Dopisna teologija

KRŠĆANIN U VREMENU I PROSTORU

II. CIKLUS – 1.GODINA

7. PISMO ISUSOVO USKRSNUĆE I SPASOVNO ZNAČENJE ISUSOVE SMRTI Uvod: Pristup se Kristu može naći samo po "svjedočanstvu svjedoka" koje nam je i kako nam je sačuvano i predano u mnogostrukim odrazima Novoga Zavjeta. U uvijek novim oblicima i uvijek novim naslovima (titulima) pokušavala je Pracrkva izreći što je i koga je doživjela: Isusa, Krista. Spoznaja je svjedoka postala sigurnom po Kristovu uskrsnuću. Što im je prije bilo nesigurno i mnogoznačno, postalo je sada jednoznačno: Bog je Isusa iz Nazareta uskrisio od mrtvih i tako konačno očitovao da je Isus Gospodin, Mesija i njegov Sin. Na njemu se odsada i zauvijek odlučuje o čovjekovu spasenju ili propasti. U ovom pismu želimo razmotriti značenje Uskrsnuća, njegovo osnovično spasovno značenje, značenje za vjeru svjedoka i tako za vjeru svakoga kršćanina. Želimo osim toga promotriti koji je spasovni smisao Isusove smrti u svjetlu Isusova uskrsnuća za vjeru Pracrkve i tako za našu vjeru. Brižljiv egzegetski (tumačiteljski) posao na tekstovima Novoga Zavjeta i metodički trijezno razmišljanje nad plodovima toga rada pokazuje da crkvena vjera nije žrtva utvare, nego da počiva na sigurnosti onih koji su "vidjeli i čuli" (Dj 4,20).

II. CIKLUS 7. PISMO

2

SADRŽAJ 1. Poruka Uskrsnuća 1.1 Tvrdnja

Spasovna vjera u Uskrsnuće Spasovni događaj Uskrsnuća

1.2 Sablazan 1.3 Vrsta i tumačenje svjedočanstva 1.31 Svjedočanstvo Pracrkve o Uskrsnuću u Novom Zavjetu 1.32 Pracrkva i Novi Zavjet kao svjedočanstvo o Uskrsnuću 1.33 Izlaganje svjedočanstva o Uskrsnuću 2. Svjedočanstvo o Isusovu uskrsnuću u Novom Zavjetu 2.1 Stari vjeroispovijedni obrazac u 1 Kor 15,1–5 2.11 Uvod u obrazac (rr.1–3) 2.12 Uzglobljenost obrasca (rr.3–5) 2.13 Sadržaj obrasca 2.14 Starost i podrijetlo obrasca 2.15 Zadaci za daljnji rad 2.2 Svjedočanstvo svjedoka 2.21 Lista svjedoka (1 Kor 15,6–7) 2.22 Pavlovo svjedočanstvo (1 Kor 15,8–11) 2.23 Način ukazanja po najstarijoj predaji

– "Vidjeti" Uskrsloga – Objava Božja – Ukazanje kao "duhovno tijelo"

2.3 Evanđeoski izvještaji o Uskrsnuću 2.31 Shema izvještaja o Uskrsnuću 2.32 Razlike u izvještajima

1. S obzirom na mjesto ukazanja 2. S obzirom na vrijeme ukazanja 3. S obzirom na svjedoke ukazanja

2.33 Uzroci razlika 2.34 Problem praznoga groba 2.35 Pitanja i zadaci 3. Novozavjetno i današnje shvaćenje Uskrsnuća 3.1 Isusovo uskrsnuće – ulaz u novi život 3.11 Riječi "uskrsnuti" i "ustati" 3.12 Uskrišenje kao povratak u ovaj život 3.13 Isusovo uskrišenje kao ulazak u novi život 3.2 Isusovo uskrišenje i očekivanje uskrišenja od mrtvih 3.21 Očekivanje uskrišenja u novozavjetno vrijeme 3.22 Otvorena pitanja – zajedničko očekivanje 3.23 Isusovo uskrsnuće i očekivanje svršetka vremena Isusovo uskrsnuće "prije" svršetka vremena Početak svršetka vremena u Isusovu uskrsnuću

II. CIKLUS 7. PISMO

3

3.3 Uskrsnuće i uzvišenje 3.31 Potpuni smisao uskrsnuća 3.32 Uskrsnuće kao uzvišenje 3.33 Uzvišenje "uslijed" uskrišenja 3.34 Dostojanstvo i djelovanje Uzvišenoga 3.4 Isusovo uskrsnuće kao objavljenski događaj 3.41 Vjera u uskrsnuće po svjedočanstvu o ukazanjima 3.42 Vjerodostojnost svjedoka 3.43 Uskrsnuće kao zbiljski događaj: "Uskrsnuće" – čisto tumačenje? Uskrsnuće – protumačena zbilja 3.44 Uskrsnuće kao svojevrstan događaj: – neusporediv s čisto unutarsvjetskim događanjem – neodvojiv od jezičnoga svjedočanstva 3.45 Vjera u uskrsnuće kao susret s Uskrslim 3.46 Vazam kao iskustvo Boga 3.47 Ponavljačka pitanja 4. Isusovo uskrsnuće i spasovno značenje Isusove smrti 4.1 Sablazan križa 4.11 Sablazan raspetoga Mesije 4.12 Pristanak uz raspetoga Mesiju 4.2 Razumijevanje Isusove smrti 4.21 Pitanje o smislu Isusova križa 4.22 Smrt na križu kao prolaz prema slavi

– u poslušnosti – po Božjem naumu

4.23 Smrt na križu kao utemeljenje spasenja 4.24 Smrt na križu kao otajstvo spasa 4.25 Smrt na križu kao objava čovjekove nemoći i Božjega milosrđa 4.26 Pitanja i zadaci 4.3 Isusov križ danas

II. CIKLUS 7. PISMO

4

1. PORUKA USKRSNUĆA 1.1 Tvrdnja

Spasovna vjera u Uskrsnuće

Uskrišenje je Isusa Krista od mrtvih tako u središtu naše kršćanske vjere da ono po svjedočanstvu Pisma vodi k spasenju, oslobođenju: "Ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen" (Rim 10, 9).

Spasonosni događaj Uskrsnuća

Ta se vjera odnosi na Boga i na njegovo djelovanje u događaju Isusova uskrišenja. Ono jamči spasenje: "A ako Krist nije uskrišen, zaludna je vjera vaša, još ste u grijesima" (1 Kor 15,17). Tu Pavlovu rečenicu možemo prikladno ovako nastaviti: Da Krist nije uskrišen, ne bi bilo Novoga Zavjeta, evanđelja, Crkve, ne bi bilo ni kršćanske teologije. 1.2 Sablazan

Kad dakle govorimo o Isusovu uskrsnuću, moramo paziti na to njegovo sveobuhvatno značenje i djelotvornost. Ne smijemo se jednostavno ograničiti samo na pitanje: Što se onda zapravo dogodilo i kako se to može razumjeti? I to pitanje, dakako, treba postaviti. Budući da čovjek bolno doživljava nezaobilaznost smrti, uskrsnuće mu je stran pojam, nešto što inače ne susreće, što – i ne tek danas – jedva može ugraditi u svoju sliku svijeta, određenu iskustvom svakidašnjega umiranja. Djela apostolska pokazuju na jednom primjeru da su Ijudi već u starini imali poteškoća s obzirom na riječ o Uskrišenju. Pavao na kraju svoje besjede pred Atenjanima počinje govoriti o Uskrišenomu i o njegovu Gospodstvu, što slušatelji otklanjaju: "Kad čuše “uskrišenje od mrtvih”, jedni se stadoše rugati, a drugi rekoše: "Još ćemo te o tom slušati”” (Dj 17,32). Jedan današnji evangelički teolog, Herbert Braun, ovako izražava svoj suzdržaj s obzirom na Uskrsnuće, suzdržaj koji mu je zajednički s mnogim suvremenicima: "Vjera u Uskrišenje je starokršćanski izričajni oblik, i to oblik uvjetovan ondašnjim okolišem, izričaj koji svjedoči o autoritetu koji je Isus stekao nad Ijudima. Mi danas nećemo moći doživjeti da nas taj izričaj obvezuje."1 1.3 Vrsta i tumačenje svjedočanstva

Zbog važnosti koju Uskrsnuće ima za kršćansku vjeru i zbog poteškoća koje se ovdje ističu vrijedno je upoznati svjedočanstva Novoga Zavjeta o Uskrsnuću, u svoj njihovoj svojevrsnosti i dometu. Stoga ćemo ovdje ispitati što Novi Zavjet i njegovo današnje tumačenje govori o Isusovu uskrsnuću. 1.31 Svjedočanstvo Pracrkve o Uskrsnuću u NZ

Novija je egzegeza (tumačenje Biblije) pokazala da u Novom Zavjetu ne susrećemo neposredno riječ apostola ili nekoga drugog neposrednog svjedoka Isusova života, smrti i uskrsnuća, nego da u njegovim pojedinim spisima imamo pred sobom prije svega glas i svjedočanstvo odnosnih pisaca iz druge i treće prakršćanske generacije (usp. 6. pismo, 1.2). Svojevrsna su iznimka prava Pavlova pisma, u kojima se zaista susrećemo s riječima apostola koji svjedoči o svom iskustvu Uskrišenoga. 1 BRAUN, Herbert, Jesus. Szuttgart 1969, str.154. Istaknuo izdavač

II. CIKLUS 7. PISMO

5

Pod "pravim” se Pavlovim pismima podrazumijevaju Pisma koja je Pavao sigurno napisao: Rim, 1/2 Kor, Gal, Fil,1 Sol i Flm. Pavlovo je autorstvo drugih Pisama sporno (Ef, Kol, 2 Sol). Neka Pisma koja su nam predana pod njegovim imenom ne potječu izravno od njega. Ali budući da se naslanjaju na Pavlovu misao i razvijaju je, oslanjaju se i na njegovo ime i na njegov autoritet: to su tzv. "pastoralna pisma" (1/2 Tim, Tit).2 Ipak ni prave Pavlove poslanice ne donose sažetak apostolova navješćivanja. Njihov je sadržaj i njihovi su izričaji oblikovani već prema odnosnim konkretnim povodima koji su ih uvjetovali. Poslanice, kao i drugi spisi Novoga Zavjeta, sadrže i starije predaje, obrasce i tekstove, koje nije oblikovao odnosni pisac nego u kojima se izrazila vjera i predaje prakršćanske zajednice (usp. 6. pismo 1.24). U tim nam se obrascima i tekstovima te u prigodnim izričajima apostola Pavla sačuvalo svjedočanstvo o Isusovu uskrišenju. 1.32 Pracrkva i NZ kao svjedočanstvo o Uskrsnuću

Ako je tako u određenim obrascima i tekstovima Novoga Zavjeta predano izričito svjedočanstvo o Isusovu uskrišenju, onda je povrh toga nastanak Pracrkve i nastanak spisa Novoga Zavjeta još sveobuhvatnije neizravno svjedočanstvo za nj. Bez objave se Uskrsloga ne bi nakon njegove smrti na križu bila sabrala zajednica koja bi u nj kao u Gospodina vjerovala i navješćivala ga. Spisi su Novoga Zavjeta napisani i sabrani upravo zbog toga da za kasnija vremena sačuvaju vjeru utemeljenu na Isusovu uskrišenju i navještaj Pracrkve. U tom je smislu sav Novi Zavjet, kako kaže Heinrich Schlier, tekst o događaju Isusova uskrišenja. Novi Zavjet ima svoj temelj u vjeri u Isusovo uskrišenje; on to uskrišenje tumači i smješta ga u Božji spasenjski plan. U drugim (nekršćanskim) spisima ne susrećemo svjedočanstva o Isusovu uskrsnuću. Uzrok je tomu u samom Isusovu uskrsnuću kao objaviteljskom događaju. On se može zapaziti i spoznati samo vjerom (usp. 3.4). 1.33 Izlaganje svjedočanstva o Uskrsnuću

Sada valja ispitati svjedočanstvo o Isusovu uskrišenju. Jer svaku stvar treba poznavati da bismo mogli o njoj suditi. Najprije savjesnim egzegetskim postupkom ispitujemo neke novozavjetne tekstove (2. poglavlje). Onda pitamo što se u Novom Zavjetu, i po današnjim mogućnostima razumijevanja, misli pod "Isusovim uskrišenjem" (3. poglavlje). Napokon će biti riječi o trajnom smislu Isusove smrti koji potvrđuje Isusovo uskrsnuće (4. poglavlje).

2 Usp. o tom više u Dopisnoj teologiji, NZ II, 1. pismo, 1.2.1.

II. CIKLUS 7. PISMO

6

2. SVJEDOČANSTVO O ISUSOVU USKRSNUĆU U NOVOM ZAVJETU

Novi Zavjet svjedoči o Uskrsnuću na različite načine: u vjeroispovijednim obrascima govori o Uskrišenju Isusovu (2.1); spominje od Boga određene svjedoke pojavka Uskrsloga (2.2); i napokon u Evanđeljima donosi opširne izvještaje o Uskrišenju odn. Uskrsnuću (2.3). 2.1 Stari vjeroispovijedni obrazac 1 Kor 15, 1–5 2.11 Uvod u obrazac (rr. 1–3)

U 1 Kor 15,1–5 donosi Pavao stari, već prije njega prenošeni vjeroispovjedni obrazac (usp. 6. pismo, 1.24, 2.25, 2.41). Uvodi u nj ovim riječima: "Dozivljem vam, braćo, u pamet Evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spasavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste. Doista, predadoh vam ponajprije što i primih." Pavao dakle pred sam obrazac stavlja opširan i poveći uvod koji upućuje na značenje upravo toga teksta. U njemu obrazac označuje kao "predaju". Nije ga dakle sam stvorio. Riječi "predati" i "primiti" jesu stručni izrazi kojima su židovski učitelji, rabini, označavali da prenose predani nauk. I Pavao dakle ovdje želi reći: Posrijedi je stara predaja, koju nije on stvorio. Pavao u isto vrijeme poistovjećuje riječi obrasca s evanđeljem, sa samom porukom spasenja. Ta poruka utemeljuje spasovno "stanje" kršćana, njihovo "spasenje". Oni se spasavaju ako drže to evanđelje. 2.12 Uzglobljenost obrasca (rr. 3–5)

Sam je pak obrazac ovako građen: a (r.3b) "Krist umrije za grijehe naše po Pismima b (r.4a) bi pokopan c (r.4b) bi uskrišen treći dan po Pismima d (r.5) ukaza se Kefi, zatim Dvanaestorici."

Već četveroredni poredak teksta pokazuje da je tekst građen strogo simetrično. Dva dulja retka, a i c, koji govore o Isusovoj smrti i o uskrišenju, sadrže u oba slučaja pobliže određenje "po Pismima" i još jedno pobliže određenje: redak a dodaje "za grijehe naše"; redak c "treći dan". Dužim su recima podređeni kraći – b i d: pokop pripada njegovoj smrti, a ukazanje uskrišenju. Izričaji su dakle poredani strogo usporedno. Takav oblik odgovara predaji židovskoga stila, a tako i potrebi usmene predaje. Opisani usporedni poredak zove se i "parallelismus membrorum” – usporednica članaka ili stihova. U hebrejskoj je književnosti veoma raširen. Na taj se način ritmički i sadržajno redaju dva ili više rečeničnih članaka. – A takav strogi oblik odgovara i usmenoj predaji jer se tako isklesan oblik lakše usiječe u pamet i pouzdanije prenosi. Budući da usporedni poredak izričaja nije značajan samo oblikovno nego i po sadržaju, moraju se pojedini tako usporedni rečenični dijelovi i sadržajno zajedno promatrati. Konkretno govoreći: Isusova se smrt "za naše grijehe" i njegovo uskrišenje "treći dan" uzajamno uvjetuju i tumače. 2.13 Sadržaj obrasca:

Imajući dakle na pameti kako je ovaj obrazac građen, možemo pristupiti i njegovu tumačenju.

II. CIKLUS 7. PISMO

7

– redak a (r.3b) Tu je riječ o Kristovoj (Mesijinoj) smrti. Židovskom iščekivanju Mesije nikako nije odgovaralo da Mesija trpi. Ali Pracrkva je u raspetom i uskrišenom Isusu prepoznala Mesiju i tako govorila na nov, za Židove sablažnjiv način o raspetom Mesiji. Usp. 1 Kor 1,23sl: "A mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak, i Židovima i Grcima – Krista, Božju silu i Božju mudrost.” Pobliže odrednice "za grijehe naše" i "po Pismima" govore da se ta smrt ne smije uzeti kao slučaj ili kao nesreća: ona ima snagu koja ništi grijehe, dogodila se zbog grijeha; odgovara već u starozavjetnim spisima objavljenu naumu Božjemu. U obrascu se izravno ne citira ni jedan pisamski tekst. To bi se protivilo njezinu zbijenom stilu. Ali s dobrim razlozima nazrijevamo prisjećaje na Slugu Jahvina patnika iz Izaije, koji je "naše bolesti ponio", koga "za naše grijehe probodoše", na koga je Jahve "svalio bezakonje nas sviju", koga "za grijehe naroda njegova na smrt izbiše", koji "grijehe mnogih ponese na sebi i zauze se za zločince" (lz 53,4.5.6.8.12). O različitim značenjima lika "Sluge Jahvina" u Izaiji bit će govora opširnije u 11. pismu (usp. i 6. pismo, 3.25). – redak b (r.4a) Izričaj o Isusovu ukopu želi najprvo još jednom naglasiti da je Isus zaista umro. Ali možda želi natuknuti i više od toga. Isusova sudbina odgovara proroštvu o Sluzi Jahvinu, o kojem se veli: "Ukop mu odrediše među zločincima, a grob njegov bi s bogatima, premda nije počinio nepravde nit su mu usta laži izustila" (Iz 53,9). Dalje se u Izaiji veli: "Žrtvuje li život svoj za naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžit će dane i Jahvina će se volja na njemu ispuniti" (lz 53,10). Ako je izričaj o Kristovu ukopu prisjećaj na sudbinu Sluge Jahvina, onda je u njemu sadržana i misao da ga je Bog iz groba uskrisio na novi život. – redak c (r.4b) Sad je riječ o djelovanju Božjem na Isusu. "Isusovo uskrišenje" označuje onaj događaj koji obično zovemo "Isusovim uskrsnućem". Novi Zavjet često kaže da je Isus "probuđen". I to je zacijelo stariji izričaj od izričaja "uskrišen je" i "uskrsnuo je". Prvi izraz upućuje na djelovanje Boga koji "od mrtvih probudi Isusa, Gospodina našega" (Rim 4,24). Tako je i židovstvo novozavjetnoga vremena očekivalo da će Bog na kraju "probuditi" mrtve. Uskrišenje je Božje djelo. Onoga koji je bio umro nije ostavio u smrti, nego je sebe u njemu potvrdio tako da ga je uskrisio. "U NZ na oko 19 mjesta – uglavnom u pavlovskim spisima – jasno je rečeno da je Bog Otac (subjekt) uskrisio Isusa (objekt) od mrtvih (npr. u 1 Sol 1,10; 1 Kor 6,14; Gal 1,1). Tako najstarija poznata tradicija pripisuje Ocu Isusovo uskrsnuće kao učinak. Glagol koji stoji u izvještajima evanđelja je egerthe (Mk 16,6; Mt 28,6.7; Lk 24,6.34) a to je po obliku aorist pasivni i normalno bi ga trebalo prevesti 'uskrišen je'... Ipak u grčkom koine takvi pasivni oblici mogu značiti neprelaznu radnju s aktivnom nijansom pa bi se isti oblik mogao prevesti 'uskrsnuo je' ... Takav prijevod učinak uskrsnuća pripisuje Isusu. Taj je prijevod bio uobičajen u katoličkim prijevodima koji su se temeljili na Vulgati, jer je Jeronim grčki oblik egerthe preveo aktivnim surrexit. Ipak kod sinoptika treba preferirati prijevod 'uskrišen je' jer je manje tendenciozan sa stanovišta kristologije, jer je doslovan prijevod i bolje se slaže s prvotnim teološkim gledanjem. Kod Ivana se opaža razvijena teologija po kojoj Isus i Otac djeluju istom božanskom silom (Iv 10,30) i stoga bi se moglo reći da je Isus uskrsnuo svojom vlastitom snagom (Iv 10, 17–18)." 3 Prvi prijevod ("uskrišen je – uskrišenje") ističe osobito prisnost odnosa Oca i Sina, a drugi ("uskrsnuo je – uskrsnuće") Kristovu božansku snagu. Stoga mislimo da valja zadržati oba. Toga ćemo se načela nastojati držati: najstarije ćemo izvore (pavlovske i sinoptičke) prevoditi pasivno, a kasnije razrade aktivno.

3 D. M. STANLEY – R. E. BROWN, Bitni elementi novozavjetne misli, u: R. E. BROWN – J. J. CASTELOT – J. A. FITZMYER – J. J. KSELMAN – J. J. McKENZIE – D. M. STANLEY – A. SUELZER – B. VAWTER, Biblijska teologija Staroga i Novaga Zavjeta, Zagreb, KS, 1980, 343.

II. CIKLUS 7. PISMO

8

Pobliže odrednice "treći dan" i "po Pismima" tumače se različito. Izričaj "treći dan" označuje ili stvarnu vremensku točku Isusova uskrišenja – dakle tri dana nakon njegove smrti, vrijeme između njegove smrti na Veliki petak i njegova uskrišenja na Uskrs (po židovskom računanju to je "treći dan"); ili pak označuje općenito kratko vremensko razdoblje proteklo između smrti i uskrišenja, otprilike: Bog nije svoga Krista prepustio smrti, nego ga je uskoro uskrisio od mrtvih. Izrčaj "po Pismima" ovdje, kao i u retku a, želi reći da se Isusovo uskrišenje ("treći dan") dogodilo po spasiteljskom naumu Božjem zasvjedočenu u Starom Zavjetu. "Treći dan"– pokušaj tumačenja Na koja se mjesta Pisma mogla pozivati Pracrkva kad je naglašavala "treći dan"? Ovdje pružamo samo jedan noviji pokušaj odgovora na to pitanje.4 U Starom Zavjetu ima dosta mjesta u kojima "treći dan" označuje dan spasenja: "Potom ih baci u zatvor na tri dana. Treći im dan reče Josip: 'Izvršite to i ostat ćete na životu!'” (Post 42.17 sl). "Tri dana i tri noći osta Jona u ribljoj utrobi" (Jn 2,1). "Poslije dva dana oživit će nas, trećeg će nas dana podignuti i mi ćemo živjeti pred njim" (Hoš 6,2). U židovskom tumačenju Pisma ovih i nekih drugih mjesta susrećemo neku vrst "teologije trećeg dana”: “Treći je dan ... dan spasovne prekretnice, oslobođenja iz velike nevolje i opasne prijetnje; tim se izričajem isto tako izriče pouzdanost nade u Božju pomoć.” 5 Naš bi tekst imao biti u vezi s tim mjestima Pisma i sa židovskim tumačenjima tih mjesta. Tada izričaj "treći dan" ne bi označavao nadnevak Isusova uskrišenja, nego bi upućivao na djelovanje kojim Bog u korist svoga Krista ostvaruje povijesnospasenjsku prekretnicu, koju Pismo proriče, ali koja nadvisuje svako očekivanje. "Treći dan" je po tom mišljenju u Pismu zasvjedočeno, "samo od Boga stvoreno 'vrijeme' spasenja, života i pobjede".6 – redak d (r. 5) Činjenicu da je Isus uskrišen od mrtvih, mogli su učenici doživjeti samo u "ukazanjima" samoga Uskrišenoga. I tu je način govora i obrasca posve odmjeren i štur: spominju se samo prvi svjedoci kojima se Uskrišeni ‛ukazao’, ne opisuju se nikakve pobliže okolnosti tih ukazivanja. O prvom i osnovnom ukazanju učeniku Šimunu, koji je imao nadjevak "Stijena" (=Kefas=Petar), govore i druga mjesta Novoga Zavjeta (Lk 24,34; Mk 16,7), ali o tom nema nigdje opširnijega izvještaja. Obrazac se ograničuje samo na to da kaže: Uskrišeni se ukazao učenicima i opunomoćio ih za navješćivanje. Uz Kefu na drugomu mjestu spominje "Dvanaestoricu", dakle onaj krug učenika koje je bio okupio zemaljski Isus (usp. Mk 3,13sl). Svjedočanstvo Kefe i "Dvanaestorice" bilo je osnovično važno za nastanak judeokršćanske zajednice u Jeruzalemu i u Palestini, kako daju nazrijeti Djela apostolska. Predvazmena je vjera učenika nestala pred Isusovom mukom i smrću, kako pokazuje Markovo Evanđelje kad pretkazuje Petrovo zatajenje i bijeg učenika (Mk 14,26–31). Zajednica koja će se ponovno sabrati počivat će na vjeri koju je ponovno utemeljio Uskrišeni. 2.14 Starost i podrijetlo obrasca

Prva poslanica Korinćanima, u kojoj se naš obrazac nalazi, sastavljena je oko 55.n.Kr. Pavao ga je zajednici "predao", i to već za njezina osnivanja, dakle negdje oko 51. godine. Osim toga on veli da ga je i sam "primio". Obrazac je dakle znatno stariji. U jeziku kojim je napisan nalazimo nepavlovske crte i tzv. semitizme, tj. židovske jezične osobitosti, a i oblik (simetrična gradnja) i teologija ("po Pismima", "za naše grijehe", "treći dan") upućuju na židovske, odn. judeokršćanske značajke. Stoga veoma mnogi istraživatelji misle da je obrazac nastao u nekoj judeokršćanskoj

4 Po djelu LEHMANN, Karl, Auferwecktam dritten Tag nach der Schrift, Freiburg – Basel – Wien 1968 (Quaestiones disputatae 38), str. 262–290. 5 Ondje, str. 264. 6 Ondje, str. 287. Usp. o tom i REBIĆ, Adalbert, lsusovo uskrsnuće. lzvješća, vjera, činjenice (biblioteka "Riječ" 6–7), Zagreb, KS, 1973, str. 62–63 (o cijelom obrascu 56-69).

II. CIKLUS 7. PISMO

9

zajednici. Možda baš u Jeruzalemu jer se spominje Kefa i Dvanaestorica. U najmanju je ruku riječ o jeruzalemskoj predaji. Vrijeme se nastanka može samo naslućivati. Obrazac je najvjerojatnije nastao već u prvim desetljećima Pracrkve, dakle prije 40. n. Kr, najprije na aramejskom pa onda uskoro i na grčkom jeziku.7 2.15 Zadaci za daljnji rad

Drugi vjeroispovjedni obrasci, koji isto tako svjedoče o lsusovu uskrišenju, nalaze se u Pavlovim poslanicama i u drugim spisima Novoga Zavjeta. Kraći su od 1 Kor 15,3–5, ali građeni po istim zakonima kao i taj pa se još mogu prepoznati premda su jače utkani u sadašnji tekst. Pokazuju nam kako je Pracrkva čuvala i prenosila svjedočanstvo o lsusovu uskrišenju. Nalaze se npr. na ovim mjestima Novoga Zavjeta: Dj 2,23 sl; Rim 4,25; Rim 8,34; Rim 10,9; 1 Sol 1,9 sl; 1 Sol 4,14. Usporedite ta mjesta međusobno i pokušajte pritom odgovoriti na ova pitanja:

1. Koja je bitna vjeroispovijed svima zajednička? 2. Koje daljnje izričaje o Isusu dodaje većina tih tekstova toj bitnoj vjeroispovijedi? 3. Osim toga, nabrojite i poredajte izričaje koji se nalaze u pojedinim citiranim mjestima, tiču se

uskrišenja, ali ne pripadaju onoj bitnoj vjeroispovijedi iz t. 1. 4. Podatke do kojih ste došli usporedite s osnovnom strukturom 1 Kor 15,3–5.

2.2 Svjedočanstvo svjedoka

"Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga određenima,.." (Dj 10,40sl). Pracrkva je dobro poznavala značenje uskrišenjskih svjedočanstava tih "od Boga određenih" svjedoka i čvrsto ih se držala. To vidimo već iz toga što je u obrascu 1 Kor 15,3–5 spomenut Kefa i Dvanaestorica. Do istog nas zaključka dovodi i nastavak toga teksta, 1 Kor 15,6–11 te neki drugi Pavlovi izričaji. 2.21 Lista svjedoka (1 Kor 15,6–7)

"Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima." Svjedocima koji se nalaze u vjeroispovjednom "obrascu" Pavao dakle dodaje i druge svjedoke. Nadnevak se i druge okolnosti ukazivanja Uskrišenoga i ne spominju, baš kao ni u slučaju prvih svjedoka. Pavlu je važno da postoji krug svjedoka koji su poznati i da ih svatko može upitati za svjedočanstvo. Stoga se u r. 6. veli: "Većina ih još i sada živi." "Jakov" je tzv. "Gospodinov brat" (usp. Gal 1,19: "Od apostola ne vidjeh nikoga drugog osim Jakova, brata Gospodinova."). On nije pripadao krugu Dvanaestorice, ali se nakon Vazma pridružio Isusovoj zajednici, možda na temelju spomenutoga ukazanja. Kasnije je primio vodstvo jeruzalemske Crkve. 2.22 Pavlovo svjedočanstvo (1 Kor 15,8–11)

"Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni. Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom, jer sam progonio Crkvu Božju. Ali milošću Božjom jesam što jesam, i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom. Ili dakle ja, ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete."

7 Usp. KREMER, Jakob, Das alteste Zeugnis von der Auferstehung Christi, Stuttgart 1967, (Stuttgarter Bibelstudien 17), str. 25–30; LEHMANN, Auferweckt 87–115; REBlĆ, Uskrsnuće 56–69; ŠAGl–BUNIĆ,Tomislav J., Očekujemo Sina njegova s neba kojega je uskrisio od mrtvih: Vrijeme suodgovornosti I. (Polazišta 14), Zagreb 1981, KS, 245–248.

II. CIKLUS 7. PISMO

10

Kao posljednjega svjedoka ukazanja Pavao spominje sebe. On je jedini svjedok koji nam izravno govori. Drugi spomenuti u 1 Kor 15,5–8 nisu ostavili ništa napisano. Njihovo je svjedočanstvo ušlo samo u vjeru Crkve i u njezin vjeroispovjedni obrazac. Pavao je pozvan tek nekoliko godina poslije Isusove smrti. Ipak stavlja na istu razinu ukazanje koje je njemu u dio palo s ranijim ukazanjima. Tim je ukazanjem Pavao pozvan za "apostola": on je imao djelatno i opunomoćeno među Ijude pronijeti svjedočanstvo o Božjem djelovanju na Isusu, tj. evanđelje. Pavao, nadalje, naglasuje da je to ukazanje i poziv doživio posve nezasluženo jer on je progonio zajednicu. Tako je iskustvo Uskrišenoga jedini temelj njegove vjere i njegova evanđelja: "Obznanjujem vam, braćo: Evanđelje koje sam navješćivao nije od Ijudi, niti ga ja od kojeg čovjeka primih ili naučih, nego objavom Isusa Krista." (Ga1,11–12). To dakako ne isključuje da je on i preuzimao "predaje" od vjerničkih zajednica, kao npr. onu iz 1 Kor 15,3–5, i držao ih se. On svjedoči i propovjeda isto kao i drugi apostoli. 2.23 Način ukazanja po najstarijoj predaji:

U dosadašnjem smo ispitivanju 1 Kor 15,1–11 uvijek iznova zapažali da u najstarijoj predaji nije opisan način Isusova ukazanja. Odatle moramo zaključiti da to nisu smatrali bitnim za vjeru. S druge strane, evanđeoski izvještaji o uskrišenju (usp. 2.3) pokazuju da su se već rano prenosili izvještaji ili kazivanja o ukazanjima očito zbog toga što je postojao interes "kako" su se ona odvijala. Ako želimo neovisno o evanđeoskim izvještajima o uskrsnuću dobiti neku slutnju kako su se ta ukazivanja događala, moramo poći od ovih podataka, zajedno uzetih. U 1 Kor 15,8 Pavao za svoje iskustvo Uskrišenoga upotrebljava istu riječ "ukaza se" kao i za druga ukazanja Uskrišenoga, pred drugim svjedocima. Dakle: njegovo je iskustvo moralo biti slično drugim ukazanjima.

– "Vidjeti" Uskrsloga

Pavao u 1 Kor 9,1 pita: "Nisam li ja apostol? Nisam li vidio Isusa, Gospodina našega?" Pavao je dakle vidio Uskrišenoga: Ukazanju Uskrišenoga odgovara viđenje Pavlovo. Isto to opisuje još jednom u Gal 1,16: Bogu se svidjelo "otkriti mi Sina svoga". To mjesto jasno pokazuje da je temelj ukazanja posve u Bogu i u samom Kristu koji se ukazuje i o kojem je Pavao "objavom" (Gal 1,12) primio evanđelje.

– Objava Božja

Tako je jasno da svjedoci Uskrišenoga nisu samo nekako “vidjeli", nego da im se u tom "viđenju" otkrilo neko skriveno Božje otajstvo: Bog im je Raspetoga otkrio kao Uskrišenoga i time kao svoga Sina.

– Ukazanje kao “duhovno tijelo”

U 1 Kor 15,44–49 možemo možda naslutiti kako je Pavao doživio Uskrišenoga. U tom se tekstu između ostaloga veli: "Ako ima tijelo naravno, ima i duhovno. Tako je i pisano: 'Prvi čovjek, Adam, postade živa duša' (Post 2,7), posljednji Adam – duh životvorni ... Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi je čovjek – s neba." Isus se ukazao na način koji se ne da mjeriti zemaljsko–Ijudskim predodžbama. To je objavljenje Isusa kao Uskrišenoga došlo od Boga i stoga se u Pismu zove objavljenje "s neba". 2.3 Evanđeoski izvještaji o Uskrsnuću

Evanđeoski izvještaji o Uskrsnuću – kao i drugi dijelovi Evanđelja – jesu relativno kasni prikaz i oblikovanje predaje o Isusu. Drži se da su Evanđelja nastala ovim vremenskim slijedom: Marko = 70.n.Kr.; Matej/Luka = 80–90. n.Kr.; Ivan= 95–100.n.Kr. (usp. NZ I). Njihovi sastavljači – evanđelisti – htjeli su predaje koje su do njih došle ne samo zapisati nego i protumačiti i otvoriti za pitanja svoga vremena.

II. CIKLUS 7. PISMO

11

I prije nego što su ušle u Evanđelja te predaje nisu bile nikad čisti izvještaji o činjenicama, nego su se uvijek oblikovale i preoblikovale, tumačile i ponovno tumačile iz vjere i gledom na pitanja koja je ona postavljala (usp. 6. pismo, osobito 1.23 i 1.24; evanđeljima je posvećen i tečaj NZ I, usp. osobito 1. pismo). 2.31 Shema izvještaja o Uskrsnuću

Evanđeoske izvještaje o uskrsnuću ne možemo ovdje obrađivati onako opširno kao 1 Kor 15,1–11 8 nego se moramo ograničiti samo na neka zapažanja koja će nam pomoći razumjeti te izvještaje. Neka shema pokaže pečat koji je svako od četiri Evanđelja udarilo vazmenoj predaji. Marko Matej Luka Ivan 16, 1-8 28, 1-20 24, 1-53 20, 1-21,23 1 - 8 Otvaranje groba 1 - 8 1 - 11 20, 1 - 2 Žene otkrivaju prazan grob Marija iz Magdale Pretkazanje Isusova ukazanja u Galileji 12 3 - 10

Petar na grobu

Utrkivanje Petra i učenika prema grobu

9 - 10 11 - 18

Ukazanje ženama

Ukazanje Mariji iz Magdale

11 - 15 13 - 35

Prijevara čuvara groba

Ukazanje dvama učenicima na putu u Emaus

16 - 20 36- 49 19 - 24

Ukazanje Jedanaesrtorici na brdu Galileji

Ukazanje učenicima u Jeruzalemu na uskrsnu večer

Ukazanje učenicima u Jeruzalemu na uskrsnu večer

50 - 53

Uzašašće na nebo uvečer uskkrsnoga dana

26 - 29 Isusovo ukazanje učenicima (s Tomom) osam dana kasnije u Jeruzalemu 21, 1 - 23 (dodatak)

Ukazanje na Galilejskom jezeru u Galileji

8 O njima opširnije v. REBIĆ, Uskrsnuće, 73–234.

II. CIKLUS 7. PISMO

12

2.32 Razlike u izvještajima

Kad pojedine izvještaje usporedimo i promatramo s povijesnoga gledišta, zbunjeni smo i

nailazimo na neke djelomične proturječnosti. "Evanđelja, ako se uzme u obzir kako je za njih važan uskrsni događaj, donose o njemu relativno malo i to krnjih izvještaja. Uzeti su iz posve različitih predaja i prvotno nisu imali nikakve međusobne veze, a nisu bili ni povezani s izvještajima o muci. Ne daju nikakve jedinstvene slike o onomu što se dogodilo. Njihovi se opisi ne daju uskladiti."9 Tako između ostaloga zapažamo ove razlike:

1. S obzirom na mjesto ukazanja: Po Marku i Mateju Isus se ukazuje u Galileji, po Luki u Jeruzalemu i njegovoj okolici.

2. S obzirom na vrijeme ukazanja: U Luke su sva ukazanja usredotočena na uskrsni dan. Nasuprot tomu protežu se ukazanja npr. u Ivana kroz cijeli tjedan (a k tome pridolaze i druga ukazanja u dodatnom poglavlju 21).

3. S obzirom na svjedoke ukazanja: Matej, Luka i Ivan nabrajaju samo djelomično iste svjedoke. Njihova se imena k tomu nikako ne poklapaju s imenima svjedoka iz predaje koju donosi Pavao.

Podsjetimo ovdje na ono što smo o povijesnosti Evanđelja izložili već u NZ I, 1. pismo, 1.2.3, i 3. pismo, 3.1.1 i 3.4. 2.33 Uzroci razlika

Ako se sjetimo da Evanđelja nisu puki povijesni prikazi Isusova života, nego da žele svjedočiti i buditi vjeru u Isusa; ako osim toga imamo na pameti da su tu istu nakanu imale već predaje koje su evanđelisti primili i obradili, moći ćemo otkriti neke razloge koji su doveli do tih razlika.10 Sigurno su već prije pismene zabilježbe postojali različiti odvojci predaje, koji su npr. bili vezani uz različita mjesta (npr. ukazanja u Jeruzalemu i ukazanja u Galileji). K tome su pisci Evanđelja iz tih odvojaka predaje izabirali ono što je više odgovaralo njihovim navjestiteljskim nakanama i odnosnim naslovnicima (kojima se obraćaju). Izabranu su građu na odgovarajući način i poredali i oblikovali. Ni same predaje ni evanđelisti koji su ih na svoj način preoblikovali nisu se služili sredstvima i načinima izražavanja današnje povijesne znanosti, nego su vazmenu poruku prikazali onda uobičajenim stilskim i izrčajnim sredstvima. Ali povrh svega toga valja imati na pameti: ukazanja su Uskrišenoga događaji koji uvelike nadilaze mogućnost Ijudske predodžbe i stoga se ne daju jednostavno uhvatiti Ijudskim jezikom. Tako se možemo složiti s Heinrichom Schlierom: "Ne smeta i ne uznemiruje što je cjelina nesređena i zbrkana. Točna slika događaja i nije potrebna. Jer sigurna je činjenica kao takva. Misterij uskrsnuća od mrtvih zadržava svoj značaj i onda kad ulazi u povijest, dakle u ukazanjima i u praznom grobu."11 2.34 Problem praznoga groba

Svim je četirma Evanđeljima zajednička različito oblikovana predaja o tome kako je na dan uskrsnuća nađen prazan grob. Za mnoga je kršćanska pokoljenja prazan grob bio ugaonik vazmene vjere. Pavao uopće ne spominje praznoga groba. Za nj vjera u Uskrišenoga počiva na ukazanjima. Tako je zapravo i u Evanđeljima. Prazan je grob znak Božjega djelovanja na Raspetomu samo za one koji već vjeruju. Znak koji Bog mora protumačiti. Tako u središtu sinoptičkih izvještaja o grobu stoji

9 SCHLIER, Heinrich, Uber die Auferstehung Christi. Einsiedeln 1968, str. 9 sl. 10 O tome usp. KREMER, Jakob, Die Osterbotschaft der vier Evangelien. Stuttgart 1967, 134–140. 11 SCHLIER, Auferstehung, 111 sl.

II. CIKLUS 7. PISMO

13

objaviteljsko anđelovo tumačenje praznoga groba: "Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrišen je! Nije ovdje! Evo mjesta kamo ga položiše" (Mk 16,6; usp. Mt 28,5 sl; Lk 24,5 sl). Čista činjenica praznoga groba mogla se, sve i priznata, i drukčije protumačiti, kako pokazuje već Matejevo Evanđelje. U izvještaju o stražarima groba veliki svećenici i starješine nagovaraju vojnike, stražare: "Recite: 'Noću, dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga.' ... I razglasilo se to među Židovima – sve do danas" (Mt 28,13.15). Raspra o povijesnosti praznoga groba i o njegovoj povezanosti s Isusovim uskrišenjem nastavlja se sve do naših dana, a neće ni prestati. Kršćanin je može opušteno pratiti jer on vjeruje u Božje djelovanje na lsusu, a ne u prazan grob. Prazan se grob može u vjeri shvatiti kao znak Božjega djelovanja. 2.35 Pitanja i zadaci

1. Sastavite liste svjedoka koji se spominju u 1 Kor, u Mt, u Lk i u lv. Ustanovite što je u njima zajedničko, a što različito.

2. Što se može reći o načinu ukazanja na temelju najstarijih svjedočkih izvještaja? Kako treba razumjeti kad kažu de su svjedoci "vidjeli” Gospodina?

3. Koje načine prikazivanja uvjetovane ondašnjom slikom svijeta nalazite u evanđeoskim izvještajima o Uskrsnuću?

II. CIKLUS 7. PISMO

14

3. NOVOZAVJETNO I DANAŠNJE SHVAĆANJE USKRSNUĆA

Dosad smo pojam "Isususo uskrišenje" upotrebljavali jednostavno onako kako ga susrećemo

u Novom Zavjetu. Sad ćemo pokušati pobliže opisati ono što se pod tim pojmom podrazumijeva. Što su pod njim podrazumijevali u ono vrijeme (3.1 – 3.3), što se može i mora pod njima razumjeti u današnjem jeziku (3.4)? 3.1 Isusovo uskrsnuće – ulaz u novi život 3.11 Riječi “uskrsnuti” i “ustati”

Kad u hrvatskom govorimo "uskrsnuti", "uskrisiti", odn. "uskrsnuće", "uskrišenje", mislimo na povratak mrtvaca iz groba u život. A kad čujemo riječ "probuditi" ili "ustati", ne mislimo na uskrišenje mrtvih ili na što slično, nego na buđenje od sna ili na čin kojim netko ustaje na noge, uspravlja se. U grčkome, jeziku kojim su napisani spisi Novoga Zavjeta, a tako i u hebrejskom, jeziku Staroga Zavjeta, upotrebljava se, naprotiv, jedna te ista riječ za "uskrsnuti" i "uskrisiti" s jedne strane te za "ustati", "uspraviti se" s druge strane. Točan smisao uvijek ovisi o kontekstu u kojem se riječ upotrebljava. Riječ je dakle u grčkom bitno višeznačnija negoli u hrvatskom. 3.12 Uskrišenje kao povratak u ovaj život

Tako je na različitim mjestima Staroga i Novoga Zavjeta riječ o uskrišenju pojedinih mrtvaca koji su čudom ponovno oživjeli, vratili se u ovaj život i išli u susret ponovnoj smrti, npr. Jairova kći (Mk 5,35–43), djevojka Tabita (Dj 9,36–43). S tom se mogućnosti i inače računa u židovstvu onoga vremena. Herod Antipa smatrao je tako Isusa, koji je djelovao u Galileji, uskrslim Ivanom Krstiteljem (Mk 6,16). Iz Staroga Zavjeta spomenimo ove primjere: Ilija je uskrisio dječaka (1 Kr 17,17–24); uskrišenje Šunamkina sina (2 Kr 4,18–37). Naglasimo još jednom: svim tim uskrišenjima vraća se pokojnik natrag u ovaj život. Uzima se kao po sebi razumljivo da on ponovno umire. 3.13 Isusovo uskrišenje kao ulazak u novi život

Ono za što se o Isusu svjedoči u Novom Zavjetu označuje se istom riječju "uskrisiti" kao i spomenuta druga uskrišenja od mrtvih. Ipak su bili svjesni da se Isusovo uskrišenje razlikuje od svih drugih uskrišenja. Najjasnije to izrazuje Pavao: "Znamo doista: Krist, uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu" (Rim 6,9 sl). Kad su dakle gledali Uskrišenoga, bilo je to drukčije "gledanje” nego što je redovito Ijudsko gledanje (usp. 2.23 u ovom pismu). Uskrsli se ne vraća jednostavno u svoj prijašnji život. On živi Bogu, samo ga Bog objavljuje i način se njegova postojanja više ne da opisati izrazima koji su uzeti iz svakidašnjega iskustva. On ima život "po sili Božjoj" (2 Kor 13,4) u smislu koji nadvisuje dar Ijudskoga života. I uskrsni izvještaji u Evanđeljima znaju da je Isusovo uskrišenje drukčije, svojevrsno, premda ponekad iz različitih razloga Uskrišenoga i njegovo ophođenje s učenicima opisuju kao da se Isus zaista vratio u ovaj život. S dvojicom učenika ide dosta dugim putem, svraća s njima u kuću, sjeda s njima za stol (Lk 24,13–32); govori i raspravlja s učenicima (npr. Iv 21,15–22), daje da ga dodiruju (npr. Lk 24,39) i pred njima jede (npr. Lk 24,42 sl). Nešto je u tim izvještajima plod želje i potrebe da kazivanje bude zornije i prikazivanje plastičnije; nešto je opet, kao npr. da su ga dodirivali i da je s njima jeo, naglašeno zato da se podcrta zbiljnost uskrsnuća nasuprot sumnji i nerazumijevanju: Uskrišeni koji se ukazao učenicima nije nikakav "duh" ni "utvara" (Lk 24,39–49). Treba računati i s time da su pred nama izvještaji u kojima su evanđelisti već na svoj način dalje oblikovali predaju. To ipak ne znači da ove ovako razvijene scene nemaju svoga uporišta u predaji iz koje su razvile. Tako

II. CIKLUS 7. PISMO

15

npr. kad se izvješćuje da se Gospodin ukazao učenicima na nekom određenu mjestu (na nekom brdu, npr. Mt 28,16, na jezeru, Iv 21,4) ili za vrijeme obroka (npr. Lk 24,30). Ti isti izvještaji – sve ako svojim načinom prikazivanja i ostavljaju često dojam kao da se Isus vratio u ovaj život – upućuju ipak na svojevrsnost, na otajstvo Uskrišenoga. On sam poklanja učenicima svoju nazočnost i iščezava od njih, on ulazi kroza zatvorena vrata (npr. Iv 20,19), oni ga prepoznavaju i on odmah iščezava (Lk 24,31), oni se ne usuđuju pitati ga tko je on (lv 21.12). Njegova su ukazanja nešto posve izvanredno. Tako se ponovno uspostavlja i preduskrsno zajedništvo učenika s Isusom, ali se ne nastavlja na isti način. Uskrišeni, štoviše, uspostavlja sa sobom zajedništvo na nov način – u vjeri (Iv 20,29), zajedništvo podložno njegovoj riječi i njegovu gospodstvu (npr. Mt 28,16–20). Uskrišeni čak obećaje svojim učenicima: "Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta" (Mt 28,20), dakle posve nov način zajedništva, ne više vezan za prostor i vrijeme."12 3.2 Isusovo uskrišenje i očekivanje uskrišenja od mrtvih

Već smo vidjeli: izričaj "Isus je uskrišen od mrtvih" ne da se smjestiti na crtu uskrišenja pojedinih Ijudi. Ista je doduše riječ za jedno i drugo, ali je posve drukčija zbilja koja se njome označuje u jednom i drugom slučaju. Ali o uskrišenju se u ono vrijeme govorilo i još u jednom smislu: u Isusovo se vrijeme vjerovalo u konačno uskrišenje mrtvih na kraju vremena. Sad ćemo – slično kao i u prethodnom odlomku – usporediti te predodžbe s onim što Novi Zavjet kazuje o Isusovu uskrišenju. 3.21 Očekivanje uskrišenja u novozavjetno vrijeme

Novi Zavjet, nadasve Evanđelja, na više mjesta upućuju na činjenicu da su se u židovstvu onoga vremena snažno i uporno postavljala pitanja o budućnosti, o sudu, o dolasku Mesije i Kraljevstva Božjega i da se na njih nastojalo odgovoriti. Jedno između tih pitanja bilo je i pitanje uskrišenja mrtvih. Saduceji su, konzervativna partija svećeničkog i veleposjedničkog plemstva, osporavali (Mk 12,18–27), a farizejska je partija i mnogi su drugi u narodu (Dj 23,6–8) vjerovali da treba očekivati uskrišenje. Prvi se tragovi vjere u uskrišenje nalaze u tekstovima Staroga Zavjeta, koji su nastali relativno kasno. I tu se nikad ne govori zasebno o uskrišenju mrtvih, nego je to samo jedan važan dio očekivanoga sveopćega zbivanja na kraju svega. Uskrišenje mrtvih kao važan dio konačnoga zbivanja javlja se nadasve u tzv. "apokaliptičkoj" književnosti (apokalipsa grčki znači "otkrivenje", "objava"). Zlatno doba te književnosti jest razdoblje između 2. st. pr.Kr. i 2. st. n.Kr. Nastojao je nadasve u situacijama krajnje nevolje i tjeskobe prikazati nebeski svijet i njegov prodor u ovaj svijet. U Bibliju je – osim manjih pojedinačnih tekstova (npr. Iz 24–27) – ušla u tom rodu napisana cijela knjiga o Danielu i Ivanovo Otkrivenje.13 Predodžbe koje su se o konačnom uskrišenju od mrtvih razvile u apokaliptičkoj književnosti Staroga Zavjeta jasno su odjeknule u Novom Zavjetu. Zadaci za daljnji rad Na jednom od tih tekstova možete sami vidjeti kako je ta jeka mnogostruka. lspisujemo vam ovdje jedan tekst Daniela (sastavljen prije 166. pr. Kr.) i k tomu donosimo niz mjesta iz Novoga Zavjeta, u kojima se jasno vidi utjecaj predodžbi iz Daniela. Uz Danielov tekst ispišite na rubu odnosne retke Novoga Zavjeta. 1. "U ono će vrijeme ustati Mihael, veliki knez koji štiti sinove tvog naroda. Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je Ijudi pa do toga vremena. U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti – svi koji se nađu zapisani u Knjizi.

12 O tom više v. u ŠAGI–BUNIĆ, "Očekujemo... ", 256–262. 13 Opširnije o tom v. u Dopisnoj teologiji, NZ II, 8. pismo.

II. CIKLUS 7. PISMO

16

2. Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi na sramotu, za vječnu gadost. 3. Umnici će (učitelji Zakona) blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost" (Dn 12, 1–3). S time treba usporediti: Mt 13,43; Mk 13,19.24; Otk 7,14; Otk 12,7. Slično možete ustanoviti ako čitate dva druga važna apokaliptička teksta Staroga Zavjeta: Iz 25,6–8 i lz 26,19–21. U tim su i u drugim tekstovima Staroga Zavjeta Židovi i kršćani novozavjetnog vremena gledali nagovještaj uskrišenja mrtvih ili snage Božje nad smrću, a time po njihovu shvaćanju i nagovještaj Isusova uskrišenja. 3.22 Otvorena pitanja – zajedničko očekivanje

Očekivanje je uskrišenja u mnogim pojedinostima, baš kao i očekivanje svršetka uopće, bilo još nedovršeno. Tekstovi Novoga Zavjeta i židovskih izvora neka pokažu nešto od toga poimanja. Pavao se u 1 Kor 15,50–52 suočava s očito spornim pitanjem na koji će način živjeti uskrišeni: "A ovo, braćo, tvrdim: tijelo i krv ne mogu baštiniti Kraljevstva Božjega, i raspadljivost ne baštini neraspadljivosti. Evo otajstvo vam kazujem: svi, doduše, nećemo usnuti, ali svi ćemo se izmijeniti. Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju – jer, zatrubit će – i mrtvi će biti uskrišeni neraspadIjivi, i mi ćemo se izmijeniti." U 4. Ezrinoj knjizi, apokalipsi s kraja 1. stoljeća n. Kr. koja nije uzeta u Sveto Pismo, na jednom se mjestu postavlja pitanje hoće li udio na spasenju postići samo oni koji budu živi na kraju (4. Ezr 5,41–42): "I govorah: Ah, Gospodine, tvoj blagoslov počiva samo na onima koji će doživjeti svršetak; a što da rade onda naši preci, mi i naši potomci? On mi govoraše: Moj će sud biti sličan kolu; u njemu posljednji nisu zaostali niti prvi imaju prednost." Svim je tim očekivanjima, gdje ih god ima, uza sve diskusije oko pojedinačnosti, zajedničko da uskrišenje mrtvih dolazi nakon ovosvjetskog vremena i da već pripada budućem svijetu, "Kraljevstvu Božjemu", da se događa "u posljednji dan" (lv 11,24) i da ga samo Bog može provesti i da će ga provesti. 3.23 Isusovo uskrsnuće i očekivanje svršetka vremena:

U kojem je onda odnosu po Novom Zavjetu Isusovo uskrsnuće i to očekivano uskrišenje mrtvih? Isusovu uskrsnuću i uskrišenju mrtvih zajedničko je ovo: Isus se, kao što smo već vidjeli, nije vratio u život ovoga svijeta (vijeka), on "živi Bogu" (Rim 6,9); to se očekivalo i za uskrišenje pravednika. Zatim, uskrisio ga je Bog, baš kao što se pretpostavljalo i u slučaju uskrišenja mrtvih. − Isusovo uskrsnuće “prije” svršetka vremena Ali presudna razlika, razlika zbog koje ne možemo vjeru u Isusovo uskrsnuće jednostavno poistovjetiti sa židovskom vjerom u uskrišenje mrtvih, jest u ovome: konačno uskrišenje zahvaća mnoštvo Ijudi, bilo sav izraelski narod (pravednike i grešnike), bilo samo Izraelove pravednike, bilo sve Ijude. A Isus je uskrišen od mrtvih kao pojedinac, i to prije "posljednjeg dana". − Početak svršetka vremena u Isusovu uskrsnuću Dakako, ta razlika kao da iščezava kad se sjetimo da je Pracrkva uočavala neku nutarnju vezu između Isusova uskrišenja već sada, "prije" posljednjega dana i konačnoga uskrišenja mrtvih. Uskrsli se Krist nalazi već u konačnoj slavi kod Boga, što znači da je konačno vrijeme već započelo na jedan tako neočekivan način a s njime u Isusovu uskrišenju i konačno uskrišenje od mrtvih. Dotadašnja je razlika između ovoga vijeka i budućega vijeka time dokinuta; otada postoje oba jedan kraj drugoga, jedan je još tu, drugi je već započeo – u Kristu, "koji sebe dade za grijehe naše, da nas istrgne iz sadašnjega

II. CIKLUS 7. PISMO

17

svijeta opakoga, kao što je volja Boga i Oca našega" (Gal 1,4). Isusovo je uskrsnuće početak konačnoga uskrišenja mrtvih: "AIi sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim oni koji su Kristovi, o njegovu Dolasku; potom – svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu. Doista, on treba da kraljuje, dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje (Ps 110,1). Kao posIjednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt" (1 Kor 15,20–26). 3.3 Uskrsnuće i uzvišenje 3.31 Potpuni smisao uskrsnuća

Naša su razmišljanja pokazala da riječ "uskrišenje" po smislu može samo nesavršeno izreći ono što se misli pod Isusovim uskrsnućem. Da Isus "živi Bogu", da je on "prvina usnulih", da ga je Bog Pavlu objavio kao "svoga Sina" (Gal 1,16), da je postavljen za Gospodina (Kyriosa) – sve to označuje riječ "uskrišenje", sve su to pod tom riječju podrazumijevali i vjerovali prvi kršćani. Sve je to zajedno nekako izrečeno u predpavlovskom obrascu Rim 1,3 sl: "... o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju, uskrišenjem od mrtvih." Na temelju uskrišenja sjedi Sin Božji kao vladar s desne Božje. 3.32 Uskrsnuće kao uzvišenje

Uskrsnuće je Isusovo dakle ujedno i njegovo uzvišenje uz Boga, po njemu je on zasjeo u svoje nebesko dostojanstvo. Zbog toga se Uskrišeni ukazuje "s neba" (usp. 2.23 u ovome pismu), iz te slave. Stari predpavlovski himan Fil 2,6–11 (usp. 6. pismo 2.5, 3.24) može stoga neposredno nakon Isusove smrti govoriti o njegovu "uzvišenju", a da i ne spominje izrijekom uskrišenje: "Ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu Ime, Ime nad svakim imenom" (Fil 2,8 sl). Imenica se "uzvišenje" ne nalazi nigdje u Novom Zavjetu. Glagol se "uzvisiti", naprotiv, nalazi još i na drugim mjestima, npr. Dj 2,33; Iv 8,28. Izričaj nas povezuje s uvodom u 4. pjesmu o Sluzi Jahvinu u Iz 52/53. U Iz 52,13 veli se: "Gle, uspjet će Sluga moj, uzvisit će se, podignuti i proslaviti." Stvarno se o "uzvišenju" može govoriti i ondje gdje novozavjetni tekstovi i predodžbe ne upotrebljavaju glagola "uzvisiti", ali govore o tom da je Raspetoga Bog postavio za Sina, za Gospodina ili da sada boravi u slavi Božjoj. Tako npr. Heb 12,2 veli: "Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što stajaše pred njim podnese križ, prezrevši sramotu, te sjedi zdesna prijestolja Božjega." Slično se veli i u drugim tekstovima, kao što su npr. Lk 24,26; Rim 8,34; 1 Tim 3,16. 3.33 Uzvišenje “uslijed” uskrišenja

Evanđeoski izvještaji o uskrišenju pretpostavljaju kao i Pavao da je Uskrišeni uzvišen: "Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji" (Mt 28,18b). S druge se strane u izvještajima o uskrišenju pokušao pobliže odrediti odnos između uskrišenja i uzvišenja. Po Ivanovu Evanđelju kaže Uskrišeni Mariji Magdaleni još blizu groba: "Ne zadržavaj se sa mnom, ta još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu." Isusovo ukazanje učenicima nakon toga, uvečer uskrsnoga dana, već je ukazanje iz nebeske slave. U njemu Isus učenicima daje Duha Svetoga (Iv 20, 22). Duh je dar, ili onaj dar Uzvišenoga. U Lukinu se Evanđelju i u Djelima apostolskima napokon Isusovo uzvišenje prikazuje kao uzašašće na nebo na kraju posljednjeg ukazanja Isusova učenicima (Lk 24,51; Dj 1,9). Duhovski

II. CIKLUS 7. PISMO

18

pak događaj (Dj 2) znači da je Isus "o desnu Božju (ili: desnicom Božjom) uzvišen, primio od Oca Obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga" (Dj 2,33). 3.34 Dostojanstvo i djelovanje Uzvišenoga

I te kako je dakle dobro, i na Novom Zavjetu utemeljeno, govoriti ne samo o "uskrišenju", nego i o "uzvišenju" Isusovu. Ono što se zbiljski misli pod izričajem "Isusovo uskrišenje", zadržava svoj potpuni smisao i u izričaju "uzvišenje". Kad govorimo o "Isusovu uskrišenju", ne smijemo se ograničiti samo na uži smisao "uskrišenja", tj. misliti samo na ponovno oživljavanje. Pracrkva nije nikada Isusovo uskrišenje shvaćala ni vjerovala tako jednostrano. S jedne je strane ono što se s Isusom dogodilo mnogo sveobuhvatnije: on živi za Boga i kod Boga; on je Gospodin i Sin Božji; njegovo uskrsnuće već uvodi svršetak. S druge strane Crkva živi pod vlašću i zaštitom Uskrišenoga i Uzvišenoga; on ju je podario Duhom Svetim i ona iščekuje njegov "ponovni dolazak", dovršenje onoga što je u Isusovu uskrsnuću već započelo. 3.4 Isusovo uskrsnuće kao objavljenski događaj 3.41 Vjera u uskrsnuće po svjedočanstvu o ukazanjima

Da je Isus zaista uskrišen od mrtvih, uvjeravaju nas svjedočanstva onih kojima se ukazao. Oni nisu, dakako, neposredno doživjeli njegovo uskrišenje. Samo uskrišenje nije – ni po prikazima Novoga Zavjeta – imalo svjedoka. Ono se dogodilo prije ukazanja. Božje se djelovanje na Isusu u uskrišenju tek po ukazanjima očituje svjedocima i onima koji će po njihovu svjedočanstvu doći do vjere. To moramo imati na pameti kad se pitamo o događajnom značenju, o zbiljskoj događajnosti Isusova uskrsnuća. 3.42 Vjerodostojnost svjedoka

Ako za Isusovo uskrsnuće nema izravnih svjedoka, možemo li vjerovati svjedocima ukazanja? Nisu li možda bili podložni subjektivnim predodžbama, koje su onda protumačili kao Gospodinova ukazanja? Postoje mnogi dobri razlozi za vjerodostojnost svjedoka. O njima želimo ovdje nešto kratko reći:

• Ukazanja su svjedoke iznenadila nepripravne. • Križ je raspršio njihovu preduskrsnu vjeru. • Pavao je iz uvjerenja progonio kršćane prije nego što mu se ukazao Uskrišeni i prije nego što

je povjerovao. • Lista svjedoka u 1 Kor 15,5–8 spominje različite grupe svjedoka, ali svi su na različitim

mjestima i u različito vrijeme doživjeli isto i vidjeli Uskrsloga (s druge je strane posrijedi ipak ograničeni "izabrani" krug).

• Novi Zavjet nakon toga izvješćuje o nekim viđenjima i snovima, ali nigdje o tome da bi ih primatelji, Petar, Pavao ili drugi kršćani, smatrali objavama iste razine kao što su bila ukazanja Uskrišenoga.

3.43 Uskrsnuće kao zbiljski događaj:

Tako danas jedva da koji od veoma kritičnih istraživača i teologa niječe da je Petar, da su Dvanaestorica i da je Pavao “vidio Isusa". Napada se doduše, na različite načine, vrijednost rečenice "da ga je Bog uskrisio od mrtvih". Ovdje se možemo samo kratko pozabaviti novijim raspravama o ovom osnovnom vjeroispovjednom izričaju. Izazvao ih je evangelički novozavjetnik Willi Marxen.14 14 MARXEN, Willi, Die Auferstehung Jesu als historisches und theologisches Problem u djelu: W. Marxen U. Wilkens G. Delling H. G. Geyer, Die Bedeutung der Auferstehungsbotschaft fur den Glauben an Jesus Christus. Gutersloh (6)1968. O tim raspravama na hrvatskom v. CISAR, Ivo, Novije diskusije o povjesnosti Kristova uskrsnuća (Svjedočenje, Perspektive 29). Zagreb 92/1973, 3–5; ŠAGI–BUNIĆ, "Očekujemo...", 244–252; REBIĆ, Uskrsnuće, 17–42.

II. CIKLUS 7. PISMO

19

− "Uskrsnuće" – čisto tumačenje? Marxen razlikuje "događaj" ("Widerfahrnis") vidjeti Isusa, koji je učenicima u dio pao, koji im se "dogodio" i "tumačenja" koje su učenici dali tom događaju: Isus je uskrišen od mrtvih. To da tumačenje doduše nije bilo jedino moguće, ali je sredini u kojoj se očekivalo uskrišenje mrtvih (vidi 3.2 u ovom pismu) tada ipak bilo blisko i zakonito. Ono da nije doduše moglo jamčiti da se Isusovo uskrsnuće doista dogodilo, ali da je moglo na za ono vrijeme razumljiv način razjasniti da "Isusova stvar" ("Sache Jesu"), njegova poruka, njegovo djelo, nije završeno njegovom smrću, nego da "se nastavlja" i da se tiče svih Ijudi. To da je i danas pravi smisao vjeroispovjednog izričaja da je Isus uskrišen od mrtvih. Njegov smisao da nije svjedočanstvo da se Isusovo uskrišenje zaista dogodilo. − Uskrsnuće – protumačena zbilja Presudni prigovor tomu Marxenovu tumačenju mogao bi biti ovaj. Praviti razliku između čistoga "događaja" i kasnije pridošloga "tumačenja" znači rastrgati ono što je po svjedočanstvu svjedoka, nadasve Pavla, u početku išlo zajedno: u ukazanjima su raspetoga Isusa doživljavali ili ga je Bog objavio kao Uskrišenoga; svjedoci nisu susretali neko nijemo Nešto, nego živoga Gospodina koji je sam sebe "tumačio", snagu i slavu konačnog Božjega djelovanja koje je započelo u Isusovu uskrišenju (usp. Fil 3,7–11). "Ako pak Krist nije uskrišen, zaludu je, doista, propovijedanje naše, zalud je i vjera vaša. Zatekli bismo se i kao lažni svjedoci Božji što posvjedočismo protiv Boga, da je uskrisio Krista, koga nije uskrisio..." (1 Kor 15,14sl). 3.44 Uskrsnuće kao svojevrstan događaj:

Ipak iz diskusije s Marxenom možemo nešto naučiti ili si iznova posvijestiti. Isusovo uskrsnuće zaista znači i da se "Isusova stvar nastavlja". Svjedočanstvo toga nastavka jest i činjenica da su nakon uskrsnuća sabirali i predavali Gospodinove riječi i nadasve misionarska djelatnost među Židovima i Grcima koja je započela nakon Uskrsa. – neusporediv s čisto unutarsvjetskim događanjem Moramo neprestano biti svjesni da je događaj Isusova uskrsnuća drukčiji nego drugi događaji koji se odvijaju u povijesti. Uskrsnuće je događaj proizašao od Boga, skrovit slično kao i stvoriteljski Božji čin. U njemu svojstvenoj zbiljnosti može ga dohvatiti samo vjera; osnovično ono postoji i može se dokazati, ali ne jednostavno kao drugi povijesni događaji, samo za onoga koji vjeruje. Isus je po svom uskrsnuću ušao u novi način postojanja, u Božju zbiljnost. Stoga će događajnost Isusova uskrsnuća izvan vjere uvijek ostati sporna (vidi 1.2 u ovom pismu), sve ako se i mogu naći ozbiljni razlozi za nju (usp. vjerodostojnost svjedoka).15 – neodvojiv od jezičnoga svjedočanstva U razgovoru s Marxenom valja konačno razmisliti i o ovomu: Novi Zavjet govori o uskrsnuću Isusovu jezikom kojim apokaliptika govori o konačnom uskrišnju mrtvih (usp. 3.21 u ovom pismu). Taj je jezik uvjetovan vremenom, simboličan je, slikovit, "proročki" s obzirom na očekivano i vjerovano konačno djelovanje Božje, koje je, znalo se, započelo u Isusovu uskrišenju. Mi taj jezik ne možemo zamijeniti nikakvim drugim jezikom, jer je svjedočanstvo o Isusovu uskrišenju u svem Novom Zavjetu izrečeno samo tim jezikom, jer su svjedoci upravo tim jezikom iskusili i izrazili spasovno djelovanje Božje na Isusu. Marxen tvrdi protivno: da su postojale i druge mogućnosti "tumačenja" i da one u osnovici postoje i danas. Ta povijesna uvjetovanost jezika jest znak da kršćanstvo nije bespovijesni, čisto misaoni sustav, nego povijesno svjedočanstvo o Božjoj objavi u povijesti Ijudi (usp. 5. pismo, 4.3). Spasovni događaj i jezik koji ga izriče ne daju se odvajati jedan od drugoga. Stoga se možemo i moramo truditi da razumijemo taj jezik, upravo kao npr. ondašnji korintski kršćani (usp. 1 Kor 15), da ne bismo promašili ono što je njime označeno, Božje spasenje u Isusu i da na koncu konca naša vjera ne bi bila uzaludna: "Ako Krist nije uskrišen, zaludu je, doista, propovijedanje naše, zalud je i vjera vaša" (1 Kor 15,14).

15 O povjesnosti Uskrišenja v. CISAR, Diskusije, 3–15; ŠAGI–BUNIĆ, "Očekujemo…”, 248–262.

II. CIKLUS 7. PISMO

20

“…nije nikakva tajna da kršćanstvo ima raznih poteškoća s nasljeđenim vjeroispovijedima. 'Uskrišen treći dan (po Pismima)' upravo je primjeran uzorak da se moramo kloniti prebrzih pojednostavnjivanja, koja su sklona odmah govoriti o 'mitologiji', 'nerazumljivosti' itd. Tko će dokazati da je neki izričaj jednostavno postao posve nerazumljiv? A ako je ono što nam je postalo strano zapravo nešto što (više) ne znamo i u što upravo počinjemo ulagati mučni rad duha i srca dok nam ne otkrije svoju tajnu i dok se ne ustanovi da je to zapravo nešto što mi još ili uopće ne znamo, ali što nam upravo zbog toga pomaže jer nas oslobađa i od nas samih? Takvo je obogaćenje mučan, a možda čak i bolan proces."16 3.45 Vjera u uskrsnuće kao susret s Uskrslim Mnogo se citira rečenica Rudolfa Bultmanna: "Raspeti nas i Uskrišeni Krist susreće u navještenjskoj riječi, i nigdje drugdje." Ta rečenica na temelju rečenoga ima svoje opravdanje najprije ukoliko i koliko upućuje na to da je vjera utemeIjena na crkvenom navješćivanju i ukoliko to crkveno navješćivanje preuzima i prenosi navješćivanje i svjedočanstvo svjedoka uskrišenja. Naša je vjera trajno upućena na "Riječ vjere" (Rim 10,8). Kad bi ta Bultmannova rečenica ipak htjela zabraniti da se u i iza toga navješćivanja vjernički "traži" (kao njegov pravi temelj) Uskrsli i Božje djelovanje na njemu, bio bi to nesporazum. Ako naime Bultmann tako poistovjećuje uskrsnuće i navještaj, odn. uskrsnuće i vjeru u Uskrsloga, jer se Isusovo uskrsnuće kao povijesni događaj ne da dokazati, onda on ne uvažuje da je vjera u "događaj" Isusova uskrsnuća sigurna na drugi, sebi svojstven način. To nije način na koji do sigurnosti dolaze povjesnici. Vjernik naime osjeća da ga je navještaj pozvao i probudio i time se povezuje s Bogom "koji od mrtvih uskrisi Isusa, Gospodina našega" (Rim 4,24) i "koji oživIjuje mrtve i ono što nije zove te bude" (Rim 4,17). Sam je Bog nazočan i djelatan u svjedočkoj riječi: "Bog po nama nagovara" (2 Kor 5,20) i vjera sluša Boga (usp. Rim 10,16). 3.46 Vazam kao objava Boga:

– Oca – Živoga i Životvorca – Vjernoga – Ljubavi

Vazam (tom se riječju označuje Isusov život, muka, smrt, uskrsnuće i dolazak Duha) jest vrhunac povijesti spasenja, vrhunski Božji čin. U vazmenom se otajstvu Bog objavio dokraja. Objavio se kao "Otac Gospodina našega Isusa Krista" jer je po Uskrišenju Isusa učinio svojim Sinom (usp. Rim 1,4); objavio se kao Živi i Životvorac jer je Isusa uskrisio na nov i besmrtni život te tako dao naslutiti koliku puninu života sam posjeduje; objavio se kao vjeran jer je održao riječ ("uskrišen po Pismima", 1 Kor 15,4), tj. proslavio poniženoga i raspetoga Isusa; objavio se i kao Ijubav koja daruje svoga Sina Jedinorođenca (usp. Iv 3,16; Rim 8,32). Stoga su svjedoci u susretu s Uskrslim spoznali: u njemu se objavljuje Bog.17 3.47 Ponavljačka pitanja

1. Koja je predodžba povezana s očekivanjem uskrišenja pojedinih mrtvaca u Starom i Novom Zavjetu? Zašto se lsusovo uskrsnuće ne može jednostavno poistovjetiti s tim uskršenjem pojedinih mrtvaca?

2. Zašto se lsusovo uskrsnuće ne može protumačiti jednostavno iz lzraelova očekivanja uskrišenja mrtvih na kraju vremena?

3. Kako je vjera u lsusovo uskrsnuće u kršćanstvu preobrazila lzraelove predodžbe o svršetku vremena i o uskrišenju?

4. Koji se vjerski sadržaji po poimanju Pisma imaju povezivati s pojmom "Isusovo uzvišenje"? 5. Kako na temelju onoga što je rečeno prosuđujete pokušaj W. Marxena da se poruka o

uskrsnuću obuhvati rečenicom: "lsusova se stvar nastavlja"?

16 LEHMANN, Auferweckt, 349 sl. 17 O tom više u Dopisnoj teologiji, UT, 6. pismo, 6.3.3.

II. CIKLUS 7. PISMO

21

4. ISUSOVO USKRSNUĆE I SPASOVNO ZNAČENJE ISUSOVE SMRTI 4.1 Sablazan križa 4.11 Sablazan raspetoga Mesije

"Zaista, jedva da si dovoljno ozbiljno možemo predočiti kako je Isusov sramotni svršetak bio golema sablazan i za njegove učenike i za kasnije slušatelje njihove poruke. Bile su razorene mesijansko-političke nade koje su mnogi od njih polagali i u Isusa i u dolazak Kraljevstva Božjega. Je li taj na križu – mi bismo rekli: na vješalima – nasukani Isus zaista Božji glasnik s posljednjim presudnim riječima? To im se sablažnjivo pitanje nametalo nimalo manje uporno i tvrdo nego svim njihovim suvremenicima. Dapače, točnije rečeno: upravo njima i to u najdoslovnijem smislu. Jer za Pilata i za narodne vođe nije više bilo neriješenih pitanja. Za upravitelja i za Rimljane bila je to tek jedna gnjevna, ali već riješena epizoda, i to ne jedina. A Židovi na to nisu imali reći ništa drugo nego “Proklet onaj tko visi na križu" – odbačen i isključen ne samo iz kraljevstva živih nego i iz Saveza s Bogom. Isusova je sudbina potvrda njihove vjere i njihove posvećene predaje. 4.12 Pristanak uz raspetoga Mesiju

Ali prakršćanska zajednica počinje tako izražavati svoj pristanak, svoj Da raspetom Isusu, i to Da, koji nisu iz samih sebe iscijedili nakon početne zbunjenosti ponovno hrabro pribrani učenici, nego koje je od njh iznudio Bog ukazanjima Uskrišenoga. Ta su im ukazanja ulila sigurnost da je taj Isus uzvišen za Gospodina i da je on ne samo bio nego i da jest i da će biti jedini donositelj spasenja. U tom je svjetlu za njih otad stajao i Isusov križ. Isusova je smrt za njih bila ne više samo jedna povijesna katastrofa kao tolike druge, ne samo očitovanje Ijudskog nasilja i Ijudske nepravde ili žaljenja vrijedna pravosudna pogreška, nego je značila ispunjenje Božje volje."18 4.2 Razumijevanje Isusove smrti 4.21 Pitanje o smislu Isusova križa

Ako je Isusova smrt ispunjenje Božje volje, onda se Isusovo uskrsnuće može shvatiti kao Božji Da, Božji pristanak uz Raspetoga. Uskrsli, "Sin Božji", Gospodin, nije nitko drugi nego onaj na križu umrli. Gdje se dakle navješćuje Uskrsli, mora se stoga govoriti i o njegovoj smrti na križu. I stoga je za Pracrkvu bilo nezaobilazno pitanje: “Kako sramotna smrt raspetoga Krista može značiti spas?”19 Koji smisao ima vjera u raspetoga Mesiju? Koje je značenje njegove smrti, koja nikako nije odgovarala ni židovskom očekivanju Mesije ni inače drugim religioznim osjećajima onoga vremena? Ako danas kršćani to pitanje ne postavljaju tako radikalno, može to značiti da su navikli na kršćansko navješćivanje pa uslijed naviklosti više i ne osjećaju tvrdoću riječi o križu. Na to pitanje Novi Zavjet daje mnoge i mnogovrsne odgovore. Svi ti odgovori pretpostavljaju Isusovo uskrišenje i iz njega proizlaze. Ovdje možemo samo kratko opisati one najvažnije. Činjenica da postoje tako mnogovrsni odgovori jest pokazatelj kako je Pracrkvu snažno zaokupljalo to pitanje o smislu Isusove smrti na križu.

18 BORNKAMM, Gunther, Kreuz, u: Theologie fur Nichttheologen. Stuttgart–Berlin (2)1968, str. 217. sl. Rasporedio i istaknuo izdavač. 19 LEHMANN, Auferweckt, 245.

II. CIKLUS 7. PISMO

22

4.22 Smrt na križu kao prolaz prema slavi

Prvo se poimanje Isusove smrti nalazi prije svega u dva sloja Novoga Zavjeta: u besjedama Djela apostolskih i u prakršćanskim himnima. To je jedan od najstarijih odgovora na pitanje o smislu križa: “Njega (=Isusa), predana po odlučenu naumu i promislu Božjemu, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi, oslobodivši ga grozote smrti, jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada" (Dj 2,23 sl). Ovdje se i u sličnim tekstovima Isusova smrt shvaća kao protupol i pretpostavka njegova uskršenja i time kao prolaz prema slavi. – u poslušnosti To se tumačenje još proširuje u Fil 2,8sl.: “Ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu Ime, Ime nad svakim imenom." Tu se priznaje da se Isus potpuno podložio volji Božjoj primjernom poslušnošću. – po Božjem naumu I konačno, tomu se tumačenju dodaje još nešto: “Nije li trebalo da Krist (=Mesija) sve to pretrpi i tako uđe u svoju slavu?" (Lk 24,26). Slično se kao u ovom tekstu često inače u Pismu nalazi tvrdnja da Isusova smrt odgovara volji Božjoj, da se morala dogoditi. 4.23 Smrt na križu kao utemeljenje spasenja

U svjetlu se Isusova uskrišenja došlo dotle da se Isusova smrt tumačila ne samo kao put prema slavi nego se u njoj gledao i početak i utemeljenje spasenja koje se očitovalo u Isusovu uskrišenju. Već se u najranijem obrascu u 1 Kor 15,3b–5 uzajamno osvijetljuju Isusova smrt i uskrišenje. Isus je po tom obrascu “umro za grijehe naše". U njemu se ispunja proroštvo o Sluzi Jahvinu Izaijine knjige. U Rim 4,25 spominje Pavao onoga "koji je 'predan za opačine naše' (Iz 53,4) i uskrišen radi našeg opravdanja". Spas je dakle utemeljen u Isusovoj smrti ("za naše opačine") i u Isusovu uskrsnuću ("radi našeg opravdanja"). Treba naglasiti: i uskrsnuću. Isus je za nas ne samo umro nego je za nas i uskrsnuo. I to za sve Ijude, ni protiv koga, nikomu na propast. Uskrsnuo je na novi život, život koji je težište i ishodište novosti, neprekidna obnavljanja, zbližavanja, prijateljevanja i uskrišenja svih Ijudi i svakoga pojedinca; život koji nadilazi samoga čovjeka i njegova neljudska i loša stanja i koji znači pobjedu nad svim otuđenjima i strahovima. I jedini je pravi problem Crkve: vjeruje li istinski živo i duboko da je Krist živ sada i ovdje, da je u njoj djelotvorno nazočan – u sve dane, do svršetka svijeta.20 I Ijude spasava upravo ta vjera u njega – Živoga, Uskrsloga. Zbog toga i kad se na mnogim drugim mjestima govori o spasovnom značenju Isusove smrti, a ne spominje se izrijekom uskrišenje, ono se uvijek pretpostavlja. U narednom tekstu Poslanice Rimljanima, koji se naslanja na stari židovski obrazac, kao da je Isusova smrt jedini temelj našega spasa: "Opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri. Htio je tako očitovati svoju pravednost kojom je u svojoj božanskoj strpljivosti propuštao dotadašnje grijehe; htio je očitovati svoju pravednost u sadašnje vrijeme – da bude pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove" (Rim 3,24–26). Tu se Isusova smrt prikazuje ne više samo kao događaj koji odgovara Božjoj voIji, nego se u Isusovoj smrti Bog objavljuje kao onaj koji želi ukloniti prošlu povijest nespašenosti, oprostiti grijehe i objaviti svoju spasotvornu pravednost. Tako se očituje da Bog sam u Isusovoj smrti djeluje kao Spas Ijudi. U isto je vrijeme jasno da je to Božje djelovanje u Isusovoj smrti – kao i u njegovu uskrišenju – skriveno izvanjskom pogledu, ali je po svom pravom sadržaju dostupno vjeri i da je čisti dar Božji. Isusova je dakle smrt očitovanje Božje Ijubavi i očitovanje Ijubavi Sina koji se predao za nas. Tako se križ može promatrati kao djelo Ijubavi Boga, koji "ni svog Sina ne poštedje, nego ga za sve nas preda" 20 O tome mnogo više v. u ŠAGI–BUNIĆ, Tomislav J., Jedini pravi probem Crkve: vjerujemo li da je lsus sada živ?… u Vrijeme suodgovornosti, str. 239–293.

II. CIKLUS 7. PISMO

23

(Rim 8,32). A može se križ promatrati i kao djelo Ijubavi Sina, o kojem Pavao veli: "U vjeri živim u Sina Božjega koji me Ijubio i predao samoga sebe za me" (Gal 2,20). 4.24 Smrt na križu kao otajstvo spasa

Pracrkva je različitim izričajnim obrascima i slikama prikazala kako je shvaćala spasovno značenje Kristove smrti. Ti izrazi i slike potječu iz pravnoga i kultnoga, bogoslužnoga jezika: otkup (npr. 1 Pt 1,18 sl): "Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, nevinoga i neokaljanoga Jaganjca"; zamjena (npr. 2 Kor 5,21): "Njega, koji ne okusi grijeha, Bog za nas grijehom učini, da mi budemo pravednost Božja u njemu"; žrtva (npr. Ef 5,2): "... kao što je i Krist Ijubio vas i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu"; pashalna žrtva (npr. 1 Kor 5,6): "... jer je žrtvovana Pasha naša, Krist"; Pomirilšte (Rim 3,25): "Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište...". Mnoštvo slika pokazuje da nijedna od njih zasebno uzeta nije dovoljna da potpuno protumači spas postignut Isusovom smrću. Toga svjesni, pazit ćemo da nijednu od tih slika ne poistovjetimo sa samom stvari i da ono što odnosna slika znači na svom području ne poistovjetimo potpuno s Isusovom smrću. Svaka od tih slika uvijek izražava samo jednu posebnu stranu spasovnog značenja Isusove smrti. "Žrtve se prinose u hramu i na oltarima i donose pomirenje s Bogom, poklanjaju zajedništvo s njim. "Otkup" se događa novčanim sredstvima i postiže oslobođenje robova ili otpuštanje krivnje ili kazne. Ni pojam "zamjene" sa svojim svakodnevnim značenjem "jedan za drugoga" ili "jedan za sve" ne izriče sve ono što je sadržano u izričaju da je Isus umro "za nas" ili "za sve". Stoga se ni u samom Novom Zavjetu ne daju oštro razlikovati jedna slikovna područja od drugih. Tako npr. izričaj "za nas" ili "za naše grijehe" može u isto vrijeme označavati i žrtvu i otkup i zamjenu. Svaka od tih slika samo donekle pojašnjuje, ali nijedna potpuno ne razjašnjuje Isusovu smrt tako da bi bilo odgovoreno na sva pitanja; svako objašnjenje ističe samo jedno, odnosnoj slici svojstveno spasovno značenje toga otajstva. 4.25 Smrt na križu kao objava čovjekove nemoći i Božjega milosrđa

"Pretpostavka je svih tih tumačenja da s pravom postoji Stvoriteljev zahtjev da ga čovjek sluša i da Bog kao sudac, pred kojim se čovjek mora opravdavati, ozbiljno uzima bezbožnost i pobunu (usp. Rim 1,18 ssl); tako je čovjek odgovoran i nema mu isprike, sve ako je tek po križu jasno da su svi Ijudi grešnici i krivci te kao takvi podložni Božjemu gnjevu i sudu i zaslužili smrt. Pretpostavka je nadasve da se Ijudi ne mogu sami osloboditi spona grijeha i krivnje i da se sami ne mogu vinuti do izmirenja s Bogom. Presudno je dakle... da čovjek sam ne može pribaviti spasenje svijeta; ono mu dolazi samo po Kristu, koji je “umirući napravio proboj” (Ernst Käsemann) i u svojoj smrti zamjenički podnio gnjev i sud Božji. Ondje gdje čovjek sam nije mogao ništa, djelovao je Bog predusretnom milosti i tako očitovao svoju Ijubav i pravednost. Time što u Isusovoj smrti izriče svoj sud nad grijehom, Bog je propast preokrenuo u spas."21 4.26 Pitanja i zadaci

1. U čemu je bila sablazan lsusove smrti na križu za učenike suočene s religioznim očekivanjima židovstva?

2. Koji je zacijelo najstariji pokušaj Pracrkve da lsusovu smrt shvati u svjetlu Uskrsnuća? 3. Koja različita tumačenja Isusove smrti na križu poznaje Novi Zavjet osim toga? 4. Površnu bi se promatraču moglo pričiniti da Pavao i druga novozavjetna pisma tumače

lsusovu smrt, a da evanđeoski izvještaji o muci samo pripovijedaju o lsusovoj muci i smrti. Mislite li i Vi tako? Na temelju jednoga izvještaja o muci (i možda pomoću 2.25 u 6. pismu) obrazložite svoj sud.

21 SHCRAGE, Wolfgang, Das Verstandnis des Todes Jesu Christi im Neuen Testament, u: E. BIZER – W. FURST – J. F. G. GOETERS – W. KRIECK – W. SHCRAGE, Das Kreuz Jesu Christi als Grund des Heils, Gutersloh 1967, str. 81 sl. Istaknuo izdavač.

II. CIKLUS 7. PISMO

24

4.3 Isusov križ danas

Vidjeli smo da se iz vjere u uskrsnuće shvaćalo i vjerovalo da je Isusova smrt ne samo prolaz prema slavi nego i, mnogo dublje, da je ona spas svijeta. Tko prizna Isusa raspetoga i uskrišenoga, postiže udio na Božjem spasu, koji je djelatan i očituje se u Isusovoj smrti. Ali se smisao Isusova križa ne iscrpljuje u tome da je jednom u prošlosti po križu postignut spas. Uskrišeni je trajno raspet, Isusov je križ trajna sadašnjost. To pokazuje osobito Pavao, kad npr. veli: “Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu, i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak, i Židovima i Grcima – Krista, Božju silu i Božju mudrost” (1 Kor 1,21–24). Kristov križ dakle bitno obilježuje navještaj i vjeru. Ako se u Kristovu križu objavio sud Božji nad svijetom, ako se u njemu objavila čovjekova nemoć pred krivnjom i oprosno Božje milosrđe, tada taj sud vrijedi sve dok bude svijeta. Kao što je Uskrišeni “čovjek s križa”, tako su i oni koji njega priznaju “raspeti”, s Kristovim križem povezani i od toga križa žive: ”A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojemu je meni svijet raspet i ja svijetu. Uistinu, niti je što obrezanje (tj. židovski način života), niti neobrezanje (tj. nežidovski način života), nego – novo stvorenje” (Gal 6, 14–15). “Novo stvorenje” znači novi početak spasa i života, koji je za vjernike od Boga provro u Isusovu uskrišenju. Taj se novi početak u Apostola i u svakoga vjernika ozbiljuje po udioništvu na križu. Kršćani su kršteni u Kristovu smrt i pronose njegovo umiranje (2 Kor 4,10) da bi hodili u novosti života (Rim 6,4). Dovršenje će te novosti biti “novo stvorenje” poslije ovoga vremena i svijeta, kad Bog do kraja dovede u Isusovu uskrišenju započeto uskrišavanje mrtvih (1 Kor 15,20–24). Do tada vrijedi poziv Poslanice Hebrejima (13,12–13): “Zato i Isus, da bi vlastitom smrću posvetio narod, trpio je izvan vrata. Stoga iziđimo k njemu izvan tabora noseći njegovu muku!” Osnovni tekst ovoga pisma napisao profesor Dr. Gerhard Dautzenberg, Giessen

II. CIKLUS 7. PISMO

25

DODATAK Izbor literature na njemačkom DELLlNG, Gerhard, Der Kreuzestod Jesu in der urchristlichen Verkundigung. Vandenhoeck et Ruprecht, Gottingen 1972, 187 str. Knjiga daje pregled tumačenja smrti Isusove u predajama i u različitim teologijama novozavjetnih spisa. KERTELGE, Karl (izd.), Der tod Jesu. Deutungen im Neuen Testament. Herder–Freiburg 1976, 233 str. Šest predavanja katoličkih egzegeta o shvaćanju Isusove smrti (Gnilka, R. Pesch, Vogtle) i o prakršćanskim tumačenjima Isusove smrti za nas i za naše spasenje (Beutler, Kertelge, Schnackenburg). KLAPPERT Berthold, Diskussion um Kreuz und Auferstehung. Zur gegenwartigen Lage in Theologie und Gemeinde. Aussaat, Wuppertal–Barmen 31968. Zbir značajnih tekstova evangeličkih teologa (među ostalima: Barth, Bornkamm, Bultmann, von Campenhausen, Jeremias, Kummel, Moltmann, Pannenberg) na temu križ i Uskrsnuće. Prije svakog se teksta nalazi uvod. Osim toga knjiga ima opširan uvod i teze kojima izdavač daje sažetak priloga. Po usmjerenju i sadržaju vrijedna rasudbena studija. KREMER, Jakob, Das alteste Zeugnis von der Auferstehung Christi. Kath. Bibelwerk, Stuttgart 31970, 156 str. Knjižica pruža opširno tumačenje 1 Kor 15,1–11, istraživanja o shvaćanju vazmene poruke, npr. "Značenje vazmene poruke za Pavla", te se razumno i kritično postavlja prema R. Bultmannu i W. Marxenu. KREMER, Jakob, Die Osterevangelien – Geschichten um Geschichte. Kath. Bibelwerk, Stuttgart 1977, 238 str. Iscrpan i lako razumljiv uvod u egzegezu evanđeoskih izvještaja o Uskrišenju. SElDENSTICKER, Philipp, Zeitgenossische Texte zur Osterbotschaft der Evangelien. Kath. Bibelwerk, Stuttgart (2)1968, 160 str. SEIDENTICKER, Philip, Zeitgenossiche Texte zur Osterbotschaft der Evangelien. Kath.Bibelwerk, Stuttgart 2 1968, 160.str. Ova vrijedna zbirka građe sadrži tekstove o vjeri u život poslije smrti u helenizmu, o nadi u uskrišenje u židovstvu, klasifikaciju novozavjetnih izvještaja o Uskrišenju i nekanonske vazmene predaje. WlLCKENS, Ulrich, Auferstehung. Das biblische Auferstehungszeugnis historisch untersucht und erklart, (Gutersloher Taschenbucher). Verlagshaus Gerd Mohn, Gutersloh 1974. Knjiga sadrži pregled pisanih egzegetskih istraživanja novozavjetnih tekstova o Uskrišenju, prikaz starozavjetnih i židovskih preduvjeta za razumijevanje Uskrišenja i tumačenje smisla novozavjetnog navješćivanja Uskrišenja.

II. CIKLUS 7. PISMO

26

Izbor literature na hrvatskom BRAJČlĆ, Rudolf, Kristovo uskrsnuće, motiv i sadržaj vjere: OŽ 31(1976), 150–164. CERFAUX, Lucien, Teologija lsusove smrti po svetom Pavlu (skripta – preveo dr. M. Mandac, Institut za teološku kulturu laika). ClSAR, lvo, Novije diskusije o povjesnosti Kristova uskrsnuća (Svjedočenje, Perspektive 29), Zagreb 92/1973, 26 str. Pregled i vrednovanje novije litereture o Isusovu uskrišenju i sinteza današnjih pogleda na nj. DUDA, Bonaventura, U uskrsnom oslobođenju čovjeka sudjeluje sve stvorenje: GK Uskrs –15. travnja 1979, str 1. i 4. – članak "Uz encikliku pape Ivana Pavla II. “Redemptor hominis” – “Otkupitelj čovjeka"”. HENRY, A. M., Vazmeno otajstvo: Uvod u teologiju lI, (biblioteka “Priručnici”9), Zagreb, KS, 1972, 198–230. Vazmeno otajstvo, događaj spasenja. Vazmeno otajstvo, kruna Starog Zavjeta. Vazmeni život, život krštenika. Izbor literature na francuskom. KRESlNA, Ante, Vazmeno otajstvo: VIR 1(1974)1, 16–18. LANG, A., Uskrsnuće Kristovo, (Svjedočenje, Perspektive 31), Zagreb, 94/1973, 9 str. Tipičan primjer apologetskog pristupa Uskrišenju. MANDAC, Marijan, lsusova paruzija i uskrsnuće u Pavlovim spisima (Skripta – Institut za teološku kulturu laika). REBlĆ, Adalbert, Isusovo uskrsnuće. lzvješća, vjera, činjenice (biblioteka "Riječ” 6–7). Zagreb, KS, 1972, 263 str. Uvod o načinu pristupa ovoj temi u suvremenoj egzegezi, o načinu govora i izražavanja o Uskrsnuću i o naravi evanđeoskih izvještaja o Uskrsnuću, te opširna raščlamba novozavjetnih izvještaja o Uskrsnuću, o praznom grobu i o ukazanjima Uskrsloga. ŠAGI–BUNIĆ, Tomislav J., Jedini pravi problem Crkve: vjerujemo li da je Isus sada živ? – "Očekujemo Sina njegova s neba kojega je uskrisio od mrtvih" – Uskrsni kršćanin u povijesnim zadacima – Uskrsni program obnove svijeta – Činjenica Uskrsnuća – kritika politike – Uskrsnuće kao nada čovjekove transcendencije – Kako reagirati na nevjeru u Uskrsnuće? – Zašto toliko o Isusu? u knjizi: Vrijeme suodgovornosti l. (Polazišta 14). Zagreb, KS, 1981, str. 239–293. lSTl, Jesmo li spremni staviti sve na kocku? – Svetkovanje uskrsnog blagdana – Zašto Božić ovako a Uskrs onako? – Uskrsna noć – sržno vrijeme evangelizacije – Mir uskrsnuloga Krista – Uskrs u kriznom trenutku u knjizi: Vrijeme suodgovornosti ll, (Polazište 15), Zagreb, KS, 1982, sv. 175–195 Niz članaka objavljenih najprije u GK, a onda sabranih, među ostalima, u ovim knjigama. Aktualizacija poruke Uskrsnuća na našem tlu. TOMIĆ, Celestin, Značenje lsusovih uskrsnih ukazanja: BS 45(1975), 429–435. ZOVKlĆ, Mato, Novozavjetni izvještaji o lsusovu uskrsnuću kao egzegetski i hermeneutski problem: CuS 7(1972), 274–277.

II. CIKLUS 7. PISMO

27

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Naslov izvornika: Modellantworten zu den Aufgaben in Lehrbrief 6 Njemački izdavač: Domschule e. V.8700 Wurzburg 11 Prireditelji: Prof. Dr. Gunter Koch, Wurzburg – Domkapitular Josef Pretscher, Wurzburg Prijevod: Dr. Ivan Dugandžić, Humac Dorada i prilagodba: Dr. Marijan Jerko Fućak, Zagreb Stručna lektura: Dr. Roko Bonaventura Duda, Zagreb lzdaje: Institut za teološku kulturu laika, Zagreb, Kaptol 31 Glavni i odgovorni urednik: Dr. Marijan Jerko Fućak, Zagreb, Kaptol 9 Copyright za hrvatsko izdanje: Institut za teološku kulturu laika, Zagreb, 1982. Tisak: Kršćanska sadašnjost, Zagreb