V. gimnazija

Klaićeva 1

GEOGRAFSKA, TEMATSKA I ŽANROVSKA RAZNOLIKOST

HRVATSKOGA BAROKA

(REFERAT IZ HRVATSKOGA JEZIKA)

Kristina Maceković, 4.f

Mentorica: prof. Vesna Muhoberac

Zagreb

20. 1. 2012. g.

2

SADRŽAJ

1. UVOD.......................................................................................................................................3

2. RAZVOJ

BAROKA..................................................................................................................3

3. RAZRADA................................................................................................................................

5

3. 1. O HRVATSKOM BAROKNOM

STVARALAŠTVU......................................................5

3. 2. BAROKNI KNJIŽEVNI KRUGOVI(GEOGRAFSKA RASPROSTRANJENOST

BAROKA U HRVATSKOJ)..............................................................................................6

3. 3. KNJIŽEVNE VRSTE I TEMATIKA HRVATSKOG BAROKA(ŽANROVSKA I

TEMATSKA RAZNOLIKOST)........................................................................................7

3. 3. 1. EPIKA...................................................................................................................7

3. 3. 2. LIRIKA...............................................................................................................13

3. 3. 3. DRAMA..............................................................................................................16

3. 3. 4. DISKURZIVNI OBLICI.....................................................................................17

4. ZAKLJUČAK.........................................................................................................................18

5. LITERATURA........................................................................................................................1

9

3

1. UVOD

U ovome radu bavit ću se temom “Geografska, tematska i žanrovska raznolikost hrvatskoga

baroka“. Kako bismo razumjeli književno stvaralaštvo i općenito umjetničke tendencije nekoga raz-

doblja, tj. stila, trebamo sagledati čime su ti isti uvjetovani, tj. “izazvani“. Isto vrijedi i za književno

razdoblje baroka. Stoga ću se, kako bih bolje prikazala raznolikost tema i žanrova tijekom baroka u

Hrvatskoj, najprije osvrnuti na sam nastanak baroknog stila i uzroke njegova nastanka u Europi i na

našim prostorima. Koje su sve književne vrste karakteristične za barok, koji su barokni književni

krugovi i motivi, dio je koji je detaljnije obrađen u razradi.

2. RAZVOJ BAROKA

Godine između 1600. do 1750. g. bile su popračene obiljatostima, što je promicao dvor Louisa XIV.

te uzbuđenošću zbog novog bogatstva koja je imala novonastala srednja klasa. Umjetnost je cvije-

tala u grandioznom stilu dok su otkrića u znanosti omogućavala ljudskom rodu da bolje razumije

svijet oko sebe. 1618. g. kulminirale su tenzije između protestanata i katolika što je rezultiralo

Tridesetogodišnjim ratom koji je trajao sve do 1648. i u kojemu su sudjelovale gotovo sve kontinen-

talne sile Europe. Sukobi su se odvijali primarno na teritoriju Njemačke. Iako su uzroci bili reli-

gioznoga tipa, u centru se našlo i rivalstvo između Habsburške Monarhije i ostalih država. Europom

je harao rat, glad i bolest. Tenzije između novonastalog protestantizma i kršćanstva postajale su sve

veće. Kroz sve ove nove vjerske ogranke, Crkva počinje gubiti utjecaj. “Staru slavu“ pokušava

ponovno prisvojiti kroz umjetnost, prvenstveno slikarstvo, književnost i arhitekturu. Kao pokušaj

Crkve da se suprotstavi sve jačoj reformaciji, rađa se umjetnički pravac barok koji se širi Europom i

obilježava, uz manja ili veća odstupanja, 17. i početak 18. stoljeća u gotovo svim umjetnostima. Stil

je podržala Katolička Crkva koja je odlučila na Tridentskom koncilu da zbog protestantske reforma-

cije Crkva treba slati jasne i emocionalne religiozne poruke kroz umjetnost. Barokna je umjetnost

prije svega bila propagandna umjetnost koja je brojnim crkvenim graditeljima i umjetnicima

naložila da moraju širiti svečano ozračje. Stoga je barok prenaglašavao pokret i jednostavne detalje

kako bi se povećala drama, tenzija, ushićenje i grandioznost. Nakon što apsolutistički vladari preuz-

imaju forme toga stila iz sličnih razloga, on postaje i stilom vladarske veličine: vladari su u svojim

4

baroknim palačama stvorili kulise za apsolutni državni teatar, a tom su se stilu priklonili i aristokrati

koji su pak “napuhani“ stil vidjeli kao priliku da zadive narod.

Prema oksfordskom rječniku, riječ barok potječe od portugalske riječi “barroco“ ili francuske

“baroque“ koje označuju grub ili nesavršen biser. Ne zna se je li riječ došla iz latinkog ili arapskog

jezika. Mnogi drugi kažu da je riječ izvedena iz mnemoničkog izraza “baroco“ koji u logici

navodno predstavlja silogizam. U neformalnoj uporabi pojam se koristi za opisivanje detaljnih,

složenih pojava. Sam izraz za stil osmislili su kritičari kasnijih razdoblja, a ne umjetnici 17. i 18.

stoljeća. Pojam je zapravo sve do 1888. g. i Heinrich Wolfflinova djela “Renesansa i barok“ oz-

načavao pretjerana i ekstravagantna djela, a ne poseban stilski pravac. Pojam je naglašavao ekscen-

tričnu redundantnost i obilno nakupljanje detalja koje se veoma razlikovalo od jednostavnije i

racionalne renesansne navike. Iako se dugo mislilo da se izraz kod kritičara prvo javio u arhitekturi,

zapravo je prvi puta korišten u svibnju 1734. g. pri kritici glazbenoga ostvarenja Jean Philippea Re-

meauea.

Barok je izražavao nove vrijednosti koje su se često iskazivale u metaforama i alegorijama te u po-

trazi za čuđenjem i zapanjenošću (tzv. “maraviglia“). Nakon luteranske i kopernikanske revolucije u

kojima je su pronađeni čvrsti centri, dokaz ljudske moći se pronalazi u baroknoj umjetnosti. Umjet-

nici proučavaju virtuoznost, realizam i detaljnost. Sve se vrti oko individue, pokušava se pronaći

čista veza između umjetnika i “primatelja“. Smanjuje se udaljenost između pojedinca i umjetnosti.

Takav pristup potaknuo je stvaranje novih žanrova(npr. ljubavni romani) i razvoj dijalektalnoga

stvaralaštva(što možemo zamijetiti i u našim krajevima). U Italiji takav pristup pak dovodi do pot -

punog zamjenjivanja latinskog jezika talijanskim. U Španjolskoj su pisci okupljeni pod imenom

“Siglo de Oro“. Među njima se razlikuju “conceptista“ i “culterano“ pisci.

Tijekom razdoblja djeluju neki od najvećih umova u cijeloj povijesti čovječanstva. Postižu se velika

otkrića kao mikroskop, teleskop, termometar, injekcija, barometar te razni zakoni u matematici i

fizici. Djeluju Galileo Galilei, Johannes Kepler, Rene Descartes, Blaise Pascal, Pierre de Fermat i

Isaac Newton.

Piše se jedna od najvažnijih knjiga toga doba koja je izuzetno utjecala na barokno stvaralaštvo. Bila

je to “Autoriziranja verzija ili Biblija kralja Jamesa“, verzija Biblije nastala kao rezultat konferen-

cije svećenika koje je sazvao James I. Knjiga je opisana kao “Jedino remek-djelo književnosti koje

je sastavio neki odbor.“

5

Barokna književnost najbolje je prikazana u pisanjima Giambattiste Marina u Italiji, Luisa de

Gongore u Španjolskoj i Martina Opitza u Njemačkoj. U Engleskoj se javlja i engleska metafizička

poezija. John Milton izdaje slavnu epsku poemu “Izgubljen raj“ 1667. u kojoj raspravlja o gotovo

svim religioznim aspektima. U međuvremenu u Francuskoj djeluje Jean Baptiste Poquelin Moliere

koji ponajviše piše satirične komedije.

3. RAZRADA

3. 1. O HRVATSKOM BAROKNOM STVARALAŠTVU

Iako u šesnaestom stoljeću jača utjecaj protestantizma u Europi, u Hrvatskoj, on nema većeg

odjeka. Iako nije imao većeg utjecaja niti u religijskoj pa ni kulturnoj sferi, protestantizmu se u

baroku prvenstveno može pripisati oživljavanje glagoljaške tradicije, sa Stjepanom Konzulom Is-

traninom kao jednim od prvih kulturnih radnika koji započinje borbu za hrvatski jezik. Kao svo-

jevrsna antiteza protestantizmu javlja se protureformacija koja se znatno širi na ovim prostorima os-

nivanjem isusovačkih škola s početkom u Dubrovniku 1604. godine i Zagrebom 1607. godine. Is-

usovci su zaslužni za širenje pismenosti, ali i književnog stvaranja koje se proširuje i na prostore na

kojima je dotada bilo vrlo rijetko, ako ne i nepostojeće (prvenstveno se to odnosi na dijalektalno

stvaralaštvo na prostorima gdje se koristila kajkavština). Značajni isusovci i književnici toga doba

bili su Juraj Habdelić(1609.-1678.), Bartol Kašić(1575.-1650.), Juraj Križanić(1618.-1683.), Antun

Kanižlić(1699.-1777.) i Jakov Mikalja(1600.-1654.). Zastupljeni si bili i drugi crkveni redovi, pr-

venstveno franjevci čiji je najvažniji predstavnik bio Matija Divković(1563.-1631.) te Ivan Be-

lostenec(1594.-1675.) kao predstavnik pavlina. Nije potrebno veliko znanje hrvatskog baroka kako

bi se zamijetilo da se barokno stvaralaštvo u Hrvatskoj najviše koncentriralo oko i u Dubrovniku.

Dubrovnik, kao simbol slobode i u doba turskih napada, ali i doba “napada” novih religijskih struja,

logičan je centar za razvoj baroknog književnog stvaralaštva temeljenog na protureformacijskim

idejama. Dubrovački barokni pisci baziraju svoje stvaralaštvo na ljubavnoj poeziji (Džore Držić,

Šiško Menčetić) i dramskim ostvarenjima šesnaestoga stoljeća. U tom, često u tadađnje doba ideal-

izirano prikazanom gradu, javlja se i nova generacija plemića književnika predvođenih Ivanom

Gundulićem koji u svojim djelima reflektiraju karakteristični duh vremena, tj. ideje katoličke crkve.

Za barokno stvaralaštvo karakterističan je sukob renesansnih svjetonazora i protureformacijskih

ideja čija je posljedica ponovno rađanje srednjovjekovnih pogleda na život i smrt te prolaznost.

U hrvatskoj književnoj historiografiji razdobljem baroka se smatra period od kraja 16. do kraja 17.

stoljeća. Hrvatsko razdoblje baroka započinje “Vilom Slovinkom“ Jurja Barakovića (1613. g.), a

6

zadnji prag je “Sveta Rožalija“ Antuna Kanižlića iz 1780. g. 1601. g. tiskano je djelo Dubrovčanina

Mavra Orbinija “Il regno degli Salvi“(“Kraljevstvo Slavena“). U Hrvatskoj se zbog razjedinjenosti

između raznih država(Austrija, Mletačka Republika, Osmansko Carstvo) javlja jaka želja za ujedin-

jenjem slavenske ideje i nasljeđa. Takvo nastojanje rezultiralo je nastankom djela koja nose oznaku

baroknog slavizma. To je postignuto prvenstveno baroknim epom koji se uvelike ugleda na

vergilijanski ep, tj. Tassovu inačicu takva epa. Tematika takva epa je suvremena i nacionalna, a op-

jevani događaj ima važan utjecaj na zbivanja.

U baroknom razdoblju, tj. tijekom 17. stoljeća gotovo se u potpunosti rješava pitanje općeprih-

vaćenoga pisma. Ćirilica više nije bila tolika “konkurecija“ latinici, a glagoljica je već dugo bila za-

postavljena tako da jezično pitanje više nije bilo toliko vezano za pismo već za što bolje upriličenje

latinice da dosljedno bilježi foneme hrvatskoga jezika. Većina crkvenih i općenito kulturnih djelat-

nika koristila je štokavštinu ijekavskoga tipa jer im je takav dijalekt pomagao u misionarskom

djelovanju prilikom prodora na istok. Čakavština se kasnije povlači i gotovo se ne pojavljuje se u

književnosti sve do dijalektalne književnosti dvadesetoga stoljeća. Na kajkavskom području vidljivi

su standardizacijski procesi koji su vidljivi u razvoju funkcionalnih stilova. Za opću hrvatsku jez-

ičnu situaciju u 17. stoljeću možda su najvažnija jezična nastojanja ozaljskoga jezično-književnoga

kruga kojemu su pripadali Petar Zrinski. Fran Krsto Frankopan, Ivan Belostenec, Ana Katarina

Zrinski i drugi.

3. 2. BAROKNI KNJIŽEVNI KRUGOVI (GEOGRAFSKA RASPROSTRANJENOST BAROKA

U HRVATSKOJ)

Razdoblje baroka u Hrvatskoj, dakle prvenstveno razdoblje 17. stoljeća, jedno je od rijetkih raz-

doblja hrvatsko književnog stvaralaštva koje se u dijeli na jasne geografske “epicentre”, tj. krugove

u kojima je koncentrirano barokno stvaralaštvo. Tako u tom razdoblju razlikujemo četiri karakteris-

tična književna kruga: dubrovačko-dalmatinski, ozaljski, kajkavski i slavonski krug.

Dubrovačko-dalmatinski krug vjerojatno je najplodonosniji krug baroknog razdoblja. Književnost

ovoga kruga stvara prvenstveno već prije spomenuta nova generacija plemića koji razvijaju epska,

lirska, ali i dramska djela. Takvi su Ivan Gundulić koji piše dramsko djelo “Dubravka”, epsko djelo

“Osman” i poemu “Suze sina razmetoga”, Ivan Bunić Vučić koji piše zbirku pjesama “Plan-

dovanja” i poemu “Suze Mandalijene pokornice”, Ignjat Đurđević koji piše zbirku pjesama “Pjesni

razlike” , poeme “Suze Marunkove” i “Mandalijena pokornica” te Junije Palmotić koji piše dram-

sko djelo “Pavlimir”.

7

Ozaljski krug čine pripadnici poznatih plemićkih obitelji Zrinskih i Frankopana čije su tragične sud-

bine obilježile razdoblje baroka. Najvažniji su predstavnici ovog kruga Fran Krsto Frankopan koji

piše lirska djela “Gartlic za čas kratiti” i “Dijačke junačke”, Katarina Zrinski koja u svoje zadnje

dane piše molitvenik “Putni tovaruš” te Petar Zrinski. Možda najveći značaj za tadašnje, ali i

buduće generacije književnika ovaj krug ima zbog svog progresivnog jezičnog rada. Predstavnici

ovoga kruga koristili su književni jezik koji je mješavina elemenata iz svih hrvatskih narječja,

pritom polazeći od dijalekta kraja južno od Kupe gdje su se dodirivale čajkavština, kajkavština i

štokavština. Time su nastavili graditi koncepciju koju su razvijali i raniji hrvatski glagolaši, da se do

standardiziranoga jezika dolazi miješanjem narječja, a ne biranjem jedna od tri. Svoj jezični koncept

provodili su u svojim književnim(“Adrijanskoga mora sirena“, “Gartlic za čas kratiti“), ali i leksiko-

grafskim djelima(“Gazofilacij“).

Predstavnik kajkavskog kruga je Juraj Habdelić koji u diskurzivnom obliku “Pervi otca našega

Adama greh” okuplja propovijedi za razvijanje ljudske moralne svijesti.

Predstavnik slavonskoga kruga je Antun Kanižlić koji piše poemu “Sveta Rožalija” u kojoj

obrađuje vječnu, a u baroku posebno popularnu, temu života i muke svetice.

3. 3. KNJIŽEVNE VRSTE I TEMATIKA HRVATSKOG BAROKA(ŽANROVSKA I TEM-

ATSKA RAZNOLIKOST)

3. 3. 1. EPIKA

U baroku se najviše razvijaju narativna djela u stihu koja često opisuju vrlo opsežnu priču. U 17.

stoljeću proširuje se tematski krug književnosti, a proširuje se i utjecaj djela općenito. Književno

najproduktivnija regija je dubrovačko-dalmatinski prostor u kojemu nastaju narativna epska djela

koja će postati uzorom svim djelima u stihu u daljnjim razdobljima i drugima regijama. Tematska,

fabularna i sadržajna analiza tih djela ukazuje na to da se takva djela mogu podijeliti u nekoliko

podvrsta(religiozna i komična barokna poema te povijesni ep).

Dva kvantitativno i kvalitativno najzastupljenija roda književnosti su epika i lirika. Epska djela u

baroku iznimno su raznolika i mnogobrojna. U svojim temama i idejama često jasno ocrtavaju duh

vremena okrećući se religioznim temama. U epskim vrstama najčešće se kao središnje ideje javljaju

bitke koje denotativno ili konotativno opisuju borbu kršćanstva bilo nad Turcima ili pak nad protes-

tantima. Siget je tako bio i ostao jedna od najučestalijih tema kroz barok i kasnija razdoblja. Tu je

temu opjevao hrvatski ban Nikola Zrinski na mađarskom jeziku, a njegov je brat Petar preveo i pre-

8

radio to djelo na hrvatskom jeziku i tiskao ga pod nazivom “Adrijanskoga mora sirena“ 1660. g.

Istu je temu na poseban način opjevao Pavao Ritter Vitezović u “Odiljenju sigetskom“ 1684. g. Za

hrvatski barok iznimno su važna djela Jurja Barakovića “Vila Sovinka“, ep složene kompozicije i

naglašenoga rodoljubna stava te ep Junija Palmotića “Kristijada“ (1670. g.). Sam suvremeni barokni

život prikazan je u zanimljivom putopisnom epu “Dubrovnik ponovljen“ Jakete Palmotića

Djonorića. Vrhunac baroknog stvaralaštva dosegnut je u epu “Osman“ Ivana Gundulića, u kojem je

pobjeda Poljaka nad Turcima potakla pjesnika da predvidi konačnu pobjedu kršćana nad Turcima.

Tematika je u skladu s vremenom (pokušaji borbe protiv reformacije), pa je omiljena tema život

svetice, kao npr. “Sveta Rožalija“ Antuna Kanižlića. Unutar te teme posebno su važne i teme

obraćenja grješnica i njihov put do svetosti kao u djelu “Mandalijena pokornica“ Ivana Bunića

Vučića iz 1630. g. i djelu “Uzdasi Mandalijene pokornice” Ignjata Đurđevića iz 1728. g.

Dvije epske vrste koje su zastupljene u nas su “klasičan“ ep i barokna poema. Barokna poema ili

plač javlja se u baroku kao autohtona barokna vrsta. To je književna vrsta koja je stvorena da izrazi

sadržaje koji nisu dovoljno opsežni da bi se obradili epom, a sadržaj određuju na način koji je bliži

lirskom izričaju. U sadržajnom smislu povezane su s religioznim temama. Razlikuju se religiozna i

komična barokna poema.

”Suze sina razmetnoga”(1622. g., Venecija) religiozna je barokna poema Ivana Gundulića koja je

postala uzor za sva daljnja religiozna epska djela u baroku. Uz korištenje karakteristične barokne

poeme, Gundulić ovo djelo piše osmercima koji su karakteristični za to razdoblje. Tematika je

karakteristično barokna: tema je novozavjetna parabola o izgubljenom sinu(Evanđelje po Luki, XV.

18.). Djelo se sastoji od tri plača(“Sagrješenje“,“Spoznanje“,“Skrušenje“) u kojima Gundulić

opisuje put čovjekova počinjenoga grijeha, spoznaje grješnosti i krajnjega pokajanja, ideju koju kas-

nije iskorištavaju mnoga djela koja se bave životima svetaca(ponajprije “Sveta Rožalija“ i “Pervi

otca našega Adama greh”). Djelo spaja čovječno i božansko suprotstavljajući grijeh i oprost. Bog je

prikazan kao velikodušan otac koji radosno prima sina koji ga je napustio. Time se on zapravo sim-

bolički bavi temom reformatora i njihovim povratkom Bogu. Tradicionalnoj religioznoj temi daje se

novovjekovni obrat monološko-ispovijednim pripovijedanjem već pokojnoga sina koje se upotpun-

java mislima s tipičnim baroknim stilskim figurama(končeto, antiteza i slično). U djelu su zastu-

pljene i refleksije o smrti i prolaznosti koje su odraz duha vremena snažno koncentriranog oko po-

jedinca i njegove sudbine.

49.

Što ne učinih, što ne skrivih,

9

U kû zlobu s nje ne upadoh?

Tlačih zakon, neprav živih,

Tlapih, mamih, grabih, kradoh;

Na vrlija se djela spravih;

Sram poplesah, Boga ostavih.1

18.

Ah, spoznanje pričestito!

Unutarnja s tebe zraka

Razvedrena vidi očito

Pravo dobro bez oblaka,

Gdi je spasenje, gdi su moji

Slaci i draži svim pokoji.2

86.

Sam spovijedam i ne tajim,

Velici su grijesi moji;

...3

Ivan Bunić Vučić piše religioznu baroknu poemu “Mandalijena pokornica“(1630. g., Mleci). Kao i

Gundulićevo, poema se bavi sagrješenjem i obraćanjem, a čak je i struktura djela izrazito slična: po-

ema je pisana u tri “cviljenja“ u osmercima. Ovim podudarnostima svjedočimo o Gundulićevoj

važnosti za formiranje barokne religiozne poeme, ali i popularizaciju religioznih tema vezanih uz

grješnost i obraćenje svetica.

Ignjat Đurđević piše još jednu religioznu poemu “Uzdasi Mandalijene pokornice“ već kasne 1728.

g. Zanimljivo je da iako vremenski piše gotovo izvan razdoblja baroka, neke se njegove pjesme i

ova poema smatraju vrhuncem hrvatskog književnog baroka. Za razliku od religiozne poeme “Uz-

dasi Mandalijene pokornice“ koja je tematski ekvivalentna ranijim Gundulićevim i Bunićevim dje-

lima, Đurđević piše i komičnu baroknu poemu “Suze Marunkove“, vrstu koja nije toliko raspros-

tranjena u to doba.Tri su karakteristična obilježja ove vrste: tema je gotovo uvijek ljubav nekog

1 Ivan Gundulić: “Suze sina razmetnoga“(“Sagrješenje”). Djelo preuzeto sa http://lektire.skole.hr

2 Ivan Gundulić: “Suze sina razmetnoga“(“Spoznanje”)

3 Ivan Gundulić: “Suze sina razmetnoga“(“Skrušenje”)

10

komičnog lika prema osobi koja je i sama komična, ali pripada svijetu koji je junaku neuhvatljiv, u

djelu prevladava monolog lica koje nitko ne sluša te se humor zasniva na iskrivljavanju petrark-

ističkog načina izražavanja i metaforike. Donekle se iskrivljava i struktura religiozne barokne po-

eme: “božansku“ osobu predstavlja ljubljena osoba, a i samo djelo se sastoji od triju dijela gdje se u

uvodnom dijelu lik predstavlja, središnji se dio sastoji od ljubavnih izjava, dok se u završnom dijelu

dolazi do otrježnjenja. Takva struktura dovodi do paralele sa trodijelnom strukturom religiozne po-

eme. U ovoj vrsti Đurđević se okreće nešto “zemaljskijim“ temama stvarajući lik smiješnog ud-

varača Marunka, seljaka s otoka Mljeta koji pati za djevom Pavicom iz susjednoga sela. Komične

usporedbe voljene djeve iz usta seljaka Marunka:

“Ljepša mi si neg Danica,

bjelja mi si vele od snijega,

draža mi si neg salčica,

slađa neg loj od bubrega;

ljepše vonjaš oznojena

negli safur od pečena.“4

Zadnju važniju religioznu poemu “Sveta Rožalija, panormitanska divica“(1780.g., tiskana 1781. g.)

piše Antun Kanižlić. To je poema strukturirana u četiri pjevanja, a tematski je vezana uz svetu

Rožaliju, sveticu iz Palerma, koja na dan svojih zaruka doživljava obraćenje i odlazi živjeti pustin-

jačkim životom. Iako je djelo nastalo u doba prosvjetiteljstva, ipak je barokno s elementima

rokokoa. Ovo djelo smatra se najvažnijim djelom katoličke obnove na našim prostorima. Kod

ovoga djela treba zamijetiti sličnosti i različitosti s dubrovačkim baroknim poemama. Dok Rožalija

govori u prvom licu, obraćajući se pismu koje namjerava poslati roditeljima, i opsežno se razrađuje

tematika, u dubrovačkim poemama pripovjedač uvodi grješnika i priča ili u prvom ili u trećem licu,

tematika je razrađena sažeto, a kompozicija čvršća i “razlivena“. Zajedničke strane su im književna

vrsta, alegoričnost i pisanje u stihovima. Iz ove usporedbe možemo uvidjeti vremensku, ali i ge-

ografsku razloženost književnog stvaralaštva u kojemu se često iste teme razrađuju na različite i

izvorne načine.

Kao najvažniji povijesni ep baroka, ali možda najvažnije djelo toga razdoblja izdvaja se Gundulićev

“Osman“(1826. g.). Iako je ep tiskan tek u devetnaestom stoljeću, sačuvan je u velikom broju

rukopisnih primjeraka te je bio “najčitanije djelo starog Dubrovnika“(Slamnig). Ovaj povijesni ep

podijeljen je na dvadeset pjevanja, a Gundulić u osmeračkim katrenima paralelno prikazuje zbi-

vanja kojima su okosnica suvremeni događaji. Slika je svijeta u Gundulićevu djelu izuzetno an-

4 Ignjat Đurđević: “Suze Marunkove“

11

titetička: sukobljavaju se kršćanstvo i islam, turska prošlost i sadašnjost, slava i zaborav, sloboda i

ropstvo. U djelu je jasan utjecaj Tassova “Oslobođena Jeruzalema“(Gundulićev učitelj bio je

Camilio Camilli, autor nadopune Tassova epa) te domaće tradicionalne usmene književnosti. Dok je

naprimjer narativni spjev “Vila Slovinka“ Jurja Barakovića više starovjekovno djelo koje nagovješ-

tava barok, većina narativnih tekstova u baroku uprikazuje povijesno za užu i širu zajednicu važan

događaj. Toj podvrsti povijesnih epova pripada prvenstveno “Osman“. “Osman“ je, možemo reći,

prvi hrvatski ep koji opjevava suvremenost, a ne udaljenu prošlost. Tema kojom se ep bavi jest

hoćimska bitka koja se vodila između Turaka i Poljaka 1621. g. i tragična pogibelj sultana Osmana

od ruku vlastitih vojnika u Carigradu 1622. g. U ep su uz povijesne tematike utkane i razne roman-

tično-viteške epizode koje su protuteža povijesnih zbivanja. Velik je naglasak na grandioznoj borbi

muslimaskog i kršćanskog svijeta prilikom čega Gundulić proročki nagovještava i zbiljsku pobjedu

kršćanstva nad istokom. U pozadini se, isto u svrhu prikaza propadanja muslimanskog svijeta,

prikazuje borba za vlast između legitimnog vladara i pobunjene vojske. Gundulić je naraciju razvio

sa subjektivnoga stajališta: stajališta kršćana, Slavena i dubrovačkog plemića. “Strukturirajući takav

epski svijet, Gundulić je stvorio djelo naglašeno kršćansko-slavenske ideologije, a preplećući povi-

jesnu gradu s viteškim epizodama, u kojima junačke i lijepe djevojke svojim dvobojima, hrabrim

pothvatima i strastvenim ljubavima zovu čitatelja u svijet mašte, stvorio je i izrazito romantičan sp-

jev, koji je već u prvoj polovici 19. stoljeća zauzeo mjesto klasičnog djela hrvatske književnosti.“5

Zbog toga što se primjećuje da Gundulić politiku vidi kao djelatnost nezavisnu od kršćanskih ideja,

ovaj ep se i smatra prvim hrvatskim epskim djelom u kojem se jasno razabire sekularno razumije-

vanje povijesti.

U 17. stoljeću se pod utjecajem “Osmana“ pišu i mnogi drugi epovi povijesne tematike kao što su

“Dubrovnik ponovljen“ Jakete Palmotića Dionorića(1623.-1680.), “Sveti Ivan biskup trogirski“ Pe-

tra Kanavelića, “Opsida sigetska“ Petra Zrinskog(1621.-1671.), “Odiljenje sigetsko“(Linz, 1684. g.)

Pavla Rittera Vitezovića, te “Beča grada opkruženje od cara Mehmeta i Kara Mustafe velikoga

vezijera“(Linz, 1684. g.) Petra Bogašinovića. Sva ta djela se povezuju u jedan epski model, onaj

povijesni, u kojemu se prikazuje i kompleksnost povijesnih zbivanja prožetim pripovijedačkim

stavovima. U ovim epskim djelima povijesna događanja se prikazuju kao zbivanja neovisna od

božanske volje. Ista su djela oblikovala ideologiju baroknog slavizma na podučju Hrvatske, tj. po-

dručju slavenskih kršćanskih zamalja. Za takve ideje slavenskog suvereniteta u baroku možemo reći

da su bile klice za kasnije narode pokrete već od početka sedamnaestoga stoljeća. Tako su takve

ideje kojima se veliča prošlost i naslućuje svijetla budućnost projicirane u epskim djelima tijekom

sedamnaestog i osamnaestog stoljeća. U baroku najjača je upravo takva struja ideja koja predviđa

5 Citat preuzet: http://dzs.ffzg.hr/text/epika-falisevac.htm

12

slavnu pobjedu Slavena nad Turcima na čelu s Poljskom. Najviše se takve ideje zamijećuju u dje-

lima koja govore o sigetskoj bitki, kao naprimjer “Opsida sigetska” i “Odiljenje sigetsko”, gdje se

hrvatska država suštinski sagledava kao “predziđe kršćanstva”(antemurale christianitatis).

Što se tiče samih književnih vrsta i tematike, povijesna epika baroka razlikuje se od renesansne uto-

liko što u baroku saznajemo i o unutarnjim svjetovima junaka, njihovim osobinama i duhovnom

stanju(za razliku u renesansnih djela gdje su likovi, tj. junaci nositelji opće ideje te su općenito

izražena junačka i epska obilježja). Neke od razloga možemo tražiti u samim vrelima za nastanak

baronih povijesnih epova. Naime, većina se takvih baroknih epskih djela ugleda na Tassov rene-

sansni povijesni ep za koji su karakteristične brojne romantično-viteške epizode. Takve se epizode u

baroku proširuju u smislu da nam daju detaljnije podatke o samim likovima, sukladno barokoj fik-

saciji na čovjeka kao pojedinca. Na našim prostorima se takva opsežnija karakterizacija može objas-

niti nedostatkom romana i pripovjedaka romaneskne tematike(vrste koje su se već “ukorijenile” u

ostatku Europe) čime se zapravo zadovoljavala barokna težnja ka čovjekovoj introspekciji. Barokna

epska djela postaju sve složenija uvođenjem brojnih epizoda te biografskih , dnevničkih, reflek-

sivnih i religioznih segmenata čime se klasični pripovijedač biblijsko-vergilijanskog epa zamijen-

juje često subjektivnim pripovijedačem koji isprepliće povijest masovnog i pojedinačnog(kao u

“Osmanu”), te nas čestim analepsama, pa i prolepsama vodi kroz složenu epsku strukturu.

Nakon razvoja humanističke i renesansne epike, koja je oblikovala značajne epske vrste kao što su

biblijski i povijesni ep, tijekom baroka u hrvatskoj književnosti nastaju brojna narativna epska djela

koja su najrasprostranjeniji književni rod toga doba. Takva stihovana epika obnaša razne književne i

izvanknjiževne funkcije, a naracija se u epskim djelima razvija po baroknim poetičkim načelima.

Narativna djela koja nastaju tijekom baroka su obilježena visokoestetičkim motivacijama. Korpus

djela u kojima se u stihu pripovijeda o nekim važnim društveno-povijesnim događajima u hrvatskoj

je književnosti 17. i 18. stoljeća mnogo veći nego što je to bio epski korpus književnosti 16. stol-

jeća. U djelima se pripovijeda o povijesnim događajima, religiji, zemljoradnji, stihom se slavilo,

tužilo , šalilo, rugalo, podučavalo. Prozna su djela sve do kraja 18. stoljeća gotovo nepostojeća. Ne-

dostatak proznih djela treba tražiti u malobrojnoj građanskoj čitalačkoj publici koja je prozu konzu-

mirala na stranim jezicima.

3. 3. 2. LIRIKA

Lirika, iako kvantitativno manje zastuljena u baroku, igra važnu ulogu u predstavljanju duha vre-

mena. I u ovom rodu najveće uspjehe postižu autori dalmatinsko-dubrovačkog kruga(“Plandovanja“

Ivana Bunića Vučića i “Pjesni razlike“ Ignjata Đurđevića), no ne zaostaju niti djela Frana Krste

13

Frankopana “Gartlic za čas kratiti“ i “Dijačke junačke“, a za hrvatsku pisanu jezičnu povijest važan

je rukopis “Pavlinski zbornik“.

Ivan Bunić Vučić u svojoj zbirci pjesama “Plandovanja“ opisuje svoje dane mladosti, doba uživanja

u životu, ljubavi, ali i dokolici, po čemu je zbirka i dobila ime. Bunić je prvotno bio pjesnik

duhovne lirike koja je tiskana, a “Plandovanja“ su ostala u rukopisu. Djelo sadrži 75 ljubavnih pje-

sama, 18 duhovnih, 8 nadgrobnica, 5 razgocora pastirskih, 3 prepjeva psalma i 2 pohvalnice. Za nje-

govu su liriku karakteristična ispreplitanja petrarkističkih i baroknih motiva i ideja sa čestim an-

titezama. Takve primjere vidimo u pjesmama “Nemoj, nemoj ma Ljubice“:

“Ere neće, vjeruj meni,

   dugo vrijeme kazat tebi

   medne usti, pram zlaćeni

   i dvije dzore zgara s nebi.“6

U ovoj pjesmi on petrarkistički govori o neuzvraćenoj ljubavi, dok gotovo u svakoj strofi napominje baroknu misao o prolaznosti vremena, a i ljepote.

Zatim “Slatka dušo mom životu“:

“O razbludni svijetli vlasi,

   moji gorući prami lijepi,

   o sunčani zraci drazi,

   s kojijeh duša mâ oslijepi!“7

Ovdje je žena pak poetski subjekt koji se u detalje opisuje(obilježje petrarkizma), dok se istodobno ljepota reducira na jedan motiv(apostrofa kao značajka baroka).

Slično vidimo i u pjesmi “Tvrđa je vil moja tvrdoga mramora“ gdje pjesnik ponovno progovara o neuzvraćenoj ljubavi, a pritom se služi antitezom i končetom:

“Oba smo kamena, oba smo mramori,

   gora ona ledena, ja gora ka gori.“8

Dok prijašnje pjesme pripadaju ljubavnim pjesmama, pjesma “Vrhu smrti“ pripada duhovnim te se prema tome osjeća i promjena tona te težnja baroknim motivima(prvenstveno antitetičko promišl-janje o životu i smrti):

“Budi nam spomena: ljudcka su godišta

   vihar, plam i sjena, san, magla i ništa.“9

Iz ovih primjera uviđamo da je temelj Bunićeva stvaralaštva komplementarnost, ali i kontrast između renesansnih i baroknih motiva i postupaka.

6 Ivan Bunić Vučić: “Nemoj, nemoj ma Ljubice“

7 Ivan Bunić Vučić: “Slatka dušo mom životu“

8 Ivan Bunić Vučić: “Tvrđa je vil moja tvrdoga mramora “

9 Ivan Bunić Vučić:“Vrhu smrti“

14

Sljedeća važnija barokna zbirka pjesama su “Pjesni razlike“ Ignjata Đurđevića koja je tiskana tek u 19. stoljeću, a prije toga je čuvana u rukopisnom obliku. Pjesme se u zbirci dijele na ljubavnu liriku, nabožne pjesme, idilske pjesme, dulje pripovijedne pjesme, prijevode basni, pjesme u folklornom tonu, fragment tragedije o Juditi i nekoliko prepjeva. Najčešći motiv i subjekt su žene i njegov doživljaj istih prilikom čega se on više od recimo, Bunića, koristi baroknim motivima i postupcima. Tako na primjer u pjesmi “Slici svojoj u ruci gospođe“ iznenađuje čitatelja apostrofom:

“O čestita sliko moja,

puna sreće neizrečene,

tebe lijepa mâ gospoja

hoće uza se, neće mene.“10

Dok u drugim pjesmama kao u “Vili neharnoj“ prikazuje svoju, često ogorčenu sliku žena:

“Vijenac se njoj vije,

i tad se oholi,

čovjeka kad zbije

i kad mu odoli.“11

Veliku ulogu u baroknom lirskom stvaralaštvu odigrao je Fran Krsto Frankopan čija je tragična smrt 1671. g. na mnoge načine obilježila barokno razdoblje, ali i stvaralaštvo kasnijih razdoblja sve do modernoga doba. Frankopan je oplemenio razdoblje sa čak dvije zbirke pjesama koje su možda naj-važnije po tome što se u njima koristi jezikom ozaljskog književnog kruga te u hrvatsku književnost u uporabu uvodi epski deseterac.

Najznačajnije Frankopanovo djelo je zbirka “Gartlic za čas kratiti“ koju je napisao tijekom za-točeništva. To je zbirka 109 uglavno ljubavno-refleksivnih pjesama nejednake duljine, forme i vrste. Djelo je nastalo pod utjecajem zbirke talijanskih marinističkih pjesama austrijskog pjesnika Leopolda Wilhelma (Diporti, 1656). Barokni antitetički motivi prolaznosti ljepote i vječnosti čov-ječnosti protežu se kroz većinu pjesama:

“To vsakdašnja pelda čisto očituje

   da lipoga lišca ništar je ljubeznost;

   tako mudrih ljudih navuk nazvestuje:

   človičstvo kraljuje kakot prava lipost.“12

(“Človičstvo zove se prava lipota“)

“Kak ste lipo, drago cvitje,

   tak ste berzo premineče;

10 Ignjat Đurđević: “Slici svojoj u ruci gospođe“

11 Ignjat Đurđević: “Vili neharnoj“

12 Fran Krsto Frankopan: “Človičstvo zove se prava lipota“

15

   daste spoznat da veselje

   neg magnutje je terpeče.“13

(“Cvitja razmišlenje i žalostno protuženje“)

Druga njegova zbirka “Dijačke junačke“ ciklus je od osam pjesama po narodnu u kojima se Frankopan ugledao na narodnu liriku zbog čega je i većinu pjesama napisao epskim desetercem. U tim pjesmama česti su motivi hedonizma u koje su utkane misli o domovini. Najpoznatija od takvih je pjesma “Napojnice pri stolu“ gdje vidimo slike hedonističkog ugođaja:

“...haj, hod'mo se veseliti,

   pehar vina izroniti...“

, ali i domoljublja:

“...a spominak da ne zgine

   vse kerščanske pokrajine,

Bog je čuvaj i potverdi,

   poganina pak zateri...“14

Posebno mjesto u baroknoj lirici zauzima rukopisni zbornik “Pavlinski zbornik“ iz 1644. g. čije je podrijetlo nepoznato. Smatra se da ga je prepisao član pavlinskoga reda te da je nastao ili u Lep-ogavi ili Svetom Petru u Šumi. Zbornik se sastoji od proznog i pjesničkog dijela, dio pjesama je na latinskom, a dio na hrvatskom jeziku, pjesme su poredane prema kalendaru crkvene godine, a pje-sama ima oko šezdeset. Poznato je da su se pjesme pjevale i izvan liturgije. Rukopis se čuva u Na-cionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Najpoznatija pjesma iz zbirke je “In hoc anni circulo“ u kojoj se u dvodijelnoj kompoziciji progovara o djevici Mariji i obraćenju:

“Ti si Boga rodila, ti si vrage zgubila,

Krščenike oslobodila, sveta Deva MARIJA.“

Važno je napomenuti da je zajednička točka renesansnoj i baroknoj lirici tematika i motivi jer obje

proizlaze iz tradicije, odnosno petrarkizma. No o istim temama one progovaraju na dva, možemo

reći kontrastna, načina. Tako se u renesansi njeguje dosljedno oponašanje tradicije, dok se u baroku

potiče originalnost. Lirski subjekt je u renesansi nepromjenjiv i udaljen, dok je u baroku promjenjiv

i putuje prema spoznajama. Duhovna lirika u renesansi je u potpunosti posvećena religijskim mo-

tivima, dok je u baroku ona izraz unutarnjih ljudskih potreba i težnji. Na posljetku, u renesansi je

stil u funkciji teme, dok je u baroku stil naglašen i nadređen temi.

13 Fran Krsto Frankopan: “Cvitja razmišlenje i žalostno protuženje“

14 F. K. Frankopan: “Napojnice pri stolu“

16

3. 3. 3. DRAMA

Dramska književnost baroka uzima teme iz povijesti s naglaskom na nacionalnu povijest i mi-

tologiju. Tipičan rod 17. stoljeća su melodrame koje su najviše pisali Junije Palmotić i Ivan Gun-

dulić. Melodrama je književna vrsta koja objedinjuje tekst, glazbu i baletne scene s naglašenom

scenografijom. U muzikologiji je to djelo za recitatora i glazbenu pratnju namijenjenu scenoskoj i

koncertnoj izvedbi. Danas označuje svako dramsko djelo s naglašenim sentimentalnim ugođajem,

obratima i patetikom. Melodrame su nastale u baroku, a nastaju kao izraz nastojanja da se obnovi

grčka tragedija na razini radnje i strukture. Na razini radnje, za temu se bira značajan povijesni do-

gađaj, a junaci odlučujući o svojim ljubavnim problemima nesvjesno odlučuju od sudbini naroda.

Na razini strukture, mislilo se kako su barem dijelovi grčkih tragedija bili pjevani pa se i za melo-

drame skladala glazba, čemu se prilagođavao i tekst.

Najpoznatija takva melodrama je “Pavlimir“ Junija Palmotića (izvedena 1632. g.) u kojoj se bavi

temom osnutka Dubrovnika. “Pavlimir“ je najstarija hrvatska povijesna drama(melodrama). Temu

za melodramu Palmotić uzima iz “Ljetopisa popa Dukljanina“ te iz djela raznih dubrovačkih lje-

topisaca. Tema se može sažeti na sljedeće: vladar Radoslav je morao bježati zbog čega se sakrio u

Italiju. U Italiji se oženio Rimljankom koja mu je rodila sina imenom Petrislav. Petrislav je pak do-

bio sina Pavlimira. Pavlimira su slavenski bani pozvali da se vrati na djedovo prijestolje. Prihvativši

ponudu, Pavlimir kreće prema Jadranu. Pavlimirov povratak pokušavaju spriječiti sile zla personifi-

cirane u mitološkim bićima Strmogoru, Snježnici, Tmoru, nakazama paklenim i vilenici. Pavlimir

unatoč svemu uspijeva poraziti sile zla te uz prijestolje dobiva i voljenu ženu Margaritu. Tako

Pavlimir postaje utemeljitelj Dubrovnika.

“Dubravka“ Ivana Gundulića (izvedena 1628. g.) je pastirska igra koja se bavi temom slobode,

plemstva i Dubrovnika. Igra je napisana u tri čina čiji je osnovni motiv domoljublje i veličanje slo-

bode. Radnja je vremenski vezana uz Dan slobode kada se u Dubravi trebaju vjenčati najljepši pa-

stir i najljepša pastirica. Cijelo djelo nosi alegorijsko značenje koje nam otkriva problem sve bogati-

jeg građanstva naspram sve manje utjecajne vlastele te vječni problem slobode grada Dubrovnika.

Tako su protagonisti Dubravka i Miljenko alegoričan prikaz dubrovačke vlastele dok je antagonist

Grdan prikaz bogatog građanstva. Dinamičnosti djela pridonose stihovi kojima je djelo pisano.

Naime, djelo je pisano dvostruko rimovanim dvanaestercem koji je karakteristični narodni stih i os-

mercem koji je karakteristični barokni stih. Takvim kontrastom između stihova postiže se i još jača

17

antiteza između građanstva i vlastele, slobode i ropstva. U ovome djelu Gundulić piše stihove

vezane uz temu slobode koji pripadaju nekim od najljepših stihova hrvatske književnosti, ali i sv-

jetske književnosti uopće:

“O lijepa, o draga, o slatka slobodo,

dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô,

   uzroče istini od naše sve slave,

uresu jedini od ove Dubrave,

   sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi

ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!“15

3. 3. 4. DISKURZIVNI OBLICI

Sukladno religiozno turbulentnom razdoblju, dva diskurzivna oblika koji se ističu u baroku su molitvenici i propovijedi.

Najznačajniji molitvenik “Putni tovaruš“ potječe od Ane Katarine Zrinski. Molitvenik je napisan

1660. g., a tiskan 1661. g. Sadrži molitve za razne prigode, a započinje poznatim predgovorom u

stihu “Vsakomu onomu, ki štal bude ove knjižice“. Djelo je značajno i zbog specifičnog ozaljskog

jezika koji je korišten pri pisanju. Molitvenik je namijenjen da služi čovjeku kao putni “prijatelj“, tj.

prijatelj koji će ga voditi i pomagati mu u raznim životnim situacijama. Putovanje je dakle za Katar-

inu Zrinski alegorija za život, a na tom putovanju nas vode Bog i nabožna književnost. Tako su

njezine teme najčešće religioznog karaktera:

“...Obrati se, o človiče,

Obrati se, jur si dosta

Dosad bludil, neverniče,...“16

Juraj Habdelić je pak napisao zbirku propovijednih tekstova “Pervi otca našega Adama greh“ iz

1674. g., a osim po tom djelu, poznat je i kao autor prvog kajkavsko-latinskog rječnika “Dictionar

ili riječi slovenske“ iz 1670. g. “Pervi otca našega Adama greh“ djelo je izrazito religiozne tematike

nastalo prema latinskim uzorima. Većina tekstova u djelu su namijenjena propovijedanju. Hab-

delićeva težnja bila je da opiše Kristov ljudski život te da iz toga povuće neke kršćanske pouke. U

prvom dijelu on opisuje ljudske poroke i strasti kao posljedicu Adamova grijeha, dok u drugom di-

jelu opisuje čovjekovo popravljanje pod utjecajem Kristove žrtve. Drugi dio Habdelić nije uspio

15 Ivan Gundulić: “Dubravka“

16 A. K. Zrinski: “Putni tovaruš“

18

dovršiti. Jedan od najpoznatijih takvih propovijednih tekstova je “Gizdost mladeh ljudi“. U raz-

doblju baroka do kraja se razvijaju propovijedni govori, pa se tako dijele na tri sastavnice koje

možemo uočiti i na primjeru teksta “Gizdost mladeh ljudi“. Prva sastavnica je religijski okvir. U

ovom slučaju to je citiranje Salamonove izreke koja je središnji dio propovijedi i omogućava

povezivanje sa suvremenim prilikama:

”Troje dugovanje mi je teško, a četrtoga zevsema ne znam: puta orla vu zraku, puta kače zvrhu zemlje, puta ladje oposred morja i puta človeka v mladosti.”

Druga sastavnica je kritika suvremenih prilika, tj. kritiziranje obijesti maldih ljudi:

“...pute mladoga človeka, nego put nestalne pameti, prezredne batrivosti,

oholije, manenije...“

Treča sastavnica je govorničko umijeće (apostrofa, retorička pitanja, uvjerljivost) čime se pridobiva

pažnja publike:

“...kakti kraljevska ptica oral po zraku ničemurne svoje pameti visoko leče?“17

4. ZAKLJUČAK

Barok je književno razdoblje koje na mnoge načine predstavlja sponu između starovjekovlja i

novovjekovlja. Barokna fiksacija na religiozne teme i teme života i smrti uvelike su inspirirane

tradicijom starog, srednjeg vijeka, dok je barokna težnja za originalnošću, odstupanjem od tradi-

cionalnih izraza i popularizacijom umjetnosti velik korak prema modernim umjetnostima. I dok je

to u srži stil aristokracije i apsolutizma, u isto vrijeme radom raznih crkvenih redova pismenost i

književnost širi se u svim društvenim slojevima cijelom Europom, pa i dalje. U Hrvatskoj u ne-

dostatku nekih novih književnih vrsta(romana, pripovijetki) nastaju “hibridni“ epski i dramski

oblici. Za naše prostore možda je najvažniji produkt baroka bila ideja baroknog slavizma koja je

možda po prvi put ujedinila slavenske težnje za suverenitetom. Takve ideje bile su temelj za nas-

tanak i razvoj modernih tokova koji će obilježiti razdoblja 18. i 19. stoljeća.

17 Juraj Habdelić: “Pervi otca našega Adama greh“

19

5. LITERATURA

Solar, M. i Zrinjan, S.(2009.) Književnost 2. Zagreb: Alfa

Čubelić, T.(1972.) Književni leksikon. Zagreb: Riječka tiskara

Pavličić, P.(1995.) Barokni stih u Dubrovniku. Dubrovnik: Matica hrvatska Dubrovnik

Kravar, Z.(1975.) Studije o hrvatskom književnom baroku. Zagreb: Nakladni zavod Matice

hrvatske

Schwanitz, D.(2008.) Opća kultura: sve što treba znati. Zagreb: Mozaik knjiga

http://en.wikisource.org/wiki/1911_Encyclopædia_Britannica/Baroque, 10. siječnja 2012.

http://en.wikipedia.org/wiki/Baroque, 10. siječnja 2012.

http://www.erasofelegance.com/history/baroquepersons.html, 10. siječnja 2012.

20

http://www.britannica.com/EBchecked/topic/53809/Baroque-period/284075/Music-and-literature-

in-the-Baroque-period, 10. siječnja 2012.

http://www.croatica.hr/index.php/hrvpiskul/17stoljece, 10. siječnja 2012.

http://dzs.ffzg.hr/text/epika-falisevac.htm, 10. siječnja 2012.