uZ 50. OblJETnIcu hrVATSKOgA prOlJEćA OSVIT 163

163uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljećauZ 50. OblJETnIcu hrVATSKOgA prOlJEćA OSVIT

Ante ČUVALO

HRVATSKI NACIONALIZAM I HRVATSKI NACIONALNI POKRET (1966. – 1972.) U

ANGLOAMERIČKIM PUBLIKACIJAMA1

Kritički osvrt

O nacionalizmu općenito

Nacionalizam je jedna od najvećih silnica u modernoj povijesti. Čini se da ni jedan politički, ekonomski, psihološki, ideološki ili bilo koji drugi motiv nema takvu pokretačku snagu i utjecaj na naš svijet. Nada-lje, nacionalizam i dalje prkosi znanstvenoj analizi, prognozi, pa čak i samoj logici.2 Jedan od glavnih razloga tog prkosa jest taj što naciona-lizam ima kameleonsku prirodu, niz nepredviđenih situacija i može se izraziti na višestruke načine. Očevidna naznaka složenosti ove teme jest činjenica da dobra studija nacionalizma mora obuhvaćati mnoštvo in-terdisciplinarnih područja, kao što su povijest, zemljopis, jezik, religija, ekonomija, politologija, međunarodni odnosi, sociologija, književnost,

1 Prijevod članka „Croatian Nationalism And The Croatian National Mo-vement (1966-1972) In Anglo-American Publications – A Critical Asse-ssment”, Journal of Croatian Studies, sv. XXX, 1989. Kraća inačica ovoga rada predstavljena je na međunarodnom simpoziju „Hrvatska i Hrvati u 20. stoljeću“ održanom na Macquarie University, Sydney, Australija, 2 – 7. listo-pada 1988.

2 Jayant Lele, „Two Forces of Nationalism: On the Revolutionary Potential of Tradition“. U Jacques Dofney i Akinsola Akiwowo, eds., National and Ethnic Movements (Beverly Hills, CA: SAGE, 1980), str. 201.

164 OSVIT 105–106

etnografija, umjetnost, da spomenemo samo neke. Stoga ne čudi što među brojnim definicijama nacionalizma ne možemo pronaći jednu koja bi bila zaista dostatna.

Iako se nacionalizam može povezati s imperijalizmom ove ili one vrste, većina nacionalizama nastoji steći, održati ili povećati samosvi-jest, koheziju, individualnost i samoupravu određene nacionalne skupi-ne. Međutim, nacionalizmi se razlikuju prema svom nastanku, ciljevi-ma, načinu samoizražavanja, stupnju samosvijesti, mobilizaciji i prema brojnim drugim značajkama. Čak se i isti nacionalizam često očituje na različite načine i u različitim stupnjevima intenziteta u specifičnim vremenima. Nadalje, različiti pojedinci, društvene skupine i regije iste nacije izražavaju svoj nacionalizam različito i nejednakom strastveno-šću u različitim vremenima i situacijama. Stoga je vrlo neodgovorno donositi uopćeni sud o nacionalizmu kao fenomenu, pa čak i o naciona-lizmu određene nacije.

Svrha ovoga rada nije proučavati nacionalizam općenito, nego istra-žiti na koji je način najnoviji val hrvatskoga nacionalizma prikazan u suvremenim angloameričkim publikacijama. Ipak, spomenut ćemo samo još nekoliko poteškoća s kojima se suočava onaj tko proučava nacionalizam. Na primjer, je li nacionalizam nešto „iskonsko“ i „ira-cionalno“ ili je to povijesni fenomen? Je li nacionalizam jednostavno izum modernih intelektualaca i političara da bi mogli „požeti“ politički legitimitet u ime naroda ili to ide dublje?

Tko može reći kada su točno ljudi počeli imati „nacionalne osjeća-je“? Je li to bilo nakon Francuske revolucije, tijekom reformacije, re-nesanse ili srednjega vijeka? Ili su takvi osjećaji već postojali u davnim vremenima kada su se Židovi smatrali „izabranim narodom“ i prema tomu drukčijima od ostalih, ili kad su Grci sebe smatrali civilizirani-ma, a sve ostale barbarima? Koji su to bili osjećaji, na primjer, Hrvata poput Grgura Ninskoga (deseto stoljeće) i njegovih sljedbenika kad su se borili za uporabu hrvatskoga jezika u crkvenoj liturgiji, ili Ivane Or-leanske (1412. – 1431.) kada je dala svoj život da bi njezin narod izvo-jevao pobjedu. Jesu li takvi osjećaji bili „nacionalni“ ili jednostavno

165uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljeća

„plemenski“, „parohijski“ ili „religijski“? Jesu li ti osjećaji bili nešto „iskonsko“ i „iracionalno“ ili je to već bila politička mobilizirajuća sila, ili možda od svega pomalo? Sa sigurnošću možemo reći da je naciona-lizam svoju punu političku snagu stekao tek nakon što je suverenitet naroda zamijenio kraljevsko „božansko pravo“, nasljedno pravo i slične tvrdnje o legitimiranju vlasti. Ali dokle sežu korijeni nacionalne svije-sti, čak i korijeni političkoga nacionalizma, to je još uvijek otvoreno pitanje. Nije li se koncept „izabranoga naroda“ već u biblijska vremena rabio u političke svrhe osvajanja „obećane zemlje“?

Je li nacionalizam samo faza u povijesti koja će nestati s lica zemlje? Za one koji nacije smatraju prirodnom podjelom čovječanstva, nacio-nalizam zasigurno nije samo usputna pojava. Istina, nacije se rađaju i umiru, ali nacionalne podjele ostaju. S druge strane, prema marksistič-koj ideologiji, nacionalizam se ne može smatrati „iskonskim“, nego je proizvod buržoaskoga kapitalizma. I za marksističke i za nemarksistič-ke „asimilacioniste“ doba nacionalizma već je prošlo i nacionalizam je na putu nestanka. Ono što je od njega preostalo samo je negativna sila koju zloporabljuju oni koji iz ovoga ili onoga razloga žele poremetiti proces integracije svijeta u globalnu zajednicu koja nastaje moderniza-cijom i/ili revolucijom.

Empirijski dokazi, međutim, jasno ukazuju na to da nacionalizam ne jenjava. Naprotiv, nacionalizam je živ i cvjeta u svim dijelovima svi-jeta. Predviđanja da će modernizacija (industrijalizacija, moderni pro-met, komunikacije, pismenost, obrazovanje itd.) dovesti do ujedinjenja i homogenizacije svijeta i da će nacionalizam postati nevažan, nisu se ostvarila. Vidimo da svijet postaje sve manji i manji, države i nacije postaju sve više ekonomski i ekološki neovisne, a velik dio svijeta uje-dinjen je u strahu od nuklearnoga uništenja. U isto vrijeme, članstvo u Ujedinjenim narodima neprestano raste, a nacionalni oslobodilački po-kreti pritom se ne smanjuju nego se povećavaju. A da se i ne spominje rastući jaz između bogatih i siromašnih koji je u suprotnosti s procesom zadovoljavajućega ujedinjenja svijeta.

Čak je i u zapadnoj Europi, gdje se vjerovalo da je pitanje naciona-lizma riješeno ujedinjenjem (Njemačka, Italija) ili asimilacijom (Brita-

166 OSVIT 105–106

nija, Francuska, Španjolska), nacionalizam itekako prisutan. Prisutnost nacionalizma može se vidjeti u Španjolskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj, Belgiji, Južnom Tirolu, Francuskoj, kao i u neprijateljstvu prema „gastarbajterima“ u Njemačkoj, Austriji i drugim zapadnoeuropskim zemljama.3 Nacionalizmu u komunističkim zemljama ide čak i bolje nego u kapitalističkim društvima. Dovoljno je spomenuti Sovjetski Sa-vez i Jugoslaviju.4 Dakle, ni proleterska revolucija ni teorija kapitali-stičke modernizacije nisu stale na kraj nacionalizmu.

Vrlo je moguće da su učinci revolucije i modernizacije bili upravo suprotni onomu čemu su se internacionalisti nadali. Sve je više ljudi postalo svjesno svoga potlačena položaja i svojih ljudskih i kolektivnih prava. Dakle, promatranje i imitiranje drugih nacionalnih skupina (de-monstration effect) bilo je jače od spremnosti da se žrtvuju vlastiti na-cionalni identitet i prava radi neke eshatološke vizije svijeta bez nacija.

Ako se ostave po strani sva predviđanja i teorije, nepobitno je da nacionalizmi postoje i da ih treba uzeti kao činjenicu povijesne i politič-ke panorame. Povijesni dokazi također ukazuju na to da nacionalizam može biti imperijalistički i antiimperijalistički, ugnjetavački i oslobađa-jući, sila koja objedinjuje i razdvaja, ofenzivna i obrambena, okrenuta unatrag i okrenuta budućnosti; može biti snaga ekonomska, politička, kulturna i tako dalje. Stoga je besmisleno tvrditi da je nacionalizam sam po sebi dobro ili zlo. Svojstvo nacionalizma kao takvoga, ili češće određena nacionalizma, uglavnom ovisi o ideološkom pogledu ili, vrlo često, o političkom ili ekonomskom interesu promatračeve nacije u vri-jeme ocjenjivanja.

3 Vidi Milton J. Esman, ed. Ethnic Conflict in the Western World (Ithaca: Cornell University Press, 1977).

4 Podosta često postoje dvostruki standardi nacionalizma. Primjerice, jugo-slavenski je režim s jedne strane potiskivao hrvatski nacionalizam, dok je s druge poticao makedonski i takozvani „muslimanski“ nacionalizam. SSSR i druge vlade provodile su sličnu politiku.


Hrvatski nacionalizam prije 1960-ih

Povijesni dokazi ukazuju na to da korijeni hrvatske nacionalne sa-mosvijesti sežu duboko u hrvatsku nacionalnu povijest. Unatoč stoljet-noj borbi za puko postojanje, nacionalni identitet i jezgra nacionalne državnosti održani su na životu. Dakle, hrvatski nacionalizam i ideja o državnosti nisu bili proizvod neke slučajnosti u povijesti moderne nacije, ni zemljopisnoga položaja, ni vanjskoga djelovanja neke(ih) veće(ih) sile(a), niti je hrvatska nacija proizvod religije, kako bi neki sugerirali.5 Temelji modernoga hrvatskoga nacionalizma uglavnom po-čivaju na dvama načelima: na povijesnom pamćenju i pravima te na načelu narodnoga suvereniteta.

Hrvatski ilirci započeli su (1830-ih) nacionalno buđenje, ali je Ante Starčević (1823. – 1896.) u duhu Francuske revolucije najjasnije arti-kulirao povijesna prava i suverenitet naroda. On je ta dva načela tran-sformirao sredinom devetnaestoga stoljeća u nacionalnu ideologiju i političku akciju. Današnje glavne struje hrvatskoga nacionalizma te-melje se na ovim dvjema temeljnim sastavnicama: 1. Hrvati su nacija s dugom poviješću i stoljetnom državnošću i kulturom te 2. imaju svako pravo sami odrediti svoju sudbinu. Upravo je zbog toga načela uprav-ljanja svojom sudbinom njihov nacionalizam vrlo dugo bio frustriran. Hrvati kao nacionalna zajednica osjećaju da je njihova pojedinačna i nacionalna sudbina stalno bila u tuđim rukama. Dakle, bit njihova naci-onalizma jest borba za samoodržanje i nacionalnu suverenost.

Od sredine devetnaestoga stoljeća u hrvatskom su nacionalizmu po-stojale dvije glavne političke struje: jedna je zamišljala neovisnu hrvat-sku državu kao jedino jamstvo nacionalne budućnosti, a druga je tražila

5 Mnogi popularni pisci, čak i neki znanstvenici, tvrde da su hrvatski i srpski narod nastali kao rezultat podjele između Pravoslavne i Katoličke Crkve. Vidi na primjer Eugene Kamenka ed. Nationalism (New York: St. Martin’s Press, 1976), str. 13. Njihov se nacionalni identitet razvio mnogo prije ra-skola u kršćanskoj Crkvi i njihov sukob uopće nije vjerske naravi. Suprot-no uvriježenom mišljenju na Zapadu, vjerska tolerancija bila je puno bolja u tom dijelu svijeta nego u zapadnoj Europi.

168 OSVIT 105–106

širi slavenski, posebno južnoslavenski, federalni politički okvir u kojem bi Hrvatska bila autonomna. Obje struje igrale su važnu ulogu među Hrvatima. Međutim, projugoslavenska inačica hrvatske nacionalne ide-ologije imala je tendenciju biti elitistička i igrala je nerazmjerno važ-nu ulogu u hrvatskoj politici. U kritičnim trenutcima, poput završetka Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, projugoslaveni su imali odlučujuću ulogu u određivanju sudbine hrvatske nacije. Ali ne treba zaboraviti da su u obama slučajevima vanjski čimbenici bili presudniji u političkom rješavanju hrvatskoga pitanja nego volja naroda.6 Druga vrsta hrvatsko-ga nacionalizma, koju su promicali zagovornici hrvatske neovisnosti, imala je puno manje razumijevanja kod međunarodne zajednice, iako je Seljačka stranka, koja je zagovarala neovisnu seljačku republiku, pred-stavljala većinu ljudi u Hrvatskoj u međuratnom razdoblju.

Općenito govoreći, hrvatski nacionalizmi nikada nisu stekli puno simpatija na Zapadu, točnije u angloameričkom svijetu. To se može reći i za nacionalizam hrvatskih liberala u Habsburškom Carstvu, i za pacifistički nacionalizam Stjepana Radića i njegove Seljačke stranke, i za revolucionarni nacionalizam ustaškoga pokreta (1929. – 1945.), i za socijalistički nacionalizam šezdesetih i sedamdesetih godina dvadese-toga stoljeća.

Već su sredinom devetnaestoga stoljeća Marx i Engels osudili hr-vatski nacionalizam kao reakcionaran jer se nije uklapao u njihovu revolucionarnu teoriju.7 Slično tomu, C. A. Macartney, koji se bavio mađarskom poviješću tijekom devetnaestoga stoljeća, izjavio je da su Hrvati „narod koji je doista razvio naviku oporbe radi oporbe više od bilo koje [druge nacije] u Europi“.8 Tu subjektivnu prosudbu suvremeni

6 Iako mnogi autori ističu da se „većina Hrvata odlučila pridružiti zajednič-koj državi sa Srbima“, činjenica je da Hrvati kao narod nikada nisu imali priliku slobodno izraziti svoju političku volju. Vidi Stephen Clissold, Con-flict Studies, No.103, January 1979, str. 3.

7 Treba, međutim, imati na umu da su i sve nacije jugoistočne Europe sma-trali smećem čovječanstva i što prije nestanu, to bolje.

8 C. A. Macartney, Hungary – A Short History (Chicago: Aldine, 1962), str. 189.


promatrači događanja u Hrvatskoj često su citirali tako da to sugerira kako je duboko u hrvatskoj prirodi biti izazivač problema, smutljivac bez ikakva razloga. Zanimljivo je da su Hrvate, kad su se susreli s pu-nom snagom obnovljenoga mađarskoga nacionalizma i suočili s politi-kom mađarizacije, smatrali nerazumnim opstrukcionistima, a mađarski nacionalizam smatran je progresivnim, a ne represivnim. Očito, ta dva nacionalizma bila su različito definirana.

U međuratnom razdoblju Hrvati su se našli u državi koja je po svim procjenama praktično bila Velika Srbija. Hrvatska je tretirana kao oku-pirana zemlja, a srpski teror bio je neobuzdan. Iako su Stjepan Radić i Hrvatska seljačka stranka, koja je u stvarnosti prije bila nacionalni pokret nego politička stranka, odgovorili pacifizmom, a zatim i parla-mentarnom borbom, mnogi su, pogotovo u Engleskoj, Hrvate smatrali nerazumnima, otrovom u jugoslavenskoj politici, a poslije i razoritelji-ma države. Neki stručnjaci za jugoslavensku politiku prihvatili su čak i beogradsku propagandu da je Radić bio emocionalno nestabilan i da je njegov atentat bio jednostavno nasilan odgovor na njegove nepodnošlji-ve uvrjede srpske čaršije. Ili, u najboljem slučaju, Radić i vođa srpskih radikala Pašić bili su stavljeni na istu razinu fanatizma i tvrdoglavosti.9

Vjerovalo se da su njih dvojica glavni kamen spoticanja „normalnoga“ razvoja jugoslavenske države.

Nedavno je jedan američki sociolog napisao da je srpski nacionali-zam 1920-ih bio moderan i „jakobinskoga tipa, netolerantan prema par-tikularizmu i regionalizmu“. S druge strane, hrvatski je nacionalizam za njega bio „legitimistički“ po prirodi, jer naglašava jedino povijesna prava.10 Međutim, on ne ističe da si je srpski nacionalizam mogao pri-uštiti biti antipartikularistički jer su Srbi bili vladajuća nacija u državi. Ispravnije bi bilo reći da je srpski nacionalizam bio „netolerantan pre-ma partikularizmu“ zato što je bio imperijalistički, a ne zato što je bio progresivan. Apsurdno je zaključivati da je svaki nacionalizam „koji

9 Vidi, na primjer, Joseph Rothschild, East Central Europe between the Two World Wars (Seattle: University of Washington Press, 1974), str. 212. i 232.

10 Bogdan Denitch, „The Evolution of Yugoslav Federalism“, Publius, Vol. 7, No. 4, 1977, str. 109.

170 OSVIT 105–106

stvara državu“ progresivan, a svaki nacionalizam koji „ruši državu“ re-trogradan.

Hrvatski nacionalizam u Drugom svjetskom ratu doživljava se kao „utjelovljeno zlo“, a svaki je izraz ne samo hrvatskoga nacionalizma nego i same hrvatske svijesti, još od rata, etiketiran kao reakcionaran, kao ustaštvo, fašizam i slično. Oni koji pišu o hrvatskom nacionalizmu toga razdoblja ni ne pokušavaju razlikovati legitimitet države od legiti-miteta vlade. Čini se da je vrlo malo zainteresiranih za otkrivanje toga je li zahtjev Hrvata da imaju državu legitiman ili nije.

Činjenica je da je velika većina Hrvata 1941. godine prihvatila dr-žavu kao izraz svojih želja. Čak je i većina onih koji su se protivili Pa-veliću i ustašama željela hrvatsku državu, u ovom ili onom obliku, kao ostvarenje svojih nacionalnih snova i prava.11 Nadalje, oni koji hrvatski nacionalizam poistovjećuju samo s ustaštvom, rijetko spominju da su se Hrvati borili na objema stranama u Drugom svjetskom ratu. Međutim, čak je i nacionalizam onih koji su bili na Titovoj strani ili nacionalizam njihove djece označen kao „ekstremizam“, „šovinizam“, „fanatizam“, „terorizam“, „neofašizam“ itd.12 To je oružje koje se neprestano rabi za razoružavanje hrvatske težnje za ljudskim i nacionalnim dostojanstvom svih moralnih vrijednosti.

Čini se da je najčešće osuđivan aspekt hrvatskoga nacionalizma nje-gova težnja za državnošću. Svi Hrvati, marksisti ili nemarksisti, koji se zalažu za hrvatsku državnost u bilo kojem obliku, osuđivani su kao šo-vinisti, pa čak i kao neofašisti. Tu taktiku prišivanja etikete prakticirali su u Jugoslaviji, ali i izvan nje, još od Drugoga svjetskoga rata. Stoga treba imati na umu da se tu ne radi o navodnom hrvatskom šovinizmu

11 O nekim aspektima legitimiteta vidi Walker Connor, „Nationalism and Po-litical Illegitimacy“, Canadian Review of Studies in Nationalism, Vol. 8, No. 2, 1981, str. 201-228.

12 Zanimljivo, neki znanstvenici hrvatski nacionalizam etiketiraju jednostav-no kao „neofašizam“, iako je iz njihovih djela vidljivo da imaju malo zna-nja o hrvatskom nacionalizmu ili Jugoslaviji u cjelini. Vidi, na primjer, T. V. Sathyamurthy, Nationalism in the Contemporary World (London: Fran-ces Pinter, 1983), str. 90-92.


ili ideologiji, nego o cjelovitosti jugoslavenske države i potencijalnoj hrvatskoj državnosti, što se međusobno isključuje.

Hrvatski nacionalizam 1960-ih i 1970-ih godina

Hrvatski socijalistički nacionalizam, ili nacionalni komunizam, ka-snih šezdesetih godina nije u angloameričkom tisku prošao puno bolje od ranijega hrvatskoga nacionalizma. Dotaknut ćemo se samo nekoliko kategorija i etiketa koje su pripisane hrvatskomu nacionalnomu pokretu i njegovim vođama kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih.

Prvo, u novinama, časopisima, pa čak i u znanstvenim časopisima na engleskom jeziku, najčešće se može naći da su Hrvati „nacional-nost“ (ili ponekad „glavna nacionalnost“), „etnička skupina“, „manji-na“ ili slična kategorija socijalnih skupina, ali vrlo se rijetko smatraju nacijom. Je li to samo pokazatelj površnosti ili možemo zaključiti da je na pojedinom autoru i njegovu ili njezinu hiru da odluči kada će određeni narod postati nacijom ili kada će izgubiti tu povlasticu? Po-stoji uobičajena zamjenjivost izraza „nacija“ i „država“ u engleskom jeziku. Stoga se vrlo često multinacionalne države, poput Jugoslavije ili Sovjetskoga Saveza, identificiraju i tretiraju kao „nacionalne drža-ve“.13 Za mnoge novinare, političare, pa čak i znanstvenike, država je ta koja determinira nacionalnost. Ako je to tako, nije jasno što se događa s nacionalnošću onih ljudi koji su nekoć imali državu i izgubili ju ili onih naroda koji su bili podijeljeni u dvije države. Pretvaraju li se prvi jednostavno u etničku skupinu ili drugi postaju dvije različite nacije? Ironično, Hrvati su prepoznati kao narod, barem na papiru, u komu-nističkoj Jugoslaviji, dok im izvan zemlje često nije dodijeljeno ni to osnovno prepoznavanje.

Treba imati na umu da postoji politički učinak takve zlouporabe terminologije. Na primjer, neupućen američki čitatelj zamišlja da su Jugoslavija, SSSR ili druge multinacionalne države po prirodi iste kao Sjedinjene Države. Stoga ne čudi što su mnogi prosječni Amerikanci ili Australci brzi u usporedbi svoje multietničke zemlje s multinacional-nom Jugoslavijom. Iako se multietnički model razlikuje od multinacio-

13 O zbunjujućoj terminologiji nacije, države, nacionalne države itd., vidi Conner „Nationalism“, str. 201.

172 OSVIT 105–106

nalnoga kao što se jabuka razlikuje od naranče, razlike ostaju nejasne za one čitatelje koji, videći pojmove kao što su „samoodređenje“, „samou-prava“ ili „neovisnost“, zamišljaju regiju ili etničku skupinu u vlastitoj zemlji koja zahtijeva autonomiju ili neovisnost. No mediji ili stručnjaci iz toga područja rijetko pokušavaju razjasniti takva pitanja i razlike.

Postoje neki autori koji jednostavno ne vide neku ozbiljnu manu u jugoslavenskoj državi, u njezinu legitimitetu, režimu, politici, ekono-miji ili međunarodnim odnosima (ovdje „međunarodni“ znači odnose među različitim narodima u zemlji). Za američkoga znanstvenika Bog-dana Denitcha, na primjer, Jugoslavija je bila „daleko najotvorenije od društava kojima vladaju komunističke stranke“; njezini su „intelektual-ci daleko otvoreniji od bilo kojih u istočnoj Europi“; njezina „javnost i tisak [su] otvoreni“; „više američkih socijalnih znanstvenika i novinara luta Jugoslavijom nego u bilo kojoj istočnoeuropskoj zemlji“; njezi-no je ekonomsko iseljavanje „privremeno rješenje... a ne tako masovni egzodus“; Jugoslavija ne treba graditi berlinski zid kako bi zadržala ljude u zemlji ili izvan nje itd. To su navodni dokazi da je sustav sta-bilan i da su i država i režim legitimni; njezine vojne i tajne policijske snage nemaju simpatija za Istok; njezino se gospodarstvo integrira sa zapadnom Europom, a ne s istočnoeuropskim blokom; beogradski je re-žim „najotvoreniji i najprogresivniji režim u kojem vlada komunistička partija“; vjerska tolerancija u Jugoslaviji je „norma, a decentralizacija političke i ekonomske moći otišla je dalje ne samo od bilo kojega dru-goga komunističkoga režima, nego vjerojatno i dalje nego u mnogim zapadnoeuropskim politikama“; višenacionalni su problemi „akutniji u Španjolskoj, Belgiji, Kanadi i Velikoj Britaniji, a problem društvenoga poretka daleko je oštrije postavljen u Italiji, Turskoj i Portugalu“ nego u Jugoslaviji.14 Ako je ovo nečiji znanstveni zaključak o nacionalnoj, društvenoj, političkoj i ekonomskoj situaciji u Jugoslaviji, onda nema druge nego vidjeti u hrvatskom nacionalnom pokretu kasnih šezdesetih

14 Vidi Bogdan Denitch, „Succession and Stability in Yugoslavia“, Journal of International Affairs, Vol. 32, No. 2, 1978, str. 223-238 i Bogdan Denitch, „The Tito Legacy“, Commonweal, Vol. 107, No. 5, March 14, 1980, str. 143-146.


i ranih sedamdesetih, kao i u hrvatskom nacionalizmu općenito, nega-tivnu i destruktivnu silu koja remeti po svoj prilici normalan i progre-sivan razvoj vrlo „normalne“ zemlje. Iz gornjih pohvala ne može se, međutim, zaključiti da bi Hrvati trebali biti sretni i legitimirati jugo-slavensku državu i njezin režim jer uživaju slobodu i prosperitet, nego oni ne bi trebali ljuljati brod jer postoje narodi koji su u gorem položaju nego što su oni.

Neki drugi autori nisu toliko velikodušni u hvaljenju jugoslavensko-ga režima; kritični su prema komunističkomu monopolu moći i prema njegovoj ekonomskoj politici. Oni čak priznaju neke nepravde i prituž-be na koje su upozorili Hrvati i drugi nesrpski narodi i nacionalnosti u zemlji, ali za njih jedinstvo i cjelovitost jugoslavenske države, a za neke čak i njezin centralizam, postaju nezamjenjiva vrijednost, nedodirljivo dobro samo po sebi.15

U njihovim očima najnoviji hrvatski nacionalni pokret bio je ili po-sve separatistički ili su njegovi čelnici otišli predaleko u svojim zahtje-vima za decentralizacijom. Iako su sami vođe Partije mogli biti umje-reni, navodno nisu mogli kontrolirati svoje „ekstremističke“ saveznike. Ili je pokret bio mješavina raznih sila koje su stvarno izmaknule kontro-li i nije bilo druge nego ga ugušiti u zametku. Dokaze o „ekstremizmu“ obično nalazimo u hrvatskim zahtjevima ne samo za većom osobnom slobodom ili decentralizacijom gospodarstva nego i u činjenici da su se čelnici pokreta usudili postaviti pitanje o nacionalnim odnosima. Štovi-še, ukazali su na to da je došlo vrijeme za ideološko pomirenje ili barem primirje među samim Hrvatima. Međutim, i govoriti o hrvatskim naci-onalnim pravima i pritužbama bilo je anatema u očima beogradskoga režima (kao i u očima nekih stranih promatrača) ne samo od 1945. nego od 1918. godine. Bilo koji zajednički hrvatski glas, bez obzira na to koliko demokratski ili reakcionaran, koliko humanistički ili represivan mogao biti, doživljavan je kao prijeteći i stoga osuđen.

15 Za neke je rješenje jugoslavenskih problema u „demokratizaciji“ zemlje (Aleksa Djilas, Nora Beloff, Mihajlo Mihajlov, Oskar Gruenwald). Drugi zagovaraju status quo, Dennison I. Rusinow i Fred Singleton, na primjer.

174 OSVIT 105–106

Zanimljivo, promatrači se gotovo ponavljaju ističući kako su neki Hrvati sugerirali da bi Hrvatska, kao i druge nacije u Jugoslaviji, trebala biti članica Ujedinjenih naroda te da bi većina vojnih novaka trebala služiti u vlastitim republikama. Iako su to bila periferna pitanja koja su se pojavila tijekom javnih rasprava kada je svatko mogao izraziti svoje mišljenje, stvarne hrvatske pritužbe, na primjer gospodarstvo, emigra-cija, strana valuta, uvozno-izvozne tvrtke, obrazovanje, jezik, sloboda govora, neovisnost sudova, gospodarstvo sa slobodnim tržištem i slična temeljna nacionalna pitanja jedva su se spominjala ili su jednostavno gurnuta pod tepih. A ta i takva pitanja nisu bila romantične nego životne prirode.

Iako su neki promatrači smatrali da je nacionalni problem u Jugosla-viji „pitanje svih pitanja“ i da su „za mnoge Hrvate Jugoslavija i Srbija gotovo sinonimi“16, prema njihovu mišljenju rješenja za nacionalna i druga pitanja zemlje mogu se naći unutar postojeće države, pa čak i unutar istoga sustava. Misliti drukčije ili čak tražiti daljnju decentra-lizaciju i demokratizaciju sustava, bilo je ništa drugo nego Hrvatima „svojstven“ oporbenizam i nacionalna tvrdoglavost.

Slijede neka od gledišta i mišljenja objavljena o Hrvatima i hrvat-skom nacionalnom pokretu koja se mogu naći u nekim angloameričkim publikacijama: „Kontinentalna Europa nema hirovitiju i problematič-niju manjinu od Hrvata.“ Opisani su kao „ogorčeni i ozlojeđeni“, kao i da „imaju slučaj trajne nacionalne paranoje“.17 Neki također govore i o „kroničnom hrvatskom neprijateljstvu“ i „srpskoj frustraciji“ s njima.18

Za druge, Hrvati nisu sposobni za „istinsku politiku davanja i uzima-nja“.19 Iako su Hrvati imali opravdanih pritužbā, vodile su ih „drevne

16 J. F. Brown, „The Balkan: Soviet Ambitions and Opportunities“, The World Today, Vol. 40, No. 6, 1984, str. 245-246.

17 Time, June 5, 1972; „The most troublesome . . . nationality . . .“ Ibid. Feb. 7, 1972.

18 Brown, „The Balkan“, str. 246.19 Oskar Gruenwald, „The Croatian Spring, 1971: Socialism in One Repu-

blic“, Nationality Papers, Vol. 10, No. 2, 1982, str. 225. Zanimljivo, slična su mišljenja bila izrečena o Stjepanu Radiću dvadesetih godina prošloga stoljeća.


strasti“.20 Za neke je hrvatski nacionalizam 1960-ih i 1970-ih godina bio nacionalizam u klasičnoj tradiciji istočne Europe21, što na Zapadu znači da svi mrze sve druge. Dakle, za neke, u hrvatskom nacionalnom pokre-tu nije bilo ništa ili vrlo malo pozitivnoga. Jedan je autor izjavio da bi „bila prvorazredna pogrješka izjednačavati hrvatski ili slovački nacio-nalizam s liberalizmom“.22 Slično tomu, drugi je promatrač zaključio da „hrvatska kriza nije predstavljala... privremeni uzlet modernoga liberal-noga humanizma“. Prema njegovim riječima centralističke snage, „koje su branile neizvjestan socijalistički status quo od ponovnoga oživlja-vanja povijesno opasne politike romantičnoga nacionalizma, bile su u pravu 1971. godine“.23 No je li humanizam moguć samo izlaskom iz nacionalnoga okvira? Je li svaki nacionalizam lišen humanizma? Ako nije, tko odlučuje čiji je nacionalizam humanistički, a čiji nije? Koji su objektivni kriteriji za takve presude?

Postoji i nešto kontradiktorno u procjeni nacionalizma u Jugoslaviji. Prema istraživanju američkoga znanstvenika, koje je provedeno ranih 1970-ih, 45 % Srba, 52 % Hrvata, 60 % Slovenaca i 73 % Makedonaca osjeća se partikularistično.24 Slovenci se također „udaljavaju od uobi-čajenoga ‘jugoslavenskoga’ obrasca socijalističkoga domoljublja“.25

Ali također se zaključuje da, iako su Slovenci bili „znatno partikulari-

20 The Times (London), Jan 24, 1972.21 George Schöpflin, „The Ideology of Croatian Nationalism“, Survey, Vol.

19, No. 1, 1973, str. 142.22 George Klein, „The Role of Ethnic Politics in the Czechoslovak Crisis of

1968 and the Yugoslav Crisis of 1971“, Studies in Comparative Communi-sm, Vol. 8, No. 4, 1975, str. 356.

23 Cynthia W. Frey, „Yugoslav Nationalisms and the Doctrine of Limited So-vereignty“, (Part II) East European Quarterly, Vol. 11, No. 1, 1977, str. 102.

24 Gary Bertsch, „A Cross-National Analysis of the Community-Buildings Process in Yugoslavia“, Comparative Political Studies, Vol. 4, No. 4, 1972, str. 450-451; f.n. 24, str. 459.

25 Gary Bertsch i M. George Zaninovich, „A Factor-Analytic Method of Iden-tifying Different Political Cultures“, Comparative Politics, Vol. 6, No. 2, 1974, str. 235.

176 OSVIT 105–106

stičniji od Hrvata“, oni su „istodobno posjedovali vrlo moderan sustav uvjerenja“.26 Zanimljivo, dok su Slovenci mogli biti progresivni i naj-partikularističniji (nacionalističniji) u Jugoslaviji, hrvatski se naciona-lizam neprestano doživljavao kao reakcionaran i retrogradan. Možemo pretpostaviti da je razlog takvim stajalištima taj što slovenski naciona-lizam, barem do novijega doba, nije smatran opasnim za jugoslavensku državu, a hrvatski je nacionalizam uvijek nosio barem takav potencijal. Stoga mjera progresivnosti nacionalizama u Jugoslaviji, čini se, nije svaki nacionalizam sam po sebi ni njegova ideologija, nego njegovo gledište o cjelovitosti jugoslavenske države i njezinu centralizmu.

Dennis Rusinow, koji je napisao četverodijelno izvješće o hrvat-skom nacionalnom pokretu i kojega neki smatraju vodećim stručnja-kom za tu temu, tvrdi da se „pokret razvijao u smjeru separatizma“ i da je stoga „predstavljao destruktivne i opasne snage“. Za njega su „čelnici hrvatske [komunističke] Partije... zapravo stvarali politički su-stav koji je imao više zajedničkoga s fašizmom nego s demokracijom ili socijalizmom“. Prirodno, bilo mu je „drago što se zazviždalo“, što znači da mu je bilo drago kad je vidio da su centralističke sile slomile hrvatskoga zloga duha koji je pobjegao iz boce.27

Vodstvo hrvatskoga nacionalnoga pokreta

Iako su neki Savku Dabčević-Kučar, šeficu Partije u Hrvatskoj po-četkom 70-ih, smatrali „prvim stvarno popularnim hrvatskim vođom od Drugoga svjetskoga rata“28, Rusinow je, na primjer, kako bi dokazao svoju hipotezu da je pokret reakcionaran, okrenut unatrag i destrukti-van, pokušao diskreditirati njegove vođe vlastitom metodom psihoana-lize. Prema njegovim riječima, vođe pokreta bili su „neurotične osobe,

26 Bertsch, „A Cross-National Analysis“, str. 450.27 Dennison I. Rusinow, Crisis in Croatia (Part I) Southeast Europe Series,

Vol 19, No. 4, 1972, str. 19.28 Paul Lendvai, „Yugoslavia in Crisis“, Encounter, Vol. 39, No. 2, 1972, str.

68.


ljudi s posebnim osobnim problemima ili poglavljima u životu koja su htjeli zaboraviti“ ili „su osobe s političkim ambicijama koje ‘nikad nisu uspjele’“. Naglasio je da su vodeći hrvatski komunisti toga vremena dolazili iz „starih i uglednih dalmatinskih građanskih obitelji“, stoga možemo zaključiti da su bili sumnjivih ideoloških korijena i nisu mogli biti pravi proleteri. Rusinow se također silno trudio diskreditirati stu-dentske vođe koristeći se njihovom vjerskom pripadnošću ili regijama iz kojih potječu kao pokazateljima da su oni, a i pokret u cjelini, barem duhovno, ako ne i organizacijski, povezani s ustaštvom.29 Svakoga tko je upoznat s hrvatskom scenom, ovaj Rusinowljev pristup jasno pod-sjeća na metode koje je rabio jugoslavenski režim, posebno tijekom Rankovićeve ere. Tada su na one koji su dolazili iz određenih krajeva Hrvatske uvijek gledali sa sumnjom. Oni su bili prvi koji su završili u zatvoru zbog političkih razloga, ili su morali služiti u posebnim vojnim logorima, jer im je UDBA „mogla vidjeti u očima“ da su „antijugosla-venski element“. Tako je prema Rusinowu Dražen Budiša, na primjer, postao jedan od studentskih vođa ne zato što je bio, kako priznaje i sam Rusinow, „lijep, artikuliran, visoko inteligentan i poštovan od svojih suvremenika“, nego zato što je bio iz Drniša. A tko je bio iz Dalmatin-ske zagore ili iz Hercegovine, mora biti „ustaša“ po rođenju. Čini se da je zbog istoga razloga Rusinow tendenciozno izjavio da je Zvonimir Či-čak, još jedan studentski vođa, iz Hercegovine, premda je iz Zagreba.30

Mlado komunističko vodstvo toga vremena optuženo je za puki „karijerizam“31 i za „manipuliranje dotad prigušenim žarom etničkoga i kulturnoga nacionalizma“ kao „sredstvom zaštite i širenja svojega utje-caja. Ambicija ih je natjerala da forsiraju ‘hrvatstvo’“. Savka i Tripalo identificirani su kao „hrvatski Bonnie i Clyde”.32 Kaže se da su se Tripa-

29 Rusinow, Crisis (Part I), str. 18. – 19.30 Ibid., str. 18.31 Frey, „Yugoslav Nationalisms“, (Part 1) East European Quarterly, Vol. 10,

No. 4, 1976, str. 439.32 Alvin Z. Rubinstein, „Whither Yugoslavia?“, Current Histor, Vol. 64, No.

381, 1973, str. 204. i Alvin Z. Rubinstein, „The Yugoslav Succession Crisis in Perspective“, World Affairs, Vol. 135, No. 2, 1972, str. 103.

178 OSVIT 105–106

lo i Savka „poigrali temeljnim strahovima i nesigurnostima hrvatskoga stanovništva“ radi osobne dobiti.33

Međutim, autori ne objašnjavaju zašto su Hrvati bili u strahu i ne-sigurni. Koji su bili razlozi za takve osjećaje u čitavoj naciji? Također treba imati na umu da su Savka, Tripalo i Pirker već bili na vrhu partij-ske hijerarhije i sigurno tamo nisu stigli jer su bili dobri nacionalisti. Ne penje se na ljestvici Komunističke partije na temelju popularnih osje-ćaja! Nacionalni komunizam nije ništa novo na svijetu; zašto se ne bi dopustila barem mogućnost da je vodstvo Partije u Hrvatskoj zaista bilo zainteresirano za sudbinu svoje nacije?

Čini se da je jedna od glavnih „pogrješaka“ hrvatskoga vodstva, Partije i intelektualaca bila ta što su kod svojega naroda pobudili pre-više očekivanja i optimizma. A kad to nisu mogli ispuniti, navodi se, frustracije su pretvorene u nacionalizam.34 U većini zemalja optimizam i entuzijazam ljudi smatraju se pozitivnim, a ne negativnim pokazate-ljem. Burze i prodaja rastu ili padaju zbog raspoloženja ljudi. Političa-ri i ekonomisti vole optimizam. No čini se da, ako u Hrvatskoj vlada zatišje i sumornost, to se smatra „varljivom tišinom“35; a ako postoji neki entuzijazam, to se doživljava opasnim. Stoga bi trebalo biti jasno da je hrvatsko pitanje mnogo dublje od određena raspoloženja ljudi u određeno vrijeme, pa bi ozbiljan promatrač trebao ići dalje od tih raspo-loženja kako bi razumio pravu prirodu hrvatskih pritužbā i hrvatskoga nacionalizma.

Vodeća „trojka“ (Tripalo, Savka i Pirker) također je optužena za ne-toleranciju prema drugim mišljenjima u Partiji. Jedan promatrač tvrdio je da je „borba bila nemilosrdna s obje strane [konzervativne i libe-ralne], a metode koje su rabili [liberali] nisu potaknule uvjerenje da će nacionalizam otvoriti novo razdoblje socijalističke demokracije“.36

Međutim, nitko nije uspoređivao metode upotrijebljene protiv oporbe

33 Gary K. Bertsch, „The Revival of Nationalisms“, Problems of Communi-sm, Vol. 22, No. 6, 1973, str. 8.

34 Ibid., str. 11.35 Brown, „The Balkan“, str. 246.36 Klein, „The Role of Ethnic Politics“, str. 357.


tijekom nacionalnoga pokreta i način na koji su se odnosili prema Hrva-tima, onima koji su bili u stranci i izvan nje, prije i poslije pokreta. Da bi se osudilo „obje strane“, trebalo bi vidjeti koliko je ljudi zatvoreno zbog takozvanih političkih prijestupa ili je izbačeno iz stranke, kolika je bila sloboda za pojedince, skupine i institucije, ili koliko se država miješala u gospodarstvo, obrazovanje, tisak i pravosudni sustav prije, za vrijeme i nakon pokreta. Metode i ciljevi konzervativaca i liberala bili su posve različiti. Dok su se hrvatski liberali borili za socijalistički humanizam, njihovi protivnici branili su socijalistički centralizam. Dok su prvi donijeli politiku na otvoreni forum, drugi su se držali partijsko-ga monopola nadmoći i puke sile.

Mali je broj autora vodstvo Partije u Hrvatskoj smatrao „zapravo umjerenim, koji traže mirne metode za reformu sustava i udovoljavanje osnovnim zahtjevima hrvatskoga stanovništva“.37 Međutim, općenito govoreći, angloamerički promatrači donijeli su negativan sud o pokre-tu i njegovu vodstvu. Iako je većina njih hvalila Tita zbog okončanja Hrvatskoga proljeća, neki su ipak žalili zbog načina na koji je pokret slomljen.

Narav pokreta

U ovom bi se trenutku vjerojatno trebalo zapitati što je bilo toliko strašno u hrvatskom nacionalnom pokretu kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih da je zaslužilo takvu osudu. U širem kontekstu hrvatske povijesti po-kret je predstavljao kontinuiranu hrvatsku nacionalnu potragu za poli-tičkom, ekonomskom i kulturnom autonomijom i nacionalnom emanci-pacijom. Ta je borba započela pod Habsburgovcima, a nastavila se pod Karađorđevićima nakon 1918. godine. U novoj je državi (nakon 1918.) nad hrvatskom nacijom u potpunosti dominirala srpska vojska, policija i birokracija, a Hrvati su tretirani kao okupirana nacija. Slična hrvatska podređenost nastavila se i unutar Titove Jugoslavije. Iako je komuni-

37 Pedro Ramet, „Yugoslavia and the Threat of Internal and External Discon-tents“, Orbis, Vol. 28, No. 1, 1984, str. 113.

180 OSVIT 105–106

stička Jugoslavija tvrdila da je riješila nacionalno pitanje u zemlji i bila organizirana na federalističkoj osnovi, taj je federalizam bio samo na papiru do sredine 1960-ih. Politika kulturnoga unitarizma provodila se u svim aspektima života u zemlji. U praksi je jugoslavenski unitarizam prije svega značio potiskivanje svega što je bilo hrvatsko. Na Hrvate je vršen pritisak da postanu „Jugoslaveni“, dok bi drugi mogli ostati ono što jesu. (Čak su izmišljeni novi narodi u zemlji.) Iz povijesnih knjiga i drugih publikacija izbačen je niz povijesnih hrvatskih osoba, hrvatski jezik službeno je izgubio status nacionalnoga jezika, hrvatska je kultura gušena, gospodarstvo eksploatirano i svatko tko je postavljao pitanja o toj vrsti nacionalnoga ugnjetavanja teško je stradao. U mnogim slučaje-vima bilo je dovoljno samo biti Hrvat da bi se tu osobu moglo smatrati državnim neprijateljem.

Tek krajem šezdesetih godina dogodio se novi hrvatski nacionalni preporod. Glavni pokretači nacionalne renesanse bili su intelektualci, prije svega lijeva inteligencija. I sam je režim shvatio da unitarizam i centralizam ne uspijevaju, pa su uveli decentralizirajuće reforme sre-dinom 1960-ih godina. Ti su reformatori zauzvrat pružali prostor za sve više i više nacionalnoga izražavanja. Hrvati su počeli zahtijevati provedbu ustavnih odredbā, što znači da se federalizam s riječi realizira u praksi.

Glavna pitanja pokrenuta tijekom hrvatskoga narodnoga preporoda bila su vrlo praktične prirode. Prije svega, postojao je zahtjev za zau-stavljanjem gospodarskoga iskorištavanja Hrvatske koji se već dugo odvijao u brojnim oblicima. Iskorištavalo se hrvatsko gospodarstvo u ime „bratstva i jedinstva“, a ništa se nije dobilo zauzvrat. To je učinjeno preko središnjih banaka, izvozno-uvoznih tvrtkā, investicijske politike, naplate i razmjene deviza od strane savezne vlade, doznaka blizu mili-jun hrvatskih „gastarbajtera“ na Zapadu i tako dalje. Na primjer, iako je Hrvatska zaradila više od 50 % cjelovite strane valute koja ulazi u zemlju, za svoje potrebe mogla je zadržati samo 7 %. Slična je razlika bila i u saveznoj investicijskoj politici. Dok je 46,6 % svih saveznih investicijskih fondova od 1965. do 1970. godine otišlo u Srbiju, samo 16 % je otišlo u Hrvatsku.


Problem emigracije bio je još jedan velik prijepor. Iako su Hrvati zarađivali većinu novca i navodno bili bogatija regija, imali su golem odljev stanovništva u strane zemlje. Osim odljeva mozgova prouzro-čena emigracijom, taj je fenomen bio opterećen nizom negativnih uči-naka na Hrvatsku i Hrvate za naraštaje koji dolaze. Hrvati dugo nisu mogli učiti o vlastitoj prošlosti ili svojoj kulturnoj baštini. Njihov je jezik posrbljivan, vojsku, policiju i druge savezne, pa čak i republičke institucije kontrolirali su Srbi. Stoga su Hrvati postavili zahtjeve da pre-uzmu kontrolu nad svojim gospodarstvom, rehabilitiraju svoju kulturu i nacionalnu povijest ukidanjem službene „kletve“ sa svega što je bilo hrvatsko. Također su zagovarali veću slobodu izražavanja, odvajanje pravosudnoga sustava od stranačkoga tutorstva, veći pluralizam, jed-naka prava za religiozne vjernike i tržišno gospodarstvo. Kako bi se osigurala provedba tih i sličnih zahtjeva, postojala je snažna težnja za decentralizacijom savezne vlasti i većom republičkom autonomijom. Zapravo, postavilo se pitanje federalne moći (partijske, vojne i eko-nomskih institucija) oko kojega se vodila borba, a ne pitanje hrvatskoga „romantičarstva“, „reakcionarstva“, „kontrarevolucionarstva“ ili „neo-fašističkoga“ nacionalizma. Te i slične etikete bile su samo oružje cen-tralističkih snaga za razoružanje svojih protivnika i obranu povlastica i moći koje su uživale.

Pitanje srpske manjine u Hrvatskoj obično bi se pojavilo kao još jedno korisno oružje za centraliste i unitariste u njihovu očuvanju mo-nopola vlasti. Stalno se pretpostavlja da je pokret bio prijetnja Srbima u Hrvatskoj. No Hrvatska je jedno od rijetkih mjesta na svijetu u kojem je manjina povlaštena, a ne potlačena. Pokret je zapravo želio postići jed-naka prava za Hrvate u njihovu vlastitu domu. Pokazatelj da pokret nije prijetio ni jednoj manjini u Hrvatskoj jest činjenica da je većina manji-na podržala pokret; čak su i neki vodeći Srbi u republici bili njezin dio.

Čini se da je glavni prigovor hrvatskomu nacionalnomu preporodu, izvan i unutar zemlje, bio taj što su njegovi čelnici probleme predstav-ljali u nacionalnim okvirima, što ih je odmah učinilo staromodnima, romantičnima, reakcionarnima itd. Međutim, ako je čitava jedna nacija potlačena i iskorištavana, kako se mogu problemi predstaviti u klasnoj ili nekoj drugoj terminologiji? Zajedničko svim hrvatskim klasama i

182 OSVIT 105–106

društvenim segmentima jest njihovo hrvatstvo i svi su iskusili negativ-ne učinke zbog toga što su Hrvati. Stoga je logično očekivati da će ih hrvatstvo ujediniti u obrani njihovih ljudskih i nacionalnih prava.

Još od vremena humanizma hrvatski su intelektualci u svojem svje-tonazoru bili internacionalisti, ne odričući se vlastitoga identiteta i ba-štine (Pribojević, Križanić, sljedbenici ilirizma, Strossmayer, Radić itd.), ali su također bili među prvima koji su preispitivali internacio-nalističke ideologije koje su težile slamanju osobne slobode i indivi-dualnosti u ime većega dobra (Strossmayerove borbe protiv papinske nepogrješivosti i hrvatski marksistički revizionizam 1930-ih godina dobri su primjeri). Vodeći intelektualci u najnovijem hrvatskom nacio-nalnom pokretu bili su svjetski vizionari s jedne strane, a s druge bra-nitelji osobnih i nacionalnih sloboda. To je jasno izrazio vodeći ideolog najnovijega hrvatskoga pokreta Vlado Gotovac, koji je izjavio: „Nikad nisam razumio one koji misle da bi duga trebala biti jednobojna! Jedno-liki svijet znači homogenu prazninu! Samo postojanje domovinā može održati ljepotu svijeta – kad odanost njegovoj sudbini šarenilo pretvori u harmoniju.“38 Jasno, njegova vizija miroljubiva svijeta jest ona gdje se svaka boja, svaka kultura, društveni segment, nacionalna skupina i svaki pojedinac doživljavaju kao blagoslov, a ne kao prokletstvo. Sto-ga, ono što je potrebno nije prisilno objedinjavanje čovječanstva u mo-noton i podjarmljen mehanički svijet, nego kreativna ljudska sloboda, sloboda odgovornosti, sloboda različitosti i usklađivanje tih razlika u dugi čovječanstva. Svakako je to humanistička i internacionalistička vizija, ali to nije internacionalizam prisilne asimilacije, imperijalizma ili totalitarne ideologije. To je internacionalizam kroz slobodu.

Zašto negativno viđenje?

Jasno je da postoji oštra dihotomija percepcije hrvatskoga nacional-noga pokreta između samih Hrvata i angloameričkoga svijeta. Iako su

38 Vlado Gotovac, „Autsaiderski fragmenti“ (III. Dio), Kritika, sv. 2, br. 8, 1969., str. 538.


Hrvati svoju borbu doživljavali kao dio ljudske potrage za slobodom, dostojanstvom i samoupravom, pa čak i očekivali puno razumijevanja u pluralističkim društvima, mnogi su ih angloamerički promatrači pri-kazivali kao ništa više od strastvenih reakcionara koji se nisu mogli odmaknuti od svojega unatrag okrenuta mentaliteta. Legitimno je pitati se koji su bili razlozi tako negativne prosudbe posljednjega hrvatsko-ga nacionalnoga pokreta. Brojni su odgovori na to pitanje, uključuju-ći osobne simpatije i antipatije, politički pragmatizam i viziju svijeta. Pokušat ćemo ovdje dati barem neke vjerojatne uzroke takva pogleda Zapada na Hrvatsku i Hrvate u nedavnoj prošlosti.

Postoji vrlo malo napisana materijala na engleskom jeziku koji se bavi hrvatskim nacionalnim pokretom kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih, a među onima koji su pisali o toj temi vrlo je malo njih pokušalo analizi-rati sam pokret: njegovo podrijetlo, ideologiju, ciljeve, vizije, metode, zahtjeve itd. Glavni interes promatrača bio je kako je hrvatski naciona-lizam utjecao ili može utjecati na odnose Istok-Zapad. Dakle, iako su se promatrači malo razlikovali u svojim viđenjima pokreta, svi su imali isti pristup problemu i iste temeljne pretpostavke, koje se mogu sažeti u sljedećem: Jugoslavija možda ima ugnjetavački komunistički sustav, Srbi bi mogli biti hegemonisti, Hrvati možda imaju legitimne pritužbe; iako pozdravljamo slobodu, pluralizam, tržišnu ekonomiju itd., jedin-stvena „Jugoslavija je u ovom trenutku najbolje rješenje za Zapad“.39

Svatko tko se čak i približi ljuljanju temelja Jugoslavije opasan je za mir u svijetu i prema tomu negativac. Nadalje, Komunistička partija jedina je transnacionalna snaga u Jugoslaviji koja drži zemlju na okupu, stoga bi i naša potpora Partiji trebala biti bezuvjetna.40

Glavni razlozi takvih razmišljanja uglavnom proizlaze iz vizije da svijet treba ostati takav kakav je bio posljednjih nekoliko desetljeća, da međunarodnim društvom trebaju dominirati dvije supersile. Hrvatski nacionalni pokret ili drugi slični pokreti u svijetu relevantni su samo utoliko ukoliko ometaju tu ravnotežu snaga. Već je neko vrijeme očito da je Sovjetski Savez bio „pripitomljen“, da je odustao od svojih ranih

39 Ramet, „Yugoslavia“, str. 12040 Klein, „The Role of Ethnic Politics“, str. 362.

184 OSVIT 105–106

revolucionarnih ambicija te je postao tek tradicionalna velika sila. Lju-dima s takvim svjetonazorom ideje o jednakosti nacija, pa čak i država, slobodi potlačenih naroda itd., predstavljaju samo manje probleme ili želje i razmišljanje idealista i/ili nemoćnih. Prema njihovu mišljenju emancipirani bi svijet rezultirao međunarodnom anarhijom. Time, duž-nost je i odgovornost velikih sila spasiti svijet od samoga sebe. Oni su jedini koji mogu koordinirati ekonomsku međuovisnost i zadržati politički status quo (iz altruizma, naravno!). U određenom smislu, taj je model sličan ekonomiji kapanja (trickle-down), smanjenju poreza na poduzetnike i bogate u domaćim ekonomskim i socijalnim politikama u nekim zemljama ili ulozi Partije u drugima. Za one na vlasti svijet je šahovska ploča na kojoj, nadaju se, igraju dvije supersile. Taj stari europski koncept politike moći prenesen je u svjetsku arenu. Prava, slo-bode i jednakost lijepe su riječi, ali bez političke realnosti.

Na drugoj strani, postoje buržoaski i socijalistički internacionalisti koji u ime svojega svjetonazora teže slomiti sve individualne slobode. To su uglavnom intelektualci koji vjeruju da će modernizacija i/ili re-volucija izbrisati sve naše razlike. To znači da ćemo u asimiliranom i jednoličnom svijetu živjeti u miru i sreći. Za takve vjernike „oni koji se zamotaju u skute nacionalizma žive u opasnoj prošlosti.“41

Zanimljivo je da takvi internacionalistički glasovi najčešće dolaze iz zemalja među onima koje su u svjetskoj igri. Ta vrsta „internacionaliz-ma“ također često dolazi od onih koji imaju ekonomski ili politički in-teres biti internacionalisti. To se može nazvati „Coca-cola“ internacio-nalizmom, a ne humanističkom vizijom budućnosti. Internacionalisti te vrste obično „vole“ čitav svijet stojeći na leđima nekoga tko im je blizu.

Čini se da većina angloameričkih promatrača Hrvatske vidi hrvatski nacionalizam iz pragmatične političke, bipolarne svjetske perspektive. Ne čudi stoga što dolaze s negativnim zaključcima o hrvatskom naci-onalnom pokretu i njegovim vođama. Barem je jedan od promatrača koji su pisali u britanskom časopisu bio dovoljno iskren priznati da „ni jedan zapadni intelektualac koji ima samopoštovanja nije podigao glas

41 George Macesich, Economic Nationalism and Stability (Now York: Prae-ger, 1985), str. 3.


u obranu [hrvatskih] studenata i intelektualaca u zatvoru, ni u ime pro-fesora i sudaca koji su bez formalnosti otpušteni... Nije ni čudo da su, kad je najgore završilo, zapadni diplomati odahnuli s očitim olakšanjem i međusobno se nadmetali uvjeravajući i svoje urede i gostujuće strane dopisnike o Titu, da je ‘starac još jednom spasio jugoslavensko jedin-stvo, a nakon svega to je jedino što je važno za sve nas’“.42

Ideologije, ljudska i nacionalna prava, pravda, humanizam, suđe-nja, zatvori, život ili smrt imaju vrlo malo veze s takvim pragmatičnim pristupom. Bitno pitanje za njih bilo je što će se dogoditi ako se Jugo-slavija sruši ili se njezini temelji poljuljaju. Opet, nije stvar u samoj Jugoslaviji, nego u njezinoj geopolitičkoj važnosti.

Postojala je stalna zaokupljenost sovjetskom enigmom. Što bi oni radili na Balkanu? Jedan od učinaka sovjetskoga pitanja bilo je to da su Hrvati osumnjičeni ili izravno optuženi za kontakt sa Sovjetima. „Rusi dolaze!“, dugo je bila taktika jugoslavenskoga režima. Poruka Zapada nacijama u Jugoslaviji također je bila „ostanite zajedno ili izvisite od-vojeno“.43 Navodno, Jugoslavija i njezin „obrambeni sustav i odlučnost iza njega zlato su u banci na koje računaju američki stratezi“.44 Ali povi-jesni pokazatelji ne daju nikakva jamstva za takvo uvjerenje. Naprotiv, treba imati na umu da bi se sutra moglo ponoviti ono što se dogodilo s obrambenim sustavom Jugoslavije 1941. godine.

Da zaključimo, povijesni dokazi pokazuju da je nacionalizam bio vrlo fluidna ideologija. Koristili su se njom ekstremna ljevica i krajnja desnica, kao i liberali; svakakve su se vlade na nju pozivale: tiranske (lijeve i desne), autoritarne, kraljevske i demokratske; bile su imperi-jalističke, ugnjetavačke i oslobađajuće. Mogle su biti loše ili dobre, ali puno je puta njihova moralna kvaliteta vezana uz perspektivu iz koje se promatra.

42 Lendvai, „Yugoslavia in Crisis“, str. 69.43 Robin Remington, „Yugoslavia-the Strains of Cohesion“, Survival,

May-June, 1972, str. 116.44 Sterling, Clair, „Tito’s New Balancing Act“, Atlantic, Vol. 231, No. 6,

1973, str. 50.

186 OSVIT 105–106

Većina angloameričkih promatrača na hrvatski nacionalni pokret ka-snih šezdesetih i ranih sedamdesetih gledala je u negativnom svjetlu. Međutim, razlozi takva tumačenja događaja u Hrvatskoj predodređeni su prvotnim uvjerenjem promatrača da je jugoslavenska država prijeko potrebna za ravnotežu snaga u Europi. Nadalje, dokazi ističu da su pro-blemi među narodima bili primaran uzrok unutarnje nestabilnosti Ju-goslavije, stoga se svaki znak hrvatskoga nacionalizma doživljava kao štetan jer može prouzročiti raspad zemlje. Štoviše, primarna funkcija moralnih prosudbā i etiketiranja hrvatskoga pokreta i njegovih vođa bila je razoružavanje od bilo koje moralne vrijednosti u očima potenci-jalnih simpatizera izvan zemlje.

Neki također misle da je Jugoslaviji potrebno više vremena i da će se tada razne nacije i nacionalnosti rastaliti i postati jedna nacija. Je-dan proučavatelj nacionalizma napisao je ne tako davno o takvim no-vim multinacionalnim i multietničkim državama sljedeće: „Stavljeni u lonac fizičke blizine, pokriveni poklopcem zajedničkoga političkoga sustava, izloženi vrućini kulturne i društvene razmjene, različiti će se elementi nakon prilično dugoga vremena skuhati… u varivo. Varivo ne će biti sasvim homogeno. Još uvijek moći će se naići na zrno riže, na list luka, na komad mesa ili komadić kosti. Ali očito će to biti jedno varivo sa svojom posebnom aromom i okusom.“45 Međutim, oni koji raspiruju vatru ispod lonca poznatoga kao Jugoslavija i željni su skuhati „jugoslavensko varivo“, trebali bi biti oprezni, jer su najnovije naznake da bi im lonac i varivo mogli prsnuti u lice.

45 Benjamin Akzin, State and Nation (London: Hatchinson University Li-brary, 1964), str. 83-84.

Documents

uZ 50. OblJETnIcu hrVATSKOgA prOlJEćA OSVIT 163