d o p i s n a t e o l o g i j aUVODNI TEČAJ “PUT”

Izdaje: Institut za višu teološku kulturu pri Bogoslovnom fakultetu, Zagreb,Kaptol 3l, telefon: (041) 38-446Glavni urednik: Dr. Jerko Fućak, predstojnik InstitutaOdgovara: Dr. Vjekoslav Bajsić, Kaptol 31Naklada i uprava: "Kršćanska sadašnjost", 41001 Zagreb, Marulićev trg 14,pp.434

Pismo X

10. CRKVA NA PUTU

Crkva je njegovo (Kristovo) Tijelo, punina onoga koji sve u svima ispunja

(Ef 1,23).

Crkva je u Kristu kao sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja sBogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda.

(II Vatikanski sabor,Dogmatska konstitucija o Crkvi "LUMEN GENTIUM" - dalje LG - čl.1).

Pristup

Uvijek se iznova morate suočavati s napadajima protiv Crkve; možda i Vi samigajite sumnje i pridržaje prema "Crkvi". Koje predodžbe o Crkvi imate Viosobno, odnosno kakve predodžbe imaju Vaši poznanici? Možete li na temeljudosadašnjih pisama donekle pozitivno formulirati što je to i što znači "Crkva"?

Nadovezanost i pregled

U ovom ćemo pismu pobliže premisliti i osvrnuti se na bitne i temeljneznačajke Crkve. O njezinim smo počecima već govorili (9).

Polazište naših razglabanja tvore oznake i slike za Crkvu koje se rabe u Bibliji(10.1). Zatim dajemo sažet i sveobuhvatan pogled na Crkvu i njezino poslanje(10.2).

X/2

Uvodni tečaj

10.1 TEMELJNE ZNAČAJKE CRKVENOG BIĆA

10.1.1 "CRKVA": Opća Crkva i pojedinačna zajednica

Biblijske oznake i slike za Crkvu

Odnos opće imjesne Crkve

"Crkva" znači izvorno "Gospodnja zajednica" (Zajednica koja pripadaGospodinu). U Novom zavjetu riječ označuje ili kršćansku zajednicu jednogamjesta (posebice onda kad se ta zajednica okuplja na euharistijsko slavlje), ilisveopću, univerzalnu Crkvu. Ta dvostruka jezična i govorna poraba riječi izričeda mjesna Crkva uvijek u malome predstavlja opću Crkvu; opća se Crkvaodražava u mjesnoj maloj. Pojedine su zajednice upućene na sveopću Crkvu.To sa sobom nosi i zahtjev živjeti i usmjeravati se prema njoj. Svaka pojedinazajednica snosi svoj dio odgovornosti za opću Crkvu i sa sveopćom Crkvom.Istodobno se mjesna zajednica smije osjećati zaštićenom u sveobuhvatnojcrkvenoj zajednici kojoj pripada.

10.1.2 Crkva - Božji narod na putu

Jedna stara biblijska slika

Božji narod

Drugi Vatikanski sabor primjenjujući na Crkvu sliku i značajku "narodaBožjeg" (usp. LG 9-15) -posiže za jednom starom biblijskom slikom za Crkvu(usp.10.1.4). Već je u Starom zavjetu Božji narod središnja veličina izraelskogvjerovanja (creda) ("ja sam Bog vaš - a vi ste moj narod" - tako glasi temeljnaklasična formula Saveza između Jahve i Izraela). Novozavjetna zajednica sebeshvaća kao Božji narod novoga i vječnoga Saveza, kao eshatološki Božji narod.

Crkva kao Božji narod

Povjesnost irazvoj Crkve

Makar je Božji interes usmjeren na pojedince, ipak ne zove Bog ljude odvojenejedne od drugih. Njegov zov i poziv stvara i otvara zajednicu. U zajednici vjereleži izvrsna mogućnost da se čovjek susretne sa samim Bogom.

Kao Božji narod sačinjavaju Crkvu ljudi koji su na putu, i stoga su njezine bitneznačajke i svojstva njezina Povjesnost i razvojni proces.

Pripadnici se jednog te istog naroda jedni od drugih razlikuju svojimosobitostima i darovitostima, te tako svojom mnogostrukošću pridonosenapretku toga naroda. Tako to biva i u Božjem narodu. Svaki je kršćanin dužan

X/3

Uvodni tečaj

prema svojim mogućnostima brinuti se za boljitak subraće kršćana i svegaBožjeg naroda.

Sabor Crkvu zove narodom Božjim da bi skrenuo pozornost i na nutarnjusuvislost cjelokupnoga božanskog spasenjskog i spasiteljskog djelovanja (LG2).

10.1.3 Crkva - Tijelo Kristovo

Podrijetlo slike

Darovi i značajkeCrkve

I izvan Biblije stanovništvo neke države više se puta uspoređuje s udovimačovjekova tijela. Pavao tu predodžbu prenosi na mjesnu zajednicu vjernika: inju tvori množina udova koja je zajednički - već prema primljenim darovima,karizmama - odgovorna za život i rast same zajednice. U različnosti tih darovadadu se uočiti i posebne značajke Crkve. Tijelo Kristovo i množinom irazličnošću svojih udova predstavlja Krista. (usporedi 1 Kor 12,12).

Tijelo Kristovo" po euharistiji

Vrhunacdjelovanja Crkve

Otajstvo toga Tijela leži u tome što Krist u njemu i po njemu trajno živi. Totrajno Kristovo djelovanje dosiže svoj vrhunac u euharistiji.

Zajedništvo koje kršćani mogu i smiju primajući euharistijsko Tijelo Kristovoiskusiti i doživjeti, bilo je, očito, neposrednim povodom da se Crkva nazoveTijelom Kristovim. Ono osim toga daje naslutiti i najdublje otajstvo toga Tijela(usp. l Kor 10,16-17). Crkva je Tijelo Kristovo jer Tijelo njezina Gospodina,euharistija, jest iskon, središte i životni ("energetski") izvor njezina života. Taslika zorno izražava kako svi krštenici najživotnije pripadaju jedni drugima;izražava i sudbinsko i djelatno zajedništvo vjernika međusobno i s njihovimGospodinom. Euharistijski Gospodin Krist čini Crkvu Crkvom!

Protezanje slike na sveopću Crkvu

Krist Glava Tijela- Crkve

U poslanicama Kološanima i Efežanima i sveopća Crkva, a ne samo mjesnazajednica, naziva se Tijelom Kristovim. On je Glava svojega Tijela. Crkvaprima od Njega život. Ona je prostor u kojemu se On može i otjelotvoriti iodjelotvoriti. U Crkvi dolazi Uskrsli Gospodin do svoje prave punine.

X/4

Uvodni tečaj

10.1.4 Druge biblijske slike za Crkvu

Slika pastira i stada

Zajedništvo

U Starom je zavjetu običajna: izrazuje odnos Boga prema Izraelu (usp. npr. Jr23,1-4; Ez 34,11-16). Jahve je dobri pastir svojega naroda (usp. Ps 23). Anovozavjetna zajednica vjernika navješćuje Isusa Krista kao svojegaeshatološkog Dobrog Pastira (usp. Iv 10,11-l8).

Našim je "emancipiranim" suvremenicima ta slika možda napose tuđa; mnogismatraju da se ne moraju baš pošto-poto uspoređivati sa stadom. Ipak, moždaono što je u slici simbolično izraženo ima i za nas, današnje ljude, svojuposebnu izražajnu snagu. Ljudi nogu i smiju pronaći svoj zavičaj u skrovitostimeđusobnog zajedništva i u zajedništvu sa svojim Gospodinom.

Slika vinograda

Božja skrb

Izrael je Jahvin vinograd. Jahve ga je s ljubavlju odnjegovao i podigao (usp. Iz5,1-7), ali taj vinograd zakazao. Namjesto da ga za kaznu zbog prijestupauništi; sam se Bog doslovce preko svojega Sina presadio u tlo ove naše zemljeda bi On bio novi trs za novi Božji vinograd (usp. Iv 15,1-11). Ta slika, koja i uStarom i Novom zavjetu poprima iznenađujuće osobne crte i značajke (uStarom zavjetu slika označava Izraela kao Božji ljubljeni odnjegovani vinograd,a u Novom životnu zajednicu kršćana sa svojim Gospodinom), treba da zornoprikaže božansku skrb za ljude koja prevladava sve prepreke.

Božja "građevina"

Čvrstina ipovezanost

Tom se slikom napose izražava čvrstina i nutarnja povezanost, tog "živogkamenja" (usp. 1 Pet 2,4; Ef 2,22). To kamenje nosi na sebi Krist kao temeljac.On je i temelj, ali istovremeno i kruna, zaglavni kamen cijele građevine: svedrži na okupu i u jedinstvu (uspor. Mt 21,24; Mt 16,18).

X/5

Uvodni tečaj

Novi Jeruzalem

BlizinaGospodinova

Jeruzalem je u Starom zavjetu "Božji grad", "Svet grad" - onaj grad koji jeJahve izabrao da u njemu prebiva. Zato je "Jeruzalem" posebni izraz za SavezBoga s njegovim narodom.

U novozavjetnom navješćivanju Jeruzalem se rabi kao slika: njome se želi rećida je Gospodin bliz svojoj zajednici otkupljenika. Ivanovo Otkrivenje svršava sproročkim gledanjem svršetka ljudi i svijeta: on se događa na svadbenojsvečanosti novo Jeruzalema - kršćanske zajednice s "Janjetom", tj. s Raspetim iUskrslim (usp. Otk 21-22).

Zaručnica i supruga

Mnoštvo slika -bogatstvozbiljnosti

Ta slika ocrtava u Starom zavjetu - od proroka Hošeje na ovamo - Božji odnosprema Izraelu, a u Novom zavjetu zajednicu Crkve s Raspetim i Uskrslim. Unjoj se dade nazrijeti i spoznati dubinska posebnost i bitna jedincatostbiblijskokršćanskog vjerovanja.

U množini slika koje se u Bibliji rabe za zbiljnost Crkve dade se naslutiti ibogatstvo te zbiljnosti. Svaka od tih slika pada pred kršćanskim doživljajnim iiskustvenim svijetom i dobiva novi, posve novi sadržaj (usp. "Tijelo Kristovo").

Različnost pojedinih slika dade se protumačiti time što se uvijek iznova Crkvapromatra s određenoga gledišta. Ljudi kušaju prema svojim izražajnimsposobnostima uzveličati zbiljnost Crkve koja im je darovana. Te temeljne crteCrkve koje su intonirane u biblijskim slikama i oznakama promatrat ćemo sadadalje u svjetlu spoznaje koju ima Crkva o samoj sebi (napose u svjetlu II. Vat.sabora).

10.2 ŠTO JE CRKVA?

10.2.1 Četiri značajke kao "znaci vjerovanja"

"Vjerujemo u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu" - tako ponavljamo uonom vjerovanju kojega su temeljni sadržaji formulirani na starocrkvenimsaborima u Niceji (god 325.) i Carigradu (ged.381). Te četiri značajke Crkvemogu poslužiti kao vodiljna gledišta da bismo dobili sliku onoga što se mislipod pojmom Crkva.

X/6

Uvodni tečaj

Crkva kao dar Duha

Smisao"značajki" Crkve

Mi se priznajemo Crkvom u onom odlomku svojega vjerovanja u kojemu jeizražena vjera u Duha Svetoga. Duboka i tajnovita posebnost Crkve nijeutemeljena na njoj samoj. Crkva živi snagom Uskrsloga, snagom onog Duhakoji događaj Krista uvijek iznova u vremenima oplođuje i privodi konačnomdovršenju (T. de Chardin bi rekao: Kristogeneza svijeta po Duhu, primj.prevodiočeva).

"Značajke" Crkve ne upućuju stoga na svojstva jedne Crkve koja nam stojisučelice, ili o kojoj mi iz udaljenosti govorimo ili doumljujemo. Naprotiv, onesu "znaci vjerovanja i priznavanja".

One su samo pokušaj kako dublje proniknuti i jezično izraziti onu stvarnostkoja nam je kao kršćanima darovana poslanjem i primanjem Duha Svetoga.

10.2.2 Jedinstvo u mnoštvu

Jedinstvo kao nalog

Nužnost idrugorazrednostorganizacije

Jedinstvo se Crkve temelji na primanju jednoga Duha, na vjeri kršćana ujednoga Gospodina (usp. Ef 4,4-6). To biti jedno kršćana dano je Crkvi, ali seono uvijek iznova mora ozbiljavati. To vrijedi za zajedništvo vjernika unutar(vidljivih) zajednica i za povezivanje zajednica sa sveopćom Crkvom.

Za to je često nužno uređivanje organizacijskih problema, ali ono mora bitidrugorazredno i stoga ga treba ograničiti na najmanju moguću mjeru. Crkva jejedna u onoj mjeri u kojoj kršćani ne prakticiraju samo svoju privatnu"pobožnost" već žive u svijesti da su Crkva, ukoliko su promicatelji mira ipomirenja ondje gdje vlada podvojenost, ukoliko priskaču u pomoć jednidrugima u nevoljama.

"Općinstvo svetih"

Crkva na putu ina cilju

Zajedništvo se vjere ne proteže samo na one kršćane koji žive, već i na sve onekoji su otišli ispred nas.

Mi smo povezani s onom Crkvom koja je već postigla svoje ispunjenje. Svecinas sokole na našemu putu vjere, oni nas osnažuju svojim zagovorom.Zajedništvo Kristova tijela omogućuje nam da imamo udjela u njihovu životu sBogom i među sobom.

X/7

Uvodni tečaj

Povezanost spatničkomCrkvom

Mi smo povezani i s "patničkom Crkvom". Pod tim podrazumijevamo onekršćane kojima još treba čišćenja da bi postigli posvemašnjost spasenja. Njimamožemo pomagati svojim molitvama i prošnjama.

Jedinstvo u mnoštvu i mnoštvo u jedinstvu

Osobitosti ljudi iraznolikost Crkve

Jedinstvo u Crkvi nije nikakva ukočena, beživotna jednoobličnost. Već samPavao predočava zorno Korinćanima kako su različni udovi od kojih je sazdanoKristovo Tijelo. Ako je već Crkva sazdana od ljudi koje je Bog pozvao premanjihovim osobitostima i posebnostima, onda to mora uraditi množinom,različitošću i različitim mišljenjima. To nikako ne mora stajati u opreci sjedinstvom Crkve. Baš obratno: ako se neka zajednica sastoji od osoba izrazitaznačaja, postoje u njoj i različiti pogledi. S mukom rođeni, možda i s naporompostignuti kompromis, spremnost odstupiti, dati drugom mjesto, može bitiautentičniji dokaz jedinstva od bezbojnog mira samo "da bude mira".

Propusti protiv jedinstva

Sablazanrazjedinjenosti

Jedinstvo jeGospodnje djelo

Svakodnevno moramo doživljavati kako je teško postići i ostvariti to jedinstvo.Na mnogim se područjima Crkve očituje kako kršćani u tom pogledu zakazuju.Manjkava jednodušnost i nedostatno zajedništvo teško pritišće savjest svih onihkoji se osjećaju odgovornima za Crkvu. Mnogim je kršćanima vrlo teškopozitivno doživjeti Crkvu upravo zbog njezina nejedinstva., napose zbogmnoštva kršćanskih konfesija. A za one izvan Crkve manjkava jednodušnost ijedinstvo medu kršćanima teška je sablazan.

Ta mnogobrojna doživljavanja crkvenog nejedinstva, mogu i trebaju nasočuvati od lažne sigurnosti. Moramo se svim silama boriti za jedinstvo. Pa ipakposljednji temelj koji uopće omogućuje jedinstvo i koji daje da se ono možeuvijek iznova odjelotvoriti, unatoč svim propustima i grijesima, jest Gospodnjedjelo koje okuplja i ujedinjuje.

Jedinstvo kao snaga koja okuplja –

Biti jedno za svijet

"Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za

X/8

Uvodni tečaj

Blagodatjedinstva

druge" (Iv 13,35; usp. Iv 17,21). Jedinstvo Crkve ne tiče se samo zajednicevjernika. Jedinstvo je dar Duha; taj dar obvezuje Crkvu da ga ne pridržaje samoza sebe već da djeluje prema vani kao snaga koja ujedinjuje i okuplja.Povezanost i slaganje kršćana često je vjerodostojnije svjedočanstvo od mnogihpa i najljepših i najrječitijih riječi. Zajedništvo kršćana isto tako nudipojedincima i posebni izvor snage za njihovo zalaganje u Crkvi i svijetu. Sdruge pak strane moć isijavanja Crkve teško je okrnjena ako su kršćaninejedinstveni i ako ne djeluju složno, već im se kolosijeci mimoilaze, sijeku ilisu čak usmjereni jedni protiv drugih.

Crkva je jedinstvena tek onda kad se solidarizira i poistovjećuje sa svimpotlačenima i podvojenima, kad postane mjestom mira i pomirenja unutarrazdvojenog svijeta (pogledaj pobliže l5. pismo).

10.2.3 Crkva svetaca i Crkva grešnika

Posvećeni po Kristu i u Kristu

Različitistupnjevivjernosti

Smijemo li se usuditi govoriti o svetosti Crkve u vremenu koje jasnije negoikad prije zna za grešnost i krivnju Crkve? Dakako, nama je dopušteno svrnutipozornost ljudi na učitelje vjere, na svece. Oni su svijetli znakovi kakve biCrkva morala biti. Pa ipak ni oni nisu bili bez osobnih pogrešaka; a i u svojCrkvi koju nazivamo i za koju vjerujemo da je "sveta" od samih početaka biloje grijeha i krivnje. Apostol Pavao naziva kršćane "svetima u Kristu","posvećenima" makar je on jasno znao i za slabosti, i za krivnju, i za zakazanja.Jer Crkva je sveta na temelju Kristova djela. Zato se Crkva smije zvati inazivati svetom jer je On, u punom smislu Sveti, u njezinoj sredini i posvećujeje. Ona to i mora biti, uzmemo li posve ozbiljno bezuvjetnost njegova obećanja.Crkva kao cjelina ne može se izmaći i ispasti iz njegove ruke, ali ona mu jeipak vjerna- sad više, sad manje.

Božja "svetost"-njegovo spuštanje grešnicima

Bog je svet - zasvijet

Ako je sveti Bog temelj svetosti Crkve, onda se na Njemu može očitati što toznači svetost Crkve. Biblija, priznavajući i ispovijedajući Boga svetim, jasnokaže prvenstveno da je Bog u najvišem smislu uzdignut nad svu ljudskuuskoću, ograničenost, slabost i krivnju. Ali navješćivanje Božje svetosti značiistovremeno - na tome većinom počiva glavni naglasak - da se taj onostraniBog očituje velikodušnim prema ljudima i svijetu. "Sveti" se Bog smilujesiromašnima i slabima. Bog je Svetac u grešnom i siromašnom Izraelu.

X/9

Uvodni tečaj

Svetost Božja uIsusu

"Svetost" Božja nije prvenstveno neko Božje svojstvo "u sebi i po sebi", već jeona ono božansko savršenstvo koje ga, rekli bismo, sili da se otvori svijetu iljudima. Ma koliko Božja svetost stajala u posvemašnjoj opreci prema grijehu ikrivnji, ipak je Bog spreman uprljati na njima zbog njih samih svoje ruke iuvijek iznova pokušavati sa svojim nevjernim narodom.

U Isusu Kristu poprima ta božanska svetost nenadmašivi lik. Njegov životposlušnosti prema Ocu, Njegov život nepridržane zauzetosti za sve ljude očitujeNjegov jedincato prisni sinovski odnos prema Bogu. Ta se Kristova svetostmože najzornije doživjeti u tome što on iskazuje svoju posebnu naklonostnapose onima koji su po sudu društva nečisti i nesveti.

Crkva- zajednica grešnika i zajednica svetaca

Potreba obraćenja

Mi se smijemo zvati zajednicom svetih makar (i jer) je samo Bog svet. Našasvetost počiva jedino na smilovanju i milosti samoga Boga. Vjera u svetostCrkve sadržaje istovremeno i priznavanje njezine- naše - krivnje.

Što se Crkva više izlaže čistiteljskom i posvetiteljskom djelovanju svojegaGospodina, što se snažnije i nesmetanije u njoj promiče i odjelotvoruje Njegovasvetost, to više biva onim što bi morala biti i što već jest u svojoj biti po blizinisvojega Gospodina: s v e t o m C r k v o m . Priznanjem da smo zajednicagrešnika označujemo svoju prošlost; vjerovanjem u općinstvo svetih izražava seponuda našemu sada i danas; a i naša nada za budućnost u kojoj ćemo biti onošto još nismo zbog svojih trajnih zakazanja. Stoga je sveta Crkva ujedno Crkvakoja se trajno obraća i koja treba trajnog obraćenja.

Hodočašćenje - životni zakon Crkve

Razvoj i rast -zakon života

Sva povijest spasenja predočava nam Božji narod na mukotrpnomhodočasničkom putovanju. To biti-na-putu temelji se na povijesnosti iljudskosti Božjeg naroda. Ljudskom je životu svojstven razvoj i rast.

Bit i srž Crkve (ovdje se napose uzima u obzir novi Božji narod) ne može seizmijeniti, ali je Crkva u svojoj posve konkretnoj, zemaljsko-ljudskojpojavnosti podvrgnuta mijenama vremena. Dalji razlozi koji obvezuju Crkvu dase trajno obnavlja i obraća leže u veličini njezina poziva i u činjenici (trajnoga)zakazivanja i griješenja. Bog je nenadmašiv u davanju - a mi uvijek zastajemoiza onoga što nam se nudi. Trajno promjenljiva tragična povijest starozavjetnognaroda i Isusovo smilovanje prema krivnji vlastitih suvremenika zorno namgovori kako krivnja Crkve ne stavlja pod upitnik njezin poziv. Bog stoji izasvoje riječi. Njegova nam darežljivost i velikodušnost ulijevaju nadu i sile nas

X/10

Uvodni tečaj

da ga ne razočaramo, već da otklonimo sve zapreke koje bi nas mogle od njegarastaviti. Crkva tek izrasta prema svojoj punini. Crkva koju je njezin Gospodinposvetio i obnovio (ecclesia reformata) istovremeno je i Crkva koja treba trajnoobnove (ecclesia semper reformanda).

Svetost kao nalog za posvećivanje

Solidarnost ukrivnji

Priznanje i vjerovanje u svetost Crkve ne smije razdvajati kršćane od onih kojisu izvan kršćanske zajednice. Naprotiv, priznanje vlastite krivnje povezujekršćane s krivnjom svih ljudi. Govor o Bogu koji prihvaća grešnika kaogrešnika i koji im nudi spasonosnu budućnost otvara nove životne mogućnostisvima koji pate pod teretom svoje ograničenosti i krivnje.

Iz vlastite posvećenosti i posvećivanja izrasta i zadaća Crkve da to spasenjedalje nudi i daruje: slijedeći i nasljedujući svetog Boga i njegova Krista, morase spuštati sama drugima - posebice siromasima; ona i sama mora "uprljatiruke" da bi po mogućnosti svima do kojih dospije isprosila i posredovalaspasenje.

10.2.4. "Katolička Crkva" za sve

Neograničenost Crkve

Katolička-Prostorno

-Vremenski

-Sadržajno

Sam izraz "katolički" označava izvorno sveopće, sa svima povezano, za razlikuod pojedinačnog, posebnog, partikularnog. Od kraja 2. stoljeća Crkva se naziva"katoličkom".

Crkva je katolička svojom prostornom protežnošću. Ona je ostvarena u svimpodručjima nastanjene Zemlje; katolička, sveobuhvatna je Crkva i u svojemuvremenskom sezanju budući da joj je sam Uskrsli zajamčio opstojanje za svubudućnost i svu povijest (usp. Mt 16,18; 28,20). Raspre s različitimprotivnicima Crkve dovele su do toga da se izraz "katolički" primjenjivao zaoznaku istinske, tj. jedine punopravne Crkve. Otada se riječ odnosi i na njezinnutarnji lik, njezinu cjelovitost u vjeri i naučavanju.

Ta tri gledišta katoličnosti Crkve vrlo su usko međusobno povezana: u svojojcjelovitosti i zaokruženosti, u vjernosti svojemu Gospodinu usmjerena je ona nasav svijet. Ona mu je i bez pridržaja predana, ali je istovremeno upućena na savsvijet koji treba da Njemu pripadne.

X/11

Uvodni tečaj

Katoličnost Kristova kraljevanja

Misije

Kap što i druge značajke vjerovanja o Crkvi vrijede u biti samo za Krista, takoje i s njezinom katoličnošću. Katoličnost katoličke Crkve sastoji se u tome štoona mora svjedočiti i u zametku ostvarivati Kristovu sveopću vladavinu(kraljevanje). To ona čini svojim svesvjetskim misijama. Crkva je "katolička"jer ona ne smije ni dopustiti niti trpjeti da bilo koje područje u svijetu ne budepodložno Kristu, da ga bilo koji čovjek ne prizna i ne ljubi.

Crkva za sve - stupnjevi pripadnosti Crkvi

Stupnjevipripadnosti Crkvi

-Posvemašnji

-Odijeljena braća

-Neevangelizirani

Drugi Vatikanski sabor iznova je premislio pripadnost Crkvi (usp. LG 14-16).Po saborskim izričajima treba razlikovati različite stupnjeve pripadnosti Crkvi.

- Posvema su učlanjeni u Crkvu oni kršćani koji, ispunjeni Kristovim Duhom,prihvaćaju cjelokupni poredak i ustrojstvo Crkve i tako žive u vidljivom savezus Kristom. Tu punu pripadnost Crkvi izražavaju time što ispovijedaju istu vjeru,sudjeluju u crkvenom bogoslužju, zajednički ostvaruju život zajednice ipodlažu se hijerarhijskom vodstvu. Vanjska osvjedočiva pripadnost Crkvivažna je, ali nije dostatna; u toj stvari odlučuje to da li kršćanin živi "srcem" ane samo "tijelom" u Crkvi, da li ispunjava zapovijed ljubavi.

- Crkva je povezana i s onim krštenicima koji ne ispovijedaju cjelokupnostvjere i koji ne žive u zajedništvu s papom. Sabor i te zajednice zove "Crkvama"ili "crkvenim zajednicama" (LG 8) i priznaje time da se i u njima "nalaze mnogielementi posvećivanja i istine" (usp. LG 8). Jedan te isti Duh povezuje ih skatoličkom Crkvom i oživljava u svima gorući interes za jedinstvom.

- Konačno su prema Crkvi usmjereni i oni koji još nisu prihvatili EvanđeljeIsusa Krista. To vrijedi prvenstveno za židovski narod (usp. 9.pismo), a u širemsmislu i vjernici islama (muslimani). Ipak, prema Crkvi su usmjereni i svi kojislijede zov svoje savjesti i Boga traže u čestitosti srca pa čak i oni koji bezosobne krivnje ne priznaju Boga, ali se pravilnim životnim maksimama trudeoko poštena i pravična života. Sve ono dobro i istinito što se može kod njihpronaći i za Crkvu je Božji dar i priprema za Radosnu vijest.

X/12

Uvodni tečaj

10.2:5. Apostolska Crkva

Crkva apostola

Utemeljena naapostolima

Navjestiteljskoposlanje

Nazivu "Apostolska Crkva" najprije izražava da se Crkva temelji naapostolima. Crkva svih vremena stoji u neprekinutoj i neiskrivljenoj svezi sCrkvom Početka. Ta uska povezanost odnosi se na način kako Crkva shvaćasamu sebe, na sadržaj njezina navješćivanja i temeljne oblike njezina života. Tase sukladnost i suglasnost najzornije pokazuje i očituje u tzv. apostolskomslijedu. Pod tim se podrazumijeva da odgovorni voditelji Crkve, posvećenislužbenici, polaganjem ruku i prenošenjem službe (u sakramentu svetog reda)stoje u neposrednoj povezanosti s apostolima (pobliže u pismu 11.).

Najdublja značajka apostolskog slijeda jest u tome što je Uskrsli daoapostolima poslanje. Crkva je apostolska ne samo zbog vanjski registriranepovezanosti s apostolskim pokoljenjem, nego po nastavljenom i neiskrivljenomnavješćivanju Uskrsloga Gospodina.

Institucija u unakrsnoj vatri diskusije

Institucija isloboda

S apostolskim slijedom stoji u svezi i to da se crkveno ustrojstvo razvilo izzametaka koji su uočljivi već u samome apostolskom vremenu. Danas sevišestruko s nevjericom gleda na instituciju. Zato i nije nikakvo čudo što jedanas Crkva u mnogočemu kompaktno uređena i ustrojena i prividno jedan odpostojećih aparata moći, za mnoge naše suvremenike kamen spoticanja. Kakospojiti crkvenu instituciju s Porukom kršćanske slobode, s Radosnom viješćuljubavi?

Nužnost i granice institucije

Institucije trebaju uređivati zajednički život među ljudima. One tvore vanjskestrukture unutar kojih se može i mora razvijati i odvijati ljudski život.Institucije omogućavaju i prenošenje predaje; one nude i pojedincima a injihovim zajednicama mogućnost imati udjela u iskustvima i doživljajimaprijašnjih naraštaja. Ali svaka institucija krije u sebi opasnosti: život i njegovapokretljivost, živost, mogu se lako zbiti u krute i beživotne oblike i tako seonemogućava i sprečava daljnji razvoj. Društveni sustav time postaje sam sebisvrhom, čovjeka zarobljuje namjesto da mu pruži - posredovanjem vanjskogporetka - prostor za slobodan razvitak.

X/13

Uvodni tečaj

Crkvena institucija i Božje Utjelovljenje

Konkretnodjelovanje Božje

Krist - temeljinstitucije Crkve

Crkva, budući da je ona zajednica ljudi, treba stanovite strukture koje uređujuzajednički život među kršćanima. Opravdanost, dapače i nužnost institucijeproizlazi zatim i iz temeljne posebitosti cjelokupnoga božanskog djelovanjameđu ljudima. Ono je zemaljski konkretno određeno. Siromašni izraelski narodsebe shvaća Božjim izabranim narodom. Ovaj čovjek iz Nazareta, kojega jesudbina toliko prožeta konkretnom situacijom svojega vremena, propovijedaoje sveodlučnu Božju blizinu u vlastitoj osobi. Bijedna skupinica kršćanazahtjevno nastupa i tvrdi da je ona Božji narod novoga i vječnoga Saveza. Bogdjeluje na ljudima konkretno, na onakvima kakvi oni u stvari i jesu. Na tospadaju i stanoviti oblici životnog ostvarenja.

Pitanje crkvene institucije stoji u najužoj svezi sa samim utjelovljenjem Boga.Bog se sam upušta u ovaj svijet. Sam Krist odlučni je temelj za institucijuCrkve. Budući da je s njime i u njemu jednom zauvijek ušao Bog u ovaj našsvijet, preko njega i s njime se doslovce u Zemlji "užilio". Uskrsli je jednomzauvijek uređeni (institucionalizirani) boravak (prebivalište) Boga s nama i zanas. Ponuda Uskrsloga, do te je mjere važna i životno nužna za cijeločovječanstvo da i prema vani, vanjskom svijetu mora postojati jedna trajnaustanova.

Zbiljnost crkvene institucije

Krist kao događaj- veći odinstitucije

Crkva jeInstitucija + Duh

Dakako, kategorija institucije prevladana je u Kristu jer je on svakoga trenadogađaj i ponuda posve slobodne božanske ljubavi. Crkva kao zemaljsko TijeloKristovo ima udjela u oboma. I ona mora biti institucija - trajna uredbabožanske ljubavi koju i ljudi mogu i moraju doživjeti i iskusiti, a istovremeno inovi, spontani, slobodni, Duhom rođeni događaj te ljubavi.

Nijedno od obaju gledišta ne smije stajati samo za sebe. Neka "slobodna" Crkvabez vanjske vidljive zbijenosti i povezanosti njezinih članova ne može bitiKristova Crkva baš kao ni ona Crkva koja se okamenila u (vanjskoj) instituciji ine uključuje u sebi nikakav prostor za slobodu Duha. U tom slučaju prijeti zaCrkvu opasnost da sa svojim institucionaliziranim aparatom zauzme Kristovomjesto. Pronaći i odvagnuti pravu sredinu između obiju krajnosti sasvim jeposebna potreba crkvenog samospoznanja i osvješćenja u naše dane.

X/14

Uvodni tečaj

Trostruko apostolsko poslanje Crkve

Cilj poslanjaCrkve

Kao što su apostoli svojim životom, svojim životnim zajedništvom s Isusom izNazareta, a u potpunosti u susretu s Uskrslim i primanjem njegova Duha postalinjegovi opunomoćeni zastupnici i poslanici, tako je i Crkva kao Kristovo Tijeloosposobljena i zadužena nastavljati Njegovo spasenjsko i spasiteljsko poslanje.Taj se poziv odnosi na cijelu Crkvu.

Pojedina područja toga apostolskog poslanja Crkve mogu se uzeti iz ove skice:

Cilj apostolskog naloga dana Crkvi jest: posredovati ljudima njihovo konačnoispunjenje koga imaju postati dionici u zajedništvu s Uskrslim. Crkvakonkretno ostvaruje svoje poslanje time što propovijeda Isusa Krista, slavibogoštovne čine - napose, dijeleći sakramente i prakticirajući ljubav. Ta seostvarenja najprije odnose na same kršćane, ali sežu i daleko izvan njihovadjelokruga. U svojoj misionarskoj djelatnosti navješćuje Crkva svog Gospodinasvim ljudima (usp. pismo 12.). Sakramentalni život čini Crkvu Crkvom, i na tajje način osposobljava da i drugima prikaže učinkovitom Gospodnju blizinu(usp. pismo 13. i 14.). Preko granica Crkve najzornije upućuju nalog izapovijed ljubavi.

Kristove službe

Ta trajna i uvijek nova primjena Kristova spasenjskog i spasiteljskog poslanjapreko Crkve došla je do izražaja u zadnjim stoljećima u govoru i u nauku o"trima službama" Crkve: Crkva ima udjela na Kristovoj učiteljskoj, svećeničkoji pastirskoj službi. Ona nastavlja njegovo proročko navješćivanje. Slavljenjemsakramenata, s napose liturgijom svoga života vrši ona Bogu i pred Bogomsvećeničku službu - zastupajući i zagovarajući cijelo čovječanstvo. Njoj je

X/15

Uvodni tečaj

predana i povjerena i Kristova pastirska služba s ciljem da sve narode, cijeločovječanstvo predvede Njemu kako bi bilo "jedno stado i jedan pastir" (Iv10,16)

Crkva kao "sakramenat"

Što je"sakramenat?"

"Sakramenat" u najširem značenju riječi znači da Bog udjeljuje ljudimaspasenje time što im se objavljuje. Stoga se i starozovjetni Božji narod moženazvati sakramentom. Isus Krist je sakramenat Boga jer je u Njegovu životu ismrti sam Bog postao bliz ljudima. Kao Uskrsli nastavlja on Očevo djelovanje,omogućuje susret s Ocem. Crkva je konkretni, stvarno opipljivi način kako seposreduje taj pristup Bogu po Uskrslome. Ako se Crkva smije označiti kao"sakramenat", tj. "znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstvacijelog ljudskog roda" (LG 1), ona time izražava svijest o svojemu jedincatompozivu, o daru koji je ona sama po sebi i o zadatku koji joj iz tog dara izrasta(usp. 13.1.3).

Sakramenat spasenja

U kršćanskoj se zajednici uvijek mora događati skrovito djelovanje Uskrslogana posebno zgusnut način. Već je stari Izrael znao i bio svjestan da mora svimnarodima posredovati spasenje (usp. Post 12,1-3). A u kolikoj to mjeri tek važiza kršćansku Crkvu i obvezuje je. Crkvu čiji je Gospodin od svoga uskrsnuća iuzvišenja raskinuo sve spone i granice. I ona mora i smije pružati Njegovuponudu ljudima i svijetu svih vremena i naroda. Najdublje otajstvo Crkve, bitisakrament samoga Boga, ujedno je temelj njezina poslanja: otjelotvoriti naljudima to u njoj skrito djelovanje njezina Gospodina, i privoditi ljude i svijetpunini života. U svojoj konkretnosti i ograničenosti, pa i u svojoj zemaljštini ikrivnji Crkva je Božji sakrament.

(U slijedećim ćemo pismima proširivati i razrađivati to poslanje Crkve, 11.pokazuje zadaće pojedinih kršćana unutar Crkve; 13. je posvećeno službinavješćivanja; 13. i 14. razrađuju sakramentalni život, a 15. je posvećenocaritasu - služenju u ljubavi - u Crkvi).

X/16

Uvodni tečaj

Poticaji za daljnje razmišljanje

Nadopunite izričaje i slike koje se u Bibliji rabe za Crkvu drugim slikama iizričajima iz našega životnog područja. Time bi se i sadržaj ovog pisma mogaopredočiti i nadopuniti daljnjim gledištima.

Sličnu ulogu mogle bi ispuniti metafore, kao npr.: "Crkva je poput..."

Poticaj za daljnji (raz)govor

Ne samo oni koji su izvan Crkve već i sami kršćani često govore o Crkvi kaočisto klerikalnoj ustanovi. Sučeljeni s dalekosežnim problemima koje danasmnogima "stvara Crkva", trebali bismo staviti veliki i jasni naglasak na to dasu Crkva svi kršćani, svi krštenici a ne samo crkveni dostojanstvenici. Nadaljetreba izoštravati pogled za najdublje otajstvo Crkve: institucija je opravdana ipotrebna, ali Crkva je više od vidljive institucije. Treba pobuditi i temeljnorazumijevanje za to kako zakazanja i promašaji ne stavljaju Crkvu kao takvupod znak pitanja.

Poticaj za praksu

"U biti" Crkve sadržano je i njezino poslanje. Biti kršćanin znači imati udjela unjezinu poslanju. Stoga su sva načelna razmišljanja u prethodnom pismu oposebnosti, specifičnosti Crkve ujedno i poticaji za osobnu založenost.

Npr. vjera u jednu Crkvu sadržaje i zahtjev da se čovjek založi osobno za tojedinstvo; spoznaja da je Crkva Tijelo Kristovo uključuje u sebi i odgovornostda čovjek pridonosi izgradnji tog Tijela i sl.

X/17

Uvodni tečaj

Poticaji za daljnji studij - literatura na hrvatskom jeziku

BiskupskakonferencijaFrancuske 1967

O Crkvi, S 22(1969).

Brajčić, R., Antropologija ideje Božjega naroda, CuS 1(1966) bs.5,54-62.

Chenu, M-D., Put Crkve - populorum progressio, Svesci 4-5 (1967) 11-13.

Congar, Y., O promjenljivom doživljavanju pripadanja Crkvi, Svesci 30(1977)70-75.

Benvin, A.,

- I. Fuček,

Panorama života Crkve u našoj zemlji, BS 47(1977) 468-482.

Danielou, J., Crkva siromaha, CuS 2(1967) br.2,5-10.

De Lubac, H., Paradoks i misterij Crkve, CuS 2(1967)br.5,5-13.

De Lubac, H., Sadašnja kriza u Crkvi, CuS 5(1970) 105-108.

Dimitrijević, D., O kriterijima za utvrđivanje crkvenosti, Svesci 16(1969)14-17.

Dogmatskakonstitucija oCrkvi i II.vatikanski koncil,

Dokumenti, Biblioteka "Koncil", Zagreb KS 1970, 91-204.

Dubois,-Dumee, Prema univerzaciji Crkve, Svesci 1(1967) 66-69.

Franić, F., Konstitucija Vatikanskog općeg II. sabora o Crkvi "Svjetlo naroda", CuS1(1966)1,8-13; 2,3-6.

Fries, H., Budućnost Crkve - Crkva budućnosti, OŽ 32 (1977) 346-358.

Fuček, I., U sekulariziranom svijetu, OŽ 27 (1972) 469-479.

Fuček, I., Zbunjuju me neslaganja, antagonizmi, hereze u Crkvi, OŽ 30(1975)385-390.

I. Fuček-A.Benvin,

Prilog za panoramu života naše Crkve, OŽ 32 (1977) 359-369.

Gabel, E., Javno mnijenje u Crkvi, štampa Božjega naroda, javno mišljenje i kritike,Svesci, 3(1967)24-30.

Golub, I., Misterij Crkve, Neki dogmatski aspekti Konstitucije II. vatikanskog sabora"svjetlo naroda", Zagreb 1969, 130 str. (ciklostilom).

Golub, I., Od kompromisa do ljubavi, Metanoja 42, KS, Zagreb, 1975.

Greinacher, N., Promjene struktura u Crkvi današnjice, Svesci 12 (1968)33-39.

Gueret, M., Osporavanje u Crkvi, Svesci 28(1976)66-71.

Houtart, F., Eksplozija Crkve, "Znakovi i gibanja" 9, Zagreb, KS, 1971, 203 str.

Klostermann, F. " Crkva ne katolička ideologija, Svesci, 4-5 (1967) 31.

X/18

Uvodni tečaj

Kolanović, J., Crkva i svijet, CuS 2(1967) br.3,71-80.

Kribl, J., Kršćanstvo "institucionalističke" i "duhovne" Crkve, CuS 4(1969)276-281.

Matković, Lj., Crkva u službi vjere, Svesci 10(1960)87.

Merćep, U., Crkva u sadašnjoj krizi, CuS 5(1970)75-81.

Mikić, M., Naš katolicizam. Primjedbe, prijedlozi, poziv na dijalog, Svesci 15(1969)80.83.

Oberški, J., Starozavjetni biblijski tipovi, BS 2(1964)184-202.

O'Connor, E.D., Karizma i institucija, Svesci 2l-24(1973)3-10.

Pavao VI., Apostolska adhortacija o promicanju pomirenja u Crkvi, Dokumenti 42,Zagreb, KS, 1975, 24 str.

Rahner, K., Novi crkveni mentalitet, Svesci 15(1969)29-30.

Pin, E., Strukture u suvremenoj Crkvi, napose na razini župe, Svesci 19-20(1970)80.86.

Svetakongregacija zanauk vjere,

Otajstvo Crkve, Dokumenti 41, Zagreb, Ks, 1973, 1-27.

Šagi Bunić, T., - "Crkvo, što kažeš o sebi?", Ali drugog pute nema (Polazišta 1-2). Zagreb,1969), 49-82.

-Izgrađivanje kršćanske zajednice u gradu, Svesci 29 (1976)81-84.

-Župa nosilac pastoralnog rada, Svesci 30(1977) 101-104.

Štoger, A., Bratski poredak među kršćanima, Svesci 15(1969) 13-15.

Turčinović, J., Problem pripadnosti Crkvi, BS 2(1966) 333-347

Zovkić, M., -Plodna nesigurnost u Crkvi, Svesci 17-18(1970)23-29.

-Reforma, prilagođenje ili obnova Crkve, CuS 6(1971) 232-242.

-Obnova Crkve prema II. vat. saboru, Teološki radovi, Zagreb KS 1969.

-Crkva kao narod Božji, Teološki redovi 6, Zagreb, KS, 1976, 326 str.

X/19

Uvodni tečaj

Skraćenice:

BS - Bogoslovska smotra

CuS - Crkva u svijetu

GK - Glas Koncila

KS - Kršćanska sadašnjost

LG - Lumen gentium - Svjetlo naroda

Dogmatska konstitucija o Crkvi

NK - Novi katekizam

OŽ - Obnovljeni život

RBT- Rječnik biblijske teologije

Svesci- Svesci Kršćanska sadašnjost

VĐB- Vjesnik đakovačke biskupije

X/20

Uvodni tečaj

“ČITANKA” 10. PISMA

Biblijski tekstovi jesu primjeri nekih biblijskih slika Crkve, o kojima govori prvi dio pisma (10.1.1i 10. 1.3).

Učiteljski tekst izlaže kako II. vatikanski sabor poima Crkvu sakramentom. Toj je istoj temiposvećen i prvi tekst T. Šagi-Bunića. Drugi njegov tekst govori o hodočasničkojCrkvi (usp. 10.2.3 potkraj i 10.2.5 potkraj). Zovkićev tekst govori o nutarnjemuniverzalizmu Crkve (što osvjetljuje 10.2.2). Na svetost Crkve i grešnost njezinihčlanova (10.2.3), odnosi se više tekstova: Ratzingerov, Urs von Balthasara (2teksta), Schurmannov, de Lubacov te Rahnerov.

Prigodni tekst donosi zanimljivu statistiku rasprostranjenosti Crkve u posljednjih 100 godina.

Poljakove pjesme na svoj način potiču na založenost u Crkvi i odnos prema njoj.

X/21

Biblijski tekstovi

Crkva 16 Preporučujem vam Febu, sestru našu, poslužiteljicu Crkve u Kenhreji: 2

primite je u Gospodinu kako dolikuje svetima i priskočite joj u pomoć u svemušto od vas ustreba, jer je i ona bila zaštitnicom mnogima i meni samomu. 3

Pozdravite Prisku i Akvilu, suradnike moje u Kristu Isusu. 4 Oni su za mojživot podmjestili svoj vrat, zahvaljujem im ne samo ja nego i sve Crkvepogana.

16 Pozdravite jedni druge cjelovom svetim. Pozdravljaju vas sve CrkveKristove.

23 Pozdravlja vas Gaj, gostoprimac moj i cijele Crkve. Pozdravlja vas Erast,gradski blagajnik, i brat Kvart.

Rim 16, 1-4.16.23

Tijelo Kristovo 12 Doista, kao što je tijelo jedno, te ima mnogo udova, a svi udovi tijela, iakomnogi, jedno su tijelo - tako i Krist. 13 Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelokršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednimDuhom napojeni. 14 Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi. 15 Rekne li noga:"Nisam ruka, nisam od tijela", zar zbog toga nije od tijela? 17 Kad bi sve tijelobilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh? 18 A ovako,Bog je rasporedio udove, svaki od njih u tijelu, kako je htio. 19 Kad bi svi bilijedan ud, gdje bi bilo? 20 A ovako, mnogi udovi - jedno tijelo! 21 Ne može okoreći ruci: "Ne trebam te", ili pak glava nogama:"Ne trebam vas". 22 Naprotiv,mnogo su potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji 23 A udove koje smatramonečasnijima, okružujemo većom čašću. I s nepristojnijima se pristojnijepostupa, 24 a pristojni toga ne trebaju. nego, Bog je tako sastavio tijelo da jeposljednjem udu dao izobilniju čast 25 da ne bude razdora u tijelu, nego da seudovi jednako brinu jedni za druge. 26 I ako trpi jedan ud, trpe zajedno sviudovi.27 A vi ste tijelo Kristovo, i, pojedinačno, udovi, 28 te neke stavi Bog u Crkvi:prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; onda čudesa, onda dariliječenja? Zar svi govore jezike? Zar svi tumače? 31 Čeznite za višim darima! Aevo vam puta najizvrsnijega!

13 Kad bih sve jezike ljudske govorio, i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, biobih mjed što ječi ili cimbal što zveči.

1 Kor 12,12-13,1

Glava Crkve 17 Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti iobjave kojom ćete ga spoznati; 18 prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje linade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima 19 i

X/22

Biblijski tekstovi

koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo: onaje primjerena djelotvornosti sile i snage njegove 20 koju na djelu pokaza uKristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima 21 iznadsvakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena imenovana nesamo na ovom svijetu nego i u budućem. 22 Sve mu podloži pod noge, a njegapostavi - nad svime - Glavom Crkvi, 23 koja je Tijelo njegovo, punina Onogakoji sve u svima ispunja.

Ef 1, 17-23.

X/23

Učiteljski tekstovi

Crkva kao sakramenat

Kao što je Krist izvršio djelo otkupljenja u siromaštvu i progonu, tako je i Crkva pozvana da ideistim putem, da saopći ljudima plodove spasenja. Krist Isus, "iako je bio u Božjoj naravi, ponizio seuzevši narav sluge" (Fil 2,6) i radi nas je "postao siromah, premda je bio bogat" (2 Kor 8,9); tako iCrkva premda za izvršenje svoje misije treba ljudskih sredstava, nije ustanovljena da tražizemaljsku slavu, nego da i svojim primjerom širi poniznost i samozataju. Krist je poslan od Oca da"propovijeda Evanđelje siromašnima,... da ozdravlja one koji su skrušena srca (Lk 4,18), da traži ispasi ono što je izgubljeno" (Lk 18,10); tako i Crkva pokazuje ljubav prema svima koji suožalošćeni uslijed ljudske slabosti, dapače u siromasima i patnicima vidi sliku svoga siromašnog itrpećeg Ustanovitelja, nastoji da olakša njihovu oskudicu, nastoji da u njima služi Kristu. Ali dokKrist, "svet, nevin, neporočan" da zadovolji samo za grijehe naroda(usp Hebr.2,17), Crkva, koja usvom krilu obuhvaća grešnike, u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja, neprestano vrši pokoru iobnovu.

Crkva "nastavlja svoje putovanje između progona svijeta i Božje utjehe" navješćujući muku i smrtGospodinovu, dok On ne dođe (usp. 1 Kor 11,26). Od moći uskrsnuloga Gospodina ona dobivasnagu da strpljivošću i ljubavlju pobijedi svoje žalosti i teškoće nutarnje i vanjske, i da otkrijesvijetu Njegov misterij vjerno, iako ne savršeno, dok se na svršetku ne očituje u potpunom svjetlu.

Konstitucija II. vat. sabora o Crkvi (LG) 8 c i d.

Crkva kao sakramenat

Crkva je - uči nas Konstitucija "Lumen gentium" - u Kristu kao sakramenat, to jest znak i oruđeintimnog sjedinjenja s Bogom i ujedinjenja svega roda ljudskoga (I,1). Bog je zajedno sazvao zborsvih onih koji s vjerom gledaju na Isusa Krista kao na začetnika spasenja i počelo jedinstva i mira,te tako sazdao Crkvu, da bude svima i svakome pojedincu vidljiv sakramenat toga spasonosnogajedinstva (II,9). Koncil je unio u Konstituciju o Crkvi tu staru otačku misao o Crkvi kaosakramentu, jer se misli da je ona naročito prikladna da u svijest kršćana ucijepi pravi i plodanpojam s naravi i ulozi Crkve kao vidljivo-nevidljive božanske dinamične ustanove na zemlji.

Sakramenat je vidljiv znak koji naznačuje nevidljivo Božje djelovanje, pa zato Božju aktivnuprisutnost, te koji je tim samim pravo sredstvo ili oruđe toga božanskoga djelovanja. Crkva imasedam pojedinačnih sakramenata, ali je ona sama kao cjelina - uključujući sedam sakramenata - ponaravi svojoj sakramentalna, to jest, Crkva je u svijetu vidljiv znak koji neprestano pokazuje da jeBog tu prisutan i da tu djeluje, te kojim se Bog kao svojim sredstvom i oruđem služi da svojespasiteljsko milosno djelovanje u svijetu izvodi. Kao što je Kristova ljudska narav bila apostolima isvima suvremenicima sakramenat Božji, to jest vidljiv znak stvarne Božje prisutnosti u svijetu, teoruđe kojim se Bog služi da izvede svoja čudesa, tako je Crkva stalan sakramenat u Kristu Isusu, tojest vidljiv znak po kome Krist u Duhu Svetome očituje svoju aktivnu i stvarnu prisutnost na svijetui po kome on svoje spasenje svijetu stvarno naviješta i daje.

T. Šagi-Bunić, Ali drugog puta nema, Zagreb, 1972, 55-56.

X/24

Učiteljski tekstovi

Crkva na putu

Božji je narod ovdje u tuđini i na putu: zemlja nije njegova prava domovina. On ne misli na zemljistvarati svoju pravu državu. Njegova je domovina i njegova baština kod Oca, gdje njegova glavaKrist sjedi na prijestolju i kraljuje. Tu buduću nebesku državu, taj grad koji će zauvijek ostati inikada neće propasti, gradi taj narod nošen Duhom Svetim. Duh Sveti iznutra i nevidljivo ostvarujejedinstvo Božjega naroda. Duh ujedno čuva, njegovo vidljivo i socijalno jedinstvo da ono nikada nemože nestati ni propasti. Zato se Božji narod nikad ne može raspršiti...

Ovo prikazivanje Crkve kao Božjega naroda posebno je prikladno da se vidi povijesni značaj Crkve,ukoliko ona ulazi u okvir povijesnog događanja na zemlji, te unutar povijesti pojedinih naroda isvega čovječanstva biva oruđe i sredstvo Božjega djelovanja. Narod Božji uklopljen je s jednestrane u sva zbivanja i sva događanja koja su zajednička čovječanstvu, a s druge strane, on je nosilaconoga što ima doći na kraju svih zemaljskih događaja i što će biti vječno. Narod Božji jest i mora dabude unutar čovječanstva svjedokom onih viših božanskih, konačnih i posljednjih realnosti, premakojima teži i u kojima se zaključuje sve što se sada na svijetu zbiva. Svaki je član Božjega narodapozvan na to svjedočanstvo. Zato i jest Božji narod rasijan unutar sviju naroda da bi svi mogli čuti ividjeti gdje su prave radosti i u čemu je prava slava svih naroda. "Na svakom učeniku Kristovu" -kaže konstitucija u ovome poglavlju - "Leži njegov dio tereta da sije sjeme vjere." Ipak, makar svakimože valjano krstiti onoga koji uzvjeruje, samo svećenik može euharistijskom žrtvom dovršitigradnju Tijela Kristova.

T. Šagi-Bunić, Ali drugog puta nema, Zagreb, l972, 59 i 60.

Ako Crkva prema vani nastupa kao univerzalna, ona je takva i prema unutra. Razlike u Božjemnarodu mogu biti po dužnostima i po životnom usmjerenju. Crkvu čine nosioci ministerija i običnivjernici, zatim pripadnici bračnog i bezbračnog ili redovničkog "staleža". Sabor rijetko upotrebljavaizraz "stalež", mnogo rjeđe i u nešto drukčijem smislu nego Zakonik kanonskog prava. Taj naziv jeopterećen povijesnim sukobima između pojedinih staleža u građanskom društvu pa je teško članoveCrkve dijeliti u tom smislu na "staleže". Radi se više o različitim slojevima u istoj zajednici vjernikau kojoj jedni druge ljudski i kršćanski obogaćujemo, jedni drugima služimo, imamo različitedužnosti i odgovornosti u zajedničkom poslanju. Snagom. te različitosti "cjelina i pojedini. dijelovinapreduju po međusobnom zajedništvu prema punini i jedinstvu".

R. Brajčić - M. Zovkić,Dogmatska konstitucija o Crkvi - Lumen Gentium, Zagreb 1977, 276.

X/25

Učiteljski tekstovi

"Crna sam ali lijepa - tamnoputa sam ali i lijepa"

Zar ne bi tako kroza svu povijest Crkve: Papa, Petrov nasljednik, "Petra", i "Skandalon", zar ne biBožja stijena i kamen spoticanja u jednome?! Vjernik se zaista mora truditi kako izdržati tuparadoksalnost Božjeg djelovanja koje uvijek iznova posramljuje njegov ponos - tu napetost izmeđuStijene i Sotone - u kojoj su postavljene strašno i tajnovito krajnje opreke. Luther je potresno jasnospoznao moment "Sotone", a da time nije bio u krivu. Njegova krivnja bijaše u tome što nije izdržaobiblijsku napetost između Kefe (Petra) i Sotone. Ta napetost spada u temeljnu napetost vjere kojaživi ne od zasluge nego od milosti i po milosti. U biti nitko nije ni morao više i bolje shvatiti tunapetost od onog čovjeka koji je skovao izričaj "simul justus et peccator", o čovjeku koji je ujedno ipravednik i grešnik.

Možda je tu svijest napetosti između Kefe i Sotone najdramatičnije formulirao donatist Tikonije. Onveli da je Crkva i Krist i Antikrist, i Jeruzalem i Babilon u jednome, da za nju važe riječi iz Pjesmenad pjesmama: "Crna sam ali i lijepa" (1,5), riječ u kojoj već i sam Origen nalazi izrečenomparadoksalnu temeljnu napetost u biću, egzistenciji Crkve. U tome je zorno uočljivo još nešto: danije dopušteno niti uputnu čistunski dijeliti jedno od drugoga, "Crkvu" od "ljudi u Crkvi".Apstraktna neokaljanost Crkve koja bi se tim postupkom dala izdestilirati nema nikakvarealnopovijesnog smisla ni temelja. Crkva, unatoč božanskom otajstvu koje u sebi nosi, živi naautentično ljudski način. Institucija kao institucija snosi odgovornost za jezovitu samovoljnostljudskog elementa koji je kamen spoticanja. - Ali tko to ne zna?! Pa ipak, odnosno, upravo po tomeje Crkva, ta grešna, ta sveta Crkva, svjedočanstvo i stvarnost ničim savladive Božje milosti, njegoveuvijek i trajno veće naklonosti koja nas ljubi upravo u našoj nedostojnosti. Upravo preko svojeslabosti Crkva jest i ostaje Božja Radosna vijest, Evanđelje spasenja koje nadvisuje i sve našepoimanje a i nadanje.

Joseph Card Ratzinger

Crkva kao kušnja za vjeru

Moramo se učiti podnositi Crkvu. Prema njoj se postavljamo ponekad poput djece koja većspoznavaju i koja su uočila slabosti svojih roditelja.

Mi sami i znamo i žalostimo se. Ali, želimo li da se ta naša naivna dječja vjera razvije, moramonositi taj teret. Ovakva kakva jest Crkva, u svojoj živoj slici, Crkva koja u mnogim svojimčlanovima i udovima trune i vene, jest i ostaje i za nas kušnja vjere, ispit, zaprepaštenje, gorućabriga. Ona može postati opasnost po vjeru jer smo svi mi u kušnji da je želimo i duhovniju iprivlačniju i dojmljiviju, i zanosniju - i baš danas ponovno započinjemo izvoditi na pozorniciprastaru sablasnu igru o Crkvi čistog duha, igru koja se provlači kroz sva stoljeća, poševši odMontana do Jansenija i do klijetke našega srca. Vražja je napast i kušnja privoditi savršenstvu(konačnom ispunjenju), kraljevstvo Božje već ovdje na zemlji, oduševljavati se samo za slavnogaMesiju, a vlastita zakazivanja i prijestupe svaljivati i stapati u himan nekoj Crkvi duhovnjaka, iliCrkvi imanentnog svjetskog uspjeha, Crkvi statistički opipljivih progresa, konkurentnosti s drugimvjerskim zajednicama.

X/26

Učiteljski tekstovi

Hans Urs von Balthasar

Klice koje će već sutra cvjetati

Gdje se tjeskoba Crkve i vlastita vjerska tama proživljava kao udioništvo u osamljenosti inapuštenosti samoga Gospodina, tu daje Bog da u tamnom tlu zemlje proklijaju klice koje će većsutra rasti i cvasti. Ako Bog pogasi svjetla u kući Crkve, on to čini samo stoga što u tami želi u svojkući izmijeniti pokućstvo. Na suvremen način, za budućnost. Tama želi da je prihvatimo iproživimo kao sudjelovanje u Isusovoj ostavljenosti.

Heinz Schurmann

X/27

Teološki i filozofski tekstovi

Svetac sutrašnjice

Pitate, dragi prijatelju, u čemu bi se po mojem mišljenju mogle nalaziti osobite značajke svetostisutrašnjice. Čini mi se da je na takvo pitanje nemoguće odgovoriti... Svetost je djelo Duha Svetoga,to nije "ono blijedo, nejasno, izvanvremensko sunce prosvijećenog razuma", bilo ono usmjereno naprošlost, bilo na budućnost; on je uvijek Duh, koji puše gdje hoće, kuda hoće i kako hoće. On jesloboda. On je sama novost, vječna i neshvatljiva novost Božja..

Naknadno se mogu, naravno, pronaći tumačenja. Mogu se onda nabrajati razni objektivni ili sasvimjednostavno duhovito izmišljeni razumni razlozi za novost jednog Augustina iz Tagaste, jednogFranje Asiškoga, jednog Ignacija iz Lojole...

No prije toga događaja, prije ovog pupanja - tko bi mogao opisati novi procvat? Tko bi dakle mogaojednog Augustina, jednog Franju, jednog Ignacija predvidjeti u onom izvanrednom što su onidonijeli? Tako se ne može nitko između nas odvažiti, da s punom ozbiljnošću opiše osobiteznačajke, koje će obilježavati svece sutrašnjice. Tome nasuprot nije naročito teško nabrojiti nizznačajki, koje ih neće obilježavati. Nemojmo podcjenjivati ovu prvu sigurnost. Oni neće bitiideolozi. Oni sigurno neće nastojati da se predstave ili ostvaruju u nekom novom "tipu svetaca" - niu svećeničkom ili laičkom tipu. Budu li činili velike stvari, to se neće dešavati kroz rasprave itumačenja o hrabrosti. Ako svijetu donesu nešto zaista novo, ako mu otvore do sada nepoznateperspektive, to neće učiniti pomoću rječitih, otrcanih fraza o potrebi da se nešto novo mora stvoriti iotkriti. Ako se budu držali crkvene predaje, to oni neće ocijeniti kao neku nezrelu potrebuosiguranja: to neće za njih biti teret nego snaga. Možda će neki od njih biti reformatori, možda će samorati poslužiti strogošću: no oni neće biti obnovitelji po svaku cijenu; njihova strogost neće ni ukojem slučaju biti negativna, a njihovo obnoviteljsko djelo neće biti sazidano na nekom jetkomsjećanju ne prošlost. Oni neće na lakomislen način pasti pod utjecaj krivih i sputavajućih suprotnostiizmeđu ljubavi Božje i ljubavi prema Bližnjemu, između molitve i čina, između unutarnjeduhovnosti i odnosa prema svijetu, koje konstruiraju ljudi bez iskustva i poznavanja povijesti..

Henri de Lubac

Zašto ostajem u Crkvi?

Zašto ostajem u Crkvi? Svakako ne zbog toga što sam na nekom pokazivaču smjera pročitao daCrkva: odgovara

a) mojim b) Božjim očekivanjima.

Jer za a) ima i obrnuto pitanje: Odgovaram li ja očekivanjima Crkve?, a za b): Mogu li biti tolikokratkovidan te ne vidim da je Crkva hrpa grešnika koja kao takva nikada neće odgovoriti Božjimočekivanjima? I to najmanje ako zaboravi svu dublju mudrost pa s nekom komičnom ozbiljnošćuvjeruje da ispunja ta očekivanja; očekivanja uostalom skrojena po vlastitoj dosjetljivosti, te akosvoju toplotnu snagu misli povećati pomicanjem nekih poluga. Ta hrpa grešnika, kojoj svi mipripadamo, idiotski se ponašala kroz sva vremena Crkve. Najprije kad je lukavim manipulacijama

X/28

Teološki i filozofski tekstovi

dokazivala da može približno dočarati sadašnje ili buduće Kraljevstvo Božje na zemlji. Ali rijetkotako idiotski. kao danas kad svatko gura svoj nos na uključenu ploču iščekujući napeto jesu listrukture dovoljno izmijenjene da bi se mogao konačno pokrenuti motor budućeg kraljevstva; "Neznaju što čine!''

Zašto unatoč tome ostajem u Crkvi? Jer, začudo, nama idiotima s našim mjerama još uvijek nijeuspjelo dokončati je. Ček se čini gotovo obrnuto: što je više siluju, to jasnije postaje njezinonepovredivo djevičanstvo. Što je više ponižavaju, to je uočljivije da se nalazi na njihovom mjestukoje joj pripada. Jasno, ne "posljednjem". Riječ o posljednjem mjestu nalazi se i u Isusovim i uPavlovim ustima. Prema onom što oni izvan Crkve čine možemo biti ravnodušni, ali ima mnogoonih unutra koji misle da Bogu služe time što po Crkvi mlate kao po starom prašnjavom madracu; azašto i ne bi, samo kad pri svakom udarcu ne bi zaboravili poistovjetiti se s udarenim te osjetiti dazaista udaraju po svojim vlastitim istrulim prsima. Ako to propuste, ne shvaćam kako mogu tvrditida ostaju u Crkvi, a ne izvan nje i protiv nje? Prepustimo ih njihovoj sudbini, ili još bolje: blagojProvidnosti koja bi im jednoć mogla otvoriti oči te uvide da čista i pametnija Crkva koja udara poonoj staroj prašnjavoj, uopće nije Crkva, nego da je to montanističko-donatističko-pelagijska sekta ukojoj se ne isplati ostati, jer ona nema više ništa zajedničko s Crkvom Isusa Krista.

Iz: Hans Urs von Balthasar

Warum bleibe ich in der Kirche?, Munchen, Mainz Verlag str.l7-18.

X/29

Religiozno-duhovni tekstovi

Pjesma naše radosti

Tako se, dakle, braćo moja i sestre, ispunja otajstvo koje se nalazi u Mariji i Crkvi. "I Marija bijašeud Crkve. Ali kao blažena Roditeljka Boga ona je uosobljena predodžba Crkve. U Crkvi se iz danau dan ostvaruje onaj veliki znak na nebu jer se u Crkvi dan za danom Krist i začinje i rađa" (Haymovon Halberstadt).Izrecimo stoga radosnicu pjesmu svoje vjere svetoj katoličkoj Crkvi, radosni poklik zbog savezanašeg izabranja:

Sveta Majko Crkvo, ja te ljubim.Ti si dvorana posljednje večere u tom divljem svijetu.Ti si korablje mojega vječnog spasenja.Ti si lađa od drveta križa na kome jedinommogu prispjeti do Boga kroz more ove prolaznosti.Ti si oltar na kojemu žrtva klanicamojega života ima smisla.Ti si blaga i draga mjesečina u noći moga putovanjaOdsjaj Sunca - Krista koje će doskora izići.Ti si zavjetna škrinja u kojoj se krije neraspadljiva Božja RiječTi si majčino krilo mojega vječnog življenja,Ti si kao i tvoj pralik - Marija: Ono što ti rađašdijete je Božje, pa tako ni našemu kraljevstvuni kraljevanju neće biti kraja ni konca.

Hugo RAHNER

X/30

Religiozno-duhovni tekstovi

X/31

Literarni tekstovi

Planite b'jeli ognjevi duše!

Neću da moji dani protekuMračni u tihu lijuć se rijekuVječnosti.Putove moje pjesan nek pratiOrla, što s plamenim suncem se brati,Kuda koracam,Hoću da bacamSnopove zlatne svjetlosti......................................

C r e d o

.....................................Ja vjerujem u te, Crkvo Gospodnja sveta.Ti blagoslov daješ, a mrze te, ko da si kleta,Poje te žuči, ti Božjim pitaš ih hljebom,Vječni dobrotvor ljudi,Ko Hristos probitih grudi,Zemlju vežući s nebomKo Herkle nosiš stupove sv'jeta.

Izidor Poljak,Iz: Đ. Kokša, Hrvatska duhovna lirika, Rim 1968, 204 i 205.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Izdaje: Institut za višu teološku kulturu pri Bogoslovnom fakultetu, Zagreb, Kaptol 31, telefon(041)38-446. Glavni urednik: Dr. Jerko Fućak, predstojnik InstitutaOdgovara: Dr. Vjekoslav Bajsić, Kaptol 31Naklada i uprava: "Kršćanska sadašnjost" 41001 Zagreb, Marulićev trg 14, pp. 434, telefon441-102 ili 444-013.

PRIJEVOD: Dr. Tomislav Pervan, HumacSTRUČNA LEKTURA: Dr. Ivan Zirdum, ĐakovoPASTORALNA LEKTURA: Dr. Ljuš Gjergj, UroševacOBRADIO I UREDIO: Dr. Jerko FućakLITERATURU PRIKUPILI: Mr. Dragica Lončar i dr .Jerko FućakTEKSTOVE ČITANKE PRIKUPIO: Dr. Jerko Fućak.