Dopisna teologijadt.com.hr/files/1423086549-0-pismo13.pdf · vjek njime pogođen; on pripada ovom svijetu i s njime zajedno dobiva ili gubi smisao svoga opstanka. Smisao ili besmisao

Dopisna teologija 2. CIKLUS 2. GODINA 13. PISMO

KRŠĆANSKA VJERA U STVARANJE SVIJETA I NJEZINO ZNAČENJE

Uvod

Svijet u kojem živimo nalazi se danas na osobit način u središtu čovjekove pozornosti. Čovjek promatra daljine svemira i teži za njima, a u isto vrijeme zabrinuto gleda na svoj životni prostor, na zemlju. Mnogo jasnije negoli u prijašnjim vremenima spoznaje on kako mu je zadatak da je treba nadvladati, podložiti, štoviše štititi i održavati. Ali -smije li on uopće raspolagati nečim i čuvati nešto što je postojalo prije njega i bez njega i čega je on samo jedan dio? Otkuda dolazi ovaj svijet i koje to prema tome snage u njemu djeluju i odlučuju o njegovu postanku, trajanju i budućnosti?

Pitanje o podrijetlu ovog svijeta nije čisto teoretsko, nego je ujedno i egzistencijalno. Odgovor ne ostaje samo na području čisto znanstvenih spoznaja ili teorija. Sam je čo-vjek njime pogođen; on pripada ovom svijetu i s njime zajedno dobiva ili gubi smisao svoga opstanka. Smisao ili besmisao njegove opstojnosti povezan je sa smislom ili besmislom svijeta. Zar je ovaj svijet, u kojem se odigrava ljudski život, ljudska povijest, proizvod slučaja? Je li on nastao uslijed jedinstvenog diktata vječnih, ali bezimenih za-kona prirode? Je li proizašao iz borbe božanskih snaga, kako to mnogostruko vide i tumače pradavni mitovi? Izvire li on iz nekog božanskog kaosa? Ovisno o tom odgovo-ru određuje se položaj čovjeka i mogućnost osmišljenja i djelovanja u svijetu. I za pita-nje je spasenja presudno je li Bog spasenja gospodar i stvoritelj svijeta. Ako kao kršćani tražimo odgovor na pitanje o porijeklu ovog svijeta, onda smo u prvom redu i prije svega ostalog upućeni na odgovor koji je Izrael tražio i našao na temelju iskustva svoje povijesti s Bogom. Jer Kristova je zajednica preuzela taj odgovor iako obogaćen novim težnjama i naglascima. Vrijedi li tadašnji odgovor i za današnjicu? Može li se on održati pred spoznajama zna-nosti? Sto on želi reći čovjeku koji postavlja pitanja i traži orijentaciju? Tko na to traži odgovor, morat će najprije savjesno ispitati što Sveto Pismo kaže o stvaranju svijeta i čovjeka. On će morati, makar otprve i ne razumio tih izričaja, pronaći njihovo pravo značenje za sveukupnost vjere i života. Onda će se u biblijskim tekstovima moći pronaći nadvremenski smisao i time smisao koji odgovara svakomu vremenu.

2 II.CIKLUS - 13. PISMO

SADRŽAJ

1. Što izričaji o stvaranju znače u vjeri Božjega naroda

1.1 Povijest spasenja i djelo stvaranja u Vjerovanju Crkve i Izraela 1.11 Polazna točka: vjera u Boga povijesti 1.12 Proširenje: vjera u Boga povijesti /stvaranja

1.2

1.21 1.22 1.23

1.3 1.31

1.32 1.33 1.34 1.35

1.4 1.41 1.42 1.43

1.5 1.51 1.52

1.53

Izvanbiblijski mitovi o stvaranju svijeta kao pozadina biblijskih prikaza stvaranja Postanak svijeta u babilonsko-sumerskim mitovima Postanak svijeta u egipatskim mitovima Postanak svijeta: što je zajedničko Bibliji i mitovima

Izrael i mitovi o stvaranju svijeta: poseg u prošlost i preoblikovanje Svećenički spis — stvaralački poredak, čovjekova osnovica i uzor: — svijet je Božje djelo — Bog jamči za poredak na svijetu — poredak sabata osniva se na Božjem stvarateljskom poretku Jahvist — Božje stvarateljsko djelo, početak povijesti spasenja Mudrosna književnost — vjera u stvaranje svijeta iz razmišljanja o svijetu Psalmi — stvorenje slavi Stvoritelja Deuteroizaija — izričaji o stvaranju u navještaju spasenja

Spoznaja Boga iz shvaćanja stvaranja — shvaćanje stvaranja iz spoznaje Boga Jahve — „Stvoritelj neba i zemlje" Nebo i zemlja — djelo Jahvine spasenjske volje Stvaranje pod spasenjskom voljom Jahvinom: — po Jahvistu — po Svećeničkom spisu — u Psalmima — u Deuteroizaije

Daljnja razrada u Novom Zavjetu i u kršćanskoj teologiji Isus prihvaća starozavjetnu misao o stvaranju NZ dalje razvija starozavjetnu misao o stvaranju: — svijet stvoren po Kristu — svijet usmjeren na Krista — svrha je svijeta zajedništvo Stvaratelja i stvorenja Teologija na nov način prihvaća važne strane biblijskog nauka o stvaranju: — stvaranje je opečaćeno Kristom — čovjekom se postaje u Kristu

1.6 Zadaci

II. CIKLUS -13. PISMO 3

2. Što žele biblijski izvještaji o stvaranju reći o svijetu i čovjeku

2.1 Izričaji o stvarateljskom činu Božjemu kao izričaji o Božjem stvaranju 2.11 Stvarateljski čin Božji kao neprotumačivo otajstvo:

— nikakav „usklađeni" izvještaj — nema tumačenja početka

2.12 Stvarateljsko djelo Božje: — kao čin i djelovanje — riječju — kao „stvarati" — kao stvaranje iz ničega

2.13 Vjera u stvaranje kao radosna poruka: — Svijet je siguran u Bogu — Svijet ne proizlazi iz čistog slučaja i slijepe potrebe — Ljudi su pred svojim Stvoriteljem svi jednaki — Božja ljubav oslobađa čovjeka — Bog daje udjela na svojoj ljubavi

2.2 Izričaji o stvaranju čovjeka kao izričaji o čovjeku 2.21 Slika čovjeka u Bibliji:

— nadovezana na izvanbiblijske predaje — različita od izvanbiblijskih

2.22 Slika čovjeka u Svećeničkom spisu: — Božji predstavnik i zastupnik — uništavatelj stvorenja? — odgovoran za stvorenje

2.23 Jahvistička slika čovjeka — Bog ga podržava premda ostaje slab — Bog ga zove na neotuđivo dostojanstvo

2.3 Stvaranje kao uzdržavanje svijeta 2.31 Svijet trajno ovisan o Bogu 2.32 Bog uzdržava svijet 2.33 Uzdržavanje svijeta:

— Božjom djelatnošću — Božjim subotnim počinkom

2.34 Izričaji o stvaranju i uzdržavanju svijeta — vrhunac su slavljenja Boga

2.4 Zadaci

3. U kojem su uzajamnom odnosu biblijska vjera u stvaranje i suvremeno poznavanje prirode?

3.1 Prirodoznanstvene tvrdnje o postanku svijeta i izričaji o stvaranju 3.11 Osnovna predodžba prirodnih znanosti:

— razvoj kozmosa — evolucija živih bića

3.12 Namjera izričaja u tekstovima o stvaranju: — na temelju njihove mnogostrukosti — na temelju činjenica da su to hvalospjevi — na temelju njihovih različitih predodžaba

4 II.CIKLUS - 13. PISMO

3.2 Stvaranje i evolucija 3.21 Nesporazum: Bog stvara sve do u pojedinosti 3.22 Dvije razine shvaćanja:

— kako su stvari međusobno povezane — što je zbiljnost

3.23 Vjera u stvaranje i prirodne znanosti: dva načina spoznaje koji se međusobno upotpunjuju

3.3 Zadaci

4. Vjera u stvaranje i vjera u svršetak svijeta

4.1 Svršetak i dovršenje svijeta sa starozavjetnog gledišta 4.11 Svijet ugrožen grijehom 4.12 Između straha i nade:

— propast svijeta zbog grijeha — obnova svijeta uslijed Božje vjernosti!

4.2 Novo stvaranje svijeta i čovjeka u Kristu 4.21 Novi svijet 4.22 Novi čovjek

4.3 Zadaci

II. CIKLUS -13. PISMO 5

1. ŠTO IZRIČAJI O STVARANJU ZNAČE U VJERI BOŽJEGA NARODA

1.1 Povijest spasenja i djelo stvaranja u Vjerovanju Crkve i Izraela

Apostolsko vjerovanje počinje riječima: „Vjerujem u Boga Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje ..." Biblija počinje izvještajem o stvaranju: ,,U početku stvori Bog nebo i zemlju..." (Post 1,1). Božje stvaralačko djelo smješteno je na početak Vjerovanja i na početak Biblije. Taj bi smještaj mogao stvoriti dojam da je Božje djelo stvaranja svijeta osnovna dogma kršćanske i Izraelove vjere. Tko međutim pobliže upozna Izraelovo vjersko blago i nastanak, ustanovit će da izričaji o stvaranju ne stoje ni na početku povijesnog razvoja vjere niti u središtu te vjere.

1.11 Svakako su izraelska plemena i rodovi još od vremena svojih predšasnika poznavali predodžbe o stvaranju.

Polazna točka: vjera u Boga povijesti

Njima je barem od vremena rodozačetnika bio poznat veliki Bog i kralj bogova El, koji se u Kanaanu častio kao „stvoritelj neba i zemlje" (usp. 1,41). Ali kad su Izraelci govorili o Jahvi, počinjali bi s izlaskom iz Egipta, pripovijedali bi o Jahvinu spasenjskom djelu i izvješćivali o dodjeli Obećane zemlje. U tim se događajima Bog svom narodu osnovično objavio (usp. Pismo 5/1.11). Stoga im je to bilo tako važno da su to naglašavali prije svega i nisu se dalje u prošlost obazirali na vremenska razdoblja koja su tome prethodila, nego su u svoju „vjeroispovijed" uključili još samo neposrednu pretpovijest; kao pretpovijest Jahvina spasenjskoga djela pripovijedali bi o povijesti rodozačetnika, koji su na Božji nagovor već bili stupili u vezu s Obećanom zemljom. I tu se pokazalo da je Jahve imao moć i volju održati svoju riječ da će upravljati poviješću svoga naroda.

Tako Elohist (usp. Pismo 11) počinje svoj prikaz Božjeg djelovanja ne sa stvaranjem nego s Abrahamom (usp. Post 15). U jednoj staroj molitvi koja ispovijeda djela Jahvina, u „malom povijesno-spasenjskom Credu", koji se izgovarao za prikazivanja prvina poljskih plodova, nije se slavio, kako bi se očekivalo. Bog Stvoritelj, koji je ove darove stvorio, nego se veličao Jahve koji je oslobodio Izraela i darovao mu spasenjski dar — zemlju (usp. Pnz 26,5b—9; Pismo 5/1.11).

Iako je interes Izraela upravo u ranijim vremenima bio usmjeren prije svega na djelovanje Boga u njegovoj povijesti, to ne znači da su izričaji o stvaranju i Stvoritelju bili beznačajni za vjeru starozavjetnoga Božjega naroda. Stari Zavjet doduše isprva pojam „vjerovati" ne dovodi u vezu s Božjim stvaralačkim djelova-njem, nego prije svega s njegovim povijesnim djelovanjem: Izrael i pojedinac u Božjem narodu treba da se osloni na Božju riječ i Božje djelovanje u povijesti Božjeg naroda. Vjera nalazi svoj temelj u Božjem povijesno-spasenjskom djelovanju. Ali u babilonskom sužanjstvu (usp. Pismo 11), kad se mnogima činilo da je povijest spasenja prekinuta, pogled na Boga Stvoritelja i povjerenje u njega dobivaju novi zadatak: oni treba da očuvaju i učvrste ugroženu vezu sa spasenjskom voljom Božjom.

Proširenje: 1.12 vjera u Boga povijesti i stvaranja

6 II. CIKLUS - 13. PISMO

Postanak svijeta u babilonsko - - sumerskim mitovima

Ta je želja izražena npr. u Deuteroizaije, koji se javlja za vrijeme babilonskog sužanjstva (Iz 40-55; usp. Pismo 11).

Tomu je pogodovala i činjenica da su izričaji o stvaranju i Stvoritelju bili već ranije povezani sa spasenjsko-povijesnim vjerskim izričajima, isprva možda samo na vanjski način, ali onda i dubinski u priznavanju spasenjskih djela moćnoga Boga (usp. 1.4). Oni su čak stavljeni i pred one prve, naravno ne zbog toga što bi tijekom vremena dobili prvenstveno značenje, nego zbog toga što su se — čisto vremenski promatrano — u njima prikazana Božja djela ranije dogodila.

Ps 136. je primjer usporedno postavljenih povijesnospasenjskih izričaja i izričaja o stvaranju. Slave se velika djela Božja: „Jedini on učini čuda velika ... Mudro sazda on nebesa ... On utvrdi zemlju nad vodama ... On načini svjetlila velika ... Sunce da vlada danom ... Mjesec i zvijezde da vladaju noću ... On pobi prvorođence u Egiptu ... Izvede Izraela iz njega ..." (usp. Ps 136,4-11).

1.2 Izvanbiblijski mitovi o stvaranju svijeta kao pozadina biblijskog prikaza stvara-nja

Ako je Izraelov iskonski vjerski interes bio usmjeren prije svega na Božje spasonosno djelovanje, pitamo se kako je konačno ipak došlo do izričaja o postanku svijeta i čovjeka. Zbog svoga nomadskog porijekla nije Izrael izgradio nikakvih vlastitih predaja o stvaranju i Stvoritelju. Sjedilačka plemena, koja su bila ovisna o obradivoj zemlji i njezinoj plodnosti, bila su, naprotiv, zainteresirana za izričaje o stvaranju svijeta. Već u veoma ranim vremenima postojala su stvarno u mezopotamskih i egipatskih naroda kazivanja o stvaranju svijeta, djelu nekoga boga stvoritelja. Na te se predaje mogao Izrael nadovezati.

1.21 Jedan od najvažnijih mitova o stvaranju svijeta očito je babilonski ep „Enuma Eliš" („Kad gore"), koji se tako naziva po njegovim početnim riječima. To je spjev o tome kako je svijet stvorio bog Marduk, koji je nakon ogorčene borbe a morskom nemani Tiamatom stvorio kozmos iz kaosa.

„Kad gore nebesa još nisu imala imena, kad dolje zemlji još nije bilo nadjenuto ime, kad su sam Apsu, onaj prapočetnik, roditelj bogova i Mummu Tiamat, koja ih je sve rodila, svoje vode u jedno pomiješali, kad se uginula trska još nije nagomilala, niti je još bilo gustog šaša, kad se još nijedan bog nije pojavio, kad još nije dobio ime, kad mu nije bila određena sudbina, tada su se bogovi rodili iz krila Apsu i Tiamat ... Majka — ponor ... rodila je strahovite zmije s oštrim zubima, nemilosrdnim čeljustima, mjesto krvlju napunila im je tijelo otrovom ... (Marduk) podigao je ciklon, svoje snažno oružje, i dobacio Tiamati ... 'Sastanimo se ... i borimo u dvoboju!' Kad to ču Tiamat, bila je izvan sebe, izgubila je pamet. Tako je strašno protiv njega zaurlala da su joj noge odozgor dodolje tresući se udarale jedna o drugu ...

Dva boga uništavaju zmaja kaosa (mezopotamski prikaz, nastao između 2360. i 2180. pr. Kr.). Od zmajevih glava već su četiri uginule; iz njegovih leđa diže se plamen.

II. CIKLUS - 13. PISMO 7

Ova glinena pločica sadrži u klinovu pismu tekst epa „Enuma Eliš", babilonske pripovijetke o stvaranju svijeta.

Tada nastupiše zajedno Tiamat i Marduk, najmudriji od svih bogova, baciše se jedan na dru-goga i borahu se. Gospodar (Marduk) raširio je svoju mrežu, uhvatio je u nju i razmahao pred njom zli vjetar koji je bio spremio. Kad je Tiamat otvorila gubicu da ga proguta, baci on unutra vihor tako da nije mogla više zatvoriti usnice. Bijesni vjetrovi napunili su njenu utrobu. Utroba se napuhnula, a njena je gubica ostala otvorena. On odapne strelicu, rastrga joj trbuh, svu joj nutrinu razdere i probode joj srce. Kad ju je svladao, uništio joj je život, bacio njen leš na pod i postavio se na njega ... Gospodar je stavio svoju nogu na njenu hrptenjaču, rasporio je svojim nemilosrdnim bodežom njenu lubanju ... Odmorio se Gospodar i promatrao njen leš. Iz razdvojene nemani htio je stvoriti neku umjetninu. Razrezao ju je dakle na dva dijela kao sušenu ribu; jedna polovica poslužila mu je da učini nebeski svod ... Izmislio je prebivalište za velike bogove. U zviježđu je poredao što u njih spada, zvijezde ... U trbuh Tiamate stavio je zenit. Dao je da Nanar zasja i povjerio mu noć. Učinio gaje ukrasom noći ... Odredio je mjesto njenoj glavi; iznad toga nagomilao je plodne brežuljke ... Iz petlje njenog repa stvorio je vezu neba i zemlje ... Razapeo je svod (nebo) i učvrstio zemlju. U nutrinu Tiamate popisao je prašinu ... I odijelio je nebo od zemlje ..."1

Još znatno ranije treba smjestiti tekst iz starog Sumera (oko 2.000. pr. Kr.) u kojem se opisuje kako „Enki, bog mudrosti i umjetnosti, izvršava zapovijedi" boga stvoritelja Enlila. Taj bog zraka odijelio je naime najprije nebo od zemlje, koje je iskonsko more rodilo zajedno, i onda je postavio plan svemira: sunce, mjesec i planete, vjetar, oluju, orkan, rijeku, bregove i nizine. Izmislio je stvaranje čovjeka, grad i državu, kanale i jaruge, polja i seljačka domaćinstva, a tako i za život potreban alat, kao pijuk, kalup za pečenje cigle i plug. Konačno je čvrstim zakonima uredio cijeli kozmički poredak.2

Postanak svijeta u egipatskim mitovima

1.22 I iz zemlje Nila (Egipat) poznajemo kozmogonijske predaje dok iz sirsko - -kanaanskog područja do sada nisu iskrsli nikakvi izričiti prikazi stvaranja.

Kozmogonije su mitovi o stvaranju u kojima pojedine kulture tumače postanak svijeta. One mogu biti izložene u nekom epu o stvaranju svijeta, tj. u nekom kazivanju o tom događaju.

Po kozmogoniji egipatskog grada On (Heliopolis) „Atum, nastao vlastitom snagom iz pramora Nuna, samooplođivanjem izvodi zrak i vlagu". Taj božanski par rađa sa svoje strane nebo i zemlju. Po teologiji iz Memfisa darovao je bog Ptah srcem i jezikom opstanak bogovima i životnim snagama. Čovjek se shvaćao kao djelo boga ovna, Knuma, izrađeno na lončarskom kolutu.3

__________________________ 1) Tekst iz: Quellen des alten Orinets (izvori starog Orijenta). Die Schčpfungsmythen; Einsiedeln/Zurich/Koln 1964,

str. 134-144. 2) EDSMANN, C—M. čl. Schöpfung, I. Schöpfung und Weltentstehung, religionsgeschi-cht/ich, u: Religion und

Gegenwart, 3. izd. V, 1469-1473, 1472. 3) NELIS, J. Čl. Schöpfung, u Herbert Haag (izd.), Bibellexikon 1546-1552, 1547 i si. Istaknuo izdavač.


Ovaj egipatski prikaz iz vremena oko 1500. pr. Kr. pokazuje boga Kuma s kozjom glavom kao boga stvoritelja. On oblikuje na svom lončarskom kolutu tijelo djeteta i njegova duha zaštitnika „Ka".

Različiti mitovi koji su nastali u Egiptu općenito su miroljubivi dok u mezopotamskim mitovima svijet često nastaje iz borbe.

Postanak svijeta: 1.23 što je zajedničko Bibliji i mitovima

Tko te mitove o stvaranju usporedi s biblijskim izvještajima o stvaranju, može ustanoviti da se tu i tamo nađu zajednički elementi.

Zadatak Pročitajte dva različita izvještaja o stvaranju: Post 1,1 — 2,4a i Post 2,4b—25. Pokušajte ustanoviti da li se u njima nalaze neki od onih elemenata prikaza, koji se na sličan način pojavljuju u gore obrađenim mitovima.

Sto znači „mitska slika svijeta", mogao bi pre-dočiti ovaj egipatski pri-kaz iz 10. st. pr. Kr. Nad bogom zemlje Geb-om podupire bog zraka Šu nebesku božicu Nut. Iz tijela boga zemlje niču vlati cvatućeg šaša. Tijelo nebeske božice pokriveno je zvijezdama. Nad njenim tijelom vozi se sunčani čamac pun bogova.


1.3 Izrael i mitovi o stvaranju: poseg u prošlost i preoblikovanje

Tako upadljive zajedničke crte pokazuju da se Izrael poslužio tim mitovima kad je sam iz svoje vjere u Jahvu počeo razmišljati o počecima svijeta. Ali je upravo ta vjera u Jahvu preuzete prikaze ispunila novim sadržajima tumačenja, ona ih je „demitologizirala".

Svećenički 1.31 spis — stvaralački poredak: čovje-kova osnovica i uzor

Među tekstovima o stvaranju SZa zauzima Post 1,1—2,4a (izvještaj o stvaranju Svećeničkoga spisa) osobito mjesto (o svećeničkom spisu usp. Pismo 11). Taj tekst nakon „naslova" (r. 1) donosi opis neob I i kovanoga svijeta (kaosa) (r. 2), prikaz Božjega djelovanja (r. 3 — 2,3) i „zaključak" (2,4a). To je izvještaj koji izvješćuje o postanku svijeta — svakako svojevrstan izvještaj. Tu nema pripovijedalačkog niza prizora s osobama koje nešto čine i govore. Stil je svečan, rečenice sve jednako građene.

— svijet je Božje

djelo

— Bog jamči za poredak na svijetu

1. Svečani ritam podsjeća na stereotipni sastav rodoslovlja, genealogija, koje su i kakve su bile poznate u starom Izraelu i njegovoj okolici. Shema je takvih genealogija bila važna i u izvanbiblijskim mitovima o stvaranju. U njima su kazivanja o postanku svijeta (kozmogonije) nerazrješivo povezana s kaziva- njima o postanku bogova (teogonije) tako da ti izvještaji često liče na popi se porijekla, rodoslovlja bogova. Kad pisac Post 1 piše u obliku rodoslovlja, a da pritom ne preuzima predodžbe o bogovima i božanskim silama u svije tu, on se upravo na taj način okreće protiv kozmogonija svoje okoline, koje su postanak svijeta povezivale s rodoslovljima bogova.

Stvarno, „zaključak" u doslovnu prijevodu glasi (2,4a): „To je rodoslovlje neba i zemlje." Ali nebo i zemlja nisu božanske sile koje proizvode bića, nego su od Boga stvoreni. On riječju i djelom poziva u opstojnost bića i stvari, a ne oni.

2. Sastav Post 1 pokazuje međutim još jednu nakanu. Pisac želi već po obliku koji je izabrao pokazati da je stvaranje djelo Božje i da njegov poredak ima značenje za Izrael.

Zadatak Da upoznate sastav teksta, pročitajte još jednom tekst Post 1,1 — 2,4a i unesite

u donju tabelu natuknice o stvaralačkim djelima Božjim po redoslijedu „stvaralačkih dana": unesite što je kojega dana Bog stvorio.

1.dan: 4. dan:

2. dan: 5. dan:

3. dan: 6. dan:


Taj umjetnički sastav ima namjeru da već u prikazivanju naglasi nešto od pouzdanosti poretka svega stvorenja: prvo su „razdiobom" (dan 1—3) pripravljeni životni prostori, zatim (dan 4—6) se oni opremaju. Upravo pouzdani poredak svijeta očituje da je svijet djelo Boga u koga možemo imati povjerenja.

Da je svijet uređen pouzdano, želi pisac pokazati još i time što se djelo svakoga dana, kao i svako djelo stvaranja, očituju sami po sebi - po shemi uvijek jednako građenih rečenica - kao djelo i čin Božji:

1. Uvod: 2. Nalog: 3. Izvršenje: 4. Ocjenjivanje: 5. Svrstavanje:

„I reče Bog" „Neka bude, neka se skupe" „Tako bude" ,,l vidje Bog da je dobro" „Tako bude večer, pa jutro".

— poredak sabata osniva se na Božjem stvarateljskom poretku

Jahvist — 1.32 Božje stvarateljsko djelo, početak povijesti spasenja

3. Ali cilj cijelog prikaza, kako jasno pokazuje ponešto nasilan okvir od šest dana za osam djela, leži u njegovu završetku. Osam je djela složeno u shemi od šest dana tjedna koji završava sedmim danom, danom počinka. Tim se stvaralačkim poretkom upućuje čovjek na poredak u njegovu životu: čovjek koji obdržava sedmi dan, sabat, kao dan počinka oponaša stvarateljski počinak Božji i tako priznaje Boga, Stvoritelja. Šabatni poredak, po kojem je Izrael već živio, osniva se na stvaralačkom poretku samoga Boga i postaje tako izrazom vjernosti koju Bog očituje prema svom narodu.

Na prvi izvještaj o stvaranju, djelo Svećeničkoga spisa, neposredno se nadovezuje u zbilji ranije nastali Jahvistov izvještaj (Post 2,4b—25; usp. Pismo 11). On ne predstavlja nikakvu zaokruženu cjelinu, nego samo daje uvod u izvještaj o prvom grijehu (Post 3; usp. Pismo 12).

Pravi cilj Jahvista — kao i Svećeničkog spisa — nije opis postanka svijeta i bića na njemu. U cijelom izvještaju, koji počinje stvaranjem čovjeka, stalo je piscu do toga da prati crvenu nit spasa, krivnje i kazne u povijesti čovjeka. Prikaz stvaralačkog djela Božjega znatno se razlikuje od načina na koji to isto djelo opisuje Svećenički spis. U Svećeničkom spisu primjerice stoji na početku bezdan, u Jahvistu suha pustinja; u Svećeničkom spisu događa se stvaranje svijeta tako da Bog daje da se pokaže kopno, po Jahvistu se to događa tako da Bog šalje kišu. Osim toga se u Jahvista osobito jasno ističu mitske slike (Bog kao lončar i vrtlar, Božji vrt, stablo spoznaje dobra i zla, odn. stablo života).

Ovaj akadski pečatnjak pokazuje dva lika koji sjede pred palmom, a iza njih je uspravljena zmija. Simboli ovog prikaza nalaze se i u biblijskom izvještaju o prvom grijehu.

Te su mitske slike podređene središnjem izričaju: ,,Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju/' Time su postavljene u novu suvislost: u sklop suverenoga, stvaralačkoga djela Božjega pa su tako izgubile svoj mitski sadržaj.


Mudrosna knji- 1.33 ževnost — vjera u stvaranje svijeta iz razmišljanja o svijetu

Psalmi — 1.34 stvorenje slavi Stvoritelja

Redaktor je Petoknjižja ta dva izvještaja o stvaranju (svećenički i jahvistički) stavio jedan po-kraj drugoga. Zbog toga nije moguće suviše grubo—izvanjsko shvaćanje njihovih izričaja. O stvaranju govore različite mitološke slike, jedne kraj drugih. To baš pokazuje da te slike nisu iskonski izričaj i da se otajstvu stvaranja svijeta treba i može pristupiti s različitih strana.

I mudrosna književnost razmišlja o podrijetlu svega što postoji. Ona promatra kozmos i pokušava shvatiti smisao onoga što je vidjela. Smislena cjelina kozmo-sa dovodi je do Boga.

„Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, Jahve, Bože moj, silno si velik! Odjeven veličanstvom i lje-potom ... Nebo si razapeo kao šator, na vodama sagradio dvorove svoje... Zemlju si stavio na stupove njene; neće se poljuljati u vijeke vjekova ... Ti daješ da niče trava za stoku i bilje na korist čovjeku, da izvede kruh iz zemlje i vino što razvedruje srce čovječje; da uljem lice osvježi i da kruh okrijepi srce čovjeku ... Kako su brojna tvoja djela, o Jahve! Sve si to mudro učinio: puna je zemlja stvorenja tvojih" (iz Ps 104). Stečena zapažanja zaodijeva nekad mudrosna književnost u pitanja upravljena čovjeku promatraču da ga na taj način privede Stvoritelju.

„Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje i reče: ...'Gdje si bio kad zemlju utemeljih? Kazuj, ako ti je znanje sigurno. Znaš li tko joj je mjere odredio i nad njom uže mjerničko napeo? Na čemu joj počivaju temelji? Tko joj postavi kamen ugaoni dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani? Tko li zatvori more vratnicama kad je navrlo iz krila majčina; kad ga oblakom ko haljom odjenuh i ko pelenam ovih maglom gustom; kad sam njegovu odredio među, vrata stavio sa prijevornicama? Dotle, ne dalje, rekao sam njemu, tu nek se lomi ponos tvog valovlja!' " (Job 38,1-11). Za mudrosnu književnost stvoriteljsko djelo Božje jest otajstvo i čovjeku nedo-staju riječi kojima bi ga obuhvatio. Stoga se mudrosna književnost, kad želi go-voriti o djelu stvaranja, služi i starim stilskim oblikom ,,Još-ne" (,,Kad gore nebesa još nisu imala...") Taj se oblik upotrebljavao već u mezopotamskim mitovima o stvaranju (usp. u 1.21 početak epa Enuma Eliš). Tako treba da se djelo stvaranja opiše sa strahopoštovanjem.

„ ... od iskona, prije nastanka zemlje ... kad još nije bilo pradubina, dok nije bilo izvora obilnih voda ... prije nego su utemeljene gore, prije brežuljaka ... Kad još ne bijaše načinio zemlje ni poljana, ni početka zemaljskom prahu; kad je stvarao nebesa ..." - bila je božanska mudrost već tu i stajala je uz Boga Stvoritelja kao savjetnica (usp. Izr 8,23—30). Mudrosna književnost osim toga pri promatranju svijeta zadržava mitološke slike, npr. motiv pobjede nad zmajem kaosa, da ocrta istodobno tajnovitost i ne-posrednost Božjega djelovanja.

„On je na vodi označio kružnicu gdje prestaje svjetlost i tmine počinju. Svodu se nebeskom potresu stupovi i premru od straha kada on zaprijeti. Svojom je snagom on ukrotio more i neman Rahaba (neman kaosa) smrtvio mudrošću. Nebesa je svojim razbistrio dahom, a ruka mu je brzu zmiju probola. Sve to samo je djelić djela njegovih" (Job 26,10—14). 0 Božjoj stvarateljskoj moći pjeva Izrael i u svojim molitvama. Psalmi slave onoga, koji je stvorio nebo i zemlju, i njegovo djelo. Više puta proširuju se pohvale u male prikaze stvaranja koji pokušavaju u kratkim crtama — i uz upotrebu mitoloških elemenata — opisati Božje stvaralačko djelo.

„Ti zapovijedaš bučnome moru; obuzdavaš silu valova njegovih, ti sasiječe Rahaba i zgazi, snažnom mišicom rasu dušmane svoje. Tvoja su nebesa i tvoja je zemlja, zemljin krug ti si sazdao i sve što je na njemu; sjever i jug ti si stvorio, Tabor i Hermon kliču imenu tvojem" (Ps 89,10-13).

12 II. CIKLUS -13. PISMO

Deuteroizaija — 1.35 Deuteroizaija, koji dobro poznaje mudrosno misaono blago, govori često o izričaji o stvara- Jahvinu stvaralačkom djelovanju. On ne nuđa nikakav zaokruženi prikaz stvara-nju u navještaju nja, nego posvuda u svoj navještaj ubacuje odgovarajuće izričaje: spasenja

„Tko je šakom izmjerio more, i nebesa premjerio pedljem? Tko je mjericom izmjerio zemlju, i planine na mjerila, a tezuljom bregove? ... On stoluje vrh kruga zemaljskoga kom su stanov-nici poput skakavaca. Kao zastor nebesa je razastro, kao šator za stan razapeo ... 'S kime ćete mene prispodobit, tko mi je ravan?' kaže Svetac. Podignite oči i gledajte: tko je to (zvijezde) stvorio? Onaj koji na broj izvodi vojsku njihovu, i koji ih sve zove po imenu... Zar ne znaš? Zar nisi čuo? Jahve je Bog vječni, krajeva zemaljskih stvoritelj" (Iz 40,12—28).

1.4 Spoznaja Boga iz shvaćanja stvaranja — shvaćanje stvaranja iz spoznaje Boga

Kako ovaj sažeti pregled zorno predočuje, SZ govori o Stvoritelju i stvaranju na mnogo načina i u različitim sklopovima. Taj pregled isto tako već pokazuje da izričaji i prikazi stvaranja nisu sastavljeni zbog njih samih. Oni imaju posve od-ređenu zadaću u sklopu Izraelova izričaja vjere u Boga i u njegovo djelovanje u povijesti. Otuda su i mitološke slike i predodžbe iznova oblikovane i stavljene u službu tih vjerskih izričaja. Ovdje bi se trebalo zapitati kako je uopće došlo do toga da su izričaji o stvaranju usmjereni na Jahvino spasenjsko djelo, kakve to ima posljedice za shvaćanje „stvaranja" i kako je, obrnuto, po tome Izraelova slika Boga i svijeta dobila nove crte.

Jahve — 1.41 Sigurno je već u ranim vremenima u Jeruzalemu izričaj o stvaranju bio jedan od „Stvoritelj hvalospjeva Bogu. Ondje su Jahvu, Boga Izraelova, koji se u povijesti svoga na- neba i zemlje" roda pokazao kao jedini moćan, izjednačivali s Bogom Stvoriteljem EL — on se častio na jeruzalemskom Sionu kao EL Eljon (,,najviši Bog") (usp. 1.11).

0 tom svjedoči tajanstveni prikaz Melkizedekova susreta s Abrahamom. Tu veli kralj Šalema (= Jeruzalem): ,,Od Boga Svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje, neka je Abramu blagoslov!" A praotac kaže: „Ruku uzdižem pred Jahvom, Svevišnjim Stvoriteljem neba i zemlje" (usp. Post 14,18-22). Nakon tog izjednačenja dobio je Izraelov Bog naslov „Stvoritelj neba i zemlje"; naslov preuzimaju onda hvalbeni himni koji slave božanska djela Boga djelatnika; ponekad ga i dalje razvijaju. Time se otvorila mogućnost da se predodžbe o stvaranju uklope u vjersku predaju Jahvina naroda; isprva možda tek pojedine crte, ali konačno i opsežniji prikazi. Najstariji tragovi izričaja o stvaranju uklopljeni u vjerske predodžbe Božjega naroda nalaze se po svemu sudeći u tekstovima koji su se upotrebljavali kod službe Božje. Kao primjer može poslužiti već citirani Ps 89, koji bi u svojim najstarijim djelovima mogao potjecati iz ranog vremena kraljeva. On povezuje stvaranje svijeta s osnivanjem Davidove dinastije. Time je trebala biti naglašena čvrstoća kraljevske kuće i Svetoga grada zajedno s Hramom. Tako se upućuje na stalnost stvarateljskog djela Božjega, koje nosi i te institucije. „Ti reče: 'Zauvijeke je sazdana ljubav moja!' U nebu utemelji vjernost svoju: 'Savez sklopih s izabranikom svojim, zakleh se Davidu, sluzi svome: Tvoje potomstvo održat ću dovijeka, za sva koljena sazdat ću prijestolje tvoje' ... Jahve, Bože nad Vojskama, tko je kao ti? Silan si, Jahve, i vjernost te okružuje. Ti zapovijedaš bučnome moru, obuzdavaš silu valova njegovih ... Tvoja su nebesa i tvoja je zemlja, zemljin krug ti si sazdao i sve što je na njemu" (Ps 89,3—12). To je uklapanje omogućilo da su izričaji o Božjem stvarateljskom djelovanju mogli poduprijeti vjeru u Božje povijesno-spasenjsko djelovanje. Tu su zadaću dobili za vrijeme babilonskog sužanjstva (usp. 1.12).


Nebo i zemlja — djelo Jahvine spasenjske volje

1.42 Kako je Izrael izričaje o stvaranju uklapao u svoju vjersku predaju, rasla je u njemu spoznaja o jednoj novoj strani njegove slike o Bogu. Jahve mu se sada očitovao i kao stvoritelj kozmosa, a time i kao Vladalac, Gospodar i Kralj, pače kao vlasnik svega što postoji, svijeta zajedno s njegovim bićima, svih naroda i svakoga čovjeka.

Rečenica ,,Jahve je Stvoritelj" bila je prema tome očito najznačajniji korak na Izraelovu putu da shvati i protumači svijet. Ono što se o Jahvi već znalo iz po-vijesnog iskustva, moglo je sada pomoći da se protumači svijet i njegov početak. Jahve, jedini, spasovoljni, zahtjevni, moćni, pouzdani, potpuno slobodni, on koji sve ostalo suvereno određuje, potpuno neovisni, a ipak čovjeku milostivo naklonjeni Bog — on je Stvoritelj. Tako se moglo i njegovo stvarateljsko djelo promatra u svjetlu tih crta njegova bića. Iz njegove je ruke proizašao svijet i bića koja ga ispunjavaju i koja po svom postanku nisu ni zla ni nevaljala.

Po Post 1 nije čovjeku dano o tome suditi, jer bi time bio preopterećen. To je pridržano Bogu. On jedini može, jer je Stvoritelj, sam shvatiti i reći: ,,l vidje Bog sve što je učinio i bijaše dobro" (Post 1,31). S druge strane činjenica da je Bog sve stvorio jasno govori da svijet nije Bog, nego Božje djelo. Time je čovjeku otvorena mogućnost da radi u svijetu i za svijet. On smije i može u svijetu i za svijet djelovati koliko mu Stvoritelj dozvoljava ili ga pače za to ovlastiti; jer svijet jest i ostaje djelo Božje i prema tome njegovo vlasništvo.

Stvaranje pod 1.43 spasenjskom voljom Jahvinom

— po Jahvistu

— po Svećeničkom spisu

Izričaj „Jahve je Stvoritelj" donio je dakle Izraelu mogućnost da svijet tumači iz Božje spasenjske volje. To tumačenje možemo pratiti u različitim, već spomenutim slojevima i oblicima starozavjetne teologije.

1. Jahvist polazi od vjerskog gledišta Jahvina naroda i prati čovječanstvo unatrag sve do njegovih početaka. On to čini na temelju shvaćanja po kojemu u središtu povijesti jest čovjek i njegov odnos prema Bogu.

Jahvist je na Davidu vidio kako Bog osigurava „Savez spasa" jednom izabra-nom čovjeku koji ima značenje i zadatak za mnoge druge. Tu misao prati on unazad sve do onoga prvog čovjeka, Adama, o kojem svi ostali ovise i vidi kako ga je Jahve stvorio i obdario takvim Savezom, spasovnim za njega i za sve daljnje generacije, ali ujedno i podredio svom božanskom zahtjevu. Tako stvaranje za Jahvista postaje početak povijesti spasenja; njezina tamna, povremeno opasno moćna sjena jest i ostaje povijest nevolja. Božja naklonost i obećanje dano svemu stvorenju još se jednom u jahvističkom prikazu povijesti spasenja na nov način predočuje u Savezu koji Bog nakon općeg potopa sklapa s Noom (usp. 8,20—22) i u kojem osigurava trajno nadvladavanje kaosa i uređeni tijek stvorenja.

2. I Svećenički spis svoju prosudbu i tumačenje stvorene zbilje temelji na „spasenjskom Savezu". On prati povijest unatrag do početka svijeta i vidi kako je spasenjski Savez poklonjen cijelom kozmosu, posebno dakako čovjeku. To je razvidno iz načina kako je taj Savez opisan u izvještaju o Noi (usp. Post 9,1—17). Stvaranje je spasenjsko oblikovanje svijeta. U Svećeničkom je spisu — kao što je već pokazano (usp. 1.31.2) — snažno naglašen poredak ugrađen u kozmos. Taj se poredak osniva na Božjoj riječi i volji. I treba jasno istaći kako je pouzdan, da bi ta pouzdanost slušateljima poruke u nevoljama sužanjstva mogla biti znakom da Božja spasenjska volja jednom obećana Izraelu nije uništena niti besplodna.


Time stvaranje u svećeničkoj teologiji postaje rječitim svjedočanstvom o Jahvinoj dobroti, vjernosti i naklonosti. Stvaranje se kao i u Jahvista ne pro-matra zbog njega samoga, nego se gleda s gledišta Izraelovih vjerskih pre-dodžaba i vrednuje se kao izražajna snaga kadra prikladno izraziti odnosnu situaciju Božjega naroda.

— u Psalmima 3. U Psalmima je još jasnije nego u ta dva sloja Petoknjižja (J i P) razvidno da se izričaji o stvaranju odnose na povijesno spasenjsku situaciju Božjega naroda. Kad Ps 89. slavi Jahvino stvarateljsko djelo, čini to u sklopu teologije Davidova Saveza (usp. 1,41); kao što Bog svojom moći uspostavlja zbilju stvorenja i pouzdanom ga čvr-stoćom u opstojanju podržava, tako on u naklonosti i vjernosti obećava da će trajno postojati i Davidovo prijestolje i dinastija. Takva je uporaba izričaja o stvaranju osobito jasna u Ps 74. Tu su oni uklopljeni usred tužaljke nad razorenim Jeruzalemom i Hramom. Narod tu moli za oslobođenje iz velike nevolje. Tako Izrael u izričajima o Božjem stvaralačkom djelovanju nalazi novu nadu da će biti spašen iz nevolje u kojoj se nalazi.

— u Deuteroizaije 4. To je naglašavanje još pojačano u Deuteroizaije. Njegovo je proročanstvo protkano ovim dvjema izričajima vjere: ,,Jahve je povijesno-moćni Bog" i „Jahve je Stvoritelj". Oni ne stoje naprosto jedan uz drugi, nego se povezuju često u jedinstveno gledište. U objema se očituje Jahvina jedinstvena moć i božanstvo. Temelj s kojega prorok navješćuje spas jest ovo: Bog će Izraelov tako upravljati događajima da će svoj narod vratiti kući i ponovno će se sagraditi Sveti grad. „Sada ovako govori Jahve, koji te stvorio, Jakove, koji te sazdao, Izraele: 'Ne boj se, jer ja sam te okupio; imenom sam te zazvao: ti si moj!' " (Iz 43,1).

U Deuteroizaije tako je uska povezanost između stvaranja i Božjega djelovanja da se on može obratiti Gospodinu: „Probudi se! Probudi se! Opaši se snagom, mišice Jahvina! Probudi se, kao u dane slavne, za drevnih naraštaja. Nisi li ti rasjekla Rahaba i probola Zmaja? Nisi li ti isušila more, vodu velikog bezdana, i od dubine morske put načinila da njime prolaze otkupljeni?" (Iz 51,9 si). Stvaranje svijeta i spasenjsko djelo na Crve-nome moru ovdje su izrečeni u jednom dahu. Za Deuteroizaiju je pouzdanost Božjih spasenjskih obećanja tako čvrsto utemeljena u Božjem stvaralačkom djelu, a Božji se stvaralački čin tako jasno promatra kao uvod u Božju povijest spasenja da su stvaranje i povijesno spasenjsko djelovanje Božje u njegovim očima spojeni u cjeloviti prikaz.

1.5 Daljnja razrada u Novom Zavjetu i u kršćanskoj teologiji

Kad se ovako promatraju izričaji SZ o stvaranju i njihova uska povezanost s Božjim spasovnim djelovanjem, može se bolje shvatiti daljnja razrada vjere u stvaranje provedena u NZ.

Isus prihvaća 1.51 U SZ nisu izričaji o stvaranju formulirani i zamišljeni zbog njih samih. Oni starozavjetnu imadu uslužnu funkciju. Teologija stvaranja postavlja Božje spasenjsko i oslobodi- misao o stvaranju teljsko djelovanje na čvrst, pouzdan temelj i proširuje njegove protežnice: Bog koji u povijesti oslobađa i spašava jest onaj isti koji je stvorio svijet i njegov poredak, koji ga podržava i koji se u njemu objavljuje.


Taj pogled na svijet kao djelo Stvoritelja preuzet je u NZ i dalje razrađen. Isus živi i naviješta novom svježinom i bojama svijet kao djelo Stvoritelja. U svijetu se susreću Božja ljubav i zahtjevnost. U njemu se može spoznati nešto od Božje zbiljnosti. Stoga može Isus spasovni dolazak Božji pojasniti upravo u prispodobama koje svoje slike crpe iz stvorenja: briga Božja o ljiljanima na polju i pticama u zraku te sjeme na njivi mogu postati slike Božjega spasenjskoga djelovanja, dolaska Božjega kraljevstva jer je svijet Stvoriteljevo djelo i u njemu sebe izriče spasotvorni Bog. Svijet je time uključen u gibanje Božje samoobjave.

NZ dalje razvija 1.52 starozavjetnu misao o stvaranju: — svijet stvoren po Kristu

— Svijet usmjeren na Krista

— svrha je svijeta zajedništvo Stvara-telja i stvorenja

NZ dakle novom svježinom nastavlja starozavjetno vjerovanje u stvaranje. Ali ne samo to. On tom vjerovanju dodaje sasvim nove naglaske.

1. Bog se u Isusu Kristu — kako ispovijeda kršćanska vjera — na nenadmašiv način objavio i upravo se u njemu očitovao i obećao kao cilj i spasonosno ispunjenje čovjeka i njegova svijeta. Stoga se stvaranje već od početka mora naslanjati na Isusa Krista. U novozavjetnim spisima razvija se spoznaja: ako se u Isusu Kristu susreće Bog koji je i Stvoritelj svijeta i ako razvoj povijesti spasenja ima svoj cilj i dovršenje u Isusu Kristu, mora i stvaranje svijeta biti u vezi s Isusom Kristom, pače on mora biti prije stvaranja (usp. Pismo 9/2.22). Tako kršćanska zajednica ispovijeda svoju vjeru u Gospodina i u obliku izričaja o stvaranju, tj. kristološki opečaćenih izričaja o stvaranju. Ona ispovijeda da je povijesni Isus iz Nazareta, koji je posljednja riječ Božja i cilj svega stvorenoga, već od početka bio u Boga i da je po njemu sve stvoreno (usp. Iv 1,1 sl).

2. Treba reći još više. Već je u SZ, vidjeli smo, stvaranje usmjereno na Savez Boga s čovjekom tako da Bog stupa u zajedništvo s čovjekom. To je usmjerenje u NZ nenadmašivo produbljeno: stvaranje je usmjereno ne samo na to da se Bog na neki način priklanja stvorenju i njemu daruje svoju ljubav nego je usmjereno na biće u kojem su Bog i čovjek postali jedno, tj. u kojemu se Bog posve približio stvorenju i stvorenje Bogu, u koje je Bog potpuno prihvatio stvorenje i stvorenje Boga tako da može reći: „Ja i Otac jedno smo" (Iv 10,30). To dakle znači: Isus Krist, osobno jedinstvo Boga i čovjeka, jest smisao i svrha sveukupnoga stvorenja. Stoga se u NZ izričaj da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju na jedinstven način primjenjuje na Krista: Krist je upravo prava slika Božja (usp. 2 Kor 4,4; Kol 1,15). Sve što je bilo prije Krista jest prednacrt i zalet prema onome što se u njemu konačno očitovalo kao cilj sveukupnog stvorenja. On je zaista „posljednji Adam" (usp. 1 Kor 15,15), to znači čovjek prema kojemu je usmjeren sav i svaki čovjek. Krist je konačno čovjekovo obličje, otvaranje čovjeka prema njegovu konačnom savršenstvu.

3. To nije čisto pojedinačni izričaj o čovjeku Isusu. U Kristu postaje razvidno što je svrha svakoga bića koje je stvoreno iz zemljina praha: čovjeka uopće i cijeloga njegova svijeta. U NZ izraženo je na različite načine da se punina stvaranja, dostignuta već u Isusu Kristu, treba ostvariti u svemu stvorenju. Onda će Bog biti „sve u svemu" (1 Kor 15,28). Time se ne misli na neko bezlično pretapanje stvorenja u Boga (panteizam), nego na najuže zajedništvo ljubavi između stvorenja i Boga. Cilj stvaranja jest, da se poslužimo Augustinu dragim izričajem, „Christus totus", „cijeli Krist", to znači glava i udovi, Krist i mnoga braća i sestre.


Teologija na nov 1.53 način prihvaća važne strane biblijskog nauka o stvaranju: — stvaranje opečaćeno

Kristom

— čovjekom se postaje u Kristu

U današnjoj se teologiji ti novozavjetni stavovi djelomično dalje razvijaju — prije svega kao nastavak razmišljanja Teilhard-a de Chardin-a (francuski isusovac, teolog i istraživač prirode, 1881—1955).

1. Kaže se: Ako je Krist prauzor, praslika i konačna svrha stvaranja, onda je u stvaranje od početka i svagdje unesen Krist kao ,,načelo izgradnje" To bi mogao na prvi pogled osvijetliti samo čovjekov svijet. Ipak treba uzeti u obzir da bi se u svijetu koji se razvijao i koji se razvija (evolucija) svijet niži od čovjeka mogao shvatiti kao čovjekova „pretpovijest". U toj se „pret- povijesti" već lagano nazire ono što onda u čovjeku dosiže pravi — kvalita- tivno novi i drugačiji — stupanj razvoja. Stoga se već i svijet niži od čovjeka nalazi u struji Kristova otajstva, koje je do punog razvoja došlo u ljudskom svijetu. Na temelju toga shvatljivo je da se i na takozvanim izvankršćanskim područjima, u izvankršćanskim religijama i u sekularizira-nom svijetu mogu posvuda naći pogledi i ponašanja koja bi se mogla označiti kao kršćanska. To potječe od kristološkog građevnog plana stvaranja.

To je usmjerenje ne samo osnovano na NZ nego se onda provlači i kroz povijest vjere. Prije svega može se naći u velikih grčkih crkvenih otaca. U najnovije je doba na to vjersko uvjerenje podsjetio prije svega Teilhard de Chardin4. Teilhard piše u svom djelu „Superhumanite'": „Krist je fizički i doslovno onaj koji ispunja. Ne postoji ni u jednom času svijeta nikakav elemenat svijeta koji bi bez njegova upravljačkog fluida mogao biti pokrenut, mogao se kretati ili se ikada smio pokrenuti. Prostor i vrijeme ispunjeni su njime. Nadalje, on je fizički i doslovno savršen: budući će se punina zemlje doseći tek u konačnoj sintezi ... a kako je on, Krist, organsko načelo te potpune suglasnosti, cijeli je svemir ... njegovim značajem opečaćen, njegovom mudrošću obilježen i njegovim oblikom prodahnut. Fizički i doslovno konačno daje on stalnost cijelom zdanju materije i duha — jer u njega se u vraćaju i u njemu se prepliću sve crte svijeta. Stoga u njemu — glavi stvorenja — dosiže puninu i vrhunac osnovni proces kefalizacije (= stavljanja pod istu glavu, uglavljivanja, uzglobljavanja) u razmjerima svjetskog prostranstva, u nadnaravnim dubinama i u skladu sa svom prošlošću."

2. Iz kristološkog tumačenja stvaranja proizlaze važne posljedice i za život po jedinca: ako je Isus Krist temelj i svrha svijeta i svakog ljudskog života, za- ključuje se odatle za pojedinca: Što se više približava Kristovu životnom obličju, što više on sam postaje „kristolik", to mu je život smisleniji, uistinu čovječniji, to više ostvaruje ono što je po stvaranju u nj položeno. Potpuno čovjek možeš postati samo ako zaista postaneš kršćanin.

Ako sve stvoreno i svaki pojedini čovjek nalazi svrhu i puninu samo u Kristu, onda je stvorena priroda čovjeka (i njegova svijeta) naslonjena na nešto što ona sama ne može učiniti, nego joj je od Boga dano kao dar. Teologija je takvo stanje stvari zaodjela u pojmovni par: „naravno — nadnaravno". Taj pojmovni par izražava čuđenje vjere što je priroda, izašla iz stvaranja, na putu prema nečemu što ju kao stvorenje daleko nadmašuje (pa je u tom smislu „nadprirodno" ili „nadnaravno"): ona je pozvana na zajedništvo s Kristom koje joj je Bog darovao.

_________________________________

4) Od Teilharda de Chardina u nas je prevedeno: Budućnost čovjeka, CuS, Split 1970; Božje okolje, MD, Celje 1975; Pojav človeka, MD, Celje 197'5; Fenomen čoveka, BIGZ, Beograd 1975; O ljubavi i sreći, KS, Zagreb 1983 (2. izd.). De Chardinu je posvećeni sav br. 3/1982. Obnovljenoga života: donosi predavanja održana na simpoziju o njemu koji je održan 4. i 5. 12. 1981. u Zagrebu te bibliografiju: PŠENIČNJAK, Franjo, Prilog za bibliografiju o Teilhardu de Chardinu u nas (str. 297—300) koji bilježi prijevode djela T. de Chardina u nas, mjesta gdje su objavljeni izvaci iz njegovih djela, članke i prikaze o njemu te ostala djela i članke koji usput govore o njemu.


1.6 Zadaci

1. Koje mjesto zauzima misao o stvaranju u Izraelovoj vjeri?

2. Koji su izvanbiblijski mitovi o stvaranju preuzeti u Bibliju i kako su preoblikovani?

3. Kako se misao o stvaranju prikazuje u važnim starozavjetnim tekstovima o stvaranju? Kako se gleda u tim tekstovima na odnos Boga prema njegovu stvaralačkom djelu?

4. Na koji se način u NZ razvija starozavjetna vjera u stvaranje?

5. Koji se aspekti biblijske vjere u stvaranje osobito naglasuju u današnjim teo-loškim razmišljanjima?

6. Potražite neku crkvenu pjesmu u kojoj su po vašem mišljenju vjera u stvaranje i vjera u spasenje uvjerljivo povezane.

2. ŠTO ŽELE BIBLIJSKI IZVJEŠTAJI O STVARANJU REĆI O SVIJETU I ČOVJEKU

Starozavjetni Božji narod sastavio je, kako smo pokazali, izvještaje o stvaranju prije svega ističući vezu koju ono ima s poviješću spasenja koju je on doživio sa svojim Bogom. Biblijski izričaji o stvaranju imaju presudno značenje i za povijest novozavjetnoga Božjeg naroda — Crkvu, pače za cijelo čovječanstvo. Oni ne odgovaraju samo na pitanje otkuda čovjek i svijet nego govore i o njihovoj sadašnjosti i budućnosti. U ovom poglavlju bit će stoga dalje razrađeni upravo i za danas važni vidici biblijskih izričaja i crkvenog nauka o stvaranju.

2.1 Izričaji o stvarateljskom činu Božjem kao izričaji o Božjem stvaranju

Kako se god zanimali za način Božjega stvaranja, znadu svi biblijski izričaji da je stvarateljski Božji čin pravo otajstvo. Ipak mnogovrsni izričaji o stvarateljskom djelu mogu unatoč tome pružiti važne uvide u ovaj svijet kao Božje stvorenje i u njegov odnos prema Bogu.

2.11 Opisi starozavjetnih stvarateljskih djela na razne načine izražavaju da čovjeku nije moguće potpuno shvatiti Božje stvarateljsko djelo.

Stvarateljski čin Božji kao neprotumačivo otajstvo: 1. Pisac svećeničkog izvještaja o stvaranju u Post 1 izvješćuje tako da će se

čitatelj, ako postavlja tekstu određena pitanja o porijeklu stvorenja, naći prije pred nedokučivim i neshvatljivim djelom Božjim nego pred zadovolja- vajućom obavijesti koja bi odgovorila na njegovo pitanje.

— nikakav „uskla-đeni izvještaj"


Tako se može zapaziti da stvaranje svjetla nije u skladu sa stvaranjem svjetlila; dva puta dolazi do odvajanja svjetla od tmine i dva puta se dan i noć povezuju s tim odvajanjem (usp. Post 1,4sl s Post 1,14—18). Osim toga nije izričito rečeno daje Bog stvorio tamu i bezdan. Namjerno je nadalje ostavljena napetost koja postoji u iskustvenom svijetu između biljne hrane, koja je po stvaranju dozvoljena čovjeku i životinji, i mesne hrane (usp. Post 1,29sl). Ta se napetost rješava tek u okviru Saveza s Noom. Tek se tu čovjeku izričito dozvoljava hraniti se životinjskim mesom (usp. Post 9,2—3). Nadalje pisac ne izriče vlastitog suda o stvaranju. Značajno je da stavlja Bogu stvoritelju u usta riječi: Stvorenje je dobro. Taj sud priliči samo Bogu. Očuvanju tajnovitosti u Božjem stvaralačkom djelu služi sigurno i slikovit govor, koji nije upotrijebio samo pisac Post 1 nego se on upotrebljavao i u drugim Izraelovim izričajima o stvaranju.

— nema tumačenja 2. Očita je dakle želja da ostane nedokučiv način „kako" je Bog stvarao svijet. početka S tom je željom u vezi i činjenica da se u biblijskim tekstovima o stvaranju ne pokušava opisati početak svijeta kao takav, nego da se dapače stvaranje prikazuje upravo kao oblikovanje svijeta.

— Neizravno se činjenica da je Bog oblikovao svijet izražava stilskim obli-kom „Još-nije". Taj oblik izražavanja nalazimo ne samo u mudrosnoj književnosti (usp. 1.33) nego i u jahvističkom izvještaju o stvaranju: ,,Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju, još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje, jer Jahve, Bog, još ne pusti dažda na zemlju i (još) nije bilo čovjeka da zemlju obra-đuje" (Post 2,4b-5).

— Ta se predodžba nalazi i iza Post 1. Tu doduše nema obrasca „Još-nije". Umjesto njega spominje se kaos: o polaznoj točki Božjeg stvaralačkog čina dalje se ne razmišlja. Ona ostaje u mitskoj slici pustoši i praznine (,,tohu vabohu"), tame (hošek) i bezdana (tehom).

— Upotreba mita o borbi s kaosom može isto tako naglasiti tajanstvenost Božjeg stvaralačkog čina. Borba s kaosom jest daleka pozadina prikaza Jahvina djela rastavljanja u Post 1 (usp. paranje zmaja kaosa u babilon-skim mitovima), ali češće svojom slikovitošću djeluje i neposrednije.

Neman kaosa koju Bog Izraela bez muke svladava nosi još stara imena: Rahab, Leviatan, Tannin (zmaj), (morska) zmija ili jednostavno Jam (more). „Ti svojom silom rasječe more, smrska glave nakazama u vodi. Ti si Levijatanu glave zdrobio, dao ga za hranu nemanima morskim" (Ps 74,13 sl).

Stvarateljsko djelo Božje:

2.12 Božje stvarateljsko djelo prikazano je u Starom Zavjetu ljudskim predodžbama i riječima.

— kao čin i 1. Upotrebljavaju se pojmovi koji označavaju stvaranje, djelovanje. djelovanje

Misao da je stvaranje djelovanje, čin Božji, isključuje predodžbe po kojima bi zemlja rađanjem proizlazila od Boga, gotovo sama iz sebe „proistjecala". Stoga Stari Zavjet odbija ili barem ne prihvaća staroistočnjačke poglede kako je svijet postao porodom ili nizom poroda u vezi s genealogijama bogova (usp. 1.31.1). — Stvarateljsko djelovanje Božje često se u biblijskim prikazima označuje

trijeznim riječima „činiti". Pobliže se pojedinosti o stvarateljskom postupku ne daju razabrati iz toga općeg pojma. On jasno očituje da je Bog djelovao, ali se zaustavlja pred otajstvom njegova djelovanja.


To je npr. razvidno u izvještaju o stvaranju čovjeka, kako ga donosi Svećenički spis. On jednostavno kaže da je Bog stvorio čovjeka. Na koji je to način učinio, ostalo je posve u tami.

— Taj se čin pobliže određuje različitim slikama. I tu izranjaju pojmovi uzeti iz čovjekove djelatnosti: „oblikovati", odn. formirati, „utemeljiti", „podizati građevinu", „odvajati", „razdvajati". Pri tome upravo mnogostrukost slika sprječava da se pojedina slika shvati doslovce. Izražavajući Božje stvarateljsko djelovanje, ti se pojmovi pretapaju i pri tome im je u stanovitom smislu oduzeta njihova neposredna slikovitost. Tako se u Post 2,7 veli da je Jahve iz zemlje napravio, odn. oblikovao čovjeka. Tako „utemelji" Jahve (usp. Ps 24,2) po staroj slici svijeta zemlju na oceanskim valovima (usp. skicu biblijske slike svijeta u 3.21). Mudrosni nauk sa svojim smislom za plan i poredak rado promatra stvoreni svijet kao dobro promišljenu građevinu koju je Bog sagradio (usp. Izr. 8,25—29). U svećeničkom izvještaju o stvaranju „rastavlja" Bog svjetlost od tame (usp. Post 1,4).

— riječju 2. Uz predodžbu da Bog stvara činom stoji u Starom Zavjetu i jedna posve drugačija predodžba: Svemu što postoji Bog daje opstojnost svojom riječju. On reče i ono bî, nastaje. O ,,stvaranju po riječi" govori Izrael isprva jednako kao i drugi narodi. Jedan himan iz Mezopotamije govori o bogu mjeseca Nanna: „Kad tvoja riječ poleti po nebu kao vjetar, donosi ona zemlji obilno hrane i pića; kad tvoja riječ prođe zemljom, ona daje da sočna trava raste; tvoja riječ omašćuje obor i đubre, umnožava broj živih bića." — Izričaji kako Bog stvara svojom djelotvornom riječi pojavljuju se u Jahvi-

na naroda relativno kasno. 0 stvaranju činom govori se mnogo ranije. Ako Bog pri stvarateljskom činu govori, ta riječ ne posjeduje u prvom re du stvarateljsku moć, nego navješćuje i tumači što Bog čini. Takvu predodžbu o Božjoj riječi koja prati čin stvaranja nalazimo još i u svećeničkom izvještaju, kad Bog navješćuje stvaranje čovjeka (usp. Post 1,26) i takoreći tumači zadatak koji je čovjeku određen.

— Ali sasvim je drugačije shvaćanje riječi Gospodinove kad se u Post 1 pri prvih pet djela stvaranja kaže: ,,l reče Bog ... I bî tako." Kod većine stvarateljskih djela doduše nakon riječi stvaranja govori se još i o Božjem činu. Ali tim postavljanjem čina uz riječ očito je samo naznačeno kakvo je djelovanje imala Božja riječ. Božja stvarateljska riječ stvara sama od sebe; ne mora je Bog tek provesti u djelo. Kad se govori o riječi koja stvara sama od sebe, ističe se prije svega kako se točno podudara nalog i učinak: i bî tako. U tome se jasno očituje stvarateljska moć riječi kojoj ne treba nikakva nadopuna.

Ta predodžba o stvaranju po riječi djeluje dalje sve do Novoga Zavjeta. Pod njezinim se utjecajem Isus označuje kao stvarateljska Božja Riječ: ,,Sve postade po njoj, i bez nje ne postade ništa" (Iv 1,3).

— Predodžba „stvaranje po riječi" veoma je važan naglasak u teološkom shvaćanju svijeta. Ona osobito ističe Božju slobodu i neovisnost, njegovo svjesno planiranje i njegovu volju. Očituje kako Bog svime raspolaže apsolutno i bez truda. Otklanja mišljenje da bi zemlja ili valovlje ili bilo koje područje kozmosa iz samih sebe posjedovali stvarateljske snage.


— kao „stvarati“ 3. Ali ni svećenički prikaz nije htio stvaranje činom zamijeniti stvaranjem koje se događa riječju, niti je htio ono prvo isključiti kao nedovoljno. On ostavlja izričaje o Božjem činu, priznaje im dakle pravu izražajnu snagu. Dapače upotrebljava osobitu riječ za Božje djelovanje: bara = „stvarati". — Riječ „bara" značila je izvorno „razrezati, razdijeliti". U SZ upotrebljava se samo

u smislu „stvoriti" i pridržana je samo Bogu. Tako SZ otklanja poistovjetiti stvarateljski čin Božji s nekom zanatskom djelatnošću koju približno označuju riječi „činiti, oblikovati". Ta riječ „bara" ističe Božje slobodno i neusporedivo stvaranje, naglašuje dakle Božju suverenost kao što je naglašuje i izričaj o stvarateljskoj riječi.

— Tom riječi ili njezinom upotrebom nije još izrečeno stvaranje iz ničega. Ona zaista ne znači ništa više nego li glagol „činiti" i može značiti jednostavno oblikovanje onoga što već postoji.

Upotrijebljena je kad je riječ o sveukupnosti stvorenoga svijeta (neba i zemlje, usp. Post 1,1) ili kad se govori o pojedinim stvaralačkim činima, npr. pri stvaranju čovjeka (usp. Post 1,27), vjetra (usp. Am 4,13) i oblaka (usp. Iz 4,5). S druge se strane nije moglo misliti na neku prethodnu tvar kad se npr. kaže da je Jahve stvorio tamu, nesreću i dolazak spasenja.

,,Ja tvorim svjetlost i stvaram tamu, ja stvaram sreću i dovodim nesreću, ja Jahve, činim sve to. Rosite, nebesa odozgor i oblaci daždite pravednošću. Neka se rastvori zemlja, da proklija izbavljenje! Ja, Jahve, stvaram sve" (Iz 45,7sl).

— kao stvaranje iz ničega

4. lako stvaranje iz ničega nije čak ni u Svećeničkom spisu izravno izrečeno, ipak u njemu ima prostora za nj tako da se stvaranje iz ničega moglo neposredno izreći u kasnijim vremenima Staroga Zavjeta. — Prva riječ Biblije „U početku (stvori Bog nebo i zemlju)" ne govori još sama za

sebe uzeta da je Bog stvorio svijet iz ničega. Ipak se ovdje govori o apsolutnom početku Božjega stvarateljskoga čina. Prema tome pisac se Svećeničkoga spisa neposredno ne bavi problemom je li prije toga nešto postojalo. Ali zna se da SZ „izjavljuje o Bogu samo ono što Boga ne podređuje nikakvu prethodnom svijetu i što ne ostavlja dojam da utječe na Boga"5 Ako se to uzme u obzir, onda početak povijesti što ga je izveo Bog, označuje početak bez ičega prethodnoga, bez ičega „što bi već prije toga Božjeg početnog čina imalo bilo kakvu izvanbožansku opstojnost"6

— Tako je mogla nastati klasična formulacija iz kasnog vremena Starog Zavjeta: „Molim te, dijete, pogledaj nebo i zemlju i sve što je na njima i znaj da je sve to Bog načinio ni od čega" (2 Mak 7,28).

— Tako je gledano u cijelosti zaista već pripravljeno ono što se filozofskom pojmovnošću u crkvenom naučavanju moglo izreći kao „stvaranje iz ničega" tj. bez nekog već prethodnog bitka. To „stvaranje iz ničega" naglašuje da je Bog strogo transcendentan („onostranost" nasuprot svijetu) i po bivovanju različit od svega stvorenoga, da je potpuno iznad svijeta i svojom snagom moćan, ali i da je svijetu priklonjen u naklonosti i dobroti kojoj nema temelja izvan njega

________________________ 5) FOERSTER, čl. ktizo u: Theologisches Wörterbuch zum Neuen Testament III. Stuttgart, str. 999-1034, ovdje str.

1011. 6) DELITZSCH, F, Commentar über die Genesis. Leipzig 1860, str. 92.


samoga:on je poklonio svijetu postojanje. Svijet pripada Bogu, ali on nije Bog. Tko se osloni na taj nauk, povjerava se onomu koji je o sebi rekao: ,,Ja sam prvi i ja sam posljednji" (Iz 44,6), onaj koji oživljuje mrtve i ono što nije zove te bude" (Rim 4,17).

Vjera u stvaranje kao radosna poruka

2.13 Time je već natuknuto značenje poruke o stvaranju: kako ona čovjeku omogućuje shvatiti samoga sebe i svijet oko sebe.

— Svijet je siguran 1. Na prvi pogled izgleda da je svijet izričajem „stvaranje iz ničega" nekako umanjen u svojoj vrijednosti i dostojanstvu. „Stvaranje iz ničega" kao da ga je prepustilo ništetnosti i izručilo ništavilu. No uvjerenje o stvaranju iz ničega upravo to ne izriče. U zbilji je time čovjeku rečeno nešto čudesno pozitivno, nešto što raduje i oslobađa: ako je svijet stvorenje, što znači da je ovisan samo o Bogu, onda to znači da on ima svoj temelj i smisao o Bogu. Poruka o stvaranju priopćuje čovjeku da se on može usidriti, utemeljiti i naći sigurnost u jedino sigurnom temelju, naime u Bogu.

u Bogu

2. Da je vjera u Boga Stvoritelja radosna vijest, očituje se naročito onda kad se osvrnemo na oba danas proširena protumišljenja koja niječu stvarateljski značaj svijeta.

— Svijet ne proizlazi iz čistog slučaja i slijepe potrebe

—1970. zastupao je francuski biolog Jacques Monod (Monod, 1910—1976) u svojoj knjizi „Slučaj i potreba" s velikom žestinom tezu: Sve što postoji zahvaljuje to „igri slučaja". Monod tu misli na apsolutno slijepi slučaj, koji nije niti element neke veće uređene cjeline. Ali ako — treba primijetiti — slučaj vlada svijetom, ako je on prauzrok svega što postoji, onda svijet postaje nekim prisilnim domom u kojem se čovjek mora braniti od slučaja. Onda svijet ne posjeduje nikakvo zajamčeno smisaono obličje, nego je čovjeku — i njemu potpuno samome — prepušteno kroćenje slučaja. To pak znači beskrajnu preopterećenost čovjeka: od njega se očekuje da sam stvori smislen opstanak u svijetu slučaja. Posljedice te preopterećenosti imadu danas dvojako lice: ili strah i rezignaciju koji se pojavljuju kada čovjek spozna da mu smisao uvijek iznova izmiče, da mu ne uspijeva osmisliti jedan apsurdno-slučajan svijet; ili je pak čovjek toliko opterećen prisilom da stvori neki smisao, da samoga sebe i sve drugo u tom pravcu iscrpi, a da nikada nije mogao postići cilja. Sve ljudske djelatnosti stavljaju se u službu toga cilja. A sve što se po radu u najširem smislu ne uklapa u proces stvaranja smisla, potiskuje se na rub: bolestan čovjek, star čovjek, „beskoristan" čovjek. Tako pak nastaje strahovito osiromašenje i kljaštrenje čovjeka. Iz toga je jasno razvidno da upravo vjera u stvaranje, koja ispovijeda da Bog jamči za temelj, poredak i smisao svijeta, čovjeku zajamčuje čovještvo.

Može se, naravno, primijetiti: to su samo zahtjevne tvrdnje; ništa nije dokazano. Ipak treba reći: vjera se u stvorenje neizravno potvrđuje time što se mjeri po posljedicama koje iz nje proizlaze. Taj oblik neizravnoga dokazivanja za članak vjere ima dugu predaju: vjerski članak o kome se razmišlja (ovdje vjera u to da Bog stvara svijet) postavlja se kao hipoteza i prosuđuje se jesu li se posljedice koje proizlaze iz hipoteze obistinile u stvarnosti i u borbi za stvarnost. Time vjerski članak nije dokazima po-tvrđen, ali je dobio potvrdu na neizravan način.

22

— Ljudi su pred svojim Stvoriteljem svi jednaki

II. CIKLUS - 13. PISMO

Uostalom pretpostavka apsolutno slijepog slučaja nije danas, kako to Monod pretpostavlja, jedini način razmišljanja. Svakako se može i mora reći da se evolucija, koliko je poznajemo, provodi isprobavanjem mogućnosti, nekim načinom „slučajne igre". Unatoč tome može se pretpostaviti da „pojedini slučaj nije time ništa manje podvrgnut nekom pravilu u sklopu cjeline"7, da dakle — primijenjeno na evoluciju — upravo po eks-perimentu, pokušaju i slučaju sve stvoreno napreduje prema cilju koji mu je Bog predodredio.

Pa i Monodova je teza napokon na vjerovanju utemeljeno tumačenje, nikako strogo dokazan zaključak.

— Druga alternativa vjere u stvaranje koju danas susrećemo jest uvjerenje dijalektičkog materijalizma da je svijet učinak nužnog procesa neosobno zamišljene materije. Prauzrok svega što postoji nije slučaj, nego nužni razvoj materije.

Dijalektički materijalizam jest u marksizmu (usp. Pismo 1/2.14 i Pismo 3/3.23.2) prošireno uvjerenje da su se svijet i povijest razvili iz materije u stalnoj izmjeničnosti teze i antiteze koje su se uvijek iznova u sintezi dokidale, razvijale i još se uvijek razvijaju.

Ali iz toga uvjerenja proizlazi slika čovjeka koja protuslovi njegovoj slobodi i dostojanstvu. Čovjek je samo proizvod materijalnih odnosa i ujedno sredstvo za postizavanje svrhe; ispunjenje smisla ne može naći on sam, nego jedino utopističko društvo budućnosti kojemu je on žrtvovan.

Vjera u stvaranje suprotstavlja se tim dvama stavovima ukoliko svijet i čo-vjeka promatra kao učinak slobodnoga stvaralačkoga osobnoga Božjega djelovanja. Time čovjeka veže uz osobu koja mu obećava povjerenje, sigurnost i smisao te ga oslobađa od pritiska djelovanja i najraznovrsnijih prisila. Punim čovještvom može čovjek živjeti samo onda kad osjeća daje zaštićen u svijetu za čiji temelj, poredak i smisao jamči Bog.

3. Vjera u stvaranje ustanovljuje najradikalniju razliku koja u stvarnosti postoji, razliku između Stvoritelja i stvorenja. Time što je naglašena ta razlika relativizirane su sve druge različitosti koje se na svijetu nalaze. Štoviše ne-posredna posljedica vjere u stvaranje jest uvjerenje da je sve stvorenje povezano u zajedništvo sučelice onom Jednom koji je sasvim drugačiji, tj. Bogu Stvoritelju. Tako vjera u stvaranje utemeljuje najosnovniju jednakost svih ljudi: sve je Bog pozvao na život i svi se njemu vraćaju: car i prosjak, gospodar i kmet, bogataš i siromah. Svi su oni jednaki kao stvorovi. Gdje se poriče da je Bog Stvoritelj različit od stvorova i time niječe i jedina velika razlika u zbiljnosti, postoji velika opasnost da čovjek sam uspostavi nagla-šene razlike među stvorenjima „pobožanstvujući" stanovite vrednote stvorenja, tj. da nešto proglasi vrhovnom vrednotom nasuprot drugima (društvo nasuprot pojedinca, jednog čovjeka nasuprot drugima). Vjera u stvorenje postavlja, naprotiv, sve stvoreno načelno na istu razinu. Tako ona oslobađa čovjeka i druge vrednote stvorenja one uloge koju ne mogu igrati, tj. da budu sami na neki način „božanstva".

________________________ 7) KANT Immanuel, Kritik der reinen Vernunft, B 807.

CIKLUS -13. PISMO 23

— Božja ljubav oslobađa čovjeka

4. Sveto Pismo pokazuje na različite načine da je Bog bio i da jest u svom djelovanju apsolutno suveren i slobodan. Tome je nasuprot u svim vremenima

bilo glasova koji su zastupali da je Bog morao stvoriti svijet, da je dakle Bogu bilo potrebno stvorenje.

Pjesnik Angelus Silesius (kršten 1624, umro 1677) izrekao je to u ovom stihu: „Ja znam da bez mene Bog ni trenutak živjeti ne može; ako se pretvorim u ništa, morao bi on od muke izdahnuti." U tom je stihu najzaoštrenije izrečeno da je Bogu potrebno stvorenje: Bog ne može opstati bez mene.

Kao razlog takvu mišljenju navodi se: Bog treba čovjeka jer Bog želi biti ljubav. A ljubav treba partnera kojega ljubi. Time stvaranje postaje potrebom da Bog može ljubiti. Tome nasuprot Pismo uporno tvrdi da stvaranje proizlazi iz potpuno slobodne volje Božje.

I crkveno je učiteljstvo isticalo tu istinu kao obavezan nauk protiv različitih osporavanja Božje slobode. Na prvom Vatikanskom saboru rečeno je: Bog je sve stvorio „svojom dobrotom i svemoćnom snagom — ne da bi uvećao svoje blaženstvo, niti da bi stekao, nego da bi objavio svoje savršenstvo po dobrima koja stvorovima daje posve slobodnom odlukom volje" (Denzinger, 31. izd., br. 1783).

Tom istinom, da dakle stvorenje izvire iz Božje slobode, izrečeno je opet nešto što snažno oslobađa svijet i omogućuje čovjeku da dublje shvati sebe. Ja si mogu reći: ja nisam kotačić u procesu kojim Bog nastaje sam od sebe; Bog me ne treba, nego su svijet i ljudi plod najčistije, najnesebičnije ljubavi, ljubavi koja ne traži — još jednom — u ljubljenom samo samu sebe. Svakako je točno da je Bog ljubav i da Bog izvodi čin stvaranja da bi mogla strujiti ljubav između njega i stvorenja. Ali Bog je oduvijek ljubav i ne postaje tek po meni Bog ljubitelj. Bog koji je oduvijek ljubav želi se, štoviše, objaviti u ljubavi onomu drugomu, onomu koji nije on, naime stvorenju. U tom smislu Bogu nije potrebno stvorenje. Kad je on ipak sve stvorio, učinio je to samo radi stvorenja, da ga prihvati u ljubav što on oduvijek jest. Kada dakle Pismo i predaja uče o Božjoj slobodi u stvaranju, žele izraziti uvjerenje da svijet zahvaljuje svoj opstanak nesebičnoj Božjoj ljubavi, da je on prostor ljubavi i da samo u ljubavi nalazi svoj smisao.

— Bog daje udjela 5. Time je već nagoviješteno da sloboda stvaranja u konačnici upućuje na tro- na svojoj ljubavi jednoga Boga: na Boga komu ljudi nisu potrebni da bude ljubav, nego koji

jest sam u sebi ljubav, tj. osobna razmjena, uzajamno davanje i uzimanje u ljubavi. Bog koji u punoj slobodi stvara, obilježen je stoga već osobnim do-gađanjem ljubavi. Stvaranje onda znači da Bog prihvaća stvorenje u ljubav što on već oduvijek jest. Bog Stvoritelj nije ni Bog iznad nas tako da bi svojom svemoći zgnječio stvorenje, ali nije ni Bog ispod nas tako da bismo mu bili potrebni da bi mogao biti ljubav. On je Bog s nama i u nama tako da nas slobodno prihvaća u ljubav koja je on sam.


2.2 Izričaji o stvaranju čovjeka kao izričaji o čovjeku

Slika čovjeka u Bibliji: — nadovezana na

izvanbiblijske predaje

Po SZ zauzima čovjek posebno mjesto unutar stvaranja.

2.21 I u izričajima o stvaranju čovjeka nadovezuje se SZ na predaje svoje okoline.

1. Oko Izraela postojali su prikazi o stvaranju svega svijeta; uz to je bilo prika-za o stvaranju pojedinih „kulturnih dobara" (rasplodna stoka, žito, pijuk, prehrambeno i ljekovito bilje), no prije svega bilo je prikaza o stvaranju čovjeka (potonje su predaje dapače najstarije). Tih predaja drži se očito Post 2. Ali je i u Post 1 po posebnom uvodu s božanskom samoodlukom (r. 26) razvidno da je predaja o stvaranju čovjeka ugrađena u stvaranje svijeta.

— različita od

izvanbiblijskih

Slika čovjeka u Svećeničkom spisu:

2. Predaje kojima se poslužila Biblija jasno očituju, kao i sama Biblija, zanima-nje za izričaje o stvaranju čovjeka, dakako iz različitih razloga. — Zašto se svijet oko Biblije osobito zanima za stvaranje čovjeka? To je

shvatljivo kad se zna da su se tekstovi o stvaranju na Starom Istoku sastavljali i predavali sa sasvim određenom namjerom: vjerovalo se da se iznošenjem tih kazivanja djelotvorno osigurava opstanak svega što postoji, prije svega opstanak čovjeka.

— Po starozavjetnom shvaćanju, naprotiv, opstanak čovjeka osigurava spa-senjska volja Božja. Starom Zavjetu važni su izričaji o stvaranju čovjeka zato da može objasniti njegovo biće i njegovo određenje. Oba izvještaja o stvaranju u Bibliji stavljaju čovjeka na svršetak (Post 1), odn. u sredinu (Post 2) stvorenih bića. Drugi tekstovi ističu na različite načine njegov položaj.

Prva dva poglavlja Postanka pružaju nam pritom različitu sliku čovjeka: Post 1 pokazuje sliku čovjeka dostojanstvenih, vladarskih osobina (što se ponovno nalazi u Ps 8). U Post 2 ima čovjek više crte slabosti i nemoćnosti (kao npr. i u knjizi Jobovoj).

2.22 Lik je čovjeka u Svećeničkom spisu ocrtan ovim znamenitim riječima: ,,l reče Bog: 'Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude Gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci — svoj zemlji — i svim gmizavcima što puze po zemlji!' Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih" (Post 1,26sl). Veliko pitanje koje se odonda ovom tekstu postavlja glasi: U čemu je čovjek slika Božja i kako treba shvatiti njegovu sličnost s Bogom?

— Božji predstavnik

i zastupnik 1. Izričaj iz Post 1 može se zaista ovako tumačiti: „Čovjek je stvoren kao slika

Božja. Slika Božja predstavlja na Starom Istoku božanstvo i zastupa ga;'ona djeluje i za božanstvo' te je nosilac njegove moći. Ako se to primijeni na sliku i priliku Boga u čovjeku, onda iz takva shvaćanja slike proizlazi ovo: čovjek je označen kao predstavnik i zastupnik Božji na ovom svijetu. Bog se po njemu želi objaviti i vršiti svoju vladarsku moć. Stoga Božja riječ na nj izričito prenosi vlast nad svim stvorenjima i nad cijelom zemljom."8

__________________________________

8) SCHREINER, Josef, Die Gottebenbildlichkeit des Menschen in der alttestamentlichen Exegese, in: Personenverständnis in der Pädagogik und ihren Nachbarwissenschaften, (izd. Josef Speck), Münster 1967, str. 50—65; ovdje str. 61. Istaknuo izdavač.


— uništavatelj 2. Taj je čovjekov zadatak posljednjih godina naišao na najoštriju kritiku. stvorenja? Istraživanje poznatog „Club of Rome" (usp. Pismo 1 /2.15.1) o „Granicama

rasta" pokazuje da čovječanstvo stoji pred kaosom jer pljačkanjem naše planete i njenih zaliha te razmnožavanjem pripravlja svoju vlastitu propast. Denis Meadows (čitaj: Midous), pisac te studije, smatra da iza stava čovjeka koji uništava sam sebe stoji stanovita slika čovjeka, naime slika čovjeka židovsko-kršćanske predaje. Ta bi se slika čovjeka — želimo li preživjeti — morala zamijeniti jednom drugom slikom čovjeka.

„Jedna slika čovjeka, slika koju zastupaju odobravatelji neograničenog rasta jest homo sapiens (= čovjek sadašnjosti), jedno sasvim osobito stvorenje, stvorenje kojemu njegov jedinstveni mozak daje ne samo sposobnost nego i pravo da sva ostala stvorenja i sve što svijet može ponuditi iskoristi za svoje kratkoročne svrhe. To je prastara slika čovjeka, čvrsto usidrena u židovsko-kršćanskoj predaji i tek pred kratko vrijeme još ojačana iz-vanrednim tehničkim dostignućima nekoliko posljednjih stoljeća ... Nasuprot tome stoji isto tako prastara slika čovjeka, ali ona je bliža istočnjačkim religijama negoli zapad-njačkima. Ona polazi od toga da je čovjek jedna vrsta među drugim vrstama, uklopljena u tkivo prirodnih procesa ... Pristalice ovog mišljenja ... običavaju pokazivati da se mno-go toga od čovjekove tehnologije i ljudskog napretka moglo postići samo na račun pri-rodnih ljepota, čovječnosti i društvene integracije i da oni koji su morali pretrpjeti najveće gubitke na tim dobrima imaju najmanje udjela na privrednom napretku."9

Meadows dakle smatra da nam načelna predodžba o neograničenom i nezaustavljivom rastu dolazi iz židovsko-kršćanske predaje i da je naposljetku usidrena u stvarateljskom nalogu: „Plodite se i množite i ... zemlju sebi podložite", a tako i u shvaćanju da je čovjek slika Božja i da stoga treba da vrši vladalačku moć nad zemljom.- Jednak prigovor formulirao je već pisac Carl Amery u svojoj knjizi: „Svršetak providnosti" (1972). Knjiga nosi značajan podnaslov „Nemilosrdne posljedice kršćanstva". Autor tu dokazuje kako je Biblija rastrgala harmoničke veze između prirode i čovjeka time što je samosvjesnom čovjeku prenijela Božji nalog da vlada svijetom. Uništavanje našega okoliša, a tako i već ranije istrebljivanje nekih životinjskih vrsta, jesu za Amery-a „nemilosrdne posljedice" toga nauka o stvaranju.

— odgovoran za 3. Je li taj prigovor ispravan? Svakako se može reći da je od biblijskoga stvaratelj- stvaranje skoga naloga proizašla ogromna pobuda čovjeku da se založi za svijet i da ga

preoblikuje. Nije slučajno da su se upravo na kršćanskom zapadu razvile tehnika i civilizacija. Ali iz toga ne proizlaze još nikakve „nemilosrdne posljedice" za svijet. Upravo po biblijsko-kršćanskom vjerovanju čovjek kao slika Božja — tj. povezan s Bogom, koji se u čovjeku želi očitovati i vršiti svoju moć — i u stalnom odnosu s Bogom treba da sve stvoreno preuzme i razvija. To znači prije svega da je on pred Bogom odgovoran za stvoreni svijet koji mu je povjeren. Kako je vladarska dužnost kralja brinuti se da narod i svaki pojedinac u njemu dođe do svoga prava tako se čovjek kao „namjesnik" Božji mora brinuti da svijet i sva bića u njemu budu i mogu postati ono što treba da budu. On je pred Bogom odgovoran za sve što čini od stvorenja koje mu je povjereno. Osim toga ne smije se previdjeti da je Bog čovjeku njegov zadatak povjerio u riječi blagoslova. To znači: čovjekov rad unapređuje život samo uz Božji blagoslov: samo ako je podređen Božjoj volji, bit će njegovo djelovanje us-pješno za stvoreni svijet. Ljudi ne smiju oblikovati povijest niti stvarateljski djelovati po vlastitim samovoljno izabranim pretpostavkama, nego samo po

________________________________

9) Predavanje 15.10.1973, u Frankfurtu.


Božjoj blagoslovnoj pretpostavci. Stoga se iz stvarateljskoga naloga i iz od-ređenja čovjeka kao slike Božje ne može izvesti da čovjek može sa svijetom činiti štogod želi: stvarateljski nalog nije jednostavno vjerska formulacija novovjeke civilizacijske zamisli. Gdje god čovjek svijet oštećuje ili ga razara, ne radi više pod uvjetima blagoslova; onda on nije više slika Božja, oblik Božje pojave. Stoga potencijalno razaranje svijeta uslijed prekomjernog iskorištavanja i iskrivljenih zahvata u prirodni sklop svijeta nije više na crti stvarateljskoga naloga, nego iskrivljuje sve što je ondje rečeno i zamišljeno. Kao namjesnik Boga, koji se brine za svoja stvorenja, ne može se on odreći ni zadaće da promiče i unapređuje stvorena bića. Božji nalog povjeren čovjeku — to je natuknuto ponovljenom uporabom izraza ,,slika (Božja)" — nije njegovim grijehom dokinut (usp. Post 9,1—6); on se onamo od Adama predaje njegovim potomcima (usp. Post 5,1—3).

Jahvistička 2.23 Drugačiji lik čovjeka skicirao je Jahvist. On stoji u napetu odnosu prema liku slika čovjeka čovjeka u Svećeničkom spisu.

Konačni redaktor Petoknjižja (u 5. st. pr. Kr.) ostavio je oba nacrta o stvaranju čovjeka, pače je smjestio neposredno jedan do drugoga. Ne boji se napetosti koja je time nastala. Može se pretpostaviti da je mislio kako tek oba ta poimanja zajedno spojena bitno izražavaju stvorenu čovjekovu egzistenciju pa se nije htio odreći ni jednoga ni drugoga.

— Bog ga podr- 1. Jahvist naglasuje kako je čovjek slab i krhak jer je stvoren iz praha zemalj- žava premda skoga i životnoga daha koji mu je Bog udahnuo i po kojemu je tek postao

živim stvorom.

Jahve može taj dah života opet oduzeti, kako kaže Ps 104, koji tu misao dalje razvija: „Sakriješ li lice svoje, tad se (stvorenja) rastuže; ako dah im oduzmeš, ugibaju i opet se u prah vraćaju" (Ps 104,29). Očito je ta Jahvistova slika čovjeka već pod utjecajem narednoga izvještaja o prvom grijehu. Time je izrazio važnu stranu čovjekova bića: sklonost na zlo, trpljenje, slabost. Nije posve zaboravljena ni ona druga strana čovjekove veličine i nadmoći, kao što pokazuje npr. zgoda gdje čovjek nadjeva imena životinjama (usp. Post 2,19sl). Ne smije se dakako previdjeti da je krhki čovjek po Jahvistu potpuno u ruci Boga, koji ga želi spasiti,te je čovjek u toj ruci i zaštićen.

— Bog ga zove na neotuđivo dostojanstvo

2. I ta poruka Svetoga Pisma ima važne posljedice:

— Upravo zbog toga što je čovjek slab i krhak i što sam ne posjeduje dah života, nego ga je primio, ostaje on neminovno upućen na Boga. On ne može sam stvoriti smisao svoga postojanja, on ostaje skroz naskroz ovisan o Bogu. Ako tu ovisnost niječe, upropašćuje time samog sebe i svoje vla-stito biće, koje može postići puninu samo priznavajući i prihvaćajući odnos prema Bogu. Što dakle čovjek više živi svoj odnos prema Bogu, to je više čovjek. Prema tome ovisnost čovjeka o Bogu nije suprotna nego sukladna s istinskim, ispunjenim, slobodnim čovještvom.

— Upućenost čovjeka na Boga i njegov odnos prema Bogu jesu konačno i temelj njegova dostojanstva i nepovredivosti. Postoji doduše u čovječanstvu — unatoč nečovječnosti — spoznaja da se s čovjekom ne smije postupati kao s nekom stvari, da on dapače ima neotuđivo dostojanstvo. Ali kako se može obrazložiti to shvaćanje? Dodjeljuju li mu drugi ljudi to dostojanstvo?


Onda bi mu ga drugi ljudi mogli i oduzeti! Ne, čovjek može biti izuzet od zahvata drugoga čovjeka i može biti priznat u svojem nepovredivom dostojanstvu samo onda ako se promatra u njegovu odnosu prema Bogu. Dostojanstvo i nepovredivost čovjeka osnivaju se na tome da čovjek stoji u odnosu prema Bogu, da ga je Bog „pozvao po imenu". Bog hoće da njega pogađa ono što pogađa čovjeka.

Tako je sav čovjekov život izuzet od zahvata drugih ljudi: „Tražit ću obračun od čo-vjeka za njegova druga, tražit ću obračun za ljudski život" (Post 9,5).

— Bog zove čovjeka po imenu. U tome leži i njegova nada. Mi ostajemo zauvijek oni koje je po imenu zazvao. Za svakoga pojedinoga čovjeka vrijedi riječ: ,,Sada ovako govori Gospodin, koji te stvorio ... koji te sazdao...: 'Ne boj se, jer ja sam te otkupio, imenom sam te zazvao, ti si moj!'" (Iz 43,1).

Stoga je začeti čovječji život izuzet od zahvata roditelja i život starih i zaostalih ljudi od zahvata društva. Ako roditelji rode dijete, onda su sazdali nešto čime više ne mogu raspolagati (kako npr. umjetnik može raspolagati umjetninom koju je stvorio). Rađanje je više nego nastavak biološkog života. Bog zove novi život „po imenu". On je onaj koji svakomu udahnjuje njegov ,,dah života" po kojem čovjek zauvijek stoji u odnosu prema Bogu i ostaje upućen na njega.

2.3 Stvaranje kao uzdržavanje svijeta

Svijet zahvaljuje skroz naskroz svoj opstanak Bogu. On trajno ovisi o njegovu stvarateljskom djelovanju. Potpuno je ovisno o Bogu hoće li svijet nestati ili opstati. Ali SZ je uvjeren da je ovaj svijet zaštićen Božjom vjernošću. Odgovor čovjeka na to jest zahvalnost i veličanje Boga za tu njegovu stvarateljsku vjer-nost. Izričaje o stvaranju u Bibliji treba na kraju krajeva shvatiti kao takvo ve-ličanje.

Kako je Bog sve stvorio tako on može — s gledišta SZ — opstojnost svega opet poništiti, a da time ne umanji svoju veličinu i da za to nikomu ne mora polagati račun. Sve što postoji zbog svoje je stvorenosti ne samo podložno prolaznosti nego mu Jahve može oduzeti opstanak. To vrijedi za svako pojedino biće, u skrajnjem slučaju i za sveukupnost stvorenoga, nebo i zemlju.

Svijet trajno 2.31 ovisan o Bogu

,,U početku utemelji zemlju, i nebo je djelo ruku tvojih. Propast će, ti ćeš ostati, sve će ostarjeti kao odjeća. Mijenjaš ih poput haljine, i nestaju: ti si uvijek isti — godinama tvojim nema kraja" (Ps 102,26 si). „Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže; ako dah im oduzmeš, ugibaju i opet se u prah vraćaju" (Ps 104,29).

No pokraj toga stoji drugo iskustvo starozavjetnog čovjeka: da Jahve podržava opstojnost svijeta i svih bića. On se brine da svijet ponovno ne padne u kaos. On ne da moru da prijeđe svoje granice i stalno drži čvrste temelje zemlje. Po-redak svijeta i njegov opstanak njegovo su djelo. On se brine za sva živa bića.

Bog uzdržava 2.32 svijet

„Pokrio si je (zemlju) vodama bezdanim kao haljinom, iznad bregova stajahu vode; na tvoju se prijetnju povukoše, od tvoje grmljavine zadrhtaše. Bregovi se digoše, doline spustiše na mjesto koje si im odredio. Odredio si granicu koju ne smiju prijeći, da opet ne pokriju zemlju ... Kako su brojna tvoja djela, o Jahve! Sve si to mudro učinio: puna je zemlja stvorenja tvojih. Eno mora, velika i široka, u njemu vrve gmazovi bez broja, životinje male i velike. Onud prolaze nemani, Levijatan kojeg stvori da se igra u njemu. I

28 II. CIKLUS - 13. PISMO'

Uzdržavanje svijeta:

2.33

sva ova bića željno čekaju da ih ti nahraniš na vrijeme. Daješ li im, tada sabiru: otvaraš li ruku, nasite se dobrima" (iz Psalma 104). Knjiga Mudrosti ovako obrazlaže to svedržateljsko djelovanje Božje: ,,Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš nijedno koje si stvorio. A kako bi išta moglo opstojati ako ti ne bi htio? Ili se održati ako ga ti nisi u život dozvao?" (Mudr 11,24sl). Prema tome u stvaranju je već uključena volja da sve stvoreno ostane. To se može zaključiti i iz svećeničkoga prikaza stvaranja. Nije tu riječ jednostavno opostanku svijeta. Pisac ističe bogomdani poredak upravo zato da bi na taj način izgnanike u sužanj-stvu ohrabrio vjerom da Bog uzdržava što je stvorio(usp. 1.43.2). — U Savezu je s Noom (Post 9) još očitije da Bog uzdržava svijet. To je sadržaj Saveza: on donosi Božje obećanje da se svijet nikada više neće vratiti u kaos, pa ni unatoč ugroženosti koja se skriva u čovjekovu grijehu.

Da Bog u svojoj vjernosti podržava opstojnost svijeta, smatra se u Svetom Pismu općenito utemeljeno time što Bog neprestano stvaralački djeluje. Možda je to isto uvjerenje izraženo i u svećeničkom prikazu subotnog počinka Božjega.

— Božjom djelatnošću

— Božjim subotnim počinkom

1. Ako čitamo Psalme i Deuteroizaiju, stječemo dojam da Bog po svojoj dje-latnosti uzdržava sve stvoreno. To uzdržavataljsko djelovanje jest stvaratelj-sko djelo, ali se ne očituje kao trajno ponavljano stvaranje. Štoviše, Jahve podržava opstojnost svega što je jednom stvorio, održava to unatoč navali snaga prolaznosti, smrti, propasti i ugroženosti. U tom duhu ispovijeda Nehemija: ,,Ti si, Jahve, jedini! Ti si stvorio nebo, i nebesa nad nebesima i vojsku njihovu, zemlju i sve što je na njoj, mora i što je u njima. Ti sve oživljavaš i vojske se nebeske tebi klanjaju" (Neh 9,6).

2. Ako se s prvim poglavljima knjige Postanka shvati da se opstanak svijeta podržava bogomdanim poretkom, onda se i u „subotnom počinku" Božjem iz svećeničkog izvještaja o stvaranju može naći temelj zašto svijet dalje traje i potvrda da traje: dodatnim stvarateljskim zahvatima Bog ne remeti stanje, poredak stvorenoga. Ta opasnost doduše ne postoji osim onda kad bi Jahve želio poremetiti i uništiti svoje vlastito djelo. Ali on je počinkom sedmog dana proglasio svoje djelo završenim (usp. Post 2,2sl). Ujedno on svojim stvaralačkim počinkom omogućuje da sada na stvorenom i uređenom svijetu može početi čovjekova povijest. Ujedno Božji počinak sedmog dana utemeljuje sedmodnevni tjedan i time odlučujući poredak, životni ritam, održavanjem kojega je Božji narod priznao moćnog, spasovoljnog Boga.

Izričaji o stvaranju i uzdržavanju svijeta - vrhunac su slavljenja Boga

2.34 Biblijski izričaji o stvaranju zasigurno žele izvijestiti o postanku svijeta. Ali oni služe više slavljenju Boga. Jedan od bitnih razloga da su oni preuzeti u vjerske predodžbe Jahvina naroda bilo je slavljenje Boga Izraelova, isticanje njegove moći, mudrosti i obazrivosti, uzvišenosti, nadmoćnosti i jedinstvenosti.

Tako su Psalmi, u prvom redu hvalospjevi, puni prisjećaja na Božje stvarateljsko djelovanje. Tom se temom osobito bave himni (usp. Ps 8;104). Novi Zavjet nastavlja tu predaju. Ona je zadržana u Apostolskom vjerovanju. „Vjerujem u ... Stvoritelja neba i zemlje" i tu je vjernički hvalospjev Ocu, o kojem Vjerovanje govori.

Pri uporabi izričaja o stvaranju treba imati na pameti ovo: oni žele u prvom redu biti hvalospjev Bogu koji je sve stvorio, a ne točan opis načina kako je svijet nastao. Božjem se narodu ne čini da je za njegovu vjeru potrebno točno znati


kako je Gospodin sve učinio, nego mu se važnim čini ovo: ,,Velik si i slavan, Gospode! U sili divan i nepobjediv! Sva stvorenja tvoja tebi neka služe, jer ti samo reče, i postadoše; posla duh svoj, i on ih oblikova. I glasu tvome nitko ne odolje. Planine će se iz temelja s vodama potresti, hridi će se pred tobom kao od voska istopiti, ali prema onima koji te se boje, ti ćeš i tada milostiv biti" (Jdt 18,13sl).

2.4 Zadaci

1. Kojim se izrazima služi SZ kad govori o stvarateljskom djelu Božjem i što se njima že

Documents

Dopisna teologijadt.com.hr/files/1423086549-0-pismo13.pdf · vjek njime pogođen; on pripada ovom svijetu i s njime zajedno dobiva ili gubi smisao svoga opstanka. Smisao ili besmisao