FRANCESCA BROWN

ANELI KOJI MI APU

Svim biima svjetlosti koja kreu na ovaj put. Neka vai aneli uvijek budu uz vas

Predgovor

U JESEN 2001. RADIO SAM u Dublinu kao novinar i vrlo sam se veselio dvomjesenom putovanju u Australiju koje sam planirao ve neko vrijeme. Tjedan dana prije polaska primio sam u novinskoj redakciji telefonski poziv ovjeka koji me upitao jesam li zainteresiran napisati priu o vidovitoj eni iz zapadnog Dublina koja komunicira s anelima.

Da budem iskren, posljednje to sam elio initi bilo je da klipem do kue neke domaice i pitam je o njezinu iskustvu s anelima, jer na umu su mi bile jedino pojedinosti koje je trebalo dovriti prije puta. Telefonski poziv primio sam u etvrtak poslijepodne, a u Australiju sam trebao poi sljedeeg utorka. Ali moj urednik je saznao za telefonski poziv i rekao mi da poem i razgovaram sa enom, nadajui se da emo o njoj moi napisati neki aljiv i zanimljiv lanak.

I tako sam se sljedei dan naao pred jednom od dviju spojenih obiteljskih kua u predgrau Blanchardstown, u zapadnom Dublinu. Pokucao sam na vrata i otvorio ih je prilino velik mukarac obrijane glave. Izrazio mi je dobrodolicu i uveo u kuu.

Ovo je moja ena, Francesca, rekao je, pokazujui mi enu u ranim etrdesetim godinama.

Ispruila je ruku i rukovali smo se, ali bio sam svjestan da me ena izbjegava izravno pogledati u oi. Umjesto toga zagledala mi se u tjeme, a lice joj je imalo zagonetan izraz.

vii

Zato vidim klokane kako vam skau oko glave? upitala me. A u pozadini se vidi Opera u Sydneyju. Jeste li se upravo vratili iz Australije ili se spremate poi?

Ostao sam bez rijei; vrlo je malo ljudi znalo za moje putovanje i nisam vidio kako bi uope ta ena, koju nikad prije nisam vidio, mogla znati ita o tome. Iznenaenje mi se zacijelo ocrtavalo na licu jer je njezin suprug slegnuo ramenima, nasmijao se i rekao: Vidite, rekao sam vam da je vidovita.

Zaista nisam znao to bih mislio o tome to se upravo dogodilo, ali ostao sam s Francescom gotovo dva sata, tijekom kojih mi je ispriala neke stvari o jednom mojem bliskom roaku, koji je nedavno preminuo u traginim okolnostima, i neke dogaaje iz mojeg vlastitog ivota, informacije koje nikako nije mogla saznati iz nijednog izvora kojeg bih se mogao dosjetiti.

Nakon tog dramatinog sastanka dobro sam upoznao Francescu i njezina supruga Francisa, i napisao sam nekoliko lanaka za nedjeljno izdanje novina o njezinim vidovitim sposobnostima i odnosu s anelima. Tijekom godina ostao sam u kontaktu s Francescom i u nekoliko navrata proveo neko vrijeme s njom i Francisom u njihovoj kui u panjolskoj. Tada sam bio svjedokom toga kako njezin odnos s anelima postaje jasniji i snaniji dok ona prenosi njihove poruke svima koji ele sluati.

Francescin ivot me toliko zaintrigirao i fascinirao da sam joj predloio da napie ovu knjigu, projekt na kojem smo zajedno radili.

Nakon to sam radio s Francescom, htio bih rei da je ona jedna od najobinijih, najrealistinijih i najsimpatinijih ljudi koje sam imao zadovoljstvo upoznati.

NIALL BOURKE

Dublin, lipanj 2009.

viii

Uvod

Zovem se Francesca Brown. Pedeset mi je godina, kuanica sam, udana i majka dvoje djece. Pretpostavljam da bi me

mnogi ljudi opisali kao aneosku terapeutkinju ili strunjaka. Uistinu, ti mi nazivi ne znae mnogo, ali zaista svakodnevno

komuniciram s anelima i smatram ih svojim najboljim prijateljima. Doista, najvaniji dan mojega ivota bio je onaj kad mi se u spavaoj sobi u sijenju 2000. pojavila anelica Anne i najavila mi da e me izlijeiti od bolesti koja me iscrpljivala i od koje sam patila gotovo dvije godine. Kako je ona to uinila opisano je na stranicama ove knjige.

Prije toga nisam znala nita o anelima. itala sam i ula o ljudima koji su od djetinjstva povezani s anelima i ini se da su aneli bili s njima od njihove rane dobi. Ako pogledamo povijest ovjeanstva, vidimo da su se aneli obratili Ivani Orkanskoj, Danijelu u lavljoj jami, Samsonu i Mariji majci Bojoj. Ne usporeujem se ni s jednim od njih, ali kad sad pogledam na to, moram rei da su se i meni obratili.

ula sam za anele, naravno, ali nikad im nisam pridavala puno pozornosti. Pretpostavljam da sam mislila kako su oni samo ljupka ideja neto to nalazite u vjerskoj literaturi ili u Bibliji.

1

Prije nego to sam upoznala anela Anne, smatrala sam svakoga tko bi pomislio da moe komunicirati s anelima, da iskreno kaem, ludim. Bila sam obina kuanica iz Dublina, koja se trudila uiniti sve najbolje za svoju obitelj. Nikad me nije zanimao spiri-tualni svijet niti sam bila posebno religiozna. Zapravo, znala sam da je nekoliko mojih prijateljica zainteresirano za stvari kao to su tarot karte, gatalice i mediji, ali mene nijedno od toga nikad nije jako oduevljavalo.

Meutim, od 2002. godine kad mi se prvi put predstavila anelica Anne, ivot mi se potpuno promijenio. Gotovo svakodnevno komuniciram s anelima. Prenijeli su mi raznovrsne poruke u mnogo razliitih oblika iji je cilj da pomognu ljudima oko temeljnih problema s kojima se suoavaju u svojem ljudskom postojanju. To su problemi koji se odnose na to kako mi kao obini ljudi moemo stei i zadobiti ire znanje o onim podrujima koja svi elimo razumjeti ljubav, ljepota, istina i postojanje Boga.

Jedna od sredinjih poruka anela je da nas Bog sve podjednako voli. Jo vanije, da je Boja ljubav svima podjednako dostupna, zapravo ona se ve nalazi u svima nama doslovno smo jedno s Bogom; ne postoji odvajanje izmeu nas i Stvoritelja, nikad ne bi moglo postojati i nikad nije. Aneli nam pomau da se oslobodimo vjerovanja kako smo na neki nain odvojeni od Boga.

Nadam se da e ova knjiga pomoi ljudima da se priblie jednostavnoj istini koju sam i sama upoznala i shvatila: Bog ve postoji u nama. Ljudi to mogu postii tako da sluaju ono to aneli imaju za rei izravno ovjeanstvu. Aneli shvaaju da postoji iluzija prema kojoj se ljudska bia osjeaju usamljeno i odvojeno od izvora onoga to stvarno jesu Boga. Oni takoer shvaaju da je ta iluzija izuzetno stvarna i vrlo vrsto ukorijenjena u naim ljudskim umovima. Dobra je vijest ta da aneli takoer znaju kako sruiti tu iluziju i to je ono o emu, jednim dijelom, ova knjiga govori.

Do dana dananjega ne znam zapravo zato su aneli izabrali mene za komunikaciju, ali znam ovo ako ja mogu komu-

2

nicirati s anelima, onda to moe i svatko drugi tko to zaista eli. Vrlo je teko rijeima opisati kako je to imati jednog ili vie anela u ivotu. Moete doivjeti mnoge fantastine pa ak i udesne dogaaje. Ili moda ne. Moje iskustvo s anelima govori mi da su oni udesna bia svjetlosti, a istodobno su uvijek vrlo suptilni i njeni na prvi pogled.

Aneli su kanal izmeu neba i zemlje; oni su glasnici Boji glasnici. Mogu vam pomoi svojim smjernicama, mudrou, vaem zdravlju i u vaim odnosima s drugim ljudima. Kakav god da imate potencijal, kamo god vas vae putovanje odvelo, morate samo iskreno otvoriti srce anelima i novu nainu ivljenja, a rezultat e biti uenje.

Nauila sam da aneli ne mogu ivjeti va ivot umjesto vas, ali uvijek su prisutni i vode vas i usmjeravaju; nije vano jeste li vi toga svjesni ili ne. Vjerujem da su aneli dio vjenog znanja pohranjenog vrlo duboko u svima nama; oni su tu i samo ekaju da ih probudite kako bi vam pomogli da se sjetite onoga to ste zaboravili a to je jo uvijek prisutno u vaoj podsvijesti.

Spojiti se sa svojim anelom znai vratiti se u ono prekrasno stanje u kojemu smo svi uivali dok smo bili mladi. To je stanje nevinosti i istoe, no koje smo uspjeli prekriti svim brigama koje nosi zrela dob i moderno ivljenje. Vjerujem da smo negdje duboko u naoj podsvijesti jo zadrali onaj isti osjeaj radosti koji smo upoznali kao vrlo mala djeca, dok smo iz krevetia gledali roditelje i gugutali od sree bez nekog posebnog razloga.

Zapravo, vjerujem da ak i sad, dok ljudi itaju ove retke, postoji neto u pozadini njihova uma to jo prepoznaje to stanje o kojem govorim, stanje jedinstva s izvorom svega. Kako je udesno kad ponovo otkrijemo to stanje ljubavi u sebi. Znam da se to radosno stanje moe ponovo postii. Jedan od glavnih zadataka anela je da pomognu ljudima da se vrate u svoje prirodno stanje; to je stanje istog postojanja, stanje potpune radosti, stanje jedinstva s Bogom.

Ova knjiga nije neka vrsta prirunika za anele nije ni lagani vodi kako da u tri koraka uspostavite kontakt sa svojim

3

anelima, iako se nadam da e zaista pomoi ljudima da ostvare poetni kontakt sa svojim anelom, ako je to ono to ele. Prije bi se moglo rei da je ova knjiga moja pria, pria o eni iz Du-blina koja je, za vrijeme teke bolesti, iznenada i bez nekog oitog razloga ostvarila udesnu vezu s anelima. Ta je veza rezultirala nevjerojatnim putovanjem, ne samo za mene nego i za mojeg supruga Frana i naa dva sina, Jasona i Dwaynea. Vrijeme nije i ne moe umanjiti tu povezanost; zapravo, ona postaje sve jaa kako vrijeme odmie.

Ova knjiga je zapis o posljednjih devet godina otkad sam krenula na put s anelima. To je zaista nevjerojatno putovanje i nadam se da ete uivati u prii.

4

I.

Traak neba

Roena sam 19. listopada 1958. u bolnici Rotunda u Dubli-nu. Moji roditelji, John i Alice Gibbs, isprva su ivjeli u sjevernom predgrau Dublina, u Cabri, prije nego to se obitelj preselila u oblinji Finglas.

Pretpostavljam da smo bili normalna radnika obitelj. Otac je radio kao voza autobusa za Dublin Bus, a majka je takoer radila na raznim poslovima na pola radnog vremena. Imala sam etvero brae i sestara: Michaela, Marka, Elaine i Jackie. Rekla bih da sam imala relativno sretno djetinjstvo. Nikad nismo imali puno novca, ali to nije bilo znaajno samo po sebi jer se u onim danima inilo da ga nitko nema mnogo.

Jo uvijek se rado prisjeam dugih ljeta provedenih u priobalnom gradiu Rush sjeverno od Dublina, dvadesetak kilometara od naega doma. Otac je imao stari automobil Morris Minor i natrpao bi nas sve unutra i odvezao u Rush. Zatim bi okrenuo automobil, vratio se u Finglas po nae susjede, obitelj Fitzpatrick i njihovu djecu i ponovo vozio u Rush. To je bilo tipino za ono doba susjedi su bili vie poput prijatelja i mnogo blii jedni drugima nego to su moda danas.

U Dublinu smo ivjeli pokraj rijeke Tolka i ona je bila sta-

5

lan izvor zabave i pustolovina za svu djecu u susjedstvu. Sjeam se da smo ljeti plivali u rijeci, to znai da je morala biti mnogo ia nego to je danas. Oko Finglasa je bilo i mnogo polja dok sam odrastala; sad su sva nestala zamijenile su ih stambene etvrti. Cesto bismo se igrali do deset sati naveer prije nego to bi nas majka pozvala kui.

U ono su doba djeje bande bile vane; svatko je bio u nekoj bandi, bilo da se radilo o meni i nekoliko prijateljica ili o brai koja su imala svoje bande, a naravno, nama djevojicama nikad nije bilo doputeno ui u ijednu od djeakih bandi.

Jo se sjeam imena nae lokalne trgovine slatkia u ulici Cardiffsbridge u Finglasu. Zvala se Morris's, a vlasnik je bio ovjek koji se zvao Marty Morris. Svakog petka naveer, kad bi se otac vratio s posla, dao bi nam iling i mi bismo se obruili na trgovinu gospodina Morrisa kako bismo kupili slatkie i ips. Jo je vea poslastica bila kad bi ponekad, petkom naveer, najstariji brat Michael dobio novac i otiao u oblinju fish and chips trgovinu i kupio nam pohanu ribu i krumpirie. Ako zastanem i dopustim mislima da odlutaju u prolost jo uvijek se mogu prisjetiti kako su nam dimljeni bakalar i krumpirii bili ukusni iako nikad nismo dobili cijelu porciju za sebe.

Druga stvar koja je meni, brai i sestrama pruala neizmjerno veselje bio je odlazak u lokalno kino. Dok sam bila mlada u Finglasu je postojalo kino i nedjeljom poslijepodne od tri do est prikazivala su se dva filma i moda pokoji crti. Pjeice bismo otili do kina; brat Michael je bio glavni i pazio na nas, a ja se jo sjeam radosti i uzbuenja kad smo gledali kakav vestern ili ratni film na velikom platnu. Bilo je to kao da ste zaista tamo u rovovima, kad je metak pogodio njemakog vojnika, ili kad bi pripadnik amerike konjice dobio indijansku strijelu u prsa. Mislim da se jedan od prvih filmova koje sam vidjela u kinu zvao Rusi dolaze.

Zauujue je kako ti dojmovi iz djetinjstva ostaju s vama, naroito sretna sjeanja. Jo se uvijek jasno sjeam kako su me roditelji jednog Boia odveli na pantomimu u dvoranu sv. Franje Ksaverskog u ulici Dublin Quays. Udovica Twanky i rune

6

sestre ine mi se i danas stvarne ba kao i onda, prije mnogo godina, kad smo iz svega grla vikali: Iza tebe je !

Kad sad gledam na to, uvijek pamtim izvjesnu prisutnost u svojemu ivotu. Ne znam kako to najbolje opisati: bio je to suptilan osjeaj, ali ipak vrlo odreen. Znala sam da netko pazi na mene. Cesto bih to osjetila kad bih bila sama; inilo mi se kao da je jo netko uz mene, iako nisam vidjela nikoga. U razliitim trenutcima mojega ivota moda kad mi je bilo teko u koli ili kad nismo imali mnogo novca, a roditelji su se brinuli kako e prehraniti obitelj imala bih taj neki osjeaj da e sve biti u redu. Zapravo, to je bilo neto vie nego samo osjeaj znala sam da e sve biti u redu. Okupila bih brau i sestre oko sebe i rekla im da ne brinu: netko bdije nad nama.

Uvijek sam voljela biti na otvorenom i sjeam se da sam jo kao dijete imala sklonost prema nebu i zvjezdanim nebesima. Jednostavno sam oboavala gledati uvis, u golemi svemir i uditi se veliini i velianstvenosti svega. Voljela sam gledati uvis i pustiti da me to preplavi do te mjere da bih osjetila koliko sam beznaajna i da sam na neki nain postala dio zvijezda dok su one treperile i sjale zauujue blagim svjetlom na mene. Ne znam jesu li ljudi mislili da sam udna; moda jesu.

Jo se sjeam kako sam jedne lijepe ljetne veeri gledala u nebo. Nalazila sam se na jednom od polja u blizini kue, upravo se bilo smrailo i poele su se pojavljivati prve zvijezde. Dok sam gledala u nebo imala sam udan osjeaj da sam potekla odozgo, da tamo pripadam. Osjetila sam kao da me netko spustio ovamo na zemlju i da sam gore, na nebu, za sobom ostavila nekoga ili neto to sam zaista voljela. Sjeam se osjeaja da moram neto uiniti ovdje na Zemlji i kad to bude gotovo, vratit u se zvijezdama, vratiti se svojem pravom domu. Dok sam bila zagledana u nebo, rekla sam naglas: Ako si jo gore, doi po mene kad zavrim i budem spremna na povratak kui; molim te, ne zaboravi me. Jo pamtim tu ljetnu veer kao da se dogodila juer.

Sjeam se tog snanog osjeaja da netko pazi na mene tijekom cijelog djetinjstva. esto, kad bih leala u krevetu prije nego

7

to bih utonula u san, imala bih osjeaj da se oko mene nalazi mnogo prijatelja, zaista snanih, dobrih prijatelja, iako su sa mnom u sobi bile samo moje sestre.

Jedne veeri doivjela sam susret koji nikad neu zaboraviti. Sad znam da ovjek mora biti vrlo oprezan kad se radi o sjeanju i doivljajima iz djetinjstva, ali ovaj je dogaaj na mene ostavio takav dojam da mi se urezao u misli i ostao sa mnom do dana dananjeg. Upravo sam bila utonula u san, ali neto me probudilo. Pogledala sam ravno pred sobom i ugledala tri figure koje su stajale pred mojim krevetom. Stajale su tamo i gledale me. Bilo je to dvoje starijih ljudi, ena i mukarac, i jedan mlai mukarac. inilo mi se da su odjeveni u prilino staru odjeu. Ali ono to me potpuno oaralo, bila je njihova prisutnost. Od prvog trenutka kad sam ih ugledala, nisam se nimalo bojala; oko njih se irio osjeaj velike smirenosti, vrlo njean, topao osjeaj mira i sigurnosti. Poeljela sam iskoiti iz kreveta, pozdraviti ih i zagrliti, ba kao to biste uinili kad bi vam najdraa tetka ula u sobu, a vi biste joj se obradovali.

Tri su osobe samo stajale i gledale me. Mogla sam osjetiti da im je stvarno stalo do mene zaista su me voljeli. Naposljetku sam ih upitala tko su. ena je odgovorila: Ja sam Marija. Ovo je moj mu Josip, a ovo je na sin Isus. Ne boj se, ovdje smo da pazimo na tebe. Ono to je bilo udno, bio je osjeaj koji sam imala dok je priala. Znala sam da su oni zaista ti koje je ena spomenula, ak i prije nego to je prestala govoriti. Nita vie nije rekla, a ja se ne sjeam jesu li se oprostili sa mnom i otili ili sam zaspala. Ono ega se sjeam jest da sam se probudila sljedeeg jutra, iskoila iz kreveta i unezvijereno poela pregledavati sobu kako bih ih moda negdje nala. Pogledala sam ak i ispod kreveta. Moje su sestre sigurno pomislile da sam potpuno poludjela. Nikad nisam zaboravila tu no ni osjeaj mira, ljubavi i sigurnosti koji sam iskusila u prisutnosti troje posjetitelja.

Osjeam da je to to mi se dogodilo te noi bilo moje prvo svjesno iskustvo Boje ljubavi. Poslije nisam osjeala nikakvu veliku odanost pa ak ni veliko zanimanje za Isusa, Mariju i Josipa.

s

esto sam viala njihove slike u vjerskim knjigama ili kad bih s roditeljima odlazila u crkvu na misu, ali nita mi nisu znaile. Takoer bih esto ula kako njihova imena spominju uitelji u koli, a mjesni upnik je svaki mjesec dolazio i govorio nam o vjerskim pitanjima te ih esto spominjao, no nita od toga nije ostavilo pravi uinak na mene. Ni sa im se nisam poistovjeivala. Na mene je djelovao samo nain na koji sam se osjeala u njihovoj prisutnosti; to je ono to sam upamtila. Osjeam tu istu ljubav i sigurnost sad dok piem ove rijei; taj me osjeaj ne naputa.

Kad sad gledam unatrag, rekla bih da me to iskustvo odravalo tijekom mnogih godina koje e doi. Bez obzira na to koliko su stvari bivale tekima, uvijek sam se mogla osloniti na to iskustvo, iako nikad vie nisam vidjela one tri udesne osobe. Nikad nisam mogla nikome ispriati to sam vidjela ili doivjela one noi u svojoj sobi, jednostavno sam instinktivno znala da to ne trebam nikome spominjati. Znala sam da ne bi razumjeli. Na neki sam nain osjeala da mi je to iskustvo podareno kako bi me ojaalo i pomoglo mojoj brai i sestrama.

Napustila sam kolu sa esnaest godina i otila raditi u veliku tvornicu cigareta u junom Dublinu. Posao mi se sviao i u tvornici sam upoznala mnoge prijateljice iz velikih dablinskih radnikih etvrti kao to su Ballyfermot, Crumlin i Inchicore. Vikendima bismo radile ono to ve djevojke tinejderske dobi rade ile bismo na ples i nadale se da emo upoznati zgodne mladie. Neto poslije, ve sam povremeno znala popiti kakvo pie, i velika skupina nas sastala bi se u nekom pubu prije nego to bismo produili dalje u disko-klub u sreditu grada. To su bila sretna vremena i s nekim djevojkama s kojima sam onda radila ostala sam i danas prijateljica.

Svojega mua Frana upoznala sam kad mi je bila dvadeset jedna godina. Dogodilo se to na No vjetica, 31. listopada 1979., kad je skupina nas odluila poi na maskenbal koji se odravao u jednom hotelu u Howthu, u sjevernom dijelu Dublina.

9

Fran je bio preruen u golemu gorilu, a ja sam bila nogometa. Izmeu nas nije sve krenulo glatko odmah na poetku, jer je nekoliko mojih prijateljica puilo za stolom, pokraj stola za kojim su sjedili Fran i njegovi prijatelji. Jedan od Franovih prijatelja se okrenuo i zamolio djevojke da ugase cigarete jer mu smetaju. To je bilo davno prije nego to se na puenje u javnim prostorima poelo gledati s negodovanjem pa su mu brzo odgovorile da ako mu smeta, neka se premjesti za drugi stol. Kako bi pokazali solidarnost sa svojim prijateljem, Fran i svi ostali mladii ustali su se i premjestili. Na nas djevojke nisu vie obraali pozornost; tovie, mi smo to smatrale malom pobjedom enskih prava sve je to bilo pomalo nezrelo, ali svi smo bili vrlo mladi.

Nije prolo mnogo vremena, a Fran se vratio do naega stola i zamolio me za ples. Bila sam ushiena, iako mu to nisam dala do znanja. Fran mi se zaista svidio od prvog trenutka kad sam mu se obratila; nasmijavao me, bio je njean i ljubazan i sjeam se da sam sama sebi te veeri rekla: Ovaj momak ima dobro srce i mogu mu vjerovati.

Tjelesno je bio impresivan: irokih ramena i vrlo dobro graen, visok oko metar i osamdeset centimetara, plave kose. Sjeam se da sam pomislila kako sigurno redovito igra nogomet, jer bio je u dobroj formi. Otprve smo se dobro slagali i odluili da emo se ponovo vidjeti sljedei vikend. U centru Dublina postoji tradicionalno mjesto na kojem se sastaju mladi parovi, poznato kao Cleryjev sat. Clery's je poznata robna kua u sreditu grada.

I tako sam u osam sati naveer stajala ispod sata robne kue. ekala sam i ekala, ali Frana nije bilo na vidiku. Kad mi se ve uinilo da je prola cijela vjenost, iako se radilo o moda samo petnaest minuta, odluila sam da je dosta ekanja i da u sve to smatrati dobrom kolom loim iskustvom. Putem kui mrmljala sam si u bradu ne ba lijepe rijei o Franu i openito o mukarcima. Bila sam kod kue neto vie od sat vremena, kad je pokucao na prvi susjed i rekao da me netko zove na telefon. U ono vrijeme nismo imali telefon i esto bismo se sluili susjedovim. Zaboravila sam da sam Franu dala njihov broj. Iskreno mi

10

se ispriao i objasnio da slui u irskoj vojsci i da su ga pozvali na vojnu vjebu s koje nije mogao izostati.

Kad sam zakljuila da se dovoljno namuio, pristala sam na sljedei izlazak idueg vikenda. Gotovo sam se odmah do uiju zaljubila u Frana i slijedila je romansa od est tjedana tijekom koje smo se prekrasno zabavljali, odlazili u kino i kazalite ili bismo samo etali. Bila sam izvan sebe od sree kad sam bila s Franom, i iako smo se poznavali tek nekoliko tjedana, oboje smo znali da smo sueni jedno drugome te smo se ubrzo zaruili.

Sjeam se da je prvo pitanje moje majke bilo: Jesi li trudna? kad sam joj rekla da u se udati za Frana. Uvjerila sam je da nisam, ali Fran i ja znali smo da je pred nama teak put i da emo morati puno tedjeti kako bismo si mogli platiti vjenanje.

Kad sam bolje upoznala Frana, shvatila sam da sam bila u krivu kad sam mislila da redovito igra nogomet; nije od nogometa bio u tako dobroj formi, nego zato to je amaterski boksao. Takoer sam odmah na poetku neto nauila bit e mi najbolje ako nauim gledati boks, jer Fran je bio vrlo dobar boksa i imao je me gotovo svaki tjedan.

Trenirao je u klubu Transport Boxing u sreditu Dublina, a takoer i za irsku vojsku, i svoje je treninge ozbiljno shvaao. Petkom bi uglavnom imao me u sportskoj areni zvanoj Nacionalni stadion u junom Dublinu. Sjeam se straha koji sam iskusila prvi put kad sam ga gledala u jednoj zaista tekoj borbi; bio je obliven krvlju, a oko mu je bilo nateeno. Ono to zauuje je koliko se brzo oporavljao od borbi: ve sljedei dan izgledao bi gotovo normalno. Cesto mi je znao rei da ako je ovjek zaista u formi, moe se oporaviti gotovo od svega.

Morali smo naporno tedjeti kako bismo se mogli vjenati i poloiti depozit za kuu. Jedan od naina da to osiguramo bio je taj to se Fran javio da s irskom vojskom ode u Libanon na est mjeseci. Otiao je, a ja se sjeam kako sam bila usamljena i kako mi je strano nedostajao. to se tie novca, to je bio dobar potez i kad se vratio, vjenali smo se u rujnu 1981. Imala sam dvadeset tri godine i ubrzo nakon vjenanja uselili smo se u na prvi dom

u ulici Deanstown u Finglasu nasuprot onoj u kojoj su ivjeli moj otac i majka.

Oduvijek sam eljela imati sinia kojeg bih voljela i za kojeg bih se brinula pa moete zamisliti moje ushienje i radost kad smo Fran i ja bili blagoslovljeni naim dvama sinovima, Jasonom i Dwayneom. Jasona sam rodila s dvadeset pet, nakon dvije godine braka, a Dwayne je doao dvije godine poslije. Kad kaem da su naa dva djeaia bila puna energije, ne alim se; inilo se da dan nema dovoljno sati kako bi mogli trati oko kue ili igrati nogomet. Redovito su me iscrpljivali, ali uivala sam u svakoj minuti.

To je bilo naroito sretno razdoblje mojeg ivota. Sve se odvijalo ba kako sam zamiljala i nadala se: nala sam ovjeka kojeg sam istinski voljela, udala se za njega i dobila dvojicu prekrasnih sinova.

Imali smo i veliki krug prijatelja, od kojih smo mnoge znali iz tinejderskih dana. Redovito smo se sastajali, uglavnom srijedom i nedjeljom naveer, u malom pubu koji smo svi voljeli, u Cabri u sjevernom Dublinu. Djeca koja su se raala kao da nimalo nisu smetala naem drutvenom ivotu; veina je naih prijatelja takoer imala malu djecu i u ono smo vrijeme uvijek nekako uspijevali pronai dadilje. Tada je bilo lake nai nekoga kome ste mogli vjerovati i povjeriti djecu na uvanje i niste ih zato morali masno platiti.

Moete zamisliti na uas kad je s dvije godine Jason obolio od ozbiljne bolesti po imenu Perthesova bolest (Legg-Calv-Per-thesov sindrom). Ta bolest napada glavu bedrene kosti u blizini zgloba kuka koji postupno slabi i odumire zbog nedostatka pro-krvljenosti. Moja je majka prva primijetila da Jason vue nogu i ima manje bolove. Isprva smo mislili da je to zbog novih cipela koje smo mu nedavno kupili, ali ubrzo smo shvatili da se ne radi o tome. Jasona smo odveli u djeju bolnicu u ulici Temple u sreditu Dublina, gdje su napravili rendgenske snimke i stavili mu nogu na dva tjedna u trakciju da vide hoe li to rijeiti problem. Kad nije, odluili su se za operaciju kojom su mu u kuk ugradili

12

vijke. To je za mene bilo posebno teko vrijeme jer sam upravo rodila Dwaynea kojeg sam morala ostaviti na uvanje majci i Fra-nu dok sam se brinula za Jasona.

Nakon operacije morali su Jasonu davati sedative kako bi bio miran, a noga i kuk bili su mu u trakciji due od est tjedana. Kad je naposljetku doao kui, bio je u invalidskim kolicima, a poslije je morao nositi protezu kako bi bolesnu nogu drao iznad tla. alili smo se da pomalo slii jednonogom gusaru Long John Silveru. Bili smo i prilino zabrinuti jer su nam lijenici rekli da postoji mogunost da se bolest proiri na drugu nogu. Takoer je postojala mogunost da Jason ostane epav pa smo vrlo pomno motrili na njega i bili jako zabrinuti.

Cijeli niz dogaaja oko Dwayneova roenja i Jasonove bolesti poeo je uzimati svoj danak i kod mene. Sjeam se kako je jednog dana k nama svratila terenska sestra i rekla mi da izgledam iscrpljeno te da bih trebala prihvatiti pomo u kui dva dana tjedno, sve dok ponovno ne stanem na svoje noge. Sa zahvalnou sam prihvatila tu ponudu i gospoa se zaista pokazala ljubaznom i bila mi velika pomo u teku vremenu.

Nai dragi susjedi i prijatelji iz Finglasa spremno su skupili dobrotvorne priloge kako bismo Jasona poslali u Lourdes. Fran je otiao s njime na put, kako bi trokove sveli na minimum, a ja sam ostala kod kue s Dwayneom. Jason i Fran su se prekrasno proveli u Lourdesu. Sjeam se da sam tada mislila kako su operacija i razdoblje oporavka na neki nain slomili Jasonov duh i inilo se da nije isto dijete kakvo je bio prije operacije. Ali odlazak na put mnogo mu je pomogao. Nikad nisam zaboravila doivljaj iz svoje sobe prije mnogo godina i molila sam se Majci Bojoj da ne zaboravi obeanje koje mi je dala, da e se brinuti za mene. Molila sam je, ako je mogue, da se zauzme za Jasona kako bi se potpuno oporavio. Gorljivo sam se molila dok su njih dvojica bili u Lourdesu i molitve su mi usliane. Jason se s vremenom potpuno oporavio, iako je to bio vrlo dug proces te smo stalno odlazili na kontrolne preglede u djeju bolnicu u ulici Temple, sve do njegove etrnaeste godine.

13

Ona veer kad su mi se u sobi pojavili Isus, Marija i Josip ostavila je na mene neizbrisiv peat i mnogo sam puta poeljela podijeliti to iskustvo s drugim ljudima, ali osjeala sam da ne mogu. Osjeala sam da me ljudi ne bi razumjeli. Gledajui sad unatrag, poslije tog susreta imala sam vie suosjeanja za druge ljude i takva sam ostala cijelog ivota. Kad kaem suosjeanje, nisam sigurna da je to prava rije na primjer, ako bih gledala televiziju i na vijestima bi se pojavilo neto o nekom uasnom zloinu ili zvjerstvu koje je netko poinio, uvijek sam osjeala da mogu sagledati obje strane situacije. Dok bi drugi na to gledali kao na iskljuivo crno ili bijelo, ja bih doivjela onaj isti osjeaj ljubavi i sigurnosti kakav sam osjetila one noi kad sam primila njihov posjet, i znala bih da je to ispravan nain gledanja na situaciju da je taj osjeaj ljubavi ono to stoji iza svih ljudi, bez obzira na to smatraju li ih ostali dobrima ili loima. Ali takav stav nisam mogla podijeliti s drugima, a kad sam pokuala objasniti taj osjeaj suosjeanja koji me proimao, ljudi su me udno gledali ili bi izrekli neku primjedbu pa sam jednostavno utjela.

Meutim, to nije bilo jedino spiritualno iskustvo koje mi se dogodilo, a koje nisam mogla objasniti i zato sam smatrala da je najbolje da sve zadrim za sebe. Dogodilo se to u rujnu 1993. Mojem ocu je godinu dana ranije dijagnosticiran rak i bio je teko bolestan ve cijelu godinu. Stajala sam u kuhinji svoje kue u ulici Deanstown kad sam osjetila da netko stoji iza mene, okrenula sam se, ali nikoga nije bilo. No kuhinjska su vrata bila otvorena i mogla sam vidjeti drugu prostoriju, dnevnu sobu. Znala sam da je netko ili neto tamo; nisam to mogla objasniti, jednostavno sam imala jak osjeaj da je neto prisutno u dnevnoj sobi. Iako oprezna, poela sam se primicati sobi; inilo se kao da me neto privlai k sebi. Kad sam stigla do vrata, vidjela sam da negdje sa strane zrai svjetlost pa sam ula u sobu i pogledala ulijevo. Ugledala sam zauujui prizor.

U kutu sobe nalazio se stup svjeda, moda visok i dva metra. Bilo je to blistavo bijelo svjetlo, sjalo je i treperilo, ali nije se micalo iz kuta. Neobino, ali nisam bila uplaena. Odjedanput

14

su mi se u mislima pojavile dvije rijei Aneo smrti. Tada sam osjetila strah. Zbog nekog razloga nisam pomislila na svojega oca nego na svoju obitelj, i rekla sam: Nadam se da nisi ovdje zbog mojeg mua i djece. Zatim sam u glavi zaula glas koji mi govori: Ovdje sam zbog tvojeg oca; brzo se pribliava njegovo vrijeme da prijee u svjetlost, ali nemoj se bojati. Onda je svjetlo izblijedilo i nestalo. Znala sam da je moj otac teko bolestan i nije oekivao da e dugo poivjeti, ali to je ipak bila okantna vijest. Osjetila sam kako mi naviru suze i opet me preplavio snaan osjeaj da se ne mogu nikome povjeriti i ispriati ono to sam upravo vidjela i doivjela.

Otac mi je umro 21. listopada 1993. Dok su se obitelj, roaci i prijatelji okupljali u kui mojih roditelja, osjeala sam snanu potrebu da prijeem ulicu, uem u svoju kuu i budem sama. Kad sam ula u dnevnu sobu znala sam da je tamo prisutna ona ista pojava koju sam susrela prije pet tjedana. I doista, kad sam zakoraila kroz ulazna vrata i pogledala u isti kut sobe, tamo je bilo isto ono svjetlo koje sam ve prije vidjela. Bilo je blistavo i zapanjujue na prvi pogled, ali dok sam ga gledala kao da sam izgubila sav strah, a onda sam u glavi zaula isti glas: Ne boj se, tvoj je otac sad sa svojim ljubljenima, sretan je i oni dobro paze na njega. Dok je glas govorio, imala sam prekrasan osjeaj olakanja i dubokog mira. Bila sam tako zahvalna to znam da je otac sa svojim ljubljenima i da oni dobro paze na njega. No onda sam osjetila da se svjetlo sprema otii. Molim te nemoj ii, rekoh bez razmiljanja. Molim te, ostani sa mnom jo malo. Trebam te. Nastupila je tiina, a onda je glas opet progovorio. Moram ii, moj posao ovdje je zavren. Hou li te ikad ponovo vidjeti? upitala sam. Molim te, nemoj me ostaviti samu. Nee me vidjeti jo dugo vremena, ali ubrzo e vidjeti mnoge sline meni, odgovorio je, a onda je svjetlo nestalo. Ostala sam sama u svojoj kui. U meni su se ispreplitale mnoge emocije. Osjeala sam se sama i zbunjena, ali takoer sam imala osjeaj olakanja znajui da je moj otac na sigurnom, u rukama Gospodina, i na tome sam mu bila zahvalna.

15

Iscjeljujue kamenje

Sredinom 1990-ih, dok su djeaci ve pomalo stasali, u Fingla-su je bilo mnogo droge i ludih vonji autima te je etvrt postajala poznata po zlu glasu. Posebno je bilo frustrirajue to to obini poteni ljudi s tog podruja nisu nita mogli uiniti da to sprijee. Osjeali su se bespomoni dok su gledali kako se u njihovu susjedstvu raa sve vie problema koje nisu nuno izazvali ljudi koji su tamo ivjeli.

Promatrajui to se dogaa i s osjeajem bespomonosti kao i svi drugi, Fran i ja smo odluili da emo se odseliti iz Finglasa im budemo mogli. Bilo je to vie zbog naih sinova nego zbog nas. Naposljetku smo uspjeli prodati kuu u ulici Deanstown i 31. travnja 1997. preselili smo se u dio grada oko pet kilometara dalje od Finglasa. Preseljenje nije bilo jednostavno ni s financijske ni s emotivne strane, jer ostavljali smo prijatelje i nae drage susjede. Ali ipak smo se preselili i bili smo zaista oduevljeni novim domom i novim susjedstvom gdje smo ubrzo stekli nove prijatelje i drage susjede.

Ne sjeam se jasno dana kad sam se poela osjeati bolesnom. Bilo je to negdje poetkom sijenja 2000. Nisam imala snage i

svu me preplavila neka bezvoljnost. Nisam nimalo slutila da e se moj svijet i ivot moje obitelji okrenuti potpuno naglavce u sljedeih osamnaest mjeseci. Kad sam prvi put primijetila da se ne osjeam dobro i da jednostavne stvari poput etnje, brisanja praine ili usisavanja predstavljaju za mene veliki napor, odluila sam se posavjetovati s lijenikom ope prakse. Otila sam k njemu i objasnila kako se osjeam. Bio je pun razumijevanja i rutinski me pregledao. Rekao je da misli kako je problem u miiima i propisao mi neke protuupalne lijekove te mi rekao da se ne napreem.

Prola su dva tjedna, a ja se nisam osjeala nimalo bolje te sam ponovo otila lijeniku. Opet me pregledao, ali ovaj put sam vidjela da je zabrinut. Rekao mi je da e me poslati u bolnicu Blanchardstown na preglede. Bolnica nije bila daleko od mjesta gdje smo ivjeli, a ja sam se osjeala tako slabo da sam odmah pristala otii nadajui se da e pregledi otkriti neto jednostavno i da u moi nastaviti sa svojim ivotom. Ali to se nije dogodilo.

Dobila sam jednu skupinu nalaza koji nisu nita pokazivali, zatim je slijedila druga, takoer podjednako negativna. Poput jo-jo loptice na koncu, skakala sam od bolnice do svojeg lijenika, a sve je vrijeme moja energija sve vie kopnila. Od etrdesetogodinje zdrave i vitalne majke dvojice sinova, koja je strastveno voljela etnje i boravak u prirodi, postala sam vezana za krevet, angrizava osoba koja je jedva mogla ustati iz kreveta i pripremiti obrok suprugu i djeci.

Promjena koja mi se dogodila u nekih est mjeseci bila je prilino velika. Prije sam voljela odlaziti u ustre etnje od tri do pet kilometara. Takoer sam voljela igrati skvo, a s dobrom sam prijateljicom svaki tjedan na mjesnom igralitu igrala jednostavniju verziju golfa. Sve su te aktivnosti naglo prestale s napredovanjem moje bolesti. Uvijek sam se smatrala otvorenom, ako ne i pretjerano samopouzdanom osobom. Oboavala sam svoju obitelj i imala sretan obiteljski ivot. Uvijek sam s velikom radou odlazila gledati sinove kako igraju nogomet za kolu ili lokalni klub. im bismo se vratili s jednih praznika, ja bih se ve radova-

18

la sljedeima. I stoga mi nije bilo jasno to mi se to poelo dogaati. Kako su dani prolazili sve vie sam se osjeala kao starica.

U jednom trenutku lijenik mi je rekao neto zastraujue, a to je da sam po njegovu miljenju u ranom stadiju multiple skleroze. Fran i ja smo se zaista zabrinuli, a djeca, koja su u to vrijeme tek postali tinejderi, znali su da se brinemo zbog te situacije, iako nisu mnogo o tome govorili.

Nakon mnogih pregleda, lijenik mi je rekao da ipak nemam multiplu sklerozu, ali da sad misli da patim od mijalgijskog encefalomijelitisa (ME). Meutim, moram rei kako mi se inilo da zapravo nitko u tom trenutku nije znao to sa mnom nije u redu. Znala sam samo da sam veinu dana provodila u krevetu, a nekad mi je bila potrebna pomo ak i da odem do kupaonice. Kad se sad osvrnem na tu bolest, dvije mi stvari prve padaju na pamet: letargija onaj osjeaj kad vas sve pritie kao olovo i kad vam sve predstavlja napor; i takoer bol u miiima, naroito u nogama. Teko je objasniti taj osjeaj frustriranosti kad ne moete obaviti najjednostavnije stvari koje svi uzimamo zdravo za gotovo.

Ne mogu rei da sam pala u ozbiljnu depresiju, ali sagledati stvari u pozitivnu svjetlu za mene je znailo neprestanu bitku. No bila sam odluna u tome da ustrajem i budem pozitivna, ako ni zbog ega drugog, onda zbog svojih sinova. Fran je cijelo vrijeme bio vrst, iako sam znala da i njega sve to jako iscrpljuje.. Tada je radio kao taksist i kad bi se vratio s dugih smjena, morao je obavljati kuanske poslove, pobrinuti se da na stolu bude hrane, jer veinu toga ja uope nisam mogla obavljati.

Sjeam se poslijepodneva kad sam prvi put poela viati lica. Cijeli sam dan provela, kao i mnoge prije toga, leei u krevetu i dosaujui se. Fran i deki su otili iz kue te sam ostala sama. Imali smo televizor u spavaoj sobi i moja svakodnevna rutina bila je da gledam jutarnji talk show, i to vie njih za redom. Poela sam biti vrlo cinina prema nekim voditeljima tih emisija i esto bih ih kritizirala. To je bilo netipino za mene, jer prije bih se veselila takvim emisijama, ak bih urila kui da ne pro-

19

pustim one meni najdrae. Sad su mi se sve inile podjednako sivima i dosadnima; inile su se glupima i bez ikakva smisla. No ipak sam ih gledala nije bilo nita drugo to bih mogla raditi.

Bilo je rano poslijepodne, leala sam u krevetu i buljila ravno pred sebe, osjeajui se jadno. Razmiljala sam hou li ukljuiti televizor i gledati popodnevne emisije, kad sam primijetila da mi se pred oima pojavljujuju neke forme. Isprva im nisam pridavala mnogo panje; osjeala sam se umorno i pospano. Ali ti oblici nisu nestali, nego su postali jasniji i poprimili konkretna ljudska obiljeje, samo su hodali pokraj mene i ignorirali me. Kad sam shvatila koliko su postali stvarni, poela sam ih se bojati.

Isprva, inilo se kao da mnogi stiu iz sad nagaam moda devetnaestog stoljea; neki su izgledali kao viktorijanska gospoda s polucilindrima, a ene su imale duge suknje, a neke i eirie na glavi.

To je bilo tako neobino iskustvo; figure koje sam vidjela pred sobom bile su zastraujue i sad sam se zaista bojala, no ipak su bile fascinantne, bilo je neega izuzetno zanimljivoga u njima. Izgledalo je kao da mi je doputeno proviriti u taj drugi svijet, koji se istovremeno inio stvarnim i nestvarnim. Bile su tako jasne, svaki detalj bio je definiran, a ipak mi je racionalni um govorio da mi se to ne moe dogaati sigurno to zamiljam, a moda i haluciniram. Nastavilo se tako nekoliko dana, a ja to nikome nisam spominjala. S jedne strane me zainteresiralo to vidim sva ta udna bia pred sobom, ali ta je znatielja uvelike bila proeta strahom i jo uvijek nisam imala pojma odakle dolaze. Nisam znala umiljam li sve to ili ne. Ali, udno je, osjetila sam lagano olakanje samo zato to mi se ponovo neto dogaa u ivotu, nakon to sam toliko dugo samo leala u krevetu i gledala televiziju. Sve se to promijenilo treeg dana promatranja tih likova.

Dok sam leala u krevetu i gledala kako razni ljudski likovi dolaze i odlaze, dogodilo se neto to me je posve okiralo. Jedan od likova mukarac u dugaku crnu kaputu, s polucilindrom zastao je, pogledao ravno u mene i obratio mi se!

20

Ne misli leati tu ostatak ivota, zar ne? upitao me. Uasnula sam se. Dok su svi ti mukarci i ene prolazili pokraj mene i ili za nekim svojim poslom, osjeala sam se relativno sigurno, iako preplaeno. Ali sad mi se ovaj ovjek obratio. Gubim li pamet? Nisam znala. Bila sam svjesna da sam jako bolesna i umorna, ali istovremeno sam bila svjesna da su ti likovi koji mi se prikazuju vrlo stvarni. Zbog toga sam se osjeala malo bolje. ini mi se da sam bila svjesna stvarnosti no postojala je i ta druga dimenzija, ova vrlo stvarna bia koja su razgovarala sa mnom. Uzvratila sam mukarcu izravno ga pogledavi. Ukoila sam se od straha. Pogledao me i napravio malu gestu, kao da ga neto iritira, kao da se ljuti na mene, i onda je otiao.

Sljedei se dan to ponovilo. Drugi mukarac, ovaj put sa sijedom bradom i odjeven u neto to je sliilo na odjeu seljaka, zastao je i rekao: Zar je stvarno tako loe? Onda se nasmijeio i poao dalje. Bila sam uplaena i morala sam nekome to ispriati.

Kad se sad osvrnem na to iskustvo, znam da su ti likovi koje sam viala u svojoj spavaoj sobi zapravo bili moj prvi pogled u spiritualnu sferu koja postoji u podsvijesti svakoga ovjeka. Kako su godine prolazile, intimno sam upoznala i shvatila tu sferu, a takoer sam nauila kako suraivati s njom na pozitivan nain. Ta sfera sadri mnoge razliite pojave i mnogi su obini ljudi provirili unutra, ali ne razumiju to im se dogaa. Primjerice, vrlo se esto dogaa da ljudi koji su izgubili dragu osobu zapravo jo neko vrijeme osjeaju prisutnost te osobe u svojoj blizini, a taj intenzivan osjeaj ili prisutnost potjeu iz te sfere o kojoj govorim. Doista, mnogo je ee nego to se openito priznaje da ljudi vide stvarnu pojavu nekoga tko je netom umro, naroito ako su zaista voljeli tog roaka ili prijatelja. Naravno, veina ljudi e takvu pojavu nazvati duhom ili prikazom, ali pojava dolazi iz iste spiritualne sfere kao i likovi koje sam viala u svojoj spavaoj sobi, iako to u ono vrijeme nisam znala. Kad ljudi ugledaju pojavu njima bliske osobe koja je umrla, to moe biti vrlo zastraujue, a tako je bilo i meni u onim mranim danima moje bolesti, kad su mi se ti nepoznati likovi poeli prikazivati u sobi.

21

Znala sam da Fran ne zna to bi mislio o mojoj prii kad sam mu pokuala objasniti to se dogaa. Mislim da je bio prilino siguran da haluciniram i to mu je samo jo povealo zabrinutost. esto bi se vratio kui s posla i uzviknuo: Za ime Boje, to se dogaa? Kua je osvijetljena kao boino drvce? Imala sam upaljena sva svjetla u kui jer sam se jako bojala onoga to se dogaalo oko mene i nisam znala odakle ni kad e se pojaviti drugo bie.

Sigurno sam viala cijeli niz razliitih likova gotovo cijeli tjedan, kad je moj lijenik predloio da bih se trebala prikljuiti grupi potpore koja se sastaje svaki tjedan u bolnici. Nisam mu nita rekla o prikazama, on je samo mislio da bi za mene bilo dobro da se prikljuim toj grupi i razgovaram s drugim ljudima o svojoj bolesti. Isprva nisam eljela ii jer sam znala da e to biti jo jedna dodatna obveza za Frana, koji e me morati voziti na sastanke i natrag, pomoi mi da uem i izaem iz bolnice. Ali Fran je rekao da mu to nee biti teko i da bih trebala ii.

Prvi sastanak je bio u etvrtak naveer pa sam se nala u dnevnoj sobi bolnice s jo desetak drugih ljudi, od kojih su samo dvoje patili od ME-a, dok su ostali imali neke druge probleme. Dok sam tamo sjedila, doao je psiholog, predstavio se kao voditelj grupe, a onda zamolio prisutne da se predstave i kau to ih mui. Sjedili smo u krugu, a meni je za oko zapela mlada djevojka koja mi je sjedila nasuprot. Pogledala sam je i nasmijeila joj se, a kad sam to uinila, u mislima su mi se pojavile rijei otac joj je alkoholiar. Iznenadila sam se. Nisam imala pojma odakle su se pojavile te rijei; inilo se kao da mi se obratio neki glas. U tom trenutku djevojka se poela predstavljati. Nakon to je rekla kako se zove i malo opisala svoju bolest, rekla je: Jedna stvar koja me zaista brine u ovom trenutku je gdje u ivjeti kad izaem iz bolnice. Majka mi je mrtva, a otac mi je alkoholiar. Ostala sam zaprepatena. Nisam mogla vjerovati da je to izgovorila. Onda je na mene doao red da se predstavim i objasnim to nije u redu sa mnom. Ali jedva sam izgovorila svoje ime koliko sam bila okirana onim to se dogodilo.

22

Zatim se dogodilo neto drugo to nisam mogla objasniti. Dok sam gledala grupu, primijetila sam kako se oko svake osobe poinje stvarati neka boja. Nisam znala odakle te boje dolaze. Neke su bile tamnosive i smee i inilo se da su prilijepljene ljudima za glavu i oko ramena, dok su druge bile jarkocrvene, plave i zlatne i izgledalo je kao da iskre iz tijela pojedinaca. Sjedila sam u skupini otupjela od straha. Misli su mi se kovitlale. Zaboga, to mi se dogaa? pitala sam se. eljela sam plakati.

Kad sam opet bila u autu s Franom, briznula sam u pla. Fran me pitao to se dogodilo, ali mogla sam jedino odmahivati glavom i rei da se vie ne elim vraati u tu grupu. Dao je sve od sebe da me umiri i nije vie nita pitao o onome to se dogodilo. Mislim da je osjeao da je to to sam govorila o svojoj bolesti i sluala druge kako ine isto, bilo previe za mene.

Nakon dogaaja s grupom potpore, kod kue sam zaista bila potpuno prestraena. Poela sam u kui viati iste boje koje sam vidjela oko ljudi u grupi; bez ikakva bi se razloga samo pojavile ispred mene. Takoer nisam znala kad e se opet pojaviti koji od tajanstvenih likova. to god znailo to iskustvo kroz koje sam prolazila, postajalo je sve intenzivnije i apsolutno uasavaju-e. Osjeala sam kako polako gubim kontrolu nad sobom. Onda mi se dogodilo neto potpuno drugaije i predivno.

Cijeli ivot pamtit u taj dan. Bio je 11. oujka 2001. Leala sam u krevetu, posebno iscrpljena i umorna, kad sam postala svjesna neke svijetle, svijetloplave energije, koja se poela oblikovati pred mojim krevetom. Isprva je bila poput maglice, a onda je postala gua i zaula sam glas kako kae: Ne boj se, ovdje sam da ti pomognem.

I zaista, nisam se bojala. Odjedanput sam se osjeala oputeno, kao da sam znala da sam u drutvu nekoga tko zaista mari za mene.

Tko si t i? upitala sam.

Aneo, bio je odgovor. Anelka iscjeljenja i pomoi u ti da ozdravi.

23

Jedino to mi je palo na pamet da kaem, bilo je: Ne izgleda kao aneo, nema krila. Istog trenutka kad sam izgovorila te rijei, osjetila sam se budalasto. Ali glas je odvratio: Moda nemam, ali ovdje sam da ti pomognem. Nee biti lako, ali ako moe sluati i vjerovati u mene, ozdravit e.

Nakon tih rijei prekrasna svijetloplava energija izblijedjela je, a ja sam ostala sama u sobi. Razmiljala sam o onome to se upravo dogodilo i jedino to sam eljela je da se aneo vrati. U onom kratkom vremenu dok je bila prisutna osjetila sam totalno oputanje i da se netko brine za mene, i eljela sam opet iskusiti taj osjeaj.

Anelica je rekla da u se oporaviti od ove bolesti. Zar to ne bi bilo prekrasno? Pokuala sam uspravnije sjesti u krevetu, ali to je za mene bio velik napor. Prije ovoga jedino lijeenje u koje sam vjerovala bilo je ono koje je nudila medicinska profesija. Sjeam se da sam na televiziji gledala emisiju o nekom prirodnom iscjelitelju, koji je lijeio polaganjem ruku na tijelo bolesnika prenosei mu svoju energiju, ali mislila sam da je lud i neiskren.

Odluila sam da nikome neu rei za posjet anela. Znala sam da se Fran samo jo vie brinuo kad sam mu rekla da vidim likove raznih ljudi u svojoj sobi, i zato sam odluila utjeti. A i nekako sam osjeala da ne bih nikome trebala govoriti o tome. Osjeala sam da mi u tom trenutku treba samo pomo tog anela i eljela sam da se ona opet pojavi.

Ali prolo je dosta vremena prije nego to mi se opet javila. Moda je prolo i tjedan dana kad sam podigla pogled s kreveta i ugledala onu istu svijetloplavu energiju kako se oblikuje preda mnom.

Gdje si bila? odmah sam upitala. Mislim da si rekla da e mi pomoi. Nikad neu, dokle god ivim, zaboraviti sljedee to se dogodilo. Dok sam gledala u masu energije, poela je mijenjati oblik od vrha prema dolje i u jednom se trenutku preda mnom pojavila i gledala me savrena anelica, visoka oko metar i osamdeset, s najljepim krilima koje sam ikad vidjela.

24

Bila sam oarana skamenjena i nisam mogla uiniti nita drugo nego zuriti. Naposljetku sam rekla: Mislila sam da nema krila. Opet sam se osjetila budalasto, ali to je bilo jedino ega sam se sjetila. Anelka je imala najljepe lice koje sam ikad vidjela; bilo je prozirno, a istovremeno je imalo blistavu supstancu. Stajala je u podnoju mojeg kreveta i zraila najprofinjeniju energiju po cijeloj sobi. Onda je rekla: Moda e ti vie pomoi ako me vidi ovakvu. Lice se nasmijeilo, a smijeak je proao kroz mene, u moju duu. Osjeala sam ekstazu. Tada je progovorila.

Znam da ti je energija na niskoj razini, ali moramo te navesti da opet pone raditi neke stvari. Samo sam kimnula glavom i nastavila zuriti u nju. Onda mi je poela govoriti kako moram prestati jesti odreenu vrstu hrane, ukljuujui i bijeli kruh, jer od kvasca moj organizam poludi. Takoer mi je rekla da eli da svakodnevno jedem odreenu vrstu meda, za koju nikad dotad nisam ula. Zatim je spomenula juno voe koje moram jesti, ukljuujui kivi, koji nikad prije nisam jela samo zato to mi se nije sviao izgled tog voa. Rekla mi je da moram svakodnevno jesti suhe groice jer su jako dobre za krv, a meni je nedostajalo poprilino eljeza. Takoer je rekla da moram utrostruiti dnevni unos svjee vode, iako sam je u to doba pila poprilino. Gledala me i smijeila se.

Ima mnogo toga ime se mora baviti, rekla je. Ovo je poetak tvojeg oporavka i mora biti snana za ono to je pred tobom. Vratit u se. S tim je rijeima nestala. Ali nije nestala i njezina energija; i dalje je ispunjavala sobu, a ja sam osjeala toplinu i sigurnost, osjeaj koji dugo nisam osjetila u umu ni u tijelu.

Kad sam ostala sama, poela sam razmiljati o onome to mi je anelica upravo rekla. Potpuno sam joj vjerovala; pa kako ne bih? Ona je bila bie stvoreno iz ljubavi. To sam instinktivno znala. Htjela sam odmah poeti primjenjivati njezine savjete, ali bila mi je potrebna Franova pomo da ih provedem.

Bilo je zabavno promatrati Frana dok sam mu priala o svojim novim zahtjevima. Prvo sam morala prestati jesti tost, koji

25

mi je donio sljedeeg jutra, jer je bio od bijelog brana. Zamolila sam ga da mi u tosteru ispee kruh od cjelovitih itarica.

Nemamo crni kruh od cjelovitih itarica, jer ga ne voli, odgovorio je.

Objasnila sam mu da me iznenada obuzela elja da ga kuam, a poeljela sam i da ode kupiti neko voe, ukljuujui kivi. Zbunjeno me gledao.

To je puno voa; nikad nisi bila veliki ljubitelj voa, rekao je. I nikad te nisam vidio da jede groice, nikad.

Zamolila sam ga da svrati u trgovinu zdrave hrane u lokalnom trgovakom centru i da nabavi poseban med, koji mi je aneo rekao da ponem koristiti.

M e d ? upita on. Nikad nisi spomenula da voli bistar med. Zar ga voli?

Nisam sigurna, ali zaista ga elim probati, rekoh slabanim glasom.

Fran se vratio iz trgovine sa svim namirnicama koje sam traila i poela sam sa svojim novim reimom prehrane. Aneo mi je dao mnogo uputa, a meu njima i da iz jelovnika izbacim krumpir i crveno meso. Zapravo, nije se bilo jako teko drati tih uputa, jer sam ve mjesecima ivjela samo na juhi i Fran je bio sretan kad je vidio da sam poela vie jesti, iako se radilo samo o vou i medu.

Proao je jo jedan tjedan prije nego to mi se anelica opet javila. Ovog puta bilo je kasno naveer i soba je bila u mraku kad se pojavila. inilo se kao da moe prilagoditi svoju energiju; ovom prilikom, iako je bila iste svijetloplave boje, nije sjala jarkim sjajem kao prije, energija joj je bila blaa, iako i dalje vrlo lijepa i topla.

Nasmijeila mi se kad me je pogledala. Dobro napreduje, znamo da ti to jo ne osjea, ali poela

si ozdravljivati, rekla je tiho. Sad elim da postane svjesna nekih dijelova vlastitoga tijela.

26

Onda je pomaknula krilo prema mojem elu, grlu i nie prema trbuhu. To je bio tako neobian osjeaj; svako mjesto koje je pokazala kao da je oivjelo energijom, koja je poela navirati oko mojega tijela iz svake toke koju je anelica pokazala.

Zatim je rekla: To su tvoja energetska sredita; ljudi ih svakako nazivaju, ali nama to nije vano, ti ih samo budi svjesna i usmjeri svoju pozornost prema njima to ee moe. Odatle emo te ozdravljivati. Onda me zamolila da uinim neto to me stvarno iznenadilo.

U prizemlju ima neko kamenje koje si davno donijela s plae, rekla je. Znala sam na koje kamenje misli. Fran, djeca i ja smo ga skupili kad smo bili na praznicima u Connemari prije nekoliko godina, a ja sam tri kamena stavila u dnevnu sobu jer su mi se sviala.

elim da stavi ta tri kamena u vodu koja je prokljuala s malo morske soli. Ostavi ih tako preko noi, a ujutro neka ti ih Fran donese u sobu, rekla je anelica.

Rekavi to, njezina je energija poela blijedjeti i napustila je prostoriju. Opet sam ostala sama da razmiljam o onome to je traila od mene. Bilo je neega u njezinoj energiji dok je bila sa mnom u sobi zbog ega mi je bilo vrlo lako pristati na sve to je govorila i vrlo lako vjerovati svemu to je rekla. Meutim, kad bi me ostavila, poela bih razmiljati o njezinim zahtjevima. inili su se tako udnima da sam poela sumnjati. Kamenje koje je spomenula ve je godinama lealo na polici iznad kamina i kako bi mi, zaboga, ono moglo pomoi? Kako e Fran primiti te zahtjeve? Nisam znala, ali znala sam da u uiniti ono to je anelica traila bez obzira na svoje sumnje. U to sam vrijeme osjeala da je taj aneo sve to imam; ivotna nit koja me vraa u normalno zdravlje.

Sljedei dan rekla sam Franu to elim da uini s kamenjem. Pogledao me i poeo se smijati.

Sto eli da uinim? upitao je. Ponovila sam svoj zahtjev. Ali zato? upita on.

27

Jednostavno mi se svia to kamenje, elim ga ovdje gore u sobi i hou da bude isto, rekoh. Vidjela sam da je Fran sumnjiav, ali takoer je vidio da me to kamenje zainteresiralo, a to je bilo neto to je naalost nedostajalo mojoj osobnosti dugo vremena, pa je pristao na sve to sam traila. Meutim, dok je izlazio iz sobe, odjedanput mi se uinilo da moda nee uiniti tono onako kako sam mu rekla. Moda e mi samo donijeti kamenje, a da ne proe kroz cijeli postupak koji je anelica opisala.

Fran, upamti, stavi kamenje da prokljua u vodi s morskom solju i ostavi da stoji preko noi, rekla sam sa smijekom. Samo je kimnuo glavom, nasmijeio se i izaao.

Kamenje je lealo na mojem toaletnom stoliu. Jedan je bio duguljast i gladak, drugi vie poput kriljevca, a trei je imao oblik velike sive loptice za tenis. Leali su tu cijeli dan nakon to ih je Fran ujutro donio u moju sobu, i nakon to je postupio prema uputama anelice. Ona se opet pojavila kasno naveer, energija joj je bila slina kao i proli put, prilino priguena, ali topla i zraila je ljubav. Pogledala je kamenje i nasmijeila se.

Prekrasno je, zar ne? upitala je. Kimnula sam glavom. Da, lijepo je, dolazi iz Atlantskog oceana. Ono to se

sljedee dogodilo, ostavilo me je bez daha. Anelica se primak-nula toaletnom stoliu gdje je bilo kamenje, rairila je krila oko cijelog toaletnog stolia tako da su i stol i kamenje na njemu bili potpuno zakriljeni krilima. Njezina je energija postala intenzivno sjajna te je toaletni stoli poeo treperiti sjajem kao da ga je preplavio val vruine. Kamenje je postalo gotovo prozirno, kao da mu se i sam sastav promijenio, a ja sam znala da ono upija tu predivnu, ozdravljujuu svjetlost. inilo mi se da anelica dugo stoji nad kamenjem, iako je prola moda tek minuta. Onda je progovorila.

elim da poloi to kamenje na tri energetske toke koje sam ti ranije pokazala. Samo ostavi kamenje da lei na tvojemu tijelu na tim mjestima i ini to najmanje etiri puta svakog dana. Rekavi to, podignula je krila s toaletnog stolia, a dok

28

se kretala, velianstvena zlatna energija preplavila je cijelu sobu. Pogledala me, i tiho rekla: Da se izlijei, potrebno je ono to vi nazivate vremenom. Uskoro e vidjeti to sam htjela rei, a onda emo razgovarati o onome to slijedi. Onda se njezina energija ugasila i nestala je. Opet sam ostala sama u sobi, ali ovaj sam put imala svoje kamenje. Teko je opisati kako sam se osjeala. Nakon to sam vidjela to je anelica napravila s kamenjem, znala sam da e ono odigrati vanu ulogu u mojem ozdravljenju i osjetila sam da sad kad imam to kamenje uza se, imam takoer i jedan dio anela. Iznenada, nakon to sam bila bolesna i jadna toliko dugo, ivot se ponovo inio vrijednim. Bila sam na putu ozdravljenja i bila sam ushiena.

Ali imala sam jo jedan problem: za mene je i ustajanje iz kreveta bilo veliko iskuenje i jo mi je trebala Franova pomo da postavim kamenje na energetske toke, kako mi je savjetovala anelica. Jo uvijek sam bila nervozna i nisam Franu rekla za an-elicu. Bojala sam se za njega mislila sam da e se zaista zabrinuti zbog mene i nisam znala to bi mogao uiniti. Ali takoer sam odluila da u, im se budem osjeala bolje i kad bude oito da se oporavljam, ispriati Franu sve o anelici.

udesno je bilo to to sam znala da u ozdraviti. Od tog sam trenutka znala da u se oporaviti; nisam nimalo sumnjala i to je bilo veliko saznanje.

Sljedei dan kad se Fran pojavio s mojim dorukom, rekla sam mu da moram s njim razgovarati. Pitala sam ga to misli o kamenju koje je lealo na mojem toaletnom stoliu.

to mislim o kamenju? upitao je on, malo se mrtei. Da. Meni se jako svia. Svia li se tebi? Uvijek mi se svialo, jo odonda otkad smo ga pokupili,

rekao je. Zato pita? Zato to mi je potrebno da mi vjeruje, Fran, rekla sam. Da ti vjerujem? Zna da ti vjerujem, odvratio je. Znam, ali mora uiniti neto za mene, a da ne postavlja

pitanja, a ja obeavam da u ti sve objasniti kad doe trenutak

29

za to, rekla sam. Onda sam mu objasnila to elim da uini s kamenjem i na moje iznenaenje, pristao je.

Ne znam to ima u tom kamenju, ree on, a l i ono ti je udahnulo malo ivota, neto to ve dugo nisam vidio, pa u uiniti to trai.

I tako smo poeli. Fran bi mi postavio kamenje na energetske toke odmah rano ujutro, zatim oko podneva, kasno poslijepodne i naveer prije spavanja. Ostavio bi ga na mojem tijelu oko pola sata. Prva tri dana nisam primijetila nikakvu promjenu, a drugog dana sam se ak osjeala loe. Ali etvrti dan, nakon podnevnog stavljanja, poela sam osjeati marce. Prvo su se pojavili u podruju trbuha gdje je leao jedan kamen, a odmah zatim postala sam svjesna protoka energije kroz sve toke gdje je bilo postavljeno kamenje. Obradovala sam se, ali to nije potrajalo i drugih dana ne bih apsolutno nita osjeala.

Onda mi se anelica opet prikazala. Prolo je oko dva tjedna od posljednjeg susreta i bila sam ushiena kad sam podignula pogled i ugledala tu prekrasnu svijetloplavu energiju.

Prilino si dobro radila, rekla je. Svi smo vrlo zadovoljni s tobom, ali sad je potrebno da krene korak dalje. elim da ustane iz kreveta i pone hodati.

Dok je izgovarala te rijei, imala sam snanu elju da bri-znem u pla. Prolo je toliko mnogo vremena otkad sam hodala bez Franove pomoi, i osjetila sam da je sve to previe za mene. Bojala sam se i mislila da neu uspjeti. Male korake, to je sve to traimo, sve do ulaznih vrataaca na ogradi pred kuom, znamo da to moe uiniti, smijeila se anelica.

Vrataca na ogradi o kojima je govorila bila su udaljena oko devet metara od ulaznih vrata kue, ali mogla su biti i pedeset kilometara, jer ja jedva da sam jedanput sila u prizemlje u posljednja etiri mjeseca, a i tada uz Franovu pomo. Poela sam plakati; ovaj put sam ridala i bila uasnuta.

Znamo da ti to moe, rekla je anelica i nestala. Sljedei sam dan rekla Franu: elim da mi pomogne sii

30

u prizemlje, nosi me ako mora, ali pokuat u hodati do vra-taaca na ogradi. Iznenadilo me kad je samo rekao: Dobro. Uinimo to.

Pokazalo se da me Fran nije morao nositi, ali morala sam se pridravati za njega i pustiti da me takorei vue. Kad smo stigli do ulaznih kunih vrata, rekao je: Jesi li sigurna da eli izii van sve do ograde? Potvrdno sam kimnula, ali drhtala sam jer mi se to inilo kao vrlo dug put. Ali uspjeli smo doi do ograde i natrag. Preplavili su me osjeaji; nisam mogla vjerovati da sam uspjela to uiniti. Ali to me je i kotalo, jer kad sam se vratila u kuu, rekla sam: Nema anse da se uspnem tim stubama na kat. Osjeam se kao da me netko izmlatio, noas u spavati na trosjedu.

I tako sam uinila, ne samo te noi ve i sljedei tjedan, jer smo Fran i ja etali od ulaznih vrata do ograde sve ee. Dan kad sam sama prela udaljenost do ograde i natrag, bio je sretan dan. Zagrlila sam Frana i nismo se mogli prestati smijati, jer nam je taj moj uspjeh bio jako vaan. Ve je bio kraj svibnja 2001., prolo je gotovo osamnaest mjeseci otkad mi je dijagnosticiran ME.

Nije prolo dugo a ja sam sama, potpuno sama, hodala do ruba naeg imanja, moda kakvih 100-tinjak metara, tamo i natrag do kue. I tako se nastavilo, male su udaljenosti postupno postajale veima, sve dok nisam sama mogla proetati naim imanjem, do mjesta gdje se zemljite dodirivalo s glavnom cestom, a to je udaljenost od kakvih etiristo metara. Kad su prola dva mjeseca takvog postupnog oporavka, odluila sam da je doao trenutak da Franu ispriam o anelu. Vidio je da napredujem i ak i prije nego to sam mu sve ispriala, osjeala sam da zna kako mi neto pomae da ostvarim tako veliki preokret.

Moram ti neto rei, rekoh mu jedne veeri dok smo sjedili u dnevnoj sobi. Sjea se kad sam ti prije nekog vremena spomenula sve one likove koji mi se pojavljuju u sobi? upitala sam.

D a , ree on.

31

To je bila istina, zaista su mi se pojavljivali, a nakon toga doao mi je jedan aneo i rekao mi da u ozdraviti. Zato sam traila od tebe da mi kupuje voe i med, i zato sam htjela ono kamenje i da mi ga stavlja na energetske toke. Izgledao je zaueno.

Pa... prekrasno je to ti se vraa energija i da se ponovo osjea dobro, zaista je prekrasno!, rekao je. Vidjela sam i osjetila da eli sve razumjeti, ali to mu je bilo malo preteko. Idui dan Fran je otiao na posao, a ja sam bila sama u sobi kad se anelica pojavila.

Tako si dobro napredovala da smo svi zadovoljni s tobom, rekla je.

Da, ali moj mu misli da sam potpuno skrenula s uma, odgovorila sam.

Frana prepusti nama; dat emo mu znak, nasmijeila mi se anelica. Pogledala sam je; velianstveno je zraila, cijela je soba bila ispunjena osjeajem lakoe i dubokim mirom.

Zato uvijek kae mi ili nama, u mnoini? upitala sam je.

Zato to ima posla s aneoskim kraljevstvom i ima nas mnogo, bio je njezin odgovor.

32

3

Vrlo poseban dar

Kakva je to bila radost to sam ponovo na nogama i opet mo-. gu raditi normalne stvari sa svojom obitelji. Jednostavne stvari poput odlaska u etnju, ili samo sjediti i gledati neki program na televiziji s Franom i djeacima sve mi je to sad bilo novo, kao da to nikad prije nisam inila. Zaista sam mogla cijeniti te stvari i shvatila sam da su jednostavne stvari u ivotu zaista dobre.

Ono to je takoer bilo vrlo dobro bila je injenica da je moja iscjeljujua anelica, koja je imala tako golemu ulogu u mojem ozdravljenju, jo uvijek esto bila sa mnom. Moda sam bila nemarna, ali dotad mi nije palo na pamet da je pitam kako se zove. Nisam ak ni znala imaju li aneli imena kao i ljudi. Zato sam je pitala. Na moje iznenaenje odgovorila je jednostavno: Ime mi je Anne.

Bila sam ushiena moja anelica je imala ime, Anne. Sad sam je mogla zvati anelica Anne. Ne znam zato sam bila tako sretna kad sam ula njezino ime; moda zato to mi se inilo da u je lake prizvati budem li znala njezino ime te tako ostati u kontaktu s njom, a to je bilo ono to sam eljela vie od svega. Anelica Anne mi se sad pojavljivala nekoliko puta tjedno i jed-

33

nog dana, dok sam sjedila na trosjedu u dnevnoj sobi, stvorila se preda mnom i rekla: Doao je trenutak da naui jedan vrlo vaan dio svojeg rada s nama. elimo te nauiti da kanalizira.

Upitala sam je to joj to znai. Odgovorila je: Sad me uje i vidi zato to se mi dovedemo k tebi, ali mora nauiti kako prizvati aneosko kraljevstvo i svijet duhova kadgod poeli. To je poznato kao sposobnost kanaliziranja.

Bila sam vrlo iznenaena, ali takoer i uzbuena tim vijestima. Pomisao da u zaista moi pozvati anela k sebi, kad god mi bude potreban, bila je izvanredna, ali to je bila istovremeno i ponizna misao. Poele su me muiti sumnje.

Ne znam zasluujem li zaista takvu vrstu sposobnosti, rekla sam oklijevajui. Anelka Anne se nasmijeila i njeno rekla: Prepusti nama da odluimo zasluuje li to ili ne. A onda mi je rekla da uinim neto neobino.

U kuhinji ima telefonski imenik ute stranice; elim da ga otvori na bilo kojoj stranici. Otila sam u kuhinju, uzela sam ute stranice i vratila se u dnevnu sobu. Sjela sam i nasumce otvorila knjigu negdje na polovici. Pogled mi je pao na oglas u kojem se reklamira udruga komplementarne medicine u junom Dublinu. Odmah sam znala da je ono to mi je anelica Anne rekla o kanaliziranju bilo relevantno za tu udrugu, iako apsolutno nisam imala pojma to se tamo dogaa.

Primijetila sam da oglas spominje neke teajeve. Pretpostavljam da biste ih mogli nazvati new-age teajevima, koji su se redovito odravali u tom Centru. Onda je anelica Anne opet progovorila.

elimo da ode tamo na jedan teaj. Vrlo je vano da to uini. Odmah su me preplavile sumnje. Bila sam samo obina kuanica, koja se jo uvijek oporavljala od ozbiljne bolesti a sad se od mene trai da pohaam teaj koji me uope nije zanimao i o kojem nisam znala apsolutno nita.

Ali ne mogu se samo tamo pojaviti, rekla sam. Nikoga tamo ne poznajem. Ne znam nita ni o jednom od tih teajeva,

34

a mjesto je k tome kilometrima daleko, na junoj strani grada. Zacijelo sam zvuala prilino oajno jer se anelica Anne nasmijeila i rekla: Upamti, vjera je ta koja te podigla na noge i zbog koje hoda, pa imaj sad jo malo vjere u ono to se od tebe trai i sve e biti dobro.

I tako sam uzela telefon i nazvala broj Centra. Javio se enski glas. Nije zvuala kao Irkinja, ali bila je vrlo ljubazna i rekla da su ostala jo samo dva mjesta za teaj koji se bavi ljudskom aurom. Predbiljeila sam se, iako sam imala tek nejasnu ideju o tome to je zapravo ljudska aura.

Teajevi su bili kratki, samo dva popodneva svakog vikenda, a onaj za koji sam se predbiljeila poinjao je sljedee subote. Fran me u subotu odvezao u juni dio grada. Pogledala sam zgradu prije nego to sam ula bila je prilino stara, od crvene cigle, i imala sam dojam da je u njoj smjeteno nekoliko poslovnih tvrtki. Kad sam ula, primijetila sam oglasnu plou koja je oglaavala razne aktivnosti koje su se tamo odvijale. Ploa me uputila na drugi kat gdje je bio smjeten Centar. Za pisaim stolom sjedila je djevojka, koja me odvela u veliku prostoriju bijelo okreenih zidova. Tamo su se nalazile stolice poslagane u redove, a na podu je bilo nekoliko velikih jastuka za sjedenje. Srameljivo sam ula. Tamo se ve nalazilo desetak ljudi, a ja naravno, nisam nikoga poznavala i osjeala sam se prilino nesigurno. Zaboga, to ja radim ovdje? pitala sam se. Ovi su ljudi oito znali zato su ovdje i vjerojatno su ve prije bili na nekom slinom teaju. Bojala sam se da sam ula u skupinu koja donekle ivi alternativnim nainom ivota, meu ljude koji su zainteresirani za stvari kao to je joga, prirodno lijeenje i druge stvari o kojima nita nisam znala.

Moj ivot prije bolesti bio je vrlo sretan, iako sam uglavnom bila obuzeta odgojem djece, to je znailo da sam ih ujutro vozila u kolu i poslijepodne ila po njih, naveer im pomagala oko domae zadae, odlazila na njihove nogometne utakmice ili ih vikendima vodila na bazen. Bila sam sretna, ali kad sad na to pomislim, moda sam imala premalo samopouzdanja i skrasila

35

sam se u prilino dosadnoj rutini a da toga nisam bila ni svjesna. Meutim, bila sam vrlo svjesna koliko sam se nesigurno osjeala dok sam stajala u onoj prostoriji okruena s toliko mnogo nepoznatih, ljudi.

Primijetila sam jednu djevojku kratke plave kose; bila je mnogo mlaa od mene.

Zdravo, ja sam Jean, predstavila se. Ispruila sam ruku i nasmijeila se.

Ja sam Penny, rekla sam i odmah sam se osjetila bolje; barem sam razgovarala s nekim. Jean mi je onda nastavila priati kako je vrlo zainteresirana za jogu i kako se nada da e jednoga dana postati instruktorica. Takoer ju je vrlo zanimala ljudska aura i ovo nije bio prvi put da pohaa teaj na tu temu. To me je samo uvjerilo da je prostorija puna ljudi koji su tono znali zato su tamo i to time ele postii. Osjeala sam se jo vie izgubljenom i kao osoba koja tu ne pripada.

Naposljetku, u sobu je ula lijepa ena, po mojoj procjeni imala je oko pedeset pet godina. Nije bila Irkinja, ali nisam mogla rei odakle dolazi; imala je lijepu tamnu put i inilo mi se da je moda Meksikanka ili Brazilka. Pozdravila je skupinu i rekla nam da se zove Emmy-Lou te da e voditi teaj o ljudskoj auri.

Iza nje je bio stalak s papirnatim blokom, i inilo se da je na nekoliko stranica nacrtan obris ljudskog tijela; oko svakog obrisa bile su jarke boje razliitog intenziteta. Emmy-Lou je poela objanjavati kako je aura energetsko polje koje zapravo izbija iz tijela te da neki ljudi zaista mogu vidjeti tue aure. Nastavila je s predavanjem jo dvadesetak minuta i inilo mi se zanimljivo, ali malo izvan dosega mojeg razumijevanja. Onda je rekla da emo napraviti jednu vjebu kako bismo vidjeli moemo li odrediti gdje su zapravo nae aure. Podijelila nas je u parove, ali kako je broj polaznika bio neparan ona je u toj vjebi bila moja partnerica.

Prvo to smo morali uiniti bilo je da sjednemo jedno nasuprot drugome i pokuamo se usredotoiti na partnerovu auru. Poela sam se koncentrirati na podruje oko Emmy-Louine gla-

36

ve, ali dogodilo se neto zbog ega sam zamalo skoila sa stolca. Dok sam je gledala, iza nje se, niotkuda, pojavio golemi ameriki Indijanac. Nije izgledao kao oni Indijanci koje viate u vestern filmovima na televiziji; imao je tamnosmeu put, vranu crnu kosu i bio je odjeven u tradicionalnu indijansku odjeu, saivenu od koe. Ali takoer je na sebi imao neto to je izgledalo poput moderne odjee. Sigurno je bio vii od metar i osamdeset centimetara i bio je vrlo impresivan. Zagledao se u Emmy-Lou bio je to ponosan pogled pun ljubavi, kao da je zaista zainteresiran za nju i vrlo zadovoljan njome.

Emmy-Lou se opet obratila skupini, a prikaz Indijanca iza nje je izblijedio. Nisam znala to da uinim. Iznenadila sam se jer to se dogodilo tako nenadano i naglo. Emmy-Lou je zatim dala upute za drugu vjebu. Ovaj put smo morali ustati i okrenuti se suelice, udaljeni oko est metara, te smo polako trebali koraati jedno prema drugome i fiziki pokuati osjetiti gdje poinju naa energetska polja. Dotad ve nita nisam razumjela, mogla sam samo misliti o zapanjujuem prizoru koji sam netom vidjela. Kad sam se pribliila Emmy-Lou, ponovno se dogodilo. Ovaj put se niotkuda pojavilo vie Indijanaca, i inilo se da su na nekom mjestu u indijanskom rezervatu. Bio je tu isti onaj Indijanac otprije, ali ovaj put sa enom, a do njih je stajalo neto nalik vuku. Opet su se samo smijeili i inilo se da razgovaraju meusobno, prije nego to su pogled pun ljubavi usmjerili prema Emmy-Lou. Bila sam potpuno zbunjena. Evo me tu, gdje pokuavam shvatiti to se govori o aurama i energetskim poljima, a istovremeno sam svjedokom tih zauujuih prizora, oito iz indijanskog rezervata. Zato mi se to dogaa? Tko su ti ljudi? to ele? Nisam znala odgovor ni na jedno od tih pitanja, ali bila sam vrsto uvjerena da Emmy-Lou ima odgovore.

Poslije jo dvije vjebe, Emmy-Lou je privela sastanak kraju, zahvalila je polaznicima i rekla da se opet vidimo sutra. Svi su polako poeli izlaziti iz prostorije, ali prolazei pokraj Emmy-Lou zastala sam i rekla joj: Smijem li vas neto pitati? Svakako, nasmijeila se. Jeste li na bilo koji nain povezani s amerikim

37

Indijancima? upitala sam je. Zagonetno me pogledala i rekla: Da, u sebi imam indijanske krvi, kako ste to znali? Onda sam joj ispriala to mi se dogodilo tog poslijepodneva i to sam vidjela. iroko se nasmijeila kad sam spomenula dvoje Indijanaca i vuka.

To nije bio vuk, rekla je. To je Sabre. Bio je pas mojega djeda, a ono dvoje ljudi su moj djed i baka; odgojili su me u indijanskom rezervatu u Aljasci. Ostala sam zaprepatena. Mogla sam jedino izgovoriti: Zato su mi se pokazali? ele li neto? Emmy-Lou se nasmijeila i dotaknula mi ruku.

Mislim da nita ne ele osim da mi daju do znanja da me vole i da su tu za mene, odgovorila je. Ali onda je rekla jo neto to me zaista iznenadilo.

Nadareni ste, imate dar komunikacije sa svijetom duhova i prva ste osoba, osim mene same, koja je uspjela prodrijeti do mojih djede i bake. Imate predivnu sposobnost za kanaliziranje.

Emmy-Lou me zamolila da odem s njom u prizemlje na kavu. Sile smo u malu kuhinju, kojom su se oito sluili svi koji su radili u toj zgradi, ali tada tamo nije bilo nikoga pa smo sjele. Odjedanput sam se osjetila oputeno i ugodno s Emmy-Lou i odluila sam joj rei razlog zbog kojeg sam se upisala na teaj.

Sjedila je i pomno me sluala dok sam joj priala o svojoj bolesti, o andelici Anne i postupnom oporavku. Onda sam joj rekla kako sam nasumce otvorila ute stranice tono na onom mjestu gdje je bio oglas Centra i kako mi je andelica Anne rekla da odem na teaj i nauim kanalizirati.

Oho, to je zauujua pria, rekla je kad sam zavrila. Imate vrlo poseban dar. Mislim da ne biste trebali pohaati teaj o ljudskoj auri, nego onaj o meditaciji. Upitala sam je zato i odgovorila je: Otkrit ete da ako znate meditirati i potpuno se umiriti, bit e vam mnogo jednostavnije doprijeti do anela i duhovnog svijeta.

Odjedanput mi je sve imalo vie smisla. Svaki put kad bi mi se anelica Anne pojavila, za mene je to bilo istinski predivno

38

iskustvo, ali onda sam se morala vratiti u svakodnevnicu sa svim obvezama i to mi se nije nimalo svialo. Osjeala sam se nemirno i eznula sam za trenucima kad e se anelica Anne ponovo pojaviti. Ali sad, tu je Emmy-Lou koja mi govori da je potrebno samo da se opustim i budem mirna, ne samo zbog sebe, nego i zato da bih, kad god to poelim, stupila u kontakt s aneoskim kraljevstvom i svijetom duhova. Nije mi se moralo dvaput rei odluila sam nauiti ispravno meditirati.

Dan poslije teaja anelica Anne mi se pojavila u mojem domu.

Bila si vrlo uspjena na teaju; svi smo zadovoljni s tobom, rekla je. Tvoja sposobnost za kanaliziranje e jaati i postati jasnija to je vie bude koristila, objasnila je. Ono to je Emmy-Lou rekla o meditaciji je tono, ali takoer elim da zna da je meditacija jednostavan proces; to je samo sposobnost stiavanja uma, a kad ti je um tih, bit e ti mnogo lake komunicirati s nama. A sad u te, ako nema nita protiv, provesti kroz jednostavnu meditaciju. Ova posljednja reenica zapravo je bila vrlo ublaena u odnosu na ono to je slijedilo.

Anelica Anne mi je rekla da se opustim i zamislim kako sjedim pokraj bistre rijeke, dan je prekrasan, a rijeka blago tee pokraj mene. Zatim mi je rekla da zamislim kako me rijeka odnosi na mjesto velike smirenosti unutar mene same. Kako sam sve vie ulazila u to mjesto savrenog mira, uinilo mi se da anelica Anne sve vie blijedi, toliko da sam se uplaila kako e nestati, ali onda je njezina prelijepa svijetloplava energija ponovo poela lagano pulsirati i snanije sjati.

Postajala je sve blistavija, a onda je poela pulsirati takvim intenzitetom da sam osjetila kako mi je to previe, da ne mogu vie podnijeti, ali nekako sam znala da moram ostati fokusirana. A onda kao da se dogodila neka prilagodba s mojom vlastitom energijom; inilo se kao da se spojila s onom anelice Anne i mogla sam je i dalje nastaviti gledati. Nasmijeila mi se, a ja sam se osjeala uzvieno.

Dobrodola kui, rekla je.

39

Kui? upitah. Zar sam kod kue?

Da, dobrodola u kraljevstvo anela. Sve si dobro uinila i vrlo smo ponosni na tebe, odvratila je.

Onda sam primijetila da druga boja ulazi u njezino udesno svijetloplavo prozrano tijelo. Ovaj put bila je to lijepa zelena nijansa; svjetlucala je i kao da se koncentrirala oko njezina lijevog ramena. Zatim joj je oko glave poela pulsirati nijansa apsolutno velianstvene grimizno-ljubiaste boje. Stajala je preda mnom i zraila pobonost.

Tvoje boje, rekoh. Razliite su, sad ih je mnogo vie. Jo dok sam govorila, vidjela sam kako se u razliitim dijelovima njezina prozranog tijela poinju oblikovati neobino intenzivne boje. Postajale su tako jake da sam morala skrenuti pogled u stranu. Osjeala sam kako mi suze naviru na oi. Bilo je kao da nisam dostojna vidjeti da se takvo to dogaa preda mnom.

U redu je, budi mirna, budi mirna, smirivala me anelica Anne. Kad gleda moje boje, gleda aneosko kraljevstvo. Rekla sam ve prije da nas ima mnogo pa zato ima i mnogo boja.

Neto se istinski nevjerojatno poelo dogaati. Dok sam u udu promatrala lijepe boje, one su poele poprimati obrise pojedinanih anela. Pogledala sam u zelenu boju na ramenu ane-lice Anne i tamo se poeo materijalizirati visoki aneo mukog roda; njegove su se boje izmjenjivale od zelene do nijansi svijetle ruiaste. Kaem da se poeo materijalizirati aneo mukog roda, ali sad znam da aneli zapravo nemaju rod, nego se nekome prikau kao muko ili ensko, ovisno o tome kako osoba koja komunicira s njima percipira anela. Ovaj koji se stvarao pred mojim oima bio je visok mukarac, koji je imao najbrinije lice koje sam ikad vidjela. Oi su mu bile blage i sjale su ljubavlju. Onda je progovorila anelica Anne: Ovo je arhaneo Rafael, Boji sluga. Ovdje je da pomogne svakome tko pati od bolova, naroito ako se ne moe rijeiti prolih boli ili trauma ili ako je pod bilo kakvom medicinskom skrbi. Arhaneo Rafael je tu da ti pomogne. Mora ga samo pozvati. Arhaneo je zatim izblije-dio i stopio se sa svijetlim tijelom anelice Anne.

40

Tada mi je pogled privukla jaka nijansa grimizno-ljubiaste boje koju sam vidjela oko glave anelice Anne, i preda mnom se stvorio drugi prelijepi aneo. Ovaj je imao mnogo sitniju figuru, a lice mu je bilo kao da se zabavlja. Izgledalo je kao da mi eli ispriati vic, ali trenutak nije ba povoljan; oi su mu treperile i smijale se.

Ovo je arhaneo Gabriel, rekla je anelica Anne. On je predivan aneo usmjeravanja, ili ako ti u ivotu treba vie humora i smijeha on je tu. Isto tako ako planira obitelj i treba ti savjet, on ti je na usluzi.

Zatim se preda mnom stvorio drugi aneo. Bio je vrlo impresivan, vrlo vrst i odavao je dojam jakog autoriteta. Njegove su boje sjajile blistavo bijelo, a oko njega su iskrili zlatni proplamsaji. ak se i glas anelice Anne promijenio iz potovanja dok ga je predstavljala.

Ovo je arhaneo Mihael, nositelj Bojeg maa pravde i plamena svjetlosti, rekla je, kao da i sama osjea strahopotovanje prema njemu. Mihael je uvijek tu za vas koji se osjeate izgubljeni ili bez nade. Moda imate problem s alkoholom ili drogom i svijet vas je odbacio; ako je tako, okrenite se arhanelu Mihaelu i zamolite ga da svoj ma zatite usmjeri prema vama i vai e se svjetovni problemi otopiti.

Stopala anelice Anne bila su obavijena lijepom nijansom ute boje, i dok sam gledala, pojavio se jedan aneo manji od ostalih.

Ovo je arhaneo Uriel, rekla je anelica Anne. Ako vam ivot postane dosadan ili vas zbunjuje, samo pozovite Uri-ela. Ako osjeate da samo besciljno plutate ili ste stalno na raskriju ivotnih puteva, on e vam u ivot unijeti Boju ljubav i smirenost.

Dok sam gledala anelicu Anne, primijetila sam da joj se boje opet vraaju u njezinu prvotnu svijetloplavu. Pogledala me je i rekla: Postoji jo mnogo drugih anela i s vremenom e ih upoznati i raditi s njima. Svaki od njih ima sposobnost pomagati i voditi ljude u svim podrujima svakodnevnog ivota.

41

Oni samo ele donijeti radost, mir, ljubav, napredak i obilje u ljudske ivote, ali upamti, cijelo aneosko kraljevstvo sastoji se od ljubavi Boje koja ve ivi unutar svakoga pojedinca. Idi sad i poni djelovati.

Rekavi to, njezina se energija poela rasipati i polako je nestala, no znala sam duboko negdje u sebi da ono to mi je bilo pokazano, predstavlja samo poetak dugog putovanja na koje sam se spremala poi aneli i ja.

42

Planina promjene

Prije tri godine odluila sam podnijeti zahtjev za promjenu osobnog imena i legalno ga promijeniti iz Penelope Gibbs u Francesca Brown. Nije to bila lagana odluka i prouzroila je prilino mnogo metea i nezadovoljstva, ne toliko meni koliko mojoj uoj i iroj obitelji.

Objasnit u razloge zbog kojih sam to uinila, a oni e se itateljima ove knjige uiniti prilino ekscentrinima. Meutim, na kraju krajeva, za mene je to znailo samo uiniti ono to su aneli od mene traili, a kao i obino, bili su apsolutno u pravu.

Kad smo se doselili u Blanchardstown, odmah smo se sprijateljili s jednim mladim parom, Kieranom i Catherine, koji su ivjeli odmah do nas. Bili su sjajni susjedi i zaista smo postali dobri prijatelji u vrlo kratkom vremenu. Kao to moete i zamisliti, bili smo presretni kad su nam rekli da se planiraju vjenati, a jo sretniji kad su nas pozvali na vjenanje u kolovozu 2001. Vjenanje se trebalo odrati u Letterkennyju, u okrugu Donegal, jer Kieran potjee iz Sjeverne Irske. Trebalo je biti u subotu pa smo Fran i ja odluili otputovati u Donegal u petak i vratiti se u Dublin odmah u ponedjeljak.

43

4

Krenuli smo rano u petak ujutro, jer je put do Donegala dug ako se ide automobilom. Moja je energija svakim danom sve vie jaala, osjeala sam se sretno i radovala se vikendu pred nama.

Putovali smo moda nekoliko sati kad mi je odjednom u mislima bljesnula slika neke planine. Bila je vrlo stvarna i mogla sam vidjeti svaki detalj na njoj. Tad sam ve znala da kad mi aneli poalju sliku bilo ega, onda to ima neku svrhu pa sam obratila veliku pozornost na prizor koji sam ugledala. Vidjela sam stazu koja je vodila uzbrdo i inilo se da ide preko planine. Imala sam osjeaj da je mnogo ljudi prolo tim putem. Prizor planine je bio prekrasan, ali takoer sam osjetila da to mjesto obavija tuga. Slika planine je naposljetku izblijedjela, ali ostao mi je jak osjeaj da je planina vana i da u je ponovo vidjeti. Rekla sam Franu to sam vidjela, a on mi je odgovorio da se moda radi o jednoj od planina u Donegalu i da moda samo vidim podruje u koje putujemo i gdje emo provesti vikend. Ali ja sam znala da planina ima mnogo vee znaenje od toga.

Kad smo napokon stigli u Donegal, uzeli smo sobu u hotelu, a Fran je odluio otii u etnju da protegne noge. Ja sam odluila ostati u sobi i moda malo pridrijemati. Samo to sam legla na krevet, a u svijesti mi se ponovo pojavila slika planine. Ovaj put je bila jo ivlja; vidjela sam ljude kako se kreu po stazi, a onda zaula i glas koji je izgovorio sljedee rijei: Ovo je mjesto gubitka i velike promjene. To je sve to je rekao i onda je slika izblijedjela. No sad sam vrsto odluila saznati vie o toj planini i zato se ini da je toliko vana anelima.

Te smo veeri Fran i ja veerali u hotelu, a onda smo odluili otii u neki pub na pie. Ponovo sam Franu rekla da sam vidjela planinu i da je oito vano da saznam neto vie o njoj. I tako, dok je za ankom naruivao pie, upitao je barmena ima li u blizini kakvih planina.

Planine? uzvratio je. Jedina planina koju je ovdje vrijedno vidjeti je Muckish. im mi je Fran izgovorio ime Muc-kish, znala sam da je to planina koju sam viala i da moram otii tamo.

44

Sljedei smo dan uivali u prelijepom vjenanju Kierana i Catherine. Ceremonija je bila krasna i izgledalo je da e potrajati dugo u no kad sam se okrenula Franu i rekla: Mislim da je vrijeme da krenemo na spavanje. elim rano ustati i biti spremna ujutro poi saznati neto vie o Muckishu.

Kad smo ujutro krenuli automobilom prema planini lagano je kiilo. Dok smo vozili seoskim cestama, odjedanput sam postala svjesna da imam osjeaj velikog iekivanja. Nisam znala ega, ali znala sam da se u tom trenutku nalazim tono gdje treba.

Kad smo izali iz jednog zavoja, pred nama se pokazala planina. Stajala je pred nama kao da neto uva i kao da pazi kome e otkriti svoju tajnu. Dok smo stajali u podnoju, vidjela sam istu stazu kao i ranije u mislima; uspinjala se i vodila preko planine. Polako smo poeli pjeaki sve dok nismo doli do pravog puta koji je vodio na planinu. U jednom trenutku, dok jo nismo stigli ni do pola puta, naili smo na kip Djevice Marije. Na oblinjem zidiu sjedio je neki starac.

Budite paljivi dok se uspinjete, danas je vrlo klizavo, upozorio nas je. Kimnuli smo mu i nastavili dalje. Kako smo napredovali, put se nakratko sputao nizbrdo i odveo nas u malu udolinu. Odjedanput mi se promijenila svijest. Sve se promijenilo. Kao da je cijela dolina poprimila drugu dimenziju, sve je oivjelo, potpuno oivjelo. Sve je u jednom trenutku postalo neokaljano cjelovito to je jedini nain na koji to mogu opisati. Dogodilo se poput munje ak i bre. Mogla sam uti travu kako raste; osjetila sam oko sebe sve male ivotinje na planini; ptice su letjele i inilo mi se kao da sam s njima u letu. Imala sam vrlo udan osjeaj da razumijem kako sam napravljena od iste tvari kako i trava, nebo, planina i sve na njoj. Odjedanput sam shvatila pravo znaenje Bojeg svijeta. On je jedno. Stvorio ga je Bog i iako su u njemu mnoge ivotinje i ljudi i stvari, svijet je ve savreno cjelovit postoji samo Bog koji se pojavljuje u obliku ivotinja, ljudi i stvari. Sve je jedno. To me otkrie zaprepastilo. Osjetila sam se kao osoba potpuno neznaajnom; zapravo, u tom sam trenutku i na tom mjestu nestala.

45

Okrenula sam se pokuavajui neto rei Franu, ali nisam mogla; ono to sam doivjela bilo je izvan rijei, rijei to nisu nikako mogle opisati. inilo se da sve savreno postoji u ovom golemom prostoru; sve je jednostavno bilo tamo u boanskom poretku, onako kako je Bog smislio. Bilo je savreno isto.

Na neki nain znala sam da bismo se trebali nastaviti penjati pa smo krenuli dalje sve dok pred sobom nismo ugledali malu istinu. Rekla sam Franu da u poi jo malo naprijed i sjesti, jer sam eljela zastati i pokuati shvatiti sve to mi se dogaalo. Ali nisam imala vremena sjesti.

Niotkuda se pojavila dama odjevena u neto to je izgledalo kao prilino stara ali dobra ladanjska odjea od tvida. Pojavila se preda mnom na istini. Znala sam da je anelica iako je nikad prije nisam vidjela. Zraila je ljubaznou iako je izgledala prilino ozbiljno. Bolje sam pogledala kakvu to odjeu ima na sebi; bila je to neka vrsta pelerine od tvida koja joj je padala do struka, a veliki bro ju je drao na ramenima. Imala je suknju od grubog tvida i otvorene sandale vezane konom vrpcom visoko iznad glenjeva. Iako je odjea izgledala prilino grubo, ipak je bila kvalitetna, a anelica je zraila sigurnou, kao da je ovo njezino mjesto, i osjea se kao kod kue. Onda je progovorila.

Ovo je mjesto gubitka i velike promjene. Iste rijei koje sam ula prije u hotelskoj sobi. Nisam se mogla dosjetiti to bih drugo rekla osim: Zato si me dovela ovamo?

Svi mi moramo davati, odgovorila je. Sad je doao trenutak da nam da svoje ime. Pogledala sam je zbunjeno dati im svoje ime, to je time htjela rei?

Ne razumijem; eli da ti dam svoje ime? upitala sam. Da, vie nisi Penelope Gibbs. Odsad e biti Francesca

Brown, odgovorila je. Francesca Brown? zbunjeno sam ponovila. Nikad ni

sam ula za nju. Zato bih tako promijenila svoje ime? Je li ona netko koga u upoznati?

Penelope Gibbs je mrtva; oduvijek si bila Francesca Brown,

46

ula sam odgovor. Dok si bila bolesna, tvoja je dua zazivala. elju da ode kui. Bog je uo te povike i uzeo je tvoju duu. Ali tvoje putovanje ovdje na Zemlji jo nije gotovo; jo ima posla pa si se vratila, ali odsad e biti poznata kao Francesca Brown. Ona je tvoj pravi identitet i kroz nju e obavljati na posao ovdje na Zemlji.

Ali nisam umrla; moja me dua nikad nije napustila, rekoh i dalje smetena.

Sve se dogaa zbog nekog razloga. Bog ima mnogo naina; dua te napustila i sad si Francesca Brown. Imaj vjere; sve je u redu, odgovorila je anelica. Pogledala me i nasmijeila se. Osjeala sam kako me ispunjava njezina blaga energija, ali prije nego to sam stigla ita rei, energija joj je poela blijedjeti, ostavljajui me samu na planini i prilino udaljenu od Frana.

Sjela sam na oblinji veliki kamen. Shvatila sam da drhtim i da sam potpuno zbunjena. Moe li to biti istina? Je li me moja dua zaista napustila tijekom bolesti? U jednoj fazi zaista je izgledalo kao da me je sve napustilo; sva mi je energija nestala, ali nikad nisam izgubila volju za ivotom i nikad nisam dobila neki znak da je Bog uope zainteresiran za moj ivot, sve dok mi se nije prikazala anelica Anne. No upravo sam doivjela ovo iskustvo i ova je anelica bila sigurna da sad imam nov identitet nekoga tko se zove Francesca Brown. Tada se pojavio i Fran i sjeo uz mene.

Jesi li dobro? Dugo si samo zurila u to jedno mjesto, ree on pokazavi na mjesto gdje se bila pojavila anelica.

Ne znam, odgovorila sam. Dogodilo mi se neto vrlo neobino. Ispriat u ti kasnije. Osjetila sam da mu sad ne mogu ni poeti objanjavati to se upravo dogodilo.

Kia je sad poela jae padati i trebali smo se poeli sputati s planine. Bilo je prilino naporno popeti se dovde i tlo je postalo klizavo, ali ipak nisam eljela napustiti to mjesto. Kao da sam prije polaska morala otkriti jo neto.

Meutim, Fran je inzistirao da krenemo natrag. Polako smo poeli silaziti, pomno pazei jer je tlo niz padinu bilo vrlo vla-

47

no. Kad smo naposljetku stigli do mjesta na kojemu se nalazio kip Djevice Marije, starac kojeg smo ranije vidjeli, jo je bio tamo i pozdravio nas je.

Jeste li uivali u etnji? upitao je. Jesmo, odgovorila sam. Planina je lijepa. Jeste li vi

odavde?

Itekako jesam, i moj otac prije mene, i njegov otac takoer, ree on nasmijavi se.

Znate li zato se ova planina zove mjestom velikog gubitka i velike promjene? upitala sam.

Naravno da znam, ree on. Mnogi ljudi koji su u doba gladi odlazili u Am