ETIKA SA OSNOVAMAKRIMINALISTIKE ETIKE

SARAJEVO / PRISTINA 2006 FSK/S - 15/06

Dr. Muslija Muhovi

Odabrana poglavlja za predavanja na dodiplomskom studiju u Pritini

Dr. Muslija Muhovi

ETIKA

SA OSNOVAMA KRIMINALISTIKE

ETIKE

Odabrana poglavlja za predavanja na dodiplomskom studiju u Pritini

Sarajevo, 2006.

2

Recenzije(izvodi) Prof. Dr. Dr. Muslija Muhovi pristupa svojem temeljnom nastavnonaunom sadraju radno, inovacijski i historijski. Logino, budui da etika ima svoju generativnu povijest dulju od dva milenija, kao univerzitetska disciplina se razvija sukladno sa najsloenijim problemima sebi suvremene civilizacije suoena sa planetarnim dilemama TA, KAKO i EMU svekoliko poniranje u nepoznato, otkrivanje ZNANJA i dakako najsloeniji vid svekolikog odreivanja MJERE za upotrebu, primjerice najnovijih uvida u OVJEKOV GENETSKI SKLOP. Iz recenzije akademika Prof. Dr. Vladimira Premeca Polazei od pitanja gdje je izvor moralnosti i u emu se iskazuje njegova bit, odnosno, da li je izvor moralnosti sam ovjek po sebi, ljudska zajednica ili transcendentno bie, Bog, Muhovi se uputa u odgonetanje labirintski protkanih i prepletenih pitanja ljudskog duha kroz njegovu dugu povijest traenja principa samoutemeljenja ili utemeljenja posredstvom drugog. Analizirajui osnovne etike teorije u okrilju helenski oblikovanog duha, to je autorov prepoznatljiv doprinos savremenom bosanskohercegovakom misaonom toku, ovoga puta njegova misao dosee i do novih vidika, prije svega razmatranja etikih principa i odnosa izmeu filozofije i teologije u duhovnom nasljeu islama, s jedne strane, i protezanjem analize etikih pitanja na osnove kriminalistike etike, s druge strane. Upravo sa ta dva nova misaona dosega autor bosanskohercegovakoj filozofskoj misli daje znaajan doprinos u smislu izazovnosti postuliranja etikih principa u novim podrujima ljudskog djelovanja, kakvo je podruje kriminologije, s jedne, i postavljanja zadae vlastitog etikog utemeljenja bosankog ovjeka primjereno heteronomnosti njegovih duhovnih korijena, emu je na tragu poglavlje o odnosu religije i morala, a posebno razmatranja o islamu i etici, s druge strane. . Detaljnije ulaenje u ocjenu i prikaz ovog rada ovom prigodom nije potrebno, a u pojedinim segmentima ni mogue, budui da je prof. Muhovi afirmirani filozof, etiar, ije znanje u pomenutoj disciplini miljenja nadilazi mogunosti uvida mnogih od nas. Iz recenzije Prof. Dr. aira Filandre Malo je autora iz oblasti drutvenih znanosti u Bosni i Hercegovini koji su se odvaili na sistematsko bavljenje etikom teorijom, a osobito onih koji su napravili korak vie u definiranju nekih novih, do sada gotovo ne tretiranih podruja etike teorije i prakse. Pred nama je rukopis uistinu vrijednog i temeljitog znanstvenika i pregaoca, ali, uz to i nita manjeg erudite. Ovim rukopisom dr. Muhovi je dokazao da njegova svestrana istraivanja u domenu filozofije i znanosti etike mogu izdrati i najozbiljniju kritiku. Rukopis je obiman, bogat najraznovrsnijim temama etike teorije i filozofima-etiarima svih vanijih kola;od helenskih, srednjovjekovnih, arabljanskih i novovjekovnih. U nekim oblastima, svojom sloenou i razuenou filozofijskih ekspertiza, rukopis nadilazi karakter udbenika, ali ga Muhovi ipak zna prizemljiti i prilagoditi studentskoj populaciji Imajui prethodno reeno u vidu, zadovoljstvo mi je predloiti da se rukopis dr. Muslije Muhovia, koji ima prevashodno udbeniku namjenu, ali, koji e sigurno nai odjeka i u iroj znanstvenoj javnosti, im prije publikuje. Iz recenzije Prof. Dr. Hidajeta Repovca Predgovor

3

Udbenik Etika sa osnovama kriminalistike etike raen je prema novom nastavnom planu i programu Fakulteta kriminalistikih nauka na kojem predajem predmet sa istim naslovom. Cijeli tekst, izuzev sedme glave posveene osnovama kriminalistike etike, rezultat je mog trogodinjeg rada na obimnijem djelu naslovljenomEtika sa uvodom u teoriju vrijednosti. Meutim, zahtjevom novog nastavnog plana bio sam prisiljen da podijelim ovu cjelinu na dva dijela: Etiku sa osnovama kriminalistike etike iUvod u teoriju vrijednosti, koji e uskoro ugledati svjetlo dana. Studenti su duni da sluaju predavanja i polau ispit po ovom udbeniku. U njemu, pored fundamentalnih etikih pitanja i glavnih pravaca u etici, razmatram problem moralnog u kriminalistikoj profesiji, kojeg nedovoljno ili jednostrano razmatraju oni koji, bavei se njime, ne uspijevaju da prodru u njegovu sutinu, opisujui je iskljuivo na temelju pozitivnih, odnosno postojeih zakonskih normi. Pored fundamentalnih etikih pitanja, njihovog razumijevanja i objanjavanja u nekim etikim teorijama ili pravcima, panju posvjeujem i etikoj misli u islamu, koja je neopravdano bila zapostavljena ili ak negirana od veine zapadnih mislilaca, po kojima sve to je izvanzapadno nije vrijedno panje. Taj misaoni imperijalizam i hegemonizam energino refutiram, jer su islamski skolastiari, svojim prijevodima i komentarima djela starih Grka, doprinijeli da se helenska misao iri ne samo u islamskom svijetu, nego i izvan njega. Nastojao sam da to jednostavnije izloim veoma sloenu problematiku i da je, tamo gdje je to bilo mogue, objasnim pomou primjera iz praktinog ivota. Za razliku od nekih autora, koji se bave istom problematikom, nastojao sam izbjei historijski redosljed etikih uenja ili teorija, pravaca ili sistema, posebno u islamskoj etikoj misli, kojoj posvjeujem pretposljednju glavu udbenika. Budui da se radi o veoma kompleksnoj materiji, o kojoj se raspravlja vie od 25. stoljea i o kojoj e se raspravljati sve dok postoji najvie mjerilo svih stvari, tj. ovjek, smatrao sam da je pedagoki opravdano postaviti to vie podnaslova, kako bi studentima bilo olakano praenje nastave i pripremanje ispita. Unutar jednog poglavlja dao sam vie podnaslova, a svaki od njih predstavlja jednu cjelinu, koja autora ne obavezuje da jednu ideju ili problem provodi do kraja cijelog udbenika, to nije sluaj s drugim djelima, koja tematiziraju neki problem. Ovo zato to se u mom udbeniku radi ne samo o pitanjima ljudskog bia, nego i o prosuivanjima, vrednovanjima i djelovanjima kojima se razliito bave utemeljivai i predstavnici raznih etikih uenja . U udbeniku se raspravlja o heterogenim etikim teorijama i pravcima proizalim prije svega iz odgovora na pitanje:treba li izvor moralnosti traiti u ovjeku ili izvan njega, odnosno ta ini vrhovno naelo ili princip moralnosti?Da li je izvor moralnosti mogue traiti u pojedincu ili zajednici, odnosno Bogu?Prema tome, na pitanje gdje je izvor moralnosti i u emu se iskazuje njegova bit, etiko miljenje nudi ak i oprene odgovore ne samo mislilaca razliitih historijskih perioda, nego i mislilaca jednog te istog vremenskog razdoblja. ak i izmeu onih etikih pravaca ili sistema koji izvor moralnosti nalaze u ovjeku postoje nesavladive razlike. One su produkt vrhovnih naela od kojih polaze etiki mislioci. Meutim, nijedno od vrhovnih ili opih naela, od kojih polaze mislioci traei u ovjeku izvor moralnosti, nije dovoljno za razumijevanje i objanjavanje sutine moralnog i, s druge strane, nijedan od njih nije teorijski dovoljno kompetentan da moe sadrajno odrediti i teorijski utemelji moral. Da li postoji vrhovno dobro i ta je ono, ta je srea, vrijednost itd. , sve to se ne da lahko teorijski utemeljiti niti praktiki dokazati. Meutim, kako ne bi izgledalo da se ostaje pri pukim tvrdnjama, izloio sam na poetku udbenika(vidi Predmet i zadatak etike)stajalita najkompetentnijih etikih mislilaca iz tri posve razliita i udaljena historijska razdoblja:Aristotela, Kanta i N. Hartmanna, koji razvijaju posve razliite etike teorije;prvi razvija eudaimonistiku, drugi autonomnu etiku, odnosno etiku trebanja ili imperativnu etiku i trei fenomenoloki orijentiranu etiku.

4

Vodei rauna o tome da studentima to jednostavnije izloim materiju, nastojim u bitnim crtama prezentirati glavne pravce etikog miljenja, polazei od stava da je Sokrat utemeljiva onoga to se naziva ethos ili moralis, koje svoj puni izraz dobija u Kantovoj praktinoj filozofiji, poslije koje se nema ta vie misliti o moralnom kao moralnom. Nju moe slijediti samo ono miljenje koje zadivljujuom snagom i kritikom ingenioznou probija jednostranosti i povrnosti raznih pravaca i orijentacija, prkosno stojei na pozornici pluraliteta miljenja i nudei ideje i dubokomislene motive i pretpostavke za nadvladavanje dominacije ovjeka nad ovjekom i ovjeka nad prirodom. Ono polazi od ovjeka kao najvie vrijednosti ovoga svijeta, ljudskog dostojanstva i humanuma. Zbog toga, na njega se najvie i pozivam, a sve u cilju nastojanja da pokaem koliko je znaajna, posebno danas, problematika moralnog. U uniji sa ovim miljenjem moe ii samo ono uenje koje sam oznaio etikom planetarne i historijske odgovornosti, koja Kantov moralni imperativ preformulira u imperativ postojanja ovjeka i njegove odgovornosti, ime ga upozorava na posljedice primjene znanstvenih i tehnikih izuma i njegovog iracionalnog politikog djelovanja. Njeni predstavnici s pravom upozoravaju da izumitelji nekih znanstvenih i tehnikih naprava moraju biti svjesni da one nanose zlo i patnje najvioj vrijednosti ovoga svijeta, ovjeku. U udbeniku se povlai otra razlika izmeu raznih znanosti koje se bave problemom morala i etike ili praktike filozofije, akceptirajui da je ono to nudi etika uvijek vrijedno, te se ne da mehaniki mjeriti poput vremena na satu. Drugim rijeima, uvidi koje prua etika ne podlijeu hirovima vremena, to ne vai i za znanstveno miljenje o moralu. Etika, naime, objanjava i razumijeva moralno ponaanje i djelovanje, dok npr. psihologija morala, sociologija morala itd. , opisuju moral na bazi raspoloivih injenica, koje su danas aktualne, ali ne i sutra, zbog ega njihovi uvidi ne mogu imati apsolutnu vrijednost. Etika sa osnovama kriminalistike etike razlikuje se od mog prethodnog udbenika Etika, po uvoenju i fundamentalnom zasnivanju kriminalistike etike i po, s druge strane, iscrpnijem izlaganjem etikih pitanja raznih teorija, pravaca ili sistema, to se prepoznaje i po novim naslovima, kao npr. Konceptualni krugovi o moralnoj svijesti, Koncepti slobode i slobodne volje, Kontroverze o vaenju moralnih normi, Uenja o mogunostima ili nemogunostima izvoenja moralnih normi iz sadraja ivota, itd. Nastojim pokazati u emu su fundamentalne slabosti raznih moralnih nazora, koliko i ukazati na tekoe tipa npr. Sokratova stava da je bolje initi zlo iz znanja, nego dobro iz neznanja. Naravno, u udbeniku su data relevantna miljenja, kako o primarnim etikim pitanjima, tako i odnosu izmeu religije i morala, koliko i o raznim moralnm stajalitima. Pri tome, npr. argumentirano refutiram Sartreovu misao, po kojoj je ovjek slobodan ak i onda kada se nalazi u lancima. Takoe, mnogim primjerima pokazujem da nije opravdano prihvatiti stajalita mislilaca koji preusko odreuju pojam sree ili neki drugi pojam, kojeg proglaavaju vrhovnim principom svoje etike teorije. Naravno, daleko sam od pomisli da sam do kraja iscrpio sve ono to se odnosi na moralno i to ini sadraj etike misli koja ima svoju veoma dugu historiju. To je uostalom i nemogue, kao to je i nemogue pruiti konane uvide o etikom fenomenu. Ovo zato to etiko kao etiko nije samo ono jest, nego i ono to tek treba da bude, to je teko teorijski utemeljiti i praktiki dokazati. Svjestan sloenosti teme i vlastite odgovornosti u njenom to jednostavnijem izlaganju, koje treba da odgovori pedagokom i strunom duhu i potrebama naeg vremena, imam na umu rjeenja koja ovaj udbenik prua o moralnom kao predmetu praktike filozofije, odnosno etike. Radostan sam ako sam u tome uspio, za to dugujem neizmjernu zahvalnost recenzentima, akademiku prof. dr. Vladimiru Premecu, prof. dr. airu Filandri i prof. dr. Hidajetu Repovcu, za njihovo nesebino zalaganje da ovaj udbenik ugleda svjetlo dana. Sarajevo, jula 2006. Autor

5

Predmet i zadatak etike U svakodnevnom ivotu susreemo se sa jednim fenomenom, odnosno simbolom ovjekovog postojanja i djelovanja. Taj fenomen i simbol jest moral. On je predmet posebnog filozofskog disciplinarnog miljenja, praktike filozofije, odnosno etike. Pojam etike potie od grke rijei ethos(zaviaj), to prevedeno na latinski znai moral(obiaj, ud, narav:zbir stalnih osobina to ih jedan ovjek posjeduje). Tvorci termina ethosa su Heleni, a moralisa Latini. U emu se sastoji sutina ethosa ili moralisa koji je predmet miljenja ne samo kod starih Grka i Latina, odnosno Heraklita, Sokrata, Aristotela i Epikura, nego i mnogo kasnije kod Spinoze, Kanta i Fichtea, kao i suvremenih mislilaca. Ethos se, naime, u grkom miljenju odnosi na mjesto prebivanja, obiaj, naviku, pravedno ljudsko ponaanje, institucije, kult bogova, prijateljske saveze, zajednice rata, razne sveanosti itd. On znai u etikim uenjima bit etikog ili moralnog. Istina, za razliku od Platona, Aristotel je smatrao da ethos nije ovjeku prirodno dat, nego ga ovjek stie aktivnou i razvijanjem svojih dispozicija. Mnogo kasnije, Hegel e nastojati interpretirati smisao i znaenje prijevoda rijei ethos kao to e postati otar kritiar apstraktnih moralnih nazora, te zajedno sa brojnim misliocima novovjeke filozofije uiniti jasnom historijsku stvarnost grke obiajnosti i etike. Poslije Hegela, na posve suprotnim osnovama, odnosno na temeljima egzistencijalistikog naina miljenja, Heidegger e razmatrati znaenje pojma ethosa. Danas postoje razna tumaenja o sutini helenskih uenja. Neki predstavnici tih tumaenja skloni su tvrditi da kod Aristotela etika pravila imaju vie drutveni nego etiki karakter. Suprotno raznim interpretacijama znaenja i smisla pomenutog pojma, prevagu dobija ona misao koja, otkriva snagu i veliinu Helena u minucioznom i kritikom razumijevanju ethosa i njihovih moralnih nazora, ukuljuujui i svijet njihova duha, naglaavajui da je ethos mogu samo tamo gdje se razborito djela i samo tamo gdje se tako radi da ovjek moe biti uistinu srean. Zapravo, ethos, po toj misli ima objektivno i subjektivno znaenje, odnosno objektivno znai naviku, obiaj i moralnost, a subjektivno moralni habitus, savjest, ukupnost subjektivnog bia koliko i totalitet svijeta u koji se uklapa subjekat1. Disciplinarno miljenje o moralu, odnosno etika, u sistematinijoj formi javlja se sa Aristotelom, mada je sistematsko i znanstveno izlaganje moralnog najavio jo Sokrat. Kod Aristotela etika, politika i ekonomija ine praktiku filozofiju. Ona za svoj predmet ima najvie principe kojima se praktikom djelovanju odreuju putevi i postavljaju ciljevi. Neki predstavnici suvremene misli ukazuju na potrebu rehabilitiranja misli kritiara Platonovog uenja o Ideji dobra, kao vrhovnom naelu Platonove metafizike etike. Nasuprot njoj, po Aristotelu proizilazi da je etika teorija o naelima ovjekovog ponaanja i djelovanja. Aristotelova misao o moralnom i politikom djelovanju kroz stoljea snano vri uticaj na ono to se zove etikom. Naime, Aristotel je stvorio praktiku filozofiju kao samostalnu disciplinu koja, razlikujui se u metodi od metafizike i fizike, polazi od ljudske prakse u njezinim temeljima i svrhama, te kao etika obrauje obiaj, tradiciju sa svim nainima ispravnog ponaanja koji pripadaju drutvenom ivotu. Aristotel je svojim utemeljenjem praktike filozofije postao osnova i polazite svih kasnijih promiljanja. Koliki znaaj ima njegova teorija moralnog i politikog djelovanja pokazuju mnogi primjeri kako u

1 Vidi :Rasim Muminovi,Ethos i ljudsko bivstvovanje-Moralno-etiko otrenjavanje,izd.Filozofski fakultet Tuzla, Tuzla l997,str.l21

6

novovjekovnom tako i u suvremenom etikom miljenju. Najbolji dokaz za to ini Christian Wolfova dioba univerzalne praktike filozofije na philosophia moralis, (l75o), oeconomica(l754) i philosophia civlis(l756- l759). Drugim rijeima, Aristotelovo odreenje predmeta etike, tj. moralnog-koje se dokazuje kroz praktiko djelovanje, a ne u zoni teorijskog, pukog razmiljanja- od presudnog je znaaja za budui njen razvoj. Naime, etiki mislioci, poput Kanta i Hartmanna, uprkos tome to izgrauju dijametralno suprotna stajalita o biti i izvoru morala, slino Aristotelu pokazuju nemogunost teorijskog utvrivanja i dokazivanja etikog kao etikog. Aristotel se smatra utemeljivaem etike kao teorije o moralnom djelovanju koja podrazumijeva praksu. Zahvaljujui njemu, etika gradi svoju historiju, kroz koju se edificiraju razna uenja, pravci i sistemi. To disciplinarno miljenje doivljava uspone i padove, prolazei kroz mnoga iskuenja i nedoumice, odolijevajui ne samo kritikama, nego i totalnim refutiranjima. Ona se, takoe, suoava sa krizom drutva ne samo ondje gdje je nastala, nego i danas, energino se opirui svim pokuajima da se negira njena normativna funkcija u ovjekovom praktinom ivotu. Sve to prua raznim znanostima mogunost da pokau svoje pravo na istraivanje njenog predmeta, ime se javlja mnotvo znanstvenih uvida, koji pate od nemoi da prodru u jezgru etikog kao etikog. Te slabosti pokazuju nadmo etike u odnosu na sve znanosti o moralu. Sva pitanja i odgovore iz zone moralnog etika moe traiti u ovjeku i izvan njega. Ukoliko bit moralnog trai izvan ovjeka, onda takvu etiku oznaavam etikoteologijom, odnosno teolokim uenjem morala. Nasuprot njoj, postoje i one etike koje bit moralnog trae u ovjeku, njegovim interesima, koristi, dobru, srei, dunosti, slobodi i slobodnoj volji itd. S obzirom na to koji element predstavlja vrhovni princip ili naelo, etika moe biti sadrajna etika i formalna etika. Prva se moe oznaiti jo i etikom dobra uope, heteronomnom etikom ili teleolokom etikom. Nasuprot njoj, autonomna etika za vrhovni princip moralnog proglaava slobodu, odnosno autonomiju volje. Najbolji primjer za autonomnu etiku je Kantovo uenje, mada Schopenhauer tvrdi da je Kant pojmove trebanja, dunosti i zakona preuzeo iz teoloke teorije morala. Uprkos takvoj tezi, Kantovo uenje, s obzirom na svoj pristup i nain rjeavanja problema moralnog, predstavlja totalni obrat u odnosu na sva prethodna etika uenja. Treba imati na umu da je problem moralnog stariji od etike kao disciplinarnog miljenja o njemu. Nju uvodi grki mislilac Aristotel. Dodue, to pitanje postavljaju u nesistematskoj formi, predsokratovci, a Sokrat, otac morala, nastoji postaviti moral na znanstvene osnove. Predsokratovsko i Sokratovo uenje Aristotel izlae otroj kritici. Moral kao predmet etike ili teorije praktikog djelovanja, predstavlja multipleksan fenomen. Za njega se zanimaju razne empirijske znanosti. Meutim, ono to one nude bitno se razlikuje od uvida do kojih dolazi etika. Razlika je u tome to znanosti-sociologija morala, psihologija morala itd. -opisuju moral kakav on jest i to na temelju njima raspoloivih injenica. Suprotno njima, etika razumijeva i preporuuje kakav bi trebao biti moral. Prema tome, pogreno je etiku tumaiti znanou, jer znanost ne propisuje norme kako treba da se ponaamo i djelujemo. Dodue, unutar raznih etikih orijentacija i preokupacija evidentni su napori da se etika tumai kao znanost, tj. kao znanstvena filozofija. Po protagonistima takvih miljenja proizilazi da etika-kao znanost-ima da odredi konkretan predmet svog istraivanja i metodu koja e njemu odgovarati. Iz takvog shvaanja slijedi da etika, koja se oznaava znanstvenom etikom, u objanjavanju svog predmeta polazi od jedne ili vie injenica, tj. od postojee stvarnosti, sistematizirajui i opisujui ih. Zbog toga se govori o znanstvenoj etici:bioetici, etici kulture, psihoetici, materijalnoj etici itd. Sve one polaze od injenice da se etiki problem moe teorijski razrijeiti, odnosno da se to pitanje razrjeava u teorijskoj zoni. Predstavnici znanstvene etike prave kardinalne greke zato to ne vide da se etiko kao etiko ne moe teorijski odrediti i dokazati, jer etika transcendira injeninu datost, pri emu svoj problem smjeta u praktiku zonu. Nemo znanstvenog utemeljenja etikog najbolje se moe pokazati na primjeru Aristotelovih, Kantovih i Hartmannovih kritikih prosuivanja. Ono to zaboravljaju protagonisti znanstvene etike jest da se moralna, tj. ljudska, injenica ne moe svrstati u zavrene teorijske sisteme i sheme. Stoga, njihove

7

diskusije i rasprave ostaju sterilne. Oni svojim znanstvenim utemeljenjem moralnog mogu da ponude samo tablicu normi zasnovanih na znanstvenoj osnovi, ali ne i odgovor npr. kako treba dadjelujemo. U ovom treba da se sabire sukus etikog kao etikog i kao takvo stoji u opreci spram svega onoga to jest, a to znai i morala kao oblika svijesti o postojeem stanju stvari, postojeoj zbilji. Ono podrazumijeva neometani razvoj autonomne linosti, ovjeka kao moralnog bia. Treba da iskljuuje svaku mogunost da kriterij od koga polazi bilo koja znanost-sociologija, psihologija, antropologija, ekonomija, biologija itd. -bude validan za prepoznavanje istinitosti i neistinitosti, ispravnosti i neispravnosti, dobrog i loeg, pravednog i nepravednog u strogom etikom smislu. Pored osporavanja teorijskog utvrivanja i dokazivanja etikog kao etikog, na emu inzistiraju najznaajniji etiki mislioci, Aristotel, Kant i Hartmann, postoji jo jedna nadmo etike u odnosu na znanstveno utemeljivanje moralnog. Naime, znanstveno ili deskriptivno opisivanje morala karakterizira se time to istrauje samo jedan njegov isjeak. S druge strane, jedna znanost primjenjuje posve razliite kriterije u odnosu na drugu znanost, sagledavajui neke dimenzije morala koje nemaju apsolutnu vanost za druge znanosti. Drugim rijeima, za sociologiju, koja opisuje moral sa stajalita nekog kolektiviteta, ne mora biti meritoran kriterij za ekologiju ili psihologiju i obrnuito:ono od ega polazi, to opisuje ili do kakvih uvida dolaze psihologija ili ekologija ne vai za etiku. Razlika je u tome to prve opisuju moral onakav kakav jest, dok etika objanjava i propisuje kakav bi trebao biti moral. Etika, drugim rijeima, je praktiko-normativna teorija, kojom se propisuju norme moralnog djelovanja. Ako se ima to na umu, onda postaje jasno pitanje odnosa izmeu etike i empirijskih znanosti. Ono otvara predmet mnogih rasprava, dijaloga, kontradiktornih i kontraverznih odgovora, ega nije lieno ni dananje miljenje. Uprkos tome to sagledava moral kao cjelinu i to inzistira na onom to treba da bude, a ne na onom to jest, pokazujui nemogunost teorijskog utvrivanja i dokazivanja etikog kao etikog, neka etika uenja upadaju u nerazrjeive protivrjenosti, dok druga preusko odreuju bit nekih fundamentalnih etikih pitanja ili uspostavljaju znak identiteta izmeu njih, npr. izmeu sree i vrline, vrline i dobra, znanja i dobra ili dobra uope i moralnog dobra itd, to je nedopustivo. Pored toga, jedan od vanih problema, koji se namee cijeloj tradiciji etikog miljenja, jest odnos izmeu mogunosti odnosno nemogunosti teorijskog uvrivanja i dokazivanja moralnog kao moralnog, jer etiko kao etiko podrazumijeva suprotnost izmeu onoga to jest i onoga to treba da bude, odnosno iskazano rijeima etiara suprotnost izmeu nunosti i slobode, bitka i trebanja. Na nemogunost teorijskog utvrivanja i dokazivanja etikog kao etikog, kako je naglaeno, ukazuju tri znamenita etika mislioca, ija su stajalita posve meusobno oprena, koji pripadaju razliitim vremenskim razdobljima i razliitim pravcima miljenja:Aristotel, koji diferencira etiku u odnosu na druge filozofske discipline, ije uenje pripada etici dobara, sadrajnoj ili teleolokoj etici, a s obzirom na vrhovno naelo ili princip od koga polazi, njegova etika se moe oznaiti eudaimonistikom etikom, Kant, ije etiko miljenje znai radikalni obrat u odnosu na sva predkantovska etika uenja, kao utemeljiva etikog formalizma, apriorizma i rigorizma i kritikog racionalizma i, napokon, Hartmann. Scheler i Hartmann poduzimaju radikalnu kritiku etike dobara i Kantovog etikog subjektivizma i skepticizma. Etika se pojavljuje zahvaljujui Aristotelu. On dijeli filozofiju na teorijsku, praktiku i poetiku. Ta je podjela zadrana, sa izvjesnim korekcijama i u suvremenom miljenju. U kontekstu te podjele, Aristotel vri i podjelu ljudskog znanja. Dodue, ta se podjela bitno razlikuje od one koju je izvrio Aristotelov uitelj, Platon. Zapravo, Platon uvodi diadnu strukturu ljudskog znanja:teorijsku i praktiku. Suprotno toj podjeli, Aristotel inzistira na triadnoj strukturi ljudskog znanja. Ono, po njemu, involvira teorijsku zonu, praktiku sferu ili zonu znanja, tj. ljudskih aktivnosti(etika, politika i ekonomija) i poetiko znanje, aktivnost(umjetnost). Elementi te podjele datiraju jo od Sokrata, koji pripada antropolokom razdoblju grkog miljenja, a posebno Platona, utemeljivaa etikog idealizma. Podjela ljudskih moi i spoznajnih sposobnosti prati cijelu historiju etikog miljenja. Unutar njega susreu se dvije izrazite tendencije:jedna koja strogo odvaja racionalno od emocionalnog, pri emu drugo stoji u podreenom poloaju u odnosu na prvo i, druga, tendencija koja nastoji dovesti u istu ravan emocionalno i racionalno. Ovaj drugi postupak dolazi do izraaja u uenjima nekih engleskih etiara l8. stoljea, koji dobija svoju

8

zavrnu formu u teoriji njemakog mislioca 2o. stoljea Maxa Schelera, koji svojim uvidom o hipostaziranju i idealiziranju znaaja emocija za moralnost formira emocionalnu etiku. Kod njega emocije imaju status aprioria, a sve drugo je aposteriorno. Njegova metaetika teorija, kao i druga metaetika uenja, zamjeraju cijeloj tradiciji to prethodno nije utvrdila ta se hoe pitati pitanjima na koja se eli dati odgovor. To primjeuje i Moore(Mur), izlaui otroj kritici etika uenja koja su pravila tzv. naturalistike greke. Kritiki sud spram tih uenja-hedonizam, eudaimonizam i utilitarizam-koja su definirala ono to se ne moe definirati, tj. pojam dobra, Moore izlae u djelu Principi etike . Mada je predmet etike moralno praktiko djelovanje, fundamentalna etika pitanja su razliito prezentirana. Kroz historiju etikog miljenja nueni su kontradiktorni i kontroverzni odgovori i toliko meusobno opreni da nije postojala mogunost plodotvornog dijaloga izmeu njihovih protagonista;svaki je od njih energino odbacivao svoga prethodnika. To pokazuje da je moralni fenomen zamren i neodrediv. Odgovor na pitanje u emu se sastoji sutina moralnosti predstavlja gordijski vor tradicionalnog i suvremenog etikog nazora, pa ak i onog dijela suvremenog miljenja uope koje nije disciplinarnog karaktera, ali veoma intenzivno raspravlja o vanim pitanjima iz zone etike, kao to su pitanja npr. slobode, slobodne volje, moralne svijesti i moralne odgovornosti, pruajui dragocjene uvide za etiku historijske i planetarne odgovornosti, po kojoj tradicionalna etika ne moe odgovoriti nagomilanim problemima dananjice. Predmetu etike kroz historiju miljenja pristupalo se dvostruko:s jedne strane nastojalo se putem deskripcije objasniti njegova sutina, to je svojstveno znanstvenom miljenju i nastojanjima nekih mislilaca da teoriju o moralu proglase znanstvenom etikom i s druge strane, ono se razumijevalo iskljuivo u normativnom smislu, mada je bilo i onih mislilaca ija su uenja osporavala normativnu funkciju etike. Jedan od takvih mislilaca je Schopenhauer (openhauer). U prvom sluaju rije je o tome da se etika tretira kao znanost, odnosno da se precizno odredi konkretan predmet njenog istraivanja i metodologija koja odgovara specifinostima njenog predmeta. U tom sluaju etika, to ini i svaka znanost, ima zadatak da utvrdi i poe od jedne osnovne injeninosti ili itavog niza injenica, to znai da poe od odreene datosti i da ih svojstvenom metodom opie, objasni i da ih sistematizira i klasificira prema odreenim kriterijumima i to adekvatno nivou njihove apstraktnosti ili aplikativnosti. Razne etike koncepcije(empiristika etika, socioloki ili psihologistiki koncipirana etika, biologistiki shvaena etika), uprkos njihovim formalnim razlikama, povezuje ih predmet, tj. moralna injenica koja se nalazi u datosti, bez obzira na to da li se pod datou podrazumijeva socijalno-moralna relacija u svakodnevnom ivotu ili je rije o carstvu vrijednosti po sebi i, napokon, da li se radi o moralnom sudu ili iskazu. Tendenciji da se etiko znanstveno utemelji nije imuno ni tradicionalno niti, pak, suvremeno miljenje. Postoje primjeri koji pokazuju tendenciju znanstvenog utemeljivanja moralnog. Takav je sluaj s Spinozinim uenjem. Po tom uenju razum, odnosno intelekt ima apsolutnu ulogu u ovjekovom ivotu i djelovanju. Razum ovjeku, naime, pokazuje ta treba initi da bi postao gospodar svoga ivota i ui ga o tome ta je dobro. Ono polazi od toga da do objektivno valjanih vrijednosnih sudova se moe doi jedino pomou snage ljudskog razuma. I u suvremenom misljenju mogu se nai primjeri kojima se zagovara znanstvena etika. Takav sluaj je sa uenjem John Deweya(Don ujia). On smatra da cijeli korpus moralnih pitanja mora biti verificiran dokazanim materijalom. Ono to distancira Deweya od ostalih mislilaca sastoji se u njegovom energinom suprotstavljanju uenju o stalnom cilju. To ga odvodi od vane pozicije do koje je Spinoza dospio, tj. od pozicije koja govori o uzoru ljudske prirode kao znanstvenom pojmu. U njegovom pragmatistikom uenju preferira se pitanje odnosa izmeu sredstava i ciljeva(posljedica). U njemu se izvodi razlika izmeu sredstava i ciljeva, koja lei u pregledu toka predloenog smjera akcije. Cilj je, naime, posljednji in o kojemu se misli, a sredstva su inovi koje treba izvriti u vremenu prije toga. Sredstva i ciljevi u osnovi su dva termina za istu realnost. Oni oznaavaju razliku u sudu ili iskazu.

9

Treba imati na umu da svaka znanstvena etika polazi od same po sebi razumljive injenice da se etiki problem moe rijeiti teorijskim putem, odnosno da se sutina etikog pitanja razrjeava u teorijskoj zoni. Meutim, tako neto protivrjei samoj etici iz prostog razloga to je ona kao disciplinarno miljenje o moralu koje podrazumijeva praktino djelovanje ovjeka, po svojoj sutini usmjerena na to da prevlada isto teorijski horizont postavljanja pitanja;ona transcendira bilo koju i bilo kakvu postojeu injenicu i uvijek istie potrebu nadilaenja svega postojeeg. Nijedna empirijska znanost ne moe otkriti i razumjeti unutarnju prirodu moralnog, tj. moralno po sebi i njegovu bitnu odliku;ono se, zapravo, karakterizira svojom unutarnjom protivrjenou, koje optereuje Kantovu etiku, iz koje nije nikada mogla izai. Uprkos toj specifinosti, problem etikog ili moralnog se javlja kao misaoni izraz jednog realnog historijskog zbivanja i kao prevladavanje takvog zbivanja. Ta dva momenta su meusobno povezana. Oni se uzajamno pretpostavljaju i konstituiraju. Taj misaoni izraz iskazuje se u domitu izumitelja ethosa, ne izlazei iz okvira onog disciplinarnog miljenja koje ga ima za svoj predmet. Tog dvojstva, naime, nije mogla biti osloboena nijedna etika teorija, nijedan etiki sistem, bez obzira na okolnosti i vrijeme u kojima se javljao. Ono je njihova neizbjena sudbina. Naravno, bit predmeta etike razliito se razumijevao. Na to upuuje misao razliitih pravaca, iji predstavnici osporavaju njima prethodna miljenja. Njihovi uvidi ne mogu izbjei kritici, dolazila ona zbog jednostranosti pristupa ili zbog traganja i razumijevanja sutine moralnog izvan ovjeka. Pitanje kojim se etika bavi lei u ovjeku, jer on sebi odreuje simbole, naine, puteve odnoenja spram drugog i spram svega onoga to je on stvorio. Drugim rijeima, njen predmet je djelo ovjekovog prosuivanja, djelovanja i vrednovanja2. Samo takvo razumijevanje dopire do njegove biti, uspjeno je razotkrivajui. Ako se to ima na umu, onda je lahko prepoznati da se etiko ne moe teorijski utvrditi i dokazati. Kritiar Platonovog objektivnog idealizma, Aristotel, pitanje nemogunosti teorijskog utvrivanja i dokazivanja etikog kao etikog markira na sljedei nain:Spoznajno mora biti neto dokazivo, to nije sluaj ni s objektom umjetnosti, ni s objektom praktike mudrosti, jer se i jedno i drugo ogleda na stvarima koje mogu da budu i drukije. Isto tako o poznavanju tih principa ne postoji ni nauka(sofia), jer i uenjak biti znai raspolagati dokazima za neto3. Za Aristotela vrhovni princip, po svojoj biti, nije teorijskog karaktera. To se jasno prepoznaje iz njegove tvrdnje u kojoj se naglaava da sredstva pomou kojih saznajemo istinu i pomou kojih ne upadamo u zablude u pogledu onoga to je nuno i to je sluajno, a ta sredstva su znanje, praktika mudrost i znanost, ne mogu sadrajno odrediti vrhovni etiki princip. Kant, predstavnik subjektivnog etikog idealizma, ukazuje na nemogunost teorijskog utvrivanja i dokazivanja etikog kao etikog, odnosno njegovog vrhovnog principa. Ta se nemogunost najbolje iskazuje kroz pitanje kako je mogu kategoriki, tj. moralni, imperativ(?), koji ini temelj Kantove praktike filozofije. Kategoriki imperativ je mogu jedino uz pretpostavku ideje slobode. Meutim, postavlja se pitanje:kako je mogua sama ta pretpostavka?To nikako ne moe spoznati nijedan ljudski um, ili govorei Kantovim rijeima kako isti um moe biti praktiki za to je svaki ljudski um posve nemoan, a svaki trud i posao da se za to potrai objanjenje, jest izgubljen. Potrebno je odgovoriti na pitanje:to iz toga proizilazi?Odgovor se moe otkriti na temelju Kantovog uvida o permanentnoj granici teorijskog zasnivanja kategorikog imperativa kao osnovnog etikog principa;njegova pretpostavka teorijski i spoznajno je nedokuiva i nedokaziva. Drugim rijeima, Kant uz pomo ideje slobode, koja nije konstitutivni princip spoznavanja, nego predstavlja regulativni princip djelovanja, govori o dovoljnosti kategorikog imperativa samo za praktiku upotrebu.

2 Vidi:Rasim Muminovi,Ethos i ljudsko bivstvovanje,Veselin Maslea,Sarajevo l989,str.295 3 Aristotel,Nikomahova etika,BIGZ,Beograd l98o,str.l49

10

I, napokon, Hartmann, razmatrajui problem sadrajnog odreenja pojma dobra, a ono je, po njemu, najvia etika vrijednost konstatira:Mi jo ne znamo ta je dobro. to se mora tek istraivatiza to se istraivanje mora tek jo pronai put4. Ovaj stav pokazuje da Hartmann nije mogao odgovoriti na fundamentalno pitanje etike i aksioloke teorije. Za njega pitanje:ta je dobro(?)ostaje nerjeivim teorijskim problemom. On svojim uenjem samo utvruje objektivno carstvo vrijednosti po sebi, koje se nalazi izvan domaaja svake teorije. Istaknuta uenja o nemogunostima teorijskog spoznavanja i dokazivanja moralnog kao moralnog i njegovog vrhovnog naela, proglaavaju promaajima sva nastojanja da se etiko kao etiko moe teorijski utvrditi i dokazati. Prema tome, Aristotelovi, Kantovi i Hartmannovi nazori inzistiraju na vanteorijskom karakteru etikog kao etikog. Stajalita pomenutih mislilaca predstavljaju najbolje primjere koji govore o tome da je svaka etika teorija optereena protivrjenostima i granicama, koje lee u njoj samoj ukoliko eli da svoje vrhovno naelo teorijski utemelji i dokae. Zapravo, nijedno vrhovno ili ope etiko naelo, koje ini bit odreene etike teorije ili sistema, nije po svojoj sutini teorijskog karaktera, tj. ne moe se teorijski utemeljiti, odrediti, niti pak dokazati. Naravno, treba imati na umu i injenicu da svaka etika, svaka etika teorija ili etiki pravac, odnosno etiko uenje mora da pita za svoje najvie naelo. To pitanje ne znai nita drugo, nego traganje i odreivanje vrhovnog ili najvieg etikog naela. Ovo zato to sutinu bilo koje etike teorije ini naelo na temelju kojeg raspravlja o moralnom i razumijeva njegovu primarnu sutinu. Preciznije izraeno:ono to svaka etika eli, za im stremi ili ta treba ili kako treba htjeti, implicirano je u njenom najviem, osnovnom i vrhovnom naelu. Etika uenja ili teorije, pravci ili sistemi polazili su od raznih vrhovnih naela, koja nisu predstavljala osnovu za teorijsko spoznavanje, utvrivanje i dokazivanje moralnog kao moralnog. Najbolje primjere za to pruaju stajalita pomenutih najznaajnijih etikih mislilaca-Aristotela, Kanta i Hartmanna. Po Aristotelu predmet etike nije teorijska spoznaja;ona se ne bavi samo spoznajom vrline, nego i kako da budemo dobri. Suprotno tome od vrline ne bi bilo nikakve koristi, pa je zato nuno ispitati oblast ljudskih radnji i pozabaviti se pitanjem kako ih treba vriti, jer od njih prvenstveno ovisi kakve e biti nae osobine i na lik. Prema tome, bitna osobina Aristotelovog uenja se sastoji u tome da etika nema za cilj teorijsku spoznaju, nego nain djelovanja. Ona utvruje ope teorijske principe koji se primjenjuju na praktinu zonu ovjekovog ivljenja i djelovanja. Iz toga uenja nedvojbeno proizilazi da je ovjek duan ivjeti i djelovati u skladu sa tim naelima. Takvo odreivanje predmeta etike je posve opravdano i neprolaznog je znaaja. To je vidljivo po tome to ono nastoji pokazati da nijedna etika teorija nije u stanju unaprijed odrediti i klasificirati ljudske akcije u vrsto odreene teorijske okvire, naela, propise ili sisteme, koji bi bili dovoljan razlog za jedno ljudsko djelovanje. Ovo bi kolidiralo samoj ljudskoj prirodi, koja je univerzalnog karaktera. Naravno, Aristotelovim odreenjem predmeta dolazi se do uvida o tome da je predmet etike veoma kompliciran i zamren simbol ovjekovog postojanja i djelovanja. Na nemogunost etike teorije da ljudska djelovanja unaprijed odredi i klasificira u odreene teorijske kliee upozorio je i Kant. On je, naime, istakao postojanje sukoba izmeu teorijskog, spekulativnog i praktikog uma, odnosno nunosti i slobode, bitka i trebanja. Taj sukob Kant pokuava rijeiti pomou jednog razlikovanja izvedenog jo u teorijskoj ili spekulativnoj filozofiji. Polazei od stare psihologije i njenog uenja o tri fundamentalne duevne moi, Kant smatra da ovjek posjeduje tri duevne moi:saznanje(teorijski um), htijenje(praktiki um) i osjeanje(mo suenja). Zahvaljujui tim osobinama, ovjek zauzima triadni odnos prema svijetu:saznavalaki, moralni i estetiki. Iz toga je prepoznatljivo da predmet Kantove kritike ini:saznanje(Kritika istog uma), moralno djelovanje(Kritika praktikog uma) i lijepo(Kritika rasudne moi). Prenosei tri regulativne ideje iz Kritike istog uma u zonuKritike praktikog uma, gdje prva forma uma nije u stanju da

4 Nicolai Hartmann,Ethik,Berlin l949,S.2l7

11

dokae postojanje Boga, besmrtnosti due i slobode, kao sredinjih problema teorijskog uma, Kant Kritikom praktikog uma precizira predmet etike, pri emu nastoji pokazati primat praktikog uma nad teorijskim. Nemo teorijskog uma Kant iskazuje predgovorom drugog izdanja Kritike istog uma, gdje se naglaava nunost negiranja znanja u korist vjere. Tako sloboda, kao i Bog i besmrtnost due, postaju njen predmet . Meutim, Kantovo nastojanje odreenja predmeta etike prepoznatljivo je jo u spisuZasnivanje metafizike morala, koji predstavlja sponu izmeu pomenutih kritika, a napisan je tri godine prije Kritike praktikog uma. U njemu se razmatra pitanje odnosa izmeu teorijske, spekulativne i praktike moi prosuivanja, pri emu se refutira mo istog i daje nadmo praktikom umu. Problem odnosa teorijskog i praktikog uma pokuava rijeiti Fichte, ali bez uspjeha. Predstavnici raznih etikih uenja ili teorija, pravaca ili sistema, upadaju u mnoge jednostranosti i protivrjenosti. Oni nisu svjesni nemogunosti da se moe unaprijed odrediti ljudsko djelovanje, to proizilazi iz dinaminosti same ljudske prirode. Etika predstavlja disciplinarno miljenje o moralnom koje podrazumijeva praksu, koja za svoj predmet ima ovjekovo praktiko, moralno djelovanje i ovjekovo odnoenje prema sebi, drugom ovjeku i kolektivitetu. Ona problemu moralnog pristupa sa stajalita ovjeka kao objekta i subjekta moralnog. Ovim se otklanjaju sve mogue nedoumice oko mogunosti, odnosno nemogunosti teorijskog utvrivanja i dokazivanja moralnog kao moralnog. Dakle, nije samo po srijedi teorijska spoznaja, nego je i praktiko djelovanje predmet etike, to podrazumijeva bitnu novinu i prednost u odnosu na nastojanja znanstvenog utemeljenja etike. Ta novina se odnosi na to da se etika bavi ne samo duhom ethosa, nego i prezentacijom objektivno vaeih vrijednosti i normi(Rasim Muminovi). Pored predmeta etike, sljedee znaajno pitanje jest njen zadatak. Zajednika crta mislilaca, s obzirom na zadatak etike sastoji se u odreivanju onoga to u ivotu ima znaaja i vrijednost. U tome se susreu npr. Aristotel i Dilthey(Diltaj), mada ovaj zadnji se neposredno ne bavi etikom problematikom. Treba imati na umu da se etika miljenja karakteriziraju kontroverznim i meusobno oprenim odgovorima na pitanje:koji je kriterij od presudnog znaaja za ocjenjivanje, da li je neto moralno ili nije(?), ili u emu se sastoji prevashodan zadatak etike(?). Taj problem nije rijeen na zadovoljavajui nain. Stoga, za etiku misao je od fundamentalnog znaaja da to preciznije odredi svoj zadatak, to se posebno odnosi na dananje miljenje. Od toga kako e odgovoriti zadatku svoga vremena, ovisi i sposobnost suvremene etike da se uhvati u kotac sa moralnim problemima dananjice. S obzirom na zadatak etike, postoje izrazite razlike izmeu raznih mislilaca. One su i danas prisutne kako kod onih etiara koji razvijaju koncept planetarne i historijske odgovornosti, tako i kod protagonista onih miljenja koji u prvi plan stavljaju mogunosti i pretpostavke konstituiranja univerzalne komunikativne etike u uvjetima univerzalne komunikativne zajednice, koja bi iskljuivala geografske, socijalnohistorijske, ekonomske, politike, rasne, vjerske, nacionalne i kulturne razlike. Ono to predstavlja zajedniku crtu svim suvremenim nastojanjima moe se izraziti na sljedei nain:nasuprot etikoj tradiciji, iji je primarni zadatak da traga i preporuuje moral kakav treba da bude, protagonisti pomenutih suvremenih etikih uenja smatraju da ono to nudi tradicija nema vie svoju opravdanost;oni njeno treba da zamjenjuju sa mora da. U tome lei krucijalna razlika izmeu raznih pravaca tradicionalne i suvremene etike. Naravno, jednostrano je svako uenje koje polazi od jedne osnovne injenice ili sklopa injenica kao odreene datosti ili odreenih datosti. U sreditu toga se radi o znanstvenom utvrivanju zadatka etike. To asocira na empirijski znanstveno utemeljenu etiku. Takva su miljenja veoma disperzivna. Uprkos mnotvu razlika, postoji neto to ih povezuje. Ono se odnosi na njihov predmet. On se, po njima, sastoji u istraivanju bitne moralne injenice kao datosti, bez obzira to se pod datou podrazumijeva:realno socijalni ili moralni odnos ovjeka prema ovjeku ili ovjeka prema kolektivitetu i obrnuto, moralni sud ili iskaz, odnosno vrednovanje i procjenjivanje neke moralne ili nemoralne radnje. Protagonisti takvih shvaanja smatraju da se problem moralnog moe rijeiti isto teorijskim putem. Oni neminovno padaju u totalni paradoks. To se oituje u uspostavljanju

12

znaka identinosti izmeu znanstvene i moralne injenice. Meutim, one su neidentine. Moralna, ljudska injenica se ne moe identificirati sa bilo kojom drugom injenicom, niti se, pak, moe staviti u bilo kakve gotove sheme, teorijske sisteme jer je njena priroda specifina i nepredvidiva. Zbog toga, znanstveno stajalite se ne moe smatrati ispravnim. Naime, protiv njega je mogue navesti mnotvo argumenata. Postoji opa saglasnost kod etikih mislilaca razliitih pravaca i sistema o tome da etika znai teoriju ovjekovog moralnog ivota, odnosno djelovanja. Naroito je to naglaeno u njemakom etikom miljenju, a posebno kod Kanta. Temelj njegovog etikog uenja, kako sam na poetku istakao, je kategoriki imperativ, kao sintetiko-praktiki stav a priori. Taj vrhovni princip etikog kao etikog nije teorijski, nego praktiki princip. Rei da je kategoriki imperativ sintetikistav, znai da on za volju razumnog bia vezuje zahtijev da postupa po ope vaeim maksimama, tj. da djela prema jednom objektivnom zakonu. Taj vrhovni princip Kantovog etikog uenja je a prioran, tj. vai neovisno od iskustva. Vaenje etikog zahtjeva je neovisno od toga da li se i u kojoj mjeri taj zahtjev u zbilji ispunjava;vaenje moralnog zakona je apsolutno. Ovaj ekskurs o Kantovom uenju, u kojem je odreen predmet praktike filozofije, napravio sam s ciljem da pokaem fundamentalnu razliku izmeu njegovog etikog uenja i etikih teorija njegovih prethodnika kao i razliku izmeu npr. Kanta i Schopenhauera. Budui da Kantova etika teorija predstavlja obrat u miljenju o moralnom, ona odbija prihvatiti ono to su njeni prethodnici uzimali kao osnovu za razumijevanje moralnosti. To je prepoznatljivo na temelju Kantovog isticanja formule moralnog zakona, ime se izraava samo jedno naelo koje i obian razum uvijek ima pred oima. Historija etikog miljenja obiljeila je diferencirana i meusobno oprena stajalita ne toliko po tome ta je predmet etike(?) i kako ga definirati(?), odnosno ne toliko ta je njen zadatak(?) i kako ga odrediti(?), koliko odgovor na pitanje koji su to njeni sredinji pojmovi(?). Gotovo da nema nijednog etikog uenja ili pravca koji nije nudio druga pitanja od onih koja su postavili predstavnici prethodnih etikih nazora. Naravno, ovdje je mogue ukazati na neka reprezentativna etika shvaanja o gore iznijetom. Platon npr. misli da je sredinji problem etikog pojam dobra, odnosno Ideja dobra, za Aristotela to je eudaimonia, stoiari smatraju da je to ataraksija, eutimija, a Bentham misli da je to interes. Kod Kanta vrhovno naelo moralnog je kategoriki imperativ. Engleski i francuski prosvjetitelji to naelo vide u opoj dobroti. To vai za sve engleske i francuske mislioce- Hutschesona(Haeson), Humea(Hjum), Smitha(Smit), Helvetiusa(Helvecije) i Holbacha(Holbah). Za razliku od pomenutih, Schleiermacher(lajermaher) razvija takvu etiku teoriju u kojoj se bit moralnosti iscrpljuje u sjedinjenju prirode i uma. Po njemu zadatak etike lei u saznavanju sjedinjenja prvog sa drugim. Na taj nain se njegov moralni nazor iskazuje kao dopuna svim onim moralizatorskim shvaanjima koja su u pojmu moralnog vidjela samo isto trebanje, tj. ono to jo nije postalo, nego se, naprotiv, nalazi u mislima. Najreprezentativniji primjer za to je Kantovo treba da;ono, dakle, jo nije, nego treba da bude i to zahvaljujui kategorikom imperativu, kojemu je sve podvrgnuto. On ovjeku ili umnom biu, zapovijeda da djeluje kao ovjek, tj. iz potovanja prema moralnom zakonu. Tu se prepoznaju ogromne razlike izmeu Schleiermarcherovog i Kantovog moralnog nazora. Kantovom etikom uenju se, pored Schleiermachera, opiru drugi mislioci, kao npr. Herbart i Schopenhauer. Slino Schleiermacheru, zadatak etike odreuje Krause(Krauze), koji u sredite svog uenja stavlja Ideju Boga, intelektualistiki shvaenu, detaljno elaboriranu u djelu Sistem udorednosti, iji je prvi dio obavljen l8lo. godine. Ovo djelo nadovezuje se na Fichteove (Fihteove) i Schellingove(elingove) radove. Sa bitno drugaijih pozicija Hartmann odreuje predmet etike. On o tome raspravlja u Etici(l926). Po njemu zadatak etike se sastoji u razumijevanju sutine vrijednosti, koje pripadaju idealnom bitku. Svoje nazore o tome nastavlja izlagati i u kasnijem djelu Problem duhovnog bitka(l933).

13

Iz gornjeg se moe zakljuiti da su evidentne razlike izmeu raznih uenja ili teorija, pravaca ili sistema o zadatku etike. One su izraene ne samo u tradicionalnoj, nego i u suvremenoj etici. To je odreeno mnotvom faktora, u prvom redu nesagledivih promjena u ovjekovom nainu ivljenja, prosuivanja, djelovanja i vrednovanja. Ako se one apstrahiraju, mogue je mnotvo nazora grupirati u tri primarne grupe. Prvu grupu ine ona uenja iji protagonisti smatraju da etika ima primarni zadatak da analizira pojmove i sudove moralnog;po njima se ona ne interesira za prole i sadanje forme moralnih uvjerenja. Zagovornici takvog zadatka smatraju da etika nema potrebe za izricanjem moralnih sudova. Sutina druge grupe sastoji se u tome to etika moe odgovoriti svojoj pravoj svrsi i namjeri samo ukoliko objanjava smisao ovjekovog ivota i njegovog ispravnog/neispravnog ponaanja i djelovanja. Po tim shvatanjima, teorijska analiza iskazana u smislu pukog teoretiziranja i klasificiranja pojmova sama po sebi nema nikakve svrhe. Tu empirijska istraivanja prelaze u tzv. teorijsku, apsolutnu etiku. Napokon, treu grupu ine ona uenja iji zagovornici smatraju da je etika znanost kao i svaka druga znanost, te da se kao takva mora utemeljiti, prevashodno, kao empirijska znanost. Po takvom miljenju, zadatak etike sastojao bi se u istraivanju morala kakav on jest i kako se tokom ljudske historije formirao i razvijao. Pomenute grupe uenja o zadatku etike postaju meta otre kritike od strane utemeljivaa etike historijske i planetarne odgovornosti. Ona se mogu izloiti kritikoj analizi i sa stajalita ekolokog i epistemolokog utemeljenja moralnog. Takoe, mogue je pokazati domete i granice ne samo tih korpusa uenja, koja se mogu oznaiti i mikroetikim uenjima, nego i cijele etike tradicije, ukljuujui i Kantovu etiku, zbog njihove nemoi da odgovore potrebama i duhu novog vremena. Tim etikim krugovima mogu se uputiti otre primjedbe. Naime, jedna od njihovih fundamentalnih greaka lei u bjeanju od istine da je moralni fenomen, adekvatno tome i predmet i zadatak etike, veoma kompleksne prirode. On ima ne samo ontoloke, gnoseoloke i antropoloke, nego i historijske, socijalne, psiholoke, ekonomske i politike pretpostavke. Ovo nedvojbeno pokazuje da samo ono miljenje moe sagledati sutinu problema koje respektira sintetiko jedinstvo svih navedenih komponenti. Ono, kao takvo, uspjeno rasvjetljava npr. problem odnosa izmeu moralnih vrijednosti i pravnih vrijednosti, moralnih normi i onih normi koje nam nude druge posebne zone ovjekovog postojanja i djelovanja. Ovo inicira ideju o potrebi interdisciplinarnog pristupa moralnom fenomenu. S druge strane, etiko se ne moe rasvjetljavati apstraktno, kao to to ini npr. Sartre svojim uenjem o slobodi, odnosno slobodnoj volji. On slobodu i slobodnu volju razmatra neovisno od realnih pretpostavki. Sloboda i slobodna volja predstavljaju fundamentalna etika pitanja. Takoe, bit moralnog ne moe se reducirati na postojee;ono se ne moe izvoditi iz postojeeg, to ine znanstvenoempirijska istraivanja. Ona jednostrano opisuju moral, jer u njemu vide formu drutvenosti ili oblik drutvene svijesti. Izmeu tri naprijed izloena etika kruga o predmetu i zadatku etike postoje ogromne razlike. One se sabiru u tome to neki njihovi predstavnici na etiku gledaju kao na filozofsku refleksiju o moralnom, dok drugi misle da ona predstavlja jednu vrstu znanstvene filozofije. Radi se, zapravo, o onim stajalitima koja su meusobno posve inkompatibilna. Greke drugih najupeatljivije se prepoznaju na primjeru razlike izmeu njih i najznaajnijih etikih mislilaca, Kanta i Hartmanna. Ovaj drugi pojam vrijednosti postavlja kao sredinji pojam, na temelju koga edificira svoju teoriju, proglaavajui ga nerjeivim problemom. Nemogunost odreivanja vrijednosti proizilazi iz unutarnje protivrjenosti same etike teorije. Tu misao razvija Scheler, koji se razraunava sa Kantovim formalistikim rigorizmom i umskim apriorizmom. Etiki formalizam se bitno razlikuje od svih prethodnih moralnih pozicija. Razlika se odnosi prije svega na pitanje:ta je primarni etiki problem?Odgovor na njega Kant daje kroz pitanje:ta treba da inim?To je krucijalni moralni problem, koji ulazi u zonu praktike filozofije, odnosno etike. Dok je predmet istog uma bila spoznaja, dotle je moralno djelovanje predmet praktikog uma. Dok je npr. u Platonovom metafizikom uenju u zgusnutoj sprezi stoje ideje kao to su Jednako, Pravedno i Lijepo, dotle kod Kanta se radi o Istinitom, Dobrom i Lijepom. Poblie odreeno:Platon ide od etikih i politikih pitanja i napreduje prema pitanjima o bitku, znanju i dobru;dok Kant od teorjskog uma

14

napreduje k praktikom umu u kojem otkriva ono treba da, koje ga shvaa u moralnom smislu i znaenju. Iz izlaganja nedvojbeno proizilazi da pitanje zadatka etike predstavlja stub na kojem se iskazuju razlike izmeu uenja ili teorija, pravaca ili sistema. Zahvaljujui njemu uspostavlja se nepremostiv jaz izmeu ne samo etike i empirijskosocijalnih znanosti o moralu, nego i jaz izmeu raznih moralnih nazora. Etika u odnosu na te znanosti pokazuje enormnu nadmo time to fenomen morala sagledava i razumijeva u njegovoj cjelini, za razliku od znanosti koje sebi postavljaju zadatak da ga opiu jednodimenzionalno. Dakle, s obzirom na predmet i zadatak, etika pokazuje neprevazienu nadmo u odnosu na ostale praktike spoznaje, kao npr. pedagogiju, pravo, politiku itd, jer je njihov predmet izvan njih, dok ona svoj predmet ima u sebi kao dio sebe5. Odreenje predmeta i zadatka etike formulirano kroz pitanje to i kako treba djelovatiiskazuje miljenje koje uranja duboko u bit i njeno domite. Ono, dakle, inzistira na zadatku etike u onoj formi i sadrini koje ostaju uvijek svjee i aktualne, te kao takve imaju svoju vitalnost i energiju koje ga izdiu iznad mehanikog vremena, tj. vremena mjerenog kazaljkama na satu. Njegova snaga lei u anticipaciji onog jo ne-realiziranog, ali objektivno mogueg, mada subjektivno spreavanog. Takvo miljenje, zahvaljujui svojoj ingenioznosti, plauzibilno nastupa kada istie da se nijedan aspekt moralnog ne moe iskreno razumijevati, ukoliko se ne respektira antika i Kantova misao i blochovski utemeljena nada ljudskog dostojanstva i ponosa. Uostalom, etika jest i teorija, koja polazei od onoga to i kako treba djelovati, pri emu ne gubi svoj filozofski dignitet, osvjetljava staze humanuma. Stoga se moramo stalno vraati ne samo antikom miljenju, kao domitu moralnog, nego i Kantovoj praktikoj filozofiji. Potreba za konstantnim vraanjem Kantu upozorava nas da se nijedan problem, koji se namee suvremenim metaetikim i metaaksiolokim teorijama, ne moe valjano razrjeavati bez prizivanja njegove etike, u kojoj je dola do punog izraza bit i protivrjenost moralnog kao moralnog. U protivnom, razna suvremena etika shvaanja skonavaju u zamke i kao takva ostaju ispod nivoa Kantovog uenja, kojim se u Metafizici udorea najavljuje potreba razmatranja odnosa izmeu etike i pravne filozofije. U tom sluaju, u njegovom miljenju o tom odnosu se nalaze elementi, dodue u rudimentarnom obliku, za etiku poziva, ija je historija mnogo dua od historije Kantovog uenja. Ona see sve do Platona i njegove podjele poslova u buduoj dravi. Naravno, Kantova praktina filozofija uvijek je suvremena i to ma koliko vrijeme nagovjetavalo nove probleme. U njoj se moe nai temelj za sagledavanje problematike moralnog i u dananjim uslovima ivljenja i djelovanja. ak i ekoloko i gnoseoloko utemeljivanje etike ne moe zaobii Kantovu moralnu filozofiju, tj. filozofiju ivota, u kojoj je ovjek promiljen kao svrha, a ne kao sredstvo za ostvarivanje ciljeva. Takoe, neprolaznost vai i za Aristotelovo uenje o moralnom djelovanju, koje nije moglo prihvatiti njemu prethodna miljenja. 2. Podjela etike Nije sporno da je moral predmet praktike filozofije ili etike. On je alfa i omega ovog disciplinarnog miljenja. Meutim, problematino je pitanje podjele etike. Da bi se uklonila ta problematinost,

5 Vidi Rasim Muminovi,Ethos i ljudsko bivstvovanje-Moralno etiko otrenjavanje,izd.Filozofski faklultet u Tuzli,Tuzla l997,str.4lo

15

potrebno je imati na umu da postoji samo jedna etika. Ona po Aristotelu predstavlja sastavni dio praktike filozofije, kojoj pripadaju ekonomija i politika. Poslije Aristotela, sinonim za etiku ili teoriju o moralu je praktika filozofija. S obzirom na Aristotelovo znaenje praktike filozofije i s obzirom na znaenje etike poslije Aristotela, izlino je postaviti pitanje podjele etike. Ali, potrebno je znati ta se podrazumijeva pod podjelom etike. Naime, ako se misli na Aristotela, onda je neopravdano vriti njenu podjelu. S druge strane, ako se uzme u obzir vrhovni princip moralnosti nekog mislioca ili pravca etikog miljenja za kriterij podjele, onda je etiku mogue podijeliti na nekoliko pravaca, sistema ili teorija. S obzirom na ovaj kriterij, mogue je izvriti diferencijaciju raznih etikih pravaca. Prema tom kriteriju, etike teorije, pravce ili sisteme mogue je podijeliti u nekoliko grupa. Prvu grupu ine uenja koja se mogu oznaiti sadrajnom ili teleokom etikom(vidi:Predmet i zadatak etike). Ona polazi od sadraja ili cilja ljudske radnje. Svaka radnja moe biti dobra ili loa ovisno od toga da li ona vodi ili ne vodi realiziranju ljudskih ciljeva. Nju ine:hedonizam, eudaimonizam i utilitarizam. esto se ova etika imenuje i etikom dobara ili heteronomnom etikom. Sva uenja do Kanta oznaavaju se pomenutim etikama. Drugu grupu shvaanja ini deontoloka etika ili etika dunosti. Nju utemeljuje Kant. Nasuprot prvim, Kant porijeklo moralnih principa nalazi u praktikom umu. Treu grupu stajalita ini emocionalna etika. Ona se javlja u suvremenom miljenju, iji je osniva Max Scheler. Pored podjele etikih teorija sa stajalita vrhovnog principa moralnosti, postoji jo jedan kriterij. On se odnosi na pristup i cilj razumijevanja i objanjavanja moralnog. S obzirom na to, etika se moe podijeliti na dvije grane:teorijsku ili apsolutnu i praktiku ili normativnu. Ova podjela nije apsolutna, nego relativna. Teorijska ili apsolutna etika ima cilj da razumije i objasni moral onakav kakav se javlja ne samo u ovjekovom linom, nego i u praktinom ivotu, dok praktika ili normativna etika ima za cilj ne da objanjava postojea moralna shvaanja, ve da formulira i utvruje principe i pravila na temelju kojih se trebamo rukovoditi u svom svakodnevnom ponaanju i djelovanju. Takvu podjelu zastupa Vuko Pavievi6. Ovu podjelu, kao ni gornju, ne prihvaaju neki nai etiari. Normativnoj funkciji etikog otro se suprotstavlja etiki pesimist, Schopenhauer. Njemu se odluno protivi Hartmann. Tom nezamjenljivom svojstvu moralnosti otro oponira francuski sociolog E. Durkheim(Dirkem). On smatra da etika ima prevashodan zadatak da istrauje moralne norme kao objektivne injenice. Po njemu, moralnost kao realnost se sastoji od skupa propisa i pravila iza kojih stoji neki socijalni autoritet, koji ih namee, garantira njihovo provoenje u djelo i sankcionira onog koji ih ne potuje i ne uvaava. PRVI DIO PRVA GLAVA

6 Vidi detaljnije u:Vuko Pavievi,Osnovi etike,BIGZ,Beograd l974,str.l6 i dalje.

16

MORAL, PRAVO I RELIGIJA a. Pojam morala Pojmove ethos(gr), zaviaj, odnosno ethikos(gr. ), to u prevodu znai moralan, udoredan i moralis(lat. ), to prevedeno znai obiaj i udorednost, prvi uvode Heleni i Latini. Od tada pa sve do dananjih dana te pojmove susreemo ne samo u teoriji, nego i u praktinom ivotu. Njih u prvom redu koristi etika, ali i razne socijalnoempirijske znanosti-psihologija, sociologija, etnologija, antropologija i druge. Naravno, postoje teoretiari raznih profila koji pojam morala upotrebljavaju u njegovom vrijednosnoneutralnom smislu. Oni pomou njega ukazuju na osobine ovjeka kao pojedinca u datom vremenskom razdoblju, odnosno historijskoj epohi. Drugi, opet, misle da moral nije neutralnog karaktera. Takva misao se ne moe prihvatiti, budui da moral ima svoje vrijednosno odreenje. Oba stava se nalaze kod etiara i znanstvenika, posebno psihologa i sociologa. Bez obzira na takve sudove, neophodno je imati na umu da je tema morala danas vie nego ikada zadrala svoju aktualnost i znaajnost. Drugim rijeima, moral je koliko tradicionalni toliko i suvremeni etiki i znanstveni problem . On ne moe izgubiti svoju aktualnost i znaajnost, ma koliko dolazilo do promjena drutva u njegovom socijalnom, politikom, ekonomskom i drugom smislu. To vai i za miljenje o njemu. Na to upuuje cijela historija etikog miljenja poev od sofista i Sokrata, preko Platona i drugih antikih mislilaca, odnosno novovjekovnih pa sve do suvremenih etikih mislilaca, kao i onih mislilaca u ijim nazorima nije predmet moral, ali duboko misaono tangiraju pitanja iz sfere praktike filozofije, kao i onih koji, nasuprot Kantovom kategorikom imperativu, u sredite stavljaju imperativ postojanja, to dolazi posebno do izraza u Jonasovoj etici historijske i solidarne odgovornosti, koja postavlja izazovno i upozoravajue pitanje kako u uvjetima planetarnog djelovanja tehnike i znanosti, profitabilnog i funkcionalnog uma sa svim posljedicama kojih ni sami nismo svjesni, odrati ljudsku vrstu(?)i Apelove etike univerzalne komunikativne zajednice. Sve to ukazuje na neospornu injenicu da se suvremena civilizacija i sve njene tekovine nalaze u dubokoj moralnoj krizi. Zbog toga, ona je postala predmet rasprava i dijaloga znanstvenika raznih profila. Naravno, to ne znai da moral i ranije nije bio predmet znanstvenog istraivanja. On se susree jo u ranom novovjekovnom miljenju, koje je izradilo ideal znanosti. Uprkos solidnim znanstvenim uvidima, ipak se ne moe prihvatiti miljenje po kojem se pitanje ta je moralnomoe rijeiti na empirijskoj osnovi ili, bolje rei, na temelju opisivanja onoga to su ljudi stoljeima smatrali za moralnim. Takoe, pravilno je odbaciti Schopenhauerovo miljenje, po kojem je samilostjedini kriterij moralnosti. Moral u svojoj biti predstavlja specifinu formu ljudske prakse, tj. oblik djelatnog, praktikog odnosa ovjeka prema drugim ljudima i samom sebi. Takvo shvaanje je u skladu, pored ostalog, sa njemakim klasinim etikim miljenjem koje je potenciralo djelatnost, dodue smjetenu u mislima, ali ne i u praktinom i konkretnom ivotu, zbog ega je zapalo u nerjeive protivrjenosti. Bez isticanja znaaja specifine ljudske prakse, tj. praktinog, djelatnog odnosa nema potpune predstave o sutini morala. Znaaj takve prakse proizilazi otuda to njen objekt i subjekt predstavljaju jedno. Samo na taj nain se skidaju sve nedoumice oko znaenja morala. To je posebno prepoznatljivo zahvaljujui moralnoj praksi, koja predstavlja alfu i omegu morala. Dosadanja historija razvitka etike pokazala je da su etike teorije zapostavljale moralnu praksu. Zbog toga je dolazilo do jednostranog ili povrnog sagledavanja istinske biti tog simbola ljudskog postojanja. Prvi pokuaji sagledavanja sutine moralnosti se javljaju jo u antropolokom razdoblju grkog miljenja, kod sofista i Sokrata, mada su njihova stajalita optereena raznim jednostranostima i to npr. subjektivistikim relativizmom, kod sofista, i istim intelektualizmom, kod Sokrata. Uprkos takvim karakteristikama, iz njihovih nazora novovjekovno miljenje crpi znaajne ideje.

17

Postoje razlike izmeu etike i socijalnoempirijskih znanosti s obzirom na problem moralnog. One se iskazuju u njegovom zasnivanju. Znanstvenik polazi od teze da se odreena forma morala formira na bazi karaktera socijalnih odnosa. To za etiara nije relevantno. Naravno, pitanje na emu zasnivati moral postaje kamen spoticanja raznih etikih teorija. Na to upuuje cijela historija etikog miljenja. S obzirom na ovo, mogu se izdvojiti najmanje dvije grupe stajalita:prva grupa inzistira na racionalistikom zasnivanju morala i druga grupa miljenja ovo zasnivanje vidi u empirijskom iskustvu. Prvu grupu ine Platonovo, stoiko, Spinozino, Leibnizovo, Kantovo i Fichteovo, izmeu kojih postoje ogromne razlike. Drugu grupu ine uvidi kirenaiara, Aristotela, Epikura, Lukrecija Kara i novovjekovnih etiara-Lockea(Loka), Humea(Hjuma), Benthama(Bentama), Milla(Mila) i drugih. U prvom sluaju, npr. u Platonovoj teoriji moralno postie egzistenciju u natulnom, tj. u Ideji dobra, dok se kod stoiara pojam moralnog izvodi iz prirode, a ne iz steenog iskustva;oni nastoje da sjedine prirodu i um. Pored racionalnog zasnivanja moralnog, postoji i empirijsko zasnivanje. Ono svoj vrhunac unutar antike misli dostie u Aristotelovom etikom miljenju. Za njega, moralno je mjera, prava sredina, tj. ono se nalazi izmeu dvije krajnosti, izmeu dva poroka, tj. izmeu premalenog i suvinog. Dakle, svaka vrlina znai pravu mjeru. Ona, kao takva, predstavlja sretnu liniju ivota, uspjeno prevladavanje dvije krajnosti. U tome je involvirana bit Aristotelovog empirijskog zasnivanja morala. Njegovo uenje se uzdiglo iznad ostalih antikih empirijskih shvaanja(kirenaiara, Epikura i skeptiara). To je vidljivo iz Aristotelove konstatacije da se potpuna moralnost, tj. etika vrlina, manifestira u formi namjere i djela. Takvim stavom Aristotel upozorava da se prethodna miljenja razilaze na jednom kardinalnom pitanju:da li je primarno obiljeje vrline namjera ili djelo, budui da se ona sastoji i u jednom i u drugom(?). Empirijsko uenje o moralu prisutno je ne samo kod antikih mislilaca, nego i kod engleskih etiara l7, l8. i l9. stoljea. Razlike postoje ne samo kod prvih, nego su izraene i kod drugih. Svaki od njih ili odbacuje ili dopunjava prethodnika. Neki od njih, kako iz antike tako i iz novovjekovlja, istakli su znaaj pedagogije kao bitne pretpostavke moralnosti. Engleski etiari , koji izgrauju empiristiko uenje, izvor morala vide u iskustvu. Najenerginiji u tome su Locke i Hume. Prvi, Locke, svoje stajalite o moralnom zapoinje krajnje zaotrenim pitanjem:Postoje li uroene ideje ili ne. Odgovor je negativan. On se na taj nain otro suprotstavlja teolokoj teoriji morala po kojoj je moral, odnosno moralni zakon, uroen u ovjeku. Njegovo uenje i uenja nekih drugih engleskih etiara, u prvom redu Humea, kao i uenja kasnijih engleskih etiara, prije svega kod Benthama i Milla-pokazuju da su ogoreni protivnici crkvene etike, tj. etikoteologije. Takve ideje su prisutne i u Shaftesburyjevom(aftesberijevom) uenju. Njihova uenja se bitno razlikuju od npr. Platonovog racionalistikog uenja, koje problem dobra i vrline vidi kao neto to je uroeno ljudskoj prirodi. Etiari, oni koji problem moralnog vide u iskustvu, odnosno koji razvijaju uenje o empirijskim osnovama moralnosti, saglasni su o tome da etiko ne nastaje iz uma, nego iz ovjekovog iskustva. Suprotno tome, Kant izvor moralnosti vidi u umu. On, u svojoj etici trebanja, odnosno u uenju o dunosti i moralnog imperativa, polazi od ovjeka kao moralnog bia. Naime, za njega moralnost predstavlja jedino mogue odreenje ovjeka. Takvom shvaanju otro se suprotstavlja empirijska deskripcija moralnosti. Odreenjem moralnosti kaoiste negativnosti, njegovo etiko uenje se ne miri sa onim to jest. Ono poinje i skonava u mislima. Takvo uenje zamilja moralnost, kakva bi trebala biti, ali joj nedostaje njen stvarni nosilac. Po Kantu, postojea stvarnost ne nudi ono to treba da. Ono i njegov subjekt jo ne postoje;oni su samo dati u mislima. U tome se sastoji cijeli problem moralnosti. Njega je pokuavala rijeiti cijela historija predkantovskog miljenja, ali, po Kantu, bezuspjeno. Da bi se taj neuspjeh bar letimino prikazao neophodno je u kratkim crtama izloiti glavnu konturu Kantovog uenja o moralnosti, odnosno moralitetu, koje e naii na mnoge negativne i kritike reakcije, u prvom redu Hegela, koji razvija uenje o pozitivnom zasnivanju moralnosti. Zapravo, Kant je tri regulativne ideje, tj. ideje uma iz istog uma prenio u zonupraktikog uma, pokazujui nemo spekulativnog, teorijskog uma da te ideje(besmrtnost due, postojanje boga i sloboda) racionalno objasni ili odbaci. Po

18

tom uenju, fundamentalna pretpostavka morala je sloboda, odnosno vrhovno naelo moralnosti je sloboda volje, koja, kao nuni postulat praktikog uma, predstavlja zavrnicu cijelog sistema uma, pomou koga ostali postulati, kao pojmovi, tek dobijaju svoju postojanost i objektivnu realnost. Budui da u moralnosti vidi bit ljudskog bia, Kant izgrauje takav etiki sistem koji se temelji na zahtjevu da u umu moralnost ima svoj apriorni uzrok i zato moram da potujem moralni zakon. Na temelju toga, utemeljiva etike trebanja, dunosti i zakona smatra da svaka izvrena radnja ima moralnu vrijednost ukoliko je izvrena iz dunosti, a ne tek samo u saglasnosti sa dunou. Umno bie se, dakle, pokorava samo onom zakonu koje ono samo postavlja. Ta misao predstavlja osu u kojoj se sabire cijela bit Kantovog etikog sistema, oko koje se vrti i koju nikada nee napustiti. Adekvatno vrhovnom naelu svog uenja, Kant moral shvaa ne u smislu kako treba sebe da uinimo sretnim, nego u tome kako da postanemo dostojni sree. Njegova misao osvjetljava bitnu novinu, obrat, u historijskom razvitku etikog miljenja ili, jo preciznije formulirano, Kantovim obratom najavljuje se edificiranje posve novog uenja o moralu. Ono e biti antipod svim dotadanjim etikim teorijama, pravcima i sistemima. Kantovo vrhovno naelo moralnosti je sloboda volje, odnosno autonomija volje. Tim principom Kant transcendira stoiko i Spinozino deterministiko i svako drugo miljenje o slobodi. Suprotno njemu, Kant shvaa slobodnu volju kao apriornu injenicu uma i kao temelj, izvor i mogunost morala. Na temelju toga, ovaj mislilac otkriva zabludu svih prethodnih etikih uenja. Ona je mnogostruka(Error multiplex), ali je istina jedna(Veritas una) :umno bie se pokorava moralnom zakonu koji je nepovrediv. Taj zakon vrijedi za ovjeka ne zbog rezultata i koristi, nego zbog toga to je duboko ljudski i to je nastao u nama, to daje osjeanje unutarnje veliine, dostojanstvo koje je iznad svega to moe imati vrijednost. Prema tome, moralno, kao djelovanje koje je opevaee i nuno, ne izvire iz potreba, interesa, sklonosti i elja i drugih sadraja empirije. Ono je, naprotiv, emanacija slobodnih voljnih odluka kojima je svrha sam ovjek. ovjek se, kao moralno umno bie, karakterizira svijeu o dunosti. Nju, dakle, posjeduje samo ona volja koja je odreena iz umnih naela. Radi se o apriornim naelima djelovanja. Ona ne postavljaju nikakvu konkretnu svrhu, ve , naprotiv , odreuju uvjete u kojima ovjek moe biti svrha samom sebi. Takvo stajalite znai radikalni obrat u odnosu na prethodna miljenja o moralu. U njemu je moralnost ovisna od sposobnosti volje da odredi uvjete djelovanja prema moralnom zakonu. Ti uvjeti omoguavaju da sloboda svakog pojedinca moe postojati zajedno sa slobodom svih drugih ljudi. Praktiki um utemeljen je na umnoj volji, a nipoto na prohtjevima, udnjama i eljama. Nije teko primjetiti da se specifinost Kantovog uenja sastoji u tome to sutinu morala nalazi u autonomiji subjekta praktine djelatnosti. Subjekt moralnog zakona nije neko nadnaravno bie, nego sam ovjek. Na taj nain Kant pokree jedno veoma znaajno pitanje koje je predmet rasprava, dijaloga i razliitih odgovora i koje ini stub etikoteologije ili teoloke teorije o moralu. Radi se o odnosu izmeu religije i morala. Kant to pitanje pokree u spisu Religija u granicama istog uma, ije su temelje pripremile kritike istog i praktikog uma, a posebno ova zadnja. U njoj se nastoji obrazloiti tvrdnja da moralu nije potrebno neko drugo bie koje stoji iznad ovjeka da bi ga poduavalo etikim dunostima. Ipak, uprkos takvim uvjeravanjima, Kant se nije mogao osloboditi etikoteologije, odnosno kranske teorije o moralu. Zbog toga, moe se rei da je njegov kategoriki imperativ reduciran na Boga. To se prepoznaje iz misli starog Kanta, po kojoj se u moralno-praktikom umu nalazi kategoriki imperativ kojim se na sve ljudske dunosti gleda kao na boanske zapovijedi. Ta misao, izkazana u Religiji u granicama istog uma, nedvojbeno pokazuje kolebljivost Kanta i njegov ambivalentan odnos spram Boga i kategorikog imperativa. Nasuprot etiarima, psiholozi i sociolozi pruaju deskriptivnu definiciju morala. Oni opisuju moral kakav on jest na temelju skupljenih injenica, ne prodirui u bit onoga to treba da bude, za koje ne znamo kakvo e biti. Suprotno tome, etiku interesira onaj moral kakav treba da bude. Znanstvenici etici oduzimaju njenu normativnu funkciju, to je nedopustivo. U tome se ogleda primarna razlika izmeu

19

etike i socijalnoempirijskih znanosti o moralu. Etikom se ukazuje na praktine puteve postizanja humanuma i ljudskog dostojanstva. Postoje razlike ne samo izmeu etike i znanosti, nego su one prisutne i unutar samih etikih raznih pravaca, uenja i sistema i to s obzirom na vrhovni kriterij od kojeg se polazi u razumijevanju i objanjavanju moralnosti. S obzirom na to, navodim nepremostive razlike izmeu Platonovog metafizikog uenja, koje polazi od Ideje dobra, Aristotelove etike, u kojoj je sredinje i jedino mjesto dato eudaimoniji, srei, Benthamovog i Millovog utilitaristikog stajalita, gdje dominira moralna raunica, ili Kantove imperativne etike, u kojoj dominiraju tri fundamentalna pojma-trebanje, dunost i zakon, ili Schleiermacherovog uenja moralnog, u kojem se moralno shvaa kao uzajamno djelovanje prirode i uma i, napokon, samilosti kao vrhovnog naela Schopenhauerovog uenja. U svim tim teorijama radi se o dijametralno suprotnim razumijevanjima i objanjavanjima sutine moralnog. One nastoje pokazati da se vrhovnim naelom , od kojeg polaze, involvira cjelokupna zona moralnog. Meutim, ukoliko se uvidi o moralu zavravaju samo na jednom od ovih ili jednom ovdje nepomenutih kriterija, onda je bit moralnog preusko odreena. Ta je pretpostavka mogunost opravdane kritike. Nasuprot njima, mogunost uspostavljanja moralnog i otkrivanja njegove biti lei u savjesti, dunosti i slobodnoj volji subjekta moralne radnje. Moral u sebi implicira odreene norme, propise, ideale, pravila itd. , kojim ovjek regulira svoje djelovanje, usmjerava svoje postupke i vrednuje, odnosno procjenjuje svoje i tue ponaanje i djelovanje. Odnos ovjeka prema samom sebi i prema drugima heteronomno se reflektira, to ovisi od mnotva faktora-socijalnih, ekonomskih, kulturnih, politikih itd. Imajui to na umu, moe se rei da moralno uvijek u sebi sadri treba dakoje oponiraonom to jest. Drugim rijeima, moral utemeljen na idealima humanizma i ljudskog dostojanstva energino se opire cijeloj postojeoj neumnoj zbilji. U njemu se najbolje iskazuje vjeni sukob izmeu ideala i stvarnosti. Na to nas opominje cijela dosadanja historija, kao poprite ideje i ina. Ovako shvaen moral se bitno razlikuje od morala kojim se odraava postojea zbilja drutva, tj. morala koji se uklapa u postojee pravne norme i vrijednosti. Moral koji odraava krizu drutva i njegove pravne norme gubi svoj autentini smisao, emu se opire etika. Njegova istinska bit lei u oponiranju svega to je protiv humanuma i ljudskog dostojanstva. Sa tog aspekta moe se govoriti o postojanju raznih formi morala, koje su se formirale tokom historije ljudskog drutva. S obzirom na to, moemo govoriti o moralu u starom i srednjem vijeku, moralu u novovjekovlju i moralu u suvremenom drutvu. Izmeu njih postoje kako formalne, tako i sadrajne razlike. Apstrahirajui razlike izmeu razliitih historijskih formi morala, treba imati na umu da moral stoji u neposrednoj vezi sa religijom. To se lahko moe prepoznati analizom raznih etikih teorija, iji su protagonisti dovodili u vezu ta dva simbola ljudskog postojanja. Naravno, bilo je i onih mislilaca koji su osporavali tu vezu, nastojei da pokau da moral stoji potpuno neovisno od religije, odnosno da ova njemu samo teti, a nipoto koristi. To je posebno izraeno kod npr. nekih francuskih etiara prosvjetiteljstva i engleskih mislilaca. Pred etiku misao postavio se izuzetno vaan problem. On se odnosi na izvor morala. Zbog tog problema voeni su mnogi sporovi i ponueni kontradiktorni i kontroverzni odgovori. Njih nude razni i meusobno opreni koncepti, koji se mogu podijeliti u tri velike grupe:prvu grupu ine teonomni koncepti u raznim varijantama, drugu predstavljaju teleoloka uenja i, napokon, treu ine ona miljenja koja razmatraju odnos izmeu radnje subjekta i njegove autonomije volje. Predstavnici prve grupe uenja polaze od teze da je moral proizaao iz religije. Drugim rijeima, da nije religije ne bi bilo ni morala. Nasuprot takvom nazoru, protagonisti druge i tree grupe izvor moralnosti vide u sposobnostima ljudskog bia. Njihova uenja mogu se klasificirati prema kriteriju tih sposobnosti. Naime, jedni polaze od razuma, pa se njihova stajalita oznaavaju racionalistikim. Drugi polaze od emocija i zbog toga se njihova uenja nazivaju emocionalnim. U okviru zadnjih javlja se posebna varijanta koja u centar radnji stavlja linost, pa se to uenje oznaava personalistikim. Posebnu vrstu miljenja ini ono koje izvor moralnosti vidi u voljnim osobinama. Jedna od njegovih varijanti je

20

voluntaristiko uenje. Njemu pripada Schopenhauerov nazor, po kojem je svijet volja i predstava. Drugu varijantu tog uenja ini Nietzscheova teorija o volji za mo. Iz labirinta raznih etikih uenja izdie se racionalistiko stajalite koje se kritiki opire miljenjima koja moral izvode iz primjera empirijske stvarnosti. Po njemu, moral i svi njegovi pojmovi imaju svoje sredite i porijeklo u umu potpuno a priori, koji se ne mogu dobiti putem apstrahiranja iz bilo kakvog empirijskog i zbog toga sluajnog saznanja. Takvo stajalite radikalno refutira sva miljenja koja izvor morala, odnosno moralnosti trae samo i iskjluivo u osjetilnosti, korisnosti, nagonima, prirodnosti itd. To miljenje temelj moralnosti, odnosno moraliteta vidi u umu a priori. Njega edificira Kant, za koga postoji opreka izmeu osjetilnosti i uma, odnosno prirodnog=ne-ljudskog i ljudskog ili umnog, gdje je zadnje sinonim moralnosti. Uprkos njegovoj nadmoi u odnosu na sva prethodna uenja, jer je postavilo problem na posve novim osnovama. Ono nije uspjelo pokazati puteve ostvarivanja ideje moralnosti, nego se zaplelo u mnotvo protivrjeja. Jo u svojim prvim poecima, etiko miljenje okupirano je pitanjem treba li traiti principe morala u poznavanju ljudske prirode? S tim u vezi nude se meusobno opreni odgovori. Njih je mogue podijeliti u nekoliko grupa. Prvoj grupi pripadaju oni po kojima moralni principi lee u ljudskoj prirodi. Takve odgovore daju Rousseau(Ruso) i Schopenhauer(openhauer). Ovaj zadnji energino odbacuje miljenja koja princip moralnosti trae u srei, zadovoljstvu, koristi, interesu ili u trebanju, dunosti i moralnom zakonu. On npr. istie da osjeanje sebinosti, vlastitog interesa pomijeano sa radnjom ima sljedee ishodite:radnja se liava najbitnijeg obiljeja moralnog, tj. samilosti. Drugu grupu odgovora ine oni odgovori koji predstavljaju etike dobara, odnosno teleoloke etike, tj. etike svrhe, cilja. Njeni predstavnici princip morala trae u znanju, srei, vrlini, zadovoljstvu-tjelesnom ili duhovnom dobru, koristi, egoizmu, interesu itd. Treu grupu, bitno razliitu od dvije prethodne, daju Kantovo i Fichteovo uenje. Naime, po Kantu, u emu ga slijedi Fichte, moralni principi ne mogu se temeljiti na specifinostima ljudske prirode, nego postoje za sebe a priori, iz kojih se izvode praktika pravila koja vae za ljudsku prirodu. Kant hoe da dokae mogunost postojanja nunih, univerzalnih, odnosno apsolutno vaeih principa. To se prepoznaje iz njegovog stava:djeluj tako da maksima tvog djelovanja bude opi zakon. Izvor tih principa, smatra Kant, treba traiti u apriornom i formalnom koji se unosi umom i to neovisno od bilo kakvog iskustva. Tim zahtjevom nastoji transcendirati svaku sadrajnu etiku. Napokon, odgovor na pitanje sredita morala nudi etikoteologija. Po njoj, principi morala lee ne u ljudskoj prirodi i ne u umu, nego u religiji. Svim pomenutim odgovorima mogu se uputiti otri prigovori i to prevashodno zbog toga to se sutina morala nalazi u neraskidivom jedinstvu prusuivanja, voljnih ili moralnih osobina sa osjeanjima, vrednovanjima i moralnim djelovanjima. Sa pozicija takvog shvaanja mogue je pokazati jednostrana, preuska i apstraktna odreenja morala, odnosno moralnosti. Ta odreenja prate cijelu historiju etikog miljenja. Ono to karakterizira predkantovska uenja iskazuje se u tome to je bit moralnog skrivena, pa je to pitanje upleteno u teorijsko naklapanje, kojemu ontoloka pretpostavka, iz koje etiko htijenje eli da se oblikuje, brie mogunost postavljanja pitanja kao etikog pitanja, to je sluaj sa Spinozinim uenjem, ili, pak, problem etikog biva uvuen u odreenja prirodnih svojstava, faktora i sklonosti, odnosno ono se sagledava u formi postojeih i neposredno datih nagona, osjetila ili osjeanja, to predstavlja bitnu osobinu engleskih etiara, u prvom redu Shaftesburya(aftsberija), Hutchesona(Haesona), Humea(Hjuma) i drugih. U svim tim i drugim miljenjima stoji jedno treba da koje se opire onom to jest, najavljujui potrebu traganja za onim to nije ono to jest. Takvim nazorima- kao i onim iz antike tradicije, po kojoj je nagonska priroda ovjeka ne samo mjerilo nego i najvia norma moralnog djelovanja, to posebno dolazi

21

do izraaja u kirenaikoj koli, iji utemeljiva Aristip identificira nagone i osjeanja-otro se suprotstavlja utemeljiva autonomne etike, tj. Kant, ije uenje polazi od racionalnih ili umnih temelja moralnosti. Po njemu, trebanje, odnosno sloboda predstavlja izvor i temelj moralnosti. Moralnost u takvom nazoru oponira svakom konkretnom empirijskom sluaju. Njega otro kritizira i energino refutira Hegel, kod koga se radi o pozitivnom zasnivanju moralnosti, u kritikom obraunu sa svakom moralnom pozicijom, istiui da se moralna subjektivnost mora dijalektiki odbaciti tako to e nuno postati objektivna. Ta kritika se temelji na distinkciji izmeu morala i moraliteta(moralnosti). Ova distinkcija korespondira razlici izmeu obiajnosti i moraliteta. Ona stoji iznad okvira prirodnog morala kod Grka i kasnijeg reflektiranog morala. Bit njegove kritike moraliteta i savjesti saima se kroz kritiku recepciju Protagorina stava o ovjeku kao mjeri svih stvari. Pored navedenog, razlika izmeu etike i znanosti lei i u tome to je druga sklona opravdavati i braniti postojee pravne norme i drutvene odnose, postajui na taj nain slukinja odreene politike, a etiko je uvijek inkompatibilno s politikim. Svaka znanost moral smatra posjedom vlastitog istraivakog poduhvata i da je ona jedino mjerodavna i legitimna da prui cjelovit odgovor na pitanje ta je moral(?). To pravo podjednako zadravaju psihologija, sociologija, pravna znanost itd. Otuda i prisutnost arolikog shvatanja i koncipiranja morala i njegove sutine. Naravno, svaki pokuaj u stvaranju cjelovite slike o moralu od strane bilo koje zasebne duhovnopovijesne znanosti, ak i da respektira, koncentrira, sondira i konfrontira rezultate drugih znanosti, izmeu kojih postoji kongenijalnost, zavrava bez uspjeha. Neuspjeh postaje izraeniji ukoliko odreena znanost nema nikakve sprege sa etikom ili praktikom filozofijom. S druge strane, nijedna od tih znanosti ne moe igrati ulogu vrhovnog cenzora nad rezultatima njoj slinih ili identinih znanosti. Izmeu njih mora biti kontinuiran komunikacijski i informacijski odnos. Samo pod tom pretpostavkom i uz filozofsku potku i potporu, one mogu doi do uvida o postojeem moralu. Jednodimenzionalna definicija morala, poput socioloke, ne moe znaiti opevaeu ili univerzalnu definiciju. Razlog lei u tome to bilo koja znanost daje definiciju morala onakav kakav on jest, a sve ono to jest izloeno je historijskim promjenama. Za razliku od jednoaspektnog opisivanja morala, to je bitna karakteristika svakog znanstvenika, etiar polazi od toga da moral predstavlja jedan od simbola postojanja i djelovanja ovjeka, a N. Hartmann bi kazao da je moral jedan od regiona duhovnog bitka. Nasuprot znanosti, koja je odavno napustila svoju primarnu intenciju, tj. teorijsku radoznalost, emu se protivi K. F. v. Weizsacker, etika, kao filozofsko miljenje o moralu, stoji iznad svake forme pozitiviteta. Moral je historijski fenomen. On se tokom svoje historije mijenjao. Ta je transformacija bila izraena onoliko koliko su za to bile pogodne socijalne, ekonomske, politike, kulturne i druge prilike. Ta mijena oitovala se kako u smislenom, tako i u sadrajnom smislu. Ona je, dakle, multidimenzionalno uvjetovana. Naravno, ne postoji isti moral kakvog je preporuivala Kantova etika. On ovisi od svakodnevnih interesa ideologije kao kompleksa predstava koje odravaju i opravdavaju postojee drutvo. Ali, etiko kao etiko, koje se temelji na onom treba da, stoji u vjenom sukobu sa postojeim normama postupanja i djelovanja. Najbolji primjeri za to je Kantovo uenje trebanja. Dodue, Kantov kategoriki imperativ-postupaj tako da maksima tvog djelovanja uvijek moe biti princip opeg zakonodavstva- ne moe biti realiziran u drutvu ispunjenom protivrjenostima, tj. postupanje radnika i preduzetnika ne moe postati princip opeg zakonodavstva. Ono to je maksima postupka prvog ne moe biti isto to i maksima postupaka drugog. Kantov pojam morala moe se realizirati samo u idealnoj planetarnoj zajednici, koja nee poznavati drutvene razlike meu ljudima. Moral se ne moe zamisliti bez odreenih pravila, odnosno propisa. Pored njih postoje pravni i politiki propisi. Njima se usmjerava ponaanje ovjeka u svakodnevnom ivotu odreenog kolektiviteta. Ti propisi, pravila i norme stoje u opreci spram moralnog kao moralnog. To upuuje na potrebu nunog razlikovanja morala kao injenice i moralnog kao moralnog. Naime, ono nadilazi moral kao empirijsku injenicu, tj. moral koji odslikava faktino stanje jednog kolektiviteta. Iz toga slijedi da izmeu moralnog kao moralnog i morala, kao injenice, odnosno morala kao odraza jednog prisutnog oblika ponaanja,

22

postoji ogromna provalija. Moralno kao moralno stoji iznad moralnog kao fakticiteta. Tu diskrepancu naglaava i ima na umu etiar, ali ne i znanstvenik i politiar. Prvog interesira ne ono to se deava, nego ono ta treba da se deava, tj. ne postojee , nego mogue moralno ponaanje. Na tome se gubi svaka mogunost razgovora izmeu etiara i znanstvenika, etiara i politiara. Od poetka, tj. od predsokratovskog razdoblja, ljudsko miljenje nastojalo je koliko toliko otkriti i rasvjetliti iskonsku bit i porijeklo morala. Ovaj drugi dio problema jo i danas izaziva velike rasprave, dijaloge i meusobno oprene sudove. Za to se nude razliiti metodoloki pristupi, polazita i ishodita. Taj problem prati cijeli razvitak miljenja, poev jo od najstarije filozofske tradicije, pa sve do najsuvremenijih raznih pravaca, koji ne predstavljaju prevashodno etike teorije, ali posvjeuju izuzetnu panju problemu moralnog fenomena. Ti neujednaeni i potpuno razliiti metodoloki pristupi ne doprinose etikom miljenju, to koriste znanstvenici kao sredstvo za svoju tezu o nemoi etike da se suoi sa krizom morala suvremenog drutva, nudei sporadino rjeenje te krize. Tim razvitkom se pokazalo razliito razumijevanje i objanjavanje biti morala, pri emu se uzimao jedan vrhovni kriterij kao temelj moralnog. Meutim, ni etika miljenja nisu imuna od prigovora, budui da na temelju svog vrhovnog principa objanjavaju bit moralnosti. Ona se ne moe razumjeti i objasniti samo na temelju znanja, dobra, vrline, iste dunosti ili samilosti. Takoe, bilo je pokuaja da se moral povee ili sa strukturom svijeta ili spoznajom o njemu ili, napokon, religijom. Nastojanja ovog posljednjeg dala su primat religiji u odnosu na moral. Takvi su pokuaji od strane nekih mislilaca potpuno diskvalificirani. Moral, kao multidimenzionalni i multifaktorski uvjetovan fenomen i drutvenohistorijska forma ovjekovog postojanja, tokom historije etikog miljenja pokuavao se razumjeti i objasniti na temelju jednog i jedinog vrhovnog naela, koji stoji iznad svih njegovih vrlo znaajnih aspekata, koji su kongenijalni, tj. slini ili, pak, identini sa njim. Otuda i prisutnost disparantnih i meusobno oprenih odgovora na jedno fundamentalno pitanje kao pratioca cijele historije etikog miljenja. To pitanje glasi:kojim se vrhovnim naelom, odnosno kriterijem moe u cjelosti involvirati istinska bit moralnog(?). U tome, naravno, nije postignuta saglasnost. Razlike u odgovoru na postavljeno pitanje toliko su izraene da je apsurdno pomisliti, a kamoli nastojati uspostaviti mogunost dijaloga izmeu etikih teorija. Nijedno etiko uenje ne moe raunati na uspjeh ukoliko problem moralnog vidi iskljuivo samo u znanju, vrlini, srei, koristi, interesu, u istoj dunosti, apstrahiranoj od svakodnevne zbiljnosti, itd. Tano je da su to znaajni momenti moralnosti. Ali, ako se oni promatraju neovisno od drugih aspekata, npr. od savjesti, slobodne volje i ljubavi ovjeka prema drugom ovjeku, onda zaostaje uspjeh u razumijevanju i objanjavanju biti moralnog. Razlike o problemu moralnog evidentne su i izmeu raznih znanstvenosocijalnih disciplinarnih miljenja, primjera radi antropologije, sociologije, psihologije i drugih socijalnoempirijskih znanosti. One, naime, primjenjuju sasvim razliite kriterije za istraivanje i opisivanje morala:sociologija npr. polazi od karaktera socijalnoekonomskih odnosa kolektiviteta, dok psihologija inzistira na duevnom ambijentu artikuliranja morala kao injenice. Ono to bitno karakterizira socijalnoempirijske znanosti sastoji se, dakle, u tome to se njihovi razliiti kriteriji mogu reducirati na jedno, tj. na moral kao empirijsku injenicu. Takoe, greke prave i etiki mislioci koji misle da samo pukom preporukom mogu mijenjati postojei moral, ne ukazujui na realne, objektivne i subjektivne, pretpostavke njegove izmjene. Ono to etiar moe da ini jest da izvue samo moralno pravo da govori u prilog nove konstitucije odnosa meu ljudima i to sve do onog momenta dok postojei autoriteti ne postave zabranu, u bilo kojoj formi, na njegovo upozorenje o neskladnosti izmeu stvarnog i idealnog i njihovim posljedicama po najveu vrijednost ovoga svijeta, tj. ovjeka i njegovog dostojanstva. Razni etiki izmi, u prvom redu formalizam, u ime ideala kojima su poneseni, nisu u stanju ili ne ele s