ETIKA PITANJA

1.Misterijski kultovi - eleusinski, samotrački i orfički, Mit o Demetri i Kori osnova je eleusinskih misterija. Demetra je božica plodnosti Demetra i je najveći simbol materinstva. Kora svako se proljeće vraća kao božica prolaznog cvjetanja i rasta da bi ponovno oživjela prirodu (bila zajedno sa svojom majkom.) Mit o Demetri i Kori zapravo prikazuje sudbinu čovjekove duše. On prikazuje iščezavanje bogova iz ljudske duše. Etička povezanost sa eleusinskim misterijem je da su se usađivale u posvećene tri vrline: poštovanje bogova, poštovanje roditelja i zaštićivanje životinja. Može se reći da je humanizacija života bio cilj misterija. Orfička religija dio je dionizma, odnosno štovanja kulta boga Dioniza. Duhovno porijeklo Dionizovu kultu leži u osjećaju prolaznosti ljudske individualne egzistencije. Dioniz, bog prirode koji se neprestano pomlađuje, koji se svake godine iznova izdiže u nov život. U tom religioznom orgijazmu i toj religioznoj ekstazi duša se izbavljala iz tamnice individualnog tijela i sjedinjavala se sa božanstvom kao vječnom-stvaralačkom snagom prirode, i na taj način svoje zemaljsko Ja zamijenila sa višim božanskim. cilj Dionizovih orgija bila je ekstaza, nova oblast iskustva. To iskustvo nije ništa drugo nego subjektivan doživljaj beskonačnosti i apsolutnosti, subjektiviziranje beskonačnog životnog procesa. Tu je jasna predstava o moći žive duše, stvoriti uvjerenje da duša nije vezana za prolazno tijelo, nego da može svoj život produžiti i neprestano stvarati. Orfičko učenje se od drugih religija i vjerskih zajednica razlikovalo po tome što sadržavalo teologiju jer je došlo do pojma individualne duše. Njihovo Učenje o seobi duše imalo je veliki etički značaj, a on se sastoji u buđenju odgovornosti za osobno spasenje u budućem životu. To je za posljedicu imalo da vjernici nisu bili željni ratnih podviga, nisu bogovima žrtvovali životinje, nisu se hranili mesom, nisu nosili vunu, nisu jeli bob, ni jaja. ( utjecali na Platona i kršćanstvo). U samotračkim misterijima se štovao kult Kabira Kao i u eleusinskim i orfičkim misterijima težilo se ka višoj moralnosti.

2.Što je prijateljstvo za Aristotela? Prijateljstvo za predmet etike uzima s obrazloženjem da je i ono neka vrlina ili odnos vezan za vrlinu i da je za život veoma nužno, jer bez prijateljstva nitko ne bi htio živjeti. Po Aristotelu prijateljstvo je trostruko, već prema predmetima ljubavi ili žuđenja: ono ima za cilj zajedničku korist, ili zajedničko uživanje ili ostvarivanje moralnog dobra. A najbolje i najplemenitije prijateljstvo i jest samo ono koje se osniva na realizaciji moralnog dobra. Prijatelj je drugo ja, idealna ljubav prema sebi je mjerilo za ljubav prema prijatelju, jer tko nije prijatelj samom sebi taj ne može biti prijatelj ni drugome. U prijateljstvo ulaze i brak, srodničke veze, državna zajednica, roditeljska i dječja ljubav. Politička sloga je je posljednje i najviše zračenje prijateljstva, a ovo stoji iznad socijalne vrline pravičnosti. Govori i o dobročinstvu, koje ne samo da koristi onome kome se čini nego je u isti mah i lijepo djelo, i zato je radost dobročinstva dvostruka.

3. 7.Stoici; Kirenjani; Epikurejci? Epikur u Ateni osniva školu. Školskoj zajednici pripadali su ne samo robovi, nego i žene. Epikur definira filozofiju kao djelatnost koja razmišljanjima i istraživanjima ostvaruje blažen život. Navodi tri mjerila za istinu: osjetilno opažanje; anticipacija, tj. slika kojoj je prethodilo opažanje; i osjećaje. Istina se sastoji u slaganju naših misli s objektivnom stvarnošću, koja se u nama odražava posredstvom osjetila. Osjećaj je suglasan s prirodom. Atomi omogućuju i slobodu. Od njih se sastoji tijelo. Kao kirenska, i ona je individualna etika, jer kao svoje polazište Epikur izričito obilježava zadovoljstvo pojedinca, a kao svrhu blažen život. Epikur priznaje samo jednu očevidnu vrijednost, na koju čovjek po svojoj prirodi teži , a to su osjećaji zadovoljstva, i samo jedno pravo zlo, kojega se kloni, a to su osjećaji bola. Glavni etički spis u kojem je izložio svoje etičke teze jest Poslanica Menekeju. izvjesno pravo odaje i nagonskom životu, jer pod «životom prema prirodi» razumije život prema zadovoljstvu. Razlikovao je zadovoljstvo u mirovanju (ne potresenost i bezbolnost) i zadovoljstvo u kretanju (radost i veselost). Kao vrhunac zadovoljstva ističe se uklanjanje svega što izaziva bol. Razlikovao je i tjelesna i duhovna zadovoljstva, ali i duhovne radosti da bi bile pravo zadovoljstvo, moraju imati svoje porijeklo u osjetilnim zadovoljstvima, odnosno moraju biti posredovane osjetilima. Izvor svih dobara leži u tijelu. nosilac duhovnih zadovoljstava organ mišljenja koji Epikur stavlja u srce. Svrha života za čovjeka je da se oslobodi svih tjelesnih i duhovnih bolova. Tako da filozofija za njega postaje tehnika uživanja. Najviši oblik sreće i blaženstva čini nepomućenost duha, ataraksija, a ova se postiže oslobađanjem ne samo od utjecaja vanjskoga svijeta nego i od vlastitih prohtjeva i strasti, bolova i požuda. Četiri su osnovne vrline: prva, na kojoj se osnivaju sve ostale je uviđavnost, koja se sastoji u pravom odmjeravanju sredstava kojim se postiže zadovoljstvo (ukloniti požude); samosavlađivanje, koje nas opominje da se pridržavamo razuma; hrabrost, koja nam omogućuje da živimo bez straha; i pravičnost, koja donosi najveću mjeru zadovoljstva. Ne postoji čovjek radi države, nego država radi čovjeka, po tome se njegovo stajalište razlikuje od Platonovog, pa i Aristotelovog. poriče platonsko-aristotelsku tezu da država treba kultivirati i moralno unaprijediti čovjeka. Neki od njegovih učenika i nasljednika su Metrodor, Polijen oba iz Lampsaka, Hermarh iz Mitilene, Karneisk, Polistrat i drugi. Najznačajnij epikurovac u Rimu je bio Tit Lukrecije Kar.

Kirenjani-Osnivač škole je Aristip primao je honorar za svoja predavanja, i bio prvi sokratovac koji je to radio, a odbacivao je i Sokratovo učenje o napuštanju životnih uživanja. I ako je živio na visokoj nozi i odavao se užicima uvijek je održavao mjeru . Čovjek se može služiti naslado, a ipak joj ne biti rob, za to služi pamet i vježbanje. kao i Heraklit prezirao je mnogoznalštvo. Nije bitno čitati mnogo, nego korisno. Predmet njegova interesa bila je etika u smislu praktičke mudrosti, i ona je za njega istovjetna filozofiji. Mi možemo spoznati samo osjećaje. Zato su naši osjećaji jedino mjerilo, i ništa izvan njih ne možemo spoznati. moraju biti i jedino mjerilo našega djelovanja. Stoga jedino zadovoljstvo može biti cilj našega etičkog života, jer ono je jedino dobro, kao što je bol jedino zlo. on je osnivač hedonizma. Aristip ne uzima zadovoljstvo na negativan način, npr. kao bezbolnost, nego ga uzima u punoj njegovoj pozitivnosti, jer ono nije prazno stanje, nego ugodno kretanje. Zadovoljstvo je uglavnom tjelesne prirode. Aristip se ne obazire na duh, nego u obzir uzima samo tijelo. Tjelesno zadovoljstvo postaje apsolutni motiv djelovanja i osnovni etički princip. Međutim, ipak Aristip ističe da treba imati mjeru u zadovoljstvu, jer čovjek treba biti gospodar svojih nagona, a ne njihov rob. Aristipovi nasljednici su u velikoj mjeri modificirali učenje svoga učitelja, i to pod utjecajem Epikurova filozofskog sistema i sistema Stoičke škole. Najpoznatiji nasljednik je Teodor postavlja radost ili vedrinu kao trajno duševno stanje i kao cilj za kojim treba težiti, nezavisno od zadovoljstva ili bola. za njega je prijateljstvo bez ikakve vrijednosti, mudrac je sam sebi dovoljan, požrtvovnost i domovine nemaju također nikakvu vrijednost, jer je filozof građanin svemira, bogovi ne postoje. Hegesija uči potpunu ravnodušnost prema trenutnom uživanju. Za njega ne postoji nikakvo pozitivno zadovoljstvo. Zbog svog pesimizma i preporučivanja samoubojstva dobio je nadimak «poticač na smrt». Anikerid je tvrdio da cilj života i svih radnji jest zadovoljstvo tu trebaju uključiti i duhovne radosti. u izvore zadovoljstva ubraja prijateljstvo, obitelj, ljubav prema domovini. Ponekad se s Teodorom povezuje i Euhemer koji je značajan po svom povijesnom objašnjenju mitova, po kojem su ne samo heroji nego i bogovi bili ljudi, što se naziva euhemerizam. I kirenjani i kiničari odbacuju konvencionalni moral. Za kirenjane ne vrijedi kiničarski negativan stav prema kulturi i idealu prirodnog stanja. Ni jedni ni drugi nemaju osjećaj važnosti domovine, kiničari zato što preziru kulturna dobra, kireničari su ravnodušni iz egoizma uživanja. I jedni i drugi teže za blaženstvom kojeg zovu vrlinom, samo dok je ona za kiničare vještina u odricanju potreba, za kireničare je ona vještina u uživanju.

8.Sofisti (Kalikle, Hipija)? u prvom se redu bave retorikom i jezikom pa tako Protagora kaže da može retorikom «slabiji razlog učiniti jačim». Ime sofist ima tri značenja, ono znači učen čovjek, učitelj nauke i političke vještine i plaćeni učitelj govorništva. Sofisti su bili plaćeni za rad ,a podučavanje ili obavljanje bilo kakvog duhovnog rada za novac, bila je posebna sramota. Smatralo se da se na taj način prodaje vlastita sloboda. Metoda sofistike polazi od iskustva, dakle ona je empirijsko-induktivna. Za razliku od ranije filozofije koja ima teorijski cilj, cilj sofistike je praktički. Znanje koje se stječe je o čovjeku i za čovjeka, dok je raniji princip bio stjecanje znanja radi znanja. Za Protagoru je izvor svih čovjekovih saznanja u osjetilnim osjećajima i u opažanjima, te su oni mjerilo istine. polazi od atomističkog učenja o subjektivnosti naših osjetilnih osjećaja i od Heraklitova stava po kojem se nikad ni o jednoj stvari ne može kazati što je ona, nego samo što ona prema drugoj stvari postaje, jer je sve u procesu neprestanog kretanja. Sve što postoji i postaje, ne postoji za sebe, nezavisno od naše svijesti, nego samo uvijek u odnosu prema svijesti koja to opaža. Dakle, stvari postoje samo relativno, odnosno samo u odnosu prema subjektu koji ih opaža. Time on ne poriče vanjski svijet, nego samo tvrdi da ga ne spoznajemo kakav on uistinu je, nego onako kako ga opažamo. čovjek je mjerilo etičkih kvaliteta, koje se razvitkom života i ljudskog iskustva mijenjaju. Nužan uvjet razvitka čovjekovog života je postojanje države, čije pak postojanje omogućuju pravda i stid, koji ograničavaju ljudski individualizam i egoizam. Pet je vrlina: pravednost, razboritost, hrabrost, pobožnost i mudrost. Protagorina etika je u osnovi antropocentrička, etičke radnje nemaju transcendentni izvor, nego je izvor sam čovjek. Prodik -njegov predmet i cilj bila je sinonimika, tj. proučavanje riječi sličnog značenja. . Stvari same po sebi nisu ni dobre ni zle, već to ovisi o tome kako se njima koristi. Zemljoradnja u čovjeku budi moralnu snagu, jer iziskuje trud, rad i krajnji napor, pa su stoga i zemljoradnici najbolji sloj u državi (brane mir, a sposobni su za ratni napor). Zastupa etiku volje, koju će učiti i kiničari. Hipija se bavio astronomijom, geometrijom i aritmetikom, gramatikom, retorikom i dijalektikom, ritmikom i harmonikom, teorijom književnosti i likovnih umjetnosti, poviješću naseljavanja i osnivanja naseobina. iz nekoliko malih fragmenata spisa O trojanskom razgovoru se vidi da je imao etičko-obrazovni cilj. Slava se ističe kao najviši cilj za mladog junaka. Hipijina etike kaže da je najljepše je biti bogat, zdrav i poštovan i biti dostojno sahranjen od svojih potomaka. Cilj obrazovanja je moralno usavršavanje. Dok je Protagora vrlinu htio usaditi školovanjem mišljenja i govorenja, Prodik isticanjem moralnih obrazaca, Hipija taj cilj želi postići predavanjima najrazličitijeg sadržaja. Svi su ljudi pripadnici jedne zajednice i srodnici, i to po prirodi, a ne po zakonu. Ako se dvjema zajednicama neki običaj čini različit, jednima dobar, a drugima loš, treba ga odbaciti, jer je on protiv prirode. Postojan i za sve obvezan je samo božanski zakon. Hipija ismijava tezu o istovjetnosti pravednosti sa zakonima. Ljudski zakon je za njega promjenjivo djelo ljudskog dogovora

13.Gorgija? Svojim učenicima ne obećava političku vrlinu, nego magijsku moć riječi, kojom će bez problema postići svoj cilj. dokazivao je ove tri nihilističko-skeptičke teze: 1) ne postoji ništa; 2) ako i postoji,

čovjek to ne može znati; i 3) ako se što i može znati, ne može se to priopćiti i razjasniti drugome. čovjek ne treba zanimati za znanstveno saznanje, nego se mora ograničiti na praktičko polje rada. Tu on zasniva etički nihilizam, te kaže: ako već nismo znali što je ono što tražimo, ne možemo ni težiti da ga saznamo, jer ne znamo da postoji; ako bi smo ga slučajno saznali, ne možemo znati da smo ga našli, jer ga nismo ni tražili. Pa tako ne možemo tražiti ni ono što je dobro ni vrlinu. Vrlina je dana od boga. «opravdanoj obmani». umjetnosti u kojoj nije cilj istina, nego zadovoljstvo, dopušteno je služiti se obmanama, a to vrijedi i za politiku. Tako on postaje osnivač estetike. Vrlina je za Gorgiju sposobnost vladanja ljudima. To za posljedicu ima da na scenu stupa pravo jačega.

17.Nabroji sofiste! Protagora prodik hipija gorgija antifont damon trasimah proksenmenon likofron isokrat kaliklo kritija alkidamant 21.Pitagora, Platon, Kirenjani, Kinici?

Pitagora je tražeći prasupstanciju došao do zaključka da to nije materija, nego oblik koji je neuništiv, jer promijenimo li položaj jednog oblika nastaje drugi itd. A taj jedan, nepromjenjivi oblik je – broj. Taj oblik je nađen u muzici, iz nje se rodila matematika, formulirani su geometrijski zakoni, razvila se astronomija. U Krotonu je Pitagora osnovao religiozno-moralno i naučno bratstvo, koje je za cilj imalo harmoniziranje etičkog i političkog života. Sami pripadnici zajednice su bili podijeljeni u nekoliko stupnjeva, a pred pripadnike najvišeg stupnja su se stavljali i najveći zahtjevi: uzdržavanje od jedenja mesa i boba, pridržavanje dijalektičkih i higijenskih pravila, zajednička imovina, solidarnost sa članovima saveza. Prvi u helenskom svijetu pitagorovci su priznali ženama ravnopravnost i primali ih u članstvo saveza, poznato je i da su čovječno postupali prema robovima. U etičkom pogledu drugi važan pojam je pojam harmonije. Pitagorovci su vrline svodili na brojeve, i različite vrline nisu ništa drugo nego harmonije sui generis. Za pitagorejce glazba ima važan etički značaj, ona oblagorođuje dušu i unapređuje vrlinu, i kao takva služi pedagoškim ciljevima. U bitne crte pitagorejskog etičkog učenja spadaju i učenje o seobi duše i povratku svih stvari, asketski način života, puritanski fanatizam moralne strogosti, a sve to ima porijeklo u Orfizmu i misterijskim religijama.

kinici- osnivač Antisten je bio uglavnom moralist, te je tako najveću važnost pridavao obrazovanju U središtu njegovih etičkih refleksija je jaka volja, ona vodi k vrlini i autarkiji vrline. Vrlina je dovoljna za blaženstvo, a sama se sastoji u djelovanju i ne treba joj mnogo riječi ni znanja. . Kao i Sokrat ima intelektualističko shvaćanje vrline, samo on još odlučnije naglašava praktičku stranu. Diogen iz Sinope je bio osnivač kiničkog života. živio je u bačvi, a prehranjivao se prosjačenjem. Za Diogena misao i djelo idu zajedno. Bio je izrazito sarkastičan prema ondašnjem društvu .sve što je od prirode proglasio je za dobro. vrlina je autarkija, tj. krajnja bespotrebnost u odijevanju, hrani i stanovanju. treba po njemu, ukinuti privatnu imovinu i ropstvo, a kao novac koristiti simbolički napravljen od kost Diogen je tražio da umjesto braka i obitelji žene i djeca budu zajednički. Kiničari su sokratovci utoliko što: 1) polaze od Sokratova stava da je razum podloga vrline, s tom razlikom što oni vrlini daju praktički karakter, za nju je potrebno manje znanje, a više sokratovski karakter; 2) uče da treba biti slobodan od tjelesnih požuda i strasti; 3) uče da je vrlina uvjet blaženstva i dovoljna za blaženstvo, mudrac je onaj tko je pošao putem vrline, a svi ostali su budale, mudrac ništa ne treba, on niti voli niti mrzi, njegova osobina je ravnodušnost.

Platon –ETIČKI IDEALIZAM.U svojim spisima ustaje i protiv sofista. većina Platonovih djela ima dijaloški oblik. Metoda kojom se koristi Platon je dijalektika. Za njega je dijalektičar onaj koji postavlja dobra pitanja i daje dobre odgovore. Dijalektika ima tri zadatka kod Platona: 1) da induktivnom metodom nađe pojedine pojmove; 2) da djelidbom pojmova utvrdi logičke odnose među njima; 3) da od dobivenih općih pojmova izvodi pojedinačne pojmove (dedukcija). Osnova Platonove filozofije je idealizam. Ideje su nešto suprotno materijalnom svijetu, one su jedinstvene i nedjeljive, nepromjenjive i uvijek jednake. Ideje su jedina prava stvarnost. One u njega imaju trostruki značaj: 1) značaj pojmova (dakle, logički značaj); 2) značaj realnih principa stvari (ontološki) i 3) značaj nečeg savršenog u etičkom smislu (etički značaj).Etika obuhvaća tri učenja: 1) učenje o najvišem dobru kao najvišem cilju moralne aktivnosti; 2) učenje o vrlini kao dobru ostvarenom u čovjeku pojedincu; 3) učenje o državi kao dobru ostvarenom u socijalnom životu. Učenje o najvišem dobru prošlo je kroz tri faze, u prvoj se slaže sa Sokratom i zato je za njega dobro isto što i korisno, i zadovoljstvo. Princip korisnosti i zadovoljstva je osnova i izvor ljudskog djelovanja. Međutim s dobrim on poistovjećuje i lijepo, pa tako dobro, lijepo i korisno postaju istovjetni pojmovi. Pravda, a ne moć je najviše

dobro, i bolje je nepravdu trpjeti nego činiti. Odbacuje se u potpunosti filozofija uživanja. U drugoj fazi Platon napušta Sokratovo shvaćanje i izgrađuje vlastito učenje o idejama. A motiv tog učenja je individualno-etička i socijalno-etička potreba da se pravim znanjem steknu opće istine, opća pravila i prave vrline. Osjetilima saznajem promjenjive i relativne proizvode bivanja, a pojmovima saznajemo pravi bitak stvari. Taj objektivni sadržaj pojma za Platona je ideja. Ako nam pojmovi daju pravo znanje, to znanje mora biti znanje nečega što jest, tj. ideje koje saznajemo pojmovima moraju biti pravo biće koje ne zavisi ni od kakve promjene. Tako postoje dva svijeta. Svijet relativne stvarnosti, svijet stvari koje nastaju i nestaju i svijet prave realnosti, svijet ideja koji uvijek ostaje sam sebi jednak. Ideja se za Platona nikada ne nalazi u potpunosti u stvari, ideja je uzor, a pojedina pojavna stvar je slika ili sjena ideje. Ideje su vječne, a pojavne stvari propadaju, i to zato što gube učešće ideje u sebi, npr, neka je stvar lijepa dok u sebi ima dio ideje ljepote. Tako Platonova filozofija dostiže svoj vrhunac u etici, jer sve treba služiti ostvarivanju dobra, nad prirodne zakone diže se teološki moment; nad bićem prirode stoji «biće» dobra, tj. objektivno važenje moralnog zakona. Ideja Dobra je uzrok svake pravde i ljepote, u ovom vidljivom svijetu rađa svijetlost, a u onom svijetu koji se samo mišlju poima i u kojem je ona gospodar daje nam istinu i um (metafora o pećini, koja je vidljivi svijet, sjene su pojavne stvari, a sunce koje ulazi dio ideje dobra). Pod dobrim Platon razumije stvaralačku snagu svijeta. Ideja Dobra je posljednji uzrok i najviša svrha svega postojanja. Ona je ideja ideja. u ostvarivanju vrijednosti ideje dobra. Dva su moguća puta, jedan se put sastoji u bježanju iz pojavnog svijeta i traženje utočišta u svijetu nepromjenjivih ideja. Drugi put se sastoji u težnji da se nesavršeni pojavni svijet koliko je god moguće približi ideji Dobra, koja je njegov uzor. Jedan je put okretanja od pojavnog svijeta i njegove prolaznosti, drugi put je predanost svijetu i životu i njihovu podizanju na više linije. U Fedru Platon govori o tome kako duša pripada nadosjetilnom svijetu, pa se blaženstvo može postići samo tako da se čovjek trudi uzdići u nadosjetilni svijet. U Gorgiji i Fedonu Platon ide još dalje pa kaže kako je tijelo tamnica i grob duše. . Momenti koji svojim miješanjem čine najviše dobro jesu: mjera(umjerenost); srazmjernost, ljepota i svrhovitost; um i umna djelatnost; znanosti, umijeća i pravilne predstave. U trećoj fazi svog etičkog učenja pokazuje da se prava vrijednost života ne sastoji ni u zadovoljstvu, ni u umnoj djelatnosti, nego u takvoj pomiješanosti i jednog i drugog da umna djelatnost ima vlast nad zadovoljstvom. Drugi dio Platonove etike bavi se učenjem o vrlinama. Vrlina je jedna i osniva se na znanju. Sokratov stav da se vrlina može naučiti Platon udružuje sa svojim stavom da se sve vrline sastoje samo u jednoj vrlini. Učenje o vrlini kao znanju se ne može održati, jer za vrlinu treba i volje, a ne samo znanje. svoje filozofske vidike proširuje orfički-pitagorejskim shvaćanjima, koje će pripremiti tlo za njegovo učenje o idejama i besmrtnosti duše. Vrlina je prevlast onoga božanskog nad onim životinjskim u čovjeku. Ona nam daje trajno zadovoljstvo i spokojstvo duše. Da bi čovjek činio dobro, više nije dovoljno imati vrlinu iz znanja, nego i vrlinu koja proizlazi iz pravog mnijenja. Čovjek mora probuditi urođene predstave pravilnih praktičkih postupaka u sebi i uzdići ih na razinu znanja. . Prema učenju u Državi duša ima tri dijela: umni, voljni i požudni dio. Četiri su vrline duše. Vrlina umnog dijela je mudrost, voljnog dijela hrabrost, požudnog dijela umjerenost. Kad se skupe sve ove vrline duše u jednu harmoniju, onda se kao opća vrlina pojavljuje pravednost. Platonova etika nije toliko individualna koliko socijalna etika. Zadatak države je da zajednički život ljudi uredi tako da svi budu sretni, a cijeli život pojedinca podvrgnut je zadatku države. Individualni život treba podrediti svrsi cjeline. Zbog toga što Platon socijalni princip izriče nad individualnim on se može smatrati i osnivačem univerzalizma, tj. socijalne teorije koja predstavlja sintezu individualnog i kolektivizma. Posljednji razlog stvaranja države leži u uzajamnom potpomaganju ljudi radi zadovoljenja osnovnih životnih potreba, i to na osnovi podjele rada, jer se ljudi ne rađaju jednaki, netko se rodi sa ovim, a netko s onim sposobnostima. A onaj tko je za neki posao sposobniji bolje će ga i obavljati. od prirodne nejednakosti ljudi i od podjele rada prema prirodnoj sposobnosti. Prvi stalež čine vladari, oni se brinu za upravljanje državom, a dio duše koji kod njih prevladava je um, za koji je karakteristična težnja za znanjem i mudrošću, a vrlina koja prevladava jest mudrost. Drugi stalež predstavljaju čuvari ili vojnici, funkcija duše koja kod njih prevladava jest srce, i oni se odlikuju plemenitim ambicijama, kao što su žudnja za pobjedom i slavom, a vrlina im je hrabrost ili srčanost. Treći stalež jesu seljaci, radnici, obrtnici, trgovci, funkcija duše koja im odgovara je požudnost, a vrlina im je umjerenost i poslušnost. Četvrta i najvažnija vrlina je pravednost, a ona se pokazuje u tome što svaki od staleža vrši samo svoj zadatak, a ne nikakav drugi. Državom trebaju upravljati najbolji i najsposobniji, dakle filozofi. Ljudi koji su se oslobodili svojih osobnih ambicija i apetita, sebičnih strasti i svake osobne zainteresiranosti. Ukidaju se brak i obitelj, djeca ne pripadaju roditeljima nego državi i ne smiju im se znati roditelji. Oblici vladavine u kojima se poštuju zakoni: 1.

monarhija, 2. aristokracija, 3. demokracija sa zakonima, i tri lošija, u kojima se vlada nasilnički: 4. demokracija bez zakona, 5. oligarhija i 6. tiranija.

34.Odgoj kod Platona? Da li se kod Platona može napredovati iz nižega u viši stalež?

Ne može se napredovati iz višeg u niži stalež. Ukidaju se brak i obitelj, djeca ne pripadaju roditeljima nego državi i ne smiju im se znati roditelji. Puno je bitnije za državu obrazovanje, nego li zakoni. Djeca se obrazuju na sljedeći način: od prve do treće godine pažnja se obraća na tjelesnu njegu, od 3 do 6 na pripovijedanje mitova, od 7 do 10 gimnastika, od 10 do 13 čitanje i pisanje, od 14 do 16 pjesništvo i muzika, od 16 do 18 matematika, astronomija i harmonika, od 18 do 20 vojničko vježbanje. Tko nije sposoban za nauku, ali je hrabar ostaje u vojničkom staležu. Drugi nastavljaju obrazovanje do tridesete kad se radi drugi izbor, manje sposobni idu na činovnička mjesta, a sposobniji nastavljaju obrazovanje dijalektikom do 35. godine, onda postaju komandanti do 50. godine, tek tada mogu postati vladari. Tako se Platonova država zasniva na ideji dužnosti. postoje 3 reda: Imamo ideju sklada i harmonije demiurga , državnika i čovjeka, Ono što je država u velikom to je čovjek u malom ( pravednost u polisu, pravednost u duši)

1. Kozmički, metafizički red i ideja dobra koji su u uskoj vezi sa Stvoriteljem on regulira kozmički red (demiurg)

2. Politički red, red polisa koji je kopija kozmičkog poretka kojeg regulira državnik3. Duševni red ,duša tj. čovjek je preslika kozmičkog reda

Kako izgleda dobro uređen polis?

Dobro uređenim polisom vladaju filozofi (jer putem dijalektike imaju uvid u svijet ideja, njihova vrlika je mudrost i oni su bez poroka). Polis također ima vojnike ( njihova vrlina je hrabrost, a mana častohleplje) i proizvoditelje ( njihova vrlina je umjerenost, a mana pohlepa i gramzivost) Polis nastaje zbog potreba života,ali postoji zbog dobrog života. U polisu čovjek dijalogom postiže ljepotu i iskazuje ljudskost

22.Kod koga se od grka javlja pojam dužnosti?, STOICI ,Demokrit (Drugi uvjet je ispunjavanje dužnosti, čovjek se od grijeha ne treba uzdržavati zbog straha, nego osjećaja dužnosti. Pravičnost se sastoji u ispunjavanju svoje dužnosti, a nepravičnost u zanemarivanju. najvažnija dužnost je država) Tako se Platonova država zasniva na ideji dužnosti. Kod misterijskih kultova također imamo pojam dužnosti .

31.Sokratova etika? Sokrat- etički intelektualizam – potreba za znanjem vodi do vrline, vrlina postoji ako postoji znanje, vrlinu stječemo razumom, umnim uvidom dolazimo do moralnosti- ako znamo što je dobro , činit ćemo dobro ,a zlo činimo iz ne znanja(radikalna racionalnost). Pretpostavka etičkog intelektualizma je etički optimizam – čovjek između dobra i zla bira dobro ,a između 2 zla ona manje zlo- znanje je neodvojivo od djelovanja

Cijele svoje dane je provodio na ulicama Atene, posebno na trgu, koji je bio centar obrazovanja i razgovarao sa svima koji su to htijeli, uvijek sa ciljem da stekne znanje o vrlini i o dobru Glavni Sokratov cilj bilo je dovođenje do samospoznaje, ne samo sebe nego i drugih, i za to je razvio posebnu vrstu dijalektike. On je u razgovorima sa drugim ljudima ukazivao na nedostatke u njihovom znanju, otkrivao proturječnosti i pogreške u njihovim shvaćanjima i tvrdnjama, a uvijek je polazio od tvrdnje da sam ništa ne zna. I na taj su se način zajednički, on i sugovornik približili istini. Za razliku od sofista koji su u svom skepticizmu vidjeli krajnju točku, tj. tvrdili da znanje ni nije moguće, za Sokrata je njegova sumnja bila polazna točka, metodičko ishodište koje otvara put ka novom znanju. Tako su ironija i majeutička vještina dvije metode Sokratove dijalektike. Tri glavna rezultata proizašla iz Sokratovog dijalektičkog postupka prvo -odredio mišljenju stalan postupak za postizanje cilja, a to je metodičko-znanstveni rad drugo -uzeo je pojmove kao nepromjenjive treće u Sokratovu učenju početak je Platonove dijalektike i Aristotelove logike, kao i znanstvene etike. Znanje je Sokratu etički ideal. Vrlina je, dakle, znanje. To je prvi formalni princip Sokratove etike. Drugi formalno etički princip je: sve vrline, ukoliko su znanje, čine jedinstvo. Tako tu dolazimo do trećeg formalno-etičkog principa: vrlina je postižna, jer se može naučiti. Požude ne mogu savladati um jer ništa nije jače od uma. Kada netko i ne čini dobro, to radi iz neznanja. svođenje saznanja na saznanje dobra predstavlja prvi materijalni princip Sokratove etike. Drugi materijalni princip Sokratove etike je samousavršavanje Blaženstvo je treći materijalni princip Sokratove etike. Sokrat u potpunosti odbacuje hedonizam i utemeljuje ga na uzdržljivosti, tj. obuzdavanju nagona i strasti kao osnovi vrline.

32.Koje su Sokratove "metode"? (ironija i majeutika) Ironija koja je negativna metoda ne dovodi Sokrata uvijek do rješenja. Sokrat postavlja pitanja kao da sam ništa ne zna, želeći pokazati da ni njegov sugovornik o temi nema pojma. Sokrat uvijek pita, nikad ne odgovara. S druge strane majeutika je pozitivna metoda. Sokrat u razgovoru služi samo kao pomoć sugovorniku da spozna svoje znanje, da kritički razdvoji istinito od lažnog. dijalektika, tj. vještina raspravljanja. Njome je Sokrat tražio pojam do kojega je ispitivajući dolazio indukcijom, znači krenuo je od pojedinačnog da bi stigao do općeg i postavio opći pojam o nekoj stvari

1.metoda mudracaSedmorica mudraca bijahu odlični, ugledni i utjecajni građani, koji su u kritičkim trenutcima,

oslanjajući se na poznavanje života i svoje bogato praktičko iskustvo, savjetima ili opomenama ukazivali na potrebu njegovanja duše i tijela, na potrebu trezvenosti, umjerenosti, uviđavnosti, poštovanja roditelja, društvenosti i , uopće, postavljali etička pravila za snalaženje u životu. Oni nisu bili toliko teoretičari koliko obazrivi praktičari i zakonodavci. U njih se pojavljuju dvije novine, prva je ukazivanje na vrijednost obrazovanosti, a druga je isticanje potrebe samosaznanja.-pocetak tales

kinici- mudrac je onaj tko je pošao putem vrline, a svi ostali su budale, mudrac ništa ne treba, on niti voli niti mrzi, njegova osobina je ravnodušnost.

Za Epikura- Idealnom mudracu spoznaja omogućuju da savlada tjelesnu bol i da ga oslobodi od svakog duhovnog nemira, osigurava mu ataraksiju, trajno duhovno spokojstvo i zadovoljstvo. Neće se baviti politikom, neće se ženiti, neće ni prositi, veselit će se znanstvenom proučavanju

24.Koje škole su "hedonističke"? Epikurova, sofisti, Aristipov hedonizam(kirenjani)

25.Koji je argument epikurejaca za tezu da je duhovno važnije od tjelesnoga? Razlikovao je i tjelesna i duhovna zadovoljstva, ali i duhovne radosti da bi bile pravo zadovoljstvo, moraju imati svoje porijeklo u osjetilnim zadovoljstvima, odnosno moraju biti posredovane osjetilima. Izvor svih dobara leži u tijelu. Duhovna zadovoljstva su veća od tjelesnih, i to zato što duhom možemo osjetiti uz sadašnjost i prošlost i budućnost. dok je nosilac duhovnih zadovoljstava organ mišljenja koji Epikur stavlja u srce. Svrha života za čovjeka je da se oslobodi svih tjelesnih i duhovnih bolova.

26.Od koga Epikur preuzima jedan dio metafizike (koji?) i kako ga unaprijeđuje? Za sistemsko učenje o prirodi Epikur je preuzeo Demokritov materijalistički atomizam. Naravno, uz bitne izmjene. Iz ničega ne može nastati nešto. Sve se sastoji od nevidljivih atoma i praznine. Nepravilnosti u kretanju atoma omogućuju odstupanje od strogog kauzaliteta, pa stoga omogućuju i slobodu. On ne poriče bogove, ali ih ne miješa ni sa ljudima ni sa prirodnim zakonima. I dok je duša u tijelu, ono je živo. S obzirom da se duša rađa s tijelom, kada tijelo umre, zauvijek se gubi i duša.

37.Epikurejska etika (afekti)?

Kao kirenska, i ona je individualna etika, jer kao svoje polazište Epikur izričito obilježava zadovoljstvo pojedinca, a kao svrhu blažen život. jednu očevidnu vrijednost, na koju čovjek po svojoj prirodi teži , a to su osjećaji zadovoljstva, i samo jedno pravo zlo, kojega se kloni, a to su osjećaji bola. On svoje etičko učenje ni ne pokušava zasnovati logički, ni uz pomoć razuma, jer težnja za zadovoljstvo se u čovjeka naprosto osjeća. Epikur se i u etici oslanja na kirenski senzualistički hedonizam. te izvjesno pravo odaje i nagonskom životu, jer pod «životom prema prirodi» razumije život prema zadovoljstvu. Razlikovao je zadovoljstvo u mirovanju (nepotresenost i bezbolnost) i zadovoljstvo u kretanju (radost i veselost). Kao vrhunac zadovoljstva ističe se uklanjanje svega što izaziva bol. Najviši oblik sreće i blaženstva čini nepomućenost duha, ataraksija, a ova se postiže oslobađanjem ne samo od utjecaja vanjskoga svijeta nego i od vlastitih prohtjeva i strasti, bolova i požuda. Vrline se njeguju radi zadovoljstva. Četiri su osnovne vrline: prva uviđavnost(ukloniti požude); samosavlađivanje, koje nas opominje da se pridržavamo razuma; hrabrost i pravičnost. Ne postoji čovjek radi države, nego država radi čovjeka, po tome se njegovo stajalište razlikuje od Platonovog, pa i Aristotelovog. politički život ometa postizanje blaženstva. Koje se postiže u tihoj povučenosti od buke javnog života.

36.Epikurejci i njihovo učenje o Pratvari? Atomističko, sve je od atomapito me još i kaj misle epikurovci o sudjelovanju u javnom životu politički život ometa postizanje blaženstva. Koje se postiže u tihoj povučenosti od buke javnog života.

14.Što je blaženstvo za Aristotela? 11.Što su etičke vrline za Aristotela? 33.Dijanoetičke vrline kod Aristotela? 30.Najviše dobro za Aristotela (+hrvatski sinonim)? Kao Platon, i Aristotel smatra da se čovjek kao moralno biće može izražavati samo u državi. Zato on sva izučavanja vrline veoma često zove dijelovima Politike, tj. znanosti o državi. Međutim, on i neovisno od toga piše etičke spise u kojima proučava čovjekove osobine. Eudomonia (sreća, sretan život) je ujedinjenje svih vrlina i moralni-lijepih dobara. Najviše mjerilo za ono što je dobro i lijepo nije ljudski um nego bog. Nikomahova etika polazi sa sasvim drugačijeg stajališta, i glavno je etičko djelo iz posljednje faze Aristotelova rada. Ona predstavlja studiju helenske etike, a u isti je mah dio Aristotelova univerzalnoga sistema. Tijelo ne može postojati bez duše, jednako kao što duša ne može postojati bez tijela. Tako tu otpada besmrtnost.

Glavne osobine u kojima se Aristotelovo etičko gledište razlikuje od Platonovog jesu: 1) realizam, 2) racionalizam, 3) imanentizam i 4) energizam. Realizam Nikomahove etike se sastoji u tome što Aristotel ne prihvaća Platonovo učenje o idejama i zamjera mu što se ideje shvaćaju kao bića odvojena od pojedinačnih stvari, jer se tako ne može objasniti problem postajanja i bića stvari. Ideja i stvarnost padaju u jedno. Između njih ne postoji samo harmonija nego i istovjetnost. Ideja se ne može odvojiti od pojedinačne stvari. Duša je prva entelehija organskog tijela. On je i oblik tijela i to ne samo vanjski, nego i unutrašnji funkcionalni oblik. Tek duša u vezi s tijelom pravi od njega ono što je tijelo u stvari. Kao Platon, i Aristotel smatra da se čovjek kao moralno biće može izražavati samo u državi. Zato on sva izučavanja vrline veoma često zove dijelovima Politike, tj. znanosti o državi. Međutim, on i neovisno od toga piše etičke spise u kojima proučava čovjekove osobine. Eudomonia (sreća, sretan život) je ujedinjenje svih vrlina i moralni-lijepih dobara. Najviše mjerilo za ono što je dobro i lijepo nije ljudski um nego bog. Nikomahova etika polazi sa sasvim drugačijeg stajališta, i glavno je etičko djelo iz posljednje faze Aristotelova rada. Ona predstavlja studiju helenske etike, a u isti je mah dio Aristotelova univerzalnoga sistema. Tijelo ne može postojati bez duše, jednako kao što duša ne može postojati bez tijela. Tako tu otpada besmrtnost. On poriče platonsku ideju dobra kao principa etike i na iskustvenom svijetu zasniva svoju misao, i u tome se sastoji njegov etički realizam. Racionalizam Nikomahove etike sastoji se u tome što Aristotel svoje etičko učenje osniva na biološkom iskustvu etička spoznaja ima svoj izvor i u razumu i u iskustvu. Iz shvaćanja da je težište stvarnosti u ovom svijetu, slijedi imanentizam. Aristotel, naime, sa cjelokupnom helenskom filozofijom dijeli uvjerenje da od čovjeka samog zavisi da li će postati sretan, tj. blažen ili ne. Jer samo od njega zavisi da li će postići vrlinu ili ne. U Aristotelovoj etici nije riječ o dobru po sebi, nego o ljudskom dobru. etika nema transcendentnu normu, kao kod Platona, nego je u okviru ovozemaljske stvarnosti, posebno u okviru čovjekova političkog života. Sreća je za Aristotela u najvišem smislu istovjetna s najvišom vrijednošću čovjeka kao člana stvarnosti koji ga okružuje. Blaženstvo je izvan etičkih radnji. U tvrdnji da težište čovjekove sreće leži u samome čovjeku i da je moralna ličnost sama sebi zakon, pravio i mjera za istinu, sastoji se imanentizam Aristotelove etike. Četvrto glavno obilježje Nikomahove etike, energizam, jest shvaćanje da za etiku nije glavna stvar saznanje vrline, nego moralno djelovanje, moralno djelo, moralan život. Nije saznanje nego djelovanje krajnji cilj etike. najveće dobro, tj. ono za kojim se ne teži radi nekog drugog dobra nego samo radi njega samoga, i koje je samo sebi dovoljno da životu da najvišu vrijednost. Aristotel na to odgovara da se svi slažu da se ono sastoji u blaženstvu. cilj kome sve teži nije mirovanje, nego puna neometena djelatnost. Da bi biće bilo blaženo ono mora imati um. Utvrđeno je da je blaženstvo najviše dobro i krajnji cilj ljudskog teženja, ali ostaje pitanje u čemu je sadržaj blaženstva kao najvišeg dobra. Blaženstvo se sastoji u djelatnosti duše prema vrlini, a vrlina nije ni afekat, ni moć, nego način ponašanja kojim čovjek postaje dobar i kojim će svoje djelo dobro izvršiti. Blaženstvo se sastoji u djelatnosti duše prema vrlini, a vrlina nije ni afekat, ni moć, nego način ponašanja kojim čovjek postaje dobar i kojim će svoje djelo dobro izvršiti. Ne razumski dio duše je svim stvorenjima zajednički, on uzrokuje razvoj, odnosno uzrok je ishrani i rastu. Ta vegetativna moć dakle, nema učešća u ljudskoj vrlini. Ne razumski dio duše je dvojak: vegetativni nema ništa zajedničko s razumom, a požudni i uopće koji teži na nešto, sudjeluje u njemu . Prema toj razlici i vrlina se dijeli, na one koje zovemo dianoetičke i na one etičke. Dianoetičke vrline zovu se još i logičke, i upravljane su na saznavanje ,a etičke vrline upravljene su na volju. Dianoetičke vrline razvijaju se i stječu poučavanjem s jedne, i učenjem i vježbanjem s druge strane. Izvor etičkih vrlina je volja, a bitna osobina volje je sloboda. Sloboda volje je uvjet moralnog djelovanja. Dakle moralno djelovanje ne osniva se samo na znanju kako to misli Sokrat. Etička vrlina je slobodnim vježbanjem stečena navika. Izbjegavanje ekstrema i postizanje mjere pojavljuje se i kao zadatak ljudske djelatnosti. Tako se princip svrhovitosti pojavljuje kao princip mjere i sredine, a na ovom principu osniva se i Aristotelovo učenje o etičkoj vrlini kao eminentnoj vrlini, tj. vrlini u užem smislu. Vrlina je sredina među

dvjema suprotnim osobinama volje. Sredina je kako je određuje pravilan um, a pravilan um je um, koji leži u pojedinoj situaciji, a konstituiraju ga kategorije onoga što treba da bude.

ETIČKE VRLINE (14) etičke vrline tiču se osjećaja, namjere i djelovanja:Hrabrost je sredina između plašljivosti kao nedostatka i neustrašivosti kao pretjeranosti. Aristotel je

analizirao 14 vrlina. Hrabrost i umjerenost su vrline alogičkog, tj. ne razumskog dijela duše. Darežljivost (škrtost – rasipnost), plemenitost, ponos (poniznost – oholost), obraz i blagost (najmanje osjećaja časti – oholost) jesu vrline kojima građani osiguravaju svoj položaj

u državi. ugodapravost (samopotcjenjivanje – hvalisavost), ophodljivost, stidljivost, negodovanje, pravičnost prijateljstvo (nemanje prijatelja – velik broj prijatelja) čine skupinu socijalnih vrlina umjerenost. Sveobuhvatna vrlina je ponos.

DIANOETIČKE ILI INTELEKTUALNE VRLINEse tiču samo nalaženja istine., čistog saznanja, dakle razumskog dijela čovjekove duše. stječu se učenjem i iskustvom

znanje i um. Dok znanje omogućuje saznanje istina koje se iz principa dobivaju silogističkom indukcijom, um kao vrlina indukcije omogućuje saznanje najviših i najopćijih principa, tj. kategorija zakona i mišljenja kao pretpostavki sve znanja. Pametan čovjek određuje sredinu kao pravilno moralno stanje između krajnosti, i bez pameti etička vrlina uopće ne može doći do izražaja, kao što ni pamet nije moguća bez etičke vrline. Pameti pripadaju razboritost, pronicljivost, rasudljivost i dovitljivost.

Razvijanje cijele i pune ljudske prirode, ispunjavanje moralnog zadatka i postizanje potpunog života i blaženstva, moguće je tek u zajednici, kojoj je osnovni oblik obitelj a najpotpuniji država, jer «tko ne može živjeti u zajednici, ili je čak i ne treba, jer je sam sebi dovoljan, taj nije član države i prema tome je zvijer ili bog. Ropstvo je za Aristotela nužna pojava. Ljudi su po prirodi ili slobodni ili robovi. Aristotel odbacuje ideju o neimanju privatnog vlasništva, jer se pojedinac jedino za svoje vlastito.

Demokraciju koja je državni oblik u kojem se službe dijele kockom, a cilj joj je sloboda. Oligarhija u kojoj se državne službe dijele prema porezima, a cilj joj je bogatstvo. Aristokracija u kojoj vladaju oni koji se odlikuju obrazovanošću, a cilj joj je obrazovanost i održavanje zakonitosti. I monarhija u kojoj jedan stoji iznad sviju, a cilj joj je sigurnost.

U Nikomahovoj etici aristotel raspravlja koji je način života najbolji, a najbolji je život časti, politički život – govorenje i djelovanje u ljudskom zajedništvu polisa

Aristotel „Nikomahova etika“ - ne učimo zbog znanja samoga nego kako bismo postali bolji

Aristotel kaže da iz moralnog djelovanja možemo osjećati zadovoljstvo( dakle u objektivnom smislu činimo dobro ,no u subjektivnom se dobro osjećamo), a Kant kaže da ako osjećamo zadovoljstvo nakon određenog čina onda smo taj čin napravili zbog tog zadovoljstva ,a ne zato jer smo moralni( dakle moramo moralno djelovati bez obzira na osjećaj zadovoljstva)

Eudaimonia- dobrobit, dobro činiti, dobro se osjećati

Aristotel razlikuje 3 načina života (iz Nikonmahove etike) :

1. Život zadovoljstva kojeg mnoštvo bira s razlogom (život djece,životinja) 2. Život časti3. Politički život –čovjek se ostvaruje govorom i djelovanjem u ćudorednoj zajednici polisa

Dijelovi duše:

1. 1.racionalni dio duše – njega su vezani pojmovi uma i razuma, pouka odgoja, tu spadaju dianoetičke vrline (razumske vrline), npr. mudrovanje, znanje, teorijski uvid

2.iracionalni dio duše –) , za njega su vezani navike, prohtjevi, emocije, tu spadaju etičke vrline (vrline karaktera i volje),npr. hrabrost, darežljivost se ne uče poukom nego se vježba kroz ljudske situacije nus (razum) i fronesis (razboritost

Etički pravci:

1. Deontološki – najvažniji su motivi, etika prava, deon= dužnost (Kant- ne odgovaramo za postupke drugih, ako ubojica pozvoni i traži vašeg susjeda ako znate da je kući morate to reci, ako ga ubije vi ne odgovarate za postupke druge osobe)

2. Konzekvencionalistički – u moralnom djelovanju najvažnije su posljedice, utilitarizam (Bentham, Mill), nisu važni motivi nego do čega je djelovanje dovelo,korist treba kvalitativno gledati, djeluj tako da korist ili užitak svih uključenih u djelovanje bude što veći, Mill –bolje biti nezadovoljan Sokrat nego zadovoljna svinja

3. Etika vrlina – Aristotel, vrlina je odlučivanje ili djelovanje, ona je sredina u odnosu na nas (onih kojih se to djelovanje tiče) i određena je načelom koje bi odabrao razborit čovjek, jedna od vrlina volje je darežljivost koja je sredina između rasipnosti i škrtosti

SKEPTIČARIbavio se pitanjem da li je spoznaja uopće moguća. Tako se ne smije vršiti ni etičke procjene, jer su običaji jednih ljudi drugačiji od običaja drugih. Kakva je koja stvar po prirodi ne možemo reći. Skeptičari kao put koji vodi blaženstvu je održavanje mjere u afektima. Ne prihvaćajući ni jedno tvrđenje kao apsolutno istinito, skepticizam postaje izvorište sveg umovanja bez predrasuda i obmana.

STOIČKU ŠKOLU osnovao je Zenon u skladu sa stoičkim načelo da život gubi vrijednost kad se čovjek od njega ne može nadati sreći ni za sebe ni za druge.

Nasljednici :Kleant Hrisip Panetije Posidonije Seneka Epiktet Marko Aurelije

podjelu filozofije na tri discipline: fiziku, logiku i etiku. Mudrost su nazivali znanjem o božanskim stvarima, a filozofiju vježbom korisne vještine. Fizički dio filozofije ispituje svemir i događaje u njemu; etički ispituje ljudski život, a logički koji se zove i dijalektički ispituje pojam. Težište filozofije su stavljali na etiku

. Logikom se moramo baviti da bi za svoj rad stvorili pravilne sudove i zaključke, a fizikom, tj. proučavanjem prirode da bi smo prema prirodi mogli živjeti.FIZIKAZenon postavlja kao osnovu materijalistički monizam. Sve je materijalno, čak i bog, i duša, duhovne osobine itd. Nematerijalni su samo vrijeme i prostor. Prasupstancija je vatra Stoici su učili i vječno vraćanje svih stvari i događaja. LOGIKAZenon logiku dijeli na dijalektiku i retoriku. Glavni stoički prilog logici sastoji se u učenju o zaključkuUz već postojeće kategoričke sudove, koje je iznio Aristotel, oni su dodali hipotetičke i disjunktivne. učenjem o kategorijama, jer umjesto Aristotelovih deset, oni ih postavljaju četiri: 1) supstanciju, 2) kvalitet, 3) modalitet i 4) relaciju

Svrhu života Zenon je definirao kao skladan život, što je značilo život u suglasnosti sa razumom. Njegovi nasljednici su nadopunili tu definiciju, i postavili novu: za njih je skladan život onaj koji je u skladu sa prirodom. Kod čovjeka vrlina je puni razvitak razuma. učenjem čovjek postaje moralna ličnost. postoje četiri osnovne vrline: uviđavnost razboritost hrabrost pravednost. Afekti su prekomjerni nagoni ili nerazumni i protuprirodni duševni pokreti koji se opiru umu. Nagona ima uglavnom četiri: ojađenost pritiješnjenost duše u nevolji; strah naslada požuda. Jedina i apsolutna vrijednost je moralno dobro. Stoičari tjelesna dobra ne priznaju. Bitan je pojam dužnosti. Kako je život jedna od indiferentnih stvari, stoičari dopuštaju samoubojstvo kao racionalan rastanak sa životom. Pojam dužnosti bio je nešto novo za helensku filozofijsku etiku. Više nije dovoljno da čovjek samo slijedi svoje od prirode dane podobnosti, nego da se podvrgne višoj instanci uma. A pojam čovječanstva je osnovni pojam stoičke socijalne etike. Čovjeka se promatra u kosmičkoj perspektivi, on je organski dio kosmosa i kao takav pokorava se, ne državnim, nego zakonima svijeta. Panetije je Odbacivao

intelektualizam, antropocentrizam, učenje o besmrtnosti duše, učenje o jednakosti svih ljudi. Ali je zadržao ono najbitnije, ideju humanosti.

Uzroci kod aristotela

Materijalni materijalis formalni formalis, uzrocni eficiens ,finalni finalis

Kritika Platonovog idealizma?

Za Aristotela postoji samo zbiljsko (realni) svijet. Za njega nema ništa izvan pojave. Ne postoji opće bez pojedinačnog i obratno. Kritizira Platonovo odvajanje IDEJA od REALNIH STVARI. Aristotel zastupa jedinstvo materije i forme - kretanje je vječno. Kod Platona bi ideje bile odvojene od materije, kod Aristotela su su ideje forme u materiji (*ali forma može postojati neovisno od stvari - bića u glavi arhitekta). Odvajanje ideja od realnih stvari, općeg od pojedinačnog je neodrživo - kako objasniti vezu ideja i pojava, utjecaj ideja na pojave, kretanje iz vječnih i nepromjenjivih ideja? Aristotel nastoji dokazati da je Platonov svijet ideja neodrživ, i da je stoga Platonova filozofija u sebi proturječna

KANT

čisti praktički um realitet svojih pojmova dokazuje djelom. Sloboda je i jedna od ideja spekulativnoga uma za čiju mogućnost mi a priori znamo, a da ju ipak ne uviđamo, jer je ona uvjet moralnog zakona, koji mi znamo. Mi naime samo kažemo da nešto spoznajemo umom kad smo svjesni da smo to mogli znati i onda, da nam se to u iskustvu nije tako pojavilo. Prema tome je umska spoznaja i spoznaja a priori jedno te isto.

19.Što je "dužnost" za Kanta?(ima još puno o dužnosti) neko primoravanje na djelovanje. To se primoravanje zove dužnost. Dobar čin je kada djelujemo prema dužnosti samo zbog dužnosti (ne koristi kao ugoda ili sreća).Pojam dužnosti zahtijeva dakle kod radnje – objektivno – suglasnost sa zakonom, ali kod njene maksime – subjektivno – štovanje za zakon kao jedini način određenja volje pomoću njega. I na tome se osniva razlika između svijesti da se djelovalo prema dužnosti i iz dužnosti, tj. iz štovanja zakona. Od toga je ono prvo da se djelovalo prema dužnosti (legalitet) ,ono drugo (moralitet), moralna vrijednost, mora se staviti samo u to da se radnja događa iz dužnosti, tj. samo za volju zakona. dužnost nema veze sa okolnostima. dužnost je dužnost trebamo se ponašati kao da se to ponašanja odnosi uvijek na sve ljude u svim situacijama. Kada djelujemo iz dužnosti djelujemo samo po razumu a budući da smo razumna bića tko i trebamo djelovati,.

Za Kanta je racionalni paternalizam despotizam ukoliko se nastupa u ime odraslih osoba protiv njihove volje. Kant upozorava na paradoks odgoja jer nam je potrebna pomoć drugoga kako bi došli do stupnja kada nam više nje potrebna. Kant „ prvu stvar koju moramo djecu naučiti u školi je mirno sjediti“ ( postići disciplinu jer tako odgađaju svoje prohtjeve) kant je pretpostavio da sloboda volje jest. Kant kaže da ako osjećamo zadovoljstvo nakon određenog čina onda smo taj čin napravili zbog tog zadovoljstva ,a ne zato jer smo moralni( dakle moramo moralno djelovati bez obzira na osjećaj zadovoljstva) Da li je Kantov stav u skladu s moralnom psihologijom? Ne. Da bi djelovanje bilo moralno zbog njega se ne smijemo osjećati dobro je u praksi teško ostvarivo. On zastupa deontološki pravac, Kant kaže da ne odgovaramo za postupke drugih( ako ubojica pozvoni i traži vašeg susjeda ako znate da je kući morate to reci, ako ga ubije vi ne odgovarate za postupke druge osobe)

10.Kantov kategorički imperativ? To je moralni zakon, moralnost je povezana racionalnošću. Nešto je ili zlo ili dobro. Racionalna misao nas vodi do objektivne moralnosti. Nije bitan kontekst ni okolnosti. Kategorički imperativ se sastoji od maksima 1.je da je nešto dobro ako je univerzalno ,a univerzalno je ak bi to dobro svi mogli stalno činiti i takav svijet bi bio poželjan. 2. Maksima je da se svaka osoba individualna i racionalna i ne smije se koristiti radi općeg dobra (naspram konzekvencionalista-npr. utilitarizam)iz čeg slijedi da nije moralno lagati n u kakvim okolnostima,3. Maksima je ponašaj se tako da tvoje ponašanje može postati opći zakon. Hipotetičkom imperativu možemo izabrati cilj npr sreću, koist… promjena kantovog imperativa...novi imperativ glasi nešto u stilu, djeluj tako da tvoje djelovanje bude podnošljivo s permanencijom pravog ljudskog života na Zemlji. tj. tako da tvoje djelovanje ne šteti budućim generacijama...

Prirodni Zakon je nešto što je uvijek istinito, spoznajemo ga razumom,volja određuje naše djelovanje,intencije. Ona su subjektivna načela ili maksime, ako subjekt uvjet smatra važećim samo za svoju volju; objektivna pak ili praktički zakoni, ako se uvjet spoznaje kao objektivan, tj. da važi za volju svakog umnog bića.

23.Kantov paradoks? Paradoks metode u kritici praktičkog uma: da se naime pojam dobra i zla ne mora odrediti prije moralnog zakona , nego samo poslije njega i pomoću njega.

29.Autonomija i heteronomija kod Kanta? autonomija je volje jedini princip svih moralnih zakona i njima primjerenih dužnosti; svaka heteronomija volje naprotiv ne samo da ne osniva nikakvu obvezatnost, nego je čak suprotna njezinu principu i ćudorednosti volje. . Ako materija htijenja neke žudnje, uđe u praktički zakon kao uvjet njegove mogućnosti, onda iz toga nastaje heteronomija volje, naime zavisnost od prirodnog zakona

15.Kant - maxima? Maxima je načelo praktičkog uma. ono što motivira na djelovanje, pravila po kojima živimo

9.Kod Kanta neki "fakt..." (nečega) - frendica nije znala o čem se radi, a ja još nisam krenula podrobnije učiti

Kanta .

40.Može li Kantova maxima biti i moralni zakon?možemo odrediti d naša maksima bude ujedno i moralni zakon

20.Koji su afekti i vrste spoznaje za Spinozu? ljubav, požuda –strasti . afekti Ljudske afekte ili radnje  Pod strašću razumijem stanja tijela kojima se moć djelovanja tog tijela povećava ili smanjuje.  Spinoza razlikuje strasti prema tome da li povećavaju (radost) ili smanjuju (žalost) moć našega djelovanja. opća definicija strasti glasila: strast jest zbrkana predstava kojom duh potvrđuje da nešto misli više nego nešto drugo. Spinoza je smatrao da su žudnja, radost i žalost primarni afekti koji proizilaze iz same ljudske prirode. osnovni moralni zadatak postavlja se pred čovjeka da pomoću istinskog saznanja savlada i pobjedi svoje afekte, odnosno da nejasne i neadekvatne ideje imaginacije zamjeni jasnim, razgovjetnim i adekvatnim idejama razuma. a čovjeka je najvažnije da sazna boga, to jest prirodu uzetu u cjelini pošto će jedino putem ovakvog saznanja uspjeti da u potpunosti shvati sebe i svoje pravo mjesto u svijetu. Na kraju Spinoza zaključuje da se najviša sreća čovjekova sastoji pre svega u usavršavanju razuma, koje zapravo nije ništa drugo „nego razumjeti boga i božije atribute i radnje koje sljeduju iz nužnosti njegove prirode“. 

spoznaja prve vrste je osjetilna spoznaja, u koju pripadaju sve one predstave koje su neodgovarajuće i zbrkane, jedini su uzrok lažnosti, spoznaja druge i treće vrste (razumska i intuitivna spoznaja- kada osvijestimo sebe kao ideju boga iz tog znanja proizlazi bezuvjetna sreća- duševni mir), u koju pripadaju odgovarajuće predstave, je pak nužno istinita. Spoznaja druge i treće uči nas razlikovati ono istinito od onog lažnog. Bitno je da spoznamo ljubav boga prema svim ljudima i da ih gledamo kroz božje oči.

9.Spinoza - atributi, modusi,? Pod atributom razumijem ono što razum opaža na supstanciji tako da čini njenu bit. Postoji protežni atribut i atribut mišljenja. Ideja neke stvari je ta stvar gledana atributom mišljenja ,a ta zbiljska stvar je gledana pod atributom protežnosti (nešto prostorno) Npr. ideja stolice i sama stolica su dva vida iste stvari jedan je vid mišljenje ,a drugi protežnosti. Pod modusom razumijem stanja supstancije ili ono što jest u drugome kojim se tek poima, modus je konačni način očitovanja  A pod modusom filozof podrazumjeva „stanja supstancije, ili ono što je u drugome, pomoću čega se i shvata“. Modusi su zapravo pojedinačne stvari kroz koje se supstancija nužno manifestuje kao kroz svoja posebna stanja.  Na liniji atributa protegnutosti

modusi nisu ništa drugo nego prosta tijela, dok na liniji atributa mišljenja modusi sačinjavaju ideje.  modus je u samom Bogu i samo pomoću Boga može da bude shvaćen.

16.Od kuda za Spinozu proizlaze strasti? Sve strasti izviru iz požude, ugode ili neugode

28.Koje atribute po Spinozi čovjek može dobro spoznati?

ako znamo protežnu stvar npr stolicu to je samo djelomično znanje stolice.ne možemo istinski spoznati ideju stolice tj. stolicu preko atributa mišljenja. stječemo znanje preko iskustva preko podražaja na naše tijelo. O svim izvanjskim stvarima imamo zapravo neadekvatne ili lažne ideje, one su samo imaginacija.

Što kaže Jonas? jel jonas u pravu kad optužuje kanta i zašto?

Kantov kategorički imperativ je bio upravljen na individuu, a njegov kriterij je bio momentalan. Dok novi imperativ moralnom kulikulu priključuje horizont vremena, kojeg nema u Kantovu imperativu.Kantov kategorički imperativ je rekao: djeluj tako da i ti možeš htjeti da tvoja maksima postane opći zakon. Novi imperativ kaže da mi smijemo staviti na kocku naš osobni život ,ali ne smijemo život čovječanstva, djeluj tako da učinci tvog djelovanja ne budu razorni za buduću mogućnost takvog života. očigledno je da je taj novi imperativ mnogo više upravljen na javnu politiku nego na privatno ponašanje .Kantova misao kategoričkog imperativa, premda je uzvišena, vodi u apsurd. Naime, smisao kategoričkog imperativa, kako pokazuju sve njegove primjene u kauzistici, nije postavljanje svrha, nego samoograničenje slobode pravilima samoglasja volje u slijeđenju svrha. Što vodi do apsurdne ideje o samoograničenju slobode iz poštovanja pred idejom o samoograničenju slobode. ono o čemu se radi to su, primarno su stvari, a ne stanja moje volje. Time što angažiraju volju, stvari za mene postaju svrhe. Zakon kao takav, ne može biti ni uzrok ni predmet poštovanja. Na djelovanje će nas, zbog njega samog, pokrenuti tek osjećaj odgovornosti koji ovaj subjekt povezuje s ovim objektom. Kant je rekao: Možeš, jer trebaš. Mi kažemo: Trebaš , jer možeš.

12.Nietzsche?

Mi smo udaljeni od sebe i uopće se ne poznajemo. iznosi svoje misli o porijeklu naših moralnih predrasuda koje dolaze iz osnovne volje za spoznajom. naučio jeda teološku predrasudu odvajam od moralne i da više ne tražim porijeklo zla iza svijeta. Poticaj da objavi svoje hipoteze o porijeklu morala, dobio je nakon čitanja knjige «Porijeklo moralnih osjećaja» od Paul Rea. Nikad nisam čitao nešto što je u meni budilo takvo protivljenje.(kritika). bolest koja se najavljuje, a to je moral patnje. Altruistički moral. nama je potrebna kritika moralnih vrijednosti. . Do sada se uvijek «dobrom čovjeku» pridavala viša vrijednost nego «zlom čovjeku», viša u smislu

ljudskog razvoja, korisnosti i napretka. Ali što ako je obrnuto istina? mjera za dobro bila korist ,pa je dobro postala navika koja se shvaćala kao nešto samo po sebi dobro. sud «dobar» ne potiče od onih prema kojima je pokazana dobrota! Štoviše «dobri», odnosno otmjeni, moćni, uzvišeni i plemeniti jesu ti koji sebe i svoje

postupke osjećaju i postavljaju kao dobre. Pokazalo se da se u svim jezicima pojam «dobar» veže za pojmove otmjen, plemenit u smislu duhovno-uzvišen, duhovno-povlašten. Dok se pojam «loš» vezivao za pojmove prost,

nizak, plebejski. . Stvorila se svećenička aristokracija na posve pogrešan način liječila čovjeka odbacivanjem

tjelesnih nagona i zahtjevom za ništavilom (za Bogom, nirvanom i ništa više) Za razliku od viteško-aristokratskih sudova vrijednosti koji su slavili tjelesnost, zdravlje, rat, igru i sve što spada u slobodno, silovito i veselo djelovanje, svećeničko-aristokratski način gledanja sve je to poricao. Dok je čovjek resantimana zamislio s druge strane «zlog neprijatelja», iz čijeg pojma onda stvara sliku «dobrog čovjeka», sebe samog. Kao što vidimo to je sasvim suprotno od onoga što radi otmjen čovjek, koji pojam «dobar» zamišlja unaprijed i spontano, iz sebe, a onda tak stvara predstavu «lošeg». Zao u smislu resantimana je upravo «dobar čovjek», drugačijeg morala. On kad izađe iz kruga socijalne prisile, vraća se nevinoj savjesti zvijeri. Pojavio se spoj nečovjeka i nadčovjeka, Napoleon. Nemoguće je da bez zaboravnosti postoji sreća, vedrina, nada, ponos, sadašnjost. Ali upravo ta zaboravna životinja u sebi je odgojila suprotnu moć, pamćenje. Osnovni moralni pojam – pojam krivice – svoje porijeklo vuče iz materijalnog pojma dugova. A kazna se razvila kao nadoknadaEkvivalent koji se postiže kaznom, nije materijalna nadoknada, nego neka vrsta zadovoljstva. Zadovoljstvo se sastoji u pokazivanju moći, u vršenju nasilja. Pravednost koja je počela sa tezom da se sve mora otplatiti, završava s tim da gleda kroz prste onom koji nije kadar otplatiti svoje dugove – ona završava kao i svaka dobra stvar na zemlji: ukidajući samu sebe. To samoukidanje pravednosti se naziva milošću, a milost je povlastica najmoćnijeg. Pravda i nepravda postoje tek nakon ustanovljenja zakona, govoriti o pravdi ili nepravdi po sebi skroz je besmisleno. Ali sve svrhe, sve korisnosti, samo su znakovi da je nečija volja za moć zagospodarila nečim manje moćnim i nametnula mu prirodu funkcije. tako kazna može predstavljati jednom kao sredstvo da se nekoga učini bezopasnim, kao svečanost ponižavanja neprijatelja, kazna kao objava rata protiv neprijatelja mira itd. Kazna treba da u krivcu budi osjećaj krivice, ali prava grižnja savjesti upravo je među zločincima i kažnjenicima nešto najrjeđe. Opće uzeći kazna čini ljude okrutnim i hladnim, ona povećava osjećaj otuđenosti i

otpor. Sam sudski postupak upravo potiče takvu reakciju, jer osuđenik vidi da se ista vrsta radnji zbog kojih se njemu sudi, upotrebljava i primjenjuje u službi pravednosti. Ono što se uglavnom može postići kaznom kod čovjeka i životinje, jest uvećanje straha, izoštravanje razboritosti, ovladavanje prohtjevima: time kazna pripitomljuje čovjeka, ali ga ne popravlja. Porijeklo nečiste savjesti? Ja ju smatram ozbiljnom bolešću promjene koja se zbila u trenutku kad je on konačno bio sputan stegama društva i mira. Svi instinkti koji se vani ne

rasterećuju okreću se unutra – to je ono što ja nazivam ponutranjivanje čovjeka. Svi su se instinkti divljeg, slobodnog, neobuzdanog čovjeka okrenuli protiv samog čovjeka -to je porijeklo «nečiste savjesti» Tu prva

država dolazi kao najstrašniji tiranin. osjećaju dug prema predcima radi kojih su oni tu. To dovodi do

pretvaranja pretka u boga. Bogovi dakle vuku porijeklo iz straha. Dolazak kršćanskog boga, kao najvišeg boga

postignutog do sada, praćen je i maksimom osjećaja krivice. Krivica pred Bogom: ta misao postaje mu sprava za mučenje. grčki bogovi, koji na sebe nisu preuzimali kaznu, nego krivicu. I Grcima su služili da se sačuvaju od nečiste savjesti. Predugo je čovjek svoje prirodne sklonosti promatrao zlim pogledom. čovjek budućnosti koji će

nas spasiti ne samo od dosadašnjeg ideala volje za ništavilom, nihilizma je antikrist i antinihilist, taj pobjednik nad Bogom i ništavilom. Svaka životinja je kadra da razvije svoju snagu i stekne maksimalni osjećaj moći, te se grozi svakojakih smetnji i prepreka. U asketskom idealu filozof potvrđuje svoju egzistenciju . Tri velike svečane riječi asketskog ideala su: siromaštvo, skrušenost, čednost. Filozof se prepoznaje po tome što se kloni triju sjajnih i glasnih stvari: slave, knezova i žena. Nema «apsolutne duhovnosti», «spoznavanja stvari po sebi» tu se od nas traži da zamislimo nezamislivo. Ukloniti volju i strasti značilo bi uškopiti intelekt. rad zaokuplja patnikovu svijest i tako ostaje malo mjesta za patnju(za koju je prema svećenicima sam kriv). Slabi instinktivno teže usred želje da se oslobode sumornog raspoloženja i osjećaja slabosti, da se organiziraju u stado. Isto tako kako slabi teže združivanju, prirodnom nužnošću jaki teže razdvajanju. U rukama svećenika taj osjećaj krivice je dobio oblik – grijeh. Tako svećenik daje uzrok patnje, treba ga tražiti u sebi, u krivici, u prošlosti, a svoju patnju treba shvatiti kao kaznu. Oni kažu da ga je popravila, nemam ništa protiv, samo to popravila za mene znači pripitomila, obeshrabrila, oslabila, raznježila, uškopila, pročistila; dakle jednom riječju oštetila. , mora prvo da postoji neka filozofija, neka vjera, kako bi znanost od nje dobila pravac, smisao, granicu, metodu, pravo na postojanje. Dakle kroz asketski ideal čovjek je dobio smisao svoje patnje.

sta nietzsche kritizirapotrebna kritika moralnih vrijednosti, kritizira moral, što ako je moral uzrok nazadovanja. Smatra da je svećenička aristokracija loše liječila ljude odbacivši nagone i slobodu. Kritizira kršćanstvo. On je protiv morala patnje. kritizira uzvišavanje zatomljivanja nagona jer se to smatra moralnim. Kritizira i znanost jer smatra na kao i kršćanstvo počiva na tezi da se istina ne može kritizirati. Kritizira to što se ljudska patnja ne liječi nego joj se daje smisao.

u čemu se očituje formalizam kantove etike -ne određuje ju sadržajno - ndefinira dobro i zlou obliku zakona, deontološka etika –nije bitan ishod djelovanja,nismo odgovorni za postupke drugih ljudi)

dakle, termin "čisti" u "čisti um" označava ono što prethodi iskustvu, ono dakle što je apriorno

u kojem su odnosu teorijski i praktički um sa tim čistim umom. um je jedan, ali ima dvije uporabe: 1.) spekulativnu (teorijski um- on omogućuje spoznaju svojim apriornim formama opažanja i spoznavanja) i 2.) praktičnu (praktički um - on omogućuje rukovođenje, ponašanje, praksu svojim apriornim kategoričkim imperativom).

pa najvažnija je

usporedba sofista i sokrata, usporedba kirenjana i epikura, epikura i stoika,sokrata i aristotela, sta sam kod kanta naučila, afekti kod spinoze,modusi, malo o bioetici