

nosti na žrtvu zbog nje. U nekom ozbiljnijem smislu, uvijek mi je bilo prilično indiferentno kako tavorim. Promašeni virtuoz, im­provizirani ratni dopisnik, teatarski kroničar ili već ma što drugo - svejedno! Sve je to znalo da bude dobro! Relativno zadovolj­stvo i primirje sa samim sobom nisu zavisili od toga. U toku godi­na više sam se puta “prekoferirao” (onako kao što se drugi preme- bliraju), to jest prelazio s krokodilskih kofera na kartonske, pa s kartonskih opet na krokodilske, s dosta iskrenom nehajnošću. I gotovo bih rekao da je promjena (posmatrana ex post, naravno) bi­vala prijatna.

Događalo se da se poslije mnogo godina susretnem sa starim drugovima iz gimnazije s kojima se od školskih klupa više nisam vidio. Svi su se bili sredili, smirili, organizirali svoje živote u kru­gu stvari i želja i ciljeva i mogućnosti koje su sami sebi ocrtali, ili koje im je život nametnuo a oni pokorno primili, i u tom su se krugu kretali razborito i svrsishodno, “uglavnom zadovoljni”, ka­ko su sami govorili. Svi su od reda bili smireni ljudi. “Pogašeni ljudi”, kako sam ja govorio.

Pri susretu, dakako, bivalo je i pomalo ganuća. Gledali smo se kratak čas raširenih očiju, bez riječi, kao da jedan drugoga global­no važemo i odmjeravamo, zajedno s čitavim kompleksima naših života, i kao da jedan drugoga sravnjujemo s nekom praslikom koju smo u sebi nosili. Njihova je impresija, nekad spontano izla- nuta a nekad obazrivo nagoviještena, redovno bivala: “kako li je ostario, kako li je oronuo!” A moja: “koliko li se odonda izmije­nio! što li je ostalo od nekadašnjeg čovjeka! onaj mali smeđi ma- dež poviše nosa, onaj svrtak u rastu kose na lijevoj strani nad če­lom — to je više-manje sve!”

Boljela me njihova smirenost. Većinom su bili dosta dobro uš- čuvani; nisu mi izgledali stari: izgledali su mi mrtvaci. A sve nji­hove radosti, sve povoljne vijesti i sretni ishodi koje su mi pričali, svodili su se na to (i time kao da su se čisto hvalili), što vrijeme protječe, brzo protječe, brzo protječe, sinko moj, što ga je već mnogo, jako mnogo proteklo, i što ga još malo, jako malo ostaje da proteče. Sto je već skoro sve posvršavano, što je već blizu čas kada se sa sebe skida kecelja. “Znaš, sin mi je završio studije!”. “Znaš, uskoro navršavam godine za penziju!”. “Zamisli, neki dan sam postao djed!” Pomišljao sam: ovome, od glavnijih stvari u ži­

165

votu, ostaje još samo jedna: da umre, pa je gotov čovjek, čitav čovjek! Ali, umjesto toga, odgovarao sam: “Hajde, neka! Hajde, drago mi je!” A nije mi bivalo baš nimalo drago. Bivalo mi je, na­protiv, tužno, dozlaboga tužno. A najtužnije od svega bila mi je ta njihova sreća sred te tuge. I opet sam u sebi ponavljao: “nema na svijetu tužnije stvari od tužne sreće!”

Ali susretao sam i drukčijih. Onih koji su imali istrajnosti, koji su se afirmirali, koji su “zauzeli odgovarajuće pozicije u životu i društvu”, onih koje je “poslužila sreća”, koji su “ostvarili svoje ambicije”. Pomišljao sam: ambicija je dobra stvar sve dok se ne ostvari; a kad se ostvarila — gotovo! Pričali su mi u slučajnom su­sretu, za kavanskim stolom, o svojim uspjesima, o svojim posti­gnućima, s jedva pritomljenom žicom hvalisanja. No opravdavao sam: ne isprsavaju se to oni pred tobom: time uvjeravaju sami se­be. Svakodnevna gimnastika samouvjeravanja, neophodna da bi se održala kondicija. Čine kao kad se umivamo iz lavora: pljuska­ju se uvijek onom istom vodom po obrazima. Oni su pričali i pri­čali, a moja se pažnja neopazice iskopčavala. Slušao sam ih s onom grimasom sabranosti koja tako uspješno zastire našu odsutnost, i gledao u njihova lica, u nabore, u brazde i čvoruge koje se uza­stopce mijese, modeliraju, koncentriraju, pa se opet izglađuju i rasplinjuju, pa iznova na druge načine mijese i oblikuju, u onu au­tonomnu igru mišićja i dlakom obrasle kože između čela, očiju, nosa... “Neko sam vrijeme bio maknut s položaja. Ali kasnije mi je dana puna satisfakcija, sad sam opet na čelu mog odjeljenja”... “Hajde, hajde! drago mi je!”... Gledao sam u njihove bore i gri­mase, i iznad njihovih riječi, koje su mi šumjele mimo ušiju kao šuškanje žutog lišća, opet sam sebi govorio: kako li se izmijenio! gdje je sad onaj nekadašnji čovjek?

Ipak sam u razgovoru s njima zatajivao sebe i nastojao da se pri- kažem koliko-toliko stvarniji i konkretniji. “Pazi! to su ozbiljni ljudi! pred njima ne smiješ da djetinjiš! oni bi to zamjerili, teško zamjerili, i ostali bi jako, baš jako razočarani!”

Oni su imali samopoštovanja, kako se ono kaže, a ja sam uvi­jek, i u časovima dobre sreće i uspjeha, ostao per tu sa samim so­bom. A možda je baš to ono što ne valja. Teško podnosim tuđu ruku, ma i blagonaklonu, na mom ramenu; ne iz kakve oholosti, daleko od toga; prosto iz neke, gotovo kožne, netrpeljivosti na

166

dodir. Ne stupam lako u familijarnost: valjda bih mogao nabroji­ti na prste jedne ruke ljude s kojima sam, poslije prve mladosti, bio u bližim odnosima. Ali u svojim unutrašnjim solilokvijima po­stupam prema sebi bez naročitih obzira, i s nekim posebnim za­dovoljstvom stalno se svodim na svoju pravu mjeru.

Oni su imali “životne ozbiljnosti”. Eto opet nešto što mi nedo­staje.

Po nekoj mojoj fantastičnoj frenologiji, centar za ozbiljnost leži odmah negdje iza obrvnog luka. Intenzivniji napor tog centra podstiče rad mišića koji pokreću obrve. Gledamo iza debelog ka­vanskog stakla čovjeka koji nešto objašnjava sabesjedniku živo ga kapacitirajući, ili slušamo govornika na nama nepoznatom jeziku. Pa i pored toga što od njihovih razlaganja ne shvaćamo ili čak i ne čujemo ni slova, ona opet imaju neku svoju ozbiljnost, svoju težinu, svoju uvjerljivost: to biva zahvaljujući onom radu obrva. A ima dosta ljudi koji za sve što su u životu postigli moraju da za­hvale toj aktivnosti obrvnih mišića. (Čini mi se da sam primijetio, samo se nikad ne usuđujem da otvoreno kažem, da to mrdanje obrvama, ta natuštena čela, to odsustvo osmijeha, to nabiranje čeonih kvrga i čvoruga, stoje na kudikamo većoj cijeni kod primi­tivnijih “pučanstava” nego kod razvijenijih i uljuđenijih. Tamo se ljudi mrgode u radu, znoje u jelu i piću, stenju čak i u užitku. Pa i njihove umjetničke tvorevine imaju natuštene obrve i neki ne­probavljiv ton važnosti. Za njih su osmijeh i vedar pogled znak infantilne psihe, neozbiljnosti, nedoraslosti za dramatske vidove života - obilježje ljudske jedinke sitnoga zuba. Uvijek sam žalio što i u mojoj zemlji tako mnogo tuste čela i nabiru one kvrge i čvoruge i čomrde.)

Jednom sam konzultirao čuvenog advokata u nekoj mojoj za­petljanoj stvari. Preporučili su mi ga kao odlična juristu i neobič­no ozbiljna čovjeka. Sjedio sam sučelice njemu u njegovom su- mračnom kabinetu od teške hrastovine, skromno podvučenih nogu pod stolicu i prisilno upokorenih ruku u krilu. Poigravao se polu- crvenom-polumodrom olovkom tuckajući naizmjenice sad jed­nim sad drugim njenim krajem o kožnatu mapu na toržestvenom pisaćem stolu. Trudio sam se da slijedim njegova izlaganja i s res- pektom sam motrio neprestano pomicanje njegovih obrva i smje­njivanje raznih figura u koje su se usklađivali nabori na njegovu

167

čelu. Nizao mi je momente na kojima namjerava zasnovati svoju“ništovnu žaobu”.

— Pratite me pažljivo! — i nabrao je obrve nad nosom (koncen­tracija desnog i lijevog krila da pojačaju centar)... Dakle, treba da držimo na umu ove ključne momente... (centar se nešto razrije- dio, a desno i lijevo krilo, po pruženoj pomoći centru, vratila su se na svoje prvotne pozicije)... Nastojte da slijedite moju misao... (oba su se krila izvila u luk, a sad su se bore, protivno onom rani­jem razmještaju, razvrstale horizontalno)... Ovo su glavna upori­šta na kojima ću fundirati ništovnu žaobu... (s dvorišta, kroz rit­mičke udarce proljetnog lupanja čilima, čula se pjesma mlade sluškinje. Djevojka kudjeljno plave kose, obilato nasuta po licu sunčevim pjegicama, tek nedavno došla sa sela, pomislim. Predo­čavao sam kako sa svakim udarcem mirijade mikroba iz tepiha zakađuju njene svijetle trepavice i tek napukle pupove mlade trešnje u zaklonici dvorišnog zida. U mrkom kabinetu, kao tromi proljetni bumbar, zundarala je oko moje glave, ispunjajući svojom zukom čitavu sobu i odjekujući iz svih uglova, ništovna žaoba. Na advokatovu čelu smjenjivale su se figure bora i čvoruga. Eto što sve u životu može jedan par dobro upotrebljenih obrva! I renome, i uvaženje, i vilu s engleskom travicom i antičkim amforama na željeznim tronošcima, možda i malu jahtu, pa čak i one brončane aplike na stubištu - sve je to siromah čovjek izborio neumornim radom obrvnih mišića!)... U tome moramo pokazati krajnju is- trajnost i nepopustljivost!... (Eto i trećeg uslova koji mi nedosta­je! “Za sve je potrebna istrajnost! Bez istrajnosti i upornosti nema uspjeha ni u čemu!” Priznajem, imali su pravo. Istrajnost, pa u bi­lo čemu — gotovo bih rekao: svejedno u čemu — jeste ono što daje rezultate. Čak i istrajnost u gluposti, ako je samo epski velika i dokraja tjerana, na koncu donosi svoje plodove, i često ne baš ta­ko neznatne. A ja, eto, nisam imao istrajnosti ni u čemu, pa ni u onome što je praobrazac svake istrajnosti: u mržnji. Nakon izvjes­nog, veoma kratkog, vremena, počinjala me zamarati, a samo za- mišljanje osvete izdovoljavalo me potpuno i bez ostatka. Nošenje mržnje u sebi osjetio bih kao teret. Kao neku obavezu, kao neku dužnost, tegobnu i nelagodnu i ograničavajuću, kao što je svaka dužnost. Kao neslobodu. Pa bih odmahnuo, zbacio bih je sa sebe poput telećaka, i pošao dalje laganiji. Ne uobražavam odatle baš

168

ništa: nije to dobrota. Naprosto indolencija, komotnost. Ili je i to samo jedan vid težnje za onom ptičjom slobodom čija vajna ljepo­ta i leži u njenoj nesvrhovitosti. Govori se, piše i pjeva o velikim lju­bavima koje znaju da ispune čitav jedan ljudski život, da mu poda- du smisao i svrhu, da zatrpaju sve jame mraka što oko nas zijevaju i zagluše sva pitanja što u nama niču o konačnom smislu i besmi- slu. A mnogo se manje govori i pjeva o velikim doživotnim mržnja­ma, koje su kudikamo dublje, organskije, upornije nego velike lju­bavi, i koje nas daleko strasnije osljepljuju za one jame mraka i pro- glušuju za one glasove pitanja. Velike su ljubavi labilne. Vječito pod udarom opasnosti da naprečac umru, da izgube svoju stvarnost, da se izvrgnu u nešto drugo. A da i ne govorimo da je mnogošta od onoga što ljudi smatraju svojim velikim ljubavima — patriotizmi, ideološke privrženosti, vjerničke odanosti, fanatizmi svih vrsta — uistinu samo naličje velikih mržnja. I da golem broj ljudi uopće nije kadar da pojmi i osjeti ljubav u njenom afirmativnom i aktivnom obliku, već samo kao više-manje besadržajnu shematsku suprot­nost, koja automatski niče po formalnom zahtjevu antitetičnosti naše psihe. Jedna zavjetna, cjeloživotna mržnja, jedna mržnja-vodi- lja, podobna je da prevlada čak i misao smrti. Cesto sam se najoz­biljnije pitao: za koliko je tvoj život osiromašen odsustvom jedne velike mržnje? koliko ti je patnje i bola zbog toga ostalo neušteđe- no? i za koliko je veća tvoja ranjivost zato što nije, kao kornjača svo­jim oklopom, zaštićena štitom jedne velike mržnje? Ali sam se re­zignirano mirio: to nije za tebe; mržnja je atribut jakih...) Bore na advokatovu licu bile su se smirile. Gledao je u mene provjeravajući utisak. — Nadam se da ste me razumjeli! — Potvrdio sam glavom.

Silazeći mramornim stubištem s brončanim aplikama, presliša- vao sam se nastojeći da što tačnije dozovem u pamet advokatove riječi. Ali nikako da se prisjetim svih “ključnih momenata” ni- štovne žaobe. A kad sam stupio napolje, njena važnost stala je na­glo da blijedi: u sve širim spiralnim krugovima, kao da odvija za­voj oko moje glave, bumbar “ništovne žaobe” odlijetao je dalje. Zaštitnikova skrb za štićenika ustupala je mjesto štićenikovoj za­brinutosti nad zaštitnikom: po mom nesebičnom običaju, uzeo sam brinuti brigu oko advokatove sudbine. I uskoro je temu “ni­štovne žaobe” zamijenio sanjiv proljetni refren: “nema na svijetu ružnije stvari od tužne sreće!”

169

42.

Jednom sam se češkao po glavi, u nedoumici pred izborom: morao sam da se za neko vrijeme prihvatim kakvog zaposlenja. Među ostalim mogućnostima, postojala je i ponuda za mjesto pri­vremenog nastavnika muzike na nekoj srednjoj školi u unutraš­njosti. Kad sam doznao da je to varošica u kojoj živi moj nekadaš­nji dvojnik Ivan, riješio sam se bez kolebanja i pohitao tamo.

Bilo mi je poznato da je zbog protivljenja roditelja morao odu­stati od namjere da studira filozofiju i poći na farmaceutiku. Spo- četka se obmanjivao da će se poslije prebaciti na čistu herniju (“studira za doktora hernije", bili su mi rekli), a kasnije se valjda pomirio s tim da bude apotekar.

Dočekao me srdačno. Tek možda s nešto manje ekspanzivnosti nego što sam očekivao, ili nego što bi bilo po mom ukusu.

— Sjetiš li se još katkad Slinka? - bilo mi je jedno od prvih pi­tanja. Osmjehnuo se kao na spomen davne male sramotice. Oz­biljan čovjek, nastojao sam da ga opravdam, vjerovatno je od­mahnuo na te djetinjske ludorije! Ali mi je prošlo glavom: zacije­lo je tokom svih ovih godina pomišljao na mene mnogo rjeđe ne­go ja na nj. A možda me se već dugo nije uopće sjetio!

— Sto je od ostalih? Viđaš li koga od starih?— Ponekad Matu. Sreski je veterinar, naiđe katkad ovamo. Imat

ćeš prilike da ga vidiš.— A što je s Petrom? On je jedan od negdašnjih koga se najčešće

sjetim. Čudno kako se s vremenom modificiraju naši unutrašnji odnosi! Toliko puta zaželio sam da mu pišem. Ali, naravno, ni­sam. I to je jedna od onih malih želja koje se nikad ne ostvaru­ju!... Siroti Glavonja!... Sjećaš li se njegove bezazlene ljubavi za medicinu?... Gdje je sad?

— Župnik u Zeleniku. Liječi svoje parohijane i kopuni pijetlove za gozbe liječničkim ekipama koje naiđu u selo. To je sve što je os­talo od njegove kirurgije.

Izgleda, ja sam jedini izabrao uprav ono što sam želio: Glavo­nja se morao odreći svoje medicine, Ivan i svoje literature i svoje čiste hernije. Trebalo bi zaključiti da sam ja najbolje uspio.

Bio se prilično promijenio. Okrupnjao je, a od gimnazijskih da­na kao da više nije rastao. Na tjemenu mu se pojavila mala ćela,

170

koju je brižljivo prekrivao dugim repom kose sa strane. Sagradio je solidnu vilicu na kraju mjesta. Preko rijeke, “u Lučikama”, ku­pio je teren na kome je namjeravao podići mali park suptropske vegetacije. Imao je i automobil, pa je jedan ili dva puta mjesečno odlazio u obližnji gradić, radi osvježenja.

Predstavio me ženi. Njemica, stasita, veoma soanjirana ženka u godinama u kojima se još sasvim uspješno vodi borba s nastupaju- ćom pretilošću. Brak iz studentskih dana. Vjerovatno bivši Zi- mmerherr. Njemački je govorio začudo loše, ali s nekom hvastavom familijarnošću. Servirao me je s navadnim riječima za tu prigodu: “Mizzi, da te upoznam sa starim drugom iz djetinjstva” i tako da­lje. Ne znam pravo po čemu, dobio sam utisak da se svakom svo­jom riječju pred ženom bori da održi, ili da povrati, nekakve svoje pozicije u njenim očima. Zadržali su me na večeri.

U uglu salona, postavljen dijagonalno, stajao je nov pianino do­bre marke. Na polituri poklopca nekoliko solidno uvezanih sveza­ka Sang und Klang-a. Upitao sam ga za njegovu nekadašnju uči­teljicu klavira. “Umrla je”, odgovorio mi je sasvim kratko, izme­đu dvije žlice consomme-a, bez podrobnijih podataka. Klavir je bio napustio. Mjesto njega, sad je katkad udarala gospođa Mizzi. Pri svjetlosti dviju tordiranih stilskih voštanica, podrhtavanje žućka­ste malje na njenoj usni i pulsiranje njenog podvoljka odavalo je kako u sebi broji takt. To je njenom zrelom licu vraćalo izraz mar­ljiva djeteta. Ugovorili smo mali kućni koncert o prvom Marinom dolasku.

Popodneva sam provodio kod njega u apoteci. Igrali smo ne­brojene partije šaha, ili smo ćaskali dok je pripremao recepte. Po­najviše o literaturi. I, naravno, pravdali smo se. Zanimanje za nju nije ga bilo ostavilo, ali je ažurirao svoj ukus: i on je bio postao strastven ljubitelj onih egzotičnih problema iz egzotičnih sredina. Svakog mjeseca stizale su mu nove sveske jedne biblioteke koja je izdavala romane iz života smugglera i bootleggera i lovaca na kroko­dile.

Dogovorili smo se da ćemo za prve sunčane nedjelje odšetati do njegove suptropske bašte. Kad sam došao, auto je već čekao spre­man pred vratima.

— Zar nećemo pješice?— Ne, odvest ćemo se kolima.

171

— Kolima, veliš?— Tebi je, izgleda, nešto smiješna ta riječ “kola”?— Tako... Pobuđuje mi infantilne asocijacije. Kad čitam u novi­

nama: u drugim kolima dovezao se doajen diplomatskog kora i tako da­lje, pred oči mi izlazi bosonog sijed starčić u izvezenom fraku i pod dvorogim šeširom, na volujskim kolima. Od truskanja poska­kuje mu cviker, iznad glave strše mu ona četiri zašiljena bukova koca kao da čekaju odsječene glave, volovi ritmički mašu repovi­ma i flegmatično zure u svjetinu. Prolazi veseli starčić, za njim is­padaju na asfalt strukovi trstine, publika na trotoaru bulji u čudu, s dućanskih vrata podmiguju šegrtići, a mladi sekretar poslanstva šapće drugu pored sebe: “ovaj je već sasvim gaga\"...

— Hm! Svašta li i tebi pada na pamet!— Bogami svašta, pravo veliš!Putem je šutio. Sto uvijek brbljaš, spočitavao sam sebi. Izlaneš

sve što ti na pamet padne! Eto, očevidno si ga povrijedio! Sad uprem da ga udobrovoljim. Kad smo stigli “u Lučike”, stvar je bi­la već zaglađena. Objašnjavao mi je u tančine kako namjerava urediti park. Razlijetao se, onako dežmekast, i dozivao me čas na jedan čas na drugi kraj da uočim vizuale iz pojedinih tačaka.

— Ovuda, sve naokolo, bit će ograđeno trostrukom bodljikavom žicom na cementnim stupovima, da ne upada stoka. A tamo, vi­diš, trebao bi doći niz širokih stepenica, kao prilaz rijeci, radi ku­panja. Ondje, otprilike u sredini, malo više prema lijevo, na os- merokutnoj podlozi od tesana kamena, došla bi sjenica, kao neka pagoda, pokazat ću ti nacrt kod kuće. Samo, za to bi trebalo da otkupim još i onaj trouglasti komadić terena, dođi amo, postavi se ovdje, evo ovdje, vidiš: ravno ovom linijom gore do ceste. Ali vlasnik, seljak, neće da proda. Nudio sam mu tri puta više nego što faktično vrijedi. Za te pare mogao je kupiti na drugu stranu tri, četiri puta toliko zemlje! Ali on se kapricirao pa neće i neće! Tvrdoglav je kao mazga! Nego sad sam poradio kod općine, vje- rovatno će ga oni skloniti. Na koncu, velim im ja, to je na korist samog mjesta! Od takve stvari dobiva čitavo mjesto, zar ne?

Jedne subote naišao je Mato radi cijepljenja stoke. Ivan nas je pozvao obojicu na večeru. Održan je i dogovoreni kućni koncert. Svirao sam, uz pratnju gospođe Mizzi, ponajviše obične tačke s koncertnih dodataka. Ona se oduševljavala bez rezerve.

172

- Savršeno! Eine wunderbare cavata\Ivan se potrudio da preciznije formulira svoju impresiju.- Sto mi se najviše sviđa u tvom sviranju, to je da u njemu ima

nešto zasićeno aromatično, rekao bih, jedan mali “štih” cigansko­ga, u najboljem smislu te riječi, dakako...

- Ali! Sto govoriš!... Baš naprotiv, ja nalazim da je njegov forte upravo u tome što raspolaže neobično bogatim mogućnostima, jednim širokim rasponom, od tog temperamentnog, strastveno- aromatičnog registra, pa do nekih plemenito bijelih ugođaja! Sjeti se onog divnog Adagia!...

- Bezuvjetno, draga. Samo, meni se čini da je on u onom zasi­ćenom, kako sam ga nasumce nazvao ciganskom načinu, ipak najviše svoj!

- Nemojte ga slušati! To iz njega govori zavist!...Umiješao se i Mato.-Ja sam doduše u tome potpuni analfabeta. Slušao sam virtu­

oze po koncertima — nema govora, tehnika, bravuroznost i tako dalje, savršeno! Ali što se tiče samog zvuka njihovog instrumen­ta, često mi se učinio prilično rezak, gotovo neprijatan. Pomišljao sam: nije bez neke što se taj instrument na ruskom zove “skrip- ka”...

- Oh! Fa-mozan je Mato, s tim svojim intuitivnim etimologija­ma!... — zahihotala se gospođa Mizzi zabacujući glavu duboko unazad.

- ... a za moje veterinarske uši, između “skripke” i “cigan­skog”, biramo radije ovo posljednje.

- Srećom, — zaključio sam šaljivo, — umjetnost zvukova ima pred ostalim umjetnostima bar tu prednost što se njeni proizvodi brzo rasplinjuju u vremenu i prostoru. Nema smisla lišavati je te prednosti dugim naknadnim komentarima.

Ispraćao sam Matu do svratišta. Šetali smo pod crnim sjenama kestenovih krošanja.

-Jesi li ga samo vidio? Uvijek je ovakav. U svakoj minuti dana i noći, stalno na nekom oprezu, stalno spreman na jetkost.

- Zbilja, što se to desilo našem Ivanu? Što to biva s njim?Kažu: kompleks. Ili možda čitav kompleks kompleksa. Tobože,

to je nastalo odatle što je morao bataliti svoje više ambicije i po­miriti se s praktičnom farmaceutikom. U prvo vrijeme jako je tr-

173

pio zbog toga. Osjećao se ponižen, gotovo obeščašćen. Kasnije je to prevrelo u ovaj latentni, mirni i permanentno jetki stadij. Po­stavio je sebi neki ideal energičnosti, antisentimentalnosti, i to je urodilo onom sparušenošću ličnosti kojom takvi nagli prelomi re­dovno urađaju. Iza njega leži, kao mrtvac na putu, nešto što on smatra svojim osnovnim životnim neuspjehom. Truje ga misao da nije ostvario ono što je mogao ili za što misli da je bio pozvan. A taj kompleks ispada prema vani u vidu one stalne ispršenosti, onog vječitog “stanja pripravnosti”, one preventivne samoobrane0 kojima si imao prilike da se uvjeriš.

— Dobro, a zašto u tebi, u meni, u Petru Glavonji, u svima dru­gima, to ne stvara takve komplekse? Ili bar zašto se ti kompleksi1 te ojađenosti ne ispoljavaju u takvim formama? Na koncu, niko ne postiže ono što je zamišljao? Ponekad se postigne čak i više ne­go što se htjelo, ali gotovo nikad baš ono što se htjelo.

— Kod nas je drukčija stvar. Ja sam s ovim zadovoljan: ja sam i želio uprav ovo. Selo, priroda, slobodni zrak, kretanje na otvore­nu, to meni odgovara. Petar Glavonja je zlatan čovjek, vedar, be­zazlen, u njemu nema ništa što kopka, što izgriza unutrašnje stijen- ke... A ti — ti si takva priroda!... Čini mi se kao da si ti uvijek tra­žio zadovoljstvo ne u onom glavnom za čim ideš nego u nečem sporednom što prati to glavno. Vjerovatno te zato i eventualni neuspjeh može samo dopola ražalostiti ili potištiti, kao što bi te i najpuniji uspjeh samo dopola obradovao. Ti si već takav!...

— Možda imaš pravo. Ali ostavimo to... Nego, to što govoriš o Ivanu izgleda dosta uvjerljivo. Pa ipak mislim da to nije sve.

— Ta ne vidiš li da u njemu uvijek čeka, spremna kao zapeta puška, replika: “ne zaboravite da je i Ibsen bio apotekar!”...

— I Emile Coue...— .... i samo čeka prigodu da odapne... A što se tiče Emila Couea,

tačno si intuirao: neko je vrijeme neprestano govorio o njemu. Za­mišljam da svake večeri pred spavanje u kupaonici dugo masira ćelu nekakvim losionom vlastite proizvodnje i usto ponavlja: “ja sam jak, ja sam energičan, ja znam što hoću!” Metodička večernja gimnasti­ka volje, istjerivanje kompleksa pomoću “svjesne autosugestije”...

— Ti se smiješ. A znaš li da se ja takvih ljudi pomalo bojim! Lju­di koji hlepe za energičnošću, za voljom, stotinu su puta opasniji od onih koji su energični po rođenju!...

174

— .... Dakle, u prvom planu stoji onaj kompleks. Iza njega, ona puška, nabijena do grlića Ibsenom. A u trećem redu, iza leđa te replike, mutno se ocrtava još nešto: slutnja protureplike: “da, dragi moj, ali Ibsen je Ibsen!” I ta naslućivana protureplika kao da vlaži barut onoj nabijenoj puški, i kvari mu zadovoljstvo. I ta­ko, te nikad glasno izgovorene replike i protureplike u njemu se stalno motaju u krugu i jedna drugu ujedaju za rep. Eto zašto se drži onako kao da je progutao...

— ...metlu...— ...ne, nego pušku, nabijenu pušku! — kapricirao se Mato.— Ti si zloban!— Ne, nisam ja zloban, nego si ti naivan. Ili tačnije, praviš se na­

ivan. Oduvijek si imao tu koketeriju naivnosti!Rastali smo se pred ulazom u svratište. Morao je da ustane ra­

no, radi cijepljenja, a u podne je putovao dalje. Sutradan me upi­tao Ivan:

— Kud ste otišli sinoć kad ste ustali od nas?— Bazali smo. Dugo ispraćali jedan drugoga, po običaju.— A o čemu ste tako interesantnom razgovarali?— O koječemu, naklapali...— O, pardon! Možda sam indiskretan. Izvini ako sam zadro u je­

dnu sferu u kojoj mi nema mjesta.— Šališ se? Što ti pada na pamet!...— Sasvim logično: kad niste o tome mogli razgovarati dok smo

sjedili kod nas u špajzecimeru, moram zaključiti da ste imali da govorite o nečem povjerljivom!... Izgledali ste tako umorni, kao da ćete zaspati na stojećki. A napolju izgleda da ste se naglo raz­budili.

— Ništa čudnovato. Poslije obilatog jela, u zatvorenu, čovjeka savlada neka tromost, neki drijemež, a kad iziđe iz zagušljiva pro­stora na otvoreno, razuzuri se, dođe mu volja da se prohoda.

— Razumijem, moja je blagovaonica previše zagušljiva za ugo­dne prijateljske razgovore.

— Glupost! “Moja” blagovaonica! Svaka blagovaonica! Svaka zatvorena prostorija u kojoj se dugo sjedi, jede, puši. Valjda si se i sam katkad zaželio zvjezdanog neba nad glavom!

Ušla je gospođa Mizzi. Iznenađeno nas je pogledala.— Ihr streitet? Um was handelt es sich?

175

— Er behauptet, unser Speisezimmer sei nicht genug “sternig” fiir lange freundschaftliche Gesprache.

— Sternig?— Sternig, jawohl!— Ivane; nemoj se praviti smiješan! Cisto je djetinjast način ko­

jim harangiraš na krstaški rat u obranu tobože uvrijeđenog špaj- zeđmeraL. A nije ni naročito lojalno!...

— Ha-ha-ha! Lojalno! Odavna nisam čuo tu riječ! Ti si još uvi­jek ostao pri onoj staroj viteškoj terminologiji. Izgleda da si uspio sačuvati mentalitet iz Triju mušketira!...

— Lass das, Ivan! Du bist heute etwas streitsiichtig! ... Nego ra­dije se presvući pa da sve troje zajedno malo prošetamo.

Dok je iza pregrade prao ruke i svlačio bijeli mantil, rekla mi je ispričavajući ga:

— Morate ga izviniti. Danas je imao novih okapanja oko one parcele u Lučikama!

43.

Otada, među nama je nastupilo još nešto: neko nepovjerenje. Zauzeo je prema meni nekakav stav... ne bih znao tačno reći ka­kav — eto tako, naprosto stav. Pomišljao sam: nema nikakva smi­sla da zaoštravam odnose s nekadašnjim prijateljem. Ionako je sve ovo privremeno! Svesrdno sam pružao moj životni promašaj kao hranu njegovoj povrijeđenosti ne bih Ii je unekoliko umilostivio. Ali, izgleda, nije mnogo pomagalo. To je samo još jače podstica- lo njegovu ofenzivnost. On nije bio od onih taktičara za koje se kaže da ne umiju iskoristiti momente protivnikove slabosti ili po­puštanja. Znao bi me predusresti, odmah na pragu:

— Ooo, Iwan Galebe, le celebre violoniste!... A propos, treba da znam, za slučaj da ti budem morao što adresirati, pišeš li se još ta­ko, Iwan Galebe, sa dubi ve i s aksan grav?

— Ne, dragi, — odgovarao sam pokajnički. — Sad se opet pišem Ivan Galeb, jednostavno, po našku. Štoviše, Ivan Galeb pokojnog

Frana... Uostalom, nisam se ja onako pisao, onako su me drugi pisali.

— Ali! razumije se, ti si najenergičnije protestirao, no nažalost uzaludno!...

176

Prelazio sam preko toga i sjedao za partiju šaha. A poslije, raz­govor je opet padao na neutralan teren. Prepričavao mi je svoju najnoviju lektiru, pasionirao se nedaćama onih kitolovaca sa Aljaske i onih berača ne znam čega ne znam odakle, indignirao se nad uniženjem ljudskog dostojanstva kome su izvrgnuti ljudi u onim egzotičnim krajevima. Ako mi ne bi uspjelo da izraz sabra­nosti na mom licu ispadne dovoljno uvjerljiv (jer, bože moj, čov­jek je ponekad umoran pa ni uz najbolju volju to mu ne polazi za rukom!), odmah bi se pozlijedio:

- Ti zijevaš, naravno. Tebe to ne interesira. Ali, dragi moj Iwan Galebe, eto to su problemi, realni problemi! A kamoli tvoje “te­orije o nerealnosti realnoga i realnosti nerealnoga” i tvoje Mama- Yumbe!...

A tad bih se i ja malko prozlio.- Ne shvaćam što te može toliko da pasionira i zabavlja u toj

tvojoj lektiri. Tebe zanima samo čovjek in abstracto. Konkretni ti je previše vulgaran, nedovoljno interesantan. Uprav kao da je us- lov za čovjekoljublje izvjesna distantia loci.

- Zašto me pasionira, zašto me zabavlja! Smiješno! Ne radi se tu o pasiji ili o zabavi. To je sasvim legitimno, sasvim shvatljivo interesovanje današnjeg društveno razvijenog čovjeka, njegova želja da upozna stanje, prilike, probleme raznih krajeva, raznih sredina. Shvatljiva radoznalost intelektualca da sazna “kako sve ljudi žive”!

- Čudim se samo kako te ne interesiraju stvari koje imaš odmah pod nosom, kopači kukuruza iz Lučika, bijeda koju danomice vi­diš tu pred tvojom tezgom. Oni su preblizu da bi se njihove stvari mogle da uoče, premalo egzotični da bi zaslužili našu pažnju. Do- bijam dojam da je to kod tebe nesvjesno bježanje od nečega što ti je bliže i što te iz bližeg dira. Vidiš, ja sam u tome stvarniji. Ako se ne varam, ovdje sam ja slučajno više realista nego ti.

- O, nisam znao da imaš i takvih ambicija!- Pa to su sasvim legitimne ambicije današnjeg društveno raz­

vijenog čovjeka kad govori o današnjim društveno razvijenim problemima!

- Ne, nije to realističnost, nije to smisao za stvarnost, dragi moj! To je najobičniji vulgarni empirizam, naprosto tvoja nespo­sobnost da ma koji problem teoretski shvatiš!

177

- He, što ćemo!... - uzdahnuo bih prelazeći u elegično-medita- tivni ton. — Žalosno je to biti mala zemlja, s još nerazvijenom vla­stitom proizvodnjom. Upućen si u svemu na inostranstvo: čak i vlastite probleme i preokupacije moraš da naručuješ izvana!... A što se tiče onih Mama-Yumba, vjeruj mi da ih, ko više ko manje, svi imamo. U vidu nekakvih šašavih fantoma, nemoćno poletnih kri- latih gmazova, infantilnih maloumnosti, ili u vidu inkubusa, mut­nih potkožnih zebnja, kompleksa, nesigurnosti, — ali imamo ih svi!

Prekinuo je miješanje u avanu i izazovno se naslonio na tezgu.- Dobro, a što misliš, koja je moja Mama-Yumba, na primjer?- Ne znam, nemam pojma. Trebalo bi podrobnije ispitati. A to

najbolje čovjek može da sam izvrši. Uostalom, možda je ti, sasvim izuzetno, uopće i nemaš.

- A koja je tvoja Mama-Yumba?- Oh! Ja ih pak imam toliko da ih je teško i nabrojiti!...Nastavio je miješati batićem u porcelanskom avanu.- Ti bi morao pisati priče za djecu, dragi moj! Jesi li ikad na to

pomišljao? Govorim sasvim ozbiljno. Ne bi li se uposlio u redak­ciji kakvih dječjih novina? Da pišeš dječje romane u nastavcima? Ne bi li te to pasioniralo?

- Zašto ne? Djeca su moja pasija. Dobro si me podsjetio, raz­mislit ću o tome. Uprav neki dan pročitao sam interesantan čla­nak od veoma uvaženog pisca (- tresnuo sam iz rukava jedno iz­mišljeno ime —), priznatog autoriteta u takvim stvarima. Neo­bično originalne ideje! Autor tvrdi da su sve te priče za djecu, te pustolovne dogodovštine, probijanja kroz prašumu, ekspedicije u stratosferu ili na morsko dno, raketna interplanetarna putovanja i tako dalje, jedna bijeda od fantazije. Pisci takvih burgija bave se uglavnom tehničkim modalitetima svemirskog saobraćaja, pro­blemima raketnog projektila i njegovog pogonskog goriva, otpo­ra zraka, pritiska, temperature, kisika i slično. I tek uz očit napor fantazije uspijevaju da tamošnje stanovnike zamisle runjave, ili jednooke, ali snabdjevene rogom na sred čela, ili visoke šesnaest stopa - mahom otrcane predstave iz mitologija i fantastika naše stare planete! U knjižicama za djecu, kaže dalje uvaženi autor, trebalo bi podsticati dječju misao i dječju fantaziju u sasvim dru­gom pravcu. Na primjer, da li i na tim drugim svjetovima ima mjesta dvojnosti između postojanja i nepostojanja? Da li je i tamo

178

poznat pojam smrti? Da li su i tamo pojave i doživljaji nanizani, poput Minhauzenovih gusaka, na nit vremena, ili se pred očima tamošnjih stanovnika život stere u jednoj ravni, plošan i raznobo­jan kao čilim? Zamisli ljepote: život-ćilim! I zamisli zadatka: raz­viti u djeci čulo za taj život, i žudnju za njim! Potaknuti u njima sumnju da li i tamo važe ovdašnje forme i kategorije, poljuljati im povjerenje u pojam postojanja, u pojam vremena? A da i ne govo­rimo o drugim, manje važnim ovozemskim kategorijama bez ko­jih se i na ovoj planeti još nekako može!...

— Oh, žalim samo što nemam sina pa da u tvoje ruke povjerim njegov odgoj! Da ga učiš životnoj mudrosti! Ti si rođeni talenat za informatora!

— Rado bih se primio tog zadatka, i vjeruj da bih bio savjestan pedagog. Ja sam, doduše, malko lijen i aljkav, ali kad se nečeg primim, znam što je red i dužnost. Uostalom, to sve ne govorim u svoje ime, samo citiram uvaženog autora.

— A ko je taj velikan? Da nije i to jedan od onih koji će završi­ti svoj vijek u ubožnici?

Umuknuo je. Ja sam se dobro čuvao da ne prekinem tu šutnju.Gore iz salona začuo se klavir: iz dobro ukoričenog Sang und

Klang-a., gospođa Mizzi započela je prve taktove Asra-lied-a. Tan­kom nazalnom strujicom zraka pjevušio sam za klavirom:

— ... und mein Stamm sindjene A-as-ra we-el-che ste-er-ben we-en sie lieben!...

Naglo me prekinuo.— Prestani već jednom!... Dosta mi je više te tvoje igre!... Kao

da si dopirio amo samo zato da me svrdlaš?...— Ali što to govoriš, Ivane!...— Ne znam što te nagoni da mi vječito oponiraš, da mi s naro­

čitom slašću suzbijaš u grlo svaku pojedinu riječ! Da me nepre­stano povređuješ!...

Učinilo mi se da mu u glasu trepte suze.— Ali čime, zaboga?!... Naprosto te ne razumijem!... Eto razgo­

varamo, izmjenjujemo misli, ćaskamo. Više-manje samo zato da utučemo vrijeme, i ništa drugo! Ne smiješ svaku razliku u gledi­štima uzimati tako tragično!...

— Hajde, mani ti to!... Nisi ti tako bezazlena ovčica! I sam vrlo dobro znaš, nisu tu po srijedi nikakve “razlike u gledištima”!...

179

Ima tu nešto dublje, intimnije, što te navodi da neprestano tražiš čime da me pozlijediš!...

Na licu, još želatinozno meku od uzbuđenja, porodio se začetak osmijeha ponovo nađene superiornosti, i crte su se stale naglo ukrućivati. “A-ha! stupa u dejstvo Coue!”

— A što je to nešto, ako smijem pitati?— Ništa, ništa! Sad svejedno... Ti me vrlo dobro razumiješ!...Dalje nisam pitao. Pripremao je recepte ne dižući glave. Čekao

sam da se još malo pribere. A onda sam izbacio, bez težine:— Da odigramo jednu? Mala pauza.— Možemo.Kroz tavanicu još su dopirali zvuči Asra-lied-a. Poveo sam se

opet, sasvim nepromišljeno, za klavirom, ali sam se odmah preki­nuo. Odigrali smo nekoliko partija.

— Hoćeš li malo gore? — upitao me kad je došlo vrijeme da za­tvori apoteku.

— Neću večeras, nešto me boli glava.Da to učinim uvjerljivijim, nadodao sam:— Imaš li kakav prašak?“Možda mu je i ta glavobolja jedna mala zadovoljština”, pomi­

slio sam sipajući u grlo kombinirani prašak iz kartice. “Nadajmo se da će ovaj prašak umiriti više njega nego mene!”

44.

A kad je opet naišao Mato pa kad sam mu ispričao tu zgodu, prasnuo je u smijeh.

— Ne mogu da shvatim na što je ciljao svojom aluzijom.— Hajde bolan, ne pravi se naivniji nego što si!— Na časnu riječ, ne razumijem!— Sasvim jasno: htio je reći da mu zavidiš na njegovu dobru.-Je li moguće?— Jest, moguće, sasvim moguće. Zašto ne bi bilo moguće? A

uistinu, stvar je u tome što bi on u svojoj dubini želio da mu drugi zavide. Njemu je to potrebno, razumiješ li, kako bi sam sebe uvje­rio u svoju dobrobit. Ljudi se gotovo redovno osjećaju usrećeni svojom srećom u onom stepenu u kome drugi tu sreću cijene. Na­ša sreća dobrim dijelom zavisi od drugih. Za Ivana to vrijedi u na­

180

ročitoj mjeri. A kad mu se učini da mu ljudi ipak ne zavide, on hoće da ih na to prisili, da ih privede poslušnosti. Najprije pokuša da im to sugerira. Ako ne uspije, tad promijeni taktiku: pokuša im to imputirati, ne bi li uvjerio bar sebe.

— Čudno.— A znaš li što se zapravo nalazi ispod toga? On drugima zavi­

di. Konkretno, sada tebi.— A na čemu meni?— Eto baš na tome što ti njemu ne zavidiš. To što ljudi ne po­

stavljaju uvijek neke relacije, neka upoređenja između sebe i dru­gih, za njega je jedan nedostižan luksuz, nedostupno gospodstvo. I na tom golom gospodstvu bez sadržaja on ljudima zavidi.

— Previše komplicirano za moju pamet! Previše zakučasto!— Pa i nije toliko koliko ti se čini. Sve te “psihološke tančine i

zakučice”, kad ih posmatraš u funkciji, u njihovom realnom kon­kretnom djelovanju, sasvim su jednostavne i lako intuitivne. Ku­dikamo jednostavnije nego kad ih opisuješ. To je slično onim briž­ljivim njemačkim Gebrauchan-weisungima\ držite čvrsto aparat lije­vom rukom tako da vam palac gleda prema gore, nastojeći da os aparata bude stalno u okomitom položaju, a palcem i kažiprstom desne ruke pri­hvatite jabučicu horizontalne poluge označenu na priležećem nacrtu slo­vom A i okrečite je ravnomjerno u smjeru kretanja kazaljki na satu, i ta­ko dalje. Pomislio bi: bog zna šta. A kad tamo - najobičniji mli­nac za papar!

— Ti me iznenađuješ, Mato! U tebi drijema literata, čitav litera­ta! Jedan tanan psiholog, analizator! Jedan mali Proust!

— Nemoj misliti da mi time praviš neki naročiti kompliment. Pravi literata ne analizira radi zanimljivosti analizirane stvari, radi rezultata analize, već zbog zanimljivosti samog analizatorskog posla. On ti čovječe božji, ne demonstrira materiju koju ima pred sobom, nego svoju demonstratorsku sposobnost! Upošljavanje i ekshibiranje jednog talenta koji je tu, i koji traži da bude uposlen i ekshibiran, i ništa više. Nije li ti se pri čitanju stotinu puta desilo da te nešto, samo pa sebi skroz neznačajno i neinteresantno, počelo privlačiti i postajati interesantno tek pošto je proanalizirano, tek zahvaljujući skupocjenoj analizatorskoj obradi? Jasno. Cijepanje dlake na četvero može da bude zanimljivo jedino zbog tehnike tog cijepanja, nikako zbog same dlake. A ako cijepanje dlake na četvero

181

uspijemo da razvučemo na lijep broj stranica, te ako nam još pođe za rukom da to iznesemo u što nezgrapnijim i beskonačnijim rečenicama koje jedva možeš da pratiš do konca, a pogotovu ako uspijemo da pritom ni najmanje ne taknemo nijednu emotivnu žicu u čovjeku, tad će to biti dokaz da u sebi imamo obilato analiza- torskog štofa, scilicet talenta. I tek tad ćemo eventualno zaslužiti ime literate-analizatora. A ja ti nemam baš mnogo smisla za to.

— Ali takvi su svi literate. Ta svi umjetnici rade zbog same umjetnosti a ne zbog čega drugog! Inače su moralizatori, ili bilo što drugo, samo ne umjetnici.

— Mani! Tako govore loši umjetnici, mali umjetnici. Oni veliki, pravi, uvijek rade zbog nečeg drugog i višeg od same umjetno­sti!... A osim toga, ta umjetnost analize ne dopada mi se ni zato što svojim postupkom unosi neopazice jednu krupnu umjetničku laž. Ostvariti na papiru u trajanju od jednog sata ono što se u stvarnosti odigrava u jednom hipu, za moje pojmove znači biti loš pisac i već samim tim oduzimati stvarima devedeset posto od nji­hove životne istinitosti. Za mene, u formuli svakog književnog postupka neizostavno bi morao da figurira faktor T — tempus, ele­ment “vrijeme”, kao u formulama mehanike! Ostvariti psihički momenat, unutrašnji pokret kroz stanovito vrijeme. Cajt-lupa je do­bra za kabinet, za naučni rad, za promatranje kako se iščahurava svilena buba. U umjetnosti, cajt-lupa unosi jednu laž, koja umjet­ničkom djelu oduzima više nego što mu doprinose one istine koje se pomoću nje otkrivaju. To je kao kad bi tačno dijagnosticiranje uvjetovalo da se organizam prethodno dokraja raskopa i razudi: dijagnoza je doduše tačna, ali je za to potrebno da pacijent umre. Obdukciona dijagnoza. A mislim da bi takvom postupku trebalo prigovoriti baš sa stanovišta umjetnosti, jer njime umjetnost mo­žda postaje nešto ozbiljnije, ali prestaje biti umjetnost. No to su valjda samo moji veterinarski pojmovi o umjetnosti. Očevidno, dakle, ja ti nisam baš nikakav literata.

— Možda je sve to za tvoju prirodu previše sitno, previše triča­vo. Ti bi vjerovatno volio malo širi potez, zar ne?

— Naprotiv! Neobično cijenim baš one pisce koji nam otkriva­ju sitna, tanana vlakanca u čovjeku, one naoko neznatne unutraš­nje momente. Griješe ljudi kad za znatnim vanjskim efektima za­mišljaju neke velike unutrašnje pomake, neke krupnije movense.

182

Mada si se dosta potucao po svijetu, ti poznaš ljude prilično jed­nostrano. Ti još vjeruješ da život pokreću neki veliki osjećaji, neki veliki zanosi, stremljenja, neke velike zamisli, velike aspiracije, i što ti ja znam. Taman! Sve, skoro sve leži u onim sitnim pomaci­ma, u onim mišjim movensima. Tu je tajna i ključ skoro svega u čovjeku. A znatnost i dalekosežnost vanjskih efekata zavisi od slu­čaja, od stjecaja prilika, od praktičnih mogućnosti. Pristavčić sre- skog načelstva ili činovnik ureda za kontrolu mjera koji mirne du­še šalje poslužnika po najgorem pljusku da mu kupi cigarete ili sendvič, isti je čovjek koji će kao rezervni kapetan hladnokrvno slati u smrt desetine ljudskih života radi svoje lične dobrobiti, radi svoje udobnosti, ili naprosto iz svog ćefa. I kao god što će, kao či­novničić, gledati krivim okom poslužnika koji se ne pokazuje do­voljno oduševljen onim kupovanjem sendviča, te će ga brisati s popisa za zimsku pomoć ili ga lišiti nekakvog doplatka, tako će, kao kapetan, svog posilnoga koji mu nije dovoljno svesrdno navi- ksao čizme uvrstiti u prvi maršbataljon ili odrediti na zadatak na kome se sigurno gubi glava. A da li će neki seoski Herostrat uči­niti veće ili manje čudo i pokoru, zavisi uglavnom od toga da li pokraj njegova sela stoji mostić od brvana preko jaruge ili među­narodni željeznički vijadukt: ista mjera sićušne pakosti, pozli- jeđene sujete, uvrijeđenog ništavila jednako će mirnom rukom potpaliti lagum i pod jednim i pod drugim!

— Možda imaš pravo. Čini mi se da događaji u nekim zemljama oko nas potvrđuju tvoje gledanje.

— Nego što! Htio bih samo da vidiš, dragoviću moj, kako bi se mnogi sasvim neznačajan, sasvim banalan čovjek, koga svako­dnevno susrećeš i koga ni po čemu ne bi smatrao dostojnim da bu­de pratagonista neke drame, u promijenjenim prilikama odjed­nom provrgnuo u pravu pravcatu neman! Porasla faktična moć i proširene praktične mogućnosti za pravljenje zla samo će učiniti da on poraste u vlastitim očima, pojačat će u njemu uvjerenje o važnosti vlastite ličnosti, a uporedo s tim i osjećaj sve većeg prava te ličnosti na sudbine i na živote drugih ljudi... Ti to dovoljno ne poznaš. Ti si se kretao među cellima i violama, u ljudskim panto­mimama, a ne u životu, među fantazijama i apstrakcijama, ti si živio od “svjetlosti” i “ozarenja”, a ne o hljebu realnosti. Ti ne znaš kako često čitav jedan ljudski život animira i čitavu jednu

183

ljudsku aktivnost pokreće nekakav mali kompleks, nekakva ne­dostižna ambicija, neka tričava povreda samoljublja. Ili samo i neka sitna lična pozlijeđenost na polju društvenog paradiranja, koja se možda suče još iz neke male traume u djetinjstvu. I kakve je sve snage kadra da pokrene, na kakve je sve podvige ili zlodjela kadra da čovjeka natjera, kakve li kvantume zla da u njemu oslo­bodi takva jedna primarna sitnica! Mali lični resantiman kadar je da učini čitava čuda. Politički ljudi i agitatori to dobro znaju, pa zato i računaju i operiraju toliko s tim momentom. Smatraju ga najdubljim i najsigurnijim pokretačem. Ali ga možda ponešto i precjenjuju. Jer on je ujedno i najjači i najlabilniji pokretač. Pra­tio sam mlada čovjeka, s literarnim ambicijama, dosta talentirana uostalom, u kome je čitavu njegovu revolucionarnu ogorčenost, njegovu borbenu zagriženost, pokretala patnja što je slabije odje­ven od ostalih. San o pet odijela, i jal na one koji to imaju, pokre­tao je sve, ama sve u njemu. Bio je spreman da radi toga izazove svjetsko krvoproliće. Interesiralo me pitanje: a što će dalje biti s njim ako postigne svojih pet odijela? kako će se dalje razvijati? No desilo se da je prije dobio svojih pet odijela na suprotnoj stra­ni. Sad kritičkim okom promatra ađustirung prolaznika i pun je primjedaba na toaletu. I nosi svojih pet odijela u borbi protiv svjetske revolucije s onim istim uvjerenjem i s onom istom osvet­ničkom slašću s kojom ih je ranije iščekivao od svjetske revoluci­je. Bubuljičavi, pogureni, loše odjeveni mladunac koji se vuče pri­krajkom ulice pun hemunga i latentnih grdno ljubavničkih aspi­racija, podoban je da, za jedan čudotvorni krem protiv prištića, za jedno dobro skrojeno odijelo — ili čak uniformu! —, za osvajački uspjeh, učini kudikamo više od onoga na što bi ga moglo da na­tjera i najdublje ideološko osvjedočenje! Katkad mi se čini da je uvrijeđena ništarija sposobna za daleko više nego revoltirani he­roj: on će se možda još premišljati da li da radi sreće jedne polo­vice čovječanstva žrtvuje drugu polovicu; ona neće oklijevati ni časka da radi utaženja svog ništavnog povrijeđenog ja izazove op­ći kataklizam. I često sam se pitao u čudu: odakle na jednom "ja” tako malih, tako neznatnih dimenzija tako preduboka rana povri­jeđenosti? Nesravnjivo veća rana nego samo tijelo na kome se ona nalazi! A takav jedan primarni fitiljčić koji sve u čovjeku upalju- je i pokreće ponekad se sastoji naprosto u tome što čovjek želi da

184

u očima svojih bližnjih izgleda unekoliko drukčiji nego što stva­rno jest. Čitav jedan čovjek založen u to da falsificira sam sebe, či­tav jedan ljudski život uložen u to da se održi na licu jedna dosta prozirna, sasvim dvojbeno ukusna obrazina, često čak i gora nego što je rođeno lice! I nemoj misliti da ćeš tu maloumnu pubertet­sku crtu susresti samo kod ambicioznijih palanačkih brica ili kod hohštaplerskih fićfirića, sitne ribe. O, ne! Takav primarni fitiljčić- pokretač otkrit ćeš i kod renomiranog književnika i kod javnog čovjeka od nekog formata. U tom slučaju, čitavo će književno djelo onog prvog biti upregnuto u tom pravcu i podvrgnuto tom cilju. Dvadeset voluma sabranih djela - da mistificira sam sebe. Da, zamašitost vanjskih efekata nikako se ne srazmjeruje znat- nosti onog prvotnog unutrašnjeg pokretača. Ona zavisi gotovo sasvim od praktičnih uslova i mogućnosti na koje je onaj sitni po­kretač stjecajem prilika naišao ili upornošću svog manijačkog kopkanja sebi izborio... Nego znaš li što sam saznao o Ivanu?

- Što?— U tajnosti piše pjesme i šalje ih pod šifrom raznim časopisi­

ma. Vjerujem da bi volio da mu bar jedna od tih pjesmica “ugle­da svjetla” nego ma šta na svijetu. Za jednu objavljenu pjesmicu od osam stihova sigurno bi pristao da mu prekonoć izgori i vila, i apoteka, i pianino Hoffmann, i auto, i sve što god ima!...

- Nemoj se smijati. Ja sam zabrinut za njega.— Da, on je već sasvim prepariran. I pazi što ti kažem: kad bi se

i kod nas nešto preokrenulo, ne bi se trebalo čuditi ničemu. Nije nimalo isključeno da ćemo mi jednog dana gledati našeg Ivana gdje maršira u ko zna kakvoj uniformi, s ko zna kakvom smije­šnom kapom na glavi, pod ukrštenim uprtačima, u žutim škripu­tavim čizmama. Onako prepariran čovjek spreman je da potraži kompenzaciju u ma čemu, da na se navuče ma kakvu kožu, odo­ru, uniformu, da učini od sebe ma što apsurdno, da se prometne u ma šta nevjerovatno i nezamislivo, od militantnog vjernika pa do upravnika nekakvog koncentracionog logora!...

“Budi oprezniji!” opomenuo sam se. “Što ti znaš kakva ranjava tkiva povređuješ i kakve sve kotačiće neznanih procesa u njemu pokrećeš nekom svojom nerazmišljenom riječi?” U ophođenju s njim bolje sam nadzirao sebe i trudio se da među nama više ne dolazi do momenata zategnutosti. I to sad ne više iz nekakvog ob-

185

žira ili sentimentalnosti prema negdašnjem prijatelju, već iz nečeg stvarnijeg: u mene je bio ušao neki mutni strah od tog nepoznatog, novog čovjeka što u njemu drijema i, pod punom opremom, čeka svoj čas. Izbjegavao sam neuralgična mjesta i nastojao da iznađem što više indiferentnih dodirnih tačaka u kojima mogu da se bez veće laži saglasim s njim. Odnosi su se pomalo popravili. Prema meni je postao prijatniji, čak povjerljiviji. Opet mi je prepričavao svoju lek­tiru i informirao me o novim momentima u natezanju s tvrdogla­vim seljakom oko trouglaste parcele “u Lučikama”. Ali sad sam se od njegove povjerljivosti pomalo ježio i obazrivo joj izmicao. A kad sam nešto kasnije napuštao mjesto, priredio mi je neke vrste oproš­tajnu večeru. Opet je bio pozvan i Mato, opet je priređen mali kuć­ni koncerat, i opet se gospođa Mizzi neograničeno oduševljavala. Prije nego smo sjeli za sto, Ivan me povukao za dugme u udublje- nje prozora. S čašicom aperitiva u ruci, (pod zabrinutim pogledom žene, koja je strepila da on to ne izvede nezgrapno i nedovoljno tak­tično) upitao me da li mi što treba. Podvukao je više puta da mi u svemu stoji na raspolaganju, neka mu samo kažem, bez trunka us­tručavanja, kao starom prijatelju i drugu iz djetinjstva i tako dalje, ako sam slučajno, hm, ako sam slučajno u maloj momentalnoj nov­čanoj neprilici. A ja sam, bez obzira na eventualnu slučajnu mo­mentalnu i tako dalje, spremno otklonio ponudu, s toplom zahval­nošću. Sasvim spontano, još prije nego sam imao vremena da pro­mislim odgovor. Razmišljajući kasnije o tome, došao sam do za­ključka da to mora da je bilo nešto kao “pitanje principa” u meni.

A poslije još nekog vremena, kad je sve to prošlo, upitao sam se jednom: zbilja, da to nije ipak bila klica zavisti u tebi? Nasmijao sam se. No tad sam malko prepravio pitanje, prefazonirao ga, onako kako se to čini. s pitanjima na porotnike kad se hoće da od­govore uprav ono što mi želimo: a da nije, možda, u jednom tre­nutku, osjetilo ne baš zavist, ali nešto poput zavisti, jedno od onih nebrojenih kontradiktornih/« u tebi? I tad mi se učinilo da potvr­dan odgovor na to pitanje ipak ne bi trebalo tako nasumce i bez potanjeg ispitivanja odbaciti.

Jer, u što li sve mi sami sebi ne zaogrćemo, ne maskiramo, ne kamufliramo naše unutrašnje pomole? I koliko li je pritom vješti­ji, koliko spretniji i lukaviji onaj ja-kamuflator nego onaj ja-pre- poznavač!

186

45.

Pssst! U bolnici je jedan general!Jutros mi je to povjerila bolničarka. Ali nije ni trebalo da mi ka­

že, odmah se to osjetilo. Sve je drugo palo u zasjenak, čitava se bolnica orijentirala prema njemu. Liječnici su zauzeti, personal užurban. Svjetljaju se kvake, peru se majoličke pločice, mažu se linoleumi. Bolesnici su se opet povukli u se, odgodili bolest za ne­ko vrijeme. Po stazicama parka provrvjeli su mrki ljudi s onim po­sebnim izgledom lažnih civilista: u nogavicama kao da kriju sare čizama, a četvrtaste glave iskrivljuju im obode duboko natučenih šešira — agenti i bdioci i tjelohranitelji.

Jer to nije bilo kakav general. To je neobično krupna zvijerka, historijska ličnost. Jedan živi monument. Pet rana, i pet najviših odlikovanja za te rane. U mladosti, duša i oličenje zavjereničkog prevratničkog pokreta, đavao u ljudskoj koži. Osuđen na smrt, jednim ludo smionim scenskim udarom uspio se izbaviti i umaći gotovo ispod samih vješala. Autor poznatog puča od petog no­vembra. Heroj u ratu za nezavisnost, “General Gvozdena Šaka”, pobjednik od Itakodalje, organizator neprobojne “Petrove linije”, koja je po njemu i dobila svoje ime. Poslije rata više puta ministar vojni. A jedanput, u krajnje kritičnoj situaciji, predsjednik vlade s izvanrednim ovlaštenjima, koji je čvrstim zahvatom u sama tri dana konsolidirao poljuljano stanje, dohakao novom zavjerenič­kom prevratničkom pokretu, i, sa zamjernim odsustvom koleblji­vosti, poslao njegove kolovođe na vješala. Pamtim mu lik s na­slovnih stranica novina: ponešto ugojen, tamne kesice pod očima i duboka karakterna brazgotina preko lica, koja mu podaje odne­kud suvorovski, ratnički preplanuo izgled. I prolazi mi glavom da je put od buntovnika do vlastodršca, od blijedog atentatora do zadriglog bakonje na koga se pravi atentat, možda jedan puki fi­ziološki proces — evolucija iz vižljastog golaća u trbonju, vulgar­na stvar žlijezda!

Prigode su me više puta navodile na razmišljanja iz domene ka­rakterologije trbuha. I zapazio sam da postoji jedan posebni tip herojičkog, generalsko-državničkog trbuha, osobito čest u naro­dima koji obiluju državničkim talentima. Trbuh kao stvoren za komandantsku ešarpu ili za prelatski pojas. Svojstveno mu je to

187

što nije zamjetljivo odijeljen od prsnog koša: linija grudi ne lomi se već se blago prelijeva u trbuh, sugerirajući nam jednu malu ko­rekturu poznatoj Platonovoj trihotomiji duše: negdje između thy- moeides-a. i epitbjmetikon-a uklapa se još jedan član: to pogranično područje, naročito podesno da posluži kao neka vrsta alonže grudi za nadošivanje odlikovanja, mora da je sjedište državničkih osje­ćaja. Razumije se, u tome postoji kategorizacija. Slobodno je pret­postaviti da neki povjerljivi vojni reglemani i neke tajne uredbe o odlikovanjima tačno normiraju uz koji su rang i položaj vezani pojedini stepenovi takvog generalsko-državničkog trbuha. S una­pređenjem ili postavljenjem na viši položaj sleduje se, uz povratak starog, odgovarajući novi erarski ili vojno-erarski trbuh višeg ste- pena. A poslije smrti takav se službeni trbuh u svojoj ljubičastim baršunom podstavljenoj trbušnici, zajedno s odlikovanjima, vraća u državnu riznicu. Ali u praksi to rijetko biva, jer (kako nas isku­stvo uči) obično prije toga propadne država. Bedem takvih trbuha, a da mirni građanin i ne sluti, čuva državno ustrojstvo, političke i društvene uredbe, ustavne garancije, obezbjeđujući mu pristojan i organiziran građanski život.

Ali pitam se kako je uopće general dospio u ovu provincijsku bolnicu. I to mi je objasnila bolničarka. Već neko vrijeme nalazio se ovdje, u mjestu i oko njega, u inspekciji fortifikacionih radova koji se izvode po njegovoj ličnoj zamisli. Izvjesne male smetnje koje je ranije osjećao (i to baš negdje u području trbuha) odjed­nom su se pojačale, a on nikako neće i ne može da prekine inspek­ciju, pa da se pođe pregledati kod nekog čuvenog profesora. Mje­sto toga, profesor je hitno pozvan amo (doletjet će specijalnim avionom, očekuje se svakog dana), i svi će se pregledi i pretrage, a ako bude potrebno i operacija, izvršiti ovdje u bolnici.

Pomišljam: ako umre, to će biti smrt s majonezom! Velike šut­nje, katafalci, trodnevni obilasci mrtvog tijela, drapirani bijelac u sprovodu. I - za prvu, hitnu potrebu — jedan prostran trg posve­ćen njegovom imenu. A nešto kasnije, nasred tog trga njegov ko­njanički spomenik. Ako umre... Cisto mi se ne da vjerovati da će to biti ono isto kao kad, tamo u trećoj klasi, umre Mate Piskviće- vić iz Brgudovca!... Ali ne! Sto mi samo pada na pamet!... Oda­kle i zašto da tek tako, odjednom, bez ikakva plauzibilna razloga... Ne, ni govora!

188

Trebalo je da i ja idem na neki kontrolni pregled, pa je i to od­gođeno. Osjećam se kao da su mi u kalendar nasuli nekoliko pre­stupnih dana. Pomalo me zapustila i moja bolničarka. Iskoristit ću ove dane da pročitam knjige koje mi je donio mladi doktor. Mahom “romansirana historija”, biografije znamenitih ljudi, u kojima nam se i najbanalniji građanski životopis prikazuje po ne­čemu izuzetan, uzbudljiv, od kolijevke sudbinski obilježen. Ima i dvije tri knjige o arheološkim otkrićima, hibridni proizvod gdje se upokojeni životi faraona i aztečkih kraljeva isprepleću s nemirnim životima istraživača. Prepadi nevjernih Arapa, levantinske pod­vale trgovaca starinama, ujedi otrovnica, zavijanje dalekih hijena u noći, misteriozni mikrobi i besmrtno klijava pšenica u milenij­skim grobnicama. Uprav lektira za ove prestupne dane!

46.daleko od Astapova

U novinama koje mi je donijela moja bolničarka naišao sam na sasvim kratku vijest, samo dva retka: jedno ime i prezime, i oba­vještenje da je taj umro.

Dugo sam ostao zamišljen nad tim recima. Danas to ime ogro­mnoj većini ne kaže ništa. A nekad je bilo veoma čuveno.

Znam ga iz njegovih najboljih dana. Bio je uistinu velik umjet­nik. U ono doba, i moje se ime dosta često susretalo u svijetu na plakatima i po novinama. Bio je to moj četvrt sata, neću da ka­žem slave, ali nekakvog renomea. Upoznali smo se u Parizu na jednoj večeri. Pristupio mi je i rekao da me je slušao na jednom koncertu. Nadodao je nekoliko toplih riječi.

Poslije dubokih društvenih promjena u njegovoj zemlji, napu­stio je sa svojom trupom domovinu i otisnuo se u svijet. Možda je dugo premišljao i vagao, odlučivao se, pa opet mijenjao odluku. I možda je u posljednji čas prevagu odnijela neka sitna slučajnost ili časomično raspoloženje, prelazni momenat ozlojeđenosti, ina­ta, povrijeđenog ponosa. Kao što to u odlučnim stvarima i pre­sudnim časovima već biva. I možda se uskoro zatim pokajao. Ali je već bilo kasno. Ne zato što se odluka ne bi mogla izmijeniti i opozvati, nego zato što ona sitna slučajnost i ona časomična odlu­ka katkad obavežu čovjeka za čitav život. Kao što i to već biva!

189

Spočetka je išlo sasvim lako, sasvim glatko, i čak slavno. A mo­žda se već tada bio javio u nutrini jedan glasić pokajanja. I vjero- vatno je smjesta zataškan onim običnim, dobro poznatim: “Sad svejedno! neka bude!...”

Kao u trijumfalnom pohodu prešli su preko gotovo svih veli­kih pozornica svijeta. Gledao sam ga u više uloga. Bio je doista pravi, veliki umjetnik. Poslije one večeri sreli smo se još nekoliko puta i dulje razgovarali. Ni sam pravo ne bih znao reći po čemu, u jednom momentu dobio sam utisak da u dubini duše ne voli svoj poziv, da ga na mahove čak mrzi. I to mi nije bilo strano. Ce­sto sam i sam osjetio nešto takvo, jedan sličan neprijateljski osje­ćaj prema onome što sam smatrao da predstavlja osmišljenje i op­ravdanje moga života, da mi znači “sve”. Kad se bolje razmisli, to nije ni čudo: ako je čovjek nečemu potpuno predan, ako mu to predstavlja “sve”, tad u okviru toga mora da nađe hrane i zadovo­ljenja svim svojim težnjama i aspiracijama, punoću i smisao svoje egzistencije, kao i osjećaj njene ispraznosti, izvor svojih iluzija kao i svojih razočaranja, svojih radosti i svojih muka, svog ponosa i svog stida (onog naročitog stida što živimo, koji katkad zna da ta­ko određeno zavlada nama). Na koncu, sasvim shvatljivo. Jer ta­ko biva i sa onim drugim, širim okvirom, sa samim životom. Po sto puta prokletim i blagoslovenim životom!

Jednom sam morao da ga potražim u teatru, gdje je, u predvi­đanju neizbježnog raspada njegove trupe, pokušao da nastupa kao gost. Imao sam da ga zamolim za preporuku za jednog mla­đeg. Bio je na pokusu. Čekao sam ga u bifeu, sred graje mladih glumaca kojima su uprav porazdijeljene nove uloge. Virnuo sam na svesku mog susjeda. Macbeth, Prvi Ubica, Drugi Ubica, Treći Ubica, Prva Vještica, Druga Vještica, Treća Vještica. Gladno su se bacili na svoje role, provjeravajući koliko teksta imaju. Vrcali su sakati, obesmišljeni “šlagvorti” tražeći da uspostave vezu među sobom.

— Hej! kraljevskog dvora pješice\ — izvikivao je jedan. — Ko ima kraljevskog dvora pješice?

Veza se nije odazivala.— Bogamu, ko zna da mi kaže što je to? Sto mu to znači kraljev­

skog dvora pješice?Drugi je grmio iz ugla:

190

- Momci! Čije je to rđo čađava?- Glupane! Rđo čupava, a ne rđo cađava\- Svejedno! Čije je to?- Moje, moje... - javljao se jedan s tezge, zagrcavajući se sen­

dvičem - moja je rđa čupaval...U taj čas ušao je on. Pošao mi je u susret, sa širokim osmijehom.

Učinilo mi se ipak da se za tim osmijehom krije intimno nezado­voljstvo. Nije bio baš oduševljen sredinom u kojoj radi. To je bio već početak tegljenja iz nužde.

Otada smo se češće sastajali. U našim razgovorima produbio mi se onaj utisak da na svoj poziv i na svoju umjetnost gleda s izvjes­nim odstojanjem, da stoji iznad njih. A to za umjetnika nikako nije dobar znak. I prilično nam pouzdano nagoviješta da će izme­đu čovjeka i njegove umjetnosti kad tad doći do loma i razilaska. Stara, vječita antinomija u umjetniku! Vječiti antagonizam izme­đu čovjeka i umjetnika u njemu, s neprestanim i uvijek bolnim prevagivanjem sad na jednu sad na drugu stranu. Neprevladiva antinomija i beznadan antagonizam: učini li nam se da čovjek nadvisuje umjetnika — tužno je; učini li nam se da umjetnik nad­visuje čovjeka — još tužnije! (Ponekad nas naši uspjesi znadu da rastuže ne manje nego naši neuspjesi.) Tužno ovako — tužno ona­ko!

I sam sam (eto opet jedne od mojih unutrašnjih kontradikcija!), i pored moje u suštini diskretne i usukane prirode, i pored moje odvratnosti prema svemu zvučnom i vanjski efektnom, proveo dobar dio mog vijeka u nekakvoj vezi s “teatrom”, u širokom smi­slu te riječi. Izbliza sam poznavao tu vrstu ljudi, za koje je dodir s javnošću nasušna životna potreba, i znam kako taj dodir s vre­menom postaje prava nužnost i tiranin, kao navika na opojne dro­ge: isključeni iz tog strujnog kruga s javnošću, oni se brzo suše i doskora se u njima raširi osjećanje besmislenosti vlastitog postoja­nja. Ni meni samom nije nepoznat taj osjećaj izdignutosti nad go­milom, osjećaj podijuma pod petama; taj čisto epidermički osjet mase pred sobom i omama od njenog daha na svome licu. A nije mi čak ni uvijek neugodna ona sladostrasno-ježuljiva draž tog osjeta i ona nezdrava ustreptalost koja jednim mahom u nama sve klonulo elektrizira i podigne. Atmosfera osvijetljenih dvorana bila je zadugo zrak koji sam disao. Kasnije sam izvjestan broj godina

191

produbio u onoj polumračnoj udubini podno pozornice, negdje odmah pod lijevom rukom dirigentovom; i opet sam osjećao da­hove mase koji su, ako i nisu išli baš meni, ipak stalno prelijetali iznad moje glave kao pasatski vjetrovi. A još kasnije, bilo je još skromnije, no u suštini opet isto. Proveo sam, dakle, godine i go­dine u nekakvom kontaktu s javnošću, s “teatrom”, u raznim ste- penovima dostojanstva odnosno poniženja. Pa ipak, to mi je, u nekom intimnijem smislu, oduvijek bilo duboko strano i tuđe. Ima tako blistavih društvenih ljudi koji provode vijek po saloni­ma, a koji su po svome najdubljem uvjerenju rođeni za samoću. Katkad su to čak pravi talenti samoće. Rafinirani sladokusci sa­moće. Ljudi kova onih romantičarskih heroja-usamljenika koji se sparušuju u ispraznosti i plitkoći salonske atmosfere, etalirajući tamo, sa živim osjećajem bola i vlastite degradacije, gori a blista­viji dio sebe, od čega se samo još jače gusne i skrućava usijano jez­gro njihove prave unutrašnje vrijednosti. I možda bježe u društvo uprav zato što previše prisno, previše bolno osjećaju čar samoće. Pa tako godinama, katkad i čitav život, prosjede usred društva, svejednako nostalgično misleći na svoju dragu samoću kao na udaljenu draganu. Možda je tako nekako stajala stvar i s mojim “teatrom”. No sad kako bilo. Činilo mi se da mi moja pripadnost bratstva i subesjednikov superiorni stav prema njegovom pozivu daju slobodu da i ja otvoreno iskazujem što i mislim, bez bojazni da ću time povrijediti jednu plitku sujetu.

— Gotovo uvijek, — govorio sam mu, — na predstave velikih dje­la poezije odlazim sa zebnjom. I najčešće se s predstave vraćam s još jedanput potvrđenim uvjerenjem da istinski velika djela dramske poezije ne bi trebalo prikazivati, da njihov goli tekst ne treba nikakve integracije ili nadopune, da su ona i bez “scenske realizacije” potpuno realizirana, u sebi cjelokupna, sama sebi do­voljna, dokraja dorečena. Koliko smo puta, poslije pretrpljene predstave, u noćnoj tišini naše sobe posegnuli za knjigom na poli­ci da između dviju sklopljenih stranica opet nađemo ona velika mjesta koja su nam na predstavi prikraćena! Kakve li sve opas­nosti po ono najhitnije i najveće u poetskom djelu leže u tako­zvanoj “scenskoj realizaciji” i do koje mjere ona uspijeva da ispra­zni, izobliči, obezvrijedi veliki tekst! A odatle se nužno rađa misao ne o identitetu ili nekakvoj međusobnoj integraciji, nego baš na-

192

protiv o čistoj antitetičnosti između onoga što se zove “scena”, “scensko djelo”, “scenska umjetnost” i onoga što se zove “poetsko djelo u dramskom obliku”, ili naprosto: poezija. Pod tim svje­tlom, teatar nam se ponekad privida kao umijeće pretvaranja pra­vih vrijednosti u lažne. Nekakva izuvraćena alhemija koja pre­tvara zlato u mjed. U umjetnosti, naime, postoje dva oprečna, an- tinomična momenta, a oba podjednako osnovna za umjetnost: momenat spontanosti, izvornosti, naivnosti — dakle momenat li- ričnosti, — i momenat umještine, nekog “činjenja”, “izvještačiva- nja”, ukratko momenat artificijuma, koji je i etimološki u najužoj vezi s riječju i pojmom umjetnost, ars. A sam taj izraz artificijum, uzet zajedno s čitavim busenom njegovih mnogostrukih značenja vještine, umijeća, “hitrine”, “ishitrenosti”, patvorenja itd., već nas dovoljno upućuje u bit pitanja. I eto, između ta dva pola, u ras­ponu tih dviju oprečnosti, liričnosti i artificijuma, umjetnosti svojstvene istine i laži, protječe čitav život umjetnosti i leži njen vječiti dijalektički momenat. Svak od nas ko ima neke famili­jarnosti s umjetničkim stvarima dobro pozna neprestano miješa­nje, isprepletanje, ukrštavanje tih dvaju momenata, vječito balan­siranje među njima. A teatar, posmatran sa stanovišta umjetno- sti-liričnosti, prikazuje nam se kao njena čista negacija. Sve što je liričnost — ne liriziranje, nego liričnost — tu se apsolutno gubi. Svaki autentični lirski treptaj tu postaje nečujan, svaki istinski lir­ski glasić blijedi, postaje bezbojan. Pa zato, da bi se on ipak na ne­ki način čuo i osjetio, tako dekoloriranom lirskom glasu pridaje se, u naknadu za onaj izvorni treptaj i za onu izvornu boju koji su mu oduzeti, drugi neki treptaj i drugi neki namaz boje. Poetske vrijednosti teksta prevode se u para-poetske. Eto: taj postupak prevođenja vrednota, ta ponovna, “umjetna” koloracija prethod­no dekoloriranog lirskog glasa, ta falsifikacija autentične lirično­sti, to se zove teatar, umjetnost teatra. I što je falsifikat uspjeliji, to je umijeće teatra više i bolje. Mislim da me tačno shvaćate i da je suvišno da se ograđujem od jedne vulgarne konfuzije: naime da se tu ne radi o onom momentu fikcije, momentu iluzije realnosti, koji je tobože, svojstven teatru. Ne, riječ je o momentu fikcije umjetnosti, shvaćene kao autentične liričnosti. A pošto i ovdje, kao i posvuda inače, falsifikat ili kopija imaju tim veću vrijednost čim je manje vrijedan falsificirani ili kopirani original, to praz­

193

nom, papirnatom, lažno poetskom tekstu teatar, i onda kad je sa­svim osrednji, još uvijek nešto pridodaje. Čini ga, bar unekoliko i bar prividno, manje papirnatim, koliko-toliko životnijim. To, uostalom, slijedi iz same prirode posla: ako je loš pisac napisao “soba” ili “naslonjač” ili “žena sugestivna pogleda” ili “čovjek srednjih godina” a da nije imao pred očima ama baš nikakvu so­bu, naslonjač, ženu ili čovjeka, režiser će, već samim tim što će na scenu postaviti jedan konkretni naslonjač, ženu ili čovjeka, nužno morati da im prida neku konkretnost i uvjerljivost: naslonjač će se na silu konkretizirati u neki barokni ili empire ili bidermajer naslonjač, a žena sugestivna pogleda i muškarac srednjih godina inkarnirat će se u konkretne žive osobe interpreta, koje će na sce­nu iznijeti barem uvjerljivost i određenost svojih stvarnih fizičkih ličnosti. Pisac će tu još uvijek biti na dobitku: onaj nikakav naslo­njač ili čovjek ipak će se pretvoriti u nekakav naslonjač ili ljudski lik, pa makar i ne bio najdosljednije “ovaploćenje” piščeve mutne intencije, imat će bar uvjerljivost i suvislost svoje realne fizičke osobe. Tu režiser naprosto nema mogućnosti da nešto pokvari ili da nešto iznevjeri. Naprotiv, što je tekst puniji, životniji, poetski vredniji, to je opasnost veća a gubitak znatniji i neizbježniji. I zato se prava i velika poetska riječ u teatru uvijek i bezizuzetno obez­vređuje i gubi... Da, takozvana “dramska poezija”, to jest poet­ski vrijedni tekstovi pisani u dramskoj formi, i “teatar”, ne samo što nisu istovjetnost i međusobna nadopuna, nego su sušta su­protnost i uzajamna negacija.

- Pogađam nastavak: vi ćete na osnovu čitanja teksta sami sebi “u glavi” izrežirati predstavu. Zar ne?

— Sasvim tako. I to kudikamo bolje, potpunije, fantastičnije ne­go što će mi to moći da učini režiser u teatru. U prvom redu zbog jednostavnog razloga što je kudikamo lakše “zamisliti” nego “os­tvariti”. Zatim, stoga što u zamišljanju raspolažem neograniče­nim brojem i izborom glumaca, neograničenim mizanscenskim mogućnostima itd. I ne znam što vas to čudi. Sto ima, molim vas, u tome specifičnog što bi važilo samo za dramu a ne i za ostale li­terarne vrste? Zar mi i kad čitamo Ilijadu ili Anu Karenjinu ta­kođer ne insceniramo čitani tekst sebi “u glavi”, jednako kao kad čitamo Sekspira ili Ibsena? Nije li svakolika literatura i svakolika umjetnost uopće stvar čulnoga i slikovnoga? I zašto bi nam samo

194

kod takozvane dramske poezije trebao neki posrednik, neka “po­srednička umjetnost”, koja bi imala da nam tekst pretvara u slike, onako kao što dječici i krezubim starcima naročitim spravama melju i sažvakavaju zalogaje? Doista, ne znam kakvu bi drugu funkciju imalo prikazivanje djela poezije, osim čisto praktične i popularizatorske.

— Znači, vi poričete teatru razlog postojanja?— Ne. Ne poričem mu razlog postojanja, pa možda čak ni ka­

rakter umjetnosti. Tvrdim samo da ta umjetnost i njene specifič­ne vrednote nisu identične s umjetnošću dramske poezije i njenim vrednotama, niti predstavljaju neku njenu integraciju ili njeno “puno ostvarenje”. Među muzičkim djelima ima mnogo plesnih forma koje su prava, čista muzika. S druge strane, imamo svu silu muzike po kojoj se odlično pleše, ali to nije muzika. Sličan je od­nos i između poetskog djela u dramskom obliku i scenskog djela. Pravo poetsko djelo nema potrebe da bude igrano; ono je u sebi potpuno i bez toga. A scensko djelo, opet, nema potrebe da bude autentično poetsko djelo; ono se i bez toga vrlo dobro igra. Scen­sko djelo postoji uglavnom ondje gdje ne postoji istinsko poetsko djelo. A banalna krilatica da ima drama za čitanje i drama za gle­danje, u stvari, znači samo to da ima drama koje su autentična poetska djela i drama koje to nisu. Teatar uglavnom živi od loše poezije, od lažne poezije. On time i dobija neko svoje opravdanje i svoje polje rada: on privodi kakvoj-takvoj praktičnoj upotre­bljivosti defektne proizvode poezije koje bi inače trebalo sasvim odbaciti. Ta molim vas, što će Eshilu ili Sofoklu nadodati teatar? Sto će nam predstava pružiti više nego čitanje njihovih tekstova? I što drugo i bolje može da napravi teatarski čovjek, ako je doista pametan i doista umjetnik, nego da pusti Eshila ili Sofokla da go­vore, da ih što manje u tome ometa, a sebe da učini što sitnijim i što nezamjetljivijim?

— Ali Sekspir, ali Molijer! Pa to je živa pozornica, to je spektakl.— Ne, to je obmana. U stvari, Sekspir živi na pozornicama po

svojim slabijim mjestima, po onim mjestima za koja nije trebalo biti baš sam Sekspir glavom; po svojim olujama, po svojim dueli- ranjima, po svojim sablastima, po svom vizuelnom i spektakular­nom vidu, ne po onim svojim velikim poetskim riječima. A Moli­jer u nedjeljna pučka popodneva još doživljava jača scenska žare­

195

nja po svojim trivijalnostima, po jeftinoći svoje krupne komike, po prenemaganju svojih umišljenih bolesnika i namagarčenih muževa, po lakrdijanju svojih Scapina i Sganarella. Ni jedan ni drugi scenski ne žive po onim velikim poetskim mjestima, po onim svojim genijalnim dahovima, po onim svojim bolno nadah- nutim istinama o čovjeku. Te riječi i te istine žive u mraku, izme­đu dviju stranica sklopljene knjige, i tu moramo da ih opet potra­žimo kad se, nezadovoljeni ili razočarani, vratimo s predstave. A odatle, s tih mrtvih stranica, one se prebacuju ravno u vasionu i u njoj ostvaruju, bez posredstva teatra, bez prethodnog otjelovlje- nja u “scenskom djelu”. Istina, i scenska nam umjetnost ponekad pruži koji časak užitka; ali taj je užitak suštinski različit od užit­ka u poetskom tekstu. A na nj možemo da naiđemo isto tako la­ko, pa i još lakše, u Madame Sans-Gene kao i u Kralju Learu. Osim toga, to se dešava tako rijetko! Na to se ne smije računati; to je nešto sasvim izvanredno, kao nesreća u željezničkom saobraćaju. Ti rijetki momenti zaista se ne mogu razumno uzeti kao opravda­nje da hiljade teatara na kugli zemaljskoj večer na večer igraju, i da se tom Minotauru godišnje namiču stotine i stotine pozorišnih djela koja se u tu svrhu pišu.

Ustručavao sam se da mu kažem da nekoliko od tih rijetkih ve­likih momenata doživljenih u teatru dugujem upravo njemu.

— Recite mi, — pitao sam ga radoznalo, — koji momenti, koje in­timne težnje nagone ljude vaše struke da se posvete uprav toj čudnoj umjetnosti?

Nasmjehnuo se.— Jedan jedini momenat: sujeta. Želja za isticanjem, za ekshibi­

cijom svoje ličnosti. I to u prvom redu svoje fizičke, somatske lič­nosti. Ti su ljudi u stvari virtuozi svoga ličnog ja. Sviraju po sebi kao po violini. Naša je struka kult svoga ja u najvišem stepenu. To vam i objašnjava zašto tako velik broj praznih ljudi ide baš u ovu struku.

— Mislim da nam to ne može da objasni ništa; u svaku struku ide jako mnogo praznih ljudi. Naprosto zato što ih ima velik broj. A svi, s punim pravom, traže plasmana.

— Da, ali u ovu struku ide jako mnogo takvih praznih ljudi koji imaju o sebi neobično visoko mišljenje.

— I takvih ima jako mnogo u svim strukama.

196

- Ipak me nećete razuvjeriti! Kod nas, u našoj struci, ta nabu- brelost svog slijepog i golog ja, golog i čistog od svakog drugog svojstva, odlike ili sposobnosti, već samo po sebi predstavlja jedan od bitnih uslova za uspjeh. Drugi bitni uslov ili kvalitet jest: ko- medijantstvo. Prisustvo jedne primarne pelivanske, komedijant- ske sklonosti i umješnosti u nama. Ili čak čisto organske potrebe za lakrdijanjem. To je ono što bismo mogli nazvati zanatskim us- lovima, osnovnom podobnošću za taj zanat. Jer bez tog osnovnog pelivanskog i zanatskog momenta, vjerujte mi da ni najveća umjetnička senzibilnost ne može da uspije u našoj struci. Jedan primarni pelivan i jedan senzibilan umjetnik zašiveni u istoj vreći — eto to je idealna formula. I jao onome od nas koji u sebi ne nosi i tu primarnu komedijantsku komponentu! Nedavno sam u Beču imao prilike da gledam jednog doista velikog umjetnika. Vječita šteta! Kakva senzibilnost, kakav fini umjetnik-intelektualac! Ali, nažalost, gotovo potpuno odsustvo pelivana u njemu. Takav bez­nadan slučaj možete lako prepoznati već kod prvih pokušaja s ka­kvim kandidatom za glumačku školu: on se stidi pelivana u sebi, eto u tome je stvar. Ako se on libi da se baca na zemlju, da divlja i histerizira, da lupa nogama kao dijete, i da se u tome još iživlja­va i uživa, ako to za njega mjesto zanatskog užitka predstavlja muku kao za frigidnu ženu zagrljaj — s njim je gotovo. Takav se ni do konca karijere neće osloboditi tog stida, i taj će stid do kraja kočiti svaku njegovu kretnju, svaku njegovu riječ, sputavati i pa­ralizirati čitavu njegovu fizičku i psihičku ličnost. I krivo je misli­ti da je to uslov samo za glumca-lakrdijaša, za trivijalnog kabote- na-zanatliju, a da to ne važi za glumca od formata, intelektualizi- ranog umjetnika. Koješta! Ovaj posljednji bez onog prvog u sebi u stvari je samo glumac bez primarnog glumačkog talenta, kao slikar koji nema “ruku”, kao muzikalan pjevač koji nema glasa. On može da bude nekakva pasivna umjetnička duša, nekakav umjetnik bez nazivnika — ja ne znam pravo gdje da ga strpam — ali glumac bogami nije! Ne možete zamisliti kako toplo, kako prisno zažalim takvog čovjeka: vidim gdje je osuđen na neuspjeh ne zbog nedostatka nekog kvaliteta, već baš naprotiv zbog pri­sustva jedne suvišne superiornosti. A publika to odsustvo pelivan- elementa osjeti odmah, od prvog maha. To sam mogao zapaziti i kod onog u Beču: dive mu se, ponosni su na njega, oduševljava­

197

ju se njime, na riječima, preko svake mjere. Ali kao neposredna reakcija - ostaju hladni. Treba da prethodno intervenira svjesna misao, treba da proteče onaj kratki hip dok se impresija pretoči u sud, pa da se oduševe. A to, za glumca, znači — laku noć. Dakle, bezuvjetno: komponenta pelivan i komponenta sujeta. Dakako, u jednima prevladava jedna, u drugima druga od te dvije kompo­nente: karakterni glumac i heroina, buffo i primadonna - to su dva temeljna tipa u našem pozorištu živih lutaka. Naročito kod tipa primadonna ta je sujeta strogo lična sujeta, naime sujeta na svoju fizičku, somatsku, rekao bih animalnu ličnost, ne sujeta na svoj talenat, na svoju umjetnost. Ta nastupa tek aposteriorno, tek kao derivat one prve.

— Zar u tome nema izuzetaka, ljudi s drukčijim pobudama i ambicijama?

— Ima. To su oni koji su pogriješili zanat. Većina ne postaje svje­sna toga do konca života; to ih samo muklo muči iznutra... Uos­talom, možda sam nepravedan kad tu ličnu sujetu uzimljem kao neku specifičnost svoje struke. U toj sujeti valjda leži jezgra sva­kog umjetnika i krajnji poticaj svake umjetnosti. Vjerovatno sva­ka umjetnost počinje iz sujete.

— Ne bih se složio! Ja bih rekao baš protivno: umjetnost, istin­ska umjetnost, počinje ondje gdje prestaje sujeta. Istinske preo­kupacije velikog umjetnika niču tek ondje gdje su umrle njegove empirijsko-lične. A prava slava, ona strpljivo čekana i ognjičavo sanjana slava, neminovno dolazi tek onda kad smo izgubili smisao za njena zadovoljstva, kad smo okrezubili za njene darove, kad ona već sasvim blijedo veseli naše srce. Njeni zraci padaju na naša pogrbljena pleća kao tanko zimsko sunce koje obasjava ali ne gri- je, i ona ne uspijeva da razgali pejzaž ruina u našoj grudi. Prava poetska riječ izlazi iz nas tek onda kad je oslobođena svake sujet­ne preokupacije, čista od svake strane primisli, pa čak i od brige da li ona predstavlja estetsku vrijednost, da li nalazi put u srce drugih. Ona slobodno provaljuje iz nas tek pošto je popustio grč našeg htijenja, užagrenost naših ambicija, pošto je prekinuta sva­ka veza između naše praktične ličnosti i naše umjetnosti.

— Hm! Vi velite: prava umjetnost počinje ondje gdje prestaje sujeta. U izvjesnom smislu, to je možda tačno. Ali tačno je i su­protno: gdje prestaje sujeta, prestaje i umjetnost! Jer što bi bila ta

198

umjetnost koja počinje tek pošto je umrlo sve u nama? Nekakva umjetnost “za nas same i ni za koga drugoga”. Nešto kao moli­tva koju mrmoljimo radi nas samih, i koju bismo mogli slobodno da šapućemo i u sebi. Ne vodi li to u potpunu askezu, a doskora i u potpuno ćutanje? I ne znači li taj vaš ideal potpune hermetič­nosti, savršene neangažiranosti naše empirijske ličnosti, u stvari to, da poezija prestaje biti poezija i da njena istina prestaje biti is­tina samim tim što smo je izrekli, onako kao što tajna prestaje biti tajnom čim smo je povjerili drugome? Nešto čemu, kako se na svijet rodi, “pogubni zapah vanjskog svijeta” ugasi plamičak živo­ta, razori njegovu bit, oduzme njegovu suštinsku vrijednost. A ne znači li baš to praviti od umjetnosti jednu svoju strogo ličnu, du­boko i ekskluzivno intimnu stvar? I tako, čas poslije nego što smo umjetnost odvojili i oslobodili od svoje ličnosti, eto je opet, jed­nim novim putem i na jedan novi način, podvrgavamo, potčinja- vamo, podređujemo sebi, svojoj ličnosti, i to na još ropskiji na­čin... Znači; zakukuljiti se u sebe, umotati se dobro u ogrtač, ču­vati svoju vlastitu toplinu, kao užareno, dobro izolirano tijelo, i žariti se i isijavati sam u sebi. Besmisao!...

Razmišljao sam.— Ne znam. Možda imate pravo i vi. Možda je doista tako.

Umjetnost počinje gdje prestaje sujeta. A gdje prestaje sujeta, po­činje šutnja. Kontradikcija. Circulus vitiosus. Eto je i tu, u još jed­nom smislu, simbolička zmija koja sama sebe ujeda za rep možda najbolja grafička figuracija začaranog kruga umjetnosti.

Pomučasmo malo. Pa on reče:- A u stvari, svi se mi umjetnošću liječimo od života, svak na

svoj način. Ali bojim se da, u umjetnosti, ako čovjek nije i odviše plitak, na koncu svaki put neizbježno vodi van granica nje. Po va­šem shvatanju, to se zbiva tako da, s unutrašnjim sazrijevanjem i nadrastanjem, umjetnost najzad gubi svoje tijelo: ta vaša “prava umjetnost” postaje najzad nekakva nepostojeća umjetnost, neka­kva “umjetnost bez umjetnine”. To je, u neku ruku, prestanak umjetnosti putem njene sublimacije. Za mene, pak, opasnost je druga. Nešto uprav suprotno sublimaciji umjetnosti. Sve češće posjećuje me jedna misao, ili jedno osjećanje: da umjetnost nije ono čudo u koje sam nekad vjerovao; da je ona uistinu nešto mno­go manje, mnogo skromnije, nešto mnogo ispod one tačke na ko­

199

ju ju je zažarenost mladenačke egzaltacije nekad bila ispela uči­nivši od nje istinu iznad svih istina, nešto iznad samog života. Po­slije nego je umro bog i drugi autoriteti metafizičkog pomazanja, ljudi su osjetili potrebu da iznađu neke nove vrednote i kategori­je metafizičkog reda, pa su tako nastale razne mističke koncepci­je umjetnosti. Na mjesto starog boga pokušavali su da postave i umjetnost, da od nje prave svrhu, cilj, osmišljenje života, da u njoj nađu njegovu unutrašnju vrijednost. Umjetnost je postala gotovo jedno tajanstveno nadnaravno otkrovenje. A čini mi se da su u to­me najmodernije teorije podsvijesti, iracionalnog i intuicije poma­lo pružile ruku pomoćnicu toj staroj mistici. Gluposti! Umjetnost je nešto daleko manje, daleko niže od toga! I treba da čovjek u čovjeku bude prilično nevelik, svakako manji od umjetnika, pa da bi se time mogao da zadovolji i da bi svoju težnju prema beskraj­nome mogao da utopi u tom jezercetu apsolutnoga!... U meni se pomalo taloži uvjerenje da umjetnost nije ni izdaleka onako du­boka, onako ozbiljna stvar kao što se to, u pubertetskim vrućica­ma ili u nemuštom porivu bogotraženja, ponekad vjeruje. I čini mi se da već na sebi zamjećujem nedvojbene znakove toga. Oh! Obični, redovni tok toga procesa! Bijeg od umjetnosti, ali spoče- tka ostajući još uvijek u njenim granicama. A ponajčešće s iluzijom da to znači uzlaženje na jedan njen viši stepen. Takav je slučaj kod glumca koga je prestao da pasionira njegov rad i koji počinje da sve više naginje režiji, kod virtuoza koji se promitari u dirigenta. U suštini je to isto i kod slikara koji isklizi iz svijeta pojavnoga i čulnoga te uzme da slika svoje misli. I kod pisca koji “nadraste” ustaljene književne forme, koji “prezre” shematičnost i konvenci- onalnost formalističkih okvira i oblika, pa stane da ispunja dnev­nike i bilježnice, da niže zapise i marginalije, meditacije i kontem­placije, pisma i solilokvije, vjerujući da je tek u tim “amorfnim formama” uspio da iz sebe istiješti čistu i zgusnutu kap “suštine” ravno na papir. Sve su to samo simptomi one potrebe da se izađe iz vlastite kože, da se dezertira s polja umjetnosti. A to je, opet, samo znak da nam umjetnost nije više ono za što smo je nekad držali, da više ne zadovoljava čitavu našu unutrašnju potrebu, od­nosno sve naše unutrašnje potrebe. Znak više ili manje svjesnog gubitka vjere u svoju umjetnost, ili u umjetnost uopće... Uistinu velik umjetnik je samo onaj koji u svojoj ličnosti udružuje velik

200

um, velik duh i velik talenat. Ne može biti velikog umjetnika a da je malen čovjek: to bi značilo da nije uistinu velik umjetnik. To se najbolje vidi kod velikih pisaca. Ta molim vas, postoje li dvi­je međusobno dalje stvari nego što je moralističko djelo i umjet­ničko djelo? Pa ipak, ako je to doista velik umjetnik, njemu će us­pjeti da i tu oprečnost prevlada! Više-manje svako je veliko knji­ževno djelo, na ovaj ili onaj način, jedan slučaj savjesti, a književ­na aktivnost u stvari i nije drugo nego jedan neprestani ispit sav­jesti. I vrijednost mu je baš u tome što tek takva, psihološko-lir- ska vrsta ispita savjesti, a ne puka intelektualistička, etička, socio­loška i tako dalje, ujeda, i razbuđuje, i promiče nešto u najintim­nijoj intimnosti čovjeka. Ali, naravno, moć da izvrše tu sintezu velikog uma, velikog duha i velikog talenta, da je izvrše a da pri­tom ne unište umjetničko djelo, data je samo onim najvećima. Već kod nešto manjeg formata, to su suprotnosti koje se isključu­ju i poništavaju. Tu se um zove intelektualističnost, pa poništava primarnost i spontanost. Tu se duh zove moralizatorstvo, pa po­ništava poeziju i sukobljuje se s čulnošću i s njenom slobodom. Ali kod doista velikog pisca, um ne ubija pjesnika. Eto vam Sekspi- ra! Ali kod doista velikog duha, duh ne ubija pjesnika. Eto vam Tolstoja! Zato istinski velik umjetnik nikad ne može izaći iz kruga umjetnosti, čak ni onda kad je iz njega svjesno i hotimice izišao. Na primjer baš stari Tolstoj. Borio se protiv umjetnosti u sebi isto onako, i isto onako bezuspješno, kao što se njegov otac Sergije bo­rio protiv čulnosti. I — hoćete li mi vjerovati — sada najviše uživam baš u onim njegovim kasnim, moralizatorskim, pučko-poučnim spisima, u kojima je na svakom koraku vidljiv njegov napor da od sebe odbaci umjetnost, a opet na svakom koraku upada u nju, ne uspijevajući da se oslobodi umjetnika u sebi... No, ponavljam, sve to važi samo za najveće. A za nas sitnije, druga je stvar... često se pitam: a što ako sasvim prestane ta vjera u umjetnost? Kud onda? Zar ostati pri samom hljebu zanata? Čemu drugome pribjeći? Sto drugo iznaći, u poodmaklim godinama, u zamjenu za onu vjeru koju smo izgubili?

— Pa... Ako to umre, valjda već život nanese nešto drugo! Ako baš prestane vjera u to, u duboku ozbiljnost toga, vjerovatno se rađa neki drugi, novi interes.

— Ali što? Sto, na primjer? Interes prema čemu?

201

— Bilo prema čemu - otvorene su sve mogućnosti. Izbor je ši­rok. Od skrušenog pomirenja do pobune, od neke nove obmane pa do...

— ... pa do sveopće čangrizave skepse ili blagodatnog otuplje- nja! Ili do luđačkog bijega ne znam čemu u susret i do smrti u kakvom AstapovuL. Zar smo svi mi dorasli za tako ispolinske mjere naivnosti, za te lude apostolate?...

Odmahnu rukom.— Ne, to nikad ne biva! Na ruševinama jedne obmane koja je

bila osnovica čitavog našeg života nikad ne niče druga. Naročito ne u nekim godinama. Od krhotina jednog razočaranja ne gradi se novi kumir: na njegovom mjestu ostaje praznina... Eto, to je ono od čega strahujem.

— Svakako, još je prerano da se o tome misli. To je još sasvim daleko.

— Slaba utjeha!...Pošutje zamišljen. Pa reče, odjednom življe:— Ipak, čisto da čovjek pozavidi onom starom ludonji!... Nad­

rasti sam sebe, svoju umjetnost, umjetnika u sebi, nadrasti to pa makar s bilo kako naivnom mišlju ili obmanom, to je ipak ne­što!... To znači biti živ sve do smrti!... I, vidite, možda je apsur­dno to što ću reći, ali time on u mojim očima porasta ne samo kao čovjek, već i kao umjetnik... Sve u svemu, kad dobro promislite, lijepa smrt. Idealan završetak, kakav se samo poželjeti može!...

Ustade navlačeći rukom naniže bijeli prsluk fraka na trbuh koji je već bio počeo da se zaokružava. Polako ispravi figuru, pa nado­da s osmijehom:

— A sutra, nova predstava, i novi “trijumf"!...

***

Eto, sjećam ga se iz tih dana.A kasnije je bilo drukčije. Izgubio sam iz vida i njega i njegovu

trupu. O njima se počelo manje govoriti. Tmpa se raspala, pocijepa­la u posebne grupice. Pojedinci su se odvojili. Stariji pomrli. I, malo po malo, svi skupa tonuli u anonimnost. Za dulje vrijeme ne bih o njima ništa čuo. A kad bih ih se opet sjetio te upitao što je od njih, ljudi nisu znali da mi odgovore, ili bih doznao da jedan od njih ži­votari negdje u Parizu ili da je drugi umro negdje u Buenos Airesu.

202

A ja sam i dalje gazio svojom nizbrdicom. Po provincijskim va­rijeteima dugo sam svirao kao pratnja tačkama programa. U ma­lom udubljenju za orkestar neumorno sam strugao na violini, po svim provincijama starog kontinenta, beskonačni couplet iz Gejše ili neumrle Matschitsche, s novim tekstom u svakoj sredini, na raz­nim jezicima svijeta, prema lokalnom ukusu i s aktuelnim duho­vitostima. Vremešna klaviristica u dobrom domaćem vunenom džemperu, s naočarima i s rupom od fistule pod vilicom, sjedila je uz pianino na čijoj su polituri ostali kružni otisci od mokrih čaša, a na krajnjim je tipkama pokost bila nagorena od prislonjenih ci­gareta. Na stolici pored nje, ili na daščici s nepotrebnim dugme- tom sordine na kraju klavijature ležao je rastvoren papir s nareza­nom salamom ili čvarcima i s toplim noćnim kruhom. Kod sva­kog ritornella, za onih nekoliko uvodnih taktova za kojih je upo­slena samo lijeva ruka, u očekivanju da nastupi violina s motivom i da tri operušana girlsa na pozornici složno dignu lijevu nogu, že­na s fistulom zagrabila bi neuposlenom desnicom dva tri čvarka i uštinula komadić kruha, koje je sažvakavala sve do nove riprese. Ponekad bi naišao gost koji u piću pati od nastupa velikodušno­sti te na silu hoće da časti i “muziku”. Na Gejši i Matscbitschima ob­navljali su se tekstovi, smjenjivali se jezici svijeta i oprobavale ar­tikulacije raznih ljudskih rasa. Tek se nešto prorijedila kosa na tje­menu, nešto je više sjedine na sljepoočnicama, a na mjestu ispa- log očnjaka zjapi u čeljusti crna rupica mraka. A svijet se svejed­nako vrtio oko svoje osi, i ritornello je tekao dalje, i uvirao sam u sebe, kao na "beskrajnom vijku”.

Jedno sam vrijeme bio uposlen u malom, crnom, oronulom ka­baretu. Bio je to nekad skupi noćni lokal koji je, po neobjašnjivoj ćudljivosti mode, odjednom izišao iz milosti otmjene publike i na­glo se srozao u rangu. Oplata, lusteri, karniše, male ložice, sve je to bilo iz rezbarenog i tokarenog crnog drveta. Modri pliš, već na­čet i pomalo otrcan, i isto tako sumorno modri zidovi s “egipat­skim” crtarijama i s naknadnim mrljama plijesni, svjedočili su o pojmu luksuza i udobnosti jednog poratnog svijeta. Atrijum i ka- mineti s pregačama od mjedenih “egipatskih” pločica povezanih lančićima bili su također crni, od crnog, sjajnog poliranog mra­mora. Sve je tu bilo kao na luksuznijem odjeljenju jevrejskog groblja. Kad je njegovo doba minulo, otmjeni lokal prometnuo se

203

u jeftini kabaret, koji je životario. U nj bi katkad zalutao i želje­zničar iz unutrašnjosti da dočeka odlazak svog kasnog noćnog vo­za.

Tu se jednog dana pojavio kao kabaretska tačka i on. Bio se raz- debljao, ponešto zgurio, došao manji. Lice mu je postalo šire, pro­rijeđena dlaka svjetlija, žućkasta. Nekad je igrao i demonske, i sa­dističke uloge; jednog svog posebnog, ali veoma zanimljivog Ja- ga, i Fomu Fomiča i Porflrija Petroviča. Sad je bio trbušast i dobio dobrodušan, trom, malko pospan izraz. Nastupao je u skečevima kojima je komičnost pojačavao njegov strani akcenat. Publika je vjerovala da on to i čini zato da bi imitirao stranca. A takva persi- flaža uvijek ugađa, naročito u sredini koja od stranaca živi. Nala­zili su da mu to odlično uspijeva. A on kao da se toga sjetio, pa je strani akcenat još i od svoje volje pojačavao. Imitirao je čovjek sam sebe, ponešto pritom pregoneći. Žrtva za umjetnost, kao i svaka druga.

Teško da je previdio moje ime na listi u kancelariji direkcije. A sobičci su nam se nalazili u istom hodniku. Ipak se desilo da je ig­rao već izvjesno vrijeme a da se nismo sreli. Svake večeri, iz mrač­nog udubljenja za orkestar, bio sam u prilici da gledam njegovu najuspjeliju tačku: Seljak kod zubara. Ulazio je, neprestano se ge­gajući, s velikom korpom koju, seljački podozriv, nikako nije htio da ispusti iz ruku. Nakon dugog cjenkanja sa zubarom, uz već znane duhovitosti (“u mome selu kovač se čitavo jutro nateže sa mnom po ledini dok mi izvadi zub, a ne naplaćuje ni polovicu” itd.), najzad bi sjeo na stolac, još uvijek s korpom na koljenima. I tad je počinjalo ono najzabavnije. Kesio se i kreveljio pokazujući rijetke istršale zube, pravio svakojake grimase, napuhivao obraze da su postajali blistavi, glatki, tanki poput dječjih balona koji će sad da prsnu. Sažimao je bore kao da su od gume, iskrivljivao je lice tako da bi mu skupljena usta otišla sasvim ustranu, gotovo do samog uha. Pomislio sam da je mnoštvo tih smorfija, svu tu još ži­vu Beolkovu mudrost naučio od sajamskih saltimbanca potucajući se po Italiji poslije raspada njegove grupe. A kad bi i to završilo i kad bi mu zubar najzad zavukao kliješta u usta, prekidao ga je ne­očekivano zaplašen da suzno upita hoće li ga mnogo boljeti. I tad bi nastao urnebes. Publika je likovala uživajući u strahu od fizičke patnje koji se napokon probudio u prostaku-debelokošcu. Zatim

204

je dolazilo dugo teglenje i natezanje. Zubar je vukao kliještima seljačku kljovu, odizao dežmekastog čovjeka sa stoca i teglio ga po čitavoj pozornici; odupirao mu se nogom o trbuh, povaljivao ga na pod, sjedao mu na glavu. On je cičao kao kezme, zapoma- gao kao seljak, bugario kao udovica.

Joj... Jao... Gaspadjin, duoktor to bolji, strašno bolji, užasno bolji... Milost, milost, gaspadjin duoktor!...

A publika se sladila mukama čovjeka, i još trbušasta čovjeka, usto seljaka, i k tome još stranca! Skeč je znao potrajati i četvrt sata, i dvadeset minuta ponekad. U naročito nadahnutim dani­ma, obogaćivan je novim, sretno improviziranim pojedinostima.

Ipak, bilo je neizbježno da se prije ili kasnije sretnemo. Jedne večeri, izlazeći iz mog boxa, sudarim se s njim. Nije bilo kudka- mo: predamo se. Nakon kratke komedije iznenađenja, jedan dru­gome ispružimo ruku. Te večeri poslije programa posjedili smo do zore zajedno čavrljajući za jednim stolom u uglu. Bio je srdačan, iskreno nebrižan i aljkavo ravnodušan prema svemu. Čim bi se naslutila na pomolu kakva tugaljiva tema, on bi samo odmahnuo rukom. Ni traga kakvom vajkanju, ni najmanjeg prizvuka pate­tike u njegovim riječima. Puteva kojima smo gazili poslije našeg posljednjeg viđenja u Parizu nismo se dotakli ni jednom jedinom riječi: kao da smo o tome već nekad nadugo razgovarali. Na nje­govoj tromoj, razdebljaloj figuri sve je govorilo: “na koncu, sve­jedno! dobro je i ovako!” Bio je zadrigao, pletoričan, teško je di- sao. Prošlo mi je glavom: ovaj će umrijeti od kapi. “Sličite mi na Krilova” — rekao sam mu. I pomislio sam kako je legendarna tro­most velikog basnopisca, koja se ističe kao njegova osnovna ka­rakterna crta, po svoj prilici bila ne crta njegovog karaktera, već okolnost njegova organizma: vjerovatno je imao krvni pritisak povišen na dvjesta, dvjesta pedeset, ili još više, i to je sve.

Još nekoliko večeri sjedili smo i ćaskali. A onda sam ja morao da otputujem na novi posao, i više se nismo sreli. Ovo je sad prvi glas koji sam poslije toga o njemu dobio. Umro je negdje u pro­vinciji, u nekoj bolnici, poput ove moje. Sasvim daleko od Asta- pova! Pitam se: jesu li se, za dugih časova samoće, i njemu ovako redale pred očima nepoznate slike iz ranog djetinjstva provede­nog u njegovoj dalekoj zemlji? Je li se, u dugim noćima besanice, i njemu vrtio pred očima nesuvisli kaleidoskop njegova života? I

205

je li mu se onaj hipertoničarski zvižduk u ušima, prigušen no upo­ran, na mahove preobraćao u proljetnu zvonjavu zvona što zavija peludom djetinje igre pod svijetlim krošnjama breza, upredao u cilik saoničkih praporaca što po svježem saniku klize kroz pejzaž mrkih omorika na božićnju ponoćku? Ili je i tada bila jača ona krilovljevska tromost i ona opterećenost organizma, te ga sami­losno zagnjurila u pospanost bez misli i bez nadživljenja? I je li eventualne rijetke i zamagljene odsjeve sjećanja i tad zataškavao i krilovljevski mudro zaključivao riječima: “kako bilo! na koncu, svejedno!...”

A onda — na osmoj stranici nekih novina dva retka petita s jednim imenom i prezimenom, i s informacijom da je taj umro. I to je sve.

47.

General ima rak!Samo su ga otvorili i zatvorili. Tek su uzeli mali uzorak tkiva za

histološku pretragu. Ali i to je bilo nepotrebno, veli mi bolničar­ka: već se na prvi pogled vidjelo na čemu je stvar. Sve je unutra već zahvaćeno. Usput su mu izrezali i bacili u pliticu nekoliko is- trižaka suvišnog sala s abdomena.

— A zašto to?— Pa tako. Znate da doktori, kad već otvore bolesnika, žele da

bar nešto učine!...— A kud poslije svrši to salo?— Kud ćete da svrši! Baci se, zajedno s ostalim!... “Bit ćete vitki­

ji”, našalio mu se profesor.— Kako? Zar nije operiran pod narkozom?— Ne, samo s lokalnom.-Junak je, bogami!—... A on je uzvratio šalu: “i tako mi je gala uniforma postala

otijesna”...— Nije ga dakle mnogo deprimiralo otkriće?— Sto mislite? Ta nisu mu rekli!... Profesora je jučer posjetio nje­

gov ađutant i naročito mu preporučio da generalu ne kažu pravo stanje stvari. To bi ga, veli, dokraja porazilo.

— A, tako!... A nije li na profesorovom licu mogao nešto proči­tati?

206

— O, ne! Vješti su oni u tome! Ako ih baš iznenadi ono što nađu, načas zastanu. Ali ako su već unaprijed imali i najmanju sum­nju!... Zapravo, uvijek nastupa jedan kratak časak iznenađenja, čak i onda kad su unaprijed bili potpuno sigurni. Ali tako kratak da pacijent to nikad ne primijeti. Brzo nečim zabašure.

— Cime zabašure?— Bilo čime! Kažu makar što šaljivo...— A kako je, na primjer, profesor jutros to izveo?Zavrtjela je glavom.— Baš ste kao dijete! Ispitujete te potankosti pa vas kasnije de­

primira! Zašto to radite?— Moram, sestrice, moram! Nije od dobre volje!... Kažite mi,

što je rekao profesor?— Uskliknuo je: “o, o, nije tako loše! vrag nije tako crn kako

smo mislili!”— A-ha! Znači, malko pretjeruju u protivnom, u pravcu opti­

mizma! Tu je dakle falinga!... A što dalje?— Kako “što dalje”?— Mislim, što će dalje biti s njim?— Ništa. Do pet-šest dana izići će iz bolnice u kućnu njegu. Reći

će mu da je ulkus uspješno operiran, da doduše postoji mala mo­gućnost recidiva, ali da će u tom slučaju stvar biti već mnogo lak­ša. A on će se zbilja u prvo vrijeme subjektivno osjećati bolje. Iz sugestije, ili već ko zna zbog čega. Tako je kod svih. Obično se za­hvale toplim pismom doktoru koji ih je operirao, a neki dadu i javnu zahvalu u novine. A zatim se stvar počinje razvijati ubrza­nim tempom.

— Zašto pak to?— Ni tome se još ne zna pravi uzrok, ali tako redovno biva. Kad

pacijenta samo otvore i zatvore, tok čitave stvari znatno se pos­pješi... A sad moram ići, predugo sam se zadržala.

***

Tako, dakle. Znači, ni generalima, ni primjercima iznad pro­sječne ljudske mjere, nije dobro reći golu istinu. Zar se, dakle, i heroji pod kožom tako malograđanski boje smrti?

Sasvim logično. Jedno je javna smrt, smrt u punom ornatu, a drugo je sitna, privatna smrt. Jedno je izložiti se zalutalom tane-

207

tu “na polju časti”, atentatorskom metku u krunidbenoj povorci, pasti prosvirana šešira s perjem, “pod ešarpom izvršene dužno­sti”, a drugo je pasivno dotrajavanje sred četiri zida našeg tmur­nog doma, među našim altdajč kredencima, rastočena trbuha pod kordonom kućne haljine, iz koje davno upijeni mirisi jela, kućev- nosti, ishlapljela naftalina već čudno udaraju mirisom smrti.

O blažena “romansirana historijo”, o plutarhovska lektiro pu­bertetskih godina! O vječito naličje stvari!... Tout est perdu sauf l’honneur!... Quarante siecles vous regardent!... Le Brave des braves... Manimo mecima izrešetane klobuke s perjem, tucete ustrijeljenih sedlenika!... Neustrašivost pred smrću može da bude samo plod neinventivne, uprav oficirski bijedne uobrazilje pred riječju: smrt.

Dobro je, utješno je da neznatni crvak svakidašnjice to zna. Jer on misli da je samo on licem u lice sa smrću mekušan i slab, da su drugi u tom ničim stiliziranom i ničim zamućenom suočenju hra­briji i čvršći. On ne zna da na toj međi kapitulira sve, da tu i vla- stodržac koji je ne trepnuvši okom potpisivao tucete tuđih smrti, postaje go i razoružan čovjek, usamljena ljudska jedinka za- pahnuta dahom ništavila. O nespoznata, čestita, istinoljubiva sna- go slabih! O osvetnička, jedina neizvitoperiva demokratijo smrti! Kakve li krvavo zarađene utjehe prezrenom malom pješaku!

General umire. Nastojim da ga žalim. Trudim se da saosjećam s njim. Na koncu, to mi je i dug samrtničke solidarnosti!... Jest, moj tužni generale! Ovo nije herojska smrt, smrt u švipsu slave, smrt kao činjenje. Ovo je privatna, pasivna smrt, smrt kao podnošenje. Smrt nauznačke. “Ja umirem”, “ja dajem život”, “ja ću poginuti”! Dakako, tu sam ja onaj koji nešto čini, tu sam ja glavno lice, gospo­dar situacije! Ne, dragi gospodine! Ovdje se ne umire tako! Nećeš ništa ti, nego će nešto tebe. Nećeš ti ništa dati, nego će ti nešto biti oduzeto! Nećeš ti poginuti, nego ćeš naprosto biti poginuti...

Siroti general!... Sudbina je ovog puta htjela da prema njemu bude pravedna, pa ga je izuzela od preimućstva javne smrti i pod­vrgla onoj običnoj, svakidašnjoj, privodeći ga tako opet, pod ko­nac, u prostranu zajednicu ljudi. I samo po tu cijenu uspijevam da iznađem i saosjetim ljudsku solidarnost s njim.

Odlažem kraju romansirane biografije mog mladog doktora. Ta idite, molim vas! Sto mi pričate! Historije jakih su priče o pojedin­cima. Plutarh! A historija slabih — to je povjesnica čovječanstva.

208

48.

No možda sam neumjesno jedak prema bijednom generalu. Ta smiješna mala slabost, to je uvijek ono pubertetsko bundžijstvo, ona moja stara netrpeljivost prema kapama i šapkama, rozetama i amblemima, epoletama i gajtanima — prema svemu što označa­va i simbolizira vlast. Moje nesimpatije prema “obmundirova- nom” stvoru sežu čak do lakoničnih željezničara sa zanjihanim fe- njerčićem o kažiprstu, do veselastih listonoša s torbama prepunim uskršnjih zečića, do bezazlenih vatrogasaca u čijim ahilovskim šljemovima pozdravljamo posljednji živi ostatak antičkog umjet­nog obrta u “našem poznom vijeku”. I danas reagiram na tu vr­stu ljudi tačno onako kako je reagirao derančić iz niže gimnazije: kad sretnem ududučenog policajca (pogotovo ako ima crne uzgor ufrkane brčiće), zaželim mu da ga s prozora poklopi lonac s gera- nijima, da mu se sruči na glavu šerpa puna vrhnja, ili da mu se desi ma što takvo iz commedie dell’arte.

Siroti general! Na koncu, i on je čovjek. Ali zašto ljudi te vrste postaju ljudi tek “na koncu”? Na koncu svoje karijere, svog us­pjeha, svoga života. Zašto da to ne budu odmah od početka, kao i svi drugi? Zašto je nužno da ih prethodno nevolja ogoli do gole kosti, da s njih termitski skine, oglođe, rastoči sve, pa da bi nam bilo dano da u njima prepoznamo i saosjetimo čovjeka, “nakon- cučovjeka”? I zašto nam čine još i tu nepravdu da na nas prevalju­ju svoj grijeh, sileći nas da, sve dok im posljednja karta ne ispadne iz ruku, budemo kiseli i jetki?

Ne, nemam nikakva smisla za krupne stvari, za “više interese”, za “državni razlog”. Kad mi prepriječe put kraljevske kočije u kojima se visoki par vraća sa svečanog Tedeuma ili odlazi u posjete Turskoj (da tamo potvrdi “tradicionalno prijateljstvo naših dvaju naroda”), a u špaliru strpljivo čeka... Ne! zašto da prizivamo u pomoć patetički lik majke koja žuri u apoteku s receptom za umiruće dijete? Kad u špaliru čekam naprosto ja, koji sam se uputio u kavanu na partiju šaha, dođe mi da opsujem kao kočijaš. Spopada me želja da harangi- ram, da podjarujem “duh insubordinacije” u mlađima. I vjerujem da tačno tako reagira bar devedeset i devet posto ljudi oko mene.

Mogućnici su uprav ganutljivo naivni ako, vozeći se sa svojih Tedeuma i odzdravljajući rukom, nisu načistu: ovi naokolo sad mi

209

u sebi psuju sve i sva. Je li moguće da ne znaju? Ta to spada u krug njihovih elementarnih zanatskih saznanja, to mora da piše u nekakvom njihovom “stručnom priručniku”! Kaligula ili Ivan Grozni to su sigurno znali. Zašto bismo mi danas bili naivniji? Razumije se, ovo važi bez ikakva obzira na političku opredijelje­nost onih u špaliru, pa i bez uštrba po njihovo eventualno monar- hističko osvjedočenje: to nije stvar osvjedočenja, to je onaj speci­fični oblik netrpeljivosti upravljanih prema upravljačima, sastav­ljen od zavisti, od zlobe inferiornoga i od dremuckajuće ali uvijek žive spremnosti na bunu i gunđanje, koju, kad nam tako konve­nira, volimo nazivati neukrotivim slobodarskim duhom u čovje­ku. Jedna od onih nekoliko osnovnih antinomija, od onih latent­nih raspora koji leže u temeljima svijeta: iskonska vražda i protiv- stajanje između čovjeka i žene, između sretnika i zlosretnika, iz­među gavana i siromaha, između upravljača i upravljanog, a koje potječe jednostavno odatle što siromah potencijalno vidi sebe u ruhu gavana, zlosretnik u koži sretnika, upravljani u odori vla- stodršca. Bilo bi površno misliti da je to neznačajna i besposljedič- na trica: i ta podanička pozlijeđenost ništoga jedan je od malih promicatelja napretka, pa je u toku stoljeća nebrojeno puta znači­la onaj prvotni movens koji je isturio roba na čelo historije.

U naše vrijeme, vlast je jedna preživjela, primitivna stvar. Stvar tatarskog porijekla. To je i sama osjetila, pa je uznastojala da se unekoliko modernizira i saobrazi vremenu. Ali vlast je vlast, i sa­mo je pitanje situacije i momenta stiske pa da ona pokaže svoju staru ćud. A čak i ondje gdje je ona najdiskretnija, pristojan čov­jek osjeća je kao nešto suvišno i zanovijetno. U najboljem slučaju kao nešto što, iz našeg dobrog odgoja i prirođene indolencije, to­leriramo ne praveći od toga naročito pitanje - sve dok se svojom nametljivošću ne počne i previše uplitati u naš lični život. Zacije­lo je već poodavno vrijeme da se, skupa s Monomahovim kapa­ma, bojarskim masnim bradama i trbušinama pod cvjetastim brokatom odežda, i sam pojam vlasti odloži na tavan.

Imam, za svoju ličnu upotrebu, i jednu posebnu teorijicu o dr­

žavi. I u njoj se, kao i u svim klasičnim školskim teorijama o dr­žavi, susrećemo s tri obligatna elementa: narod - teritorij — vlast. Samo za razliku od njih, kod mene je odnos narod-vlast ponešto drukčiji. Vlast je, kažu, potekla od naroda, od ljudi. Ali čim se

210

ona osovila na svoje vlastite noge, čovjek ju je smjesta osjetio, kao nešto vanjsko, tuđe, kao nešto što se suprotstavilo njemu i što se s njim gleda oči u oči. Tako i inače biva s ljudskim tvorevinama: ljudi stvore nešto, često s neiskazanim trudom i žrtvama, - i od­mah im to nešto zasjedne za vrat, i podvikne: ja sam gaspodar! Čovjek nosi u sebi nekakve svoje ideje, zanose, težnje, stremlje­nja, šimere. Ali kad se ideje “ovaplote”, kad se šimere “konkreti- ziraju”, kad se težnje i stremljenja “odjelotvore”, tad započinje jad. Jučerašnja naša stvar, dijete naših snova, tvorevina naših ru­ku, postane nešto iznad nas, nešto što nas potčinjava sebi i upreže u svoje ciljeve i interese. Napram konkretnom živom čovjeku diže se na horizontu grdna prijeteća sjenka njegove vlastite apstrakci­je, odnekud neizmjerno veća i dragocjenija od njega samog, i pri­jeti da ga prosto smlavi. I tad nastaje ono dobro poznato povuci- potegni između države i naroda. Država, kao živ i za život sposo­ban organizam, snabdjeven svojim vlastitim apetitima i svojim vlastitim nagonom za održanjem, sasvim prirodno stremi k ostva­rivanju ciljeva i misija i interesa svojstvenim organizmima tog re­da. Narod, isto tako prirodno, teži k ostvarivanju svojih. Država vuče na svoju stranu, a narod, opet, na svoju. U tom natezanju država je redovno lukavija i organiziranija, narod je strpljiviji i ima bolje živce. Jedanput posreći jednome, drugi put drugome. Kad se država osjeti jača, ona popritegne uzde i bezobzirnije tare svoj narod prisilama i zabranama, soldačijom i nametima, tamni­cama i vješalima. Narod se strpi i šuti, a u sebi misli: čekaj, čekaj, doći će i moj čas! Pa kad osluti momenat njene slabosti - obično to biva u ratovima i velikim krizama, u pošastima, zemljotresima i sličnim kataklizmima — on požuri da joj podmetne nogu. Otka­že poslušnost, odbaci pušku, razdere poreske knjige i matice, po­pali nekoliko sreskih sudova i žandarmerijskih stanica, provali u magaze i slagališta državne vojske i razjagmi vreće nulerice i kan­te vojno-erarske svinjske masti. Još ucmeka pokojeg nespretnog poreskog činovnika s punom kućom djece i ispeče živa ili skuha u rakijskom kotlu, na tihoj vatri, pokojeg sreskog načelnika sa zlat­nim širitima. (Društvena forma i dobar ukus nalažu da se takve stvari smatraju rijetkim i skroz izuzetnim pojavama, mada se — bar na nekim latitudama - dešavaju prosječno dva do tri puta za jednog ljudskog vijeka.) Obavivši to, narod samozadovoljno lup-

211

ne šakom o sto: sad sam ja gospodar! Ali, naravno, vara se. Jer, poslije prvog časa orgijanja, ljudi stanu opet nešto organizirati. I, ne uspijevajući da izmisle ma šta bolje, to što izorganiziraju bude i opet, fatalno, država. Još se nije ni razišao masni, naslatki dim od načelnika pečenog, a u narod je unišao veliki okati strah zvan otrežnjenje. Država se, na istim ili nešto drukčijim, ili dijametral­no suprotnim načelima (to je svejedno - detalj koji za suštinu stvari nema baš nikakve važnosti) ubrzo opet pridigla: otresla prašinu s lakata i koljena, i partija se nastavlja. I partija se vječi­to nastavlja. Partija koja se zove “politička povijest naroda”.

(Države, pored toga, kad nemaju pametnijeg posla i presudni- jih historijskih misija, štampaju marke i fabriciraju cigare. I ciga­re im ponekad, valja priznati, nisu lošije do cigara renomiranih duhanskih kuća. Ali to su svakako sporedne državne djelatnosti.)

I kud onda? Sto pristojan čovjek može da učini pri takvom sta­nju stvari? Ništa. Apsolutno ništa. Kakav stav da zauzme prema državi? Koliko je god moguće stav indiferencije - kao da je uopće ne primjećuje. Otprilike stav kakav zauzimlju zemlje s liberalnom vladavinom prema Vatikanu: stanje bez konkordata. Neka se slo­bodno služi državnim željeznicama, poštom, javnim saobraćajem uopće, državnim monopolom, subvencioniranim teatrima i tome sličnim. Zbog toga mu niko neće moći da prebaci znatnije odstu­panje od vlastitih načela. U takvim dvostrano obaveznim odnosi­ma, dakle, neka bez ustručavanja posluje s njom. Pa i onim nje­nim jednostrano obaveznim zahtjevima (porezu, vojnoj dužnosti itd.) može da udovoljava — već stoga što ne može drukčije. Ali ne­ka se u svojim odnosima s njom dalje od toga nikako ne upušta! U svome vlastitom interesu!

A čemu da se nada od budućnosti? Nekom boljitku? Možda. Nauka nam čvrsto obećava da će, u više ili manje nedogledno vri­jeme, država odumrijeti. Nadajmo se!... Samo, u posljednji čas podilazi me jedna mala zebnja: negdje iz dna memorije isplutava mi riječ po kojoj je država jednako narod. Definicija, kako se čini, općenito prihvaćena. A ako tako stoji stvar, ne znači li obećanje o odumiranju države naprosto to - da će odumrijeti narod?

212

49.

Čitavo jedno dugo kišno popodne prosjedio sam u kavanici na vanjskim bulevarima s krezubim vjetrogonjom, nekakvim para­noidnim pričalom koji je svaki dan izlazio s novim zamislima i planovima. Ispripovjedio mi je natenane sadržaj fantastičnog ro­mana koji “namjerava napisati”.

Kišilo je još od jutra. Neprekidno, ujednačeno, bez nade da če se nagli škropci smjenjivati s igličastim roskanjem i blijedim provedri- cama. Tipična kavanska kiša, koja ima čitav vid jedne komunalne usluge. Na ogledalu lokava provjeravao sam gustoću kapljica: nema tu promjene! Lijeva slijepo, za svoj račun, onako kao što teče vri­jeme: ako se u njemu nešto dogodi — dobro; ako se ne dogodi — sve­jedno, ono i bez toga teče! Prosto kao da smo zaboravili ugasiti lam­pu na hodniku, pa odšvrljali na četrdesetdnevno krstarenje!... Ta je li moguće da je to uvijek nova, nerabljena voda — odakle bi tolika! -, ili one iste, već jednom upotrebljene količine, u besprekidnom krugu, kroz kanale i izljeve otječu u neka podzemna sabirališta, tu se na brzu ruku filtriraju i regeneriraju, pumpama ponovo tjeraju gore, pa odozgo opet toče, cijede, cure... A ako je tako, tad zbilja, van nekog nepredvidivog kvara na strojevima, nema spasenja!...

A Krezubi je pričao. Oguglao na osmijeh i nevjericu, pozivao se na skice i bilješke i planove koje je izvlačio iz svoje džepne arhive i prostirao po ploči stola.

— Uvjerite se sami! Nisu to gole riječi!...Skice i bilješke iznosile su nekoliko listova. A roman je, prema

predviđanjima, trebao da obuhvati svojih osamsto stranica. “Ali glavno je ideja, zar ne?”

— Slijedite me. Moramo poći nekoliko stoljeća naprijed. Jer ovo je fantastični roman, podvrsta roman budućnosti... Učinjen je epohalan pronalazak. Ljudi su u laboratorijima otkrili potpuno si­guran a savršeno jednostavan lijek protiv neke strahovite i veoma raširene smrtne bolesti koja je bila bič božji svojih vremena, reci­mo kao danas rak. Nekakve injekcije. Tri injekcije — i stvar goto­va! Ne, što kažem, jedna injekcija, jedna sama injekcija i stvar go­tova. A injekcije je mogla da daje svaka bolničarka, pa i sam paci­jent sebi, kao što čine morfiniste i stari šećeraši... Ili možda neko sigurno, zajamčeno sredstvo protiv smrti uopće. To još nisam ri-

213

ješio, to ću odlučiti u toku pisanja. Uostalom svejedno. Vi ste za­cijelo zapazili da su u današnjem svijetu riječ smrt i riječ rak po­stale otprilike sinonimi. Treba biti profesionalni lingvista pa da se ne uoči taj jednostavan lingvistički fakat. Kad bi se provela tačna statistika, vidjeli biste koliko je u današnjem svijetu opala upotre­ba riječi smrt u korist riječi rak\ Ljudske riječi i ljudski strahovi do­laze i izlaze iz mode. Kolik je udio u mislima i osjećanjima neg­dašnjeg čovjeka imala riječ vuk\ Gotovo čitav život bio je “u zna­ku vuka”! A ko još danas misli na vuka? Kome danas pada na um da oboli od likantropije? Danas se čovjek više ne boji smrti...

— Mislite da je čovječanstvo postalo hrabrije?— Ne, danas se čovjek boji raka. Znao sam jednoga koji je dva­

deset godina plaćao mise da bi umro od tuberkuloze.— Pa kako je svršilo?— Umro je. Od raka, razumije se.— To je dobra anegdota. Korisno upotrebljiva kako za antireli-

gioznu propagandu tako i za propagandu protiv raka.— Eto vidite, nije ni toliko važno da li će to biti lijek od raka ili

lijek od smrti. Izlazi na isto. U čitavoj toj stvari neće se nimalo operirati s mistikom ili s bilo kakvim iracionalnim elementima. To i jest specifičnost ovog mog romana. Možda vam je poznato da ja s mojim romanima nemam sreće. Obično me kore da sam reali­sta, da nemam fantazije. Bacio sam se na fantastični roman. Ali vidjet ćete: sad će me koriti što nisam realista. Da bih to predu- sreo, odlučio sam da napišem realistički fantastični roman. Pa da vidimo! Eto, stoga se moram pridržavati strogo racionalnih ele­menata. Zastarjelo je gledanje po kome je fantastika nerazrješivo povezana s mistikom. Novopronađeno sredstvo neće biti nikakav alhemičarski “eliksir besmrtnosti”, već nešto čisto naučno. Zato neću upotrebiti riječ “eliksir”, a još manje riječ “besmrtnost”, koje bi svojim metafizičkim prizvukom zamutile kristalnu racionali- stičku čistotu čitave stvari. Umjesto riječi “eliksir” upotrebit ću, na primjer, riječ “tonikum”. Ili možda “hormon”. Ili “faktor Iks”. O tim pojedinostima tehničke prirode posavjetovat ću se s jednim biologom, jednim fiziologom i jednim fizičarom. Za to je najlak­še! A umjesto izraza “besmrtnost”, doći će, recimo, izraz “besko­načno trajanje”, ili “vječita regeneracija”. Tako. “Hormon vječite regeneracije”, ili “Faktor beskonačnog trajanja”.

214

- Ali, izvinite, nismo li s tim “beskonačnim”, “vječitim”, “bes­krajnim", i opet objema nogama upali u metafiziku?

— Nipošto! To su naučni termini moderne fizike koji su već pro­drli i u sitnu tehniku svakidašnjice. Sjetite se samo “beskrajnog platna”, “beskonačnog vijka”, ili “vječite olovke”!... A da i ne go­vorimo o beskrajnom prostoru, i to još zakrivljenom. Ili čak o plu- ralitetnosti beskrajnih prostora! Stvar je samo u tome što je mo­derna fizika preuzela beskrajnost, vječnost, besmrtnost iz ruku re­ligija i mitologija u svoje ruke, onako kao što je već ranije medici­na preuzela čovjeka i njegovo tijelo iz domene vradžbina u svoju brigu. A onu raniju “vječnost” i “beskrajnost” možemo zasad os­taviti pjesnicima... Ali ako vas baš smetaju ti izrazi, možemo za novi lijek iznaći neko drugo ime. Naprimjer “Athanatik". To će biti podesno, jer se može načiniti i plural, za slučaj da se daljim istraživanjima iznađe čitav niz, red, familija takvih sredstava. “Grupa athanatika". To dobro zvuči... Dakle, iznađen je Atha­natik. Ljudi su dohakali raku, dohakali smrti. U prvi mah zavla­dalo je golemo oduševljenje. Slavlje dotad neviđeno u povijesti čovječanstva. Vatrometi, ivanjski kresovi, igranke do iznemoglo­sti na javnim trgovima i raskršćima. Nepoznati ljudi grlili su se i ljubili unakrst, u oba obraza. Nešto kao Quatorze juillet i ruska Pasha i Proglašenje primirja, sve u isti mah. No relativno kratko potrajala je pučka veselica. Na horizontu je zašaralo praskozorje običnih “poratnih” teškoća, poznata, “sutradašnjica pobjede”. Bi­lo je i efemernog prosperiteta, živahnosti noćnih lokala, švercer- ski povišene atmosfere. Redovna poratna euforija. Ali masa je bila zabrinuta. Masa je gunđala. Sto ćete, to je već njeno!... Zaboravio sam vam napomenuti, stvar se dešavala u jednoj fantastičnoj zemlji u kojoj su već prethodno svi socijalni, ekonomski i slični problemi riješeni, sve nejednakosti ukinute, a bijeda obješena o klin.

- Ali ako je uklonjena bijeda i nepravda, ako je ukinuta svaka nejednakost, nije li time prestao i sam pojam mase?

— He, varate se! To je reakcionarno shvaćanje mase. Masa, na­ime, nisu “oni koji pate”, kao što možda vi to laičarski zamišljate, već naprosto “oni kakvih ima najviše”. A nije nipošto nužno da ti­ma “kakvih ima najviše” povrh toga bude još i loše. Dakle, ne jed­na sociološka distinkcija, nego jedan zahtjev logike. Priznat ćete

215

da uvijek i u svakom stanju nužno mora da bude nekakvih “ka­kvih ima najviše”.

- Čini mi se da je to samo jedan lijep sofizam. Ali nastavite.- ... I tad se pojavilo ono što se neminovno pojavljuje na svim

historijskim prekretnicama, poslije velikih geografskih otkrića, ratova, golemih pošasti i kataklizama, uopće poslije presudnih događaja: zebnja. Ljude je obuzeo instinktivan strah od zamaši- tosti novog pronalaska, kome nisu sagledavali domašaj i granice. Skeptici su rekli: “hm! neće biti dobro!” Uvidjelo se da novi lijek, zbog njegove dalekosežnosti, treba staviti pod najstrožu kontrolu. Spočetka su imali iluziju da će biti dovoljna kontrola države. Jer nastala je razumljiva jagma za ampulama Athanatika. I započele su “obične stvari”, karakteristične za svako “poratno razdoblje”. Nešto slično jagmi za “izvoznicama”, za valutnim dozvolama, za koncesijama. Šverc i crna burza. Malverzacije, zloporabe, korup­cija velikog stila. Buknule su monstre-afere. Da to tek približno sebi predočite, pokušajte zamisliti u isti mah L’affaire du collier, L’affaire Calas, Law-ov bankrot, Panamski skandal, L’affaire des decorations, Dreyfussovu aferu, i još tuce takvih afera zajedno, sve to s prisjenom neke velike petljanije s opojnim drogama u koju bi bio umiješan nećak predsjednika republike, ili sam prestolona­sljednik!... Govorkalo se da izvjesni trustovi, preko svojih agenata, otkupljuju i uništavaju velike količine Athanatika, kako bi mu ti­me podigli cijenu. Poturalo se u javnost (no ko zna, možda je to bio samo manevar spretnih demagoga!) da neke gospođice iz vi­šeg društva u svojim terevenkama serviraju gostima “Athanatik- cocktail”, pa čak i to da skupocjeni lijek daju svojim omiljenim hr­tovima. Jednom riječju, Athanatik je uključen u pojam komfora. Međutim, masa, oni kakvih uvijek i neiskorjenjivo “ima najviše”, veoma je teško dolazila do spasonosne ampulice... I eto, odjed­nom je pukla nejednakost, dublja i veća od ma koje druge, nejed­nakost kakvoj nije bilo ravne u povijesti čovječanstva: nejedna­kost pred smrću. Sad su se ljudima učinile trice nekadašnje razli­ke u društvenim i ekonomskim privilegijama, a milenijska borba

za koricu kruha prosto sprdnja - borba s komarcem!... Kako li su naivni bili ekonomisti i sociolozi minulih vremena kad su mislili da su mase baš zaljubljene u kruh! Ta molim vas, što tako naroči­to, tako zamamljivo ima u kruhu? Neki narodi - naročito narodi

216

iz takozvane “Kartoffel-Gruppe”, pa i čitava bolja Mitteleuropa - kruha gotovo uopće ne troše. Gluposti! Nije ljudima bilo do kru­ha! Bilo im je do onoga do čega je uvijek i jedino čovjeku: do živo­ta. A kruh je bio samo jedno, prilično ubogo i primitivno, sred­stvo da se taj život nekako održi. Možete, dakle, lako zamisliti nji­hovu angažiranost sad, kad se mnogo neposrednije radilo o tom životu!... A nejednakost u raspodjeli Athanatika, priznat ćete i sa­mi, bila je nužna. Ko će pametan sporiti da na svijetu ima i takvih ljudi čije je djelo, pa prema tome i život, po čovječanstvo od ne- sravnjivo veće vrijednosti nego život običnog prosječnog čovjeka, nekoga od onih “kakvih ima najviše”? U prvom redu ta je pred­nost priznata šefovima država. U raznim zamljama ona se pravda­la na različite načine, već prema specifičnim momentima, religi­oznim vjerovanjima, tradicijama, stepenu kulturnog razvitka. U nekim zaostalim vanevropskim zemljama gdje je kralj još sin Sun­ca, ta se prerogativa izvodila iz vladaočeva božanskog porijekla; u drugim, veoma razvijenim zemljama, naprotiv, u kojima je život šefa države potpuno etatiziran, ona se zasnivala na teoriji pogla­vareve “socijalne dužnosti življenja”. Tek, ovako ili onako, na te­melju ove ili one državnopravne teorije, u svim je zemljama pod­jednako šefu države priznata ta prerogativa. Stvorena je pravna ustanova “Izuzeća od smrti”, takozvana Todesenthebung, kako su to tehničkim terminom nazvali njemački autori, koji su taj pravni pojam u tančine razradili i dali najvrednije radove na tom područ­ju. Za šefom države slijedio je niz velikodostojnika: predsjednici ministarskih savjeta, predsjednici predstavničkih tijela, predsjed­nici akademija i instituta, nosioci najviših odlikovanja s mačevi­ma i lentom. Zatim, ministri i državni podsekretari, redovni aka­demici, rektori i prorektori, predsjednik kasacije, predsjednik vr­hovnog upravnog sudišta, predsjednik računskog dvora, pred­sjednik glavnog privrednog vijeća. Zatim, s nešto ograničenim Enthebungom, koji se obnavljao od godine do godine, potpredsjed­nici kasacije, vrhovnog upravnog sudišta, računskog dvora i pred­sjednici apelacionih sudova, zemaljskih upravnih sudova, pokra­jinskih privrednih vijeća, dekani i prodekani, šefovi katedara, in­tendanti centralnih kazališta, predsjednik cetralnog odbora crve­nog krsta. U daljem redu dolazili su predsjednici pokrajinskih predstavničkih tijela, predsjednici okružnih sudova i okružni jav­

217

ni tužioci, rukovodioci samostalnih kazališta lutaka, glavni tajnici akademija, i tako dalje. I na koncu, čitav niz osoba kojima je ta po­vlastica priznata specijalnim zakonima. Za vojna lica važile su po­sebne uredbe. Najveća je teškoća, kao što pogađate, bila u tome da se postavi neki pouzdan granični kriterij u toj neprimjetno klizećoj graduelnosti... Vi vrtite glavom? Ali sigurno ćete se složiti, u načelu, da se bar nekome morao udijeliti Enthebung: bilo bi zaista apsurdno da jedan tako epohalan pronalazak ostane neiskorišten samo zbog teškoća u postavljanju graničnog kriterija! Pokušajte sam skicirati sumaran nacrt pravilnika o distribuciji! Zar nećete, ako nikome dru­gome, prednost na korištenje Athanatika priznati onima koji su ga pronašli? Inače bi se uistinu, na jednom višem, tragičnom planu potvrdila stara ljudska istina da cipelar nosi najlošije cipele!...

— Malčice ste trivijalan u vašim metaforama, primijetio bih!— Ne mari! Glavno je ideja... A čim ste priznali tu povlasticu

makar kome, time ste sjeli na onu beskrajnu vrpcu graduelnosti... Povlastica je, dakle, odmah priznata pronalazačima. (To jest od­mah poslije šefa države, koji je već od početka bio van svake di­skusije.) A time je otvorena breša. Kroz tu brešu sad su nagrnuli zvani i nezvani. Svi su iznalazili makar kakav osnov da se dokopa­ju Todesenthebunga sa priloženom ampulicom. Vi ne možete pojmi­ti kakve su se svinjarije stale dešavati! A što sve čovjek nije kadar da učini za jednu takvu “doznaku na besmrtnost”? U prometu su se pojavili savršeni falsifikati Todesentheungsschein-a s besprijekor­nim vodenim znakom, koje je bilo praktično nemoguće razlikova­ti od pravih. Javnost nije vjerovala da su ti falsifikati mogli nasta­ti bez učešća državne markarnice. Razvio se gangsterizam neviđe­nih razmjera. Tacit tih vremena prosto nije smagao riječi da oži- goše moralni pad svoje epohe. Bilo je, bilo je dabome, i akata po- žrtvovnosti, gesta zadivljujućeg altruizma, primjera izuzetne veli­čine duha! Jer na svijetu, gospodine, postoji i dobro; jednako, i je­dnako neuništivo, kao i zlo. Tako, zabilježen je dirljiv slučaj dvoje ljubavnika. On se dokopao jedne ampulice. Podijelili su je, iska- pili je tačno popola. Rezultat: umrli su oboje. Atbanatik je, naime, imao svoje djelovanje samo ako je uzet u strogo određenoj dozi. U nešto manjoj dozi, bio je već potpuno neefikasan, ili je čak uz­rokovao neugodnosti. Povraćanje, vrtoglavicu, urtikariju, pa i te­že alergične smetnje. A katkad i samu smrt. Slučaj dvoje ljubavni­

218

ka samo je dao maha cinicima i egoistima. Smijali su se: “Eto vam ga, vaša ‘dobrota’!” I pjevušili su tad pomodnu talijansku pjesmicu “Esser buoni - che affare digonzi!...” Bilo je, dakle, i svijetlih primjera. Ali prevladavalo je ono drugo. Oko jedne ampule Athanatika plele su se nevjerovatne intrige, zapinjale zamke i smicalice, udešavale podvale, podmetale noge, raspaljivale kanibalske borbe. Padalo je po pet, po deset, po pedeset zdravih glava — da bi se spasila jedna samrtnička. A ponajčešće, poslije tolike borbe, u zločinom plaćenoj ampuli - bila je najobičnija sterilizirana voda!...

- A zašto baš sterilizirana?— E, zato! Da se ne bi slučajno desilo da pacijent, mjesto od ra­

ka, umre od infekcije! Jer, u internom saobraćaju među bolestima postoji gentlemen’s agreement. Tu nema otimačine ni presizanja. Mo­žda tek izuzetno neka nova, nevaspitana bolest, koja još ne pozna pravila igre, zaleti se preko reda sa svojom viljuškom. Ali je od­mah klopnu po nadlanici. Tu vlada savršeno poštovanje rezervaci­ja. Tako, na primjer, ako neko ima da umre od raka, sasvim je is­ključeno da mu, recimo, padne kap. Može da se ljubi u usta s kuž­nima, može da znojan skače naglavce u mrzlu vodu šesnaest puta dnevno, on neće oboljeti od kuge, on neće dobiti upalu pluća!... Preduzimano je sve moguće da se osujeti šverc, da se suzbije špe­kulacija, da se stane na rep nepodopštinama. Zavedene su dra- konske kazne. Čitavo naoružanje preorijentiralo se na zelenu uni­formu: na pet hiljada zdravstveno-financijskih stražara dolazio je možda tek jedan artiljerac ili pješak. Financi su postali vodeći, omiljeni, elitni rod vojske. Zelena uniforma značila je za šiparice ono što je ranije bila plava avijatičarska, a još ranije husarske crve­ne hlače. Nezapamćenu popularnost postigao je šlager “Zeleni čov­jek” , za koji je riječi napisao veoma čuven pjesnik, poznat po svo­jim sveizražavajućim šestercima. Grmjelo je, tutnjalo, cvililo, pi- skutalo, cijukalo, pjevušilo i zviždukalo na svim uglovima, sa svih prozora, iz svih gramofona i radio-aparata, s orhestriona po sa­jamskim šatrama i s banjo-a po noćnim lokalima:

“ ...Za ampulicu, haj, oh sve, baš sve ću dat: nevinih grudi raj, čednosti prve cvat!..."

219

Jer šverc ampulica najviše se širio putem dobro organizirane podzemne mreže ženske djece. Dočekivale su vas iza ugla djevoj­čice crnih zubi, od dvanaest, od deset, od osam godina, i odvlačile vas za rukav ružno namigujući. Poveli su veliku hajku na te šta­kore iz podzemlja. Opkolili bi kvart, spuštali policijske pse u vo­dove kanalizacije i istjerivali čitave čopore djevojčica koje su skvi­čale kao mali šakali. Neke su se branile da to čine radi iznurenih očeva na samrtničkoj postelji. Po gradovima u unutrašnjosti bilo je slučajeva da su ih na buljuke izvodili pred zidove i likvidirali mitraljezima. Ali sve to nije mnogo pomoglo. Jer su i financi — i to ne samo obični financi, nego i financijski preglednici i kontro­lori, pa čak i vrhovni šefovi financijske službe u rangu armijskih generala — postali krajnje nepouzdani i podmitljivi. Podmitljivost i ustanova bakšiša zauzeli su takve razmjere, da su imućniji bježali na Bliži Istok, još nezahvaćen blagodatima novog pronalaska, e da bi odahnuli u svježijem zraku. Svak, formalno svak bio je pot­kupljiv. I, što je najgore, ne potkupljiv novcem, ili ne jedino nov­cem, već poglavito samim ampulama. Izvedu djevojčicu crnih zu­bi pred kvartovskog komesara, a ona, čim iziđe pandur, samo podmigne i izvuče iz čarapice ampulicu. Ljudi smo! Sto ćete, kad su čak i državni poglavari, inače pozvani da budu primjer i uzor, abuzivno proširivali svoju ustavnu povlasticu. A da i ne govorimo o ostalim državnim funkcionerima. Službeni Todesenthebung bio je strogo ličan. E pa dobro! Oni su na taj svoj strogo lični, sa služ­benim položajem povezani Todesenthebung pokušavali da iskamče poneku ampulicu i za svoje najbliže. A u jednom slučaju čak i za ljubavnicu!... Vrhunac svega bio je kad se otkrilo da je sin pred­sjednika Državnog savjeta za distribuciju i upotrebu Athanatika (već od ranije poznat kao propalica i kokainoman) prodao jednu am­pulicu za novac. Iz čega se logično zaključilo da je posjedovao bar dvije ampulice. Jer je u ta dramatska vremena srušena stara pred­rasuda pod kojom su stoljećima živjeli ljudi, da na listi ljudskih dobara novac zauzima prvo mjesto. Sad je jasno puklo: ne, na pr­vom mjestu stoji život, a tek na drugom novac!... U isto vrijeme, očevi brojne familije, uzorni službenici osmog činovnog razreda, koji su nerijetko i nedjeljom poslije podne dolazili u ured da ažuri­raju zaostalu poštu, - i dalje su umirali uz samu utjehu rentgen- skih zračenja i C-vitamina!...

220

— Grozno! Već slutim da stvar neće izaći na dobro...— Tako je. Pogodili ste. Romani nikad ne izlaze na dobro. Kad

bi imali da izađu na dobro, ne bi bilo zašto da se pišu. Da neko usred noći nazove vatrogasnu stanicu: “halo! u mojoj kući, ulica i broj taj i taj, nije se desio požar”, očevidno bi pomislili da je polu­dio. I, vjerovatno, oni bi sa svoje strane odtelefonirali istu vijest stanici za prvu pomoć. Roman se piše samo onda kad kuća gori. Inače je to plitka igrarija, tek radi zabave dokonih. To prepuštam drugima. Ako je čovjek spao na to da piše fantastične romane, to još ne znači da se degradirao dotle da juri za uspjehom u najširim redovima. Ali to opet ne smijete shvatiti tako kao da koketiram s larpurlartizmom. Od toga se najodlučnije ograđujem! Larpurlar­tizam samo ponavlja grubu pogrešku sociologizma, na koji upra­vlja svoje strijele: i jedan i drugi nalaze svrhu umjetnosti u nečem različitom od njene prave svrhe: gole ljudske istine. Gole ljudske istine, slobodne od bilo kakve usmjerenosti, slijepe za bilo kakvu svrhovitost, suvereno nebrižne za posljetke koji iz nje slijede. Jer čim nije takva, ona samo falsificira i laže. Ideologije i “osmišljene istine” nisu drugo nego narihtavanje lažnih bilansa u smršenom računovodstvu čovječanstva. Ako se, dakle, u mom slučaju baš hoće da operira s izrazom larpurlartizam, neka se to nazove lar­purlartizmom istine!

— Ali današnje napaćeno čovječanstvo traži vedrije romane.— A, je li? Htjeli biste roman s happy end-om. Ne, gospodine.

Ovakva jedna tragička materija ne ispušta se tako lako iz ruku! Tragedija u životu susrećete koliko god hoćete, na svakom kora­ku. U umjetnosti dobre su tragedije veoma rijetke. Za tragediju u životu dovoljna je nesreća. Za tragediju u književnosti treba još nešto: talenat. Možda je to neki specijalni talenat, talenat za ne­sreću, ako hoćete. Ali ipak talenat. A kako je talenat kudikamo rjeđi od nesreće, shvatljiv je taj nesrazmjer. Osim toga, nije tačno da današnje napaćeno čovječanstvo traži romane s happy end-om. To traže frizerke. A frizerke nisu čovječanstvo. Čovječanstvo, na­protiv, traži baš romane koji tište na zub koji boli. Čovječanstvo se prozlilo, moj gospodine. Ono je dobilo perverzne ukuse. Ne­kad je ono tražilo dječje bajke, dočaravanje nemogućeg i nedosti- živog raja. Nekad su išle gastronomske nature morte s fazanima i jarebicama, raskoljenim lubenicama i kalifornijskim breskvama.

221

Danas idu nature morte s porilukom i jeftinim zemljanim krčazi­ma ili s ustajalim ribama na novinskom papiru. Nekad su bolesni­ci tražili da im se pričaju priče o zdravlju. Danas oni nezasitno ho­će da im se priča o njihovoj bolesti. Ljudi traže što goliju konkre- tizaciju svog zla i svog pakla... Naravno, sociolozi i pragmatiste plediraju za optimističku ili “perspektivnu” književnost, kako oni to zovu. Oni vjeruju u meteorologiju kao nauku, ali pod uslovom da im kaže da će sutra biti lijepo vrijeme... Vama bi se htjelo da moj roman ispadne na dobro? Gdje bismo svršili da su tako po­stupali Eshil, Sofoklo, Sekspir i slični velmože!... Ne, dragi moj. Happy end je jeftina stvar, stvar za sitne duše i mala vremena. Ne­dostojna našeg dramatičnog doba. A pogotovu nedostojna onog još dramatičnijeg na pomolu o kome se u mom romanu radi... Uostalom, zar ja tu nešto mogu? Vi još živite u bezazlenoj obmani da je pisac gospodar situacije. On je to možda tek za nekoliko po­četnih stranica ili poglavlja, dok postavi stvar, dok namjesti kuli­se, dok navije oprugu svojim licima. Dalje, sve se razvija samo od sebe, svojim nužnim, neizmjenljivim tokom, i vuče pisca za so­bom kao psa na lancu. Blažena naivnosti neupućenih koji misle da pisac piše ono što hoće! Taman! Iz njega nešto laje, brekće, mahnita, bulazni, drmusa njime kao drvenim lutkom. A on, ako je dovoljno bedast, samo se trudi da to bulažnjenje složi u tesane, gramatički besprijekorne rečenice, da prikrije čitaočevu oku ono unutrašnje truskanje i drmusanje, što mu podaje nepomućeno miran i građanski pristojan privid, doprinoseći još više nesporazu­mu između njega i čitaoca... Ja tu ni uz najbolju volju ne mogu više ništa da izmijenim.

— Ali molim vas, odakle i zašto ta strka, ta jagma, te afere? Zar se Athanatik mogao proizvoditi u tako ograničenim količinama? Zašto je nužno da se athanatici dobijaju iz neke neobično skupo­cjene sirovine, iz neke materije vanredno rijetke na ovoj planeti?

- Baš naprotiv! Athanatik se dobiva iz prezrene, krajnje jeftine ma­terije. Proces proizvodnje bio je sasvim jednostavan, a proizvodni tro­škovi uprav bagatelni. Računa se da je vrijednost dviju cigareta bolje vrste približno odgovarala vrijednosti triju ampulica Athanatika.

— Pa čemu onda čitav taj kijamet?- Vidim da niste uočili najhitnije. Nije problem u tehničkim

mogućnostima i granicama proizvodnje, problem je u tome kome

222

se i do kog ukupnog iznosa smije izdati Todesenthebung. Pokazujete zabrinjujući nedostatak fantazije. Kako vi to zamišljate, molim vas? Da svak ko se jednom slučajno rodio ostane na tom svijetu za vječita vremena? Da djedovi i unuci budu vršnjaci? Da Amen- hotep Četvrti, Karlo Veliki, Luj Četrnaesti, Ludvig Bavarski, i svi drugi koji će još doći, postanu savremenici? Vi dobro znate da po ljudskim zakonima mišljenja pravo da zauvijek traju imaju samo stvari koje oduvijek postoje. Kako bi izgledala ta vječnost, na jed­nom kraju zatupljena kao lenjir a na drugom zašiljena kao strije­la? Nema toga: postao sam slučajno i iz ničega, ali neću da dalje budem podložan slučaju, neću da se vratim u rodno ništa!... Zaci­jelo vam je poznato da su ozbiljni ekonomisti već danas prilično zabrinuti činjenicom što se ljudski vijek produžio za prosječno pet godina. Izračunajte časkom: kilo kruha dnevno, pomnoženo za pet godina, pomnoženo za čovječanstvo. Koliko to iznosi? A što bi tek značilo kad bi se ljudski vijek općenito produžio, neću da kažem ad inftnitum, ali za samih petnaest ili dvadeset godina. Ta čovječe, u roku od nekoliko decenija ova bi planeta morala da is­todobno hrani dvije kompletne garniture čovječanstva! A kamoli Malthus! A gdje bismo se tek našli za pet, za šest, za deset deceni­ja? Kalifova šahovska tabla s početnim ulogom od zrna pšenice!...

— I onda?— Sto “i onda”?— Sto je dalje bilo?— Zinula je među dvonošcima provalija kakva nikad ranije nije

postojala. Ljudi su se dijelili ne više na imućne i siromašne, na site i gladne, na gospodare i robove, nego na smrtne i besmrtne. Sto ćete više, dobri moj gospodine!... U pojedinim zemljama buknule su revolucije. Ljudi su provalili iz svojih kaveza, iz svojih brloga i jazbina, mračni, crni u licu, žedni krvi. Kroz masu je provrvjela praznovjerica da krv besmrtnih produžuje život smrtnima. Po uli­cama ste mogli vidjeti rojeve kosmatih smrtnika sakupljenih oko lešine kakvog besmrtnika: na koljenima, pobožno su joj sisali krv ispod grla...

— Kako to: “lešine besmrtnih”! Contradictio in adjecto\...— Mala vaša zabuna: rekao sam besmrtni, to jest pošteđeni od

spontane smrti: nisam rekao neusmrtivi\ Priznat ćete, inače bi igra bila i odviše nejednaka! Čak i za roman!...

223

— A tako! Athanatik je dakle imao tek relativno djelovanje!...— Vi kao da ste malko razočaran? Čovječe, nezasitan besmrtno­

sti!... Jest, samo relativno djelovanje... Zapravo, spočetka nije bilo tako. To sam preskočio, da vas ne zamaram detaljima. Ali kad vas već interesira, ispričat ću vam i to. Dakle, u početku je Athanatik djelovao apsolutno i univerzalno, podjednako kod spontane, pri­rodne smrti, kao i kod umorstva, samoubistva itd. To je bio Atha­natik A. Kasnije je usavršen u tom pravcu da je vršio svoj učinak samo kod prirodne spontane smrti. To ]e Athanatik B. Dandanas, kad se kaže Athanatik, misli se uvijek i samo na Athanatik B. Jer je Athanatik A potpuno izbačen iz upotrebe, uništen i zaboravljen.

— Ali zašto?!— I to ima svoj razlog. Athanatik A davao je povoda zloupotre­

bama kudikamo više nego Athanatik B. Kad su kod državnih or­gana učestale malverzacije, delikt zloupotrebe Athanatika izjed­načen je s najtežim zločinom: s veleizdajom, pa je kažnjavan smrtnom kaznom. I to strijeljanjem u leđa. No ni to nije bilo na­ročito efikasno. “Fućkam ja na strijeljanje”, — govorio je čovjek odlazeći na stratište, — “ako sam prethodno primio moju ampuli- cu AthanatikaV' Više-manje, rupa na leđima kaputa bila je sva šte­ta. Zato su u tom periodu radnje za umjetno štopanje nicale kao gljive poslije kiše. Strijeljani bi se potajao, noću ustao od mrtvih, u prvoj radnji zakrpio rupu na leđima, pa zviždućući odšvrljao u mjesto gdje ga ne poznaju. Tad je osnovano Specijalno vijeće za nad­zor i suzbijanje zloupotrebe Athanatika, a uskoro zatim i Biro za suz­bijanje zloupotreba u Specijalnom vijeću, sa ovlaštenjima izvanrednog prijekog suda. Ali, kao što pogađate, i to se ubrzo pokazalo nedo­voljno. Ispostavilo se, naime, da u Birou sjede ljudi gamni na be­smrtnost ne manje od onih koji sjede u Specijalnom vijeću. I tad — tad je spasao situaciju onaj crnac koji uvijek spasava kad situaci­ja dođe u ćorsokak: nauka. Jedan genijalan naučenjak, poslije du­gih opita, uspio je da usavrši Athanatik u pravcu relativnog djelo­vanja. Golemo pokročenje u nauci: pronađen je Athanatik B! Pro­nalazač je stekao ogromnu reputaciju i zaradio grdne milione. Zvao se Robel. Iz pretička svojih zarada osnovao je “Robelovu fon­daciju", za mlade naučenjake koji se okušavaju na pronalazačkom polju. Tako je Athanatik A skinut s tapeta i zauvijek zbrisan s ku­gle zemaljske.

224

— Zar baš nikome nije priznato pravo na korištenje Athanatika A?

— Nikome!— Ni kralju?— Ni kralju!— A ko je imao vlast iznad samog kralja, pa da mu ograniči tu

prerogativu? Narod? Ili možda ustav? A zar nije pomislio na dr­žavni udar?

— Ne narod. Ni ustav.— A ko onda?— Krunsko vijeće! Sto mislite? Da prestolonasljednik ostane

vječno prestolonasljednik, infantkinja vječno infantkinja, preten­dent vječno pretendent? “Vječiti aspirant”! Nije li to još gore ne­go “Vječiti Židov”?!...

— Vratimo se, zalutali smo.— Jasno da smo zalutali! Kad bar u fantastičnom romanu čov­

jek ne bi smio zalutati, kakav bi to fantastični roman bio!...— Nastavite. Kako se dalje razvijala borba smrtnih i besmrtnih?— ...Odigravali su se neopisivo krvavi prizori. “Les noyades de

Nantes" u poređenju s tim sušto su spomenarsko cvijeće!... Drža­va se, dakako, branila. Razumljivo! Svak brani sebe. Zaredale su masovne egzekucije, u industrijskom opsegu. Stupili su u akciju i bojni otrovi. Unutrašnjost je bombardirana iz specijalnih aviona kratkog radijusa, za domaću upotrebu. Ponegdje su osposobljene i stare gasne komore iz ranijih vremena...

— Nastavite, nastavite!...— ...I napokon su ljudi uvidjeli da je nedovoljna kontrola drža­

ve. Rekli su: jedno tako opasno i dalekosežno sredstvo kao što je Athanatik, podobno da uzrokuje tolike duboke poremećaje i po­trese među dvonošcima, može danas-sutra ugroziti i sam opsta­nak čovječanstva. Zato ga treba izdići iznad države i staviti pod kontrolu jednog višeg, naddržavnog tijela, u kome bi bile zastu­pane i angažirane sve zemlje i nacije i koje bi predstavljalo samo čovječanstvo. Ono bi trebalo da zavede red, da uspostavi mir, da učini kraj građanskim ratovima i bratoubilačkoj borbi između smrtnih i besmrtnih. Na ruševinama i prema kalupu jedne ranije slične naddržavne tvorevine, koja je vrlo brzo postala jedna šup­lja riječ, stvorena je nova... Nemojte se smješkati. Ta se naivnost

225

mora oprostiti. Ljudima je potreban bar tračak, bar snoviđenje nade. Lude, slijepe nade!...

— Dalje!...— ...Sve su oči čovječanstva bile uprte u novo naddržavno tijelo.

Njemu su upućivane note i adrese, apeli i memorandumi, pred­stavke i protesti, peticije i rezolucije. Od njega se očekivalo čudo.

— A što se u tim peticijama tražilo?— Ono što se jedino moglo tražiti. Nemogućnost da zemlja na

sebi nosi i hrani više simultanih čovječanstava, čiji se broj sve vr- toglavije množi, bila je odveć očita a da bi se razumno mogla za­htijevati demokratizacija Athanatika.

Prema tome, nije preostajalo drugo nego da se traži njegova potpuna zabrana i uništenje postojećih rezervi. Možda je najko- mičnije u čitavoj stvari što su za geslo svih tih peticija, rezolucija, protesta i deklaracija ljudi uzeli ne neku velezvučnu frazu, već malko prekrojenu krilaticu iz jedne pobune napuljske camorre\ 0 tutti vita — o tutti morte! Osim ako nije još komičnije to, što su či­tavu tu akciju za uništenje Athanatika nazvali — akcijom za razoru­žanje!... Promicale su beskonačne nijeme povorke, impozantne u svojoj organiziranoj šutnji, s golemim transparentima: VRATITE NAM NAŠ RAK! VRATITE NAM NAŠU SMRT! Pozivali su se na svoje izvorno, osnovno, neotuđivo pravo na njih kao na svoju rođenu, ljudsku stvar.

— A kako je svršila priča? Jesu li te peticije prihvaćene? Je li od­lučeno da se Athanatik uništi?

— E, to vam ne mogu reći! Dozvolite, to je moja mala tajna!— Otkrijte mi je, preklinjem vas! Ne kao autor čitaocu, već kao

čovjek čovjeku!...— Hm... Dakle... to u stvari još nisam riješio. Završetak mog ro­

mana još visi. I to, vjerujte mi, ne zbog nedostatka fantazije. O ne!... Naprosto, rekao bih, iz nekog straha od odgovornosti pred čovječanstvom... Zaista, škakljiv zadatak!...

— Uslišite me: iznađite nekakvo prihvatljivo rješenje!...— Opet vi!... Zar ste, dakle, zbilja i vi jedan od onih koji podli­

ježu naivnoj obmani da ima optimističke i pesimističke literature? Recite mi, molim vas, ako već znate, koja je, gdje je ta optimisti­čka literatura? Gdje je vi vidite? Pređite pogledom od ocoubilač- kih i bratoubilačkih kozmogonija koje stoje na prapočetku svijeta

226

pa do velikih epopeja naših dana, i recite mi: gdje je? Zar Prome- theus desmotes? Zar Kain i Abel? Zar Opći Potop? Zar priča o Jako­vu i Ezavu? Zar idilični “porodični romani” starine, Edipova tri­logija, Orestija, nimalo bolji od obiteljskih kronika naturalizma? Zar Sekspir, Milton, Dostojevski? Gdje je taj Prometej koji se raz­borito pomirio sa Zeusom, ta Orestija u kojoj je povratnik s rati­šta našao kod kuće sve u najboljem redu, taj Edip koji nije sebi iš­čupao noktima oči i odlutao svijetom? I na što bi se srozao Edip kad bi odmahnuo rukom “sve su to bulažnjenja jednog ishlapje­log pastira i jednog manijačkog popa”, Kreont kad bi rekao: “ne­ka joj bude! neka ga pokopa, ako već toliko drži do formalnosti!”, Antigona kad bi se sretno vjenčala sa svojim Hemonom da odga­ja djecu u poštovanju državnih zakona? Pokažite mi tog Otela ko­ji tragički ne nasjeda, tog Leara o koga se otimlju ljubazne kćer­ke, tog Hamleta koji se bez kolebanja odlučuje za “biti”! Dovedi­te mi tu Ofeliju koja ne skače u potok, tu Dezdemonu koja uspi­jeva dokazati svoju nevinost, tu Emu koja se ne zagrcava šakom arsena, tu Anu koja se ne baca pod teretni voz! Koji je taj veliki duh, taj veliki pjesnik, a da nije nosilac jedne svoje tragičke vizije života?... Uostalom, i kad bi se čovjek htio da izdigne iznad svih literarnih obzira i konsideracija, da se iznevjeri njenim najboljim tradicijama, da okrene leđa i Eshilu i Sofoklu i Sekspiru, te da za­vrši djelo s happy end-om, kako da to ostvari, na koji način to da izvede?... Vidite i sami, ja bih htio da budem optimista, imam najbolju volju. Ali ne znam kako se to čini. Ako vi slučajno znate, pomozite mi! Sto treba učiniti, što treba željeti pa da čovjek bude optimist? Konkretno, što da napišem, kako da završim moj roman da bi to bio happy endd Eto pred vama su sve mogućnosti, odlučite vi! Da Athanatik učinim dostupnim svima? To valjda ne — to bi tek bio kataklizam, smak svijeta! Da ga koriste samo neki, da i ovaj put ostanu zakinuti oni “kakvih ima najviše” — pa odatle je tragedija i potekla! A što drugo da izmislim? Sugerirajte mi! Po­učite me!...

Krezubi se češkao po isturenom podbratku i nezadovoljno žva- tao desnima.

— ...Eto vidite. Ako hoćemo da budemo bar mrvicu optimisti, ne preostaje nam drugo nego da natjeramo naddržavno tijelo da uništi Athanatik\

227

Kaplje u lokvicama pred prozorom padale su nepromijenjenom gustoćom. Besprekidno, ujednačeno, kao da je oduvijek kišilo i kao da će dovijeka kišiti.

— Zar ne?...— Doista, ne preostaje drugo!... Učinite tako!... Za čovječanstvo

nikakva žrtva ne smije biti teška. Čak ni žrtva besmrtnosti.

50.

Je li moguće da ste i vi bili oženjen? - zgranula se moja bol­ničarka.

— Jesam, sestrice, ali tako malo da o tome nije vrijedno govoriti.— Čudno!— Zašto čudno?— Ne znam. Nikad to ne bih bila rekla. Činilo mi se da ste pravi

neženja.— Pa jest... Poneko tako do kasnih godina sačuva tip neženje!...Izašla je još uvijek začuđena izraza. A kad je za sobom zatvorila

vrata, skinuo sam s lica osmijeh, kao zubalo, i rekao sam sebi: ras- prčkao si svoj život, rasprčkao ga za se i za potomstvo, kako su to govorili stari notari. Prosto kao da si dunuo u maslačak!

A opet, kao da to nisam učinio ja. Baš kao da je sve tome išlo na ruku: sredina, prilike, ljudi s kojima sam dolazio u dodir, pa i sam slučaj. I, rekao bih, čim mi je neko bio privrženiji, tim je više tome doprinosio. Čak i onda kad sam htio da se podredim, da ja za dru­goga nešto učinim, ispadalo je opet na isto. A pokušavao sam da vodim računa o drugima, trudio se da se brinem o dobrobiti drugih! Gotovo sam bio dosadio ženi vječitim zapitkivanjem: “Dolores, jesi li sretna? jesi li zadovoljna?” A ona je doista bila zadovoljna. (U nje, uostalom, kao da nije ni bilo razlike između sreće i zadovoljstva.) Stvar je u tome što je ona bila zadovoljna uvijek kad je mislila da sam zadovoljan ja. “Neću da te ni u čemu sputavam, neću da ograničavam tvoje mogućnosti”. Kad su nastupila teža vremena, spremno je pristala da s djetetom ostane kod svojih roditelja. Tek, u njenim pismima i planovima za budućnost stalno se navraćao refren: “kad se sredimo”, “kad se i mi najzad sredimo i smirimo”.

Ni meni nije sasvim strana ta radost od tuđe radosti, to zado­voljstvo u tuđem zadovoljstvu. “Jest”, — znala bi nadometnuti

228

Dolores s blagom šalom, — “ali samo onda kad se tuđe zadovolj­stvo podudara s tvojim”. A odmah zatim pobojala bi se da me nije povrijedila. Pomišljao sam: ima pravo; možda je to opća muška- račka crta. Ali smjesta sam otklanjao tu laku obranu. Nikad ni­sam volio ništa jeftino, pa ni jeftina umirenja savjesti. Uzdahnuo bih, gledajući u se. Uviđao sam: najveći dio naših zajedničkih te­goba snosi ona. A i ranije, prije nego sam se s njom sreo, bivalo je tako. Kad god mi se u životu nešto teško dogodilo, ja sam u neku ruku bio odsutan. Cesto sasvim neskrivljeno, sasvim slučajno, katkad i zbog više sile. Ali tek, dešavalo se tako. Bila to smrt u porodici, neka teška briga, neko mučno strahovanje, uvijek mi je bivalo ušteđeno ono najgore. Stizao sam “na gotovo”: kad je mrt­vac pokopan, kad je briga skinuta s glave, kad se strahovanje ras­plinulo, ili čak pretopilo u blaženi i malko umorni osmijeh olak­šanja. Nejaka dob i nježno zdravlje; kasnije prostorna udaljenost, a uvijek moja nespretnost u praktičnim stvarima — sve je išlo u prilog toj poštedi. A ne bi bilo tačno misliti da sam to izuzeće od neprilika primao olako, bez unutrašnjeg glaska savjesti, kao stvar koja prirodno slijedi. Naprotiv, prilično sam se grizao što tako bi­va. Ali je i dalje bivalo tako.

“Dolores, ti si moja žrtva!” — osjetio bih potrebu da joj kažem, za kraćih utolina kad bih se smirio kod kuće. — “Nema šta, moja žrtva, to jasno uviđam”. I nadodao bih iz dubine, u onoj pomami priznavanja i samooptuživanja: “Ja sam kao dijete! Bespomoćan i neodgovoran kao malo dijete! Ja ne znam što bih i kako bih u ži­votu bez tebe, Dolores. Prosto bih uginuo, kao slijepo kučence! Ti si moja dadilja”. Vruće bih joj izljubio obje ruke. I osjetio bih se odterećen. I odmah zatim, rekao bih sam sebi: gle, sad misliš da si time platio sve! I smjesta bi nikao poriv da joj to priznam. A tad bih opet pomislio: sad ti se čini da si ovim priznanjem čak i preplatio! Iskrenost je neka tvoja univerzalna valuta kojom sve podmiruješ! Pa bih osjetio potrebu da joj i to priznam. Vidio sam jasno da ta moja iskrenost i to razgolićavanje padaju teže i bolni­je njoj nego meni samome. “Eto, čak i cijenu moje iskrenosti pla­ćaš ti, Dolores, a ne ja!” Ponovo bih joj pograbio i izljubio do la­kata ruke, svesrdno, iz dna duše. I nisam znao što bih drugo da reknem, što bih više da učinim. Ona se trudila da se nasmiješi. U tom nastojanju katkad bi joj među trepavicama nikla i za nju sa­

229

mu sasvim neočekivana suza. Vjerovao sam u takvim časovima da bih bio spreman sve, ama sve za nju učiniti. Vjerovao sam.

Načisto sam, sasvim načisto: iskrenost ima i jednu sumnjivu stra­nu. Skupo dolazimo do njenih krajnjih granica, do njenog punog po­sjeda. Ali kad smo jednom do toga došli, ona je gotovo besplatna. No zbog onog teškog ovladavanja njome, kasnije nam se čini da je potpuna i neograničena iskrenost najviša cijena koju čovjek može da plati i koja od čovjeka može da se traži. Samo polovična, samo do­kraja neosvojena iskrenost biva teška: puna, beskompromisna, ne­ograničena iskrenost sasvim je bezbolna. U neku ruku, sama sebi plaćom: hrabrost priznanja obilno nam nadoknađuje ono što smo priznanjem izgubili. Pa čak i više od toga: odbacuje nam neki višak vrijednosti. Upražnjavanje potpune iskrenosti je stvar vježbe, tehni­ke: čovjek se navikne da se u nju baci bez kolebanja, automatski, onako kao što se profesionalni spasilac bučne u vodu ne pitajući ko­liko je studena i virovita; on je izgubio osjetljivost i za hladnoću vode i za plemenitost svog poziva. Sve u svemu, prilično jeftina stvar. Mo­glo bi se čak reći: dobar posao. Kad bi se u širim redovima spoznalo kako se relativno lako postiže taj vid savršenstva, vjerujem da bi se ljudi u mnogo većem broju dali na prakticiranje potpune iskrenosti.

“Maja je već čitava djevojčica, lijepo napreduje u klaviru. Ti je gotovo i ne poznaš!”, javljala su pisma. “Hoćemo li i mi najzad doći na zelenu granu? Hoće li doći dan da se i mi sakupimo na jednom mjestu? Nije li i tebe već zamorio taj život?”

Došlo je i to. Sasvim neočekivano, Dolores je naslijedila malu vilu i destileriju u primorskom gradiću. Oko vile je bio prostran i zapušten park, pozadi destilerija, sve to izdvojeno visokim ograd- nim zidom. Posao nam nije zadavao brige: vodili su ga stari na­mještenici, i sve je teklo kao i ranije. Iza vile dizao se red tmastih čempresa. U noćima južine prekidao sam čitanje: s rukama pod glavom, slušao sam njihov jedri šumor. Za jedan časak povjerovao sam da ću moći da se skrasim u tom lijenom, udobnom životu, idealu kasno oženjena i malko posustala čovjeka. U tom ambijen­tu bilo je nečeg meni bliskog, nečeg što me podsjećalo na djetinj­stvo, na bakina brata koji je proizvodio mastiku i one mađioničar- ske oblake opalske zamagljenosti.

Ali kad za nekoga nije “zelena grana”, ona će se i pod najma­njom, makar i ptičjom težinom skršiti. Ekloga je potrajala svega

230

nekoliko mjeseci. Jedne subote poslije podne otišli smo na izlet, a kad smo se vratili, našli smo se na zgarištu. Kosturi zgrada zjapili su svojim šupljim prozorima. Red spaljenih čempresa iza vile str- šao je poput crnih direka pogorjelog cirkusa. Za našeg izbivanja oganj koji je u destileriji tinjao vjerovatno još od subote pod po­godnim vjetrom u noći razbuktao se i za nekoliko sati sve uništio. Šljunak na stazicama piskutao je kao poslije kiše, natopljen mor­skom vodom kojom su gasili požar. U zraku je još lebdio miris aromatičnih ulja i pržena šećera. Sve je bilo obavljeno bez nas.

Na zgarištu se iskupilo pola mjesta. U želji da nam pruže svoju pomoć, dovijali su se da rekonstruiraju događaj na najvjerovatni- ji način. Više od toga nisu ni mogli. Ja sam sa svoje strane bio za­dovoljan što se nisam miješao u poslove destilerije. Ipak, time nije bila skinuta s mene svaka sjena odgovornosti; prosto zato što je stvar bila potpuno “u mome stilu”. A takva stilska podudarnost, za nuždu, zna da zamijeni krivicu. Jer život, ma koliko nam se katkad činilo da teče stihijski valjajući događaje bez reda i suvi- slosti, rijetko kad počinja stilske pogreške. On je sretno lišen one brige koja toliko muči tvorce vještačkih drama: u njemu leži ga­rancija da će sve što učini nužno biti dosljedno. Svak od nas nosi u sebi namotano klupko svog životopisa, repertorijum svojih mo­gućnosti. Pa i svoj osobeni način skončanja. Čak i sasvim vanjske slučajnosti koje se dešavaju jednome, nikako ne bi mogle da se dese nekom drugome. Tek u izuzetnim vremenima u epohama općih poremećaja, revolucija, kataklizama, život zna da odstupi od linije i da upadne u stilske nedosljednosti. Tad ljudske sudbine poprimaju nevjerovatne tokove, a ljudski životi završavaju čudno­vatim, nezamislivim završecima. To su kao neka pokladna doba čovječanstva. Svijet izgleda kao neki fantastični vašar, kao neka pijana fete masquee, u kome svak nosi na glavi jednu neodgovara­juću, apsurdnu smrt kao jednu ludu karnevalsku kapu.

Ali ovdje smo jedine maškare bili mi. Stajali smo na zgarištu, pod gladnim pogledima mještana, i neinvenciozno zvjerali naoko­lo. Oko nas je u velikim osmicama skakao Majin miljenik Lero, u kome se, pred preobraženim izgledom sredine, razbudila ona na­ročita, djeci i psima svojstvena veselost od izuzetnosti situacije. Naša stara grbava Kata udarila je u kuknjavu. Jedva smo je uti­šali i uvjerili da ne treba da jadikuje mnogo više nego mi sami.

231

Sad smo bili sretni što smo, na Majino navaljivanje, i nju poveli sobom na izlet.

Sto sad da počnemo? Gdje da se sklonimo? Sjetim se Petra Gla­vonje, koji nas već odavna poziva u goste. U Zelenik! Za prvi mah, to će biti najbolje. Naručimo najamnu kočiju, pošaljemo Katu da kupi nešto jela za put, pa se potrpamo u kola i krenemo, pred vjerovnički razočaranim očima gledalaca.

51.

Nesreći se kadikad pridruži trenutak smiješnoga, toliko da je učini podnošljivijom. Bila je to jedna od onih prostranih starin­skih kočija kojom se služila sudska komisija za obdukcije po seli­ma i kojom su se crno-bijeli parovi mladenaca vozili u crkvu na vjenčanje i iz crkve na parobrod. Golemi stražnji točkovi bez bla­tobrana škrgutavo su se obrtali oko osi i čovjek je instinktivno uvlačio glavu u ramena strepeći da ga blistava “šinja” ne dohvati po uhu. Grbava Kata sjedila je na boku uz kočijaša držeći u krilu kutiju s hranom i Majin suncobran. A kočijaš je za nesreću bio jednook. Za kolima je trčao Lero.

Spočetka smo bili šutljivi. Maja je s vremena na vrijeme ustaja­la tražeći očima Leru, koji je zaostajao ili istrčavao daleko pred kočiju. Kad ga ne bi odmah ugledala, stala bi ga dozivati:

- Lero!... LeeeroL.Vožnja je oduvijek pobuđivala u meni neku veselost, raspalji­

vala neku čudesnu plodnost mašte. Ma kud se vozio i po ma ka­kvoj zgodi, u meni je nešto kliktalo, ciktalo, lepršalo krilcima. Vjerovao sam da bih mogao biti pjesnik kad bih se samo nepre­stano vozikao. Među četiri zida jedne zatvorene sobe nikad mi ni­šta vrijedno nije palo na pamet. Ako je to bila vožnja na pogreb ili na žalovanje, morao sam silom zatomljivati plimu mog raspo­loženja.

Na česmi kod raskršća napojili smo konje i skrenuli na seoski put. Mjesto dosadnih podšišanih plotova, sad su pored nas promi­cale živice od kupine i gloga. Po debeloj prašini oputine vožnja je bila meka, s onim prisjenom nerealnoga, kao vožnja na gumenim točkovima. Da otrgnem Dolores od njenih misli, ispričam joj ane­gdotu o pjesniku boemu, Rusu, koji je dobio glavni zgoditak na

232

lutriji pa pošao da to proslavi kod prijatelja na selu. Nakupovao poslastica, poklona, svakojakih tričarija, potrpao u kovčežić ruko­pise pjesama zajedno sa svežnjevima novčanica. U posljednji čas sjetio se da kupi i snop raketa. Pripalio cigaru, umotao se u bundu i povikao “tjeraj!”. Pred samim ulazom u selo upale se rakete i sve ode u jedan vatromet.

- Mi smo u boljem položaju utoliko što ne moramo nositi so­bom rakete, — osmjehnu se Dolores. — To je u našem slučaju obav­ljeno već ranije.

S obje strane puta livade pune žutih i ljubičastih cvjetića. Upi­tam jednookog kako se zovu. On, naravno, nije znao. (Kad god vidim to cvijeće, uvijek pitam kako se zove, ali to nikad nitko ne zna.) Preko drvenog mostića na potoku rustična crkvica usred vi­jenca starih topola. Lijep, pomalo dopisničast pejzaž. No to mi ni­kad nije smetalo. Smrdljive ribe ili gnjile jabuke prenesene na platno postaju savršeno bezmirisne. Krvna djela i odvratni prizori transponirani u dramu gube svoju empirijsku grozotu i postaju velebno potresni, tragički čisti. To je vrlina umjetnosti. A olinjali pejzaži i sladunjava naivnost dopisnice vraćeni s platna natrag u prirodu saniraju svoju otrcanost, i njihov umjetnički minus preo­braća se opet u pozitivnu naravnu vrednotu. To je vrlina prirode. Običnost, poznatost stvari, njihovo periodičko navraćanje u ci­kličkom kruženju, nimalo ne smeta njihovoj dubljoj ubjedljivosti. U prirodi, ponavljanje ne vodi u otrcanost već ravno u beskonač­nost; u krilu beskonačnosti riječ ponavljanje postaje besmisao. U prirodi je sve dozvoljeno i sve legitimno; svi odnosi boja tu su do­bri, tu nema loših harmonija. Naravno, osim ako upadnemo u pogrešku da na prirodu prenesemo zakone svojstvene umjetno­sti.

Posjedamo na tratinu podvijenih nogu, kao na teferiču, i pro­strano salvete preda se na travu. Iz šumarka ispadne stado gove­da. Promičući mimo nas podozrivo su nas zaobilazila, zadržava­jući sapu, pa kretala dalje, zakađujući nas iz vlažnih nozdrva pra­menom modrikaste nakisele parice. Šareno tele ukopalo se prema nama na raskrečenim drvenastim nogama. Bijela biljega preko je­dnog oka podavala mu je izraz tupave dobroćudnosti. Nasmijali smo mu se u lice, a ono je povrijeđeno odskakutalo. Concert champetre.

233

Lišćem topole prošara mala jeza i ono jače zaljeska. Na već ko­sim zrakama svjetlucale su se među granama niti paučine. Maja se bolje zagrne u svoj kaputić. Bilo je vrijeme da krenemo. Uzme­mo Leru u kočiju i polegnemo ga preko naših koljena, kao pokri­vač. Osjećali smo njegovu prijatnu toplotu i kucanje njegovog bezrazložno uzbuđenog srca. Sunce je naglo zalazilo, ravno pred nama. Svakim časkom gubili smo po komadić, još komadić nje­gova koluta. Utrkivali smo se s njim, odlažući pomalo čas njego­vog konačnog zalaska.

— Požuri, požuri! — podsticali smo jednookog.Uskoro se ukaže red visokih jablanova. To je bio Zelenik.

***

— A što ćete sad? — pitala je zabrinuto don Petrova sestra.— Uvjeravaju nas da ćemo dobiti osigurninu.— Ali gotovina brzo ode, sinko moj — brinula se dalje ona.— Ostavimo sad to! — prekine Petar. — Imat ćemo vremena da o

tome razmislimo. Glavno je da su isplivali živi.Odmarali smo se pod odrinom u naslonjačima od pruća. Za

Dolores Petar je dovukao iz svoje kancelarije platneni šezlong. Domaćica se odgegala u kuću na nabuhlim, nečujnim nogama i poslužila nas kavom u četvrtastim šoljicama, u kojima je plivalo iverje prepržena, krupno samljevena zrnja. Naš razgovor prekida­le su seljanke koje su dolazile s dojenčadi u naručju po “prašuljke” i “pulice”. Petar ih je slušao prelazeći omašnim dlanom po četvr­tastoj ošišanoj glavi. Doveli su mu dječaka na previjanje rane. Pri- šuljao sam se na prozor kancelarije i kroz rešetke virio unutra. Klečao je ispirući hipermanganom ranu na dječakovoj nozi. Gle­dajući njegovu jaku šiju s dubokom unakrsnom brazgotinom od crnog prišta, mislio sam: on rukotvori dobročinstvo. I brahijal- nost njegovog dobrotvorenja ne daje mjesta pitanjima i sumnji.

— Petre!— Oj! — odazove se ne osvrćući se.— Ta tvoja glava ne dopušta nikakve dvojbe u vrijednosti opip­

ljivoga, je li?— A zašto bi je dopuštala?— I zato je ta četvrtasta glava zadovoljna?— A zašto ne bi bila? Zavidiš mi možda na njoj?

234

— Svakako. Hoćeš li me naučiti toj vještini?— Čemu? Previjanju rana?— Ne, nego tome kako se ne sumnja u vrijednost opipljivoga.— E, to je već teže... A ti, - iskosi se na dječaka, - pazi da ne

uprljaš ili ne skineš zavoj! I sutra dođi opet.Za večerom se domaćica izvinjavala bez kraja i konca zbog to­

bože skromnog ugošćenja. Znao sam da ne valja odveć kratko presijecati to izvinjavanje lišavajući je na taj način njene gotovo jedine teme. I Dolores je shvatila da je to obred. Pripitivala ju je za neke recepte, a to je otvorilo nove mogućnosti razgovoru. Maja je htjela da demonstrira Lerine majstorije. Radi veće sigurnosti, izdavala mu je naloge za jednu nijansu zapovjednijim tonom nego obično. A on, zbunjen ili povrijeđen time, pokazivao se manje vo­ljan da posluša.

S kredenca su mirisale žute dunje i žmirkao sasušen šipak, koji se čuva za slučaj bolesti. Ali na don Petrovu kuću bolest ne naila­zi, i šipak je vječan. Kad se domaćica zaputi u kuhinju, visoke ča­še u kredencu odzivlju se tankim cilikom na stupanje njenih na- buhlih nogu, koje kao da su umiješene od prozorskog kita. Kad bi je razgovor namamio, domiljela bi sušeći u platnenoj krpi op­rane viljuške; oslanjala se gojaznim laktovima o naslon stolice i slušala, sve dok je opet ne bi prizvao u kuhinju šum prekipjele vo­de. A njen odlazak ponovo je popraćao cilik visokih čašica.

Maju je savladao san. Naslonila obraze na složene ruke. Dolores se oprosti i pođe s njom na spavanje. Domalo se i domaćica poja­vila na vratima sa svijećom u ruci da nam zaželi laku noć.

Kad je sve u kući utihnulo, Petar, s malim izrazom lukavstva, odnekud iznese čitavo tuce zaprašenih flaša nekog starog vina, koje je čuvao za izuzetne prigode.

— Ovo se, sinko, ne pije svaki dan! — reče odčepljujući među ko­ljenima prvu flašu.

— Vjerujem da ni sve zdravstvene komisije ne kušaju od toga, je li Petre?

Izvadi iz kredenca one visoke čašice koje su čitavu večer svojim cilikanjem prizivale na se pažnju.

— Iz takvih je nekada roda častila lisicu.Otvarao ja flašu za flašom. U većini se vino bilo pokvarilo, ali

na ćudljive i sasvim različite načine. U jednima se uzmutilo i čud­

235

no promijenilo boju. U drugima se nataložilo više od pola boce nekakve guste kaše kojoj nikako da odgonetnemo tajnu. U treći­ma je, naprotiv, bilo sasvim bistro, ali zato na okus gorko kao otrov. Kad bi naišla zdrava flaša, dočekali bismo je s veseljem, a Petar je likovao. Ali ni sve dobre flaše nisu bile jednako dobre. Kod svake nove Petar je uzvikivao:

— Pokušaj! Kakvo je tek ovo!... Sto kažeš?Piljio je u mene isljedničkim pogledom. S odmjerenim dosto­

janstvom prinosio sam čašu ustima. Najprije bih udahnuo iz nje miris, i već na osnovu toga pustio da mi se razlije licem jedan mali nagovještaj, predujam budućeg pravorijeka. Srknuo bih zatim gutljaj, valjao ga po ustima, pravio sabrano i nepronično lice: go­tovo kao da je ukus razočarao. Petar je iščekivao. Najzad bih, sred tišine, izrekao:

— Aaaa!... Ovome svaka čast! Ovo se zove vino!— Je li?... Je li?... — pritiskao je Petar. — Sto kažeš, a?...— Nema šta! Odlično!...Na mahove bi naša razdraganost zaprijetila da će probuditi že­

ne. Tad smo se vraćali u se i naglo stišavali.Pričao mi je što se dešavalo u mjestu poslije mog odlaska.— U prvo vrijeme strašno je bilo ogorčenje i povika na tebe. Ni­

sam se usuđivao ni da te branim. Jedini s kim sam mogao da go­vorim o tebi bio je fra Anđelo...

Slušao sam pojedinosti o sve dubljem srozavanju moje porodice, o smrtima bližih, o tetkama koje su u dotrajalim cipelama obila­zile poznanike i krišom prodavale kućne stvari da bi preživjele, dok se najzad nisu sklonile u samostan.

Ali Petar je bio rastjerao taj oblak. Pronašao je bezbrižniji ton prebacivši se na sjećanja iz ranijeg vremena.

— Sjećaš li se galame koja je podignuta oko premještaja učitelja Zmajčića? A znaš li da je sve to u stvari bio jedan blef?

— Je li moguće?— Nego šta! Zmajčić je i bez toga namjeravao da istupi iz službe,

tvoj mu je djed bio osigurao pogodnije mjesto kod općine. Ali kad je telegrafski premješten, liberali su to iskoristili u svrhu demonstra­cije. Raspalili su protestni brzojav da je sve prašilo!... Danas učitelj Zmajčić sa svoje šestero siročadi ostao bez kruva i krova. Najogorčenije prote­stiramo protiv nečuvenog nasilja koje nas vraća u najcrnji Srednji vijek...

236

Smijali smo se do suza.— O dobra stara liberalska vremena!...Petrolejka je sipala odozgo na nas svoj žuti žmirkavi blagoslov.

Drijemao je šipak na kredencu. Kad bi Petar u razgovoru lupnuo dlanom po stolu, oglasila bi se eolska harfa visokih čašica.

— E, Ivane, baš si me obradovao! Ne možeš zamisliti koliko mi je drag ovaj susret!

— I meni, Petre. Vjeruj, odavna ne pamtim prijatnije večeri!...Bila je zora kad smo ustali od stola. Iz susjedne sobe već se bio

oglasio predjutarnji kašalj domaćice.Tiho sam se svukao da ne probudim Dolores. Ležala je mirno

sklopljenih očiju. Pomislio sam da se možda samo pretvara da spava. Gledajući je u snu često sam imao osjećaj da me kroz spu­štene vjeđe promatra. I od toga mi je bilo nelagodnije nego kad me je gledala oči u oči. Legao sam, udunuo svijeću, i u sebi pono­vio: “danas učitelj Zmajčić ostao bez kruva i krova”. Pa zaključih: “ba, vidjet ćemo!”. Okrenuo sam se na desni bok i zaspao.

Tri mjeseca kasnije sve je to već bilo daleko iza mene. Opet sam od- švrljao. A uskoro poslije toga nadošao je i konačni raskid sa Dolores.

52.

Eto povremeno se i u meni uzmućuje misao na moje krivice. Jer ma koliko to moglo izgledati protivno mojoj prirodi, na njih često mislim. Mislim možda bez povlačenja nekih naročitih konzekven- cija, ali mislim. Nisam prema sebi odviše popustljiv. A najmanje mirim savjest time što mi drugi nešto ne upisuju u krivicu, ili što su prestali da mi upisuju u krivicu. Ne progledavam kroz prste vlastite grijehe niti ih blaže prosuđujem zato što su moji. Osude im izričem sasvim nepristrano; ako su kazne i platonske, one nisu ni u kom slučaju blaže od onih koje bih odmjerio drugome.

Vrijednost koju za nas ima jedno dobro ne može se prosuđivati po cijeni za koju smo ga dali ili po ležernosti s kojom smo ga pro­ćerdali. To sam sasvim tačno osjećao već u času kad sam kidao sa Dolores. Pazi, rekao sam sebi, bol od ovog rastanka u tebi će biti dublja i trajnija nego ono radi čega si je uzeo na se. Pa ipak!...

Život je pun takvih “pa ipak”. I ta intimna nelogičnost, neob- jašnjivost nekih postupaka, i jest ono što može da nam ih ljudski

237

objasni i opravda. Ono što im i daje njihovu iracionalnu snagu. Svjestan sam, mnogi to neće razumjeti. Objašnjavanje je, i tu kao i inače u životu, gotovo sasvim bezizgledno: pravo može da shvati samo onaj koji već i bez toga to zna.

— Nisi tome kriv ti, tome je kriva tvoja priroda, — nastojala je da me unekoliko opravda Dolores.

— Ne, Dolores. Nemoj biti preblaga. Ne nastojim da se zavara­vam. Takvo bi opravdanje bilo odveć jeftino. Svak bi mogao da se ispričava svojom prirodom, svojom slabošću.

I doista, kad bismo jačim ljudima, onima s voljom, teže upisivali u grijeh njihove slabosti i njihova popuštanja (a redovno se tako čini), bila bi očita nepravda: značilo bi da njima, koji su uložili je­dan veći ulog snage i suprotstavili jedan viši stepen otpora, sudi­mo strože nego onima koji nisu bili kadri da učine ni toliko. A to zato što oni nemaju u svoju obranu argumenat slabosti. Apsurd. Mi sudimo ljude ne po mjeri onoga što su (ipak) uspjeli da učine i savladaju, već po mjeri onoga što nisu uspjeli; njihove napore i nastojanja procjenjujemo prema nekoj granici koju smo im mi proizvoljno odredili. A tu im granicu udaramo uvijek za jedan ste­pen iznad njihovih realnih mogućnosti. Onome koji je savladao tri hidre zamjeramo što nije savladao i četvrtu, onome koji ih je savladao devet upisujemo u grijeh što nije odrubio glavu i desetoj. Beethoven nam je ostao dužan Desetu simfoniju. Da je poživio nekoliko godina dulje, time se ne bi otkupio: ostao bi nam dužan

Jedanaestu, i Dvanaestu. Naivna dječja obmana, koja se temelji na prostoj i osnovnoj istini da naše želje uvijek premašuju bar za jedan stepen ono što možemo da dobijemo, a naši zahtjevi prema drugi­ma bar za jedan stepen ono što oni mogu da nam dadu.

— Ne, Dolores. Nije kriva moja “nestalnost ćudi”, moja “priro­da”: ta “nestalnost ćudi”, ta “priroda” — to sam ja!

Time sam se spašavao bar od laži. Imao sam uvijek pravu fobi­ju laži, bar svjesne laži. Ne znam kakvog je porijekla ta fobija. Možda i samo estetskog. Ali mislim da je mojoj prirodi svojstve­na. Doista, često mi se činilo da laž povređuje više moj estetski osjećaj nego neko moje etičko načelo. Kad bi Maja, na ono navad- no zapitkivanje: “koga voliš, mamu ih tatu?” odgovarala: “tatu koliko i mamu, mamu koliko i tatu”, kratko sam presijecao: “ne, Maja! Ne smiješ tako! Moraš voljeti više mamu, ona to nesumnji­

238

vo više zaslužuje”. Dolores se bunila: “Ne valja tako učiti djecu.” A ja sam odmahivao rukom: “Ostavi to kraju! Laž je ono što mal- formira psihu. Ako mala to i iskreno kaže, hipokrizija je od moje strane što to nezasluženo primam.”

Tako sam se u svim prelomnim časovima i brodolomima hvatao instinktivnom grčevitošću za spasonosnu slamku “istine”. Mislio sam: ako čovjek nije dovoljno jak da ne griješi, mora i može da bude bar toliko jak da svoju krivicu nezamućeno uočava i da je bez sustezanja priznaje. U tome leži ona krajnja granica na kojoj čovjek još može da se nazove čovjek.

Bio sam sasvim načisto koliko dugujem Dolores. Kojim bi pu­tem bio udario moj život i gdje bi bio završio da se nisam sreo s njom? Ako ikome u životu, njoj sam morao biti zahvalan. A ja ni­sam gluh za taj osjećaj. Ono što je u mojim očima najviše srozava- lo i degradiralo čovjeka bio je nedostatak osjećaja zahvalnosti. Možda je i to bilo u meni stvar estetskog porijekla. Činilo mi se da je gluhoća za blagodarnost najizrazitije obilježje ljudski neraz­vijene jedinke, ili još mlada i neistančana društva. Pred skaskom o Androklovu lavu oni ostaju smeteni: u gesti zvijera naslućuju nešto što ih nadilazi, a ne mogu da mu otpovrnu: “to je malogra- đanština”, “to je laž”. Ali ne obmanjujem se. Mada je zahvalnost jedan od najdubljih i najprisnijih, pa možda i najtrajnijih osjećaja u nama, on je svakako jedan od najmanje djelotvornih. Teško da se na njemu ma što može graditi. Površan prohtjev, prolazan za­nos, sitna ambicija, mali inat kadri su da nas na nešto natjeraju. Čak i iz neke difuzne tuge, iz neke nejasne nostalgije “želio bih a sam ne znam što”, čovjek je u stanju da nešto poduzme, da nešto učini. Da s nečim raskrsti, da nešto raskine, da nekud otputuje. Ako ništa drugo, a ono da se propije. Najviše na što zahvalnost može da nas natjera, to je uzdah. Uzdah sjećanja, uzdah žaljenja, uzdah samoprijekora, ali ništa više od toga. Posjet u bolnici, topla misao o obljetnici, kita cvijeća na grobu. Ili, još tipičnije, uzdah kajanja zbog propuštenog posjeta, zbog nezapažano promakle obljetnice, zbog cvijećem neokićena groba. I još, nagorka misao o “općoj ljudskoj nezahvalnosti”, u koju se naša lična zaogrće kao u toplinu jedne moralne bunde.

I (da li da to kažem?) kad mi je stigla vijest o njenoj smrti, do­čekao sam je kao jedno oslobođenje. Između dva ljudska stvora

239

povezana krivicom ona raste i radi dok su god oni živi, i sama živa stvar. Tek smrću krvnika ili žrtve ona je završena, zapečaćena. Za­uvijek fiksirana. Govorio mi je znanac koji je kao dijete u igri iz­bio oko djevojčici iz svog dvorišta: “Svaki susret s njom nanosio mi je tako nepodnosivu patnju da sam joj želio smrt. Drugog iz­bavljenja nisam vidio. Ne isključujem da bih je, u podesnoj prili­ci, bio mogao ubiti. Jedna vrsta samoobrane. Jedna od nebrojenih neispitanih vrsta čovjekove samoobrane.”

Ima nešto u ljudskom redu stvari, neki nagon ili neka fatalnost, što nas goni da u našim krivicama idemo dokraja.

53.

Pogledam se u ogledalo i ostanem iznenađen: mjesto šesnaesto­godišnjaka kojega sam očekivao, u mene zuri jedan već star čov­jek s upalim očima i malko otromboljenom donjom usnom, sa­svim sijed po sljepoočicama. Tad ispričavam onaj pogrešan dojam koji su, prevareni vanjskim prividom, dobili moji stari znanci pri susretu poslije mnogo godina: doista, moj izgled mogao je da ih prevari.

Svaki čovjek ima jednu optimalnu dob koja najbolje odgovara njegovoj prirodi, njegovom temperamentu, njemu svojstvenom stepenu psihičke zrelosti. Daleke ili nestale osobe, pa i one s koji­ma sam dulja razdoblja zajedno proživio, vidim uvijek u nekim određenim godinama: svaka od njih nosi na sebi zauvijek fiksira­nu svoju dob, kao zaustavljen časovnik. Stric je, na primjer, imao 42 godine, Guste u djedovoj agenciji 38, tetke 46, djed 71; i tako svi drugi redom. A ja sam (to sam tačno odredio, nakon brižljivog ispitivanja) šesnaestogodišnjak. Šesnaestogodišnjak po rođenju, po osvjedočenju, po intimnoj vokaciji, ako hoćete.

Za dob je odlučno do kojih godina pristupamo pojavama života s onim istim infantilnim očekivanjem bogzna čega i s onom istom infantilnom radošću ni zbog čega s kojima smo im pristupali nekada, u zlatno doba našeg “ja”.

Šesnaestogodišnjak. Time, naravno, ne mislim reći da sam mlad. To ne. O, naprotiv, već podosta ostarjeli i oronuli šesnaesto­godišnjak! Ukoliko to zvuči kao kontradikcija, spreman sam na nagodbu: dobro! ako ne šesnaestogodišnjak, onda recimo neodre­

240

đenih godina, ili naprosto “bez godina”. Jer “ja” nema dobi. Go­dine - to je stvar za druge, za ne-ja; baš kao i smrt. Kad reknemo “ja”, mi time ciljamo na onaj isti subjekt, na onaj isti intimni osje­ćaj jastva na koji smo ciljali i onda kad smo kao šesnaestogodiš­njaci, ili šestogodišnjaci, izrekli tu zamjenicu “ja”. A svaki naš čin i svaka naša riječ, od rođenja do smrti, spontan su ispad i autenti­čan odraz onog istog našeg identiteta, onog “ja” koje se u nama rodilo zajedno s prvim tračkom naše svijesti, ili s prvim tračkom našeg instinkta, i koje se otada neprestano, svakim danom i sva­kim časom, u nama nadorađa, integrira, jedri, ocjelokupljuje, ali jezgra ostaje uvijek ono prvotno goluždravo “ja”. Svojstva, obi­lježja, kakvoće — to je ono od čega su sačinjeni drugi. Samo drugi sazdani su na taj staromodni, skolastički način. Naše “ja” sastoji se iz goiog fakta bivstvovanja i iz primarnog, slijepog osjećaja tog bivstvovanja. Dakako, tome pridolazi i percipiranje ostalog po­stojećeg oko nas. I to nije neugodno; baš naprotiv. Ali to nije bit­no. Zgoljni fakat bivstvovanja i goli osjećaj tog bivstvovanja. Sve je drugo sporedno, nebitno. Puki ogrtači na leđima tog našeg ja. I što je onda tu važno ako, kad se pogledamo u ogledalo, konsta­tiramo da taj naš isti, identični, nezamjenjivi “ja” ima nešto prosi- jedu ili prorijeđenu kosu, da su mu leđa nešto pogrbljena, da je dobio rđavu naviku da nosi naočare, i tome slične trice?

Još je nešto od naročite važnosti. A to vrijedi i za druge, ne sa­mo za “ja”, pa se moramo čuditi što se i oni time obilnije ne ko­riste. Starenju ima mjesta samo u danom sistemu relacija i odno­sa. Van takvog sistema, starenje ne postoji. U zrakopraznom pro­storu starost je puka riječ. Odatle je potpuno razumljiv čovjekov poriv da izađe iz ambijenta i njegovog sistema relacija, da isklizi iz rešetke koordinata, pa da povuče spužvom i započne sve izno­va. Tad će se pitanje starosti svesti čitavo na to da li ćemo umri­jeti do tri ili do trideset i tri godine. A to pitanje ulazi u široko krilo sveopće neizvjesnosti i u njemu nalazi svoje rješenje, odnos­no svoju rezignaciju. Drugim riječima, to znači da je svakome da­na mogućnost da mjesto jednog proživi dva, tri, deset ili više ži­vota. A kako se življenje ne mjeri bezbojnom vrpcom trajanja već brojem i sadržajnošću života, krivo i površno postupaju ljudi, i ulaze s grešnom lakoćom u jednu veoma ozbiljnu stvar kad olako sude o čovjeku koji je ostavio jedan siguran sistem koordinata i

241

jedno udobno stanje ravnoteže da bi odlutao na nekakvo šimerič- no izgubljeno ostrvo da doživljava razjarena sunca i fantastično bujne biljke. Jer je i taj ljudski poriv za višeživotnošću, za mnogo- životnošću, u čovjeku jednako primaran kao i poriv otimanja od smrti, kao i poriv za iznalaženjem sve novih oblika te borbe pro­tiv smrti; oni su u stvari identični.

Čovjek se ne rađa odjednom i definitivno. Rađamo se s po neko­liko nadodatnih embrionalnih ličnosti u sebi povezanih samo tan­kom vezom identičnosti doživljajnog subjekta, uzicom našeg “jas- tva”, kao lančane mine. Raketa koja u sebi nosi druge rakete, za dalje etape nepoznatog putovanja koje ćemo do konca prevaliti. Ko može biti siguran ne nosi li u sebi neki tempiran pakleni stroj koji će da prasne ko zna kad i bogtepita u što? Ni veliki grešnici, jednako kao ni veliki umjetnici, nikad ne poznaju svoje krajnje mogućnosti niti mogu da naslute vrhunske domašaje svog talenta. Zašto se pravo na tu veliku intimnu nepoznanicu ne priznaje, i “u negativnome”, velikim zločincima, ili čovjeku s reda uopće?

Kasno sam shvatio (i tek tad mu udijelio potpuno odrešenje) “našeg Franu, našeg jadnog Franu”. Ma kako stajala stvar s nje­govim krivicama, on je, u svojoj žudnji za više života, i onaj jedan prilično skratio. A ko bi pravo znao je li mu ta žudnja za višeži­votnošću skratila vijek, ili mu je odmjeren vijek prišaptavao onu žeđ za višeživotnošću? Lako je bilo ranije govoriti: “Frano je uči­nio ludost, neoprostivu ludost”, a kasnije uzdisati “jadni Frano, jadni naš Frano!” Međutim, (kao što kažu ljudi njegova kova, a kao što bi i on sam, kad bi se poslije smrti još ma šta moglo reći, vjerovatno bio rekao), Frano je “platio svoj ceh”. A mnogi od onih zabrinutih stričeva uplatili su tek onaj minimalni ulog koji im da­je mogućnost da sjede za stolom i da se iz prikrajka slade emoci­jama a da ne učestvuju u igri, i da iza stakla, pod zaštitničkim okriljem filodendrona, kroz durbin promatraju ono more na ko­me se drugi raspinju i tonu. Ko zna! Možda se i jadni Frano do krajnjih granica svoje mjere nosio s onim đavolom u sebi, s kojim je, od svih stvari na koje možemo da nagiljamo u životu, još naj­teže izaći na kraj. Možda je i on izvjesno vrijeme mirno nadzirao utovare i istovare, potpisavao brodske manifeste i connaissement-e, dok je u njemu plesao đavo. Setajući po palubi sred čegrtanja di­zalica i vike lučkih radnika iz utrobe broda u nekakvom Sangaju

242

ili Singapuru, dugo se predomišljao, i odlučivao, i “čvrsto odluči­vao”. I možda se, pred đavolom koji sve neumoljivije stiska, i on rješavao na krajnju žrtvu sebe, kao nekad kasnije njegov sin, po­navljajući sam sebi: “nema bezizlaznih situacija; uvijek nam osta­je bar jedan izlaz: bar onaj koji nas svojom crninom i nagoni da naš položaj nazivamo bezizlaznim”... Jest! Ali đavo i leži baš u to­me što se u danom momentu u čovjeku odjednom sve preokrene, u njemu zine jedan neslućen ambis, tumbe se prevrne njegov stav, i on sad za tim novim stavom stoji čitavim sobom, jednako onako kao što je donedavna stajao za onim prvim. Dotadašnje “vrijed­nosti” i “svetinje” postanu krta suvež, otrcana riječ “život”, “moj život” nadme se jednim novim smislom, jednom čudesnom puno­ćom, a žeđ za tim novosagledanim životom provali silinom pro­tiv koje su nemoćne sve brane. U nama se probudi ono zadrijema- lo panično osjećanje vremena iz djetinjskih ognjica, osjećanje nje­gove skupe nepovratnosti, njegove stravične jednokratnosti. I čovjek biva nošen kao slamka! Oslobađa se svega, skida sa sebe sve do golog drhtavog mesa, i baca se u vrtlog. I ko će tad znati biva li to stoga što Frano raspolaže manjom snagom odolijevanja nego oni razboriti stričevi ili zato što one stričeve vitlaju manje neodoljivi vihori? Istina — Frano može svako svoje sagrešenje ko­motno pravdati neodoljivošću svog životnog poriva. Ali isto tako mogu i oni stričevi svojom snagom odolijevanja prikrivati svoj ne­dostatak životnog poriva i svoje komotno neučestvovanje u živo­tu. I, na koncu računa, oni i dalje igraju svoj terziglio u čitaonici i šalju protestne brzojave za premještenog učitelja Zmajčića, a jad­ni se Frano ljuljuška u svojoj kožnatoj vreći na dnu oceana, među velikim nijemim ribama s okruglim očima.

54.

Opet jedan vedar dan. Bolje sam volje. I govorim sam sebi: “stari, sve je to dobijeno, sve je to dobijeno!...”

Upitao sam bolničarku što je s mojom violinom.- Budite bez brige, na sigurnom je mjestu, zajedno s ostalim

vašim stvarima, u pologu vrednota kod direkcije, i čeka vas.Tad sam je zamolio da mi je donese u sobu. “Neću svirati, tek

tako, da je imam uza se”. Udovoljila mi je.

243

Kasnije sam razabrao da je o tom mom interesiranju za violinu odmah pričala mladom doktoru, i da su to uzeli kao dobar znak: bolesnik, kao, opet pomalo dobija volju za život, budi mu se in­teres za vanjske stvari, za ranija bavljenja, i tako dalje. Jer i liječ­nici imaju neku svoju mistiku i katkad vole da trunak nje primije­šaju svojoj “suštoj nauci”. To je kao neka elitnija medicina, medi­cina koja nije zgoljni zanat i puka vještina. A u toj mistici, ulogu imponderabilnih i kvazimetafizičkih olina igraju riječi kao što je, na primjer, riječ “organizam”. Organizam shvaćen kao nešto što je ujedno i mi i nešto odvojeno i više od nas. Naša jetra, naša cri­jeva, naši bubrezi, pluća i sve ono drugo što inače sačinjava naš organizam u doslovnom, vulgarnom smislu te riječi, nekako su se emancipirali, kao nekakva područja dotle držana pod protektora­tom ili čak u čisto kolonijalnom režimu; osamostalila se, opuno- ljetila i uzela svoju stvar u svoje ruke. Tako emancipirani, ti su se organi opet udružili, ali na jednom višem planu, i dobili neku svo­ju moralnu osobnost. I to je taj “organizam” u metafizičkom smi­slu riječi.

Takvo je shvaćanje prodrlo već, kako se ono kaže, i u šire sloje­ve, unišlo i pod koru lubanje običnog malog čovjeka. Neki stari listonoša tužio se svome liječniku:

— Gospodine doktore, otječu mi noge, izdaje me sapa, srce po­malo otkazuje. A čini mi se da ni jetra ne rade baš najbolje. Ali za sve to kako-tako. Nego, što je najgore, ni meni samom nije do­bro!

Takvog su metafizičkog prizvuka, nadalje, još i riječi “rezisten­cija organizma”, “zalihe vitalnosti”, “životni tonus” i slično. Pri čemu se ona “rezistencija” pojavljuje kao metafizički odbljesak onog metafizičkog “organizma”. A poboljšan tek, mirniji san, pu- nije bilo, samo su vulgarna materijalna ovaploćenja one “rezisten­cije”, one “vitalnosti”, onog “tonusa”, a nikako naprosto identični s njima.

Nema šta, izgleda da ljudi baš imaju potrebu za nekom malom dozom metafizike. Proskribiraju metafiziku duše, da bi odmah zatim, na mala vratašca, pripustili nekakvu metafiziku tijela. A kad neće ili ne smiju da je prave od čega drugoga, prave je tako da na njen stepen podižu makar neki bubreg, jetru, žlijezdu, ili sve te stvari skupa. I za to stvore jedno novo ime, ili preupotrebe

244

staro.. A to ime, na burzi racionalnoga, ima otprilike onu istu vri­jednost koju je imala ranija riječ “duša”.

Kako bilo, moj mladi doktor s lijepim zdravim zubima i moja iskusna bolničarka uzeli su moje interesiranje za violinu kao znak povišenja tog “životnog tonusa”, bolje kondicije “čitavog organi­zma”. I, priznajem, njihovo vedro lice podiglo mi je nešto duh: osjećam se polaskan kao đačić koga su pohvalili zbog slučajno po­gođenog odgovora. Takav optimizam na licu drugih uvijek je ka­dar da koliko-toliko podigne bolesnikov moral, pa čak i onda kad je prethodno on sam nekom svojom izjavom dao povoda tom op­timizmu drugih. To je kao ogledalo: smiješi nam se našim rođe­nim osmijehom, potpuno bez pokrića. Samo, nevolja je u tome što treba smoći taj prvi osmijeh. A katkad baš nemamo snage ni za to. Niotkuda da skucamo taj skromni početni kapital, taj prvi začetak i kvasac “životnog tonusa”! Pa kako onda možemo zahti­jevati da se poboljša “kondicija čitavog organizma”, kako da se pokaže njegova “rezistencija”, odakle da se nakupe “zalihe vital­nosti”?

- Bolesnik mora imati volju, razumijete li me, volju da ozdravi! Bez toga nema ništa, dragi moj! Bez toga je zaludu sva medicina, svi lijekovi, sve injekcije! — bodri me moj mladi doktor.

Ima potpuno pravo. Samo, nije li se u tome, u toj volšebnoj “volji”, i opet prokrijumčario jedan repić metafizičkoga? Nije li to i opet u neku ruku “duša” koja treba da ščepa za kosu “tijelo” i da ga izvuče iz blata? A ako je ta “volja” samo odraz fizičkoga, ne­što što izvire iz tijela, nije li to jedan začarani krug u kome slijepac slijepca izvlači iz jame?

Ali ostavimo, bolje je u to ne dirati! Ne potkopavajmo temelje našeg boljitka, pa makar on bio iluzoran! A naročito ih ne potko­pavajmo ako postoji i najmanji tračak sumnje da tih temelja ne­ma. Nastojmo, mjesto toga, da smognemo onu mrvicu volje. No tu mrvicu volje često je teže smoći nego i onaj početni osmijeh op­timizma. A neki bolesnici mjesto ambicije volje imaju ambiciju svoje bolesti! Ili, u najboljem slučaju, mjesto volje za ozdravlje­njem, imaju samo zelju za ozdravljenjem. A želja je nešto sasvim, sasvim drugo! Ona je čak nešto uprav suprotno od volje: volja je stvar jakih, želja stvar slabih. U takvom slučaju, što da se počne? — Ne preostaje drugo nego opet pribjeći jednoj novoj apstrakciji:

245

“priroda”. Dignuti ruke od sama sebe i pustiti da “priroda učini svoje”. Pa što bude!

55.

Hm! “Morate htjeti da ozdravite, morate imati volju da ozdravi­te! Za sve je potrebna volja.”

A ja, eto, kao za nesreću, uvijek sam imao mnogo želja, veoma mnogo želja — a baš ni jedne volje! Nemam valjda te ambicije ko­ju, u danom momentu mog života, nisam imao. Sve — osim ambi­cije volje. Slasti od ostvarenja svoje volje gotovo su mi sasvim ne­poznate. Nju nikad nisam istinski želio: nisam pravo znao što bih s njom. Volja je za mene bila nešto što pripada u red stvari mog djeda. A to već a priori nisam volio. (No nisu li nam možda želje dane baš kao kazna zato što nemamo volje?)

Jednom se u našoj blagovaonici pričala ova plutarhovska aneg­dota kojoj su se svi mnogo divili: nekakav general, ili glavnoko- mandujući, ne sjećam se, za odlučne bitke ostao je više dana bez duhana. Kad je nakon pobjede opet proradila komora, žudno je posegnuo za kutijom cigara. Ali je smjesta zakočio svoju kretnju: ne, još ćeš dvadeset i četiri sata postiti! — Pa što onda? pomislio sam. Svaki bira ono što voli; neko voli snagu volje, a neko cigare. General je postupao onako očevidno zato što je više volio volju nego cigaru: u protivnom slučaju bio bi izabrao cigare. Pa uprav tako postupam i ja!

Tako sam mislio onda. A baš mnogo drukčije ne mislim ni da­nas. Očito, ne shvaćam dobro pitanje volje. Kao što uopće teško shvaćam stvari koje ne volim. Znam, moglo bi biti pomalo čudno kako se može postavljati neka relacija i neka dilema između volje i cigare. To se i ja pitam. Kako se jedno tako suho, tako krto za­dovoljstvo, nešto tako apstraktno, bezmirisno kao što je volja, može suprotstavljati, ili čak pretpostavljati, finoj žutoj mirisnoj cigari, sa čitavim onim kompleksom koji sobom nosi! Oh, zava- ljenost u fotelji, vitice i koluti i prstenovi plavičastog dima koji se uvijaju, raspredaju, raseljavaju, i misao koja, sasvim slobodna od svake prisile, za njima pustopašicom luta. I čitav onaj štimung, ona idila tihe meditacije koji su u tome sadržani, i onaj specifični unutrašnji ritam koji nam taj štimung podaruje! Ali, na koncu

246

konca, i to je stvar ukusa. I moramo biti pravedni pa priznati da bi isto tako neko mogao ne shvaćati kako se može dati prednost cigari.

Nego šalu na stranu. Kažu da svako dijete u nekim godinama zamišlja sebe u ulozi boga i da fantazira što bi sve u tom slučaju radilo. To da je, štoviše, jedna od najtipičnijih dječjih zabavica mašte. Koliko se sjećam, ja se takvim maštanjem nikad nisam za­bavljao. Nikad nisam želio biti bog. Libio sam se toga kao neke počasti skopčane sa zamornim i neugodnim dužnostima. Želio sam jedino (— van ako se možda i to ne zove u neku ruku biti bog? -) ostati potpuno neovisan o njemu, sasvim van domašaja njegove svemoći. Moja kućica - moja slobodica! Ali da bih se miješao u tuđe stvari, to ne! Njegovo mi se zvanje činilo skroz nezavidno. Zamislite samo: morati stalno, neprekidno, bez časka odmora ne­što htjeti! Biti neotkupivo osuđen da uvijek nešto hoćeš! Mazepa privezan na hatu svoje volje. O, kako mora da je bolan taj vječiti prijapizam htijenja! I kakvog li apsurda u tom binomu: morati htjeti\ Vrhunac moći — i vrhunac neslobode. Ni u čemu, ni u naj­manjoj stvari ne moći biti indiferentan, nezainteresiran. Nikad ne moći reći: neka ide kako hoće, neka voda nosi! Ništa ne moći pre­pustiti slučaju, vragoljastom, ćudljivom, invencioznom, iznena­đenja punom slučaju. Ne spoznati nikad radost neizvjesnog isho­da, draž kocke, ne moći se nikad prepustiti zapljuskivanju i zano- šenju talasa života, predati se struji svog udesa. Ne, nije fatalizam to što hoću da kažem. Oduvijek sam mrzio tu glupu, banalnu, kukavičku riječ, tu jeftinu riječ malih duša. Ali ljudski udesi i ljudski životi nose u sebi svoje unutrašnje lice, ljudi u jednoj stani­ci svog bića nose klupko svog razvoja, čija će se nit iz njih izviti i dalje po svome zakonu odvijati. Nešto što izrasta iz njih samih, baš onakvih kakvi su; nešto neotuđivo kao vlastito lice. I kako bi to izgledalo snagom htijenja promijeniti tok te nužnosti, krivo­tvoriti svoju fizionomiju? Ne ostvariti sebe, iskriviti i falsificirati sebe, pa se zaputiti da sve u životu dalje iskrivljujemo i falsificira­mo. Ne, to ne valja. Treba biti onakav kakav si. Dakako, za neko­ga “biti onakav kakav si” znači imati volju, jaku volju. I tad, taj neka je ima! Ali ako je nema, ne treba ni da je želi: ta ionako bi bilo uzaludno! Ili bi, u najboljem slučaju, to bila lažna volja, kri­votvorena volja, i kod prvog većeg natega ona bi prepukla, u pr­

247

vom dramatskijem momentu ostavila bi nas na cjedilu. A neka se zbog pomanjkanja volje niko ne pogružuje: on, sasvim sigurno, mjesto nje ima nešto drugo. Jer Djed-Zivot svakom djetetu do­nosi ponešto na poklon: svakom nešto drugo, ali neka svako di­jete bude sigurno da u Djeduškinoj vreći ima jedan darak i za nj.

Nego, kolika je god na jednu stranu bila moja nebriga za volju, za moć, tolika je na drugu stranu bila moja žudnja za mogućno­stima. Da mi je neko u djetinjstvu isključio čak i nešto što nisam nimalo želio, da je nasumce na geografskoj karti upro prstom u jedno meni nepoznato mjesto i rekao mi: “sasvim sigurno ti ovo mjesto nikad nećeš očima vidjeti”, ja bih zacijelo plakao, gorko plakao. Činilo bi mi se da mi oduzimaju nešto što već posjedujem. To nešto bila je mogućnost. I to, razumije se, plakao bih ne za onim mjestom, već zbog onoga “sasvim isključeno”. Jer je riječ “sasvim isključeno” za djecu (a i za odrasle) bolna, strahovito bol­na. Bolna već tako sama po sebi, bez ikakvog daljeg dometka. Ona udara crne naočnjake na naše oči, ona spušta neprobojnu tminu oko nas. Ima još takvih ljudskih riječi koje su bolne već sa­me po sebi, bez obzira što sobom zahvataju. Jedna je od takvih ri­ječi, zna se, i riječ “nikad više”. A naročito je u djetinjstvu bolna pomisao da ima ma šta na svijetu što se neće dogoditi, ma šta što se neće doživjeti. I zato djeci nikada ne treba tako govoriti. To je jedno moje, možda i jedino moje pedagoško načelo. Nikad ne ra- zuvjeravati djecu o njihovim fantomima, nikad ih ne razočaravati! Nikad im ne ograničavati sanjane mogućnosti i zamišljani opseg života! Ako je baš neophodno nužno (iz nekih didaktičkih, odgoj­nih, moralnih i sličnih razloga), mogu im se, najviše, ponešto ograničiti izgledi u ostvarenje. Ali potpuno isključiti i poništiti mogućnost, to nikad i nipošto! To je grijeh prema životu, grijeh prema čovjeku - Ako nam dijete kaže: “ja mislim da ću postati Dalaj-Lama”, ili “Car-zemlje-sunca-koje-ne-zalazi”, može mu se reći, ukoliko je baš potrebito: “držim da to nije sasvim izvjesno, sasvim sigurno; ali, dabome, nije ni isključeno; na koncu konca, zašto ne?”

Još nešto: u djetinjstvu sam čvrsto vjerovao da nikad neću umrijeti. Bože moj, znao sam da je to apsurd. Ali što to mari? To je apsurd; a ja u to vjerujem; čvrsto vjerujem; ergo: ja vjerujem u apsurd. Pa što onda? Čitavo je pitanje samo u tome da li težište

248

leži na onoj riječi apsurd ili na onoj vjerujem. A bit će bolja koja ne potone. Uostalom, zar sam ja jedini čovjek koji je vjerovao u ap­surd? Ili je možda ovaj moj apsurd smješniji, apsurdniji, manje li­jep nego drugi apsurdi u koje su ljudi vjerovali? Doduše, ja sam tačno umovao: svi ljudi, od početka pamtivijeka pa do danas, po­mrli su; svi bezizuzetno; nije se desio ni jedan jedincati slučaj da je neko od njih ostao; ergo: umrijet ću i ja. Ali nešto je odgovara­lo, nešto uprav ženski nelogično no neposredno simpatično, nešto neobično mila glasa: “a ko zna? možda ipak nećeš!”... I ja sam ja­sno osjećao da uprav u onoj najglupljoj riječi te riposte, u onom ipak, leži sva njena snaga. (Tek sam kasnije spoznao da se to što leži u onom ipak zove nada, “slijepa nada”, čovjekova moć iluzije, ili naprosto: čovjek.) I ma koliko da sam jasno uviđao da je ona prva rečenica kudikamo logičnija, osnovanija, razboritija, ako baš hoćete, u nekom općenitom smislu i istinitija - opet sam osjećao da i ona posljednja ima izvjesnu težinu i vrijednost, da je čak pre- težitija, pa na neki svoj način i istinitija od one prve. I — što je naj­važnije! — da baš u toj drugoj rečenici ležim ja, čitav ja. Ona prva došla je izvana: osjećao sam je kao nametnutu spolja, prišapnutu od nekog ne-ja; doduše mnogo pametnijeg i, nadasve, mnogo razboritijeg od mene; ali od nekoga kome je lako biti pametan i razborit jer se ne radi o njegovoj koži, od nekoga koga ne tišti ono što tišti mene, koji ne zebe od onoga od čega zebem ja. I dok ja priznajem tačnost njegovih tvrđenja, dok ja dijelim njegovu mi­sao, dotle on ne dijeli moju tjeskobu, ne saosjeća moje patnje. Njegova je istina, priznajem, mnogo autoritativnija od one druge; ona je, nepobitno, istina. Ali ona nije moja istina.

Tako biva i u drugim sličnim slučajevima. Preko dana se, na primjer, smijemo našem sinoćnjem strahu, čvrsto uvjereni da du­hova nema. A navečer još uvijek uviđamo i sebi ponavljamo da duhova nema — tek, i pored toga, mi se bojimo. Jutrošnji fakat ostaje fakat; samo, taj fakat sad nema važnosti. Jer napram njemu diže se drugi fakat, aktuelniji, i zato faktičniji od njega: fakat na­šeg straha.

Jest, bio sam uvjeren da neću umrijeti. Razumije se, svi će drugi umrijeti — ta bilo bi smiješno, uprav djetinjasto i samo pomisliti da neće umrijeti! Jer to je, na koncu konca, prirodni, nužni i jedi­no mogući tok zemnih stvari! Ali, quant a moi, c’est different!... Jer,

249

kao što smo već imali prilike da utvrdimo, na ovom bijelom svi­jetu, pa i u čitavom svemiru, ima sva sila drugih stvari; i sve su one zamjenjive, nadoknadive, za postojanje “svega” baš nimalo neophodne. No u čitavom svemiru, pa još i dalje, ako tog “daljeg” ima, postoji samo jedan jedincati, nezamjenjivi i za samo posto­janje postojanja neophodni ja. I taj ja ni po čemu drugome nije naročito značajan ili izuzetan nego uprav po tome što je jedan je­dini. To mu i jest bitno obilježje. Dakako (nikad nisam bio baš ni­malo imperijalista!), sve to uz puno pravo svakog drugoga da jed­nako lako za sebe postavi čitavu stvar.

I... — gle, gotovo sam se izlanuo! Kad čovjek uzme da se po­vjerava, neprestano ga opsjeda napast da nadoda “još nešto”. To “još nešto” valjda je nešto više nego što treba i nego što uopće može da se da. Neka prokleta, do nelijepog stepena nesebičnosti dognata darežljivost! Težnja da se sagrebe dno posude, da se sa­svim izuvrati kesa. Eksces na koji nas nagoni “žudnja davanja se­be”. Naročito pogubna za umjetnika!

To “još nešto” što sam htio dometnuti pa me u posljednji čas stidljivost zakočila da ne kažem, jeste ovo malo priznanje: bio sam licemjeran kad sam rekao u djetinjstvu sam tako zamišljao, u djetinjstvu sam tako vjerovao: u stvari, ja još i danas, u ovom otr­canom i raskopanom stanju, bar pomalo, i bar ponekad, tako za­mišljam i u to vjerujem. Bez toga bi, zbilja, život bio ružan, previ­še ružan. Za mene lično, čisto nezamisliv. — Da to nije ono što moj mladi doktor naziva “životnim tonusom”, da nisu to momenti po­višenja tog “životnog tonusa”?

56.

Novine su donijele jedan neobičan slučaj. Ispričat ću ga u naj- bitnijm crtama:

Neki čovjek izišao je jednog dana iz kuće i nikad se više nije vratio.

Ali ne! Na taj način priča je ispala i suviše kratka. Tako kratka da je eto već ispričana. Htio sam je svesti na najhitnije, no vidim da to ne ide. Bitno predstavlja samo polovinu stvari. Cesto onu manje bitnu polovinu. Tek bitno i nebitno zajedno daju čitavu istinu. Pokušat ću da priču ispričam nanovo, ovaj put nešto opširnije.

250

Dakle, jednog dana (tačnije: jednog popodneva), nakon što je odspavao sat ili sat i po, ustao je, ovlašno se umio, obukao, i zadio u džepić prsluka svoj patent filter-cigaršpic. Zatim je u kuhinji popio šoljicu kave s primjesom ječma, duvajući u nju i razroko zu- reći preko ruba negdje u kut, u vlažni predio ispod izliva, gdje se iz rupice među pločicama kadikad pojavljuje žohar. Lice mu je bi­lo još pospano, malko podbuhlo od sna, nepodobno da napravi kakvu grimasu ili primi neki izražaj. Zato je shvatljivo što ukuća­ni nisu mogli da na njemu primijete ništa naročito, sve i da je ne­čeg naročitog bilo. Prema njihovom kazivanju, moglo je biti oko pola šest kad je izišao iz kuće. Izlazeći promrmljao je da će svrati­ti k brijaču na uglu da se obrije. U svemu tome nije bilo baš ništa čudnovato: redovno je izlazio oko tog sata, redovno se brijao kod tog brijača, tri puta sedmično. Poslije toga odlazio je u čitaonicu da pročita novine ili u kavanu da kibicira kod šaha. Ako je bilo li­jepo vrijeme, ponekad bi pošao da se prošeta van grada, po otvo­renoj cesti. Sve je, dakle, bilo kao obično. Neobično je bilo samo to što se nikad nije vratio. I što se nikad više o njemu nije ništa čulo.

Nestanak je prijavljen vlastima i odmah su poduzete svestrane potrage. Započelo je traganje po liniji “najvjerovatnijih pretpo­stavki”. A možda je, kao što će se kasnije pokazati, to bila pogre­ška. Kad je u pitanju enigma, besmisleno je ići putem najvjerovat- nijeg: da se radilo o najvjerovatnijem, enigme ne bi ni bilo. Na­protiv, baš tu dolazi do primjene fantazija. Do te mjere, da naj­češće ni ona ne uspijeva izvesti stvar na čistac. Treba se pomiriti s tim da u ovakvim slučajevima objektivne mogućnosti imaju u ru­ci uvijek jednu kartu više nego oni koji oboružani fantazijom kre­ću da te mogućnosti otkriju i na prste pobroje. Zar naša fantazi­ja tačno pokriva čitavo područje objektivno mogućega? I nije li malko pretenciozno da našu moć zamišljanja naprosto identifici­ramo s objektivnom stvarnošću? Nikad se nisam mogao dovoljno načuditi što ljudi od struke, kriminaliste, advokati i takva čeljad, neće da uvide tu očitu prednost objektivnih mogućnosti. Treba i našem neznanju dati što je njegovo, a i objektivnoj stvarnosti — inače tako banalnoj i toliko inferiornoj u poređenju s našom spo­sobnošću zamišljanja — lojalno priznati one izuzetne prigode kad je pokazala više fantazije nego mi.

251

Čini se da to nisu htjeli da priznaju ni u slučaju nestalog čovje­ka. I to se osvetilo.

Spočetka je ipak izgledalo da se pojavljuju neke tačke svjetla. Najprije je upitan brijač. On je potvrdio da je nestali između pola šest i šest povirio u njegovu brijačnicu, ali je vidio da bi dugo mo­rao čekati na red, pa je otišao dalje. Poslije tog momenta imamo tek jedan podatak o njemu, no neobično dragocjen. Samo se, na­žalost, kasnije pokazao nedovoljno pouzdan: trafikantica iza ugla kod koje je obično kupovao cigarete izjavila je da je uprav nekako između pola šest i šest svratio u trafiku, te kupio cigarete i novu kutijicu filter-uložaka za svoj patent-cigaršpic. No kod ponovnog saslušanja pokolebala se i izmijenila svoj raniji iskaz izjavljujući da se ne bi mogla zakleti je li to bilo baš onog dana ili možda dan prije. Jedini nedvojbeno utvrđeni fakat poslije tog časa je taj da ga niko više nije vidio.

Familija je iščekivala sa zebnjom. Jer tužno je to imati negdje u svijetu neizvjesnog mrtvaca. Neki osjećaj nesigurnosti, neko vje­čito čekanje na Uliksov povratak, koje svojom stalnom, iscrplju- jućom napetošću počinje sličiti na strahovanje od tog povratka; a to strahovanje, opet, rađa nejasno osjećanje krivice. U jednom razgovoru s istražiteljem ženi je izbjeglo da nestalog nazove “moj pokojni”; a onda joj se prelomio jecaj. “Gospođo”, tješio ju je is­tražitelj, “on za nas nije mrtav. Mi u struci držimo se načela: dok nema leša, nema ni mrtvaca. I, u takvom slučaju, onaj za kojim tragamo za nas je do daljega ne mrtav već naprosto odsutan.”

A tad su, u nedostatku pouzdanijih oslonaca, zaplovili u puke hipoteze, od vjerovatnijih prema sve manje vjerovatnim — dokaz više da zec nije ležao u grmu vjerovatnosti.

Tako, pomišljalo se da je, rasijan, zamišljen, mogao završiti pod kotačima auta, koji je zatim neopažen strugnuo. Dozvoljavala se i mogućnost da su ga ubili zlikovački tipovi radi pljačke ili iz ma koje druge pobude. U načelu, nije se isključivala ni hipoteza sa- moubistva, premda za to nije bilo nikakvih plauzibilnih razloga. Ali u sva tri slučaja, u svestranim i savjesnim potragama koje su poduzete, bilo bi se našlo bar njegovo mrtvo tijelo. Međutim, lešu ni traga. U jednom momentu ipak je izgledala još najvjerovatni- jom hipoteza samoubistva. Nju je akreditiralo baš pomanjkanje leša: pomislilo se da je samoubici bilo mnogo lakše pronaći kakvo

252

skrovito mjesto za naumljeni čin nego ubicama odvući žrtvu na takvo mjesto. No tome se ispriječio argument nove kutijice filter- uložaka za cigaršpic. “Moja gospodo”, oštroumno je zapazio poli­cijski komesar, “ne odlučuje se na samoubistvo čovjek s džepićem punim uložaka za mundštiklu!” — “Time hoćete reći: taj ima zašto da živi, zar ne?” japanski se nacerio šef odjela. “Ne kažem to, ali čovjek koji se odlučio na samoubistvo, ne kupuje filter-uloške za godinu dana unaprijed. To je bar jasno!” Time je hipoteza o samo- ubistvu opet potisnuta u drugi plan.

Za časak je zaljeskala nada da će u jednom anonimnom lešu biti identificiran nestali. Nažalost, leš je bio već u poluraspadnutom stanju i potpuno skašena lica, a na njemu nije nađena lisnica s is­kaznicom, pismom, vizitkartom, potvrdom kemičke čistione ili ma čim što bi omogućilo utvrđivanje identiteta. Ta je okolnost upućivala prije na grabežno umorstvo. Ali, s druge strane, priro­da povrede na glavi kao da je više govorila za ozljedu od automo­bilskog točka. U tom se slučaju pomanjkanje lisnice moglo obja­sniti tako da je leš opljačkan poslije smrti. No nije se sasvim is­ključivala ni mogućnost da je, uslijed brzine kojom je naletio auto i žestine udarca, lisnica odbačena u neki grm ili rupčagu pokraj puta. Identifikacija je bila otežana i time što nestali nije imao na sebi nikakvih “osobenih znakova”. Utvrđeno je da je ogrtač koji je nađen na lešini bio hubertus tvornice “Kozmopolis”. A prema iskazu najbližih, nestali je nosio uprav takav ogrtač. Pošli su tim tragom i zaredali po “Kozmopolis”-ovim prodavaonicama. Iz sa­kupljenih podataka proizlazilo je da je u razdoblju na koje je upu­ćivao stepen dotrajalosti tkanine takvih ogrtača prodano 27.821. Ipak je bilo moguće pokročiti korak dalje u pravcu identifikacije zahvaljujući tome što je jedan dio od tog broja bio snabdjeven du- gmetima iz novije partije, u svemu jednakima onim ranijim, tek za malu nijansu svjetlije boje. Ali i broj ogrtača sa svjetlijim du- gmetima penjao se na 13.764. Bolje sreće nisu bili ni s cipelama. I tu je postojala podudarnost: na lešini su nađene uprav cipele “Go- liath”, kakve je nosio nestali. No to se moglo tumačiti naprosto time što su cipele “Goliath”, kao što je opće poznato, “najbolje, naj­trajnije, i zato najjeftinije”, pa su ih nosili veoma široki slojevi.

Uporedo s neuspjehom u pokušajima identifikacije i postepe­nim iscrpljenjem lakših i jednostavnijih hipoteza, dolazile su na

253

tapet sve dalje i zakučastije. Porodica je poduzimala štošta i na svoju ruku, a misao na nestaloga kljucala je dan i noć tražeći rje­šenje. Uprav u te dane, opet je na sedmoj stranici ilustriranog tje­dnika, ko zna po koji put, prepričan slučaj o čovjeku koji je, ne- nadno pogođen totalnom amnezijom, zaboravio ime, identitet, prošlost i familiju, pa neznano odlutao, zamućenih očiju ali lagan kao ptica. Tjednik je izvještavao o ponovnom procesu u kome su se dvije žene ogorčeno otimale oko čovjeka koji je izgubio najpri­je pamćenje, pa zatim sama sebe. Nije li možda i naš jadni, domi­šljala se žena, odlutao tako, sve pješice, u neki strani grad, prešao bez zapreka granicu (jer slijepce-amnezičare mora da prati okata sreća, kao i mjesečare koji šetaju po krovu), pa sada, ko zna u kom kutku zemljine kugle, leži u krilu neke čudne, nepoznate žene, koja, pogođena sa svoje strane nekom takvom bolešću što se po­klapa s amnezijom kao lonac s poklopcem, iz dna iskrene duše priseže da je to uprav njen, i ničiji nego njen čovjek, oduvijek, još iz prvih djevojačkih snova!... A možda (to je pomislio sin), ko zna, (jer u takvim stvarima ne treba zastajati ni pred kakvim stidljivim obzirima), možda je, po prethodno dogovorenom planu, pobjegao s artisticom iz “Kapitol-Varietea”, gospođicom Lou-Salome, u ne­kakav Rio de Janeiro? (Sin ju je više večeri gledao na trapezu; i učinila mu se, u njenom smaragdnozelenom dresu sa zlatnim re­sama, uistinu poželjna.) Doduše, stari je bio već u godinama, i ne baš naročito privlačan. Kad bi se zamislio, jedno mu je oko išlo malo ustranu, dok je drugim zurio u usta sabesjedniku kao da nadzire onu rupicu iz koje se pojavljuje žohar. A nije imao ni para. Sve u svemu slabo vjerovatno. Ali vjerovatnosti su vjerovatnosti, a mogućnosti su mogućnosti. U ovakvim, pak, stvarima ne treba se zadovoljavati pukom vjerovatnošću. A osim toga (kao što je poznato i već toliko puta rečeno), žene znadu biti tako čudnova­te!...

Teoretski, — čisto teoretski, dabome, — nije bilo sasvim isključe­no ni da je bio član neke tajne (terorističke, vjerske, iluzionističke ili već bogzna kakve) sekte, družbe, klana ili lože. To na prvi mah zvuči smiješno; kao sprdnja, bezmalo kao cinizam — ta dovoljno je i pomisliti na bijednog starog! Ali, ozbiljno govoreći, zar je to baš nemoguće? Ne. Nevjerovatno koliko god hoćete, ali nemoguće nije! A što hipoteza izgleda nevjerovatna, to nekako i spada u sa­

254

mu stvar: kako bi inače tako nešto i moglo uspjeti, van ako se čovjek brižno krije i smišljeno disimulira, te mu pođe za rukom da se potuli pod svojim lažnim i vješto izigravanim identitetom? Zato, ako smo već pristali na tu pretpostavku, prostodušni i pri­glupi izgled ne samo što ne umanjuje njenu vjerovatnost, već na­protiv svjedoči o to većoj prepredenosti i lukavosti, koja se za tim bezazlenim izgledom krije.

Uostalom, znamo li mi ko je i kakav je on zapravo bio? Preis­pitujući u mislima prošlost, sad su se sjetili samo da je bio krajnje mučaljiv: osim najkonvencionalnijih riječi, običnih “da” i “ne” i “možda” i “kako hoćete”, kojima se ekspedira i naprijed tjera ta­kozvani svakidašnji praktični život, u stvari nikad ništa nije ni re­kao! Nisu se mogli prisjetiti da je ma kad izrazio neko svoje miš­ljenje, sud, želju, volju, stav. Tako da se ne može ni reći je li bio ograničen ili dublje mudar, priprost ili šutljivo usukan. I čovjek koji im se do juče činio nezanimljiv i banalan, došao im je odjed­nom dalek i nepoznat.

Zagonetka ni do danas nije riješena. Enigma je ostala enigma. Policijska je istraga obustavljena, ili je bar zapala u ono stanje le­targije koje nazivaju evidencijom. Ali porodica i dalje traga.

Pasionirano se pridružujem njenim naporima. S tim više oprav­danja što je javnim oglasom u novinama pozvala da se jave svi ko­ji nešto znadu, i čak obećala nagradu “svakome ko ma čime do­prinese da se slučaj objasni”. Mozgam o njemu za moj račun, tru­deći se da mu pohvatam konce. I na mahove kao da nazirem tra­čak odgonetke. O, čini mi se da te tako razumijem, izgubljeni čovječe! — Pokušat ću da rekonstruiram događaj:

Kao što glase složne izjave ukućana, čovjek je izišao oko pola šest. Povirio je u brijača, ali je vidio da ima mnogo svijeta, pa je odmahnuo: “vraga ću čekati!”, i otišao dalje. U čitaonicu i u ka­vanu, izgleda, nije svraćao. Dovle nas potvrđuju provjerene činje­nice. Kako je bio topao ranoproljetni dan, možda je krenuo u šet­nju. U rasijanom razmišljanju izišao je iz područja grada, prešao i mitnicu a da se nije sjetio. Hvatalo se mlako proljetno veće, meko i nagnjilo, po rubovima malo mutno. “Kozmopolisov” hubertus postajao je težak. Noge su osjećale onu posebnu proljetnu mlita- vost, poznatu skitnicama-pjevačima s gitarom o ramenu i lovci­ma na proljetne akvarele, koja je u isti mah i umor i želja da nose

255

dalje svoj teret, bez cilja i bez kraja. Prešao je i posljednje čađave fabričke u predgrađu, ostavio za sobom smrad njihovog dima, njihove na katran mirisave tarabe, njihove rane sijalice što kroz ži­čane nagupce laju žutu svjetlost na gnjecavi suton. Napustio je staze nasute šljakom i izbio na ravan širok put koji se pružao pred njim prav kao lenjir. Gle: vodi uvijek naprijed — a ne dovodi ni­kamo! Kako je to lijepo!... Mjesec je bio optočen mutnim koloba- rom, a male zvijezde još su se žmirkavo borile za svoje rođenje. Možda vrijeme ide na kišu. Sparno je, sparno, i već je ogrtač tako težak! U farovima automobila koji su urijetko prelijetali, donji slojevi zraka nadaleko su se otkrivali žućkasti, nečisti, puni praši­ne. Sašao je s ceste i prešao na travu. Razgaženu i zaprašenu tra­vu, ali travu: upaljeni tabani to su odmah osjetili. A što dalje, bi­valo je bolje. Sve je više osvajala modrina i sve čišći bivao mjesečev kolobar. Pri njegovom svjetlu vidjeli su se oni blijedoljubičasti cvjetići, slični različku, koje on i dobro pozna i ne pozna nikako, jer im ne zna niti im je ikad čuo imena. O, kad bih im samo znao ime! To bi možda bio ključ izlaska, i tad bi se iz svega lako isplovi­lo!... Pa to su kresnice! Je li moguće da ih nisam prepoznao?... Ni­sam ih vidio od djetinjstva! (A zar je nekad postojalo i nešto što se zvalo djetinjstvo?)... A ko zna kakvih još trava ima! Trava o ko­jima mi i ne slutimo! Možda bi se tu našao i korijen trave obez- nanke, i tri listića bilja od nepomisli!... Splet uzanih, vijugavih stazica razbježavao se pred njim na sve strane, poput klupka za­tečenih zmija. Koliko staza tu ima! Sire se kao lepeza! Kao delta! Pazi! to su mogućnosti! Delta mogućnosti! I kako su mnogostruke, kako raznosmjerne!... Pokuša poći jednom od njih, i bilo je dobro. Vrati se natrag da pokuša onom drugom. Zašto radi jedne odri­cati se druge? I bilo je dobro i to. Ali zašto radi ove odricati se one prve, i one treće, i četvrte, i svih drugih?... Nešto ga je sputavalo u hodu. Da, to je ogrtač! Pretežak je. Svuče i odbaci od sebe hu- bertus marke “Kozmopolis”. Zatim sjedne na travu i izuje cipele “Goliath”; i one su preglomazne, sa svojim gumenim đonom; ne­podesne za ovakvo lagano hodanje. U bjelasavim čarapama, ras- krečenih nogu, pokuša ići dvjema stazicama u isti mah. Vidi, mo­že se i to! Tad izvuče lisnicu s legitimacijom i s nešto sad već su­višnog novca, i baci je u grm. Tako, sad je još laganiji! U jednoj ćeliji negdje u dnu malog mozga, ne većoj od zrna gorušice, pro-

256

klija davno ukopano sjećanje. Kao dječak, u snu je otkrio kako se pliva zrakom. Bilo je sasvim lako: dovoljno je udahnuti, nekim naročitim, plitkim i kradomičnim udahom, gutljaj zraka u gornji dio prsnog koša, ispuniti njime šupljinice neke porozne kosti u grudima — i samo zaveslati dlanovima. Uspeo se na dvije stepeni­ce, ispružio ruke, otisnuo se nožnim palcima, i zaplovio. Zatim je pokušao s treće stepenice, pa s četvrte, pa postepeno dalje. Poku­šavao je nebrojeno puta, i uvijek je išlo bez teškoće. Kako je to la­ko! Čudo što se ljudi tome nisu dosjetili! A možda baš zato što je tako neslućeno lako? Odlučio je: ovo ću ponoviti, sve na dlaku ovako, čim se probudim. Samo, kad se probudio, bio je zaboravio kako se izvodi onaj mali “grif ’ s plitkim udahom. Slično je i ovo... Pokuša opet ići dvjema stazicama u isti mah, pa trima, ga četir- ma: stvarno ide! Evo, čitava delta je moja! Samo da se ne probu­dim, samo da se ne probudim! Stisnu jače vjeđe — i pođe svim sta­zicama odjednom.

57.

Ima u bolnici jedan mali slijepac. Dječak sa sela, od osam ili de­vet godina kome je oduzela vid eksplozija nekakve praskalice na­činjene od stare ručne bombe zaostale iza rata što su djeca iščepr­kala iz jarka. Kosa mu je tako silno svijetla, slamasta, sva šuštava od sunca, da je čisto šteta što je sam lišen radosti da je vidi.

A prilično je veseo. Tek, u njegovom vječitom, malko nesigur­nom osmijehu ima neka blagost, neka neizvjesnost, neko iščeki­vanje, koji, kad se taj vječiti osmijeh malko zamori, počinju da sli­če... Ali ne, ne, to nije tuga — to značenje ja izvana unosim u taj njegov osmijeh; to je više neko snebivanje, neka sramežljivost od toga što se još nije sasvim privikao na svoje novo stanje. Ovdje u bolnici kažu da je sva sreća što mu se to desilo dok je još tako ma­li. Brže će se priviknuti, vele. Tek što ne kažu: bit će sretan kao da je slijepac od rođenja.

Često čujem tapkanje njegovih malih koračića po hodniku. Tapka za mojom bolničarkom kao kozle koje je izgubilo mater. Čujem ga, a ne vidim ga. I imam dojam kao da sam slijepac ja. Nekoliko puta, ipak, bolničarka ga je dovela k meni u sobu. Sa­mo načas, jer se to ne smije. (Ni to se ne smije! Ništa se u životu

257

ne smije!) U oblačne dane, kad ugledam u vratima onu njegovu okruglu, žutu seljačku glavicu, kao da ugledam jedno malo sun­ce. I ne mogu se oteti dojmu da mu je glava tako svijetla i žuta od silnih količina sunčevih zraka koje je upila u se još od najmla­đih dana. Prosto kao da je bila od samog rođenja neprekidno iz­ložena, dan i noć, zračenju nekog stalnog, nezalaznog sunca. Kao da ga je neki promisao i nasunčao toliko, i nasuo mu glavicu tom sunčanom pljevom, u prizrenju onoga što će doći. A onda — sunce je najedanput oslijepilo.

Upitao sam ga jednom (poslije izvjesne borbe sa samim sobom):— Mali, je li mnogo mračno?A on je zaljuljao ramenom, malko stidljivo:— Kako kad. Nekad jest, nekad i nije. A koji put je crljeno-crlje-

no, mili bože, rekao bih sama vatra!Živo me zanima da li će mu te senzacije svjetala i ognjeva osta­

ti i kasnije, kad odraste, ili su to posljednji trzaji, spontana poig­ravanja vidnog aparata još nesviknutog na nerad. Pitao sam mog doktora, ali mi je odgovorio neodređeno, polovično; on nije speci­jalista. Pitat ću specijalistu kad mi se pruži prilika.

Tapkajući po hodniku ili igrajući se pod prozorima, mali katkad nesvjesno pjevuši. Izvija sasvim tiho, sam za se. Čini mi se da je doista muzikalan.

Dozvao sam ga u sobu, izvukao ispod kreveta kutiju s violinom i položio mu prstiće na žice. Opipavao ih je isprva nesigurno, s onim sljepačkim opreznim nepovjerenjem koje mu je već počelo da izrasta, kao neko novo čulo. Zatim se postepeno osmjelio, šti­pao žice nešto slobodnije i radoznalo slutio bojažljive zvukove, kao da čeka da će mu oni nešto ponjatno kazati. Čini mi se da su se sad, kako je izgubio vid, njegova pažnja i njegovo iščekivanje lepezasto raširili svud uokrug, u slutnji da će mu odnekud i ne­kim drugim načinom progovoriti ono što je zamuklo kad je osli­jepio. Sad dolazi rado k meni i pita me s osmijehom koji se umi­ljava:

— Striko, hoćeš li mi pokazati onu kutiju što pjeva?A ja mu je ne pružim odmah. Malko otežem, da mu poraste že­

lja, i pustim da mu potraje sasvim kratka neizvjesnost. To radim zato da mu bude veće zadovoljstvo kad najzad dobije violinu u ru­ke. Pomišljam, ako obojica ostanemo dulje ovdje u bolnici, i ako

258

on bude imao za to želju, počeo bih ga učiti počecima violine. A nisam sasvim siguran nije li tome nešto doprinijela i moja želja da što češće vidim pored sebe onu svijetlu glavicu punu sunca. Uis­tinu, najviše ga se zaželim u dane kad je ono veliko sunce, gore, zastrto i odsutno.

— Hoćeš li da te učim svirati na ovome, mišo mali? - pitam ga.A on stidljivo ponikne slijepim očima, smiješi se i potvrđuje

glavom, bez riječi. Ali pomišljam da je to možda tek onako, iz djetinje neprilike kako da me odbije. I gotovo sam ljubomoran na pomisao da bi ga što drugo jače zaokupilo i odvuklo od mene.

58.

Nikad se nisam stidio jednostavnosti mojih radosti. Cesto im je uzrok bio upravo ništavan. Pa ipak, to su možda bile one najveće. Ili bar najčišće. Činjenica je da se njih najbolje sjećam, pa makar koliko vremenski daleke bile. Sjećam ih se kudikamo bolje i živ­lje nego nekih stvarnijih uspjeha i izuzetno sretnih ishoda. Uopće, daleko bolje pamtim ugođaje i raspoloženja nego događaje. Da bi se čovjek radovao, da bi se radovao u pravom, čistom smislu te ri­ječi, treba da za jedan časak opet postane dijete. Radost je stvar koju odrasli ne poznaju. Oni tom riječju nazivlju nešto sasvim drugo, sasvim različito. Treba mnogo, mnogo naivnosti za pravu, čistu radost. Prava je radost u stvari bezrazložna. U tom i jest nje­na čudesna ljepota.

Stid od jednostavnosti, od naivnosti, teška je mana. Za čovjeka uopće, a za čovjeka-umjetnika pogotovu. Za ovoga, vjerovatno, najteža od svih. U umjetnosti riječ naivnost ujedno je najveća po­hvala i najveća pokuda. A da li će ona imati jedno ili drugo zna­čenje, to zavisi od još nečeg. To “još nešto”, pak, može da u čovje­ku bude ili ne bude. Treba hrabrosti, mnogo hrabrosti za velike naivne riječi! A ta hrabrost dolazi od nejasnog unutrašnjeg osje­ćanja onog “još nečeg” u nama. Tu je svako nastojanje suvišno: ili nepotrebno ili uzaludno. Ne strahujmo, dakle, od naivnosti: ako već treba da zbog čega strahujemo, strahujmo zbog onog “još ne­čeg” u nama.

I strah od banalnosti težak je nedostatak. Tipičan osjećaj sitnog nevoljnika. U stvari samo jedan, i to najčešći, oblik osjećanja ubo-

259

gosti unutrašnjih sadržaja. Banalnost je smrt umjetnosti. Samo je jedno još gore od nje: namjerna originalnost. Veoma su rijetki umjetnici za koje se može reći: “originalan duh mada je nastojao da to bude!” U umjetnosti ne smije se ništa htjeti biti: treba biti. Ako se nije, zaludu je htjeti. (U umjetnosti uopće ništa ne treba htjeti.) U banalnost lakše upadne onaj koji nije banalan nego onaj koji jest. Nesravnjivo je lakše kretati se po kriteriju banalnosti i nebanalnosti nego pod diktatom unutrašnjih pobuda i raspinja­nja.

Ljudi se zapravo ne boje svoje banalnosti: oni se boje riječi ba­nalnost. Ljudi se uopće najviše boje riječi, golih naziva za stvari. Kao da je dovoljno imenovati stvar njihovim imenom, pa da one smjesta izgube svoju krepost i svoje dostojanstvo. Ime kao da uni- žuje realitete, obezvređuje suštine. Gola riječ, goli naziv, razorni- ji je od bilo koje kritike. A to saznanje šarlatan obilno iskorišću- je: redom odmahuje rukom i pridjeva imena stvarima. I gle: one se odmah presjedaju! Pod udarcima naziva ruše se unutrašnje strukture ljudi, splošnjavaju se životne punoće. Udarcima dlana šarlatani ubijaju istinitost u stvarima kao što se ubijaju muhe. A bezazleni smjesta abjuriraju: napuštaju svoje košuljice kao “što prokazane maske skidaju svoje obrazine”. Mi nosimo u sebi naša istinska lica, naše prisne sadržaje, naše urođene načine osjećanja, iz čitavih nas izrasle vizije svijeta; naše apsurdnosti koje znače na­šu unutrašnju realnost. Nosimo ih prirodno, kao svoju ruku, kao svoju nogu. I zastidimo se našeg identiteta tek onda kad izuste njegovo ime. Tek ime je pokudno. Žena koja se podaje iza grmo­va ne boji se svog života, grbavac ne bježi od svoje iskrivljene hr- ptenjače: on osjeća sebe u grbavcu i grbavca u sebi. Oni prezaju sa­mo da ko za njima ne podvikne: “gle drolje!”, “gle grbavca!” Lju­di strepe od jedne grupe vokala i konzonanata.

Ima jedan pouzdan znamen po kome se prepoznaje banalan duh: strah od banalnosti. Prva samosvojnost niče nesvjesna sebe; a kad se spozna, sva ustrepti pred samom sobom. Kao i spozna- nje svake osebujnosti u nama, ona rađa čudnu nesigurnost. Raz­vojni putevi velikih majstora muzike puni su pouke. One što se površno nazivlje njihovim sporim pronalaženjem sebe i tegobnim oslobađanjem od tradicionalnih stega, tek je nesvjesno prezanje pred vlastitom izvornošću i kasno iznalaženje hrabrosti da budu

260

ono što jesu. Koji se autentični stvaralac nad provalom svoje sa­mosvojnosti nije upitao: je li ovo nepoznato i čudno u meni jedno preimućstvo ili deformitet? kvalitet ili odsustvo drugog nekog kvaliteta? nesmisao i gluhoća za formu ili muke oko stvaranja je­dne nove forme? Istinski se umjetnik boji svoje smionosti. Treba biti na oprezu prema onima koji istrčavaju naprijed noseći tran­sparent svoje originalnosti. Otkriće vlastite originalnosti daleko je teži posao nego što to plitkovi zamišljaju, a put do svoje ličnosti kudikamo duži i krivudaviji!

Dalje, ljudi se plaše, strahovito plaše osjećanja. Njima su rekli da je osjećanje jedna zastarjela stvar, stvar koja pripada jednom minulom naivnom vremenu — i oni su odmah prestali osjećati. Sposobnost osjećanja jedna je zanemarena ljudska sposobnost. Današnji je čovjek na putu da sasvim zaboravi osjećati. Pri susre­tu i s nekim krupnijim primjercima ljudske vrste desi se da ostaje­mo zgranuti nad kržljavošću, nad uprav neandertalskom nerazvi- jenošću njihovih osjećanja. I biva nam nepojmljiv taj tragički ne­srazmjer u njihovoj ličnosti. Gledamo ih s grozom, kao prirodne nakaze, kao nemani. Kao ljudoždere. Zar iz zvijeri preći ravno u robota, preskočivši međustepen čovjek? Sposobnost za velike os­jećaje među ljudima još je rjeđa od sposobnosti za bilo što drugo veliko. Mali osjećaji ne znače manju količinu velikih osjećaja. Si­ćušna ljubav nije umanjena slika velike ljubavi, mala patnja nije minijatura prometejske patnje. To su duboko i suštinski različite stvari. Veliki je osjećaj jedna čest vasione u našoj grudi. Ne valja se prepadati nagonskog neprijateljstva i tuđosti koje veliki osjeća­ji pobuđuju prema nama u srcima sitnih ljudi. Veliki su osjećaji je­dan oblik borbe protiv smrti, krhki mostovi između konačnog i beskonačnoga što presvođuju bezdane mraka. Ko je mogao izmi­sliti tu vulgarnu glupost da su veliki osjećaji prćija datih historij­skih doba i da s prelaskom tih doba i oni prelaze i iščezavaju? Lju­di su samo prenebregnuli moć osjećaja, ljudi su samo pustili da u njima zakržlja sposobnost osjećanja. Zato će se morati što prije pristupiti njihovoj obnovi. Treba da ljudi ponovo nauče osjećati, osjećati zalažući u to čitavo svoje biće. Treba da kroz čovječanstvo prohodaju novi joge koji će ih ponovo naučiti toj zaboravljenoj vještini.

261

59.

Pročitao sam dugo pismo koje sam pisao nekoliko posljednjih dana. Borio sam se dok sam se riješio da ga napišem. Sad se borim da ga ne pošaljem.

Dobro što je napisano! Da ga nisam napisao, stalno bi me op­sjedalo to iskušenje. Zadržat ću ga dan dva: treba pružiti sebi ma­lu odgodu, dok naiđe trenutak odlučnosti, koji kasnije obavezu­je; dalje ide samo od sebe, kao nizbrdo. Stvar tehnike u ophođe­nju sa sobom: želimo li odoljeti napasti, moramo je u sebi doživ­jeti do konca, sa svim onim što iz nje sljeduje. Prokušan recept.

Slučajnost? Ili lažna slučajnost — izlika da bi zazivanje koje nije­mo vapi u nama moglo da uzme vid odaziva na neki vanjski iza­zov. Možda.

Od jednoga glasa koji je promaknuo hodnikom sav sam pretr- nuo. Dobro poznat glas dobro poznate osobe! Visoki, malko oštri glas, direktan kao sječivo, nikad omekšan nedoumicom, nikad sor- diniran koprenom zamišljene odsutnosti. Glas sa stalnom nape- tošću savijene ocjelne opruge. A odmah iza glasa izrasla je visoka, tamnoputa pojava žene širom otvorenih i mirno prodornih očiju kao one dvije beskraja žedne luknje na pramcima jedrenjaka. Sta­jao sam iza vrata i susprezao dah. Liznula je nada u neočekivan, nevjerovatan, gotovo nemoguć posjet. Glas je promakao dalje.

Ali se kasnije opet javio, i svu noć se razlijegao mojim polu- snom. I gle, obaršunjen tamom, obrubljen nestvarnošću, izgubio je nešto od svoje napetosti i svog hladnog sjaja, i zazvučao mi prisniji nego ikad!

Hladnoća, hladna priroda. Tako se to obično kaže, ne tražeći mnogo pravu riječ. No to ne pogađa suštinu. Ima u takvim bići­ma i prepuštanja, i mekoće, i samoprijegora, pa i prave, istinske dobrote. Ne one bescjene dobrote iz navike, iz indolencije, od su- viška vlastite sreće. Nego one ozbiljnije dobrote, koju ne bih znao nazvati drukčije nego tako: istinskom dobrotom. Samo, sva svoj­stva u takvim osobama imaju svoj stalni, uvijek isti vodostaj. A ta stalnost ponekad porađa osjećaj izvjesne automatičnosti, meha­ničkog fakta bez vlastite volje i zasluge, koji, zbog toga, djeluje kao doduše istinit ali više-manje ravnodušan podatak. U tim du­šama kao da nema plime i oseke: one ne dišu. Mrtvo more.

262

Kod nje nije bilo zaborava, prepuštanja bez vremena, zapada­nja u mrtvu bezdjelatnost. Ili tačnije, bivalo je i toga. Ali zaborav nije bio zaborav, prepuštanje nije bilo prepuštanje na milost i ne­milost vremenu. A bezdjelatnost je bila bezdjelatnost, ali se zvala odmor. Nije to bilo svođenje vlastitog bića na puko unutrašnje gamizanje, na onaj spontani dušin mravinjak.

Predanost takvih osoba potpuna je i bezuslovna. Ne neki pre- lazni zanos, izljev vazdušaste ekspanzivnosti, pjenušava igra emo­cije. One daju sebe bez ostatka, svjesne što i koliko daju. Daju voljno i riješeno. Kod njih nema naknadnog žaljenja i posthum- nih prigovora. One su slične gavanu koji će spremno razdriješiti kesu i dati koliko zatražiš, ali koji nikad neće zagrabiti šakom na­sumce pa dati onako nebrojeno. Ne. Koliko god želiš, ali izbroje­no tačno na paru.

Bila je solidna pijanistica. U to doba moje je srozavanje već obi­lježilo prilično nizak stepen. Vjerovala je, s onom slijepom upor­nošću s kojom vjeruju žene, i koja toj vjeri i podaje djelotvornu snagu, da će ustrajnošću i strpljenjem uspjeti da me opet izvuče nešto naviše. Možda je, za neko vrijeme, u tom i uspijevala. Ener­gično je uzela u svoje ruke prepisku s agentima, s poslovnicama, organiziranje turneja, spremanje programa i ostale praktične bri­ge i zanoveti. I pri tome je, zatomljujući svoju dosta izraženu am­biciju, vodila mnogo više računa o meni nego o sebi samoj, i uvi­jek se rješavala za onu alternativu koja je pružala za mene povolj­nije izglede. To je bila njena nesebična i rado prinošena žrtva. A kad sam (zbog jedne svoje “mladenačke neopreznosti”) pao u krevet i preležao cijelu zimu, spremno se prometnula iz menagera u bolničarku i čitavo vrijeme provela uz moju bolesničku postelju.

Ali tuđa žrtva postaje ponekad teška. (Kažem ponekad, jer u drugim slučajevima pretendiramo naprotiv da nam se ona prinosi na tasu, s malim kniksom.) Stvar je već prelazila u onaj stadij kad se počinje javljati pomisao: od svih tipova žene, najgori je žena- dobrotvor! (Jednom sam joj, štoviše, u šali to i rekao.) Osim toga, bile su protekle dvije godine. A dvije godine, izgleda, bile su i ina­če moj maksimalni rok.

Počelo je sa šalom. Najprije bockanjem na mjestu na kome je bila najosjetljivija, šalama na račun klavira, klavira kao instru­menta. Sve faze u tom procesu postepenog otuđivanja i razmimo-

263

ilaženja, s doziranim porastom gorčine i žučljivosti, odigrale su sena temi klavira, s metodičnošću koja je, naknadno, i mene samog iznenadila čitavim aspektom jednog svjesnog i programskog po­stupka. Kakvi li se sve resantimani, i iz kakvih skrivenih izvora, (i s kakvom preciznošću virtuoza na jednoj žici) nisu izredali na toj bezazlenoj temi.

Znao sam zapasti, u refleksiju:— Koliko samo ljudi žrtvuju za klavir! Dresiraju se od malih no­

gu, dan na dan, kao u kineskim nanulama. Kad bi se pobrojali sa­tovi provedeni za klavirom, zacijelo bi se, do zrelih godina, naku­pilo nekoliko stoljeća!... Šteta! Uz polovicu tog vremena i truda, čovjek bi mogao postati fakir ili joga!

— Tako je kod svakog instrumenta, ako se misli nešto postići, — odgovarala je Erna mirno, ne prekidajući etudu.

— Ne baš sasvim tako! Kod drugog instrumenta, čovjek dok svira ne prestaje da živi, ne prestaje da bude on. To mu se vrijeme ne odračunava od života. Ovo je, naprotiv, žrtva za mehanizam, za čekiće. Dabome, pomalo i za prste. Dakle ipak na neki način, bar indirektno, žrtva za sebe.

Uzalud sam čekao repliku. Etuda je tekla dalje.— Za mene, mehanički besprijekorni klavir naših dana označa­

va u muzičkoj praksi otprilike onaj prelom koji je u ekonomiji obilježen početkom industrijske proizvodnje. Taj meblštik asoci­jativno povezujem sve više sa drvodjelskim umijećem iz čijih je ruku potekao, a sve manje s muzičkim, čijim bi svrhama, navod­no, imao da služi. Kao da su tu bitni čekići, savršen mehanizam čekića, njihova odlično koordinirana saradnja s mehanizmom ti­paka. A žice su već nešto sporedno. Zvukovi koje one daju pred­stavljaju nuzproizvod, kao šum kod motorkotača, kao dim kod željeznice. Još korak dalje, i bešumni klavir značit će ono što u sa­obraćaju znači električna željeznica.

Ona je šutjela. A čekići su i dalje uzorno funkcionirali. Hujao napolju južnjak i pljuštala kiša, sjalo saharsko sunce, sipila lon­donska magla, čekići su radili bez zatajenja: osigurači su bili čvrsti i pouzdani, svi vanjski uticaji brižljivo eliminirani, mehanizam stavljen u stanje zajamčene neinfluensiranosti. Ništa spolja nije moglo da upliviše na savršeno podešenu konfiinkciju prsti-tipke- čekići.

264

U susjedstvu smo imali djevojčicu od desetak godina koju je Er- na poučavala. Za nju je pokazivala neobičnu nježnost. Pomišljao sam da se u tome ispoljava nezadovoljeno materinstvo. Djevojči­ca je vježbala i vježbala, i do neke tačke vježba je tekla sve bolje. Vježbala je dalje, do one druge tačke kad počinje ići sve lošije. Pa je tjerala još dalje, do one treće tačke kad se prsti počnu zaplitati i pogrešno grabiti, i kad dijete tanjih živaca zapadne u plač i hi­sterično lupanje po tipkama.

— Siroto dijete! U civiliziranim zemljama već je davno zabranjen dječji rad po tvornicama. Kad će se ta humana mjera protegnuti i na područje klavira?

Bez odgovora.— Ali nadajmo se da će tehnički napredak i to riješiti! U skoroj

budućnosti, čuvene fabrike klavira liferovat će, na zahtjev, uz kla­vir i odgovarajućeg klaviristu. Nešto kao gudalo za klavir, prilo­ženo u istom sanduku. Kod Pleyeta, kod Steinwaya moći će se naručiti koncertni klavir s pripadajućim pijanistom. Komplet. Garnitura. Njemački će se to vjerovatno zvati Klavier mit beiliegen- dem Klaviermeister. Francuski, valjda, Piano gami. A talijanski co- mmis zalizane frizure kod narudžbine će upitati samo: con o senza, signore?...

(A zašto? Zašto sve to? Kasnije sam pokušavao da to objasnim potrebom za onom “slobodom” koja se sastoji ni od čega i niče­mu ne vodi, ali koja zato nije manje stvarna i imperativna potre­ba. Čitavog sam se vijeka od nečega “oslobađao”! Život mi nije bio drugo nego niz susljednih “oslobođenja”. Odbacivao sam od sebe sve, svlačio se do gole kože, kao brodolomac pred skok u va­love. Vjerovao sam da tako postajem cjelokupniji; više svoj, više ja. Ostavljao sam nasušne oslonce, napuštao dragocjene izvore okrep- ljenja, a sve zbog one male neslobode kojom su me sputavali. Na epidermi ličnosti osjećao sam kao vežanj čak i tako nježne dodire da ni sam nisam znao jesu li oni milovanje ili sputavanje. Kad su svi mostovi bili spaljeni, pitao sam se: što si time postigao? Usa- mio si se, ogolio do kosti, stvorio oko sebe pojas pustoši. Lišio si se svega, pa najzad i sebe sama - osakaćena i nepotpuna bez sve­ga onoga što te integrira i objašnjava. Drugi imaju bar svoje lan­ce. Ti nemaš ni to.)

Nisu izostale ni varijacije na temu žrtva.

265

- Žrtva! Umjetnost i žrtva. Vječiti binom, u njegovim besko­načnim odnosima i omjerima. Žrtva i umjetnost. Žrtva umjetno­sti. Umjetnost žrtve. A žrtva za instrumenat bez sumnje predstav­lja najviši stepen žrtve za koji je sposoban ljudski stvor. Ta molim te, zar bi iko od nas bio spreman da za čovjeka prinese onoliku žr­tvu koliku prinosi za instrumenat!

- To nije baš sasvim tačno, - odvratila bi Erna sigurnim gla­som.

Došlo bi mi najednom da se nasmijem, da rastjeram rukom, da joj zadignem kosu na potiljku, da je poljubim u vrat. Ali se ne bih nasmijao, ne bih rastjerao rukom, ne bih joj zadigao kosu na po­tiljku. Mjesto toga, nastavio bih:

- Uostalom možda imaš pravo. Ta je žrtva nužna... Dakako, to važi samo za prave, istinske umjetnike. To jest za one koji misle nešto postići. Za one druge, za diletante, za propalice, drukčije stoji stvar.

Čekao sam jednu njenu riječ. Ona je već davno prekinula vje­žbanje i šutke gledala kroz prozor. A što sam zapravo čekao? Valj­da neko izvinjenje?

- Pa ipak, možda se isplati biti diletant! Kad je čovjek diletant, bogodani autodidakt, boem-naturščik, ima iluziju da je Orfej. On ne zna za zanatski gorka usta okorjelih pušača. A ako je, kojom srećom, k tome pustolov-vjetrogonja, makar i stoga što mu to donosi kraj iz koga je potekao, može mu se desiti da i sam podleg­ne svojoj opsjeni... Erna, poznaš li ti slasti Orfejske iluzije?

-Ti si rođeni glumac!- Imaš pravo, pogriješio sam branšu. Ali sad je nažalost kasno.

Treba preći na drugu struku prije nego smo skrahirali u prvoj. Ta­ko čine mudri.

- Rekla sam glumac zato što glumac daje direktno sebe, bez posredstva instrumenta.

- Jest, on je sam svoj instrumenat. Svira po sebi, po strunama svog vlastitog organizma, kao po cellu... Taj sam!...

- Ti vrlo dobro znaš da nisam tako mislila.Trudio sam se da sačuvam superioran ton, ali sam padao sve ni­

že, i u tome itekako spoznavao zanatski gorka usta.- Erna, — govorio sam joj na koncu pastoznim očinskim barito­

nom, - ja se samo pitam što je to što tebe veže uza me? Sve je to

266

jedna tvoja autoiluzija, koja nema stvarnijeg oslonca u realnosti. Drago dijete, to nisam ja, to je fantom, plod tvoje uobrazilje! Raz­motrimo stvar trijezno i bez afekta. Sto ja tebi pružam? Cime uz­vraćam sve ono što ti za mene činiš? I kakva je moja situacija? Je­dan čovjek na izmaku, koji se hvata za skut nekog mlađeg, ku- ražnijeg, za život sposobnijeg, da ga izvlači iz plićaka kao remor- ker! Sjećaš li se onog renesansnog Messer Lodovica s nezacjeljivim ranama pod zlatotkanim brokatom koji je svakog jutra stavljao na rastočena tkiva još tople komade tek zaklane košute, ne bi li se gangrena privoljela svježijem, mlađem mesu? To isto radimo svi, u nekim godinama. Svi smo mi pomalo Messer Lodovici... A osim toga, mi smo tako različiti, Erna! Različitih ukusa, sklono­sti, temperamenata, životnih stavova. Mi se tako slabo razumije­mo, Erna!... A što je najglavnije, sve je ovo na tvoju očitu štetu. Eto vidiš i sama!... Ne razumijem što te drži vezanu uza me!...

- Nekad si razumijevao. Nekad nisi govorio da je to autoiluzi­ja, niti si definirao ljubav kao “omjer psihičkih snaga između dva­ju pripadnika suprotnih spolova”. Objašnjavao si, zaneseno kao gimnazista, da je ljubav spoj dviju u svemiru rasturenih pola koje se međusobno traže. I vrelina zanosa oduzimala je svaku banal­nost tvojim riječima. Govorio si: ono zbog čega se u nekoga za­ljubljujemo nisu njegova svojstva, kvalitete, atributi, već njegov identitet, goli identitet, naprosto fakat što je on baš on, što je ona baš ona. I sva moguća svojstva i odlike ne bi mogle učiniti da se u nekoga zaljubimo, kao što ni oduzimanjem tih svojstava i odlika ne bismo mogli postići da ljubav prestane. Pričao si o Certopha- novu koji je pronašao ukradenog konja, pa kad se uvjerio da to nije njegov Malek Adel, opet je zapao u očajanje. Kako to tek ne bi važilo, pitao si, u pogledu ljudskih bića? Kad bi Zeus pretvo­rio Tizbu u zrno prosa, to ne bi izmijenilo ništa: Piram bi ostao zaljubljen u to zrno prosa. Tako si onda govorio. Onda nisi po­stavljao pitanje na čiju je to štetu, onda nisu bile važne razlike ukusa, temperamenata, stavova. Sad govoriš kao sasvim drugi čovjek. Cisto te ne prepoznajem. Sve mi je ovo odjednom potpu­no nejasno!...

Meni je, naprotiv bilo i previše jasno: ono se zvalo “biti zaljub­ljen”, a ovo “ne biti zaljubljen”. Ali žene, inače toliko tankoćutne i pronicave, nikako da shvate tu prostu i jednostavnu stvar dok

267

im se tako otvoreno i četvrtasto ne kaže. A ja sam katkad nalazio snage da priznam i mnogo teže stvari, pa i takve koje se ne pri- znavaju bez crvenila, ali nikad nisam našao snage da izgovorim tu kratku rečenicu: draga, ljubav je prošla! (Sto me nije nimalo spre­čavalo da im to isto, “dadem razumjeti” na kudikamo nedostojni- ji način.)

- Fakat je, Erna, da ti od ove naše zajednice imaš samo jada i štete. A što ranije o tome nisam vodio računa, samo povećava moju krivicu, ali ne oduzima ništa od istinitosti tog fakta. Ti se žrtvuješ za mene. Ti grešno odnemaruješ svoj talenat, ti iznevjera- vaŠ svoj unutrašnji poziv, sam smisao i cilj svog života. A če­mu?... Tvoja će putanja, Erna, u to ni časka ne sumnjam, odlučno krenuti naviše čim se otarasiš ovog utega koji ti se prikačio o sku­te...

I tako dalje i tako dalje, kao što već biva u takvim prigodama.Plakala je. Tvrdo, nevjesto, neženski — imao sam osjećaj da joj

je to prvi put u životu što plače.I najzad smo se rastali: ja sam bio sit njenog dobročinstva, a ona

moje zahvalnosti.Eto, i takvi smo.

60.

Pri redovnom jutarnjem obilasku, mladi me doktor ovlašno pregledao, držao mi neko vrijeme puls među prstima, ali tako kao da misli na nešto sasvim drugo, i najzad rekao:

— Dobro je, dosta dobro. Možemo biti zadovoljni. Ipak, poku­šat ćemo još nešto. Od sutra ćemo početi s jednim novim medika­mentom.

— Dobijam utisak, doktore, da idemo postupkom per elimina- tionem - našalio sam se.

— Tako vam je uvijek pomalo u modernoj medicini, sa sve novi­jim sredstvima.

Zadržao se kod mene u razgovoru.— Kod vas, kao i kod svih pacijenata-intelektualaca, u jednom

je pogledu lakše a u drugom teže.— Vjerujem. Kod onih jednostavnijih, koji manje razmišljaju, ka­

žu da sva sredstva efikasnije djeluju, od aspirina pa do sugestije.

268

— Vi se, naravno, šalite. A ipak ima nešto u tome. Kad pacijent mnogo razmišlja, kad je, povrh toga, hipersenzibilan, tad je u mnogom pogledu teže.

Razvila se mala diskusija, prijatna, polušaljiva.— Vi, intelektualci, umjetnici i ljudi te vrste, često komplicirate

vaše stanje nekim vašim subjektivnim svjesnim i podsvjesnim momentima. Vi uopće komplicirate život. Vi doživljujete život nekako rekao bih...

— ... literarno, zar ne?— Da, možda je to pravi izraz.— Sto se tu može, moj doktore! Razne prirode na razne načine

doživljuju život. Pitanje je samo u tome koliko ga iskreno, koliko ga prisno one tim svojim načinom doživljuju. Vjevericu boli njen kosmati rep kad ga pričepe jednako kao i puha njegov glatki, a riba diše svojim škrgama ne manje uvjerljivo nego sisavac svojim plućima. Vjerovatno su razni načini osjećanja postojali i prije ne­go su ljudi izmislili nazive za njih. Pa tako se jednom od tih nači­na, ako baš hoćete, može nadjenuti i ime literarnoga. I što onda? Ako je to stvar naše prirode, naše intimne strukture, ako je naime to doista jedan način osjećanja, jedan način doživljavanja svijeta, a ne puka poza, što to znači? Dakako, neko kome je moj način doživljavanja tuđ, može da ga nazove “nestvarnim”, ili čak “laž­nim”. Ali isto tako i ja njegov način doživljavanja mogu da nazo­vem kakvim drugim, još pokudnijim imenom. Jedan način osje­ćanja vrijedi više-manje koliko i drugi, i svi oni imaju jednak po­ložaj i ravna prava pred licem života. I nabacivanje riječju “lažno” očevidno nema nikakva smisla. A kad se ljudi sa suvljim čuvstvo­vanjem i oskudnijom fantazijom nabacuju tom riječju, pozivajući se na svoje tobože “dublje”, “unutrašnjije” osjećanje i na svoje “su­zdržanije ispoljavanje” tog osjećanja, pobuđuju u nama opravda­nu sumnju: troglodit je, bez dvojbe, svom unutrašnjem životu da­vao još “suzdržanijeg” izraza; a stolica, na primjer, još suzdržani­jeg. Znači li to da troglodit i stolica osjećaju jednako kao mi, sa­mo što manje vidno to ispoljavaju?

— Ne to, ali fakat je da na objektivno iste poticaje izvana razni subjekti raznoliko reagiraju. Dovoljno vam je pogledati kod zu­bara: na objektivno jednaku povredu razni ljudi nejednako glasno jauču.

269

— Ali kad razni ljudi u zubobolji nejednako glasno jauču, mi ne možemo biti sasvim sigurni biva li to stoga što oni “različito jako reagiraju” ili stoga što su njihove zubobolje različito jake. Uosta­lom, kako se može zamisliti ta “objektivna jakost zubobolje” bez obzira na osjetljivost onoga koji od nje trpi? I kakva je logika u tome da tuđe reagiranje na zubobolju mjerimo našom osjetljivo- šću, našim osjećajnim aparatom, dok, naprotiv, samu zubobolju on doživljava svojom osjetljivošću, svojim osjećajnim aparatom? Ne znači li to krojiti drugom kapu prema svojoj glavi?

— Ali uprav vi, relativiste, “subjektivni mislioci”, krojite za sva­koga kapu prema vašoj glavi.

— Nipošto! U tu pogrešku redovno upadaju baš oni "objek- tiviste”, oni s “unutrašnjim doživljavanjima” i “suzdržanim ispo- Ijavanjem”. Oni drugi, “nesuzdržani”, i previše ambiciozni da bi svakome priznavali svoju mjeru osjetljivosti, sasvim su daleko od toga grijeha. Ali zar sve to ne rađa sumnju da baš oni prvi zvecka­ju u džepu dukatima koje nemaju, da žele prikazati kao da osjeća­ju više nego što su stvarno sposobni da osjete? I nije li radije tu umjesna prilika da dođe do upotrebe onaj izraz “lažno”? Jeste li, doktore, baš tako sigurni da ljudi s takozvanim “literarnim nači­nom doživljavanja” nose u sebi manje dramatičan osjećaj života, manje tragičnu viziju svijeta? Ta od koga i potječe taj dramatski osjećaj i te tragičke vizije ako ne baš od njih! Zar možda od onih šutljivih? Zar od onih koji kažu: “ja znam ali neću da kažem”, “ja nosim u sebi simfonije, ali neću da ih ispjevam”? A ipak, sve sim­fonije koje imamo dobili smo baš od onih koji su htjeli da ih ispje­vaju, a ne od onih koji su ih ljubomorno sačuvali in pectorel

— Ali izražavati se može i nešto što se ne osjeća. Može se i hini­ti, može se i glumiti.

— Nesumnjivo. Izražavanje može da bude i lažno. Riječi podno­se i to da se pomoću njih izrazi nešto što se ne osjeća. Sasvim pri­rodno: tek postojanje jednog dobra daje mogućnost da se ono iz­gubi, a tek s ustanovom novca rađa se mogućnost njegovog kri­votvorenja. Tako je i tu: čim su nastala sredstva izražavanja, rodi­la se i mogućnost lažnog izražavanja. Ali, u dilemi između čovje­ka koji “iskazuje a možda ne osjeća” i čovjeka koji “ne iskazuje a možda osjeća”, nije li, do daljeg, razumnije makar nešto više vjere pokloniti onome prvome: on je bar nešto pokazao, bar nešto istu­

270

rio na sunce, dok onaj nemušti pretendira da mu se vjeruje baš sa­svim na kredit.

- Priznat ćete ipak da se ta “moć izražavanja” mnogo zloupo­trebljava.

— Svakako. Dok ljudi nisu imali dar govora, izgleda da je sve bi­lo u redu. A kad su ga dobili — eto ispada da je to bilo na štetu onih koji umiju da govore, ne na štetu onih koji su i dalje ostali beslo- vesni: jer oni, zato, “dublje”, “proćućenije”, “istiniđje” doživljavaju. I tako, kao da je iznalaskom govora čitava stvar poljuljana, kao da je čitava rabota postala pomalo sumnjiva. Po mišljenju šutljivih, dok su stvari živjele neizražene, ukočene u nekakvom svome nije­mom, nikome saopćenom i nikome povjerenom, nespoznatljivom postojanju, nije se moglo dvojiti o istinitosti njihovih saopćavanja, jer tih saopćavanja nije ni bilo. Prije mnogo milenija bog Atum stvarao je svijet tako da je pojedine stvari i bića imenovao. Tek time one su se izdvajale iz krila bezmjernog Ništa, prekoračivale granicu između postojanja i nepostojanja, stupale u svijet stvarnosti. Ali ne! Čini se da je taj dar izricanja, kojim se stvari izdvajaju iz krila ni- štavila i privode u krug postojanja, bio nedaća. Uništimo, dakle, Ver- bum\ Jer tek je on dao mogućnost za krivotvorenje, za laž. Vrhov­na mudrost života, prema tome, leži valjda u šutnji, istina, valjda, leži u beslovesnosti. A takozvani “dar govora” bio je u stvari danaj- ski dar. A ne bi li se, nasuprot vašoj tvrdnji: “izraziti se da i ono što uistinu ne postoji”, mogla, u ime Atuma, postaviti uprav oprečna tvrdnja: “sadržaji postaju i dalje postoje onim časom i od onog časa kad su izraženi?” Neizraženi sadržaji ne postoje!

Doktor se nasmijao ustajući.— Iz svega ovoga vidim jedno: da je vama bolje. Za to mi svje­

doči vaš polemički žar...- ... koji je svakako izraz “povišenog životnog tonusa”. Ako je

tako, neka bude! Niko zadovoljniji od mene. Rado ću vjerovati tom boljitku, smjerno kao seljak, čak i ne pitajući je li to djelo as­pirina ili djelo sugestije.

61.

Loše sam proveo noć. U dubini već gotovo zacijeljene rane počelo je da radi. Očevidno se opet gnoji. Mislim da imam nešto ognjice.

271

Sve to već dobro poznam! Najprije mali nemir, malo uzbuđe­nje. Nelagodnost u vlastitoj koži, žudnja da se iziđe iz sebe, ne­kud napolje, kao mjesečar. No to je samo u početku, dok tempe­ratura ne poraste. A kasnije, kad se čovjek zaveže u nju, tad je već dobro! Euforično vozikanje gore dolje po toboganu temperature, s čas dubljim čas plićim zanošenjem, i ona prilično ugodna prepu- štenost, ono dragovoljno prelaženje u ulogu objekta — neka brigu vode drugi! Ima u tome nešto što godi, kao skidanje odjeće u sparni dan, kao prenošenje odgovornosti.

Eto, kratko je trajao “povišen tonus” kome se onako vedro obradovao moj mladi doktor.

U besanici, mentalno sam listao moj lični kalendar, moj godov- nik. Uskoro će biti obljetnica Majine smrti.

Stari znanac, porodična bolest! Pitoma zmija pokućarka. Ljup­ka, skladna bolest. Gotovo osoba iz porodice. Kao neka obazriva bakica ili obudovjela tetka što živi s nama, tiha, diskretna kao sje­na, a ima smisla za muziku i nježan dodir ruke, pa se najradije ba­vi djecom. Mila, elegična, staromodna bolest. Tihi glin-glin sta­rinske kutije s menuetom. Ona leluja tanane djetinje snove kao žetvu na mjesečini. Odiše diskretnim mirisom lavendule iz komo­de u kojoj se čuva bakina krinolina. Prolazi našim životom slična baroknoj kočiji s kotačima poput vodeničkih točkova i s perima vitkim kao Dijanin luk što promiče kroz ladanjski pejzaž arkad- skih lugova, uz pastoralni zvuk postiljonova roga.

Poigramo se s njom u mladosti, koketiramo s njom. Ona nam je fiziološki dokaz naše suptilnosti. A usto i dobar saveznik u bor­bi protiv starijih. Mnogo nam ona valja pred njima, mnogo nam pomaže u toj borbi. Mi nemamo baš nikakva smisla za poslovni život, mi nemamo baš nikakve ljubavi za brodarstvo, za agenciju, za utovare i istovare, za lađe i parobrode, za police i connaissement-e. Ne, to nije za nas. Mi nismo rođeni za to, pa gotovo! Naprotiv, muzika, umjetnost. To da! Ili naprosto nostalgija; neodređena no­stalgija, nostalgija prema neizvjesnom, sveopća nostalgija. Bes­ciljna nostalgija što iznurava i tanji krv poput neke duševne leu­kemije. A ako smo malo krupniji format, čak Weltschmerz. Eto, to je naše!

A djed-energumen samo bulji ponešto zakrvavljene oči i othu- kuje iz provelih, opuštenih obraza: čovjek ne shvaća. Prosto ne

272

shvaća. Pa da! Mi se ne razumijemo, mi smo dva svijeta! Vi ste či­tavi ogrezli u konkretnome, u praktičnome, u materijalnome. Ži­vite u tome kao crv u masnoći sira. Za vas ne postoji drugo nego to. A za mene, naprotiv, baš to ne postoji! Ukratko, vi mene uop­će ne možete da shvatite! - A on bulji i bulji oči, pod lalokom mu poigrava mala žilica iz koje se svakog časa očekuje da prasne kap — i ne shvaća. Čovjek faktično ne shvaća! Pomišlja na starijeg sina, s plavom vitičastom kosom i s bradom a la Maksimilijan, što se u svojoj kožnatoj vreći možda još biba na dnu Indijskog Oceana. Pomišlja i na onog drugog, mlađeg, prenježna još od kolijevke, prisjeća se kako se prije ritualnog iznošenja djetinjih kolica u šet­nju vješala van prozora svilena maramica da se po njenim lakim lepršajima provjeri ne ćarlija li napolju nevidljiv dašak pogubnog vjetra koji bi naudio nedonoščetu. Bulji i bulji oči, pa najzad pri- giba još snažnu staračku šiju - i pristaje. Te tako, uz pomoć milog saveznika, sretnim otkrićem male unutrašnje ranice ili nenada­nim iskašljanjem krvave niti, eto nam je omogućeno da još u mla- dačkim godinama, van svakog plana i očekivanja, klisnemo iz na­ših malomještanskih tuga i tjeskoba i po prvi put pružimo radoz­nali nosić u svijet. A tamo - čistota snjegova od kojih žare oči, Al­pe, velike vjekovite bijele tišine u dolinama. Egzotična beskrvna poznanstva. (Ona je, dakako, starija od nas, i jako, jako bolesna. Veza je, razumije se, platonska, na sasvim transcendentalnoj ba­zi.) Beskrajne sanjarije u ležaljci. Sutoni na terasi. Ugodno-bolna razdragana pisma drugu iz školske klupe, miloj djevojci koja na­večer odvodi iz naslonjača na lijeganje sestrinu hidrocefalnu lube­nicu sa žućkastim kovrčama, pošto se dovoljno nasunčala mjese­čine. A pokoja razglednica i onom drugu iz posljednjih klupa što nam je ispod ruke doturao matematičku zadaću, i dobroćudnom Glavonji, koji gazi u golemim cokulama i prekrojenom odijelu od debela mornarskog sukna. Mila bolest, plemenita bolest. Savez­nička bolest.

Ali onda, poslije mnogo godina, kad smo se i sami svemu tome već odavna nasmijali, i kad je, zato, bilo sasvim izlišno, pa čak i nimalo fair da se sama sveti, ona nas odjednom lupi po glavi. I to uprav u čas kad se najmanje nadamo. I pogodi nas uprav ondje gdje bismo najmanje željeli. Dođe, i odjednom zatraži svoje. I, eto, i njoj treba platiti odgovarajuće stalije i kontrastalije.

273

Kod Maje, bolest se pojavila odjednom, s uznemirujućim zna­kovima. Odmah sam prekinuo njene studije klavira, ostavio kraju druge obaveze i pohitao da joj potražim lijeka. Rasprodao sam os­tatke porodičnog nakita. (Tad sam se uvjerio koliko na burzi ne­volje vrijedi taj ljubomorno čuvani i kroz oskudice prenošeni “po­rodični nakit”, za kojim se tokom pokoljenja nalijepila tolika afektivna vrijednost!) Po sanatorijima i klimatskim mjestima pro­veli smo zajedno sve do njene smrti.

Nagli nastup bolesti duboko ju je uzbudio. Ali se u sanatoriju uskoro stala smirivati. Praznina dana, mršavost zbivanja, jedno­ličnost režima ubrzo ukrote bolesnikov nemir, omore njegovu pr­vu razigranost. Zapodjene se ona poznata beznadna igra uzajam­nog zaskakanja i varakanja između strpljenja, bolesti i vremena. Obična stara priča! Liječenje i bolest otimlju se o svaku krpicu vremena; a bolesnik ne zna da li ono radi za jedno ili za drugo. I u tome protječu, spočetka sporo, sasvim sporo, dani. Bolesnikov nemir još nije sasvim savladan; on svakim svojim činom, svakim satom ustreptalog mirovanja, svakim skrušeno progutanim zalo- gajem hrane pretendira da kupi po mrvicu zdravlja. A s vremena na vrijeme podilazi ga bojazan da njegova unutrašnja ustreptalost troši više nego što to izmarajuće mirovanje i to bez volje gutano jelo nadoknađuju. Sa zaprepaštenjem ugleda da je za tog prvog razdoblja, i pored mirovanja i zdušnog nastojanja, nešto izgubio na težini. No uskoro se smiruje: težina pomalo raste. Sad se spri­jateljio s leškarenjem; uzbuđenost i nemir prometnuli su se u li­jenost i naviku. Pri zakopčavanju odjeće sa zadovoljstvom konsta­tira svoju bijelu, dijetetsku nabuhlost. Sad ne promiču više dani nego sedmice. A još nešto kasnije, mjeseci. Bolesnik se nada da ti mjeseci protječu u prilog ozdravljenju, ne u prilog bolesti. I u toj neizvjesnosti ide se prema nekom ishodu.

Ali u Majinom slučaju neizvjesnost nije dugo trajala. Od samog početka imao sam jasan osjećaj da je stvar izuzetno teška i da će joj tok biti neobično brz. A nije prošlo mnogo vremena dok sam zapazio da je Maja i sama postala više-manje svjesna toga. Osta­la je zasjenjena nekom ozbiljnošću, u nekoj zamišljenoj rasijano- sti. A onda, kao da se riješila; zbacila je sa sebe taj mrski bolesni­čki habitus, napustila tu igru uzaludnog natezanja. Kao da je dobi­la življi, stalno budan i neobično istančan osjećaj vremena koje

274

protječe. Liječnici su počeli ispoljavati onaj karakteristični nebriž- ni optimizam. “Izgubljen slučaj” — protumačio sam to odmah.

Zaželjela je da ostavimo sanatorij. Pustili su nas bez protivlje­nja. Sišli smo u Italiju, u malo mjestance u nizini. Tu je bila zado­voljna.

Bolest se, međutim, brzo razvijala, kao s nekim strasnim zano­som. Izbijala je u zažarenosti čitavog bića. Pod odrazom smrti, njena mladost kao da je naglo sazorila, dobila zreliju, zagasitiju boju. Gledao sam kako se u njoj nose mladost i smrt. Bio sam potpuno načisto da je sve već riješeno, da je za sve već kasno. A ipak, kako su zamasi tog crnog vjetra u njoj raspirivali buktinju života!

Nastupalo je proljeće, naglo, bez prelaska. Dani su bili već to­pli. Predvečer bismo izišli u šetnju. Koračali smo polako, ruku pod ruku. Zenice u mjestu bile su je zavoljele. Pri našem prolasku darivale su je cvijećem, pozivale nas u svoje bašte. Znao sam da je među sobom zovu la povera moribonda. Tetošile su je s onim naro­čitim miljem od ganuća, s onim pučkim smislom za ljepotu u smrti. Mlado stvorenje posvećeno smrću - djevojka na odru među cvijećem, crnina i plamen čiraka u suncu — u uobrazilji juga uzdiže se gotovo do simbola podneblja, kao na sjeveru Snjeguljica. Pro­nosila je svoju agoniju kao dojenče u naručju kroz proljetne večer­nje bašte, pod mrkim granama lovora, između lijeha što mirišu nakvašenom zemljom. Otkidala je rascvale grančice i stavljala svježe latice na zažarene vjeđe, na usta. Dok smo u suton sjedili pred kućom i gledali nebo još puno blještavila poslije sunčeva za­laska, slutnja velikog mraka prešla bi joj licem, vidljiva kao sjena. Ustala bi, unišla bi u kuću i sjela za klavir. Slušao sam njenu svir­ku, u kojoj se pretakala predsmrtna razigranost još neistrošenih snaga mladosti. Pomišljao sam; gle, izgleda zaljubljena! Ozarena onom zaljubljenošću bez objekta koja se troši i zagasuje u samoj sebi, onom djevojačkom žudnjom koja sve obujmljuje a ništa ne uspijeva da zarobi među sklopljene dlanove. Njen dodir sa sva­kom stvari imao je neku produbljenost, udarao svemu pečat ra­stanka. Pri padanju dugih sjenki, naglo bi umukla. Sirile su joj se zjene, podrhtavale nosnice; s nadolaženjem noći zahvatala ju je velika strepnja. Kao da je mirisala smrt, kao da je u blizini naslu­ćivala prisustvo nevidljivih mrtvih prostora.

275

Zatim su dolazile moje besane noći, u kojima sam se pripremao za samoću. U mraku sam šaptao: “bit ćeš sam! Sam samcat, pot­puno sam!” Pa ipak, ma koliko te riječi sebi ponavljao, nisam shva­ćao što one zapravo znače. Te sam shvatio tek kad je nastupilo. Jer prije nisam znao da u tome “sam samcat” ima stepenovanja, do ko­je nevjerovatne mjere i kako neizlječivo sam može da bude čovjek.

Umrla je potkraj proljeća. Na grudi sam joj položio medaljon s majčinom slikom i kitu mokrih ruža. Ispratile su je i žene iz mje­sta. Pokopali smo je u rano popodne. Kad je posljednja lopata zemlje stavljena na humak, okrenuo sam se i otišao. Požurio sam se da napustim mjesto još isto popodne, za sunca.

62.

Tad je nastupilo ono razdoblje omamljenog lutanja, bezumne jurnjave iz mjesta u mjesto. Zaputio sam se prema jugu. Sjećanja iz tog doba mutna su mi i nepovezana. Putovao sam na prekide, vicinalnim prugama, slučajnim sredstvima. Kad bi stisla neizdr- živost, silazio sam s voza i nastavljao put pješice. Ulazio sam u se­la zaprašene obuće, obrastao u bradu. Djeca na ledinama pokraj puta prekidala su igru i zurila za mnom. Noćio sam po krčmica- ma, ili na sjeniku seoskog gazde. Ponegdje bih ostao dan dva da odmorim izubijane noge. Pod oskudnom odrinom kokoš je opre­zno obilazila oko mene izvraćajući glavu i pronicavo piljila u me okruglim okom. Satima sam znao buljiti u okretanje grnčarskog koluta i u nijemi rad ruku mog slučajnog domaćina. A onda bi me opet spopao nemir, pa sam nasumce kretao dalje. Putem sam sretao proljeća ocvalih krošanja, srebrno ljeskanje maslina u zori- nom zraku, seljačke sprovode u žutilu polja slične litijama za plodnost i blagoslov zemlje. Pod svodovima gradskih kapija če­kao sam da prestane nagli proljetni pljusak. Djevojački glasovi iz natopljenih povrtnjaka, još mokri od kiše, pod trešnjevim grana­ma oteščalim od blistavih kapi, dozivali su se preko ograda i živi­ca u velikim, poput duge svijetlim lukovima.

Ranu jesen dočekao sam u visokom umbrijskom gradiću. U septembarskim već prohladnim noćima iskusio sam paničnu tje­skobu pustog gradskog trga, okovanu svojim kamenim okvirom, s krpicom zvjezdanog neba nad sobom.

276

Pomalo se javljalo pitanje: kud dalje? Razaslao sam pisma na razne strane. Svake večeri odlazio sam na poštu da upitam ima li što za me. Odgovori nisu stizali. Jedne večeri, lunjajući poslije uzaludnog pohoda na poštu, nađem se pred osvijetljenim porta­lom. Bila je to nesuđena crkva, davno započeta i nikad dovršena građevina oglodanih zidova. Ponude mi ulaznicu. Davala se do­brotvorna priredba za porodice rudara postradalih u obližnjem rudniku.

Hladna crkvena lađa bila je slabo osvijetljena. Uz duvare stru­jao je vlažan dašak i prožimao do kostiju. Na ostacima pozlate po zidovima žmirkali su odsjevi petrolejskih lampa. Savlada me umor, i neopazice zakunjam. Trgne me poklič:

— Vegliate, arcieri!...Po polumračnoj pozornici šetao je ratnik pod oklopom i šlje­

mom... Bila je to ona melodrama iz djetinjstva koju sam gledao s majkom kratko pred njenu smrt.

Ustanem i među koljenima gledalaca probijem se napolje. Pod septembarskim zvijezdama mali trg je spavao, sa svojim nizovima zamračenih prozora. Tek jedan prozorčić, visoko nad krovovima, bio je osvijetljen — žuta četvorina svjetla, izdvojena u noći, za ko­jom neko umire ili se neko rađa.

Sutradan sam otputovao, ne čekajući odgovore na moja pisma.

63.

Čudno se rađala ta nostalgija! Zadugo nisam shvaćao što je to što unutra kopka i kuda me to vuče. Jedna nova žudnja na pomo­lu ili jedno začahureno sjećanje koje još nije prokljuvalo svoju lju- pinu? Javljalo se kao nešto što uporno traži da bude zadovoljeno, i što odatle obećava neko smirenje. Mutno, onako kao što se u zimljivu zoru javlja sjena pomisli da bi trebalo bolje navući na se jorgan: osjećanje tog “trebalo bi” u nama je dosta jako, i biva sve oštrije, ali što je ono što bi trebalo — to ostaje potpuno van našeg dohvata. Katkad prizrak onog što bi trebalo prodere koprenu i mutno bljesne u pukotini svijesti. No odatle pa do kretnje koja navlači jorgan dalek je put. A na tom putu porušen je jedan mos- tić: uprav na mjestu gdje bi ta slijepa težnja morala da pređe u pokret ruke. Slično je bilo i ovdje. Nešto u dubini migolji i kopka.

277

Nešto dobro znano, a opet neprepoznato. Mi tražimo i tražimo, lutamo s kraja na kraj po skali naše ranjavosti, prebiremo po ras­ponu naših starih žudnja i naših obmana, opipavamo redom stvari oko nas očekujući da će se na naš dodir sama oglasiti ona prava, ona koju tražimo. No najčešće nas tek slučaj navede na nju.

I najzad, one večeri u umbrijskom gradiću, izbilo je na površi­nu. Odmah sam osjetio: čim mi je sinulo da hodočastim u moje mjesto, u meni je laknulo.

Pa opet, kao da me nešto od toga odvraćalo. Kasnije sam doista uvi­dio da nisam smio popustiti. Jer taj posjet nije zadovoljio onu potre­bu: nije ju utažio, samo ju je razočarao. Nostalgija za mjestima tek je opsjena: svaka je nostalgija nostalgija za jednim nestalim vremenom i za jednim nestalim ja u njemu. Mi samo podliježemo toj opsjeni kad žudimo za mjestima. Nosimo u sebi pejzaže pod zrakama sunca, gradove pod sitnom kišom. A u svakom zapamćenom pejzažu, u svakoj viziji grada nosimo i po jednog sebe. I kad priželjkujemo onaj pejzaž, onaj grad, mi želimo samo da opet nađemo, da opet osvojimo i usvojimo ono ja koje u tim mjestima i vezano za ta mjesta živi. Oda­tle, svaka je nostalgija neutaživa. Kad bismo to navrijeme spoznali, bila bi nam ušteđena mnoga luda hodočašća. Hodočašća koja se zovu razočaranja. A od razočaranja treba se spašavati. Kad nam je nemoguće da namaknemo vodu našoj žeđi, treba da bar sačuvamo živu našu žeđ. Jer ona nam, za nevolju, zamjenjuje vodu. Opsjenjuje nas romonima, ispunja nas živim grgoljenjem želje. Na tu nas skrom­nost, ranije ili kasnije, nauči život: mjesto vode, gutljaj slane žeđi.

A možda je ta kasna nostalgija prema mjestima našeg djetinj­stva, ta želja da se vratimo na ishodište našeg kruga, samo jedan ostatak onog poriva koji životinje pred smrt tjera u njihove loge i skrovišta?

Prisjećam se riječi koje mi je, još mladu, govorio “Mentor po- modrelih usana”: “dobro si učinio, sinko, što si se odbio u svijet! Naš je kraj dobar samo da se čovjek u njemu rodi. Ali onda neka iznese svoje stope iz njega! Neka ponese u očima njegove zore, njegove sutone, njegova razjarena sunca i njegove zvjezdane noći, i neka između sebe i njega stavi sedam mora i sedam planina. I možda tek pod starost neka se vrati da u njemu umre.”

Otimao sam se i odlagao, pa sam najzad poslušao taj poriv i za­putio se u moje mjesto.

278

Bila je prošla jedna mala vječnost otkako sam kao dječak iz nje­ga otišao, a mnogo godina otkako sam posljednji put u nj letimi­ce navratio i narazgovarao se sa starim fra Anđelom. Sad je i on bio mrtav. Davno su bili rastureni i posljednji ostaci imanja, kuća prešla u tuđe ruke. U njoj se ugnijezdio novi vlasnik, trgovac do­seljen iz okolice. U djedovoj agenciji otvorio je radnju, a prvi kat iznajmio finansima. Na balkonu bivše blagovaonice koso je visjela njihova ovalna limena tabla s grbom. Drugi kat uzeo je trgovac za sebe. U jednoj sobi na prvome bile su pohranjene posljednje stvari i uspomene moje porodice: to je bila nekadašnja “zaključa­na soba”. Dok je fra Anđelo živio, on se starao da se to sačuva i za tu sobu plaćao najam. S vremena na vrijeme, u neredovitim razmacima, nadoknađivao sam mu taj izdatak. Poslije njegove smrti, to je podmirivala općina, u očekivanju da ću se nekad javi­ti. Ključ je godinama ležao u općinskom uredu i čekao na moj do­lazak.

Prošao sam kroz mjesto neznanac među neznancima. Imao sam osjećaj da gazim nevidljiv i besprostoran. Na vratima nekadašnje djedove agencije stajao je trgovac u kecelji od crnoga klota, oslo­njen o dovratak. Pošao sam uz polomljene kamene stepenice. Mli­ječna stakla na vratima u hodniku bila su polupana i nadomješte­na drugima, plave jabuke zamijenjene mjedenim kvakama. Tek jedna, na vratima “zaključane sobe”, bila je sačuvana, prepolov­ljena i škrbava. Prije nego sam otišao, dozvao sam drvodjelca, dao i nju zamijeniti kvakom i uzeo je u džep. Eno je i sada, u društvu još nekoliko stvari te vrste u zapečaćenom omotu u “pologu vred­nota” kod uprave bolnice. (Ako umrem, kod zvaničnog otvaranja paketa službena će se lica začuditi toj iskrzanoj staklenoj kugli i zbog nje će i poslije moje smrti nada mnom vrtiti glavom. Da moj mali prijatelj slijepac nije slijep, njemu bih je poklonio da se igra u vrtu na suncu.)

Stao sam pred “zaključanom sobom”, okrenuo ključ u bravi i ušao. Zapahnula me neprijaznim hladom dugo nenastavane pro­storije. U zraku je još tinjao izblijedjeli miris etera. Izvadim iz dže­pa stearinku i kresnem žigicu. Ugasnu među mojim prstima za­davljena vlagom. Tek trećom uspijem pripaliti stearinku. Pogled mi pade na sliku bakina brata umrlog u mladosti. Oči su, kao i onda, gledale ravno u me, kroza me, bez osmijeha, kao oči čovjeka izve­

279

dena iz samice. Uskoro se javio rad crva. Pomislim: koliko dugo živi crv? Je li ovo onaj isti, negdašnji, ili možda njegov praunuk?

Odgurnuo sam stvari s ugla sanduka i sjeo na nj. Oko mene hr­pe hartija, svežnjevi prepiske, kutije s uspomenama. I gle, sva ta su- vež bijelih vjenčanih vijenaca, rasutih okvirića s fotografijama, uvo- jaka mrtve kose pohranjene u zatvorenim kovertama i kutijicama, više mi nije govorila ništa, nije više svjedočila ni o čemu nego o svo­joj umrlosti. I porodični portreti odbijali su bešćutnošću stranih i dalekih lica, kojima doduše dobro poznamo crte, ali onako razum­ski i ravnodušno, kao što poznamo uglove trokuta i bridove koca­ka. Tad sam spoznao da i mrtve stvari umiru. Od najranijih godina osjećao sam dostojanstvo onoga što je starije od nas. Stvari kojima ne pamtimo početka čine nam se autoritativne kao sam svijet, drevne kao samo vrijeme. Došao sam s pritajenom nadam da ću na­ći mnoštvo starih znanaca, mrtvih predmeta koji su za mene saču­vali svoj dobro poznati glas. Očekivao sam da ću u zaptivenim, ne- provjetrenim prostorijama naći zarobljeno ono negdašnje vrijeme gdje sanjivo lebdi pod ispucalim plafonima izlučujući nepresušno iz sebe crvotočni prašuljak vječnosti i posipljući njime sve stvari koje ono u sebi nosi i sobom ovija. Luda nada! U stvari kad prestare uđe neka suvoća osjećaja i škrtost emocije. One nekako ružno okrezube. Useli se u njih neka staračka samoživost; postanu neprijazne i slabo ekspanzivne i nemaju volje za duge razgovore. Ili im se možda glas tako utanji da dođe nečujan za naše uho. I stoje tako, same o sebi u prostoru, odijeljene od svega što ih okružava tankom no nepro­bojnom opnom svoje usamljenosti: gledamo ih na malom rastoja- nju, ali između nas i njih uvalila se jedna beskonačnost, kao između nas i mrtvaca uz koga bdimo. Otvorim vratašca peći, naslažem na hrpicu svežnjiće pisama, papire, uvojke, uspomene, i potpalim. To je bilo sve što sam im još dugovao. Pucketale su u vatri, ravnodušne što prelaze iz vida krte trine, požutjelih fotografija, od vlage po- klobučenog kartona, u topli, suhi pepeo - iz jednog oblika ništavila u drugi. — “Svijet je prepun uspomena”, pomislim. “Svijet je pro­sto zagušen pod teretom prošlosti.” Dogorijevali su posljednji svež­njići. Ustanem i otresem dlan o dlan. Učini mi se da čujem kotrlja­nje kamičaka pod prozorom. Pođem da ga otvorim. Protruli kapci rasklopiše se zacvilivši na zarđalim baglamama. Preda mnom puče sura kamenita strmina iza kuće. Pod prozorom stajao je Bućko i

280

gledao u me. Široka glava, kratki naivni nosić, začuđene oči, ruda- sta djetinja kosa, prosijedi solupi - odmah sam ga prepoznao. Ipak, ponešto se izmijenio: u licu kao da se sneveselio, jače posijedio na sljepoočicama, oči mu se zamutile... Učinilo mi se da mu je licem preletjela sjena grča. No to je možda bio samo odraz mog lica koji je pao na nj.

64.

Jest, svijet je prepun uspomena, svijet je preopterećen prošlo­šću. Čudo kako pod tim teretom još diše. Čudo kako današnjica još uspijeva da proklija kroz te naslage umrloga. Mlade klice mučno prerastaju pokrov sagnjilih otkosa što na njima tište, pro­bijaju se na svjetlost, još blijede, treptave u suncu. Biva mi jasna neodoljiva želja da se sve to zbriše, da se život svega toga oslobo­di, da se započne živjeti sasvim iznova, na čistoj, bijeloj stranici. I radosno zazivljem tog novog čovjeka, slobodnog kao kopile, bez jučerašnjice, bez naslijeđenih tereta.

Jer previše se naumovalo, previše se načuvstvovalo u tom sta­rom svijetu. Nakupilo se previše iskustava, umorne mudrosti, pe- pelnih saznanja. Previše se oko sunca namotalo ljudske patnje i bola. I previše se pamti, previše je prisutno u svakom našem činu sve to. Kadre su da obeshrabre te grdne naslage prošlosti, te ne­kropole duha. U dnu naših ćelija leži umor drugih, u našoj istan- čaloj krvi nosimo talog tuđih iskustava. Duša nam je puna mrtvih čahura tuđih saznanja i tuđih razočaranja.

Ponekad mi se čini da u svijet gledam očima na čijim vjeđama tišti sanjivi umor čitavog jednog geološkog doba. Ležim spušte­nih kapaka i jedva čujna bila u žilama zapešća, i čini mi se da to u njima otkucava bilo staroga svijeta. Priviđam se sam sebi kao stari Kronos na umoru.

A gdje je izlaz? — Treba se otresti povijesti, treba pokapati pro­šlost. Smrt se začinje i gnijezdi u ustajalim klimama jučerašnjice. Golema prošlost zna katkad da proždre i sutrašnjicu, kao gladna kuja mladunčad. Budućnost pripada onima koji nemaju prošlosti.

I dok se zibljem tako između sna i jave na mojoj bolesničkoj po­stelji, katkad se sav ozarim: vedro se smiješim viziji tog novog proljeća na pomolu.

281

65.

Kosmati bor pod mojim prozorom, šuman i mrk u noćima ju- žine, sanjivo zanjihan u sunčana podneva, grmovi kaline u lijeha- ma između dva paviljona, nekolike prezave krošnjice mladih bre­za koje tek iskosa vidim iz mog kreveta, postali su moji stari znanci, moje jedino društvo. Ako iziđem odavle — ako se preturi ova začarano nepomična SRETNA NOVA 1936. GODINA, koja mi se svojim zlatnim zubalom neumorno ceri s ormara — sjećat ću ih se kao i svega što sam ovdje doživio, kao i ljudi koje sam ovdje susreo. Čini mi se da pamtim sve značajnije predstavnike bilin- skoga svijeta koje sam ma kad upoznao.

U slijepom životu bilja postoji nešto slično utjehi. Kao neka po­bjeda nad vremenom. Taj mali, neosmišljeni, sasvim besposljedič- ni fakat što se krpica inertne zemlje načičkala blijedim iglicama, što je od jučer na goloj grančici napukao prvi pup, što se Iz smo­lastog prstaca na vrhu bora razvila završna kičica — taj mali me­hanički fakat uvijek mi, i uvijek iznova, nešto kaže. A što utješno ima za nas u tome? Ne, naše svjesno biće to ne razumije. Ono je tupo sebično u svojoj okatosti. Samo traži hranu za se, a ne pita odakle se ta hrana nakuplja, na kakvim se neznanim izvorima na­ša slijepa ptica napaja.

Drveće je uspravno i superiorno. Životinja ima i svoju lukavost, svoju koketeriju, svoj mali račun. Umiljava se, dodvorava. Poku­šava da nas opčini svojim pogledom. I previše je slična čovjeku, u časovima kad tražimo odmora od čovjeka. Drveće je uzvišeno nad naše laskanje, gluho za naše nagovore. Ono nas blagotvorno ig­norira. Postoji u njemu neko nepobjedivo djevičanstvo, neka ne­potkupljiva ispravnost, neka naivnost koja se ničim ne da načeti, izopačiti, preuvratiti. Dobro je što ima bar nešto ravnodušno i od­bojno na svaki naš pokušaj utjecanja. Ali kakva nečujna strujica okrepljenja struji iz njega ravno u vlakna one stableće suštine u nama!

U čudnu me nedoumicu stavlja umjetnik koji ne osjeća potre­bu da bude u stalnom, svakodnevnom dodiru s prirodom, koji godinama gazi kroz krtičji rov sve samih krutih razumskih stvari, a piše pjesme uvijek o onim istim zvijezdama koje je doživio kad mu je bilo sedamnaest godina. Znam, znam: umjetnik doživljava

282

u imaginaciji, “u duhu”; po tome i jeste umjetnik, time se i razli­kuje od običnog čovjeka-neumjetnika, itd. I sam sam nekad tako govorio. I nadodavao da je naivna, i diletantska, i staromodna, i provincijalna ovakva predstava umjetnikova lika. Pa ipak!.. Di­vim se ljudima koji mogu da stvaraju u tim krtičjim uslovima. Ali onako kao što se divimo žonglerima po sajmovima koji gutaju kr­hotine stakla. I čudim se kako mogu da nešto poetsko još istisnu iz sebe.

Teško mogu zamisliti umjetnika drukčije nego kao kontempla­tivnu prirodu. Kad susretnem neznanca ispršene pojave i sigurna koraka, s klasičnim izgledom majora u počivci, pomislim: teško da će biti umjetnik. Volja se razvija na štetu fantazijskog i senzi­bilnog. To su kakvoće koje se uzajamno istrebljuju, kao raznorod­ne ribe u ribnjaku. Volja, uglavnom, i znači eliminiranje fantazije i senzibilnosti: one bi je rastočile, razoružale. Čovjek od volje, od djela, nekakav tamo Sulejman Veličanstveni ili Kromvel, Džingis Kan ili Petar Veliki (inače, u svakom drugom pogledu osobe do­stojne punog poštovanja!), teško da bi, uz to što jesu, mogli biti još i pjesnici. Potpuno se predati umjetnosti znači nešto kao zav­jet siromaštva: odreku od volje i njenih postignuća. Znači prepu­stiti se rovanju unutrašnjih sumnja i kolebanja, osjetljivosti i nje­nom rastakanju. A ako osjetljivost i fantazija nisu krv i meso umjetnosti, ne znam što bi drugo bila umjetnost.

Stropovi i kupole ljudskih zdanja, ma kako visoki bili, ubrzo počinju da tište na moje tjeme. Na otvorenu, taj pritisak iščeza­va. U zelenoj prirodi, među drvećem i travama, osjećam da dublje i stvarnije živim. Obuzima me djetinjasta želja da načupam trave i lišća i da ih naslažem na vjeđe, kao blagotvornu masku nekog iskonskog zelenog narkotika. Popušta zažarenost na licu i sparu- šena vrelina na usnama. Grižnje se ućutavaju, jetka osjećanja tu­pe. Jenjava grč htijenja, mekšaju obrisi nasušnoga. Mjerilo za bi­jede svakidašnjice u našim rukama naočigled raste. Blistavilo pej­zaža postaje protuteža tamnim unutrašnjim motanjima, smirena dubina perspektive naknada za doživljeno nečovještvo. I uskoro nalazimo načina da nadrastemo sebe.

No možda je sve to samo organska stvar. Možda je onaj primar­ni osjećaj beskraja u nama tek jedno očitovanje našeg fizisa: stvar pluća i osjetljivosti kože. Imam istančano i sasvim sigurno čulo za

283

isprečen zid pred sobom, za skučen okvir oko sebe. (Pomislim katkad: pa ti si nesuđeni slijepac!) Prostor što se nudi mojim noz- drvama nešto je što usukavam u se, što plućima udišem.

Proveo sam neko vrijeme, za minulog rata, u jednom izbjeglica kom karantinu. Navečer bih se dovukao do ograde, razmaknuo prstima dvije bodljikave žice i proturio glavu napolje. Sklopljenih očiju, udišući dublje, stajao sam tako, pod vodopadom slobodnog zraka, u struji neograničenog prostora. Upijao sam u isti mah slo­bodu, prostor i nesputan tok vremena. Gle, otkrivao sam, i slo­boda je nešto što usrkavamo u se plućima! Ima časova kad pro- tek vremena doživljujem kao grdne kvantume sabijene prostor­nosti što protječu nad mojom glavom; tako hučno, da im oćutim vjetar na licu. Rado zastajem pod željezničkim mostovima i pod­vožnjacima da bih u orljavi nada mnom opet pronašao ono osje­ćanje iz djetinjstva.

Dnevni obrok prirode — obrok kažnjenikova hljeba.I dnevni obrok samoće. Strani su mi i ljudi kojima je strana lje­

pota samoće. Oduvijek sam jedan dio mog svjesnog dana morao provesti sam. Bježao sam iz društva, otkidao dio vremena od nuž­nog odmora, čak i od življenja, da bih bio nasamo sa sobom. Bio sam spreman da podijelim s čovjekom tanku koricu kruha, ali sam teška srca dijelio moju sirotinjsku sobu. Kad smo neprestano s ljudima, upoznamo tuđu unutrašnjost kao ponutricu izlizane kese. Ali desi se da ne znamo što sami mislimo i osjećamo. U bes­prekidnom društvu istapa se naša ličnost. Da bismo saznali našu intimnu misao, da bismo načuli naš vlastiti glas, potreban je dnevni čas usamljenosti. I putovati treba sam. Putovati s još ne­kim znači nositi sa sobom jedan dio onoga što ostavljamo, oduzi­mati jedan dio čara onom nepoznatom čemu idemo u susret. Znači u isti mah otići i ostati. Lišiti se mogućnosti da budeš stra­nac. A koliko li ljepote i u tome: biti stranac! U nekoj molitvi ko­ju bih sastavio da je svakodnevno upućujem nekakvom bogu, je­dan bi stavak neminovno glasio: “podaj mi, gospode, nasušni ob­rok samoće!”

Poznam i muke osamljenosti. Ipak, kad bih, u nekom hipote- tičkom paklu, morao da biram između muka besprekidnog druš­tva i muka besprekidne usamljenosti, mislim da bih, još i danas, izabrao ove posljednje.

284

Jer velike usamljenosti padaju na nas fatalno, od njih ionako nema lijeka. One su valjda urođena stvar. Naše vrhunske radosti i naša crna beznađa okrutno su nesaopćiva. U časovima kad naj­više trebamo neke prisne blizine, nje nema: ona je nemoguća. (I koliko li uzaludne patnje od toga!) U svome najprisnijem i najhit­nijem, čovjek je uvijek sam. Nosimo oko sebe svoju samoću, kao svoju atmosferu. Naše samo jezgro ovijeno je tankom no nesade- rivom opnom koja nas od svega odvaja. Biće — mala tačka svijesti, okružena beskrajem ništavila. I, najzad, čovjek i umire sam.

66.

Dobio sam opet sobnog druga. Samo prolazno, na nekoliko da­na, veli bolničarka. Ovaj put me to toliko i ne smeta.

Đak je, seljačko dijete. Uhapšen je u nekakvim demonstracija­ma. Izgleda da je na policiji gadno batinan. Prenesen je amo da zaliječi povrede. To sam doznao ispod glasa, od bolničarke. Jer on je zakopčan, nepovjerljiv. Ugurali su opet drugi krevet i postavili ga uz suprotni zid, napram mene.

Gledamo se ispod oka. Rekao bih, onjuškujemo se, s onom paž­njom satkanom od radoznalosti i nepovjerenja, kao dva pripadni­ka različitih životinjskih vrsta. Ja se, naravno, pravim kao da ne znam kako je dospio amo i zašto je u takvom stanju: to bi učini­lo da se još više zatvori u se i naroguši prema meni. Zato mu ne prilazim s te strane. Nastojim da mu pristupim kao čovjek čovje­ku, da razgovaramo o općem. Ali ni to ne ide lako. Jer za njega kao da ne postoji to uopće. Za njega postoji samo ono njegovo, specijalno i jedino. Ili bar kao da je sve ono “drugo” i “opće” tako sporedno i beskrajno nevažno da je otprilike isto kao da ne po­stoji.

Strašno zazirem od ljudi koje čitave ispunja i u kojima sve po­kreće jedna jedina misao. Makar kako znatna ona bila, privida mi se kao opruga u drvenom lutku. Mora da je užasna ona saharska pustoš koja od te jedne jedine misli, od vječitog nošenja tog mo- nokorda u sebi, caruje u takvim sprženim dušama. Zazirem od lju­di koji nikad ne misle protivno sebi. Nije dovoljno svoju misao je­danput zauvijek podvrći sumnji, jedanput zauvijek proventilirati — pa mir. Treba se svakodnevno umivati sumnjom, kao vodom.

285

Da, prijatelju. Jedna sama osnovna poluga, jedna sama unu­trašnja žica, to je ipak premalo, presiromašno. Takvi su ljudi za mene više manje monomani.

Gledam ga. Dragi moj, fiksna misao je fiksna misao ne po svo­joj apsurdnosti već po svojoj upornosti i tiraniji: ponavljao ti od jutra do mraka apsurd da imaš glavu od maslaca ili žeženu istinu da poslije petka dolazi subota, ti si, bračko moj, svejedno mani­jak! Hajde, kod ovoga se to nešto lakše oprašta jer je mlad. Šutljiv je. I mutno nepovjerljiv. Crta koja mi također nikad nije bila sim­patična. Tmurno sumnjičav i programski podozriv tip za mene je inferioran čovjek. Znam, ljude nužda nagoni na to. Uslovi borbe daju im niska čela i tvrde laloke. Hoće li ikad doći vrijeme kad će čovjek moći da hoda otvorena pogleda, bez ikakve zatajivane mi­sli, bez hiljadu strahova u duši, kad će moći da odbaci od sebe oružje pretvornosti, da odloži to nisko, podmuklo čelo, i da gazi kroz život sa širokim, slobodnim osmijehom na licu!

Malo poslije nego su ga unijeli u sobu, izvukao je odnekud skri­venu cigaretu i pripalio je. Prkosno, izazovno. Nije ni upitao da li me to možda smeta. Naravno, to bi bila malograđanština! Sitno- buržujske trice! Da on, — borac za radnička prava, graditelj novog svijeta! - upita za dozvolu nekog starkelju, buržuja, koji boluje od nekakve tamo buržujske bolesti koja se zacijelo dobija od pretje­rane jede, u krajnjoj liniji odatle što se naždrokao Mehrwerta\ Ko­ješta!

— Izvinite, — rekao sam mu, — mene lično to nimalo ne smeta, ali moram vas upozoriti da u bolesničkim sobama ne dozvoljava­ju da se puši.

— Baš me briga!Priznajem, takve manire nisu baš stvorene da me očaraju.— Vi ste đak, jelte? — upitao sam ga jednostavno, sasvim bez pri­

zvuka.— Jesam — odvratio je resko. Zvučalo je kao da kaže: pa što on­

da? — A vi? — nadodao je odmah zatim, kao neku retorziju.I odvrnuo je glavu ne čekajući odgovora. Očevidno, nije ga za­

nimalo; to je upitao tek onako, da budemo kvit.— Čovjek.Okrenuo je glavu k meni, s izvjesnim neshvaćanjem. Ponovio

sam jasnije, slovkajući riječ po riječ:

286

- Ja sam čovjek. Tako, naprosto čovjek. Čovjek po zanimanju. Iz pasije, ako hoćete.

Nije odgovorio. Umukli smo.Pa dobro, brate dragi! Na čast ti tvoj sindikalni pokret, tvoje

batine! Bori se za proletarijat koliko god hoćeš, viči u demonstra­cijama što god hoćeš, rasturaj letke kakve god hoćeš, ali u opho­đenju jedan s drugim moramo da budemo pristojni! Odakle da budemo neotesani, molim te? I kakve to veze ima s podruštvov- ljenjem sredstava za proizvodnju?

Neka mu bude! Ako se s vremenom malko pripitomi pa se me­đu nama rasprede razgovor, reći ću ja već njemu: “mladi čovječe, budite svjesni da tim vašim manirima samo odbijate od sebe ljude koji inače ne bi imali nikakva naročitog razloga ni interesa da bu­du protiv vas”. A on će mi vjerovatno odgovoriti (dakako, ako se uopće udostoji da mi nešto odgovori): “nije nam ni stalo do tak­vih pristalica”. I u onom takvih ležat će toliko sabijenog prezira kao da je izgovorio najpogrdniju riječ.

Neka mu bude! Neka šuti ako voli! Tako me bar neće smetati u pisanju. Sjest ću za pisaći sto pod prozorom, okrenut ću mu le­đa, i pisat ću kao da ga uopće i nema!

67.

Zove se Radivoj. Student je agronomije, othranjen menzaškom hranom i policijskim batinama. Njegova odjeća, koju je iznijela bolničarka, preuska mu je, a cipele preogromne.

Progovorimo po koju riječ, ali sasvim formalno, o praktičnome. Hoćete li da otvorimo prozor, da zatvorimo prozor. Zvonce je nad mojim krevetom, pa moram da ga upitam kad mi se učini da bi želio dozvati bolničarku.

Mlad je, sve mu je jasno. Možda malko odviše jasno. A u živo­tu ipak nije sve tako prosto, niti je čovjek tako nekompliciran kao što ti zamišljaš, moj mladiću. Ti ne znaš da nam kasnije, kad smo dovoljno dugo živjeli, mnogošta prestaje biti jasno. I da nam se, eventualno, tek još kasnije opet počne pomalo izbistravati, ali na jedan drugi način i na jednom višem planu. Katkad mi se čini da, kroz mnoge i duboke razlike koje nas odvajaju, u meni ne spo­znaje čovjeka. I to me boli. Htio bih da s njim razgovaram podu­

287

lje, prisno. Ili možda da mu kažem samo to da sam često osjetio stid, ljudski stid; koji put do te mjere da sam se stidio i što živim. Eto, samo to. Ali on me sigurno ne bi razumio. Svejedno! Glavno je da ja njega razumijem. Za odnos između dva čovjeka može da bude sasvim dovoljno da samo jedan od njih onog drugog razu­mije.

Mlad je. On još ne zna što je život. On ima svoju misao, svoju “istinu” u glavi, i to je sve što ima. On još ne zna za mnoge one druge istine kojima nas nauči život. (A ima ih, ima!) Ja poznam život u mnogim njegovim vidovima, u priličnoj njegovoj širini. Ja znam dobro kako se u čovjeku odjednom sve skljoka i prevrne. Ti to, svojom srećom, još ne znaš. I daobog da to nikad i ne saznaš. Ja znam smrt u nebrojenim njenim licima, u vidu teme sa besko­načnim varijacijama. Ti poznaš život i smrt samo u jednom vidu: život — to je tvoja “ideja”; a smrt, naličje, tamna strana tog že­tona kojim se poigravaš — ona je samo prezir tog života, u momen­tu nabujale vitalnosti i prekipjelog prkosa. Za tebe je život nešto što držiš među dlanovima kao loptu i čime si spreman da u sva­kom času kad ti se učini da treba ili kad te na to pozovu prkosno tresneš o zid.

Eto! Jedan dan izgledao je nekog jada pitomiji. A danas, čim sam izdaleka pokušao da mu se malo približim, opet se narogu- šio! Baš je nemoguć!

A reći ću ja njemu, kad dođe zgoda! Zapravo, ne znam ni kako da ga oslovljavam. “Gospodin Radivoje”? Gospodin, bogami, ni­si. “Druže Radivoje”? - nisi se (s onom cigaretom, odmah prvog dana!) pokazao baš ni mnogo drug. Osim toga, to bi ti se moglo učiniti kao nekakvo podilaženje. A to ne volim, nikako ne volim. A da ti kažem (kao što bi, uostalom, i trebalo, jer bih ti mogao biti ne otac nego djed) naprosto “Radivoje” — to bi bilo previše fa­milijarno. Ispalo bi kao da sam ja taj koji hvata familijarnost s drugima. A ni to ne volim. Ništa! Stavit ću te na režim “gospodi­ne”! Samo tako, “gospodine”, bez ikakva dometka!

Ali što se samo tako drži! Koji mu je bijes? Pa što hoćeš, čovje­če božji! Sto bi pretendirao? Da kleknem preda te? Dobro, ako hoćeš past ću pred tobom na koljena i reći: “slušaj, gospodine! ja sam malograđanin, sitnoburžuj, pun malograđanskih predrasuda, naprosto jedan kovčeg krcat malograđanske kučine. Ja sam, ako

288

hoćeš, anarhoindividualista, pomalo čak i idealista (no sasvim be­zopasno, više iz navike da protuslovim, ili iz neke intelektualne koketerije. Ali što ja to tebi govorim, zar ti znaš što je to intelek­tualna koketerija, i dokle ona seže? Sirov si ti još za to, sinko! Ti bi to sigurno krivo shvatio, opet previše uprošćeno, kao što sve shvaćaš. A ako baš želiš znati što je to intelektualna koketerija, iz­voli samo pogledati po intelektualcima u tvojim vlastitim redovi­ma, pa ćeš nešto malo razumjeti.) Eto to sam - ali ništa više i ni­šta gore od toga! Golać, proleter u suštini... Buniš se? No dobro, dobro, neka ti bude! Recimo onda lumpenproleter, ako tako vo­liš? Ionako, za mene, između proletera i lumpen proletera sva je razlika više-manje u tome što onaj posljednji od toga ne pravi ne­ko naročito pitanje!... Sto? Opet sam pogriješio? Dobro, kriv sam, priznajem bez pravdanja, i idemo dalje!... Uostalom, gospodine, još je moj djed bio liberal. Liberal staroga kova! A to je, priznat ćete, svakako bolje, svakako manje zlo nego da je bio, na primjer, klerikal ili pobornik apsolutizma. A, zbilja? Govorim o politici kao novorođenče? Ako ne znate, (jer vi ste mlad, veoma mlad, gospodine!), biti liberal, pa čak i framason, u nekadašnja vreme­na zvalo se biti napredan. Jest, gospodine! Nemojte se ništa čudi­ti, gospodin Radivoje!... I nemojte vi samo tako prelamati preko koljena kulturu građanskog društva. Ne branim ja građansko društvo. Daleko od toga! O, imam ja starih računa s njim! Ali stvari moramo uočavati tačno, mladi gospodine. I to ne iz neke apstraktne pravednosti već radi nas samih. Zašto da sami sebe pravimo sljepljima nego što jesmo i nego što nas nužda i prilike prave? Ne možete vi čitavu građansku kulturu samo tako likvidi­rati. Ne smijete zaboraviti — kad ne bi bilo ništa drugo nego to! — da je građanska kultura u svome krilu donijela jednu od naj­svjetlijih ideja u historiji čovječanstva: ideju socijalizma. Da, go­spodine! Nije tu ideju rodilo socijalističko društvo: socijalističko društvo bilo je ono što se odatle tek trebalo da rodi!... Dakle: ma­lograđanin, anarhoindividualista, lumpenproleter, idealistička na- miguša. Eto, to su moji grijesi. A za sve te grijehe imam jedno je­dino opravdanje: takav sam! Pa što hoćete! Hoćete li me sad zato zaklati? Ako želite, molim, samo izvolite! Eno vam moje britve na umivaoniku, poslužite se!... Ali, prije toga, hoću još da vam kažem (ta vi ste oni koji tvrdite da je čovjek produkt svoje sredine

289

i prilika): mnogi i mnogi drugi, dragi moj gospadin Radivoje, da su potekli odakle sam potekao ja i da su gazili putevima kojima sam ja gazio, bili bi postali jednaki ovakvi. A možda još i gori!... O, da, da!... Još mnogo gori!... Znam ja dobro kako idu te stva­ri!... A ako želite znati, od toga da ne budem još gori mene je u stvari spasilo samo to što sam malko šumast. Umjetnik, kako se to u moje vrijeme govorilo. Da, gospodine!...

A on samo šuti. Pa dobro, brate dragi, dokle ćemo tako? Koji ti je vrag u toj tvojoj ošišanoj seljačkoj ćiverici! A ko zna? Možda me sma­tra za doušnika? Možda misli da je naročito stavljen u moju sobu kako bih iz njega nešto ispipao? O nebeske legije, samo mi je još to trebalo! Zar zbilja baš tako izgledam? Hajde ga ti sad razuvjeri! Zar ovakve ljude uopće možeš razuvjeriti! Naravno, svaki moj pokušaj samo će još pojačati sumnju. Dobro! Kad je tako, a mi šutimo!

68.

Bat odmjerenih koraka pred vratima. Idu, pa se vrate, pa opet idu, pa se opet vrate. Već me počinje nervirati. Bolničarka mi je objasnila: to žandar šetka. A-ha, razumio sam! Tu smo, dakle! Znači, kad iziđe iz bolnice, opet će u zatvor, na ponovno presluša­vanje. A povrede, kako mi kaže, nisu baš tako neznatne kao što sam držao. Izgleda da mu je povrijeđen jedan bubreg.

Od jučer mu se stanje pogoršalo. Čini mi se da ima i časova klo- nuća. On šuti, krije ih. Dok je budan, drži se; mrk je, zakopčan, gotovo nabusit. Ali u snu je nemiran; vrpolji se, znoji mu se čelo. Ustajem i otvaram prozor da uđe svježi zrak. Tad se nešto primi­ri. Kad ga gledam ovako dok spava, izgleda mi još mlađi, gotovo dijete. U ošišanoj kosi poviše čela ima mali ožiljak, vjerovatno još iz djetinjstva. To ga je valjda drug u igri “smjerio babuljem”, a njega oblila krv, pa se zavukao u lužinu i udario u plač. A mati ga dozivlje s praga, u velikom ljetnom popodnevu: “RadivojeeeL. Ooo Radivojeeee!... Jesam li ti govorila da se ne igraš s onim ha- ininom, on će tebi glave doći?... Ta ne vidiš li, jadanče, da i nije za drugo neg ii za žandara ii za haramiju!...” Uzimljem čistu ma­ramicu, oprezno mu pristupam i tarem mu znoj sa čela. On se tr­žne, a ja odmah ustuknem: ako se probudi, grmalj kakva ga je bog dao, još će pomisliti da sam kakav homoseksualac!

290

Kasnije mu je porasla vrućica. Trzao se, zabacivao, kroz stisnute zube probuncao bi pokoju riječ. Mrsio je, ubrzano, kao neku su­manutu molitvicu: “moram izdržati, moram izdržati!”... Zacijelo je tako sebi ponavljao na saslušavanju u podrumima policije, oči u oči s fizičkim mukama.

Bat žandarskih koraka pred vratima.Gledam ga i nastojim da pročitam na njegovom licu je li se odr­

žao. Nemam pojma što je to što su iz njega htjeli da izvuku. Po svoj prilici nešto što objektivno i nije od neke naročite važnosti: od koga je dobio da rastura letke ili nešto takvo. Nastojim da po­godim po njegovom izrazu je li izdržao. I najzad zaključujem: jest! To se vidi po svemu: po njegovom prkosu, po njegovom na- busitom držanju, pa i po tom nesimpatičnom odnosu prema me­ni. Ne, ne izgleda tako čovjek koji se slomio. Pa da! Nije odao. O tome svjedoči i ona prva, prkosna cigareta čim se uselio u ovu so­bu. I gle: čisto sam ponosan na nj.

Probudio se i zatražio vode. Začudio se što me vidi na nogama. Učinilo mi se da mu na licu čitam zabrinutost i pitanje da li je u snu što govorio. I kao da je po mom izrazu tražio da to razabere. Došlo mi je da mu kažem: “budi miran, čovječe! ne trebaš se sti­djeti svog lica kakvo sam ti vidio dok si spavao!”

Bat žandarskih koraka pred vratima. Pa tišina: zavalio se na onu bijelu klupu sa rešetkastim naslonom u hodniku. Pa opet ko­raci: osjetio da ga hvata drijemež, te se trgnuo. Gore dolje, gore dolje. Gledam Radivoja. Gledam mu onaj ožiljak u ošišanoj kosi nad čelom. Sad opet spava, primirio se. A odavle će, čim prezdra- vi, ponovo u policijske podrume, na dalje preslušavanje. Hoće li izdržati? Hoće li i ovog puta izdržati? Premlad je, još zelen! I čov­jek je: bijedna gvalja živčevlja i prezavoga, veoma ranjavoga me­sa! Hoće li izdržati?

Bat neumornih koraka pred vratima. Gore dolje, gore dolje. To mi čisto kida živce. Gore dolje, gore dolje. Kad će već završiti ova noć!

69.

Opet sam sam u sobi. Jučer su odveli Radivoja. “Hajd’ zdravo!” — oprostio se sa mnom. “Znaš, mnogo ćeš mi nedostajati. Bit ću

291

jako, baš jako sam bez tebe!” - rekao sam mu. Došlo mi je da ga objema rukama uhvatim za glavu i poljubim u onaj ožiljak nad čelom. Ali sam se suspregnuo. Ljudima kao što je on to ne pri­staje. Ne, bolje ovako! Samo smo se rukovali.

Sa mnom opet nešto nije u redu. Mladi je doktor mrštio čelo nada mnom.

Dođe k meni u sobu znanac odavle iz bolnice, postariji seoski gazda s kvrgavim rascvalim nosom i s kataraktom na oku, koji čeka na operaciju. Sjedne na stolicu malo podalje od mog kreve­ta, zuri u mene, i šuti. Tek s vremena na vrijeme rekne:

— Ha, što ćete, trpjeti nam je red!Pa dalje sjedi i šuti.Pokušavam da čitam. Ali ubrzo odlažem knjigu. Zamara me.

Još do nekidan činila mi se zanimljiva, a sad mi se čini tako pra­zna. O, kad bi oni koji pišu knjige znali kako na samrtničkoj po­stelji malo koja knjiga a da ne izgleda potpuno lažna! Trebalo bi uopće da ljudi češće vide stvari onakvima kakve nam se ukazuju na samrtničkoj postelji.

Jutros su me pohodili doktori, svi na broju, i govorili ispod gla­sa lakonske, polovične riječi. Postali su za jednu trunčicu službe- niji prema meni. Zatim su me opet vozikali na nečujnim bijelim kolicima po pregledima i kontrolama.

— Možda ćete morati ponovo na operaciju - rekao mi je kasni­je mladi doktor. — No još se sigurno ne zna, još ćemo vidjeti.

To me ne veseli. Već mi je pomalo dosta svega toga.I mali je slijepac napustio bolnicu. Predao sam bolničarki violi­

nu da je vrati u “polog vrednota”. Imam osjećaj kao kad se zavr­šava sezona, a gosti jedan po jedan napuštaju plažu. Nebo poste­peno navlači sive koprene.

S ormara mi se svejedno ceri “SRETNA NOVA 1936. GODI­NA” sa svojim zlatnim zubalom nasmijane bucmaste kuharice. A da li će se i “nova sretna 1937. godina” isto tako sretno ceriti? Tu sam neizvjesnost, u polušali, povjerio mojoj bolničarki.

— Hoće, hoće, ne brinite! A ja ću se postarati da vam nabavim novi kalendar.

Razgovarali smo o Radivoju. Ona kao da zna nešto više o njemu.— Zamislite, izgleda da je uhapšen na prijavu nekog apotekara iz

njegovog mjesta. Taj je apotekar na silu htio da od njegovog oca

292

kupi komad zemlje za svoj perivoj, ali stari nikako nije htio da proda. Apotekar mu je zaprijetio: “pazi samo da se ne pokaješ...”

— A koje je to mjesto? Kako se zove taj apotekar?...Jest! Perivoj suptropske vegetacije “u Lučikama”. To je bio on!

Moj dvojnik Ivan.

70.

Sam sam, potpuno sam. Nebo je zastrto. Već nekoliko dana ni­sam vidio sunca. Iz mog kreveta ne vidim drugo nego dio borove krošnje i četvorinu sivog platna neba, po kome neumorno prelaze tanki oblaci, kao pramenovi maglice.

Sam sam. Ali i volim što me niko ne posjećuje. Jer znam kako je mučno to posjećivanje samrtnika. Sjećam ga se iz vremena kad sam ja bio onaj koji posjećuje. Sjedimo uz bolesnika, gledamo u njegov utanjen nos, i pričamo. Oprezno zaobilazimo bolnu tačku. Pričamo mu o ravnodušnim stvarima koje njega više ne zanimaju, o stvarima koje više ne diraju njegovo srce. Jedan ga zamara uz­budljivim novostima, trudi se da svemu poda neki vid izuzetnosti, neki vid senzacije; tobože da ga rastrese, da mu odvrati misao od tamne mrlje. Drugi, tankoćutniji, ne trudi se da mu razbudi za­nimanje, ne izvještačuje živahnost. Govori lijeno, s malom gor­činom; nastoji da stvarima oduzme nešto od njihove životne pu­noće, da sve pospe pepelom skepse. Napolju je tako dosadno, ta­ko nezanimljivo! Život jednoličan, dan na dan jedno te isto, ljudi sitni i banalni, a vremena gadna; bljuzgavica, blato do gležanja. Baš nije vrijedno da se živi! Sav je sretan ako u sobi zateče još ka­kvog posjetioca, i sve računa kako će da odu zajedno. A i onaj je nešto probljesnuo: uskoro će moći da otiđe; na koncu, i pravo je: on je prvi i došao! Još malo, pa “he, dakle, doviđenja, do skorog viđenja” — i odlazi. U sobi je naglo postalo za jedan stepen mrač­nije: kao da je luster pogasio sve sijalice osim jedne. Drugi po­sjetilac osjeti se ostavljen na cjedilu. Ali se miri i ostaje. Priča i pri­ča, a u sebi sve broji minute. Izbjegava bolesnikov pogled. Jer sa- mrtnici katkad imaju teške, ozbiljne oči koje prodiru kroz prsluk, kroz košulju, ravno u nas. Priča i priča, a ispod oka pogledava na bolesnikov voštani nos, i opet broji minute. A bolesnik šuti, gleda u dugmeta njegova prsluka i u sebi prebraja njegovo brojanje.

293

Napolju se smračilo, u četvorini prozora nebo je sasvim potamni­lo, slično modrocrnim nebesima što slikaju djeca zamačući kist u cr­nilo. Na njemu se jedva razaznaje crno i pusto borovo granje. Misao nam odnekud ide na gluhu antidiluvijalnu pustoš kad su na zemlji vladale velike jezive tišine, tek tu i tamo prekidane golemim plju- skanjem vode kad se u mračne močvare spusti grdan pretpotopni gmaz. Posjetilac odvrće pogled od prozora, kradom ga skreće na bolesnika. Gleda u njegovo pepeljasto lice, u njegov voštani nos, i duhovno se sprema na odlazak. Traži pogodnu riječ za oproštaj, ni odveć tešku ni odveć laku. Nalazi je, kad sretniju kad manje sretnu, i najzad ustaje, zakopčava kaput. Odlazi. Odmiče zvučnim bol­ničkim hodnikom, spašava se između okrečenih pervaza lijeha s pe- runikom, i žuri da što prije stigne u toplu, jako osvijetljenu sredinu, da se sav okupa u njoj. Prolazi pod rasvijetljenim prozorima za koji­ma općinska glazba vježba uvertiru Fra Diavola, upada i nehotice u njen ritam, i stupa u njemu, žustro kao šegrtić. Zalazi u gužvu svi­jeta, da se protare u vrevi, da osjeti njenu toplinu, potplatima struže o pločnik da se oslobodi sjene koja mu se glinasto prilijepila za pete.

A bolesnik je ostao sam, nezaštićen pred noći koja nadolazi. Sam u svojoj sobi, sam u svijetu, sam u svemiru. I ko može da zna što se tad zbiva iza onih prozorskih četvorina zaklonjenih crnim borovim granjem? Ko može da zamisli kakva se sve stradavanja odigravaju u samoći jedne bolesničke sobe? Da smo slučajno za­boravili rukavice na radijatoru pa se vratili po njih, ko zna s ka­kvim bismo ga licem zatekli?

Bolesnik je ostao sam. Odvraća glavu k zidu, da mu prazna so­ba ne viri u lice. Bori se, odolijeva provali iz nutrine. Jer treba biti jak! Čovjek mora da bude čovjek. Da sad ko uđe, da se vrati onaj po rukavice pa da ga zateče ovako u suzama, šta bi pomislio? Jest, svak misli da je samo on mekan i slab, da su drugi u toj kušnji snažniji i bolji. On ne zna da na toj međi prestaje sve, da se tu svak svodi na golu i drhtavu jedinku zapahnutu dahom ništavila. On, srećom, to ne zna. I katkad uspijeva da sve zadrži na onim dvjema prvim, početnim suzama. Četvorina prozora potpuno je zacrnjela, borova krošnja stopila se s mrakom unaokolo. To nije smrt, to je samo noć. Po hodniku koraci osoblja i cilik suda. Bo­lesnik se vraća u stvarnost večernjeg kompota i večernjeg mjere­nja temperature. Preturen je i taj dan.

294

A kad posjetilac drugi put dođe, nalazi ga znatno iznurenijeg. Sad je već mnogo lakše izaći s njim na kraj. Njegov je pogled ras- plinut i ne prodire nam više kroz oklop. Postao je jeftiniji. Sad već prima i sasvim laku, površnu utjehu, zahvalan je i za sasvim neu­vjerljivu riječ. Njegove oči čisto prose jednu laž. “Kaži mi iskreno, kako me nalaziš?...” Onim “iskreno” hoće da kupi mogućnost da vjeruje u tu laž. I gleda u nas poniznim očima. Mi zurimo u nje­govo pepeljasto lice, u njegov već sasvim voštani nos, i odgovara­mo glasom koji i nama samima odjednom zazvuči čudan i tuđi: “Dobro, uglavnom sasvim dobro”.

A on nam je blagodaran i za toliko.

***

U potaji, čuvam u sebi jedno malo podmuklo oružje, kao neki tajni termometar: dok sam u moći da ovako rasuđujem i podozri- jevam, dok nisam sasvim zapao u tu samrtničku lakovjernost, znači da još nisam dospio u onaj krajnji, beznadni stadij. Jer u čovjeku lukavost, ona podmukla, animalno samoobrambena lu­kavost, nadživljuje um, nadživljuje sve drugo u njemu. Kad je prestalo to, znači da je blizu kraj; dok traje i samo tračak toga, još ima tračak nade!

Jest, bolje što sam tu nepoznat, što me niko ne posjećuje. Volim što mi je ušteđena ta krajnja, predsmrtna laž. U takvim časovima i najbliži nam postaju tuđi. Pored nas su — a opet tako daleki. Dr­že naše ruke u svojima, htjeli bi da budu sasvim uz nas, sasvim s nama, da osjetimo njihovu toplinu - a opet ih od nas dijeli neka tanka neuklonjiva opna. Tako bismo trebali nečiju prisnu blizinu, a tako smo neiskupivo sami! Između njih i nas raspukla je jedna granica, jedan uski no nepremostivi jaz: spadamo u dvije različite vrste, u dva različita svijeta: oni u svijet živih, mi u svijet umiru­ćih. A nema te razlike koja ljude razdvaja tako duboko kao ta. Oni nas izdaju, oni nas iznevjeravaju i sa sasvim stranim i ravno­dušnim osobama: čak i s njima veže ih jedna tanana no žilava nit solidarnosti — solidarnosti među živima — kakva ih više ne veže s nama. Između njih postoji dosluh, s njima se sporazumijevaju i samim treptajem oka. Jer oni pripadaju u isti krug, u svijet živih. A mi - mi smo već na drugoj obali. I eto, u krajnjem času, kad nam najviše treba nečija prisna blizina, između nas i naših najbli­

295

žih, između nas i svega, zaleglo je nešto podmuklo, zalegla je jed­na neprelazna tuđost, tuđost laži. I tu nema pomoći. Vidimo ih gdje se pate, a ne možemo da osjetimo njihovu toplinu. Traže riječ u koju bi legla sva prisnost, sva duša, ali takva riječ ne postoji. Skrivaju nam istinu, iz samilosti. Skrivaju nam samilost, iz obzi­ra. Trude se da zagluše svoj očaj umorom tijela, zatrpavaju svoje beznađe požrtvovnošću. Između nas i njih leži nešto premučano, nešto tamno, kao umotan leš.

***

Izlaze mi pred oči agonije bliskih osoba. Još kuca, i dosta puna- no arterija pod koljenom. Mišić srca još se besmisleno steže i ra­steže, po snazi navike. U pluća i iz pluća još struji tračak zraka, mehanički i bestrasno, kao u Memnosov kip. Ali s poznatoga lica već postepeno nestaje njegova ličnost. Ako zakratko otvori oči, to je načas opet on. Jedan dalek neprisutan on, jedan on već sav u krilu nestajanja, ali ipak on. No čim je ponovo spustio vjeđe, opet je sve zbrisano. I tad tražimo i nastojimo da otkrijemo još koji treptaj toga nestajućeg njega na površini tijela koje hropti. Kao da se treptaj sad preselio negdje između grudi i grla: nešto toplo i meko, kao zadihano ptice, još tu zadiše i drhtulji. Ili se pojavi la­gano mreškanje kože, te poigrava negdje na krilcima nosnica, ne­gdje oko usta. Eto: tu je sad usredotočen on, tu je sad čitav on. Pi­tamo pogledom doktora koji mu drži puls. Treptajem očiju daje nam znak da tijelo još živi. Još časak. Zatim, ispušta njegovo za­pešće. Gotovo je. U svemiru se nešto spljosnulo, sklopilo u jednu samu dimenziju. U svemiru je nešto nestalo. U svemiru se prosje- la jedna mala no bezdana jamica mraka. A ujedno, u nama je ne­što laknulo. Sad je on opet naš, potpuno naš. Sad je to opet on. I sad je, najzad, među nama prestala laž.

71.

Jutros je, neočekivano, došao k meni brijač da me obrije i uredi. To kao da na nešto sluti.

Zatim sam malo čitao. Ali me je zamorilo.Sredinom jutra stao je pred ulazom u zgradu automobil. S mu­

kom sam ustao iz kreveta i dovukao se do prozora. Bio je to mali

296

crni furgončić. Iz njega su iznijeli nešto dugačko, umotano u bi­jelu plahtu, i šutljivo unijeli u zgradu. Bolničarka, koja je stajala iza mojih leđa i gledala zajedno sa mnom, naglo se odbila od pro­zora i pojurila napolje.

Pohodio me opet stari seljak s kataraktom i s rascvalim nosom da me šutljivo razgovara. Sjedio je nasred sobe i gledao u me bez riječi.

Nešto poslije vratila se i moja bolničarka, ozbiljna, ublijedjela u licu.

— On je. Slutila sam.Na prvi mah nisam shvatio.— Radivoj. Gotovo je. Donijeli su ga na obdukciju. Uprav ga

sad dolje seciraju.Tako, dakle. Gotovo je. Nema više Radivoja. Sad mi se čini da­

leko, i čisto nestvarno, da je prije samih nekoliko dana bio u ovoj istoj sobi, tu, pored mene, da sam mu se doticao čela ovim istim rukama... Znači, izdržao je i ovog puta. Izdržao je, ali ga više ne­ma. Nema više Radivoja.

Kasnije je došao i mladi doktor i najavio mi:— Sutra se ide na operaciju. Odlučeno je.Dakle ipak!— ...Ali budite mirni, ovaj put je samo jedan manji zahvat.Pomislio sam: to možda znači dva ili dva i po sata kasapljenja.— A hoću li izdržati, doktore?— Ne brinite! - površno se nasmiješio. - Vi ste još dosta jak! U

vašem su kraju ljudi čvrsti, kao odvaljeni od stijene!Sjeo je malo pored mene. Na licu mu je bila sjena zlovolje u vi­

du neke rasijanosti. Stari seljak povukao je svoju stolicu nekoliko centimetara natrag.

— Doktore, jeste li bili dolje? Kako izgleda?Odmahnuo je rukom, gledajući ustranu.— Strahota! Polomljena rebra, fraktura lubanje, odvaljen jedan

bubreg.— A što sad? - upitao sam besmisleno.— Sad? Sad se dolje vodi diskusija između liječnika i policajaca

oko formulacije “uzroka smrti”. Natežu se. Liječnici se bore da koliko-toliko spasu dostojanstvo. Prepirka se kreće u rasponu iz­među “povreda traumatske prirode nepoznatog izvora” na jednoj strani, i “vitium cordis” ili čak “vitium cordis congenitale” na

297

drugoj strani. Vjerovatno će se nagoditi negdje po sredini, na for­muli “kljenut srca”, tout court. U ovakvim slučajevima sve Spaša­va ta formula. Naime, neposredni je uzrok smrti uvijek to što je srce prestalo kucati. Čak i onda kad se bacite s prozora petog ka­ta, zajamčeno nećete umrijeti sve dotle dok vam srce ne prestane da radi. A zašto je srce prestalo raditi, to je drugo pitanje. No to pitanje izlazi van djelokruga liječničkog komisijskog nalaza. Da­kle, “kljenut srca”, pa mir. Kao što vidite, spasonosan eufemizam, koji, u stvari, znači otprilike kao kad biste rekli: umro je od smrti. I vuk sit i koza cijela.

— Da. Vuk sit i presit, a koza zdrava i čitava. Samo Radivoja više nema.

— ...Dakle, pripremite se za sutra! — rekao je ustajući i potapšao me s ovlašnim ohrabrenjem po ramenu. Nastojte da ne mislite mnogo na operaciju. Uzmite radije knjigu pa čitajte nešto lijepo.

Otišao je. Slijepi seljak primaknuo je opet svoju stolicu pola pedlja bliže, te opet zuri u mene, spokojno, bez riječi. Tek odjed­nom izbaci, neodređeno:

— He, što ćete. Svi ćemo tako!Pa dalje sjedi, zuri u me i šuti.

72.

Opet sam u svojoj sobi. Stvar je, dakle, ipak bila lakša nego što sam vjerovao. Ili sam bar ja sve to manje osjetio. Možda su napro­sto dubina i trajanje moje besvijesti bili nešto dulji. Ovog puta i ne pitam bolničarku koliko je trajala operacija niti koji je danas dan. Zašto me ovog puta to manje interesira?

Nego čini mi se da je lice moje bolničarke nešto manje vedro. Oz­biljno, ili možda samo zaposleno? Dok ovako zapažam, rekbi da još nismo spali na one najniže grane. Ali misao mi se prekida, brzo se zamara, i kao da sve češće zapadam u neke bijele oaze bez vremena.

Mutno sam osjećao užurbanost oko mene. Često je uza me bi­vala bolničarka. Zatim sam opet zapadao u drijemež, iz koga su tek tu i tamo iskrsavali pojedini momenti. A između njih, eoni ništavila. Koliko su trajali? Ne znam. Ništavilo između dva mo­

298

menta svijesti, bilo beskrajno dugo ili beskrajno kratko, sasvim je jednako. Jedna provalija. U kratkim provedrinama svijesti, mislio sam: kad bih živio jedan časak pa umro za jednu vječnost, i tako naizmjence, bilo bi savršeno svejedno koliko su te vječnosti traja­le: između dva bljeska svijesti, jedno more ništavila ili jedan časak ništavila potpuno su jednaki. Pitam se: ima li možda u tome ne­što utješno? — Ko zna? Možda.

Osjetim ubod u podlaktici i oko njega nejasan šumor glasova. Ha, to je ono, prođe mi sviješću; i pod tim mislim na injekciju. Ponekad je šum tih glasova, koji su se oko uboda skupili kao muhe, mutniji i dalji, i brzo utone u ništavilo. Ponekad, opet, čujem nad sobom jedan glas. Prodro je do moje svijesti svojom upornošću. A ta upor­nost sastoji se u tome što više puta ponavlja jedno te isto. Namet­nuo mi se tom upornošću ponavljanja, ali ni tad još ne poimam što je to što on ponavlja. Najzad otvaram oči i vidim nad sobom lice bol­ničarke i njene usne što se miču. Da, sad mi je jasno da je taj glas bio prisutan još prije nego što sam ga počeo razabirati; da je on i bio ono što me iznosilo, polako, kao na rukama, sa dna moje besvijesti na površinu. Obrisi tog lica nada mnom naglo se rasplinjuju i vjeđe se same od sebe umorno sklapaju. A kad opet isplutam na površinu i ponovo ugledam nad sobom poznato lice i usne što se miču, ne znam koliko je dug bio taj časak koji je protekao između onog skla­panja i ponovnog podizanja vjeđa: jedan trenutak ili nekoliko dana?

***

Jasnije se sjećam jedino kad su i opet (— o, po koji to put? već sam izgubio račun! —) došla po me nečujna bijela kolica i kad su me ugurali u lift. Samo, ovog je puta moja prepuštenost bila veća. Ležao sam zatim nauznak na stolu. Visoko nada mnom stakleni balon ljeskao se opalskim odsjevima. Iz njega je putovala prema mom tijelu gumena cijev, ali nisam mogao da vidim dokle ona se­že i gdje uvire u mene. Trudio sam se da okrenem glavu malko udesno. Slutio sam da tu stoji moja bolničarka i jako sam želio da je ugledam, ali nisam smogao toliko snage.

Zatim maska na licu. I, u posljednji časak, pomisao (s onim mini­malnim naporom, beskrajno manjim nego što je napor riječi): vje-

299

rovatno će baš ova moja prepuštenost biti ono što će stvar odlučiti, ono što će učiniti da prevagne na onu stranu. A onda, uslijed te pomisli, nagla provala mutne panike, smjesta zakočena i savladana napredujućom omaglicom, koju sam, u taj posljednji časak, osjetio kao nasilje. I odatle, odjednom snažan poriv: osjećaj da nešto važno, neobično važno treba da kažem ili učinim prije nego što sasvim utonem u bijelu prazninu. Poriv da to tonjenje za časak, još samo za kratak časak prekinem, jer će inače biti kasno, nepovratno... Valjda žrtva u krajnjem trenutku osjeti da takvu jednu neodložnu, nenadoknadivu, svespasavajuću riječ ima da kaže krvniku... Ali već je potpuno zahvatala omaglica i potopila i taj tračak pobune. Vjeru­jem da je ta neizrečena usplahirenost, ta neispoljena pobuna koju je nesvjestica još živu zatrpala u meni, bilo ono što je u posljednji čas okrenulo točak u suprotnom pravcu; ono što je u stvari odlučilo ishod. I još nešto: ona prvašnja prepuštenost kao da je bila moja, kao da je izvirala iz mene, iz dubine moje puti, a ona naglo nadošla usplahirenost kao da je spolja nahrupila u me i prenula me.

Povratka se, naravno, ni ovog puta ne sjećam. A vjerovatno ni prvih buđenja. Prvo čega se sjećam, to je osjećaj lebđenja među slojevima sumaglice, s lakim podražajem mučnine kao od visinske bolesti, i osjećaj nedostatka jedne kotve. Pa opet nagli zamor i po­novno gubljenje među bijelim ponjavama besvjestice.

***

Kasnije, osjećaj rijetke, vanredno rijetke materije od koje sam sazdan. Osjećaj krajnje, dragocjene krhkosti, tanke staklenosti vlastitog bića, tanane stvarnosti svoga tijela.

A još nešto kasnije, u tom prorijetkom i neobično laganom tki­vu stvarnosti moga ja, neka težnja širenja, rasturanja, rasplinjava­nja. I jača potreba za jednom kotvom.

***

Biva pomalo mučno ovo slatkasto-otužno, slatkasto-ježuljivo, u isti mah i ugodno i neugodno osjećanje svoje nesuštastvenosti. Odatle već poznata želja da se na nas navali neki teret da bismo jače osjetili sebe, svoju stvarnost; da bi se pozbilo, ponešto zgusnulo naše ja. Priželjku­jemo to kao težinu nekog jorgana. Ponekad kao težinu kamene ploče.

300

Dugo me muči uzana pruga sunca koja se probila kroz procijep za­stora, pala kao tanki svjetlosni prut na moje uzglavlje i ranjava mi oko. A kolik napor ukloniti se toj strijeli, premaknuti malko glavu na uzglavlju! Dugo se spremam za taj napor, dugo prikupljam sna­ge. Pa najzad odustajem. Nalazim da je jednostavnije zaklopiti oči i čekati. A čekanja, u ovom stanju, nisu ni teška ni duga. Naići će valj­da bolničarka, to će i sama primijetiti, i učiniti što već treba. Skla­pam oči i tonem u polusan, u stanje satkano od lijenog odlaganja, od dragovoljnog strpljenja, i od istrganih vlakanaca vremena. Od one klonulosti koja je u isti mah i umor i odmaranje. A na koncu svega toga smiješi se jedan ishod, jedan mah ugodni ishod - uklanjanje one zrake — koji će doći sam od sebe. I možda je taj njegov osmijeh iz daljine ugodniji nego samo njegovo neposredno ostvarenje.

Polusvijest. Tanana mliječna opna nad površinom svjesnoga, na kojoj se odrazuju i na koju se prenose naša mala unutrašnja nabi- ranja i mreškanja, mali unutrašnji trzaji bića. Plutamo, lagani, bez težine - prazna ljuska nad površinom stvarnosti. Uslužne ru­ke najzad pogađaju našu neizraženu želju iza sklopljenih vjeđa. Mala smetnja nestaje, osjećaj nelagodnosti iščezava. Tako, sad je dobro. Rasplinulo osjećanje zadovoljenog jastva. Polusan.

***

U potpunoj tišini, na mahove posumnjam da li uopće postojim. Ipak, ne želim potpuno spokojstvo, potpuno mrtvilo. To ne! Vo­lim da vrhom spuštenih trepavica osjećam vanjsko trajanje, pro­tjecanje stvarnosti. Samo da ja ostanem izvan njega, da ne uče­stvujem u njemu. Da sjedim na njegovoj obali. Jer biti u njemu, učestvovati u njemu, to je previše zamorno. Ali neka ono ipak traje. Neka samo traje, neka promiče mimo mene. To je prijatno.

***

Stvarno, ne želi se život. Nije život ono što se želi. Život — to je gr­dno, pogolemo. I prenaporno, prezamorno. A i sama želja, i ona je prezamorna. Ne. Nije to ono što se želi. Želi se samo trajanje. I to ne baš vlastito trajanje, nego trajanje uopće, trajanje kao takvo. Ne­ka ono traje, neka ono samo dalje traje! Neka traje i onda dok mi drijemamo! To nam daje neku toplu sigurnost u našem drijemežu.

301

O, kako je to prijatno: isplutati začas iz drijemeža, konstatirati da živiš, pa ponovo, umiren, utonuti u drijemež.

***

Prisutan sam. Prisutan sam, ali ne učestvujem. I volim to. Pri­tajeno prisutan. Prisutan bez zapremine. Kao pomisao, kao sušta pomisao. Kao život sjene.

Uistinu mi se čini da niti što želim niti što pravo osjećam. I s nevjericom ispitujem to stanje. Radujem mu se. Tačnije, ne radu­jem mu se, jer je i to napor, i to je prezamorno za mene. Nego: ono me obasjava radošću. Onako kao što rano sunce osijava hlad­ni kamen toplinom. Ispitujem ga s nevjericom. Jer se čisto pobo- javam da se to ne promijeni, preokrene, da se ne pokaže da nije tako. Pobojavam se da odjednom ne osjetim svoju zapreminu u stvarnosti, da kroza me opet ne provri nemir nekog htijenja, da ne otpočne opet neko vrenje. Neću čuvstvovanja, već samo pukog osjećanja, kao stablo. Kao stablo što svojim osjetljivim likom, žili­cama svog treptavog lišća, smolastom mekoćom svojih pupova osjeća svaku novu ugodu, svaku promjenu u životu zraka, a da pritom ništa ne čuvstvuje. Golo osjećanje bivstvovanja. Neka kroza me leprša misao, sneno i bez pravca, kao sanjiv leptir kroz igru sunčanih prošarica pod proljetnim krošnjama. Neka mnome protječu osjećanja, neka zabljesnu osjeti kao ribice što srebrnasto strugnu vodom pa nestanu. Golo osjećanje bivstvovanja.

Da, neka potraje tako, neka samo potraje tako! Jer zbilja preu- moran sam za drugo što. Neka trajanje traje, toliko da budem si­guran u stvarnost stvarnosti, ali nezavisno od mene. Toliko da bu­dem siguran u svoje prisustvo. Ali krilom neka ne dira mene. Ne­ka mene pusti po strani.

* **

Zapazio sam: na ormaru je novi kalendar Doduše, slova na nje­mu ne razabirem, ali znam: onaj je bio zelen, ovaj novi je crven. Znači: preturila se ona godina.

302

Čini mi se velika blagodat što je iz svega toga skupa nestalo vri­jeme. Jer vrijeme kao da je ono što događajima našeg života po- daje njihovu težinu i njihovu bolnost. Kad je iz njih izvučena nit vremena na koju su nanizani, oni leže pred našim očima, šaroliki i ravnopravni, poput rasutih đinđuva. Svrstavaju se u jednu ravni­nu, svi jednako važni odnosno nevažni, svi jednako živi odnosno neživi. Sad gledam na život onako kao što se gleda na pejzaž: u njemu je sve istodobno prisutno: riječ “prije” i riječ “poslije” tu su besmislene. I ima u tome nešto što odmara naše oči, kao gledanje u zelenilo. Posmatran tako, život postaje gotovo bezbolan. Zi- vot-ćilim. Kad gledam moja išarana slova na pijesku života koja su vjetri pomrsili, gledam na njih kao na poremećenu arabesku. Dani, radosti i boli svrstavaju se u jedan red, ne potiru se i ne po­tiskuju jedno drugo. Kad prestarimo, kad nadživimo sami sebe, među njima nastupa tišina i veliki mir. Prastare, pokojne stvari usklade se među sobom: postanu nekako ravne i vršnjakinje: upokojenost daje im mir i ravna prava.

***

Sada se misao toči bez šuma, bez pjene, krotko, kao ulje iz sta- rinskog drvenog tijeska. Sve su suprotnosti izmirene, sve ratujuće misli pitome kao ptice na dlanu. Ono što je nekad paralo i ranja­valo unutrašnje stijenke, izlizalo je svoje bridove, otupilo svoje oš­trine. Uglačalo se kao morski šljunak u vječitom krilu plima i oseka, u neprestanom ljuljuškanju valova i pjena. Sad sve prelazi preko starih ožiljaka milujući ih svojom glatkoćom i donoseći im utaženja hladom svog dodira.

***

Htio bih se svesti čitav na jednu besprostornu tačkicu svijesti, vanvremenu, neranjivu, van domašaja zbivanja. Mala abulična misaona jedinka, prepuštena svim vjetrovima, kao kunadra ma­slačka; povijati se povodljivo nošen svim strujama, kružiti u svim motanjima i virovima.

***

Prelazim dlanom po starim brazgotinama, i gle: više ne bole. Iz­lažem ih suncu, nosnice udišu svjetlost i trepke žmire od jasa — pro­

303

sjak što u ljetno podne pod maslinom smireno žvače ukupljene korice hljeba. Sve je već tako daleko, da u dnu sjećanja jedva još tinja. Sve je već tako daleko i mrtvo, da više nije ni dobro ni loše.

Prelazim dlanom po starim brazgotinama, i slutim glas iz du­bine: zaista, sve je tišina.

Sve sam od života uzeo i sve mu od sebe dao. Pred njegovim se licem nisam pretvarao. Dao sam mu svoje zanose i svoje padove, svoja pregnuća i svoja klonuća, napore napetih žila i snove pre- znojenih uzglavlja. Sve je bilo moje: i radost i bol, opsjena i razo­čaranje. Poznam glad djeteta i tugu bludne sitosti, cik ludog srca u jutra krvava i povijanje duše u mutne sutone. Kad odem, otići ću go i praznih ruku, s dubokim umorom u dnu udova i pomiren sa prolaznošću.

Danas je nebo oblačno.Doista, umoran sam, duboko umoran. Umoran iz dubine duše. Možda već predugo živim. Već tako dugo, da pomalo shvaćam

dobrostivost smrti.Da, dobra je smrt. Trebalo bi samo da poštedi jednu tanku zra­

ku svijesti: toliko da se njome može iskusiti dobrota ništavila.

Samo ne više patnje!Probudim se u noći i skrušeno šapćem: samo ne više patnje!Tako sam srođen s njom, da joj već dobro poznam zakone, mje­

re i ćud. Znam je kako se rađa, znam kako niče tupi ledac bola u dnu izmučene puti. Znam je kad kliktava liječe, crna preklana ptica, i krilom skršeno udara o stijenke svoje tjeskobe. Znam je kad, klonula, pusta, bije čelom o hladni prag beznađa.

Duša diše u patnji kao more u plimama i osekama. Poznam spe- čenu suhoću kad presuše suze, kad se u prsima zgrune tvrda ledena gvalja. Poznam klonuća u pustoš bešćutnosti. Poznam časove kad je duša prazna kao presušen bunar. To je kratak predah istrapljenom mesu. A onda, u dnu bunara, zagrgolji opet vrutak crnih voda.

O, dobro poznam mehaniku bola!

304

Tako sam sviko na patnju, da joj već dobro znadem svaku boru na licu i svaki topli prijevoj u naborima skuta.

Samoća, i pučina noći preda mnom. Ničega nema. Ni ljeskanja varljivog svjetla u daljini ni lepeta kakvog bijelog krila. Ničega, do ravne plohe zida pred mojim očima i beskrajne pučine noći preda mnom. Hrana je mome uhu disanje tišine, hrana je mome oku nijema bjelina zida, hrana je mome srcu samoća.

Svemu sam dao sebe. Primio sam u srce glas svake stvari. Osje­tio sam miljenje soka u svakom tananom vlaknu i srh u studenom srcu kamena. Razumio sam nijemi govor stvari i tugu u oku zvije- ra. Otvorio sam dušu svakoj pojavi života i oči svakom njegovom vidu. U svakom dodiru ostala je po jedna čestica mene. Da mi se išta iz dubine noći vrati u krilo!

Ali nikoga i ničega nema. Sad sam praznoruk i go, pun bijele praznine.

Gola duša u dahu bivstvovanja — harfa u dahu vjetra.

Uzbuđeno lice bolničarke nada mnom, uporno škrebetanje si­gnala za dozivanje, nagla strka oko mene u noći. Osjetio sam si­tno toplo škakljanje, a zatim primijetio veliku crvenu mrlju što je probila kroz moje bandaže. Već znam! Razumio sam po vrsti pri­prema: opet transfuzija krvi. Ubod u lijevu podlakticu. A onda, hitan dolazak nečujnih bijelih kolica i užurban prenos u dvoranu bez uglova. I još putem, gubljenje svijesti.

Iz nepomičnog položaja u kome ležim vidim radijator, krajičak kockastog stolnjaka, crveni kalendar. Znači: još nisam u onoj dru­goj sobi, među nepoznatim iznurenim licima.

Misao se mrsi. Na mahove oko mene zjape bezdane bijele praz­nine kroz koje propadam.

Pa prestaje i to. Bijela tišina bez vremena. Sedefasti odsjev za vjeđama. Vječnost.

305

73.

Jutros sam izišao iz bolnice. Uputio sam se u grad, o štapiću do­duše, ali u jednom dosta ležernom andantinu. Svježe proljetno ju­tro. Na cesti lokvice od noćašnje kiše. Kako sam prekoračio preko praga, mimo mene je projurio automobil i zaštrapao me kosim blistavim rafalom kapljica, ravno ispod koljena. To mi je, odmah na prvom koraku, bio pozdrav “slobodnog svijeta napolju”. U ko­lima je možda sjedio sin kojeg mog nekadašnjeg školskog druga, tvorničar tjestenine ili glavni akcionar u društvu za eksploataciju ne znam čega. Izvadio sam iz džepa čistu maramicu, koju mi je, zajedno s ostalom mojom skromnom opremom, uredila i brižno izglačala dobra moja bolničarka. Iskrpala mi je i košulju, i sad os­jećam kako me gusto isprošivano mjesto na grudima prijatno gre­be zahvalnošću po lijevoj ključnoj kosti. Obrisao sam blatnjave mrljice i pošao dalje.

A putem prema gradu mislio sam: čemu toliko žure? Zar se bo­je da neće stići na svoj dio patnje i gorkih saznanja? Za dugih samotničkih solilokvija u bolnici naučio sam da je svaka žurba uzaludna i svaki nemir jalov; svejedno se dočeka sve, svejedno se otkrije smisao ili besmisao svega. Svejedno čovjek obađe čitav svoj krug. Pa našto onda tolika žurba?

Po mom starom običaju usamljena šetača, upuštam se u zabavu da u sebi razvijam dalje tu temu. Odakle u čovjeku ta duboka strast za što bržim kretanjem u prostoru, ta težnja za lokomoci- jom, ili taj nagon lokomocije? Je li to uvijek ona ista, iskonska te­žnja pramajke amebe za kretanjem, tek osmišljena nekim aposte- riornim smislom i ciljem, i porasla do grdnih razmjera? Jedno malo, draškavo osjećanje fizičke ugode, veoma srodno osjećaju na ljuljaški, samo po sebi nedužno — bezazlena dječja zabavica. A ko­liko li zla znade nanijeti ljudima! Evo kako to izvodim: malobroj­ne su radosti primitivna čovjeka. Ono što me kod primitivca naj­više rastužuje, to je krajnje ograničena skala njegovih radosti. Slast od moći, afirmacija svoga golog ja, i zadovoljavanje primar­

nih animalnih apetita — to je više-manje sve. A kao kruna svega, kao sam cvijet na stablu života — strast lokomocije. Ona u njego­vim očima možda poprima vrijednost jednog čisto apstraktnog, idealnog, nad materijalnog stremljenja. A kako je za ostvarenje te

306

težnje za lokomocijom gotovo neminovno potrebna ona faktična vlast, faktična moć, i kako postizanje te faktične vlasti i moći go­tovo neminovno iziskuje oporu borbu i bespoštedno potiranje, gaženje preko kojekakvih obzira, pa i preko ljudskih egzistencija, nerijetko i preko lešina - ispada nekako da se sve te hvalevrijedne stvari, u krajnjoj liniji, počinjaju radi udovoljenja onoj nedužnoj strasti lokomocije. Prastara ikarska težnja eto napokon utažena, osvojena tehnikom. Energumen za volanom — novovjeki Ikar.

Prošao sam pored željezničke stanice. Kolporteri su izvikivali:— Sutrašnje novosti!... Sutrašnje novosti!...A putnici: žureći prema kompozicijama, na jagmu su ih kupo­

vali i zadovoljno trpali u džep. Očevidno, nešto su ušićarili. Za nešto sitniša eto im je sretno potrefilo da kupe jedan dan. Jedan dan čega? Ne znam. Jedan dan života, valjda. I meni je kolporter ponudio “sutrašnje novosti”.

— Ne, prijatelju, hvala! — odgovorio sam mu. — Ja odlazim na dva dana. Imate li možda preksutrašnje novosti?

Ne! Toga nema! Do toga još nismo došli. No doći ćemo, doći ćemo već i do toga! Jer svijet napreduje.

Zure se ljudi, žure. Smiješno natezanje s vremenom! Ponekad mi se čitava povijest čovjeka na zemlji privida kao povijest te utr­ke s vremenom. A zašto? Kuda to hoće da stignu!

A ipak, i sam sam nekad podlijegao, i još kako podlijegao, toj groznici vremena! Sad mi se čini kao da sam se čitavog vijeka sa­mo žurio da još danas pojedem i sutrašnji, i preksutrašnji obrok života. Sad mi je to neshvatljivo. To jest, prestalo mi je biti shvat­ljivo. Kao što već, u datim godinama i s datim iskustvima, presta­ju biti shvatljive tolike stvari, i naše rođene i tuđe. Za uzvrat, po­staju nam shvatljive neke druge stvari. I tad prestanak razumije­vanja za one prve volimo nazivati mudrošću. Zrelom, poniznom mudrošću.

Ima jedan momenat kad popusti u nama težnja ustremljena na­prijed i započne težnja zadržavanja i usporavanja trake vremena. Momenat kad umre ona žeđ sutrašnjice i, na njenom mjestu, rodi se želja za jednim velikim, nezalaznim danas. Na toj vododjelnici života valjda počinje ono što se zove: starost.

Ipak, kupio sam novine i pošao dalje. Prošao sam ulicom gdje je nekad za prozorom plutala u mjesečini djevojačka vodena gla-

307

va. Prošao sam i mimo kuću gdje je stanovao moj negdašnji uči­telj violine. Stigao sam, malko umoran od nesviknutosti na ho­danje, u mali gradski park, i sjeo na klupicu u rondou oko vodoskoka s crnčićem od lijevana željeza. Prve tabake novina, s krupnim naslovima o predstojećem sastanku “velike četvorice” ili “šestorice”, o protestnim notama, o prihvatanju vojnog budžeta per acclamationem, prostro sam na klupu poda se (jer zemlja je još vlažna, a proljeće zna katkad biti zasjedno!). To ću pročitati večeras, pred spavanje. Ta ionako u novinama pišu uvi­jek iste stvari: kako je gospodin predsjednik vlade položio kamen temeljac i kako “Periodom" odstranjuje zubni kamenac, kako se u teatru u utorak daje Carmen a u petak Traviata, i kako su ove godine zakasnile prve trešnje. Te tako, kamen temeljac amo, zubni kamenac tamo, svijet, i bez našeg učešća, ide nekako naprijed! Zadnje tabake s Malim oglasnikom uzeo sam preda se na koljena. Promatram sa zanimanjem biljke unaokolo i trudim se da se svakoj sjetim latinskog imena. (Malko iščilio čovjek ima tu malu prednost: nije mu teško naći razonode.) I čisto se jedim kad se ponekog imena ne mogu da prisjetim. Potom nabrajam što danas treba da učinim. Prije svega, treba da iz bolnice iznesem moj kartonski kovčeg (ovaj put, rekbi, definitivno kartonski) i da iz “pologa vrednota” predignem violinu. Do boljeg rješenja, to ću predati u pohranu na željezničkoj garderobi. Ali javlja se i mali, dosad nepoznati osjećaj strepnje nad dragocjenošću: u kovčegu su i arci mog dnevnika, koje sam ispisao u bolničkoj dokolici. Eto, pod starost sam iskusio i to: što znači posjedavati jedan rukopis. Primirisao sam i spisateljske slasti. Šašav posao! Ako sam dobro shvatio u čemu je stvar, treba naopako proživjeti čitav jedan život, pa da bi se odatle napisala jedna, i to najčešće slaba knjiga! (Pitam se, kako tek mora da izgledaju one druge, napisane bez toga!...) Zatim hoću da mojoj bolničarki poklonim za uspomenu neku malenkost. U prvi mah nije bilo problema: jednu od onih knjiga koje ona voli — puni su ih izlozi! Ali ne, to bi bila standardna formalna pažnja, kao naručeni buket: predaš banknotu i ceduljicu s adresom, pa okreneš leđa i ne sačekavši da vidiš kako izgleda to cvjetno otjelovljenje tvoje nježne pomisli. Ne. Trebat ću da pronađem takvu knjigu u kojoj bi se našli skupa i njen i moj ukus. A pored toga, neku ličnu stvarčicu,

308

bližu samoj osobi. Vratnu maramu, ili što slično. U prolasku već sam vidio po izlozima nekakve marame s otisnutom geograf­skom kartom, sidrima i sirenama. Učinile su mi se malčice neukusne, ali trgovac na pragu veli da se takve mnogo nose. Svakako, bolje su i te nego one druge, s otisnutom sedmicom srdaca i asom karona.

Ponio sam zlataru famoznu dugmad s kamejama. Suhonjav, šutljiv čovjek, tibetanski mudar. Takvi mudraci žive po stotinu i dvadeset godina!... Ne, s takvim čovjekom nije red lukavčiti! Pružajući mu dugmad osjetio sam se u dužnosti da mu povjerim moje sumnje u komercijabilnost takve robe: danas to zacijelo niko više ne traži. Po suhonjavom licu razlio se osmijeh. “To je istina. Ali zaboravljate da sretnim sticajem okolnosti žene imaju dva uha, uprav kao muškarci dvije ruke: dadu se prepraviti u naušni­ce.” — “Tačno”, rekao sam mu, “mudro čudesna podudarnost! Ot­prilike tom istom logikom služili su se nekad poetski taknuti te­olozi da bi se mogli diviti savršenstvu božjeg stvora. Blagodarim i ja gospodu!”

A pred suton, kad sunce malakše, pokušat ću da se polagano uspentram uz onaj grobljanski brijeg i potražim grob mog starog učitelja. Potražit ću i Radivojev humak, ako je uopće obilježen.

Opet uzimljem s klupe zadnje tabake novina, rasklapam ih, bištem očima po petitu Malog oglasnika, u odjeljku Namještenja i uposlen ja. Mlad, zdrav momak trazi se kao pivničarski pomoćnik. Ne, to nije za mene. Kompanjon r poslovnim iskustvom i manjim kapi­talom prima se u veoma unosan posao. Ne, ni to. Dižem oči sa zamornog petita, i zažmirim preko realnih mogućnosti Malog oglasnika u moje magličasto treperave prostore. Ima u mome kraju jedan zelen, gusto obrastao, nenapučen otočić s ruševina­ma starog benediktinskog samostana. Optočen čivitnim poja­som mora i bez počinka opkoljavan kruženjem vremena koje učarano oko njega struji, on već odavna fatamorganski lebdi nad maglicama mojih snova. Nekad se govorilo da tamo namjerava­ju urediti koloniju za raspuštenu djecu. To sad mami moju misao. Pomišljam da bih možda tamo mogao biti malko, malko koristan. Stidljivo gajim još samo tu malu ambiciju: da, ovakav

kakav sam, i na svoj način, bar nešto sobom doprinesem očov- ječenju čovjeka. Možda bih mojom ranjavošću uspio da pomalo

309

omekšam one odveć grube oblike u kojima vitalnost provaljuje iz te nesrećne zanemarene djece...

Zavozim se u maštanja i blaženo žmirim na blagom proljetnom suncu. Nada mnom, u nježnom, još blijedom lišću drveća, među pupovima o koje se lijepi paučinica što putuje bez cilja, u snenim pazušcima grana, živka proljeće.

Još jedno proljeće!S proljeća u nama uskrsavaju sva naša minula proljeća. To su

godovi duše. Svako je od njih jedno mitarenje: iz njega klisne biće u novom perju i uzlijeće k suncu sa cijukom novim. Čovjek vjeru­je da je njegovo djetinjstvo, zaglušeno čitavim docnijim životom, zauvijek pokopano. A ono se negdje pod starost odjednom opet javi i snažno provali na sunce. Čovjek vjeruje da je proljeće, to djetinjstvo zraka, za nj zauvijek umrlo, a ono se, s novim struja­njem sokova pod zimskom otvrdlom korom, ponovo razbudi i glasa.

I, popuštajući navici koju sam dobio za dugih mjeseci samoće među zidovima bolnice, zapodijevam unutrašnja obračunavanja. Suočavam se sa samim sobom. Sravnjujem moj život sa životom drugih ljudi i nastojim da se nekako tješim. Ma koliko neosmiš- ljen, ma koliko uzaludan, opet mi se čini da nije bio siromašniji od života drugih.

U stvarima je jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija; jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao. Kome je dano da to spo­zna, dobro je proživio svoj vijek. Taj je obašao čitav svoj krug.

Sklapam ponovo oči, i gle, kao da to nije roj mladih mušica što oko moje glave igra tjeran u kovitlac daškom vjetra koji po tek prosušenoj zemlji šara male virove prašine, već da to oko mene šume moja minula proljeća. Žmirim na mladom proljetnom sun­cu i osjećam da sad već životu ne treba tražiti drugog cilja ni dub­ljeg smisla.Vedar sunčani dan, i kora ljeba, i krpa neba sa šakom zvijezda nad glavom — i ja ne mogu da zamislim veće ni stvarni­je sreće: sve želje šute i čula dremlju, a misli imaju prazničko ruho i bijele skrštene ruke.

Na koncu sviju staza stoji šutnja i mir sa svime: široki mir sa bolom, s ljudima, sa životom — sa samim sobom. U meni tišina, nada mnom podne bez ruba, uokolo prizori zemlje u dobroj po­plavi sunca.

310

Zar se na tako malo sav život sveo? Je li to starost, preživjelost, umor? Ili posljednja, vrhovna mudrost: krajnja odreka svega?

Ne znam. Osjećam samo da nema stvarnijeg dobra od toga: mir sa radošću, s bolom — i preplavljenost — suncem.

311

RJEČNIK MANJE POZNATIH RIJEČI I IZRAZA

abdomen (lat.) — trbuh, trbušna šupljina, utroba abjurirati (lat.) - pod zakletvom odreći, opovrći, zanijekati abuličan (grč.) - bezvoljan, neodlučanabuzivno (lat.) — zloupotrijebljeno, neuobičajeno, protupravno adađo (tal. adagio) — muzička oznaka za tempo; ugodno, lagano, veoma sporo; polagan, nježan muzički stavak ad infinitum (lat.) — u beskraj, beskonačno, bez kraja i konca ađustirung (lat.) — oprema; uređivanje, ispravno i točno udešava- njeagamemnonska vremena - vremena grčkog kralja Agamemnonakoji je predvodio Grke u ratu protiv Trojeagonicno (grč.) — smrtnoahat (grč.) — vrsta kremena, poludraguljabmedija (tur.) — turban, čalma; pleteni bijeli omot oko fesaAbriman, v. ArimanAhuramazda (ili Ormuzd) — perzijsko božanstvo, izvor dobra, istine i svjetla, nasuprot Arimanu, zlom duhu s kojim je u vječnoj borbiakreditirati (franc.) — ovjeroviti, otvoriti nekomu kredit; dipl. dati punomoć diplomatskom predstavniku da u stranoj državi zastu­pa interese svoje zemljeakropola (grč.) — visoka tvrđava u starim grčkim gradovima, obično na brdu; gradska tvrđavaaksan grav (franc.) — naglasak u francuskom jeziku koji ide slijeva udesno odozgo prema dolje (ž)alegro (tal. allegro) - muzička oznaka za tempo, brzo, vedro, živo, brzi stavakalfa i omega (grč.) — početak i kraj, prvo i posljednje, sve što je naj­važnije (preneseno značenje prema prvom i posljednjem slovu grčkog alfabeta)

313

alira (franc.) - ponašanje, otmjen način života i ophođenja s ljudi­ma; vrsta konjskog hodaalkov (ar.) — prostor sa svodom; udubina u sobi za krevet; ložnica alonža (franc.) — nastavak, privjesak; nalijepljeni produžetak; konopac kojim konjogojci uče konja kasati altdajc (njem.) — staronjemačkialternacija (lat.) - preinačivanje, naizmjenična pojava dviju osoba u istoj ulozialuzija (lat.) - smjeranje riječima na nešto drugo od onoga što se kažeamabilis insania (lat.) — dražesno ludilo amavit spectacula tragica - voli tragične prizore amnezija (grč.) — gubitak pamćenja; potpuno ili djelomično zabo­ravljanje događaja ili činjenica, javlja se kao posljedica bolesti, duševnih potresaAmore e Marte (lat.) - Ljubav i Smrt amorfno (grč.) — bezobličnoanarhoindividualist (grč.-lat.) — pristalica pojedinačnog izazivanja neredaandantino (tal.) — muzička oznaka za tempo između andante i ale­gro; manji stavak; manje razrađena kompozicija Androklo — lik iz antičke priče, rob kojeg je u cirkusu poštedio lav iz zahvalnosti što mu je izliječio ranjenu šapu animalni (lat.) - životinjski animirati (lat.) - oduševiti, raspoložiti, pridobiti antagonizam (grč.) - suparništvo antediluvijalno — pretpotopnoanticipacija (lat.) — predujam, uzimanje novca unaprijed, pret­postavka, raniji nastup tona u muzici koji pripada sljedećem akor­duantinomija (grč.) - proturječje između dviju prividno dokazanih teza, dvije teze koje imaju jednaku dokaznu snagu antitetičan (grč.) — suprotstavljen, suprotanaperitiv (lat.) — napitak, obično alkoholni, koji se uzima prije jela

aplika (lat.) — dodatak, primjena, ukrasapodiktičan (grč.) - neoboriv, neosporan, nepobitan (na primjer tvrdnja)apokaliptički (grč.) — tajanstveni, zloslutni, kobni, katastrofalni

314

aposteriorno (lat.) - iskustveno, koje se temelji na iskustvuapoteoza (grč.) - slavljenje, obožavanjeapres moi le deluge (franc.) - poslije mene potopa priori (lat.) - u idealističkoj teoriji spoznaje: svojstven razumuprije iskustva, nezavisno od iskustvaarabeska (tal.) - šara na arapski način, isprepleteni geometrijski i stilizirani biljni crtežiAriman — u dualističkoj religiji Zoroastra, princip, začetak svega zla u svijetu; kasnije zamišljen kao protivnik Ormuzdov (Ahura- mazda) i vođa zlih duhova, koji će na kraju biti pokoren arheopteriks (grč.) - praptica; okamenjeni ostaci ptice velike kao golubartificijum (lat.) - izvještačenostartikulacija (lat.) - razgovijetno izgovaranje riječi tako da se mogu razabrati slogovi i glasoviarza - dizanje glasa u stihu: naglašeni slog stope as dreams are made on (engl.) — bio je kao san asimilirati (lat.) — stopiti u jedno, sljubiti se, usvojiti asocijacija (lat.) — povezanost među predodžbama tako da jedna predodžba izaziva druguaspirant (lat.) — kandidat, čovjek koji se kandidira za neko mjesto ili nagraduaspiracija (lat.) - težnja, želja, čežnjaastentičan (grč.) — slab, nemoćan, nerazvijen (u tjelesnom smislu) astralno (lat.) - zvjezdanoatavizam (lat.) - javljanje svojstava koja normalno ne postoje u određene vrsteathanatik (a-thanatos) (grč.) — besmrtnostatrijum (lat.) — predvorje, trijem, natkriven ulazAtum - bog stvaralac u starom Egiptu, mjesto obožavanja -Heliopolisautentičan (lat.) — izvoran, vjerodostojan, istinit autodidakt (lat.) — samoukautonomisti - pristalice autonomije Dalmacije u sastavu Austrije. Pojavili su se kao politička svijest 1860. Od godine 1870. razvila se stranka autonomaša, a njene pristalice su kulturno bili vezani za Italiju, stoga se autonomaš često poistovjećuje s talijanašom. Nisu htjeli zajedništvo s Hrvatskom. U političkom životu Dal­

315

macije autonomaštvo je igralo vrlo važnu ulogu, posebno u izbornim borbama.

badalj — oštro željezo kojim se tjeraju volovibakonja — puten čovjek; čovjek zdrava i jaka sastava; prirodančovjekbalatura (tal.) — trijem, veža, podstrešje; balkon oko kuće, galerijabaldahin (lat.-tal.) - svečan pokrov nad prijestoljem, nosiljkom,krevetom ili oltarom, obično od skupocjene tkaninebandaza (franc.) — zavoj, povoj; previjanje povojem, zavoj okozgloba sportaša, čelični ovoj na kotaču vagonabanjo (engl.) - glazbeni instrument sličan gitari u sjevernoame-ričkih crnaca; ima od pet do sedam žicaBanquo — lice u drami, žrtva Macbetha u istoimenoj Shakespeare- ovoj dramibarkarola (tal.) - lađarska, ribarska pjesma; kompozicija u stilu ribarske pjesmebarok — stil europske umjetnosti (književnost, arhitektura, kiparstvo, slikarstvo) od kraja 16. do sredine 18. stoljeća. Karak­terizira ga raskošnost, bogatstvo oblika, kićenost. batati — pipati, udaratibenediktinski - ono što pripada redu sv. Benedikta. Red u Katoličkoj crkvi.Beolkova mudrost — komedijaška mudrost u stilu i načinu poznatog talijanskog glumca i komediografa Angela Beolkoa zvanog Rukante komu se netočno pripisivao izum “commedije deH’arte” biće bolja koja ne potone — aluzija na Njegoševe stihove iz “Gorskog vijenca”: U krv će nam vjere ogreznuti / biće bolja koja ne potone. Upotrebljava se i u običnom govoru kad se želi reći da će od dviju suprotnih teza, tvrdnja, mogućnosti, vrijediti ona koja se pokaže boljom, jačom, ispravnijom.bidermajer (njem.) — naziv za malograđanski, jednostavni stil (naročito za kućni namještaj), koji je nastao u Srednjoj Europi na početku 19- stoljeća, a karakteriziraju ga tendencije stvaranja i njegovanja intimnog, udobnog stana. biona (grč.) — samostalna živa jedinicabjelkasta soćica — bijela naslaga soli koja ostaje na koži nakon kupanja u moru

316

blasfemija (grč.) - hula, bogohuljenje; pogrda, psovanje, kletva bocket (franc.) — šumarak, šumica, najčešće dekorativna u blizini dvorcaboem naturšak (rus.) — umjetnik koji živi neurednim životom zato što je siromašan i svoj položaj smatra dobrim; prirodan i bezbrižan čovjek koji je izvan određenih društvenih pravila bojar (rus.) - veliki feudalni posjednik u staroj Rusiji bokor — kitica cvijeća, klasbona fide (lat.) — u dobroj namjeri, dobronamjernobootlegger (engl.) — krijumčar i potajni proizvođač alkoholnih pićau SAD-u (u doba prohibicije)box (engl.) - kutija; ovdje odjeljak, odvojeni prostorbrada a la Maksimilijan — brada kakvu je nosio Maksimilijan I,austrijski nadvojvoda, mlađi brat Franje Josipa I.brahijalan (lat.) — koji se tiče ruke, nadlaktice; brahijalna sila —tjelesna, fizička silabrokat — teška tkanina protkana svilom ili srebromBućko — izmišljeno šaljivo ime izvedeno iz glagola bućkati, mućkati;kojem se mućka u glavibuffo (tal.) — šaljiv, šaljivac, komičar; opera buffo - komična opera Buri (nizoz. boer - seljak) - tako se nazivaju potomci nizozemskih doseljenika, koji su 1652. naselili Rt Dobre Nade, a zatim unutrašnjost Južne Afrike. Njima su se kasnije pridružili emi­granti iz Francuske (hugenoti) i Njemačke. U povijesti je poznat Englesko-burski rat, 1899-1902.

cabaletta (tal.) — brz svršetak neke velike arijecajt-lupa (njem.) — leća za rastavljanje brzog kretanja predmetakoji se snima (npr. pri snimanju filma)camorra - tajna udruga delikvenata koja je ranije bilo vrlo razvi­jena u južnoj Italijicantabile (tal.) — glazbeni pojam: pjevnocar zemlje sunca koje ne zalazi — to je fantastična dječja predodžba nekog velikog i moćnog cara, vladara čarobnjaka, a samo ime je skovano s prizvukom imitacije nekih orijentalnih jezika u kojima je ime čitava jedna rečenica, kao za ljupku ženu — Lotosov cvijet koji nikad ne venecelebrirati (tal.) - svečano vršiti, obavljati

317

cello (tal.) - veliki gudački instrument sa četiri žice cerebralizirati (lat.) - promišljati, promozgati, raspraviti cijan — otrovni spoj ugljika s dušikom cijanotimo (grč.) — otrovano cijanomciklonizirati — provoditi dezinsekciju s pomoću plina ciklona, kojim se obično uništava gamad po kućama. Ironično upotrije­bljeno za nacistička masovna ubijanja u plinskim komorama. cinizam (grč.) - drskost, gruba otvorenost, preziranje morala i društvenih formicirculus vitiosus (lat.) — pogrešan krug; zatvoren krug; u prene­senom smislu: bezizlazan položajcocktail (engl.) - doslovno “pijetlov rep”, konj koji nije čiste rase; mješavina pićacommis (franc.) — službenik u trgovačkoj tvrtki; trgovački putnikConcert cbampetre (franc.) — velika slika, platno, koja se pripisujeGiorgioneu ili Tizianu, a nalazi se u Louvreuconnaissement (franc.) — pomorski tovarni listcon o senza, signore! (tal.) — sa ili bez, gospodineconsomme (franc.) — ovdje: goveđa juha u kojoj se meso dugo kuhalocontradictio in adjecto (lat.) — unutarnja proturječnost u samompojmuCoue Emile — francuski apotekar (1857-1926), bavio se liječenjem pomoću hipnoze, a zatim metodom svjesne autosugestije. Osni­vač psihoterapije poznate pod nazivom “kueizam”. curriculum vitae (lat.) — životopis

Certophanov — junak dviju pripovjedaka I. S. Turgenjeva u Lovče-vim zapisimaciraci (tur.) — svijećnjacičomrda — bora na čelu i između obrva, upotrebljava se obično u množini; čomrde - bore na čelu koje nastaju uslijed pomicanja kože, pokreta, mrštenjačovjek j reda — bilo koji čovjek, prvi na kojega naiđemo, običan čovjekčreda (staroslav.) — red, poredak, stado, krdo

daća — gozba nakon pogreba, u čast pokojnika, isto što i karmine damar — žila (arterija i vena), bilo, puls

318

danajski dar — podmukao dar koji donosi nesreću jer se daje s namjerom obmanjivanja (prema legendi o drvenom konju kojega su Danajci, tj. Grci, poklonili Trojancima s kojima su ratovali) degradacija (lat.) - micanje s položaja, snižavanje na niži čin dekoloriran (lat.) — izblijedjeo: onaj koji je izgubio boju Demijurg (grč.) - tvorac, majstor, umjetnik, autor, graditelj svije­ta; ime boga tvorca u grčkog filozofa Platona deprimirati (lat.) — rastužiti, pokvariti dobro raspoloženje derivat (lat.) — ono što je izvedeno iz nečega Der Tod und das Madchen (njem.) — “Smrt i djevojka”, kompozici­ja austrijskog muzičara Franza Schubertadeterminiranost (lat.) — bliža određenost nekog pojma, omeđenost,u filozofiji važan faktor koji određuje pojamdijametralno (grč.) — suprotno, posve različitoDijanin luk - Dijana je u rimskoj mitologiji božica lova, kao štoje u grčkoj Artemidadijastola (grč.) — rastezanje, širenje srca i arterija koje se izmjenju­je sa stezanjemdiluvij — potop, poplava, razdoblje u razvoju Zemlje kad se u našim krajevima pojavio čovjek“dindrlica” a la Gretchen — vrsta odjevnog predmeta temeljena na tirolskoj narodnoj nošnjidioskurski (grč.) - prema braći blizancima Kastoru i Poluksu disimulirati (lat.) — skrivati stvarnu bolest diskriminacija (lat.) — ograničenje prava; nejednakost disparatne (lat.) - nejednake, nespojive, suprotne distantia loci (lat.) - udaljenost mjesta distinkcija (lat.) — razlikovanje, razlikadoajen (franc.) - najstariji član; prvak, npr. diplomatskog zbora dofenski (franc.) - u smislu “delfinski”, “dupinski”, inače titula prijestolonasljednika u Francuskoj (1349-1830) domena (franc.) - područje (nekog znanja, struke, vještine) drakonske kazne — oštre kazne kakve je propisivao u svom zakoniku atenski državnik Drakon (u 7. st. prije n. e.)Dreyfusswa afera — francuski generalštabni potpukovnik Alfred Drey- fuss optužen je za špijunažu u korist Njemačke i izveden pred sud. De­mokratska javnost Francuske digla je svoj glas protiv njegova hapše­nja. Poznat je i energičan stav Emilea Zole u korist nesretnog časnika.

319

egida (grč.) — štit Zeusov i Atenin; zaštita, pokroviteljstvo egotizam (lat.) - pretjerana samoljubivost; pretjeranost i grubost egzasperirati — razdraživati, ozlojediti, ogorčiti eine wunderbare cavata (njem.) - divna kavata! (kavata je divna popijevka u operi)ekloga (grč.) — pastirska pjesma; zove se još i bukolika; pisao ih je posebice Vergilije; u dubrovačkoj književnosti ta je književna vrsta obnovljenaeksces (lat.) — ispad, nedoličan postupakekshibiranje (lat.) — izlaganje, pokazivanje (počesto i nastrano) ekskluzivni (lat.) - isključiviekskurz (lat.) — zastranjenje od glavnog predmeta rasprave ekspanzivnost (lat.) — prodornost, proširenje, nesuzdržljivost eksportirati (lat.) — izvoziti robu ili novac u inozemstvo elegično (grč.) — sjetno, žalosno, tugaljivoelipsa (grč.) — izdužena, zatvorena, jajolika kružna linija; u gra­matici: ispuštanje jedne ili više riječi u rečenici (krnja rečenica) eliptično (grč.) — duguljasto, skraćeno, jajasto emancipirati (lat.) — osloboditi se zavisnosti ili pravne nejed­nakosti; osamostaliti seemeritan (lat.) — islužen vojnik, naučnik, profesor u mirovini empire (franc.) — stil namještaja iz Napoleonova doba, karakte­rizira ga masivnost i kićenostempirizam (grč.) — metoda prema kojoj je iskustvo jedino sredstvo spoznajeenigma (grč.) — zagonetka, zagonetan govor Enthebung (njem.) — oslobođenje, oprosteolska harfa (grč.) - instrument sa žicama koje zuje na vjetru, naz­vana tako prema Eolu, bogu vjetrova eon (grč.) — dug vremenski razmak epiderma (grč.) — gornji sloj kožeepithjmetikon (grč.) - požuda, požudnost (vidi u Platona) erarski (lat.) - koji pripada državnoj blagajni ergo (lat.) - dakleesser buoni - che affare di gonzi! (tal.) — čini dobro - iz jedi govno ešarpa (franc.) — lenta; svečani časnički pojas etalirati (franc.) - precizno izraditi uzorke mjera koji služe za provjeravanje mjera koje su u upotrebi; izraditi pramjeru

320

etatiziran (franc.) - podržavljeneter (grč.) - ovdje u medicinskom značenju: niz organskih spoje­va koji se sastoje od dva (jednaka ili različita) radikala, međusob­no vezana atomom kisika, a u medicini služi za hlađenje, narkozu i drugoetimologija (grč.) — određivanje porijekla riječi i njezina srodstva s drugim riječima iz istog ili drugog jezikaEt tamen pati vult, et dolor ipse est voluptas eius (lat.) — a ipak htjede trpiti, i sama bol je čežnja njegovaetida (franc. etude) - glazbena kompozicija koja služi za vježbanje i virtuozno izvođenjeeugenetika - grana socijalne politike: nauka o uvjetima koji vode stvaranju tjelesno i duševno zdrava potomstva eufemizam (grč.) — upotreba blaže riječi (ponekad i suprotna značenja) za neki neugodan i ružan pojam, npr. “zaobilaziti istinu” umjesto “lagati”euklidska (od Euklid) — shvaćanje utemeljeno na euklidskoj geometriji: u prostoru se dva paralelna pravca ne mogu sjeći; razumsko rasuđivanje, logičko rasuđivanje

fabulirati (lat.) — ovdje: pričati priče i uopće djela s fabulomfair (engl.) - pošteno, lijepo, ispravnofalus (grč.) - muški spolni udfantom (grč.) - priviđenje, utvara, avet, sablastfaraunke - faraonske kokoši, regionalni izraz za “biserku”fatalizam (lat.) - vjerovanje u unaprijed određenu i neizbježnusudbinu; učenje koje smatra da su svi događaji unaprijed ineopozivo određeni od natprirodnog uzrokafatalnost (lat.) - sudbonosnost, kobnostfatamorgana (tal.) — optička varka u pustinjama uslijed pregrijana (ili vrlo ohlađena) zraka, kada se premorenu putniku čini da vidi nepostojeće stvarifeston (tal.) — vijenac od cvijeća i grančicafetiš (franc.) - predmet koji primitivna plemena obožavaju kao izvor moćiftchu (franc.) — ženski rubac za glavu figuracija (lat.) — lik, obličje filantropsko (grč.) — čovjekoljubivo

321

filibustijeri (franc.-nizoz.) — gusari i krijumčari raznih europskih naroda, ponajviše Francuzi, Englezi i Nizozemci filharmonijski kumovi — članovi uprave, mecene i “navijači” mjesnog filharmonijskog društva (šaljivo rečeno) filodendron (grč.) — sobna biljka sa strelastim listovima fizis (grč.) - prirodaflagelantski (lat.) — odnosi se na čovjeka koji se iz različitih pobu­da daje šibati ili se čak sam šibafloskula - šupalj, površan, formalističan argument, prozirna smi­calica ili doskočicafluktuacija (lat.) — talasanje, nestalnost, promjenjivost (porast i opadanje broja članova neke organizacije)fobija (grč.) — nerazuman strah koji neki bolesnik osjeća, ludilo strahafondak (tal.) — tržnica, dućan, skladište; novčani zavodfonograf ( g r č . ) — aparat koji bilježi glasove i tonove koji se mogučutiforte (tal.) — znak za tempo u glazbi, znači: jako, snažno fortifikacioni (lat.) — odnosi se na tvrđavu, rovove, obrambene li­nije ukopane u zemljufoulard (franc.) - meka, prozirna i svilena tkanina; rubac izrađen od takve vrste svile fraktura (lat.) — prijelom, lomframason (franc. franc-macon) - slobodni zidar; član tajnog reli- giozno-filozofskog društva nastalog u 18. stoljeću u Engleskoj frenologija (grč.) — nauka o duševnim osobinama na temelju obli­ka lubanjefrigidna (lat.) — hladna, ledena, ravnodušna, mlitava frivolno (lat.) — isprazno, nepristojno, razvratno, lakomisleno fronderi (franc.) - pristalice fronde, socijalno-političkog pokreta u Francuskoj sredinom 17. stoljeća, uperenog protiv apsolutizma; fronder je nezadovoljan čovjek, opozicionar

galaksija (grč.) — M liječni put ili Kumova slama, zviježđe

garde-enfant (franc.) — čuvar-mladić

gavan — bogataš, škrtac

Gebrauchaniveisung (njem.) — uputa za uporabuGejša — opereta engleskog skladatelja Sidneya Jonesa (1869-1964)

322

gentleman’s agreement (engl.) — prijateljski sporazumgirlanda (tal.) — ukrasni vijenac od cvijeća, lišća i plodova koji sevješa na zid kućegirls (engl.) — djevojke; gimnastički školovane plesačice u zborugdje se izvode ritmički pokreti umjesto baletaglorijeta (franc.) - kućica, kućica u vrtu; pamučna tkanina finihnitigong (malaj.) - na krajnjem Istoku: metalna ploča u koju se udara batićem kao u zvono; na Zapadu služi na brodovima, u kazališti­magraduelan (lat.) - koji se odnosi na stupanj; stupnjevit griblje — jazovi, jaruge, kanali između pojedinih parcela u poljima groteskno — miješanje elemenata tragičnog i komičnog; prikaziva­nje ljudi u nakazno-fantastičnim i nakazno-komičnim oblicima gustijerna — čatrnja, cisterna, spremište za vodu gvalja — gruda, zbijena “gužva” (lopta) tijesta ili zemlje; tkđ. i izraslina

habitus (lat.) — vanjski izgled nekog živog bića; izvanjskost hatnin, hain (tur.) — neprijatelj, izdajicaHanibal — kartažanski vojskovođa, ratovao protiv Rimljana, došao s vojskom u Europu i prešao preko Alpa da bi Rim napao sa sje­verahappy end (engl.) — sretan kraj (u filmu, romanu i si.) haramija (tur.) — razbojnik, zločinac, kradljivac; vojnik harangirati (franc.) - podbadati, huškati, raspirivati hekatomba (grč.) — u starih Grka: velika žrtva, prvobitno od sto­tinu bikova ili volovahemofilija (grč.) — krvarenje; nasljedna sklonost za neprekidno is­tjecanje krvi zbog nemogućnosti njezina zgrušavanja hemung (njem.) - smetnja, zaustavljanje, kočenje hermafrodit (grč.) — organizam koji ima spolne organe i jednog i drugog spolahermetičnost (grč.) - nepropusnost, čvrsta zatvorenost

hernija (lat.) — kila, bruh

Herostrat — Grk koji je 356. prije n. e. zapalio Artemidin hram u

Efezu da bi se time proslavio i ovjekovječio svoje ime

hibrid (lat.) — potomak dobiven križanjem

323

hidrocefalus (grč.) — nakupljanje tekućine u moždanim komorama; obično se javlja u djece - dolazi do golema povećanja glave, ne­srazmjerno tijelu, a dijete duševno i duhovno zaostaje u razvoju hijeraticki (grč.) — svećenički hipersenzibilan (grč.-lat.) - preosjetljiv hipertrofiran (grč.) — preuveličan (do neprirodnih razmjera) hipokrizija (grč.) - pretvaranje, licemjerje, dvoličnost hipoteza (grč.) — znanstvena pretpostavka, pretpostavljanje, zamišljanjehistologija (grč.) — nauka koja mikroskopski proučava građu tkiva Histoire des Girondins — “Historija Zirondinaca”, djelo francuskog književnika Alphonsea de Lamartinea (1790-1869) hormoni (grč.) — tvar koja se nalazi u izlučevinama žlijezda s unutrašnjim lučenjem i pobuđuje aktivnost organizma

identitet (lat.) — istovjetnost, potpuno podudaranje, puna jed­nakostiluzionizam (lat.) — učenje da je svijet samo iluzija (obmana, neo­snovana nada); vještina obmanjivanja “čarobnjačkim’’ trikovima imponderabilni (lat.) — koji se ne mogu vagati, koji su bez težine impresario (tal.) — kazališni i koncertni poduzetnik, organizator i rukovoditelj glumaca i drugih umjetnika imputirati (lat.) — nepravedno pripisati, podvaliti, podmetnuti in abstracto (lat.) - uzevši uopćeno, bez obzira na konkretni slučaj indignacija (lat.) - negodovanje, gnjev, zlovolja, srdžba, ljutnja indolencija (lat.) - lijenost, nemar, tromost inertan (lat.) — trom, lijen, nepokretaninkub (tal. incubo) — mora, teška misao, briga, zloduh, demon in pectore (lat.) — u grudima, u srcu, u duši, u duhu inscenacija (grč.-lat.) — kulise i oprema kazališnih komada; pre­dočavanje nečega s ciljem da se netko dovede u zabludu insinuacija (lat.) — podvala, podmetanje, zloba, klevetnička izmišljotinainsubordinacija (lat.) — nepokorenost, neposlušnost, kršenje disci­pline, otkazivanje poslušnosti pretpostavljenome insurekcija (lat.) — dizanje na oružje, oružani ustanak, buna intarzija (lat.) — ukrašavanje drvenih predmeta umetanjem raznobojnih uzoraka od drugog drveta, metala, slonove kosti

324

intencija (lat.) - namjera, nakana, namisao, naum, htijenje intenzificirati (lat.) - povećati napore, pojačati napetost interpret (lat.) - tumač, prikazivačintervencija (lat.) — miješanje u neku tuđu stvar ili posao, uplita- njeintonacija (lat.) — ton govora, nizanje povišenog i spuštenog tona intuitivno (lat.) — neposredno shvaćeno, spoznato bez pomoći razuma i iskustvairacionalno (lat.) — neiskazivo u logičkim pojmovima, protivno razumuispolinski (staroslav.) - div, divovski istrapljen - izmučen ishitriti — domisliti, izmisliti

j’aiperdu mon Eurjdice (franc.) — izgubio sam svoju Euridiku jantar (rus.) — žuta, crvena ili smeđa smola prastarog crnogoričnog drveća, služi za izradu ukrasnih predmeta; ćilibar jas — sunčeva svjetlost jaka intenziteta jastvo - filozofski termin koji označava stvarnost (u Hegela) jerihonski - Jerihon je drevni grad u Palestini joge (sanskr.) — ljudi koji vježbaju koncentraciju i nastoje potpuno ovladati svojim tijelom

kabaret (franc.) — malo zabavno kazalište laka i šarena programa kaboten (franc.) — putujući glumac; loš glumac; komedijaš, lakrdi­jašKalifova šahovska tabla - aluzija na poznatu legendu o kalifu koji je želio bogato nagraditi onoga tko je izmislio šahovsku igru. Ovaj je zatražio samo da mu na prvo polje šahovske ploče stavi jedno zrno pšenice, a na svako daljnje polje podvostručen broj s prethodnog polja. Kalif se najprije nasmijao, ali kada je pokušao, uvidio je da na koncu brojke postaju astronomske. kameja (franc.) - klesani dragi kamen s ispupčenom figurom u drugoj boji; slika u kamenukaminet — mali kamin, tj. otvorena peć koja grije sobu otvorenim plamenomkanelirani (franc.) - izdubljen paralelnim žljebićima; izbrazdani kanibal (hind.) - ljudožder, krvožedan čovjek

325

kanoa (engl.) - sportski čamac dug od 5 do 7 metara, širok 85 cm, pokretan jednostavnim lopaticama, pri čemu veslači kleče na dnu čamca; preuzet od sjevernoameričkih Indijanaca, načinjen od kore i presvučen kožomkanula (lat.) — cijev koja se stavlja u ranu da kroz nju istječe gnoj kapacitirati (tal.) — pobiti, onemogućiti, uvjeriti, savladati protu- dokazimakaptirati (franc.) - zatvoriti izvore pitke ili mineralne vode u cije­vi da bi se spriječilo upijanje vode u zemlju karantena (tal.) - izolacija bolesnika sa zaraznim bolestima kako bi se spriječilo širenje zarazeKartoffel-Gruppe (njem.) — krumpir-grupa, tj. grupa naroda koja se pretežno hrani krumpirom; to su narodi srednje zone u Europi: Nijemci, Poljaci, Rusikatarakt (grč.) — prag u riječnom koritu preko kojega pada voda kavalerijski oficir — konjički oficir kezme (tur.) - oveće prasekidnappers (engl.) - otmičari djece i odraslih osoba radi ucjene kijamet (tur.) — oluja, buka, metežKlavier mit beiliegendem Klavier-meister (njem.) — klavir s pridruže­nim klaviristom kniks (njem.) — duboki naklonkoketerija (franc.) - želja za sviđanjem, očijukanje, prenemaganje komercijabilnost (lat.) - primjena trgovačkih metoda u nekom poslukonklava (lat.) — soba koja se može zaključati; vijeće kardinala koje se sastaje radi izbora rimskog pape; zatvorena prostorija u kojoj se vrši izborkomideracija (franc.) - smatranje, gledanje konsolidirati (lat.) - srediti, učvrstiti konspirativnost (lat.) — tajnostkonstitucionalni (lat.) — koji su u vezi sa stanjem cijelog organizma kontaminacija (lat.) — kaljanje, kvarenje, okuženje; ovdje u smislu: spajanje, stapanjekontemplacija (lat.) - razmišljanje, razmatranje, duboko poniranje kontradikcija (lat.) — proturječnost kontrastalija — vidi: “stalija” koordinirati (lat.) — uskladiti, srediti

326

korektiv (lat.) - djelomični ispravak ili promjena korelacija (lat.) — uzajamni odnos, međusobna zavisnost kreton (franc.) - čvrsta dekorativna tkanina (za zavjese, presvlake) Kromivel - Oliver Cromwell, vođa egleske buržoaske revolucije, lord-protektor Engleske (1599-1658). U mladosti pristao uz puritance. Bio je član parlamenta (1628), a zatim se povukao. Igrao krupnu ulogu u povijesti Engleske.Kron (i Hron) — u starogrčkoj mitologiji gospodar svijeta, sin Urana i Geje, otac Zeusov. Zeus ga je bacio u Tartar i zavladao nebom i zemljom.kronos (grč.) — specijalni sat za mjerenje malih vremenskih odsječakakrunište — ogradni zid na vrhu kule ili tvrđavekružet — dvoredni seljački prsluk od grube tkanine, izvezen i smetalnim dugmetimakumir (rus.) — lik ili kip kojemu se iskazuje obožavanje; idol kunadra — pahuljicakuriozitet (lat.) - rijetkost koja pobuđuje interes neobičnošću

Quant a moi c’est different (franc.) — Kad se radi o meni — to je nešto drugo

L’affaire Cales (franc.) - Jean Cales (1698-1762), tuluški trgovac koji je bio pogrešno optužen da je ubio svoga sina iz vjerskih razlogaL’ajfaire du collier (franc.) — afera potkraj 18. stoljeća, oko dragu­lja u koju je bila upletena i Marija Antoanetta laloka — usna, usna šupljina La povera moribonda (tal.) - jadna samrtnica larpurlartizam (franc.) - teorija da je umjetnost sama sebi svrhom L’arte! L’arte! II rapimento dell’arte! (tal.) — Umjetnost! Umjetnost! Zanos umjetnosti! latentan (lat.) — prikriven, potajanlatitude (lat.) — širine, prostranstva; sloboda, polje rada lazaret (tal.) — vojnička bolnica; ustanova u koju se smještaju bolesnici koji boluju od zaraznih bolesti legitimno (tal.) — zakonito, opravdano, pravedno le cel'ebre violiniste (franc.) — slavan violinist

327

Les noyades de Nantes (franc.) - davljenje u Nantesu; naziv za masovno potapljanje koja je vršio komesar Konventa Carilles 1793. u Nantesu; osuđenici su vezani, ukrcani na brod s pomič­nim dnom i potopljeni u rijeci Loari. Konvent nije odobrio postu­pak, Carilles je bio opozvan, a kasnije i giljotiniran. letargija (grč.) — drijemež, mrtvilo, nepokretnost Levant (tal.) — Istok; zemlje oko Sredozemnog mora koje leže istočno od Italije; u užem smislu: obale Male Azije, Sirije, Egipta liberal (lat.) — pristalica slobodnog mišljenja, slobodouman čovjek likantropija (grč.) — vrsta ludila pri kojem bolesnik misli da se pretvorio u vukaliniment (franc.) — melem za trljanje, mazanje lit i ja (grč.) — hodanje oko crkve uz svečane vjerske obrede Lloydov parobrod (Lloyd) — Lloyd je društvo za zaštitu interesa bro­darskih osiguravajućih društava i u neku ruku njihova burza; parobrodarsko društvo. Za brodarstvo na Jadranu bio je značajan tršćanski Lloyd.lokomocija (franc.) — mijenjanje mjesta, promjena položaja, kreta­nje s jednog mjesta na drugoLoov bankrot — Lo Lauriston (1671-1729), francuski generalniinspektor financija koji je državu doveo do financijske krize zbogprevelike emisije papirnatog novca bez pokrićalomjon (franc.) — monokl na dršku, obično za žensku uporabu; nenosi se stalno, nego se u slučaju potrebe primakne kratkovidnomokulucidan (lat.) — pronicljiv, jasanlula vodilja - prema Njegoševoj Luci mikrokozma - luč, iskra vodi­lja kroz nebeske sfere

magija (grč.) - čarobnjaštvo, čudotvorstvo maksima (lat.) — mudra rečenica; načelo, princip, lozinka Maksimilijan — meksički car od 1864. do 1867. godine; Habs- burgovac, brat cara Franza Josefa I.malahit (grč.) — mineral svijetlozelene boje, po kemijskom sastavu bakrena sol, spoj bakra i ugljikamal del miserere (lat.) — povraćanje fekalnih masa koje dolazi zbog zapletaja crijevamaliciozan (tal.) — zloban, podmukao, pakostan

328

Malthus — engleski ekonomist poznat po teoriji stanovništva u kojoj propovijeda siromašnima da se uzdržavaju od potomstva jer ako imaju djecu, siromašni ljudi samo uvećavaju bijedu na svije­tu. Pored toga, stanovništvo raste mnogo brže nego što se mogu proizvoditi materijalna dobra potrebna za život. Mara je Malthusovu teoriju označio kao krajnje reakcionarnu. Protiv Malthusove teorije govore likovi u djelima nekolicine pisaca, i naših i stranih, s kraja 19- i na početku 20. stoljeća. manijakalnost (grč.) — obuzetost bijesom, ludilom; usmjerenost na jednu misao ili željumanljiv groš - moneta s manom, greškom; falsifikatmarginalija (lat.) — bilješka na rubu knjigemarkantan (franc.) — istaknut, upadljiv, oštar

mastika — vrsta rakije začinjene mastikom, smolom biljkesmrdljikematschitschi - vrsta plesaMaur — Arap iz Zapadne Afrike (Tunis, Alžir, M aroko)

Alazepa, Ivan Stepanovič — ukrajinski hetman (1644-1709), het- man od 1687. do 1709- Odgojen na poljskom dvoru. Sudjelovao na pohodima Petra Velikog protiv Turske i Švedske. Potajno pre­govarao s Poljskom i Švedskom u namjeri da Ukrajinu otrgne od Rusije. Kada je švedski kralj Karlo XII. prodro u Ukrajinu, Mazepa mu se pridružio 1708. no narod ga nije slijedio. Poslije švedskog poraza kod Poltave 1709. Mazepa je s Karlom XII. pobjegao u Tursku gdje je i umro. mebelštik (njem.) — dio pokućstva medikamenat (lat.) - lijek, melem meditirati (lat.) - razmišljati, zadubljivati se u misli mehrvert (njem.) - veća vrijednost, višak vrijednosti memento (lat.) — sjeti se, sjećaj se; znači: opomenu, upozorenje memla (tur.) — vlagaMemnonovi kipovi - dva divovska kamena kipa faraona Amenophisa III. kod Medinet-Abua u Egiptu. Podignuti su oko 1380. pr. n. e. Sjeverni kip bio je oštećen u potresu, pa je pred zoru zbog promjene temperature davao od sebe jasne zvukove. Egipatski Grci smatrali su te kolose likovima Memnona, junaka iz Trojanskog rata, nećaka kralja Prijama i sina božice Eos, i tvrdili da Memnon tim zvukovima pozdravlja svoju majku.

329

Memoires d’outre tombe - remek-djelo francuskog pjesnika Chateaubriandameninge (grč.) — moždane ovojnice koje obavijaju mozak i leđnu moždinumeningitis (grč.) — upala moždanih ovojnicamentalitet (lat.) — način mišljenja i karakter nekog čovjeka ili skupine ljudimentor (grč.) - učitelj, nastavnik, savjetnik, rukovoditelj nekog poslamenuet (franc.) - vrsta starinskog plesa, ples sitnih koraka i pokre­taMesser Lodovico — vjerojatno lik iz neke renesansne komedije metafizika (grč.) — meta + fizika, ono što dolazi nakon fizike; u filozofiji područje koje se bavi Bogom i dušom i općim pojmovi­ma. Pojam potječe od Aristotelovih učenika. milenijski (lat.) — tisućgodišnji militantan (lat.) — koji vojuje, borben, bojovan mimetiziranje ( g r č . ) — imitiranje, oponašanjeMinhauzen — barun Minhauzen, pripovjedač nevjerojatnih priča koje su se tobože njemu samom dogodile minimalisti (lat.) — oni koji se zadovoljavaju najmanjim Minotaur (grč.) — mitska neman s Krete, pola-čovjek pola-bik, koja je čuvala Minosov labirint i proždirala mladiće i djevojke koje su morali davati Atenjani sve dok Minotaura nije ubio Tezej miserabilis insania (lat.) — bijedna ludost miserabilis infania (lat.) — bijedna sramotaMiserere (lat.) — početak pokajničkog psalma Smiluj se; također i melodija iz opere Trubadur Giuseppea Verdija mistifikacija (grč.-lat.) — namjerno dovođenje nekoga u zabludu mitos (grč.) - mit, priča, nevjerojatan događaj Mitteleuropa (njem.) — srednja Europamizanscenski (franc.) — s obzirom na raspoređivanje glumaca na pozornicimlin za buhač (buhač, lat. Crysanthemum cieraiaefolium) — biljka

čiji se cvijet melje u žutu prašinu koja se upotrebljava za uništa­vanje gamadi, komaraca i biljnih štetočina modalitet (lat.) - način kako se nešto događa ili misli modificiran (lat.) — preinačen, prerađen, popravljen

330

mol, molo (tal.) — lučki nasip, mjesto gdje pristaju brodovi u luci monokord (grč.) — glazbeni instrument s jednom žicom monoman (grč.) - bolesnik koji je obuzet fiksnom idejom; čovjek koji osjeća bolesnu sklonost prema jednoj jedinoj stvari Monomahove kape — kape s križem na vrhu, ukrašenim dijamanti­ma; naziv dolazi od Vladimira Monomaha, kneza i gospodara Kijevske Rusije koji je vladao od 1113. do 1125. Monomahove kape (točnije Monomahova kapa - Desnica je upotrijebio oblik za množinu, misleći na tu kapu kao na simbol vlasti uopće) stavljane su ruskim vladarima na glavu prilikom krunidbe umjesto krune sve do posljednjeg cara Nikolaja Romanova i prestanka carske vlasti u Rusiji. U ceremoniji krunidbe predstavljala je samo sim­bol carske vlasti.monument (lat.) — veliki spomenik, veliko djelo morfinist ( g r č . ) — čovjek koji uzima morfij radi zadovoljstva mouche volante (franc.) — eutoptičke pojave, tj. osjeti vidnog karak­tera izazvani neadekvatnim podražavanjem oka ili podražajima u samom oku; tamni krug, leteće mrljice, “mušice” mousseux (franc.) - pjenušav, mahovinast mutirati (lat.) - promijeniti

narcizam — zaljubljenost u samog sebenarkotik (grč.) — otrovna, uzbudljivo opojna tvar, biljnog pori­jekla, u medicini se upotrebljava radi ublažavanja bolova narkoza (grč.) — dubok san izazvan narkoticima natura morte (lat.) - mrtva priroda (čest slikarski motiv) nekropola (grč.) - groblje, podzemna grobnica Nemo propheta in patria (lat.) - nitko nije prorok u svojoj domovi­nineponjatan (rus.) - nerazumljiv, nejasanneuralgično (grč.) — mjesto na tijelu napadnuto bolovima koji se protežu duž čitavog živca ili u pojedinim njegovim granama neurastenija (grč.) — rastrojenost živčanog sustava uslijed iscr­pljenosti, premorenosti ili preboljenih težih bolesti nijansa (franc.) — tananost, istančanost, finesa, prelaz, preljev Nioba — u starogrčkoj mitologiji kći Tantalova, žena Amfionova; imala je sedam sinova i sedam kćeri te se njima hvalila pred boži­com Letom koja je sa Zeusom imala samo dvoje djece, Artemidu

331

i Apolona; to dvoje poubija svu Niobinu djecu, a nju samu pre­tvori Leta u stijenu koja neprestano plačeNon nasce in me pensier che non vi sia dentro scolpita la Morte! (tal.) — Ne rađa se u meni misao koja u sebi ne sadrži pomisao na Smrt! nostalgija ( g r č . ) - čežnja za nečim davnim i dalekim nostromo (tal.) — poglavar palube, kojemu su potčinjeni mornari na brodu

ocjelni (od ocjel - čelik) — hladan i tvrd poput čelikaobdukcija (lat.) — otvaranje mrtvog tijela u znanstvene i sudskesvrheobjekcija (lat.) — primjedbaobligatan (lat.) — obvezanobluci — cijevi kroz koje teče voda s krovaokovani Basčelik — narodna priča o Baščeliku, divu čelika koji je čamio zakovan u bačvi u podrumu jednog velikaša; kad je uspio namoliti da u bačvu nalije nekoliko pehara vode, napuhnuo se pa su popucali obruči na bačvi i tako se oslobodio oktava (lat.) — osmi ton dijatonske skale; interval koji obuhvaća dvanaest polutonova, od kojih se prvi i posljednji jednako zovu okultno (lat.) — tajanstveno, natprirodno, čarobnjačko; opći naziv za neznanstvene i mistične poglede oleandar (lat.) — vrsta ukrasnog stablaoleograftja (grč.-lat.) - (oleum = ulje, grafo = pišem) - otisak slike rađene uljenom bojom oltarske pale — velike slike na oltaru opal (sanskr.) - dragi kamen kojem se boje prelijevaju operna stađona (tal.) — sezona, osobito kazališna u Italiji; povre­meno gostovanje strane kazališne odnosno operne družine oponirati (lat.) — pobijati, proturječiti oportunizam (lat.) - prilagođavanje, sporazumaštvo optimalan (lat.) — najpovoljniji, koji najbolje odgovara orhestrion, orkestrion (grč.) — glazbeni instrument s jakim svirala- ma; orguljiceornat (lat.) — ukras, nakit; posebno: propisano odijelo, svečano odijelo visokog dostojanstvenika, svećenika, svećeničko ruho ortopedski (grč.) — koji pripada grani medicine koja proučava i liječi nepravilnosti, iskrivljenja ljudskog tijela

332

ostentativno (lat.) - jasno, očigledno, demonstrativno, razmetljivo, hvalisavooiit - pregrada između soba i prostorija; pregrada ili stijenka koja nešto od nečega dijelio tutti vita — o tutti morte! (tal.) — ili svima život - ili svima smrt!

paranoidan (grč.) — opsjednut idejom proganjanja; duševnobolestan od manije proganjanjapara-poetski (grč.-lat.) — nepoetski, lažno poetskipasija (franc.) - strast, želja, žudnja, sklonost, nagon, zanos zanečimpassepartout (franc.) — glavni ključ koji otvara više vrata; slobodnaulaznica, slobodna putovnicapastoralni (lat.) — idilični, seoski, prirodnipastozan (lat.) — slikan debelim naslagama boje da bi se dobio štoplastičniji izgled; napuhnut, obilanpatetično (lat.) — prepuno osjećaja, strastveno, zanesenopatrimonij (lat.) — očevina, nasljedstvo, baštinapenjačica — biljka penjačicaper acciamationem (lat.) - jednoglasnim odobravanjem bez glasa­njaper eliminationem (lat.) — izlučivanjem, izdvajanjem, odstranjiva­njempermanentan (lat.) — neprekidan, trajan, postojan, nepromjenjiv perorez — džepni nožpersiflaža (franc.) - duhovito ruganje, ismijavanje na fin način pervaz (tur.) - rub, okrajak, obod, okvirpezzo d'assieme (tal.) - dio zajedništva; ovdje se misli na skladbe -odlomke iz velikih glazbenih djelapiano gami (franc.) — klavir s klaviristompiccolo (tal.) - ovdje: mala flautapijetet (lat.) - duboko poštovanje prema nekomPiram i Tizba - ljubavni par iz Babilona, kojemu su posvađaniroditelji branili sastajanje. Dogovore se da će se sastati noću u šumi.Tizba nabasa na lavicu i u bijegu izgubi veo koji lavica omastikrvavim raljama. Piram nađe veo i, misleći da je Tizba stradala,ubije se. Ugledavši Pirama mrtvog, Tizba se usmrti. Tu je pričuobradio rimski pjesnik Ovidije u svojim čuvenim Metamorfozama.

333

pirouette (franc.) - kružni okret tijela na prstima pri plesu; okret oko sebe na jednoj nozi; kod jahanja okret konja na stražnjim nogamaplatonski — osnovan na duhovnoj privlačnosti, nadčulan, idealan plauzibilno (lat.) — prihvatljivo, uvjerljivo, hvalevrijedno pletoričan (grč.) — koji se odnosi na upalu porebrice, plućne maramicePleyet Ignaz (1757-1831) - austrijski skladatelj, učenik Josepha Haydna, trgovac glazbenim instrumentima; po njemu se zove jedna tvrtka koja proizvodi klavirepluralitet (lat.) — filozofsko učenje koje pretpostavlja više principa bivstvovanja, principa svijeta ili praelemenata, koji se ne mogu svesti jedan na drugi ili izvesti jedan iz drugog, a ne mogu se ni obuhvatiti u jedinstvoplutarhovski — koji se odnosi na Plutarha, grčkog povjesničaraplutati — plivati, održavati se na vodipneuma ( g r č . ) — dah, uzduh, duhpoeta praecox (lat.) — rano sazreli pjesnikpoeta tardivus (lat.) — zakašnjeli pjesnikpolifonost (grč.) — višeglasje, mnogoglasje, u pjevanju i govorenju poltron (franc.) - nitkov, strašljivac, kukavac, ulizica, laskavac pompejanska boja - crna boja kakva se vidi na građevinama i zid­nim slikarijama u iskopinama Pompeja ponjatno (rus.) — jasno, razumljivo posthumno (lat.) — posmrtnopostiljon (franc.) — poštanski momak, kočijaš poštanskih kola, jahač na jednom od prednjih zapregnutih konja postscriptum (lat.) — poslije napisanog, tj. dopisani dio već dovršenog pisma ili člankapragmatika (grč.) — službeni red, poslovnik, propisi koji određuju međusobne odnose između dviju ugovornih strana pramaljetni — proljetniprecioznost (lat.) — neprirodnost, afektivnost, kaćiperstvo, umiš- ljenost

precipitirati (lat.) — strmoglaviti se, oboriti, srušitiprekarno (lat.) — privremeno, prolazno, nestalno, nesigurno, opasnoprenebregnuti (rus.) — zanemaritiprerogativa (lat.) - povlastica, posebno pravo, isključivo pravo

334

pretencioznost (franc.) — uobraženost, nadmenost pretendirati (lat.) — isticati svoja prava na nešto, težiti za nečim prijapičan — od boga plodnosti Prijapa, koji je prikazivan s golemim penisom (falusom)primadonna (tal.) — prvakinja opere, glumica koja glumi ili pjeva prvu ulogupristav - nekadašnji manji činovnik u upravnoj službipromete]stvo - težnja za velikim idealom bez obzira na osobnužrtvuPrometheus desmotes — izvorni naslov Eshilove tragedije Okovani Prometejproskribirati (lat.) — javno žigosati, staviti izvan zakona prosperitet (lat.) — dobar tijek poslova, procvat, boljitak, napredak protagonista (grč.) - glumac koji igra glavnu ulogu; pobornik, prvoboracproćućenije — prisnije, intimnije osjećatiprozelitizam (grč.) — zanesenost novoprimljenom vjerom, uvjere­njem, naukompuritanski (lat.) — pretjerano čistunstvo u pogledu morala pustolina — pustoš, pustinja, golem pust prostor

racionalistički (lat.) — u duhu uvjerenja da je razum izvor i kriterij vjerodostojnog znanjaracketeers (engl.) — članovi gangsterske bande koja ucjenjuje trgovce, vlasnike lokala i druge sličneregenerativan (lat.) — koji sam obnavlja izgubljene dijelove organiz­maregenerativni krak — krak mekušca koji opet naraste kad se presi­ječeregleman (franc.) - pravila službe, skup odredaba za rad, poslovnik rekonvalescent (lat.) — čovjek koji se oporavlja od bolesti relativist (lat.) - pristalica učenja koje poriče mogućnost objek­tivne spoznaje zbog relativnosti našeg znanja resantiman (franc.) — zlopamćenje, mržnja, želja za osvetom retorički (lat.) — govorničkiretorzija (lat.) — uzvrat na uvredu, osobito djelatnosti koje podu­zima jedna država protiv druge kao odgovor na pritisak ili na povredu ekonomskih interesa; protuudarac, osveta

335

riposta (franc.) — ovdje u smislu: brz i domišljat odgovor, doskoči­caripresa (tal.) — isto što i repriza, ponavljanje, ponovno izvođenje ritornello (tal.) — strofa od tri stiha; pripjev, melodija koja se po­navljaritualno (lat.) — obrednorondon (oko vodoskoka) — okrugao zid ili klupe građene u krugu rotacija (lat.) — vrtnja, okretanje, kružni tok, kruženje, obrtanje ruska Pasha — Uskrsrustičan (lat.) — seoski, seljački; preneseno: nezgrapan, grub

saltinbanko — sajamski akrobatSamarija - nekoć pokrajina u staroj Palestini. Prema predaji, kad su Zidovi odvedeni u babilonsko ropstvo, stanovnici Samarije ostali su nedirnuti i zbog toga su ih Zidovi, vrativši se iz ropstva, jako mrzili. Prema biblijskoj priči, jedan je Samaritanac pomogao nekom potpuno nepoznatom čovjeku stradalniku, i otud “sama­ritanac” znači “milosrdan čovjek”.Sang und Klang — pod tim je naslovom, u godinama prije Prvog svjetskog rata, objavljeno tridesetak debelih, raskošno uvezanih albuma s notama odabranih klavirskih skladbi sangvinik (lat.) — okretan, živahan, snažan čovjek vatrena tem­peramenta, koji se lako i rado zanosisarkofag (grč.) — kameni grob; spomenik u obliku groba, luksuzanmrtvački sanduksatisfakcija (lat.) — zadovoljštinasavoir avaler (franc.) - sposobnost trpljenjasekta (lat.) — zatvorena grupa koja živi izdvojeno; vjerska grupaseminarijska sutana — đačka mantija koju nose stariji učenicibogoslovnih školasenzacija (lat.) - ovdje u smislu: osjećaj, dojam senzibilnost (lat.) — psihološka i tjelesna osjetljivost, istančanost senzualno (lat.) — čulno, puteno, tjelesno, razbludno sijesta (tal.) — spavanje nakon ručka, popodnevni odmor Sikst V. — rimski papa od 1580. do 1590. Energičan, protjerao iz papinske države kriminalce, dovršio kupolu Bazilike sv. Petra u Rimu, reformirao crkvenu organizaciju, ograničio broj kardinala na 70.

336

sistola i dijastola (grč.) — stezanje i rastezanje srčanog mišićaskelet (grč.) - kosturskepsa (grč.) - sumnja, nepovjerenjeskolastika (grč.) — filozofija srednjeg vijeka koja je bila u službi teologije, crkveno učenje; filozofija teološkog pogleda na svijet skripka (rus.) — violinaskrupul (lat.) - sumnjičavost, premišljanje, obzirnost, grižnja sav­jestismorfia (tal.) — kreveljenje, prenemaganje smuggler (engl.) — krijumčar sojaniranost (franc.) — njegovanost, dotjeranost solilokvij (lat.) - razgovor sa samim sobom, monolog somatski (grč.) — tjelesni, koji se odnosi na tijelo somnambul (lat.) - mjesečarSom tutta duolo, non ho che affanni (tal.) — Sve me boli, jad me mori

sordinirano (tal.) — prigušeno, muklo, potmulo, bezvučno

spazmus (grč.) — stezanje mišića kao refleksni pokret; trzaj, grč

spektakularan (lat.) — izniman, napadan, neobičan, iznimno efek­

tan

stagione (tal.) — godišnje doba, sezona (osobito kazališna), povre­meno gostovanje strane kazališne trupestalija — vrijeme i prostor koji su dodijeljeni lađi u luci za istovarrobe, odnosno naknada ili penali koji se za to plaćaju; kontrasta-lija — nešto slično stalijistalle de cotte (franc.) - sjedalo sa stranestearinka (grč.) — svijećaSteinway Henry (1797-1871) — osnivač njujorške tvornice klavira, porijeklom Nijemac (Steinveg Heinrich) stigmatizirati (grč.) — označiti, žigosati, utisnuti znak stratosfera (grč.) - sloj atmosfere viši od 10-11 km iznad morske površinestretto (tal.) - brzi završni stavak koncerta, opernih melodija subvencija (lat.) — davanje novca za određene potrebe i akcije subliman (lat.) - visok, velik, uzvišen, veličanstven, plemenit, otmjen sublimacija (lat.) — pretvaranje čvrste tvari neposredno u paru i pare u čvrstu tvarsuptilnost (lat.) — nježnost, tananost, krhkost, profinjenost surogat (lat.) — nadomjestak, patvorina

337

suvorovski — koji pripada Suvorovu, svojstven Aleksandru Vasilje- viču Suvorovu (1729-1800), ruskom generalu, jednom od naj­značajnijih vojskovođa u 18. stoljeću

šaporio — šaptao, šuštaošarlatan (franc.) - varalica, obmanjivač, nadrinaučnik, lažni umjetniksimera i himera — u starogrčkoj mitologiji čudovište s lavljim ralja­ma koje riga vatru; uopćeno: neostvariva zamisao, varka škrofulozan (lat.) - koji boluje od skrofula, tj. koji ima tuberku­lozne otekline na vratuslagvort (njem.) - krilatica; zgodan odgovor, brz odgovor, lozinkašpajzecimer (njem.) - blagovaonicašterbecimer (njem.) - soba za umiranje; šok-sobastikatura (tal.) — gipsanje, rad s gipsom, osobito na stropuštilet (lat.) — malen bodež s trokutastom oštricomsumast — luckast, vjetropir, šašavko

tandem (engl.) — ovdje u smislu: sprega, savez; inače: dvokolica, bicikl s dva upravljačaTantal - u starogrčkoj mitologiji kralj kojega su bogovi osudili da bude vječno žedan i gladan zato što je ljudima odavao njihove tajne. Kazna je utoliko teža što je Tantal stajao do grla u vodi ispod drveta s voćem. Kad bi htio piti, voda bi se povukla; kad bi posegnuo za voćem, granje bi se podiglo u visinu. tapiserija (franc.) — prostirke, tapete proizvedene umjetničkim ručnim radomTedeum (lat.) — prema početku himne Te Deum laudamus — Tebe Boga hvalimo, molitva, služba Božja zahvalnica u katolika tempus (lat.) - vrijeme; stupanj brzineterminologija (grč.-lat.) — nazivi koji se upotrebljavaju u nekoj struci; uopće: nazivi, pojmovitete-a-tete (franc.) — u četiri oka, povjerljiv sastanak, razgovor tete masquee (franc.) — maskirana glava thymoeides (grč.) — uzbudljivost tijesak - prešatirocinium (lat.) — prvo razdoblje vojničke službe, prvi ratni pohod; pokusni rad

338

Todesenthebung (njem.) - oprost od smrtiTodesenthebungschein (njem.) — potvrda o oprostu od smrtitoksin (grč.) — otrov, otrovna tvar koju stvaraju mikroorganizmitolerancija (lat.) — trpeljivost, snošljivost, obzirnosttonus (grč.) — normalno stanje napetosti mišića i ostalih organaljudskog tijelatout court (franc.) - naprosto, posve ukratko toržestven (rus.) - slavan, svečan, pobjednički, trijumfalan transatlantik (lat.) — prekooceanski brod transcendentalno (lat.) — prediskustveno transmisioni (lat.) — prijenosnitransponirati (lat.) - prenijeti, premjestiti, prebaciti transsupstancijacija (lat.) — prema kršćanskom učenju pretvaranje kruha i vina tijekom službe Božje u tijelo i krv Kristovu trapiti se — mučiti setrauma (grč.) - povreda organizma ili psihe trivijalnost (lat.) - svakidašnjost, plitkost, otrcanost trihotomija (grč.) — raščlanjivanje na tri dijela, podjela na tri skupinetroglodit (grč.) — prvobitni čovjek koji je stanovao u pećini; čovjek male kulture; pustinjak, osamljenik trombon (tal.) — velika trubatrunak spanske muhe — malo praha od istucane španjolske muhe iz kojega se dobiva supstancija koja ima afrodizijačka svojstva tunja - uzica od konjske dlake ili svile s udicom za pecanje riba, omiljena zabava primorske djece Tweed — ime grada; vunena škotska tkanina

Uliks - latinsko ime za Odiseja ulkus (lat.) — čir u želucuumbrijski (od Umbrija) - iz Umbrije, pokrajine u srednjoj Italiji urtikarija (lat.) — koprivnjača, svrbljivi kožni osip koji brzo prolazi

vegetativan (lat.) - biljni; vegetativni organi, organi prehrane (u životinja: želudac, pluća; kod biljaka: korijen, lišće)Vegliate, arcieri! (tal.) — Bdijte, strijelci! veilleuse (franc.) — noćna svjetiljka, žižak verbum (lat.) - riječ

339

vicinalno (lat.) — seosko, općinsko; vicinalne pruge — lokalne pruge vitium cordis congenitale (lat.) — urođena srčana mana vizual (lat.) — vidikVječni Židov — Ahasver, simbol čovjeka koji luta bez domovine jer je prokletvolitivno (tal.) — pun jake voljevolseban (rus.) — čaroban, magičan, tajanstven

Weinstube (njem.) — vinski podrum, vinotočje Weltschmerz (njem.) — svjetska tuga, svjetska bol

zaira (tur.) — hrana, prehrambene namirnice zeuksisovski — koji se odnosi na grčkog slikara Zeuksisa iz 4. sto­ljeća prije n. e. Izrađivao je slike s mitološkim sadržajem; pozna­ta je priča o njegovoj slici grožđa koju su napadale ptice.Zeus (Zevs) — u starogrčkoj mitologiji bog groma i munje, otac bogova i ljudi, vrhovni starogrčki bog koji je zavladao svijetom nakon što je srušio u Tartar svoga oca Krona

340

Bilješka o piscu

VLADAN DESNICA (Zadar, 1905. - Zagreb, 1967.) autor je obujmom nevelika ali za hrvatsku književnost vrlo značajna knji­ževnoga opusa. Potječe iz ugledne srpske obitelji Desnica koja je imala važnu ulogu u političkom i kulturnom životu Dalmacije potkraj 19- i na početku 20. st.; majka mu je iz stare hrvatske bo­keljske obitelji Lukovič. Pravo je studirao u Zagrebu i Parizu, ra­dio najprije u očevu odvjetničkom uredu, potom u državnoj slu­žbi u Splitu pa nakon rata u Zagrebu, a od 1950. godine djeluje kao slobodni pisac.

Iako se u književnosti povremeno javljao od tridesetih godina20. st., afirmirao se tek u desetljeću u kojem su objavljene goto­vo sve njegove knjige, od kratkog romana Zimsko ljetovanje (1950.) do zbirke novela Fratar sa zelenom bradom (1959.). Ri­jetko je koji noviji hrvatski pisac posvećivao toliko pažnje stilu - i najsitnijim detaljima, i rečeničnom ritmu, i kompoziciji — kao što je to činio Desnica. Na njegove poetološke odabire pre­sudno je utjecala estetička misao Benedetta Crocea. Desnica je i jedan od najzaslužnijih za modernizaciju i intelektualizaciju poratne hrvatske proze. Uz dva romana (treći, distopijski tekst Pronalazak Athanatika, ostao je nedovršen) napisao je ukupno 32 novele, koje je objavio u četiri zbirke: Olupine na suncu (1952.), Proljeće u Badrovcu (1955.), Tu, odmah pored nas (1956.) i Fratar sa zelenom bradom. Taj dio njegova stvaralaštva književni povjesničari tematski dijele na regionalne (“realističke”) novele, u kojima se autor bavi seoskim ambijentom dalmatinsko-pri- morskoga kraja i njegova zaleđa, i na psihološko-meditativne novele gdje je u središtu piščeva zanimanja intelektualna anal­iza i psihološko portretiranje.

Može se reći da je Desnica po vokaciji pisac kratke forme, ne sa­mo zbog toga što je njegov novelistički prinos jedan od stilski naj-

343

ujednačenijih i najkoherentnijih u našoj književnosti, nego i zbog činjenice da su oba njegova romana strukturno sastavljena od ma­njih cjelina, fragmenata. Oni u određenom smislu i proizlaze iz dvaju spomenutih tematskih krugova njegove novelistike. Tako se Zimsko ljetovanje oslanja na prvi: u njemu se pripovijeda o tome kako se ratne 1943. godine grupa građana sklanja iz bombama razrušenoga Zadra u zaostalo i primitivno selo Smiljevce, što je piscu prigoda da iz perspektive pojedinaca progovori o nepomir­ljivoj suprotnosti sela i grada. Iako uokolo plamti rat, autor to je­dva da i spominje, a k tome je i emocionalno distanciran. Roman je pisan moderno i po svemu odudara od tadašnje programirane proze, pa se odmah našao na meti ideološke kritike, zbog “mrač­ne slike seoske stvarnosti” i “nedostatka perspektive”.

Roman Proljeća Ivana Galeba (1957.), s podnaslovom “Igre pro­ljeća i smrti”, koji je Desnica pisao dvadesetak godina, sinteza je njegova cjelokupnog umjetničkog rada i pripada najužem krugu vrhunskih hrvatskih romana. Taj prvi hrvatski roman-esej (ujed­no roman o umjetniku i umjetnosti) u stvaralačkom je postupku blizak romanima Proustova ciklusa U traganju za izgubljenim vre­menom. Bitna inovacija koju donosi Desničin roman odnosi se na prebacivanje težišta s vanjskih zbivanja na unutarnja, na zamjenu epske vizije cjelovitosti svijeta fragmentarnošću, introspekcijom, analitičnošću, prodorima u psihologiju lika. Autor se odriče tradi­cionalnog načina pripovijedanja s uzročno-posljedičnom motiva­cijom i kontinuitetom, a umjesto toga afirmira vremensku skoko- vitost, parcijalnost, ekskurse, esejizam. Kao integrativni faktor tako raznorodnih, labavo vezanih elemenata strukture romana javlja se lik protagonista Ivana Galeba (lik-pripovjedač). Kroz tu središnju svijest, misaoni subjekt, logično se posreduju “izvješta­ji” o njegovu boravku u bolnici, njegova usputna esejistički obli­kovana razmišljanja o najrazličitijim aspektima života i umjetno­sti, kao i retrospektivna vraćanja u djetinjstvo i mladost (tj. u Ga­lebova “proljeća”).

Manje uspješan dio Desničina opusa čine zbirka pjesama Slijepac na žalu (1956.), drama LjestveJakovljeve (1961.) te niz humoreski, kozerija, feljtona i bilježaka. Vrlo su pak vrijedni i utemeljeni nje­govi eseji te književne i kazališne kritike, zapažen mu je i filmski scenarij Koncert (1954.) prema kojemu je redatelj Branko Belan

344

snimio istoimeni film, a pažnje je vrijedan i njegov prevoditeljski rad.

Strahimir Primorac

345

Nakladnik Večernji list, d.d.

UredniciBranka Primorac

Seid Serdarević

Lektorica i korektorica Margareta Medjurečan

Dizajn naslovnice Vanja Cuculić, Clinica

Fotografija na naslovnici Stanko Abadžić

ProdukcijaIngenium, Graz, Austrija

TisakZRINSKI d.d., Čakovec

ISBN 953-7161-13-7

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK 821.163.42-31

DESNICA, Vladan Proljeća Ivana Galeba : igre proljeća i

smrti / Vladan Desnica. - Zagreb :Večernji list, 2004. - (Večernjakova biblioteka ; knj. 20)

ISBN 953-7161-13-7

440427123