Ekonomska i ekohistorija 2

Ekonomska i ekohistorijaEconomic- and Ecohistory

Časopis za gospodarsku povijest i povijest okolišaScientific Research Journal for Economic and Environmental History

Volumen 2 / Broj 2Zagreb - Samobor 2006.

ISSN 1845-5867UDK 33 + 9 + 504.3

Nakladnici / Publishers:Društvo za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistorijuSociety for Croatian Economic and Environmental History

Izdavačka kuća Meridijanip.p. 132, 10430 Samobortel.: 01/33-62-367, faks: 01/33-60-321e-mail: [email protected]

Sunakladnici / Co-publishers:Sekcija za gospodarsku povijest Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti Zagreb (moderator: Hrvoje Petrić)

Međunarodni istraživački projekt »Triplex Confinium - Hrvatska višegraničja u euromediteranskom kontekstu« Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu(voditelj: prof. dr. sc. Drago Roksandić)

Urednici / Editors-in-chief:Mira Kolar-Dimitrijević, Hrvoje Petrić

Uredništvo / Editorial Staff:Dragutin Feletar, Željko Holjevac, Mira Kolar-Dimitrijević, Dubravka Mlinarić, Nenad Moačanin, Hrvoje Petrić, Drago Roksandić, Mirela Slukan Altić, Nataša Štefanec, Ivica Šute

Međunarodno uredničko vijeće / International Editorial Board:Drago Roksandić - predsjednik (Zagreb, Hrvatska)Daniel Barić (Le Havre-Pariz, Francuska), Slaven Bertoša (Pula, Hrvatska), Zrinka Blažević (Zagreb, Hrvatska),Zrinka Tatjana Buklijaš (Cambridge, UK), Boris Golec (Ljubljana, Slovenija), Hrvoje Gračanin (Zagreb, Hrvatska),Andrej Hozjan (Maribor, Slovenija), Halil Inalcik (Ankara, Turska), Egidio Ivetic (Padova, Italija),Aleksandar Jakir (Marburg, Njemačka), Karl Kaser (Graz, Austrija), Isao Koshimura (Tokio, Japan),Marino Manin (Zagreb, Hrvatska), Kristina Milković (Zagreb, Hrvatska), Ivan Mirnik (Zagreb, Hrvatska),Géza Pálffy (Budimpešta, Mađarska), Daniel Patafta (Rijeka, Hrvatska), Gordan Ravančić (Zagreb, Hrvatska),Marko Šarić (Zagreb, Hrvatska), Nataša Štefanec (Zagreb, Hrvatska), Mladen Tomorad (Zagreb, Hrvatska),Jaroslav Vencalek (Ostrava, Češka), Milan Vrbanus (Zagreb, Hrvatska), Zlata Živaković Kerže (Osijek, Hrvatska)

Grafički urednik / Graphic design:Alojz Zaborac

Prijelom / Loyout:Meridijani, Hrvoje Herceg

Lektura / Language editing:Lidija Menges

Za nakladnike / Journal directors:Petra Somek, Hrvoje Petrić

ISSN:1845-5867

Tisak / Print by:Bogadigrafika, Koprivnica 2006.

Adresa uredništva / Mailing adresss:Hrvoje Petrić (urednik)Zavod za hrvatsku povijest, Filozofski fakultetIvana Lučića 3HR-10000 Zagrebe-mail: [email protected]

Na naslovnici:Područje Legrada i Đelekovca na karti iz 18. stoljeća

Tiskano uz pomoć Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH i Grada Koprivnice

Ekonomska i ekohistorija 3

SADRŽAJTEMA BROJA: Bolesti, gospodarstvo i okoliš

Gordan Ravančić

Neka razmišljanja o posljedicama epidemije crne smrti 1348. godine u DubrovnikuSome reflections upon the impact of the Black Death epidemics in 1348 in Dubrovnik ............................... 5

Boris Golec

Kužna epidemija v Črnomlju v letih 1691-92Tipičen primer pojavnih oblik in posledic v mestnih okoljih?1691/1692 Epidemic of bubonic plague in ČrnomeljA typical example of cause and consenquence In urban environments? ..................................................... 22

Dubravka Mlinarić

Uloga države u prevenciji i sanaciji lošeg utjecaja bolestina gospodarstvo sjeverne Dalmacije u 18. stoljećuThe role of state in prevention of consequencesthat diseases had on economy of northern Dalmatia in the 18th century .................................................... 39

Mirela Slukan Altić

Povijest sanitarnih kordona i njihova uloga u razvoju dalmatinskih gradovaHistory of sanitary cordons and its influence on development of the dalmatian towns ............................. 55

Katarina Keber

Epidemija kolere na Kranjskem med mestom in podeželjemPrimer Ljubljane in Župnije slavina na notranjskem leta 1855Cholera epidemic in carniola, a comparison of city and countrysideA case study of Ljubljana and Slavina parish in Notranjska in 1855.......................................................... 65

ČLANCIMira Kolar-Dimitrijević, Elizabeta Wagner

O zatvorskim susretima Stjepana Radića s buhama i miševimaili o jednoj prešutnoj ekohistorijskoj temiOn jail conditions that Stjepan Radić and his problems with fleas and mice;or, another unspeakable Environmental history issue ................................................................................... 74

Hrvoje Petrić

O tipovima seoskih naselja (i njihovu okolišu)u varaždinskoj i koprivničkoj regiji u 18. i 19. stoljećuOn types of settlement (and their environment)in the Varaždin and Koprivnica region in the 18th and 19th century .......................................................... 89

Dragutin Feletar

Razvoj elektrifikacije sjeverozapadne Hrvatske do Drugoga svjetskog rata- s posebnim osvrtom na KoprivnicuEntwicklung der Elektrifizierung in nordwesliche Kroatien bis zweite Weltkrieg- mit besonderes Rückblick am Stadt Koprivnica ......................................................................................... 104

BIBLIOGRAFIJAŽeljko Holjevac

Izdanja Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« u Zagreburelevantna za gospodarsku problematiku .................................................................................................... 149

PRIKaZI KNjIga ........................................................................................................................................................ 156

UPUTE SURaDNICIMa .............................................................................................................................................. 183

4

Popis suradnika u časopisu »Ekonomska i ekohistorija«, broj 2

Jelena Balog - Hrvatski povijesni muzej, Matoševa, ZagrebKarolina Buzjak - studentica, Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu,

Ivana Lučića 3, ZagrebDoc. dr. Boris Golec - Zgodovinski inštitut Milka Kosa, ZRC SAZU, Novi trg 4, Ljubljana, SlovenijaProf. dr. Dragutin Feletar - Geografski odsjek, Prirodoslovno-matematički fakultet,

Marulićev trg 19, ZagrebDr. sc. Željko Holjevac - Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«, Marulićev trg 19, ZagrebMirjana Jurić - Hrvatski državni arhiv, Marulićev trg 21, ZagrebDr. sc. Katarina Keber - Zgodovinski inštitut Milka Kosa, ZRC SAZU, Novi trg 4, Ljubljana, SlovenijaDr. sc. Mira Kolar Dimitrijević - red. sveuč. prof. u mirovini, Draškovićeva 23, ZagrebDr. sc. Dubravka Mlinarić - Institut za migracije i narodnosti, ZagrebDaniel Patafta - Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Muzejski trg 1, RijekaMr. sc. Hrvoje Petrić - Zavod za hrvatsku povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu,

Ivana Lučića 3, ZagrebDr. sc. Gordan Ravančić - Hrvatski institut za povijest, Opatička 10, ZagrebDoc. dr. sc. Mirela Slukan Altić - Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«, Marulićev trg 19, ZagrebAkademik prof. dr. sc. Nikša Stančić - Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu,

Ivana Lučića 3, ZagrebSzabolcs Varga - College of Theology of Pécs, Pécs, MađarskaElizabeta Wagner - Draškovićeva 23, Zagreb

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 5 - 21

Ekonomska i ekohistorija 5Gordan Ravančić - EPIDEMIJA CRNE SMRTI 1348. U DUBROVNIKU

NEKA RAzMIšlJANJA O POSlJEDICAMA EPIDEMIJECRNE SMRTI 1348. GODINE U DUBROVNIKU

Some reflectionS upon the impactof the Black Death epiDemicS in 1348 in DuBrovnik

Dr. sc. Gordan Ravančić Primljeno / Received: 18. 3. 2006.Hrvatski institut za povijest Prihvaćeno / Accepted: 20. 9. 2006.Opatička 10 Rad ima dvije pozitivne recenzijeHR-10000 Zagreb UDK/UDC 314.424:616.9] (497.5 Dubrovnik) ,,13’’ 338.14:616.9] (497.5 Dubrovnik) ,,13’’[email protected] Izvorni znanstveni rad Original scientific paper

SažetakU ovom članku autor analizira neka pitanja o utjecaju crne smrti iz 1348. na oblikovanje društvenog života Dubrovnika tijekom sljedećih desetljeća te je li to bila prekretnica dubrovačkog razvoja. Svi izvori svjedoče o velikom demografskom padu. Međutim, zasad nije moguće točnije utvrditi razmjere demografskoga gubitka. S druge strane, velik utjecaj na gospodarstvo neupitan je jer je demografski pad uzrokovao trajni porast cijena. Prema svemu sudeći, epidemija je izazvala velik strah i osvijestila mnoge o vlastitoj smrtnosti i malenkosti pred onim što su smatrali božanskom providnošću. Samim time kuga 1348. godine bila je tek prvi udarac na mentalne sklopove i shvaćanja onodobnih ljudi. Čini se da su preživjeli mislili da su nakon epidemije “izbjegli” najgorem. Međutim, njihov stav prema bolesti u osnovi se nije promijenio. Tome u prilog zorno svjedoči činjenica da su gotovo jednako pogubne bile i epidemije tijekom 60-ih godina istog stoljeća. Djelovanje dubrovačkih vlasti u obuzdavanju bolesti u gradu ostalo je jednako nedjelotvorno kao i tijekom pogubnih mjeseci 1348. godine.Promjena svijesti o epidemiji i mogućnosti njezina sprečavanja i kontrole može se uočiti tek nakon 1377. godine i uvođenja prve karantene. Iz svega navedenog proizlazi da je epidemija s polovice 14. stoljeća označila samo prvi korak u mijeni društvene stvarnosti srednjovjekovnog Dubrovnika. Odnos prema životu i smrti značajnije će se promijeniti tek učestalim pojavama epidemije u gradu i njegovoj okolici. Međutim, pri tome nikako ne treba izostaviti druge gospodarske i političke čimbenike koji su nesumnjivo pridonijeli toj mijeni.

Ključne riječi: crna smrt, kuga, Dubrovnik, srednji vijek

Key words: Black Death, plague, Dubrovnik, Middle ages

Iako je epidemija iz 1348. godine u Dubrovniku trajala samo nekoliko mjeseci, izvorna građa svjedoči da je ostavila dubok trag u društvenom tkivu grada. Naime, nespremni za epidemiju takvih razmjera, kojoj nisu znali pravi uzrok niti su za nju imali odgovarajući lijek, Dubrovčani su problemu pristupili pragmatično. Dok su dubrovačke vlasti s jedne strane


Gordan Ravančić - EPIDEMIJA CRNE SMRTI 1348. U DUBROVNIKU6

pokušavale riješiti nastale probleme administrativnim putem, sami su građani pokušavali s jedne strane pobjeći iz zaraženoga grada, a s druge “osigurati” oporučnim legatima što sigurniji prijelaz na “onu stranu” ako crna smrt zakuca na njihova vrata. Njezina kasnija pojavljivanja tijekom istog stoljeća dodatno će angažirati cijelu zajednicu da iznađe način suočiti se s takvim problemima.

Demografska slikaIako je prilično teško govoriti o demografskoj strukturi i gibanjima u srednjovjekovnim

društvima, za očekivati je da je epidemija poput crne smrti ostavila velik trag na demografskoj slici društvene zajednice kao što je Dubrovnik. Razlozi nemogućnosti preciznih istraživanja leže u činjenici da za razdoblje polovice 14. stoljeća uopće ne postoje precizni popisi stanovništva.1 Ipak, postoje neki pokazatelji demografskih gibanja stanovništva u srednjovjekovnim društvima. Kao prvo, treba navesti razne vrste urbarijalnih knjiga i poreznih popisa u kojima su popisivana davanja svakog pojedinog domaćinstva. Iako ova vrsta izvora ne predstavlja detaljan popis stanovništva, ipak se iz podataka sadržanih u njima mogu izvući neki podaci o gustoći naseljenosti pojedinog područja.2

Pri tome treba imati na umu i prirodno demografsko kretanje - prirast i mortalitet - svake pojedine zajednice te specifičnosti u tim gibanjima u pogledu društvenih grupa. Naime, već je odavno u historiografiji primijećena veća smrtnost djece (posebno novorođenčadi) i žena u predmodernim društvima, a visok postotak smrtnosti zabilježen je i među muškarcima koji su navršili prosječno očekivanu životnu dob od 25 godina.3 Razlozi ovakve smrtnosti bili su u lošim higijenskim uvjetima života i vrlo često slaboj prehrani. Osim toga, i bitno je veći natalitet u srednjovjekovnim društvima, koji je nužno slabio imunološki sustav žena.4 ako se uzme u obzir i niz gladnih godina koji je prethodio samoj epidemiji, postaje jasnije zašto je crna smrt u Europi naišla na “plodno tlo”.5

Istraživanja su pokazala da je učinak crne smrti bio najpogubniji u mjestima visoke gustoće naseljenosti. Izvorna građa gradskih sredina Španjolske, Italije i južne Francuske pokazuje da je u gradskim naseljima epidemija uzrokovala izravni gubitak stanovništva od

1 Usporediti npr.: Rinaldo Comba, “Il rilevamento demografico: prima e dopo la peste nera” u La peste nera: Dati di una relatà ed elementi di una interpretazione - Ati del XXX Covegno storico internazionale održan u Todi, 10. - 13. listopada 1993., ur. Enrico Menestò (Spoleto: Centro Italiano di studi sull’alto medioevo, 1994.), 155-173; Ole J. Benedictow, The Black Death 1346-1353: The Complete History (Woodbridge: The Boydell Press, 2004.), 145-150.

2 Philip Ziegler, The Black Death, (London: Penguin Books, 1998.),, 30-31; Comba, Il Il rilevameto demografico, 165-164 i 167-170; Benedictow, The Black Death, 257-272. Potonji naslov sadrži i vrlo detaljnu listu radova na temu problema povijesne demografije i crne smrti.

3 Vidjeti npr.: A. J. Coale i P. Demeny, Regional Model Life Tables and Stable populations (New York: Academic Press, 1983.), 31-34; Benedictow, The Black Death, 248-256; Jean-Noel Biraben, “L’hygiène, la maladie, la mort” u Historie de la population française (Pariz: nema izdavača, 1988.), 425.

4 No bez obzira na visok natalitet, prirodni prirast nije bio naročito visok zbog visokog mortaliteta.5 O velikoj gladi s početka 14. stoljeća detaljnije vidjeti npr.: B. H. Slicher van Bath, Storia agraria dell’Europa occidentale (500-

1850) (Torino: Einaudi, 21972), 166-177; N. J. G. Pounds, An Economic History of Medieval Europe (New York: Longman, 31980.), 134-137; Lopez, Rođenje Evrope, 345. Vidi i: Lynn Harry Nelson, The Great Famine (1315-1317) and the Black Death (1346-1351) (http://kuhttp.cc.ukans.edu/kansas/medieval/108/lectures/black_death.html, zadnji put mijenjano 1. ožujka 2002.); Henri Pirenne, Privredna povijest evropskog zapada u srednjem vijeku (Sarajevo: Veselin Masleša, 1958.), 159-160.



oko 60 posto.6 Istina, podaci za ove tri regije donekle variraju, no ipak mislim da ukazuju na određeni obrazac razmjera smrtnosti u gradovima na Sredozemlju. Dok je za Španjolsku prosječni gubitak iznosio 60-65%, u Italiji (primarno Toskana) je taj gubitak iznosio 50-60, a u južnoj Francuskoj oko 60%. Iako su te procjene zasnovane na fragmentarnim podacima koji ne pokrivaju cijelo razdoblje ni cjelokupne teritorije ovih zemalja, važno je primijetiti u kojoj se mjeri podudaraju procjene gubitka. Stoga smatram da bi se, uz razumnu dozu suzdržanosti, moglo aproksimirati da je navedeni gubitak prosjek demografskoga gubitka u zajednicama s gušćom naseljenošću te većom protočnošću ljudi i roba.

Crna je smrt imala poguban demografski učinak i na istočnoj jadranskoj obali. O tome svjedoči i zadarski registar građanskih parnica od 1351. do 1353. godine.7 Naime, svi slučajevi zabilježeni u tom registru odnose se na potraživanje ostavština ili pak proglašenje presuda vezanih uz ostavine nakon što je crna smrt poharala Zadar. No, iako ove parnice posredno govore o razmjerima epidemije i demografskog pada u Zadru polovicom 14. stoljeća, u nedostatku drugih izvora koji bi pomogli u kvantificiranju broja žrtava, ovaj registar ipak nudi samo površan uvid u strahotnost posljedica epidemije crne smrti. I fragmenti kroničarskog spisa poznatog pod nazivom A Chuteis tabula vrlo slikovito svjedoče o velikoj smrtnosti uzrokovanoj crnom smrću u onodobnom Splitu.8

U sklopu takvih razmišljanja postavlja se pitanje demografskih posljedica epidemije crne smrti i u Dubrovniku. Imajući na umu sačuvanu izvornu građu,9 istraživač u slučaju Dubrovnika, nažalost, mora priznati da nije ostalo sačuvano ništa što bi moglo pripomoći u procjeni broja stanovnika grada prije i neposredno nakon prolaska morije. Nikakvi popisi poreza, nikakve detaljnije urbarijalne knjige nisu ostale sačuvane. jedini izvori koji bi ponešto mogli reći o demografskom stanju su notarske knjige miraza (Libri dotium notariae) koje se čuvaju u Državnom arhivu u Dubrovniku. Naime, prvi svezak te serije odnosi se na 1348. i 1349. godinu.10 Međutim, podaci sadržani u ovome svesku, nažalost, ne mogu mnogo pomoći jer u nedostatku drugih izvora, broj sklopljenih brakova i isplaćenih miraza neposredno nakon epidemije ne može mnogo reći o demografskom stanju zajednice.11

S druge strane, podaci što ih donose kronike i drugi narativni izvori na prvi se pogled čine zanimljivima i privlačnima za razmatranje demografskih posljedica crne smrti na stanovništvo Dubrovnika. Iako se ti podaci brojčano sasvim ne poklapaju, vidljive su

6 Benedictow, The Black Death, 273-337.7 O samom izvoru vidi detaljnije: Gordan Ravančić, “Curia Maior Ciuilium - Najstariji sačuvani registar građanskih parnica

srednjovjekovnog Zadra (1351. - 1353.)”. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru. 43 (2001.): 85-160.8 A Cutheis Tabula, ur. Vladimir Rismondo, u Legende i kronike (Split: Književni krug, 1977.), 185-202. (dalje: A Cutheis Tabula). Iako

se smatra da je autor teksta ove kronike, koja je ostala sačuvana samo u fragmentima, anonimni pripadnik patricijske obitelji Cutheis koja se kasnije nazivala Jeremija (Se Geremia), neki autori navode da je ime autora Marin de Chuteis. Vidi npr.: Vladimir Bazala, “Calendarium pestis (I)” Acta historica medicinae pharmaciae veterinae II./1 (1962.): 52.

9 O izvornoj građi za proučavanje crne smrti u Dubrovniku vidjeti: Gordan Ravančić, “Prilog proučavanju crne smrti u dalmatinskom gradu (1348. - 1353.) - raspon izvorne građe i stanje istraženosti na primjerima Dubrovnika, Splita i Zadra” Povijesni prilozi 26 (2004.): 7-18.

10 Liber dotium Notariae, 32, sv. 1 (Državni arhiv Dubrovnik) obuhvaća razdoblje od 10. studenoga 1348. do 16. kolovoza 1349. godine.

11 Na ovom mjestu treba napomenuti da su istraživanja epidemija u talijanskoj Toskani i Umbriji pokazala da se u postkužnom razdoblju broj sklopljenih brakova gotovo redovito značajno povećavao te je rasla i stopa nataliteta. Vidjeti u: Samuel K. Cohn Jr., “The Black Death: End of a Paradigm” The American Historical Review 3/107 (2002.): 731-734.



neke sličnosti. Naime, podatak o 300 umrlih bogatijih pučana provlači se kroz gotovo sve sačuvane kronike. Međutim, istodobno nije moguće zaključiti na temelju čega su kroničari došli do tog podatka. Slično tome, dubrovački su kroničari broj preminulih vlastelina tijekom epidemije većinom procjenjivali na 273. Ipak, tu postoje i veće varijacije jer ostali narativni izvori donose značajno manje procjene, od kojih je u najstarijem - Opera pia - ta procjena najmanja i iznosi “samo” 110 preminulih vlastelina (vidjeti tablicu).12

izvor vrijeme nastanka broj umrlihvlastelina

broj umrlihbogatijih pučana

broj ostalihumrlih stanovnika

Opera pia, sv. 3 14. stoljeće 110 -- 10.000

Ragnina 15. stoljeće 273 300 10.000

Razzi 16. stoljeće 173 300 7000

Gundulić 17. stoljeće 273 300 6000

Rastić 18. stoljeće 273 -- 6000

Anonim vjerojatno 17. stoljeće 170 300 1000

Kao i u slučaju preminulih bogatijih pučana, nije moguće ustanoviti odakle su dubrovački kroničari crpili podatke o umrlim vlastelinima. Naime, za ovo razdoblje nisu sačuvani nikakvi detaljniji popisi dubrovačke vlastele. jedini podaci na temelju kojih bi se moglo ponešto zaključiti su popisi vršitelja javnih službi, kojima su povremeno priključivani i popisi članova dubrovačkih vijeća.13 Između tih popisa vijeća za razmatranje gubitaka među vlasteoskim rodovima najzanimljiviji su popisi članova Velikoga vijeća jer su tu bili popisani svi muški vlastelini stariji od 20 godina. Međutim, zapisnici dubrovačkih vijeća u ovom razdoblju bilježe te popise samo za nekoliko godina u prvoj polovici 14. stoljeća,14 a za 40. godine - osobito 1347., 1348. i 1349. - popisi svih članova Velikoga vijeća nisu ostali zabilježeni.15 Na temelju ovih sačuvanih podataka ipak je moguće nešto reći o brojnosti dubrovačke vlastele u prvoj polovici 14. stoljeća. Prebrojavanjem zapisanih vijećnika može se doći do zaključka da je njihov broj prije epidemije iznosio oko tri stotine.16 Iako pitanje brojnosti vlastele u ovom razdoblju nije sustavno obrađivano, i drugi pokazatelji, poput popisa podjele zemljišnih dobara vlasteoskim rodovima, upućuju na to da je broj muških vlastelina u 14. stoljeću bio

12 Tablica je načinjena na osnovi podataka iz: Opera pia, s. 92, fol. 9, Državni arhiv Dubrovnik (dalje: Opera pia); Croniche ulteriori di Ragusa - probabilmente opera di Giovanni di Marino Gondola, ur. N. Nodilo, u Scriptores vol. II., Monumenta spectantia historioam Slavorum Meridionalium vol. 25. (Zagreb: JAZU, 1893.), 391 (dalje: Gondola); Serafino Razzi, La storia di Ragusa, ur. Giuseppe Gelcich (Dubrovnik: Editrice Tipografia Serbo-Ragusea, 1903.), 66-67 (dalje: Razzi); Cronica Ragusina Junii Restii (ab origine urbis usque ad annum 1451), ur. N. Nodilo, u Scriptores vol. II., Monumenta spectantia historioam Slavorum Meridionalium vol. 25. (Zagreb: JAZU, 1893.), 131 (dalje: Resti); Li Annali della nobilissima Republica di Ragusa - aggiuntovi nella fine un rattamento di moderni annali o veramente cronache, ur. S. Nodilo, u Scriptores vol. I., Monumenta spectantia historioam Slavorum Meridionalium vol. 24. (Zagreb: JAZU, 1883.), 39 (dalje: Anonim); Annali di Ragusa del magnifico ms. Nicolo di Raginina, ur. S. Nodilo, u Scriptores vol. I., Monumenta spectantia historioam Slavorum Meridionalium vol. 24. (Zagreb: JAZU, 1883.), 228 (dalje: Ragnina).

13 Monumenta Ragusina sv. 1, 11-14, 68-69, 276-277; Monumenta Ragusina sv. 2, 41-42, 81-83; Irmgard Mahnken, Dubrovački patricijat u XIV veku, sv. 1 (Beograd: SANU i Naučno delo, 1960.), 8; Janeković Römer, Okvir slobode, 62-63.

14 Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium 10, Monumenta Ragusina - Libri reformationum, sv. 1, ur. Ivan Tkalčić, (Zagreb: JAZU, 1879.), 11-14 (dalje: Monumenta Ragusina sv. 1); Irmgard Mahnken, Dubrovački patricijat u XIV veku, sv. 1 (Beograd: SANU i Naučno delo, 1960.), 8.

15 Vidjeti: Monumenta Ragusina sv. 1, 251-287; Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium 13, Monumenta Ragusina - Libri reformationum vol. 2, ur. Franjo Rački (Zagreb: JAZU, 1882), 1-92. (dalje: Monumenta Ragusina sv. 2).

16 Monumenta Ragusina sv. 1, 11-14; Mahnken, Dubrovački patricijat, 8-9.



oko 300.17 ako se uzme u obzir da je u onodobnim uvjetima na 1000 muškaraca dolazilo više od 1000 žena,18 može se pretpostaviti da je ukupan broj vlastele u tom razdoblju bio u najmanju ruku nešto veći od šest stotina duša. No, bez obzira na ovakve procjene ukupnog broja vlastele tijekom 14. stoljeća, pitanje točnosti kroničarskih procjena o ljudskim gubicima tijekom epidemije i dalje ostaje otvoreno.

ako se promatra prisutnost dubrovačkih vlastelina na sjednicama Velikog vijeća polovicom 14. stoljeća, ne može se uočiti neka veća promjena tijekom 1348. godine. Međutim, pritom valja imati na umu da su dubrovački vijećnici u svibnju 1348. odlučili pomaknuti dobnu granicu članstva u Velikom vijeću sa 20 na 18 godina.19 No, s obzirom na to da nakon tog akta nije slijedio popis ili sumarni izvještaj iz kojeg bi bilo vidljivo koliko je novih članova došlo u Veliko vijeće, danas je nemoguće utvrditi bilo kakve točnije brojeve pa jedini pokazatelji ostaju navedene kroničarske procjene.

ako se svrne pogled na brojčane procjene ostalih umrlih stanovnika tijekom epidemije crne smrti, istraživač se nalazi pred još većom nedoumicom. Iako je i kod ovih procjena vidljivo da su mlađi kroničari preuzimali podatke od starijih, raspon ovih procjena je relativno velik, od 10.000 do “samo” 1000 preminulih. Međutim, valja imati na umu da brojčani podaci u narativnim izvorima rijetko kad imaju statističku funkciju. Brojevi koje iznose srednjovjekovni kroničari imaju prije svega svrhu stvoriti dojam kod čitatelja. Ove procjene od 6, 7 ili 10 tisuća stoga ne treba uzimati kao realne brojeve preminulih tijekom epidemije. Imajući to na umu, kao i nekonzistentnost kroničarskih procjena demografskog gubitka, istraživač se mora zadovoljiti vrlo okvirnim zaključkom da je epidemija crne smrti imala strahotan učinak na populaciju Dubrovnika.

S druge strane, demografska istraživanja, ili bolje reći procjene, pokazuju da je krajem 13. stoljeća grad imao oko 3500 stanovnika. Isti broj stanovnika, prema tim autorima, grad je imao i na kraju 14. stoljeća. Prema istim istraživanjima, demografski pad uzrokovan epidemijom crne smrti i njezinim ponavljanjima tijekom stoljeća iznosio bi malo vjerojatnih 1000 duša.20 Te su procjene donesene na osnovi podataka iz sačuvanih kronika, izračuna mogućeg broja stanovnika s obzirom na površinu gradskog prostora te uz pretpostavku ravnomjernog prirasta stanovništva.21 Naime, uzimajući u obzir da se grad u drugoj polovici 13. stoljeća prostirao na oko 13 ha te uzevši u obzir da je vjerojatna prosječna naseljenost po hektaru gradskog prostora bila nešto više od 150 stanovnika, dolazi se do pretpostavke da grad i njegovo podgrađe imaju u tom razdoblju oko 2000 stanovnika.22 Shodno takvim pretpostavkama, uz dinamiku porasta stanovništva dolazi se do procjene od 3500 stanovnika tijekom 14. stoljeća, pri kojoj bi na 1 ha dolazilo oko 270 stanovnika. Međutim, ako se uzmu u obzir neki drugi izračuni i procjene broja stanovnika po hektaru u kasnosrednjovjekovnim dalmatinskim

17 Stjepan Krivošić, Stanovništvo Dubrovnika i demografske promjene u prošlosti (Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti JAZU u Dubrovniku, 1990.), 59-60.

18 Usporediti zajedno s literaturom koja se tamo navodi: Krivošić, Stanovništvo Dubrovnika, 39 i 61.19 Monumenta Ragusina sv. 2, 25.20 Krivošić, Stanovništvo Dubrovnika, 39. 21 Isto, 38-39 i 49-51. Vidjeti i literaturu koja se tamo navodi.22 Prema takvim mjerilima, Dubrovnik je mogao imati maksimalno 6500 stanovnika. Vidjeti tablicu procjena prosječne

naseljenosti u srednjovjekovnim gradskim naseljima i literaturu koja se tu navodi: Krivošić, Stanovništvo Dubrovnika, 27-29.



gradovima, dolazi se do podatka o 170 stanovnika na hektar u srednjovjekovnom Zadru, odnosno oko 600 stanovnika na hektar u gradovima poput Trogira i Splita.23

Istodobno, mislim da nije nevažno imati na umu politička zbivanja 40-ih i 50-ih godina 14. stoljeća, odnosno rat koji se tih godina vodi u zaleđu dalmatinskih gradova.24 Zadar, Trogir i Split zasigurno su bili više pogođeni ratnim operacijama nego što je to bio slučaj u Dubrovniku.25 Smatram da je broj stanovnika grada jednim dijelom ovisio i o ratnim zbivanjima te da u razmišljanja o gustoći naseljenosti svakako treba uvrstiti i ovu komponentu. Shodno tome, trebalo bi sučeliti spomenute procjene broja stanovnika i izvršiti neke korekcije te pretpostaviti da je prosječna naseljenost Dubrovnika od oko 270 stanovnika na hektar bila u prvoj polovici 14. stoljeća mnogo veća.

Osim toga, brojne pretpostavke na kojima se grade navedene procjene već na prvi pogled bude sumnju i čine se nepouzdanima, pogotovo ako se te pretpostavke sučele s rezultatima istraživanja o smrtnosti uzrokovanoj crnom smrću u drugim sredozemnim regijama. Naime, procjene gubitaka europskog stanovništva samo u kontinentalnom prosjeku iznose oko jednu trećinu. Istodobno, brojna istraživanja i historiografski naslovi ukazuju na veći demografski gubitak u zajednicama s visokom fluktuacijom ljudi i roba.26 Mislim da se možemo složiti da je društveni i gospodarski razvoj Dubrovnika, kao i ostalih gradskih zajednica na istočnoj jadranskoj obali, uvelike usporediv s istovrsnim razvojem gradskih zajednica Italije. Osim toga, prva polovica 14. stoljeća vrijeme je gospodarskog uzleta i demografskog rasta. Već je izloženo da bi dosadašnja razmišljanja o prosječnoj gustoći naseljenosti u Dubrovniku trebalo preispitati i vrlo vjerojatno pretpostavljati da je bila mnogo veća od dosad prihvaćene. Imajući sve to na umu, smatram da bi se Dubrovnik, kao grad s osobitom trgovačkom orijentacijom, svojim demografskim gubitkom trebao uklapati u prosjek izračunat za područja Italije, Španjolske i južne Francuske (60%), a ne u obrazac prihvaćen kao kontinentalni prosjek.

ako bi se slijedio ovakav obrazac pri kojem demografski gubici iznose mnogo više od jedne trećine, proizlazi da je grad prije 1348. godine imao mnogo više stanovnika nego što se dosad mislilo. Naime, ako se i prihvati dosadašnja pretpostavka da je grad u drugoj polovici 14. stoljeća - dakle nakon epidemije crne smrti, imao oko 3500 stanovnika,27 jednostavnom računicom dolazi se do zaključka da je stanovništvo Dubrovnika u prvoj polovici 14. stoljeća bilo mnogo veće. Približna brojka od oko 8500 do 9000 stanovnika grada i njegova podgrađa otvara nova pitanja i mogućnosti reinterpretacija. Naime, mislim da pretpostavka prema kojoj maksimalni broj stanovnika srednjovjekovnog i ranomodernog Dubrovnika ne može biti veći od 6500,28 ipak nije u potpunosti točna. Ovakvu mogućnost podupiru navodi dubrovačkog

23 Tomislav Raukar, “Komunalna društva u Dalmaciji u XIV stoljeću” Historijski zbornik 33-34 (1980. - 1981.): 156.24 O tome vidjeti npr.: Dane Gruber, “Borba Ludovika I. s Mlečanima za Dalmaciju (1348-1358)”, Rad JAZU 152 (1903): 32-161.25 O uključenosti ovih dalmatinskih gradova u sukobe ugarsko-hrvatskoga Ludovika i Venecije, osim navedenog rada Dane

Grubera, vidjeti i: Listine ob odnošajih izmedju južnoga slavenstva i Mletačke Republike, u: Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium sv. 3, ur. Šime Ljubić (Zagreb: JAZU, 1872.) 71, 78, 81, 86, 88-9, 111 i passim (dalje: Listine); Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 11, ur. Tadija Smičiklas (Zagreb: JAZU, 1913.), 441, 442, 444-5, 460 i passim.

26 O tome vidjeti gore i: Ziegler, The Black Death, 30-31; Comba, Il Il rilevameto demografico, 165-164 i 167-170; Benedictow, The Black Death, 273-337.

27 Krivošić, Stanovništvo Dubrovnika, 39.28 Isto, 29.



historiografa Serafina Razzija koji smatra da Dubrovnik u njegovo vrijeme (16. stoljeće) ima 10.000 ognjišta,29 iz čega proizlazi da su grad i podgrađe brojili u najmanju ruku oko 30.000 osoba. Iako se ovaj broj čini uistinu velikim, onodobni mletački izvori potvrđuju te podatke.30 Imajući na umu ove brojeve te znajući da su se pojedine europske regije demografski oporavile od crne smrti tek tijekom ranog novog vijeka,31 postavlja se pitanje potrebe nove interpretacije demografskog razvoja srednjovjekovnog Dubrovnika.

Primjerice, imajući na umu ovakvu procjenu, podaci o gubicima koje donose kronike mogu se sagledati u novom svjetlu i ne čine se više toliko nerealnima. Naime, uzimajući u obzir da je grad imao oko 8500 stanovnika u osvit 1348. godine, brojke demografskoga gubitka od 6000, odnosno 7000, osoba, kako navode Razzi,32 gundulić33 i Rastić,34 samo mogu potvrđivati strahotnost neposrednih demografskih posljedica crne smrti. Međutim, iako ovakva pretpostavka zvuči primamljivo, treba istaknuti da bez izvora i dodatnih istraživanja ili pronalaženja nove metodologije izneseni podaci ostaju samo na razini spekulacije.

Gospodarstvojedna od bitnih komponenti svake društvene zajednice jest njezino gospodarstvo. No,

uspješnost gospodarstvenih sustava srednjovjekovnih društava u velikoj je mjeri ovisila o ljudskim resursima. Stoga su prirodne kataklizme i epidemije, odnoseći ljudske živote, nužno remetile ritam srednjovjekovnih gospodarstava.35 Pri tome treba imati na umu da su gospodarski sustavi s osobitom trgovačkom orijentacijom bili osjetljiviji na ovakva kretanja.

Demografski se gubitak Dubrovnika stoga nužno odrazio i na gospodarstvo tog istočno-jadranskog grada. Sačuvana građa svjedoči da crna smrt nije u potpunosti zaustavila gospodarski život grada, iako se može uočiti da se opseg trgovačkih poslova značajno smanjio.36 Ipak, epidemija nije mogla “ubiti” sve trgovačke poslove, a o tome svjedoče i podaci iz sačuvanih oporuka. Tako, na primjer, Pasko de Scesa oporukom određuje da se vosak što ga ima u Veneciji proda,37 a Petar de Benuinuta svog kompanjona obvezuje da mu nađe slugu koji će poći u Veneciju obaviti neki posao sa životinjama.38 Neki Mihoje Kačić oporučno određuje da se njegovih 20 bala tkanine pošalje u Veneciju i proda.39 Čak su i žene

29 Razzi, 180.30 Commissiones et relationes venetae sv. 2, u: Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium sv. 8, ur. Šime Ljubić

(Zagreb: JAZU, 1877.), 248-249; Commissiones et relationes venetae sv. 2, u: Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium sv. 9, ur. Šime Ljubić (Zagreb: JAZU, 1880.), 73.

31 David Herlihy, “Population, plague and social change in rural Pistoia 1201-1430” Economic History Review 18 (1965.): 229. 32 Razzi, 66-67.33 Gondola, 391-392.34 Resti, 131.35 O učincima prirodnih katastrofa i epidemija na gospodarske sustave hrvatskog srednjovjekovlja vidjeti: Tomislav Raukar,

Srednjovjekovne ekonomije i hrvatska društva (Zagreb: FF Press, 2003.), 36-39.36 Usporediti tablice poslova trgovačkih poslova u Dubrovniku polovicom 14. stoljeća u: Dušanka Dinić, “Uticaj kuge od 1348. na

privredu Dubrovnika” Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu 5 (1960.): 20-23.37 … Ancora aço a Uenesia a Thome de Viciano meçine XIIII de cera la quale cera posa IImVIcXL libri et fo vendita libri XX et XV solidi

(?)… (Testamenta Notariae, s. 10-1, sv. 5, fol. 16-16’, Državni arhiv Dubrovnik). Dalje: TN.38 TN, 10-1, sv. 5, fol. 49-51.39 Isto, fol. 65’.



sudjelovale u takvim poslovima pa neka Bilçe oporučno zavjetuje izvršitelje svoje oporuke da u Veneciji prodaju vreću neobrađena srebra te da prihod daju za milodare.40

S druge strane, zanimljivo je primijetiti da tijekom epidemije u gradu izvori uistinu ne bilježe sklapanje bilo kakvih novih trgovačkih društava.41 No, razlog tome može biti i činjenica da se grad našao u administrativnom kaosu te da se kancelarija jednostavno nije stizala, uz naglo rastući broj oporuka, pozabaviti i tim poslovima. O tome bi mogla svjedočiti i odredba Velikog vijeća od 30. svibnja 1348. kojom je dopušteno kancelaru bilježiti isprave (notare instrumenta) zajedno s njihovim novčanim iznosima sve do dolaska novog notara.42 I uistinu, već u lipnju zabilježeni su prvi novi trgovački poslovi.43 No, moguće je da u nesigurnim vremenima epidemije ljudi jednostavno nisu sklapali nove poslove nego su se prije svega bavili pitanjima kako spasiti vlastiti život, što ne znači da se postojeći poslovni ugovori nisu i dalje provodili.

Ipak, bilo je i onih kojima je posao i dalje bio na prvom mjestu, bez obzira na epidemiju koja je harala gradom. Tako je ostao zabilježen slučaj Luke de gambe koji je u travnju, uz privolu kneza i Maloga vijeća, dao gradu tri milijara soli koja je bila uskladištena u dubrovačkoj luci. No, zanimljivo je primijetiti da je Luka za ovaj dar tražio dopuštenje kneza da tijekom istog mjeseca doveze u grad s Krfa tri nova milijara soli.44 Iako je ovaj slučaj, prema mojim saznanjima, jedinstven, on vrlo jasno svjedoči da tijekom mjeseci crne smrti trgovina u gradu nije u potpunosti zamrla. Štoviše, ni unutarnja trgovina nije stala. To se posebno odnosilo na trgovinu vinom, iako je epidemija uzrokovala porast cijene.45

Iako sve ovo svjedoči da crna smrt nije zaustavila protok ljudi i robe na istočnoj jadranskoj obali, podaci o zakupu dubrovačke carine govore o smanjenom opsegu trgovine tijekom 1348. godine.46 Vrlo se lijepo može vidjeti da je cijena zakupa carine od 1345. lagano rasla, što nesumnjivo govori o prihodima koje su zakupnici mogli ostvariti. Sa 1348. godinom cijena zakupa carine naglo pada, što posredno govori o smanjenju zarade na toj carini, odnosno smanjenju trgovačkog prometa. Nakon

naglog porasta cijene zakupa 1349. godine, vjerojatno uzrokovanog pojačanim prometom roba zbog kašnjenja isporuka tijekom 1348., cijena zakupa carine tek se 1350. ponovno vraća

40 Isto, fol. 35-36.41 Vidjeti: Diversa cancellariae, s. 25, sv. 15 i 16 (Državni arhiv Dubrovnik). Dalje: DC.42 Monumenta Ragusina sv. 2, 26.43 DC 25, sv. 15., fol. 132 i dalje. 44 Monumenta Ragusina sv. 2, 21.45 DC 25, sv. 15, fol. 79-80, 81, 91, 97, 115, 128. Vidjeti grafikon kretanja cijena vina.46 Podaci na temelju kojih je načinjen grafikon preuzeti iz: Dinić, “Uticaj kuge ...”, 23.

Grafikon 1: Cijena zakupa dubrovačke carine izražena u perperima

0

2000

4000

6000

8000

10.000

12.000

14.000

perperi

1345. 1346. 1347. 1348. 1349. 1350. 1351.



u ustaljeni postupni rast. Sve to govori da se trgovina tek početkom 50-ih godina 14. stoljeća počela vraćati u raniji ritam.

gotovo identičan trend može se uočiti i ako se prati cijena žita polovicom 14. stoljeća.47 Na ovom je mjestu važno napomenuti da je žito u srednjovjekovnom Dubrovniku uvijek bilo vrlo cijenjena roba kao važan prehrambeni artikl kojeg je uvijek nedostajalo.48 Naime, dubrovačko područje, bez obzira na velike zemljišne akvizicije Pelješca (i kasnije Konavala), nikad nije uspijevalo proizvesti dostatne količine žita. Kao što grafikon prikazuje, cijena žita tijekom 40-ih godina iznosila je više-manje 15-20 groša po staru,49 da bi se već krajem 1347. ta cijena počela vrtoglavo penjati. U ožujku 1348. cijena žita dosegla je maksimum od 40 folara za jedan star žita, već u listopadu počela je padati, da bi se 50-ih godina polako vratila na raniju cijenu od oko 20 folara po staru.

U ovom je grafikonu zanimljivo uočiti skok cijene žita u ožujku 1347., dakle prije nego što je epidemija došla do dubrovačkih granica. Skok cijene žita može se objasniti činjenicom da je ono stizalo s juga Italije, dakle s područja gdje je crna smrt već kročila pa je vjerojatno i njegova cijena bila mnogo viša nego inače. Cijena žita dosegla je maksimum upravo u ožujku kada je, prema svemu sudeći, počelo pravo “haranje” crne smrti u gradu. Sve to govori da je cijena tog važnog prehrambenog artikla bila u uskoj vezi sa širenjem i haranjem epidemije.

Zapisnici dubrovačkih vijeća iz vremena epidemije mogu otkriti ponešto o trgovini žitom. Budući da je svako trgovačko putovanje u tom razdoblju trebao odobriti knez,50 relativno bi se lako trebalo ustanoviti je li se tijekom kužnih mjeseci trgovalo žitom. Međutim, žito u grad nisu dovozili samo Dubrovčani, nego i stranci za koje nije vrijedilo ovo pravilo. Tako su dvojica trgovaca iz talijanske Savone u veljači prodala Dubrovniku brod pun žita.51 Dubrovački je knez u ime grada u travnju kupio žito od plemenitoga gospodina Polo de Podio (nobili viro Polo de Podio).52 Izvori svjedoče da su u tim poslovima sudjelovali i Dubrovčani, no čini se da je visoka cijena žita priječila općinu da im u potpunosti isplati novac koji su bili uložili u dovoz žita u grad.53 Iako se općinsko žito i tijekom kužnih mjeseci

47 Podaci na temelju kojih je načinjen grafikon preuzeti iz: Dinić, “Uticaj kuge ...”, 26; O trgovini žitom tijekom 14. stoljeća vidjeti i: Dušanka Dinić-Knežević, “Trgovina žitom u Dubrovniku u XIV veku” Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu 10 (1967.): 79-131 i Bogumil Hrabak, “Tabele kretanja cena žitarica i mahunjina u Dubrovniku (1300-1620)” Zbornik Filozofskog fakulteta u Prištini 7 (1970.): 121-163.

48 O važnosti žita u gospodarstvu Dubrovnika vidjeti npr.: Dinić-Knežević, “Trgovina žitom …”, passim.49 Dubrovački star žita iznosio je oko 98,405 l. [Milan Rešetar, Dubrovačka numizmatika sv. 1 (Sremski Karlovci: SANU, 1924.), 89-90].50 Monumenta Ragusina sv. 2, 20.51 DC 25, sv. 15, fol. 90’.52 Isto, fol. 105.53 Monumenta Ragusina sv. 2, 41-43; DC 25, sv. 15, fol. 94.

Grafikon 2: Kretanje cijena 1 stara žita polovicom 14. stoljeća

0

40groši

5

10

15

20

25

30

35

1343

.

1343

.

1343

.

1344

.

1346

.

1346

.

1347

.

1347

.

1347

.

1348

.

1348

.

1348

.

1348

.

1350

.

1352

.

1356

.



prodavalo među pukom,54 dubrovačke su vlasti počele raspravljati o potrebi nabave novog žita u gradu tek u kolovozu - kada je epidemija već minula.55

Poput žita, i sol je dubrovačkim trgovcima bila vrlo važna roba. Sol je bila važna jer je u velikim količinama prodavana u zaleđe, gdje je korištena u dohrani stoke. Osim toga, sol je bio i jedan od najčešćih konzervansa srednjeg vijeka te vrlo tražena.56 Kao što se vidi iz grafikona, cijena soli je počela rasti već tijekom 1347., no do pravog porasta dolazi u rujnu 1348. godine.57 Već tijekom 1350. cijena se vratila na razinu prije epidemije i tek 1353. zabilježen je slučaj iznenadnog skoka cijene na čak 35 dukata po centenaru soli. Razlog tako visokoj cijeni može se objasniti jedino činjenicom da je ta sol nije bila domaće proizvodnje, nego da je uvezena s otoka Krfa pa da je cijena prijevoza podigla cijenu soli.

gotovo jednaka tendencija kretanja cijena može se pratiti i u trgovini vinom.58 Lagano variranje cijena vina (2-3 perpera za 10 vjedara)59 tijekom 20-ih godina 14. stoljeća prekinuo je nagli pad cijene vina 1333. godine, što je zasigurno bilo usko povezano s dubrovačkom teritorijalnom akvizicijom poluotoka Pelješca. Nasuprot tome, nagli skok cijena 1348. lijepo odražava učinak epidemije na kretanje cijena vina. Tijekom kasnijih godina, kao što se lijepo može pratiti iz grafikona, cijena vina se ponovno stabilizirala.

54 Monumenta Ragusina sv. 2, 12-14, 25.55 Isto, 35, vidjeti i 41-43.56 B. H. Slicher Van Bath, Storia agraria dell’ Europa occidentale (500-1850), (Torino: Einaudi, 21972.), 116-117.57 Podaci na temelju kojih je načinjen grafikon preuzeti iz: Dinić, “Uticaj kuge ...”, 26-27.58 Grafikon je preuzet iz: Gordan Ravančić, Život u krčmama srednjovjekovnog Dubrovnika (Zagreb: Hrvatski institut za povijest,

2001.), 27. Brojčani podaci preuzeti iz: Dinić-Knežević, “Trgovina vinom …”, 58-62. 59 Mjera za kupnju vina na veliko u srednjovjekovnom Dubrovniku bila je vjedro (quinquum / quingo). Dubrovačko veliko vjedro

(quinquo grosso) sadržavalo je otprilike 21 litru, a malo vjedro (quinquo parvo) sadržavalo je 18,75 litara. Vidjeti: Mahnken, Dubrovački patricijat, 105.

Grafikon 3: Kretanje cijena 1 centenara soli sredinom 14. stoljeća

0

10

20

30

40

50

60

70perperi

1342

.

1343

.

1346

.

1346

.

1347

.

1347

.

1348

.

1348

.

1350

.

1350

.

1350

.

1351

.

1352

.

1353

.

1355

.

1356

.

učinak kuge iz 1348. godine

rezultat kupovine poluotokaPelješca 1333. godine

krajem 60-ih godina i kasnijeratovi s gospodarimaneposrednog zaleđa

0

10

20

30

40

10perperi

1297. 1314. 1325. 1333. 1341. 1348. 1366. 1376. 1398.

Grafikon 4: Cijena vina tijekom 14. stoljeća



No, tijekom tih godina cijena se ustalila na oko 5 perpera za 10 vjedara vina. Ovaj porast cijene može se objasniti dvjema činjenicama. Prva je demografski gubitak koji je prouzrokovao nedostatak radne snage, a time i povišenje nadnica; što je kao krajnju konzekvencu imalo i porast cijene vina. Drugi čimbenik su gotovo stalni mali ratovi Dubrovnika s Vojislavom Vojinovićem tijekom 60-ih godina 14. stoljeća. Tek na samom kraju stoljeća cijena vina ponovno se vratila u vrijednosti s početka stoljeća.

Kao što je naznačeno, demografski gubitak potaknuo je nestašicu radne snage koja se nužno odrazila na cijenu rada. Time su cijene raznih proizvoda, kao što je prikazano, nužno morale narasti nakon epidemije. Dubrovačke su vlasti već u lipnju 1348. pokušale cijenu nadničarskog rada maksimalno povećati,60 no u tome očigledno nisu imale previše uspjeha. Kao što se vidi iz grafikona, cijena dnevnog rada nadničara/težaka nakon kuge počela je rasti već tijekom 1349., a značajno je porasla tijekom 50-ih godina. Već na kraju desetljeća cijena dnevnog rada osjetno je pala.61

Takvo kretanje cijena rada nadničara bilo je uvjetovano prije svega nestašicom radne snage koja se još nije toliko osjećala tijekom 1349. godine. Naime, čini mi se da se u godini nakon velike epidemije nisu još oporavili svi gospodarski resursi.62 No, oporavkom gospodarstva nedostatak radnika postao je sve zamjetniji te je i cijena dnevnog rada pratila potražnju.

Sličan trend može se uočiti ako se prati cijena rada nadničara koji su se obvezali raditi na godinu dana. Iako se porast cijene rada može uočiti već u godini epidemije, do pravog skoka dolazi u 1349. godini. Nakon tog skoka cijena rada se tijekom 50-ih godina ponovno smanjila, ali je u osnovi ostala mnogo viša nego što je bila prije epidemije.

I cijena rada klesara/zidara narasla je u postepidemijskom razdoblju.63 Zanimljivo je primijetiti da je cijena rada klesara 1348. prvo znatno opala, da bi se krajem godine ponovno naglo digla. Potom je cijena rada varirala, da bi tijekom 1352. ponovno narasla te da bi se 1355. vratila na vrijednost iz predepidemijskog razdoblja. Mislim da se

60 Monumenta Ragusina sv. 2, 28-29.61 Podaci na temelju kojih je načinjen grafikon preuzeti iz: Dinić, “Uticaj kuge ...”, 15.62 Naime, iako za dubrovačko područje nema direktnih podataka, spomenute zadarske građanske parnice svjedoče da se na

velikom dijelu zemljišnog posjeda nije moglo raditi još na početku 50-ih godina 14. stoljeća jer su vlasnički odnosi uslijed velikog pomora ostali neriješeni. Vidjeti: Ravančić, “Curia Maior Ciuilium …”, passim.

63 Podaci na temelju kojih je načinjen grafikon preuzeti iz: Dinić, “Uticaj kuge ...”, 18.

Grafikon 5: Cijena rada nadničara u vinogradu po danu

0

10

20

30

40

50

60folari

1348. 1349. 1354. 1359.

Grafikon 6: Godišnja cijena rada nadničara u vinogradu

0

5

10

15

25

35

20

30

40

folari

1347. 1348. 1349. 1349. 1351. 1351. 1351. 1355. 1355.



ovakav trend kretanja cijena rada klesara ne može objasniti samo nestašicom radne snage, nego i činjenicom da se tijekom polovice 14. stoljeća u Dubrovniku iznimno mnogo gradilo.

Od važnijih gradskih zdanja upravo se u tom razdoblju planira gradnja novog gradskog hospitala i hospicija, a i o gradnji nove crkve patronu uvelike se raspravljalo na sjednicama dubrovačkih vijeća. Svi ti radovi zahtijevali su brojne majstore koji su

bili vični radu s kamenom. Shodno potrebama takve gradnje, i cijena rada je proporcionalno rasla, no dolaskom epidemije svi su radovi na gradnji obustavljeni. Tek krajem godine, kako je prikazano u prethodnom poglavlju, ponovno se počinje raspravljati o gradnji spomenutih javnih zgrada, što upućuje na zaključak da je dotad obustavljena gradnja nastavljena. U godinama nakon epidemije, uslijed nedostatka radne snage, cijena rada majstora klesara je rasla, sukladno potrebama zajednice.

Sve to opet potvrđuje da je demografski gubitak uzrokovao prosječan porast cijene rada i time vjerojatno preživjelima osigurao bolji životni standard. Istraživanja su pokazala da se sličan porast cijene rada mogao pratiti i u drugim regijama poharanim tom epidemijom.64 No, pitanje rasta životnog standarda istodobno je bilo “ugroženo” porastom cijena različitih proizvoda. Tek krajem 50-ih godina gospodarstvo Dubrovnika ponovno se stabiliziralo. No, crna smrt je i na tom području ostavila velik trag jer se prosjek cijena ustalio na višoj razini nego u predepidemijskom razdoblju. Osim toga, ponovni “posjeti” epidemija tijekom 60-ih i 70-ih godina istoga stoljeća nisu pridonosili potpunoj stabilizaciji života i rada srednjovjekovnog Dubrovnika.

Svijest o kugi i epidemiji općenitoCiklična vraćanja kuge tijekom druge polovice 14. stoljeća nesumnjivo su morala ostaviti

trag na stanovništvo. Kuga je postala dio svakodnevice kasnosrednjovjekovnog čovjeka. Iz današnje perspektive zanimljivo je na koji je način taj “stalni pratilac” prihvaćan, odnosno je li se svijest o kugi mijenjala s obzirom na njezinu učestalost. Na primjeru narativnih izvora i zapisnika rada dubrovačkih vijeća pokušat ću ocrtati neke smjernice i mijene u odnosu prema epidemiji. U tu svrhu bit će nužno ponoviti neke već navedene podatke kako bi se što je jasnije moguće ocrtala mijena u dubrovačkom stavu prema kužnoj epidemiji tijekom druge polovice 14. stoljeća.

Crna smrt 1348. izazvala je u gradu velik strah te su mnogi, kako svjedoče izvori, bježali iz grada vodeći se vjerojatno starom poslovicom fuga mox, cito et longe.65 Uistinu, ako su

64 Bertha Haven Putnam, The Enforcement of the Statutes of Labourers, during the First Decade after the Black Death 1349-1359 (New York - London: Columbia University & Longman, 1908.), 44-49 i 87-92; Samuel K. Cohn Jr., The Cult of Rememberance and the Black Death - Six Renaissance Cities in Central Italy, (Baltimore - London: Johns Hopkins University Press, 1997.), 266-267.

65 O tome posredno svjedoči odredba dubrovačkih vlasti o zabrani napuštanja grada i distrikta (Monumenta Ragusina sv. 2, 20).

Grafikon 7: Kretanje cijena dnevnog rada klesara polovicom 14. stoljeća

0

1

2

3

5

4

6

groši

1341. 1341. 1345. 1347. 1348. 1348. 1349. 1349. 1352. 1355.



epidemiju smatrali djelom Svevišnjega (Non fu peste, ma ira di Dio),66 onda takva reakcija ne treba čuditi. S druge strane, onima koji su hrabro ostali u gradu čini se da je jedinu utjehu pružala pobožnost i pijetet, o čemu svjedoče njihove oporuke.

Nasuprot tome, dubrovačke su vlasti pitanju epidemije pristupale administrativno, identificirajući probleme uzrokovane epidemijom, ali ne rješavajući osnovni problem - bolest koja se širila među stanovništvom. Vjerojatni razlog takvome stavu ležao je u činjenici da su i dubrovački vijećnici vjerovali da je riječ o “višoj sili”. O tome zorno svjedoči i jedna od njihovih prvih odredbi vezanih uz epidemiju. Naime, kad je 19. siječnja utvrđeno postojanje epidemije na otoku Šipanu, Veliko vijeće je odlučivanje o konkretnim mjerama prebacilo na kneza i Malo vijeće, a to je uključivalo i organizaciju procesija te ostalih ritualnih obreda u slavu gospodina i Djevice Marije.67

I uvodni tekst trećeg sveska Opera pia prenosi uvjerenje o upletenosti Svevišnjeg u strahote koje su se dogodile gradu u proljeće 1348. godine.68 Ovakav stav vjerno prenosi i dio sačuvanih dubrovačkih kronika koje gradnju nove crkve patronu grada dovode u izravnu vezu s epidemijom.69 Štoviše, anonimova kronika izričito kaže da to nije bila kuga nego gnjev Božji. Ovakav bogobojazan stav nije bio tipičan samo za Dubrovnik, nego se može uočiti u kroničarskim zapisima diljem onodobne Europe.70

No, osim osjećaja opće nesigurnosti i straha,71 treba istaknuti da dubrovačke kronike donose i zanimljive opise same bolesti i simptoma koji se uglavnom poklapaju s opisima epidemije u drugim krajevima.72 Pritom valja napomenuti da opis u kronici Nikole Ragnine donosi i neke informacije o načinima prevencije i liječenja bolesti, a koje se uglavnom poklapaju s tadašnjim liječničkim mišljenjima i uvjerenjima.73 Međutim, treba imati na umu da Ragninina kronika nastaje u 15. stoljeću pa je upitno u kojoj se mjeri taj tekst može koristiti kao odraz stavova i opažanja Dubrovčana koji su preživjeli epidemiju crne smrti s polovice 14. stoljeća.

S druge strane, čini se da sve kasnije epidemije koje su tijekom 14. stoljeća poharale Dubrovnik nisu ostavile toliko traga u kroničarskim zapisima. Naime, epidemije iz 1361., 1363. i 70-ih godina 14. stoljeća kao da se nisu toliko dojmile kroničara.74 Dapače, Rastićeva kronika uopće ne bilježi nijednu od tih epidemija, a gundulić ih samo spominje.75 Kronika Nikole Ragnine i zapisi anonimnih dubrovačkih kroničara bilježe epidemiju iz 1361. godine u

66 Anonim, 39.67 Monumenta Ragusina sv. 2, 11.68 … Cunço sia che neli anni domini MoCCCoXLoVIIIo. Lo nostro signor Dio mando çudisio oribile et inaudito in lo universo mundo si

soura li Christiany come soura li pagani … (Opera pia, 92, sv. 3, fol. 9). 69 Ragnina, 228; Anonim, 39.70 Cohn, “The Black Death…”, 705-708. 71 Gondola primjerice navodi da su u početku liječnici i svećenici pomagali oboljelima, no kad je bolest uzela maha, ljudi su

umirali bez liječničke pomoći i bez posljednjeg sakramenta (Gondola, 391). 72 Ragnina, 227; Gondola, 391. 73 Ragnina, 227-228.74 U Ragnininoj kronici spominje se i jedna epidemija koja je poharala Dubrovnik 1357. godine (Ragnina, 229). Međutim, u

sačuvanim zapisnicima dubrovačkih vijeća nema traga bilo kakvim odredbama koje bi dale naslutiti prisutnost bilo kakve epidemije tijekom te godine (Monumenta Ragusina sv. 2, 171-205).

75 Gondola, 392.



osnovnim crtama.76 Ragninin zapis je nešto detaljniji te navodi broj žrtava (2500), uočavajući da je ova epidemija više kosila bogate i sasvim malu djecu. I opisi epidemije 1363. godine relativno su kratki, no i anonimni kroničar i Nikola Ragnina izjavljuju da se nakon te epidemije broj darovanja crkvama i samostanima značajno povećao.77 Uz taj porast pijeteta zgodno je spomenuti da je iz razdoblja te epidemije sačuvano nešto manje od tri stotine oporuka, a koje još nisu historiografski obrađene.78 No, broj oporuka sugerira da je i ova epidemija vrlo vjerojatno bila demografski prilično pogubna za Dubrovčane.

Uz epidemije iz 60-ih godina 14. stoljeća zanimljivo je primijetiti da se i u kronikama i drugim izvorima talijanske provenijencije može uočiti vrlo slična pojava kao i u Dubrovniku. Naime, dok su kroničarski opisi epidemije iz 1348. godine ispunjeni stravom i bogobojaznošću, izvori koji govore o epidemijama iz 60-ih bude više nade u mogućnost izlječenja, a istodobno kao da odražavaju racionalniji stav prema bolesti.79

No, iako dubrovački kroničarski zapisi daju šture informacije o epidemijama 60-ih godina, to ne znači da su one bile male. Njihovu žestinu potvrđuju i zapisnici dubrovačkih vijeća iz tog razdoblja.80 Prema njima, čini se da epidemija 1361. i nije previše zabrinjavala dubrovačke vlasti koje su se tada nalazile usred ratnog sukoba s Vojislavom Vojinovićem. Međutim, iz njihovih odluka ipak se vidi da je bolest uzimala svoj danak jer je, primjerice, tijekom kasnog ljeta i jeseni te godine jedan broj dužnosnika, vojnika i drugih službenika bio oslobođen obaveza zbog bolesti.81 Na osnovi te odredbe moglo bi se posumnjati da je ova epidemija odnosila više muških osoba. Naime, brojne europske kronike svjedoče da je epidemija iz 1361. kosila prije svega mušku čeljad82 pa bi se dubrovački primjer dobro uklopio u tu sliku. No, kako su vijesti što ih dubrovački izvori donose iznimno šturi, ovo će pitanje zasad morati ostati bez konačnog odgovora.

Nasuprot tome, čini se da se epidemija 1363. više dojmila dubrovačkih vijećnika te ih “natjerala” na neke mjere predostrožnosti. Naime, polovicom svibnja 1363. u Dubrovnik stižu vijesti o epidemiji u apuliji i Markama te dubrovačke vlasti donose zabranu dolaska u Dubrovnik za sve koji su zaraženi ili dolaze iz zaraženih krajeva, a i Dubrovčanima je bilo zabranjeno putovati u te krajeve.83 No, bez obzira na te mjere, čini se da je epidemija tada već bila u Dubrovniku i da je velikom brzinom odnosila živote Dubrovčana pa preživjeli nisu stizali propisno ukapati preminule. Stoga su dubrovačke vlasti već krajem svibnja bile prisiljene donijeti propise o ukopu.84 Štoviše, čini se da su mnogi umirali a da nisu propisno

76 Anonim, 41; Ragnina, 233.77 Anonim, 41; Ragnina, 234.78 Risto Jeremić i Jorjo Tadić, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture starog Dubrovnika sv. 1 (Beograd: Centralni higijenski zavod,

1938.),68.79 Cohn, “The Black Death…”, 705-708.80 Zapisnici dubrovačkih vijeća za razdoblje od 1359. do 1364. objavljeni su u: Monumenta Spectantia Historiam Slavorum

Meridionalium 27, Monumenta Ragusina - Libri reformationum vol. 3, ur. Josip Gelcich (Zagreb: JAZU, 1895.). Dalje: Monumenta Ragusina sv. 3.

81 Monumenta Ragusina sv. 3, 115, 126, 127, 128, 130.82 The Black Death, ur. Rosemary Horrox (Manchester - New York: Manchester University Press, 1994.), 85-88.83 Monumenta Ragusina sv. 3, 265.84 Isto, 268.



načinili oporuku ni podmirili dugove pa su ste tim problemom dubrovačke vlasti bavile još u siječnju iduće godine.85

No, bez obzira na učinke i silinu, čini se da je epidemija minula već krajem kolovoza jer dubrovački vijećnici tada odlučuju nagraditi barbira Petra što je tijekom epidemije liječio oboljele.86 Zanimljivo je primijetiti da se u tim odredbama ne spominje nijedan liječnik, iako je poznato da ih je tad u gradu djelovalo nekoliko - Mihajlo kirurg (magister Michael cyroycus), Kobelije kirurg (magister Cobellus çirurgicus), Kristofan fizik (magister Christophanus physicus), guglielmo fizik (magister Gulielums phisyicus), Toma ser Bone de Nomais kirurg (magister Thomas ser Bone de Nomais cirosicus).87

Prema svemu sudeći, grad se već u rujnu vratio ustaljenom ritmu života i rada. Upravo tada dubrovački vijećnici objavljuju oprost za sve koji su se ogriješili o zakone protiv odlaska u zaražena područja.88 Međutim, ova odredba vrlo jasno govori da je, bez obzira na ranija iskustva s epidemijom kuge, bilo onih koji zdravstvene odredbe dubrovačkih vlasti nisu shvaćali ozbiljno. Stoga je vrlo vjerojatno da je bolest u grad došla upravo takvim putem - u tovaru neopreznih trgovaca.

No, iako se čini da je većina epidemija u Dubrovnik dolazila morskim putem, neke su - barem prema kroničarskim zapisima - došle do grada i kopnom. Tako anonimova kronika bilježi da je epidemija 1371. došla u Dubrovnik zajedno s izbjeglicama iz Bosne.89 No, o epidemijama iz 70-ih godina 14. stoljeća u zapisima dubrovačkih kroničara postoji određeno nesuglasje. Naime, u Ragnininoj kronici tvrdi se da su tih godina tri epidemije pohodile Dubrovnik (1371., 1372. i 1374.).90 Prema gundulićevim zapisima epidemije su gradom harale samo 1371. i 1374.,91 a anonim, pak, spominje samo epidemiju iz 1373. godine.92 On tvrdi da je bolest harala gradom godinu i mjesec dana pa mislim da se tu ustvari radi o istoj epidemiji koju Ragnina i gundulić smještaju u 1374. godinu.

U dosadašnjoj historiografiji zaključeno je da je tu vjerojatno došlo do dvije epidemije koje su imale nešto manji intenzitet nego njihove prethodnice s polovice stoljeća i iz 60-ih godina. To potvrđuje i broj sačuvanih oporuka iz tog razdoblja. Naime, iz 1371. sačuvano je 66 oporuka, za 1372. godinu 73 oporuke, a u 1373. zabilježeno je samo 11 i u 1374. godini 15 oporuka.93

Ovaj problem zasigurno bi se mogao riješiti uvidom u onodobne zapisnike rada dubrovačkih vijeća. Međutim, upravo za razdoblje 70-ih godina 14. stoljeća najveći dio

85 Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium 28, Monumenta Ragusina - Libri reformationum vol. 4, ur. Josip Gelcich (Zagreb: JAZU, 1896.). Dalje: Monumenta Ragusina sv. 4.

86 Monumenta Ragusina sv. 3, 279.87 Risto Jeremić i Jorjo Tadić, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture starog Dubrovnika sv.2 (Beograd: Centralni higijenski zavod,

1939.), 13-15; Zlata Blažina Tomić, “Historical development of the laws and regulations concerning public health in Dubrovnik (Ragusa) from the 13th - 15th century”, (magistarski rad, McGill University, 1981.), 90.

88 Monumenta Ragusina sv. 3, 286.89 Ragnina, 235. I Anonimova kronika spominje dolazak izbjeglica iz Bosne tijekom 1371. godine, ali ne spominje nikakvu

epidemiju. Anonim, 42.90 Ragnina, 235-236.91 Gondola, 392.92 Anonim, 42.93 Jeremić-Tadić, Prilozi sv. 1, 69.



tih zapisnika je zagubljen.94 jedini podatak koji sam uspio pronaći a da svjedoči o ovim epidemijama jest pismo dubrovačkog kneza Mateja de georgija Vlahu Vodopiji datirano 10. veljače 1372. godine. U tom se pismu, uz naputke dubrovačkog kneza spomenutom legatu spominje i da je tijekom prošle epidemije, koja je harala i Venecijom i Dubrovnikom, bio zabranjen trgovački promet između ta dva grada.95

Iz te se odredbe, kao i iz onih iz 60-ih godina o zabrani odlaska u zaražene krajeve, vidi da su dubrovačke vlasti shvaćale rizik komunikacije sa zaraženim krajevima. U mjerama koje su poduzimane tijekom 1348. godine ovakvi postupci dubrovačkih vlasti predstavljaju određeni pomak. Ipak, te restrikcije trgovanja iz razdoblja epidemija 60-ih i 70-ih bile su privremenog karaktera te u osnovi nisu imale javno-zdravstvena obilježja.96

Prve zakonodavne mjere koje su za cilj imale sprečavanje pojave epidemije u zajednici pojavile su se tek 1374. u Milanu. Međutim, zbog određenih manjkavosti, nekonzistentnosti u njihovu provođenju i nerazumijevanja koncepta širenja bolesti te mjere nisu uvijek polučile željeni uspjeh.97 Ipak, cijeli je pothvat imao odjeka jer i Venecija ubrzo uvodi slične mjere kontrole i blokade prometa s ciljem sprečavanja epidemije.98 No, potpuno zatvaranje i blokada prometa za trgovački je grad značio golem gospodarski gubitak, a istodobno takve mjere nisu uvijek sprečavale širenje epidemije. Stoga su dubrovački vijećnici, na temelju iskustava s ranijim epidemijama, shvatili da se mora iznaći sustav mjera koji s jedne strane ne bi zaustavljao promet ljudi i roba, ali bi istodobno omogućavao kontrolu putem koje bi se moglo spriječiti da bolest dođe do grada.

U srpnju 1377. dubrovačke su vlasti donijele zakon o zabrani ulaska u Dubrovnik onima koji dolaze iz zaraženih krajeva.99 On se razlikovao od svih dotadašnjih mjera za prevenciju epidemije jer je zadovoljavao navedene uvjete - nezaustavljanje prometa ljudi i roba te njihovu istodobnu kontrolu. Iako ovaj zakon nije u potpunosti spriječio kasnija pojavljivanja epidemije u Dubrovniku, ipak označava bitnu prekretnicu u odnosu prema epidemijskim bolestima. Osnovni koncept bolesti i dalje je ostao nepoznat, ali to je bio prvi pravi pomak u smislu efektivne borbe protiv crne smrti.100 No, učinak tih mjera i dalje je ostajao dvojben jer je kuga i tijekom ranog novog vijeka ostala stalna prijetnja životima pojedinaca i zajednice.

Pokušavajući rezimirati sve rečeno, možemo zaključiti da je crna smrt iz 1348. godine ostavila velik trag na društvene i gospodarske strukture srednjovjekovnog Dubrovnika. Utjecaj na gospodarstvo vjerojatno je bio najočitiji jer su cijene gotovo svih proizvoda te cijene rada trajno zadržale veće vrijednosti. Podaci sačuvani u dubrovačkim kronikama trebali bi se preispitati i pokušati dovesti u vezu s ostalom građom relevantnom za

94 Izgubljeni su zapisnici za razdoblje od 1368. do 1378. godine. Usporediti: Josip Gelčić, “Dubrovački arhiv” Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 22 (1910.): 546.

95 Monumenta Ragusina sv. 4, 130.96 Mirko Dražen Grmek, “Le concept d’infection dans l’antiquité et au Moyen Age: Les anciennes mesures sociales contre les

maladies contagieuses et la fondation de la première quarantaine a Dubrovnik (1377)” Rad JAZU 384 (1980.): 47-49; Blažina, Historical development, 71.

97 Grmek, Le concept d’infection, 40-42 ; Blažina, Historical development, 72.98 Grmek, Le concept d’infection, 42-47.99 Liber viridis, ur. Branislav Nedeljković, u Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, s. 3, vol. 23., (Beograd: Srpska

akademija nauka i umetnosti, 1984.), c. 49; O tome vidjeti i: Grmek, Le concept d’infection, 49-54.100 O tome vidjeti radove objavljene u povodu 600. godišnjice dubrovačke karantene u Rad JAZU 384 (1980.).



demografska istraživanja jer upućuju na moguće reinterpretacije naše slike o brojnosti stanovništva srednjovjekovnog Dubrovnika. Sam utjecaj te epidemije na mentalne strukture srednjovjekovne dubrovačke zajednice mnogo je teže “uhvatiti”. No, podaci koje pružaju dubrovački dokumenti, u usporedbi sa sličnim istraživanjima u onodobnim talijanskim gradskim zajednicama, sugeriraju da je epidemija iz 1348. izazvala panični strah zajednice. Međutim, sačuvana svjedočanstva o kasnijim epidemijama kuge sugeriraju postupnu racionalizaciju stava suvremenika prema bolesti i mogućnostima njezina širenja. Upravo u tom smislu trebalo bi promatrati i dubrovački “izum” karantene iz 1377. godine.

SummaryIn this article author analyses some questions regarding the impact of the Black Death on

the development of social life of Dubrovnik during the decades that followed, and whether this epidemic was turning-point in Dubrovnik’s history. all the extent sources witness a huge demographic loss, though it is still not possible to determine its exact numbers. On the other hand, impact on Dubrovnik’s economy is rather evident since the demographic loss caused permanent increase of all the prices. according to all the sources, this epidemic provoked a horrible terror, and made majority of people to think about their own fragileness and mortality; especially since most of them saw Black Death as a divine act. Thus, the Black Death was only the first strike (or shock) that disturbed mental structures of medieval population of Dubrovnik. It seems that those who survived thought that they managed to escape or to redeem. The actions of Dubrovnik authorities during the plague epidemic that came in 60’s and 70’s of the same century illustrate that they have not learned anything during the previous plague.

The result of a supposed mental change, provoked by the plague, can be noticed in 1377 - when city of Dubrovnik organized the first health quarantine. From the all above said it is clear that the epidemic from the mid fourteenth century marked only the first step regarding the late medieval changes in social and mental structures. More significant changes in attitude towards life and death, evident in the late medieval period, were caused primarily by the constant reoccurrences of the plague in Dubrovnik and its vicinity. However, one must not omit other factors (economy and political development) as important causes of this change.


Boris Golec - KUŽNA EPIDEMIJA V ČRNOMlJU V lETIH 1691-9222

KUŽNA EPIDEMIJA V ČRNOMlJU V lETIH 1691-92TIPIČEN PRIMER POJAVNIH OBLIK IN POSLEDIC V MESTNIH OKOLJIH?

1691/1692 epiDemic of BuBonic plaGue in ČrnomelJA TYPICAL EXAMPLE OF CAUSE AND CONSENQUENCEIN URBAN ENVIRONMENTS?

epiDemiJa kuGe u ČrnomlJu 1691./92. GoDineTIPIČAN PRIMJER POJAVNIH OBLIKA I POSLJEDICA U GRADSKIM OKOLIŠIMA?

Doc. dr. Boris Golec Primljeno / Received: 14. 5. 2006.višji znanstveni sodelavec Prihvaćeno / Accepted: 20. 9. 2006.Znanstvenoraziskovalni center Rad ima dvije pozitivne recenzijeSlovenske akademije znanosti UDK/UDC 314.424:616.9] (497.4 Črnomelj) ,,16’’in umetnosti 338.14:616.9] (497.4 Črnomelj) ,,16’’Zgodovinski inštitut Milka Kosa Izvorni znanstveni radNovi trg 2 Original scientific paperSI-1000 [email protected]

SažetakPrilog raspravlja o tijeku i posljedicama lokalno ograničene kužne epidemije koja je na prijelazu iz 1691. u 1692. pogodila grad Črnomelj na krajnjem jugoistoku Slovenije. Kako pokazuju statističke spoznaje na osnovi više popisa oboljelih i umrlih, oboljeli su zabilježeni u svakoj drugoj gradskoj kući, ukupno je zaražena oko trećina črnomaljskog stanovništva, otprilike svaki peti je umro, a posve su izumrle tri kuće. Upravo statistički podaci kao referenca narativnim izvorima relativiziraju paušalne opise koji nerijetko prikazuju čak posljedice apokaliptičkih razmjera.

Ključne besede: kuga, epidemija, mesto Črnomelj, umrljivost, obolelost, demografske posledice

Key words: plague, epidemic, death rate, illness, demographic consequences

Ključne riječi: kuga, epidemija, grad Črnomelj, mortalitet, obolijevanje, demografske posljedice

Prispevek obravnava potek in posledice lokalno omejene kužne epidemije, ki je v letih 1691-92 prizadela mesto Črnomelj na skrajnem jugovzhodu Slovenije. Statistične ugotovitve na podlagi seznamov obolelih in umrlih kažejo, da so imeli obolele v vsaki drugi hiši, zbolela je okoli tretjina prebivalcev mesta, umrl približno vsak peti, povsem izumrli pa samo trije domovi. Prav statistični podatki kot referenca narativnim poročilom relativizirajo pavšalne opise, ki neredko govorijo celo o posledicah apokaliptičnih razsežnosti.

Slovenske dežele so od poznega srednjega veka doživljale valove epidemij krajšega in daljšega trajanja ter spremenljivih teritorialnih razsežnosti, ki so jim sodobniki nadeli različna


Ekonomska i ekohistorija 23Boris Golec - KUŽNA EPIDEMIJA V ČRNOMlJU V lETIH 1691-92

poimenovanja (laidige Contagion, laidige Infection, Sterbelauf, Seuche itd.), s skupnim imenom pa poimenovali kuga (Pest).1 Med vsemi slovenskimi pokrajinami je bila poleg Istre najbolj izpostavljena Dolenjska - jugovzhodni del dežele Kranjske in današnje Slovenije, na katere skrajnem koncu, v Beli krajini, leži tudi mesto Črnomelj. Ker imamo o črnomaljski kugi v letih 1691-92 najrelevantnejša sodobna poročila, bomo na primeru tega obmejnega mesta skušali prikazati obseg in posledice zadnje kužne epidemije na Slovenskem ter ugotovitve primerjati z drugimi, slabše dokumentiranimi primeri epidemij v urbanem okolju.

Za Dolenjsko in njene meščanske naselbine je bilo usodnih šest večjih in nekaj manjših epidemij, ponavljajočih se v nekajdesetletnih presledkih. Poročila izpostavljajo kugo leta 1578, kužni val z vrhuncem leta 1599, epidemijo v letih 1623-27, časovno najdaljšo kugo 1645-50, njen lokalno omejeni izbruh leta 1691-92 in vročinsko epidemijo leta 1715, o kateri pa sodobniki ne govorijo več kot o kugi. Razen v primeru zadnjega kužnega vala konec 17. stoletja, ki se je na Kranjskem omejil samo na Črnomelj z bližnjo okolico, je šlo vsakokrat za epidemije širših razsežnosti, v katerih pogosto ni bila prizadeta samo Kranjska, temveč tudi sosednje dežele. Dolenjska je pri tem trpela v vseh velikih valovih kužnih epidemij, ki jih je doživela Kranjska, in bila kot prehodna obmejna pokrajina cesarstva neredko sploh prva na udaru črne smrti, prodirajoče prek Vojne krajine in Hrvaške iz žarišč onstran meja osmanskega sveta.2

Poročila o številu umrlih in o stopnji opustelosti so za Dolenjsko mestoma naravnost apokaliptična, najsi gre za sodobne vire ali za poznejše interpretacije v raznih zapisih in tudi v literaturi, začenši konec 17. stoletja z Valvasorjem. V virih je prvo mesto odmerjeno mestnim in trškim naseljem, ki so v podobi te obmejne pokrajine cesarstva izstopala kot prebivalstveni konglomerati in družbeni organizmi s specifičnimi funkcijami. Mestna in trška naselja so namreč v primerjavi s podeželjem teže občutila breme epidemij, hkrati pa je razumljivo, da obstaja o njihovih posledicah več pričevanj in da so ta izčrpnejša. a kot je pokazal natančen pretres virov, zlasti še soočenje večinoma pavšalnih poročil o umrlih s sodobnimi cerkvenimi matičnimi knjigami, mestnimi davčnimi registri in drugimi numeričnimi viri, je šlo pri poročanju v večini primerov za zavestna pretiravanja z jasnim ciljem izposlovati določeno zunanjo pomoč ali davčno olajšavo. Najbolj pretirana poročila o posledicah kužne epidemije so poleg tega neredko nastala sploh šele več let ali desetletij pozneje, ko jih ni bilo več mogoče preveriti, poglavitni predmet obravnave pa pogosto niti ni bila kuga, temveč neugodne splošne gospodarske razmere posameznega mesta. Če izvzamemo prislovične pavšalizacije, kot so navedbe, da je za posledicami bolezni umrla polovica mesta ali kar ves mestni živelj, so daleč pretirani in empirično ovrženi tudi nekateri zelo natančni podatki o številu umrlih. Kot povsem neverjetne so se izkazale navedbe za oba soseda Črnomlja, največji dolenjski mesti Novo mesto in Metliko. Tako so Novomeščani leta 1606 zapisali,

1 O kužnih epidemijah na Slovenskem in Kranjskem prim. zlasti: Dr. Vlad. TRAVNER, Kuga na Slovenskem, Ljubljana 1934; Anton KOBLAR, O človeški kugi na Kranjskem, v: Izvestja Muzejskega društva za Kranjsko I (1891), str. 39-55; Majda SMOLE, Kuga na Kranjskem v 16. stoletju, v: Kronika. Časopis za slovensko krajevno zgodovino 5 (1957), str. 97-98; Ema UMEK, Kuga na Štajerskem v letih 1679-1683, v: Kronika 6 (1958), str. 80-84.

2 O epidemijah na Dolenjskem prim. obsežni članek: Boris GOLEC, Kužne epidemije na Dolenjskem med izročilom in stvarnostjo, v: Kronika 49 (2001), str. 23-64.



da je umrlo več kot 800 mestnih prebivalcev, od tega 149 hišnih gospodarjev, pri čemer pa seznami opustelih hiš, ki jih je predložila preiskovalna komisija, jasno pričajo, da so številke močno pretirane in da so bili prazni domovi v glavnem posledica požara leta 1605.3 Še bolj smeli so bili leta 1686 v svojem poročanju Metličani, saj so kugi izpred štiridesetih let (1645-46) naprtili nič manj kot 1.200 smrtnih žrtev, prvo leto 700 in naslednje leto 500. Pri tem so prezrli, da navedene številke močno odstopajo od sodobnih poročil in da celotna Metlika nikoli ni premogla niti tisoč duš.4

V primerjavi z drugimi dolenjskimi mesti, za katera sicer poznamo bolj ali manj zanesljive številke umrlih, pa je Črnomelj edino, za katero so se nam iz časa zadnje kuge na Kranjskem ohranili tudi natančni imenski seznami obolelih in umrlih. Šele o kugi v letih 1691-92, omejeni samo na del Bele krajine, imamo torej zadovoljivo bero verodostojnih poročil, večinoma nastalih neposredno po njenem zatrtju. Pri tem moramo obžalovati, da je Črnomelj med vsemi slovenskimi mesti domala najslabše dokumentiran z viri domače provenience. Vse do srede 18. stoletja in še čez namreč pogrešamo referenčne vire, kot so mestni sejni zapisniki, davčni registri in še posebej župnijske matične knjige, na katere bi mogli opreti poročila, ki so se o črnomaljski kugi ohranila v arhivu kranjskih deželnih stanov.

Deželnoknežje mesto Črnomelj v Beli krajini, nedaleč od hrvaške meje, ni nikoli veljalo za posebej bogato in obetavno kranjsko mesto. Ležalo je na stranski cestni povezavi proti Vojni krajini in je vseskozi zaostajalo za svojim sosedom, precej večjim mestom Metlika tik ob hrvaški meji, skozi katero je tekla glavna prometnica od Novega mesta do Karlovca. Črnomaljsko prebivalstvo je tako v veliki meri živelo od agrarnega gospodarstva in premoglo le skromno obrtno in trgovsko dejavnost. Zgovorno je dejstvo, da med sedmimi mesti Dolenjske samo za Črnomelj ni potrjen noben rokodelski ceh, mesto je poleg tega od vseh plačevalo najmanj obrtnega davka in štelo sredi 18. stoletja le nekaj več kot 30 obrtnikov kakšnih desetih tradicionalnih obrtnih panog.5 Toda po drugi strani Črnomelj vendarle ni bil tako majhno mesto in je imel, podobno kot sosednja Metlika, nadpovprečno veliko predmestje, ki je odtehtalo kar okoli tretjino njegovega hišnega fonda. Po številu prebivalstva se je v zgodnjem novem veku tudi po zaslugi predmestja uspešno držal nad mejo, ki je srednjeevropska mesta delila na miniaturna (do 500 prebivalcev) in majhna (s 500-2.000 prebivalci) ter tako puščal za seboj tretjino od skupno 20 mestnih naselij na tleh današnje Slovenije. Sredi 18. stoletja se je namreč z dobrimi stotimi hišami uvrščal na Slovenskem po velikosti na 13. mesto, med

3 Prim. prav tam, str. 32-34.4 Prim. prav tam, str. 43-43.5 Prim. Boris GOLEC, Družba v mestih in trgih Dolenjske in Notranjske od poznega srednjega veka do srede 18. stoletja (doktorska

disertacija), Ljubljana 1999, str. 546-548.

Kočevje

Kolpa

Metlika

Črnomelj

Karlovac

OgulinMrkopolje

Delnice Moravice

Slikovna priloga 1: geografska lega Črnomlja



13 kranjskimi mesti pa na osmo.6 Konec 17. stoletja, v času obravnavane kužne epidemije, je bil Črnomelj sicer nekoliko bolj obljuden kot dobrega pol stoletja pozneje, ne da bi to tudi opazneje vplivalo na njegovo celostno podobo in položaj med drugimi mestnimi naselji.

Tako kot vemo pred 18. stoletjem zelo malo o posestno-demografski podobi Črnomlja, so zelo slabo dokumentirane posledice kužnih epidemij pred zadnjo v letih 1691-92. Kot vse kaže, temu ni kriva neugodna struktura virov, ampak so bolezenske ujme Črnomlju dejansko precej prizanašale. Iz celotnega 16. stoletja ni o kakšni kugi na črnomaljskih tleh prav nobenega znanega zapisa, skopi pa so tudi podatki za 17. stoletje, čeprav je ta čas na splošno dobro pokrit z viri. O epidemiji 1623-27 imamo zgolj posredno poročilo, in sicer v obliki mnenja, ki so ga Črnomaljci, tako kot druga sosednja mesta, leta 1632 napisali glede prošnje Novomeščanov za podelitev pravice pobiranja mostnine in odpis dela davčnih zaostankov. V Črnomlju so svoj odgovor cesarskemu dvoru skoraj dobesedno prepisali od Metličanov, ki so zatrjevali, da je kuga pri njih razsajala dlje kot v Novem mestu ter pobrala veliko mladih in starih ljudi, zato naj bi bila Metlika tudi dlje časa zaprta. Redki preživeli so prišli zaradi slabih letin v hudo stisko, tako da naj bi se iz obeh mest - Novega mesta in Metlike - veliko ljudi odselilo drugam.7 Črnomaljci so dva tedna pozneje prav tako poudarili, da so bili dlje kot Novomeščani pod kužno zaporo, in k temu še dodali, da je enako kot v Novem mestu tudi v Črnomlju ostala prazna (ödt stehen) skoraj polovica mesta (!).8 Zanimivo je dejstvo, da je naslednji kužni val 1645-50 dodobra opustošil sosednjo Metliko in njeno okolico, medtem ko ni o kugi v Črnomlju prav nobenega sledu.9 Le cerkvico sv. Sebastjana v mestni lozi naj bi po kronistovih besedah leta 1646, »ob času hude kolere (!)«, prezidali oziroma zgradili na novo.10

V letih pred izbruhom črnomaljske kuge jeseni 1691 so se podobne epidemije pojavljale na Slovenskem le še sporadično. Doba »velikih kužnih epidemij« se je namreč končala že pred skoraj pol stoletja. Medtem ko je Štajerska še dobro pomnila črno smrt v letih 1679-1683, ni Dolenjska z Belo krajino doživela večje epidemije že od zadnje velike kuge 1645-1650. V drugi polovici 17. stoletja so epidemije nasprotno tem huje divjale na sosednjem Ogrskem in Hrvaškem, zaradi česar so sledile večkratne zapore kranjskih in štajerskih deželnih meja, s tem pa zlasti za obmejne pokrajine tudi občutne gospodarske posledice. Huda kužna epidemija na Ogrskem in Hrvaškem je leta 1690 ogrozila vzhodne predele mejnih avstrijskih dežel, morila na Dunaju in v štajerski Radgoni ter se končno naslednjega leta 1691 pojavila na skrajnem jugovzhodu Kranjske, na črnomaljskih tleh.11 Kranjska je znala širjenje okuženosti tudi tokrat uspešno zajeziti, saj je imela za seboj koristne izkušnje iz nedavne štajerske kuge. Tako so črnomaljsko območje nemudoma izolirali od ostale dežele ter na prehodih proti Hrvaški in ponekod v notranjosti postavili stalne kužne straže. Promet potnikov in

6 Prim. tabelo števila hiš v slovenskih mestih sredi 18. stoletja v: B. GOLEC, Družba, str. 625.7 Arhiv Republike Slovenije (ARS), AS 1, Vicedomski urad za Kranjsko (Vic. A.), šk. 255, fasc. 133, lit. R I-2, 1. 8. 1632.8 Prav tam, 15. 8. 1632.9 B. GOLEC, Kužne epidemije, str. 42-43. 10 Leopold PODLOGAR, Kronika mesta Črnomlja in njega župe, Ljubljana 1906, str. 64.11 V. TRAVNER, Kuga, str. 128.



blaga s celotno Kranjsko sta ustavili tudi goriška in Beneška republika,12 čeprav sta imeli do Črnomlja in Hrvaške razmeroma daleč, za sanitarni kordon pa Kranjsko.

Do pojava kuge v Črnomlju in okolici je nesporno prišlo tako, da so epidemijo zanesli iz okoliških hrvaških krajev, kjer je v tem času izpričana v Karlovcu. O sami naravi bolezni so od tam sicer prihajala protislovna poročila: enkrat naj bi bila epidemija prava kuga, spet drugič samo legar.13 Za kakšno obliko bolezni je šlo v Črnomlju in okolici, prav tako ni jasno izpričano, saj poznamo predvsem simptome, in ne tudi strokovne diagnoze. Ohranjeni seznam ozdravelih deli bolnike na dve kategoriji: na tiste s karbunklji (carbuneli) in one z nevarnejšimi buboni (bubones), pri nekaterih pa je šlo očitno za oba pojava.14

Črnomaljska kužna epidemija je v slovenskem prostoru prva in zadnja, o kateri poznamo razne podrobnosti, sanacijske ukrepe, odmeve v okolici, in tudi natančno specifikacijo obolelih in umrlih, zato kaže o njenem poteku spregovoriti nekoliko obširneje. Poleg numeričnih podatkov o obolelih in umrlih ter vprašanja demografskih posledic za mesto se postavlja še drugo, prav tako pomembno vprašanje: gospodarske in socialne posledice epidemije. Razsežnosti tovrstne škode kot vzporednega pojava epidemij so na splošno manj oprijemljive, saj so praktično nemerljive z zanesljivimi kazalci, zato pri njihovem ugotavljanju le s težavo presegamo deskriptivno raven in besednjak sodobnih poročil. Tudi v črnomaljskem primeru ostajamo tako zgolj na narativni ravni, ker za to mesto žal v celoti pogrešamo kakršne koli referenčne vire.

Sámo dogajanje v mestu in okolici v času izbruha bolezni in njenega vrhunca je slabše dokumentirano. Poročila se namnožijo šele ob zatonu kuge in zlasti naslednje tedne v zvezi s sanacijskimi ukrepi. Tako ne vemo niti, kdaj natanko je bolezen izbruhnila in kdaj doživela svoj vrhunec. Vsekakor se je pojavila najpozneje decembra 1691, če ne že kakšen mesec prej. Novembra je denimo že popustila v hrvaškem Plaškem, kjer je zadnji bolnik umrl 12. decembra. Novomeški zdravnik dr. janez Krstnik Novak, ki je tam opravil svojo nalogo, je o zadevi malo zatem poročal kranjskim deželnim stanovom. Pri tem je zatrjeval, da v gradacu, na Metliškem in v deželskem sodišču Pobrežje ni razsajala kuga (alda khein Pest gewesen), čeprav so med njegovimi maloštevilnimi bolniki nekateri res umrli, tako denimo žena in sin barona gusiča, kaplan ter kot prvo neko turško dekle. V času poročanja je skrbel le še za tri paciente, medtem ko naj bi bili vsi ljudje v gradu gradac in zunaj njega ter v Pobrežju povsem zdravi, zato je prosil, da ga odpustijo brez prestajanja karantene.15

Stanovski poverjeniki njegovi prošnji kajpak niso ustregli, saj sta v tem času doživela »pravo kugo« Črnomelj in njegova okolica. Za kužnega komisarja so deželne oblasti imenovale barona janeza Sigmunda geymana, komendnika metliško-črnomaljske križniške komende, ki se je zadrževal v Metliki in od tam občasno hodil v okuženi Črnomelj na oglede. Črnomaljsko mesto so tako kot okužene vasi stražile v ta namen poslane vojaške

12 ARS, AS 2, Deželni stanovi za Kranjsko (Stan. A. I), šk. 548, fasc. 311, str. 305-306, 21. 1. 1692.13 Prav tam, str. 361, 31. 1. 1692.14 Prav tam, str. 593-595, ad 25. 2. 1692. - Na kombiniranem sumarno-imenskem seznamu je 27 oseb s karbunklji in 80 z buboni,

kar skupaj znaša 107 ozdravljenih oseb, vendar je na koncu seznama naveden seštevek samo 87 oseb. Tako je torej 20 ljudi očitno imelo obe vrsti simptomov.

15 ARS, AS 2, Stan. A. I, šk. 549, fasc. 311, str. 1721-1722, s. d. (po 12. 12. 1691).



straže, na kužnem območju pa sta delovala zdravnik in ranocelnik-kirurg, ki sta stanovala pri komisarju v metliški komendi.16 Strogi varnostni ukrepi zoper širjenje bolezni so se pri tem kmalu pokazali kot neživljenjski, čeprav za varnost dežele vsekakor potrebni. Kužni komisar geyman in zdravnik andrej Koppeniager sta imela namreč nenehne težave s Črnomaljci, ker le-ti niso hoteli upoštevati prepovedi prehajanja v mesto in iz njega. Ko sta pozimi zamrznili rečici Lahinja in Dobličica, ki s treh strani obdajata mesto, in je bilo iz njega moč zlahka uhajati čez vodo, so morale straže ponoči patruljirati vzdolž vode. Po besedah kužnega komisarja geymana pa so bili stražarji »slabi ljudje«, ki so držali z »uporniškimi Črnomaljci«, zaradi česar je komisar celo pretepel njihovega korporala.17 Na geymanov ukaz sta doktor Koppeniager in ranocelnik janez jakob Ubec pozaprla hujskače »zagrešenih zločinov opozicije«, ko pa sta jih nekaj izpustila iz zapora, so se ponoči skrivaj izmuznili mimo straž in obiskali svoje vinograde v okuženih vaseh. Nazaj grede v mesto so s streljanjem pregnali tudi stražo, ki jih je med potjo zalotila in hotela ustaviti.18

Vse to se je dogajalo zadnje dni leta 1691 ali prve dni naslednjega leta, ko kuga ni imela več prave moči in so Črnomaljci že laže zadihali. Med silvestrovim in sv. Tremi kralji je v predmestju oziroma v mestnem lazaretu umrlo le še pet ljudi in v vasi Tušev Dol eden.19 Zadnja črnomaljska žrtev kuge, neka stara ženska, je preminila 11. januarja 1692, nakar ni nihče umrl ali na novo zbolel. Tako naj bi bilo deset dni pozneje v vseh okuženih krajih le še 9 bolnih oseb, od tega štiri v črnomaljskem predmestju. Komisarja geymana je zdaj čakala naloga, kako obleči približno sto ozdravelih bolnikov, katerih stara oblačila in predmete so iz varnostnih razlogov skupaj z imetjem umrlih sežigali. Deželni stanovi so komisarju obljubili pomoč v obliki sredstev za nakup blaga za izdelavo novih oblačil. Pri tem je upravitelj gospostva Poljane ob Kolpi skušal spretno izkoristiti stisko, saj je komendniku ponujal sukno in platno po občutno previsoki ceni.20 Deželni stanovi so geymanu za obleke revnih ljudi namenili 300 goldinarjev nemške veljave, ga pozvali, naj kupi blago po čim ugodnejši ceni, premožnejše meščane in podložnike pa napotili, naj si obleko priskrbijo na lastne stroške.21 Ko se je kužni komisar 1. februarja vnovič mudil v Črnomlju, je kljub mrazu ukazal visoko nasuti grobove, da ne bo iz njih čutiti smradu in da se izognejo nadaljnjemu kužnemu zlu. Vsi bolni so medtem spet ozdraveli, zato je deželnim stanovom poročal, da potrebuje novo obleko 91 ozdravelih oseb, ki nimajo prav nobenih sredstev in jih poimensko navaja zdravnikov seznam. Toda ker so bili prehodi v druge dele dežele zaprti, je ob naraščajoči draginji prišlo do pomanjkanja tega in onega artikla. Po predračunu, ki je za celotno obleko ene osebe predvideval 6 goldinarjev in 15 krajcarjev, bi mogli s 300 goldinarji oskrbeti samo 48 ljudi, zmanjkalo pa je sredstev za obleko preostalih 43 revnih oseb. Mednje komisar ni vštel tistih, ki so si mogli obleko kupiti sami, a je upošteval družinske člane obolelih, čeprav so ostali zdravi. Deželne stanove je končno prosil, naj ukažejo takojšnji začetek karantene,

16 ARS, AS 2, Stan. A. I, šk. 548, fasc. 311, str. 317, 21. 1. 1692.17 Prav tam, str. 47-49, 6. 1. 1692.18 Prav tam, str. 235, 3. 1. 1692.19 Prav tam, str. 239-240, 6. 1. 1692.20 Prav tam, str. 315-316, 21. 1. 1692.21 Prav tam, str. 330, 23. 1. 1692.



da se po njenem koncu čimprej odprejo prehodi, saj zaradi njihovega zaprtja trpi škodo vsa dežela.22

Po treh dneh so deželne oblasti 7. februarja sporočile, da nimajo pomislekov glede začetka karantene, ki naj traja 40 dni, nakar bodo glede na razmere odločile, ali se prehodi odprejo ali pa se določi še ena, krajša karantena. Medtem naj kužni komisar kupi sukno in platno za obleko vseh 91 ljudi ter predloži specifikacijo, na podlagi katere bo dobil povrnjena sredstva iz urada deželnega glavnega prejemnika.23 Kužni komisar je imel tiste dni polne roke dela. Dva do trikrat na teden je jahal v Črnomelj, poskrbel za izdelavo obleke, ukazal izprazniti vse okužene hiše in jih nekajkrat dnevno pokaditi ter visoko zasuti kužne grobove.24 Mesec dni pozneje, 3. marca 1692, je kranjski deželni vicedom v Ljubljani že mogel poročati notranjeavstrijski vladi v gradec, da so oboleli prestali prvo od treh predpisanih karanten. Druga nastopi 10. marca in za njo še tretja, ki bo najkrajša. Po koncu prve karantene so stara oblačila vpričo kužnega komisarja zažgali in bolnike z denarno pomočjo deželnih stanov na novo oblekli. Skupno grobišče so medtem zasuli više od okolice, in ga zavarovali z visokimi deskami, da z njim ne bi prišli v stik ljudje in živali. Zaradi bližajoče se pomladi, ko se zemlja začne odpirati, ga je bilo potrebno še na debelo posuti z apnom.25 Konec marca so v ta namen začeli postavljati posebno apnenico, v kateri so žgali prepotrebno apno, ki je moralo biti še sveže žgano posuto po grobovih.26

Toda šlo je za dve vrsti grobov in dve lokaciji pokopavanja, od katerih je tista na pokopališču pri župnijski cerkvi sredi mesta povzročala preglavice tudi pozneje. Komendnik metliško-črnomaljske križniške komende baron geyman se je s Črnomaljci zapletel v spor zaradi pokopavanja še leto dni po odložitvi naloge kužnega komisarja. Meščanom je namreč odrekel pokope pri župnijski cerkvi sv. Petra in Pavla sredi mesta, ker so v času kuge tam pokopavali umrle. V nedatirani pritožbi deželnemu komendniku v Ljubljani so Črnomaljci komendnikovim trditvam oporekali. Kugo so imenovali zgolj »domnevna kužna bolezen« (in der vermeindten contagion khrankheit) in navedli, da so na pokopališču pokopali samo 12 otrok, vse ostale umrle pa na ločenem kraju zunaj mesta, čeprav naj bi v Karlovcu in drugod pokopavali kar na pokopališčih. Bili so prepričani, da jim hoče komendnik samo nagajati, češ da jim je že prej povzročal škodo in jim s pravdanjem nakopal visoke stroške. Na to je komendnik geyman poročal deželnemu komendniku, da je v Črnomlju morila prava kuga (würkliche pest) in da so pri župnijski cerkvi v resnici pokopali nad 30 ljudi. Za pokopavanje je zato meščanom v času epidemije določil podružnico sv. Marije v Vojni vasi, čemur pa so se uprli in samovoljno še naprej pokopavali v mestu. Vse tri deželne oblasti, t.j. deželni glavar, vicedom in stanovski poverjeniški urad, so na komendnikov odgovor dva dni pozneje odgovorile z ukazom črnomaljskemu mestnemu sodniku in svetu, naj za pokope vendar uporabljajo pokopališče v Vojni vasi, prav na meji mestnega pomirja. S kopanjem novih grobov pri župnijski cerkvi bi namreč lahko naleteli na trupla umrlih za kugo, kar bi

22 Prav tam, str. 381-384, 4. 2. 1692; str. 387-390, Specification etc.23 Prav tam, str. 407-410, 7. 2. 1692.24 Prav tam, str. 523-527, 11. 2. 1692.25 ARS, AS 2, Stan. A. I, šk. 687, fasc. 393, 3. 3. 1692.26 Prav tam, šk. 548, fasc. 311, 24. 3. 1692.



ogrozilo varnost vse dežele.27 Črnomaljci so se morali ukazu nedvomno ukloniti, v veljavi pa je ostal le določen čas, dokler se je bilo pač bati vnovičnega izbruha epidemije. Pozneje jim je namreč za pokopavanje vse do leta 1802 spet služilo pokopališče pri župnijski cerkvi sredi mesta.28

Nič manj strogi niso bili preventivni ukrepi, zadevajoči žive ljudi. Ko niti s Hrvaškega ni bilo več slišati o kugi, je komendnik geyman 10. marca 1692 prosil deželne stanove, naj odpokličejo zdravnika Koppeniagerja, padarja in 13 kužnih stražnikov.29 Stanovski poverjeniki so mu že čez dva dni, neposredno po prejetju dopisa, ukazali, naj za stražnike poišče primerno bivališče pri Semiču, kjer morajo preživeti še dodatno 14-dnevno karanteno. Kužnemu komisarju so za prestajanje karantene določili njegovo siceršnje domovanje - komendo v Metliki, kjer sta mu naslednja dva tedna delala družbo tudi zdravnik in padar. Hkrati so mu sporočili, da so zaradi ugasnitve kuge v Karlovcu umaknili mejne straže proti Hrvaški in ponovno odprli prehode.30

V samem Črnomlju je medtem še vedno veljala karantena, kar v spremenjenih razmerah kajpak ni bilo prav nič prijetno. Komendnik je zato 16. marca 1692 v imenu Črnomaljcev prosil deželne stanove, naj se jim dovoli opravljanje spomladanskih del na poljih in v vinogradih. Stanovi so v to privolili, vendar s pridržkom, da sicer smejo tudi trgovati s sosedi na domačih črnomaljskih tleh, ni pa jim dovoljeno zapuščati območja. Na vnovično geymanovo prošnjo, naj se jim omogoči nemoteno gibanje, saj večinoma živijo od lončarstva in tovorništva, hrane pa jim bo zmanjkalo prej kot v 14 dneh, so stanovi 27. marca odgovorili, da se prehodi proti Črnomlju in Karlovcu lahko odprejo čez osem dni.31 9. aprila se je to končno tudi zgodilo. Hkrati je komendnik pri stanovskih poverjenikih izprosil, da smejo metliško karanteno zapustiti dr. Koppeniager, padar in novomeški zdravnik dr. Novak.32

Ostaja nam še poglavitno vprašanje naše obravnave, demografske posledice črnomaljske kuge. Ko se ne bi ohranil seznam umrlih in bi bili odvisni zgolj od zgornjih dveh navedb o 12 oziroma nad 30 pokopanih Črnomaljcih, bi mogli slejkoprej skleniti, da vseh žrtev kuge v tem belokranjskem mestu ni moglo biti dosti več kot 30. Dejansko pa je bilo njihovo število kar nekajkrat višje. Po seznamu žrtev kuge (in der Laidigen Contagion abgestorbenen), ki ga je 25. februarja 1692 deželnim stanovom poslal kužni komisar geyman, je na črnomaljskih tleh - v mestu, predmestju in sedmih vaseh, večinoma zahodno od Črnomlja - pomrlo kar 252 ljudi, od tega dobra polovica - 139 ali 55,2 % - v črnomaljskem mestu in predmestju.33

Seznam umrlih oseb na črnomaljskih tleh povzema naslednja preglednica, v kateri smo mrtve razdelili na moške, ženske in otroke. Pri tem med skupnimi žrtvami izstopa zlasti visok delež odraslih Črnomaljcev. Ta ni toliko opazen pri umrlih moških, ki jih je bilo v mestu in

27 ARS, AS 2, Stan. A. I, šk. 550, fasc. 311a, str. 691-704, 17. 5. 1693, 19. 5. 1693, s. d.28 O pokopališču prim. L. PODLOGAR, Kronika, str. 68.29 ARS, AS 2, Stan. A. I, šk. 548, fasc. 311, str. 647-648, 675-678, 10. 3. 1692.30 Prav tam, str. 679, 12. 3. 1692.31 Prav tam, str. 683-686; 20. 3. 1692; str. 691-692, 24. 3. 1692; str. 739-740, 27. 3. 1692.32 Prav tam, str. 769-770, 31. 3. 1692, 7. 4. 1692, 9. 4. 1692.33 Prav tam, str. 585-588, 25. 2. 1692; str. 589-592, ad 25. 2. 1692, Verzaichnuß der in der Laidigen Contagion abgestorbenen.



predmestju 23,7 %, v sedmih vaseh pa 20,4 % vseh tamkajšnjih umrlih. Veliko večje razlike se kažejo pri ženskah in otrocih. Če je med vaščankami delež žensk znašal dobro petino (22,1 %), je bil med Črnomaljkami višji od ene tretjine (33,8 %). Razlika v umiranju odrasle in otroške populacije se pokaže zlasti pri naslednjem razmerju: po vaseh so otroci predstavljali kar 57,5 % vseh žrtev, v mestu in predmestju nasprotno le 42,4 %. Zanimiva je ugotovitev, da so med mestom in predmestjem razlike v odstotkih nebistvene. V ožjem mestu so denimo odrasli predstavljali 55,3 % vseh umrlih, v predmestju zunaj obzidja pa 58,7 %. Številk žal ne moremo soočiti z numeričnimi podatki o celotni populaciji prizadetih krajev, ker le-teh ne poznamo.

Tablica 1: Število vseh umrlih na črnomaljskih tleh

Kraj Skupaj umrlih

Umrlih moških

Umrlih žensk

Umrlih otrok

Družine z umrlimi člani

Povsem izumrle hiše

Mesto Črnomelj 47 10 16 21 21 0

Predmestje Črnomlja 92 23 31 38 36 3

Skupaj Črnomelj 139(100 %)

33(23,7 %)

47(33,8 %)

59(42,4 %) 57 3

Tušev Dol 37 6 7 24 11 2

Talčji Vrh 32 9 7 16 9 0

Otovec 24 5 7 12 7 1

Naklo pri Sv. Jakobu 5 1 1 3 1 0

Sela 6 1 1 4 1 0

Svibnik 4 0 1 3 1 0

Butoraj 5 1 1 3 1 0

Skupaj 7 vasi 113(100 %)

23(20,4 %)

25(22,1 %)

65(57,5 %) 31 3

Skupaj 252(100 %)

56(22,2 %)

72(28,6 %)

124(49,2 %) 88 6

Naslednja ugotovitev, pomembna tudi za presojanje demografskih posledic drugod, zadeva število povsem izumrlih hiš. V seznamu je izrecno označenih šest takih hiš (das haus ganz ausgestorben oziroma völlig abgestorben), od tega tri v predmestju in tri v dveh okoliških vaseh, kar dokaj ustreza proporcionalni delitvi umrlih med Črnomljem in podeželjem. glede na število vseh hiš, iz katerih so odnesli kužne mrliče (57), je torej presenetljivo malo hiš izgubilo vse prebivalce. Delež izumrlih hiš med vsemi hišami z mrliči znaša v Črnomlju namreč komaj 5,2 %, delež umrlih v teh hišah (10) pa le malo več (7,2 %). Tri izumrle predmestne hiše poleg tega tudi niso štele veliko prebivalcev, in sicer največ štiri. Izumrla družina Rupe je izgubila zakonski par in mater enega od zakoncev, v družini Babner so umrli mož, žena in otrok, štiričlanska družina jakša pa je dala zakonski par z dvema otrokoma. Delež izumrlih hiš med vsemi hišami, ki so imele mrtve, je tudi pomenljivo nizek na podeželju: takih domov je bilo 9,7 %, pri čemer predstavlja 15 njihovih prebivalcev 13,3 % vseh podeželskih žrtev.



Kuga torej še zdaleč ni bila selektivna morilka, ki bi z matematično natančnostjo pomorila določene družine in druge pustila nedotaknjene. Nasprotno, okužila je veliko več domov, kot jih je zaradi epidemije na koncu ostalo praznih. Iz naslednje tabele je razvidno, da je v skoraj dveh tretjinah hiš (64,9 %), v katerih so popisali mrliče, umrla samo ena ali dve osebi. Dobra tretjina hiš (36,8 %) je dala sploh samo enega umrlega in le dobra desetina (10,5 %) pet ali več kužnih mrličev, ne da bi katera od teh povsem izumrla. V eni od hiš s šestimi umrlimi so sicer preminili starši in štirje otroci, v drugi zakonski par s tremi otroki in hlapcem, medtem ko je šlo pri hiši z najvišjim številom mrličev (10) za razširjeno družino jurija Črnugla, ki je v register umrlih vpisala gospodarja, njegove tri sinove, dve ženski in štiri otroke.

Razsežnosti črnomaljske kuge nazorno prikazujeta še dva seznama. Prvi, nastal 4. februarja 1692, popisuje ozdravele po spolu, drugi, dokončni, sestavljen 25. februarja, pa glede na bolezenske simptome - karbunklje oziroma bubone.34 Kot vse kaže, niti eden ni popoln, saj se v drugem pojavlja le manjši del imen iz prvega in obrnjeno. Taka ugotovitev je narekovala natančno analizo osebnih imen in priimkov, toda pri tem naletimo še na eno težavo: pri vsaki družini je s polnim imenom praviloma navedena le ena oseba; drugi družinski člani so v prvem seznamu označeni zgolj kot otroci, ženske, sinovi, hlapci itd., v mlajšem popisu pa je zapisano sploh samo njihovo skupno število.

Tablica 2: Število črnomaljskih družin glede na umrle osebe - družinske člane

1 oseba 2 osebi 3 osebe 4 osebe 5 oseb 6 oseb 10 oseb

Mesto Črnomelj 8 8 1 1 2 1

Predmestje Črnomlja 13 8 6 6 1 1 1

Skupaj Črnomelj 21 (36,8%) 16 (28,1%) 7 (12,3%) 7 (12,3%) 3 (5,3%) 2 (3,5%) 1 (1,8%)

34 Prav tam, str. 387-390, ad 4. 2. 1692; str. 593-596, ad 25. 2. 1692.

Slikovna priloga 1: Seznam ozdravelih Črnomaljcev, ad 25. 2. 1692



Tablica 3: Število ozdravelih po seznamu z dne 4. 2. 1692.

Kraj Skupaj ozdravelih

Ozdravelih moških

Ozdravelih žensk

Ozdravelih otrok

število hiš z ozdravelimi

Mesto Črnomelj 3 0 3 0 2

Predmestje Črnomlja 43 15 18 10 21

Skupaj Črnomelj 46 15 21 10 23

Pri Sv. Nikolaju 2 2 0 0 2

Tušev Dol 16 3 7 6 8

Talčji Vrh 15 3 7 5 8

Otovec 8 1 2 5 8

Sela 1 0 0 1 1

Svibnik 3 1 1 1 1

Butoraj 1 0 0 1 1

Skupaj 92 25 38 29 52

Končni seznam, ki ga je kužni komisar baron geyman poslal deželnim oblastem 25. 2. 1692 in ki deli ozdravele glede na bolezenske simptome, poleg tega ne razlikuje med mestom in predmestjem, temveč ju združuje pod skupnim imenom »mesto Črnomelj« (Bey der Statt Tschernembl). V naslednji preglednici zato na levi strani predstavljamo številčne podatke mlajšega seznama, na desni pa združujemo število ozdravelih iz obeh seznamov. Pri tem je bilo treba odšteti tiste osebe oziroma družine, ki se pojavljajo v obeh popisih. Tako smo prišli do precej višjega števila umrlih Črnomaljcev (77), kot ga ponuja prvi od obeh popisov (46). a žal končnega seštevka ni moč razdeliti na mesto in predmestje, saj zadnji seznam med njima ne dela razlike.

Tablica 4: Število ozdravelih po dveh sočasnih seznamih

število ozdravelih po seznamu 25. 2. 1692 Seštevek ozdravelih z obeh seznamov

Kraj ozdravelis karbunklji

ozdraveliz buboni

skupajozdravelih oseb

število družinz ozdravelimi člani

Mesto Črnomelj 0 0 3 2

Pri mestu Črnomelj 13 38 74 38

Skupaj Črnomelj 13 38 77 40

Tušev Dol 6 18 33 12

Talčji Vrh 6 15 19 11

Otovec 2 4 9 10

Sela 0 1 2 2

Svibnik 0 2 2 1

Butoraj 0 2 4 2

Skupaj 6 vasi 14 42 69 38

Skupaj 27 80 146 78

V podanih številkah so zajete vse razsežnosti epidemije. 146 ozdravelih v mestu, predmestju in sedmih vaseh predstavlja glede na 252 umrlih zgovorno nizek delež komaj dobre tretjine (36,7 %) od skupaj 398 obolelih. Povedano drugače: dva od treh okuženih sta



bila torej zapisana gotovi smrti. Neodgovorjeno ostaja vprašanje, s kakšnimi bolezenskimi znaki so ljudje umirali, medtem ko je vsaj za večji del ozdravelih znano, pri kom je zdravnik ugotovil bubone, tj. simptome bubonske kuge (13 oseb), in pri kom karbunklje (38 ljudi). Za črnomaljsko mesto in predmestje znaša število vseh umrlih in ozdravelih 216, od katerih predstavlja 77 preživelih bolnikov skoraj natanko enak delež okuženih (35,6 %) kot za celotno območje.

Končno velja še ugotoviti, koliko črnomaljskih družin je kuga prizadela oziroma, povedano drugače, koliko družin je imelo v času kuge bolnike ali umrle ter kolikšen delež celotnega prebivalstva je odpadel na okužene. Rezultati primerjave vseh treh seznamov so razumljivo nekoliko relativni, saj družin ni mogoče kompletirati zgolj na podlagi enakega priimka. Takih primerov, kjer iz priimka in lokacije (mesto, predmestje) sklepamo, da je šlo za isto družino, je skupaj 20. V največ toliko družinah je del družinskih članov umrl, del pa ozdravel. Tako lahko ugotovimo, da je kuga obiskala najmanj 77 družin oziroma hiš, a dejansko raje kakšno več, vendar zanesljivo ne več kot 97. V 57 družinah so namreč našteli mrliče, v 40 družinah ozdravele osebe, pri tem pa je šlo v največ 20 primerih za isto družino.

Številke same po sebi ne povedo domala ničesar, če jih ne postavimo ob bok celotnemu številu črnomaljskih hiš in prebivalcev. Prav tu pa se srečamo z veliko težavo. Demografska podoba Črnomlja namreč vse do srede 18. stoletja ni dokumentirana. Ne le, da nosi prvi znani popis hišnih gospodarjev šele letnico 1744, ampak pred letom 1753 pogrešamo tudi župnijske matične knjige, o številu hiš pa imamo do srede 18. stoletja en sam približen podatek. V zadnjem primeru gre za pavšalno navedbo vicedomske komisije iz leta 1573, po kateri naj bi bilo v mestu okoli 100 hiš, neupoštevaje tiste, ki pripadajo plemičem in deželanom.35 Med slednje gre gotovo šteti tudi domove plemiških podložnikov, odstotek

35 ARS, AS 1, Vic. A., šk. 279, fasc. 142, lit. T II-4, Berichts copia.

Slikovna priloga 3: Mesto Črnomelj po Valvasorju leta 1679 (Topographia Ducatus Carniolae Modernae, bakrorez št. 275)



katerih je bil v Črnomlju zelo velik. Leta 1752 je bilo namreč po terezijanskem katastru zunaj mestne jurisdikcije kar 24 od skupno 104 hiš ali skoraj ena četrtina (23,1 %). Od 104 hiš, kot jih skupaj z gradom specificira terezijanski kataster, jih je 74 stalo v samem mestu, obdanem z obzidjem, ter 30 v predmestju severno od mesta.36 Če kot povprečje uporabimo količnik 5,5 oseb na hišo, potrjen za ta čas kot najverjetnejši,37 dobimo za celotni Črnomelj skupno s predmestjem okoli 572 prebivalcev, od tega 407 v mestu in 165 v predmestju. Vendar pa posestno in demografsko stanje leta 1752 ni povsem primerljivo z onim konec 17. stoletja, ko je Črnomelj prizadela kužna epidemija. Črnomelj je namreč, tako kot vsa dolenjska mesta, premogel v preteklosti več naseljenih hiš in več ljudi. Potrditev ponuja seznam hiš in njihovih gospodarjev iz leta 1744, ki ga je sestavilo mestno predstojništvo in ponazarja čas pred nedavnim požarom (1740). V njem je specificiranih 117 domov, pri tem pa je mestno predstojništvo poudarilo, da so mnoge hiše v predmestju za vedno izginile zlasti zaradi požarov med letoma 1660 in 1730.38

Za čas tik pred kugo v letih 1691-1692 moramo tako v primerjavi s sredo 18. stoletja računati z več hišami in z gostejšo poseljenostjo, še posebej zunaj mestnega obzidja. Zgovorno je že dejstvo, da je bilo leta 1752 v predmestju samo 30 hiš, seznam za kugo umrlih pa tu popisuje mrliče iz 36 družin in ozdravele iz 38 hiš, kar po analizi imen navrže približno 46 (!) prizadetih domov. Če vzamemo, da je pred kugo število vseh naseljenih domov znašalo vsaj 117 - toliko naj bi jih bilo namreč pred letom 1740 -, je Črnomelj leta 1691 premogel kakih 650 prebivalcev. Kaj nam v razmerju do tega števila povedo znane številke prizadetih med kužno epidemijo? 216 okuženih oseb bi tako predstavljalo približno tretjino celotnega prebivalstva, najmanj 77 okuženih hiš skoraj dve tretjini obstoječih domov, največ 97 prizadetih domov pa kar okoli 80 % vseh. 57 hiš z mrliči prav tako vodi k srhljivi ugotovitvi, da je smrt pogledala v vsako drugo črnomaljsko hišo. V samem mestu, kjer je kosila v 21 družinah, je zdesetkala nekako četrtino hiš, medtem ko v predmestju praktično ni bilo hiše brez mrliča. In končno, 139 umrlih pomeni ob približno 650 Črnomaljcih dobro petino mestnega prebivalstva.

Sodobne specifikacije torej nedvoumno pričajo, da kuga v Črnomlju še zdaleč ni bila nedolžna. V tej luči je treba presojati tudi pol stoletja mlajši lapidarni opis epidemije izpod peresa mestnega predstojništva. Črnomaljski mestni očetje, ki so leta 1744 v poročilu vicedomu pojasnjevali razloge opustelosti in revščine svojega mesta, so med drugim zapisali, da se vicedom gotovo spominja, kako je mesto zaradi kuge leta 1691 »povsem izumrlo« (ganz abgestorben) in »opustelo« (verwiestet).39 Takšna navedba samo potrjuje, da »popolne opustelosti« tudi v drugih primerih nikakor ne smemo razumeti dobesedno, ampak prej metaforično.

36 ARS, AS 174, Terezijanski kataster za Kranjsko, RDA, N 243, No. 6, 10. 8. 1752.37 Povprečje temelji na izračunih za več slovenskih mest sredi 18. stoletja (prim. B. GOLEC, Družba, str. 641-642).38 ARS, AS 1, Vic. A., šk. 279, fasc. 142, lit. T II-4, s.d. (Berichts copia); lit. T II-5, 22. 5. 1744, s.d. (1744, Specification). - V predmestju

je obstajalo 21 naseljenih hiš, od požara leta 1740 je znotraj obzidja ostalo 15 pustot, 7 stavbišč je bilo pustih že okoli petdeset let, v predmestju pa so našteli 16 pogorišč in pustot.

39 ARS, AS 1, Vic. A., šk. 279, fasc. 142, lit. T II-5, 22. 5. 1744.



Število in s tem delež umrlih v celotnem mestnem prebivalstvu Črnomlja lahko za isti čas, zadnjo petino 17. stoletja, primerjamo z danes italijanskim mestom gorico (gorizia). Sodobno poročilo o kugi leta 1682 govori o 487 mrličih, kar je glede na 3.500 do 4.000 mestnih prebivalcev predstavljalo le kakšno osmino celotnega življa.40 Zato pa je petinski delež umrlih Črnomaljcev laže primerjati z epidemijama v sosednjem Novem mestu leta 1625 in 1715, za kateri imamo sicer zgolj sumarne, a vendar dovolj zanesljive podatke. Epidemija leta 1625 sodi v veliki kužni val, ki je po slovenskih deželah pustošil v letih 1623 do 1627. Poročilo novomeškega mestnega predstojništva pravi, da je »laidige Infection« morila v njihovem mestu od meseca maja do 4. novembra 1625, pobrala pa 322 oseb, med njimi 15 hišnih gospodarjev. Tudi Valvasor zapiše šestdeset let pozneje primerljivo, četudi nekoliko višje število: kuga leta 1625 naj bi v tem mestu umorila 400 oseb.41 322 oziroma 400 umrlih leta 1625 moremo postaviti ob bok še zanesljivejši številko 331 umrlih v mestu v celem letu 1715, ko se je Novomeščanov lotevala vročinska bolezen. Sumarna navedba števila umrlih je zabeležena v najstarejši ohranjeni mrliški matični knjigi mestne župnije, ki so jo to leto začeli voditi prav zaradi visoke umrljivosti.42 Če obe števili umrlih primerjamo z znanim številom 1.485 prebivalcev Novega mesta leta 1754,43 je obakrat pomrla dobra petina ljudi. Vendar je treba zlasti za leto 1625 računati s šibkejšo naseljenostjo mesta kot posledico že več kot polstoletne strukturne krize, preteklih požarov in epidemij.44 Tako je 322 oziroma 400 umrlih gotovo presegalo četrtino Novomeščanov, nemara pa je bilo celo bliže eni tretjini.

Če razmeroma dobro poznamo sanitarne ukrepe, ki so jih v primeru črnomaljske kuge uvedle deželne oblasti, ne vemo na drugi strani praktično nič konkretnega o vzrokih in načinu širjenja bolezni. Sklepati je seveda predvsem na neugodne higienske pogoje, vendar je imela pri samem širjenju epidemije nemajhno vlogo še gostota naseljenosti, večja v predmestju kot v obzidanem mestu, manjša na podeželju kot v Črnomlju. O življenjskih razmerah in navadah v belokranjskem okolju, ki se od časa črnomaljske kuge niso mogle bistveno spremeniti, nazorno poroča novomeški zdravnik Franc Ksaverij Zalokar dobrih trideset let pozneje, v letih 1724-25, ko je Kranjsko, zlasti njen južni del, prizadela epidemična bolezen, imenovana »pleuriditis maligna«.45 Po svoji vrnitvi iz Bele krajine je Zalokar 26. februarja 1725 kot poglavitni vzrok epidemije grajal predvsem slabe higienske razmere. Deset preteklih dni je v metliški, črnomaljski, semiški in viniški župniji obiskoval bolnike in podal natančen opis bolezenskih znakov, od kraja do kraja zelo različnih. Pravzaprav je šlo za sočasen izbruh več bolezni; poleg glavne »pleuriditis maligna«, sta odrasle morila še pljučnica in nalezljivi katar, otroke pa vnetje zadnjice. Zdravnik Zalokar je nadalje opisal, kako zlahka se bolezen »pleuriditis maligna« prenaša z dihanjem majhnih hišah, ki jih je srečal na svojem obhodu, še posebej ob naglem ohlajanju in segrevanju ozračja. Drugi razlog

40 Zdravko JELINČIČ, Črna smrt v Gorici leta 1682 : iz dnevnika Ivana Marije Marušiča, v: Kronika. Časopis za slovensko krajevno zgodovino 2 (1954), št. 2., str. 119. - Prim. Marko WALTRITSCH, Prvi goriški kronist Giovanni Maria Marusig in njegovi opisi nasilnih smrti v Gorici v 17. stoletju, v: Množične smrti na Slovenskem, Izola 1998, str. 196.

41 Johann Weichard VALVASOR, Die Ehre deß Hertzogthums Crain, Laybach 1689, IX. Buch, str. 488.42 Kapiteljski arhiv Novo mesto (KANM), šk. 66, M/1 1704-1728. 43 Po sumarni navedbi v poročni matični knjigi: KANM, šk. 66, P/4 1754-1771, s. p.44 O demografskem stanju Novega mesta v zgodnjem novem veku prim. B. GOLEC, Družba, str. 666-683.45 V. TRAVNER, Kuga, str. 132.



okužbe naj bi bila slaba navada tamkajšnjih ljudi, da se v svojih ozkih, močno zakurjenih sobah v mrličevi navzočnosti dobesedno pražijo ob razbeljeni žerjavici. Nemalokrat so poleg še jagnjeta in druga živina, po obilni mrtvaški pojedini, hrvaško imenovani »karmina«, kjer se pogrebci navzamejo okuženega zraka, pa se iz vroče izbe odpravijo ven na mraz. Zalokar je v imenu deželnih oblasti prepovedal tovrstne pojedine ob mrličih in prinašanje ognja v sobe, potem ko se je v neki izbi v mestu Črnomelj do smrti opekel nek otrok. Ukazal je tudi ločevanje mrtvih od živih, saj se je zgodilo, da je med spovedovanjem bolnika pod njegovo posteljo ležal mrtvec. Še največkrat so bolni ozdraveli, če so jim takoj po izbruhu bolezni puščali kri. V več vaseh so dnevno umrle po dve do tri osebe, a največ šest v isti župniji v enem dnevu. Natančen imenski seznam umrlih je poročevalec sestavil na podlagi mrliških matičnih knjig. Od novega leta do 17. februarja je v župniji Metlika umrlo 59 oseb, v župniji Črnomelj 52, v župniji Semič 19, v župniji Podzemelj 25, v župniji Vinica pa eden od petih obolelih že za božič prejšnje leto. Celotna Bela krajina je torej v osmih tednih zabeležila 156 smrtnih primerov ali v povprečju 20 umrlih na teden. Obe belokranjski mesti sta bili prizadeti različno, Črnomelj bolj kot za polovico večja Metlika, vendar še zdaleč ne tako hudo kot med kugo v letih 1691-1692. V metliškem predmestju je umrlo 8 oseb in v mestu 6, skupaj 14 oseb, medtem ko je manjše črnomeljsko mesto izgubilo 22 ljudi: 15 prebivalcev, od tega 5 otrok, obzidano mesto, predmestje pa 6 odraslih in enega otroka.46

Kot že rečeno, na Slovenskem od črnomaljske kuge konec 17. stoletja ne srečamo več epidemij, ki bi jih sodobniki označevali kot kuga. O tej so poslej poročali le še iz soseščine, zlasti jugovzhodne, a tudi iz zahodne. Za Kranjsko je poleg posameznih kužnih primerov na goriškem (leta 1732) predstavljala zadnjo neposredno nevarnost kuga v ogrskih in hrvaških pokrajinah med letoma 1738 in 1741. Povzročila je visoke izdatke za varnostne ukrepe in popolno ustavitev trgovine. Poslednji primer zapiranja meja proti Hrvaški in kužne zapore sploh pade v leto 1744, ko so oblasti epidemijo kmalu zatrle. Ogrsko, Hrvaško, Dalmacijo in turško Bosno je kuga obiskovala še skoraj do konca 18. stoletja. V sosednjih avstrijskih dednih deželah sta zaradi nje sicer še trpela promet in trgovina, spomin na divjanje črne smrti na domačih tleh pa je sčasoma čedalje bolj bledel.47

46 ARS, Stan. A. I, šk. 688, fasc. 393, Sanitetno poročilo iz Bele krajine 1725.47 V. TRAVNER, Kuga, str. 132-133. - ARS, AS 2, Stan. A. I, šk. 688, fasc. 393.



Seznam virov in literature

Viriarhiv Republike Slovenije (aRS):

- aS 1, Vicedomski urad za Kranjsko (Vic. a.), šk. 255, 279.- aS 2, Deželni stanovi za Kranjsko (Stan. a. I), šk. 548, 549, 550, 687, 688.- aS 174, Terezijanski kataster za Kranjsko, RDa, N 243.

Kapiteljski arhiv Novo mesto:- šk. 66.

LiteraturagOLEC, Boris: Družba v mestih in trgih Dolenjske in Notranjske od poznega srednjega veka

do srede 18. stoletja (doktorska disertacija), Ljubljana 1999.gOLEC, Boris: Kužne epidemije na Dolenjskem med izročilom in stvarnostjo, v: Kronika.

Časopis za slovensko krajevno zgodovino 49 (2001), str. 23-64.jELINČIČ, Zdravko: Črna smrt v gorici leta 1682 : iz dnevnika Ivana Marije Marušiča, v:

Kronika. Časopis za slovensko krajevno zgodovino 2 (1954), št. 2., str. 115-121.KOBLaR, anton: O človeški kugi na Kranjskem, v: Izvestja Muzejskega društva za Kranjsko

I (1891), str. 39-55.PODLOgaR, Leopold: Kronika mesta Črnomlja in njega župe, Ljubljana 1906.SMOLE, Majda: Kuga na Kranjskem v 16. stoletju, v: Kronika. Časopis za slovensko krajevno

zgodovino 5 (1957), str. 97-98.TRaVNER, Vlad.: Kuga na Slovenskem, Ljubljana 1934.UMEK, Ema: Kuga na Štajerskem v letih 1679-1683, v: Kronika. Časopis za slovensko krajevno

zgodovino 6 (1958), str. 80-84.WaLTRITSCH, Marko: Prvi goriški kronist giovanni Maria Marusig in njegovi opisi nasilnih

smrti v gorici v 17. stoletju, v: Množične smrti na Slovenskem : zbornik referatov. 29. zborovanje slovenskih zgodovinarjev, Izola 22.-24. 10. 1998, Ljubljana : Zveza zgodovinskih društev Slovenije 1999, str. 189-200.

VaLVaSOR, johann Weichard: Die Ehre deß Hertzogthums Crain, Laybach 1689, IX. Buch.VaLVaSOR, janez Vajkard: Topographia Ducatus Carniolae Modernae, Bogenšperk na

Kranjskem 1679. Reprint Ljubljana : Cankarjeva založba, München : Dr. Dr. Rudolf Trofenik 1970.



SummaryNext to peninsula Istria, Slovenia and its Dolenjska region in particular (today’s

southeastern part of Slovenia), were most exposed to plague disease. The town of Črnomelj is situated in Dolenjska part of Bela krajina, almost on the region’s outer rim.The last epidemic in the region in 1691/1692 hit only this town and its neighboring area and is one of the best documented epidemics in Slovenia, since the kept records even list all the people, who fell ill or died. The paper follows the chain of events, from the outbreak of disease until it was contained, trying to establish all their demographic consequences.

By no means Črnomelj Plague was a selective murderer, that would kill certain families with mathematic precision and leave others unharmed. However, the plague was spread among many more households, than it cleaned off their inhabitants. The plague killed 139, or one fifth of the entire town population in the town, which with neighboring area had a population of 650. On the other hand, 216 infected shows that every third towner fell ill and two out of three Črnomelj people died. The plague hit at least 77 percent of all households, or two-thirds of them all, in some cases hitting peerhaps 97 households (80% of them all). Deaths in 57 households evidence that the Black Death visited every second household. In the end, only 3 households on the outskirts were entirely swept clean of life and additional 3 in the neighboring villages. The final statistics show numbers, entirely different from gloomy narrative reports that unjustifiably attribute describe plague as an apocalypse in urban settlements.

SažetakEpidemijama kuge bila je od slovenskih pokrajina, uz Istru, najizloženija Dolenjska,

tj. jugoistočni dio sadašnje Slovenije, na čijem krajnjem rubu, u Beloj krajini, leži i grad Črnomelj, predmet ove rasprave. Posljednja epidemija koja je 1691./92. godine pogodila jedino to gradsko naselje i njegovu užu okolicu jedna je od najbolje dokumentiranih epidemija na slovenskom području jer su sačuvani čak poimenični popisi oboljelih i umrlih. Rasprava slijedi tijek događaja od izbijanja bolesti do saniranja posljedica, nastojeći pritom utvrditi pogotovo njezine demografske posljedice.

Črnomaljska kuga nipošto nije bila selektivni ubojica koji bi matematičkom preciznošću ubijao određene obitelji, a druge pošteđivao, nego je zarazila mnogo više kuća nego što ih je na kraju ispraznila. U gradu u kojem je ukupno s predgrađem živjelo oko 650 stanovnika zabilježeno je 139 smrtnih slučajeva ili otprilike petina cjelokupnoga gradskog stanovništva, no s druge strane, broj od 216 zaraženih osoba znači da se razbolio svaki treći Črnomaljac i da je dvoje od troje oboljelih zatekla smrt. Bolest je pogodila najmanje 77, odnosno gotovo dvije trećine postojećih kuća, a u krajnjem slučaju možda čak 97 ili oko 80 posto kuća. Smrtni slučajevi u 57 kuća svjedoče da je crna smrt zavirila u svaku drugu gradsku kuću. Na posljetku, ipak su posve izumrle samo tri kuće u predgrađu i tri u obližnjim selima. Konačna statistička bilanca pruža posve drukčiju sliku od suvremenih narativnih izvješća koja kugama u gradskim sredinama često i posve neopravdano pripisuju čak apokaliptičke dimenzije.


Ekonomska i ekohistorija 39Dubravka Mlinarić - UlOGA DRŽAVE U PREVENCIJI I SANACIJI lOšEG UTJECAJA BOlESTI

UlOGA DRŽAVE U PREVENCIJI I SANACIJI lOšEG UTJECAJA BOlESTI NA GOSPODARSTVO SJEVERNE DAlMACIJE U 18. STOlJEĆU

the role of State in prevention of conSeQuenceS that DiSeaSeS haD on economY of northern Dalmatia in the 18th centurY

Dr. sc. Dubravka Mlinarić Primljeno / Received: 11. 1. 2006.Institut za migracije i narodnosti Prihvaćeno / Accepted: 20. 9. 2006.HR-10000 Zagreb Rad ima dvije pozitivne [email protected] UDK/UDC 338.14:616] (497.5-3 Dalmacija-17) ,,17’’ 338.246.025 (497.5-3 Dalmacija-17) ,,17’’ 351.77 (497.5-3 Dalmacija-17) ,,17’’ Izvorni znanstveni rad Original scientific paper

Sažetak Rad predstavlja analizu geografskog pejsaža sjeverne Dalmacije u 18. stoljeću, specifičnih bolesti koje se pojavljaju na tom području i ekonomije koja se u takvim uvjetima razvija. Način na koji država nastoji asanirati i iskoristiti takve vlažne i neiskorištene prostore »lošeg zraka« ukazuje na etapnost njezinih interesa i akcija, a način zaustavljanja širenja bolesti organizacijom sanitarnih kordona nerijetko predstavlja izazov daljnjem polaganom demografskom rastu i prosperitetu ekonomije uopće. Siromaštvo, zaostalost kraja, glad i bolesti potiču lokalno stanovništvo na sivu ekonomiju i pljačku te ga guraju u apatiju koja dodatno unazađuje privredu.

Ključne riječi: gospodarstvo, bolesti, Ravni kotari, demografija, migracije, melioracija

Key words: economy, diseases, Ravni kotari, demography, migrations, land reclamation

UvodOva studija iznikla je iz cijelog spektra problema otvorenih disertacijom na temu

»Mala aria« i sociomigracijska kretanja u sjevernoj Dalmaciji u 18. stoljeću. Pitanja koja se u sinkronijski i dijakronijski komparativnom smislu ovdje nameću dio su i ekohistorijskih razmišljanja poticanih unutar okvira projekta Triplex Confinium, odnosno na neki su način inicirana istraživanjima kolega iz projektnog tima. Upravo su oni na različitim znanstvenim područjima ukazivali na političku situaciju - nerazmjerno polagan i oscilacijski rast ili čak stagnaciju stanovništva Dalmacije tijekom cijelog 18. stoljeća. Takav je demografski razvoj iznenađujući s obzirom na to da, osim prva dva desetljeća, dalmatinsko 18. stoljeće predstavlja dugo razdoblje bez većih ratnih turbulencija. Ovaj je rad prije svega fokusiran


Dubravka Mlinarić - UlOGA DRŽAVE U PREVENCIJI I SANACIJI lOšEG UTJECAJA BOlESTI 40

na kontekst problema pojave bolesti1 i njihova utjecaja na ekonomiju sjeverne Dalmacije u ranom novom vijeku, ali i na specifične reakcije države. Država je u vrijeme iznimno malih mogućnosti mase siromašnog seljačkog stanovništva Ravnih kotara i Bukovice da promjene postojeće ekonomsko stanje i način proizvodnje, među ostalim i hrane, bila presudna za usmjeravanje ekonomske strategije sjeverne Dalmacije. Istraživanje je uključilo širi prostor između rijeka Zrmanje i Krke u posljednjem stoljeću mletačke vlasti. Bolest i ekonomija su korelirani zahvaljujući izvorima različite prirode; poput feudalnih spisa posjeda Borelli (Alberi Genealogici) koji nude obilje ekonomskih i demografskih podataka,2 crkvenih spisa (Matične knjige), državnih službenih dokumenata (spisi Provveditori Generali, Stampe) i narativnih književnih izvora ili putopisa europskih intelektualaca i fiziokrata (alberto Fortis i Balthasar Hacquet). Kombinacijom te četiri vrste izvora nastojalo se dekonstruirati neke dijelove prošle stvarnosti u svrhu korelacije bolesti i ekonomije, ali i zaobići ograničenost pojedinog izvora njegovom prirodom. Različita viđenja uzajamnih odnosa i važnosti bolesti u svakodnevnom životu ranog novog vijeka općenito su ovisila o saznanjima u medicinskoj epidemiologiji i eradikaciji, a obje su stupnjem svog razvoja i na ovim prostorima odgovarale suvremenim europskih dostignućima humoralne medicine i mijazmatskim objašnjenjima »lošeg zraka«. Ekonomski doprinosi lokalnog stanovništva u izvorima su zabilježeni i autori su ih komentirali pod pritiskom predrasuda i stereotipa, a koje su najčešće strani upravljači imali o lokalnom nepismenom stanovništvu, iako je taj doprinos otprilike odgovarao prosjeku privrednih aktivnosti susjednog talijanskog mediteranskog i submediteranskog prostora. Stoga treba skrupulozno procijeniti izvore, ovisno o kutu gledanja izvjestitelja koji ih je zabilježio, s obzirom na brojnost zabilježenih »istina« i »stvarnosti« te različitih kriterija njihova vrednovanja.

Geografsko-ekološke i smještajne osnove privrednog razvojaŽivot je u nizinskom prostoru Ravnih kotara s ekogeografskog aspekta organiziran

na temeljima agrarne proizvodnje na niskom stupnju razvoja (ekstenzivno polunomadsko stočarenje) pa je stoga u velikoj mjeri ovisio o prirodi i njezinim ciklusima. Pejsaž je obilježila izmjena niskih krških i vapnenačkih pobrđa ili bila s plodnim flišnim udolinama. Bio je ispresijecan brojnim nadzemnim i podzemnim vodotokovima, kao što se to zorno vidi na ilustracijama br. 1, 2 i 3.

1 Nije riječ samo o odsustvu zdravlja, nego je bolest utjecala i na fizički i mentalni status pojedinca, kao što to ističe i definicija World Health Organization iz 1949., iako je ona danas pomalo kontroverzna. »Health is a state of complete physical, mental, and social well-being and not merely the absence of disease and infirmity.«,. Meade, 2000; 2.

2 Usporedi s: Alberi Genealogici, Državni arhiv Zadar, Spisi Borelli, vol. 98, stanovništvo, Albero Genealogico di Tign, br. 72., AG di Wrana, br 74, AG di Pacostiane br. 71, AG di Torrete br. 73, AG di Zarravechia, br. 75.

stalni tokovi

povremeni tokovi

Ilustracija 1: Hidrološko bogatstvo - stalni i periodični vodotokovi sjeverne Dalmacije

Izvor: Klemenčić, 1997: 529.



Mediteranska i submediteranska klima dodatno je modificirala život i gospodarske aktivnosti, posebno unutar konteksta pitke vode, njezine ljetne oskudice i zimskog obilja.

Nedavna ratna pustošenja, kao i ekonomska prevlast transhumantnog stočarenja, najpogodnijeg u nesigurna ratna vremena, uzrokovali su degradaciju tla (eroziju) i uništavanje biološkog pokrova (fitološka degradacija), što je u konačnici pospješilo depopulaciju.

Ilustracija 2: Miljašić Jaruga pokraj sela Briševo, proljetna razina vode (fotografija autorice)

Ilustracija 3: Dolina gornjeg toka Cetine, nizinsko dalmatinsko zaleđe (fotografija autorice)



Međuovisnost geografskih elemenata prostora (voda, nizina) i kulturnog pejsaža (blizina granice) oblikovali su specifične komplekse bolesti, ali i održivih ekonomskih grana.

Posebno mjesto u oblikovanju ekonomske svakodnevice imali su specifičan smještaj te fluktuacija roba, ljudi i ideja na granicama, posebno s aspekta vojnih, transhumantnih ili komercijalnih trgovačkih prelaženja tih granica, kao i uloga sanitarnih kordona. Ekonomija te zdravstvena situacija bili su dodatno oblikovani blizinom brojnih kulturnih, religijskih, etničkih, političkih, ali i ekonomskih različitosti u svakodnevnom životu na području krajišta triju država - Mletačke Republike, Osmanskog Carstva i Habsburške Monarhije.

»Patocenoza« Ravnih kotaraU situaciji obilja voda koje su se na niskim poljima zadržavale posebno u proljetno-

jesenskim intervalima te zapuštenog nekultiviranog zemljišta i kanala u kopnenom zaleđu stvorene su zone ili ljudske niše »lošeg zraka«3 siromaštva, zaostalosti i gladi4 (Usporedi ilustraciju br. 4.). Bili su prisutni i pogodni preduvjeti za nastanak i opstanak endemičnih i širenje epidemijskih bolesti, nastanjivanje anofeličnog komarca koji je, među ostalim, omogućavao udomaćivanje endemskih bolesti niša (»mal’ aria«). Obilje voda, osim toga, stvaralo je i uvjete za nastanak endemija poput tifusa, trbušnog tifusa i dizenterije.

No ni zabilježeni simptomi, a ni postojeće medicinske spoznaje, iako u skladu s tadašnjim europskim humoralnim teorijama, ne mogu nam pomoći da s današnje pozicije identificiramo

precizno određenu bolest. U nizinskim močvarnim i vlažnim udolinama stvarali su se preduvjeti za nastanak »nezdravog« i »lošeg«, odnosno »bolesnog zraka« oko napuštenih vodenih objekata, jaruga, lokvi i zdenaca. Takvo je stanje poticalo razvoj različitih endemijskih bolesti koje povijesni izvori bilježe složenom terminologijom onoga doba, a najčešće ih prevodimo kao groznice (febbra,

3 Nazivamo ih tako jer se prije mikroskopskog dijagnosticiranja malarije u drugoj polovini 19. stoljeća bolest s prepoznatljivim malaričnim simptomima, pa čak i nazivom njezinih podtipova (tercijana ili kvartana), ne može u suvremenom smislu poistovjetiti s onim što danas smatramo malarijom.

4 Redovni ciklusi proizvodnje hrane bili su narušeni osmansko-mletačkim ratovima i devastacijom koja ih je pratila pa je u svakoj dekadi 18. stoljeća bilo prosječno 6-7 razornih godina oskudice krušne hrane i gladi s obzirom na to da lokalna proizvodnja namirnica nije dostajala za namirivanje potreba. Božić-Bužančić, 1996; 138. Kronološki je zabilježeno čak deset izvanredno snažnih kriznih razdoblja gladi u Dalmaciji: od 1714. do 1718., od 1722. do 1728., od 1730. do 1733., od 1736. do 1744., od 1746. do 1747., od 1751. do 1756., od 1761. do 1763., od 1772. do 1775., od 1777. do 1782. i konačno od 1788. do 1794. Usp: Peričić, 1981; 184.

Zadar

NinNovigrad

Kistanj

Biograd

Tijesno

UGLJAN

PAŠMAN

Vodice Šibenik

naselja bez malarije

do 10% malarije

10 - 20% malarije

20 - 30% malarije

više od 30% malarije

graniceekološko-hidrološkihkrugova sjeverneDalmacije Ilustracija 4: Rasprostranjenost malarije unutar pet

hidrološko-ekoloških krugova sjeverne Dalmacije u 20. stoljeću (Predložak: Nežić, 1939: 303.)



terciana,5 mal’aria,6 »l’aria cattiva«, »poco sana aria«,7 »insalubre l’aria«8), tresavice, ledenice i močvarne groznice, ili pak druge vrste bolesti koje nastaju u vodenom okruženju ili ono pogoduje njihovu širenju, poput dizenterije. Njihov poguban učinak na populaciju pojačavali su povremeni valovi epidemijskih bolesti poput boginja te najsnažnijih, najpogubnijih i u smislu utjecanja na mortalitet najbolje zabilježenih kužnih valova,9 a nešto kasnije u 19. stoljeću i tifusa s trbušnim tifusom te kolere.10 Sve su te bolesti zajedno oblikovale složenu »konvivencu« bolesti ili »patocenozu«11 Ravnih kotara. I doživljaj, odnosno percepcija onodobnog bolesnika različito se oblikovao u zajednici, djelomično i zbog funkcionalne podvojenosti doživljaja endemičnih od epidemijskih bolesti na pučkoj razini svakodnevice. Endemične bolesti (poput močvarnih groznica, tercijana ili drhtavica) bile su, posebno u nižim društvenim slojevima, potpuno udomaćene i »primjerene« životu u specifičnom pejsažu »proklete zemlje«.12 Kao lokalno »zlo« doprinosile su jačanju siromaštva i gladi, ali i širenju drugih bolesti na imunološki neotpornoj populaciji. Time je samo jačao fenomen »začaranog đavoljeg kruga« »lošeg zraka«, »loše vode«, »loše zemlje«, pa stoga i »lošeg života« s obzirom na to da je većina Morlaka živjela na samom rubu ljudske egzistencije. Njihova je nezavidna stvarnost bila sažeta u pučkoj uzrečici i molitvi »A fame, bello et peste, libera nos, Domine!«. S druge su strane zarazne epidemije, od lepre preko kuge do boginja ili neke manje fatalne bolesti, ostale do danas mnogo bolje zabilježene u pisanim dokumentima, izazivajući brojne reakcije na različitim društvenim razinama, poput prevencije ili pokušaja zaustavljanja njihova širenja. jedan od razloga za tako masovne poduhvate i njihovo bilježenje u izvorima bio je veliki i fatalni demografski učinak koji su te bolesti ostavljale te su očito izazivale masovni strah i histeriju.

Kao i ekonomija zajednice, tako se i odnos prema bolesnome razlikovao u urbanoj i ruralnoj sredini.13 Dok su urbani centri skrb za sanitarno zdravlje manifestirali institucionalnom i organiziranom brigom za bolesne unutar socijalno-karitativnih ustanova koje su najčešće osnivale i vodile Crkva ili lokalne uprave, poput lazareta, hospitala, nahodišta, karantena

5 »...Vanno soggeti alle febbri terzane a causa delle malaria che sviluppasi dal lago di Boccagnazzo e dalla palude di Nona, nel cui mezzo è situata la villa di Pogllizza«. Bianchi, 1879; 31.

6 Iako je danas sa sigurnošću ne možemo identificirati s našim poimanjem malarije, nazivali su je i »demonskom bolešću«.7 U vrijeme uprave generalnog providura Gradeniga 1775, prostor je Ravnih kotara obilovao zemljama koje su bile „la maggior

parte dell’anno...e per consequenza poco fertili...poco sana l’aria... soggetti li poveri abitanti...febri piu molta». Državni arhiv u Zadru, Spisi generalnih providura, G.Gradenigo, 1777., K 182, 84, 84a, 85.

8 U drugoj polovini 18. st. rijeke Krka i Čikola poplavljivale su okolna polja uzrokujući „insalubre l’aria...e quindi le Febri che ruina la lor salute, e li fa poi morire». Državni arhiv u Zadru, Spisi generalnih providura, G.Gradenigo, 1775., fasc. 182, 381a, 40/7a.

9 Posebno su snažni i pogubni bili napadi zabilježeni u izvorima 1710, 1729-31, 1744-47, 1764, te 1782-84 širom Dalmacije, a većinom se zaraza širila iz Bosne.

10 Druga bolest vezana uz vode bila je kolera, djelomično i s malaričnim simptomima (groznice, tresavice i sl.). »KOLERA, koja od više misecih raspružava se po daljnjim deržavam…«, Znanstvena knjižnica Zadar, sig: 38.487R 1029. Njeni su naleti u Dalmaciji zabilježeni 1420, 1456, 1526, 1607, 1731, 1763, 1783/4 te 1815. Passim: Relazione nosografico-statistica sull epidemia colerosa ... 1836 ... di Francesco Lanza, ZKZ 26401 R - 528: 19.

11 Termin je uveo u ovom značenju hrvatski povjesničar medicine Mirko Dražen Grmek, koristeći se analogijom od pojmova biocenoze izmijenjene ljudskim djelovanjem, slijedeći ideju da se sve bolesti određene populacije mogu dovesti u vezu jer pokazuju znakove međusobne povezanosti i međuovisnosti, usprkos svojoj posebnoj i različitoj distribuciji unutar zajednice, različitoj frekvenciji pojavljivanja na kratkoročnom ili dugoročnom planu. Bertoša, 2002: 267.

12 Neretvanski kraj su nazivali »… area maledetta da Dio«… Fortis, 1984: 24213 Tu problematiku možemo usporediti s odnosom centar - periferija u širem smislu.



ili sanitarnih kordona, na selu je skrb o bolesnom bila prepuštena njegovoj obitelji i emocionalnim vezama unutar članova obitelji. Tradicijska vjerovanja i narodna medicina imali su velik udjel u liječenju, posebno u dalmatinskim ruralnim prostorima. Radovi europskih putnika, poput Fortisa ili Hacqueta, kao i službena korespondencija državne uprave (Spisi generalnih providura) otkrivaju da je odnos prema bolesnom u znatnoj mjeri oblikovala i činjenica da je on bolešću, ali uz to i etničkim podrijetlom, jezikom, kulturnim krugom, konfesionalnom pripadnošću ili nekim drugim odrednicama njegova identiteta pripadao drukčijem svijetu. Samim time bio je u kategoriji »Drugoga«.14 Tako su, primjerice, osim u ekonomskom, Osmanlije i u medicinskom smislu bili drugačiji. Često su ih susjedi s jugozapadne strane granice držali za potencijalno bolesne zato što je Osmansko Carstvo vrlo kasno, tek u 19. stoljeću, uvelo princip karantene kao način sprečavanja širenja bolesti. Razloge valja tražiti u činjenici što su se prije toga dosljednije vodili za učenjem islama, posebno onog njegova aspekta koji priječi čovjeku intervenciju u prirodne cikluse, pa tako i ciklus bolesti.

gospodarski razvoj sjeverne Dalmacije je u 18. stoljeću obilježila konačna stabilizacija mletačke državne vlasti nakon nekoliko stoljeća osmansko-mletačkih ratnih sukoba. Ratove je pratilo i pomicanje granica, depopulacija te kolonizacija novog stanovništva iz unutrašnjosti. Unatoč tome, vidljiva je stagnacija broja stanovnika ili tek neznatni rast kroz dugo 18. stoljeće bez većih ratnih sukoba, izuzmemo li one na samom početku stoljeća. Razloge tome možemo naći i u promjeni dominantne agrarne proizvodnje i sve vidljivijem prekidu veza priobalja sa zaleđem. Napuštena područja su još tijekom ratova i neposredno poslije njih naseljena polunomadskim stočarskim Morlacima koji su za povlasticu besplatnog uživanja zemlje preuzeli obavezu ratnog djelovanja u sklopu pomoćnih vojnih obrambenih jedinica (černida). Osim toga, predstavljali su osnovu ekonomske snage obrađivača, odnosno korisnika zemlje koji su državi kao vlasniku zemlje plaćali desetinu od njezinih plodova. Njihovo je dovođenje zamijenilo ustaljenu sredozemnu polikulturnu agrarnu valorizaciju zemlje s gotovo isključivo ekstenzivnim stočarstvom. Svakodnevicu seoskog čovjeka je dodatno narušavalo trajno stanje »malog rata« na granicama i lokalna hajdučija bjegunaca od zakona sa svih strana granice.

14 Kako je i sam pripadao »superiornoj europskoj kulturi«, Fortis je, poput većine obrazovanih stranaca, »paludofobno« kritizirao i gotovo ismijavao neke u praksi potvrđene načine zaštite ili prevencije močvarnih groznica među »Drugim« i drukčijim Morlacima, poput komarnika u Neretvanskoj delti. »Svaki stanovnik te krajine ima svoj maleni šator da se zaštiti od komaraca i srodnih kukaca za spavanja; imućniji ljudi stoje pod šatorom od tankoga tkanja i danju, u ljetno doba. ...Jedan mi je svećenik pokazao malu izbočinu ili kvrgu na čelu i tvrdio da mu je izrasla od uboda komarca. Za njega se može reći da je oštrouman čovjek; a rekao mi je kako sumnja da groznice što muče Neretljane mogu dolaziti od uboda tih kukaca jer oni, posisavši ribu ili četveronožnu strvinu ili zloćudnu travu, dođu sisati ljude. Zaista, ne bi reklo da je nemoguće prenošenje neke mijazme, boleštine i na taj način, a sumnja je barem razumna.« Fortis, 1984., 242. Iako priznajući mudrost naroda da kroz vlastito iskustvo provodi prevenciju, ipak uočavamo stav o »inferiornoj narodnoj praksi« koja izdvaja komarca kao uzročnika bolesti. Samim tim je upravo narodna medicinska praksa u ovom slučaju bila u otkrivanju pravih uzročnika endemičnih bolesti čak korak ispred službenih medicinskih saznanja. Takav oblik konfliktne komunikacije proizlazi iz brojnih drugih različitosti promatrača i subjekta, suprotnosti kontinentalnih i sredozemnih gospodarskih dostignuća i praksi, mletačkih nasuprot osmanlijskih, autohtonih nasuprot novokoloniziranima, romanskih nasuprot slavenskima, a svi su oni oblikovali svakodnevicu morlačkog života. Braudel, 1990; 43.



Ekonomska proizvodnja bila je niska, uzrokovana i podvojenošću imovinsko-vlasničkih odnosa te fiskalnih obveza. Dok se na prostoru stare stečevine ili Acquisto vechio (na otočju i u priobalju) zadržao srednjovjekovni sustav kolonata i individualnog sklapanja ugovora između privatnih vlasnika zemlje i njezinih obrađivača, s brojnim različitim ugovorenim fiskalnim obavezama (Crkvi, državi, feudalcu), novi doseljenici na novoj i najnovijoj stečevini (Acquisto nuovo i Nuovissimo, usporedi Ilustraciju br. 5) u zaleđu su nakon 1699., odnosno 1718. godine dobili privilegiju da u ime vojne obveze za korištenje zemlje u vlasništvu države njoj plaćaju samo desetinu uroda (decima). Nova je agrarna praksa bila slabo razvijena, nedostatna za zadovoljavanje vlastitih potreba, ali i nepovoljna i destruktivna za održavanje postojećeg kulturnog pejsaža krša. Stoga je država morala učestalo intervenirati podjelom žita i krušarica ne bi li spriječila pobune i nezadovoljstva u vrijeme najvećih kriza gladi.

Zahvaljujući prosječnoj gustoći naseljenosti (30 st/km2) u Ravnim kotarima15 i prosjeku od približno 1 km2 zemlje koji je bio potreban za prehranu jednog stanovnika koji se bavi nomadskom privredom poput morlačke,16 postojala je velika agrarna prenaseljenost. Njezine daljnje posljedice bile su nedostatak žitarica, krušarica i pojava gladi, siromaštva i iscrpljenosti, koje su dodatno pogodovale bolestima. Temeljna karakteristika naseljenosti

15 Otočje Dalmacije bilo je u 18. stoljeću naseljeno s otprilike 56.000 stanovnika ili 28 na km2, a zaleđe je imalo samo 70.000 stanovnika, odnosno 12 na km2. Pisani; 1, passim: Baras, 1977; 81-82, 237. Ravni kotari bili su krajem 18. stoljeća naseljeni s otprilike 60.000 ljudi na 2000 km2, odnosno 30 st/km2. Kos, 1987: 70.

16 Crikvenčić- Malić. 1988; 68.

Ilustracija 5: Granice mletačkih posjeda na istočnoj obali Jadrana od 15. do 18. stoljeća (Izvor: Rogić, 1982: 130.)

Trst

Kopar

Rovinj

Pula

Labin

Rijeka

Krk

Velo i Malo Selo

Pag

Gospić

NinZadar

GračacObrovac

Žegar

Benkovac Krka Knin

VranaSkradin

Visovac Vrlika

Korčula

OpuzenNeum

Mostar

Ston

DubrovnikCavtat

Trebinje

SinjKlis

SplitImotski

Makarska

Supetar

HvarVis

Šibenik

Trogir

Prolog

CRES KRK

RAB

LOŠINJ PAG

DUGI OTOK

BRAČ

HVAR

KORČULA

MLJET

Linea Nani iz 1669. označava Acquisto vechio

proširenje na Acquisto nuovo 1669. - 1700. (Linea Grimani)

Acquisto nuovissimo iz 1718., unutar Linee Mocenigo



bila je neuravnotežena prostorna distribucija stanovnika, prenaseljenost obale i otoka te rijetka naseljenost zaleđa koja je, unatoč tome, bila prevelika za potencijalnu ekonomsku i prehrambenu nosivost tog skromnoga krškoga kraja.

No država je, potaknuta i privatnim fiziokratskim, odnosno modernizacijskim akcijama financijski sposobnih pojedinaca, reagirala na postojeće loše ekonomsko i zdravstveno stanje dvojako. S jedne je strane organizirala preventivno asaniranje i melioraciju tla, što se pokazalo korisnim i za umanjivanje efekata i iskorjenjivanje endemičnih bolesti, upravo poput močvarnih groznica, dok je s druge strane financijski pomagala liječnike i osiguravala komunalnu medicinsku skrb u sklopu hospitala, lazareta i karantena, pa čak i sanitarnih kordona. (Ilustracija br. 6) S druge strane, strogi nadzor granica, bilo iz sanitarnih razloga ili zbog komercijalno-monopolističke kontrole, ugrožavao je slobodu protoka roba i smanjivao korist pokrajine od tranzitne trgovine te prekidao prirodne veze sa zaleđem. To je u uvjetima mletačkog monopola na sol i trgovinu njome te ostala proizvodna i trgovačka ograničenja znatno unazadilo privredu pokrajine.

Ponukana radom fizio krat skih akademija, lokalnih i stranih intelektualca ko ji su predlagali različita po bolj ša-nja privrede, ali i vlastitim po-tre ba ma većeg financijskog isko ri šta vanja Dalmacije, Ve-ne ci ja je u 18. stoljeću akci-ja ma na državnoj razini, ali i posredstvom lokalne upra-ve17 pokazivala interes za raz voj privrede i kultiviranje neo brađene, zapuštene i vodi pre pu šte ne zemlje. Time se smanjivala i mogućnost po-ja vlji vanja endemičnih bo le-sti. Na individualnoj razini či nov nici su od bolesti i »bolesnih« krajeva zazirali, kao i predstavnici Crkve koji

17 Lokalne su vlasti nastojale zadržati mase stanovnika koji su ujedno bili porezni obveznici i korisnici zemlje na svom posjedu. Stoga su različitim zakonodavnim aktima i tiskanim brošurama nastojali zaustaviti iseljavanje, iako je korist od svih takvih akcija za široke mase sporo prodirala do onih kojima su bile namijenjene i zbog glomaznog administrativnog aparata. No, zbog velikih izdataka koje je npr. asanacijska intervencija u okoliš zahtijevala, lokalna je uprava često odbijala apele za pomoć, poput slučaja iz 1769. kada je Gradsko vijeće Nina molilo za sufinanciranje regulacije Jaruge koja je gradu i okolici nanosila štetu i izazivala močvarne groznice. Državni arhiv Zadar, Privileggi di Nona IV, fol. 121, v-122 r, passim: Novak-Sambrailo, 1969; 187. S druge strane, lokalne su vlasti odlučile na drukčiji način potpomoći individualne fiziokratske projekte u sklopu svojih agrarnih reformi i poreznih olakšica, donoseći odredbe: »Da sva Vrilla, i Bunari, i Vodne jame budu u svakkomu sellu uzdarxana i svakko godiste occistiena za gliudsku Korist, i za dobro toliko potrebno xivini; A u ona poglia u koya tekku Rike, i Vrilla, dase Svakko godiscte izdubi jamme za zakratit sstete od Vode, radi cessa immatitese kray od reciniti Ryh, i Vrillov darxati cisti od trave, illiti Busse, koyebi moghle ustaviti riku, illi bi zatvorile Basstinu.« Državni arhiv Zadar, Stampe, 9/2 iz 25. 4. 1756.

Ilustracija 6: Mletačko-osmanska granica na karti sanitarnih kordona iz 1795. godine (Izvor: Državni arhiv Zadar, Kartografska zbirka, 15/1; Slukan Altić, 2003: 420.)



su, unatoč proklamiranoj skrbi, milosrđu i empatiji, zazirali i bojali se bolesnih krajeva i ljudi.18

Državne intervencije u pokrajinu u melioracijskom smislu pokazuju određenu etapnost u dugom razdoblju mira u 18. stoljeću. Prvu fazu bilježimo početkom stoljeća, kada je zbog još nezavršenih ili netom završenih ratova s Osmanlijama Venecija odlučila obrambeno »zadržati« zapušten i neplodan teren, kao potencijalnu barijeru eventualnim ponovnim osmanskim osvajačkim ili pak samo pljačkaškim upadima.

Sredinom stoljeća javljaju se i na ovom području jače medicinsko-modernizacijske akcije19 i fiziokratske ideje,20 a Mlečani šalju brojne izvjestitelje na teren koji im pomažu prikupiti informacije s njihova posjeda. Ti informatori šalju izvještaje o zatečenom stanju (posebno sindici inkvizitori), savjetuju moguće akcije te procjenjuju njihovu isplativost u ekonomskom i demografskom smislu.

Drugom polovinom stoljeća počinje treća faza, svojevrsni novi trend u procesu državnog interveniranja u privredu Dalmacije. Državi se javljaju zainteresirani privatni poduzetnici, odnosno feudalci spremni uložiti novac i vlastita sredstva u asanaciju te osposobljavanje za proizvodnju loših vlažnih terena. Oni su bili spremni podnijeti teret takvih akcija uz uvjet dobivanja investitura s odgođenim rokom plaćanja obaveza državi ili nekim drugim poreznim olakšicama, a kao primjeri mogu poslužiti obitelji Borelli na feudalnom dobru Vrana i Manfrin u Vrsima kod Nina.21

18 Nije samo crkvena zajednica napuštala ugrožene gradove, poput Nina u vrijeme kada je zbog endemičnih bolesti u njemu zabilježen visok mortalitet, nego su i predstavnici lokalne uprave napuštali svoje službe u 16. stoljeću u strahu od močvarnih bolesti. Službenicima se čak moralo prijetiti otkazom i gubitkom službe, ali niti to ih nije uspijevalo spriječiti da svoju ugroženu egzistenciju osiguraju napuštanjem takvog »bolesnog mjesta«. Praga, G. Atti, doc. XC; 110. Zbog malaričnih prijetnji gradski su knez, svećenici i časne sestre iz Nina preselili u Zadar, a biskup Grass, koji je patio od cikličnih tresavica, dobio je dopuštenje za napuštanje Nina. No, unatoč tome, on je od bolesti umro. Jelić, 1962, 602. S druge su strane, djelomično i zbog vlastita slabog obrazovanja, i franjevci i pravoslavni svećenici učvršćivali pučko tradicijsko vjerovanje, posebno u vezi s bolestima i nerijetko provodili kontrapropagandu i odbijali puk od suvremenih medicinskih preparata i metoda liječenja.

19 Liječnici objavljuju svoja iskustva u brošurama pa je tako posljednje dalmatinske kužne napade opisao lokalni medik Grisogono. Sopra il Morbo pestilenziale insorto nella Dalmazia Veneta l’anno 1783, Lettera del conte Pietro Nutricio Grisogono avvocato Veneto diretta al chiarissimo dottor Criastiano Wolf, medico Swedese, e socio delle Reali Accademie di Berlino, Lipsia, ec. Seconda edizione, Mantova, 1789; Znanstvena knjižnica Zadar, sig: 26401, 21 R 658. No velik dio pučanstva slijedio je tekovine pučke medicine i tradicijska vjerovanja. Tako je univerzalni morlački lijek, koji su koristili za različite namjene, bio alkohol, pomiješan s puščanim prahom (barut) ili paprom. Konzumiranje je takve mješavine obično rezultiralo znojenjem tijela. »Čaša jake rakije obično im je prvi ljekoviti napitak; ako bolest ne popusti, uspu u nju poprilično papra ili puščana praha i tu mješavinu posrču. Kada to učine, dobro se pokriju ako je zima, ili se ispruže nauznak sučelice žarkom suncu ako je ljeto, da iznoje zlo, kako oni kažu. Protiv groznice trećodnevke imaju još sustavnije liječenje. Prvoga i drugoga dana uzmu čašu vina u kojem se nekoliko sati razmakao prstovet papra; trećeg i četvrtog udvostruči se količina. Vidio sam mnogoga Morlaka koji je savršeno ozdravio od toga neobičnog istjerivača groznice.« Usp: Fortis, 1984; 6.

20 Pripadnici medicinske struke, ali i domaći te strani fiziokrati uključivali su se u javna istupanja, iako pretežno u krugu malo obrazovanih plemića i bogatih građana. Na njima su dijelili svoja znanja ili čak pozitivna iskustva bilo u liječenju i preveniranju bolesti ili poticanju i unapređivanju privrede, posebno poljoprivrede. Publicirali su male brošure ili održavali seminare na sastancima dalmatinskih agrarnih akademija, odnosno literarno-ekonomskih udruga intelektualaca za promicanje novih ideja, njihovu razmjenu, modernizaciju gospodarstva i poljoprivredne eksperimente. Prva je Accademia agraria osnovana u Splitu 1767., a druge se slične osnivaju u Zadru, Kaštelima, Trogiru i Dubrovniku.

21 Neki su pojedinci i sami počeli velike asanacijske i melioracijske zahvate na investiranoj zemlji, isušujući vlažne, a plodne nizinske zemlje i šireći agrarnu valorizaciju na dotad zapuštene površine (usp. ilustraciju br. 7). To je dovodilo i do porasta kvalitete uroda, porasta obradivih površina, ali i pitke vode te nestanka močvarnih groznica u tim prostorima. Njihove je akcije poticao interes za privatnim profitom, a uspjeh je mahom ovisio o količni novca koju su bili spremni investirati u te skupe projekte.



Osim što država različitim zakonskim obavezama, poput melioracije, obavezuje investirane, u njihovim akcijama pronalazi i širi interes za cjelokupno društvo. Tek krajem stoljeća vidljiva je i posljednja etapa u razvoju državnih intervencija. Tada Venecija pokazuje istinski interes za popravak stanja u pokrajini, ali u to vrijeme ionako sama doživljava krah i slabljenje ekonomske i strateške moći pa slijedi opća stagnacija gospodarstva te još naglašenija demografska stagnacija. Sve to onemogućava svrsishodnije državne intervencije u privredu.

Tablica 1: Polagani demografski rast i melioracija novog zemljišta prema popisu obitelji, stanovnika i zemljišnih posjeda sindika inkvizitora iz 1752. g. Disposizion Sindici Inquisitori in Dalmazia, come dalla Stampa Adu. c. 265. Anime ritrovate da Sindici Adu. c. 265. (Izvor: DAZd, Spisi Borelli, IV. Ekonomija feuda, sv. 39, br. 27, tiskani list 292.)

selo broj obitelji broj duša količina zemljišta (campi padovani)

Bagnauaz 35 295 888

Radosinouaz 39 285 1071

Vrana 35 238 826

Tign 53 383 1897

Zara Vecchia 116 621 1428

F. Giaccomo 37 316 1541

Pacoschiane 58 454 862

Torrette 44 334 826

UKUPNO 417 2926 9335

Ilustracija 7: Horizontalni i vertikalni presjek prokopa vranskoga kanala Tatinje iz 1760. (Izvor: Državni arhiv u Zadru, Spisi Borelli, sv. 6/M-5.)



Tablica 2: Grimanijev popis obitelji, stanovnika i zemljišnih posjeda Borelli iz 1755. g. Disposizion Prov. Gen. Grimani, come dalla Stampa adu. A. c. 266. (Izvor: DAZd, Spisi Borelli, IV. Ekonomija feuda, sv. 39, br. 27.)

selo broj obitelji broj duša količina zemljišta (campi padovani)

Bagnauaz adu. 32 304 982

Radosinouaz Adu. 33 306 1205

Vrana Adu. 31 236 753

Tign Adu. 47 414 1757

Zara Vecchia Adu. 110 648 1375

F. Giaccomo Adu. 34 295 1574

Pacoschiane Adu. 64 472 1040

Torrette Adu. 43 429 865

UKUPNO 397 3104 9551

Postojeće ekonomsko stanje i prisutnost »složenih patocenoza« tijekom 18. stoljeća uvjetovali su stagnaciju i gotovo neznatan rast ukupnog broja stanovnika i asanacije tla (usporedi tablice br. 1 i 2), a na planu migracija bilježe se stalne turbulencije, doseljavanja iz bukovičkog zaleđa i daljnja iseljavanja polunomadskog stanovništva, čak i usprkos investiturama zemlje na novoj stečevini.

Prosječan životni vijek bio je između 25 i 30 godina, a mortalitet22 je varirao ovisno o epidemiološkim prilikama,23 što pokazuju i usporedni popisi stanovništva iz 18. stoljeća (usp. tablicu br. 3 te komparaciju kretanja broja stanovnika Skradina, Šibenika i Knina upravo pod utjecajem bolesti24 u drugoj polovici 18. stoljeća u grafikonu br. 1). Osim toga, naseljenost je bila uvjetovana i smještajem pa su naselja u unutrašnjosti imala drukčije ekonomske osnovice, a karakterizirala ih je i polunomadska raspršenost kuća te drukčija demografska struktura obitelji.25

22 U prvih šest mjeseci života mortalitet novorođenčadi dosizao je i do 70, odnosno čak 90 posto. Očekivani životni vijek bio je tada u zapadnoj Europi 5-10 godina dulji, između 30 i 40 godina. Usp. Livi-Bacci. Prema Matičnim knjigama zadarskog arhiva, u obitelji Alavanja iz Karina je krajem 18. i početkom 19. stoljeća umrlo čak devetero djece mlađe od 8 godina, od toga šestero mlađih od 6 godina. Obitelj Dubraja izgubila je petero djece, četvero mlađe od dvije godine. Matične knjige, Karin, Anagrafi, Ak 2066, 1790-1857, Dubraja: 26-27, Alavanja: 3-5.

23 Visoku su smrtnost djece najviše uzrokovale nepoznate bolesti pa Fortis bilježi: »Accrescimento o deteriorazione della popolazione dal principio del secolo in poi, e ragioni di esso comunemente credute tali. ...Malattie alle quali sono ordinariamente soggeti. Mortalità e malattie de’ fanciulli fino a’dieci anni. ..Malattie straordinarie, eslegi, refrattarie, inesplicabili, dipendenti di qualche causa lontana...« Muljačić, 1996;VII.

24 Naime, upravo je Knin zabilježio najveći poremećaj, odnosno pad stanovništva neposredno nakon velike kuge koja se pojavila u Bosni u osmom desetljeću 18. stoljeća, plativši direktan danak svom položaju, odnosno blizini političke granice, koja, unatoč svim kontrolama, sama ujedno nije mogla fizički spriječiti prodor bolesti.

25 Pokazatelj je i broj djece i odraslih u obiteljima te smrtnost sjevernodalmatinskog ruralnog stanovništva (većinom stočarskog) zaleđa. U čak deset kuća nalazimo preko četvero umrle djece u naselju Tinj krajem 18. i polovicom 19. stoljeća dok u priobalju i na otocima obitelji nisu bile tako brojne, a uvjeti života su bolji zbog mogućnosti različitih dopunskih privrednih aktivnosti, stoga je i mortalitet bio niži. Državni arhiv Zadar, Spisi Borelli, IV, stanovništvo, sv. 98, Alberi Genealogici di Tign, br.72



Tablica 3: Usporedni popisi stanovništva druge polovine 18. stoljeća, prema definiciji administrativne jedinice - popisnog područja, broju stanovnika, broju sela/naselja, kuća i obitelji (Izvor: Ivetic, 1995: 301-350, tab. 3: 312; Božić-Bužančić, 1968: 43-53; Adi 1° Marzo 1781 Zara Anagrafi generale della Dalmazia, Albania, et Isole, fatta per ordine dell’illustrissimo ed eccellentissimo Signor Polo Boldu Proveditor generale indetto Provincie; DAZd, SGP Boldu, 1781-83, sv. II poz I: 45; DAZd, Miscellanea, Tabella Enciclopedica delle XIX Tabelle Statistiche contenti lo Stato Politico, Ecclesiastico, Geografico e Commerciale Provincie del Regno della Dalmazia...., sv. 189, poz br. 18; Erceg, 1975: 7-28.)

Anagrafi Venette 1766.

Condulmerov popis1771.

Bolduov popis1781.

Garanjinov popis1796.

Steffaneov popis1798.

zadar sa svojim područjem

zadar sa svojim po-dručjem i otocima zadar i Novigrad zadar, Novigrad,

Nin zadar

49.851 stanovnik 45.374 stanovnika 45.046 stanovnika 50.887 stanovnika 50.887 stanovnika

nema taj podatak nema taj podatak 131 selo 138 sela 162 naselja

nema taj podatak 8851 kuća 7497 kuća 3667 kuća nema taj podatak

nema taj podatak 9440 obitelji 6870 obitelji 3025 obitelji nema taj podatak

Nin sa svojim područjem

Nin sa svojim teritorijem

Nin sa svojim teritorijem

1447 stanovnika 1238 stanovnika 1422 stanovnika

nema taj podatak nema taj podatak 7 sela

nema taj podatak 229 kuća 292 kuće

nema taj podatak 197 obitelji 241 obitelj

Skradin sa svojim teritorijem

Skradin sa svojim teritorijem

Skradin sa svojim teritorijem Skradin Skradin

4960 stanovnika 5066 stanovnika 4796 stanovnika 5357 stanovnika 5357 stanovnika

nema taj podatak nema taj podatak 32 sela 32 sela 41 naselje



šibenik sa svojim teritorijem

šibenik sa svojim teritorijem i otocima

šibenik sa svojim teritorijem i otocima šibenik šibenik

17.568 stanovnika 20.366 stanovnika 17.507 stanovnika 23.040 stanovnika 23.038 stanovnika

nema taj podatak nema taj podatak 31 selo 31 selo 36 naselja



Knin sa svojim teritorijem

Knin sa svojim teritorijem

Knin sa svojim teritorijem Knin Knin

25.734 stanovnika 29.188 stanovnika 31.158 stanovnika 27.705 stanovnika 27.705 stanovnika

nema taj podatak nema taj podatak 77 sela 77 sela 95 naselja





Kao i u susjednim mediteranskim prostorima gdje su bile prisutne endemične bolesti (dolina rijeke Pad, Istra, Kvarner, dolina Neretve) pa i zapadnoeuropskim krajevima (jI Engleska), stanovnici pokazuju slične posebnosti, poput iznimne zaostalosti, apatije26 i pesimizma te otpora bilo kakvim reformatorskim ili ekonomsko-modernizatorskim akcijama.27 Stanovništvo je takvih predtranzicijskih demografskih, odnosno predgrađanskih društava demografske gubitke izazvane epidemijama brzo nadoknađivalo, sudeći prema izvorima, povećanom populacijskom prokreacijom ili masovnijim useljavanjima u godinama nakon epidemija.

zaključakNa kraju treba naglasiti da je upravo specifičan nizinski, vlažan i topao prostor

sjevernodalmatinskog zaleđa u ranom novom vijeku osiguravao geografsko-ekološke preduvjete nastanka cijelog kompleksa bolesti ili »patocenoza«, posebno endemičnih bolesti »lošeg zraka«. Upravo zbog niskog stupnja ekonomskog i demografskog razvoja priroda je u sjevernoj Dalmaciji imala iznenađujuće velik utjecaj na ljudsku svakodnevicu, a prirodne su nepogode (suše, zime i sl.) umanjivale sposobnost morlačkog oblikovanja prirodnog pejsaža u kulturni. Povijesne okolnosti dugotrajnih ratova, pejsažne devastacije i prevlast ekstenzivnog stočarenja te upravnog odvajanja priobalja od zaleđa (različiti imovinsko-fiskalni sustavi, sanitarni kordoni) potencirali su gospodarsko zaostajanje, zadržavanje tradicionalne ekonomije i mentaliteta, agrarne prenaseljenosti, niskog stupnja ekonomske proizvodnje, proizvodnih tehnika i prinosa. Sve je to izazvalo nestašicu krušarica, glad, opće siromašenje i dodatnu stagnaciju. U pokušaju uspostavljanja ravnoteže prirode i čovjeka te ublažavanja udara prirode na ljudsku egzistenciju uključili su se Crkva svojim karitativnim ustanovama, pojedini intelektualci, posebno fiziokrati, sami stanovnici ruralnih prostora, ali uz njih i centralne i lokalne upravne strukture vlasti. Država je svoje mjesto u popravljanju teškog ekonomskog stanja tražila unutar okvira vlastitih strateško-političkih, prostornih

26 Gladnom i bolesnom stanovništvu slabio je i demografski potencijal, posebno kad se radilo o tako dugotrajnim i iscrpljujućim bolestima kao što su bile močvarne groznice tijekom kojih je bolesnik za samo jednog napada tresavice izgubio energije koju je omogućavao prehrambeni unos od tri dana prosječno kalorične prehrane. A poznato je da je tadašnje stanovništvo imalo zaliha krušne hrane za samo 6-9 mjeseci na godinu.

27 »qui, dans leur fatalisme, dans leur stupide apathie, voient mourir leurs enfants dans se douter qu’ailleurs ou dans des circonstances plus heureuses, ils les conserveraient«. Villerme, 1834a, 357, passim: Dobson, 1997, 303.

Grafikon 1: Kretanje stanovništva Skradina, Šibenika i Knina u drugoj polovini 18. stoljeća (Izvor: Ivetic, 1995: 301-350, tab. 3: 312; Božić-Bužančić, 1968: 43-53; Adi 1° Marzo 1781 Zara Anagrafi generale della Dalmazia, Albania, et Isole, fatta per ordine dell’illustrissimo ed eccellentissimo Signor Polo Boldu Proveditor generale indetto Provincie; DAZd, SGP Boldu, 1781-83, sv. II poz I: 45; DAZd, Miscellanea, Tabella Enciclopedica delle XIX Tabelle Statistiche contenti lo Stato Politico, Ecclesiastico, Geografico e Commerciale Provincie del Regno della Dalmazia...., sv. 189, poz br. 18; Erceg, 1975: 7-28.)

0

5

10

15

25

20

30

35

Knin

Šibenik

Skradin

tisuća stanovnika

1766. 1771. 1781. 1786. 1798.



(krajište prema Osmanskom Carstvu) i trgovačko-monopolističkih interesa. Izvorna građa ukazuje i na promjene državnih reakcija na nepovoljno ekonomsko-sanitarno stanje u pokrajini tijekom 18. stoljeća, ovisno o interesu pojedinih državnih službenika za pokrajinu, općoj ekonomskoj strategiji Venecije, ali i njezinim političkim i ekonomskim mogućnostima. Cijelo je stoljeće bez većih ratnih razaranja pokazalo etapnost u državnim intervencijama na različitim razinama - od obrazovanja, medicinsko-sanitarne preventive, političko-strateškog osiguravanja granica, fiskalno-ekonomske regulative, zakonodavnih i reformnih inicijativa (poput agrarnih reformi), asanacijsko-melioracijskih zahvata i slično. Veličina pokrajine, raznolikost područja života te aktivnosti koje je trebalo reformirati, financijska sredstva koja su za te akcije bila neophodna, kao i općenito stanje »kaosa« koje su državni službenici susretali na terenu jačali su njihovu apatiju i unosili pesimizam. Uz ostale sociodemografske, ekološke i političke teškoće, takvo je stanje sputavalo i njihove eventualne veće akcije što se više primicao kraj stoljeća, kad je država ionako doživljavala stagnaciju vlastite moći.

SummaryThe analysis of the northern Dalmatia in the 18th century as the geographical area

of specific diseases and specific economy. By the way the state (the Venetian Republic) reclamated the lowland and swampy areas to prevent the spread of diseases (the sanitary cordons) challenged demographic increase and the while economic production. Poverty, starvation, apathy and diseases supported the illegal commercial and business activities of the local inhabitants as well as the local criminal activities.

IzvoriAlberi Genealogici of the Borelli feudo, Državni arhiv Zadar, Spisi Borelli, vol. 98, stanovništvo,

albero genealogico di Tign, br.72, ag di Wrana, br. 74, ag di Pacostiane br. 71, ag di Torrete br. 73, ag di Zarravechia, br. 75.

»IZRECENJE NOVOGA LJEKA KOI LIECI, I SAHRANJUJE OD KUGHE; BERCHTOLD, LEOPOLD DE, za one koji trguju s Levantom i barbarima, KOTOR 1799.«, Znanstvena knjižnica Zadar, sig; R 938- 26521

»KOLERA, koja od više misecih raspružava se po daljnjim deržavam…«, Znanstvena knjižnica Zadar, 38.487R 1029.

Matične knjige, Islam Latinski, Rk 347, 1747-1840, 1-179.Matične knjige, Karin, anagrafi, ak 2066, 1790-1857.Matične knjige, Posedarje, Rk 1642, 1721-1812, 1- 74.Matične knjige, Novigrad, Rk 668, 1694-1719, str. 23-157, 669, 1720-1759, 1-140.Miscellanea, Tabella Enciclopedica delle XIX Tabelle Statistiche contenti lo Stato Politico,

Ecclesiastico, Geografico e Commerciale Provincie del Regno della Dalmazia...., sv. 189, poz br. 18.

Relazione nosografico-statistica sull epidemia colerosa .....1836 …di Francesco Lanza, ZKZ 26401 R -528: 19.



Sopra il Morbo pestilenziale insorto nella Dalmazia Veneta l’anno 1783, Lettera del conte Pietro Nutricio Grisogono avvocato Veneto diretta al chiarissimo dottor Criastiano Wolf, medico Swedese, e socio delle Reali Accademie di Berlino, Lipsia, ec. Seconda edizione, Mantova, 1789, Znanstvena knjižnica Zadar, 26401, 21 R 658.

Spisi generalnih providura, Državni arhiv u Zadru, kut.152, 169, 182, 210, 214.Stampe, Državni arhiv u Zadru; fasc.1. (1488-1752), fasc 2. (1753-1772), fasc 3. (1773-1778).»Storia della peste che regno’ in Dalmazia negli Anni 1783-1784 del Dottore Giulio Bajamonti,

Venezia, (1786).«, Znanstvena knjižnica Zadar, 3989 34 II :II.

literatura1. Baras, Franjo. »Iz memoara maršala Marmonta - Ilirske uspomene 1806-1811«, Čakavski

sabor, 1977.; 81-82.2. Bertoša, Miroslav. Izazovi povijesnog zanata. Lokalna povijest i sveopći modeli, Zagreb,

2002.3. Bianchi, Carlo Federico. Zara cristiana; vol I i II, Zara, 1879.4. Božić-Bužančić, Danica. »Dvije anagrafske tabele za područje Dalmacije iz druge polovice

18. stoljeća«, Arhivski vjesnik, sv. 11-12, Zagreb, 1968./69., 43-53.5. Božić-Bužančić, Danica. »glad, prosjaci, epidemije, higijenske i zdravstvene prilike u

Dalmaciji krajem 18. i početkom 19. stoljeća«, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, sv. 29, 1996: 138-162.

6. Braudel, Fernand. Civilizacije kroz povijest, globus, Zagreb, 1990.7. Crikvenčić, Ivan - Malić, adolf. Agrarna geografija, Školska knjiga, Zagreb, 1988.8. Dobson, Mary. Contours of death and disease in early modern England, Cambridge:

Cambridge University Press, 1997.9. Erceg, Ivan. »Stanovništvo Dalmacije (na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće)«, Acta Historico-

Oeconomica Iugoslaviae, sv. 2, Zagreb, 1985., 7-28.10. Fortis, alberto. Put po Dalmaciji, globus, Zagreb, 1984.11. Friganović, Mladen. Der Fluss Krka, Zagreb, 1984.12. Hacquet, Baltasar. Reise aus den Dinarischen in die Nordischen Alpen, Leipzig 1785.13. Ivetic, Egidio. »La Dalmazia nelle anagrafi Venete (1766-1775)«, Atti, sv. 25, Rovinj, 1995:

301-350.14. jelić, Roman. »Ninjani u zadarskim crkvenim maticama XVI. i XVII. stoljeću«, Radovi

Instituta JAZU u Zadru, vol. XVI-XVII., Zadar, 1969: 597-614.15. Klemenčić, Mladen. (ur.) Atlas Europe, LZMK, Zagreb, 1997.16. Kos, Lucijan. »Bukovica i Ravni kotari (historijsko-geografsko, ekonomsko-prometno i

političko-upravno značenje).« Benkovački kraj kroz vjekove, knj. I, Benkovac, 1987: 65-83.

17. Livi Bacci, Massimo. The Population of Europe, Malden, 2000.18. Meade, S.M., Earickson, j. R. Medical Geography, The guilford press, New York, 2000.19. Muljačić, Žarko. »Putovanje alberta Fortisa po Hrvatskoj i Sloveniji (1765-1791)«, Književni

krug, Split, 1996.



20. Nežić, Eugen. »Prilog poznavanju problema sjeverne Dalmacije«, Časopis za vodnu, plinsku, sanitarnu i municipalnu tehniku, s prilogom za civilnu zaštitu, god V, br. 11-12, Zagreb, 1939: 501-511.

21. Novak-Sambrailo, Maja. »Političko-upravni položaj Nina u doba Mletačke Republike«. Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. XVI-XVII., Zadar, 1969: 157-190.

22. Peričić, Šime. »gladne godine u mletačkoj Dalmaciji XVIII. stoljeća«, Radovi Zavoda JAZU u Zadru, vol. XXVII- XXVIII, Zadar, no. 27/28, 1980./81: 179-194.

23. Praga, g. Atti, doc. XC; 110.24. Rogić, Veljko. Regionalna geografija Jugoslavije: Južna Hrvatska, knj. I, Zagreb, 1982.25. Slukan altić, Mirela. Povijesna kartografija, Meridijani, Samobor, 2003.


Ekonomska i ekohistorija 55Mirela Slukan Altić - SANITARNI KORDONI I NJIHOVA UlOGA U RAzVOJU DAlMATINSKIH GRADOVA

POVIJEST SANITARNIH KORDONA I NJIHOVA UlOGAU RAzVOJU DAlMATINSKIH GRADOVA

hiStorY of SanitarY corDonS anD itS influenceon Development of the Dalmatian toWnS

Doc. dr. sc. Mirela Slukan Altić Primljeno / Recieved: 17. 2. 2006.Institut društvenih znanosti Prihvaćeno / Accepted: 20. 9. 2006.“Ivo Pilar” Rad ima dvije pozitivne recenzijeMarulićev trg 19 UDK/UDC 351.77 (497.5-3 Dalmacija) (091)HR-10000 Zagreb Izvorni znanstveni radRepublika Hrvatska Original scientific [email protected]

SažetakDalmacija se kao važna trgovačka spona istoka i zapada vrlo rano susrela s problemom epidemija, među kojima kuga svakako zauzima najvažnije mjesto. Pojava kuge istaknula je potrebu bolje organizacije zdravstvene službe, osobito u obalnim gradovima kao stjecištima ljudi i roba iz različitih krajeva. U prvo vrijeme sanitarna kontrola obavljala se putem karantene u lazaretima smještenim na kopnenim i morskim ulazima u grad. Takva obrana od kuge bila je više-manje djelotvorna dok se granica s Osmanskim Carstvom nalazila u neposrednoj blizini gradskih zidina. Potiskivanjem mletačko-osmanske granice dublje u dalmatinsko zaleđe valjalo je pomaknuti sanitarnu kontrolu u zonu samih graničnih prijelaza. U tu svrhu početkom 18. stoljeća glavnu ulogu u kontroli epidemija u Dalmaciji preuzimaju sanitarni kordoni položeni na granici Mletačke Republike i Osmanskog Carstva. Premještanje sanitarne kontrole iz gradova na samu liniju razgraničenja značajno je povećalo zdravstvenu sigurnost stanovnika Dalmacije, kao i efikasnost same karantene koja se sada odvijala daleko od gusto naseljenih područja.

Ključne riječi: sanitarni kordon, epidemija, Dalmacija, granice, ekohistorija

Key words: sanitary cordon, epidemic, Dalmatia, borders, ecohistory

Počeci sanitarne kontrole u DalmacijiPrvi tragovi organizirane obrane od epidemije kuge u Dalmaciji potječu još iz 1377.

godine, kada je u Dubrovniku prvi puta uvedena obavezna izolacija robe, životinja i ljudi koji su dolazili iz područja zahvaćenih kugom. U tu svrhu na ulazu u gradove gradili su se lazareti u kojima bi ljudi i roba morali provesti razdoblje karantene. Izolacija je u početku trajala mjesec, a kasnije četrdeset dana. Od 15. stoljeća karantenske mjere zaštite od kuge provođene su u obalnim krajevima pod nadzorom Mletačke Republike. Vrhovnu organizaciju zaštite od epidemije obavljao je Kolegij za zdravstvo u Veneciji koji je imenovao i posebnog providura za zdravstvo (Provveditore alla sanitâ) (Kečkemet, 1978; 75). I nakon uspostave


Mirela Slukan Altić - SANITARNI KORDONI I NJIHOVA UlOGA U RAzVOJU DAlMATINSKIH GRADOVA56

mletačke vlasti, karantena (izolacija) ostala je glavni i praktički jedini način obrane od epidemija koje su dolazile s istoka. Sve dok je mletačko-osmanska granica bila smještena u neposrednoj blizini gradova, kontrola kretanja ljudi i roba koji su u dalmatinske gradove ulazili s osmanskog teritorija bila je razmjerno laka. Situacija se bitno primijenila nakon Karlovačkog (1700.), odnosno Požarevačkog mira (1718.), kada je granična linija Mletačke Republike i Osmanskog Carstva potisnuta duboko u dalmatinsko zaleđe. Sada su karavane putovale i po deset dana kako bi od granice stigle do dalmatinskih gradova na obali, gdje bi ih smještali u lazarete. Time se i područje potencijalne zaraze uvelike proširilo. Lazareti smješteni u dalmatinskim gradovima više nisu bili dovoljan oblik zaštite. Potreba prilagodbe novim okolnostima u kojima se odvijala trgovačka razmjena Dalmacije i Osmanskog Carstva dovela je do uvođenja novog, složenijeg sustava zdravstvene kontrole - sanitarnih kordona smještenih duž cijele mletačko-osmanske granice.

Sanitarni kordoni - sustav kontrole kretanja ljudi i robaSklapanjem mira u Srijemskim Karlovcima 1700. te napose mira u Požarevcu 1718.

godine, kada je konačno stabilizirana mletačko-osmanska granica, ponovno se uspostavlja življi trgovački i poštanski promet između Osmanskog Carstva i dalmatinskih gradova u sastavu Mletačke Republike. Neometana trgovačka razmjena bila je zajamčena u oba mirovna ugovora (usp. čl. 13 Karlovačkog mira, odnosno čl. 14 Požarevačkog). Međutim, granica se sada smjela prelaziti samo na točno određenim mjestima, tzv. kordonima, graničnim prijelazima koje je čuvala vojna posada.

Mletački kordon u Dalmaciji najvjerojatnije je uspostavljen nakon mira u Požarevcu (Jelić, Zorić, 1978; 34). Kordonima iz Bosne se u Dalmaciju uvozila sirova koža, vuna, vosak, stoka, žito i druge živežne namirnice. U Bosnu se iz Dalmacije uvozila u prvom redu sol, usoljena riba, vino, voće, šećer i tkanine. U toj međudržavnoj trgovinskoj razmjeni posebnu ulogu imali su gradovi u kojima se obavljao veći dio razmjene, ali i pretovar radi daljnjeg transporta brodovima u udaljenije krajeve.1

Postojala su dva razloga za uspostavu kordona, vojnostrateški i sanitarni. Kordoni su po svojoj osnovnoj namjeni bili zdravstveni preventivni sustav zadužen da karantenskim i drugim mjerama sprečava epidemije smrtonosnih bolesti koje su često prenosili trgovci i stoka s istoka. Drugi, jednako važan cilj kordona bio je kontrola međudržavne robne razmjene. Kako je i poštanski promet morao prolaziti sanitarnu kontrolu, sanitarni kordoni ujedno su bili i poštanski (Slukan, 1999, 43-44).

Uvođenje sanitarnih kordona značajno je poboljšalo sustav zaštite od epidemija. Sada se prva kontrola obavljala daleko od gradova, na samom ulazu u zemlju. Naime, sanitarni kordon obuhvaćao je stražarnice na samoj granici, ali i niz mjera koje su karavane prolazile od prelaska granice do dolaska u dalmatinske gradove. Nakon što je neka karavana ušla u Dalmaciju kretala se pod strogim nadzorom stražara, s trubačem i bubnjarom koji su uklanjali prolaznike, sa zdravstvenim činovnicima koji su na ulasku u grad dočekivali karavane i pod najstrožom paskom vodili do gradskog lazareta. U nekim mjestima duž puta nalazile su se

1 Dio luke kroz koji je prolazila roba iz turskih krajeva nazivao se skelom. Najpoznatije su bile skele u Zadru, Splitu i Dubrovniku.



i tzv. baždane (bazzana), usputni konaci za karavane koji su bili ograđeni visokim zidom. Tako je zdravstvena zaštita Dalmacije djelovala na tri razine: duž granice putem sanitarnih kordona, duž trgovačkih putova kojim su se karavane kretale pod pratnjom te u samim gradovima u kojima su i dalje djelovali lazareti.

Mjere sanitarne zaštite u Rossinijevu izvješću iz 1749.Prvi detaljniji uvid u organizaciju i stanje sanitarnih mjera u Dalmaciji pruža nam jedno

izvješće koje je inženjer giovanni Francesco Rossini, inače poznati mletački stručnjak za fortifikacije, napisao 1. rujna 1749. godine. Rukopis koji se danas čuva u Dubrovniku pod naslovom “Relazione ed altro intorno allo stato materiale delle Piazze della Dalmazia” Rossini je uputio u Veneciju nakon višemjesečnog obilaska terena Dalmacije i pregledavanja svakog pojedinog objekta.2 Izvještaj je podijeljen u četiri dijela: utvrđena mjesta na granici, primorski gradovi, granične posade i postaje konjice. Za uvid u organizaciju sanitarne službe za nas su osobito važna dva posljednja poglavlja koja se odnose na granične posade i konjicu jer su oni, osim za obranu, bili ujedno zaduženi i za sanitarnu zaštitu granice (Velnić, 1987; 68). Rossini je obilazak počeo kod tromeđe u zaleđu Knina, krećući se prema istoku, sve do Neretve.

Za područje Knina Rossini navodi da je u zaleđu kninske utvrde prema Lici bilo šest graničnih postaja: u Kečleviću (?), Prevjesu, Otonu, Kobilicama, Benderu i Plavnom. U tim su mjestima prebivale uglavnom manje vojne posade koje su čuvale prilaz Dalmaciji iz smjera Like. Prema osmanskoj strani granice Rossini je zatekao mnogo jače granične vojne posade jer je i promet iz smjera Bosne ovdje bio mnogo intenzivniji. U zaleđu Knina prema Bosni Rossini obilazi posade u Strmici, Bosanskom hrtu i Raškovićima. To su bila mjesta s većim posadama: u Strmici s jednim kapetanom, časnikom, kaplarom, bubnjarom i sa osam vojnika, u Bosanskom hrtu s časnikom, kaplarom i šest vojnika, u Raškovićima je bio cijeli odred od 24 osobe s časnicima. Posade u Strmici i Bosanskom hrtu čuvale su prilaze važnih putova koji su dolazili iz Bosne, Vakufa, glamoča i Livna. Uz mjesto Raškovići bila je i baždana, kao i mjesto za raskuživanje stoke jer se tu sakupljala stoka sa svih strana Bosne, odakle se pod pratnjom kretala u tovarište na Brodaricu u Zadru. U Raškovićima su se formirale karavane s ostalom robom koje su pod pratnjom išle i u drugim smjerovima, prema Šibeniku te Skradinu. Posada iz Raškovića pratila je karavane sa stokom prema Zadru do Ostrovice, gdje je daljnju pratnju do Zadra preuzimao konjički odred te postaje; karavane prema Šibeniku pratila je do Drniša, a prema Skradinu do samog mjesta. Vojnu i sanitarnu kontrolu putova i prometa u unutrašnjosti na području Knina obavljala je posada na mostu Roškog slapa.

Na teritoriju Vrlike bile su dvije posade: u Uništima i glavcu koje su čuvale prilaze s cesta koje su dolazile iz glamoča i Livna. Posada u Uništima sastojala se od časnika, kaplara i šest vojnika. glavac, iako je bio na mjestu mnogih prilaza iz Bosne, bio je u to vrijeme bez redovite posade; dobivao ju je samo tijekom rata i u vrijeme sumnjiva zdravstvenog stanja preko granice.

2 Rukopis se čuva u samostanu Male braće u Dubrovniku.



Na području Sinja bile su posade u Bilom Brigu, Trilju i Čačini. Bili Brig i Čačina nalaze se na cestama koje su iz Bosne ulazile na teritorij Republike, a Trilj na prijelazu preko rijeke Cetine na putu iz Zadvarja i Imotskog prema splitskoj skeli. U Čačini i Trilju bile su male posade: u Trilju tri oltamarina, a u Čačini nekoliko pandura. Bili Brig na južnim strminama Prologa, 6 milja iznad Sinja, bio je na jednom od najvažnijih mjesta na cijelom teritoriju mletačke Dalmacije, na ulazu ceste iz Osmanskog Carstva kojom se odvijao najveći dio prometa između Istoka i Venecije, kao i Istoka sa zapadnom obalom jadranskog mora, preko skele u Splitu. Posada se sastojala od časnika, kaplara i 12 oltramarinaca. Bili Brig je bio i mjesto na kojem su se formulirale i karavane iz Osmanskog Carstva za splitsku skelu. Bile su na tom području baždane u Sinju i Klisu s posadama i odredima konjice. U baždani u Sinju nalazila se posada od jednog službenika, nižeg časnika i 14 oltmarina te jednog odreda konjice, u Klisu su, pak, posadu baždane činili panduri, a za pratnju karavana bio je i jedan odred konjice. Odred konjice bio je i u Hanu, a u Solinu posada od jednog vršitelja dužnosti, nižeg službenika i 16 facionera. Kretanje karavana bilo je utvrđeno do pojedinosti. Nakon što su bile formirane u Bilom Brigu, spuštale su se s pratnjom na rijeku Cetinu s prijelazom na Hanu. Nakon prijelaza rijeke Cetine kod Hana karavanu je preuzimao odred konjice Hana i vodio u baždanu u Sinju, gdje bi karavana prenoćila. U badžani u Sinju bila je izmjena pratnje; pratnju je preuzimala konjica baždane i vodila karavanu do sljedeće baždane u Klisu, u kojoj bi u zimsko vrijeme prenoćila, a kad nije bila zima, nakon kraćeg odmora bi, izmijenivši pratnju, krenula prema Solinu. Na mostu u Solinu preuzela bi karavanu posada iz Solina te je propisanim ceremonijalom provela kroz Split u lazaret splitske skele.

Na teritoriju Imotskog bile su posade u aržanu, Sklopini i Obišenjaku. Posade u Sklopini i Obišenjaku bile su neznatne, sastojale su se od po nekoliko pandura, a posada u aržanu bila je jača i mnogo veća jer je u tom mjestu međugranična komunikacija i trgovina namirnicama svakodnevnog života bila vrlo živa. Redovita posada sastojala se od jednog kaplara i šest oltramarina, a u razdobljima opasnosti od epidemija bila je pojačavana s jednim službenikom i drugim personalom.

Prijelaze iz Hercegovine uz gornje posade nadzirale su i posade na teritoriju Posušja, gorice i Runovića. Bile su to manje posade, u Posušju od dva oltramarinca i četiri pandura, u gorici od jednog oltramarinca i četiri pandura, a u Runoviću samo od nekoliko pandura.

Odredi konjice bili su u Zemuniku, Benkovcu, Ostrovici, Drnišu, Kosovu, Kninu, Vrlici, Hanu, Sinju, Klisu, Vrbi i Imotskom. U sanitarnoj zaštiti, uz već spomenute granične postaje, djelovali su i odredi konjice u Benkovcu i Ostrovici. Od Vrgorca prema Neretvi bilo je mnogo manje graničnih kordona jer je trgovački promet ovdje bio vrlo slab. Na tome području nije bilo stalnih vojnih posada, već su se one postavljale prema potrebi, u vrijeme pojave epidemija u Bosni.

Tako je izgledala pogranična i sanitarna služba Dalmacije sredinom 18. stoljeća. Rossini nije bio nimalo zadovoljan zatečenim stanjem te je predlagao niz reorganizacija u području granice, posebno jačanje sanitarne službe u području kninskog i vrličkog teritorija, kao i bolju opremljenost posada koje su pratile karavane prema gradovima. Ne znamo na kakav je odjek naišlo Rossinijevo izvješće, no u sljedećim godinama mletačke vlasti broj sanitarnih



kordona u Dalmaciji značajno je povećan, što se svakako povoljno odrazilo na sigurniji i bolji razvoj dalmatinskih gradova, kao i Dalmacije u cjelini.

Organizacija sanitarnih kordona krajem mletačke vlasti u Dalmacijigodine 1796. sve sanitarne kordone u Dalmaciji obišao je generalni providuru Dalmacije

andrija Querini i tom je prilikom naredio da se postojećim stražarnicama u svrhu bolje sanitarne zaštite Dalmacije dodaju brojni novi sanitarni kordoni. Nakon uspostave novih kordona mletački kartograf antonio d’ adda sastavio je pet karata s prikazima sanitarnih kordona po pojedinim teritorijima. Te nam karte prikazuju broj i prostorni raspored sanitarnih kordona pred sam kraj Mletačke Republike, pri čemu su posebno označeni novi sanitarni kordoni osnovani 1796. prema zahtjevu spomenutog providura.3

Na području kninskog teritorija sanitarni kordoni nalazili su se na sljedećim lokacijama (zvjezdicom su označeni kordoni uvedeni 1796. godine): Tromeđa, Bobia,* Ćosina draga,* Kamberova poljana,* Krstača, Jasikovac,* Krpušina, Bajamovac,* Okrugla luka, Cerov kuk, Cerova glavica, Cerovac, Dragaševa ograda, Raduljkova kuća, Trivunova kuća, Oskoruša, Krnetin gaj, Kurbalija kuća, Grab, Gradska luka, Mazaj, Šušnjata glavica, Pločati klanac, Bjelića selište, Bosanski hrt, Miždrakova njiva,* druga Miždrakova njiva, Čardačište, Kosinovac, Kortina draga, Aćimovac, Kosica,* Smudina poljana,* Klanac, Mandića krčevina, Zaloševac, Anića dolac, Vrigilaj, Rahi dol, Razvala, Brestovac, Kuja,* Crnac bunar, Točak,* Garnipiza, Zekin duler,* Samar,* Pršut Buja, Klenova draga, Tergulin grob, Klepešin bunar, Atlić, Unište, Lazareti, Gardanova peć, Gruda, Kamen,* Mikurilja, Kosmača, Lelasova torina, Modrival, Perilo, Vodena draga, Babin grad, Kozja jama, Modraš Lupoglav, Mašina bukva, Ognjenica, Korito, Marjanovića bunar* i Klapavica.

Na području sinjskog teritorija nalazili su se sanitarni kordoni na sljedećim loacijama: Liska, između Vagna i Liske,* vojarna Vagan, Mali Vagan, Rokunovac, Čelinka, Vukasuša, ispod Sv. jakova Vrdovačkog, Crniković, Krš, Vučja glavica, Ersića, Radovac,* Kadina Bukva,* Kasarna Kadina Bukva, Bogovac, Pod Bogovac,* Kabanovac, Veliki Vranovac, Mali Vranovac, Mali Vranovac, pred Debelom vlakom, Debela vlaka, Klenovac, između Klenovca i Kašica, Kašić, Bili Brig, vojarna Bili Brig, između Bilog Briga i Bilog puta,* Bili put, Velika griza,* Tanka draga, Bila vlaka, golo brdo, preko golog brda,* pred garištima,* garišta, između garišta i Čatrnje,* Čatrnja, Sinjske Soline,* Klementina draga, Drežnik, Kriva draga, Prosik, Ravna glavica, Kruščica, između Kruščice i Tolića kuće,* Tolića kuća, Marića kuća, između Marića kuća i Voštana,* vojarna Voštane, između Voštana i gladine,* gladina, Parotina, Krstin bunar, Razvale, između Razvale i Ripišća,* Ripišće, Matica draga, između Matica drage i Lokve,* Matica lokva, Krnišeb, Krolin dolac, vojarna Kamensko i Karnensko.

Sanitarni kordoni na području imotskog teritorija bili su Kamensko, Brlog, Kraljev kolač, Razbojište, Malovan, Osmanova draga, jasikovac, Polje, aržano, Bandalovac, Vinica, Rudine, Orlovac prvi, Orlovac drugi, Vitrenik, Tatinci, Lokvica, Košutina stopa, Kolac,* gološija, Trčenjak, Stražbenica, Krstača, Manemica, Cera, Brdo, gromila,* Sklotpine, grabić,* Balešina

3 [Karta poštansko-sanitarnih kordona]/Antonio d’Adda.-1:91 000.- Zemljopisna karta u 5 listova: rukopis kolirani. Kartografska zbirka Državnog arhiva Zadar, sign. 15.



torina, Pojatina, Kapljun, Dubravke, arusinovac, Obišenjak, Vrebčeva lazina, Kapljun, Kadim, Suri Dolac, Kućerak, Cvitića most, Mlinica, Bili Brig, Obsinjak, Posušje, gradina Mala, Doci Mali,* Doci veliki, grobenica, Kruševača, Pirovac, Čulinove njive, Kućerak, gradina velika, gorica, Mačja draga, Kućetine, Vir, Draga, Hala, Šibešina, Tomašica, Stoci, Babljače, Vlake, Zmijinac prvi, Zmijinac drugi, Buronja i Humac.

godine 1796. na području vrgoračkog teritorija djelovali su sljedeći sanitarni kordoni: ažanovac, Krpuševac, Karansovica, aptovac, Bunozovac,* Čevrtaljka, Miaci, Pećina,* golubinka, Medviđe ploče, Kućenica, Sokolac, Brist, Košće, Fundokovac, Zelinkovac,* Široka vlaka, Četvrtaljka, Zorina peć, Maljkovac, Sridnja glavica,* Kućetine, Šipavača,* Pećina, Brlog, Turukova draga, Bunarina, Rudnik, Ljutarje, Podić, Maovac, Lazan grad, Tobola, Zavelin, Vasnik, Šantarova gomila, Križanov put, Prolog, Cveć, Lušin, Sokolovac.

Na neretvanskom teritoriju bili su ovi sanitarni kordoni: Stup,* Sver, Kamen,* Pisana stina, Panj,* Barčeva lazina, Dub, grašina patrola, Naslon,* ava gila, Bunar, Zečica, Zvon,* Živanj, Plandište,* Plitvina, Počitelj,* jedinica, Stolac,* Kotlina, Pazar,* Ratni dolac, Prozor,* Kapelanovica, Kuk, Prut dolina, Blato,* glibuša, Vilinac,* Metković, Predarski put, sred Šibanice, van Šibanice, Luka, Vradolac, glušci, Vrulje,* Burut klanac,* golubinka, Dobranje, Meteriz, Vinogradac, Sienik, Ploča, Čatrnja, Tresbanik, Progled* i Moračno.

Uspoređujući ovaj popis sanitarnih kordona s Rossinijevim izvješćem iz 1749. godine, možemo vidjeti da je sustav sanitarne kontrole značajno unaprijeđen. Nakon intervencije providura andrije Querinija uvedene su čak 53 nove stražarnice, tj. sanitarna kordona, najviše u sinjskom i neretvanskom teritoriju (po 15 u svakom), nešto manje na kninskom teritoriju (14), a najmanje novih stražarnica uvedeno je na vrgoračkom teritoriju (5), odnosno imotskom (4). Tako je 1796. godine u području osmansko-mletačke granice u Dalmaciji bilo ukupno 297 stražarnica raspoređenih na pet područja: na kninskom 74, sinjskom 65, imotskom 6, vrgoračkom 41 i neretvanskom 48. Bio je to svakako velik napredak u odnosu na stanje opisano sredinom 18. stoljeća.

Sanitarni kordon u vrijeme austrijske uprave (izvješće povjerenstva Taborović)Nakon pada Mletačke Republike sanitarni kordon na granici Osmanskog Carstva nije

prestao postojati. austrijska uprava preuzela je sustav sanitarne zaštite putem već uhodanih kordona na liniji razgraničenja s Bosnom. S obzirom na intenzitet trgovačkog prometa, neki su sanitarni kordoni iz mletačkog razdoblja ukinuti, a uvedeni su i neki novi. Velika reorganizacija sanitarnih kordona provedena je početkom druge austrijske uprave, kad je kordon trebalo produžiti i na teritorij bivše Dubrovačke Republike i Kotora. Tako je od 1820. do 1821. djelovalo posebno sanitarno povjerenstvo na čelu s bojnikom Taborovićem. Za cijelu dužinu kordona tom je prilikom nastala nova karta koja je detaljno prikazivala položaj svih kordona, raštela, pazara i lazareta.4

Iz Taborovićeva elaborata možemo vidjeti da su mjere sanitarne zaštite u međuvremenu značajno ojačale. Broj kordona u odnosu na kraj mletačkog razdoblja je udvostručen pa je 1821. godine u Dalmaciji duž granice s Bosnom bilo 505 stražarskih postaja. Sve stražarnice

4 Karte se zajedno s cijelim elaboratom čuvaju u Državnom arhivu u Zadru, fond Miscellanea.



bile su podijeljene s obzirom na stupanj opasnosti na tri stupnja; u I. stupanj bilo je svrstano 76 postaja, a one su definirane kao postaje bez velike opasnosti, u II. stupnju (postaje s opasnošću) bilo je 215 postaja, a u III. stupnju definiranom kao iznimno opasno bilo je svrstano 214 stražarnica. Iz te podjele možemo vidjeti da je većina pograničnih sanitarnih postaja bila svrstana u II. ili III. kategoriju, što znači da je ocijenjeno kako još postoji realna opasnost od epidemija s područja Bosne. U svim postajama djelovalo je ukupno 3279 vojnika.

Umjesto zaključkaUspostava sanitarnih kordona kao mjere zaštite značajno je utjecala na razvoj dalmatinskih

gradova. Naime, trgovačka razmjena sirovina iz dalmatinskog i bosanskog zaleđa te luksuzne robe iz Venecije i drugih zapadnih luka, koja se odvijala preko gradova na istočnoj obali jadrana, činila ih je podložnima epidemijama. Iako su podaci oskudni, može se pretpostaviti da su epidemije u 14. stoljeću (1348., 1378. i 1397.) teško pogodile dalmatinske gradove i znatno izmijenile njihovu društvenu strukturu. Tako je, primjerice, zbog pomora plemenitog stanovništva u epidemijama, koje je dovelo do manjka kvoruma u vijeću, u Šibeniku 20 pučana moralo dobiti plemićki naslov. Epidemije nisu jenjale ni u 15. stoljeću: broj epidemijskih valova koji su pogodili Zadar između 1418. i 1500. procjenjuje se na 12. Epidemijski val 1526./27. odnio je polovicu onodobnog stanovništva Splita (Buklijaš, 2002; 92).

Prvi organizirani sustav sanitarne zaštite u Dalmaciji nalazimo u Dubrovniku koji je zbog živog trgovačkog prometa bio i najizloženiji epidemijama. No, za razliku od Dubrovnika, dalmatinskim je gradovima upravljano “izvana”, iz Venecije. Iako sama iznimno napredna u pitanjima higijene i protuepidemijske zaštite, Venecija se odlučila na investiciju u gradnju karantenskih stanica na svojim istočnojadranskim posjedima tek i ako su to zahtijevali njezini ekonomski interesi. Tako Split, Šibenik i Zadar kao najvažnija trgovačka središta na dalmatinskoj obali prve lazarete grade u 15., odnosno 16. stoljeću, a u manjim se mjestima karantena provodila u baždanama. Iako se lazaret spominje u Zadru još polovicom 15. stoljeća, bio je slabo financiran, nalazio se na neodgovarajućem mjestu (unutar grada), a funkcionirao je tek sporadično, u slučaju prijeteće kuge. Prava karantena, izvan grada na otočićima galovac i Ošljak, organizirana je tek u 17. stoljeću, a splitski je lazaret sagrađen potkraj 16. stoljeća na trošak jedne osobe, splitskog trgovca Daniela Rodrigueza.

Od 17. stoljeća nadalje epidemije su bile sve rjeđe, no mjere sanitarne zaštite gradova sve strože. Kazne za prelazak granice izvan zone sanitarnih kordona bile su rigorozne. Zahvaljujući sustavu sanitarnih kordona te gradskih lazareta i baždana, dalmatinski su gradovi bili sve sigurniji. Posljednja kuga na hrvatskom teritoriju zabilježena je 1815., kada je došla na dubrovački teritorij s područja Hercegovine. Uspostave sanitarnih kordona daleko u dalmatinskom zaleđu pospješile su efikasnost zaštite gradova i njihovih stanovnika.



Summaryas important trading connection between East and West, Dalmatia often affected by

epidemic in which plague was most dangerous. In order to prevent spreading of the plague, best sanitary protection was needed. Intense trade and numerous people form different parts of world emphasized this problem especially urgent in the coastal Dalmatian towns. In the first time (Middle ages), the sanitary prevention was organized by lazarettoes for quarantine build-up in the overland and maritime entrances of the towns. Such prevention measures were efficacious while Ottoman border was located just near by coastal towns. Pressing the Ottoman border deeper in the Dalmatian hinterland needed new and more effective protection measurements right in the zone of the border crossing. So, in order to protect province from spreading the plaque, in the early 18th Century a Sanitary Cordon was established along the whole Venetian-ottoman border. Shifting of the sanitary control far away from the towns to the border, significantly improve sanitary safety as well as safety of the trading on which ware strongly depending most of the Dalmatian towns.

Slika 1: Karta sanitarnog kordona za kninski teritorij iz 1796. - detalj kninskog zaleđa



Slika 2: Karta sanitarnog kordona iz 1821. godine (Taborović) - detalj karte za područje Sutorine (kordoni su označeni brojčanim oznakama)

Slika 3: Karta sanitarnog kordona iz 1821. godine (Taborović) - detalj karte područja ušća rijeke Omble kod Dubrovnika (kordoni su označeni brojčanim oznakama)



literaturaBuklijaš, Tatjana (2002): Kuga : nastajanje identiteta bolesti. Hrvatska revija, br. 2, str. 90-

94.jelić, Roman i Zoranić, Ivan (1978): Dalmatinsko-bosanski sanitarni kordon. Zbornik simpozija

Sanitarni kordon nekad i danas, Zbor liječnika Hrvatske i Zavod za zaštitu zdravlja grada Zagreba, Zagreb, str. 33-67

jelić, Roman (1978): Zadarske kuge i lazareti u prošlosti. Zbornik simpozija Sanitarni kordon nekad i danas, Zbor liječnika Hrvatske i Zavod za zaštitu zdravlja grada Zagreba, Zagreb, str. 91-102

Kečkemet, Duško (1978): Zaštita od epidemije u Splitu i okolici u prošlosti. Zbornik simpozija Sanitarni kordon nekad i danas, Zbor liječnika Hrvatske i Zavod za zaštitu zdravlja grada Zagreba, Zagreb, str. 74-90

Slukan, Mirela (1999): Kartografski izvori za povijest Triplex Confiniuma. Hrvatski državni arhiv i Odsjek za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Slukan altić, Mirela (2003): granice Dalmacije u mirovnim ugovorima i na kartama razgraničenja do kraja 19. stoljeća. građa i prilozi za povijest Dalmacije, Državni arhiv Split, 2003, br. 18, str. 453-478

Velnić, Vinko (1978): Organizacijsko i stvarno stanje obrane od kuge na području mletačke Dalmacije polovinom 18. stoljeća. Zbornik simpozija Sanitarni kordon nekad i danas, Zbor liječnika Hrvatske i Zavod za zaštitu zdravlja grada Zagreba, Zagreb, str. 67-73.

Vodopija, janko (1978): Sanitarni kordon nekad i danas. Zbornik simpozija Sanitarni kordon nekad i danas, Zbor liječnika Hrvatske i Zavod za zaštitu zdravlja grada Zagreba, Zagreb, str. 9-16


Ekonomska i ekohistorija 65Katarina Keber - EPIDEMIJA KOlERE NA KRANJSKEM MED MESTOM IN PODEŽElJEM

EPIDEMIJA KOlERE NA KRANJSKEMMED MESTOM IN PODEŽElJEM

PRIMER LJUBLJANE IN ŽUPNIJE SLAVINA NA NOTRANJSKEM LETA 1855

cholera epiDemic in carniola,a compariSon of citY anD countrYSiDe

A CASE STUDY OF LJUBLJANA AND SLAVINA PARISH IN NOTRANJSKA IN 1855

Mag. Katarina Keber Primljeno / Received: 14. 5. 2006.mlada raziskovalka Prihvaćeno / Accepted: 20. 9. 2006.Znanstvenoraziskovalni center Rad ima dvije pozitivne recenzijeSlovenske akademije UDK/UDC 351.77 (497.4-3 Kranjska) ,,18’’znanosti in umetnosti 614.4 (497.4-3 Kranjska) ,,18’’Zgodovinski inštitut Milka Kosa Izvorni znanstveni radNovi trg 2 Original scientific paperSI-1000 [email protected]

SažetakZ raziskovanjem ekstremnih dogodkov uničujočih razsežnosti, med katere spadajo v 19. stoletju tudi epidemije kolere, lahko poleg samih epidemij posredno opazujemo razlike med urbanim in podeželskim okoljem. Naravne danosti obeh okolij so namreč po svoje zaznamovale poleg samega poteka epidemij tudi način obrambe pred njimi. Na primeru najhujše od vseh petih epidemij kolere, ki so v 19. stoletju prizadele Kranjsko, bomo poskusili primerjati mestno in podeželsko okolje. Zanimale nas bodo tako morebitne razlike obeh okolij v ukrepanju lokalnih oblasti in organizaciji preventive, pomoč ljudem med epidemijo, socialna struktura obolelih oz. umrlih kot tudi z okoljem pogojena različnost organiziranja javne zdravstvene službe. Na podlagi dveh mikroštudij bomo primerjali razmere med epidemijo v mestu Ljubljana in v vaseh slavinske župnije na Notranjskem.

Ključne besede: kolera, epidemije, Kranjska, 19. stoletje, ekozgodovina

Key words: Cholera, epidemics, Carniola, 19th century, ecohistory

O koleriZaradi bliskovitega širjenja med prebivalstvom in nenadnih, hitrih ter množičnih smrti,

ko je v izjemno kratkem časovnem intervalu zbolelo ogromno ljudi, je v 19. stoletju kolera v Evropi veljala za najhujšo nalezljivo bolezen. S psihološkega vidika so epidemije kolere med ljudmi izzvale podobne reakcije, kot so značilne za epidemije kuge v srednjem in novem veku. Epidemij nasilnih nalezljivih bolezni so se ljudje bali in zato pred njimi bežali. Prav tako je bilo pogosto izogibanje bolnikom in upiranje oblastem ter zdravnikom. Slednji nalezljivih bolezni v času predbakteriološke dobe, ko so bili bakterije in virusi medicinski


Katarina Keber - EPIDEMIJA KOlERE NA KRANJSKEM MED MESTOM IN PODEŽElJEM66

stroki še naznani, niso znali pojasniti in jih zato tudi niso mogli učinkovito zdraviti in preventivno ukrepati. Z odkritji Pasteurja in Kocha, ki sta dokazala, da nalezljive bolezni širijo mikroorganizmi, so le-te postale razumljivejše, poleg tega se je lahko začelo tudi iskanje zdravil zanje. Za odkritelja povzročitelja kolere t. i. bakterije Vibrio cholerae, velja nemški bakteriolog Koch. Slednjemu je v letih 1883/1884 v Kalkuti uspelo bakterijo izolirati in vzgojiti ter dokazati vzročno povezanost med obstojem tega mikroba v črevesju in obolevnostjo za kolero.1

Kolera, ki je bila sicer endemična v deltah rek gangesa in Brahmaputre v Indiji, se je v Evropo prvič razširila v začetku 19. stoletja. Najverjetneje se je bolezen proti Evropi začela širiti zaradi intenzivnejših trgovskih stikov in povečanega prometa med angleškim imperijem in Indijo. Vse dosedanje širitve kolere so kasneje razdelili v sedem pandemij. Kolera se je iz Indije širila po dveh glavnih poteh in sicer bodisi preko Perzije in ob reki Ural navzgor v Rusijo ter naprej v Evropo bodisi iz smeri Meke v pristaniški mesti Konstantinopel v Turčiji in aleksandrijo v Egiptu. Bolezen je v Evropi prvič izpričana leta 1827, ko se je v okviru druge pandemije razširila po vsej stari celini ter v Severno in Latinsko ameriko.2 Pred prvo epidemijo kolere v Evropi se je Habsburška monarhija skušala zavarovati z vojaškimi zdravstvenimi kordoni na državnih in deželnih mejah, katerih pa ob naslednjih epidemijah zaradi njihove neučinkovitosti, poraznih gospodarskih posledic in nenazadnje zaradi velike finančne obremenitve, ni več vzpostavljala.3

Velika epidemija kolereV 19. stoletju je Kranjsko prizadelo pet epidemij kolere, in sicer v letih 1836, 1849, 1855,

1866 in 1886. Epidemija leta 1855 je bila v Habsburški monarhiji ena najhujših. glavni tok širitve je tekel od zahoda proti vzhodu, od Vorarlberga prek severne Tirolske, Salzburga, zgornje in srednje Štajerske do ogrske meje. Izoblikovali sta se dve območji širitve. Prvo se je začenjalo v Benečiji in ob jadranskem morju ter se širilo na južno Tirolsko, Primorje (Küstenland), Kranjsko in južno Koroško. Drugo območje pa je v glavnem zajemalo galicijo in Ogrsko ter v manjši meri dele Češke, Moravske, Spodnje in Zgornje avstrije.4 Na Kranjsko se je kolera razširila s tržaškega območja in iz koprskega okraja, od koder se je prenesla v goriški in gradiški okraj ter od tam v mejne kranjske okraje. Primorje je bolezen hudo prizadela, pri čemer ni prizanesla niti višje ležečim kraškim predelom. Na Kranjskem je bolezen zajela večino okrajev. Na Koroško se bolezen ni močneje razširila, saj je dosegla le nekaj južnih delov dežele. Prav tako ni resneje ogrozila Štajerske. V mariborskem okrožju je zbolelo 149 in umrlo 63 ljudi, nekaj obolenj je bilo v okolici Celja, Laškega in Zidanega mosta.5 V monarhiji naj bi v tem letu po podatkih gertraud Krebs zbolelo 662.814 ljudi ter jih od tega 270.915 umrlo. Po številu največ - 186.920 - jih je zbolelo na Ogrskem, glede

1 Zeittafel der Medizingeschichte, von den Anfängen bis zur Mikrochirurgie, str. 33.2 Kiple, The Cambridge World History of Human Disease, str. 645-648.3 Več o zdravstvenem kordonu na kranjsko-hrvaški meji v: Keber, Kranjski obrambni mehanizem za zaščito pred prvo epidemijo

kolere v Evropi, str. 351-364. 4 Krebs, Die geographische Verbreitung der Cholera im ehemaligen Oesterreich-Ungarn in den Jahren 1831-1916 …, str. 21.5 Janša, Kolera na Kranjskem leta 1855, str. 63.



na odstotek vsega prebivalstva pa v Primorju, kjer je bilo okuženih 7,23% (37.150) vseh tamkajšnjih ljudi. Največ umrlih glede na število obolelih je bilo na Ogrskem, v Banatu in Vojvodini, kjer je umrla skoraj polovica vseh bolnikov (47,47%).6

Tabela 1: Kolera v Habsburški monarhiji leta 1855

Dežela število bolnih Delež bolnih letaliteta

Ogrska 186.920 2,38 47,47

Galicija 128.213 2,78 40,79

Moravska 45.808 2,47 36,17

Primorje (Küstenland) 37.150 7,23 35,50

Spodnja Avstrija 26.411 1,72 36,31

Kranjska 19.370 4,50 29,67

Hrvaška 16.478 1,88 26,75

Češka 15.347 0,34 44,17

Južna Tirolska 15.073 1,75 41,8

Dalmacija 14.399 6,47 39,90

Šlezija 4.654 1,04 41,12

Zgornja Avstrija 2.260 - -

Koroška 1.504 0,47 26,93

Banat in Vojvodina 1.051 0,72 47,47

Sedmograška 927 0,05 40,99

Bukovina 404 0,11 33,41

Štajerska 149 0,01 43,00

Vir: Krebs, Die geographische …, str. 26.

Od vseh petih epidemij kolere (v letih 1836, 1849, 1855, 1866, 1886), ki so v 19. stoletju prizadele Kranjsko, je bila najhujša leta 1855. Z 19.370 bolniki in 5.748 umrlimi je bila Kranjska po številu bolnih v Habsburški monarhiji šesta najbolj prizadeta dežela, po deležu okuženega deželnega prebivalstva pa tretja. Vsekakor je Kranjska veljala za tisti del monarhije, kjer je bila gostota obolelih med največjimi.7 Tudi sicer je iz statistike razvidno močno povečanje skupnega števila umrlih za posledicami bolezni v letu 1855, ko je na Kranjskem umrlo 21.708 ljudi - v naslednjih dveh letih je številka padla na 10.613 oziroma na 11.521 umrlih.8 Epidemija kolere pa je svoj delež prispevala tudi k siceršnjemu znatnemu padcu števila prebivalstva v petdesetih letih 19. stoletja. Leta 1855 se je mortaliteta dvignila na 42 ‰, nataliteta pa je padla na 30,5 ‰.9

Na Kranjsko so bolezen domnevno prinesli okuženi vojaki iz severne Italije in verjetno ljudje, ki so se pred epidemijo v Trstu umikali preko Kranjske v notranjost države. Če sledimo

6 Krebs, Die geographische Verbreitung …, str. 21-26.7 Krebs, Die geographische Verbreitung …, zemljevid št. 2; AS 1080, šk. 17, fasc. 25, Haupt-Rapports-Tabelle über die Cholera

- Epidemie des Jahres 1855 in Herzogthum Krain auf dem Grunde der individuellen bezirksämtlichen Eingaben.8 Statistische Uebersicht des Kronlandes Krain für die Jahre 1855 bis 1857, Tafel 24 b.9 Janša, Kolera na Kranjskem …, str. 60.



člankom v časopisu Novice, vidimo, da so sredi junija 1855 poročali o koleri v Veroni in Benetkah,10 konec junija pa so se primeri bolezni pokazali tudi na Reki, od koder naj bi bežal val beguncev. To je naredilo velik strah v Reki, da vse, kar se izseliti more, se seli in beži. Šole so zaprte.11 Epidemija je izbruhnila tudi med vojaki v Bellunu, zato se je od tam veliko vojakov vračalo na svoje domove po Italiji, na Primorsko in v Ljubljano.12 Bolezen je sredi julija izbruhnila še v Trstu. Prevelik strah je odgnal mnogo Teržačanov iz Tersta, ki bežali so posebno v Gorico pa tudi proti Ljubljani in drugam. Mesto naj bi zapustilo kar 25.000 ljudi.13 O beguncih iz Trsta, Reke in gorice, ki so bežali čez ozemlje Kranjske, poroča zdravnik Karel Vesel.14

Konec junija so bolezen zaznali tudi na kranjskih tleh, in sicer najprej v Bistrici na Notranjskem in v ajdovščini, od koder se je kolera razširila po vsej Vipavski dolini.15 Kolera je v splošnem najhuje prizadela Notranjsko, Dolenjsko, Belo krajino in del gorenjske. Ljubljana jo je v nasprotju s pričakovanim tokrat odnesla presenetljivo dobro. Največ umrlih je bilo v postojnskem, planinskem, vipavskem, kočevskem, radovljiškem, bistriškem in črnomeljskem okraju. Epidemija je tako v 28 okrajih zajela 365 občin, 12 mest, 12 trgov, 1077 vasi; torej območje, poseljeno s 436.780 prebivalci.16

Med mestom in podeželjemV času epidemije kolere lahko mesto Ljubljana in podeželske vasi na Notranjskem

opazujemo na več ravneh. Po eni strani lahko primerjamo naravne danosti obeh okolij, po drugi strani razlike v preventivnih ukrepih in reakcijah lokalnih oblasti. Slednje se kažejo tako v organizaciji zdravniške oskrbe in siceršnji pomoči ljudem med epidemijo kot tudi v gašenju njenih posledic. Prav tako zanimiva je primerjava socialne strukture obolelih.

Preventivni ukrepi, ki jih je pripravila Deželna zdravstvena komisija, so bili dosledno izvedeni le v deželnem glavnem mestu. Ljubljano so namreč zaradi lažje obvladljivosti razdelili na pet delov, za katere so bili pristojni določeni zdravniki in ranocelniki. V večjih mestnih predelih so določili dva zdravnika in enega ranocelnika, v manjših po enega zdravnika in enega ranocelnika - skupno je bilo za obolele uradno zadolženih sedem zdravnikov in sedem ranocelnikov.17 Na ta način so hoteli doseči večjo preglednost nad prebivalstvom in s tem vzpostaviti učinkovitejši zdravstveni nadzor. Praksa delitve mest v manjše, bolj obvladljive enote, je sicer znana že iz časov epidemij kuge. Michel Foucault tovrstne ukrepe ob epidemijah kuge razlaga v smislu popolnega nadzora, ko po doslednem prostorskem kvadriljiranju mesta sledi nenehno nadzorovanje ljudi oziroma sistem permanentnega

10 Novice, 16. junij 1855, št. 49.11 Novice, 30. junij 1855, št. 53.12 Novice, 11. julij 1855, št. 55.13 Novice, 18. julij 1855, št. 57; 25. julij 1855, št. 59.14 AS 1080, šk. 17, Karel Vesel, Bericht über die Ursachen und die Arte und Weisen der Verbreitung der Cholera des Jahres 1855 im

Herzogthum Krain, Laibach, 25. 2. 1856.15 Novice, 25. julij 1855, št. 59; 4. avgust 1855, št. 62.16 AS 1080, šk. 17, Moritz Gauster, Haupt Rapports Tabelle über die Cholera Epidemie des Jahres 1855 im Herzogthume Krain.17 AS 45, fasc. 4, št. 1, Razglas zdravilskega odbora v Ljubljani z dne 31. julija 1855. Ljubljano so na manjše enote razdelili tudi leta

1831 in ob epidemijah kolere leta 1836 in 1849.



registriranja. Slehernega posameznika ves čas opazujejo in uvrščajo med žive, bolne in mrtve.18 V Ljubljani so zdravniki in ranocelniki dobrih 62% vseh obolelih za kolero zdravili na domu, 20,5% bolnikov je bilo prepeljanih v civilno bolnico, za ostale podatki niso znani.19 Z določitvijo zdravnikov in ranocelnikov za posamezne dele mesta so dosegli, da so bili tudi revnejši bolniki deležni hitre zdravniške pomoči.20 Tako so v času epidemije spremenili načelo, da lahko vsak bolnik sam izbira svojega zdravnika. Treba je poudariti, da so v civilni bolnici zdravili le najrevnejše bolnike, ki doma niso bili deležni potrebne nege.

Razmere v vaseh župnije Slavina na Notranjskem, ki so upravno spadale k okraju Postojna kažejo na velik prepad med mestom in podeželjem. Novice so o tamkajšnjem dogajanju zapisale: Kolera je bila v okolici naši res huda in je še. Politični okraj postojnski šteje kakih 11.400 duš, in nekateri dan je po 30 merličev. […] Pri tacih okoliščinah onemore vsaka lekarska pomoč, in toliko bolj je zastonj, ker postrežbe celo nobene ni, revšina pa ljudstvo čez silo tare. Od bolnika bežijo kot od kužnega, ne obljube, ne darila, ne žuganje in kazni mu strežaja ne pripravijo, če nima znabiti še kakega bližnjega dobrega sorodnika, ki je še zdrav. Pa tudi več bolnikov leži brez pomoči v eni izbici, starci, mladi in otroci; kdaj celo merlič včasih med njimi. Bog pomagaj! Noben drug ne more o taki občinski nadlogi pomagati; vlada, učenost, dobrotljivost, vse je preslabo in omaga …21 Ker obstoječa deželna zdravstveno-upravna mreža ni zmogla zdržati pritiska velikega števila bolnikov, so oblasti na podeželju poskušale povečati število zdravnikov in ranocelnikov. Kljub temu je bila velikokrat pomoč prepozna, nekateri predeli pa so ostali med epidemijo popolnoma brez zdravniške pomoči. K temu so prispevale tudi slabe prometne povezave in geografska razgibanost pokrajine, ki je upočasnjevala gibanje zdravnikov in ranocelnikov. Na primeru postojnskega okraja vidimo, da si je distriktnega zdravnika - fizika omenjeni okraj delil še s tremi drugimi (Planina, Lož in Bistrica), vsak okraj pa je imel svojega okrajnega ranocelnika.22 Iz slavinske mrliške knjige je razvidno, da se je v edinem špitalu v okolici (vas Koče) sicer namenjenem delavcem, ki so gradili kraško železnico, ni zdravil nihče od domačinov. Špitalski ranocelnik je namreč uspel obiskati le prvih štirinajst bolnih domačinov, medtem ko so drugi ostali brez vsakršne zdravniške pomoči.23 Nezadostna zdravstvena pokritost podeželskih okrajev se je odražala tudi v omejenih zmožnostih ukrepanja lokalnih oblasti. Medtem ko je ljubljanska mestna oblast pokrivala fizično dosti manjše ozemlje z veliko več zdravniki in mestnimi uradniki, je imela večina okrajnih oblasti težave z obvladovanjem večjih, za potovanja težavnejših območij z dosti manj razpoložljivega osebja.

Pomoč ljudem med epidemijo je bila organizirana tako v Ljubljani, kot tudi v notranjskih vaseh. Najbolj množičen ukrep je bilo zbiranje denarja in organizacija razdeljevanja hrane, ko so okrajne oblasti v sodelovanju z duhovščino, občinami in zdravniki ljudem poleg kruha in mesa ponekod delile tudi sol in vino. Verjeli so, da se z izboljšanjem prehrane revnemu

18 Foucault, Nadzorovanje in kaznovanje, str. 195-199.19 AS 45, fascikli 4, 5, 6, Dnevni seznami obolelih, umrlih in ozdravelih Policijske direkcije v Ljubljani. 20 Laibacher Zeitung, 4. avgust 1855, št. 177, str. 769. 21 Novice, 15. september 1855, št. 74.22 Zdravstveno-upravno je bila Kranjska v petdesetih letih 19. stoletja razdeljena na 10 fizikatov in ljubljanski mestni fizikat.23 ŽU Slavina, mrliška knjiga Slavina, IV, 1834-1872.



prebivalstvu in rekonvalescentom preventivno izboljša tudi njihova naravna odpornost in tako okrepljeni manj zbolevajo za kolero. … da streže se bolnikom in tudi zdravim ubogim ljudem deli bolj krepka mesna jed, da obvarujejo se ložeje bolezni.24 V večini okrajev so oblasti ljudem razdeljevale govejo juho oziroma organizirale t. i. Suppenanstalt. V postojnskem okraju so kuho in brezplačno razdelitev juhe organizirali tudi v Slavini pri Martinu Boletu,25 postojnski distriktni zdravnik anton Potočnik pa je kuhanje juhe na Notranjskem organiziral še v krajih Košana in Sv. Peter (danes Pivka).26 Razlika med mestom in podeželjem je razvidna predvsem v tem, da je podeželsko prebivalstvo v primerjavi z Ljubljančani zmoglo v okviru prostovoljnih prispevkov zbrati zgolj manjše vsote denarja, zato so oblasti premožnejše sloje pozivale, da naj darujejo za revno podeželje. K darovanju je ljudi vspodbujal sam deželni predsednik grof Chorinsky, ko je sam obiskal najbolj prizadete vasi na Notranjskem in jim daroval večje vsote denarja.27

Primerjava socialne strukture obolelih v Ljubljani in umrlih v slavinski župniji na Notranjskem razkriva, da so za kolero v obeh okoljih obolevali in umirali večinoma revnejši sloji prebivalstva. V Ljubljani so med 385 obolelimi in 144 umrlimi meščani prevladovali nižji sloji mestnega prebivalstva, kot so bili člani družin manjših obrtnikov, poslov (hlapci, dekle), delavcev in dninarjev. V splošnem je zbolelo več žensk kot moških. Najbolj očitna je razlika v skupini poslov, kjer pa so ženske tudi sicer prevladovale.28 Največja zgostitev bolnikov je bila v središču mesta, kar je na prvi pogled presenetljivo, če vemo, da so tu živeli večinoma premožnejši sloji. Vendar pa je s premožnejšimi družinami živela tudi njihova služinčad, ki je sestavljala eno od večjih skupin obolelih.29 Prav tako je razvidna nekoliko večja izpostavljenost bolezni v Šentpetrskem in Poljanskem predmestju, predelih mesta, poseljenih s sicer pisano strukturo ljudi.30

V župniji Slavina na Notranjskem31 je za posledicami epidemije umrlo 345 ljudi. analiza mrliške knjige slavinske duhovnije (vasi: Slavina, Koče, Žeje, Nemška vas) pokaže, da je od 183 umrlih v tem letu za kolero umrlo 138 ljudi. Socialna pripadnost na podeželju se meri na osnovi lastništva nad različno velikimi kmetijami oziroma zemljiškega najemništva. Najpogosteje so umirali člani družin polzemljaka, ¼ zemljaka in preužitkarji ter kajžarji in gostači.32

Socialne posledice epidemije se v mestu in na podeželju niso bistveno razlikovale. Kolera je v obeh okoljih poleg tega, da je enako močno prizadela predvsem revne sloje, porušila socialna razmerja in v revščino pahnila številne družine in posameznike, ki prej niso bili

24 Novice, 25. julij 1855, št. 59.25 AS 45, fasc. 5, št. 885, …die Suppen Koch Anstalt beim Martin Bolle eingefuehrt, allwo allen Beduerftigen taeglich

unentgeldlich Suppe erfolgt wird …26 Prav tam.27 Novice, 11. avgust 1855, št. 54; 22. avgust 1855, št. 67.28 Podatki o obolelih na dnevnih seznamih Policijske direkcije v Ljubljani so ohranjeni za 295 ljudi. 29 Primerjaj: Evans, Death in Hamburg …, str. 433-469.30 AS 45, fascikli 4, 5, 6, Dnevni seznami obolelih, umrlih in ozdravelih Policijske direkcije v Ljubljani. 31 Župnija Slavina je bila sestavljena iz štirih duhovnij: slavinske, šempetrske, trnjske in štivanske.32 Keber, Epidemija kolere na Pivki leta 1855, str. 20.



revni. Ohranjen seznam dvajsetih pomoči najbolj potrebnih družin v okraju Bistrica na Notranjskem vsebuje poleg vdov in vdovcev z otroki tudi sirote in bolne otroke.33

Tabela 2: Stanovska porazdelitev obolelih za kolero v Ljubljani leta 1855

Stan (člani družin) število bolnikov število bolnic Skupaj

obrtniki 36 31 67

trgovci 8 7 25

uradniki,uslužbenci 8 12 20

posli (hlapci, dekle) 24 41 65

delavci 18 12 30

dninarji 14 27 41

gostači 5 12 17

hišni posestniki 7 6 13

drugo 13 14 27

skupaj 133 162 295

Vir: AS 45, fascikli 4, 5, 6, Dnevni seznami obolelih, umrlih in ozdravelih Policijske direkcije v Ljubljani.

zaključekPrimerjava urbanega in podeželskega okolja razkriva in potrjuje že sicer znane razlike

med obema miljejema. Tako kot je mestno okolje v primerjavi s podeželjem ljudem že sicer nudilo večjo izbiro in različne možnosti, se slednje odraža tudi med epidemijo kolere leta 1855. jasno je, da so mestne in deželne oblasti lahko tudi zaradi poselitvene zgostitve in torej lažjega nadzora nad mestnim prebivalstvom učinkoviteje organizirale zdravstveno službo. Poleg tega je bilo v Ljubljani že sicer več zdravstvenega osebja; mestni bolniki so imeli na voljo tudi edino moderno bolnico v deželi (civilna bolnica). Bolniki, ki so se zdravili doma, so imeli za svoj del mesta na voljo tako zdravnika kot tudi ranocelnika. Po drugi strani je v notranjskih vaseh, ki ponazarjajo razmere na podeželju, kljub začasnim zdravniškim okrepitvam močno primanjkovalo zdravstvenega osebja. Poleg tega da določen del bolnikov ni nikoli dočakal zdravniške pomoči, lahko sklepamo, da je bila zaradi preobremenjenosti obstoječega zdravstvenega osebja tudi kvaliteta njihovega dela slabša. Nezanemarljivo je tudi dejstvo, da je bilo podeželje zaradi pomankljive prometne infrastrukture težje dostopno. V splošnem so oboleli za kolero v mestu v primerjavi z bolniki na podeželju imeli veliko večjo možnost, da jih obišče zdravnik, saj je v Ljubljani obstajala kvalitetnejša zdravstvena infrastruktura, za katero pa je zdravstvena ureditev podeželskega dela Kranjske močno zaostajala.Summary

Cholera epidemics have struck the people of Carniola (Kranjska) five times in the 19th Century. The epidemic that broke out in 1855 and has been one of the worst in the entire Habsburg monarchy is being regarded as the deadliest of the cholera epidemics in Carniola. More particularly, it spread through most of the districts and affected both city and countryside

33 AS 45, fasc. 6, št. 2280.



populations. In Ljubljana, preventive measures have been implemented consistently, the city was divided into five areas, for each of which a physician and a healer were appointed. This was carried out in view of a greater transparency over the population and thus a more effective medical supervision. In this manner, even the poorest patients were able to get fast medical attention. Conditions in the villages of the Slavina parish in Notranjska indicate a vast gap between city and countryside. In the countryside, the existing medical network has namely been unable to sustain the preissure of a large number of patients, so the authorities attempted to increase the number of physicians and healers. However, medical assistance was often too late and some parts of the countryside have been left completely without medical assistance during the epidemic. an added complication to this were a bad transport infrastructure and geographical diversity of landscape that slowed down movement of physicians and healers. assistance during the epidemic was organised both in Ljubljana and in the countryside of Notranjska. Mostly, it was provided in the form of financial assistance and organisation of food distribution. The study of the patients’ social structure in Ljubljana and the deceased in the Slavina parish shows that cholera victims were mostly poor. While in the city most affected were family members of smaller craftsmen, servants and workers, in the villages of Notranjska it was mostly smaller landowners and tenants. In general, it was more likely to get medical assistance for the cholera patients in the city than for those in the countryside because of a better medical infrastructure that existed in Ljubljana and which far exceeded the one in the countryside of Carniola.



Viri in literatura

Arhivski viriaS - arhiv Republike SlovenijeaS 45, Deželna sanitetna komisija v LjubljaniaS 1080, Zbirka Muzejskega društva za Kranjsko, Muzejskega društva za Slovenijo in

Historičnega društva za KranjskoŽU Župnijski urad Slavina, mrliška knjiga, IV, 1834-1872.

Časopisni viriLaibacher Zeitung 1855Novice 1855

LiteraturaEvans, Richard j., Death in Hamburg, Society and Politics in the Cholera Years 1830- 1910,

Penguin Books, Harmondsworth 1990.Foucault, Michel, Nadzorovanje in kaznovanje: nastanek zapora, Krtina, Ljubljana 2004.janša Zorn, Olga, Kolera na Kranjskem leta 1855, Kronika, 12, 1964/1, str. 60-64.Keber, Katarina, Kranjski obrambni mehanizem za zaščito pred prvo epidemijo kolere v

Evropi, Kronika, 53, 2005/3, str. 351-364.Keber, Katarina, Epidemija kolere na Pivki leta 1855, v: Boštjančič, janko (ur.), Slavenski

zbornik, galerija 2, Vrhnika 2005, str. 9-26.Kiple, Kenneth F. (ur.), The Cambridge World History of Human Disease, Cambridge

University Press, Cambridge 1994.Krebs, gertraud, Die geographische Verbreitung der Cholera im ehemaligen Oesterreich-

Ungarn in den Jahren 1831-1916, v: Veröffentlichung aus dem gebiete des Volksgesundheitsdienstes, LV. Band, 6. Heft, Berlin 1941.

Statistische Uebersicht des Kronlandes Krain für die Jahre 1855 bis 1857.Zeittafel der Medizingeschichte, von den Anfängen bis zur Mikrochirurgie, Könemann

Verlagsgesellschaft, Köln 2000.


Mira Kolar Dimitrijević, Elizabeta Wagner - O zATVORSKIM SUSRETIMA STJEPANA RADIĆA74

O zATVORSKIM SUSRETIMA STJEPANA RADIĆA S BUHAMA I MIšEVIMA IlI O JEDNOJ PREšUTNOJ EKOHISTORIJSKOJ TEMI

on Jail conDitionS that StJepan raDiĆ anD hiS proBlemS With fleaS anD mice; or, another unSpeakaBleenvironmental hiStorY iSSue

Dr. sc. Mira Kolar-Dimitrijević Primljeno / Received: 8. 4. 2006.Elizabeta Wagner Prihvaćeno / Accepted: 20. 9. 2006.Draškovićeva 23, Zagreb Rad ima dvije pozitivne [email protected] UDK/UDC 343.819.7 (497.5 Zagreb) ,,18’’ 32-05 Radić, S. (093.3):343.8 Izvorni znanstveni rad Original scientific paper

SažetakČlanak govori o zatvorskim situacijama i susretima Stjepana Radića s buhama i miševima. Autorice opisuju uvjete tamnovanja koji su za Stjepana Radića bili na granici izdržljivosti, a u njima su nametnici poput buha i miševa imali negativnu ulogu.

Ključne riječi: Stjepan Radić, buhe, miševi, zatvor

Key words: Stjepan Radić, fleas, mice, jail

Nijedan hrvatski političar nije proboravio toliko dugo u zatvoru niti nam je ostavio tako dobra svjedočanstva pisana vlastitom rukom o tim boravcima kao Stjepan Radić. On nam je ostavio prvi zapis o zatvoru pokraj staroga gornjogradskog kazališta u svibnju 1889. godine. “Nisam znao nalazim li se u rupi ili u sobi. Bijaše potpuni mrak.”(.) Najprije zaželjeh malo podrobnije saznati gdje se nalazim. Stoga polaganim korakom izmjerih dužinu i širinu moje sobice. I zidove sam pomno opisao. Nakon ovog istraživanja, predodžba o mom zatišju bijaše mi prilično jasna. Sobica, bolje reči tamnica, bijaše dugačka pet ili šest koraka, a četiri ili pet široka.”1 Nakon preslušanja prebacili su ga u gradski zatvor na Zrinjevcu koji je bio smješten u staroj vojarni oštećenoj potresom 1880. i koja je stršala “kao strašilo između veličanstvenih palača i kuća”. Tu su ga smjestili u sobu koja je bila dugačka dvanaest, a široka pet ili šest koraka s vojničkim željeznim krevetima na kojima su bile samo slamnjače i plahte, ali ne i dekice. Radiću se taj zatvor činio udoban, podsjetivši se na mračne tamnice u kojima su, i prema autentičnim povijesnim izvorima i prema narodnim pjesmama, “trunuli hrvatski

1 Stjepan RADIĆ, Praški zapisi. Autobiografska proza. Zagreb 1985., 108. Radić je bio zatvoren jer je tijekom zadnjeg izvođenja Zajčeve opere “Zrinjski” uzviknuo: “Slava Zrinskome, dolje tiranin.”


Ekonomska i ekohistorija 75Mira Kolar Dimitrijević, Elizabeta Wagner - O zATVORSKIM SUSRETIMA STJEPANA RADIĆA

junaci”.2 Tu prvi put spominje buhe koje je psovao jedan zatvorenik koje mu “navodno nisu dale ni oka sklopiti”.3

U Kraljevstvu SHS Stjepan Radić prvi je put uhićen 25. ožujka 1919. i bio je u zatvoru s malim prekidom do 28. studenoga 1920. godine.4 Prvo pismo zapravo ceduljicu iz zatvora u gjorgjićevoj ulici piše 29. ožujka 1919. i takvim načinom kontaktira s obitelji cijelo vrijeme tamnovanja, osim u vremenu kada mu je takav kontakt zabranjen i spriječen. Povremeno se zatvorski režim toliko zaoštravao da mu nisu dopuštali držati ni novine, ni olovku, ni papir. I Radićev list Slobodni dom nije izlazio od 26. veljače 1919. pa do 13. ožujka 1920. jer je zabranjen na osnovi ratne naredbe grofa Tisze od 1914. pa su ovi listići jedino svjedočanstvo rijetkih vijesti o njegovu tamnovanju koje je narod iznimno teško prihvaćao. Stjepan Radić živi u polumraku podrumske samice na gradskom redarstvu u Petrinjskoj ulici a da mu nije uručena optužnica ili dano rješenje na zatvor. Vrijeme njegova zatvora bilo je vremenski neodređeno i uvijek se produljivalo usprkos stalnom Radićevu nadanju da će ga pustiti jer nije bio protiv novonastale države, nego samo protiv njezina unutrašnjeg uređenja gdje su zanemareni interesi naroda te je tražio da se iskoristi Wilsonovo pravo samoodređenja naroda te slobodnom voljom udruživanje u ravnopravnu zajednicu sa Srbijom i Crnom gorom.5 Svetozar Pribićević kao ministar unutrašnjih poslova naložio je banu Ivanu Palečeku da obrati pozornost na Radićevo držanje u zatvoru i da stražari budu pouzdani kako bi se spriječilo njegovo povezivanje s neprijateljem.6 Dakle, što veća izolacija. Bilo je to vrijeme teških iskušenja za Stjepana Radića koji nikada nije radio ni kao činovnik u nekoj kancelariji, a kamo li da bude skučen u sobičku od četiri četvorna metra. Bila je to za njega prava mora te neprestano ponavlja da je ponašanje prema njemu besprimjerno i nedopustivo s obzirom na to kako su Hrvati postupali sa Srbima u vrijeme veleizdajničkog procesa, kada su zatvorenicima bile dopuštene mnoge slobode koje su njemu uskraćene, osobito razgovor s drugim zatvorenicima. Međutim, Radić je dobro iskoristio vrijeme u zatvoru pa je naučio engleski i talijanski te usavršio znanje drugih jezika neprestano čitajući knjige i novine na stranim jezicima. Kada ne može čitati jer ga noge bole od stajanja na klupici ispod prozora kako bi koristio svjetlo ili ne može pisati jer su mu oduzeli i olovku, tada razmišlja i osmišljava što sve treba hrvatskom narodu kako bi mu država bila isto što i domovina - mati, a ne maćeha, jer je to moderni pojam socijalne države.7 Nakon godine dana zatvora napisao je Mariji Radić: “Što sam duže u zatvoru, to sam politički jači, te je zatvor za mene

2 Isto, str. 115. No, mislim da je Radić imao krivo da se moglo dulje ostati zdrav u tim tamnicama. Dakako, nije smrt nastupila tako brzo kao što se dogodilo barunu Trenku ili Gavrilu Principu, ali je i Stjepan Radić izgubio zdravlje za svojih tamnovanja iako je još bio relativno mlad.

3 Isto, str. 115.4 Razlog uhićenja nikada nije bio pismeno formuliran, no nisu to bili ideološki Radićevi spisi ni Ustav seljačke republike koji još

nije bio napisan, nego Radićev istup u Koprivnici 3. veljače 1919. na kojem je najavio da je republika najbolji oblik vladavine. Radićeva popularnost preplašila je i Svetozara Pribićevića, ali i kralja te se samo po nalogu s najvišeg mjesta moglo Radića tako dugo držati u zatvoru.

5 Na izvanrednoj glavnoj skupštini glavnog odbora stranke 3. veljače 1919. zaključeno je da se hrvatski narod obrati s ovim sadržajem na Mirovnu konferenciju u Parizu te je u mjesec dana sakupljeno 200.000 potpisa slobodnih seljačkih gospodara.

6 Bosiljka JANJATOVIĆ, Stjepan Radić. progoni - zatvori - suđenja - ubojstvo 1889l-1928., Zagreb 2003., 155.7 Bogdan KRIZMAN, Korespondencija Stjepana Radića, II , Zagreb 1973., str. 453 - pismo Mariji Radić 1. I. 1920.



najveća politička usluga, kolikogod mi je kao čovjeku (mužu, otcu) velika neprilika.”8 Uvjeti tamnovanja bili su za Radića na granici izdržljivosti zbog mračne i vlažne sobe, bez dovoljno zraka te zato što se, osim dnevne šetnje koja je trajala od sat do dva po uzničkom dvorištu - što se mijenjalo prema političkom stanju u Hrvatskoj, nije mogao kretati pa se udebljao i tu je začetak njegove teške šećerne bolesti, od čijih je posljedica i umro nakon ranjavanja.

Boji se da će posve oslijepiti čitajući i pišući u mraku tamnice. Sobica mu je vlažna i mala. jede ono što dobiva od kuće. Ponekad ima previše, a drugi put premalo hrane i često se tužio da je hrana presoljena. Kada bi neki stručnjak pogledao kako je Stjepan Radić živio dvije godine u zagrebačkom zatvoru, vidio bi da u tom vremenu treba tražiti uzrok njegove šećerne bolesti: masna hrana, nekretanje, stalni stres, briga za zdravlje žene, djece, školovanje djece, za vinograd, ogrjev itd. Nebrojene su brige Stjepana Radića u zatvoru jer mu je brat antun umro 1919., a onda se ubila i antina žena na grobu. Sama tuga za tugom. Nemalu nevolju pričinjavaju Radiću u zatvoru buhe i miševi.

Stjepanu Radiću su životni uvjeti tijekom dvogodišnjeg zatvora 1919. i 1920. postali strašni, i to ne samo zbog polumraka, nedostatka zraka i nemogućnosti kretanja, nego i zbog buha i miševa koji su vladali zatvorom. Sudeći prema Radićevu pismu iz 1925., ništa se nije promijenilo u te četiri godina. Stjepan Radić je od 1888. pa do 1924. bio više puta zatvoren, a loši uvjeti tamnovanja bez sumnje su utjecali na njegovo zdravlje, iako nema sumnje da je upravo zbog tih zatvora postao najpopularniji hrvatski političar za kojeg je znao svaki čovjek u selu i gradu. Radićevo je ime postalo gotovo sveto zbog njegovo žrtve. Ne znamo kako je doživio prvi susret sa zatvorom kada je prigodom posljednje izvedbe Zajčeve opere “Nikole Šubić Zrinski”, jer je ban zatvorio operu zbog financijskih sredstava, uzviknuo: “Dolje ban Khuen Héderváry”, ni prigodom četveromjesečnog zatvora u Petrinji 1893.9 kamo je došao zbog sličnog verbalnog delikta, niti od studenoga 1895. pa do 19. svibnja 1896. kada je proveo u uzama bjelovarskog Sudbenog stola. No, znamo da se mučio u zatvoru poslije Prvoga svjetskog rata kada je dvije i pol godine proboravio u Zagrebu i kada mu je zatvor postao dom iako nije bio pravomoćno osuđen pa je posve protuzakonito držan u zatvoru, kako bi ga se odvojilo od naroda i onemogućila njegova borba za republiku.10 U to je vrijeme pisao brojna pisma svojoj supruzi Marženki Radić. Ona se većim dijelom odnose na praktični život, upute, izvještaje, potvrdu da je primio određenu knjigu, ali u tom tekstu nalaze se i očajne rečenice koje pokazuju da su Radića strahovito grizle buhe i da su mu boravak u zatvoru činile neizdržljivim. Radić je zbog kritike načina kako je stvoreno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, a od kraja 1919. i zbog preimenovanja Hrvatske pučke seljačke stranke u Hrvatsku republikansku seljačku stranku, zbog nepriznavanja Karađorđevićeve monarhije i Vidovdanskog ustava bio najbolje čuvani politički zatvorenik nove države. Iako se ta država dičila demokracijom, ipak držanje Radića dvije i pol godine u zatvoru bez suđenja pokazuje

8 Isto, str. 513. - pismo Mariji 3. II. 1920.9 Osuđen jer je tijekom proslave 300. godišnjice pobjede bana Tome Bakača u Sisku kritizirao što je nazdravljeno banu Khuenu

Héderváryju istaknuvši da to on kao desetogodišnji tiranin ne zaslužuje. (B. JANJATOVIĆ, Stjepan Radić. n.dj 38-40). Bio je osuđen na četiri mjeseca zatvora i naučio za to vrijeme češki. Hranili su ga petrinjski građani.

10 Bosiljka JANJATOVIĆ, Državne uze, post i samica: suđenje Stjepanu Radiću 1920. godine, Časopis za suvremenu povijest, 1997, br. 1, 97-127. Dakako, B. Janjatović gleda na Radićev zatvor 1920. s drugog aspekta nego što je pisan ovaj naš rad.



da je sudski sustav bio u funkciji politike, ali i da udaljavanje Radića od politike i od njegovo četvero djece nije moglo zaustaviti namjere koje je želio ostvariti na oba polja. Stvorio je seljački pokret, dao ljudima nadu u bolje sutra i odgojio svu djecu kao vrijedne i marljive ljude.11

Srećom, očuvana su gotovo sva Radićeva pisma, odnosno bolje reći komadići papira koje je pisao svojoj obitelji. Sadržaj tih pisama bogato je vrelo koje pruža mogućnost različitih sagledavanja ličnosti Stjepana Radića: njegove strepnje, snove, život na nekoliko četvornih metara u samici i njegove nade. Mislim da je malo primjera u povijesti da je netko zapisao sve što osjeća prema politici, životu, obitelji. Radićevu korespondenciju iz zatvora objavio je do najmanjeg listića dr. Bogdan Krizman, a mi sam ovom prilikom odlučili izvući one segmente koji se odnose na buhe i miševe i još ponešto što olakšava shvaćanje Radića kao čovjeka.

Moguće je rekonstruirati što je Radić doživljavao iz njegovih pisama ženi. Ovaj smo se put odlučili za nešto što nitko nikada nije obradio, tj. kakvi su bili zdravstveni i sanitarni uvjeti u zatvoru zagrebačkog Sudbenog stola 1919. godine kada nečistoća i buhe muče Stjepana Radića. No, izostavit ćemo one opise koji govore o nastojanju vlasti da provedu potpunu izolaciju Radića pa nije smio ni razgovarati s drugim zatvorenicima te o izvanredno strogom režimu koji nije uvijek bio jednakog intenziteta.

Izvlačimo iz pisama dijelove koji su zanimljivi za našu temu.Iz zatvora piše 3. travnja 1919. Mariji Radić da je spavao dobro i da je bio mir.12

Dana 29. travnja 1919. piše da je dobio poseban prostor i da je uprava dopustila da smjesti krevet, ali da će možda trebati čekati još nekoliko dana jer možda ga “ti barbari” opet premjeste u onu sobu uza koja jedina ima prozor.13

Iz pisma 10. svibnja 1919. vidi se da je novi režim zaveden u zatvoru mnogo gori od prijašnjeg. Tijekom istrage posjete su dopuštene dva puta tjedno, a kasnije svaki dan, a šetnje su dva puta dnevno, ali mu uznička soba nema svjetla pa, s obzirom na to da je otključan, čita na hodniku kod “velikoga pravoga” prozora. No, očito da nema ni zraka ni svjetla u svojoj sobici i moli suprugu da traži njegovo premještanje na redarstvo ili barem temeljitu poboljšicu postupka. “Ne zaboravi reći, kako je to nedostojno, da si politički ‘pritvorenik’ ne može ništa zabilježiti, kad čita, jer ne smije imati olovke - još mora podnositi špijunažu kroz onu škuljicu.”14

11 Po Kaznenom zakonu koji je vrijedio u Hrvatskoj istražni zakon nije smio trajati dulje od tri mjeseca. Vjerujući da je nova država pravna država Stjepan Radić se svaki dan nadao da će biti pušten. No prolazili su dani, tjedni i mjeseci i on je sjedio u zatvoru. Dr. Vladko Maček je u lipnju 1919. sastavio banu Ivanu Palečeku predstavku za sebe, dr. Josipa Pazmana, dr. Vladimira Prebega i liječnika dr. Milu Kovačevića da prema čl. 168 kaznenog postupka treba zatvorene kroz 48 sati ili predati sucu istražitelju ili pustiti na slobodu, a njih četvorica od kojih su prva trojica i narodni zastupnici već su osam tjedana svaki posebno u samici, dakle 84 dana, jer su zatvoreni 25. ožujka. Maček naglašava da je samica po čl. 19-22 kaznenog postupka teško pooštrenje kazne koje ne smije trajati dulje od jednog mjeseca i da zatvoreni nisu do sada ni preslušani, a kamo li po sudu pravomoćno osuđeni. (Krizman, Isto, str. 199).

12 Bogdan KRIZMAN, Korespondencija Stjepana Radića, II, Zagreb, 1973., str. 125. - pismo od 3. IV. 1919. 13 Isto, str. 130. - pismo od 29. IV. 1919.14 Isto, str. 134. - pismo od 10. V. 1919. Žali se što je zatvoren zbog “sumnje” i moli da se interesira kod dr. Beloševića, šefa

redarstva, jer da se zbog sumnje ne bi u pravnoj državi smio nitko zatvoriti, a najmanje narodni zastupnik kojega štiti imunitet. (Naime, 1913. Stjepan Radić bio je izabran za narodnog poslanika i kako Hrvatski sabor nije raspušten, Radić se poziva na imunitet. Piše i: “Upozoriti treba, da je sabor stvorio zaključak o custodii honesti (o doličnom zatvoru i postupku) i za političke kažnjenike istraženike, dakle pogotovo i za političke internirce.”



Već 14. svibnja 1919. žali se da mu je u velikoj sobi bilo bolje jer je tamo bolji zrak nego ovdje gdje mu prozorčić gleda na dvorište gdje je “..smrad cieloga uzišta i redarstvenog i sudbenostolskoga.”15 Istog je dana poslijepodne napisao i pismo da je u njegovoj samici koja nosi br. 42 sada zatvoren Ovčarićek. I dalje: “...Kolikog se svladavam i kolikogod osjećam, kako mi to škodi, ipak i kod svjetla čitam svaki večer - na mahove - po pet, po 10, pa 15 časaka. Par puta sam već osjetio, da je zlo. I onako se po podne namučim (jer ni stojeći16 ne vidim dosta, kad je oblačno), a na večer to dodelam. Za to sam naumio naprosto ništa od danas ne čitati kod večernjeg svjetla.” Moli da mu se kod Beloševića ishodi, čim preuzme ured, da mu se dozvoli brač kako bi si mogao pomalo zasvirati.17

Tri dana kasnije Radić piše Mariji: “Noćas sam do po noći spavao vrlo loše. Znojio sam se, kao u groznici, a onda me smetao veliki nekakav štakor (a možda i samo miš), koji je tako bučio, da sam ga više puta morao plašiti. Inače je u samici svako, pa i mišje društvo ugodno, samo da je nešto živa, ali je ‘sudrug’ bio tako bezobziran, da sam volio biti sam...”18

U lipnju 1919. bio je zatvoren i Maček19 u zatvoru zagrebačkog Redarstva jer je htio s dr. Kežmanom preko Trsta otići u Pariz i tamo podnijeti Radićev memorandum Mirovnoj konferenciji, odnosno Wilsonu, no uhvaćeni su i optuženi za veleizdaju. Radić piše 3. lipnja 1919. Mariji da neka kaže dr. Mačeku da traži premještaj u zatvor Sudbenog stola jer da u uzama Redarstva nema postelje nego prazne (bez slamnjače) željezne daske, a hodnik da je smradan do skrajnosti, a pored toga su prozori izvana “barbarskim načinom još posebnim daskama okolo zagradjeni”.20 Piše da se Maček mora boriti “protiv samotnog zatvora i proti ubitačne tame i nečistoće u zatvoru Redarstva.” Na redarstvu je, naime, “glavni stan svih zagrebačkih buha i stjenica. (U “mojoj” postelji našla ih je pospremačica jedan jedini dan 14!). I ovdje (kod sudbenog stola) ima jedna satnija buha - te imam s njima dosta okapanja već dvie noći. Izgubim time po 1-1 1/2 sata, pa onda u jutro obično zaspim preko vremena.”21

Iz pisma 10. lipnja 1919. vidi se da je dobio čistu posteljinu. Piše: “Liepo sam si uredio krevet, crveni se i bieli, da je milota. Debeli zimski gunj metnuo sam na tvrdo (kao kamen) nabitu slamnjaču četverostruko, te mi je sada fino spavati. A vanjkuš se samo bieli. Kad pogledam postelju i knjige - onda kao da sam na pola kod kuće!”22

U pismu 14. lipnja 1919. piše Mariji: “Noćas sam imao žestoku bitku - s buhama. Sad ću istom upotrebiti prašak, kad vidim, da ne ide drugčije. Sve ove dane naime klopaju slamnače i mienjaju slamu, te je na dvorištu prava buhara. Tu sam ih i nakupio.”23

15 Isto, str. 138. - pismo od 14. V. 1919.16 Stojeći ispod visokog prozorčića.17 Isto, str. 142, - pismo od 14. V. 1919. uvečer. Iz pisma pisanog 7. lipnja vidi se da je i dobio tamburicu (brač), ali je to otkrio

tamničar te mu je oduzeo pozivajući se na kućni red. 18 Isto, str. 143, - pismo od 17. V. 1919. ujutro.19 Dr. Vladko Maček (Jastrebarsko, 20. VII. 1879. - Washington, 15. V. 1964.) vođa HSS-a poslije smrti Stjepana Radića. 20 Maček je 11. lipnja 1919. i došao u zatvor Sudbenog stola zajedno s dr. Lujom Kežmanom. Već 16. srpnja 1919. Sudbeni stol

je donio zaključak da se obojica na temelju proširenja nadležnosti vojnih sudova na “vojišnom teritoriju” i na građanska lice predaju u uze komande Savske divizije. Naime, zbog posebnih prilika u Hrvatskoj područje između Save i Drave bilo je i dalje ratna zona. (Isto, str. 250). Ipak Sud ih nije predao bojeći se reakcija naroda jer je stanje u Zagrebu iznimno revolucionarno.

21 Isto, str. 165, - pismo Radića Mariji 3. VI. 1919.22 Isto, str. 175. - pismo Radića Mariji 10. VI. 1919. 23 Isto, str. 184. - pismo od 14. VI. 1919.



U pismu 21. lipnja 1919. Radić piše: “Noći su sada dosta neugodne, radi vrućine24 i radi - buha. Ja se doduše pokrivam samo plahtom (da, pošaljite mi, ako imate, našu čistu plahtu, jednu) a i prašak sam skoro već sav potrošio - ali uzalud.”25

Radić u pismu 25. lipnja piše kako može dobro čitati na engleskom i zahvaljuje obiteji koja mu je nabavljala udžbenike. “...radosna spoznaja, da imam svoje i oni mene; tek kadkada me ipak ‘iz potaje’ uštipne - ne buha, - o tom već ni ne govorim - nego onaj mali nemirnjak, koga su Rimljani slikali s lukom, koga nigdje ne vidiš, a svuda ga osjećaš.”

Međutim, 27. lipnja počinje pismo s buhama. “Noću su me buhe tako mrcvarile, da vas molim, pošaljite mi nekakve ‘bombe’ za njih uz naputak kako se to upotrebljuje.”26 Drugi dan je već očajan. Piše: “Cielu sam se noć borio s buhama, kao nekoć Jakob s angjelom. Osobito je žestoka borba bila izmedju 1-3 sata; ali sam, za to o vama svima divno sanjao”.27 Pismo od 3. srpnja 1919. počinje: “Nejmilejši moji! Noćas su me buhe tako ozbiljno napale, da je to doista teško opisati. Ja mislim, da bi bilo vriedno, da Milica ode dr. Bogdanoviću28 i da mu kaže ovo: ‘Tata nam je po stražaru već ponovno poručio da od buha ne može spavati već nekoliko dana. Poslali smo mu prašak, nije pomogao. Na dvorište se ne može slamnjača iznijeti, jer tamo se već čitav mjesec praše i iz nova napunjavaju slamnjače, te je tamo buha na milijune - tu je jedino sredstvo, da ja - naravski uz nadzhor agentov - do podne, kad je u sobi dosta svjetla, buhe potučem i postelju dobro praškom pospem, a onda za 2-3 dana taj isti posao obavim. - Čujem, da si je dr. Pazman29 pomogao samo time, što je tako buhe potukao, ali moj tata ne vidi, pa to ne može sam učiniti. Meni je u istinu do toga stalo, da dobijem vašu pomoć proti tomu zajedničkomu neprijatelju, ali mi je - moram priznati - ipak glavna svrha da vas vidim malo na duže - dok sve buhe polovite - i da vi vidite moje novo ‘kućanstvo.’ Dakle, pokušajte.”30 Otužno je to pismo iz kojeg se vidi da je Stjepan Radić bio gotovo slijep, i to je više zadivljujuća njegova želja da iskoristi vrijeme u dugotrajnom zatvoru za učenje i čitanje. Radićeve tužbe su prodrle i u javnost te su mu 4. srpnja 1919. izribali sobu i obje klupe “izhoblali”, da budu glatke i bijele.31 No, to vanjsko čišćenje nije uništilo buhe. Buhe ga i dalje grizu. Piše 8. srpnja 1919.: “Spavao sam - ‘ušprkoš’ buhama vrlo dobro”.32

Očekivanje oslobođenja nakon što je 16. kolovoza 1919. vlada radikala Stojana Protića zamijenjena vladom Ljubomira Davidovića iz Demokratske stranke nisu se ispunila. Svetozar Pribićević je i sada ostao ministar unutrašnjih poslova sve do 18. listopada 1919. godine. Čak se zatvorski režim pogoršao i nisu više dopuštani nikakvi razgovori članova obitelji sa Stjepanom Radićem. Dr. Mačeku i dr. Kežmanu je bilo zabranjeno čak i čitanje novina, a dr. Pazmanu su uzeli čak i olovku da ne može ništa pisati niti si zabilježiti.

24 Isto, str. 212 - pismo od 25. VI. 1919. - Pod nemirnjakom misli vjerojatno na miša.25 Isto, str. 202 - pismo od 21. VI. 1919. 26 Isto, str. 213 - pismo od 27. VI. 1919.27 Isto, str. 216 - pismo od 28. VI. 1919. u jutro.28 Nikola Bogdanović kotarski predstojnik Zagreba i upravitelj redarstvenog povjereništva.29 Dr. Josip Pazman (1863. - 1925.), profesor moralnog bogoslovlja na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i od 1910. član Hrvatskog

sabora izabran u Novoj Gradiški. Bio je i kanonik kolegija Sv. Jeronima u Rimu, a uređivao je i Katolički list i Bogoslovnu smotru te je njegovo zatvaranje kao pravaša imalo sličan smisao kao i Radićevo zatvaranje.

30 B. KRIZMAN, Korespondencija, II, str. 224. - pismo od 3. VII. 1919. 31 Isto, str. 226. - pismo od 4. VII. 1919.32 Isto, str. 233. - pismo od 8. VII. 1919.



Radića muči samoća, a 12. kolovoza 1919. piše: “Kad je bura, meni je mnogo ljepše u zatvoru, nego inače. I kad kiša pada, isto. U obće volim čuti kakvu buku, žamor, govor, da se otmem ovoj podpunoj i tako dugoj samoći. Za to je vrlo sgodno, što su sučelice mojim prozorima okna redarstvenih uza, gdje slobodno pjevaju, fučkaju, viču itd. Ali mi sve to ‘presjedne’, kad koga tuku, kako je to bilo opet danas (Tukli su, valjda batinali, neku djevojku!). Ova je samoća tako nemila, da sam bio posve zadovoljan, što sam imao miševe u sobi, ali sam se bojao, da mi ne izgrizu koju knjigu, te sam im postavio mišolovku; odmah se uloviše dva (valjda par). Bilo mi ih je vrlo žao. (Dr. P(azman) svoga je miša dugo hranio, dok ga nije iznevjerio i nekamo pobjegao.)”33 U pismu 19. kolovoza piše nešto što otkriva u Radiću čovjeka koji voli čak i mišiće: “Današnji sam dan počeo jednim ‘dobrim djelom’. Noću se ulovio mali liepi mišić. Jučer sam prerezao kruh i komadić šunkine kožice; ali ja sam k tomu dodao mrvicu vašega - svoga šnicleka i siroma - odmah je bio unutra. Videći, kako svojim slabim capicama i tankim zubićima hoće da pregrize drot - otvorio sam mu vratašca. Dugo nije išao van - ne vjerujući da je ono izlaz. Ali kad je osjetio, da je tamo sloboda - kako je izjurio i otrčao nekamo u svoju škuljicu!”34

Radić 21. kolovoza 1919. piše: “Primio sam tri škatulje ‘buhomora’, ali ću ih neko vrieme čuvati za vinograd. ja se ovdje buha više - ne bojim! - Pa! Bog!”35 Ljeto je i Radić teško podnosi zatvor pa zamišlja kako će u kući sagraditi potkrovnicu gdje će moći raditi, istodobno piše da po savjetu dr. Mačka, sokolaša, “ja marljivo gombam, po malo i mršavim, slažem se sa svojim mišićem i spremam - na skok vama. Sve naše pozdravljam, a vas doma i u vinogradu nebrojeno puta ljubim i grlim Vaš Tatić Skorodojdić.”36 No i ta se nada izjalovila. U pismu 26. kolovoza 1919. piše: “Kum /Maček/ se strašno tuži na buhe, pa sam mu žrtvovao jednu ‘buhomorku’, to lakše, što ja s buhama više ne ratujem.”37 Silno je osamljen. Piše 28. kolovoza: “Probudim se redovno oko ponoći, ali me to ne smeta, jer imam ‘poznato društvo’, od kada sam onog mišića pustio na slobodu. On se navečera, pa poslie toga provodi svoje obiestne igre, te trči trkom po cieloj sobi. Ja na to opet usnem. Spavam dobro.”38 Međutim, 2. rujna 1919. pritvoreno je pola Radićeve obitelji zbog političke propagande: supruga Marija, kćerke Milica i Mira te sin Vlatko, iako je svrha bila da se ženski dio obitelji tako preplaši da zatvore knjižaru i da izgube osnovu egzistencije. Vlatko je pušten na slobodu već 3. rujna te je ostao kod kuće samo s malim bratom Brankom, a 19. rujna su mu se pridružili na slobodi i ostali članovi obitelji osim Stjepana Radića s namjerom da se Stjepan,39 Marija, Mira i Milica svi zajedno optuže zbog zločina protiv države, što im je bilo priopćeno 17. rujna 1919., ali su ipak 19. rujna puštene da se brane sa slobode pa je samo Stjepan ostao i dalje u zatvoru. To je skinulo Stjepanu veliku brigu s vrata jer je dobar dio svog obroka slao

33 Isto, str. 284. - pismo od 12. VIII. 1919.34 Isto, str. 293-294. - pismo od 20. VIII. 1919. ujutro.35 Isto, str. 296. - pismo od 21. VIII. 1919. - Buhomor se koristio i za uništavanje nametnika na lišću. Radićevi su imali dosta velik

vinograd u Moslavini, ali je on Radiću zadavao velike brige jer je uvijek morao nekoga moliti za neku uslugu oko rada u vinogradu.

36 Isto, str. 298. - pismo od 23. VIII. 1919.37 Isto, str. 300 - pismo od 26. VIII. 1919. U 8 sati ujutro.38 Isto, str. 304 - pismo od 28. VIII. 1919. 39 Isto, str. 318 - pismo Mariji Radić 22. IX. 1919.



preko tamničara obitelji. Bio je u velikoj brizi i za svoja dva sina vani jer je u Zagrebu izbila dizenterija i sva su djeca koja su oboljela “umirala”. Traži od Pavla, koji se sada brinuo i za dio obitelji na slobodi i za dio obitelji u zatvoru, da ne kupuje voća za Vlatka i Branka.40 Međutim, zatvorski režim je opet pooštren i Radić ne smije primati ni novina ni knjiga te s njim nitko ne smije progovoriti ni riječ pa su opet i stražari u zatvoru postali grublji. Radić se boji da ga ne premjeste u zatvor u Beograd pa pazi da ne izazove pažnju zatvorskih vlasti. Ipak 28. rujna 1919. ponovno mu je Marija donijela novine, cvijeće i knjige. No, zatvor se produljuje u nedogled i ne naslućuje se nikakav pozitivan pomak. Država funkcionira kao centralistički uređena monarhija kojom se upravlja bez parlamenta isključivo iz Beograda. Mirovna je konferencija zaključila da svaka država sama treba srediti svoje unutarnje odnose, što Radića čini očajnim jer se nadao da će se Wilson, iako je napustio Europu, založiti za prava svih naroda. No, Wilson je samo mlako izjavio američkim radnicima u San Franciscu da ako Liga naroda smatra opravdanim zahtjev nekog naroda za samoodređenje da će se to ispitati i narod proglasiti samostalnim. No bio je već bolestan, a onda je i izgubio izbore te nestao s političke scene. Stjecajem nesretnih okolnosti svi vapaji Hrvata ostali su izvan pozornosti velikih sila, pa i demokratske amerike.

U listopadu 1919. pravaški zastupnik Dragutin Hrvoj41 je, izašavši iz zatvora, izjavio da mu je Radić rekao da mu je zima. Na upit tamničara je li to istina, Radić to negira bojeći se da ga ne premjeste u tada najveću kaznionicu u državi - u Mitrovicu. Kaže da se 15. listopada počelo ložiti i da mu je posve dobro, ali smatra da je najbolje kada sam loži peć u sobi pa moli premještaj u raniju sobu na redarstvu, ili da mu prepuste da si sam loži peć.42 Obitelj mu je ponovno uspjela dostaviti brač na koji će tiho “brnkati” prije spavanja.43 To je došlo u dobar čas jer su 25. listopada 1919. dr. Maček i dr. Kežman pušteni na slobodu, a u njihovu su sobu došla dva “boljševika”.44

Radić se u pismu Mariji 1. studenoga 1919. ponovno tuži na buhe: “Noćas sam spavao vrlo dobro uzprkos buhama, koje me već treću noć ‘dogovorno’ uznemiruju nemilice. To je nekakva nova ‘serija’: malih (mladih), vrlo brzih i ‘neulovljivih’”.45

Ipak su vijesti da Radića drže u lošim prilikama dovele do komisije sastavljene od dr. Stankovića i dr. Vrabčevića te policijskog činovnika Rajakovića. Zaključak je bio da je soba u redu i da oni ne mogu izvijestiti da je soba nezdrava, a blaga kritika dr. Vrabčevića da “ova soba nije za književnika” nije urodila nikakvim rezultatom i Radiću je nakon ove komisije postalo jasno da će ga držati u zatvoru dok se ne provedu izbori, a njihov datum nije još ni bio određen. Radić je očajan. Sukobio se s dr. Stankovićem koji je izjavio da je on na fronti bio četiri godine u mnogo gorem položaju i da inteligentnu čovjeku u samoći nije dosadno,

40 Isto, str. 311 - pismo Pavlu Radiću 16. IX. 1919. i 315 - pismo Mariji 20. IX. 1919.41 Dragutin Hrvoj bio je jedini pravaški poslanik u Saboru koji se protivio bezuvjetnom sjedinjenju s Kraljevinom Srbijom. Drugi

su svi tada ujedinjenje smatrali sretnim događajem. 42 Isto, str. 363 - pismo Pavla Mariji 17. X. 1919.43 Isto, str. 366 - pismo Mariji 19. X. 1919. Oduševljen što mu je uspjelo tiho odsvirati i vježbati, što mu je dobro jer se tako zabavlja

a da ne čita. Zabavlja se bračem 20. i 21. listopada te svira onih dvadesetak pjesmica na jednoj žici, i to one koje je volio pjevati s Marijom. (Isto, str. 368 i 369 )

44 Isto, str. 372 - pismo Mariji 26. X. 1919.45 Isto, str. 377 - pismo od 1. XI. 1919.



što je Radića razbjesnilo te mu je rekao: “Izvolite svršiti svoje uredovanje i ostaviti me u miru, u ovoj blagotvornoj samoći”.46 U Tribuni, pučkom nezavisnom i gospodarskom tjedniku, u povodu Radićevih žalbi izašao je članak “Komu ljepše nego Radiću” jer su njegove pritužbe da je soba nezdrava i tamna te da je već gotovo oslijepio proglašene neutemeljenima, što je pronašlo spomenuto povjerenstvo.47 U srijedu, 19. studenoga 1919., došao je neki brzojav iz Koprivnice koji je silno uzrujao cijelu upravu zatvora te su oduzeli Radiću olovku, tintu i pero, što je Radića silno pogodilo.48 Odgovorio je tako da su i on i dr. Pazman zatrpali rupicu na vratima iznutra onemogućavajući time agente da ih stalno kontroliraju, što zakonom za one koji su u pritvoru nije bilo predviđeno.49 Bili su izmijenjeni gotovo svi stražari, a preostali su pozvani na gradsku općinu s opomenom da ne smiju dopuštati nikakve “privilegije”. Radić i Pazman više si nisu mogli izmjenjivati ni novine. No ta nova stega je ipak postupno popuštala i 3. prosinca 1919. već ima “patentno” pero, dakle Penkalin izum.50 No, uvijek su obavljali iznenadne prepade u samicu, oduzimanje olovaka i ceduljica, te taj režim čini da Stjepan Radić svoje bilješkice i upute piše na ceduljicama koje samo s velikom srećom uspijeva dostaviti svojoj obitelji koja ih potom dalje distribuira, a mnogo je toga i propalo. Osim toga, stalno očekuje puštanje na slobodu te piše: “Noću uistinu nisam nikada u zatvoru, a to je gotovo pol dana.”51

Već 25. studenoga 1919. Radić je jako prehlađen. Centralno slabo funkcionira, a 27. studenoga 1919. Radić piše Mariji da se uopće neće ložiti te moli pletene čarape.52 Na Badnjak uređuje “božićni stolić” ovako: “U sredini na njem je u zlatorezu Seaton-Watson,53 a na njem mojih ‘pet božićnica’: u sredini Mamica, a na svakom uglu jedna zviezdica; s lieva i desna kolači i smokvice; u pozadini 2 svieće; medju njima liepa jedna slika; na lievo, po strani, skladište ‘svega obilja’; vina, voća, kruha, sira, svega što hoćeš, a najviše ‘ožjega mira i blagoslova.”54 No, očekivanje da će biti pušten za Novu godinu nije se ostvarilo. To mu je bilo jasno već nekoliko dana jer je ban Tomislav Tomljenović izjavio da će Radić biti pušten tek kada se potpiše ugovor s Italijom, odnosno kada se zatvori granica na jugu.55 Muče ga more. Sanja: “S jedne strane nepregledna močvara, a s druge gotovo nepristupna strmina, uz koju se moram popeti držeći diete u rukama (to je naša hrv(atska) republ(ika), a jedan me već odrasliji dječak (sličan Branku i Vladku) prati (to je selj(ačka) str(anka)), ali mi ništa

46 Isto, str. 394-395 - Radić Mariji 13. XI. 1919. 47 Komu ljepše nego Radiću, Tribuna, 5, 21. XI. 1919., 2. 48 B. KRIZMAN, Korespondencija, II, str. 400-401 - pismo 22. XI. 1919. U pismu Mariji Radić napisao je da je pismo iz Koprivnice

vjerojatno u vezi s Mačekovim planom i Č-vim. (Čizmekovićem) putovanjem. Naime, bio je poznat Radićev skup u Koprivnici 3. veljače 1919. koji je Radića i odveo u zatvor zbog njegovih republikanskih izjava.

49 Isto, 402 - pismo 23. XI. 1919. 50 Isto, str. 412 - pismo od 3. XII. 1919.51 Isto, str. 445 - pismo od 27. XII. 1919.52 Isto, str. 409 - pismo od 27. XI. 1919.53 Robert William Seton-Watson (1879. - 1951.), engleski publicist specijaliziran za Južne Slavene i jedan od najboljih stručnjaka za

jugoslavensku problematiku i slavenske narode na Balkanu. Podržavao je stvaranje Jugoslavije pa i one Titove, spoznavši tek pred kraj života da i tu nije sve u redu. Na kraju Prvoga svjetskog rata uređivao je časopis The New Europe.

54 Isto, str. 441 - pismo Mariji od 24. XII. 1919. Četiri zviezdice su četvero djece, Mamica je Marženka, a knjiga u zlatorezu je najvjerojatnije djelo Seaton Watsona The Southern Slav Question and the Habsburg Monarchy.

55 Tako je i bilo jer je Rapalski ugovor Trumbić potpisao 12. studenoga 1920, a Radić je pušten iz zatvora tek uoči izbora 28. studenoga 1920.



ne pomaže, tek me napunjuje strahom, da ne padne u močvaru, jer da je to moj sin. I svaki put se sretno uzpnem, a gore, kad sam već na uzvisini, nadjem i vas. Ali, kako se uzmičim i oznojim! Kad se probudim, moram se presvući.”56 Nekoliko dana kasnije sanja o slobodi: “Sinoć sam sanjao da sam išao uz divnu, čistu, bistru rieku i da je tu doletjelo veliko jato divljih pataka. Ja sam jednu mladu, veli već dobru za pečenku, uhvatio rukama misleći: To će biti mojima za novu godinu liepa pečenčica. Ta patkica = sloboda.”57

U pismu od 31. prosinca 1919. opet spominje mišju obitelj: “Ja ovdje imam cielu familiju - mišju. Dajem im suhe korice, mekane, sladke koščice, komadiće suhoga sira, itd. Uviek si to uzmu i posve čisto poberu. S koščicom se dosta namuče, dok je odvuku u svoj ‘magazin’. Neko vrieme sam im davao i vodu u ‘kapici’ od kisele vode. Par puta su izpili do kapi, a onda na jedan put nisu ni okusili. Medjutim mi se kapica izgubila. - Sad se ne boje već ništa, te šuškaju i onda, kad gori svieća; a čim utrnem, eto ti cieloga cirkusa i koncerta. - I tako je sama priroda izigrala policajnu odredbu, da ja budem ‘samotni zatvorenik’. Mišicu spominje i u pismu 12. siječnja 1920.: “A sad jednu ‘familijarnu’: dok je moja mišica bila sama, prezirala je korice i kožice kruha, a kad sam joj dao dva komadića sira, jedan je ostavila. Sad joj znam ‘ostaviti’, metnuti pod klupu - 2-4 komadića korice, 2-3 male kožice, 2-3 košćice ili odreska od mesa - i ona sve to odnese i do najmanje mrvice - djeci. - E, mati je mati!”58

Radić piše 9. siječnja 1920.: “Današnji je dan opet očajno oblačan. Sve sam novine pročitao stojeći na klupi, ali me već noge previše bole, pa ću, napisavši ovo, sada liepo - razmišljati.”59 Tri dana kasnije mu nije dobro. “U noći mi je oko 1 sat bilo malo pozlilo (u želudcu), mislim od one kobasice. Ako ste je kupili, više ne kupujte. Čitao sam već više puta, da mesari (Rabus) od crknutih svinja prave kobasice - itd. Za to u ovo doba nije vriedno kupovati ni kobasa, ni salame.”60 Zdravlje mu se i dalje pogoršava, ali to nitko ne uočava. Odbija večere i pije samo čaj. Ni nakon godinu dana nema u zatvoru svjetlo pa moli “svijeću, sapun i žigice - to jest - troje,” što mu je bilo vrlo nužno kako bi mogao pisati svoja pisamca obitelji.61 S velikim iščekivanjem očekuje formiranje druge vlade Stojana Protića u koju su ušli Ivan Kovačević kao ministar šuma i ruda, Ivan Krnic kao ministar agrarne reforme i dr. Đuro Šurmin kao ministar socijalne politike misleći da će biti oslobođen. No ništa od toga iako se spremio za izlazak iz zatvora. Radić piše 25. veljače, dakle šest dana nakon imenovanja nove radikalske vlade, u koju je polagao toliko nade: “Kao nepopravljivi optimista - po domaću ‘norc’ - čekao sam i jučer sve do 9 1/4 spreman na prvi poziv - itd. Čekali ste za stalno i vi. Ja ću se danas primiti svoga posla kao da sam prvi dan zatvoren i radit ću, dok budem mogao, dok me budu morali prenieti u bolnicu. Ne jedem i ne pijem ništa - ni vode.” Smatra da je to zadnje sredstvo i da će ga upotrijebiti do kraja. “Radi Vas htio sam ga se odreći, ali promislivši stvar dobro, baš radi vas treba da ga upotrebim. Ovo nije samo moje mučenje, nego i vaše.”62

56 Isto, str. 449 - pismo Mariji od 30. XII. 1919. Stariji sin bio je Vladimir, mlađi Branko.57 Isto, str. 452 - pismo Mariji , 1. I. 1920.58 Isto, str. 468. - pismo Mariji 12. I. 1920.59 Isto, str. 464. - pismo Mariji, 9. I. 1920. 60 Isto, str. 470. - pismo Mariji, 13. I. 1920. 61 Isto, str. 511. - pismo Mariji 2. II. 1920. 62 Isto, str. 530. - pismo Mariji 25. II. 1920.



Čuvši za njegovu odluku, ban Laginja mu je proučio neka mu ne pravi neprilike jer da on o njemu vodi računa. Radić je na to odgovorio pismenim zahtjevom da ga odmah puste na slobodu.63 Ljude u Narodnom klubu naziva mizerijama i kaže da su gori od demokrata jer su demokrati preuzeli odgovornost za nasilje, a ovi žele sjediti na dvije stolice i izbiti za sebe korist. Smatra da će biti korisnije ako počne pregovarati s komunistima.64 Brojnim zalaganjem mnogih ljudi dr. Matko Laginja ga je 27. veljače 1920. pustio na slobodu, ali ga je Protićeva vlada dala ponovno zatvoriti 22. ožujka 1920. radi protudržavne djelatnosti i govora u galdovu pokraj Siska, a Laginji je prigovorena blagost.65 No zatvor Radiću više nije tako strog kao kad je ministar unutrašnjih poslova bio Svetozar Pribićević. Radić objavljuje u Domu ranije napisane članke i nada se dobru od radikala, u koje ima više povjerenja nego u demokrate. Uspio je objaviti 1920. čak brošuricu pod naslovom Gospodarska politika. Međutim, nova situacija uskoro se poistovjetila s ranijom. Htio je objaviti i svoj govor na sudbonosnoj sjednici 24. studenoga 1918., koji je gotovo platio glavom, ali je umjesto toga govora u Domu izašao članak Car batinaš. Čini se da je sam Radić povukao svoj govor bojeći se da se ne iskoristi pri sastavljanju optužnice. Ipak su mu zatvorski uvjeti bili nešto bolji. Predsjednik zatvora dr. Bogdanović rekao mu je da može biti cijeli dan u kapelici koja je imala danje svijetlo i centralno grijanje, što mu je u prijašnjem razdoblju, kada je Pribićević bio ministar unutrašnjih poslova, a Paleček i Tomljanović banovi, bilo rijetko dopušteno usprkos višekratnim molbama. Rasprava je počela u srpnju 1920., ali nije bila javna i bila je očito po nalogu regenta aleksandra vrlo stroga jer je on bio nezadovoljan kako ga je narod dočekao u Zagrebu gdje su ga od seljaka pozdravila samo 23 Šestinčana, članovi seljačkog društva Podgorac, a drugi su ga odbili pozdraviti.66 Radić je pušten na slobodu na dan izbora za Konstituantu 28. studenoga 1920. godine.

Radić je ponovno uhićen 5. siječnja 1925., ali prvo pisamce potječe iz 24. siječnja. Pisma iz ovog vremena ima mnogo manje jer je dr. Slaviša Körbler strogo kontrolirao veze obitelji i Radića, no vidi se da je Radić umoran te ima mnogo manje emocija i piše samo ono što treba. Iz ovih materijala iz 1925. vidimo da je šećerna bolest već uzela maha,67 no i ovdje ima neugodnih susreta. Sudac mu je 2. veljače 1925. pronašao stjenicu na ovratniku “...veliku, crvenu, punu moje krvi. Dajte nešto smislite, da ih utamanim”.68 Zabrinuo se i predsjednik Sudbenog stola u čijim je uzama Radić bio zatvoren. Istog dana iznesena je slamarica van i isparena vrućom vodom, te je nađeno “...par buha, drugo ništa”.69 “Ispikana” mjesta osjeća i nekoliko dana kasnije, a vjerojatno su ga zato što je obolio od šećerne bolesti koja krv

63 Isto, str. 531. - pismo Mariji, 25 II. 1920. u podne.64 Isto, str. 533. - pismo Mariji, 25. II. 1920.65 B. JANJATOVIĆ, Stjepan Radić, n.dj, 233-236. Na skupštini u Sisku optužio ga agent Franjo Srčan, a kotarski načelnik Janko

Fancev, brat filologa Franje Fanceva, htio je ublažiti sadržaj Radićeva govora zbog čega je maknut s tog dobrog mjesta te je kasnije radio kao zadružni povjerenik u Karlovcu.

66 Isto, str. 545. - pismo Milice Radić Petru Radiću 20. VII. 1920.67 Iz Radićeva pisma Mariji 24. I. 1925. vidi se da je sudac konstatirao da od Radića ide neki “reštanski zadah”. Radić misli da je to

od nekretanja po zraku, no zapravo radi se o acetonu. Produžene su mu šetnje. (Isto, str. 584 - pismo Mariji 24. I. 1925.) Počeo je i pušiti kako bi zatro bolesni zadah u sobici. (Isto, str. 588 - pismo Mariji 30. I. 1925.) Lagano se prehladi i pati od glavobolje (Isto, str. 590 - pismo Mariji 2. II. 1925)

68 Isto, str. 591 - pismo Mariji 2. II. 1925.69 Isto, str. 591 - pismo Mariji 3. II. 1925 uvečer.



čini slatkom buhe grizle više nego druge zatvorenike.70 Od suhe hrane ima često bolove u trbuhu te je već teško bolestan od šećerne bolesti iako to nitko ne primjećuje. Očajan je.71 Boli ga i koljeno i zima mu je.72 Ponovno posipa praškom buhe, no one ga i dalje muče. Piše 18. veljače 1925.: “Taj nesretni prašak protiv buhama (Plenković ili što već bilo). Sinoć sam nastojao, da budem izmjenice čas Job, čas Herkul, ali mi nije pomoglo ni jedno, ni drugo. Bilo mi je skoro onako, kao Guliveru, kad su ga Liliputanci obasuli svojim strielicama.”73 Stjepan Radić je 18. srpnja 1925. izišao iz zatvora nakon što je nećak Pavle Radić dao izjavu da Radić priznaje Vidovdanski ustav i monarhiju. Postao je ministar prosvjete, ali ne zadugo. Dana 20. lipnja 1928. smrtno ga je ranio radikal Puniša Račić.

Buhe ugrožavaju naše ljude vjekovima, no čini se da su naši stari bili svjesni te nevolje, kao i vrijednosti dalmatinskog buhača koji je autohtona biljka i koji je u 19. stoljeću bio najtraženiji dalmatinski izvozni artikl koji je koristila Europa, ali i prekomorski krajevi. Ne izvrsno dalmatinsko vino, ne cement i tupina, ne turistička ponuda, nego buhač. Buhač nikada nije ležao na skladištu. On se uvijek mogao prodati i što je vinska kriza bila dublja, to je on dobivao na vrijednosti i važnosti. Vrijedna svojstva otkrio je ljekarnik Drobac u Dubrovniku oko 1830. te ga je reklamirao. Bogatstvo mnogih obitelji u južnoj Dalmaciji zasnivalo se na buhaču. Danas se buhač ne proizvodi u Dalmaciji, iako se početkom 20. stoljeća izvozilo oko 24 vagona buhača godišnje i bio je, uz lovor i rogač, najtraženija biljka Dalmacije u vremenu kad je vinska kriza eliminirala vino kao glavni izvor prihoda. Danas se buhač, taj prirodni pitroid koji uništava sve gmižeće kukce, proizvodi na veliko u japanu i Keniji, a zaboravila se njegova iskonska, autohtona domovina - Dalmacija. Tek se u najnovije vrijeme obnavlja sjećanje i čine određeni napori za ponovni uzgoj buhača. Hrvatski nobelovac Lavoslav Ružička, rođen u Vukovaru 1887., otkrio je u suradnji s kemičarom Staudingerom djelujuće spojeve u dalmatinskom buhaču.74

U zimi 2005./06. održano je u Osnovnoj školi u Kaštelima savjetovanje učitelja sa stručnjacima te je, nakon upoznavanja i razgovora koje je trajalo cijeli dan, zaključeno da će 19 osnovnih škola početi saditi buhač na određenim parcelama i da će se, uz pomoć djece, obavljati uzgoj koji treba mnogo ruku. Rasadni materijal dobivat će se iz klonirane biljke, čime će nasad biti zdrav.75 Nevjerojatno je da smo prepustili tu našu dragocjenu biljku drugim zemljama da se njome koriste. Kakav smo kapital imali u rukama, a danas je posve izgubljen. još se u vremenu Stjepana Radića mogao kupiti neki prašak “buhomor” i slično, a danas nema ni toga.

70 Isto, str. 593 - pismo Mariji 4. II. 1925. Piše da ne može odmaknuti krevet od zida gdje se sakrivaju stjenice jer je preuzak pa se boji da ne padne.

71 Isto, str. 597. - pismo Mariji, 6. II. 1925.72 Isto, str. 599 - pismo Mariji, 9. II. 1925.73 Isto, str. 603. - pismo Mariji , 18. II. 1925.74 Leksikon Minerva, Zagreb 1936., str. 1227.75 Radioemisija na prvom programu 20. siječnja 2006. Nedavno je i u Gospodarskom listu D. Bakarić objavio članak o buhaču

kao prirodnom pitroidu posebnih svojstava kojim se može zaprašivati i krumpir te voće da u njih ne dođu gmizajući kukci. On djeluje na živčani sustav kukca i ubija ga. Jedini je neškodljiv za toplokrvna bića, i to mu je prednost pred sintetiziranim pitroidom koji ne smije doći u doticaj s hranom.



Buhe su dosta prisutne u našoj književnosti i zanimljivo je da se često koristi izraz “buharnica” upravo za zatvor. Književnik Slavko Kolar često spominje buhe, i to s poštovanjem.76 U spomenare iz mladosti znao bi poneki šaljivčina napisati: “Sjeti se mene u pola noći kada ti buha na trbuh skoči.” Imala sam u razredu čak kolegicu kojoj je bio nadimak “buha” zbog njezine živosti i temperamenta. Neke zavidne osobine buha nije mogao izbjeći ni časopis “Meridijani”. Tu je navedeno da buha može skočiti neobično visoko jer joj to omogućava elastični resilin i da je primjenom tog izdržljivog proteina moguće proizvesti supergumu velike izdržljivosti, ali i materijal koji će u medicini moći poslužiti kao zamjena za kičmene diskove.77

Međutim, o buhama do prošle godine nikada nisam pročitala nikakav članak. Tek u Večernjem listu 8. lipnja 2005. objavljen je omanji članak da su djeca iz Unešića pokraj gline pobjegla iz mjesta zbog buha koje im ne daju živjeti. Sjećam se da su jednoć liječnici bili zgroženi kada im je u bolnicu dopremljena starica koju su buhe doslovno izjele. Čula sam od Zlate Holler, sestre velikog župana iz vremena NDH Vladimira Sabolića, koja je imala kuću na Trešnjevci, da je svojem sinu Draženu koji je služio vojsku negdje u Srbiji oko 1950. sašila košulje koje su imale gumice oko ruku i vrata da ga noću ne mogu štipati buhe. Ne vjerujem da je to funkcioniralo niti da je uspio na taj način suzbiti “neprijatelja”, a vjerojatno se našao i na meti narednika jugoslavenske vojske koji su i muke od buha smatrali vjerojatno dobrim “odgojem”, privikavajući tako narod na patnje i muku. Sjećam se da su moji roditelji u Koprivnici znali pola noći loviti buhe koje je tata ljeti donio s Kotarskog suda. Tada to nisam razumjela i bilo mi je vrlo smiješno. Priče o buhama primaju se s podsmijehom i omalovažavanjem, odnosno o tome se šuti. a njihov boravak u lancu čovjek, mačke i psi i nije tako bezazlen. Okrivljavali su ih, kao i štakore, za širenje kuge koja je tri stoljeća haračila Europom. No, nisu buhe bile u središtu pozornosti samo u srednjovjekovlju.

One su i problem suvremenog svijeta pa ako upitate one koji ne vole mačke zašto ih ne vole, većina će vam odgovoriti da ih ne vole zbog buha. Protiv buha, ali i protiv mačaka vodi se stoga stalna, nesmiljena borba. U Savskom gaju živjelo je desetak mačaka koje su hranile starice koje su stanovale u toj četvrti te im je to bila i zabava i posao. No, na mačkama su živjele buhe, i to neka vrsta malih, posebno brzih i vještih buha. Pobunili su se stanari - veterinari i visokoškolovani ljudi - te dali “iskemijati” čitav park i poubijati mačke jer ne žele živjeti s buhama. I danas na tom prostoru nema nijedne mačke, a ima li buha, ne znam. No ja imam nekoliko mačaka i vjerojatno dosta buha jer je ta simbioza neuništiva, odnosno moguća je ako stalno čistite i ribate, onemogućavajući buhama da razviju svoj ciklus te ako čistite mačke raznim losionima kao što to rade u bogatoj americi. Budući da nemam srca uništiti mačke, nemam snage ni riješiti se svih buha. Usprkos najvećim naporima, samo ih držim “pod određenom kontrolom”. Zanimljivo je da na silnim kemijskim sredstvima koja se mogu naći u Bili i velikim trgovinama piše da ubijaju gmižuću i leteću gamad, ali među tim neprijateljima nisu navedene buhe. Zašto? Zato što su one izgradile vrlo sofisticiran sustav

76 U romanu Glavno da je kapa na glavi (Zagreb, 1956.) Kolar na dva mjesta na svoj poznati satirični način spominje buhe, i to s poštovanjem.

77 K.B., Rastezljiva superguma. Meridijani, br. 100, prosinac 2005., 18.



preživljavanja, vrlo su uporne i vrlo otporne, vrlo skromne po ishrani u slučaju oskudice i vrlo grabežljive u slučaju povoljnih prilika. Čini se da je to Stjepan Radić iskusio na vlastitoj koži, i to “krvavo”.

Ima više vrsta buha: mačja, štakorska itd. U prašumama Brazila žive buhe koje se ukopaju u meso tabana i ondje polože jaja te larve jedu ljudsko meso i onemogućavaju hodanje.

Životni ciklus buha odvija se u tri faze: buha izleže jaja na ljubimcu ili na tepih i par buha može izroditi 20.000 buha u mjesecu. Nakon tri do šest tjedana pod povoljnim uvjetima ta se jaja izlegnu u larve koje su duge 3-4 mm i moguće ih je vidjeti golim okom. Larve se hrane probavljenom krvlju odrasle buhe, ali i raznim hranjivim supstancama kojih ima svagdje. Nakon toga larve se učahure i ostaju u njoj od tjedna do godine dana. U toj učahurenoj fazi buha je neranjiva s obzirom na bilo kakav insekticid ili nisku temperaturu, no čim se stvore povoljni uvjeti odrasla se buha izleže iz čahure i čini čuda na ljudima i mačkama te se svi neprestano češu.

Prirodna metoda uništavanja buha je buhač, no mi ga danas nemamo. U svijetu se koristi cedrovina koja odbija buhe, a poznato je da konji izlučuju nekakav miris koji tjera buhe te dekica ispletena od konjskog repa štiti ljubimca od buha. Mački ili psu se mogu dati češnjakov kvasac jer i češnjak odbija buhe. Neven posađen u vrtu sprečava naseljavanje buha u svojoj blizini, kao i biljka anis. Kupanje životinje u kupkama primjenjivo je samo na pse koji moraju biti u vodi barem 15 minuta da bi se razbio zaštitni sloj koji štiti buhu od utapanja. Treba zapamtiti da se buhu ne može utopiti ako se u vodu ne umiješa nekoliko kapi deterdženta.

Kemijskih sredstava ima više i tim se poslom bave samo stručne službe. Radi se s visokootrovnim kemikalijama te se sve živo mora iseliti iz kuće kako bi se ubile buhe i larve. No, i u tom je slučaju moguće da se buhe zavuku u prostore između parketa i prežive takvo zamagljivanje. Pyretini koji se dobivaju iz krizantema nisu dostupni na našem tržištu, a organofosfati su vrlo otrovni i za ljude i životinje. U suvremenom svijetu postoji i insektni hormon precor (metophrene) koji prekida životni ciklus buha sprečavajući larvu da sazri, odnosno buha se ne može reproducirati, ali je zlo što buhe mogu razviti imunitet na taj sprej. Špricanje tapeciranog namještaja i tepiha sa sodium polyborate (potaša) je također korisno, ali tim se načinom može uništiti i namještaj pa je rizik vrlo visok. Takvo čišćenje je efektno za približno godinu dana, a onda ga treba ponoviti. Uostalom ne možete ga upotrijebiti tamo gdje žive mačke, koje bi lizanjem progutale dovoljno boraksa da im život bude ugrožen. Neki ljudi koriste sol umjesto boraksa. Međutim, sol navlači vlagu pa nakon nekog vremena možete tepih koji ste posipali solju baciti. Pri korištenju usisavača treba vrećicu odmah baciti jer će se u protivnom buhe ponovno vratiti u stan. Treba, dakle, neprestano izmišljati nove načine borbe s tim malim, gadnim neprijateljem. Prekor se ne može koristiti na danjem svjetlu jer se brzo raspada na suncu. Ni larve ne preživljavaju na visokim temperaturama, što je bio razlog zašto su naši stari iznosili posteljinu i deke na sunce.78

Ima mnogo načina da se buhe iskorijene. Oni mogu biti prirodni, kemijski, ali stručnjaci zaključuju da nijedna metoda nije sto posto učinkovita te je najbolje kombinirati nekoliko

78 Korištene su spoznaje istraživanja Cindi Tittle-Moore, 1995-197. Fleas and Tics. www. k.9. Weeb com/dog/s



vrsti iskorjenjivanja kako bi se postigli potpuni rezultati. Treba uvažavati i da su se kod jedne vrste buha metode pokazale odličnima, a kod drugih ostaju bez učinka. Pristup se mora mijenjati i iz godine u godinu jer se buhe priviknu na “utamanitelja” jedne vrste.

Na kraju treba reći da je vesela narav pomogla Stjepanu Radiću da preživi česta zatvaranja zbog verbalnog delikta, i to stoga što su ga se političari bojali i nisu htjeli da se kreće među narodom te da analizira njihovu politiku i ponašanje. Živeći u zatvorima kako je mogao, on je to vrijeme iskorištavao za učenje jezika i za osmišljavanje onog što treba učiniti u Hrvatskoj. Prvi je počeo osmišljavati gospodarski program još 1903. godine. U svojem Državnom uređenju ili ustavu neutralne seljačke republike Hrvatske, koji je otisnut 1921., Radić je u četvrtom poglavlju Osiguranje čovječanskih prava bez obzira na državljanstvo napisao:“Čovječja ličnost je nepovrediva. Nitko ne može biti zatvoren ni uopće lišen osobne slobode bez pismenoga, sudbenoga, zakonom obrazloženoga naloga. Taj nalog mora biti pročitan i uručen dotičniku kod samoga uapšenja. (...) Istražni zatvor ne može trajati ni u jednom slučaju dulje od mjesec dana. U slučaju da sudbeni organi ne izvršuju ovih dviju odredaba, imade uapšenik pravo da se sam udalji, a nitko ga ne smije u tome priječiti(...) Svaku povredu osobne sigurnosti i nepovredivosti imade pravo svaki odrasli čovjek sudbeno progoniti.”79 Kako blaga tužaljka za ono što mu se dogodilo. još su dva člana nastala kao posljedica njegova razmišljanja o životu, a posvećena su njegovoj ženi i obitelji bez kojih vjerojatno zbog svoje žestoke naravi ne bi izdržao u zatvoru. U članu 6. Ustava Radić ističe: “Obitelj je prvi faktor poštenoga odgoja, privrede i kulture. Posebnim se zakonom uređuje odgojna, privredna i kulturna zadaća obitelji.” a u članu 7. piše: “Muškarci i žene imadu u svem posvema jednaka prava.” Kako moderno za ono vrijeme kad žene nisu mogle glasati, ni obnašati sudačke dužnosti ni mnoge druge poslove koji su bili rezervirani isključivo za muškarce. Radićev Ustav je u svakom slučaju najvažniji naš pravni akt 20. stoljeća i on je u mnogočemu utjecao na zakonodavstvo kasnijih socijalističkih ustava.

SummaryThe article covers the unspeakable imprisonment of Stjepan Radić and his experiences

with fleas and mice. The author describes incarceration conditions that were almost impossible to endure for Stjepan Radić, where pests like mice and fleas played a key negative role.

79 Stjepan RADIĆ, Politički spisi. Priredio Zvonimir Kulundžić, Zagreb 1971., 370. Zahvaljujući Kulundžiću, postao nam je poznat sadržaj Ustava kojega nema ni u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci i za kojega su se vlastodršci potrudili da nestane iz javnog optjecaja usprkos tome što je tiskan u Americi i u Hrvatskoj u približno 100.000 primjeraka.


Ekonomska i ekohistorija 89Hrvoje Petrić - O TIPOVIMA SEOSKIH NASElJA U VARAŽDINSKOJ I KOPRIVNIČKOJ REGIJI

O TIPOVIMA SEOSKIH NASElJA (I NJIHOVU OKOlIšU)U VARAŽDINSKOJ I KOPRIVNIČKOJ REGIJIU 18. I 19. STOlJEĆU

on tYpeS of Settlement (anD their environment) inthe varaŽDin anD koprivnica reGion in the 18th anD 19th centurY

Hrvoje Petrić Primljeno: 14. 4. 2006.Zavod za hrvatsku povijest Prihvaćeno: 20. 9. 2006.Filozofski fakultet Rad ima dvije pozitivne recenzijeSveučilište u Zagrebu UDK/UDC 911.373 (497.5-37 Varaždin) ,,17/18’’Ivana Lučića 3, HR-10000 Zagreb 911.373 (497.5-37 Koprivnica) ,,17/18’’Republika Hrvatska Pregledni [email protected] Reviews

SažetakU članku autor analizira tipove seoskih naselja i njihova okoliša pretežno na osnovi topografskih i katastarskih karata. Prve karte koje prikazuju strukturu seoskih naselja na osnovi koje se mogu predlagati tipovi naselja su iz oko 1780. godine. Autor se dotiče i procesa koji su utjecali na formiranje naselja. U radu je analizirana skupina seoskih naselja jugoistočno od Varaždina i sjeverno od Koprivnice.

Ključne riječi: tipovi seoskih naselja, 18. stoljeće, 19. stoljeće

Key words: Types of rural settlemnts, 18th Century, 19th Century

jedan od temeljnih radova o tipovima seoskih naselja na hrvatskom području napisali su geografi Zvonimir Dugački i Milan Šenoa.1 O oblikovanju seoskih naselja na prostoru ludbreške Podravine pisao je etnolog Vitomir Belaj.2 Zadatak koji sam sebi postavio u ovom članku bio je dopuniti dosadašnje spoznaje i istraživanja o seoskim naseljima na prostorima zapadno i istočno od ludbreške Podravine. U zapadnom sam dijelu kao primjer uzeo skupinu sela južno i jugoistočno od Varaždina, a u istočnom dijelu grupu sela između Legrada i Koprivnice. Ukupno je obrađeno 11 seoskih naselja, za koje sam predložio klasifikaciju u šest tipova: 1. grudasti ili gomilasti tip sela na kontaktu terasa i pobrđa; 2. raštrkani tip sela u briježnom području; 3. tip sela u jednom nizu uz vodeni tok; 4. tip manjeg sela u poloju uz veću rijeku; 5. tip manjih cestovnih (dvouličnih) sela na kontaktu poloja i terasa te 6. cestovno-gomilasto seosko naselje. Obrada seoskih naselja temelji se na kartografskim i katastarskim izvorima iz 18. i 19. stoljeća te predstavlja samo smjernice za daljnja i detaljnija istraživanja.

1 Z. Dugački, M. Šenoa, Naselja, u: Zemljopis Hrvatske, knj. 2, Zagreb 1942., str. 599-608 i literatura navedena na str. 617-618.2 V. Belaj, Oblikovanje seoskih naselja oko Ludbrega, Ludbreg (monografija), Ludbreg 1984., str. 219-225.


Hrvoje Petrić - O TIPOVIMA SEOSKIH NASElJA U VARAŽDINSKOJ I KOPRIVNIČKOJ REGIJI90

Grudasti ili gomilasti tip sela na kontaktu terasa i pobrđagrudasti ili gomilasti tip sela na

kontaktu terasa i pobrđa predstavljaju relativno nepravilna građena sela. Dobri primjeri za takav tip sela su Donji i gornji Kneginec jugoistočno od Varaždina.3 Velika gomilasta sela su važna za one dijelove Panonske nizine u kojima nije bilo sustavne kolonizacije.4 Prema zemljovidu s kraja 18. stoljeća, kod naselja gornji Kneginec (gorni Knieginczi) vidi se nepravilan izgled ulica s formiranim središtem oko crkve u središtu sela iz kojeg se ulice prema jugu pružaju u obliku slova »V« s dva niza kuća sjevernije od središta. Cijelo selo ima grudastu strukturu koja je dijelom rastvorena uz prometnicu pa se čini kao da je riječ o prijelaznom tipu naselja prema cestovnom selu. Kod sela Donji Kneginec (Dolni Knieginczi) grudasta struktura je još očitija jer su kuće u naselju okupljene u gomilu bez pravilnosti i središta sela.5

U katastarskoj općini Kneginec, prema zapisniku parcela iz 1861. godine,6 spominju se toponimi: Za selom, Prečnica, Pri putu, Na bregu, Ograd, Brežnica, Polevčica, Cvilenki, Kleščevina, Čret, Blek, Ternjača, Podolnica, Blančica, Lovci, Stosovina, Maltarica (Maltariča), Mustečka, Duga njiva, Pri melinu, Pesek, Zavertje, Za kutom, Korečkovec, Poleg klanjca, gornje Dobrova, Dolnje Dobrovo. Katastarska općina Kneginec obuhvaća dva sela: Donji i gornji Kneginec. Zanimljivo je da je uz rub gornjeg Kneginca (Kneginec gornji) zapadno upisan toponim Za selom i Pri putu, a istočno Zavertje, sjeverno Na bregu, a južno Prečnica. južno od Donjeg

3 T. Đurić, D. Feletar, H. Petrić, Općina Gornji Kneginec, Gornji Kneginec-Samobor 2004.4 Z. Dugački, M. Šenoa, Naselja, str. 603.5 Hrvatska na tajnim zemljovidima XVIII. i XIX. stoljeća, knj. 10, Varaždinska županija, Zagreb 2005., karta sekcije 7.6 Hrvatski državni arhiv (HDA), Državna geodetska uprava (DGU), Katastarska općina Kneginec.

Slika 1: Grudasti ili gomilasti tip sela na kontaktu terasa i pobrđa - Donji i Gornji Kneginec

Slika 2: Dio katastarske karte Gornjeg Kneginca iz 1861.



Kneginca upisan je toponim Pri melinu, istočno je Stosovina, zapadno Lovci i Blančica, a sjeverno Podolnica. Od vodotoka su ucrtani Mosdernjak uz istočni rub Donjeg Kneginca i riječica Plitvica (upisana kao potok) na sjeveru.

Donji Kneginec je prema katastarskoj karti iz iste, 1861. godine imao strukturu sličnu kružnom toku unutar kojeg je bilo 11 objekata (kuća i gospodarskih zgrada). Oko kružnog toka bile su raspoređene kuće i gospodarske zgrade, a iz sela su se račvali putevi na sve četiri strane svijeta. gornji Kneginec čini glavna ulica koja ima izgled obrnutog slova »Y«. Crkva Sv. Magde dominira središtem naselja, a istočno i južno od nje formirao se manji trg iz kojega se dva puta razdvajaju prema jugu stvarajući između njih dvije insule. Na vrhu obrnutog slova »Y« sjeverna ulica ima nastavak prema zapadu. Sjeverno od crkve je ucrtan župni dvor s gospodarskim zgradama (građeno od opeke), a na vrhu južne insule je ucrtan župnikov vrt. južno od crkve bila je smještena škola (građena od pletera).

gotovo su sve kuće pročeljem bile okrenute prema dvorištima (izuzeci su kuća josefa Kaniškog k. br. 31 - br. upisa 89, Michala Vugrinca k. br. 3, broj upisa 83, Ivana Tukača k. br. 1, broj upisa 86, Pavla gjuranića k. br. 28, broj upisa 59 i Miška Hamulca k. br. 13, broj upisa 46 u gornjem Knegincu koja su bile okrenuta prema ulici te kuća Ivana Sokolića k. br. 18, broj upisa 759 u Donjem Knegincu). U gornjem Knegincu su od opeke bile građene jedino crkva, župni dvor s gospodarskim zgradama i kuća josipa Večerića te izvan naselja kuća u vlasništvu grada Varaždina. U Donjem Knegincu je od opeke bila sagrađena jedino kuća Miške Keretića, k. br. 4, broj upisa 785.

U gomilasta sela moguće je ubrojiti i Lužan (Losan) koji je na karti s kraja 18. stoljeća ucrtan istočnije od ceste između Varaždina i Zagreba. Lužan ima grudastu (gomilastu) strukturu kuća koje se okupljaju oko središnje ulice.7

7 Hrvatska na tajnim zemljovidima XVIII. i XIX. stoljeća, knj. 10, Varaždinska županija, Zagreb 2005., karta sekcija 14.

Slika 3: Dio katastarskog plana Donjeg Kneginca iz 1861. godine



Selo Lužan je u drugoj polovici 19. stoljeća spadalo pod katastarsku općinu Sv. Ilija. Iz sačuvanog zapisnika parcela općine Sv. Ilija (sa selima Doljan, Križanec, Lužan, Seketin i Žigrovec) iz 1861. te katastarske karte8 iz iste godine može se vidjeti struktura naselja. Na prostoru cijele katastarske općine iz zapisnika parcela mogu se pročitati toponimi: Obreš, Pod peskom, Pri čretu, Pri lugu, Pod topoljem, Kostanjevec, Za Mihukom, Zaječi jarki, Presburg, Žigrovec, Dolice, Dolići, Pod Doljanom, Sajevec, gajski vrh, Sepski vrh, Seketinski bregi, Kozlovec i Lužan. Naselje Lužan sastoji se od središta naselja oko kojega je 1861. bilo grupirano desetak kuća. Središnji dio nalazi se istočno od ceste koja vodi iz Varaždina u Zagreb. Zapadno od ceste bilo je nekoliko kuća, kao i razbacanih istočnije od središta naselja. Sve su kuće bile građene od nečvrstog materijala (pletera) i bile su pročeljem okrenute prema dvorištu. Prema kasnijim katastarskim izmjerama može se vidjeti usitnjavanje parcela na prostoru sela Lužan.

U katastarskoj općini Biškupec 1860. ucrtane su dvije kuće od opeke uz cestu Varaždin - Zagreb. Kuće su označene toponimom Turčin, a kao vlasnik je upisan agramer Erzbisthum (broj upisa 1008 i 1009 na rudini Police).9 Možemo reći da su te dvije kuće zapravo značile početni dio naselja Turčin. Fromiranje naselja Turčin u idućih stotinu godina može se vidjeti iz kasnijih katastarskih planova. Selo se formiralo kao cestovno naselje uz prometnicu koja povezuje Varaždin i Zagreb. U katastarskoj općini Biškupec su 1860. bili popisani sljedeći toponimi: Zavertje, Ribnjak, Kračina, Pri jalkovečkom putu, Pri Svetom Roku, gerlice, Rakite, Zvernjak, Kerče, Prodnice, Mačkovec, Porednice, Zavertnice, Police i Tomaševec. Turčin se kao naselje počeo evidentirati u popisima stanovništva od 1910. godine.

Raštrkani tip sela u briježnom područjuSolidan primjer raštrkanog tipa sela u briježnom području je Varaždinbreg. Početke naselja

možemo tražiti na katastarskoj karti s kraja 18. stoljeća gdje je ucrtan »Varasdinski Breg«, kao skupina vinograda.10 Kod Varaždinbrega se najvjerojatnije radilo o slučaju prerastanja »sezonskog« naselja vinogradarskih klijeti u seosko naselje sa stalnim stanovnicima.

U katastarskoj općini Varaždinbreg 1869. godine upisani su toponimi: Koradovica, Dugi vrh, Mali vrh, Hališče, Pečečki vrh, Kolnjak, Crnerčje, Banščina, Skarje, gora, Vodovje, Krešovica i Puti. Osim stanovnika Varaždinbrega svoje su posjede (najčešće vinograde) tamo imali Zagrebačka nadbiskupija (na Pečečkom vrhu), prebendarija Sv. Vida iz Varaždina (Koradovica), crkva Sv. Nikole u Varaždinu, župa Varaždin, župa Biškupec, općina Kneginec (posjedovala je veliki šumski kopleks u gori), župa Kneginec, neimenovani samostan iz Varaždina, gradska općina Varaždin (šuma Cmerčje, na gori, Putima i Krešovici), »zaklada za drumove« (na Putima), općina Varaždinbreg (na Putima i Vodovju) te više stanovnika (poljodjelaca) iz Kneginca te po jedan stanovnik iz Toplica (Varaždinskih), Vertlinovca,

8 HDA, DGU, Katastarska općina Sv. Ilija.9 HDA, Državna geodetska uprava, Katastarska općina Biškupec.10 Hrvatska na tajnim zemljovidima XVIII. i XIX. stoljeća, knj. 10, Varaždinska županija, Zagreb 2005., karta sekcija 14.



Lužana i gornjeg Kučana.11 Zagrebački kaptol je također imao svoj posjed na prostoru Varaždinbrega.12

Većina kuća bila je građena od čvrstog materijala. Od vodotoka su ucrtani potoci Mozdanjak (Mozdernjak) i Blizna. Struktura naselja Varaždinbreg bila je uvjetovana reljefom. Uz zapadni rub Varaždinbrega prolazila je cesta koja je povezivala Varaždin i Zagreb. Najveći je dio kuća smješten uz puteve koji su povezivali dijelovi naselja. Većina kuća je pročeljem bila okrenuta prema dvorišnoj strani. Kuće su posjedovali građani i poljodjelci iz Varaždinbrega te neke pravne osobe (npr. gradska općina Varaždin, Zagrebačka

11 HDA, DGU, Katastarska općina Varaždinbreg. 12 KAZ, Katastarski plan kaptolskog posjeda - selo Varaždinbreg, 1861.

Slika 4: Dugi Vrh na Varaždinbregu na planu iz 1869. godine

Slika 5: Halić, Pečečki vrh i Banščina na planu iz 1869. godine



nadbiskupija), a vinogradarske klijeti (odnosno podrume) posjedovali je poljodjelci iz Kneginca. Kuće su bile koncentrirane na Dugom Vrhu, Malom Vrhu, Koradovici, Pečečkom vrhu, jališču, Banščini, Skarju i gori.13

Tip sela u jednom nizu uz vodeni tokPrema Vitomiru Belaju, Kutnjak i antolovec

predstavljali bi tip sela koje je sagrađenih izvorno u jednom nizu kuća uz vodeni tok,14 u ovom slučaju uz »mrtvi« meandar koji je bio s južne strane. Već je krajem 18. stoljeća Kutnjak (Kuttinek) počeo gubiti osobitosti tipa sela u jednom nizu, u čijem se zapadnom nastavku nalazilo selo antolovec (jantolovecz). Na karti s kraja 18. stoljeća je moguće primijetiti da je veći dio Kutnjaka postao naselje s dva niza kuća, a antolovec je ostao selo u jednom nizu kuća.15

Na katastarskoj karti općine Kutnjak iz 1859. ucrtana su dva naselja: Kutnjak i antolovec. Sve kuće su u oba sela bile građene od čvrstog materijala s pročeljem prema dvorištu (sličan slučaj postoji u selu Đelekovec,16 istočno do Kutnjaka).

Izgled sela bio je određen tokom nekadašnjeg vodotoka koji je tekao uz sela Kutnjak i antolovec u obliku slova »j« tvoreći blagi kut. Vjerojatno je Kutnjak po tome dobio ime. antolovec je funkcionirao gotovo kao produžena zapadna ulica Kutnjaka. Između ta dva sela povezana putem bile su četiri parcele. U Kutnjaku su kuće bile s obje strane ulice, a u antolovcu samo s južne strane, što pokazuje da je antolovec i u drugoj polovici 19. stoljeća bio tip sela s jednim nizom kuća. U sredini sela Kutnjak s istočne je strane bila ucrtana kapela Sv. Valentina.

Veće šumske površine bile su južno od Kutnjaka i antolovca, a manje sjeverno. Na sjeveru su zabilježeni toponimi Komornica, Zatopolje, Višnevec, a uz oba sela gloždje. Istočno su Za selom, Sopot i Melinec. južno su ucrtani toponimi josek, Bokevje i Log, a zapadno Polanjka i Kerči. granicu s katastarskom općinom Zablatje (na istoku) čine ostaci starog vodotoka, na koji se nastavljaju ostaci drugog vodotoka koji ide u smjeru sela. Stari vodotok se ulijevao u potok Pronicu.

Tip manjeg sela u poloju uz veću rijekuPodravska Selnica može poslužiti kao tip manjeg sela u poloju uz veću rijeku, u ovom

slučaju Dravu. Na karti s kraja 18. stoljeća je Selnica (Szelnicze) ucrtana uz rukavac rijeke Drave koji je dijelom utjecao na strukturu ulica. Selnica je, prema ovoj karti, manje selo

13 HDA, DGU, Katastarska općina Varaždinbreg. 14 V. Belaj, Oblikovanje seoskih naselja, str. 222.15 Sekcija 16, M. Valentić, I. Horbec, I. Jukić (prir.), Križevačka županija, Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća, knj. 9,

Zagreb 2005.

Slika 6: Tip sela u jednom nizu uz vodeni tok - Antolovec i Kutnjak (kraj 18. stoljeća)



koje ima osobitosti cestovnog naselja, no zbog utjecaja rijeke Drave na selo i njegov okoliš Podravsku je Selnicu moguće izdvojiti u zaseban tip manjeg seoskog naselja nastalog izvorno u jednom nizu u poloju uz veću rijeku.16 Podravska Selnica je, prema katastarskoj karti iz 1859. godine,17 imala izgled naselja okupljenog oko središta (vjerojatno nekadašnjeg općinskog pašnjaka). Središte se pruža u smjeru zapad-istok, s time da se na krajnjem zapadnom rubu odvajaju dvije ulice (jedna prema jugu, a druga prema zapadu). U središtu sela dolazi do odvajanja dviju ulica, i to prema sjeveru (s još jednim sjevernim odvojkom na istočnom rubu središta) i prema istoku. Zanimljivo je da selo ima samo pet kuća (i dvije gospodarske zgrade) građenih od čvrstog materijala, a sve ostale gospodarske zgrade i ukupno 51 kuća bile su građene od mekanoga građevinskog materijala (pletera).

Većina kuća imala je uže dvorište i bile su smještene jedna pokraj druge u uličnom nizu. Iza kuća su se (osim nekoliko iznimnih slučajeva) gospodarske zgrade pružale u nizu, a nakon njih bili su vrtovi. Manji dio vrtova bio je smješten izvan naselja, i to najčešće južno od naselja. U najvećem broju slučajeva uz kuću su postojale dvije gospodarske zgrade. Pročelja kuća su uglavnom bila okrenuta prema ulici. Selo nije imalo parcelu označenu za groblje.

Rijeka Drava teče sjeverno od Podravske Selnice u smjeru zapad-istok. Prema katastarskoj karti iz 1859. godine, ima šest ada (na kojima su bile šumske površine), a djelomično se može vidjeti njezin utjecaj na položaj sela. Prostor kojim teče Drava kao i cijeli kraj sjeverno od sela nazivao se Vugrade, s time da su uz Dravu istočno i zapadno od Podravske Selnice smještene šumske površine. jugozapadno je zabilježen toponim Podbrestom, južno Dobrojca, a istočno Netečje.

Tip manjih cestovnih (dvouličnih) sela na kontaktu poloja i terasaOd manjih cestovnih (dvouličnih) sela na kontaktu poloja i terasa sjeverno od Koprivnice

zahvalno je odabrati dva sela zapadno od Legrada (Zablatje i Imbriovec). Zablatje (Zaplati) je krajem 18. stoljeća bilo ucrtano kao cestovno naselje koje se sastojalo od dvije ulice, u obliku

16 Sekcija 16, M. Valentić, I. Horbec, I. Jukić (prir.), Križevačka županija, Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća, knj. 9, Zagreb 2005.

17 HDA, Državna geodetska uprava, Katastarska općina Podravska Selnica.

Slika 7: Tip manjeg sela u poloju uz veću rijeku - Podravska Selnica (kraj 18. stoljeća)



obrnutog slova »L«.18 Prema katastarskoj karti iz 1859., selo Zablatje je bilo malo naselje s malim trgom oko kapele Sv. Roka i ulicama u smjeru jugoistoka.19 Osim kapele i jedne manje kuće, sve su ostale bile građene od mekog građevinskog materijela (pletera).

Šumske su se površine nalazile sjeverno i južno od Zablatja. Sjeverno od sela zabilježen je toponim Luka (s velikom šumskom površinom). Sjevernu granicu katastarske općine (prema katastarskoj općini Veliki Otok) čine ostaci starog vodotoka, a nekadašnja ada obilježena je toponimom Siget. Ostaci istog vodotoka čine i granicu prema katastarskoj općini Imbriovec na jugu i sjeveru. južno od naselja, prema katastarskoj općini Imbriovec, zabilježen je toponim Ledina. granicu katastarske općine prema zapadu (prema katastarskoj općini Kutnjak) čine i ostaci starog vodotoka. Između Zablatja i katastarske općine Kutnjak, u smjeru zapada, ucrtan je toponim Veliko Polje, a jugoistočno Lug u sklopu kojega je bila velika šuma.

Zemljovid Križevačke županije iz jozefinskog vremena (80. godine 18. stoljeća) pokazuje okoliš sela Imbriovca (jambrovcze) koje je tada sa svih strana bilo okruženo šumarcima, a nešto veće šumske površine ucrtane su sjeverno, južno i zapadno od sela, najmanje ih je bilo prema Đelekovcu.20 Uz Imbriovec (zapadno, gdje je danas potok Segovina) tekao je potok Prudnica koji se jugoistočno od Imbriovca ulijevao u potok Rasinicu. Segovina je tekla sjeverno od Imbriovca i Zablatja, a južno od Maloga Otoka. U okolici Imbriovca nije zabilježen nijedan naziv polja. Ucrtani su poljski putovi koji su povezivali Imbriovec sa susjednim selima Pustakovcem (jugozapadno), Zablatjem (sjeverozapadno), Malim Otokom (sjeveroistočno) i Đelekovcem (istočno). Uz puteve prema Đelekovcu i Malom Otoku bili su drvoredi. Iz ove karte vidi se i struktura naselja Imbriovec. Selo se pružalo u smjeru sjever-jug, a negdje na dvije trećine dužine ulice koja se pružala u tom smjeru nalazilo se


19 HDA, DGU, Katastarska općina Zablatje.20 Na imbriovečkom, a naročito na Đelekovečkom području je u drugoj polovici 18. stoljeća bila iskrčena glavnina šumskih

površina. Čini se da je na nekim obližnjim vlastelinstvima bila drukčija situacija. Npr. »šume su još i sredinom XVIII stoljeća prekrivale gotovo polovicu površine ludbreškog vlastelinstva«, usp. J. Adamček, Ludbreg i njegova okolica u doba feudalizma, str. 103.

Slika 8: Tip manjih (dvouličnih) sela na kontaktu poloja i terasa - Zablatje i Imbriovec (kraj 18. stoljeća)



spajanje s manjom ulicom koja je vodila istočno, tj. u smjeru Đelekovca. Na križanju ovih ulica bila je ucrtana crkva. Veći dio kuća pruža se užim dijelom prema ulici, a samo nekoliko kuća se pruža dužim dijelom. Oko svih kuća ucrtane su okućnice koje su nešto šire na sjeveroistočnom dijelu sela gdje je ujedno najmanja koncentracija kuća.21

Prema katastarskoj karti iz 1859. godine,22 selo Imbriovec sastojalo se od dvije ulice - jedna se pružala smjerom sjever-jug, a druga pod pravim kutom skreće prema istoku tvoreći zarotirano slovo »T«. južno od naselja teku (u smjeru zapad-istok) potoci Rasenica (Rasinica Bach) i gliboki (gluboki Bach), a u blizini se vidi korito starog potoka glibokog (stari gliboki).

gotovo sve kuće i gospodarske zgrade bile su sagrađene od nečvrstog materijala. Ukupno je bilo ucrtano 60 kuća: »jedinki« 43 i »fronti« 17 kuća. Od opeke je bilo građeno samo sedam zgrada: crkva Sv. Imbre na malom trgu u središtu sela, pet kuća u ulici koja se pruža u smjeru sjever-jug (župni dvor, Miške Novoselca, Imbre gjurkana, Marka Megjimorca, Martina Fička) te škola u ulici prema istoku (preko puta crkve), odnosno prema Đelekovcu. Ulica koja ide u smjeru sjever-jug, sjevernije od posljednjih kuća, račva se u dva puta - jedan prema Zablatju, a drugi prema Malom Otoku. U smjeru prema jugu završava okružena kućama (vjerojatno zbog ograničenja starim vodotokom ucrtanim južnije), no na udaljenosti od približno trećine od juga jedan put skreće prema zapadu, odnosno prema selu Pustakovec. Na tom je putu ucrtan most preko starog vodotoka.

Kuće su bile smještene uz rub ulice, a gospodarske zgrade unutar dvorišta. Zanimljivo je da su sve kuće pročeljem bile okrenute prema ulici (ili je kartograf jednostavno povukao crtu zadebljanja na uličnoj strani iz nedovoljno poznatog razloga). Velika većina parcela bila je uska i pružala se od ulice prema vrtovima koji su bili iza gospodarskih zgrada. Uži rub parcela bio je prema uličnoj strani. Kuće su bile smještene uz sam rub ulice, a gospodarska zgrada je bila fizički odvojena, ali u nizu iza kuće. Ima primjera i više gospodarskih zgrada u nizu iza kuće. Vrtovi su najčešće bili iza gospodarske zgrade, a rijetko uz kuću.

Zapadno i južno od gospodarskih zgrada Imbriovca, odnosno od kraja parcela koje prikazuju okućnice vide se ostaci starog vodotoka. Važno je spomenuti da je taj stari vodotok odredio fizionomiju cijelog naselja i pružanje ulica. Na kraju ulice koja se pruža prema istoku stari vodotok, kao veliki meandar, zaokreće prema jugu i ulijeva se u potok Rasenicu. Isti vodotok prema sjeveru čini granicu naselja i katastarske općine Imbriovec. Moguće je da je riječ o starom koritu potoka Rasenice. Sjeveroistočno od Imbriovca, u neposrednoj blizini posljednjih kuća, ucrtana je mala vodena površina.

Polja južno od vrha meandra označena su toponimom Dvorišče. Na stare šume, odnosno na proces krčenja šumskih površina upućuju toponimi Zakerčki i Nove Kerče južno od Imbriovca, Stari Kerč na zapadu i Kerčec na sjeveru. Iz ovih naziva se može vidjeti da je krčenje šuma počelo zapadno od naselja. Osim spomenutih, jugozapadno od naselja upisani su nazivi polja Čanovec i Volače, zapadno je Žandar, sjeverno su Veliko Polje, Dvorišče,


22 HDA, Državana geodetska uprava, Katastarska općina Imbriovec.



Mostišče i Smerčki, istočno su Podhrastje, Hudo Polje, Kolarina, Brestovec, Kolarina i Melski Kut, južno je Hrasko Polje, a jugoistočno Polana. Na Zakerčima, Novim Kerčima i Polani (južno od Imbriovca) te na Podhrastju (zapadno prema Đelekovcu) bile su veće površine zajedničke (općinske) zemlje.23

Tip cestovno-gomilastog naseljaTipično cestovno-gomilasto naselje

je selo Đelekovec. Prema izgledu i prostornom rasporedu ono predstavlja prijelazni tip između cestovnih (uličnih) i gomilastih seoskih naselja. Na prvi se pogled može činiti da je riječ o cestovnom naselju, no detaljnijom analizom može se zaključiti da ovo seosko naselje ima i neke osobitosti gomilastog naselja pa ga možemo uvrstiti u tip cestovno-gomilastog seoskog naselja.

U kartografskoj zbirci Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu čuva se karta koja prikazuje okoliš Đelekovca u stanju kakav je bio oko 1761. godine,24 dakle sredinom 18. stoljeća. Karta je napravljena 29. svibnja 1781. godine. Ona je vrlo važna jer pokazuje najstariju poznatu prostornu strukturu sela Đelekovca (»pagus gyelekovecz«). Oko 1761. središte sela bilo je oko crkve koja je bila označena na lokaciji koja bi odgovarala i današnjoj đelekovečkoj crkvi. Istočno od crkve ucrtana je slobodna površina, a prema zapadu se pružala široka ulica. južno od crkve bila je ulica uz koju je paralelno išao stari tok Drave, što indirektno potvrđuje da je ranije rijeka tekla uz sam rub Đelekovca, a činilo ju je samo nekoliko kuća. Ta je ulica bila vrlo kratka, tj. predstavljala je dio malog »trga« kod crkve. jedna velika ulica pružala se u smjeru sjever-jug, paralelno uz cestu

23 HDA, Državana geodetska uprava, Katastarska općina Imbriovec.24 HDA, Karografska zbirka, D XV 2.

Slika 9: Karta iz 1781. godine

Slika 10: Tip cestovno-gomilastog naselja - Đelekovec (kraj 18. stoljeća)



Legrad - Koprivnica (»via Kaproncza«). Već tada je na mjestu lokacije današnje kapele Sv. Florijana bio ucrtan znak raspela, što ukazuje na to da se tamo nalazilo raspelo ili manja kapelica. Kao dvije »inzule« ucrtana su još dva dijela Đelekovca - jedan na zapadu (prema Imbriovcu) prostorno odvojen od ostatka sela te drugi na sjeverozapadu, uz cestu Legrad - Koprivnica.

Iz ove se karte može vidjeti oblik kuća. Najveći dio kuća činile su »jedinke« - kuće s užim dijelom uz cestu (55 posto), slijedile su po zastupljenosti »fronte« - kuće s širim dijelom uz cestu (29 posto), a najmanje su bile zastupljene »kuće na ključ«, tj. u obliku slova »L« (16 posto). Parcele kućevlasnika sastojale su se od dva dijela. U prvom je dijelu bila kuća (uz ulicu), a u nastavku su slijedile gospodarske zgrade. Većina domaćinstava imala je ucrtanu jednu gospodarsku zgradu, ali postoji mali broj kuća s neucrtanim gospodarskim zgradama, kao i s dvije gospodarske zgrade. U drugom dijelu su bili vrtovi. Sve parcele su bile iznimno široke.

Od vodotoka je označen stari tok Drave (»fluvis Dravicza«) koji je tekao u smjeru sjever-jug i pružao se uz istočni rub sela. U njega se sjeverno od Đelekovca ulijevala rijeka Bednja (»fluvius Bednya«) čiji je tok ucrtan kroz sjeverni dio đelekovečkih zemalja. Na Bednji je blizu križanja cesta za Veliki Otok (»Nagy attak«) i Legrad ucrtan most. Ima i jasno označenih ostataka starijih vodotoka, ali bez upisa njihovih naziva.

Parcelizacija slobodnjačkih (selišnih) zemalja (»libertinorum sesionales terra«) tek je djelomično označena i, ako je točno ucrtana, može se vidjeti relativna usitnjenost posjeda. Mnogo sitnih parcela se vidi na Zelišču (»Terra Zelische«) gdje je jedna bivša dravska ada rasparcelirana na vrlo male čestice. Tamo je usitnjenost prisutna i danas. Posebno je ucrtan »passcuum jalsz« koji se pružao uz cestu prema Imbriovcu (»weeg von Imbrihovecz nach Bezye«). Iz Đelekovca je, uz jals, postojao direktni put za Mali Otok (»weeg nach Kyss attak«).

Od toponima su upisani: jalsz, Trepetye, Hudo polye, Ograd, Lubonichki Kerchi, Zellische, gradische (»in comitatv szaladiensis« - prema njemu je nacrtan nastavak puta iz Đelekovca pa to govori da je ovdje mogao biti brod, tj. prijelaz preko Dravice), Ribnyak, Lenische, Marina Szello, Vargov Kerch, Hrupacha, Chepelyevo, Bezie i Raszohaticza (s ucrtanom kućicom kod gmanja - »passca«).

Najpreciznije su prikazane alodijalne (tzv. vlastelinske ili grofovske) zemlje na »predium Bezie«. Iz ove se karte vidi da je najveći dio tih alodijalnih posjeda na đelekovečkom prostoru imao plemić adamović, drugi je po veličini bio Šimonovićev alodij, a nakon toga Hochreitterov na kojem je ucrtan majur uz cestu za Legrad (»versus Legradinum«) s dva građevinska objekta. Od ostalih ucrtani su alodiji plemića Poka i Kanižaja.

U okolici Đelekovca se jasno vidi da su procesi krčenja toliko napredovali da šumskih površina uopće nije bilo sjeverno, jugoistočno i istočno od sela. Najveća koncentracija šuma i šumaraka zabilježena je zapadno i jugozapadno. Kroz Đelekovec su prolazili važniji putovi prema Legradu (odnosno u odvojku kod mosta preko potoka Segovine sjeverno od Đelekovca i preko Velikog Otoka do Ludbrega), Torčecu i Botovu (prema županiji Šomođ) te Koprivnci. južno od Đelekovca se potok Rasinica (danas: Rasenica) ulijeva u gliboki, a potok Segovina koji je tekao sjeverno od Đelekovca ulijevao se u Malu Dravicu koja



predstavlja stari tok rijeke Drave. Mala Dravica je tekla od Legrada od sjevera prema jugu uz najistočniju đelekovečku ulicu. Kod Đelekovca je tekao u obliku luka i skretao prema istoku gdje se ulijevao u rijeku Dravu. S lijeve strane Male Dravice (sjeveroistočno od Đelekovca) ucrtan je toponim gradišće, a s desne strane Male Dravice (sjeverozapadno od Đelekovca) nalazi se toponim Cirkvišće. Posebno je zanimljivo da se gradišće nalazi vrlo blizu Cirkvišću, što očito nije slučajno. Uz sjeverni rub Đelekovca upisan je toponim Bezje, jugoistočno od Đelekovca upisan je toponim Pruvnica (Brunica), a južno od sela toponim Močvar (južno od glibokog je ubilježen i naziv Tomanica). Oko sela je bila mreža poljskih putova, od kojih je jedan povezivao selo. Uz zapadni rub sela bilo je seosko »gmanje« (Freithof). Po ovoj se karti vidi da su postojale dvije jezgre sela. jedna je bila koncentrirana u zapadnom dijelu, a druga uz crkvu u istočnom dijelu sela. glavna đelekovečka ulica je išla u smjeru istok-zapad te povezivala dvije spomenute jezgre naseljenosti. gotovo sve kuće bile su okrenute prema ulici užim dijelom (tzv. jedinke), a oko svih kuća bile su se okućnice.25

Prema katastarskom planu iz 1859. godine,26 Đelekovec je imao oko 170 parcela s kućama i javnim zgradama. Središte sela bilo je oko crkve (Velike gospe, odnosno Maria Himmelfahrt) i školske zgrade. Od potoka Dravica (Dravica Bach) koji je bio istočno od naselja jedna je ulica vodila u smjeru istok-zapad. Vidljivo je da potok Dravica zapravo označava stari tok rijeke Drave. On je u velikom dijelu utjecao na formiranje granica katastarske općine Đelekovec jer je prostor s njegove lijeve obale pripadao Legradu, a s desne Đelekovcu. Uz dio obale je vodio put koji je povezivao dva dijela Đelekovca.


26 HDA, Državna geodetska općina, Katastarska općina Đelekovec.



Druga ulica se uz crkvu pružala prema jugu (prema Torčecu). Ona se nekoliko parcela prije seoskoga groblja (koje je i tada bilo na današnjem mjestu) račvala u tri dijela formirajući mali trg na kojem je ucrtana vodena površina. Školska zgrada bila je smještena preko puta crkve i župnikova stana, a oko nje je bila veća parcela u vlasništvu općine Đelekovec oko koje su bile kuće raspoređene u ulice u obliku četverokuta. Zapadno od škole i crkve pružala se vjerojatno glavna đelekovečka ulica. Postoji mogućnost da se ta ulica formirala na mjestu ranijeg zajedničkog zemljišta (pašnjaka), a zajedničko općinsko zemljište kod škole bi moglo biti njegov ostatak. Veliki zajednički pašnjak nastavlja se direktno na glavnu ulicu i bio je smješten s obje strane ceste koja je povezivala Legrad i Koprivnicu. Sličan primjer pretvaranja općinskog pašnjaka u stambenu zonu imamo u zagrebačkom ruralnom naselju Horvati kod Trešnjevke, što je istraživala Mirela Slukan altić u svojoj disertaciji.27

Nakon dvije parcele od crkve skretala je mala ulica u smjeru juga, a nakon još tri i druga uličica prema jugu. Obje su se uličice nakon nekoliko kuća spojile i nastavljale kao jedinstvena ulica prema jugu i kasnije prema istoku (prema jugu je bila samo jedna osamljena kuća, a prije nje dvije odvojene vodene površine). Na kraju glavne ulice postojao je još jedan odvojak prema jugu (s četiri kuće). Zanimljivo je da su sve parcele u tim ulicama relativno široke.

Parcele su bile uže u ulici koja je išla u smjeru jug-sjever, ali paralelno s cestom Legrad - Koprivnica i koja je bila fizički odvojena od središnjeg dijela naselja. Kuće su u njoj bile s istočne strane (izuzetak je bila jedna kuća i tri gospodarske zgrade smještene na zapadnoj strani), a zapadno uz rub ulice bili su vrtovi na koje se nastavljao općinski pašnjak. Ta se ulica spajala s cestom za Legrad i nastavljala kao ulica koristeći trasu ceste. Na mjestu spoja postojala je uličica od samo nekoliko kuća prema jugozapadu, nakon koje se nastavljao općinski pašnjak.

Sa zapadne strane općinskog pašnjaka ucrtana je ulica sa 19 kuća, od kojih je jedna bila naslonjena na put koji je povezivao Đelekovec s Imbriovcem. U toj ulici kuće nisu bili smještene uz rub ceste nego su s istočne i zapadne strane unutar iste parcele u pravilu bile gospodarske zgrade, a vrtovi su bili na istočnom rubu dvorišta (uz općinski pašnjak).

ako Đelekovec usporedimo s okolnim naseljima, vrlo lako možemo doći do spoznaje da je ono bilo atipično. Dok je u okolnim selima pa čak i u trgovištu Legrad većina kuća bila građena od pletera, odnosno od nečvrstog materijala,28 u Đelekovcu su gotovo sve kuće bile građene od čvrstog materijala (opeke). Koji je bio razlog tome? je li nakon neke katastrofe (npr. požara) selo bilo planski građeno ili bismo uzroke mogli tražiti u nečemu drugome? Vjerujem da će na ova pitanja dati odgovor buduća istraživanja.29

Zanimljivo je da su pročelja većine kuća bila okrenuta prema dvorištu (ili su barem bila tako ucrtana). U glavnoj i ulici prema Torčecu su kuće u pravilu bile smještene uz rub ulice,

27 Mirela Slukan, Prostorni razvoj grada Zagreba od polovice 19. stoljeća na temelju katastarskih izvora, Doktorska disertacija, rukopis, Zagreb 1999., str. 282.

28 Izuzetak su sela Kutnjak i Antolovec s većinom kuća građenih od čvrstog materijala. HDA, DGU, Katastarska općina Kutnjak.29 Neke zidane kuće bile su podignute i nakon 1859. godine (i to na parceli gdje je ranije bila zidana kuća), o čemu svjedoči

sačuvani natpis s nedavno srušene zidane kuće u đelekovečkoj Ulici palih boraca 32 s natpisom »Ovo stanje je podigel Kvakan Josef (...) 1866.«, što ukazuje da su neke zidane zidanice bile građene 1866. godine.



a u ulici koja je išla paralelno (ali istočnije) uz cestu Koprivnica - Legrad, u središnjem dijelu ulice, veliki se dio kuća dodiruje s ulicom. Većina parcela uz đelekovečke kuće ima dvije gospodarske zgrade u nizu, a uz dio glavne ulice te prvi dio ulice prema sjeveru (paralelne s općinskim pašnjakom) te u dijelu ostalih ulica nakon gospodarskih zgrada nalaze se livade s voćnjacima.

Veliki općinski pašnjak nalazio se istočno od Đelekovca, a bio je označen toponimom Dolnji Batjan. južno od sela zabilježen je toponim Sela, sjeverozapadno je gornji Batjan, a jugozapadno Brestovec. Velika koncentracija vrtova bila je istočno i sjeverno od naselja uz Dravicu. južno od Đelekovca ucrtani su potoci Rasinica i gliboki (gluboki). Uz toponim Brunica (istočno od Đelekovca i od toponima Dolnji Batjan) ucrtana je kuća s gospodarskom zgradom, vlasništvo Ferdinanda Inkeya. Brunica je ucrtana u poluokruženju Dravice, a na Dolnjem Batjanu zapadno od nje bile su pravilo strukturirane velike zemljišne površine (veće od 145 jutara) u vlasništvu Ferdinanda Inkeya, a južno i zapadno od njih ranije spominjani općinski pašnjak (te školski pašnjak). Uz kuću se južno nalaze dvije gospodarske zgrade, a istočno je ucrtan vrt. Veća općinska zemljišta (gjelekovec gemeinde), tj. pašnjaci nalazili su se i na prostoru Lubenovca (Ljubenovca), odnosno između posljednjih kuća u ulici koja je vodila prema sjeveru (Legradu) i Dravice.

Sjeverni dio prostora sela Đelekovca (katastarske općine) bio je ograničen Dravicom (Dravica Bach), odnosno starim tokom rijeke Drave. Sjeverni dio katastarske općine Đelekovec naziva se Ljubenovec (iako stanovnici to polje nazivaju Lubenovec) i on je gotovo sa svih strana okružen postojećim (Dravica) ili starim vodotocima. Na zapadnom rubu Ljubenovca (Lubenovca) nalazi se ušće dviju presušenih vodotoka, a malo istočnije ušće presušenog vodotoka u Dravicu. Možemo pretpostaviti da je Lubenovec bio zapravo dio riječnog meandra, o čemu svjedoči da je na istok vodio put prema Ludbregu. Zanimljivo je da preko Lubenovca do sela Đelekovec prolazila cesta koja je povezivala Legrad i Koprivnicu. Najveće je površine u Lubenovcu imao Ferdinand Inkey. Kako su u upisniku prekrižene površine u vlasništvu Đelekovčana, moguće je da ih je Ferdinand Inkey kupio od njih. Dio Lubenovca bliže Đelekovcu bio je u vlasništvu općine Đelekovec, a uz Dravicu je bio skup vrtova sitnih parcela u vlasništvu Đelekovčana.

Zanimljivo je da se sjeverno od sela Đelekovec spominju dva Cirkvišča. jedno je bilo sjeverno od Lubenovca (istočno uz rub ceste prema Legradu), a drugo jugozapadno od njega (između ovog polja i Đelekovca). Na Cirkvišču je općina Đelekovec imala šume. Zapadno od Cirkvišča je ucrtan stari vodotok koji ujedno čini dio istočne granice katastarske općine Đelekovec. južno od Lubenovca ucrtano je Bezje (marof) s posjedima i zgradama (od kojih su dvije od opeke, a jedna od pletera) grofice Eve Koretić. Velik dio Bezja držao je Teodor gjurgjević (Đurđević). Između Bezja i sela Đelekovec ucrtano je polje gornji Batijan. Između sela Đelekovec i Imbriovec ucrtano je polje Brestovec, a na zapadnoj granici Đelekovca ucrtana je šumska površina u vlasništvu općine Đelekovec. južne granice Brestovca ograničavao je potok Rasenica (Rasinica). Na jugu katastarske općine Đelekovec je ušće potoka Rasenice u gliboki, a nizvodno je bio mlin u suvlasništvu Blaža i gjure Čižmaka.



Umjesto zaključkaIz analize razvoja skupine naselja na varaždinskom i koprivničkom području tijekom 18.

i 19. stoljeća predloženi su sljedeći tipovi seoskih naselja: 1. grudasti ili gomilasti tip sela na kontaktu terasa i pobrđa; 2. raštrkani tip sela u briježnom području; 3. tip sela u jednom nizu uz vodeni tok; 4. tip manjeg sela u poloju uz veću rijeku; 5. tip manjih cestovnih (dvouličnih) sela na kontaktu poloja i terasa te 6. tip cestovno-gomilastog seoskog naselja.

SummaryThe article analyzes the types of settlement and their environment on the basis of the

topographic maps (five types of settlement). The aim of the article is to present the process of chenge and some of the factors which determine the form of settlement. The analysis deals with the region southeast of Varaždin, and northen of Koprivnica (Republic of Croatia). The oldest map (cca 1780.) shows a first organization of settlement. In the 19th century first organization of settlement develop and changed in environment.


Dragutin Feletar - RAzVOJ ElEKTRIFIKACIJE SJEVEROzAPADNE HRVATSKE DO 2. SVJETSKOG RATA104

RAzVOJ ElEKTRIFIKACIJE SJEVEROzAPADNE HRVATSKE DO DRUGOGA SVJETSKOG RATA- S POSEBNIM OSVRTOM NA KOPRIVNICU

entWicklunG Der elektrifizierunG in norDWeSlichekroatien BiS zWeite WeltkrieG- mit BeSonDereS rückBlick am StaDt koprivnica

Prof. dr. sc. Dragutin Feletar Primljeno: 20. 8. 2006.Redoviti profesor u trajnom zvanju Prihvaćeno: 20. 9. 2006.Geografski odsjek PMF-a Članak ima dvije pozitivne recenzije10000 Zagreb, Marulićev trg 19 UDK/UDC: 621.311 (497.5 Koprivnica) (091)[email protected] Izvorni znanstveni rad Original scientific paper

SažetakOvaj članak napisan je u povodu 80. obljetnice osnivanja Gradske električne centrale (munjare) u Koprivnici (1925. - 2005.) te je dobrim dijelom bio sastavnica monografije o korpivničkom poduzeću »Elektra«. U članku je dan pregled početaka i razvoja proizvodnje i distribucije električne energije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj od početaka krajem 19. stoljeća pa do ukopčavanja u jugoslavenski (hrvatski) elektroenergetski sustav, odnosno za Podravinu do 1949. godine. Razrađuju se rezultati istraživanja o nicanju i djelovanju malih, internih generatora u nizu industrijskih i manufakturnih poduzeća te u ciglanama i rudnicima. Osobita pozornost posvećena je osnivanju i razvoju gradskih (mjesnih) električnih centrala (munjara) u Čakovcu, Varaždinu, Križevcima, Prelogu, Koprivnici i Virovitici. Članak je ilustriran fotografijama iz doba djelovanja poduzeća i munjara do Drugoga svjetskog rata.

Ključne riječi: elektrifikacija, električna centrala, distribucija, plinara, proizvodnja električne

energije, generator

hauptwörte: Elektrifizierung, Elektrokraftwerk, Distribution, gaswerk, Produktion der

Elektroenergie, generator

Pojava električne rasvjete u svijetu i Hrvatskoj na prijelazu iz 19. u 20. stoljećePrvu industrijsku revoluciju označio je pronalazak i primjena parnoga stroja. Parni mlinovi

pa i druga industrija pokrenuta parnim strojevima, uključujući i lokomobile, bili su u uporabi u Hrvat skoj tek petnaestak godina nakon Njemačke ili austrije i Češke. Tako je, primjerice, Koprivnica svoj prvi paromlin dobila već 1858. godine - parni stroj nabavljen je u Beču


Ekonomska i ekohistorija 105Dragutin Feletar - RAzVOJ ElEKTRIFIKACIJE SJEVEROzAPADNE HRVATSKE DO 2. SVJETSKOG RATA

(a uz njega stigao je i »ma ši ni sta«).1 I u gradnji željezničkih pruga Hrvatska nije vremenski bitno zaostajala za srednjom Europom: kroz Međimurje je »željezni konj« prošao već 1860., a u Zagreb i Sisak stigao je 1862. godine (radi usporedbe: pruga Beč - Ljubljana - Trst dovršena je 1849. godine).2 Koprivnica je željezničku prugu do bila 1869./70. godine.3

Tehnički i tehnološki napredak osobito se ubrzao tijekom druge polovice 19. stoljeća. Zapravo se u njedrima prve industrijske revolucije stvarala baza i nova dostignuća, koja su zadnjih desetljeća 19. stoljeća širom otvorila vrata drugoj industrijskoj revoluciji. Ta su dostignuća tijekom 20. stoljeća stubokom promijenila svijet. Među najvažnije »motore« tih suvremenih promjena prije svega svakako ubrajamo pronalazak i primjenu električne energije i benzinskog motora. Njihovom primjenom više ništa nije bilo isto, a svjetska zajednica zakoračila je u spiralu sve bržih promjena i civilizacijskog napretka (ali, dakako, i uz niz negativnih elemenata, osobito ekološke prirode).

Otkrivanje i primjena elektriciteta i električne energije odvijali su se kroz nekoliko stoljeća - bio je to znanstveni evolutivni proces koji je svoju kulminaciju doživio potkraj 19. stoljeća. Spomenimo samo nekoliko prijelomnih otkrića. još 1600. godine gilbert je otkrio i definirao magnetizam, a u prvoj polovici 18. stoljeća Watson i Faraday postavili su zakon elektriciteta. Franklin je 1750. definirao munju kao električnu iskru, Volta je 1796. otkrio kontaktni elektricitet (galvanski članak), a Ampere je 1820. otkrio veze magnetizma i elektriciteta, odnosno da postoje paralelne i antiparalelne struje.4

Tijekom 19. stoljeća dolazi do niza važnih otkrića na polju elektriciteta i električne struje, a u drugoj polovici toga vijeka dolazi se i do praktičnih rješenja za uporabu električne energije u praksi. Tako je na temeljima Voltinoga luka izumljena električna žarulja (J. W. Swan 1860., T. A. Edison 1879. itd.), čija je primjena osobito poboljšana ugradnjom volframove niti - u čemu je značajnu ulogu odigrao zagrebački profesor F. Hanaman između 1903. i 1912. godine. Na temelju Voltinih otkrića električna rasvjeta bila je javno eksperimentalno demonstrirana u kazalištu u Parizu 1846., zatim je struja iz galvanskih članaka uporabljena na svjetionicima kod francuske luke Le Havre 1863., a rasvjete su demonstrirane i na velikim izložbama u Parizu 1881., Beču 1883. te osobito uspješno u Frankfurtu 1891. godine.5

Za primjenu i brzo širenje uporabe električne energije u svijetu potkraj 19. stoljeća posebno zna čenje imaju epohalna otkrića T. A. Edisona i našeg N. Tesle. Prva značajnija javna elektrana istosmjerne struje, na Edisonovim praktičnim rješenjima, sa građena je u New Yorku 1882. godine, a primjenjivala se za osvjetljavanje dijelova grada koji su bili bliže elektrani. Tek nakon što je 1887. Tesla otkrio višefazni električni sustav bio je omogućen prijenos struje na veće udaljenosti. Zatim je prva hidroelektrana izmjenične struje sagrađena na slapovima Niagare (snage od 15.000 KS) 1894./95. godine, a 1896. i prvi

1 Vijest o prvom paromlinu u Koprivnici zabilježile su i zagrebačke »Narodne novine« (Zagreb, 6. rujna 1858.). Vlasnik mlina bio je Ivan Đurkan, a nalazio se na potoku Koprivnici. Dragutin Feletar: Prilozi za povijest »Podravke«, Koprivnica 1980., str. 14

2 Dragutin Feletar: Historijsko-geografsko značenje željezničke pruge u Podravsko-bilogorskoj regiji, Željeznička pruga Botovo - Koprivnica - Dugo Selo, Koprivnica 1987., str. 11-29

3 Željeznička pruga Botovo - Koprivnica - Dugo Selo, Koprivnica 1987.4 Elektricitet, Hrvatska enciklopedija, svezak III. Zagreb 2001., str. 4045 Električna rasvjeta, Hrvatska enciklopedija, svezak III., Zagreb 2001., str. 407-408



dalekovod dugačak oko 40 kilometara do grada Buffala, koji je tako dobio kvalitetnu električnu rasvjetu. Otada u svijetu tehnike i te hno loškog napretka više ništa nije bilo isto. Električna energija u primjeni se neobično brzo širi u sve naprednije zemlje svijeta. godine 1914. u Berlinu je prvi put sagrađen i 110 kV dalekovod. Druga industrijska revolucija bila je u punom zamahu, tim više što je izume na polju elektriciteta usporedo pratilo i brzo otkrivanje funkcioniranja i primjene benzinskog motora.6 Radi usporedbe stogodišnjega napretka u uporabi električne struje valja navesti podatak da je prva elektrana u New Yorku 1882. imala šest generatora istosmjerne struje snage samo 500 kW, a da hidroelektrana Itaipu na rijeci Parani na granici Brazila i Paragvaja sagrađena 1991. godine ima instaliranu snagu u 18 generatora od 12.600 MW!

Naši krajevi, odnosno razvijeniji dijelovi Hrvat ske, nisu vremenski bitnije zaostajali za svjetskom primjenom otkrića električne energije. Električni luk iz galvanskog članka demonstrirao je u Zagrebu J. Stožir već 1877. godine. O prvim primjenama električne energije na teritoriju današnje Hrvatske na vest ćemo samo nekoliko karakterističnih primje ra. Već za istosmjernu struju, a i kasnije za izmjeni čnu, elektrane su najprije bile eksperimentalnog tipa, a od kraja 19. stoljeća počinje i postavljanje rasvjete izvan industrijskih ili manufakturnih pogona. U procesu uvođenja električne rasvjete osobito va žnu ulogu imali su parni i motorni mlinovi, ka kvih je dosta bilo i u većim podravskim naseljima, te ugljenokopi. Oni su u svojim pogonima, prvenstveno za vlastite potrebe, imali instalirane generato re manje ili veće snage. Vrlo brzo su ti pogoni pru ža li usluge električne rasvjete i za okolna kućanstva ili za javnu potrebu. Uskoro, već od kraja 19. stoljeća, u zamjenu plinske električnom uličnom i kućnom rasvje tom uključuju se i uprave gradova i većih naselja, gradeći i instalirajući vlastite generatore manje snage - ti su se pogoni obično zvali munjare.7

jedan od prvih električnih generatora u Hrvat skoj za potrebe industrijske rasvjete i dijela pogona podignut je u tekstilnoj industriji u Dugoj Resi već 1880. godine, a kasnije su rasvjetu koristila i okolna kućanstva (za pogon je korištena i voda rijeke Mrež nice).8 Manji generator za proizvodnju struje rasvje tljavao je već od 1881. godine i pogone velike pilane u Đurđenovcu u Slavoniji, a takvih je primjera bilo i u drugim sjevernohrvat skim mlinovima, pilanama, ugljenicima itd.9

Male turbine su u početku često pokretane parnim strojem, ali i plinom ili snagom vode, a uskoro je u sve većoj uporabi bio i diesel motor (na naftu), oso bito u gradskim ili mjesnim munjarama. Zanim ljiv je primjer Istre gdje od 1883. u Vodnjanu tvrtka Marchesi Piero koristi parni lokomobil s generatorom istosmjerne struje za pogon i rasvjetu, a od 1889. proširuje kapacitete i opskrbljuje rasvjetu po ulicama i lokalima. Slični izvor električne energije koristi se na Brijunima već od 1898., a od 24. travnja 1904. u Puli je krenuo i prvi električni tramvaj. U provođenju tog ambicioznog projekta bila je angažirana bečka tvrtka aktiengesellschaft für elektrische Unternehmungen koja je, uz druge, imala velik utjecaj

6 Elektrane, Hrvatska enciklopedija, svezak III., Zagreb 2001., str. 403-4047 Dragutin Feletar, Hrvoje Petrić: GKP Komunalac, Koprivnica 2003., str. 13-158 Boris Markovčić i drugi: Razvoj elektrifikacije Hrvatske, 1. dio, Zagreb 1984., str. 12; Električna rasvjeta, o. c., str. 4089 Električna rasvjeta, o. c., str. 408



na razvoj lokalne proizvodnje električne energije na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u cijeloj Hrvatskoj.10

Računa se da je jedan od prvih početaka komercijalizacije električne energije (dakle, prodaja drugim korisnicima) počeo u riječkoj luci početkom zadnjeg desetljeća 19. stoljeća. Ovdje je za rasvjetu željezničkog kolodvora i luke već 1890. proradila istosmjerna elektrana od 22 kW. Već početkom 1891. montirana su tri izmjenična jednofazna generatora 3 x 80 KS na pogon parnim strojem - preko transformatora napajani su manji pogonski motori i, dakako, rasvjeta.11 I Zagreb počinje ozbiljne pregovore o električnoj rasvjeti, ali je još dugo ostao vjeran tradicionalnoj - plinskoj. Planovi za ele ktri čnu uličnu rasvjetu postojali su u gradu već 1888. godine, a zagrebačka munjara službeno je otvorena tek 6. studenoga 1907. godine.12 Dakako, ele ktri čna rasvjeta demonstrirana je u Zagrebu i mnogo ranije, a grad je posjetio i znameniti Nikola Tesla. Tako je, primjerice, električna rasvjeta demonstrirana na poznatoj jubilarnoj gospodarskoj izložbi u Zagrebu 1891., a tijekom gradnje Hrvatskog narodnog kazališta 1895. uvedena je i osnovna električna rasvjeta.13 Proizvodnjom električne energije, najče šće istosmjerne struje, a uskoro i izmjenične, krajem 19. stoljeća počeli su se baviti brojni mlinovi, ugljenici, industrijski pogoni ili gradske i mjesne munjare. Novo doba druge industrijske revolucije i na našem je području širom otvorilo vrata.

Za razvoj elektrifikacije osobito je bilo važno korištenje snage vode kao pokretača turbina. Snaga riječne matice koristila se i u Hrvatskoj već u vrijeme istosmjernih struja - primjer je rijeka Mrežnica 1884. kod Duge Rese, gdje se istosmjernom strujom napajala rasvjeta u Pamučnoj industriji.14 Dakako, glavni je problem bila vrlo ograničena mogućnost prijenosa. Tek Teslina izmjenična struja uvodi mogućnost prenošenja na veće udaljenosti, što je definitivno dokazala njegova hidroelektrana na slapovima Niagare. Hrvatska je taj suvremeni trend pratila u stopu. Naime, za potrebe grada Šibenika već 1895. završena je gradnja prve javne hidroelektrane u Hrvatskoj. Bila je to HE jaruga na Skradinskom buku na Krki - tu je vodena turbina snage 238,5 kW pokretala generator izmjenične dvofazne struje koji je imao instaliranu snagu od 320 kVa. ako se izuzme kraći prijenos istosmjerne struje u riječkoj luci, od Skradinskog buka do grada Šibenika tada je postavljen prvi dalekovod u Hrvatskoj. Bio je dug 11 kilometara, a napona 3000 V. Tako je Šibenik dobio struju iz hidroelektrane na Krki koju je prvenstveno koristio za rasvjetu, a uskoro i u industriji i manufakturi.15

Bio je to početak gradnje manjih hidroelektrana na našim bujičastim rijekama pa je hidroenergija sve do danas ostala jedan od najvažnijih energetskih izvora u Hrvatskoj (Manojlovac na Krki sagrađen je 1906., Kraljevac na Cetini od 1901. do 1915., tu je stara hidroelektrana na Kupi kod Ozlja iz 1905. itd.). Do kraja Prvoga svjetskog rata (odnosno

10 50 godina Elektroistre, Pula 2000., str. 9-1011 Boris Markovčić i drugi, o. c., str. 1112 Boris Markovčić i drugi, o. c., str. 11-1213 Električna rasvjeta, o. c., str. 407-408; u manjim mjestima i gradovima električna energija koristi se uglavnom za rasvjetu u

sjevernoj Hrvatskoj od početka 20. stoljeća, a neka mjesta dosta su dugo koristila plinsku uličnu rasvjetu (gradske plinare) - poput grada Koprivnice. 60 godina Elektre Križ 1940. - 2000., Križ 2000., str. 3

14 Elektrane, Hrvatska enciklopedija, svezak III., Zagreb 2001., str. 40415 Boris Mrakovčić i drugi, o. c., str. 11-13; Elektrane, o. c., str. 404



do propasti austro-Ugarske Monarhije) u Hrvatskoj je već sagrađeno četrdesetak hidro i termoelektrana s više manjih munjara za potrebe pojedinih mjesta. Evo i popisa deset najvećih elektrana (izmjenične struje) u Hrvatskoj 1918. godine:

1. HE Kraljevac 26.500 kW instalirane snage pogonskog stroja,2. HE Manojlovac 19.000 kW,3. HE jaruga 5150 kW,4. TE Zagreb 4710 kW,5. HE Karlovac 2540 kW,6. HE Majdan 1350 kW,7. HE Roški slap 1000 kW,8. DE Zagreb 750 kW,9. TE Dubrovnik 420 kW i10. TE Vukovar 400 kW.Dakle, najveći energetski kapaciteti bili su instalirani u primorskom dijelu Hrvatske te

u Zagrebu. Prema vrsti struje, tada je još oko 60 posto bilo istosmjerne, što se pretežno odnosilo na generatore raznih privatnih poduzeća u industriji, rudarstvu i manufakturi.16

Korištenje električne energije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj do 1945. godineProblem barem minimalnog osvjetljavanja glav nih ulica noću bio je teško rješiv za

mnoga veća naselja i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. To se osobito odnosilo na stare slobodne kraljevske gradove (civitas) Varaždin, Križevce, Koprivnicu ili Viroviticu, ali i sve razvijenija poveljna kraljevska trgovišta (oppidum) Prelog, Nedelišće, Legrad, Ludbreg i druga te na sjedišta kapetanija Đurđevačke pukovnije bjelovarske vojne granice - poput Virja, Drnja (Peteranca), Novigrada Podravskog, Đurđevca, Pitomače i drugih.17 Za »lampaše« koji su bili postavljeni po ulicama i na križanjima vrlo rano su kao gorivo korištena razna biljna ulja, primjerice od repice i slično. O toj rasvjeti brinuli su posebno gradski redari - »lampašari« ili noćobdije. Zapisi o tome postoje u povijesti Varaždina još iz 17., a pogotovo iz 18. stoljeća,18 a u Čakovcu je, primjerice, takva ulična rasvjeta postavljena 1842. godine, slično i u Križevcima, Koprivnici i Virovitici, pa i Legradu.19

I u većim mjestima ovog dijela Hrvatske vrlo brzo dolazi do uporabe parnoga stroja, koji je pot kraj 19. stoljeća prethodio ugrađivanju generatora, najprije istosmjerne te potom izmjenične stru je. To se posebno odnosilo na parne mlinove, drvnu manufakturu (prije svega pilane), ugljenokope i slične pogone. No, u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća naši su gradovi i trgovišta najviše koristili za mjesnu rasvjetu plin te je u većini tih naselja do-šlo do gradnje gradskih plinara. U mnogim gradovima, pa tako čak i u Zagrebu, plinska

16 Boris Mrakovčić i drugi, o. c., str. 12-1517 Temeljitiji podaci o povijesnom razvoju Podravine i sjeverozapadne Hrvatske i u doba od 18. do 20. stoljeća mogu se naći u

knjizi Dragutina Feletara: »Podravina I.«, Koprivnica 1988.18 Rudolf Horvat: Povijest Varaždina, Varaždin 1993.19 O tomu više u knjigama - Dragutin Feletar: Podravina I., Koprivnica 1988., Dragutin Feletar: Legrad, Čakovec 1971. te Virovitički

zbornik JAZU (HAZU), Zagreb 1986. itd.



rasvjeta ko rištena je i početkom 20. stoljeća, a u Koprivnici čak do 1925. godine!20

Ipak, pohod dominacije električne energije više ništa nije moglo zaustaviti ni u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Ovisno o brzini odluka gradskih i trgovišnih magistrata (uprave), pojedina veća naselja sjeverozapadne Hrvatske od kraja 19. stoljeća počela su prelazili na uporabu električne energije, prvenstveno za rasvjetu ulica i trgova, ali i za potrebe manufak turnih i industrijskih pogona. Najčešće je početak primjene električne struje bio rezultat suradnje ta dašnjih većih manufaktura i gradskih ili trgovišnih uprava.

Za uvođenje električne rasvjete, te revolucionar ne »novotarije« stasajućeg industrijskog dru štva, či ni se da je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj najagilnija bila gradska uprava u Čakovcu (u Varaždinu i Koprivnici još su se držali plinske rasvjete, pa i gradili gradske plinare). U Čakovcu je tada

20 Leander Brozović: Građa za povijest Koprivnice, Koprivnica 1978., Rudolf Horvat: Povijest Varaždina, Varaždin 1993., 100. godina Elektre Čakovec, Čakovec 1993. itd.

Slika 1: Zdanje Paromlina i munjare d.d. u Čakovcu, gdje su u središtu grada prve električne žarulje zasvijetlile već 1. listopada 1893. godine

Slika 2: U ovoj zgradi počela je rad prva gradska munjara u Varaždinu 1895. godine

Slika 3: Unutrašnjost Singerova mlina u Donjoj Dubravi, koji je radio od početka do sredine 20. stoljeća - ne zna se točno kada je montiran generator malog kapaciteta za proizvodnju električne energije u interne svrhe



živjelo već gotovo pet tisuća stanovnika, a ulice su bile blatne, pa je rasvjeta bila nužna - to je konstatirano na sjednici gradskog magistrata 23. kolovoza 1892. godine.21 gradski oci nisu se odlučili za širenje dotrajale plinske rasvjete, nego za uvođenje električne energije. Tu je poslovnu šansu vidio poduzetnik Ljudevit Mol nar, vlasnik velikog paromlina iz mađarskog gutorfölda, pa je Čakovčanima ponudio gradnju pa romlina zajedno s gradskom električnom centralom ili munjarom. gradski magistrat sklopio je s Molnarom 24. travnja 1893. ugovor s koncesijom na 40 godina (grad je donirao Molnaru zemljište od 3600 hvati na lokaciji današnjeg Čakovečkog mlina).22 Tako je već 1. listopada 1893. puštena u redoviti pogon istosmjerna električna centrala u Ča kov cu, a mjesna mreža imala je napon 2 x 150 V. Ulična električna rasvjeta imala je 131 rasvjetno mjesto, a još oko 1400 žarulja svijetlilo je u 105 čakovečkih kuća i stanova. Bila je to prva javna munjara u sjevernoj Hrvatskoj jer je tada i Zagreb ostao vjeran plin skim uličnim svjetiljkama.23

Od 1897. godine stara Molnarova električna centrala djeluje kao poduzeće Čakovečki paromlin i mu njara d.d. Čakovečka munjara je 1924. proizvela 176.000 kWh električne energije uz maksimalno opterećenje od 160 kW. godine 1932. prestaje lokalna proizvodnja električne energije u Čakovcu jer je grad priključen na novosagrađenu HE Fala (pu štena u pogon 1927.) kod Maribora preko 35 kV dalekovoda od Dravskog Središča. Tako počinje doba trofazne izmjenične električne energije, kabelskih 6 kV vodova, trafostanica 6/0,4 kV s pripa da ju ćom niskonaponskom mrežom. S dravskih hidroelektrana u Sloveniji sljedećih godina i desetljeća dalekovodima se električna energija počinje prenositi i u varaždinski kraj te Podravinu.24

U Međimurju se početkom 20. stoljeća javlja električna rasvjeta i na nekoliko drugih lokaliteta, što je vezano uz manufakturno-rudarske kapacitete. Potkraj 19. stoljeća je donjodubravska tvrtka Ujlaki-Hirschler i sin d.d. (»fljojsarstvo« na Dravi) sagradila uz željezničku prugu u Kotoribi oveću pilanu. Tu je 1900. instaliran parni stroj s električnim generatorom (1910. je postavljen novi), a električna rasvjeta koristila se uglavnom samo u krugu pilane.25 Omanji paromlin radio je i u Donjoj Dubravi, blizu obale Drave. Vlasnik se zvao Singer, a imao je i generator malog kapaciteta.

Ugljenarstvo u Međimurju, pogotovo oko Mur skog Središča, razvija se još od kraja 19. stoljeća. Osnovna poteškoća u eksploataciji ugljena bila je potreba ispumpavanja velikih količina vode iz rudokopa. Za to su trebale pumpe pa su ubrzo korište ni i parni stroj i diesel motori. Uz ostale lokalitete, ovdje spominjemo da je 1923. na ugljeniku Peklenica (koja je poznata i po ranom nalazištu nafte) instaliran parni stroj (lokomobil) s generatorom od 50 KS - struja se, osim za potrebe rada crpki i drugih pogona rudnika, koristila i za okolnu rasvjetu.26 Konačno, osim Čakovca, vlastitu munjaru sagradio je i Prelog, u neposrednoj blizini župne

21 Dragutin Feletar: Prve žarulje u Čakovcu, Iz povijesti Međimurja, Čakovec 1968., str. 17922 Ratimir Orlovac: 111. rođendan Elektre Čakovec, Hrvatski kajkavski kolendar 2004., Čakovec 2004., str. 76-7723 100 godina Elektre Čakovec, Čakovec 1993., str. 19-2424 Ratimir Orlovac, o. c., str. 7825 Dragutin Feletar: Zlatarstvo i splavarstvo na Dravi, Podravski zbornik broj 2, Koprivnica 1976., str. 116-132; Ratimir Orlovac, o. c.,

str. 77-7826 Ratimir Orlovac, o. c., str. 78



crkve (danas je zgrada obnovljena i na fasadu je stavljena spomen-ploča). Preloška munjara puštena je u pogon 1925. godine (baš kao i u Koprivnici) - montirani su diesel motori snage 90 KS (proizvođač tvrt ka graner) te trofazni generator (Elin) 50 kVa, 400 V i 50 Hz. Munjara je radila sve do uključivanja Preloga u napajanje iz hidroelektrane Fala.27

Varaždin je samo nekoliko godina nakon Ča kovca zamijenio plinsku s električnom uličnom rasvjetom. Iz povijesti toga baroknoga grada poznato je da je i službeno gradski magistrat još 1838. uveo uličnu rasvjetu svjetiljkama na bazi raznih biljnih ulja, a od 1866. na petrolej i djelomice plin. glavna

27 Nikola Wolf, Dragutin Feletar, Petar Feletar: Prelog, fotomonografija, Prelog 2004., str. 65; Ratimir Orlovac, o. c., str. 78

Slika 5: Prelog je svoju mjesnu munjaru sagradio u blizini župne crkve 1925. godine - zgrada je danas obnovljena i na njoj je postavljena spomen-ploča

Slika 4: Pilana donjodubravskog poduzeća Ujlaki-Hirschler i sin pokraj željezničkog kolodvora u Kotoribi - tu je proizvodnja električne energije počela 1900. godine



skupština za osnivanje Prvog hrvatskog varaždin skog dioničkog Družtva za električnu rasvjetu odr žana je 10. siječnja 1895. godine. Temeljna glavnica iznosila je 135.000 forinti, a predsjednik je bio i tadašnji varaždinski gradonačelnik Stjepan pl. Belošević. Na kraju Duge ulice kupljeno je zemljište, gdje je još iste godine sagrađena munjara. gradsko zastupstvo odobrilo je posebna sredstva da se rasvje ta odmah uvede i u novosagrađenu zgradu va raž din-skog kazališta. U staroj gradskoj jezgri struja je provedena podzemnim kabelima. Kako piše dr. Rudolf Horvat, »u moru električnoga svjetla zaplivao je 17. prosinca 1895. grad Varaždin«.28 Novo je doba započelo. Dakako, varaždinska munjara, a osobito rasvjetna mreža, doživjela je sljedećih de setljeća brojne preinake i poboljšanja, da bi prije Drugog svjetskog rata i ovo područje bilo uključeno u su stav napajanja strujom iz dravskih elektrana u Sloveniji.

generatore tjerane uglavnom parnim strojevima ili diesel motorima, s lokalnom rasvjetom, imala su i neka varaždinska i okolna manufakturna poduzeća, poput drvne industrije, kasnije tekstilne (od 1919. TIVaR čeških Stiasnija) te osobito ugljenokopi u zagorskim bregima - od Ladanja do okolice Ivanca, Lepoglave i Konjščine.

Parni lokomobili i diesel motori nisu zaobišli ni ludbrešku Podravinu, tim više što je u Ludbregu djelovala aktivna podružnica znamenitog Hrvat sko-slavonskog gospodarskog družtva.29 Veliko ludbreško vlastelinstvo grofova Batthyanija imalo je mlin i pilanu na Bednji, a malo dalje i ciglanu (pleistocene gline). Mlin je 1904. kupio ludbreški me di čar Đuro Kerstner.30

Kerstner je 1906. na Bednji sagradio oveći mlin na čigre te pilanu, a voda je tjerala i turbinu za dobivanje električne energije koja je prije svega služila za potrebe mlina, ali

28 Rudolf Horvat: Povijest grada Varaždina, Varaždin 1993., str. 43929 Dragutin Feletar: Podravina I., Koprivnica 1988., str. 184-19030 Mira Kolar-Dimitrijević: Privredne i socijalne prilike ludbreškog kotara u međuratnom razdoblju, Ludbreg - monografija,

Ludbreg 1983., str. 270-271

Slika 6: I mlin na čigre Đure Kerstnera, koji se nalazio na Bednji u Ludbregu, imao je generator za proizvodnju električne energije



uskoro i za osvjetljavanje okolnih kuća i ulica. Međutim, za Ludbreg je mnogo važnija bila inicijativa Viktora Fizira-Pube (iz obitelji poznatih ludbreških izumitelja aviona i hrvat skih avi ja tičara). On je bio narodni poslanik iz ovo ga kraja i autoprijevoznik. godine 1936. Fizir je s ludbreškom općinom (načelnik je tada bio Zvonimir Kerstner) sklopio ugovor o dobivanju koncesije za elektrifikaciju Ludbrega. Koncesiju je dobio na 29 godina, a među ostalim je ugovoreno da »na ulicama na svakih 60 metara ima doći po jedna žarulja i to izmje nično po jedna od

40 i jedna od 60 wata, a na ras kršćima 200 W. Struja ne teče neprekidno, nego ovako: od 1. studenoga do 1. travnja od 4 sata popodne do 1 sat u noći i od 5 do 8 ujutro. Od 1. travnja do 1. studenoga struje treba biti jedan sat prije zalaska sunca pa do 1 sat u noći. Cijena ele-ktri čne struje ustanovljuje se za privatnu rasvjetu sa 8 dinara, a za obrtničke svrhe 5 dinara po kilovat satu, dočim je cijena za rasvjetu opštinske zgrade i zgrade osnovne škole u Ludbregu uračunata u go diš njem paušalu od 50.000 dinara«.

To je za tadašnje prilike bila vrlo visoka cijena električne ener gije pa se na Fizirovu centralu, koja je u njegovu dvorištu proradila krajem ljeta 1936. (usporedo se gradio i zadnji krak podravske željeznice od Koprivnice do Varaždina, koji je pušten u promet 1937.), prikopčalo razmjerno malo korisnika. Fiziro vu centralu tjerala su dva stroja na usisni plin (saugass), a niskonaponsku mrežu i kućne instalacije izvodio je zagrebački proizvođač baterija Paspa. Elektrana je djelomično radila i u vrijeme Drugoga svjet skog rata.31 U sklopu lud breš kog poduzeća Crvena zvijezda elektrana uz neka dašnji Kerstnerov mlin nastavila je raditi i nakon 1945. pa sve do uključivanja Ludbrega na opću elektromrežu 1948. godine (tada je puštena u rad TS 35/10 kV Ludbreg). generator tjeran vodom rijeke Bednje, a izričito za potrebe mlina Bednja, nastavio je s proiz vodnjom električne energije i dalje, odvojeno od osta le ele ktro mreže. Kasnije je Kerstner kupio i diesel motor.

grof Pavao Drašković sagradio je 1906. godine na Bednji u Velikom Bukovcu mlin na čigre te veću parnu ciglanu, a 1908. i tvornicu žeste. I tu se za potrebe manufaktura koristila električna energija, prvenstveno za rasvjetu. U V. Bukovcu ugrađena je vodena turbina snage 21 kW s generatorom 2 x 230 V istosmjerne struje.32 Baruni Inkey imali su mlinove u Rasinji i Pustakovcu te pecaru žeste u Kuzmincu; baruni Rauch mlin u Martijancu i Vrbanov-cu te poduzetnik jakob Stern u Malom Bukovcu - nismo našli podatke da se uz te pogone proizvodila i ele ktrična energija.

31 Tomislav Đurić, Dragutin Feletar: Stari gradovi, dvorci i crkve sjeverozapadne Hrvatske, Koprivnica 1992., Winter Marija: Iz povijesti Ludbrega i okolice, I. i II., Ludbreg 2000.

32 Igor Karaman: Privredni razvitak mjesta i okolice Ludbrega 1848. - 1914., Ludbreg - monografija, Ludbreg 1983., str. 252-253

Slika 7: Današnji ostaci mlina i pecare koje je početkom 20. stoljeća podigao grof Pavao Drašković u Velikom Bukovcu - za vlastite potrebe i tu je montiran generator



Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće najzanimlji-viji je i najveći manufakturno-industrijski pothvat (francuskog) grofa Lamberta u Slanju. Tu je aleksander Lambert imao veliko imanje s ovećim površinama pod šumama (prema Kalniku). godine 1897. Lambert je ušao u vrlo ambiciozni projekt gradnje tada vrlo suvremene drvne industrije: parna pilana s oko 80 radnika te tvornica pokućstva s oko 60 radnika. Već 1900. podigao je »umjetni mlin« s oko 40 radnika te tvornicu glukoze. Dakako, tu su postavljeni i snažni generatori koje su »tjerali« diesel motori pa se električna energija koristila i za pogon i za rasvjetu. Međutim, ovaj najambiciozniji industrijski projekt u našem kraju propao je već početkom 20. stoljeća, a postrojenja uglavnom sele u Varaždin, gdje je osnovana industrija pokućstva od savijena drva - znameniti Mundus.33 U Rasinji je zacijelo prije Drugoga svjetskog rata također otvorena oma nja privatna električna centrala. Podigli su je rasinjski posjednici (i vlasnici rasinjskoga staroga grada »na Takačevom«) Tomislav i Đuro Takač. O tome doznajemo posredno iz jednog dokumenta s kraja 1945. godine, koji govori o tome da Takačevi daruju Mjesnom narodnom odboru Rasinja i svoju električnu centralu s cijelom zgradom, želeći da se ona koristi za društvene potrebe sela.34

Od kraja 19. stoljeća, zahvaljujući i potrebama željeznice, razvijaju se i mali ugljenokopi na najsjevernijim obroncima Kalnika. Zbog potrebe ispumpavanja velikih količina vode iz rudokopa rabljeni su parni strojevi, ali uskoro i diesel motori pa je u većini ugljenika, pogotovo u 20. stoljeću,

33 Igor Karaman, o. c., str. 252; Dragutin Feletar: Podravina, o. c., str. 174-17634 Mira Kolar-Dimitrijević: Prijeratno podravsko rudarstvo, Podravski zbornik 4, Koprivnica 1978., str. 5-52; Dragutin Feletar:

Povijesni razvoj i suvremeno značenje vađenja ugljena na podravskoj Bilogori, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU, Varaždin 1986., str. 177-178

Slika 8: Od 1897. do 1903. godine u Slanju je grof Aleksander Lambert sagradio veliku manufakturu za preradu drva i poljoprivrednih proizvoda - tvornica je imala vlastiti izvor električne energije

Slika 9: Rudnik lignita Žlebic u južnom predgrađu Koprivnice imao je i svoj posebni željeznički kolosijek



osposobljeno nekoliko generatora za potrebe pogona i lokalne rasvjete. Nemamo zapisa je li se električna energija koristila u ugljenicima kod Žlebica, Sokolovca ili Lepavine i Rasinje, ali zasigurno su instalirani generatori (najprije na parni pogon) u ugljeniku kod Subotice Podravske. Taj je rudnik osobito napredovao od 1891. kada ga kupuje Nikola Crnko vić, a 1898. po tehnologiji je spadao među naj mo dernije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Nakon Prvoga svjetskog rata taj je ugljenik počeo mijenjati vlasnike i smanjivati proizvodnju.

Najizdašniji ugljenokopi nalazili su se istočno od rječice Koprivnice - na sjevernim obroncima Bilogore. To su uglavnom tercijarna rudišta lignita, s najdebljim naslagama ugljena južno od Glogovca i Pitomače. Te je rudnike potkraj 19. stoljeća naj ve ćim dijelom osnovala i bila vlasnikom Đurđe va čka imovna općina, osnovana da gospodari šumama i prirodnim bogatstvima nakon razvojačenja Vojne krajine (od 1871.). Bilo je, dakako, i brojnih drugih koncesionara i vlasnika. Najveći rudnici radili su sve do 70-ih godina 20. stoljeća (1960. u Kopriv ničkim ugljenokopima, koji su objedinili sve bilogorske ugljenike, radio je čak 771 rudar, a proizvedeno je 135.100 tona ugljena - ti su rudnici ukinuti 1971. godine zbog konkurencije jeftinije nafte i zem noga plina).35 Već na prijelazu iz 19. u 20. sto ljeće, a pogotovo prije Prvoga svjetskog rata, postojali su insta lirani značajni kapaciteti za proizvodnju najprije istosmjerne, a uskoro i izmjenične električne energije - prvenstveno u ugljenokopima kod Glogovca (Petrov dol), sa separacijom na željezničkoj postaji u Ko privničkim Bregima, te južno od Velike Črešnjevice, sa separacijom na kolodvoru u Pito mači. Nije isključeno da su manji generatori instalirani i na ostalim manjim ugljenicima na Bilogori - primjerice u Kameniku, Velikoj Mučnoj, javorov cu, Srdincu, Kozarevcu, Maloj Črešnjevici i drug dje. Modernizacija je nastupila osobito nakon 1904. kada je zagrebačka

35 Dragutin Feletar: Povijesni razvoj…, o. c., str. 177-178

Slika 10: Rudnik smeđeg ugljena u Žlebicu kraj Koprivnice na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće držala je jedna francuska kompanija. Veći bilogorski, ali i kalnički ugljenokopi imali su vlastite generatore za dobivanje električne energije



Slika 11: Veća mjesta u Podravini imala su svoje parne ili motorne mlinove, uz koje je obično bio montiran i omanji generator - na slici je Peršićev mlin u Virju

Slika 12: Poznati Braunov paromlin u Đurđevcu radio je od 1879. do 1916. godine - početkom 20. stoljeća i ovdje je bio montiran generator za dobivanje električne energije

Slika 13: Novi paromlin d.d., osnovan u Đurđevcu početkom 20. stoljeća, proizvodio je električnu energiju i između dva svjetska rata



poduzetnička obitelj Singer osno vala Pi tomačko-črešnjevačke ugljenike d.d. te od 1923. kada zagrebački industrijalci aleksander dio glogove čkih ugljenika uključuju u tvrtku Mirna d.d. godine 1919. u bilogorskim ugljenicima radi već više od 400 rudara. gotovo svi veći rudokopi ima li su i vlastitu proizvodnju električne energije te svoju lokalnu rasvjetu.36

Iako o tomu nema preciznih podataka, generatore na parni ili diesel pogon imali su od početka 20. stoljeća i neki od većih motornih mlinova u naseljima istočno od Koprivnice. Mlinarstvo i u ovom kraju ima vrlo dugu tradiciju pa su neke vodenice prerasle u manje manufakturne mlinarske pogone. Tako je 1910. sagrađen Prvi novigradski paromlin d.d. u Novigradu Podravskom, Umjetni mlin Matije Peršića u Virju službeno je registriran 1913., a paromlin u Đurđevcu 1899. godine. U Đurđevcu je od 1879. do 1916. djelovao i oveći paromlin obitelji Braun (koji je zasigurno imao i lokalnu rasvjetu). Središte Đurđevca imalo je struju i u gotovo cijelom razdoblju između dva svjetska rata. O tome govori i podatak da je u novu župnu crkvu u Đurđevcu 1929. godine uvedena električna rasvjeta. Nove instalacije u đurđevačku crkvu uvedene su tek 1961. godine (s trofaznom strujom). Paromlinovi ili motorni mlinovi radili su i u drugim većim naseljima Podravine, primjerice u Drnju, Molvama, Kopriv ni čkim Bregima, Legradu i drugdje, a neki od njih ima li su električne agregate manje snage za vlastite potrebe. Od 1916. djeluje i Pučki paromlin

36 Mira Kolar-Dimitrijević: Rudnici ugljena u Glogovcu do 1941., Podravski zbornik 3, Koprivnica 1977., str. 30; Dragutin Feletar: Podravina, o. c., str. 180-182

Slika 14: Prvi novigradski paromlin d.d. sagrađen je u Novigradu Podravskom 1910. i imao je vlastiti generator male snage (dolje desno)



d.d. u Kloštru Podravskom te »umjetni« mlin u Starom Gracu. U to vrijeme djeluju i paromlinovi u Velikoj Črešnjevici te u Pitomači (Podravina d.d.).37

Posebni gospodarski i politički položaj imao je stari kraljevski posjed Virovitica, koji je u drugoj polovici 19. stoljeća postao važno prometno želje zničko i cestovno križište, ali i grad sa značajnim urbanim funkcijama za širu okolicu. Tu je i sjedište jednog od najvećih slavonskih veleposjeda, kojim su upravljali baruni Schaumburg Lippei. Upravo taj veleposjed, kao i aktivni gradski magistrat, bili su jezgra za stvaranje građanskog društva, odnosno za razvoj trgovine i obrta, ali i manufaktura i prvih industrijskih pogona. Bila je to i osnovica za stvaranje planova za elektrifikaciju grada već na početku 20. stoljeća, da bi do gradnje gradske munjare zaista i došlo neposredno nakon Prvoga svjetskog rata.38

S obzirom na velika okolna šumska bogatstva, sudjelovanjem englesko-nizozemskoga kapitala, još 1899. u Virovitici je osnovana Parna pilana za eks ploataciju drva d.d. Ta je pilana 1912. bitno po ve ćala kapacitete te izgradila i vlastite zna čajne izvore električne energije koji nisu opslu živali samo potrebe tvornice, nego i okolnih dijelova grada. Kasnije je to društvo dobilo ime Vibro i postalo važnim gospodarskim faktorom toga kraja, osobito u razdoblju između dva svjetska rata. I druga pilana i tvornica pokućstva na virovitičkom antunovcu bila je velikoga kapaciteta, a osnovao ju je francuski kapital 1913. godine. Uskoro ovu pilanu kupuje poduzetnik Drach. I Drachova pilana imala je vlastite izvore električne energije. Virovitica je razvila još nekoliko manjih stolarija, osobito između dva svjetska rata. Na majuru Schaumburg Lippea u antunovcu još je 1846. proradila i šećerana, kasnije i tvornica octa i žeste itd. U šećerani je vrlo rano instaliran parni stroj kapaciteta 16 KS.39

Najveću vlastitu električnu centralu između dva svjetska rata imala je Drachova Tvornica po kućstva i pilana d.d. koja je instalirala parni stroj od čak 150 KS s trofaznim generatorom od 100 kVa. Treba spo menuti da je vlastiti generator manje snage imao i poznati paromlin poduzetnika Pajtaša u Virovitici, kao i nekoliko drugih mlinova u viro vitičkoj okolici. To se prije svega odnosi na paromlinove u Gradini, Suhopolju, Lukaču, Cabuni i Primus kod Pče lića. To su bili značajni kapaciteti, a pogotovo su odigrali važnu ulogu u širenju elektrifikacije u lokal nim sredinama.40

Pod izravnim utjecajem već ugrađenih prvih malih generatora u industriji (drvna, mlinovi) grad ski magistrat Virovitice razmjerno se brzo odlučio da i grad sagradi svoju posebnu elektranu. Tako se o gradnji virovitičke munjare počelo raspravljati vrlo ozbiljno već početkom 20. stoljeća. Prvo je razmatran projekt gradnje gradske plinare s oko 175 rasvjetnih mjesta u gradu, ali su tu ideju gradski oci ipak odbili.41 Poduzetnik Pavao Rohrbacher iz

37 Dragutin Feletar: Podravina, o. c., str. 174-178; Franjo Horvatić: Mlinovi na Komarnici, Podravski zbornik 9, Koprivnica 1983., str. 178-181; Općina Novigrad Podravski, monografija, Novigrad Podravski 2001., str. 118-120

38 Virovitica, izabrane teme, Virovitica 1996., str. 198-20139 Mira Kolar-Dimitrijević: Obrt i industrija do Drugog svjetskog rata, Virovitica - izabrane teme, Virovitica 1996., str. 119; Dragutin

Tari: Šumsko bogatstvo općine Virovitica, Virovitički zbornik, HAZU, Virovitica 1986., str. 556; Dragutin Feletar: Suvremeni razvoj industrije u općini Virovitica, Virovitički zbornik, Virovitica 1986., str. 563; Relja Popović: Proizvodnja šećera u Virovitici, Virovitički zbornik, Virovitica 1986., str. 575; Dragutin Tari: Prilozi za poznavanje razvoja drvne industrije u Virovitici, Virovitički zbornik, Virovitica 1986., str. 581

40 Tomo Kurečić: Razvoj elektrifikacije na virovitičkom području, Virovitički zbornik, Virovitica 1986., str. 59441 Novine »Virovitičan«, broj 26, Virovitica 1900., Gradski muzej Virovitica



Virovitice ponudio je projekt električne centrale. U svibnju 1901. sastavljen je i prijedlog ugovora, ali ga je gradska uprava na burnoj sjednici odbacila.42 Tek 1907. gradski magistrat donosi konačnu odluku o uvođenju električne energije. Projekte je izradila jedna tvrtka iz Beča 1908. godine.43 Tim je projektom bilo predviđeno na virovitičkim ulicama postaviti 150 rasvjetnih mjesta, a ukupna dužina razvodne mreže iznosila bi oko 14,5 kilometara. Međutim, pri preme za gradnju odvijale su se vrlo sporo, prven stveno zbog neriješenih pitanja zemljišta i načina financiranja. O tome su se vodile žučne rasprave u gradskom zastupstvu Virovitice. I kada je većina pro blema bila riješena, počeo je Prvi svjetski rat pa je projekt opet bio odgođen.44

Virovitička gradska elektrana konačno je sa gra đena 1919. godine. U tadašnjoj gajevoj ulici centralu je sagradilo posebno formirano dioničko društvo Munjara d.d. Najprije je bio instaliran diesel motor Wolf od 80 KS s generatorom Siemens 64 kVa, 3000 V, 50 Hz, a rasvjeta je bila postavljena samo u najužem središtu Virovitice. Kasnije je ugrađen i diesel motor grazer M.F. 60 KS i generator 55 kVa, 3000V, 50 Hz. Istodobno je počelo i postavljanje kabelskih vodova 3 kV, gradnja trafostanice 3/0,11 kV te niskonaponske mreže na drvenim stupovima. Prva trafostanica sagrađena je u Masarykovoj ulici. Zanimljivo je da je struja za rasvjetu puštana zimi od 16 do 24, a ljeti od 19 do 24 sata, a samo kad bi se održavale neke proslave i do 2 sata poslije ponoći. godine 1922. iz austrije je nabavljen još jedan diesel motor od 80 KS, a Munjara d.d. u optjecaj je pustila još 400 dionica. godine 1924. kapacitet diesel motora povećan je još za 25 KS, a 1935. na ukupno 1280 KS, što je uglavnom zadovoljavalo potrebe.45

42 Original ugovora čuva se u arhivu Gradskog muzeja u Virovitici43 Bila je to tvrtka »Technisches und elektrotechnisches Bureau Lonis Patz« Wien. Nacrt se čuva u arhivu Gradskog muzeja u

Virovitici44 Novine »Virovitičan«, broj 17, Virovitica 1911.; Tomo Kurečić, o. c., str. 59145 Ivan Dienka: Od poduzeća Munjara d.d. do poduzeća Munja Virovitica, rukopis; Tomo Kurečić, o. c., str. 591

Slika 15: Neke manufakture u Virovitici imale su svoje generatore već početkom 20. stoljeća, a Munjara je sagrađena 1919. godine - na slici je rasklopna ploča s dijelom strojarnice (snimljeno 1921.)



U poslovnom smislu, Munjara d.d. u Virovitici poslovala je s različitim uspjehom, ali dobitak nikad nije bio velik (od 1924. do 1930. čak je zabilježen gubitak). Od 1. srpnja 1939. Munjara prestaje biti dioničko društvo pa je otkupljuje grad i otada posluje pod nazivom gradska električna centrala. Munjarom je do 1921. rukovodio direktor Dragutin Paulin, potom do 1924. Feliks Kohn pa zatim sve do 1938. josip Fey.46 Prije Drugoga svjetskog rata počele su rasprave o opravdanosti gradnje dalekovoda i priključenja Virovitice u sustav tzv. Banskog električnog poduzeća. To bi iziskivalo i gradnju gotovo potpuno nove niskonaponske mreže i trafostanica u Virovitici. godine 1940. o priklju če nju Virovitice na hrvatski elektrosustav postignut je i konkretan sporazum pa su određene i četiri lokacije u gradu za gradnju odgovarajućih transformatorskih stanica. Stanice je gradilo građevinsko podu zeće gregor za 109.000 tadašnjih dinara i one su 1941. bile gotovo dovršene. Sve je prekinuo Drugi svjetski rat pa je u Virovitici i u ratnim uvjetima stru ju proizvodila gradska električna centrala. Uklju čenje na hrvatsku električnu mrežu ostvareno je tek 1956. godine.47 Važnu ulogu u opskrbi stru jom imale su i centrale u drvnoj industriji te u viro vi tičkim mlinovima.

I slobodni kraljevski grad Koprivnica rano je organizirao rasvjetu svojih središnjih ulica. To je postalo osobito aktualno nakon gradnje željezničke pruge prema Zagrebu i Mađarskoj 1870. godine. gradski magistrat u staroj gradskoj jezgri (do 1892. gradska vijećnica bila je današnja zgrada Muzeja grada) postavio je rasvjetne lampe na biljna ulja, a od osamdesetih godina 19. stoljeća i na petrolej. O njima su brinuli posebni gradski redari (nažigači) i noćobdije.48

I gradsko zastupstvo Koprivnice, čuvši za novu uspješnu tehnologiju pridobivanja električne energije, dvoumilo se između gradnje električne centrale (munjare) ili plinare. Među stručnjacima, a pogotovo među građanstvom, vladala su vrlo oprečna mišljenja - jedni su tvrdili da je jeftinija i bolja plinska, a drugi električna rasvjeta. Za to vrijeme u središnjim ulicama grada - na pijaci, pod pikom i u tvrđi - »lampašari« su se i dalje brinuli za rijetke

46 Tomo Kurečić, o. c., str. 593-59547 Tomo Kurečić, o. c., str. 595-59648 Dragutin Feletar: Podravina, o. c., str. 170-191

Slika 16: Dio strojarnice u virovitičkoj gradskoj munjari 1919. godine



petrolejske lampe. Činilo se da će ipak prevladati pri staše električne rasvjete. Naime, gradsko zastupstvo Koprivnice odlučilo se za gradnju munjare, odnosno nabavljanje parnog stroja i pripadajućega generatora. Koprivnica 1896. godine (tada struju već dobivaju Čakovec i Varaždin) sklapa ugovor s poduzetnikom Samuelom Schwarzom o gradnji mu njare, ali do realizacije ipak nije došlo zbog problema financiranja i osiguranja zemljišta. U ugovoru,

Čakovec

Mursko Središće

Jalžabet

Martijanec

Rasinja

Subotica Podr.IvanecLepoglava

Jerovec V. Toplice

SlanjeTurčin

Golubovec

Križevci

Sokolovac

Koprivnica

Peteranec

Drnje

ÐurđevacNovigrad Podr.

Kop. BregiGlogovac Virje

Kloštar PodravskiPitomača

StariGradac

V. ČrešnjevicaVirovitica

Lukač

Suhopolje

Cabuna

Gradina

Belica

Peklenica

PrelogKotoriba

D. Dubrava

Selnica

Ladanje Donje

VaraždinPetrijanecVinica

OpekaVoća Donja

Cerje Tužno

LudbregV. Bukovec

dobivanje električne energijeuz industriju, rudnike, ciglane i manufakture

dobivanje električne energijeiz mjesnih (gradskih) »munjara«

Karta 1: Prostorni raspored važnijih malih električnih centrala u industriji te mjesnih ili gradskih munjara na području sjeverozapadne Hrvatske do Drugoga svjetskog rata

Slika 17: Dio prve i zadnje stranice »Izvješća gradskog inžinira o putovanju glede rasvjete« - inž. Švarc putovao je 1908. u Beč te je Gradskom poglavarstvu Koprivnice preporučio gradnju gradske plinare



inače, piše da će se »koprivnička gradska munjara izgraditi na najnovijim dostignućima« (možda se pritom mislilo na primjenu izmjenične struje).49

Na kraju su početkom 20. stoljeća »pobijedili« pristaše plinske gradske rasvjete. S tim u vezi je grad ski načelnik josip Vargović, zajedno s gradskim inženjerom Švarcom putovao čak i u Beč da se uvjere kako uspješno funkcionira plinska gradska ra svjeta. Lokacija za gradnju gradske plinare nađe na je na gradskom zemljištu u današnjoj Mihano vićevoj ulici (današnja Elektra), gdje je uređena i gradska vrtlarija. Tvrtka juliusa Pintscha, koja je sagradila plinaru, također je dovedena iz Beča. Plin se dobivao sagorijevanjem kamenog ugljena (koji se uz visoku cijenu uvozio), a kasnije je korišten lignit iz obližnjih bilogorskih ugljenika (prvenstveno glogovečkih). U rujnu 1910. godine središnje ulice Koprivnice dobile su oko 150 plinskih rasvjetnih mjesta, a »lampašari« ili »nažigači« sačuvali su svoja radna mjesta.50

gradnji plinare prethodilo je detaljno »Izvješće gradskog inžinira o putovanju glede rasvjete« (u Beč), koje je Švarc 18. listopada 1908. godine podnio gradskom magistratu. U izvješću je izneseno niz primjedbi i »slabih strana električne rasvjete«, a hva lile su se mogućnosti gradnje plinare i postavljanja plinskih »lampaša«.51 jeftimba (licitacija) za izvo đa-ča radova raspisana je u jednim bečkim novinama, a uvjet je bila gradnja gradske plinare dnevne proizvodnje 1270 kubičnih metara plina, dobivenog sagorijevanjem ugljena.52 Bečka tvrtka Pintsch, koja je dobila radove, sagradila je plinaru uz trošak od 300.000 kruna. Dakako, građani su se tek morali priviknuti na novu plinsku rasvjetu, odnosno na čuvanje plinskih »lampaša«. Uskoro nakon puštanja u pogon gradske plinare, tadašnji koprivnički tjednik »Hrvatski pokret«, među ostalim, piše i ovo:

»Poslije par dana (od montiranja svjetiljki) je napokon plinara progledala, ali tužna rasvjeta. Po glavnim ulicama već oko 9 sati ne gori skoro ni jedna svjetiljka, kažemo po glavnim, jer mi u pokraj njim ulicama nijesmo zaslužili da dobijemo rasvjetu. Nema par dana što plin gori, a već su sve svjetilj ke i mrežice polupane… Bit će potrebno jednu sta klanu graditi!«53

49 Tekst ugovora između Gradskog poglavarstva Koprivnice i Samuela Schwarza donose novine »Hrvatska domovina« u broju od 5. veljače 1898.; Dragutin Feletar: Podravina, o. c., str. 222

50 Leander Brozović: Građa za povijest Koprivnice, Koprivnica 1978., str. 137; Dragutin Feletar, Hrvoje Petrić: 45 godina Komunalca, Koprivnica 2003., str. 21

51 Vladimir Lovas: Od gradske plinare do moderne Elektre - početak elektrifikacije Koprivnice i okolice, Podravski zbornik, Koprivnica 1990., str. 29

52 Wiener Bauindustriezeitung, Beč 1. ožujka 1909.; Vladimir Lovas, o. c., str. 2953 Novine »Hrvatski pokret«, Koprivnica 29. studenoga 1910.; Vladimir Lovas, o. c., str. 29

Slika 18: Oglas jeftimbe (licitacije) i vijest da se u Koprivnici gradi gradska plinara u bečkim novinama »Wiener Bauindustrie-Zeitung« iz 1909. godine



Iako baš građani nisu bili zadovoljni radom plinare i osvijetljenošću ulica, gradska plinara u Koprivnici radila je još dugo - sve do 1925. godine. Uči njena su tijekom godina i znatna poboljšanja, kao i preinake potrebne za prijelaz s kamenog ugljena na lignit. Prvi svjetski rat zaustavio je bilo kakva ulaganja, a odmah nakon 1918. opet se javljaju rasprave o gradnji gradske elektrane (munjare), »kao što već imaju neki susjedni gradovi, Čakovec, Va raždin pa čak i Virovitica«. Zapravo, plinara se polako za pu štala, a gradski magistrat već 1921. pregovara s tvrtkom Fröhlich iz Zagreba o mogućnosti gradnje i potrebnim troškovima gradske munjare. Bilo je sa mo pitanje vremena kada će i na kopriv ničkim ulicama zasvijetliti električne žarulje.54

Pokazalo se, zapravo, da odluka da se umjesto električne uvede plinska rasvjeta i investira u grad sku plinaru nije bila najsretnije rješenje. Plinara uglav nom nije poslovala pozitivno i bila je na teretu grad skog proračuna. Bilo je i stalnih tehničkih problema, osobito oko nabave ugljena i njegove kvalitete. Koprivničke novine »Hrvatska straža« 1911. su m njaju da je za gradnju plinare potrošeno samo ono liko novca koliko je iskazano, »ne računajući sa mo svote za nabavu ugljena, velike potrebe cilindera i mrežica te osoblja plinare, naime plinarnika, kuritelja i nažigača, kao i posebnu petrolejsku rasvjetu za one ulice kamo plinska razsvjeta doseći ni je mogla«. Spomenute novine također tvrde da se za plinsku rasvjetu troši neracionalno, »jer kada tko ko jim slučajem dođe na glavni trg oko 8 sati u večer, kada na njemu ni žive duše ne ima, izim Šćerbaka, koji kao stari ćuk redovito u toj dobi na svjetlo izlazi, opazio bi a naročito od kuće Betlehema do svra ti šta ‘Križu’ veću razsvjetu nego li je u bečkom

54 Vladimir Lovas, o. c., sr. 29-30, originalna dokumentacija čuva se kod Vladimira Lovasa

Slika 19: Oglas jeftimbe za gradnju Gradske plinare u Koprivnici objavljen je i u Službenom listu 51 Narodnih novina od 4. ožujka 1909. godine

Slika 20: Prva stranica Pravilnika gradske plinare u Koprivnici za podavanje plina, koji je donijelo Gradsko poglavarstvo 10. ožujka 1910. godine



prateru usred ljeta… Malo više štednje neće škoditi, tim više što poslie 8 sati nema ni žive duše na ulici«.55

U gradskom zastupstvu stalno su se vodile žuč ne rasprave o cijeni plina, a pogotovo je skupa bila dobava kvalitetnog kamenog ugljena. Tijekom Prvoga svjetskog rata došlo je pogotovo do poteškoća u dopremi ugljena pa je koprivnička gradska plinara preuređena na pogon lignitom iz bilogorskih uglje nika. Usprkos tomu, značajnije nestašice plina na stupile su tek krajem 1918. godine. Neprestano su se ponavljali problemi s nabavom ugljena željene kvalitete. Koprivnički »Demokrat« 1919. piše i ovo: »Prošlo je tomu već dva mjeseca otkako je plinara obustavila prodaju plina, a da sve do danas nema ni traga ni glasa o ugljenu. Iz početka tješilo nas se je, da će to trajati kratko vrijeme, a kad tamo vidimo, da o ugljenu nema ni govora. Čudno je samo to, da i Zagreb koji treba u dva dana toliko ugljena koliko Koprivnica u mjesec dana može istog pribaviti, a jedino Koprivnica ne može da si isti nabavi. Znak je to jedino da se nitko ne brine za ugljen, već se misli, da će Koprivnici iz neba pasti…«56

Problemi u proizvodnji plina u koprivničkoj gradskoj plinari nastavljaju se i dalje. Tako »Demokrat« u jesen 1919. izvještava: »Radi pomanjkanja ugljena već je ograničeno podavanje plina a kako u dogledno vrieme ugljen neće stići to se opominju svi da plinom štede, te da u jednom kućanstvu bude rasvietljena najviše jedna prostorija, jer u slučaju, da bude potrošak plina mjesečno još veći nego do sada morala bi gradska plinara obustaviti podavanje plina svim trošiocima.« I 1920. godine koprivničke novine preporučaju da potrošači plina »radije što prije pribave petroleum ili karbid«.57 Stoga nije čud no što je gradsko zastupstvo počelo najozbiljnije ra z mišljati o prodaji plinare i gradnji gradske ele ktrične centrale. Ti su planovi postali vrlo ozbiljni već 1921., ali su realizirani tek četiri godine kasnije.

Međutim, električna energija stigla je u grad Ko privnicu znatno ranije, i to već od početka 20. sto ljeća. Dakako, riječ je o lokalnim generatorima u gradskim manufakturama i industriji. Naime, upravo na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće Koprivnica stjecajem okolnosti postaje jedno od najrazvijenijih obrtničkih, a osobito manufakturno-industrijskih sre dišta u sjevernoj Hrvatskoj. Uz tradicionalne obrte udružene u cehove i zadruge te manje mlinove na rječici Koprivnici, Koprivnica vrlo rano dobiva i svoj prvi paromlin. Koprivnički obrtnik Ivan Đurkan već 1858. gradi na rječici Koprivnici parni mlin, jedan od najstarijih u sjevernoj Hrvatskoj.58 Taj se mlin osobito proširuje nakon 1905., kada dolazi u ruke gradskog kapetana gjure Krkača. Tih je godina uz mlin montiran i omanji generator, koji je davao struju izričito za potrebe mlina. Krkač je u proširenje mlina tada uložio 80.000 kruna.59

No, važnije od toga bilo je osnivanje još jednog motornog i parnog mlina u Koprivnici, kod že lje zničke pruge (na mjestu današnjeg Podravkinog mli na). Taj je mlin registriran 1. prosinca 1894., ali je pravo proširenje i gradnju zgrada koje dijelom postoje i danas doživio

55 Novine »Podravska hrvatska straža«, Koprivnica 7. siječnja 1911.; 45 godina Komunalca, o. c., str. 2156 Novine »Demokrat«, Koprivnica 5. travnja 1919.; 45 godina Komunalca, o. c., str. 21-2257 Novine »Demokrat«, Koprivnica 28. rujna 1919. i komplet tih novina za 1920. godinu, čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj

knjižnici u Zagrebu58 Mira Kolar-Dimitrijević: Ministarstvo koprivničkog područja za vrijeme kapitalizma, Podravski zbornik, Koprivnica 1986., str. 3259 Dragutin Feletar: Prilozi za povijest Podravke, Koprivnica 1980., str. 13-14



nakon 1903., kada ga preuzima novoosnovano dioničko društvo Novi parni mlin d.d. I taj je mlin vrlo brzo instalirao vlastiti generator za pridobivanje električne energije. Između dva svjetska rata taj je mlin poslovao pod nazivom Koprivnički paromlin d.d., a glavni dioničari bili su poduzetnici Braun i Etinger. godine 1924. mlin prelazi iz ušurne na poluautomatsku meljavu, a instaliran je i novi parni stroj od 120 KS.60 U susjedstvu paromlina neposredno nakon Prvoga svjetskog rata sagrađena je još jedna važna koprivnička industrija, uglavnom inicijativom poduzetničke obitelji Braun (kasnije i zagrebačkog industrijalca aleksandera i bankarskoga kapitala) - to je Industrija ulja i hrvatskih zemaljskih plodina d.d. Dio tih zgrada,

60 Dragutin Feletar: Podravina, Koprivnica 1974., str. 148; dokumentacija Državnog arhiva u Varaždinu

Slika 21: Koprivnički paromlin, koji i danas (uz novu tehnologiju) radi u sklopu Podravke, osnovan je 1894., a generator za proizvodnju struje dobio je najvjerojatnije već 1903. godine - glavni dioničari bili su Braun i Etinger

Slika 22: Poduzetnik Đurkan na rječici Koprivnici osnovao je mlin na paru i vodu još 1858., a taj se mlin osobito proširuje 1905. kada mu je vlasnik bio gradski kapetan Đuro Krkač (kasnije Friben, pa Kamenar itd.) - tada je imao i struju iz vlastita generatora

Slika 23: Pogled na proizvodne hale najveće predratne koprivničke industrije - Danice d.d. (osnovana 1907., prestala raditi 1937. godine). Danas opet na Danici niče glavna industrijska zona Koprivnice



koje su sagrađene dobrim dijelom između 1920. i 1923., nalazi se u sustavu Podravke u Starčevićevoj ulici. Industrija ulja osobito se proširuje nakon ve ćih investicija 1927. i 1928. godine, a 1937. je tvrtka propala i rasprodana u igrama starojugoslavenskoga kapitala. I uljara je imala vlastiti generator za svo ju rasvjetu, a u početku je koristila struju iz susjednog paromlina.61

Ipak, najvažnija industrijska investicija u Ko priv nici na početku 20. stoljeća bila je gradnja velike kemijske i kasnije metalne industrije Danica sjeverno od pruge Koprivnica - Drnje. Uz dosta izda šnu po moć gradskog zastupstva (u zemljištu i gra đe vin skom materijalu), veliku kemijsku tvornicu 1907. godine sagradila je poznata zagrebačka po duzetnička obitelj Daničić. Sagrađen je velik kompleks i prvenstveno su se proizvodile razne kiseline, umjetna gnojiva (osobito za mađarsko trži šte), a kasnije je sagrađena i tvornica čavala i slične metalne robe. Kada je radila najvećim kapacitetom, Danica je zapošljavala oko 2000 radnika i bila je to jedna od najvećih industrija sjeverno od Zagreba. Tvornica je imala i vlastiti vodotoranj (koji stoji i danas) te, dakako, i vlastitu električnu centralu. Učinak pojedinih generatora bio je 190 kVa, 110 kVa, 90 kVa i 70 kVa, a generatorski napon iznosio je 230 V 50 Hz. Korišten je za rasvjetu tvornica, ali i radničkih kuća uz nju te pristupnoga puta. Danica je poslovno propala 1937., a strojevi su rasprodani širom tadašnje stare jugoslavije (najviše u Zorku iz Šapca).62

Koprivnička munjara (Gradska električna centrala) od 1925. do 1949. godineIako je Koprivnica, odnosno njezino gradsko poglavarstvo razmjerno dugo ostalo »vjerno«

plinskoj uličnoj rasvjeti, ipak je odmah nakon Prvoga svjetskog rata bilo jasno da se hitno mora prijeći na korištenje električne energije. To je diktirao ponajprije brzi tehnološki razvoj za gradnju i korištenje električne energije. Uz to, gradska plinara u Kopriv nici imala je stalne tehnološke i organizacijske probleme, a trebalo je pokrivati i financijske gubitke. građani nisu bili zadovoljni plinskom rasvjetom, kao ni preuskim obuhvatom gradskih ulica koje su bile osvijetljene plinskim svjetiljkama.

Električna struja, bez obzira što se trebalo mnogo ulagati u gradnju mjesnih munjara, pokazala se kao mnogo bolja u primjeni jer je, osim rasvjete, sve više korištena i za druge energetske potrebe, prije svega u manufakturi, industriji i rudarstvu, a uskoro i u sve brojnijim kućanstvima. Tridesetih godina 20. stoljeća lokalne (mjesne i industrijske) električne centrale radile su u gotovo svim najvećim naseljima sjeverozapadne Hrvat ske, pa i u samoj Koprivnici. Većina njih počela je raditi početkom 20. stoljeća, a neke i ranije. Ovdje ćemo navesti samo najznačajnije: gradska munjara u Križevcima (osnovana 1912.), elektrana Sjedinjenih paromlina d.d. u Bjelovaru (1915.), gradska munjara u Va raždinu (1895.), Paromlin i munjara u Čakovcu (1893.), elektrana Tekstilne industrije d.d. u Va raždinu (1927.), elektrana Mlina na čigre Đure Kerstnera u Ludbregu (1906.), elektrana mlina grofa Pavla Draškovića u Velikom Bukovcu (1906.), ele ktrana industrije Danica d.d. u Koprivnici (1907.) 620 kVa, elektrana Koprivničkog paromlina d.d. u Koprivnici (1903.), elektrana ugljenokopa

61 Leander Brozović, o. c., str. 137; Dragutin Feletar: Prilozi za povijest Podravke, o. c., str. 20-21. Postoje podaci da je generator male snage imao i Severov mlin u Peterancu u razdoblju između dva svjetska rata

62 Vladimir Lovas, o. c., str. 29; Leander Brozović, o. c., str. 137; Dragutin Feletar: Prilozi za povijest Podravke, o. c., str. 20-22; Mira Kolar-Dimitrijević: Koprivnička tvornica Danica do 1937. godine, Podravski zbornik, Koprivnica 1996., str. 119-137



Mirna u Koprivničkim Bregima (1925.), elektrana Braunovog mlina d.d. u Đurđevcu (1910.), elektrana poduzeća Ugljenici d.d. u Pitomači (1909.), grad ska munjara u Virovitici (1919.), elektrana industrije Virbo drvno d.d. u Virovitici (1912.), elektrana industrije Drach industrija drva d.d. u Virovitici (1914.) itd.63

jasno da su takvo okruženje, napredak tehnologije, cijena električne energije i drugi faktori bili dovoljni razlozi da ideju gradnje gradske munjare i u Koprivnici stave kao prioritetni zadatak gradske uprave. O tomu se razmišljalo i mnogo ranije, a osobito odmah nakon Prvoga svjetskog rata. Određeni planovi radili su se već 1919., a 1921. koprivničko gradsko poglavarstvo vodi izravne razgovore s tada poznatom zagrebačkom tvrtkom Fröhlich da se hitno električna elektrana instalira i u Koprivnici. Već u tim planovima bila je naznačena postojeća gradska plinara kao lokacija gdje će se dogradnjom dobiti prostor i za novu munjaru.64

Tako se u novu tehnološku avanturu i u Kopriv nici krenulo 1924., da bi gradska munjara ili, kako se u najduljem razdoblju zvala, gradska ele ktrična centrala proradila 30. rujna 1925. godine. Na ulicama u središnjem dijelu grada 1. listopada 1925. prvi su put zasvijetlile električne žarulje.65 Nakon više godišnjih kontakata s proizvođačima generatora i druge opreme, kao i obilaska već instaliranih mjesnih munjara u Hrvatskoj, Mađarskoj i austriji, koprivničko gradsko poglavarstvo 1924. donosi i konkretne odluke za osnivanje vlastite munjare. Bila je to povijesna odluka o komunalnom razvoju Koprivnice. Sredinom 1924. godine gradsko poglavarstvo osniva gradsko poduzeće Gradska munjara Koprivnica. Na sjednici su donesena i osnovna pravila novoosnovanoga gradskog podu zeća. Ovdje ćemo citirati samo prvi i drugi članak iz tog pravila:66

»Članak 1.: Munjara kr. i sl. grada Koprivnice jest samostalno gradsko poduzeće, koje se imade voditi i upravljati na račun gradske općine pod imenom: gradska munjara Koprivnica i pod tim imenom unijeti u trgovački registar. Ova se firma pot pisuje tako, da pisani, tiskani ili štampilijom otisnuti naslov firme potpisuju svojim imenima načelnik i podnačelnik ili ravnatelj firme. Firma ova baviti će se proizvađanjem i obrtničnim raspačavanjem ele ktri čne energije, uvađanjem električnih uređaja, kupovanjem i prodavanjem predmeta potrebnih za ele ktrične uređaje i svim u ovu struku zasijecajućim po slovima. Firmu zastupa napram oblastima ili tre ćim osobama kolektivno načelnik i podnačelnik ili jedan od njih ili ravnatelj firme.«

63 Boris Markovčić i drugi, o. c., str. 49, 50, 71, 73 i 7564 Vladimir Lovas, o. c., str. 2965 Znatan dio originalne dokumentacije o koprivničkoj munjari čuva Vladimir Lovas, a osnovnu je građu prikupio i sistematizirao

Eduard Kuzmić. Kuzmić je priredio i dokumentirani materijal pod naslovom »Gradska električna centrala u Koprivnici od 1. 10. 1925. do 30. 4. 1949. godine«. Svoje je istraživanje Kuzmić posvetio svojemu ocu Đuri Kuzmiću (prvom strojaru u munjari), zatim Stjepanu Stanekoviću, prvom upravitelju munjare i Ludwigu Schöntagu, glavnom inženjeru elektrane. Kuzmić za savjete i pomoć u istraživanju zahvaljuje Božici Anić iz Muzeja grada Koprivnice, Igoru Geršiću iz Državnog arhiva u Varaždinu, Vladimiru Maltariću s Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, mr. sc. Rikardu Glihi s Fakulteta strojarstva i brodogradnje, mr. sc. Krešimiru Mariću sa zagrebačkog PMF-a, prof. dr. sc. Anti Paviću s Veleučilišta u Karlovcu, Marijanu Stanekoviću iz Zagreba, Marijanu Miklaužiću iz Velike Gorice, Željku Rosmanu iz koprivničkog Komunalca te Jadranki Tonkovac, inž. Branimiru Žigriću, Zvonimiru Kuzmiću, Milanu Fukeru i Ivici Šefu iz Koprivnice.

66 Pravila se čuvaju u Državnom arhivu u Varaždinu, prikupio E. Kuzmić



Tablica 1: Industrijske električne centrale u sjeverozapadnoj Hrvatskoj od 1900. do 1950. godine

Elektrana U pogonu od godine

Vrsta pogonskog stroja

Generator

kVA (kW) V Hz

KOPRIVNICADanica d.d.

1907. parni190+110

2x90+2x70230 50

KOPRIVNICAKoprivnički paromlin d.d.

1903. parni 15 115 istosmj.

KOPRIVNIČKI BREGIMirna ugljenokopi d.d.

1925. lokomobil 40+62+10 400 50

VARAŽDINTekstilna industrija d.d.

1927. parni 250 400 50

LUDBREGMlin na čigre Đure Kerstnera

1906. vodena turbina 125 220 50

VELIKI BUKOVECMlin Pavla Draškovića

1906. vodena turbina 21 2x230 istosmj.

ĐURĐEVACBraunov mlin d.d.

1910. parni (Brummer)AEG 35

Siemens 50115400

istosmj.50

PITOMAČAUgljenici d.d.

1909. parni 80 250 50

VIROVITICAVibro drvno d.d.


VIROVITICADrach industrija drva d.d.


Prema knjizi »Razvoj elektrifikacije Hrvatske« priredio Eduard Kuzmić

Tablica 2: Gradske električne centrale (munjare) u sjeverozapadnoj Hrvatskoj od 1893. do 1950. godine

Grad Elektrana U pogonu od godine

Pogonski stroj Generator MrežaVVrsta Proizvod KS Proizvod KVA (kW) V Hz

Koprivnica

Gradska plinara 1925. Plinski Worschovsky 45 Ganz 40 400 50 380/220

i munjara 1927. Lokomobil Wolf 150 Ganz 110 400 50

Gradska električna centrala 1936. Plinski Ganz 100 Ganz 85 400 50

Čakovec

Čakovečki paromlin 1893. Parni - 210 - - 2x75 istosm. 2x150

i munjara 1922. Parni Prva Brnska 450 Ganz 175 2x75 istosm.

1922. Parni Nickolson 150 Ganz, Siemens 100+48 2x75 istosm.

2x75 istosm.

Varaždin

Gradska munjara 1895. Parni Ganz 3x70 Ganz 3x50 jednofazna 42

Električna 1910. Diesel Leobesdorfer 250+100 Ganz 240+90 2000 42

centrala 1925. Diesel Leobesdorfer 375 Ganz 350 6300 50 380/220

Virovitica

Gradska munjara 1919. Diesel Wolf 80 Siemens 64 3000 50

1922. Diesel Grazer M. F. 60 ELIN 35 3000 50 190/110

1935. Diesel Leobersdorfer 40 ELIN 23 190 50 400/230

KriževciGradska munjara 1912. Diesel Grozer M. F. 2x60 Ganz 2x40 2x250 istosm.

Diesel Leobersdorfer 100 Ganz 70 2x250 istosm.

Bjelovar Sjedinjeni paromlin 1915. Diesel - 180 - 2x50 220 Istosm.

Prelog Munjara 1925. Diesel Grazer M. F. 90 ELIN 50 400 50 400/230

Ludbreg Munjara Fizir 1936. Plinski - 90 - 2x50 400 50




»Članak 2.: Za vođenje poslova ovog poduzeća izabire gradsko zastupstvo iz svoje sredine upravni odbor, sastojeći se iz načelnika, podnačelnika, te šestorice gradskih zastupnika, a predsjeda mu grad ski načelnik, odnosno podnačelnik. Mandat njihov traje tako dugo, dok ne bude opozvan po gradskom zastupstvu, odnosno dok članu traje zastupnički man dat ili do njegovog svojevoljnog istupa iz ovoga odbora. Za pregledavanje i nadziranje računa i knji go-vodstva, te blagajničkog poslovanja gradske mu nja re izabire ovaj odbor svoja dva člana.«

Odluka da se uz plinaru sagradi munjara bila je uvjetovana i posve ekonomskom logikom. Obrtnici su se žalili na neurednu opskrbu plinom, a uli čna rasvjeta bila je nedostatna. Upitna je bila i kvaliteta plina iz gradske plinare, uz česte prekide u isporuci. Tadašnje koprivničke novine stoga često pišu o tom problemu, a napadaju i inženjera Franju Kroupu koji je rukovodio plinarom (kasnije na početku rada i proizvodnjom u munjari).67 godine 1924. proširenjem Koprivnice bilo je neophodno sagraditi još barem oko osam kilometara plinske mreže. To bi za gradsku blagajnu bio prevelik izdatak (prema cjeniku građevinske inspekcije iz Zagreba, kilometar nove plinske mreže stoji oko 300.000 tadašnjih dinara - dakle grad bi trebao za tu namjenu izdvojiti čak 2,400.000 dinara, što je bio golem novac). S druge strane, cijena postavljanja niskonaponske električne mreže bila je znatno niža: oko 32.000 dinara po kilometru!68

Krajem 1924. koprivničko gradsko poglavarstvo kreće u raspisivanje natječaja i dobavu potrebnih strojeva za rad gradske plinare i munjare (od 30-ih godina koristi se uglavnom naziv gradska ele ktrična centrala i plinara u Koprivnici). Spomenute godine gradi se dodatna

67 Koprivnički tjednici iz 1923. i 1924. često donose kritičke članke o gradskoj plinari i traže gradnju električne centrale. Kompleti novina čuvaju se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i Muzeju grada Koprivnice (Kuzmić, dokumentacija uz rukopis)

68 Dokumentacija iz arhive Vladimira Lovasa i članci iz tadašnjih koprivničkih novina (Kuzmić, dokumentacija uz rukopis)

Tablica 2: Gradske električne centrale (munjare) u sjeverozapadnoj Hrvatskoj od 1893. do 1950. godine

Grad Elektrana U pogonu od godine

Pogonski stroj Generator MrežaVVrsta Proizvod KS Proizvod KVA (kW) V Hz

Koprivnica

Gradska plinara 1925. Plinski Worschovsky 45 Ganz 40 400 50 380/220

i munjara 1927. Lokomobil Wolf 150 Ganz 110 400 50

Gradska električna centrala 1936. Plinski Ganz 100 Ganz 85 400 50

Čakovec

Čakovečki paromlin 1893. Parni - 210 - - 2x75 istosm. 2x150

i munjara 1922. Parni Prva Brnska 450 Ganz 175 2x75 istosm.

1922. Parni Nickolson 150 Ganz, Siemens 100+48 2x75 istosm.

2x75 istosm.

Varaždin

Gradska munjara 1895. Parni Ganz 3x70 Ganz 3x50 jednofazna 42

Električna 1910. Diesel Leobesdorfer 250+100 Ganz 240+90 2000 42

centrala 1925. Diesel Leobesdorfer 375 Ganz 350 6300 50 380/220

Virovitica

Gradska munjara 1919. Diesel Wolf 80 Siemens 64 3000 50

1922. Diesel Grazer M. F. 60 ELIN 35 3000 50 190/110

1935. Diesel Leobersdorfer 40 ELIN 23 190 50 400/230

KriževciGradska munjara 1912. Diesel Grozer M. F. 2x60 Ganz 2x40 2x250 istosm.

Diesel Leobersdorfer 100 Ganz 70 2x250 istosm.

Bjelovar Sjedinjeni paromlin 1915. Diesel - 180 - 2x50 220 Istosm.

Prelog Munjara 1925. Diesel Grazer M. F. 90 ELIN 50 400 50 400/230

Ludbreg Munjara Fizir 1936. Plinski - 90 - 2x50 400 50




zgrada za strojarnicu mu njare, i to na lokaciji između postojeće plinare i upravno-stambene zgrade. Realizirana je ideja da se nabavi novi stroj, odnosno plinski motor, koji bi pokretao generator za dobivanje električne energije, kako bi se iskoristile dotadašnje pogonske mogu ć nosti plinare.69 Zato je gradsko poglavarstvo Koprivnice 22. studenoga 1924. odlučilo kupiti novi plinski motor snage 45 PS (KS), koji je isporučen u sljedećoj godini od jedne austrijske tvrtke. Riječ je o plinskom motoru ležeće konstrukcije sa 250 okretaja u minuti, sa zamašnjakom i remenicom za prijenos vrtnje. Cijena motora bila je 210.000 tadaš njih austrijskih kruna, a proizveden je u be čkom poduzeću Motorenfabrik j. Warschalowski. U Koprivnicu je stigao i bečki monter Dietrich, koji je završio poslove montaže 11. kolovoza 1925. i o tome izvijestio gradsko poglavarstvo.70 Probni pogon stroja počeo je 12. kolovoza 1925., a novi stroj na plinski pogon montiran je na betonski temelj uz istočni zid strojarnice.

Usporedo se prišlo i nabavi električnoga generatora koji će pokretati montirani plinski motor. O tomu je gradsko poglavarstvo Koprivnice izradilo poseban elaborat. U »Dozvolbenoj ispravi«, koju je 2. studenoga 1926. (broj 730/2.) izdala građevinska direkcija Osječke oblasti (a na temelju pravo moćno sti odluke Velikog župana od 3. ožujka 1926.), o spomenutom elaboratu i dozvoli piše u prvom članku: »Na osnovu povjerenstvenog zapisnika od 17. augusta 1925. u predmetu očevida i rasprave za električno postrojenje gradske općine Koprivnica, i na osnovu toga što je elaborat istog električnog postrojenja stručno ispitan, izdaje se gradskom poglavarstvu Koprivnica dozvola građenja električnog postrojenja, koje će služiti u pogonske svrhe grad ske plinare i u svrhu rasvjetne i pogonske koli javne toli privatne unutar područja gradske općine Koprivnica.«71

U drugom članku stoji da se »trajanje ove koncesije ustanovljuje na 50 godina«, a u trećem članku razrađeni su i tehnički elementi koprivničke preure đene plinare i nove munjare: »U posebnoj strojarnici gradske plinare u Koprivnici postavit će se jedan upojni

69 Nakon javne rasprave Gradsko poglavarstvo Koprivnice donosi odluku o prijelazu na proizvodnju tzv. dvojnog upojnog plina (Doppelgass). Rudolf Žličar: Preuređenje gradske plinare u Koprivnici, Podravski glasnik, broj 28, Koprivnica 9. 7. 1922., te R. Ž.: Gradska plinara, Podravski glasnik, broj 36, Koprivnica 3. 9. 1922., Muzej grada Koprivnice

70 Prema člancima u »Podravskom glasniku« i »Koprivničkim novinama« iz 1924. i početka 1925. godine. Faksimili uz rukopis E. Kuzmića

71 Izvorni dokument iz arhive Vladimira Lovasa

Slika 24: Plinski motor ležeće konstrukcije za pogon koprivničke munjare nabavljen je 1927. godine od bečke tvornice motora J. Warchalowski - faksimil jednog dopisa Gradskom poglavarstvu Koprivnice od 1. rujna 1924. godine



plinski stroj jakosti 45 konjskih sila, koji će goniti remenicom jedan električni agregat 40 K. V. a. trofazne struje 380/220 Volta napetosti. Odavle voditi će se strujnim podzemnim kabelom do rasklopne ploče smještene u istoj strojarnici, a odavle nadzemnim vodovima dalje po području grada Koprivnice. Podavanje struje unutar gradskog po dru čja uslijedit će sa pojedinih spojnih tačaka u napetosti 380/220 Volta, a za slučaj pro širenja konzuma i mreže pretvorile bi se ove spojne točke u transformatorske stanice.«72

U istom članku dozvole predviđa se i elektrifikacija Miklinovca i Koprivničkih Brega: »U svrhu davanja struje mjestima Miklinovca i Bregi, koja mjesta spadaju u područje gradske općine Koprivnica, transformirati će se struja u posebnom trans formatoru smještenom u mjestu Koprivnici od 380 na 3.000 Volti, a na mjestu uporabe u naznačenim se lima transformirati će se ova struja opet na 220/380 Volti.« Planirano je odmah i proširenje kopriv-ničke munjare: »U koliko bi se konzum privatne i javne rasvjete povećao, to će gradska općina u istoj strojarnici postaviti veće električne agregate, koji će odgovarati potrebama namirivanja traženog konzuma.«73

72 Članak 2. »Dozvolbene isprave« od 3. 11. 1926., arhiva V. Lovasa73 Stavci 4. i 5. članka 2. »Dozvolbene isprave« od 3. 11. 1926., arhiva Vladimira Lovasa

Slika 25: Glavni dobavljač električnih generatora za potrebe koprivničke munjare bila je poznata budimpeštanska tvrtka Ganz, odnosno zagrebačko predstavništvo Jugoslavensko Ganz d.d. - troškovnik za generator i opremu iz 1924. godine

Slika 26: Tvrtka Ganz potvrđuje da je primila narudžbu Gradskog poglavarstva Koprivnice za isporuku trofaznoga generatora i opreme - faksimil prve stranice dopisa od 8. lipnja 1925. godine



Kao najpovoljniji dobavljač novog električnog agregata bilo je poduzeće jugoslavensko ganz dio ničko društvo iz Zagreba (sa sjedištem u Draško vi ćevoj 27). Koprivničko gradsko poglavarstvo uputilo je tvrtki ganz 5. studenoga 1924. godine dopis kojim moli da »se čim prije pošalje ponuda za: 1 električni motor na trofaznu struju, 1 električni mo tor i 1 električnu centrifugalnu sisaljku«. U dopisu su detaljno opisani tehnički elementi pojedinih ure đaja.74 Zagrebačka tvrtka ganz dostavila je kopriv ničkom gradskom poglavarstvu 6. studenoga 1924. troškovnik za elektrifikaciju grada Koprivnice i okolice, a na temelju korištenja pogona po sto jeće plinare.75

Dopisivanje i konzultacije između uprave grada Koprivnice i tvrtke ganz su nastavljene pa je u kasno proljeće grad otposlao i odgovarajuću na rudžbu za nabavu opreme za postavljanje munjare. Kona čna narudžba poslana je 17. travnja 1925., a prema dopisu tvrtke ganz od 8. lipnja 1925. radi se uglavnom o sljedećoj opremi: trofazni generator 40 kVa, rasklopni uređaj na mramornoj ploči, ele ktromotor trofazne struje tipa FB 9/6, trofazni ele ktromotor tipa FBc 9/2, trofazni elektromotor istog tipa, ali sa sisaljkom te turbinska pumpa tipa Kba 2/III.76 Ukupna predračunska vrijednost te opreme bila je 11.273,30 švicarskih franaka. Inž. Franjo Kroupa izradio je 14. srpnja 1925. godine i »Račun rentabiliteta gradske plinare i gradske munjare u Koprivnici«, u kojem planira da će tijekom jednog desetljeća u gradu trebati oko 6500 električnih žarulja, od toga u središtu i u Banovcu, Brežancu i Dubovcu 5500 te i Miklinovcu 160 i u Koprivničkim Bregima 840 žarulja. Prema tom proračunu godišnji troškovi gradske munjare iznosili bi oko 674.000 dinara.77

Tako je uz velike pripreme i rasprave ljeti 1925. u Koprivničkoj plinari i munjari instaliran prvi električni generator dobavljača jugoslavenskog ganz Dioničkog Društva iz Zagreba. Kako piše Eduard Kuzmić, generator je imao sljedeće karakteristike: trofazni generator 40 kVa, tipa B. B. 19

74 Faksimil dopisa u arhivi E. Kuzmića75 Dopis broj 309 od 6. 11. 1924., faksimil u arhivi E. Kuzmića76 Ponuda i troškovnik Jugoslavenskog Ganz dioničkog društva Zagreb od 8. lipnja 1925., arhiva E. Kuzmića77 Franjo Kroupa bio je glavni inženjer koprivničke gradske plinare. Originalni dokument »Računa rentabiliteta« nalazi se u arhivi

V. Lovasa

Slika 27: Parni stroj (lokomobil) koprivnička munjara nabavila je od tvornice »R. Wolf« iz njemačkoga

grada Magdeburg-Buckaua - dopis te tvrtke od 30. srpnja 1927. (prva stranica)



Slika 28: Prva stranica Dozvolbene isprave koju je za korištenje i rad koprivničke munjare izdala Građevinska direkcija iz Zagreba 3. studenoga 1926. godine

Slika 29: Jedan od predračuna za građevinske radove na rashladnom tornju

koprivničke munjare, koji je ispostavio graditelj Viktor Reš 15. kolovoza 1927. godine

Slika 30: Prva i zadnja stranica dopisa koji je 28. svibnja 1927. koprivničko Gradsko poglavarstvo

dostavilo tvrtki Ganz za isporuku trofaznoga generatora i druge pripadajuće opreme

400/230 V, 50 perioda/sek., 1000 okretaja u minuti, s remenicom od 670 mm promjera, s regulatorima. Cijena je za taj stroj iznosila 2395,50 švicarskih franaka. Uz generator se nalazila i druga oprema, kao rasklopni uređaj na mramornoj ploči sa svim aparatima i mjernim uređajima. generator 40 kVa pro izvodi trofaznu struju, a pokreće ga plinski motor snage 33 kW, koju prenosi preko remenice na generator. Prišlo se usporedo i izgradnji niskonaponske



mreže u ulicama grada Koprivnice i plasiranju energije do potrošača. Prvi agregat razmjerno male snage 45 KS i 33 kW ušao je u pogon 1. listopada 1925. godine. Bio je to velik dan za naš grad jer su tada prvi puta zasvijetlile električne žarulje na grad skim ulicama i u kućanstvima.78

O početku rada koprivničke munjare kroničar koprivničkog tjednika »Domaće ognjište« piše i ovo: »gradska munjara počela je redovito prodavati električnu energiju 1. oktobra 1925. godine. Ele ktrična mreža iznosila je u početku dva kilometra. Struja se je prodavala samo ograničeno i to od 6 do 9 sati na večer. Počam od 1. novembra 1925., kada je stavljen uređaj za dvojni plin u pogon, prodaje gradska električna centrala potrošačima struju cijelu noć. Od 1. januara 1926. bilo je priključeno na gradsku električnu mrežu 36 potrošača, a duljina električne mreže u Koprivnici iznosi 6 kilometara. Od 1. januara 1927. bilo je priključeno u gradsku mrežu 240 potrošača, a dužina gradske mreže iznosila je 20 kilometara. Električnih javnih sijalica gori u Koprivnici i Miklinovcu 52.«79

Za potrebe rada gradske munjare i plinare bio je potreban i oveći bunar jer je trebalo dosta vode. godine 1925. u dvorištu plinare iskopan je bunar dubok 14 metara, a u njemu su bile ugrađene dvije crpke. Nad bunarom je sagrađena zidana zgrada u koju se ulazilo sa strane strojarnice. Voda iz bunara služila je prije svega za potrebe parnog kotla lokomobila »R. Wolf« kao napojna kotlovska voda, za hlađenje plinskih motora, za potrebe upravno-stam bene zgrade u krugu elektrane, kao i protupožarna voda za hidrante. jedna montirana vodna crpka imala je kapacitet 18 kubičnih metara na sat i pritisak od 6 atmosfera, a druga 12 kubika vode na sat uz pritisak od 6 atmosfera. Crpke su radile na ele ktrični pogon.80

Zbog nedovoljnih kapaciteta i nedovršenih te h no loških rješenja plinara i munjara radile su ti je kom 1925., a pogotovo 1926. godine s velikim te ško ća ma i gubicima. Kapaciteti su bili nedovoljni, a po tro šači vrlo nezadovoljni. Pogotovo je bio skup i ne pra ktičan sustav pogona na plin, što se već ranije po ka zalo kao vrlo neracionalno. Koprivnički tadašnji ti-sak nesmiljeno napada gradsku vlast i vodstvo mu nja re zbog uočenih slabosti. Kao primjer ovdje navo dimo samo naslov i podnaslov o tom pro blemu iz tje dnika »Koprivničke novine« s početka 1926.: »Što je s istragom o plinari i munjari? Pored po tro še nih mi lijuna stoji nam neuređena plinara i munjara sa du gom pred propašću, ako ne uložimo daljnji mili jun za njihovo dovršenje. Plinara i munjara rade dnevno s velikim gubitkom. gradsko zastupstvo je zaključilo bitni stručni pregled materijala i računa plinare i munjare. Netko mora biti kriv. S krivcem pod kazneni progon!«81

Bilo je očito da plinski pogon motora više nije praktičan i rentabilan pa se od 1927. obavlja rekonstrukcija munjare te uvodi energija i na vodenu paru, a plinska rasvjeta prestaje s radom od 1. ožujka 1930. godine.82 Odmah početkom 1926. gradska pli nara i munjara

78 Događaj je i obilno popraćen člancima u tadašnjim koprivničkim novinama79 »Domaće ognjište««, broj od 5. 2. 1927., Muzej grada Koprivnice. Vladimir Lovas: Od gradske plinare do moderne Elektre -

početak elektrifikacije Koprivnice i okolice, Podravski zbornik, Koprivnica 1990., str. 29-3080 Prema zabilješkama Eduarda Kuzmića, rukopis81 Podravske novine, broj 6, Koprivnica 7. 2. 1926., Muzej grada Koprivnice - osobito je apstrahiran glavni gradski inženjer i

upravitelj munjare Franjo Kroupa. Koprivničke novine, Koprivnica 19. 7. 1926., pišu da je antiflikator u munjari eksplodirao, a elektromotor na bunaru izgorio

82 Mira Kolar-Dimitrijević: Razvoj privrede i radničke klase u Koprivnici 1918. - 1945., Podravski zbornik 6, Koprivnica 1980., str. 17



(inž. Franjo Kroupa) uputila je grad skom poglavarstvu u Koprivnici pismo o hitnoj potrebi »preudešenja plinskog motora na motor za upojni plin«. U dopisu piše da se potrebe za strujom i plinom u Koprivnici stalno povećavaju, a da kapaciteti proizvodnje ostaju isti. Postojeći plinski motor »koji je tjeran dvoplinom može proizvesti ukupno 33 kW struje. Za pogon uređaja za dvoplin potroši se 20 kW, za javnu rasvjetu 2,5 kW, a za privatne potrošače ostaje 10,5 kW. Do sada je provedeno 86 električnih instalacija, a prijavljeno je još 40«. U ožujku 1926. potrošak je porastao za 11 posto u odnosu na mjesec ranije. gradsku razvedbenu mrežu trebalo bi

proširiti za najmanje još osam kilometara. Zato se u dopisu moli hitna modernizacija plinare i munjare jer će inače grad ostati bez dovoljno energije.83 Početkom 1927. tjednik »Doma će ognjište« izvještava da je »broj plinskih i ele ktri čnih potrošača u Koprivnici dne 1. januara 1927. bio ukupno 461, naspram ukupno 277 dne 1. janu ara 1926. godine«.84

Tako je tijekom 1927. došlo do modernizacije munjare, kapaciteti su znatno povećani, kao i broj potrošača. gradsko poglavarstvo (s potpisom gra donačelnika Ivana Kraljića) poslalo je 28. svibnja 1927. narudžbu jugoslavenskom ganz d.d. u Zagreb za dobavu novog, jačeg trofaznoga generatora - snage 88 kVa, napona 400/230 volti, s potrebnom opremom.85 Također je valjalo nabaviti pogonski parni stroj (lokomobil), koji je naručen od poznate

83 Dokument iz ožujka 1926., original u arhivi V. Lovasa84 »Domaće ognjište«, Koprivnica 5. 2. 1927., Muzej grada Koprivnice85 Original narudžbe u arhivi V. Lovasa

Slika 31: Garanciju koprivničkom Gradskom poglavarstvu za dobavu parnog stroja »R. Wolf« dala je zagrebačka Hrvatska eskomptna banka 14. srpnja 1927. godine - faksimil početka prve stranice dopisa

Slika 32: O problemima modernizacije koprivničke munjare 1927. uvelike su pisale tadašnje novine - faksimil početka članka »Kuda su utrošeni gradski milijuni« iz »Koprivničkih novina« od 13. kolovoza 1927. godine



tvornice »R. Wolf« iz njemačkog Magdeburg-Buckaua. Novi parni stroj imat će snagu od 120 do 170 KS, a stajat će oko 10.000 tadašnjih dolara. Uz to je trebalo sagraditi i odgovarajući tvornički dim njak.86 Preuređena munjara puštena je u pogon 16. listopada 1927. godine. Realizacija projekta tekla je uz velike rasprave i svađe u gradskom poglavarstvu i među tadašnjim koprivničkim strankama, što je uvelike imalo odraza i u koprivničkom tisku.87 Konzalting poslove oko organizacije poslova preu re đenja munjare koprivničkom gradskom poglavarstvu vodila je inženjerska tvrtka inž. jurice Cekuša iz Zagreba (Palmotićeva 7).88

Tijekom 1927. pristupa se, dakle, gradnji temelja za parni stroj, temelja za generator, gradnji bazena za vodu ispred rashladnog tornja i gradnji samog hladionika, dimovodnog kanala od dimnjaka do ložišta kotla lokomobila te jame za vodu i centrifugalne pumpe. građevinske radove izvodila je tvrtka poznatog koprivničkoga graditelja Viktora Reša (na temelju ugovora od 23. kolovoza 1927.). Parni stroj proizveden je u tvrtki »R. Wolf« iz Mag-deburga-Buckaua - bio je to model VK 8b s ubri zga vajućim kondenzatorom i s izvlačujućim cijevnim kotlom od 12 atmosfera pogonskoga tlaka. Normalna snaga parnog stroja iznosila

86 »Domaće ognjište«, Koprivnica 14. 5. 1927., Muzej grada Koprivnice87 Navodimo samo neke naslove iz tadašnjih koprivničkih tjednika: »Pregradnja munjare«, Koprivničke novine 16. 7. 1927., »Još

700.000 dinara samo za munjaru«, Koprivničke novine 6. 8. 1927., »Kuda su utrošeni gradski milijuni?«, Koprivničke novine 13. 8. 1927., »Pregradnja munjare«, Koprivničke novine 17. 9. 1927., »Iz munjare«, Koprivničke novine 19. 11. 1927., »Nedostatna rasvjeta u gradu«, Koprivničke novine 17. 12. 1927. itd., Muzej grada Koprivnice

88 Više originalnih dopisa inž. Jurice Cekuša nalaze se u arhivu Vladimira Lovasa

Slika 33: Fotografija dijela koprivničke munjare sa sagrađenim dimnjakom -

snimljeno 30-ih godina 20. stoljeća

Slika 34: Dimnjak visok 50 metara za potrebe koprivničke munjare sagradila je zagrebačka tvrtka Ferrobeton d.d. - obavijest o početku gradnje 20. srpnja 1927. godine



je 120 KS, viša trajna snaga 150 KS, a privremena (vršna) snaga 170 KS. Stroj je radio sa 210 okretaja u minuti te imao pogonsku remenicu 2,5 m promjera i 37 cm širine.89

Za proizvodnju električne energije nabavljen je ge nerator ganz, prema troškovniku od 18. svibnja 1927. godine.90 generator je isporučen 6. listopada 1927. godine. Bio je to trofazni generator tipa 0a 680/8 s tri ležaja i prigrađenim uzbudnim strojem - sve montirano na željeznoj lijevanoj ploči. Učinak ge neratora je 110 kVa, 400/231 V, sa 50 perioda na se kundu te 750 okretaja u minuti. Uz generator ispo ručena je i druga potrebna oprema, kao i ko man-dna ploča (ras klopnica) sa svim nužnim instru men tima i brojilom. Time se ostvarila normalna kon trola distribucije struje u gradsku niskonaponsku mrežu. Rasklopna ploča montirana je na sjeverni zid strojarnice. Snaga parnog stroja »R. Wolf« pre nosila se na generator ganz remenom od »kro mo ve« kože širine 350 mm, debljine 9 mm i dužine 16 metara (koža remena štavila se u kromovim solima).91

Prema tadašnjim propisima, za rad parnog stro ja i ložišta trebalo je sagraditi i odgovarajući tvor nički dimnjak s propisanom visinom. Tako je Koprivnica 1927., uz dimnjake Danice i Uljare, dobila još jednu industrijsku vertikalu - dimnjak munjare. Taj je dimnjak bio visok 50 metara, a gradnja je počela 19. srpnja 1927. godine. Izvoditelj radova bila je zagrebačka građevinska tvrtka Ferrobeton, a vrijednost radova ugovorena je na 171.600 dinara. Dimnjak je lociran istočno od strojarnice munjare.92 Dimnjak je za domaće prilike bio impozantna gra-đevina jer je na vrhu visokom 50 metara imao svi jetli otvor od 90 cm. Temelj dimnjaka bio je betonski, a dalje je bio sazidan od cigle. I ovaj je dim njak bio pogođen potresom koji je zadesio Koprivnicu 27. ožujka 1938. godine, jakosti 5,6 magnitude po Richteru. Raspuknuo se i djelomice srušio vrh dim njaka pa su, uz trošak od 80.000 dinara, izve de ni radovi na popravku, a pritom je dimnjak skra ćen za 10 metara. Nakon što je 3. travnja 1949. mu njara prestala raditi dimnjak je 1950. srušio ta daš nji upravitelj koprivničkoga gradskoga groblja Đuro Maček (za te radove dobio je polovicu cigle).93

Osim toga, za funkcioniranje parnog stroja i generatora trebalo je sagraditi i rashladni toranj ili hla dionik. To je specifična, visoka četvrtasta gra đevina, smještena u blizini dimnjaka, s istočne strane stro jarnice munjare. Hladionik je isporučila bečka tvrtka »julius Overhoff« (Wien, Wiederhofergasse 8) - to ranj je mogao primiti 90 kubičnih metara vode na sat, bio je dug 5,2 m, širok 4,2 m, a visok oko 16 m. Ta je građevina bila sagrađena od drva, a po lo žena na betonske nogare. Bečka tvrtka isporučila je i svu opremu potrebnu za hladionik. Pogođena je i ukupna cijena od 19.400 dinara, koja je na kraju znatno premašena. Naime, ispod rashladnog tornja sagrađen je i betonski bazen za skupljanje rashladne vode - zapremnine 66 kubičnih metara (i u tim radovima je izvođač bio koprivnički građevinar Viktor Reš). Na

89 Prema sačuvanoj dokumentaciji, strojeve opisao Eduard Kuzmić (faksimili dokumenata u njegovoj arhivi)90 Original troškovnika broj 1316, arhiva V. Lovasa91 Prema prikupljenoj dokumentaciji i izjavama sastavio E. Kuzmić92 To je blizu gradske vrtlarije, koju je tada vodio Ivan Flatz - uglavnom je to prostor gdje se nalaze današnje upravne zgrade

Elektre u Koprivnici93 Prema prikupljenoj dokumentaciji E. Kuzmića



kraju je ukupna investicija rashladnog tornja dosegla 42.304 dinara, a hladionik je pušten u pogon 16. listopada 1927., kao i novi parni stroj te generator.94

Bez obzira na velika ulaganja u strojni park mu njare, kao i u proširenje niskonaponske mreže u gradu Koprivnici, potrošači nisu bili zadovoljni opskrbom električnom energijom. Ona se uglavnom pro izvodila noću, a rjeđe danju pa se nije mogla koristiti za pogon u proizvodnji i za uređaje u ku ćan stvu. Često je dolazilo do kvarova, iskapčanja i sli čno. S obzirom na to da je 1927. sagrađena Hidro-ele ktrana Fala na Dravi kod Maribora, a sagrađene su i neke hidroelektrane južno od Zagreba, počelo se i u Podravini razmišljati o uključivanju ovoga kraja u jedinstvenu električnu distribucijsku mrežu. Da ka ko, za to je trebalo imati novca i vremena jer je va ljalo sagraditi prijenosnu mrežu većih snaga. Za pro vedbu tih ideja osnovani su i neki državni odbori i povjerenstva, a 30-ih godina 20. stoljeća i Udružene centrale Zagreb - Karlovac. Od Maribora se mreža p očela širiti prema varaždinskom i čakovečkom kra ju. Već 1928. o toj mogućnosti raspravljalo se i na koprivničkom gradskom poglavarstvu, a od 1930. o tome su uvelike pisale i koprivničke novine.95

Za stvaranje jedinstvene električne mreže bori se 1930. godine Savez električnih centrala Savske ba novine i Udruženje centrala, kojemu je na čelu bio ing. ante Visković. On je u ožujku 1930. dao i posebnu izjavu o tim mogućnostima koprivničkim »Po dravskim novinama«.

94 Prema izvornoj dokumentaciji priredio E. Kuzmić, faksimili dokumenata u njegovoj arhivi95 Markovčić i drugi: Razvoj elektrifikacije…, o. c., str. 15-40, Vladimir Lovas: Od gradske plinare…, o. c., str. 30, te Koprivničke

novine iz tih godina, Muzej grada Koprivnice

Slika 36: Rashladni toranj za parni stroj (hladionik) isporučila

je bečka tvrtka »Julius Overhoff«, a radove je izvodio koprivnički građevinski poduzetnik Viktor

Reš 1927. godine

Slika 35: Jedna od najstarijih snimaka koprivničke munjare - osnovne zgrade sagrađene su još za potrebe gradske plinare (dograđivano od 1909. do 1927 godine)



Postojao je plan da se sagradi dalekovod iz Zagreba do Koprivnice, pa i dalje prema Osijeku. ako se stvori zadovoljavajuća financijska potpora, to bi se moglo ostvariti relativno brzo.96 Stoga se došlo i na ideju da se proda gradska plinara u Koprivnici, što dakako nije realizirano.97 Te su se rasprave nastavile i sljedećih godina, a ko privničke novine su o tome najviše pisale od 1931. do 1933. godine. Vlada Kraljevine jugoslavije čak je 1931. proglasila Zakon o davanju koncesije za elektrifikaciju dioničkom društvu Udruženih rudnika i talionica sa sjedištem u Zagrebu. To dioničko dru štvo trebalo je sagraditi veliku termoelektranu blizu Zlatara u Hrvatskom zagorju, s kojom bi se dalekovodima povezala cijela središnja i sjeverozapadna Hrvatska, pa tako i Koprivnica.98 Koprivnički na čel nik dr. Branko Švarc početkom siječnja 1933. piše predstavku ministru trgovine i industrije da je grad Koprivnica još 17. rujna 1930. s Udru ženim centralama Zagreb - Karlovac sklopio ugovor o elektrifikaciji koprivničkog područja, a nakon toga je dana koncesija novom dioničkom društvu pa pita ka kva je sudbina tog ugovora.99 Međutim, od cijelog po sla nije bilo ništa jer su nedostajala financijska sred-stva, a novo dioničko društvo nije učinilo ništa da u svoj program elektrifikacije uvrsti i koprivničku Podravinu.100 Uključivanje na hrvatsku (jugoslavensku) elektroenergetsku mrežu Koprivnica će čekati sve do 1948./49. godine.

Koprivnica je ostala na svojoj gradskoj ele ktri čnoj centrali ili munjari, uz velike probleme u pro izvodnji i distribuciji struje. glavni inženjer munjare Ludwig Schöntag s povjerenstvom je obavio pregled stanja koprivničke gradske električne centrale, a u povodu izdavanja »trošarinskog uvjerenja«. O tom pregledu sastavljen je 26. siječnja 1933. godine zapisnik u kojem se temeljito opisuje stanje i način rada elektrane:

»1. ZgRaDa ELEKTRIČNE CENTRaLE. Ona je smještena u Plinarskoj ulici, a situacija joj se mo že ustanoviti po njenom 50 m visokom dimnjaku. U samu zgradu ulazi se kroz dvoja vrata, jedna vode u ložionu, a druga u strojarnicu.

96 Marko Kasumović: Koprivnica i elektrifikacija Savske banovine, Podravske novine, Koprivnica 29. 3. 1930., Muzej grada Koprivnice

97 Prodaja gradske plinare, Podravske novine, Koprivnica 18. 10. 1930., Muzej grada Koprivnice98 Koncesija »URITADU« za elektrifikaciju Savske banovine, Podravske novine, Koprivnica 12. 12. 1931., Muzej grada Koprivnice99 Elektrifikacija Koprivnice, Podravske novine, Koprivnica 31. 1. 1933., Muzej grada Koprivnice100 Elektrifikacija Koprivnice, Podravske novine, Koprivnica 9. 9. 1933., Muzej grada Koprivnice

Slika 37: Pogled na pogone (zgrade) koprivničke munjare s dvorišne strane - snimljeno 40-ih godina 20. stoljeća

Slika 38: Koprivnička munjara oko 1938. - pogled s ulične strane



Slika 40: Razvodna ploča koprivničke munjare (oko 1927.) - tu su se nalazili potrebni mjerni uređaji, kao i sklopke za pojedine namjene u distribuciji struje

Slika 39: Strojarnica koprivničke munjare - plinski motor Warchlowski i generator marke Ganz, snimljeno oko 1927. godine

Slika 41: Od 1930. do 1933. u koprivničkom tisku vodila se rasprava o rentabilnosti proizvodnje vlastite struje ili uključivanju u zajedničku elektromrežu koja se počela širiti osobito nakon gradnje HE Fala na Dravi kod Maribora (1927.) - faksimil početka jednog takvog članka iz koprivničkih »Podravskih novina« od 29. ožujka 1930. godine

Slika 42: Godine 1930. došlo je do krize u proizvodnji i financiranju plina za potrebe koprivničke munjare

- faksimil članka o tome u koprivničkim »Podravskim novinama« od 1. ožujka 1930. godine



2. POSTROjENjE ELEKTRIČNE CENTRaLE. Postrojenje sastoji se od tri agregata. jedan agregat sačinjava parna lokomobila i jedna dinamo mašina. Lokomobila proizvađa paru pod tlakom od 12 atmosfera, imade snagu od 120/150/170 KS, fabrikata je tvornice R. Wolf a. g. u Magdeburgu u Nje mač koj, tvornički broj 22 997. Ova lokomobila pomoću remena tjera dinamo snage 110 kVa, fabrikata ganz Budapest, tvornički broj 117 847. Drugi agregat sastoji se od jednog motora na upojni plin, snage 40 KS, fabrikata Warchalowski Wien. Ovaj plinski motor tjera pomoću remena drugu dinamo mašinu, jakosti 37 kVa, fabrikata ganz Budapest, tvornički broj 102 198. Dinamo mašine proizvađaju električnu struju napetosti 380 Volta, 50 perioda trofazne struje.

Obje dinamo mašine spojene su preko rasklopaca na rasklopnu ploču. Ploča sastoji se od četiri polja. Na dva srednja polja spojene su dinamo ma šine, a na dva sporedna polja instrumenti i rasklopci za konzumne vodove i vlastitu potrošnju. Za svaku dinamo mašinu postoji po jedan glavni strujomjer, koji mjeri struju koju ta mašina proizvede. Od tih glavnih strujomjera odvajaju se stru jomjeri za po trošnju i to: a) jedan za željezničku stanicu, b) jedan za konzumente u gradu, c) jedan za uličnu ras vjetu prvi dio, d) jedan za uličnu rasvjetu drugi dio, e) jedan za vlastitu rasvjetu, f) tri komada za vlastite motorne pogone. Centrala proizvađa struju samo po noći, te normalno ne prodaje struju za motorne potrebe, prema

Slika 43: Tlocrt najvažnijih zgrada (i pozicija dimnjaka) koprivničke munjare iz 1933. godine (ovjereno 1938.)



tome je iskoristivost kapaciteta centrale izrazito loša. Veći stroj radi redovno do po noći, dok manji stroj daje struju tek poslije ponoći, kad padne opterećenje.«101

Da situacija u plinari i munjari nije bila povoljna, javljaju i »Podravske novine« početkom 1933. godine: »Obustava rada u plinari. Derutno stanje čitavog uređaja naše gradske plinare i munjare i veliki mjesečni deficit, što ga je gradska općina morala svakog mjeseca nadoplaćivati na proizvodnju plina, pridonijeli su, da je gradska uprava donijela, doduše tešku odluku, ali vrlo potrebnu, kojom se današnjim danom (1. 3. 1933.) obustavlja podava-nje plina za javnu i privatnu porabu. Tu je odluku potvrdila i banska uprava, dok konačnu riječ o tom predmetu svakako treba izreći gradsko zastupstvo. Kako se međutim javila želja nekih konzumenata plina, da se obustava podavanja plina ipak ne prove de, sazvalo je gradsko načelstvo interesente na kon ferenciju, koja je održana prošle nedjelje prije po dne u gradskoj vijećnici. Konferencija je pod pred sjedanjem gradonačelnika g. dra. Leona jansona, a nakon stručnog referata g. ing. Ljudevita Schöntaga, zaključila, da se svim potrošačima plina razašalje okružnica s prijedlogom, da svojevoljno pristanu na stalnu mjesečnu pripomoć od 75 do 80 dinara… No taj posljednji pokušaj spašavanja plinare nije uspio i tako nam od današnjeg dana radi samo grad ska munjara. Dakle ‘zdvojna plinara’ je blago premi nu la…«102 Ipak agregat na upojni plin uskoro je i da lje dijelom pokretao odgovarajuće plinske motore u koprivničkoj munjari jer drugog izlaza nije bilo.

101 Zapisnik o pregledu gradske električne centrale 26. januara 1933., potvrdila Savska financijska direkcija, originalni dokumenti u arhivi V. Lovasa

102 Obustava rada u plinari, Podravske novine, Koprivnica 1. 3. 1933., Muzej grada Koprivnice

Slika 43: Prva i zadnja stranica temeljita opisa strojnog parka koprivničke munjare koji je sastavio glavni inženjer Ludwig Schöntag 26. siječnja 1933.



S obzirom na porast potrošnje električne energije, 1935. pokrenuta je inicijativa da se u gradskoj mu nja ri nabavi i montira i treći stroj. O tome je za klju čak donesen na sjednici gradskog vijeća, kojoj je 15. studenoga 1935. predsjedao gradonačelnik dr. Branko Švarc. Ta je odluka donesena na prijedlog glav nog inženjera munjare Ljudevita Schöntaga. Za-ključeno je i da se proširi gradska električna mreža, osobito na području Brežanca.103 Odlukom grad skog poglavarstva grada Koprivnice gradska ele k trična centrala raspisala je jeftimbu za nabavu motora na »sisaći« plin i generatora, a na temelju već pri-stiglih ponuda.104 Oglas za jeftimbu (licitaciju) obja vljen je u beogradskom i zagrebačkom dnevnom tisku krajem veljače i početkom ožujka 1936., a licitacija je održana 26. ožujka 1936. »u kancelariji gradske električne centrale u Koprivnici u predmetu jeftimbe za nabavku agregata za proizvodnju ele k trične struje«. Na natječaj se javilo devet proi zvo-đača i zastupstva, a izabran je agregat marke ganz Budapest (predstavništvo Zagreb).105

Tako je kupnjom još jedne proizvodne linije grad sko poglavarstvo spasilo proizvodnju u grad skoj električnoj centrali u Koprivnici. Riječ je o novom plinskom motoru ganz Budapest snage 100 KS (73 kW) i generatoru ganz Budapest učinka 85 kVa. S ta ukupno tri agregata kopriv nička munjara radila je sve do ukinuća početkom 1949. godine.106 Na osnovi stalnih rasprava i mo gućnosti uklju či va nja Koprivnice na širu opskr bnu električnu mrežu prije Drugoga svjetskog rata u Križevačkoj ulici po čela je i gradnja potrebne transformatorske stanice, ali ona tada nije bila dovr šena niti je imala svrhu. Ipak je dobro došla nakon 1948. godine za uklju či vanje Podravine u jugoslavensku elektromrežu.107

Kao pogonsko gorivo za pokretanje strojnog parka koprivničke plinare i munjare koristio se ugljen (različitih kaloričnih vrijednosti), pa i drvo (uglavnom bukva). S dobavom ugljena

103 Zapisnik sa sjednice Gradskog vijeća Koprivnice od 15. studenoga 1935., originalni dokument u arhivi V. Lovasa104 Odluka o jeftimbi od 16. travnja 1936., originalni dokument u arhivi V. Lovasa105 Natječaj je objavljen u beogradskoj Politici te u zagrebačkim novinama Jutarnji list i Novosti. Među prijavljenim interesentima

bila je i tvrtka Deutsche Werke iz dalekog njemačkog Kiela. Zapisnik jeftimbe od 26. 3. 1936., originalni dokument u arhivi V. Lovasa

106 Prema podacima Eduarda Kuzmića107 Vladimir Lovas: Od gradske plinare…, o. c., str. 30

Slika 44: Prva stranica zapisnika s jeftimbe (licitacije) o nabavi novih strojeva za koprivničku munjaru od 26. ožujka 1936. godine - posao je opet dobila budimpeštanska tvornica Ganz



nekih je godina, osobito u doba ratova i ekonomskih kriza, bilo i većih problema pa je povremeno dolazilo i do obustave isporuke plina i struje. Ugljen za ložište par nog stroja »R. Wolf« bio je uglavnom kvalitete sme đeg ugljena, kalorične vrijednosti oko 3400 kcal/kg. Taj se ugljen uglavnom dovozio zaprežnim ko lima ili kamionima iz poznatog rudnika Ugljenik pl. Czernkovicha iz Podravske Subotice, ali povreme no i iz drugih bilogorskih ugljenika. Koprivnička mu njara imala je i posebno skladište za ugljen. Lo ži šte kotla parnoga stroja radilo je po sistemu »roštilj« - u kotlu je izgarao ugljen koji se ručno bacao na re šetku kotla. Ložionica je bila dimenzija 6,5 puta 5 me tara, a iz nje su vodile stepenice u podrum do samoga ložišta. Šljaka koja je ostajala koristila se za po si pavanje nogostupa u perifernim kopriv ni č kim ulicama. Takav je nogostup imala i Plinarska uli ca, u ko joj se nalazila munjara. Za proizvodnju »dvoj nog« plina (jer su dva generatora bila na plinski pogon) mogao se koristiti različiti pogonski mate rijal: drvo, treset, lignit, smeđi ili kameni ugljen. To se go rivo dovozilo uglavnom iz ugljenika i šuma na susjednoj Bilogori. Bio je potreban i drve ni ugalj koji je najviše isporučivao josip Štimac iz Carevdara.108

gradska električna centrala u Koprivnici imala je tri instalirana pogonska stroja snage od ukupno 217 kW, a prividna snaga generatora za tri stroja iznosila je ukupno 235 kVa. Međutim, ritam proizvodnje, obujam i prodaja energije bili su daleko ispod tih mogućnosti. Doduše, vrlo se malo zna o točnom obujmu proizvodnje i prodaje plina i struje jer je poslije 1945. gotovo sva dokumentacija munjare ne bri gom uništena. generalno se može reći da je isko ri štenost strojeva u gradskoj elektri čnoj centrali Ko privnice bila niska. Zapravo, radi se o iskorištenosti koja se kretala tek oko jedne trećine stvarnih kapaciteta (od mogućih oko 8640 sati rada kroz godinu). Dijagram potrošnje imao je dva vrha - dnevni i večernji. Zapravo u Koprivnici nije bilo većih po trošača koji bi energiju koristili cijeli dan. To je bilo vrlo nepovoljno za rad munjare i njezinu eko no mi čnost pa je gradsko poglavarstvo imalo stal ne brige s pokrivanjem razlike u troškovima proizvodnje.109

Ovdje ćemo, zbog nedostatka dokumentacije, spomenuti samo neke podatke o potrošnji plina i električne struje u Koprivnici od 1925. do 1949. godine. Tako postoji podatak da je 1. siječnja 1925. u gradu gorjelo 48 plinskih svjetiljki. godinu dana kasnije, 1. siječnja 1926., broj plinskih i električnih potrošača povećao se na 267, a 1. siječnja 1927. na ukupno 461. Na početku 1927. bilo je u gradu samo 48 javnih plinskih svjetiljki, a već krajem siječnja se broj plinskih i električnih svjetiljki povećao na 100, s tendencijom povećanja.110 Postoji i podatak da je gradska električna centrala Koprivnica u 1939. godini proizvela ukupno 362.000 kWh električne energije, a tijekom 1947. 345.491 kWh. U zadnja četiri mjeseca proizvodnje (od siječnja do kraja travnja 1949.) proizvedeno je 193.801 kWh električne energije. Svakako je zanimljiva i struktura potrošača. Primjerice, u prva četiri mjeseca 1947. proizvedeno je 86.244 kWh električne energije, od toga se na vlastitu po tro šnju odnosilo 7349 (ili 8,5 posto), na uličnu rasvjetu 4865 (ili 5,6 posto), na motore i aparate 15.279 (ili 17,7 posto), na kućanstva 46.775 (ili čak 54,3 posto) te na poslovne prostorije 11.976 kWh (ili 13,9 posto).111

108 Prema dokumentaciji i opisu Eduarda Kuzmića109 Prema pisanju tadašnjeg koprivničkog tiska i sačuvanoj dokumentaciji priredio E. Kuzmić110 Prema pisanju tadašnjeg koprivničkog tiska (od 1925. do 1927.), Muzej grada Koprivnice111 Faksimili dokumenata u arhivi E. Kuzmića



Tijekom Drugoga svjetskog rata munjara je radila s većim prekidima, kako zbog nesigurnosti, tako i zbog nedostatka ugljena i drva te osobito stručnog kadra. Ing. Schöntag, glavni inženjer, odveden je kao Židov u logor jasenovac, ali ga je Boban (koji je 1944./45. zapovijedao Koprivnicom) vratio natrag, kako bi munjara mogla normalno proizvoditi struju.112

Ubrzo nakon rata 1945. godine gradska munjara je, dakako, nacionalizirana. Na razini Hrvatske osno vano je Električno poduzeće za proizvodnju i raz diobu električne energije (ELPOH), koje je uprav ljalo i gradskim munjarama, pa tako i koprivni čkom. godine 1948. osniva se na razini Republike Hr vatske poduzeće Elektra koje je u ovom dijelu Hrvatske imalo područne urede, i to u Bjelovaru (tu je spadala i Koprivnica), Karlovcu, Križu, Sisku, Va-ra ždi nu, Čakovcu i Zaboku. Od 1. siječnja 1949. godine to se poduzeće bavi samo distribuci-jom ele ktrične energije i djeluje kao Elektra - po du ze će za di stri buciju i elektrifikaciju sjeverozapadne Hrvatske.113

Koprivnička munjara nije imala mnogo zaposlenih, no ipak su od 1925. do 1948. godine u tom pogonu radile ukupno 24 osobe različite naobrazbe. Upravitelji su bili Franjo Kroupa, Ljudevit Sta neković i Valent Hunjet, glavni inženjeri Franjo Kroupa i Ludwig Schöntag, prvi strojar Đuro Kuzmić, strojari Stjepan Pisatić, Pavao Peti, Franjo Vargović, Mirko Zidarić i Slavko Bušnja, ložači Stjepan Rožmarić, josip Maček i Vinko Vrtiprah, električari ante Radić, Stjepan Krnjašić, Rudolf jazbec, Vlado Kmetić, Mirko Kmetić, Ivan Vinković, Vatroslav Crnić i juraj Laptoš, pisar ana Femec, administrativni činovnik Ivanka Krnjašić, inkasator Eduard Budna te dostavljač Doroteja Budna.114

112 Prema sjećanju i dokumentima Đure i Eduarda Kuzmića te Marijana Stamenkovića (sina Ljudevita Stamenkovića).113 Prema registracijama u godišnjim izvješćima Elektre Zagreb - prikupio Andrija Kovač114 Popis je sastavio Eudard Kuzmić na temelju raspoložive dokumentacije. Ako smo koje ime izostavili, nije bilo namjerno te se

ispričavamo

Slika 45: Oni su rukovodili koprivničkom munjarom od 1929. do 1945. godine (neki s prekidima): Ljudevit Staneković - upravitelj, Ludwig Schöntag - glavni inženjer i Đuro Kuzmić - prvi strojar



Ljudevit Staneković bio je upravitelj koprivničke munjare od 1929. do 1945. godine (rođen je u Soko lov cu 1885., a umro u Koprivnici 1948.). Vojnu aka de miju završio je u Karlovcu, a u domobranstvu je bio od 1904. do 1918. godine, da bi nakon Prvoga svjet skog rata u činu majora službovao u starojugo sla ven skoj vojsci. Umirovljen je kao rezervni pot pu kov nik te je stoga od kolovoza 1929. pa sve do polo vi ce 1945. godine funkciju upravitelja koprivničke ele ktri čne centrale obavljao honorarno. Bio je vrlo učin ko vit i pravedan upravitelj, a Židova Schöntaga svo jim je vezama izbavio 1944. iz jasenovačkog logora.

glavni inženjer koprivničke munjare Ljudevit (Ludwig) Schöntag rođen je u Torčecu 1902., a umro je u Haifi (Izrael) 1987. godine. gimnaziju je završio u Koprivnici, a elektrostrojarski fakultet u Zagrebu 1926. godine. U koprivničkoj munjari za pošljava se 1927. i uskoro postaje glavni inženjer u elektrani. Vrlo je uspješno i stručno vodio svoj odgovoran posao. Od 1941. do 1944. bio je zatočen u jasenovcu, 1945. premješten je u elektranu rudnika u Raši, a 1949. emigrirao je u Izrael.

Prvi strojar munjare Đuro Kuzmić rođen je u Ko privnici 1886., a umro je u Rijeci 1977. godine. Za vršio je strojobravarski zanat te posebno položio ispit za loženje i nadziranje parnih kotlova (1908.) te za samostalno rukovanje stabilnim parnim strojevima (1908.). Radio je u koprivničkoj tvornici Danica, zatim u Budimpešti te na veleposjedima u Lud bregu i Velikom Bukovcu. U gradskoj električnoj centrali bio je zaposlen od 1927. do 1949. godine, a kao prvi strojar bio je stručan, marljiv i savjestan u poslu.115

Nakon Drugoga svjetskog rata koprivnička mu njara nastavila je proizvoditi električnu energiju pod nadzorom i upravom gradskog narodnog odbo ra Koprivnica te Narodnog odbora kotara Koprivnica. U sklopu Hrvatske osnovano je Električno poduzeće za proizvodnju i razdiobu električne energije koje je obavljalo i kontrolne poslove u vezi koprivničke munjare. No ve socijalističke vlasti odmah su počele s procesom centralizacije upravljanja, a pogotovo u području industrije i energetike. Kao jedna od brojnih jedinica tog energetskog sustava Narodne Republike Hrvatske djeluje i koprivnička električna centrala.116 Tijekom 1945. u koprivničkoj munjari radi sedam za poslenih, a direktor je i dalje Ljudevit Staneković.

godine 1948. na razini Hrvatske osniva se Elektra - poduzeće za proizvodnju i distribuciju ele ktri čne struje. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj to je podu zeće imalo svoje područne urede koji su obuhvaćali šire regije. Središte jednog takvog područnog ureda bilo je u Bjelovaru, pod čiju je upravu pripadala i koprivnička gradska električna centrala. Od 1. trav nja 1946. za ravnatelja (odnosno za starijeg

115 Podatke o rukovodnom osoblju koprivničke munjare do 1945. prikupio Eduard Kuzmić116 Prema sačuvanim registracijama i odlukama, arhiva DP-a Elektra Koprivnica

Slika 46: Početak prve stranice matične knjige Gradske električne centrale u Koprivnici od 1946. do 1948. godine



industrijskog poslovođu) koprivničke električne centrale dolazi Valent Hunjet.117 On je upisan kao prvi zaposlenik koprivničke električne centrale u matičnoj knjizi zaposlenih koja se vodi od 1. travnja 1946. godine. Iz Elektrane Zagreb tada je u Koprivnicu došao i prvi strojar ante Radić, a iz staroga kadra preuzeti su Đuro Kuzmić (tada drugi strojar), Mir ko Zi-darić (drugi strojar) te ložači Vinko Vrtiprah, Stjepan Rožmarić i Ivan Švegelj.118

Nakon rata počelo se pripremati za ubrzanje ele ktrifikacije te modernizaciju elektromreže i na po d ručju Podravine. Bilo je neophodno zamijeniti zastarjele i dotrajale lokalne i mjesne električne centra le uključivanjem u zajedničku hrvatsku, odnosno ju go slavensku električnu mrežu. Za to je bilo potrebno izgraditi mrežu odgovarajućih dalekovoda i trafostanica, kao i niskonaponske električne mre že po gradovima i selima. U koprivničkoj Podra vini ti su se planovi polagano počeli realizirati već tijekom 1947. i pogotovo 1948. godine, da bi Koprivnica početkom 1949. bila uključena na opću električnu mrežu.

Do 1945. dalekovodi manje snage bili su već po stavljeni u najzapadnijem dijelu sjeverozapadne Hrvatske. Tako su 35 kV vodovi već dovodili struju s Hi droelektrane Fala kod Maribora do trafostanica u Va ra ždinu i Čakovcu (gdje su prestale raditi stare grad ske munjare). Od Čakovca su također sagrađeni vodovi napona 6 kV do Preloga i Nedelišća, a od Va raž dina do Vidovca, Varaždinskih Toplica, Sv. Ilije, Novog Marofa i Ljubeščice. Dalje se tada nije stiglo.119

Prije Drugog svjetskog rata u Križevačkoj ulici u Koprivnici Električno poduzeće Banovine Hrvat ske je 1940. od Marije Ostriž kupilo zemljište na kojem su počeli radovi na gradnji prve TS 35/10 kV koji su zbog rata nastavljeni tek 1948., a trafostanica je puštena u rad 1949. godine.

Dio zidarskih poslova na prvim transformatorskim stanicama u Koprivnici i Ludbregu obavljen je još prije Drugoga svjetskog rata pa je sada trebalo nastaviti započeto. Tijekom 1948. obavljen je velik dio poslova oko polaganja dalekovoda iz trafostanice Nedeljanec kod Varaždina prema Ludbregu i Koprivnici te na gradnji prvih transformatorskih stanica u tim mjestima. Dalekovod prema TS 35(30)/10 kV u Ludbregu i TS 35(30)/10 kV u Koprivnici postavljen je 1948. kada su sagrađene i odgo varajuće transformatorske stanice.120 Time su stvoreni uvjeti za priključenje Podravine na jedinstvenu elektromrežu te za prestanak rada i kopriv ni čke munjare.

Radove je organizirala uglavnom generalna direkcija elektroprivrede Hrvatske ili Elektrane Zagreb te odgovarajuća uprava iz Bjelovara. Transformatorska stanica započeta još prije rata u Kri že vačkoj ulici (cesti) postala je TS 35(30)/10 kV i tu je završavao dalekovod iz Nedeljanca (trafostanica postoji i danas). Prva transformatorska stanica 10/0,4 kV, na koju se mogla priključiti niskonaponska mreža u gradu Koprivnici, tada je sagrađena na lokaciji kasnije Elektre, gdje i danas postoji. Bila je to prva koprivnička trafostanica preko koje su se napajali potrošači preko niskonaponskih vodova.121

117 Po zanimanju je bio industrijski tehničar. Matična knjiga zaposlenih 1, arhiva DP-a Elektra Koprivnica118 Prva stranica matične knjige zaposlenih, arhiva DP-a Elektra Koprivnica119 Markovčić i drugi: Razvoj elektrifikacije Hrvatske, o.c., karta na kraju knjige120 Vladimir Lovas: Od gradske plinare…, o.c., str. 31121 Dokumentacija Eduarda Kuzmića



Tijekom 1948. u sklopu gradske električne centrale u Koprivnici, zbog obujma radova i preorijentacije na novi izvor energije te s tim u vezi proširenje niskonaponske mreže, znatno je povećan broj zaposlenih. Iz matične knjige Elektre vidimo da su tijekom 1948. zaposleni novi radnici, i to Ivan Posavec, pomoćni ložač, Stjepan Megla, strojobravar, električari Stjepan Krnjašić i Ivan Vinković, zatim učenici u privredi Marijan Treščec i Zvonko jarebić, pomoćni radnici Ivan Švegović i Franjo Frček, knjigovođa aleksander gržin, mlađi blagajnik juraj Prpić, pomoćni administrativni manipulant ana Femec, financijski izvršitelj Edo Budna, a bila su zaposlena i dva milicionera - Franjo Mužinić i Valent Turek, dok su 16. studenoga 1948. stigli i radnici Ivan Vinceković i Mijo Puž.122

Tako su stvoreni svi uvjeti da se u staroj ko priv ničkoj munjari 30. travnja prekine proizvodnja ele ktrične energije koja je počela još 1925. godine, a da se niskonaponska mreža grada Koprivnice preko pča od 1. svibnja 1949. na opću električnu mrežu. Ona se za Podravinu tada napajala uglavnom preko trafostanice u Nedeljancu iz HE Fala na Dravi kod Ma ribora. Time su stvoreni i odgovarajući početni uvje ti za bržu elektrifikaciju cijele ove regije, što je doista i uslijedilo u idućim desetljećima.123

ZusammengfassungEntwicklung der Elektrifizierung in Podravina

Dieses Buch wurde anlässlich des 80-jährigen jubiläums des arbeitsbeginns des Elektrokraftwerks in Koprivnica, von den Bürgern der Stadt »munjara« (Munja = Blitz) gennant, veröffentlicht. Das städtische Elektrokraftwerk begann mit der arbeit im jahr 1925, als die gaslaternen der öffentlichen Straßenbeleuchtung gegen glühbirnen umgetauscht wurden. Das städtische gaswerk in Koprivnica wurde noch 1910 gebaut, und das Elektrokraftwerk fuhr auf dessen grundlage fünfzehn jahre später mit der arbeit fort.

In Nordwestkroatien leuchteten die glühbirnen der öffentlichen Straßenbeleuchtung mit Hilfe einer gleichstrom führenden Leitung noch im letzten jahrzehnt des 19. jahrhunderts. So wurde neben der Dampfmühle in Čakovec 1893 auch das Elektrokraftwerk gebaut, zwei jahre später auch in Varaždin. In Križevci begann das städtische Elektrokraftwerk 1912 mit der arbeit, in Bjelovar 1915, in Virovitica 1919, in Ludbreg 1936, in Prelog 1925 usw. Die Stadtverwaltung in Koprivnica entschied sich lieber für die gasbeleuchtung, genauso wie die Stadt Zagreb, so dass elektrischer Strom in diese Städte etwas später »eingetroffen« ist.

Manche Teile des Nordwestkroatiens schlossen sich an das System der Fernleitungen an, die an das 1927 gebaute Wasserkraftwerk »Fala« an der Drau bei Maribor angeschlossen waren. Podravina und Koprivnica schlossen sich an das kroatische (jugoslawische) Elektrosystem erst 1940 an. Seitdem fängt die Periode der intensiven Elektrifizierung aller Siedlungen in Podravina an, die meistens bis 1967 endete. In Koprivnica wurde »Elektra«, ein starkes regionales Unternehmen für die Stromerzeugung und -versorgung gegründet, das bis heute ununterbrochen in Betrieb ist.

122 Prva i druga stranica matične knjige zaposlenih iz 1948. godine, arhiva DP-a Elektra Koprivnica123 Prema registracijskim dokumentima, arhiva DP-a Elektra Koprivnica te dokumentaciji V. Lovasa i E. Kuzmića


Ekonomska i ekohistorija 149Željko Holjevac - Izdanja Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« u zagrebu

Izdanja Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« u zagreburelevantna za gospodarsku problematiku

Priredio: Željko Holjevac

Časopis DRUŠTVENA ISTRAŽIVANJA (članci s gospodarskom tematikom):

1993., br. 1 (3):• Dražen Kalogjera

Privatizacija u stabilizaciji i razvoju hrvatskog gospodarstva (str. 51-86)

• Đuro NjavroPrivatizacija (str. 87-106)

• Ivo KunstRekonstrukcija poduzeća u funkciji razvoja hrvatskog poduzeća (str. 125-138)

1993., br. 4-5 (6-7):• Darko Dukovski

Gospodarska i socijalna problematika u izvješćima i vizitacijama fašističkih čelnika u Istri 1925. - 1931. (U okvirima opće fašizacije istarskog društva)

(str. 675-698)

• Marija Kopal, Nada Kraman, Ema PauletićGospodarska slika i naznake gospodarskog razvitka Istre (str. 723-746)

1994., br. 1 (9):• Luka Brkić

Teorije rasta, konkurentna prednost zemalja i gospodarske politike

(str. 107-120)

1994., br. 4-5 (12-13)• Ivo Šimunović

Otoci u svjetlu socioekonomskih kretanja (str. 451-466)

• Vladimir SkračićZadarski otoci - natuknice za izradu programa revitalizacije

(str. 485-502)

• julijano SokolićOtok Susak - mogućnost revitalizacije

(str. 503-516)

• Mladen MontanaEkonomija malih razmjera u otočnom razvoju (str. 531-545)

1997., br. 1 (27):• jasminka Šohinger

Nash Equilibrium and Nash Bargaining Solution : The 1994 Nobel Prize for Economics (str. 103-110)

1997., br. 2-3 (28-29):• Mirjana Dragičević

Održivi razvoj - koncepcija gospodarskog razvoja Hrvatske (str. 373-381)

1998., br. 6 (38):• Drago Čengić

Problemi korporacijskog upravljanja u postprivatizacijskom razdoblju

(str. 767-792)

2000., br. 4-5 (48-49)• Drago Čengić

Vladajuća elita i proces delegitimizacije privatizacijskog projekta: Ima li pouka za budućnost (str. 497-526)

• Krešimir PeračkovićRazlike u stavovima o krajnjim učincima privatizacije (str. 527-544)


Željko Holjevac - Izdanja Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« u zagrebu150

2001., br. 3 (53):• Davor galinec

Kretanje u platnoj bilanci Republike Hrvatske od 1993. do 1999.: Analiza okružja, uzroci nastanka i financiranja deficita tekućeg računa (str. 559-585)

2001., br. 6 (56):• Damir Kovačević, josip juračak,

Đurđica ŽutinićVoljnost seljaka za poslovno povezivanje: Rezultati terenske studije u ruralnoj okolici Zagreba (str. 119-1130)

• Ivan jurinić, Matko Bogunović, Marija Dikić, jacqueline BalenZnačajke poljoprivredne proizvodnje u naseljima Starčevačke kulture na prostoru između Vinkovaca i Slavonskog Broda u Hrvatskoj (str. 1131-1158)

2003., br. 1-2 (63-64)• Nataša Rupčić

Tehničkotehnološki napredak - temeljni čimbenik u funkciji razvoja nove ekonomije (str. 181-199)

2003., br. 6 (68)• Ramona Franić, Tito Žimbrek,

Zoran grgićAgrarna politika u Republici Hrvatskoj na putu od poljoprivrednoga do održivoga ruralnog razvitka (str. 1027-1049)

2004., br. 1-2 (69-70)• Saša Poljanec-Borić

Privatizacija hrvatske hotelske industrije: reforma i anomija (str. 27-48)

• Ramona Franić, Zoran grgić, Mario NjavroEU integracijski pritisak i potraga za »pravim« akterima tržišnog razvoja poljoprivrede (na primjeru privatizacije Sladorane d. d. Županja) (str. 49-71)

• Sanjin Dragojević, Igor Kanižaj, Ivana ŽebecMedijska analiza odabranih tiskovina na temu stranih poduzetnika u Republici Hrvatskoj (str. 97-122)

• Maja VehovecEkonomska znanost, istraživačka suradnja i institucionalna ograničenja

(str. 123-146)

• Teo MatkovićNestajanje rada? Opseg i oblici zaposlenosti na početku informacijskoga doba (str. 241-265)

2004., br. 4-5 (72-73)• Polona Tominac, Miroslav Rebernik

The Scarcity of Female Entrepreneurship (str. 779-802)

• Stipe RadinovićSocioekonomski procesi u obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima Dalmacije

(str. 825-842)

Zbornici Instituta »Ivo Pilar« (tematska izdanja s gospodarskom tematikom):

Ivan Rogić, Zdenko Zeman (ur.),Privatizacija i modernizacijaZagreb, 1998.:• Zdenko Zeman

Antinomija moderne: filozofijske i sociologijske refleksije (str. 11-34.)

• Ivan RogićTranzicija i modernizacija u Hrvatskoj: likovi i kontekst (str. 35-71)

• Nevenka ČučkovićTemeljna ekonomska obilježja hrvatskog koncepta privatizacije (str. 75-95)



• Predrag BejakovićPrivatizacija, gospodarski razvoj i demokracija: slučaj Hrvatske (str. 97-127)

• Drago ČengićVlasništvo i poduzeće: problem menadžerske kontrole (str. 129-159)

• aleksandar ŠtulhoferKrivudava staza hrvatske privatizacije

(str. 163-177)

• antun ŠundalićNa putu otkrivanja ekonomske kulture kapitalizma (str. 179-194)

• aleksandar ŠtulhoferSociokulturni kapital i gospodarska tranzicija (str. 195-210)

• Davor TopolčićZaposleni u novom radnom okružju: postojanost ili promjenjivost radnih vrijednosti (str. 211-233)

Drago Čengić, Ivan Rogić (ur.),Privatizacija i javnostZagreb, 1999.:• Nevenka Čučković

Privatizacija u tranzicijskim zemljama: namjere i stvarnost deset godina kasnije (str. 11-43)

• Ivan Rogić(De)konstrukcija modela javne komunikacije o hrvatskoj privatizaciji (str. 47-85)

• aleksandar ŠtulhoferProces privatizacije u Hrvatskoj i hrvatska javnost 1996. - 1998.: Povratak u budućnost? (str. 87-113)

• Krešimir PeračkovićDva pogleda na hrvatsku privatizaciju: domaća javnost i migranti povratnici o privatizaciji (str. 115-139)

• antun ŠundalićPrivatizacijski novum - obećavajuća ili neizvjesna sudbina većine (str. 141-174)

• Vlado ŠakićSocijalna pravednost i privatizacija u Hrvatskoj - sociopsihološki pogled

(str. 175-213)

• Drago ČengićMenadžeri i institucionalni vlasnici

(str. 217-254)

• Damir OstovićPrivatizacijski investicijski fondovi i problemi korporacijskog upravljanja

(str. 255-299)

Stjepan Baloban (ur.),Gospodarsko-socijalni izazoviu tranzicijskim zemljamaZagreb, 2001. (dvojezično izdanje na hrvatskom i njemačkom jeziku):• johannes Michael Schnarrer

Tranzicijske demokracije i Europa: gospodarsko-politički aspekti na temelju promjene sustava i mentaliteta

(str. 23-54)

• Đuro Njavro, Valerija BorićGospodarstvo i politika u Hrvatskoj

(str. 55-78

• Vlado ŠakićPrivatizacija pred očima hrvatske javnosti (str. 79-104)

• Valentin ZsifkovitsGlobalizacija i etika (str. 105-123)

• Marijan ValkovićZnačenje socijalnog nauka Crkve u tranzicijskim zemljama (str. 125-153)

• Vlado PuljizSocijalna sigurnost između gospodarstva i politike (str. 155-173)



Drago Čengić, Ivan Rogić (ur.)Upravljačke elite i modernizacijaZagreb, 2001.:• josip Županov

Industrijalizirajuća i dezindustrijalizirajuća elita u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. stoljeća (str. 11-36)

• Ivan RogićTri hrvatske modernizacije i uloga elita (str. 37-77)

• josip jurčevićUpravljačke elite u suvremenoj hrvatskoj povijesti (str. 79-94)

• Vlado ŠakićIma li Hrvatska modernu elitu - sociopsihološki pogled (str. 95-113)

• Vjeran KatunarićNove elite, nacionalni konsenzus i razvoj (str. 117-144)

• jasminka Lažnjak, jadranka ŠvarcUpravljačke elite u inovativnom društvu (str. 145-165)

• Vedrana Spajić-VrkašPokušaj redefiniranja naobrazbe elita i modernizacije školovanja u kontekstu europskih integracija (str. 167-194)

• Vladimir LayOdrživi razvoj i ekološka (ne)osviještenost političkih i poduzetničkih elita Hrvatske (str. 195-209)

• Nevenka ČučkovićUtjecaj postprivatizacijske vlasničke strukture na kvalitetu korporacijskog upravljanja u Hrvatskoj (str. 213-239)

• Drago ČengićVlasnici, menadžeri i koncepti korporacije (str. 241-267)

Ljiljana Kaliterna-Lipovčan, Svenn-Åge Dahl (eds.)Employment Policies and Welfare ReformZagreb, 2002.:• jelle Visser

Negotiated Flexibility in Working Time and Labour Market Transitions - The Case of The Netherlands (str. 11-61)

• Matthieu de Nanteuil-MiribelTowards New Forms of Social Vulnerability? Thoughts on relations Between Flexibility and Uncertainty

(str. 63-95)

• javier Ramos-DiazFemale Labour Participation and Patterns of Employment Coexistence: A Gender Perspective (str. 99-121)

• Simon Roberts, Laura adelman, Sue Middleton, Steven groenez, Ides NicaiseTraps, Springboards and Gaps in European Minimum Income Systems

(str. 123-146)

• Svenn-Åge DahlGender Differences in Early Retirement Behaviour (str. 147-161)

• Pascale VielleThe European Union and Social Welfare

(str. 163-173)

• Nino ŽganecSocial Welfare in the Republic of Croatia; on the Road Towards Reform

(str. 177-196)

• Predrag BejakovićPoverty, Welfare Policy and Social Transfer: the Case of the Republic of Croatia (str. 197-213)



Maja Štambuk, Ivan Rogić,anka Mišetić (ur.),Prostor iza. Kako modernizacija mijenja hrvatsko seloZagreb, 2002.:• Maja Štambuk

Selo i modernizacija: kratka povijest nesporazuma (str. 9-28)

• Nenad PokosMetodologija izdvajanja seoskog stanovništva, njegov raspored i popisne promjene 1953. - 2001. (str. 31-56)

• anđelko akrapRegionalne i naseljske značajke vitalnih procesa u hrvatskom seoskom stanovništvu (str. 57-90)

• Dražen ŽivićOdabrane značajke demografske strukture seoskih naselja u Hrvatskoj 1953. - 1991. godine (str. 91-127)

• ante Marinović-UzelacMorfološki tipovi hrvatskog sela

(str. 131-153)

• Maja Štambuk, anka MišetićNeki elementi socijalne i tehničke infrastrukture hrvatskog sela

(str. 155-176)

• Marijan MatickaPovijesne okolnosti evolucije seljačkog posjeda u Hrvatskoj u 20. stoljeću

(str. 177-195)

• antun ŠundalićEvolucija seljačkog posjeda i njezin utjecaj na seoski okoliš (str. 197-219)

• Milan ŽupančićObiteljska poljoprivredna gospodarstva u Hrvatskoj (str. 221-247)

• josip DefilippisRazvitak hrvatskog agrarnog krajolika (str. 249-264)

• Ivan CifrićZagađivanje i ugrožavanje seoskog okoliša (str. 265-285)

• Vladimir LayPrilozi osmišljavanju usmjeravanja razvitka ruralnih prostora Hrvatske na osnovama ekološke i gospodarske održivosti (str. 289-304)

• Sanja MalekovićOslonac na razvitak »odozdo« i lokalne razvojne inicijative - moguća opcija za razvitak sela u Hrvatskoj? (str. 305-332)

• Ivan RogićRazvojni sudionici hrvatskog sela i njihove strategije (str. 333-360)

• Maja ŠtambukSelo u europskom iskustvu (str. 361-390)

Drago Čengić (ur.)Poduzetništvo u Međimurju i novi razvojni izazoviZagreb, 2002.:• Drago Čengić

Neki temeljni pojmovi i svrha istraživanja poduzetništva u Međimurju (str. 9-35)

• Nada KerovecTemeljne sociodemografske i razvojne odrednice Međimurja (str. 39-68)

• gabrijela SabolNeka obilježja gospodarskog i poduzetničkog razvoja Međimurja iz službene perspektive (str. 71-89)

• Drago ČengićRazvoj poduzetništva u Međimurju iz poduzetničke perspektive (str. 91-135)

• Saša Poljanec-BorićPoduzetnički vrijednosni sklop, resursi i konkurentski razvoj Međimurske županije (str. 139-188)

• Ivan RogićGlavni akteri endogenog lokalnog razvitka u Međimurju (str. 189-228)



• Drago Čengić, Saša Poljanec-Borić, Ivan RogićLokalni akteri i novi razvojni izazovi: preporuke za oblikovanje razvojnih alternativa (str. 231-242)

Maja Štambuk, antun ŠundalićRazvojne perspektive ruralnog svijeta Slavonije i BaranjeZagreb, 2003. (samo člancis gospodarskom tematikom):• Ivan Cifrić

Iskustva mješovite poljoprivrede: obiteljsko gospodarstvo u tranzicijskim promjenama i novim izazovima (str. 127-143)

• Marcel MelerMarketinški pristup stvaranju novog identiteta Slavonije i Baranje

(str. 175-192)

• Božidar Petrač, Krunoslav ZmaićVeličina gospodarstva u funkciji robnosti poljoprivrednih proizvoda (str. 193-206)

• Ljubomir Baban, Kata IvićDiversifikacija kao bitna strategija razvitka poljoprivrede i prehrambene industrije istočne Hrvatske (str. 207-219)

• jadranka Švarc, jasminka Lažnjak, Željka Šporer, Darko Polšek (eds.)Transition Countries in the Knowledge Society. Socioeconomic analysisZagreb, 2004.:• jadranka Švarc, jasminka Lažnjak

Knowledge-Based Economy and Knowledge Society: Some Starting Points (str. 11-36)

• Henry EtzkowitzLearning from Transition: The Triple Helix as an Innovation System (str. 39-59)

• Franc MaliThe Need to Accommodate the National Innovation Systems of Small Transitional Countries to the Main Principles of New European Research Area (str. 61-80)

• Slavo Radošević(Mis)match Between Demand and Supply for Technology: Innovation, R&D and Growth Issues in Countries of Central and Eastern Europe (str. 83-100)

• Devrim göktepeA Network Perspective on EU Enlargement: The Analysis of Six-European National Innovation Programs and Implications for Transition Economies (str. 101-126)

• Željka ŠporerKnowledge-Based Economy and Social Capital in Central and Eastern European Countries (str. 127-166)

• jadranka Švarc, jasminka LažnjakWhy Haven’t the EU Accession Countries Yet Accessed Knowledge-Based Society: What Can Social Sciences do About It? The Case of Croatia (str. 169-195)

• Vesna andrijević-MatovacCroatian National Innovation System: How to Create and Transfer Knowledge and Technology (str. 197-217)

• Maja BučarSlovenia’s Potential for Knowledge-Based Economy with Focus on R&D and Innovation Policy (str. 219-240)

• Mira Krneta, anči LeburićThe Application of Triple-Helix in Agricultural Sector of Croatia

(str. 241-263)

• Sonja RadasIndustry-Science Collaboration in Croatia: Firm’s Perspective (str. 267-286)



• Sanja Tišma, Krešimir jurlin, anamaria PisarovićThe Role of Research and Development in Enhancing Croatian Competitiveness (str. 287-299)

• Ilian Petkov Iliev, Domagoj RačićVenture Capital Firms as Production Network Participants in Transition Economies (str. 301-340)

• Marina DabićTechnological Management: Expanding the Perspective for Croatia (str. 341-360)

• jonathan CooperFrom the Lab to the Customers: How to Turn Innovations into Products and Profit (str. 361-372)

• Denisa Krbec

»Europeanization« of Education: Challenges for Accession Countries

(str. 375-390)

• Katarina PrpićGenerational Differences in Researcher’s Professional Ethics: An Empirical Comparison (str. 391-413)

• Matko MeštrovićIntangibles’ Value - A Challenge to Political Economy of Information

(str. 415-429)

• Emira BečićCroatian S&T Potentials: Some Comparative Facts and Figures

(str. 433-442)

• Legal Framework for Innovation Policy of the Ministry of Science and Technology of the Republic of Croatia: Selected Documents (str. 443-482)

Studije Instituta »Ivo Pilar« (samostalna izdanja/autorske knjige)

Drago ČengićVlasnici, menadžeri i kontrola poduzeća. Prilog analizi korporacijskog upravljanja u HrvatskojZagreb, 2001.

Željko Holjevac


PRIKAzI KNJIGA156

Robert Delort i Francois Walter: POVIJEST EUROPSKOG OKOlIšA,BARBAT, zagreb 2002.

Knjiga Povijest europskog okoliša prvo je u Hrvatskoj objavljeno djelo sintetizirane povijesti okoliša, odnosno povijesti određenog prostora, u ovom slučaju europskog, u vremenu. Nastala je kao rezultat dugogodišnjeg rada dvojice ženevskih sveučilišnih profesora francuske naobrazbe Roberta Delorta i Francoisa Waltera, vodećih ekohistoričara današnjice. Ovim se sveučilišnim priručnikom prvi put šira znanstvena javnost, a još više povjesničari, mogu pobliže upoznati sa znanstvenom disciplinom povijesti - ekohistorijom, kod nas gotovo nepoznatom, a u stranim historiografijama prisutnom od sedamdesetih godina 20. stoljeća. Kao što to u pogovoru knjige ističe prof. dr. sc. Drago Roksandić, »prijevodom ove knjige u Hrvatskoj se utire put sustavnoj visokoškolskoj nastavi iz ekohistorije«,1 a time se pridonosi popularizaciji i afirmaciji te znanstvene discipline i njezinu institucionaliziranju na fakultetima.

Čitanje ove knjige zahtijeva širok spektar znanja iz različitih područja znanstvenog rada, od društvenih i humanističkih znanosti do prirodoslovlja i medicine. Nastala je kao odgovor povjesničara na zahtjeve vremena koje sve češće upozorava na prekoračenja granica biološke izdržljivosti Zemlje, a time i same održivosti čovjeka kao dijela planetarnog ekosistema. Uz sam prikaz evolucije europskog okoliša i čimbenika koji su na to utjecali, djelo je vrijedno i s metodološkog stajališta kao put budućim ekohistoričarima: »Povjesničar se mora čuvati od prirodoslovnih pretenzija, ali ipak mora reći kako su se razvijali u trajanju glavni faktori okoliša, kako se odvijalo njihovo neprestano međudjelovanje s ljudskim društvima, kako su bili shvaćeni ili čak objašnjeni tijekom vremena fenomeni koje priroda pruža ljudima, ne zaboravljajući znanstvenu raspravu svoga vremena.«1 Povijest europskog okoliša ukazuje na to da je ono što se u tradicionalnoj makrohistoriji uglavnom smatralo konstantom (prostor - priroda - okoliš) u vremenu i te kako promjenjivo i uvelike ovisi o geofizičkokemijskim faktorima (neovisni o utjecaju čovjeka), ali i bioekološkim faktorima sa znatnim utjecajem čovjeka koji je intenzivnije počeo mijenjati svoj okoliš već u neolitiku (agrarna revolucija), a čije je pokoravanje prirode vrhunac doseglo u industrijskim revolucijama 19. i 20. stoljeća.

Delort i Walter u uvodnom dijelu knjige izdvajaju područje svojega interesa - europski prostor - sa svim njegovim geografskim posebnostima i lingvističkim vezama njegovih stanovnika. Slične jezične veze dokaz su sličnih mentalnih sklopova, a time i sličnog viđenja svijeta, djelovanja na prirodu i doživljaja okoliša. Problematizirajući samu potrebu i pristup istraživanju povijesti okoliša i razvoju ekohistorije kao znanstvene discipline, definiraju pojmove okoliš, priroda i ekologija bez kojih sama analiza razvoja prostora u vremenu ne bi bila moguća. autori povijest europskog okoliša promatraju iz tri temeljne pozicije: prvo, analiziraju povijest povijesti okoliša, zatim analiziraju prostor u vremenu s naglaskom na promjene prostornih struktura pod utjecajem različitih čimbenika, da bi u trećem dijelu knjige naglasak stavili na antropizaciju prirode kroz čovjekove aktivnosti u okolišu.

1 R. Delort-F. Walter: »POVIJEST EUROPSKOG OKOLIŠA«, BARBAT, Zagreb, 2002., 261.


Ekonomska i ekohistorija 157PRIKAzI KNJIGA

Prvi dio knjige (Povijest povijesti okoliša) autori počinju problematiziranjem doživljaja okoliša prije 16. stoljeća ističući originalan stav Europljana prema njihovu okolišu i način percipiranja okoliša kroz okuse, mirise, boje i zvukove čiji se broj i opseg mijenjao kroz stoljeća. Zbog svoje nemoći pred silama prirode prvi si Europljanin mitovima objašnjava prirodne pojave, s grcima prelazi s mitskog načina razmišljanja na logičko, a u srednjem vijeku, kristijaniziranjem i prihvaćanjem judeo-kršćanskih vrijednosti, čovjek se stavlja izvan (i iznad!) prirode i svojim vlastitim radom, uz »Božju volju«, nastoji zagospodariti prirodom. No, da bi ovladao prirodom i postao njezin gospodar, mora poznavati mehanizme i shvatiti zakonitosti odvijanja prirodnih pojava, što otvara vrata ideji o pokoravanju prirode u novom vijeku vidljivoj u djelima brojnih filozofa. Tada se zbog razvoja prirodnih znanosti sve više raspršivala imaginarna slika srednjovjekovnog doživljaja prostora i počinje prevladavati vjera u napredak koji mijenja tijek stvari i prirode. Zanimanje za prirodu i oduševljenje njome očituju se u nastanku različitih prirodoslovnih zbirki, osnivanju ustanova za proučavanje građe prirode i u motivima u umjetnosti, što danas predstavlja izvanrednu podlogu za ekohistorijska istraživanja.

Industrijska revolucija ljudima donosi oslobađanje od prirodnih sila, a sama priroda se od Francuske revolucije doživljavala kao »skup resursa koji su na raspolaganju ljudima da ih koriste za svoju dobrobit«,2 a revolucionarne reforme - ukidanje povlastica i pravo na privatno vlasništvo - otvaraju put nekontroliranom iskorištavanju prirodnih resursa. Istodobno, sve većim iskorištavanjem prirode čovjek se u 19. i 20. stoljeću ponovno okreće prirodi, otkriva njezinu ljepotu i, shvaćajući manjkavosti u industrijaliziranim i urbaniziranim predjelima, veliča selo, brine o svom tijelu, drži kućne ljubimce te provodi slobodno vrijeme u prirodi.

Druga polovica 20. stoljeća donosi novi pogled na budućnost i zabrinutost zbog danka danog industrijalizaciji, čovjek shvaća svoju ulogu u ugrožavanju biosfere čiji je i on dio. autori zbog toga u ovom dijelu knjige posvećuju mnogo pozornosti razvoju ekoloških pokreta, posebno se zaustavljajući na »prorocima« suvremene znanosti o okolišu koji su okoliš pretvorili u svojevrsnu ideologiju i na ulozi medija u podizanju ekološke svijesti, ali i banaliziranju znanstvenih spoznaja o ugroženosti okoliša.

»Djelovanje okoliša na ljudsku povijest ovisi o promjenjivosti faktora okoliša«,3 o kojima autori govore u drugom dijelu knjige: Prostor u vremenu - promjene i promjenjivost. Čimbenici promjene okoliša su brojni i uvijek ih treba gledati u njihovu međuodnosu, ali i vremenskoj promjenjivosti, što autori čine na vrlo sistematiziran (tematski i kronološki) i egzemplaran način. Delort i Walter kreću od analize prirodnih čimbenika koji na ljudski okoliš djeluju neovisno o čovjekovoj aktivnosti: kozmički i planetarni čimbenici (kretanje planeta, položaj Zemlje u svemiru, utjecaj Sunca i Mjeseca…), povijesno relevantne i toliko atraktivne promjene klime, promjene u tektonici tla i cirkulaciji vode - temelju života na Zemlji.

Promjene tih čimbenika u kombinaciji s faktorom čovjek dovode do bioloških promjena, što se odražava na vegetaciji (autohtonoj ili antropiziranoj), rasprostranjenosti šumskog pokrivača i životinjskog svijeta čija je povijest slična (uništavanje!) i uključuje imaginarno.

2 Isto, str. 59.-60.3 Isto, str. 97.


PRIKAzI KNJIGA158

autori naglašavaju da posebnu pozornost čovjeka unutar bioloških čimbenika privlače mikroorganizmi (zarazne klice, bakterije i virusi) koji uzrokuju širenje različitih epidemijskih i endemijskih bolesti među biljkama, životinjama i ljudima. Uzimajući u obzir tu činjenicu, cijelu bismo europsku povijest okoliša mogli promatrati kao povijest najrazličitijih bolesti, od kojih su osobito intrigantne one prenesene sa životinje na čovjeka. Zanimljivo je i pitanje što se s ljudskim tijelom događalo kroz povijest i na koji se način unutrašnja građa čovjeka prilagođavala uvjetima okoliša u kojemu su pojedine ljudske zajednice živjele, a autori kroz primjere ističu iznimno značenje razvoja genetike u takvim istraživanjima.

Za cijelu povijest okoliša odlučujuću važnost imaju i demografska kretanja u Europi kroz povijest jer su za promjene izvorne slike i stanja okoliša, broj, raspored, migracije i komunikacije stanovništva unutar, ali i izvan Europe bile od ključne važnosti. Treći dio knjige (Antropizacija prirode) stavlja naglasak upravo na čovjekov utjecaj na konkretan europski prostor koji je počeo prije deset tisuća godina blagom eksploatacijom prirode, da bi se povećao pripitomljavanjem životinja i udomaćivanjem prvih ratarskih kultura, ubrzao rastom broja stanovnika i njihovih životnih potreba, a danas doveo do »poremećenog okoliša« i ekološke »ugroženosti Planeta«. analizirajući utjecaj čovjeka na europski okoliš prije novog vijeka, autori naglašavaju važnost neolitske revolucije (i tehničkih izuma prispjelih u Europu s Bliskog istoka) te agrarne revolucije srednjeg vijeka zasnovane na novom društvenom poretku i sistemima obrade zemlje gdje se ager, oranica, izdvaja kao najočitiji svjedok ljudskog djelovanja na okoliš. Ističući razlike između sjeverne i zapadne Europe, otvorenih i ograđenih polja, i sitnih i isparceliziranih čestica europskog juga, autori zadiru i u samu bit ekonomskih sustava srednjovjekovne Europe. Na razvoj okoliša u europskom srednjem vijeku velik utjecaj ima i grad, posebno gradovi osnivani od 11. do 13. stoljeća na europskom zapadu, s dominantnim trgovačkim i proizvodnim funkcijama koji u svoje interesno područje integriraju i širu ruralnu okolicu iako su od nje fizički odijeljeni zidom, močvarom ili slično.

Najveće, ali i najvažnije promjene na relaciji čovjek - okoliš ipak se događaju s agrarnim, tehničkim, industrijskim i energetskim »revolucijama« od 18. stoljeća do danas. autori na prostoru Europe prate »ruralnu revoluciju« i razvoj moderne, nove poljoprivrede visoke produktivnosti koja se rađa uvođenjem krmnih kultura, a raste usporedo sa znanstvenim i tehnološkim napretkom. govoreći o termoindustrijskoj revoluciji, Delort i Walter opisuju, na primjeru Engleske, put koji je prošla Europa od tisućljetnog iskorištavanja životinjske i ljudske radne snage (a ponegdje, gdje je to bilo moguće, i snage vjetra i vode) do zapadanja u ovisnost o fosilnim gorivima. Ta je ovisnost posebno došla do izražaja nakon naftnih šokova u drugoj polovici 20. stoljeća kad se počelo postavljati pitanje anakronosti takvih izvora energije, imajući na umu i njihov ekološki utjecaj.

govoreći o europskom okolišu, autori govore o »poremećenom« okolišu, misleći pritom prije svega na okoliš gradova i urbani ekosistem, zagađenu vodu, onečišćeni zrak i smrad koji prati gradska područja već od srednjeg vijeka. Prvorazredna zabrinutost zbog ekoloških problema ipak dolazi do izražaja tek spoznajom ugroženosti ekosistema industrijskom eksploatacijom prostora i aktivacijom »zelenih« kao nositelja pokreta koji ruši ideju o apsolutnom napretku. autori kroz povijest »zelenih« pokreta i državnih regulativa kojima



se željelo ograničiti uništavanje čovjekova okoliša govore i o slučajevima kad je okoliš bio iskorištavan u političke i ideološke svrhe (primjer nacističke Njemačke i fašističke Italije). Na primjeru Ruhra autori su progovorili i o, nažalost neizbježnom, sukobu ekonomije i ekologije, a pozivajući na političko djelovanje u smislu zaštite i očuvanja okoliša, knjigu završavaju poglavljem o Zemlji kao ugroženom planetu na kojem »cijela biosfera trpi od industrijskog uma čovjeka«.4

Karolina Buzjak

Drago Roksandić: TRIPlEX CONFINIUM ili O granicama i regijamahrvatske povijesti 1500. - 1800.«, BARBAT, zagreb, 2003.

Monografija »TRIPLEX CONFINIUM ili O granicama i regijama hrvatske povijesti 1500. - 1800.« Drage Roksandića nastala je kao rezultat autorova dugogodišnjeg rada na Međunarodnom istraživačkom projektu Triplex Confinium, čiji je idejni začetnik, pokretač i voditelj, te njegova sustavnog bavljenja pitanjima vojnokrajiške povijesti u njezinim euromediteranskim kontekstima od samih autorovih znanstvenih početaka. Knjiga je nastala »s ciljem da što cjelovitije izloži projektnu istraživačku problematiku«5 i prezentira autorov rad (svojevrstan zbornik izabranih radova), ali i rad drugih znanstvenih suradnika okupljenih oko projekta Triplex Confinium (1996. - 2003.), čiji je cilj multidisciplinarno balansiranje između mikrohistorijskih i makrohistorijskih pristupa istraživanju ranonovovjekovne povijesti dinarskog prostora, a posebno područja gdje se prelamaju interesi i preklapaju utjecaji triju velikih imperijalnih sila: Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskog Carstva.

Knjiga je konceptualno podijeljena u četiri cjeline (poglavlja), a u Dodacima na kraju knjige nalaze se informacije o važnijim autorovim predavanjima, izlaganjima na skupovima i kolegijima vezanim uz teme Triplex Confiniuma (1992. - 2003.), popis znanstvenih suradnika u inicijativama tog projekta, obavijesti o održanim konferencijama, kolokvijima i izložbama, publikacijama i tekućim inicijativama Međunarodnog istraživačkog projekta Triplex Confinium. Sistematiziranom iznošenju problematike pridonose i kartografski prilozi, tablice popisa stanovništva i ilustracije.

Prvo poglavlje knjige (Predmet, pristupi, metode) donosi problematizaciju potrebe i predmeta istraživanja povijesti Triplex Confiniuma, tj. Tromeđe (naziv za Medveđak, vrh Debelog brda sjeverozapadno od Knina, nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699. točka gdje se sustječu granice Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskog Carstva, ali i tromeđa - cijeli pogranični prostor sa sve tri strane imperijalnih granica)6 i uopće pristupa istraživanju hrvatske povijesti ranog novog vijeka, pri čemu autor polazi od teze »da se u hrvatskoj povijesti ranog novog vijeka malo što može prepoznati kao istraživački problem,

4 Isto, str. 256.5 D. Roksandić: »Triplex Confinium ili o granicama i regijama hrvatske povijesti 1500. -1800.«,Barbat, Zagreb, 2003., str. VII.6 Roksandić, 2003., 173


PRIKAzI KNJIGA160

a da nije povezano s fenomenom granice i regije«.7 Takav pristup i shvaćanje hrvatske povijesti kao povijesti granica zahtijeva jasno epistemiološko, prostorno i kulturno definiranje pojmova »granica« i »regija«, a kad je o tromeđi riječ, i poznavanje leksema koje su suvremenici upotrebljavali kako bi označili prostor danas u historiografiji poznat kao Vojna krajina i/ili Vojna granica. Drago Rokosandić se, naglašavajući važnost vojnokrajiške terminologije za mikrohistorijska, kulturološki i antropološki orijentirana istraživanja ljudskih iskustava granice, upušta u potragu za leksemima koji referiraju na pojmove o granici analizirajući sadržaje hrvatskih rječnika tiskanih od 16. do 19. stoljeća (npr. rječnik I. Belostenca iz 1740. - Confinium, ij je konecz zemlye, gdese z-drugum zesztaje, meyas, kotar).8 građa tih rječnika (o granicama) reflektira jezičnu strukturu hrvatskog prostora u ranom novom vijeku, ali i utjecaje koji dolaze s militarizacijom i upravnom reorganizacijom Vojne krajine u 18. stoljeću.

Tradicionalna historiografija povijesti »tromeđe« pristupala je istraživanjima iz pozicije velikih imperijalnih sila (makrohistorija »tromeđe«), zanemarujući prostor i ljudska iskustva života na trostrukoj granici (mikro i ekohistorija »tromeđe«). Dubinski smisao projekta Triplex Confinium je bolje objašnjenje i razumijevanje slojevitosti graničnih pojava9 upravo kroz promjene u prostoru i životima ljudi. Na percepciju prostora i ljudska iskustva naglasak stavlja drugi dio knjige: Ljudi i prostor, koji obuhvaća dva rada, jedan već objavljen znanstveni rad o dinarskom području u novovjekovnim kartografskim i narativnim izvorima10 i tekst koji se s manjim izmjenama nalazi u pogovoru knjige K. Kaser-H. grandits-S. gruber: »Popis Like i Krbave 1712. godine. Obitelj, zemljišni posjed i etničnost u jugozapadnoj Hrvatskoj«.11

Planina Dinara sastavni je dio prostorne jezgre Triplex Confiniuma sa simboličkim konotacijama (dinarske planine, dinarska rasa, dinarski mentalitet...), a kartografski izvori nam posreduju znanja suvremenika o tom prostoru, o interpretaciji prostora i o onima koji te karte naručuju i koriste pa su izvrsna podloga za ekohistorijska istraživanja prostora. U kombinaciji s narativnim izvorima za povijest Triplex Confiniuma (a. Fortis, I. Lovrić, L. Matutinović) oni nam pomažu rekonstruirati doživljaj okoliša »tromeđe« i razlučiti kada to Dinara postaje, od jednog vrha (jedva naznačenog na ranonovovjekovnim kartama), planinski niz, ali i »zaštitni znak« cijele etnokarakterologije u 19. stoljeću.12

Posebno mjesto u mikrohistorijskim istraživanjima (povratak povijesnoj demografiji, ekohistoriji, povijesti obitelji, kulturnoj i ekonomskoj antropologiji te kvantitativnoj historiji13) »tromeđe« zauzima prvi »Popis Like i Krbave iz 1712.«, tj. popis ljudi i dobara nastao zbog potreba uređenja vojnokrajiške uprave i pronalaženja mehanizama financiranja Krajine

7 Roksandić, 2003., 38 Roksandić, 2003., 279 Roksandić, 2003., 2310 Drago Roksandić: »Dinara kao ekohistorijski problem. Ranonovovjekovni kartografski aspekti« u Radovi zavoda za hrvatsku povijest,

vol. 32-33, Zagreb, 1999. - 2000., 333-343; i »Dinara kao ekohistorijski problem. Ranonovovjekovni kartografski aspekti« u Prosvjeta, god. 7., br. 41/42 , Zagreb, 2000., 34-41

11 K. Kaser-H. Grandits-S. Gruber: »Popis Like i Krbave 1712. godine. Obitelj, zemljišni posjed i etničnost u jugozapadnoj Hrvatskoj«, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2003.

12 Roksandić, 2003., 7113 Roksandić, 2003., 84



nakon Bečkog rata (1683. - 1699.). Rezultati popisa su iskazani u statistički obrađenim tablicama (struktura i veličina zemljišnog posjeda, brojnost obitelji), a osobito je zanimljiva analiza izvještaja Povjerenstva koje je obavilo popis i mogućnost praćenja etnokonfesionalnih promjena i sporova koji su njima uzrokovani.

Treći dio knjige bavi se percepcijama i stereotipima vezanim uz stanovništvo vojnokrajiških struktura sa sve tri strane »tromeđe«. Prvi znanstveni prilog trećeg dijela knjige je rad »Stojan janković u Morejskom ratu ili o uskocima, robovima i podanicima«, čiji je sadržaj velikim dijelom pripremljen za Drugu međunarodnu konferenciju projekta Triplex Confinium, »Plan and Practice: How to Construct a Border Society? The Triplex Confinium (cca. 1700. - 1750.)«,14 a predstavlja projektnu raspravu o stvaranju krajiškog društva poslije Bečkog (1683. - 1699.), odnosno Morejskog rata (1684. - 1699.) i na primjeru Mletačke krajine problematizira ulogu Morlaka u uspješnosti ratovanja na »tromeđi« gdje prevladava tzv. mali rat, svakodnevna bitka za preživljavanje i prelazak Morlaka/Vlaha s jedne strane imperijalne granice na drugu. Na primjeru Stojana jankovića, utjecajnog morlačkog vođe, autor nastoji prikazati mentalitet morlačkog ratovanja koji duboko prožima krajišnike sa sve tri strane »tromeđe«, ali i ulogu mletačkih vlasti u kreiranju tog mentaliteta.

Posljednji znanstveni rad objavljen u monografiji: »j. W. Valvasor i j. Rabatta o Hrvatskoj vojnoj krajini 1689. i 1719. godine: Percepcije, stereotipi i mentalitati na ‘tromeđi’ u komparativnoj perspektivi« nastao je u suradnji D. Roksandića sa Sanjom Lazanin15 s ciljem ispitivanja obrazaca stvaranja stereotipa o Hrvatskoj krajini krajem 17. i početkom 18. stoljeća. U istraživanju je kompariran izvještaj zapovijedajućeg generala Karlovačkog generalata josipa Rabatte iz 1719. Dvorskom ratnom vijeću u grazu i »zemljopisno-povijesni opis« tog prostora j. W. Valvasora koji je u svom djelu »Die Ehre des Hezogthums Krain«16 iz 1689. opisao hrvatske krajeve. Unatoč tome što su ti izvori nastali u različitoj povijesnoj situaciji (1689. i 1719.) i različitih su žanrova te načina pisanja, percepcije hrvatskog prostora su najčešće i u jednom i u drugom izvoru iskazane u obliku stereotipa o »barbarskom« svijetu krajiškog područja.

Četvrti dio knjige čine karte prostora »tromeđe« kojima se nastoje zorno prikazati glavne prirodne i društvene uvjetovanosti tog područja u ranom novom vijeku.

Karolina Buzjak

André Blanc: zapadna Hrvatska. Studija iz humane geografije,zagreb 2003., 636 str.

Knjiga andréa Blanca o zapadnoj Hrvatskoj, izvorno objavljena na francuskom jeziku prije gotovo pola stoljeća (La Croatie Occidentale. Étude de géographie humaine, Paris, 1957.), pojavljuje se napokon i u hrvatskom prijevodu. Kako se već iz podnaslova može zaključiti, riječ je o studiji iz humane geografije, posvećenoj jednom po mnogočemu

14 Sveučilište u Grazu, 9. - 12. prosinca 1998.15 Objavljen prvi put u D. Roksandić (ur.): »Microhistory of the Triplex Confinium. International Project Conference Papers

(Budapest, March 21-22, 1997):« Institute of Southeastern Europe, CEU; Budapest, 1998., 89-11016 Sv. IV, Laibach, 1877. - 1879. (1689.)


PRIKAzI KNJIGA162

osebujnom podneblju koje spaja različite dijelove hrvatskoga potkovičastog prostora. Uzeti danas u ruke ovo Blancovo djelo, čak i pod pretpostavkom da se ima na umu vremenski odmak od pola stoljeća, znači u prvom redu ostati pomalo zatečen, i to dvojako: ne samo količinom najrazličitijih obavijesti, nego i činjenicom da je autor doista dubinski proniknuo u srž prošle i njemu suvremene stvarnosti krajeva kojima je još kao mladi pariški doktorand poklonio punu pažnju. Čitati danas pola stoljeća stara Blancova izvođenja znači ponovno se suočavati s prepoznatljivom zapadnohrvatskom stvarnošću koja se u međuvremenu doduše modificirala, ali time nisu u tom prostoru nestali mnogi problemi koje Blanc izvrsno zapaža. Dapače, moglo bi se reći da su oni sada aktualniji nego ikada prije.

Zapadna Hrvatska u Blancovoj je interpretaciji prostor, okvirno uzevši, omeđen Pokupljem i Pozrmanjem, sjevernim jadranom i Pounjem. To je prevladavajući svijet seoskih krajolika (nijedno urbano žarište između Karlovca i Zadra nije se ni do danas uspjelo razviti do razine tih gradova koji su ipak na rubovima zapadne Hrvatske). To je većim dijelom oskudno krško i uvelike brdovito podneblje s nadasve bremenitom poviješću. Slijedom svega toga, to je ozemlje na kojemu, kako Blanc kaže, »čovjek puno radi, a malo proizvodi« (str. 26). Prelamanje čovjeka i prostora u prizmi geografskih i povijesnih čimbenika - to je, mogli bismo reći, konceptualna os Blancove knjige. Ona je inače, ne računajući predgovor iz pera prof. dr. sc. Drage Roksandića (str. 7-18) i autora knjige (str. 19-21) te uvodni dio (str. 23-27), podijeljena na tri osnovne cjeline. U prvoj (Zaposjednutost tla: okvir, str. 31-199) razmatraju se prirodni i povijesni okviri sredina koje su izabrane za predmet proučavanja. U drugoj (Tradicionalni život: zaostajanje, str. 203-327) analizira se strukturalno zaostajanje i neuspješno moderniziranje tradicionalnog načina života na tim prostorima, a u trećoj (Suvremeni razvitak: kriza, str. 333-483) težište je stavljeno na suvremeni razvoj. Taj je razvoj u Blancovo doba bio u krizi, s tim da takvo stanje u svojoj biti zapravo ni do danas još nije prevladano. Na kraju knjige nalaze se zaključak (str. 485-494), prilozi (str. 497-501), izvori i literatura (str. 505-535), kazalo (str. 537-555), popis ilustracija (str. 557-558) i popis slika (str. 559) te izbor iz zemljovidnih karata, katastarskih planova, fotografija i srodnog materijala. Knjiga je zapravo dio kompleta jer su uz nju posebno objavljeni i Prilozi za bibliografiju zapadne Hrvatske iz pera prof. Marka Šarića, koji sadrže nekoliko tisuća bibliografskih jedinica o zapadnoj Hrvatskoj, a postoji i interaktivni CD-ROM s mogućnošću pretraživanja navedene bibliografije prema različitim kriterijima.

Svakom, pa i najpovršnijem poznavatelju onoga što andré Blanc naziva zapadnom Hrvatskom, teško može izmaknuti iz vida svojevrstan paradoks koji tu dominira. Kao spojno područje različitih dijelova hrvatskog prostora, tj. kao svojevrsni »prag« na razmeđu panonske unutrašnjosti i jadranskog priobalja, zapadna Hrvatska je područje od vitalne važnosti za funkcioniranje hrvatskog prostora u cjelini. Unatoč tome, to je i danas jedna od najnerazvijenijih i najmanje izdiferenciranih sredina u našoj zemlji, iako čak i unutar nje kao cjeline postoje znatna odstupanja od kraja do kraja. Doduše, mnogi elementi baštine iz starije i srednjovjekovne prošlosti upućuju na zaključak da nije oduvijek bilo tako. Potvrđuje to niz pokazatelja: elementi preživjele spomeničke baštine, izgrađeno crkveno ustrojstvo, stari tvrdi gradovi, respektabilna glagoljaška pismenost, bogatstvo kulturne komunikacije na ličkom ozemlju i oko njega u srednjovjekovlju itd. Možda je i ta baština zbog oskudne supstancijalne



podloge zapravo bila skromna, ali ponekad uistinu fascinantni tragovi postojanja osjetne koncentracije i frekvencije različitih elemenata dotične baštine na tom ozemlju upućuju na jednu kvalitetu koja se čini bitno drukčijom od one u kasnijim razdobljima.

»Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka« (Miroslav Brandt) u zapadnohrvatskim ambijentima prilično je naprasno prekinula navala Osmanlija na hrvatske zemlje u 15. i 16. stoljeću. Kao što se zna, Turci su 1493. poharali Modruš i potukli hrvatsko plemstvo na Krbavskom polju pa tada »načeše cviliti rodivšije i vdovi mnoge« (pop Martinac), a 1527./28. zavladali su Likom i Krbavom. U hrvatskim rukama održala se gacka s brinjskim krajem, ne računajući zakapelsko ili prekokapelsko zaleđe i druge krajeve u unutrašnjosti zapadne Hrvatske. Mnoštvo ljudi iselilo se tada na područje tadašnje zapadne Ugarske, odnosno današnjeg gradišća u austriji i susjednih krajeva, biskup je morao napustiti Krbavu (1460.) i Modruš (1493.), skrasivši se tek u Senju, a gacka i senjsko-podvelebitski dio Hrvatskoga primorja našli su se skupa s ogulinsko-modruško-plaščanskim prostorom na limesu, odolijevajući u sklopu Vojne krajine turskim zavojevačima u 16. stoljeću i vodeći protiv njih »mali rat« u 17. stoljeću.

Više nego dvostoljetno ratovanje s Osmanlijama (od druge polovice 15. do kraja 17. stoljeća), koje Vitezović sjajno označava sintagmom »dva stoljeća hrvatskoga plača« (u epu Plorantis Croatiae saecula duo), uveliko je utjecalo na priličnu devastaciju gotovo svega što je u znatnom dijelu zapadne Hrvatske otprije postojalo. (Možda najzorniji primjer učinaka koje je imalo u duljem trajanju je Modruš: nekoć čak biskupski civitas i svojevrsno čvorišno mjesto zapadnohrvatskog prostora danas je neznatno selo (s bijednim ostacima staroga kastruma), čije ime prosječnom Hrvatu (o strancima da se i ne govori!), ako dotični nije na ovaj ili onaj način vezan za taj kraj, uistinu malo što govori). Poslije potiskivanja Osmanlija na suvremene hrvatsko-bosanskohercegovačke granice krajem 17. stoljeća novi početak na starim osnovama više nije bio moguć, prije svega zbog prilično petrificirane prirode vojnokrajiškog sustava koji je preslojio poveći dio zapadnohrvatskog prostora. Iako su se brojne inovacije znale prije pojaviti u Vojnoj krajini nego u ostatku Hrvatske, korjenitije sociokulturno prestrukturiranje pojedinih arhaičnih sredina u Vojnoj krajini ipak nije bilo moguće jer su ulaganja u gospodarsku podlogu bila isuviše skromna, domaće snage najčešće preslabe, a modernizacijski domašaji koje je, osobito u drugoj polovici 18. stoljeća, posredovala vojna uprava fragmentarni i prilično stilizirani. Sve je bilo podređeno u prvom redu vojnim potrebama pa je prostor pod vojničkom upravom u nizu segmenata i dalje zaostajao u razvoju u odnosu na druge hrvatske krajeve. Stoga i ne čudi što npr. senjski kanonik i otočki župnik Vukasović 1777. piše kako u Lici, svojevrsnoj paradigmi onog dijela vojnokrajiškog prostora koji se obično identificira kao Karlovački generalat, praktički više ničeg ozbiljnijeg i nema, osim »zdravog zraka i vrlo oštre prirode koja stvara muževne i hrabre vojnike« (iz rukopisa u arhivu HaZU, sign. III./d./66). U dijelovima zapadnohrvatskog prostora pod civilnom jurisdikcijom prilike su bile nešto drukčije, ali ipak ne mnogo bolje od onih u dijelovima tog prostora pod vojničkom upravom. Umjesto da napreduje, zapadnohrvatski je prostor, dakle, stoljećima nazadovao, iscrpljujući se u petrificiranim obrascima koji su generirali sami sebe. Posljedice su, ne računajući sve ostalo što je kasnije prohujalo tim krajevima, dobrim dijelom vidljive i danas. Ne može se zanijekati da je u posljednjih stotinjak godina bilo velikih


PRIKAzI KNJIGA164

razvojnih pomaka u dijelovima zapadne Hrvatske, ali je i taj napredak redovito bio vrlo spor i dosta ograničen, čak i u 20. stoljeću, odvijajući se ponajviše na rubu modernizacijskih procesa na hrvatskom tlu u cjelini.

S tog stajališta opravdano se može konstatirati da je novovjekovno osmansko i vojnokrajiško iskustvo bilo za dobar dio zapadnohrvatskih krajeva pogubno jer ih je marginaliziralo i izoliralo od mogućnosti da pravodobno reagiraju na civilizacijske preobrazbe. Zbog njihove stoljetne rubnosti i trusnosti u tim su se krajevima do naših vremena najčešće provodili samo nužni civilizacijski imperativi, ali je pritom redovito izostajalo njihovo korjenitije prestrukturiranje na način na koji su preoblikovane pojedine arhaične regije u drugim europskim zemljama. Strani pisci koji su s vremena na vrijeme putovali zapadnohrvatskim ozemljem i bilježili lokalne prilike najčešće su se divili prirodnim i povijesnim znamenitostima, ali se često nisu najpovoljnije izražavali o osobinama domicilnih stanovnika. Poneki domaći pisac, npr. spomenuti Vukasović, bio je obično nešto suzdržaniji u ocjeni zemlje i ljudi, ali je i on teško mogao izbjeći određenu kritičnost. Među klasične stereotipe koji su se u vezi s time tijekom minulih stoljeća iskristalizirali može se ubrojiti i predodžba o nemarnom te tobože lijenom krajišniku. Pritom se redovito nije previše uzimalo u obzir stoljetno nepostojanje pravih uvjeta za ozbiljniju artikulaciju ljudskih motivacija. Zapravo su ulaganja na prostoru zapadne Hrvatske sve do novijih vremena bila isuviše skromna, a domaće energije preslabe. Takvo stanje svakako nije moglo biti samo pitanje izbora lokalnih ljudi u složenim uvjetima vlastita održanja, nego mnogo više začarani krug sudbine cijeloga podneblja koji je znakovito određivao sudbinu pojedinca i zajednice na lokalnoj razini. Kad se svemu tome dodaju i prilično nepogodni zemljopisni uvjeti, nije ni čudno da je taj začarani krug urodio mnogim negativnim pojavama (depopulacija, socioekonomska disfunkcionalnost itd.) koje ni do danas nisu dovoljno sanirane, a ni prevladane. Dobar dio odgovora na pitanje zašto je to tako može se iščitati upravo iz Blancove knjige.

Zapadna Hrvatska sa svim svojim, recimo to tako, običnim neobičnostima bila je za Blanca životno iskustvo. Iako se termin »zapadna Hrvatska« nije naročito udomaćio u našoj znanstvenoj i kulturnoj javnosti, prijevod Blancove knjige u sadašnjem trenutku više je nego dobrodošao. S obzirom na poznate izazove i imperative našega doba, moglo bi se čak ustvrditi da je prijevod koji je pred nama danas možda potrebniji nego ranije, ma koliko to na prvi pogled zvučalo pomalo nestvarno i neuvjerljivo, osobito s obzirom na otvaranje zapadnohrvatskog prostora recentnim impulsima koji se očituju u gradnji suvremene autoceste kroz te krajeve i drugim inicijativama. Kad je riječ o krajevima kojima je posvećena, Blancova je knjiga poticajna ne samo kao refleksija na njihovu prošlu stvarnost, nego i kao dodatna pobuda za razmišljanja o njihovoj svrhovitoj revitalizaciji u vremenu koje je pred nama. jedan od mogućih putova u budućnost mogao bi biti oslonac na zdravi ljudski okoliš u tim predjelima, a to je u današnjem svijetu vrijednost koja kod nas još nije valorizirana u potrebnoj mjeri. Vjerujemo stoga da Blancova knjiga kao svojevrsna poruka i pouka, pogotovo sada kada je prevedena, neće ostati bez odgovarajućeg dugoročnog učinka u našoj javnosti. Prilozi za bibliografiju zapadne Hrvatske iz pera kolege prof. Marka Šarića, objavljeni u isto vrijeme u tiskanom obliku i na CD-ROM-u, nesumnjivo će dodatno pridonijeti njezinoj ukupnoj receptivnosti.

Dr. sc. Željko Holjevac



Hrvoje Petrić, Koprivnica u 17. stoljeću - Okoliš, demografske,društvene i gospodarske promjene u pograničnom gradu,Samobor: Meridijani, 2005.17

Svojim istraživačkim interesom autor Hrvoje Petrić okrenut je prije svega hrvatskoj povijesti ranog novog vijeka, pri čemu pokazuje iznimnu metodološku usmjerenost prema multidisciplinarnosti i komparativnim istraživanjima. Napose je usmjeren prema istraživanju podravskog prostora u ranom novom vijeku koje je do kraja 17. stoljeća bilo pogranični prostor na razmeđu habsburškog i osmanskog imperijalnog prostora. To je autoru pružilo priliku da na ograničenom geografskom području istraži šire povijesne fenomene hrvatske povijesti tog razdoblja u svoj njihovoj dinamici: oblikovanje krajiškog prostora i društva, njegov odnos s civilnim prostorom te s prekodravskim mađarskim i prekograničnim osmanskim prostorom. Obrazovanje povjesničara i geografa olakšalo je autoru da istraživački obradi i svu kompleksnost tih procesa, od demografskog razvoja do gospodarskih i društvenih te kulturnih kretanja i do - što je danas prisutno kao zasebno područje interesa povjesničara - ekohistorije.

Sve što je rečeno o autorovu općenitom predmetu interesa i metodi istraživanja prisutno je i u njegovoj knjizi Koprivnica u 17. stoljeću. Već sam podnaslov knjige Okoliš, demografske, društvene i gospodarske promjene u pograničnom gradu govori o kompleksnoj problematici koju autor obrađuje. Knjiga je rezultat autorovih istraživanja na izvornoj arhivskoj građi u arhivima i knjižnicama, muzejskim, samostanskim, župnim i drugim arhivskim zbirkama u Hrvatskoj (od Hrvatskog državnog arhiva, Nadbiskupskog arhiva, Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu do Župnog ureda u Koprivnici) te u arhivima i knjižnicama u Mađarskoj, Slovačkoj i austriji (Haus- Hof- und Staatsarchiv, Kriegsarchiv). Tijekom tih istraživanja autor je prikupio brojne podatke koje je u knjizi prezentirao, uključivši i ilustrativne priloge - suvremene geografske karte, vedute i slično - koji s tekstom čine organsku cjelinu, a podatke o stanovništvu i gospodarstvu obradio je i prikazao tabelarno i grafikonima koji uz autorovu interpretaciju zorno govore o strukturi društva i njegovim promjenama. Sve situacije i promjene na koprivničkom prostoru, demografske, društvene i gospodarske te promjene koje čovjekovom djelatnošću nastaju u prostoru autor pritom promatra u povijesnoj dinamici te u njihovoj međusobnoj povezanosti i uvjetovanosti.

Koprivnica je, pokazuje autor, od slobodnog i kraljevskog grada u srednjovjekovnoj Slavoniji približavanjem osmanske granice bila od kraja 15. stoljeća sve izloženija ratnim razaranjima i pustošenjima, a od početka 16. stoljeća osmanskim osvajanjima Slavonije našla se nadomak same granice (nedaleka Virovitica pala je u osmanske ruke 1554.). Dapače, od početka 17. stoljeća pala je u osmanske ruke i mađarska Podravina preko puta koprivničkog prostora (Nagykanizsa) te je Koprivnica stekla važnost u obrani na slavonskom prostoru, ali je postala i najvažnija utvrda na obrambenom pojasu od Drave do Blatnog jezera. autor

17 Ovaj tekst nastao je kao ocjena knjige mr. sc. Hrvoja Petrića prijavljene na natječaj Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu. Knjiga je dobila nagradu u kategoriji radova znanstvenih novaka.


PRIKAzI KNJIGA166

je opisao važnu promjenu koja je tada nastala za Koprivnicu. Ona je dobila prije svega vojnu funkciju na obrambenom pojasu koji je postupno izdvojen kao dio zasebnog teritorija Vojne krajine te koji je u ratnim i uvjetima “malog rata” na granici bio podvrgnut procesu depopulacije, ali i na koji je doseljavalo stanovništvo izbjeglo s teritorija koji su došli pod osmansku vlast.

Težište je autorova istraživanja u ovoj knjizi prije svega na razdoblju nakon rata na kraju 16. i početku 17. stoljeća koji je završio mirom na ušću Žitve (1606.), od kada se stabilizirala granica prema Osmanskom Carstvu. To je razdoblje potrajalo više od sedam desetljeća, do rata započetog nakon zadnje opsade Beča 1683. i završenog mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine tijekom kojega je Osmansko Carstvo bilo potisnuto iz panonskog prostora. Nakon toga je bila uspostavljena granica na Savi i otada Koprivnica više nije bila pogranično mjesto. autor je opisao populacijsku obnovu stanovništva koprivničkoga kraja između tih ratova, tijekom 17. stoljeća kada se Koprivnica nalazila na stabiliziranoj granici, obnovu njezina gospodarstva, povezujući taj rast s mjestom Koprivnice na raskrižju putova od mađarske Podravine prema jugu i njezinim položajem izvorišta putova prema zapadu (Čakovcu, Varaždinu, Zagrebu) te gradnju Koprivnice kao važne utvrde zbog njezine uloge u obrani podravskog prostora s obje strane Drave. Koprivnicu autor prikazuje u njezinoj dvojnoj funkciji, vojnoj i postupno sve snažnijoj građanskoj koja je dovela do izlaska grada iz opne tvrđave gradnjom podgrađa, ali i dinamičnu i često konfliktnu simbiozu vojne i gradske funkcije, odnosno vojne i gradske uprave. Prikazao je i raspodjelu gradskog prostora s obzirom na strukturu društva te vojnu i civilnu, upravnu, gospodarsku i konfesionalnu funkciju, ali se nije zadržao samo na gradu Koprivnici. Prikazao je i njezinu centralnu ulogu s obzirom na sve funkcije koje je imala i koja je oblikovala raster okolnih naselja. Pritom je iznio cjelovitu sliku o načinu na koji su sve te funkcije bile povezene i djelovale na konkretnom prostoru u međusobnoj uvjetovanosti s njegovim prirodnim osobinama: tlom, vodama, klimom s njezinim promjenama (razdobljima hladnih zima i sl.), raslinjem itd.

Iznio je i podatke o demografskim kretanjima koja govore najprije o padu, a zatim porastu stanovništva Koprivnice do opsega po kojem se o njoj može u europski relacijama govoriti samo kao o malom gradu, ali je ona u sjevernoj Hrvatskoj brojem stanovništva bila usporediva sa zagrebačkim gradecom. No, autor govori i o etničkoj i konfesionalnoj komponenti demografskih kretanja, doseljavanju vojnika iz njemačkoga govornog područja i njihovoj akulturaciji te pravoslavnih Vlaha, a povezano s tim i općenito o vjerskim kretanjima. Njih su u europskom 17. stoljeću - čime je bila dodirnuta i Koprivnica - karakterizirali protestantizam (koji je u Koprivnicu dolazio preko njemačkih časnika) i potom katolička obnova. Za koprivničko područje su, s obzirom na doseljavanje pravoslavnog stanovništva, bile aktualne i vjerske konverzije te pitanje crkvene unije.

Kao dio tog jedinstvenog problematskog kompleksa autor je obradio i njegovu kulturnu sastavnicu: organiziranje pučkog školstva, povećanje pismenosti te općenito način zadovoljavanja kulturnih potreba različitih društvenih razina stanovništva (glazba, lektira itd.) te obilježja svakodnevnog života različitih slojeva i društvenih skupina, sve do marginalnih skupina.



Knjiga Hrvoja Petrića temeljena je na novoj izvornoj građi i zasnovana na suvremenim metodama povijesne znanosti, interdisciplinarna po pristupu, pri čemu joj dodatnu vrijednost daje činjenica da je autor u njoj ponudio model za istraživanje gradova i gradskih područja na kojima je interferirao krajiški i civilni prostor kakav je u ranom novom vijeku postojao ne samo u sjevernoj Hrvatskoj, nego - iako u drukčijim uvjetima, ali tipološki usporediva - i u Dalmaciji pod mletačkom vlasti.

Prof. dr. Nikša Stančić

POVIJESNI ATlAS GRADOVA: KOPRIVNICA/ dr. sc. Mirela Slukan Altić,Institut duštvenih znanosti »Ivo Pilar« i Muzej grada Koprivnice,2005., tvrdi uvez, 253 str. s ilustracijama u boji

Povijesni atlas gradova autorice dr. sc. Mirele Slukan altić predstavlja projekt Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH, sa sjedištem u Institutu društvenih znanosti »Ivo Pilar«, a bavi se prikupljanjem, znanstvenom obradom i objavljivanjem kartografskih izvora za povijest hrvatskih gradova. Osnova istraživanja je prije svega arhivsko gradivo pohranjeno u našim ili stranim arhivskim i muzejskim ustanovama te na taj način »Povijesni atlas gradova« predstavlja zbirku planova i karata hrvatskih gradova čiji je svaki svezak posvećen jednom gradu. Izbor gradova je njihov karakterističan historijsko-geografski model, s naglaskom na one gradove koji su dosad bili slabo kartografski i ekohistorijski istraženi. Ovim se projektom svaki grad predstavlja u povijesnom, urbanističkom, gospodarskom, demografskom, političkom i kulturnom kontekstu pa na jednom mjestu dobivamo pregršt informacija o razvoju grada. autorica je dosad objavila povijesni atlas o Bjelovaru i Sisku, a ovo je III. svezak o Koprivnici, koji je objavljen u suradnji Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« i Muzeja grada Koprivnice 2005. godine. Iako je kao autorica potpisana dr. sc. Mirela Slukan altić, povijesni atlas je rezultat rada tima ljudi koje autorica poimence navodi u predgovoru, a kako i ovaj svezak donosi arheološke podatke te osobine arhitekture, tako su te teme svojim člancima upotpunili vrsni stručnjaci iz tih područja. Ipak, najveći dio istraživanja, analize i tumačenja kartografskih izvora donosi sama autorica, stručnjak u istraživanju historijske geografije i historijske kartografije.

U prvom poglavlju Prirodno-geografski uvjeti razvoja grada i okolice autorica kao geograf po struci donosi obilje podataka o položaju, osobinama reljefa, hidrografiji, klimi, tlu, mineralnim sirovinama i biljnom pokrovu. Zanimljivo je što autorica već u prvom poglavlju, osim geografskog položaja grada, ukratko daje povijesni razvoj svakoga grada - od prvog spomena do današnjih dana i na taj način sažeto uvodi u poglavlja koja tek slijede, a koja se odnose na detaljnu analizu grada.

Povijest naseljenosti koprivničkog kraja - od prvih početaka do razvijenog srednjeg vijeka napisao je jedan od najpoznatijih arheologa koji su radili na području Koprivnice, dr. sc. Zorko Marković. Podaci o pretpovijesti naseljavanja, koprivničkom kraju u antičko doba, u


PRIKAzI KNJIGA168

ranom i razvijenom srednjem vijeku, o utvrdi Kamengrad te mnoštvu arheoloških otkrića i lokaliteta koprivničke Podravine značajno upotpunjuju razumijevanje razvoja Koprivnice.

Sljedeća poglavlja (III.-V.) predstavljaju svojevrsni središnji dio djela u kojem autorica donosi podatke o razvoju grada u srednjem vijeku, kartografskim izvorima podravskog srednjovjekovlja te razvoj i gradnju Koprivnice od 16. stoljeća do današnjih dana.

Koprivnica u srednjem vijeku - od kastruma do slobodnog kraljevskog grada zasebno je poglavlje u kojem autorica obrađuje historijsko-geografske uvjete razvoja srednjovjekovne Koprivnice na temelju pisanih spomenika, od kastruma do statusa slobodnog kraljevskog grada. Da bi upotpunila razumijevanje srednjovjekovne Koprivnice, objašnjava topografiju grada, od prometne mreže, ulica, trgova, crkve i utvrde. Kartografski izvori 15. i 16. stoljeća jasno prikazuju transformaciju Podravine u kojima glavno mjesto počinju zauzimati utvrđena vojna naselja. autorica u poglavlju Podravsko srednjovjekovlje u zrcalu kartografskih izvora kronološki obrađuje postojeće kartografske izvore grada i okolice, analizirajući razdoblje u kojima su nastali te iščitavajući naselja i način naseljavanja, hidrografsku mrežu, objašnjavajući toponime te uspoređujući postojeće kartografske izvore, kao i uvjete u kojima su nastajali. Razvoj i izgradnja Koprivnice od 16. stoljeća do današnjih dana donosi iscrpne podatke o načinu gradnje grada na temelju dosad poznatih i sačuvanih planova, veduta grada. Ispituje uvjete u kojima su ti planovi nastali i koliko vjerodostojno prikazuju grad, dio grada, utvrdu. Što je posebno važno, donosi neka nova saznanja u pogledu datacije i autorstva pojedinih planova Koprivnice. Kako je grad mijenjao funkciju, od slobodnog kraljevskog grada, sjedišta kapetanije, vojnokrajiške utvrde, sjedišta generalata, pa do razvojačenja Vojne krajine, tako i kartografski izvori donose nove dimenzije u promjeni funkcije grada, kao i promjene koje su nastajale pri razgraničenju. Uspoređujući kartografske izvore s pisanim izvorima, autorica dolazi do važnih podataka o tome kada je što sagrađeno u gradu, kako su tekle regulacijske osnove i u kojoj mjeri su realizirane. Ono što ovo djelo čini posebnim je analiza do koje autorica ide. Naime, ne iščitava samo planove, nego detaljno analizira svaki objekt u gradu na pojedinim planovima u različitim vremenskim razmacima. jednakom pažnjom istražuje vojne, civilne, gospodarske, sakralne objekte koji su kroz dugo razdoblje mijenjali svoju funkciju. Svaki objekt stavlja u povijesni kontekst i donosi vrijedne podatke o njegovu nastanku, zahvaljujući iscrpnoj analizi izvora i članaka iz dnevnih novina koji su donosili podatke o gradnji grada. Na taj se način dobiva kompletna slika o gradnji grada koju je autorica uspješno predstavila. Da se čitatelji ne bi izgubili u čitanju naziva ulica koji više ne postoje, autorica za svaku ulicu koju analizira navodi i njezin današnji naziv. Poseban izvor za istraživanje predstavljaju katastarski planovi iz kojih je moguće iščitati cjelovitu povijest gradnje i širenja grada. Upravo zahvaljujući sačuvanosti katastarskih planova franciskanske izmjere, autorica ih analizira te objašnjava na koji se način grad širio i kojom brzinom su nastajali objekti. Ovi planovi, osim infrastrukture, govore i o gospodarskoj slici grada koju autorica ne zaobilazi, a dokumentiraju i važan događaj kao što je uvođenje novotrasirane pruge. S obzirom na to da se radilo o gradu koji je odigrao važnu ulogu u vojnokrajiškoj povijesti, a kako je razvojačenjem Vojne krajine došlo do niza upravnih promjena, tako se i Koprivnica intenzivnije razvijala, izgrađivala i širila. Upravo stoga, na kraj 19. stoljeća pa do današnjih dana stavljen je najveći naglasak zbog činjenice što je grad doživio mnogo



promjena. analiza razvoja grada završava današnjim danima, projektom rekonstrukcije i revitalizacije povijesne jezgre iz 1991. godine. Djelo uistinu sveobuhvatno prikazuje grad koji je prošao put od vojnokrajiške utvrde, slobodnog kraljevskog grada, sjedišta generalata pa do modernog srednjoeuropskog grada.

autorica kao vrsni stručnjak analizira vojnokrajiške rukopisne planove koji su nastajali za potrebe vojske, katastarske planove koji su nastali za potrebe gradske uprave, sačuvane planove grada na kojima su popisane sve javne zgrade, regulacijske osnove gradova koje donose podatke o budućem osnivanju i gradnji ulica te urbanističke planove i projekte. Poseban je naglasak stavljen i na gradnju kanalizacije, elektrifikacije, cestovnog i željezničkog povezivanja, hidrografske regulacije obližnjih rijeka, što je sve, naravno, utjecalo na razvoj, izgradnju i promjene načina života u gradu.

Šesto je poglavlje rezervirano za vanjske suradnike, a odnosi se na Osobine arhitekture i zaštićenu graditeljsku kulturnu baštinu grada Koprivnice. autorica članka je ravnateljica Muzeja grada Koprivnice i dipl. povjesničarka umjetnosti Draženka jalšić Ernečić. Uz bogat izbor fotografija objekata, donosi podatke o osobinama arhitekture kroz različita razdoblja koja su, svako za sebe, posebno označili grad, bilo kroz vojnu, sakralnu ili industrijsku arhitekturu.

Pregled kartografskih izvora grada Koprivnice predstavlja iznimno vrijedno poglavlje koje donosi izvrsne reprodukcije karata, planova, položajnih nacrta, regulacijskih osnova od najranijih razdoblja do prijedloga generalnog urbanističkog plana grada iz 2005. godine. Ove reprodukcije, osim što su neizostavan prilog pri čitanju i razumijevanju tekstualnog dijela, pridonose i zaštiti originalnih kartografskih izvora koji se pri čestom korištenju oštećuju. Ciljano se izabrao i veći format knjige kako bi reprodukcije kartografskog gradiva bile što jasnije i čitljivije. Na kraju su popisani bibliografski podaci o svim reproduciranim kartografskim izvorima s uputom u kojoj se ustanovi čuvaju. Popisano kartografsko gradivo obrađeno je u skladu s prilagođenim Međunarodnim standardom za opis kartografskog gradiva (ISBD(CM)) te je autorica na taj način dala iscrpne podatke o kartografskom gradivu - od naslova, autora ili izdavača, mjerila, godine do fizičkog opisa.

Osim bogate bibliografije koja dovoljno govori o iscrpnom istraživanju arhivskog, kartografskog gradiva, statističkih izvješća, publikacija i literature, na kraju je i sažetak na engleskom jeziku i mjesno kazalo.

Svakako je riječ o iznimno vrijednom djelu u kojem se prvi put na jednom mjestu mogu naći svi relevantni kartografski podaci o jednom gradu. Osim kartografskih ilustracija, djelo je bogato ilustracijama fotografija, razglednica, nacrta koji na svakoj stranici pomažu čitatelju u snalaženju u prostoru i boljem razumijevanju tekstualnog dijela.

Na kraju, projekt »Povijesni atlas gradova« uključen je u međunarodnu inicijativu Historical Towns koja se bavi zaštitom i promicanjem arhivskoga gradiva zemalja kandidata za Europsku uniju pa stoga predstavlja i dodatan poticaj autorici za istraživanje i analizu ostalih gradova u Republici Hrvatskoj.

Mirjana Jurić


PRIKAzI KNJIGA170

Tvrtko zebec, Krčki tanci - Tanac dances on the Island of Krk, zagreb:Institut za etnologiju i folkloristiku; Rijeka: Adamić, 2005., 1-392. str.

Knjiga je, sudeći prema naslovu, usko specijalizirana i vezana uz ples na otoku Krku. No, silno sam se iznenadila kad sam shvatila da je sadržaj knjige mnogo širi, ali i mnogo dublji od naslova te da je riječ o kapitalnoj knjizi za otok Krk. Iako sam proučila sve Krčke zbornike, trudeći se kroz 30-ak svezaka shvatiti cijelo bogatstvo i ljepotu tog otoka, tek sam čitajući knjigu mladog znanstvenika Tvrtka Zebeca Krčki tanci shvatila što je Krk i njegova povijest. Shvatila sam svu raznolikost ovog našeg najvećeg otoka na kojem je sačuvana iznimno vrijedna baština koju treba cijeniti, poznavati i voljeti. Shvatila sam da nam je Krk, zahvaljujući upravo tome što je otok, sačuvao mnoge povijesne i kulturne dragocjenosti koje su iščezle na kopnu tijekom burnih povijesnih zbivanja. Ljušteći jedan povijesni sloj za drugim, Zebec nam je otkrio bogate sadržaje narodnog života u plesu, jeziku, odjeći, običajima koji se razlikuju od mjesta do mjesta na Krku i koji nam upravo stoga čine ovu knjigu pravim otkrićem.

Zebec nije Krčanin, ali je od djetinjstva dolazio na Krk, s time da je od 1991. sustavno radio na ovoj temi proučavajući Vrbnik, Omišalj, Dobrinj, Bašku, Skrpčiće, Pineziće, Nenadiće, gabonjin, jurandvor, Dragu, Batomalj, Kornić. Malo pomalo otkrivao je tajne te terre incognite za koju i sam kaže da je neiscrpno vrelo koje stalno buja, mijenja se i razvija, ne gubeći na snazi, te da će još mnogo toga trebati iskopati, snimiti, naučiti, zabilježiti, ispričati. Mislim da je prava sreća da je do ovog zaključka došao jedan mladi znanstvenik s velikim mogućnostima prepoznavanja laiku neprepoznatljivih stvari i da je s velikim oduševljenjem stečena iskustva koja se, kako sam kaže, “riječima zapravo opisati ne mogu” (str. 11) podijelio s nama. Posegnuo je za plesom, kao posebnim načinom komuniciranja kojim se otjelovljuju emocije, ali i čuva identitet te je oko tog fenomena ispleo priču o bodulima te njihovoj povijesti i kulturi.

Djelo ima 15 glavnih poglavlja i potreban niz potpoglavlja: Živi tanci očima drugoga - neposredna iskustva; Krčko poimanje tanca; Tanci u literaturi; Sopci - ponosni nositelji tradicije; Mogućnosti plesne etnologije; Povijest i stanovništvo; Kola na otoku Krku; Vjenčanje - ženidba ili pir; Krčki festival; Izvedbe kao rituali; Inačice - plesna narječja - plesni stil; Koreografske osobitosti tanaca, verca i bakarske; Iz prošlosti za budućnost. Koliko novih riječi i koliko dobrih objašnjenja. autor opisuje što je dobar sopac, svirač puhačkih instrumenata tipa oboe koji proizvodi vrlo različite zvukove prema tipu sopele (čakavsko-ekavski izraz), odnosno sopile (čakavsko-ikavski), dokumentirajući to i slikama i obogaćujući imenima ljudi. Mene je posebno zaokupilo šesto poglavlje: Povijest i stanovništvo, koje se dijeli u više potpoglavlja. U prvom se govori o izmjenama vlasti, migracijama, jeziku, glagoljici i identitetu, odnosno analizira se povijest grada Krka nasuprot kaštela/kaptola, s naglaskom na to da je tanac dio političkih rituala u Krku, a zatim se opisuju otočni kašteli, krčki čakavski govori i migracije stanovništva kroz Frankopanovo naseljavanje, turske ratove i migracije, otočne migracije uzrokovane malarijom. Kao posebnost istaknute su mogućnosti različitih putova doseljenja stanovništva kroz način održavanja barbaruša - prporuša, tj. zazivanje kiše u doba velikih



suša. Drugi dio posvećen je načinu sklapanju braka kada se ženilo iz bliže sredine. U trećem je dijelu opisano značenje glagoljice i popova glagoljaša kroz vjekovnu borbu za glagoljicu te ukazivanje na to da je glagoljica stil života, kao i glagoljaško pjevanje, a opisana je i organizacija glagoljaških kaptola i školovanje klera te da je, usprkos zabranama da ne smiju voditi tence, ipak poneki glagoljaš kršio tu zabranu. U četvrtom dijelu opisan je identitet bodula uz razlikovanje Ižulana, Primoraca, Krajana i njihove međusobne odnose, “sedan opjina kano sedan smrtnih griha”, Baščanke kao posebnost, najbolji plesači i pjevači, odnos stanovnika kaštela i sela te ugled temeljen na položaju u mjesnoj hijerarhiji, ali i razlikovanje bogatih i ubogih, tancara i tancurice te običaj libre ili ulazak u svijet odraslih. Ovdje se kroz nadimke i tumačenje objašnjava osjećaj pripadnosti određenoj zajednici, odnosno želja za isticanjem obitelji i pojedinca. Nadimci su bili pojedinačni, ali su postojali i obiteljski koji su se najčešće prenosili s oca na sina i oni su se u pojedinim obiteljima provlačili tijekom stoljeća. Zebec je zabilježio i nadimak Tancalenić koji se spominje prema Katastiku, tj. popisu dobara bratovštine Sv. Ivana Krstitelja u Vrbniku još 1609. godine. Dobri plesači bili su očito posebno cijenjeni i priznati članovi zajednice.

Zapravo sadržaj ove knjige se ne može prepričati, nego je treba čitati. Za isti pojam ima mnogo varijacija i inovacija u nazivu, a te su razlike pravo bogatstvo. Tako se “maj” zove i “fraj”, a takvih višenazivlja ima sijaset. Knjiga se mora čitati polako i s uživljavanjem jer govori o još njegovanom, ali sve više istiskivanom i iščezlom načinu života domaćih stanovnika otoka Krka. Nadam se da će ova knjiga pomoći da se te vrijednosti očuvaju, a neke i ožive kroz Krčki festival. Naime, suvremeni poticaji mogu koristiti staru simboliku, a folklorne skupine mogu na placi kao središnjem prostoru rituala privući i više turista, osobito ako se posveti pozornost lokalnom i osobnom plesnom stilu. Koreografija plesa je iznimno bogata. Zebec je poručio da nije moguće shvatiti bit tanca ako se promatra samo u trenutku izvedbe, nego da plesu doprinosi i specifičan prostor i vrijeme izvedbe te različito ponašanje sudionika koje je nekad u skladu, a nekad u neskladu, što rezultira iznimno snažnom energijom i svaki put potiče na dopunsko traganje i otkrivanje smisla plesa u nataloženom iskustvu otočnih zajednica. S jedne strane, u plesu je naglašen red, strogo poštivanje tradicijom postavljenih struktura prostornog oblikovanja tanca, a s druge strane dana je mogućnost da se pojedinac istakne svojim sposobnostima tancanja i prebiranja te da se izraze oni osjećaji i poruke koji se ni na koji drugi način ne mogu iskazati.

Zebecov izbor Krka za proučavanje narodnih plesova odlično je pogođen i može dati poticaj drugima da krenu tim putem i za druge otoke. Za razliku od kopna, pa čak i Istre, otoci nam mogu otkriti još mnogo tajni iako one svakim danom sve više iščezavaju pod stranim utjecajima. Zebec je pokazao kako je bogata povijest otoka Krka u političkome i kulturnome smislu važna podloga za tumačenje plesnih zbivanja, odnosno tanca koji tu ima posebno mjesto. Podaci o migracijama i govorima, o načinima sklapanja braka, međusobnim odnosima puka unutar otočnih zajednica, kaštela i sela te istraživanje procesa identifikacije pokazalo je da se mnogi uvjeti iz života otočnog puka ogledaju i u plesu od antike do suvremenosti.

Knjiga je pisana tako da je autor skupio građu istraživanjem na Krku, a onda ju usporedio i dopunio podacima iz obilne literature o povijesti, migracijama i kulturnoj baštini tog otoka.


PRIKAzI KNJIGA172

Ugradio je u svoje djelo zaključke drugih vrijednih istraživača iz Zbornika za narodni život i običaje južnih Slavena, Krčkog zbornika i Krčkog kalendara, ali i arhivski pohranjene rukopisne zbirke te tonske i videozapise, kao i dragocjene stare filmove kao što je “Krk, narodni plesovi i i glazba otoka Krka” (1936.) te “Krk, najveći i najnapučeniji otok jadranskog mora” (1938.) koje je, prema scenariju Ive jelenovića, snimio aleksandar gerasimov za Školu narodnog zdravlja »andrija Štampar« u Zagrebu. Posebno su nam dragocjene autorove izvanredne analize društvene interakcije, odnosno kultura otočana viđena kroz tanac u kulturi Krčana. Čitajući ovu knjigu učite voljeti ljude, a ujedno se dolazi do spoznaje da je plesna etnologija suvremena znanstvena disciplina koja, upotpunjena drugim znanstvenim dostignućima, može mnogo toga poručiti. Istraživači plesa i sustava ljudskog pokreta, kao što su Ivan Ivančan od 1955. do 1974. i Stjepan Sremec od 1974. do 1988., mnogo toga mogu očekivati od nove generacije etnokoreologa koji nam posebne fenomene znaju iskazati na razumljiv način. Kako knjiga ne bi ostala zatvorena u hrvatskom kulturnom krugu, dvije trećine knjige pisane su na hrvatskom jeziku, a trećina na engleskom. Na taj je način moguće da Zebecove spoznaje postanu odmah i svjetske, odnosno da budu uvrštene u riznicu svjetske kulture.

Dr. sc. Mira Kolar-Dimitrijević

Géza Dávid - Pál Fodor, AFFAIRS OF STATE ARE SUPREMEThe Orders of the Ottoman Imperial CouncilPertaining to Hungary (1544-1545, 1552)Institute of History of the Hungarian Academy of Sciences, Budapest, 2005.História könyvtár (library). Okmánytárak (Collections of Documents)1., 757 pages

The scholars and local historians interested in the Ottoman era are fortunate since the publication of géza Dávid, Head of the Turkish Department of ELTE University, and Pál Fodor, Head of the Early Modern age Department of the Institute of History of the Hungarian academy of Sciences, can be regarded as the most significant sourcebook dealing with this period of the year. Moreover, as the authors mention in the preface, readers can take the most profound publication of the Ottoman documents into their hands after the standard works of Imre Karácson, józsef Thúry, antal Velics, Lajos Fekete and gyula Káldy-Nagy, Nenad Moačanin and Bruce W. Mcgowan. Thus, this book can take up the central position of the imaginary shelf of any historian managing this era. géza Dávid and Pál Fodor did not want to do less than publishing the orders of the Ottoman Imperial Council pertaining to Hungary from 1544 to 1545 and 1552 with the strictest scholarly exactitude. Their aim was to reveal the sources both in Hungarian and Turkish languages in order to make them available for researchers, local historians and students alike. Furthermore, it is most joyful that the writers thought about historians from abroad when the annotations of the orders were supplied in English, too. Thus, the authors made them possible to be well up in this thick book.



The work is rightly divided into three parts. The almost 80-page-long introduction first initiates the readers into the history, the significance and the difficulties of dating and understanding the documents called mühimme defters in a well-understandable style for the amateurs as well. One can learn from this part that the most important government authority of the Ottoman Empire was the Imperial Council, the divan in the 16th century. all the significant or less important matters were discussed here. The decisions of the body were then not only put down and sent to the people concerned but copied in a shorter version, generally without the customary formulae, and stored in different volumes. Originally these were called the inventory of the imperial orders (ahkám-i mírí defeteri) and were stored in the divan. Later historiography started to call them the inventory of the important matters. The value of the copied volumes is further increased by the fact that the sent orders were lost many times. However, their copies are at our disposal nowadays. We know less about the defters themselves because there are serious chronological uncertainties in connection with them and these are even more problematic since a great number of orders were lost or lie hidden. By all means, the research history of mühimme defters is not in the least closed. The addressee of these orders could be anybody: a ruler, a voivode, a kadi, a sancakbeği or a beglerbegi. The leaders of the military administration in Hungary received much more imperial orders than those of the internal pacified territories (for instance in the Balkan), where the civil control was dominant. This fact also proves the uncertain borderland character of the area.

In the next part of the introduction the authors - mainly on the basis of the achievements of international scholars and their own research - summarize the main tendencies of the mechanism of making decisions in the empire. Pragmatic and conscious political elite take shape from the text, because in the background of the military decisions there were serious ideological, economic and geopolitical considerations every time. anyway, one has to get rid of the traditional picture of Erbfeind, which was born for propagandistic aims, and understand and write the history of the Ottoman Empire in the framework of power politics and relations in close relationship with the European states and influencing one another. The sources of the book also prove that one might use the achievements of the electronic research of networks since a great power often works as a living organism whose understanding needs a lot of background knowledge. The best example for this is the 1552 campaign well-known from Hungarian history, whose valuation is impossible without taking the parallel confrontations on the borderlands of the empire into consideration.

The introduction is ended with the description of the sources and the publishing principles. It is very important that the Turkish transcriptions of the original order-registrations are also present in the volume. Thus the authors have done the international researchers of Ottoman history a great service because they can also use the book. Naturally, it was not possiblebto publish all the orders, and it would have been unnecessary as well, but all the texts containing any Hungarica-material have been fully published. It is also a pleasure that the authors have considered the historical Hungary during their compilation, therefore the orders regarding Transylvania, Temesköz, Slavonia and Croatia have been placed in the book, too. Moreover, a thorough appendix also belongs to the volume, thus it can be used in


PRIKAzI KNJIGA174

university education as well. For instance, in one of the first footnotes the precise definition of the word kadi is found. The only complicating element is the form of references since, contrary to the Hungarian practice, once the title of the study is written in italics, even if it is part of a series, and at another time, when an article has been published in a journal, the title of the journal is written this way (for example in 154th and 155th footnotes). However, it has been mentioned because of my taking the duty of the reviewer seriously, and not as a mistake, but as a modest remark.

The Hungarian and Turkish versions of the Hungary-related sources make up the spine of the volume. In 1545 Suleyman I wanted to lead the campaign to Hungary personally again and the documents issued in these months allow the readers to inspect the preparations. The majority of the sources are about the supply of the mobilised army, which further shades one’s concept of the contemporary reserves conditions. It is obvious from the documents that Péter Petrovics, who controlled Temesköz, was looked on similarly as Kasim pasha, who obtained great fame in Baranya and whom we are familiar with because of géza Dávid’s earlier research. Their only task was to execute the orders of Istanbul entirely. The majority of the imperial orders this year concerned the supply: they had to acquire as much barley and flour as possible and send them to the storehouses of Belgrád, Tolna Szekcso, Szekszárd and Mohács. One also has to emphasize the important role of the then saved Temesköz in the organisation of the reserves. Considerable Southern Slav immigration directed to this area and it served as a larder on the occasion of mobilisations. These sources also shed light, especially in connection with Sriem, on the well-informedness and awareness of the Porta. In almost all the cases they directed professional labour force for the reparation of ships and the fortification of castles from this area, which makes it understandable why the imperial supreme command had insisted on this region also in 1528. It served as the starting point of the later conquest. The geographical and geopolitical position, together with its wealth made Sriem key of the country in the discussed decades, but in this case it was significant for the conquerors. The maintenance of the illusion of the smooth change of powers was a question of vital importance for the Porta. It is obvious from the documents that the Ottomans took the Hungarian taxation customs into consideration when they introduced their new rules. Probably it was also the cause of the fact that immigrating vlachs had to pay their tax called filori exactly on Saint george’s day. although the big campaign was called off because of unclarified reasons, it is obvious from the documents issued during the preparations that the civil and military administration had to act as a well-working ensemble on the occasion of mobilisations.

abundant document survived in connection with the 1552 campaign that makes the authors possible to analyse this event thoroughly. Historiography has already revealed that originally the sultan wanted to lead his army to Hungary this year to prevent Transylvania from secession and to melt it into the Empire. This area had been invaded by the troops of Ferdinand I but had been regarded as an Ottoman territory in Istanbul since 1541. It is clear from the now published documents, which describe the events well, that finally it was not the ruler who led the campaign and the Ottomans did not manage to accomplish their original goal, either. géza Dávid and Pál Fodor have found an appealing and reassuring



explanation for this. according to them the different understanding of the Habsburg-Ottoman peace-treaty of 1547 led to the modification of the aim of the campaign. In the sultan’s view he was entitled to the “decent gift” of 30000 forints for the areas firmly held by King Ferdinand. However, this part of the treaty was understood differently in Vienna. They thought they paid the tax also for the yielded territories of Bálint Török and Péter Perényi, who had been eliminated from political life in 1541 and 1542. Thus they believed that the Hungarian soldiers of the border fortresses of Eger and Szolnok rightfully imposed tax on the district regarded as the liva of Péter Perényi. The Ottoman supreme command wanted to prevent the further practice of this taxation and was also motivated by the planned occupation of the territories of Northern Hungary which were thought to be fabulously rich. Thus, one can say paradoxically that the escape of Transylvania was due to the remarkably initiative ali pasha in 1552. The other reason for the modification of the Ottoman plans can be the fact that the Ottoman Empire simply overwon itself and, with the view of prestige considerations, it overestimated its own resources and possibilities. The empire wanted to hold on in every front, which was impossible for all the former sparkling and later flourishing great powers as well.

These realisations have to further stimulate the researchers to displace the events of Hungarian history from the national point of view and embed them in a wider context and in the international processes. The original goal of the 1552 campaign was the annexation of Transylvania in the scope of which Tartars would have invaded the territory from the East, the main army would have arrived across Temesköz and Mehmed begi of Bosnia should have marched to Esztergom with the soldiers of Bosnia, Požega, Buda and Sriem to prevent the sending of any help. The fourth army corps under the leadership of the sancakbeg i of Herzegovina should have broken through at Zagreb. However, the recapture of Szeged, and the news of the preparations of the armies in Croatia disarranged the plans in February 1552, and they had to be modified. according to the new ideas the troops of Bosnia should only have defended themselves on the spot and the armies of the sancaks of Požega, Klis and Herzegovina should have gone to ali pasha. Nevertheless, since the Ottomans on the borderland of Slavonia were really afraid of a possible Christian breakthrough, Ulama achieved to transfer the armies of Klis and Herzegovina to Slavonia. These 4000 people received an order in the summer of 1552 to accomplish an overall attack, whose achievements were summarized in a letter of Mehmed in September 1552. “They occupied Verğce (Virovitica) and then they also captured the castles of Grabovcsa (Grebengrad, Grđevac, today Veliki Grđevac), Virolar, Domankos (Domanjkuš), Roviste (Rojcsa Belovár in Körös county, Rovišče) Ivan (Ivanics, today Ivanić grad), Cserkvena (Crkvena), Bosnicsa (perhaps Velika Pisanica), Brascsenicse (possibly Berstyanóc), Gudovac (today Gudovec), Szebovcse (Svebovec South of Bjelovár), Gujnicse (perhaps Kutinac grad South-East of Zadzsasna) Dubra (Dubrava), Lonja (Usztilónya) on the borderlands of Požega and Bosnia. Sometimes the defenders, sometimes the gazis set fire to them. On the borderland of Slavonia there is Zadzsasna (Csázma) close to the farthest Moslavina, near the River Csázma. There were often considerable armies in it. This castle is 5 miles from Zagreb, thus it is the key of the country. They marched there, shelled it for two days and the garrison surrendered on the third day. The castle is very


PRIKAzI KNJIGA176

important, therefore 700 soldiers were placed there. If you want to defend it, there is a need for 300 more people. The Porta accepted Mehmed’s advice and it answered his letter: “if it is necessary to defend the castle, then take on 300 new soldiers and if it is still necessary, direct the garrisons of the unimportant castles of Bosnia to the fortress. Do not give high payment to the new soldiers and their leaders should be the alagbegi of Bosnia who should be the new sancakbegi of Csázma as well.” analysing the events of the 1552 campaign, the Ottoman supreme command could evaluate the success in Slavonia as the only positive action because of the events of the Eastern theatre of war and the failure at Eger. However, these picked examples show clearly that the military actions of the territory called Slavonia in the 16th century, which now belongs to Croatia, cannot be evaluated by themselves (as it has often been done in Croatian historiography) since, as it is evident from the published documents, the main task of the armed forces of this place was to arrest the attention of the Christian troops of the Croatian and Slavonian borderlands and to prevent them from being used in the Transdanubia. Therefore it is salutary, and what is more, almost compulsory for Croatian historiography to become acquainted with the achievements of Hungarian historiography. Of course it is also true “vice versa”. The uncertainties of the resolution of the place-names show that there is a great need for the Croatian historians’ local knowledge and their works in topographical questions.

Beside the troop movements there are splendid data for the mechanism of the Ottoman building of fortresses, mainly with respect to Osztrovica (Ostrovica) near the River Una, gradiska (gradiška) and Veroce (Virovitica) near the River Sava. Nevertheless, one should disregard this question because of the lack of space.

apart from the data on political and military history and the description of events, the volume can provide the researchers interested in the history of economy, settlement and population of a certain territory with useful data. In order to show this, here is an example. It has been obvious for a long time that the sultan tried his best to declare the richest areas of the conquered territory hass estate to save them from exploitation. It also happened to the market-towns of Drávaszög that had formerly belonged to Kászim begi but it is certain that in august 1544 the sultan benefited from them. Perhaps the fact that the Hungarian ethnicity became more and more dominant during the century in the settlements of Dánóc (Danóc, a destroyed village close to Izsép /Topolje/), Laskó (Lug) and Vörösmart (Zmajevac) and more and more people chose them as their home from the surroundings was due to this change of owners. It is interesting to notice that the Slav dominance enhanced in the area but the survival of the Hungarian population remained unbroken in these villages.

The book is closed with some indices which have been made in a “user-friendly” way because one can search for both the Hungarian and the Turkish texts. It is also a great help for the researchers not speaking Hungarian.

Finally it can be stated that the thick source book suits the original aims of the authors completely: domestic and international researchers, local historians and people interested in the Ottoman era can use it alike. The precision of the copy editors is shown by the few stylistic mistakes and the lack of spelling mistakes. Perhaps the reviewer has been perfunctory, but it is obvious that the value of the sources published in the volume could



permit any number of mistakes but not the relentless precision of géza Dávid and Pál Fodor who have composed such a profound collection of documents that its data will hopefully be used in studies dealing with early modern history in the future.

Szabolcs Varga

Podravina - časopis za multidisciplinarna istraživanja,br. 7, Vol. IV, Koprivnica, lipanj 2005., 212. str.

U lipnju ove godine izašao je 7. broj časopisa Podravina u izdanju izdavačke kuće Meridijani. Časopis donosi radove s područja povijesti Podravine te niz prikaza novih knjiga i časopisa.

Prvi je rad Mirele Slukan altić »Teritorijalni razvoj i razgraničenja Varaždinskog generalata (1630. - 1771.)« (7-31). autorica uzima 1630. kao početnu godinu otkad je prostor Varaždinske vojne granice jasno omeđen. Varaždinski generalat stvoren je početkom 18. stoljeća kao dio Vojne krajine s centrom u Koprivnici. autorica, na temelju arhivskoga gradiva i originalnih karata, analizira teritorijalni razvoj i razgraničenje Varaždinskog generalata. Ističe kako su se najveće promjene dogodile upravo na području Koprivnice i Križevaca čiji su teritoriji opet pripojeni civilnoj Hrvatskoj.

Metoda Kemperl iz Ljubljane dala je prilog boljem razumijevanju barokne arhitekture u Štajerskoj. U svom radu »jožef Hofer - arhitekt brez meja« (33-45), ističe problem u istraživanju umjetničkih spomenika na tlu Slovenije i austrije, nastalog uslijed diobe zemalja nakon 1918. godine. Tvrdnje da su nove političke granice određene na jezičnoj bazi već u 17. i 18. stoljeću rezultirale su time da su obje strane istraživale samo »svoje« spomenike. Rezultat takvih istraživanja su nepotpuni pa i kontradiktorni podaci o brojnim štajerskim umjetnicima i njihovim naručiocima. Za primjer navodi arhitekte janeza Nepomuka Fuchsa i jožefa Hoffera, koji su djelovali »s obje strane«.

Doprinos u proučavanju Stjepana Radića dala je Mira Kolar-Dimitrijević radom »Stjepan Radić i Podravina u vrijeme oblasnih samouprava od 1927. do 1928.” (47-80). autorica ističe važnost Radićeve aktivnosti u Oblasnom odboru Zagrebačke oblasne skupštine 1927./28. te Maštrovićeve aktivnosti u Oblasnom odboru Osječke oblasne skupštine. U to vrijeme Podravina je podijeljena između te dvije oblasti, a Radić i Maštrović uvelike su doprinijeli rješavanju konkretnih problema tog prostora. Slijedi rad »Koprivnički župnik Stjepan Zagorac i reformni pokret nižega rimokatoličkog klera u Hrvatskoj (1920.)« (81-90) Zlatka Matijevića. Koristeći suvremeni crkveni i stranačko-politički tisak, autor rekonstruira »koprivničku fazu« reformnog pokreta nižeg katoličkog klera u Hrvatskoj. Pokret je propao nakon neuspjelog pretvaranja rimokatoličke u »hrvatsku katoličku« župu. jednu od vodećih uloga u tome odigrao je upravo koprivnički župnik Stjepan Zagorac.

U radu »Općinski i parlamentarni izbori u koprivničkom kotaru 1920. godine« (91-105) Ivica Miškulin koristi dostupno arhivsko gradivo, tisak i relevantnu literaturu kako bi analizirao tijek predizbornih aktivnosti te rezultate općinskih i parlamentarnih izbora u koprivničkom


PRIKAzI KNJIGA178

kotaru 1920. godine. Njegova istraživanja pokazala su da je i na jednim i na drugim izborima najjača politička snaga u kotaru Hrvatska pučka seljačka stranka. autor ističe i ulogu strukovnih organizacija u Koprivnici, posebno Saveza obrtnika, u političkim nadmetanjima. Upravo njihovom podrškom Hrvatska zajednica postaje, nakon parlamentarnih izbora 1920., jaka konkurencija Radićevoj stranci u Kporivnici.

Na području proučavanja manjinske povijesti ističe se rad Danijela Vojaka »Romi u Podravini (1880. - 1941.)« (107-124). autor koristi arhivske izvore i popise stanovništva kako bi prikazao život romske zajednice od 1880. do 1941. na području Podravine. analizira njihov način života, zanimanja, običaje i odnos s domicilnim stanovništvom. Ističe postojanje nekoliko romskih plemena, a zajednička karakteristika im je velik postotak nepismenosti i rimokatolička vjera. Percepcija domicilnog stanovništva dosta je negativna, vide Rome kao lopove, lijenčine i slično. Ističu potrebu za radikalnim rješavanjem »romskog pitanja«. Dio domicilnog stanovništva ipak cijeni rad onih Roma koji su se prilagodili lokalnoj zajednici.

Zanimljiv je rad Davora Iličića »Primjena Interneta i IT-a u društveno-humanističkim znanostima (na primjeru Podravina.net)« (125-130) koji se ističe aktualnošću. autor pokušava ukazati na važnost primjene novih znanstvenih i nastavnih metoda u povijesnim znanostima na primjeru jednog web sadržaja. Ističe kako IT tehnologija postupno preuzima vodeću ulogu iako u Hrvatskoj još postoje problemi s pristupom Internetu. gotovo i nema web portala vezanih uz povijesne znanosti i popularizaciju znanstvenih rezultata te bi svaki takav projekt bio dobrodošao.

Slijedi rad pod nazivom »Ljubomir Maštrović (1893. - 1962.)« (131-153) u kojem autor Ivan Peklić na temelju izvorne i objavljene arhivske građe te relevantne literature rekonstruira život Ljubomira Maštrovića. Maštrović je bio istaknuta kulturna i politička osoba prve polovine 20. stoljeća. Bio je član HSS-a i predsjednik Skupštine osječke oblasti, a kao križevački gradonačelnik zalagao se za napredak grada.

»Bibliobusna služba Koprivničko-križevačke županije« (155-174) Vladimira Šadeka prikazuje rad bibliobusne službe tijekom 25 godina njezina djelovanja. autor daje opis razvoja bibliobusne službe u Hrvatskoj, a donosi i zakonsku regulativu vezanu uz putujuće knjižnice. Koprivnički bibliobus počeo je voziti 1979. godine kao jedan od prvih u Hrvatskoj i ubrzo naišao na velik odaziv korisnika. Od sredine 90-ih godina 20. stoljeća bibliobusna služba dobila je važnu ulogu u povezivanju knjižnične mreže na području Koprivničko-križevačke županije.

Posljednji u nizu je rad Hrvoja Petrića pod naslovom »a man and his environment, on the border between Habsburg and Ottoman Empires; Podravina (the river Drava vally) at crossroads with multiple borders in early modern period« (175-189). U radu autor progovara o međusobnom odnosu čovjeka i okoliša na granici Habsburškog i Osmanskog Carstva u ranom novom vijeku. Kao primjer uzima pogranični prostor uz rijeku Dravu s habsburške strane. Taj prostor autor naziva Podravsko višegraničje jer obuhvaća ponajprije dolinu rijeke Drave, a središte tog prostora je slobodni i kraljevski grad te vojnokrajiška utvrda Koprivnica. U radu se može uočiti kako je pograničnost prostora djelovala na ljude, ali i okoliš. U završnom dijelu časopisa slijedi niz prikaza novih knjiga i časopisa.



Ovaj novi broj Podravine nastoji pridonijeti i razvoju mladih i potencijalnih znanstvenika. Uz autoritete poput Mire Kolar-Dimitrijević, u ovom broju objavljeni su i radovi mlađih znanstvenika, što je svakako dragocjen poticaj.

Jelena Balog

PODRAVINA - časopis za multidisciplinarna istraživanja,br. 8., vol. IV., Koprivnica 2005., 204. str.

U prosincu 2005. godine iz tiska je izašao novi broj Podravine - časopis za multidisciplinarna istraživanja. Već četvrtu godinu zaredom Podravina donosi znanstvene radove tematski vezane uz proučavanje Podravine i krajeva sjeverozapadne Hrvatske. U časopisu se objavljuju radovi iz mnogih znanstvenih područja kao što su povijest, demografija, etnologija, ekonomija, geografija itd. Novi broj časopisa donosi devet novih znanstvenih radova, tematski najvećim dijelom vezanih uz povijest podravskoga kraja i područja sjeverozapadne Hrvatske.

Prvi znanstveni rad u ovome broju časopisa, Podravsko višegraničje - pristupi, ciljevi i metode, pregledni je rad na hrvatskom i engleskom jeziku, čiji su autori dr. sc. Mira Kolar-Dimitrijević i mr. sc. Hrvoje Petrić. autori teksta navode u sažetku da su u radu predstavljena zamišljena istraživanja Podravskog višegraničja, srednjeg dijela toka rijeke Drave te prostorno široko zamišljenih prostora s njezine lijeve i desne obale. U samome radu autori daju razrađeni pregled pristupa, ciljeva i metoda istraživanja prostora, jasno definiranog u sažetku teksta. Određuju prostor znanstvenog istraživanja, odgovaraju na pitanje zbog čega je potrebna takva vrsta istraživanja, zatim razrađuju Podravinu u užem smislu kao jezgru Podravskog višegraničja te njegov dosadašnji položaj u historiografiji. Predstavljen je i plan istraživanja te u 25 točaka razrađeno proučavanje Podravskog višegraničja između mikro i makro historije, tj. proučavanje Podravskog višegraničja kao »međurazine« između mikrohistorije i makrohistorije. Na kraju su izneseni konkretni problemi u znanstvenom pristupu proučavanja povijesti Podravskog višegraničja, za koje autori navode da ga je nužno proučavati metodama komparativne historije, što i obrazlažu u daljnjem tekstu. Umjesto zaključka, autori teksta navode da je shvaćanje povijesti Podravskog višegraničja u mnogome transdisciplinarno, tj. da ne može biti svedeno na bilo koju pojedinačnu tradicionalnu povijesnu disciplinu.

Protureformacija u sjeverozapadnoj Hrvatskoj pregledni je znanstveni rad Daniela Patafte. Rad je posvećen protureformatorskom djelovanju predstavnika Katoličke crkve na području sjeverozapadne Hrvatske. U radu je obrađeno teško stanje Katoličke crkve početkom 16. stoljeća, širenje reformacije na području Hrvatske, s posebnim naglaskom na širenje protestantskog nauka na području sjeverozapadne Hrvatske. Prikazani su počeci protureformacijskog djelovanja za biskupa jurja Draškovića, prve mjere poduzete u suzbijanju reformacije te djelovanje crkvenih redova na tome polju, posebno isusovačkog reda. U radu je obuhvaćeno razdoblje od prve polovice 16. do sredine 17. stoljeća, kada je vrlo


PRIKAzI KNJIGA180

uspješno provedena rekatolicizacija područja zahvaćenih reformacijom. Od većih centara reformacije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i protureformacijskog djelovanja u tim centrima posebno su obrađeni Varaždin, Koprivnica i Međimurje. Istaknut je specifičan državnopravni položaj Međimurja i simpatizerstvo njegovih gospodara Zrinskih prema protestantizmu te rekatolicizacija tog područja uslijed novonastalih društveno-političkih i vojnih prilika u Habsburškoj Monarhiji u prvoj polovici 17. stoljeća.

Nataša Kolar autorica je preglednog rada na slovenskom jeziku Vojska na Ptuju od 16. stoletja do 1918. Rad je posvećen vojnoj prisutnosti na području grada Ptuja od početaka protuosmanlijskih ratova u 16. stoljeću do raspada austro-Ugarske Monarhije 1918. godine. U središtu istraživanja je povezanost vojnoga garnizona u Ptuju s radovima na rijeci Dravi, od gradnje pontonskih mostova do različitih drugih događanja kao što su gradnje i popravljanje mostova, prirodne nepogode itd.

Sljedeći rad je pregledni rad Vladimira Šadeka Prilozi za povijest Kotara Đurđevac u vrijeme šestosiječanjske diktature (od 1929. do 1934.). Ovaj se rad prije svega bavi svakodnevnim životom stanovništva đurđevačkog kotara u navedenom razdoblju, vremenu nakon uvođenja dikature kralja aleksandra I. Karađorđevića, kada je utihnuo sav politički život u kotaru, a jedinu političku aktivnost pokazivali su samo pristaše režima. Represije, progoni, hapšenja, batinjanja, uhođenje te zabrana isticanja nacionalnog identiteta u središtu su istraživanja u ovome radu koji se mogu pratiti kroz kronološke izvještaje kotarskog načelništva. Obrađeno je i stanje neposredno nakon ubojstva kralja aleksandra, pritisci i uhođenje istaknutijih predstavnika bivših političkih stranaka i skupina, javnih djelatnika i svećenika.

Izvorni znanstveni rad Nepoznati aspekti nacionalsocijalizma: Prinudni i robovski radnici i radnice iz Podravskog prostora članak je dr. sc. anne Marie grünfelder. Pri pisanju ovoga rad autorica se u velikoj mjeri morala oslanjati na usmene izvore, tj. na sjećanja prinudnih te robovskih radnika i radnica. Općenito govoreći o neobrađenosti tematike prinudnog i robovskog rada u vrijeme nacionalsocijalizma u hrvatskoj historiografiji autorica vidi problem u tome što je sva relevantna građa u hrvatskim arhivima razasuta po različitim fondovima. Na samome početku obrađeni su literatura i izvori vezani uz obrađivanu temu, nastali kao istraživanja hrvatskih i austrijskih historiografa. Zatim su obrađeni politički odnosi među zemljama sila Osovine koji su bitno utjecali na odnos prema radnicima odvedenim u zemlje Trećeg Reicha na prisilan rad. Potom su razrađeni pristupi i metode prisilnog rada koje je provodio nacistički režim, definirani su pojmovi prisilni i robovski rad. Nakon toga slijedi dio teksta koji se odnosi na deportacije radne snage iz područja pod mađarskom okupacijom, uglavnom s područja Međimurja koje je Mađarska okupirala u travnju 1941. godine. U ovome dijelu obrađene su zakonske regulative na temelju kojih su se regrutirali radnici za prisilan rad u zemljama Trećeg Reicha, donesena su osobna svjedočanstva hrvatskih radnika i radnica koje su mađarske okupacijske vlasti poslale na prisilni rad u Njemačku, a posebno je obrađen prisilan rad mađarskih Židova. Na kraju su prikazani životni uvjeti tih radnika na području Njemačkog Reicha i njihov povratak na područje jugoslavije. U zaključku teksta autorica odgovara na pitanje U koju svrhu proučavati »prisilni rad pod nacionalsocijalizmom«?, a odgovor pronalazi u sjećanjima bivših radnika i radnica koji su za mađarske okupacije



odvođeni s hrvatskog teritorija na prisilan rad u austriju, gdje su iskusili nacionalsocijalizam kao splet rasizma i arogancije »Čovjeka Gospodara« nad robovskim nacijama.

Regionalni razvojni problemi Podravja izvorni je znanstveni rad na slovenskom jeziku autorice doc. dr. sc. Lučke Lorber. Ovaj rad ekonomske tematike posvećen je regionalnom razvoju na području Republike Slovenije, gdje se Podravje ističe kao područje sa strukturnim problemima, gospodarski slab i društveno nestabilan teritorij sa zastarjelom industrijom i predominantnom poljoprivrednom orijentacijom. Važan izlaz iz takve situacije autorica vidi u povezivanju te regije s austrijom i Hrvatskom kako bi se spriječilo nazadovanje na ekonomskom planu i osigurao zadovoljavajući razvoj.

Zdenka Dukat i dr. sc. Ivan Mirnik autori su izvornog znanstvenog rada Nacrt numizmatičke topografije Podravine. U ovome radu, koji je pokušaj slaganja numizmatičke topografije podravskog prostora, autori se nisu ograničili samo na nalaze antičkog novca, nego i na novac iz srednjeg i novog vijeka. Ovaj pokušaj slaganja numizmatičke topografije Podravine napravljen je na temelju predmeta u inventarnim knjigama Numizmatičke zbirke arheološkog muzeja u Zagrebu te uz korištenje brojne stručne i znanstvene literature, napose pismohrane Muzeja. autori posebno ističu neke nalaze specifične za područje Podravine, kao što je skupni nalaz srebrnog keltskog novca iz 1. st. pr. Kr. u Šemovcu. Dobro je zastupljen rimski novac od 1. do 4. stoljeća, od kojega je istaknut vrlo rijedak novac iz aheje iz 2. stoljeća s antonijevim likom, iskovan u ime Hostilijana Markela. Od srednjovjekovnog i novovjekovnog novca zastupljeni su frizatici i drugi srebrni novac te najčešći nalazi ugarski i slavonski denari, kao i novac austrijskih zemalja. Kao najzanimljiviju cjelinu ističu nalaz raznolikog zlatnog i srebrnog novca od 16. do 17. stoljeća iz Virovitice. Nakon tekstualnog dijela članka slijedi Katalog, detaljan popis novca pronađenog arheološkim iskopavanjima razvrstan po mjestu nalaza u naseljima Koprivničko-križevačke i Virovitičko-podravske županije.

još je jedan rad u ovome broju Podravine posvećen vjerskim prilikama u Hrvatskoj u 17. stoljeću. O katoličkoj obnovi i obrazovanju na prostorima Senjske, Modruške i Zagrebačke biskupije u 17. stoljeću izvorni je znanstveni rad mr. sc. Hrvoja Petrića. Na početku teksta autor ukratko objašnjava pojam katolička obnova pod kojim podrazumijeva široko shvaćeni proces oporavka Katoličke crkve, a zatim sažeto predstavlja procese katoličke obnove i njezine veze s obrazovanjem na prostoru od jadrana do rijeke Mure. Tekst je posvećen provedbama zaključaka Tridentskog koncila na prostoru triju krajišta u 17. stoljeću, od kojih je veliku ulogu u procesu katoličke obnove imalo obrazovanje u katoličkom duhu. Otvaranje župnih pučkih škola, krajem 16. i početkom 17. stoljeća, čiji je temeljni cilj bio širenje katoličkog katekizma među pukom, te organizacija srednjeg školstva za odgoj i obrazovanje budućeg svećeničkog podmlatka u središtu su znanstvenog istraživanja u ovome tekstu. Posebno je istaknuta uloga isusovačkog reda, glavnog nosioca katoličke obnove, čiji samostani i škole u Zagrebu, Varaždinu i Rijeci postaju središta intelektualnog, kulturnog i religioznog života. Na kraju autor zaključuje da su početkom 17. stoljeća procesi katoličke obnove i jačanja obrazovanja bili međusobno povezani.

Posljednji rad u ovome broju časopisa stručni je rad prof. dr. sc. Dragutina Feletara Razlike u razvijenosti regija u Hrvatskoj - s posebnim osvrtom na Koprivničko-križevačku županiju.


PRIKAzI KNJIGA182

Rad suvremene ekonomske i razvojne tematike posvećen je razlikama između pojedinih regija u Hrvatskoj u posljednjih petnaestak godina, razlikama koje se stalno povećavaju. Intenzivni proces deruralizacije, Domovinski rat i smještaj pojedinih regija važni su razlozi nepovoljnoga gospodarskog položaja pojedinih hrvatskih regija. autor se u tekstu osvrće i na dvije osnovne razvojne osovine u Hrvatskoj: Zapadnu - od Međimurja preko Zagreba do Rijeke i Pule te Obalnu - od Umaga do Cavtata. U kontekstu tih promjena dan je poseban osvrt na prostor Koprivničko-križevačke županije koja se nalazi uz bok najrazvijenijim hrvatskim županijama.

Na kraju je otisnut prikaz više različitih stručnih knjiga, časopisa i zbornika tematski vezanih uz prostor Podravine i susjednih krajeva.

Daniel Patafta


Ekonomska i ekohistorija 183UPUTE SURADNICIMA / inStructionS to contriButorS

UPUTE SURADNICIMA

Časopis “Ekonomska i ekohistorija” objavljuje članke koji se recenziraju i one koji ne podliježu recenzentskom postupku. Članci koji se kategoriziraju kao znanstveni i stručni moraju imati dvije pozitivne recenzije.

Recenzirani radovi kategoriziraju se na sljedeći način:1. Izvorni znanstveni članci, kratka priopćenja, prethodna priopćenja, izlaganja sa

znanstvenog skupa - sadrže dosad još neobjavljene rezultate izvornih istraživanja u potpunom ili preliminarnom obliku. Oni moraju biti izloženi tako da se može provjeriti točnost rezultata istraživanja.

2. Pregledni radovi - sadrže izvoran, sažet i kritički prikaz jednog područja ili njegova dijela, u kojemu autor i sam aktivno sudjeluje. Mora biti naglašena uloga autorova izvornog doprinosa u tom području u odnosu na već objavljene radove, kao i iscrpan pregled tih radova.

3. Stručni rad - sadrži korisne priloge iz područja struke i za struku koji ne moraju predstavljati izvorna istraživanja.

Časopis objavljuje i tekstove koji spadaju u grupu građa koja sadrži prema pravilima za objavljivanje pripremljene izvorne dokumente.

Kategoriju članka predlažu dva recenzenta, a u slučaju njihova neslaganja konačno mišljenje donosi uredništvo. Kategorizacija se navodi i objavljuje u zaglavlju članka. Uredništvo i urednici pridržavaju pravo na manje izmjene teksta, lekture i grafičkih priloga, ali tako da to bitno ne utječe na sadržaj i smisao članka.

Uredništvo ne odgovara za navode i gledišta iznesena u pojedinim prilozima. Časopis izlazi u pravilu dva puta godišnje, a rukopisi se ne vraćaju.

Osim recenziranih članaka, časopis “Ekonomska i ekohistorija” objavljuje recenzije i prikaze knjiga te periodike, a prema potrebi obavijesti, bilješke, reagiranja i slično.

jednom prihvaćeni članak obavezuje autora da isti članak ne smije objaviti na drugom mjestu bez dozvole uredništva časopisa koje je članak prihvatilo, a i tada samo uz podatak o tome gdje je članak prvi put objavljen.

Prilozi za časopis “Ekonomska i ekohistorija” moraju biti pisani na računalu, u jednoj od verzija programa MS Word (od 6.0 nadalje) ili iznimno u nekom od programa koji su kompatibilni s MS Wordom. Svi tekstovi moraju biti snimljeni na formatu MS Word dokumenta (**.doc). Potrebno je koristiti font Times New Roman. Veličina slova je 12, prored je 1,5. U bilješkama je veličina slova 10, a prored jednostruki (single). Uredništvu je potrebno dostaviti jedan ispis teksta te disketu (ili CD).


UPUTE SURADNICIMA / inStructionS to contriButorS184

Članci se mogu predati osobno urednicima ili se šalju na adrese (s naznakom za časopis “Ekonomska i ekohistorija”):- urednik Hrvoje Petrić, Zavod za hrvatsku povijest, Filozofski fakultet, Ivana Lučića 3, 10000

Zagreb, [email protected] ili- urednica prof. dr. sc. Mira Kolar, Draškovićeva 23, 10000 Zagreb, [email protected]

ili- Meridijani, Obrtnička 17, 10430 Samobor (s naznakom “Za časopis Ekonomska i

ekohistorija”) [email protected].

Članci ne bi smjeli prelaziti opseg od dva arka (32 kartice), a autori dobivaju besplatno primjerak časopisa.

Tablice, grafički prilozi (crteži, karte i dr.) i fotografije moraju imati numeraciju i takav raspored u tekstu da ih je moguće uvrstiti paralelno s tekstom. grafički prilozi se prilažu u originalu, svaki na posebnoj stranici, formata do a4. Naslov tablice (skraćeno Tab.) stavlja se iznad, a izvor ispod tablice. Izvorni znanstveni članci u pravilu ne smiju koristiti grafičku dokumentaciju drugih autora. ako se koristi takva dokumentacija, obavezno je citiranje autora. Pri objavljivanju starih karata i grafika potrebno je navesti autora, izvor ili ustanovu gdje se grafički prilog čuva te signaturu ako ona postoji.

Svaki autor je dužan dostaviti sljedeće podatke o članku i sebi:a) naslov članka,b) ime(na) autora,c) naziv i adresa ustanove u kojoj autor radi,d) za članke koji se recenziraju potrebno je priložiti sažetak na hrvatskom i jednom svjetskom

jeziku. Sažetak treba sadržati opći prikaz teme, metodologiju rada, rezultate i kratki zaključak. Treba ga pisati u trećem licu i izbjegavati pasivne glagolske oblike. Optimalan opseg sažetka je tekst koji ima oko 250 riječi,

e) ključne riječi na hrvatskom i jednom svjetskom jeziku (na kojem je pisan sažetak).

Citiranje i pisanje bilježakaPrezime autora se piše velikim tiskanim slovima (verzal), a ime običnim slovima (kurent).

Naslov članka piše se običnim slovima, a naslov djela udesno nagnutim slovima (kurziv). Kod citiranja knjiga i članaka može se, ali i ne mora staviti “str.” ili “s.”. Najbolje je samo pisati broj stranice. Kada se isto djelo ponovno navodi u članku na drugom mjestu, treba upotrijebiti skraćeni naziv, a novodi se samo prvo slovo imena autora i prezime te prvih nekoliko riječi djela ili članka te broj stranica.

Drugi način ponovna citiranja sadrži prezime autora, prvo slovo imena verzalom, godina izdanja i broj stranice. ako isti autor iste godine ima dva ili više tekstova, onda se citira godina s dodatkom malog slova po abecedi, 2005a, 2005b, 2005c itd.

Na kraju članka se može, ali i ne mora priložiti popis literature i izvora abecednim redom.


Ekonomska i ekohistorija 185UPUTE SURADNICIMA / inStructionS to contriButorS

INSTRUCTIONS TO CONTRIBUTORS

»Ekonomska i ekohistorija (Economics and ecohistory)« magazine publishes articles and papers, subject to review and those which are not. Papers, categorized as scientific, must have 2 (two) positive reviews.

The reviewed papers are catergorized in the following manner:1. Original scientific articles, short notes, previous notes, scientific conference presentation

- with yet unpublished results of original research in complete or preliminary form; must be laid out so that accuracy of research can be verified.

2. Revised papers - with original, abbreviated, concise and critically viewed summary of a certain field of work or its part, with active participation of the author; his/her original contribution in the field, in comparison to already published papers and their detailed overview, must be included.

3. Professional articles - with useful contributions in the field of expertise, and/or aimed at professionals in that field; this does not have to be an original research.

The magazine also publishes articles from the category Materials/Documents, regulated as prepared original documents.

The category is proposed by two reviewers. In case they disagree on the category, it will be decided by the Editorial staff. The category is listed and published in the article title/heading. The editors have the right to make small amendments, corrections and editing of written and graphic material, as long as it doesn’t affect the content and meaning of article in a substantial way.

The editorial staff will not be responsible for opinions expressed in articles and published papers. as a rule, the magazine is published twice a year; contributed papers and documents are not returned to senders.

»Ekonomska i ekohistorija (Economics and ecohistory)« magazine also publishes reviews on books and periodicals; occasionally, it will publish notes, annotations, comments, reactions etc.

Once an article is accepted, the author cannot publish it elsewhere without editorial approval, provided the republishing is done with remarks on where it had been published first.

Contributions for magazine must be computer-written, in a Microsoft Word format (Word 6.0 and newer versions); in extreme cases, we accept a MS Word-compatible program; all texts must be in a word-format (***.doc); accepted font is Times New Roman, size 12 with 1,5 paragraph spacing; notes should be lettersize 10, with single spacing. The editors should receive 1 hardcopy printout and a copy on a floppy disk (or CD-ROM).


UPUTE SURADNICIMA / inStructionS to contriButorS186

articles and papers can be delivered to the editors in person, or sent to the below listed addresses, with a note - »Ekonomska i ekohistorija« magazine:- Editor Hrvoje Petrić, Institute of Croatian History, Filozofski fakultet, Ivana Lucica 3,

HR - 10000 Zagreb, Croatia, e-mail: [email protected], or- Publisher »Meridijani«, Meridijani, p.p. 132, 10.430 Samobor (for »Ekonomska i

ekohistorija«), e-mail [email protected]

The articles should not exceed the size limit of 60.000 characters (32 pages); authors get a free copy of the magazine.

Tables, graphics (designs, charts, etc) and photographs should be numbered and be allocated in the text in a parallel manner, so it can be inserted next to the text. graphics must be in their original, each on a separate sheet/page of a4 format; the table heading (abbrev. ‘Tab’) should be above the table, and the source below it. In general, original scientific papers cannot use graphic documentation by other authors; if such documentations/graphics is used, the original author should be quoted; in using old maps, charts and graphics, author name should be included, together with the source and/or institution where the original graphics is kept, as well as signature, if existing.

Each author must submit the following data on the paper and the author:a) paper titleb) author name(s)c) institution name/address the author is employed withd) reviewed articles must be accompanied with a summary in a language the whole text is

written in, and additional summary in one of the world’s languages; summary should have a general overview of the topic, methodology, results and short conclusion; it should be in neutral gender, avoiding passive verbs; ideally, it should be a 250 word-summary.

e) key words in Croatian language or in another world language (in which the paper was written).

Quotations and remarksauthor’s last name is written in printed, capital letters, with first name in small letters; the

title should be in small, regular letters, while the the work is in italics; in quoting books and articles, it’s optional to include page, with »p« (page); the best practice is to write the page number only; when the same work is cited in the paper somewhere else, an abbreviated title should be used, with author’s last name and first name initial, first few words of the paper/article and number of pages.

another way to quote is to use the author’s last name, his first name initial (small letters) publication year and page number; if the same author in the same year has 2 or or more texts published, then the year is cited with a letter appendix (ie., 2005a, 2005b, 2005c, etc).

Finally, the article/paper may, but not necessarily, be submitted with a list of literature ad sources used in alphabetical order.