DOBRA KNJIGALEKTIRA ZA ŠESTI RAZRED OSNOVNE ŠKOLE

ŠKOLSKA KNJIGA, ZAGREB 1986

IVAN KUŠAN

ZAGONETNIDJEČAK

PredgovorBRANKO BRAJENOVIĆ

UrednicaASJ A PETROVIC

RecenzentiKSEN1JA POPOVIC HUMSKI

IVO ZALAR

Likovna urednica JELENA MUSIC

Grafička urednica MAJA K02IĆ

Ilustrator IVAN KUSAN

Naslovna stranica MEHO HAD2ISEJDIČ

14. izdanje

Katalogizacija u publikaciji — CIP Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

UDK 888.2—31

KUSAN, Ivan

Zagonetni dječak / Ivan Kušan ; [ilustrator Ivan Kušan]. — [14. izd.]. — Zagreb : Školska knjiigi, 1986. — 219 str. : ilustr. ; 17 cm. — (Dobra knjiga. Lektira za šesti razred osnov­ne škole)

lisak: GRO »Mirko Gembarovski« Nova Gradiška, 1986

JUNACI IZ NAŠE ULICE

Suvremeni hrvatski književnik Ivan Kušan jedan je od onih pisaca koje podjednako rado čitaju i odrasli i djeca. Rođen je u Sarajevu 1933, ali je u Zagrebu već od svoje šes­te godine, pa zato Zagreb, te male i velike Zagrepčane najvi­še opisuje u svojim romanima za mlade. Dosacla ih je obja­vio šest: Uzbuna na Zelenom Vrhu (1956), Koko i duhovi (1958), Domaća zadaća (1960), Zagonetni dječak (1963), Lažeš. Melita (1965) i Koko u Parizu (1972). Najnovija knjiga Straš­ni kauboj (1982) prva je Kušanova zbirka pripovijesti za mla­de, ali se i u njoj pojavljuju svi poznati junaci iz spomenutih romana. Kušan piše i za »odrasle«, za kazalište, za radio, televiziju i film te prevodi s više jezika (najviše s engles­koga, francuskoga i ruskoga). Njegova su djela prevođena na gotovo sve jezike naroda i narodnosti Jugoslavije, a po­javila su se i u mnogim izdanjima izvan naše zemlje. Za knjige namijenjene mladima dobivao je nagrade »Grigor Vitez«, »Ivana Brlić-Mažuranić« i grada Zagreba.

Zanimljivo je da je Kušan diplomirao na slikarskom od­sjeku Akademije likovnih umjetnosti. Njegovo će slikarsko umijeće moći ocijeniti čitatelji ove knjige, koju je sam ilu­strirao.

Sto u Kušanovim djelima toliko privlači mlade? Prije svega uzbudljiva priča koja čitatelja drži u napetosti do posljednje stranice, o čemu će se osvjedočiti svi koji pro­čitaju Zagonetnoga dječaka. U njoj će naći svoje drugarice i drugove iz razreda, kuće, susjedstva, s ulice, male i velike prijatelje, pa čak i ponekoga neprijatelja. Svi su nam li­kovi poznati, ali nam se događaji čine nevjerojatnima sve

5

do konačnoga objašnjenja kada sve odjednom postaje mo­guće, baš kao da smo i sami sve proživjeli. Pri tome ne treba zaboraviti da svaku svoju napetu priču Kušan začini smijehom i šalom ili, kako bi rekli »odrasli«, humorom. Pustolovine Koka, Tome, Emila, Marijane, Branka i ostalih prihvaćamo kao svoje. Ako baš i nismo doživjeli nešto tako uzbudljivo, bar smo priželjkivali da doživimo.

Posebno treba upozoriti na Kušanov jezik i stil. Jedno­stavnost i lakoća pripovijedanja odlike su ovoga »zagonet­noga dječaka-pisca«. Razgovori u knjizi su upravo onakvi kakve vodimo i vodite kod kuće, u školi ili na ulici. Ne znači to da su »preslikani iz stvarnosti«, već da su nadah­nuti pravim životom oko nas. Tako radnja, likovi i jezik objašnjavaju i privlačnost Kušanovih djela i potkrepljuju njihovu umjetničku vrijednost.

Branko Brajenović

6

1. U POČETKU TREBA BITI STRPLJIV

Tomo Branje je objašio klupu i gledao zamišljeno kroz velik prozor školske sobe. Vani se vjetar igrao s čupavim oblacima. Jesen je već bila tu i raznobojno je lišće lijetalo uzduhom. U razredu je krčao žamor učeni­ka i učenica. Bio je odmor prije posljednjeg petog sata.

— Ah — duboko uzdahnu Tomo.— Sto uzdišeš? — upita Koko, koji je sjedio u klupi,

i počeše se lijevom rukom iza desnog uha.Tomo ništa ne odgovori i još jednom duboko uzdah­

nu kao da je na rendgenskom pregledu pluća kad liječ­nici traže da udahneš što dublje možeš.

— Što uzdišeš? — ponovi Koko i lijeno pogleda uvis, u svog prijatelja.

— Ništa — reče Tomo i zagleda se u oblake.Obadva dječaka ušutješe.Tomo Branje doselio se već prije nekoliko mjeseci u

grad. Njegova majka našla je posao u gradu i preselila se u stan svoje sestre, Tomine tetke. Mali se Tomo nije odviše veselio selidbi u grad jer je volio Zeleni Vrh u kojemu su živjeli i gdje se rodio. Ondje je proveo djetinjstvo, stekao mnoge prijatelje i doživio mnoge pu­stolovine. Osim toga, bio se naučio na svježi zrak, zelene brežuljke, veliki vrt; a u gradu svega toga nije bilo. U dugim sivim ulicama osjećao se pomalo tjeskobno i kao da mu je ponestajalo zraka.

Ipak, nešto ga je veselilo: stanovao je u istoj kući sa svojim starim prijateljem Kokom i, štoviše, išao je za­jedno s njim u istu školu i u isti razred.

— Ah — uzdahnu on još jednom i siđe s klupe. Bilo mu je dosadno i jedva je čekao da se završi obuka. Ne zato što on nije volio školu i učenje — dapače, bio je dobar đak i rado je išao u školu — već zato što je bio

7

nekako umoran i nezadovoljan. Jest, on se veselio do­lasku u grad jedino zbog Koka koji mu je punio uši time kako se u gradu svaki čas događa nešto zanimljivo i uzbudljivo. Osobito mu je često govorio o vlastitim do­življajima, o nekakvim duhovima koji su ga progonili a opet kao da i nisu bili duhovi nego ljudi, o nekom pri­jatelju koji je sad u bolnici i još o koječemu drugome. A otkako se Tomo uselio u kuću i nastanio točno iznad Koka — tome je već više od mjesec dana — ništa se osobito nije dogodilo.

Istina, obišli su zoološki vrt gdje su se divili velikom, starom lavu, bili na utakmici i nekoliko puta u kinu, ali sve to nije bilo ništa naročito. Svaki su dan zajedno uči­li, rješavali križaljke, penjali se po krovu, pregledavali veliku Tominu zbirku slika filmskih glumaca, išli u ško­lu i vraćali se kući. To je bilo sve.

Tomo opet duboko uzdahnu, zagrcnu se i nakašlja.— Ideš mi na živce — reče odjednom Koko i okrenu

se leđima svom drugu.— Zašto? — zgranu se Tomo.— Tako.Koko je pogađao što muči njegova prijatelja. Kad su

se ljetos sastajali na Zelenom Vrhu i kad je Tomina majka govorila da će se vjerojatno doseliti u grad i u njihovu kuću, Koko je bio oduševljen i svašta je pričao Tomi o gradu. »Ti nemaš pojma«, govorio je, »kako je divno živjeti u gradu. Iza svakog ugla čeka te neko iz­nenađenje, svaki se čas nešto uzbudljivo dogodi, nema dana da nešto ne doživiš ... « I sad, otkako se Tomo use­lio u Kokovu kuću, dani prolaze, uglavnom u dosadi i učenju. Koko se osjećao kao da je on nekako kriv zbog toga. Želio je da izbije veliki požar, da se održi velika vojna parada, želio je makar da se i njemu samome ne­što neugodno dogodi samo da ne mora gledati kiselo li­ce svoga druga. Najradije bi poletio do prozora i bacio se na ulicu. Polomio bi obje noge, došla bi kola za hitnu

8

pomoć, prestala bi obuka. »Onda bi vidio«, mislio jc Koko pakosno i krišom pogledao Tomu. Onda više ne izdrža pa se prodera:

— Ja nisam kriv. Ne može se svaki dan nešto do­goditi. Ti nisi strpljiv ...

— Što-o? — pogleda ga Tomo u čudu. — što kažeš?— Kažem da bi morao biti strpljiviji. Ne može se

svaki dan dogoditi neko čudo. Samo treba malo ...— Ah — uzdahnu Tomo i odmahnu rukom.— Nekad treba samo malo pogledati oko sebe. Čak i

ne znamo što se oko nas zbiva. Ja te uvjeravam, kad bi­smo samo malo pogledali oko sebe, kad bismo samo ...

— Be-e-e — prekinu ga Tomo i stade naglo na sve strane okretati glavu izbečivši oči tako silno da su mu nabrekle žile na vratu. — Eto, gledam na sve strane — pa ništa!

— Ah, ideš mi na živce — uvrijeđeno reče Koko i opet se sasvim okrenu leđima prijatelju kao da mu nije ni na kraj pameti da više ikad u životu progovori s njim i jednu riječ.

»Što bi on htio?« jedio se Koko u sebi. »Uh! A kad bi se zbilja nešto ozbiljno dogodilo, kad bi on doživio što sam ja sve doživio . .. onda bi se od straha zavukao u svoju sobu i držao se mami za suknju. Znam ja takve šmokljane. Da je on doživio što i ja, ne bi bio ovako ... ovako .. .« Nije znao što da kaže, ali je drhtao od bijesa. »Baš bih mu želio ...« Ali od srdžbe nije znao ni što da mu poželi.

— Ideš mi na živce — reče nemoćno i ustade. — Ako ti je dosadno, vrati se na Zeleni Vrh . ..

— Ja bih se vratio odmah sutra samo da mama mo­že. Jedva bih dočekao — odvrati Tomo i teško uzdahnu.

U taj čas naiđe njihov kolega Marko Lukarić, dječak crne kovrčave kose i kao ugljen crnih očiju. Htjede pro­ći između njih oborene glave, ali ga Koko uhvati za ru­kav kako bi da zadržao i pokazao Tomi da se on može snaći i bez njega.

9

— Pusti me — protisnu Marko bijesno i ne odiže glave da pogleda Koka.

— Da igramo šah — predloži Koko gledajući zna­čajno u Tomu koji je buljio kroz prozor kao da se to njega ništa ne tiče.

— Neću — odreza oštro crnokosi dječak i istrgne se.— A sad će, znaš, i zvoniti. Moram pogledati još

povijest...Koko slegnu ramenima i počeše se za uhom. Htjede

izići iz razreda, ali se onda odjednom nečega prisjeti i vrati Tomi koji je još onako jednako sjedio na klupi, mlatarao nogama i piljio u oblake.

— Eto, vidiš — reče on tiho i pomirljivo — uzmimo, na primjer, tog Marka Lukarića. Kako je to čudan dje­čak, zar ne? Ni s kim neće da razgovara, neće da se ig­ra, ništa ga ne zanima .. . tobože neprestano uči, a ni­šta ne zna ... Ne znam zapravo ni odakle je došao u našu školu. Nema uopće prijatelja.

— Be-e-e — izusti Tomo prezrivo — pa što onda?— Pa mislim ... ja sam, ovaj, htio reći... — zbuni

se Koko i počeše za uhom. — Na primjer’ ako, ovaj, uz­memo njega, je li. .. Tko zna zašto je on takav, zašto nas sve izbjegava, ide sam kući, neće da dođe poslije podne ni na tenis, ni na ping-pong. Tko zna zašto . . .

— Tko zna, tko zna, tko zna — upade Tomo i uzdah­ne. — Znam ja. Tek je došao iz drugog mjesta. Iz Splita, mislim. Nije se još snašao. Sve mu je tu novo, nije se ni s kim sprijateljio.

— I neće se nikada ako ovako nastavi. Pa i ja sam došao sa Zelenog Vrha u grad i — što? Zar sam se ovako ponašao? Eto, i ti, na primjer. Kako bi bilo da ti ni s kim ne razgovaraš, nikoga ne pozdravljaš ... da se po­našaš, na primjer, tako užasno. Ne bi li to bilo čudno?

— On nema roditelja — kaza Tomo ozbiljno i skoči s klupe. — Je li ti jasno?

10

Koko ušuti: sjetio se da ni Tomo nema oca i da ga je možda dirnuo u ranu.

— Mislim... — propenta on. — Htio sam reći kako se nikad ne zna. Oko nas se svašta skriva ... Svatko ima svoju tajnu i svaki dan se može nešto čudno otkriti. Na primjer, uzmimo tog Lukarica, meni je on, na prim­jer...

— Na primjer, na primjer — ponovi Tomo. — Popeo si mi se navrh glave s tim tvojim »na primjer«.

Školsko zvonce jeknu. Bio je to početak petog sata, povijesti. Tomp je odmahnuo rukom i otišao na svoje mjesto gunđajući nešto sebi pod nos i duboko uzdišući. Zbilja mu je bilo dosadno u gradu i čeznutljivo je po­mišljao na svoj veliki vrt na Zelenom Vrhu, na voćke i vinograde. Kakva šteta da se morao preseliti u grad! A taj Koko je zbilja smiješan. Silom se trudi da nešto iz­misli, da ga nečim zapanji. Baš je gnjavator. Sve nepre­stano govori jedno te isto: »na primjer, na primjer ...«

Sjeo je iza Marka Lukarića i opet uzdahnuo. »Što bi bilo čudno na tom dječaku?« pomislio je još jednom i odmahnuo ljutito rukom.

A Koko se također ljutito vrpoljio u svojoj klupi.»Baš mi ide na živce taj Tomo! Kako ne može shva­

titi što sam mislio? Nikad ne znamo što se sve krije oko nas, kakvih sve tajni ima u blizini. Koliko sam ja toga doživio u posljednju godinu dana. A nekad misliš — ne­ma ništa, sve je obično. Ogledaš se, na primjer, i odjed nom vidiš ...« Ogledao se i nije vidio ništa osim glava učenika koji su brzo listali udžbenik povijesti. Za sobom je spazio tužno Tomino lice pa mu se smučilo. Morao je zapravo priznati da mu život već dulje vrijeme nije bio osobito zanimljiv.

Otvoriše se vrata i profesor uđe.»Eto, uzmimo, na primjer, profesora Gavrića«, mislio

je Koko uporno o jednom te istom. »Nije li on čudan čovjek? Nije li mu ponašanje neobično? Tko zna što se tu krije? Tko zna kakvu on tajnu nosi u sebi? Kako sa­

li

mo, na primjer, zna oštro pogledati! Evo, baš me je sad tako pogledao. A zašto? Bez razloga. A tko zna ...«

— Milicu, hoćeš li već jednom ustati ili treba da ti podnesem pismenu molbu sa sto i pedeset dinara bilje­ga? — pitao je profesor Gavrić.

Koko hitro ustane. Cio razred je bio na nogama, sa­mo je on, zanesen u svoje misli, zaboravio ustati pri profesorovu ulasku.

— Hvala, Miliću — kaza profesor Gavrić.Mnogi se učenici zasmijuljiše, a Koku se još više na-

kostriješi neposlušna kosa. Nije ga smetalo što je ispao smiješan pred razredom, već ga je ljutilo što je profesor odista imao razloga da ga prijeko gleda.

»Možda je ipak sve u životu mnogo jednostavnije ne­go što mislim«, tužno zaključi, ali se sjeti što je sve do­živio u svojih trinaest godina života pa se ipak zadovolj­no osmjehnu. »Treba biti strpljiv. Nikad se ne zna . ..«

— Je li možda malo sto i pedeset dinara biljega na molbi ili treba da još dodam, Miliću, a? — govorio je profesor Gavrić. — Pa koliko dugo ću te moliti da usta- neš i počneš odgovarati. Dakle, hoćemo li već jednom čuti nešto o križarskim ratovima ili nećemo?

Koko brže bolje smeteno ustane.Cio se razred veselo smijao.

2. NEOBIČNO PISMO-SMO

— Onda, Miliću, kako je došlo do trećeg križarskog rata?

Koko se češao iza uha. Što je profesor toliko navalio s tim križarskim ratovima? Učili su ih i toliko puta pre­pričavali prošle školske godine, a sad, tek što je počela nastava, već je zadao da ponove sve što su o njima lani

12

»Dakle, hoćemo li već jednom čuti nešto o križarskim ratovima?«

učili. Koko se sjećao kako se profesor Gavrić uvijek uživljavao u uloge povijesnih ličnosti o kojima se govo­rilo. Kad je bila riječ o križarskim ratovima, naprosto bi se uvlačio u oklope, jahao vrane konje, jurišao teš­kim kopljem i probijao se prema Jeruzalemu.

»Baš je on čudan čovjek. Kad bih mu mogao zaviriti u glavu, tko zna što bi unutra otkrio«, premišljao je Koko. Ali o križarskim ratovima nije znao ni beknuti. Jedino se sjećao da je netko jurišao na Jeruzalem, samo tko, zašto i kada — nije imao pojma.

— Kada su muslimani ponovo osvojili Jeruzalem? — pitao je profesor Gavrić.

Čupavi dječak je šutio. Jedva je čekao da se te muke završe i da sjedne. Križarski ratovi su mu, nekim ču­dom, potpuno ishlapili iz glave.

Profesor Gavrić je nešto rekao. Koko je, crven u licu, brzo sjeo. Osjećao se tužno i glupo. Čuo je kako se opet netko smijulji.

— Ti, novi, ti, ti, dolje — upro je profesor Gavrić prstom prema stražnjim klupama.

Koko se preko volje okrenuo. Opet se iporao nasmi­ješiti. Istovremeno su ustali i Tomo Branje i Marko Lu- karić. I jedan i drugi su bili »novi« u razredu, sjedili su jedan iza drugoga i nisu znali u koga je profesor bio uperio prst.

Profesor Gavrić je htio čuti Lukarica.Taj crni dječak očito se svidio nastavniku povijesti,

jer ga je, iako je tek bio početak godine, svakog sata prozivao. Lukarić je doista dobro znao povijest, a koji put, reklo bi se, i više nego treba. To se profesoru sva­kako dopadalo.

— Godine 1169. zavladao je Egiptom Saladin koji je uspio sjediniti Egipat s Bagdadom — počeo je Lukarić kao navijen ne odižući glave dok je govorio. — On je htio ujediniti sve muslimane. On je htio da svi muslima­ni krenu protiv kršćanstva. Da to bude rat protiv križa­

14

ra. Taj se rat zvao »džehad«, to jest sveti rat. I tako su muslimani godine 1187. opet zauzeli Jeruzalem. Tako je počeo treći križarski rat. Taj je rat vodio car Fridrik. Njega su još zvali Fridrik Barbarossa. Ali taj rat nije sasvim uspio. U njemu se istaknuo Rikard Lavljeg srca. Ali Jeruzalem ipak nije pao .. .«

— A kako je završio Fridrik Barbarossa? — upita profesor Gavrić koji je veselo poskakivao na podiju spuštajući od vremena do vremena glavu kao da juriša na jeruzalemske bedeme.

— Umro je — kaza Marko Lukarić.— Znam, znam — nasmiješi se nastavnik — ali

kako?— Pa poginuo je ...— Da, poginuo je. Ali kako?Marko je šutio oborene glave. Profesor Gavrić je vi­

soko digao glavu, otvorio usta, počeo zijevati kao riba, stao grcati i kolutati očima. Razredom prođe žagor kad se profesor, zatvorenih očiju i savijenih koljena, poče polako spuštati prema podu. Svakome je bilo očito da se jadni Fridrik Barbarossa utopio u rijeci. Ali se Marko Lukarić gradio kao da ne primjećuje profesorove muke da svojim učenicima dočara smrt hrabroga cara.

— Pa utopio se! — ne izdrža Gavrić i podviknu. — Kad sve tako dobro znaš, kako si to mogao zaboraviti?

— Utopio se — kao jeka i tiho ponovi Marko i još niže spusti glavu.

Koko je uporno promatrao Marka jer mu je bilo neugodno da gleda u profesora pred kojim se tako osra­motio. »Čudan dječak«, mislio je Koko, »sipa sve kao iz rukava i onda odjednom — kvrc! — i smota se, ne zna dalje.«

— A što je bilo dalje s križarskim ratovima? — pitao je profesor Gavrić.

Marko Lukarić je polako odigao glavu. Koko bi se okladio da su mu u očima zablistale nekolike suze. »Za­

15

što to?« mislio je. »Ta valjda ne plače za Fridrikom Barbarossom!«

— S križarskim ratovima bilo je dalje to — nastavio je Marko nesigurno — da je kralj odlučio ići protiv par­lamenta. To je bio pravi građanski rat. Parlament je držao u svojim rukama London, a kralj je držao Oxford [Oksford]. Onda se jako istakao na strani parlamenta jedan čovjek koji se zvao Oliver Cromvvcll [Kromvel] Oliver Cromwell. ..

— Oliver Cromvvell?! — uskliknu profesor Gavrić i naglo se ispravi kao da ga je tko ubo odostrag. — Pa što je tebi? Ti si sve pomiješao. Cromvvell je živio pet sto­ljeća iza Barbarosse. Ta mi nismo još učili Oxford, par­lament, Oliver Cromvvell! Otkud si sve to izvukao?

— Pa vi ste rekli da ponovimo... — mucao je Marko.

— ... križarske ratove — upade profesor. — Ja sam primijetio već i posljednji put da ti mnogo znaš, sigurno mnogo čitaš. I voliš povijest. Sve je to jako lijepo. Ali samo moraš polako govoriti, sabrati se. Što ti vrijedi ako sva stoljeća pomiješaš? Kako se ti ono zoveš?

— Mirko, ovaj .. . Marko Lukarić — spetlja se crni dječak.

— Eto, vidiš — dobrodušno kaza profesor Gavrić — kako si se smotao. Ne znaš više ni kako se zoveš ...

Razred opet veselo zabruja.■ Koko je pokušavao zamisliti koliko još minuta i se­

kundi ima do svršetka sata. Pomišljao je kako će ići s Tomom kući, ali kad se sjetio njegova kisela lica, nije se tome odviše radovao. Uhvatio je prstima bilo i počeo brojiti udarce: jedan-dva-tri-četiri... Šezdeset otkucaja je jedna minuta. Kako je to dugo! Profesor je, tko zna u kojem ratu, jurišao na podiju i sav se uznojio. A nije ni šala nositi na sebi one teške oklope u kakvima su rato­vali srednjovjekovni vitezovi! Oznojio bi se i jači čovjek nego što je profesor Gavrić.

16

Napokon se razlegne zvuk zvonca. Za danas je bilo gotovo s obukom. Svi pograbiše torbe i poskakaše. A onda dođe trenutak razočaranja.

— Nitko da ne iziđe van — kaza profesor Gavrić brišući znoj s čela. — Zaboravio sam vam reći: danas je cijepljenje. Be-se-že. Sad će doći vaš razrednik i dok­tori.

Val nezadovoljna gunđanja prođe razredom. Koko se umorno spusti natrag u klupu i podboči rukama. Zbilja je ovo bio nekakav užasan dan. Tada odjednom osjeti kako ga netko lagano gura u rebra. Već htjede da se otrese, ali se ipak ogleda i spazi svog prijatelja.

— Koko, Koko — šaputao je Tomo drhtavim glasom.— Imam nešto da ti pokažem-žem.Koku je odmah bilo jasno da se nešto dogodilo. S To-

mina lica bio je potpuno nestao neveseo, kiseli izraz. Sad mu je lice bilo vedro i crveno od uzbuđenja. Osim toga mu se i glas promijenio. A kad god bi Tomo Bra­nje u posljednje vrijeme bio uzbuđen ili preplašen, obič­no bi ponavljao posljednje slogove u riječima kao da muca.

— Pokaži — veselo kaza Koko.— Psst! — šanu Tomo. — Ne mogu ovdje. To je jed­

no pismo-smo.Prvo Koko, a zatim Tomo zamoliše profesora Gavri-

ća da ih začas pusti van. Profesor se malo namrštio, oštro pogledao Koka ali ih je ipak obadvojicu pustio.

— Onda? — reče Koko nestrpljivo tek što iziđoše pred vrata.

— Be-e-e — dražio ga je Tomo držeći ruke u džepu u kojemu je očito nešto skrivao. — Našao sam nešto zanimljivo.

— Daj pokaži.— Iako to još ništa ne znači . .. može biti glupost,

možda je slučajno ...

17

— Pokazuj! — oštro zapovijedi Koko, tako da Tomo ustuknu i odista poslušno izvuče šaku iz džepa. Prsti se rastaviše i pokaza se zgužvan list papira. Koko ga zgrabi, razmota. Diže jednu nogu u zrak, savi je i, stojeći samo na jednoj nozi poput plamenca, položi list na ispruženo bedro i dlanom ga ispravi. Tomo mu se odostrag nad- nese nad rame da bi i on mogao još jednom pročitati tajanstveno pismo.

»Draga marna i dragi tata. Primili smo vaše pismo. Drago mi je da ste dobro putovali i da ste dobro. Mi smo dobro i zdravo. Moram vam odmah reći...«

Tu je pismo bilo prekinuto jer je na posljednju riječ kapnula velika mrlja crnila.

Koko se počeše iza uha i sumnjičavo pogleda svog druga. Je li ga Tomo izazivao ili mu se samo rugao? Za­što mu je pokazivao ovo obično, najobičnije pismo?

— Onda? — upita Tomo slavodobitno. — Što kažeš?— Što kažem? — oprezno će Koko. — Obično pismo.

— Jesi li ga ti pisao? I što ...— Obično pismo?! — zgranu se Tomo. — Tebi je to

obično pismo? A ti pričaš kako se treba samo ogledati-ti i kako onda odmah moraš otkriti nešto zanimljivo, kako treba samo malo pripaziti na ljude oko sebe-be? — uzbuđivao se sve jače dječak. — I kad ja onda donesem ovako nešto što je zbilja-lja čudno, je li, onda ti kažeš: obično pismo. Be-e-e.

— Dobro, dobro — pomirljivo reče Koko. — Tko je to pisao. Nije valjda Barbarossa?

— To je pisao-o — važno izusti Tomo odižući se na prste i upinjući se da dođe do daha — Marko Lukarić. Eto, sad znaš.

Koko slegnu ramenima, a onda se odjednom naglo uozbilji. Naravno, nije bilo ništa neobično u tome što je Marko Lukarić napisao to pismo, ali je njemu ipak bilo drago što je Tomo prihvatio njegov savjet i što mu vje­ruje. »Ja sam mu tek onako rekao«, mislio je on zado­

18

voljno, »da mi je taj dečko čudan, a Tomo je ozbiljno shvatio. Čak i pazi što Lukarić piše. To mi je drago. To i jest najbolji način da čovjek nešto doživi. Treba samo biti strpljiv ...«

— Kad je zgužvao papir i bacio ga na pod, pod moju klupu, odmah sam ga podigao — uzbuđeno je govorio Tomo. — Nisam ništa ni slutio. Samo me smetalo što ga je bacio pod moju klupu. A kad je on pričao ono o kri­žarskim ratovima, slučajno sam razmotao papir i imao sam što vidjeti. Zbilja, imao si ti pravo. Nikad se ne zna . ..

»Naravno da sam imao pravo«, pomisli Koko ali na- glas ipak upita:

— Dobro, Tomo, ali ja ipak ne shvaćam što ima čud­no u tom pismu?

— Ti ne shvaćaš što je čudno u tom pismu-mu? — zamuca Tomo i odmahnu rukom. — Pa vidiš što ovdje piše: »Draga mama i dragi tata-ta .. .« — Zar ne shva­ćaš?

— Pa što ... — poče Koko ali se odjednom lupi po čelu i podviknu: — A Marko Lukarić je siroče bez oca i majke! Bravo! Bravo, Tomo. Ti si nešto nanjušio. Za početak je sasvim dobro.

— Naravno — reče Tomo zamišljeno — možda su ga neki ljudi posvojili i on te ljude naziva majkom i ocem, ali je ipak čudno.

— Ne, to otpada! — podviknu opet Koko. — Znaš da je razrednik, kad nam ga je predstavljao, rekao da Luka­rić dolazi iz nekog đačkog doma, iz Splita. Zar se ne sjećaš?

— Tako je! — pljesnu Tomo rukama. — Imaš pravo- vo. Jesam li ti ja rekao?

— Ja satrt tebi rekao — zadovoljno naglasi Koko. — Ijtekao sam ti: uzmimo, na primjer, tog Lukarića, on je -ineni jako čudan!

— Ja mislim, na primjer — veselo mu se naruga To­mo — da moramo u razred. — Eno dolazi razrednik

19

s doktorima. Baš se ne veselim tom cijepljenju. Nisu ga morali danas izmisliti.

— Vrlo važno za cijepljenje — reče Koko, gurnu nedovršeno pismo u džep i lupi šakom po njemu. — Glavno da smo nešto našli. To ne mora biti ništa, ali može biti i svašta. Mene osjećaji ne varaju, jer sam već svašta doživio. A sad osjećam da bi to mogao biti dobar roman.

— Kako misliš: roman? — upita Tomo hvatajući kvaku na razrednim vratima.

— Osjećam da bismo mogli nešto pošteno doživje­ti... Meni je taj Lukarić bio već od početka vrlo čudan, sumnjiv...

3. SAD GA VIDIŠ, SAD GA NE VIDIŠ

Kome cijepljenje nije bilo neugodno u djetinjstvu ili dječaštvu? Srećom, kad je cio razred na okupu, i najve­će kukavice ne bi htjele jedna pred drugom pokazati da se boje uboda igle. Ipak, svi su se neugodno meškoljili, micali i zbunjeno smješkali baš kao da misle o nečemu desetome. Mala Marijana, velika brbljivica i najživlja djevojčica u razredu, ušutjela je i neprestano odvezivala i vezivala uzice na cipelama.

Dva liječnika i jedna liječnica rasporedili su instru­mente po stolu i klimnuli razredniku glavom. Profesor Menzura, razrednik trećeg »a«, izvadio je iz džepa nao­čale i otvorio razrednu knjigu. Bilo je očito da će pro­zivati učenike po redu, po abecedi.

— Branje — prozva on i pogleda preko naočala, jer se dječak odmah ne pojavi. — Branje, dođi. Valjda se ne bojiš?

Tomo Branje je bio velika kukavica. Kad bi tko htio pobrojati sve ono čega se bojao — počev od pasa, visine,

20

groma do vode i mraka — ispalo bi da je lakše i kraće pobrojati sve ono čega se nije bojao. Sama pomisao na liječnike, zubare i medicinske instrumente oduzimala bi mu dah. Pa i sad su mu koljena zaklecala kad ga je liječnica, smiješeći se, prozvala da priđe stolu. Dugo je oklijevao.

— Hajde, žuri, znaš da imamo važnog posla — gurnu ga Koko u leđa. — Treba da razgovaramo ... o onome.

Tomo velikim koracima priđe katedri. Kokove riječi su ga zbilja ohrabrile. Još je osjećao ponos zbog toga što je otkrio neobično pismo čudnoga dječaka. Osjetio je kratak ubod u rame i, prije nego je uspio i pisnuti od bola, sve je bilo gotovo. Nije, zapravo, ni imao vremena da se uplaši.

— Tko je cijepljen može ići kući! — rekao je profe­sor Menzura.

Ali je Tomo sjeo u klupu da pričeka svog prijatelja Koka Milića koji je čekao da dođe na red.

Koko je, čekajući da ga prozovu, mislio o Marku Lu­karicu. Sjećao se kako je prije desetak dana, kad je po­čela školska obuka, profesor Menzura doveo u razred crnokosog dječaka i predstavio ga novim kolegama. Pro­fesor Menzura je rekao da Lukarić dolazi iz Splita, gdje je bio u đačkom domu jer je bez roditelja, da je odličan učenik, i da će se svi zacijelo dobro s njim slagati, i da treba da mu svi pomognu kako bi se što bolje snašao jer je sad prvi put u Zagrebu. »Od početka mi je bio čudan«, mislio je Koko, »od prvog dana. Svi su nekako htjeli da mu ugode, da se sprijatelje s njim, a on nas je sve izbjegavao. Zoveš ga, na primjer, da igra šah — neće, zoveš ga u kino — neće. I sad odjednom ovo pismo: 'Draga mama i dragi tata . ..’ Moramo mi iščepr­kati što se tu krije.«

— Lukarić — prozvao je razrednik i ovo prezime prenu Koka iz razmišljanja. Uostalom, uskoro je i na njega dolazio red.

21

— Ja sam već cijepljen — rekao je odlučno crnokosi dječak.

Pozvali su ga, pogledali mu ruku i pustili. Pokazalo se da je odista već cijepljen. Marko Lukarić povuče na­trag rukav košulje, pozdravi profesora Menzuru i brzo iziđe.

»Za njim!« pomisli Koko i naglo ustade kao da će i on prema vratima.

— Hej, Miliću, kamo ćeš? — upita razrednik. — Nisi se valjda uplašio cijepljenja? Eto, sad si baš ti na redu.

Razred se opet zasmijulji. Koko slegnu ramenima i pođe prema podiju. Danas su mu se, tko zna zašto, cio dan smijali. »Neka«, mislio je, okrećući ipak glavu da ne gleda iglu, »tko se posljednji smije, najslađe se smi­je.«

Ćim je bio gotov, mahne ruKom Tomi, koji potrči prema vratima pozdravivši usput liječnike i razredni­ka. A Koko pojuri za njim i ne pozdravivši. S vrata ga vrati profesorov prijekor i ponovo isprati prigušen ki- kot kolega.

— Za njim — reče važno Toino po'što je bijesno za­tvorio za sobom vrata. — Požurimo za Lukarićem dok nije odmaknuo. Treba da vidimo gdje stanuje i s kim stanuje. Hajde, brže. Samo da nam .. . k vragu!

Koko ozlojeđen zastane na mjestu i lupi se po čelu. Bio je zaboravio torbu u razredu i sad ga je već zbilja bilo stid da se ponovo pojavljuje pred učenicima. Za­molio je Tomu da mu je donese. Čekao je na hodniku vrteći glavom. »Što mi je danas? Sav sam smotan«, mi­slio je. »Sigurno će se nešto dogoditi. Ja sam uvijek zbunjen kad nešto predosjećam ...«

Kad Tomo donese torbu, brzo sjuriše niz stepenice. Dolje, pred školskom zgradom, ugledaše Marka kako odmiče prema uglu. Opružiše korake da ga sustignu.

22

— Ali se moramo držati malo dalje — kaza Koko. — Da ne primijeti da ga slijedimo.

— Onda, što kažeš? — pitao je Tomo ponosno. — Sto kažeš na ono, mislim pismo, a?

A to je pitanje zapravo značilo: »Što kažeš o meni, je li? Nisam li sila kad sam sposoban da otkrijem ova­ko nešto neobično u našoj blizini?«

— Da — ponavljao je i Koko jedno te isto — rekao sam ti ja da se treba samo malo ogledati, malo pripaziti. Taj mi je Lukarić ...

— Hej — gledaj! — podviknu odjednom Tomo.Približili su se širokoj ulici i tramvajskoj stanici.

Plavi je tramvaj upravo zazvonio i pošao sa stanice. Marko Lukarić, koji je i dotle brzo grabio, sad je potr­čao. Istovremeno su potrčala i oba dječaka.

— Mi ćemo u druga kola, hajde, brže — povika Koko i gurnu svog prijana.

— Ne mogu-gu — vajkao se Tomo u trku — ja ne znam skakati u tramvaj. Slomit ću nogu-gu . . .

— Ne boj se, ja ću ti pomoći.Gotovo da su i dostigli Marka pred samim tramva­

jem. A tramvaj je već klizio prilično brzo kad se crni dječak spretno vinuo u prva kola.

S Tomom je bilo dosta muke. Uhvatio se za ručku na tramvajskim vratima i sve brže trčao uz jureću prikoli­cu, ali se nije usudio odvojiti od tla. Koko ga je odo­strag uporno gurao. Napoko mu istrgne torbu i zajedno sa svojom ubaci na tramvajsku platformu. Ali ni to nije moglo natjerati uplašenog dječaka da pokuša uskočiti. Tramvaj je jurio sve brže i gotovo vukao Tomu. Pribli­žavala se živica koja je dijelila tramvajsku prugu od automobilskog kolovoza.

— Pusti se! Ne skači! Pusti ručku, razumiješ li, pu­sti! — stade vikati Koko zaostajući. Ali je Tomo bio kao opčinjen; niti je pokušao uskočiti, niti je puštao ručku.

23

Tramvaj ga je već vukao prema živici. Jedna žena vrisnu u kolima, kondukter uzbuđeno zazvoni, tramvaj se na­glo, škripeći svim kočnicama, zaustavi tik pred živicom. Koko ugura druga u kola i podiže torbe.

Ljudi su rogoborili, korili ih, kondukter je brisao znoj s čela. »Eto, tako nastaju nesreće«, govorili su svi.

— Što gnjave — protisnuo je Koko kroz zube. — Mnogo više odraslih padne pod tramvaj nego djece. Vi dio sam neki dan u novinama statistiku.

— Jesam li ti rekao-o da ne mogu-gu — uplašeno je govorio Tomo. — Valjda ja znam što mogu. Nisam još naučio, nisam ja iz grada-da.

— Samo da nas on nije primijetio. Zbog tvoje ne­spretnosti. Ako je, na .primjer, pogledao van da vidi zašto je tramvaj zakočio, onda zna da smo ušli u druga kola i može svašta pomisliti.

Progurali su se do izlaza. Na svakoj stanici, kad bi se tramvaj zaustavio, Koko bi izvirivao da vidi hoće li i Marko možda izići. Napokon, već u samom centru, dje­čak hitro iskoči iz prednjih kola i izgubi se u gomili prolaznika. Koko i Tomo također poiskakaše.

— Brzo, da nam ne umakne — reče Koko.— Ja više ne skačem u tramvaj — napomenu Tomo

za svaki slučaj.— Pa tko i kaže da ćemo opet u tramvaj? A, uosta­

lom, ti si se tužio da u gradu ništa još nisi doživio. Da ti je, na primjer, tramvaj ... hej, gdje je Marko?

A Marko je već bio daleko odmaknuo. Skrenuo je udesno, obišao Gradsku kavanu, i polako se počeo vra­ćati u onom pravcu kojim su se bili dovezli. Bili su sad u Vlaškoj ulici.

— Znam — reče Koko — znam kamo ide. To sam i mislio, pa da.

— Zašto smo onda išli za njim i skakali ko ludi na tramvaj kad si znao kamo ide?

24

Tramvaj je jurio sve brže i gotovo vukao Tomu.

Koko ništa ne odgovori: »Zašto ne bi ljudi zapitkivali samo onda kad imaju što pitati?« pomislio je ogorčen posljednjim Tominim pitanjem. Uopće, nekad mu se či­nilo da je mnogo stariji od svoga vršnjaka. »To je, si­gurno, od grada. To je sigurno što ja dulje živim u gra­du, pa sam prije ostario. Neki dan sam čitao u novi­nama da se to zove tempo života. Kažu, ima statistika, da ljudi u gradu, na primjer, zbog tempa žive kraće nego oni na selu ...«

— Eno ga, ušao je u kuću — uteče mu se Tomo u misli i tako pljesnu rukama da mu je torba pala na pločnik.

Ta je kuća bila stari đački dom. Dječaci stadoše, i Koko zadovoljno klimnu glavom.

— To sam i mislio. I u Splitu je živio u domu, jer nema svoje kuće, pa je i prirodno da opet i u Zagrebu stanuje u domu. Kad bi, na primjer, imao roditelje, onda bi .. .

— A pismo-mo? Pa znaš da u pismu kaže, znaš . .. — uzbudi se Tomo.

— Pa da — potvrdi Koko preko volje jer ga je ljutilo što se sam toga nije sjetio. Ta zbog toga sli i došli ova­mo, što je taj čudni dječak, Marko Lukarić, pisao tobože roditeljima kojih nema. — Idemo u dom, hajd'.

Pričekali su još malo i onda ušli na glomazna ulazna vrata. Kokin plan bijaše jednostavan: danas ne smiju pretjerati. Naprosto će ući u dom i nekoga upitati — mora biti neka uprava ili što slično, mislio je on, iako nije nikad bio u đačkom domu — upitat će nekoga na kojem je katu i u kojoj sobi Marko Lukarić i otkada je već u Zagrebu.

Mjesto uprave naišli su, u dnu mračna hodnika, na vratarevu kućicu. Ljubazni čovo ih je upitao koga traže.

— Marka Lukarića — rekao je Koko.Pokazalo se da vratar nije nikad čuo za dječaka koji

se zove Marko Lukarić. Koko je rekao da je Lukarić, vjerojatno, tek prije deset dana došao iz Splita.

26

— Ja ih sve znam napamet. Navečer, u mraku, ne treba ni da ih vidim, znam već po koraku tko ide — go­vorio je čovo. — A iz Splita nije nitko došao već šest mjeseci, valjda bih znao. Eto, ipak ću pogledati u popis.

Ni u popisu nije bilo Marka Lukarića.— Ali on je ovaj čas ušao u dom — ubaci Koko i po­

sljednji svoj dokaz da Marko Lukarić mora biti u ovome domu.

— He, sinko moj, sigurno je išao nekome u posjete. Propustio sam ih nekoliko, stranih. Možda je i on ... E-e-e — prenu- se on odjednom i uzvi sijede obrve — pa što ga niste zaustavili kad ste ga već vidjeli, a? Nešto ste mi vas dvojica sumnjivi .. .

Dječaci se brže-bolje zahvališe i izjuriše napolje.— Vidiš, njega nema u domu — reče Koko značajno.— Vidiš — ponovi Tomo. — A ušao je.— Sad već zbilja postaje uzbudljivo — produži Koko

i počeše se iza uha. — Treba napraviti plan što ćemo i kako ćemo. Ja predlažem, na primjer...

I dok su dječaci pomalo odmicali od đačkog doma u Vlaškoj ulici, vodeći vrlo ozbiljan razgovor o zagonetki koju treba riješiti, crnokosi se dječak odvojio od tam­nog kutka u dugačku hodniku i lagano uputio prema iz­lazu kroz koji su maloprije izišli njegove kolege. Prošao je pokraj vratareve kućice i ljubazno pozdravio.

— Hej, da nisi ti možda Marko Lukarić? — veselo zornu sijedi vratar.

Crnokosi dječak ništa ne odgovori već, praveći se kao da je prečuo pitanje, samo zabrza prema izlazu. Da su Koko i Tomo mogli vidjeti izraz njegova lica, vidjeli bi u njemu nešto zadovoljno i posprdno, ali možda i zaplašeno.

27

4. TKO ĆE BOLJE PROMAŠITI

— Zašto su baš izmislili to gađanje? — tužio se su­tradan Tomo svom kolegi, dječaku koji je u razredu sje­dio s njim u istoj klupi.

Dječak s naočalima, koji se zvao Emil, ravnodušno slegnu ramenima:

— Meni je svejedno. Ja ne idem. Oči. Slab vid! Stra­šna dioptrija. Ne bih pogodio ni slona. Ni na dva metra. Zato su me i oslobodili. Bar nemamo dva posljednja sata. Dobro je to. U tri čina!

— I zbilja ne znam kako mogu izmisliti gađanje dan poslije cijepljenja. Još nas bole ruke koje su nam izboli, pa kako ćemo onda držati pušku? Nikad ništa ne misle.

Bilo je, naime, objavljeno da se poslije četvrtog sata ide na gađanje. Gađalo se iz zračnih pušaka za prvenstvo srednjih škola, a njihova je škola, III mješovita gimna­zija, bila među najboljima u gradu i očekivalo se da će se s II muškom boriti za prvo mjesto. Tomo je bio vrlo slab strijelac i propisno se obrukao na prva dva gađa­nja. Osim toga, jedva je čekao da u miru porazgovori s Kokom o novim planovima. Jutros je dugo spavao, pa su u posljednji čas trčali u školu i nisu dospjeli gotovo ni progovoriti.

Koko nije baš bio osobito nezadovoljan zbog toga što idu na gađanje. Ipak, otpala su dva sata obuke od kojih je jedan bio matematika, predmet što ga nije, blago re­čeno, previše oduševljavao. A uostalom, on je bio jedan od najboljih strijelaca u cijeloj školi. Napokon, bio je još jedan razlog zbog kojeg se veselio tom događaju.

Kad odjeknu zvonce, koje je objavilo završetak če­tvrtog sata, on odmah pohrli prijatelju Tomi da bi zaje­dno išli na streljanu. Prolazeći pokraj Marka Lukarića, koji je sjedio u klupi ispred njega, gradio se da ga ne primjećuje.

28

— Koko — dočeka ga Tomo veselo — ja sam se ne­čega sjetio.

— Pssst — stavi čupavi dječak prst pred usta — vani ćemo razgovarati.

Pred školskom zgradom razredi su bili svrstani kao vojne jedinice, jedan za drugim. Nastavnici su se važno šetkali oko četa svojih učenika, opominjali, ljutili se. Napokon kolona krenu gradskim ulicama zastajkujući na uglovima, smetajući prometu i nadglasavajući žago- rom gromot grada. Dva dječaka na začelju mogli su, šaptom, u miru razgovarati.

— Baš mi je drago — prozbori Koko — što danas idemo na gađanje. — Marko je izvrsno gađao dva po­sljednja puta. Bolje od mene. Sigurno ćemo i danas biti među prvima i na kraju ćemo zajedno pucati kad bude trebalo odrediti momčad za susret s II muškom. Tako će biti neprestano kraj mene, pa ću ga imati na oku.

— Ja sam se nečega sjetio — ponovi Tomo i pljesnu rukama. — A-ha.

— Što? Čega si se sjetio?— Pa znaš, ono jučer, kad smo uskakivali u tramvaj.

Ja sam skoro slomio nogu, skoro poginuo, je li?— Da, pa što onda? — nepovjerljivo reče Koko.— A što misliš zašto sam ja skoro slomio nogu?— Zato što si nespretan.— Nespretan! — obrecnu se Tomo uvrijeđeno. — Ni­

sam ništa nespretniji od tebe. Ja samo nisam živio u gradu. Ja ne znam kako se skače u jureći tramvaj. Eto, to je. Da sam ja tako dugo u gradu kao ti, ja bih mo­gao .. .

— Dobro, dobro. Što hoćeš da kažeš? Ajd' već jed­nom!

— Hoću da kažem: zašto Marko — tu Tomo sasvim spusti glas — zašto taj Marko Lukarić nije nespretno skočio u tramvaj, već sasvim lako. Tramvaj juri, a on samo — hop! — i već je na stepenici. A? Što kažeš?

29

— Pa što? — Onda? Ja isto tako mogu na primjer, skočiti u tramvaj. Hop — i gotovo! On je spretan dečko, i to je sve.

— Vraga-ga! — Tomo se uzbuđivao. — A zar nam nisu rekli da je on prvi put u Zagrebu, da nikad nije bio ovdje. U Splitu nema tramvaja. Kako je onda mogao na­učiti da skače u tramvaj? A?

Koko se zamislio i počešao iza uha. Njegov je prija­telj imao pravo. I koliko god da se veselio ovom novom otkriću malo mu je i smetalo što je to palo Tomi na pa­met, a ne njemu koji je bio poznat — bar je on tako tvrdio — po svojoj domišljatosti. Uistinu, dobro se pri­sjećao Markova jučerašnjeg skoka u tramvajska kola: crni dječak je naglo i sigurno potrčao za tramvajem dr­žeći torbu u lijevoj ruci, lagano se prihvatio ručke na vratima, snažno otisnuo lijevom nogom i desnom se me­ko dočekao na papuču; uz put je još malo i savio kolje­na i nekoliko se sekundi vozio čučeći da bi se onda po­lako i dostojanstveno ispravio. Bio je to prvorazredni skok prvorazrednog skakača, pravog gradskog dječaka koji ne skače samo iz puke potrebe da stigne tramvaj već i da pokaže svoju spretnost i gipku otmjenost. Tomo je imao pravo. Za takav savršen skok treba mnogo vjež­be i iskustva. A u Splitu, kažu, nema tramvaja. Gdje je onda Marko Lukarić mogao naučiti tu vještinu?

— Vidiš — reče napokon Koko značajno — ja sam ti rekao. Rekao sam ti ja, a ti mi nisi htio vjerovati. Sum­njiv je to tip. Imamo sve više dokaza. Ono s domom, na primjer.

Dva su dječaka bila malo zaostala za kolonom, pa ih je profesor Menzura pozvao da požure i priključe se ostalima. Prvi đački redovi već su stigli pred ulaz u streljanu, na rubu šume.

— Poslije ćemo se vratiti u školu — šapnu Koko drugu u uho — i pitati za Lukarićevu adresu. Možda je i u školi dao krivu adresu, adresu doma. Ako je tako,

30

morat ćemo na svoju ruku saznati gdje zaista stanuje, neprimjetno ga slijediti... Uostalom, imam ja još jednu ideju. Sačekaj me na ulazu u streljanu kad se završi gađanje . . .

Gađanje se brzo odvijalo.Tomo je bio među najslabijima. Još od rata užasno

se bojao praska puške pa je, iako je zračna puška pu­cala sasvim prigušeno, ipak kriomice stavio pamuka u uši. Uz to bi svaki put, povlačeći okidač, čvrsto zažmi­rio. Svega jc dva puta uspio pogoditi ploču s metom. Ubrzo je ispao iz natjecanja.

Koko je bio među najboljima. Iz prvih pet hitaca skupio je četrdeset i jedan bod: »ubio« je desetku, de­vetku, dvije osmice i jednu šesticu. U drugoj rundi bio je još bolji: četrdeset i tri boda i čak dva pogotka u crnu točku u sredini okrugle mete.

Na redu je bila treća runda. Ostalo je još svega desetak najboljih strijelaca. Medu njima su bili Koko i Marko Lukarić. Preko zvučnika objaviše da će sad u izlučnom natjecanju biti određena momčad III mješo­vite gimnazije koja će se poslijepodne sastati s mom­čadi II muške gimnazije u borbi za prvo mjesto u gra­du. Najbolji rezultat do sada, četrdeset i pet bodova, postigao je Marko Lukarić, i svi su očekivali da će on i u ovom završnom natjecanju zauzeti prvo mjesto.

Deset dječaka je leglo na strunjače i napunilo puš­ke. Koko nije skidao oči s Lukarića jer je sad baš bila prilika da ga nenapadno promatra. Marko je nekako uz­buđeno napunio pušku i odmah, gotovo i ne nišaneći, opalio. Uzdah razočaranja prođe skupinom promatrača: najbolji strijelac promašio je cijelu ploču!

Koko se prenerazio i nije uopće pucao. »To je on na­mjerno učinio! Sad više ne može biti prvi... Samo, zašto je to učinio? Zašto?« mislio je grozničavo. Onda je počeo tobože polako nišani ti gledajući ispod oka Luka- rićevu metu. Marko je opalio: samo šestica!

31

»Sigurno neće da se popodne takmiči sa mnom. Mo­žda nešto sluti pa me izbjegava. Pa dobro. Neću ni ja ući u momčad«, zaključi Koko.

Opalio je nasumce i pogodio točno u crni krug, u desetku. Onda je mirno napunio pušku i dvaput za re­dom gađao u rub daske. Još dva uzdaha zatalasala su mnoštvom okupljenih učenika. Glavni favoriti Marko Lukarić i Koko Milić ispali su iz natjecanja i nisu uvr­šteni u izabranu momčad škole za odlučujući susret sa II muškom gimnazijom. Nastavnik tjelovježbe žalosno je vrtio glavom, profesor Menzura palio je cigaretu za cigaretom.

Tomo. Branje je nestrpljivo očekivao svog prijatelja pred ulazom u streljanu. I on je bio u skupini proma­trača i zdmijetio čudan dvoboj između Koka i Marka. Vidio je kako je Koko ispod oka promatrao svoga glav­nog suparnika u gađanju, ali je uočio isto tako i ono što Koko nije zapazio: Marko Lukarić je i te kako pozorno motrio Kokovu metu i silno se uzbudio kad je vidio da i on promašuje.

»Kakvo je to čudno natjecanje? Mjesto da se natječu tko će bolje pogoditi, oni se natječu tko će promašiti. Tu bih ja bio glavni!« mislio je cupkajući nestrpljivo na mjestu i čekajući prijatelja.

Koko dotrča bez daha.— Nanjušio nas je. Moramo biti dvostruko oprezni

— počeo je brzo istresati sve što se u međuvremenu u njem nakupilo. — Jesi li vidio kako je namjerno pro­mašio?

— Jesam — reče Tomo — samo ne znam zašto?— Zašto? — zgranu se Koko. — Pa to je bar jasno.

Hoće da nas dvojica popodne ne budemo zajedno na ga­đanju. Izbjegava me. Kako ne shvaćaš?

— Ali zašto? — uporno je pitao Tomo.— Zašto? Zašto!? razjedi se Koko i tresnu torbom

o zemlju. — A što ja znam zašto? Pa to i jest zanimljivo

32

što ne znamo što se tu krije. A ti navalio pitanjima: za­što, zašto? Možda, na primjer, hoće nešto danas poslije podne da napravi, da obavi nešto što je bolje da ja ne vidim . . . razumiješ li ... Zato hoće da bude siguran da sam ja na gađanju jer mu tako ne mogu biti za petama.

— Aha! — pljesnu Tomo rukama. — Zato si, znači, i ti gađao mimo da poslije podne budeš slobodan?

Koko se zbuni. Na to zapravo nije ni mislio. On je opazio da Marko namjerno griješi pa je naprečac zaklju­čio da tu nešto nije u redu, da se krije neka podvala i da će, tko zna kako, bolji strijelac izvući deblji kraj. Zato je i odlučio, bez razmišljanja, da i on ispadne iz natjecanja. A sad mu je, eto, Tomo objasnio.

— Naravno — reče on važno kao da se to samo po sebi razumije. — Naravno. Odmah sam ja pomislio? »E nećeš ti mene tako lako nasamariti. Nisu mogli ni pa­metniji od tebe, moj Marko, pa nećeš ni ti...«

— Onda, sad idemo u školu, je li? — upita Tomo.— U školu? Aha, pa da, zbog adrese — sjeti se Koko.— Da, sad ćemo u školu .. .— Ćuj — upade mu prijan u riječ — samo kako ti

misliš saznati njegovu adresu. Neće li biti sumnjivo da dođemo u školu i samo tako pitamo: »Molim vas, gdje stanuje Marko Lukarić«, a svaki smo dan s njim u školi.

— Ma što bi bilo sumnjivo! Odemo u tajništvo i lije­po zamolimo da nam kažu njegovu adresu. On je novi učenik i ne znamo gdje stanuje a treba da mu, na pri­mjer, nešto poručimo ili odnesemo . . . nešto što je, na primjer, zaboravio u školi, ili na streljani... Lako je to! Pusti samo meni!

I dva dječaka zabrzaše preko ledine prema školi. Ta­da Koko odjednom stade i lupi se po čelu:

— Eh, zaboravio sam još nešto. Imao sam jednu ideju. Mislim da je treba provesti .. . Dođi!

33

I zgrabivši preneraženog Tomu za ruku kao malo dijete, povuče ga natrag prema streljani odakle su se učenici upravo razilazili u velikim skupinama.

— Ma što je sad? Kakva ideja? — bunio se Tomo koga je Koko vukao skoro jednako brzo i snažno kao što ga je jučer vukao onaj nesretni tramvaj.

— Vidjet ćeš. Odmah ćeš vidjeti.Zastadoše pred ulazom u streljanu.U skupini učenica, koja im je išla u susret, odzva­

njao je zvonki glas male Marijane, njihove kolegice iz razreda. Djevojčica je, na čelu skupine, široko mahala rukama i nešto tumačila drugaricama.

— Evo je — reče Koko i lukavo se nasmiješi — to je moja ideja.

I pokaza na Marijanu.

5. OPERACIJA BARBAROSSA

Marijana je stanovala u njihovu kraju, nedaleko Heinzelove ulice i, kad ju je Koko pozvao u stranu i stao joj nešto šaputati u uho, rado je pristala da krene s njima kući.

— A o čemu se radi? — zapitkivala je veselo Mari­jana poskakujući pomalo u hodu dok je koračala izme­đu dvojice dječaka.

Marijana je bila najživlja djevojčica u razredu. Nje­zine krupne sive oči neprestano su se smijale, a glavica joj se vrtjela na sve strane stvarajući veseli vrtlog sme­đih uvojaka. Bila je odlična učenica, ali su je nastavnici ipak često korili zbog njezine neobuzdane živosti i brb­ljavosti. Ne bi prošao gotovo ni jedan školski sat a da ne bi, sred najveće tišine, dok je profesor nešto tuma­čio, iznenada jeknuo njen zvonki glasić. Dobro je pje­

34

vala i bila je glavna zvijezda školskog zbora, a često je nastupala i u solo-točkama. Pričala je kako je njena velika želja da postane pjevačica i da nastupa i pjeva u filmovima.

— Imam jedan vrlo važan razgovor s tobom — go­vorio je Koko gledajući preda se — vrlo važan razgovor. Imam, zapravo ja i Tomo imamo jedan prijedlog, to jest, htjeli bismo da ti nešto predložimo ...

— Dobro, samo o čemu se radi? — širile se sive Ma- rijanine oči. A i Tomo nije bio ništa manje radoznao iako je naoko ravnodušno gledao oko sebe; ljutio se, naime, što nije prvo njemu rekao što je naumio pred­ložiti kolegici; a pred njom se opet pretvarao kao da je prirodno da je i on upućen u cijeli naum.

Koko je zaostao u sjeni velikog kestena. Jako po­dnevno sunce prosijavalo je kroz jesenje lišće šarenilo po njegovu licu. Prevladavala je zagasito crvena boja pa mu je lice bilo nalik na lice crvenokošca išarano rat­ničkim bojama. Oči su mu se krijesile. Marijana se, po­malo uplašena, prestala smješkati. Tomo je piljio u ze­mlju i uzdisao.

— Dakle — otpoče Koko svečano — u našem razredu ima jedan sumnjiv tip. Vrlo sumnjiv tip.

— Tko? Tko je sumnjiv tip u našem razredu? — živ- nu Marijana i sive joj oči opet narastaše. — Zašto? Kako? Kako misliš: sumnjiv tip? Zbog čega? Tko, je li?

— De, de, čekaj — namršti se Koko kad ga zapljusnu bujica pitanja. — Nije važno tko je. Bar zasad. Važno je da je meni, to jest nama, taj tip sumnjiv iz više razloga. Hjetli bismo malo pobliže da ga upoznamo, ispitamo, da koješta ispipamo od njega, da doznamo tko je on zapra­vo. Razumiješ li?

— Čekaj — reče Marijana začuđeno — pa valjda znate tko je?

— I znamo i ne znamo — nasmiješi se Koko. — Je li tako, Tomo?

35

Tomo samo klimnu glavom i zagleda se u šarenu krošnju.

— Ništa ne razumijem — nastavi djevojčica — baš ništa. Sumnjiv je, te ovo i ono, a ne znate ni tko je. Dobro, a što hoćete od mene?

— Htjeli smo da te pitamo hoćeš li surađivati s na­ma. A? — predloži Koko.

— Hoću — složi se Marijana veselo. — Samo kako?Tomo duboko, duboko uzdahne kao da ne može ni­

kako doći do daha. Bio je prilično ogorčen na Koka. Da mu je prije rekao da kani umiješati u ovaj slučaj i neku djevojčicu, on bi se oštro usprotivio. Činilo mu se da nije pametno saopćiti ovu tajnu bilo kome, a kamoli djevojčicama, čudio se da se Koko ne sjeća kako je u njihovoj velikoj pustolovini na Zelenom Vrhu — kad su dane i noći tragali za lopovskom bandom koja je pot­kradala siromašne stanovnike — jedna njihova prijate­ljica svojim brbljavim jezikom gotovo omela njihov pot­hvat. Ali je Koko očito imao svoj plan i nije se mnogo obazirao na mišljenje svoga starog druga.

— Onda ovako — nastavljao je Koko važno napu­ćivši usne i izvraćajući oči. — Htio bih da ti budeš neka vrst, na primjer, recimo ... špijunke. Da špijuniraš za nas...

— Špijunka u korist jedne velike sile! — veselo cik­nu Marijana a uvojci joj zaigraše oko glave. — Pa to je divno, to je fantastično. Ja sam toliko željela biti špi­junka ...

— Čekaj da ti objasnim — kušao ju je Koko smiriti iznenadivši se i sam njenu oduševljenju — da ti obja­snimo kako bi, na primjer ...

— Baš sam neki dan čitala, izlazili su u novinama članci o špijunkama. Cijeli niz članaka o špijunkama. »Žene koje su odlučivale ratovima« — takav je bio na­slov. Te su žene, zapravo, odlučivale o pobjedi u ratu — oduševljeno se raspričala Marijana ne obazirući se na

36

Kolca koji nije mogao doći do riječi, ni na Tomu koji se jedio. — Ovako, kad učimo povijest, čini se kao da su muškarci glavni. Te neki carevi, neki Barbarossa, pa Džingis-kan, Napoleon i što ja znam tko — a njima su zapravo upravljale žene, špijunke. One su prenosile ne­prijatelju podatke o bitkama, o snazi i rasporedu vojske, one bi odvraćale generale od pohoda jer bi im lažno pri­kazale stanje, one bi . ..

— Ma slušaj me već jednom — nestrpljivo je preki­ne Koko. — Nismo sada u ratu . ..

— Ali ti si rekao da hoćeš da ja špijuniram za vas. To je kao špijunka za jednu veliku silu . ..

— Daj, prestani već jednom — upadne grubo i izne­nada Tomo piljeći u krošnju kestena. — Nikad žene nisu odlučivale u ratovima. Nisam još nikad čuo ...

— Prestanite vas dvoje — ražesti se Koko i lupi no­gom o pločnik. — Nemojte se sad svađati kad ozbiljno razgovaramo. Špijunke jesu važne, naravno. Evo, ovako. Ti treba da se s njim sprijateljiš, da ...

— S kime-e? — otegnu Marijana nestrpljivo.— Čekaj! ... Ti treba da budeš dobra s njim, da

mnogo razgovaraš, i tako dalje. Da ideš s njim kući iz škole, na primjer. Uopće, da mu se približiš, da nastojiš što više doznati od njega i o njemu. Gdje živi, na prim­jer, s kime, odakle je došao, što radi...

— Ma tko-o-o? Tko-ooo? — prodere se Marijana ta­ko da je Tomo ošinu pogledom i ustuknu požalivši što je poslije gađanja bio izvadio pamuk iz ušiju.

— ... da nastojiš ispipati što više možeš i umiješ — nije se zbunjivao Koko. — Pristaješ li?

— Pristajem ako mi u roku od deset sekundi kažeš o kome je riječ. Brojat ću: jedan, dva, tri, četiri...

— Marko Lukarić — ne izdrža Tomo. — O njemu govorimo.

— Da, on je čudan — pomalo razočarano reče dje­vojčica koja se u mislima bila odista prenijela u velike

37

dvorske salone i koja je pomišljala da je očekuje zada­tak da uhodi nekog čuvenog generala ili predsjednika vlade. A dječaci se, opet, razočaraše što i ona Marka smatra čudnim, jer su to smatrali isključivo za svoje otkriće i tajnu koju ne može svatko uočiti.

— Slažeš li se? — upita Koko. — Trebalo bi da mu se odmah nastojiš približiti. Da, tebi je valjda jasno da to nama ne bi nikad uspjelo, odmah bi posumnjao. Mo­žda već i sumnja. Zato se mi nećemo, mislim nas troje, previše sastajati u školi. Ti ćeš, ako nešto doznaš, na primjer, doći k meni kući da mi to kažeš. Bilo bi dobro da imaš uza se i neki notes pa da pribilježiš, da ne za­boraviš .. .

— Ja nisam zaboravljiva — značajno reče Marijana; odiže se na pete i drsko se zagleda Koku u lice: — Ima još nešto što nisam zaboravila. Kako ćete mi platiti?

Dječaci se zgranuto zgledaše. Na to Koko nije ni po­mislio. Nije ni pomislio da bi se Marijana mogla sjetiti da traži nekakvu nagradu. Ta nije valjda tražila novac? No, to bi bilo odviše. Tomo je duboko uzdahnuo i po­mislio kako je on dobro znao da se s djevojčicama ne valja upuštati ni u kakve dogovore i pregovore. A Ma­rijana je, sjetivši se odista bajoslovnih imutaka koje su stekle špijunke o kojima je čitala u onim člancima, više u šali dobacila ovo pitanje da vidi što će njezini dru­govi odgovoriti.

— Znam! — reče Koko iznenada. — Ti skupljaš slike filmskih glumaca .. .

— Ne — poviče Tomo kao da ga opet ubodoše de­belom iglom za injekciju — neću-u-u .. . Ne dam svoje slike ...

— Šuti! Ideš mi na živee! — otrese se Koko. — Mo­ramo nešto žrtvovati. Bez žrtava nema uspjeha. Slušaj, Marijana, za svaku važniju vijest, za svaki važan poda­tak koji nam doneseš dobit ćeš jednu sliku.

38

— Divno! — oduševi se Marijana sjetivši se bogate Tomine zbirke na kojoj mu je toliko zavidjela jer je i sama, što je Koko dobro znao, sakupljala te fotografije.— Za početak, zato što sam pristala morate mi dati bar jednu sliku. Hoću ... hoću .. . hoću Clarka Gabla [Klark Gebl]!

— Ne! — viknu Tomo i udari šakom po stablu. — Ne dam ga! To mi je najljepša slika.

— Dakle? — upita djevojčica obraćajući se pravo Koku, jer je naslutila da on ovdje vodi glavnu riječ.

— Sutra ćeš dobiti toga Gabela — odlučno reče Ko­ko koji se baš nije mnogo razumio u filmove i filmske glumce. — Vrijedi, Tomo, je li?

Tomo škrgutnu zubima i jedva primjetno klimnu glavom.

— A da vidite da nisam baš tako pohlepna na slike i da vam i inače želim pomoći — iznenada reče Marijana— evo vam prvog važnog podatka: Marko Lukarić ima na torbi lokot. Čim nešto izvadi iz torbe ili spremi u nju, odmah zaključa maleni lokot što se nalazi na njoj. To je zaista čudno, zar ne? Jer se, onda, pitamo, zar ne: a što je u torbi?

Smeđokosa djevojčica se oprosti od preneraženih ko­lega i veselo otcupka niz bulevar. Savez je bio sklopljen i zapečaćen. I Tomu je počeo pomalo prolaziti bijes, jer mu se učinilo da bi ova veza s Marijanom mogla biti dragocjena. Lokot na Markovoj torbi! Kako to nisu za­pazili? Odista, što je u torbi kad je on brižno zaklju­čava?

Koko je veselo trljao ruke i zadovoljno se smijuljio. I njegov drug je živnuo i ubrzo mu je nestalo kisela iz­raza s lica. Nije mogao poreći da se nešto uzbudljivo ipak događa. Skoro da se za to isplati i žrtvovati sliku Clarka Gabla.

— Zbilja je ovo kao neka operacija — reče Koko.

39

— Kakva operacija? — zgranu se Tomo. — Pa gdje su nam doktori? I tko je bolesnik? Marko?

— Ma ne — nasmija se Koko koga je Marijanina pri­ča o špijunkama odista podsjetila na neke velike, taj­novite ratne pothvate — postoje i ratne operacije. To su ti ratni pothvati. Recimo, na primjer, Hanibalov pohod preko Alpi danas bi se zvao operacijom. Rommelov afri­čki pohod također su Nijemci zvali operacijom. Svaka operacija ima u glavnom štabu svoje ime. Na primjer, recimo, operacija »Alpe«, operacija ... što ja znam ka­kva.

— A kako da nazovemo našu? — zagrije se Tomo. — Hoćeš li da bude operacija Barbarossa?

— Dobro — reče Koko koji se mutno prisjećao kao da je već jednom čuo da je odista postojala nekakva operacija Barbarossa u svjetskom ratu ali je zaboravio gdje se ona spominje. — Ne zvuči loše: operacija Bar­barossa. Tajanstveno je. I znaš što: i Lukarića ćemo zvati Barbarossom. To će biti kao neka šifra. Nitko neće znati o kome govorimo.

I dva se prijatelja hitro uputiše prema školi.Otpočela je operacija Barbarossa.

6. TKO JE TAJ DJEČAK?

Sutradan, rano izjutra, mnogo prije početka školske obuke dva su dječaka pošla u veliko izviđanje. Na ko­madiću papira koji je Koko držao u ruci bila je ispisana adresa: »Marko Lukarić, Zagreb, Alagićeva 22«.

Jučer su lako došli do adrese. Tomo je otišao u tajni­štvo, jer je Koko smatrao da Tomo, kao »novi«, neće toliko upasti u oči. Uostalom, taj oprez nije bio ni potre­

40

ban, jer su se profesori već bili razišli, i u tajništvu se jedino našao profesor Gavrić.

— Ja bih vas molio-o — uzmucao se Tomo premje­štajući se s noge na nogu — zbog ovoga Lukarića, znate, to jest, gdje stanuje . .. Znate, mi smo na gađanju našli neke njegove knjige-ge . ..

Profesor Gavrić je pogledao dječaka pravo u oči, Koko bi, da nije ostao pred školskom zgradom, valjda sad opet pomislio kako je i taj profesor Gavrić čudan čovjek. On je, uistinu, bio manje-više cijelo vrijeme sam, nije se družio ni s kim, izbjegavao je kolege. Uče­nici bi ga često sreli kako se sam šeta parkom ili grad­skim ulicama. A najviše je volio dolaziti u školu kad nije bilo obuke i sjediti u praznim razredima ili tuma­rati praznim hodnicima. Kad bi ga tko u tim trenucima zatekao, pozdravio i oslovio, on bi stresao glavom i či­nilo se kanda se budi iz duboka sna. Tako je i sad du­go i sneno buljio u dječaka koji ga je zatekao sam u taj­ništvu i nije shvaćao što se od njega traži.

— Lukarić? Koji Lukarić? Što? — nesuvislo je pitao.— Mislim ... radi knjiga-ga, znate . . . koje je zabo­

ravio ... da mu odnesemo kući .. . Lukariću . . . znate, onaj . . . Barbarossa — omakne se Tomi.

— A, znam, znam — sjeti se profesor koga je veliko povijesno ime prenulo iz bunila prije nego sve drugo. — Znam, znam. Ti hoćeš njegovu adresu, je li, da mu od- neseš knjige koje je zaboravio. Je li?

Tomo odahnu. Profesor Gavrić je dugo prevrtao po nekim ladicama, knjigama i spisima i onda je, napokon, odnekud izvukao traženu adresu: »Marko Lukarić, Za­greb, Alagićeva 22«. Dječak je zahvalio i izjurio napolje, a profesor Gavrić je opet ostao sam zamišljeno gledaju­ći u jesenje nebo.

Koko je odlučio da će tek ujutro krenuti da potraže tu ulicu. Prvo i prvo, nisu ni znali gdje je ta ulica, a

41

osim toga Koko je smatrao da to poslijepodne valja pre­skočiti da ne bi postali previše sumnjivi ako ih Marko ugleda kako se lunjaju oko njegove kuće.

I tako su se dva prijatelja sastala već rano ujutro, u šest i pol sati. Krmeljive Tomine oči jedva su i gledale u jutarnji svijet. On je bio veliki pospanac, i Koko ga je silom izvukao iz kreveta. Kod kuće su rekli da već u sedam sati moraju biti na streljani.

— Gledaj — otvori Koko torbu dok su išli prema tramvajskoj stanici. — Vidi šta sam ponio.

Tomo zaviri u razjapljenu torbu i ugleda veliki dale­kozor. Čudio se što će im ta sprava.

— Uzeo sam ga od tate. Posudio — ponosno reče Koko. Rekao sam da nam treba za gađanje, da gledamo pogotke na meti. Tako se nećemo morati previše pribli­žiti kući već ćemo moći motriti izdaleka... Da mu ne budemo na oku i da sve vidimo.

— Što da vidimo? — radoznalo će Tomo.— Što ja znam što? Pa u tome i jeste što ne znamo

što. Dokle ćeš tako glupo zapitkivati? — gotovo plačno izusti Koko i od bijesa prijeđe dlanom ovamo-onamo po glavi, tako da još više razbaruši čupavu kosu.

Tramvaj im je umakao ispred nosa, jer Tomo nije htio ni čuti o tome da potrče i uskoče. A nisu se mogli pješice uputiti u ulicu, koju su tražili, jer je bila dosta daleko. Koko ju je jučer pronašao u planu grada.

Napokon se iskrcale u sjevernom dijelu grada i upu- tiše stepenicama prema Alagićevoj ulici. Nije je bilo od­više teško nađi.

Tomi se silno sviđao ovaj predio, mnogo više od onoga u kojemu su stanovali. Bile su tu mahom sve sa­mo vile ili kućice napola sklonjene za gustim, šarenim krošnjama drveća. Zrak je bio svjež, po drveću su pje­vale ptice, nigdje u blizini nije bilo ni jednog tvorničkog dimnjaka, vladala je divna, jutarnja tišina kao na selu. Tek bi ovdje-ondje zalajao pas, kukurijeknuo pijetao.

42

Sve je to dječaka sjećalo divnog, blistavog jutra u nje­govu dragom zaseoku, Zelenom Vrhu, odakle se morao preseliti u sivi, dosadni grad. Na trenutak je zaboravio u kakvu su pustolovinu polako upadali, pa se čak nije pravo mogao ni prisjetiti zašto su došli ovamo.

Ali je njegov čupavi prijatelj mislio na obojicu.— ’Ajd — gurnuo ga je Koko u leđa primijetivši da

je neodlučan. — Naprijed. Idemo ovamo nadesno. Vidiš, s ove strane su neparni brojevi i rastu nizbrdo. Trina­est, sedamnaest, devetnaest. — Stoj!

Preko puta se nalazila kuća s brojem osamnaest. Kraj nje je bio broj dvadeset. Treća kuća bila je ona koju su tražili. Broj dvadeset i dva. Obojici dječaka sil­no zakuca srce.

— Gle, sjajno — ciknu Tomo i pljesnu rukama. — Pogledaj. Preko puta broja dvadeset i dva je neka no­vogradnja. Vidiš. Možemo ući u nju i odande promatrati Lukarićevu kuću.

Koko pristade. Oprezno, sklonjeni pod sjenama gra­nata drveća, dva se dječaka na vršcima prstiju došulja- še do novogradnje da izvide ima li koga u njoj. Hodali su kao po klizavici, ogledavali se, šaputali i, jednom ri­ječju, ponašali se kao da im je cilj ne da ostanu neopa- ženi već, naprotiv, da svakom upadnu u oči. Srećom, ova ulica bila je prazna.

Prazna je bila i novogradnja. Činilo se da je gradnja davno prekinuta: skele su već bile natrule, žbuka među opekama sasušena i popucala i, uopće, lako se moglo za­paziti da ljudska ruka već godine i godine nije bila takla ovu građevinu.

Dječaci šmugnuše u mračno stubište. Nedovršenim betonskim stepeništem bez ograde uspeše se u visoko prizemlje. Potražili su najpogodnije mjesto koje će im poslužiti kao promatračnica. Nađoše sobicu s malim prozorom koji je gledao pravo na ulicu. I na taj prozor- čić bile su pribijene daske, tako da je onaj tko bi se sklonio u kuću mogao, nesmetano, kroz otvore među

43

daskama motriti van a da ga izvana nitko ne bi mogao opaziti.

Koko i Tomo donesoše nekoliko opeka, složiše ih u dva stupica i preko njih položiše dasku. Sjedoše na tu klupicu i zadovoljno se zagledaše na ulicu.

Preko puta se nalazila kuća koju su tražili. Bila je to prizemnica ali gotovo prava-pravcata vila, obrasla u bršljan i napola skrivena iza breza koje su rasle pred njom. Iza nje su se dizali jablani. Očito je bilo da se za njom pružao veliki vrt. Na pročelju kuće bila su tri ve­lika prozora, jedan prozorčić i ulazna vrata. Na zidu ograde jasno se isticala bijela pločica s crnim brojkama i slovima: »22 Alagićeva ulica«.

— Eto, vidiš — reče Koko značajno ne znajući ni sam što bi rekao ni što bi sad valjalo početi.

— Da — kaza Tomo jednako neodlučan. — Našli smo.

I tupo se zagledaše u kuću preko puta. Činilo se da u njoj nema ni žive duše. Teški su zastori prekrivali sva četiri prozora na pročelju.

— Hej! — sjeti se Tomo odjednom i pljesne rukama. — Daj izvadi onaj dalekozor. Zašto smo ga ponijeli nego da gledamo kroz njega? Možda što ugledamo . ..

Koko izvadi dalekozor i lijeno ga pruži drugu. »A što bismo, na primjer, mogli vidjeti dalekozorom«, mislio je u sebi posprdno. »Ja sam mislio da ćemo mi to ne­kako drugačije, izdaleka, što ja znam što sam mislio. Kao nećemo se moći približiti, pa ćemo se popeti na ne­ko drvo i gledati kroz dalekozor, promatrati. Prava ope­racija. A ovdje je sve kao na dlanu. Kuća ko kuća. Nema što da se gleda, a najmanje dalekozorom. Što ćeš gledati s dalekozorom kad si deset metara daleko?«

Ali Tomo nije tako mislio. On je dugo vrtio kotačić na dalekozoru sve dok obrisi kuće nisu postali potpuno jasni. A onda je počeo polako da prelazi po njoj, metar po metar, kao pravi vojskovođa koji promatra neprija­teljske položaje na obzorju.

44

— »Pazi, oštar pas« — pročita odjednom natpis s pločice i ponovi: — »Pazi, oštar pas«. Vidiš.

— Što? »Pazi, oštar pas«. — Pa što onda?— A gdje je pas? — Zar to nije čudno?Koko odmahne rukom. Činilo mu se da prijatelj sad

već ipak pretjeruje. »Uopće, mi smo sve ovo napuhali. Sve je to vrlo obično. Ili mi nismo dobro čuli kad je pro­fesor Menzura rekao da Marko Lukarić nema roditelja, ili je ono pismo bilo samo šala, ili... ga možda nije uopće Marko pisao. Ja sam samo napunio glavu Tomi, jer mi je bilo žao što se dosađuje a toliko sam mu napri- čao o gradu i o tome kako se ovdje svašta događa. I sad on navalio kao lud. Silom hoće neku veliku pusto­lovinu. Ipak se ne događaju velike pustolovine baš sva­koga dana. »Pazi, oštar pas!« Vrlo važno! Kao da pas mora sjediti kraj ploče da ga svatko vidi. Sigurno je iza kuće... A jesam i ja baš budala što se upuštam u koje­kakve budalaštine! Bilo bi bolje da sam dulje jutros spavao. Ovako ću cijeli dan zijevati...«

— Oh! Oh! Oh! — uzviknu odjednom Tomo i gotovo se sruši nauznak od iznenadna uzbuđenja, a dalekozor, koji je pokušao dodati Koku, igrao mu je u ruci kao živ. — Gledaj-daj, tamo-mo . ..

Koko zgrabi dalekozor i pogleda kuću. Nigdje nije mogao zapaziti ništa neobično. Nije bilo ni daška vjetra, tako da na brezama pred kućom nije treperio nijedan listić. Teški zastori na prozorima mirno su pokrivali okna kao nepomični kapci na očima usnula čovjeka.

— Vidiš li? — pita ga Tomo.— Ma što? Gdje — razdraženo će Koko. — Gdje,

k vragu?— Na vratima-ma, na ulazu-zu... Ne, ne na ovim

vratima od vrta, na vratima od kuće-e... Ime! Ime!Ime na vratima od kuće! Koko upre dalekozor na

ulazna vrata i pronađe pločicu s imenom stanara. I on tiho vrisnu. Na mjedenoj je pločici jasno pisalo: Ing.

45

KOMAN. U toj je kući stanovao, dakle, inženjer Koman, a ne neki Marko Lukarić.

— Naravno — izreče Koko ozbiljno kad se malko pribrao od prvotnjeg iznenađenja — to sam ja i mislio.

— Što si mislio? — ogorči se Tomo.— Mislio sam ja to. On je u školi dao krivu adresu,

izmišljenu adresu. Pa čuj, poslije onoga s đačkim do­mom, kad nas je onako povukao za nos, jasno mi je bilo da on taji mjesto gdje stanuje. Očito je da nije došao iz Splita nego da živi odavno u Zagrebu, ali da neće da se zna gdje stanuje. I zato je dao krivu adresu.

— Ali zašto? Zašto?Čupavi dječak nemoćno odmahnu rukom. Već mu je

bilo smiješno odgovarati na ova glupa Tomina pitanja na koja su zapravo zajednički tražili odgovor. On još jednom odmahnu i ustane.

— Hajde, možemo ići, saznali smo ono što smo htje­li. A ja sam to i mislio. On ne stanuje ovdje.

— Dobro, a što ćemo sad?— Sad ćemo... što ja znam što ćemo sad. Sjesti i

razmisliti. Još imamo vremena do početka obuke. Jedva da je prošlo sedam sati. Uostalom — sjeti se Koko od­jednom — treba sačekali da vidimo što će ispipati Ma­rijana. Ja od nje dosta očekujem. E, zbilja, jesi li ponio sliku onoga .. . Gabela?

Tomo žalosno potvrdi glavom.Dječaci ustadoše i okrenuše se da pođu uputivši još

jedan razočarani pogled prema kući broj dvadeset i dVa u Alagićevoj ulici. Onda se Tomo sjeti dalekozora, što ga ostaviše na onoj klupici, i vrati do prozora. Koko je već počeo silaziti niz stepenice.

— Tomo! — zovnu on kad prijatelj nikako nije do­lazio. — Tomo!

Koko se vrati, jer Tomo nije ni dolazio niti se odazi­vao. Kad uđe u sobičak iz kojega su maloprije proma­trali susjednu kuću, ugleda druga gdje stoji kraj prozo­ra nepomičan kao zid. Činilo se da se posve ukrutio. Kad

46

»K vragu!« — protlsnu Kolco. — »Tko Je taj dječak?«

ga Koko još nekoliko puta nestrpljivo pozove, dječak jedva malo okrenu ukočeni vrat. Izraz na njegovu licu prenerazi Koku. Nije nikad vidio Tomu ovako izbe­zumljena.

— Gle-le-daj-daj! — propenta Tomo i ispruži drhta­vu ruku prema otvoru među daskama. — Prije-ko-ko-o.

Nije bilo sumnje da je ovaj put ugledao nešto ozbilj­nije od pločice s natpisom: »Pazi, oštar pas«. Ali Koko ipak preko volje priđe prozoru promatrajući začuđeno i nepovjerljivo svoga prijatelja.

— ’Ajd, što je?— Gledaj-daj. Barbarossa-sa.Koko se trgnu, pritrča prozoru i prisloni glavu uz

daske. Na susjednoj kući bio je otvoren onaj najmanji prozor i bili su odmaknuti teški zastori. A na prozoru se lijeno protezao — nitko drugi nego njihov kolega Marko Lukarić.

— K vragu! — protisnu Koko kroz zube. — Tko je taj dječak?

7. DVOSTRUKA ŠPIJUNKA

Tomo i Koko nisu ni slutili da je mala Marijana u to vrijeme već bila zaslužila ne jednu već nekoliko foto­grafija filmskih glumaca. Ona je već jučer, dan uoči njihove jutarnje posjete Alagićevoj ulici, prvi put bila s Markom Lukarićem, i to mnogo duže nego se mogla i nadati.

Poslije podne, negdje oko četiri sata, bila se otputila prema streljani, jer je htjela prisustvovati odlučnom dvoboju u gađanju između II muške i njihove gimnazi­je. Uopće, ona je voljela sve dječačke igre, išla je na mnoge utakmice, a i sama često sudjelovala u igrama

48

zajedno s dječacima. Najviše je oduševljenja i graje bilo u školskom dvorištu kad bi ona stala na gol i kao pravi golman branila na utakmici, koju su inače igrali sve sami dječaci.

Međutim, toga je poslijepodneva pisala domaću za­daću prilično dugo i zakasnila na veliki događaj. Kad je brzala preko ledine prema okrajku šume gdje se na­lazila zračna streljana, baš su odjekivali posljednji hici. Prvi su se gledaoci već razilazili.

Smeđokosa djevojčica već se htjela okrenuti i vratiti kući kad ugleda dječaka koji joj je išao u susret, sam, ispred veće skupine učenika. Već ga je izdaleka poznala po polaganu hodu, nekako lutkastim pokretima i nisko pognutoj glavi. Bio je to njezin novi kolega iz razreda Marko Lukarić. Ne odižući glave, on skrenu ulijevo i požuri prema cesti. Prošao bi mimo nje a da je ne bi, čini se, ni primijetio.

— Marko — zovnu ga djevojčica zvonko. — Marko! Isprva se učinilo da je nije ni čuo, a onda je zastao, napola odigao glavu i promrsio kroz zube:

— Zdravo!I odmah nastavio brzo kročiti kao da mu nije ni na

kraj pameti da bi ovaj susret mogao potrajati dulje od jednog trenutka. Ali nije još poznavao Marijanu ni nje­zinu upornost. Djevojčica potrča za njim i uhvati ga za rame, vjerojatno točno na onom mjestu gdje je bio ci­jepljen. Dječak tiho jaukne, zastane i neprijateljski po­gleda u vesele sive oči svoje kolegice.

— Imam ti nešto važno reći — izusti Marijana sabla­snim šapatom ogledavajući se kao hajka na zvjerka — nešto jako važno za tebe. Imaš neprijatelja u razre­du...

— Hm? — zapita crni dječak malko zadignuvši gla­vu.

— Imam ti nešto jako, jako, jako važno reći. Imaš neprijatelja koji ti spremaju ... nešto — nastavi Mari­jana. — Samo ovdje ne možemo razgovarati. Treba da

49

odemo nekamo na sigurno mjesto gdje nas nitko neće opaziti. Uvjerena sam da vrebaju na tebe.

— Zašto? — upita crni dječak i skupi obrve. — Tko?— Kažem ti da ne mogu ovdje govoriti. Opasno je.

Idemo nekamo drugdje. Kamo si ti pošao? Kući?Marko Lukarić dugo nije ništa odgovarao nego je ne­

odlučno stajao na mjestu i gledao u travu.Smeđa je djevojčica nestrpljivo cupkala na mjestu i

obzirala se. Nije zapravo ni sama znala što je naumila, jer se isprva zaletjela. Znala je da ga mora pošto-poto zadržati i -nagovoriti i, prije nego je i promislila, ne­oprezne su riječi sletjele s jezika. »Ispeci pa reci«, mi­slila je ljuteći se na samu sebe. »Trebalo je prvo smi­sliti što zapravo hoću reći i o čemu hoću s njim razgo­varati. Oh, ovako sigurno ne rade prave špijunke. One su sigurno opreznije. Sigurno sve unaprijed dobro smi­sle. A opet, tješila se ona dalje, »treba zapravo baš sada da se pokažem. Lako je kad sve ide kao namazano. Tre­ba se snaći i izvući baš u gužvi. U kakvim je ona nepri­likama bila Mata Hari pa se ipak znala...« Tu se dje­vojčica sjeti kako je završila Mata Hari, čuvena špijunka koju su Francuzi strijeljali u prvom svjetskom ratu, i skiseli se. »Ništa, već ću se snaći. Smislit ću nešto usput...«

— Idemo na rijeku — odluči se ipak Marko.— Na Savu?— Da, na Savu. Ionako moramo. Radi herbarija.— Zbog čega? — zgranu Se Marijana. — Her ...— Znaš da je rekla profesorica ... to jest... ovaj,

za prirodopis . .. naime, ja bih htio imati svoj herbarij, znaš...

— Aha — sjeti se djevojčica — to je ono kad se sku­pljaju različite biljke, pa se prešaju. Ali nitko nam nije rekao da skupljamo biljke. Zašto ti to onda radiš?

— Znam da ne treba. To je onako za sebe. Idemo na tramvaj ako nećeš ovdje govoriti — sabrano reče crni dječak i popne se na tramvaj. Marijana uđe za njim

50

misleći kako je dobro što je Sava dosta daleko pa će pu­tem stići da smisli što će mu reći. U tramvaju su stajali gotovo okrenuti leđima jedno drugome i cijelo vrijeme nisu prozborili ni riječi.

»Sjetila sam se«, pomisli veselo smeđa djevojčica, »sjetila sam se. Zašto ja ne bih bila dvostruka špijunka? Čitala sam da su svi veliki špijuni bili uvijek dvostruki. Eto, Cicero je radio za dvije velike sile, za Nijemce i za saveznike. Tako je, čini se, i najlakše. Pa čak i kad slute da ih varaš, još im se isplati da te drže jer skupljaš dra­gocjene podatke. Osim toga«, mislila je ona dalje veselo pocupkujući iza dječakovih leđa, »čula sam da su dje­vojčice u ovim godinama mnogo pametnije od dječaka. Zašto ih ja ne bih sve nadmudrila?«

Kad iziđoše iz tramvaja, na posljednjoj stanici, Mar­ko hitro skrenu udesno i, gotovo se ne obazirući na ko­legicu, brzo zagrabi riječnom obalom. Marijana ga je je­dva stizala.

Izbili su na čistinu obrubljenu šumarkom. Sasvim uz obalu bila je hrpa šljunka. Nekoliko starih čamaca ljuljalo se na nemirnoj vodi. Dječak se hitro spusti na hrpu šljunka i sačeka da Marijana dotrči do njega.

— Slušam — reče on hladno. — Što si mi htjela reći?

Djevojčica pričeka da dođe do daha, sjede pokraj njega na šljunak, podboči se i zagleda u njegovu pog­nutu glavu koja je točno pokrivala sunce u sutonu.

— Zašto si takav? — upita ona blago. — Grub. Po­vučen . ..

— Neću predavanja — prekide je on. — Govori. Ako imaš što. Inače: zdravo. Dakle?

— Dobro — pristade ona oprezno. — Ti imaš neko­liko neprijatelja u razredu. Ne trpe te, mrze te . . .

— Tko?— Pa ... — Marijana je malo oklijevala — Koko,

Emil, Tomo, ja ne znam da li ih ti sve i znaš ... Emil je onaj s naočalima . . .

51

— Da, znam ih. Istina, za Emila nisam slutio. Znam i da me mrze. Ali zašto? Zašto?

Djevojčica se opet duboko zamisli. Onda joj konačno pade na um nešto što je silno obveseli. Gotovo je ciknula od ushita, ali se suzdržala.

— Znaš, ja još nisam sve doznala. Čula sam kad su govorili o tebi, danas u streljani. Mislili su da nema nikoga. Ja sam imala nekog posla iza plota, stid me reći. Dogovarali su se kako ti neće dati mira, kako ti moraju biti za petama, kako će te uhoditi... i ... — tu je dje­vojčica zlokobno zašutjela — onda su počeli nešto šap- tati, nisam čula što. Sigurno si im se nešto zamjerio, možda oni nešto znaju.

— Što? Što znaju? — skoči bijesno Marko i stade kao sumanut nogama razbacivati šljunak i zatim ga rukama bacati u vodu. — Što oni, vraga, znaju? Što mi ne daju mira?!

Marijana se prilično uplaši, jer se dječak ponašao kao da je poludio.

— Marko! — zovnu ga ona tiho. — Marko, smiri se.— Nemoj me zvati Marko. Mrzim to ime. Jasno?— Ali zašto bacaš kamenje u vodu? Prestani, molim

te, i sjedi.— Mrzim tu rijeku, razumiješ li, mrzim vodu. Jasno?Napokon se Marko smiri i sjede pokraj djevojčice.

Oboje su neko vrijeme šutke gledali u sivu vodu rijeke što je protjecala mimo njih.

— Ja imam prijedlog. Naravno, ako ti pristaješ — reče dječak nešto mekšim glasom nego što je dosada govorio. — Hoćeš li mi pomoći?

— Naravno da hoću. Ti mi se sviđaš mnogo više nego drugi. Tih si i skroman, i ne galamiš toliko kao onaj glupi Koko, i ne praviš se važan . . . Hoću — spremno prihvati djevojčica.

— Htio bih da saznaš zašto me progone, što sam im ja skrivio.

52

— Aha — obveseli se djevojčica. — Hoćeš da budem špijunka. Samo, znaj, špijuni su dobro plaćeni — do- melne ona obijesno.

— Pa dobro! — Marko ozbiljno pristade. — Koliko tražiš? Koliko da ti platim?

— Imaš li slika filmskih glumaca? — upita Marija­na.

— Slika filmskih glumaca? Ih, imam ih koliko hoćeš. Tata mi je lani poklonio cijelu kutiju. Donio je iz Nje­mačke. Dobro, dat ću ti slika koliko hoćeš.

— Imaš i Stevvarta Grangera [Stjuart Grendžer]?— Ih, najmanje dvadeset velikih, krasnih slika.— Dobro. Ja hoću da ih zaradim. Ne treba da mi ih

poklanjaš. Za svaku važnu obavijest — dvije slike. Vri­jedi?

— Vrijedi — složi se crni dječak. — Sutra ćemo se opet u ovo vrijeme sastati ovdje. Ili, ne, prekosutra, u subotu. U subotu u sedam sati kod ovoga šljunka.

— Onda, sad idemo, je li? — ustade Marijana kojoj se \eć odista žurilo kući jer se bojala da se roditelji ne zabrinu što je tako dugo nema. Iako je postala opasna i potkupljiva špijunka, Marijana je, jednako kao i dobra učenica, bila i dobra kći.

— Ne — reče Marko. — Ja ostajem. Volim gledati rijeku.

— Pa maloprije si rekao da je mrziš. Nema ni pet minuta . . . Kad si bacao kamenje.

Crnokosi dječak ustade i pristupi joj. Prvi put otka­ko su došli ovamo podigao je potpuno glavu. Sad je istom vidjela kako ima crne-crne oči.

— Znaš što — kaza on potmulo i spusti sasvim glas —- odat ću ti jednu tajnu. Vidim da si dobra. Došla si dobrovoljno da mi pomogneš, pa neću biti neiskren. Sa­mo se zakuni da je nikome nećeš odati.

— Kunem se, kunem se, kunem se — zabrza Mari­jana, cupnu na mjestu a uvojci joj zaigraše. Nije još

53

mogla vjerovati da je tako blizu trenutak kad će saznati glavnu tajnu čudnog i nepristupačnog dječaka. — Ka­kva je to tajna?

— Moj pas — kaza dječak i opet obori glavu. — Tu se utopio moj pas. Moj dragi Reksi.

I on zaokruži neodređeno rukom po širokoj površini rijeke, objema obalama, otočićima i sprudovima.

— Pas? — zgranu se Marijana. — Pa zar se pas može utopiti? On zna plivati...

— Da — reče Marko — znam da zna. Ali ja sam Reksiju bacao grane u rijeku. On je skakao u hladnu vodu i donosio mi ih natrag. Bio je već skoro mrak. Bacio sam jednu veliku granu. On je već bio u vodi. Iscrpljen, znaš. Mislim da ga je udarila. U glavu . .. Više ga nisam vidio ...

Djevojčica istinski šmrcnu. Postade joj nekako hla­dno i tjeskobno i poželi da se što prije vrati kući.

— Jadni Reksi! — reče ona zamišljeno i doda živo — Zar si doveo svog psa iz Splita?

— Iz Splita? — začudi se dječak. — Ah, pa jasno, jasno da sam ga doveo iz Splita. U vagonu. Neprekidno je bio sa mnom. Dragi, dobri, stari Reksi.

U dječakovim crnim očima zaiskriše se nekolike su­ze. Marijana se oprosti s njim, potvrdi još jednom da će doći ovamo u subotu navečer ako je puste roditelji i uputi se brzo prema tramvajskoj stanici. Prije nego će zamaći za šumarak, osvrnu se prema mjestu na kojem je ostavila dječaka. Sunce je zašlo i na blijedoružičastom nebu ocrtavala se crna prilika dječaka koji je nepomič­no sjedio na hrpi šljunka i buljio u mutnu vodu rječine.

Nije znala bi li ga žalila ili ne bi. »Zapravo«, govo­rila je sama sebi, »ne treba mu previše vjerovati. Imaju pravo Koko i Tomo... A baš sam se zgodno sjetila da upletem i onog Emila, ispalo je istinitije . . . Imaiu oni pravo. Veliki je to lažac. Svašta je danas nalupetao, ali se koji put i zaletio. Sigurno je da nešto skriva. Ne rad; se samo o psu ...«

54

I pošto pođe kući, Marijana ode u svoju sobu, istrg- ne iz bilježnice list papira i uredno na njem ispiše cr­nilom:

»Izvještaj broj 1.U današnjem razgovoru s (ime je ispustila) sam sve

ovo opazila i saznala.1. U Savi mu se utopio pas (navodno), pas pa se uto­

pio, ali tako on kaže2. kazo je profesorica iz prirodopisa a mi imamo pro­

fesora Erjavca i još da moramo skupljati bilje što nije istina jer ne moramo a to je zaboravio poslije

3. mrzi svoje ime Marko4. mrzi kaže rijeku zbog psa to jest da se u utopio5. reko je jednom da mu je tata kupio toga psa naj­

me prije nego se utopio u rijeci a on nema oca kako zna­tno jer je bez oca.«

Djevojčica pročita izvještaj, zadovoljno se osmjehnu, veselo zavrti glavom i široko se potpiše:

»Marijana, špijunka u korist jedne sile.«

8. POŠTA U ULIČNOM KANALU

— Tko je taj dječak? — ponavljao je Koko češući se iza uha i buljeći u prazan prostor preko puta s kojega je crnokosi dječak već nestao.

— Kako: tko je? — čudio se Tomo dižući se na prste i virkajući kroz otvor između dasaka. — Pa znamo tko je ... Marko Lukarić. Mi samo ne znamo zašto on, ovaj .. . zašto je takav, zašto se tako ponaša ... Je li?

— Mi ne znamo uopće tko je taj dječak! — odlučno reče Koko i zamisli se. — Nemamo pojma tko je on! Kako ti to nije jasno, a?

55

— Nije mi jasno, skrušeno kaza Tomo. — Uopće mi nije jasno.

— Pa zar on ne laže u svemu, zar nas nije vukao za nos s onim domom ... zar nismo otkrili, po onom ska­kanju u tramvaju, da je već odavno u našem gradu, iako tvrdi da je došao prvi put ovamo, iz Splita ... Pismo roditeljima iako nema roditelje, a? Zar si to zaboravio? — žestio se čupavi dječak pomalo a kosa mu se od toga sve više kostriješila. — Sve sama laž i izmišljotina.

— I ?

— Što: i? — raspali se Koko i baci torbu na praš­njavi pod. — Vidiš da na vratima piše Koman! Ne piše Lukarić, nego Koman. Možda to nije uopće on.

Tomo zinu u čudu. Nije se usuđivao da dalje zapit­kuje, jer mu se prijatelj već ozbiljno razljutio. A glavom su mu se rojila kojekakva pitanja na koja nije nalazio odgovora. »Kako to Koko misli da on nije uopće on? Pa valjda ipak postoji! Vidimo ga svaki dan i sad smo ga vidjeli prijeko. Može, naravno, svašta slagati i izmisliti, ali ne može sam sebi izmisliti. Ništa, morat ću sačekati da vidim kako će se to rasplesti. Meni je drago što je zapetljanije. Kad već žrtvujem svoje drage slike, onda bar hoću da se dobro provedem. Najviše bih volio kad bismo otkrili da taj Marko Lukarić, kako kaže Koko, uopće ne postoji već da je . . . izmišljen, da je neki duh, da je samo kao na filmu .. . što ja znam kako, nekako neobično, nevjerojatno.«

— Ne znam što da radimo — progovori Koko za­mišljeno.

»Aha«, pomisli Tomo zadovoljno. »Ne zna ni on. Baš mi je drago.« Ali glasno ništa ne reče.

— Morali bismo krenuti u školu, jer će uskoro se­dam i pol sati. A ne smijemo se maknuti odavle prije njega jer možemo baš na nj nabasati. Sad bi morao i on krenuti.. .

56

— Pa to je bar jednostavno — usudi se ubaciti Tomo i pljesne rukama. — Pričekat ćemo dok on ode pa ćemo polako za njim . ..

— Oh! Ideš mi na živce! — planu opet Koko. — A kako znaš da će on uopće ići u školu? A?

— Pa mora u školu! Svaki dan je dolazio na vrijeme.— A koliko nas je već puta nasamario, a? Što znaš

što će sad napraviti? — ljuti se Koko. — Možda, jedno­stavno, ostane kod kuće, a možda naprosto nestane. Ode nekim podzemnim hodnikom, ili preko vrtova, ili što ja znam kako, možda i helikopterom. Sve se može od njega očekivati. Više se ne bih čudio kad bih ga odjednom ugledao u helikopteru!

— U čemu? — zaprepasti se Tomo koji je pomislio da bi helikopter moglo biti nekakvo posebno odijelo u koje se prerušavaju tajanstveni dječaci poput Marka Lukarića.

Koko odmahne rukom i ne htjede objašnjavati što je helikopter, to prije što i njemu samome nije bilo pot­puno jasno kakva je razlika između helikoptera i obič­nog aviona. Naravno, nije ni mogao slutiti da će baš he­likopter ... Ali, o tome kasnije, kad dođe Vrijeme.

U to je vrijeme Tomo i dalje buljio u kuću preko puta očekujući da će se dogoditi neko čudo. Tako je Ko­ko i vidio naglu promjenu na njegovu licu.

— Eno ga — izusti Tomo propinjući se na prste. — Ide-de.

I Koko proviri.Uistinu, vrata susjedne kuće polako se otvoriše i na

njima se pomoli crnokosi dječak sa školskom torbom ispod ruke. Koračao je vrlo oprezno kao da uči hodati. Polako je zatvorio vrata i ogledao se oko sebe. Onda je, isto tako polako, otvorio druga vratašca, u ogradi, i izašao na ulicu.

Koko je opet brže-bolje otvorio torbu i izvukao iz nje dalekozor. Htio je tajanstvenog dječaka, u miru, đo-

57

bro proučiti i promotriti. U razredu to nije mogao, jer bi bilo odviše napadno. Ovo je bila savršena prilika.

Prinio je dalekozor očima i Markovo lice mu se našlo na dohvat ruke. Ugledao je crne oči ispod velikih obrva. Čak se stresao i ustuknuo kad je Marko podigao oči baš prema prozoru iza kojega su oni bili skriveni. Našao se, na čas, s njim oči u oči i oštar pogled crnog dječaka sle­dio mu je krv. Bio je, naime, zaboravio da mu je Marko samo prividno tako blizu i činilo mu se da ga odista promatra iz daljine od svega nekoliko centimetara.

— Što radi? Gdje je? — zapitkivao je Tomo pisku­tavo.

— Šuti! Ideš mi na živce — odsiječe Koko grubo, ali odmah požali što se tako otresao na staroga druga pa se smekša: — Evo ti dalekozor, pogledaj sam.

Tomo je to jedva i dočekao. Propeo se što je više mo­gao, kao da će zbog toga bolje vidjeti, i uperio daleko­zor. Očekivao je svaki čas da će se nešto strašno dogo­diti.

Ali se nije događalo ništa značajno. Iako, treba znati, ponašanje Marka Lukarica nije bilo baš nimalo priro­dno. Dugo je stajao pred kućom, onda je više puta po­gledao niz ulicu i uz ulicu, da bi, napokon, zabrzao prema gradu. A prije toga se još jednom osvrnuo na kuću i zagledao u prozore zastrte teškim zastorima. Onda je lagano potrčao.

— A-a — propišta odjednom Tomo i stade uda­rati nogama i truditi se da mirno drži dalekozor koji mu je igrao u ruci. — A-a-a. Vidi-di.

Prijatelj mu nestrpljivo istrgnu dalekozor iz ruku.Marko je bio odmakao pedesetak metara. Zastao je

kraj jednog stupa i, ogledavši se još nekoliko puta i uvjerivši se da u blizini nema nikoga, naglo čučnuo.

— Što radi? — pitao je Tomo bez daha.— Sad čuči. Aha, stavio je torbu na zemlju pokraj

sebe. Ah, eno lokota, dobro se vidi. Imala je pravo Ma­rijana. Gle, gle, stavio je ruku u džep — govorio je

58

Koko glasom komentatora koji na radiju prenosi važnu utakmicu. — Izvadio je ključić iz džepa. To je sigurno od lokota. Pa da, tako je. Otvara torbu. I ... i. . . Vadi iz torbe pismo . . .

— Pismo-smo? — uzbuđeno izusti Tomo. — To je ono pismo, sigurno je to ono pismo.

— Stavio je pismo-mo — zamuca i Koko nehotice. — Prestani zamuckivati jer ću se i ja još naučiti mucati od tebe.. . Položio je pismo na zemlju, ustao. I odlazi. Ode.

— Ode? — prenerazio se Tomo. — A pismo? . .. Smo?Koko spusti dalekozor i dječaci se zbunjeno zagleda­

še. Zašto je dječak ostavio pismo na zemlji? Zar se pi­sma ostavljaju na zemlji? Da neće možda netko doći po to pismo? Možda je to ugovoreno mjesto na kojem on ostavlja pismo za neku osobu?

Još su neko vrijeme piljili kroz prozor nedovršene građevine. Prošlo je, istina, nekoliko ljudi, ali se nitko nije ni osvrnuo prema mjestu na kome je crni dječak bio položio pismo.

— 'Ajd! Idemo! — reče Koko pošto se Marko bio odavno izgubio niz stepenište koje je vodilo prema tramvajskoj pruzi i centru grada. — Da vidimo kakvo je to pismo.

— Moramo i u školu — napomenuo mu drug. — Za­kasnit ćemo. A i bilo bi sumnjivo da ne dođemo ...

Dječaci iziđoše na ulicu i uputiše se stupu kraj koje­ga je maloprije čučao Marko Lukarić. Kakva li razoča­ranja! Ono što se s niskog prozora novogradnje nije moglo razabrati ni kroz dalekozor sad se razjasnilo: Marko je bacio pismo u otvor uličnog kanala.

Htio bih znati zašto on baca pisma koja napiše, zašto ih ne predaje na pošti ili ne baca u poštanske san­dučiće — češao se Koko iza uha. — E, ovo je zbilja previše.

— Možda će to pismo nekome stići... — ubaci Tomo bojažljivo — ... i kroz kanal, a?

59

Koko odmahnu rukom i zagleda se u kuću iz koje je Marko izišao.

— Znaš što — reče pošto je malko porazmislio — ti ćeš sam u školu. Prvi sat imamo fizički. Reći ćeš nešto nastavniku . . . ispričaj me, izmisli nešto. Neće biti na­padno ako samo ja izostanem. A na drugi ću sat doći. Ni s Marijanom nemoj razgovarati. Jesi li razumio?

— A ti? Kamo ćeš ti?Koko značajno pokaza glavom na kuću broj dvade

set i dva.— Ja idem pogledati tko tu zapravo stanuje. ’Ajd,

požuri da ne zakasniš. Vidjet ćemo se na prvom odmoru.I dok je Tomo, mašući torbom i premećući svakoja­

ke misli po glavi, žurio u grad, Koko se oprezno primak­nuo kući broj dvadeset i dva. Zastori su bili razgrnuti samo na onom prozorčiću na kojem se bio pojavio Mar­ko. Činilo se da u kući nema ni žive duše.

»Ako ima psa«, mislio je Koko gledajući pločicu s prijetećim natpisom, »kako onda da ga taj pas nije ispratio kad je odlazio? Pa moj bi Car najradije sa mnom otišao i u školu ...«

Ali dječak zaključi da je jalovo samo razmišljati. Treba, prije svega, nešto učiniti ako hoćeš što objasniti.

Koko gurnu vrata na ogradi, uđe u dvorište i pozvoni na ulaznim vratima. Pozvoni još jednom, ali nitko se ne javi.

I onda se, napokon, negdje u kući začuše polagani koraci.

9. DVOSTRUKE BILJEŽNICE

Pošto je nastavniku fizičkog odgoja ispričao priču o tome kako se Koko poskliznuo izlazeći iz tramvaja i dobro ogrebao, pa se zato vratio kući da opere i poveže

60

ozljedu, Tomo se polako vraćao uz prazno školsko stepe­nište u razred. Nastavnik fizičkog odgoja znao je dobro da Koko voli tjelovježbu i sport i da ne izbjegava na­mjerno te satove, pa je povjerovao Tominoj isprici. A onda se malo bolje zagledao u dječakovo lice koje je bilo blijedo i beskrvno; valjda od ranog ustajanja, ju­tarnjih uzbuđenja, neizvjesnosti i ovih laži o Kokovoj nezgodi koje su mu tako teško silazile s jezika.

— Što je tebi? Čini se kao da si bolestan. Da nemaš gripu, jc li? — nastavnik mu opipa čelo. Pa da, vruć si. Nemoj se ni svlačiti. Danas je dosta hladan dan pa bi se mogao još i razboljeti. Vrati se lijepo u razred i spre­maj se za iduće satove.

Tomo je to jedva dočekao. Bio je on slabašan i krž­ljav i nije volio tjelovježbu i sport, jer je bio lošiji, spo­riji i nesposobniji od ostalih. Još je podnosio nekako sve one igre u kojima je objema nogama čvrsto stajao na zemlji, ali čim je trebalo skočiti u zrak i odvojiti se od tla, kao u vježbama na spravama, njega bi oblio znoj od straha. Kad je trebalo preskočiti »konja«, on bi se, što od straha što od rastresenosti, toliko zbunio da bi pogri­ješio u koracima, pa bi nespretno pao na njega ili ga naprosto obišao.

A bio je sretan i zato što mu se ukazala prilika da ostane sam i razmišlja o Kokovu i svom pothvatu.

Ušao je u razred i sjeo za katedru, na stolicu s koje inače nastavnici gledaju njega i ostale kolege. Dugi re­dovi klupa, ovako prazni, djelovali su tužno. Reklo bi se da je tu pred njim olupina velikog broda na kojem su svi putnici izginuli u strašnom brodolomu.

»Uh«, mislio je, »zašto sam tako tužan? Što bih htio? Neki dan mi je još bilo strašno dosadno. Danas smo na tragu . . .« nije se znao domisliti na kakvu su zapravo tragu. »Život je ipak lijep, jer je uzbudljiv, pun doga­đaja . . . nenadanih ... treba se samo ogledati.«

61

Dječak se široko nasmije praznim klupama, pljesnu rukama i veselo skoči s podija. Uputi se između redova klupa milujući ih u hodu rukom. Napokon sjede na svo­je mjesto, stavi obraze među dlanove i zamisli se.

»Marko Lukarici« mislio je Tomo. »Kakav dječak! Baca pismo u ulični kanal! Napiše pismo i, umjesto u poštanski sandučić, baci ga u kanal... Nevjerojatno! Tko je još čuo da se pisma bacaju u kanal? Zanima me je li nalijepio i marke? ... I onda, kakvo pismo?« Sad je već postalo očito da Marko nema roditelja, jer stanuje kod nekog Komana. A, ipak, zašto je onda pisao pismo koje počinje riječima: »Draga mama i dragi tata .. .« Tko bi to mogao objasniti? »A tko zna je li to pismo, što ga je bacio u kanal, isto onakvo kakvo sam ja prekjučer našao .. . Možda je pisano nekom drugom ... Kakav dječak!«

I Tomi odjednom kliznu pogled na klupu pred njim. Bila je to klupa u kojoj je sjedio tajanstveni dječak Mar­ko Lukarić. Dječaku srce zaigra od uzbuđenja. Na do­hvat ruke, ispod klupe, nalazila se Lukarićeva torba. Ona ista torba koju su jutros Koko i on izdaleka napeto mo­trili kroz dalekozor! Ona ista torba iz koje je izvadio pismo i bacio ga u ulični kanal.

Trebalo je samo pružiti ruku, dohvatiti je — i otvo­riti. Što li se skrivalo u njoj?

Tomo osjeti kako mu se čelo znoji. Bio je zbunjen i pomalo prestrašen kao da mora preskočiti gimnastič­koga »konja«. A i grizla ga je savjest. »Zar je dopušteno preturati po tuđim stvarima? Nije li to drsko? A što bi bilo da ja baš otvorim torbu, a u tom času on uđe u raz­red. Barbarossa, Marko. Ili bilo tko drugi. No, što bi dečki pomislili o meni.. . Još bi mislili da sam lopov . . . Samo bi mi to trebalo . ..«

Dječak turi ruke u džepove da ih smiri, nasloni se na klupu piljeći u stup. Ali se glava, nekako sama od sebe, polako spuštala prema klupi Marka Lukarića.

62

»A što bi rekao Koko ...«, pomisli Tomo, »što bi rekao kad bih mu ja rekao . . . kad bih mu rekao što sam našao u torbi... šta sam opet otkrio ... opet ja ...« Ta ga je misao užasno draškala. Primijetio je da ga Koko malo podcjenjuje, da ga ne smatra za odviše bistra, da možda čak misli da je i nesposoban; da je nesposoban on, Tomo, koji je otkrio ono prvo pismo od kojega je sve i počelo! On da nije sposoban sam nešto učiniti, ot­kriti, riješiti: »Baš ću mu pokazati! Baš ću mu poka­zati!«

Napokon, se odlučio. Nije smio gubiti ni časka. Sko­čio je i poletio do vrata. Otvorio ih je. U hodniku nije bilo ni žive duše. U vratima, na žalost, nije bilo ključa. Inače bi ih zaključao. Za svaki slučaj.

Brzo se vratio do Markove klupe. Duboko je uzdah­nuo i izvukao torbu. Držao ju je oprezno u ruci kao da se boji da će prasnuti kao bomba i raznijeti ga na koma­de. Uostalom, on se ne bi mnogo ni začudio sve da i nađe pravu bombu. Tako je nešto baš i očekivao. »Sto se zna«, ponavljao je u sebi, »od njega se svašta može oče­kivati. Možda drži unutra nož, pištolj, masku .. . vrag bi ga znao što. A i jest teška!«

Oprezno položi torbu na klupu i nagne se polako nad nju kao liječnik nad pacijentima na operacijskom stolu. Onda odjednom ustukne i odahne.

Lokot! Sasvim je zaboravio na lokot o kojemu je ju­čer govorila Marijana. Pa da, torba je bila zaključana.

»To je najbolji dokaz da u njoj krije nešto važno«, mislio je Tomo, iako mu je zapravo odlanulo kad ga je ugledao. Ta sad bar ima opravdanu ispriku što nije mo­gao zaviriti u tuđu sobu. A ipak, da pokuša ...

Ponovo se nadnio nad torbu pokušavajući otvoriti lokot. Prvo ga je ogledao sa svih strana. Vidjelo se da je čvrst. Na njemu je pisalo: »Made in Germany«. Brzo se uvjerio da ga neće moći otvoriti. Spopadao ga je gotovo bijes i on je, zaboravivši na grižnju savjesti što prova-

63

Ijuje u tuđu torbu, počeo vući lokot ovamo-onamo nada­jući se da će ipak popustiti.

U tom trenu naglo se otvoriše vrata razreda.Tomo htjede brže-bolje strpati -torbu pod klupu ali

promaši. Torba ispadne na pod, a on se okliznu i sruši glavačke u klupu kao da ga je tko odostrag udario ma­ljem po tjemenu.

Dok se koprcao na podu, nastojeći se izvući ispod klupe, razredom se razlegao zvonki smijeh.

— Ha, ha — smijala se mala Marijana tako da su joj velike sive oči prosuzile — što si se toliko uplašio? To sam samo ja!

Dječak je zbunjeno ustajao otresajući se poput psića koji izlazi iz vode. Gotovo da bi mu bilo draže da je i sam Lukarić upao u razred nego što je pred ovom dje­vojčicom ispao ovako smiješan.

— Be-e-e — naceri joj se on u lice. — Što se kesiš? Be-e-e . ..

— Pa kad si smiješan — kaza Marijana otirući dla­nom suzne oči. — A ti to u tuđe torbe zaviruješ, je li?

— Valjda znaš ... — posramljeno reče Tomo obo­rivši oči. — Nemoj gnjaviti. Ti bar znaš ...

— Znam, znam — nastavi djevojčica veselo. — Baš mi se ovako sviđaš, smeten i uplašen. Ti nikad ne bi mogao biti špijun — a ja, vidiš, mogu. Ni okom ti ja ne trepnem .. . Nego čuj, gdje je moj Clark Gable?

— Evo ga u mojoj torbi. Dat ću ti ga poslije.— Daj ga odmah!Dječak izvuče torbu i iz nje veliku fotografiju po­

znatog glumca. Duboko uzdahnu i pruži sliku Marijani. Djevojčica veselo poskoči, poljubi sliku i otrči do svog mjesta. Još jednom pogleda sliku, oduševljeno zavrti glavom i stavi je u svoju torbu. Onda izvuče iz torbe list papira, okrenu se oštro na potpeticama i odsječenim, vojničkim korakom zamaršira prema Tomi, koji ju je motrio napola u čudu i iščekivanju, napola prezrivo i

64

U tom trenu naglo se otvoriše vrata razreda ...

5 Zagonetni dječak

srdito. »Što smo se, vraga, s njom sprtljali? Sve je to Kokova ideja. Uvijek on ima neke morske ideje...«

Međutim djevojčica oštrim korakom priđe Tomi, sta­de u stav mirno, salutira i pruži papir:

— Prvi je zadatak izvršen, kapetane. Možete javiti u glavni štab da je špijunka izvršila svoju dužnost i podnijela prvi ratni izvještaj.

Dječak blenu preneraženo u nju i uze papir. Nije mogao vjerovati svojim očima i ušima. Ona je već, čini se, uspjela nešto izmamiti iz onog nepristupačnog, šut­ljivog i osornog klipana! Možda je, na kraju krajeva, Koko ipak imao pravo kad ju je odabrao za saveznika.

»... rekao je jednom da mu je tata kupio toga psa naime prije nego se utopio u rijeci i on nema oca kako znamo jer je bez oca«, .pročitao Tomo u sebi i radosno pomisli: »Aha! Rekao sam ja... To se vidi i iz onog pisma... .Dragi tata'. .. aha ... ali koga onda to on zove ocem? To će možda Koko doznati.«

— Onda, jesi li pročitao? Što kažeš? Nisu li drago­cjeni podaci? Tražim za njih samo tri slike ... Stevvarta Grangera i.. . neka, to ću ja već sama izabrati. Imaš ih ti mnogo, znam. To zbilja nije previše. Tri slike za ova­kav izvještaj! Nego — djevojčica se lukavo osmjehnu'i prižmiri — to nije sve ... imam još nešto, nešto što vri­jedi isto bar dvije slike.

— B-e-e — bijesno se iskesi Tomo. — Ne dam. Ne dam ti više ni jednu. Dosta je tvog ucjenjivanja. Ne dam ti, i gotovo.

— Gle! — reče Marijana kao da je prečula ono što je govorio i izvuče iz džepa na suknji sićušan svijetao predmet. Tomo je odmah shvatio što je to: bio je to ključić od lokota na torbi Marka Lukarića.

»Krasno!« pomisli on. »Naravno da joj moram dati dvije slike za taj prokleti ključ. Koko bi me ubio kad joj ih ne bih dao... A ako ona ovako nastavi, ode za sedam dana cijela moja zbirka ...«

66

— Brzo — reče Marijana. — Moramo pogledati što ima u torbi, jer moram vratiti ključ. Uzela sam ga iz njegovih hlača, dolje, u garderobi kraj gimnastičke dvo­rane. Imaš još petnaest minuta. Za deset minuta ključ već mora biti opet na svom mjestu .. . Dakle, dvije, ve­like, lijepe slike, koje ja izaberem. Vrijedi?

Tomo nešto promrsi kroza zube, što je značilo da pristaje, i istrgne joj ključić iz ruke. Podiže torbu s poda i opet je položi na klupu. Ključić škljocnu u lokotu. Torba se otvori.

Djevojčica se, bez potrebe, prope na prste da bi bolje vidjela. I ona i Tomo su učas zaboravili na slike oko kojih su se toliko natezali i već su gorjeli od znatiželje da vide što njihov tajanstveni kolega skriva u torbi kad je čak zaključava lokotom.

Tomo zavuče ruku i izvuče nekoliko bilježnica, knji­ga, nekoliko bijelih listova papira, olovku i naliv-pero. Nije bilo ni bombi, ni noža, ni pištolja. Obična đačka torba kakvih ima sigurno nekoliko desetina milijuna na ovome svijetu. Dječak razočarano uzdahnu.

— Gle, evo nekog pisma! — dobaci odjednom smeđa djevojčica i s dva prsta izvuče iz udžbenika matematike veliku bijelu kuvertu.

— Zar baš sve mora ona pronaći? — jedio se Tomo uzimajući joj, prilično grubo, pismo iz ruke.

Na njihovo veliko razočaranje bila je to samo prazna kuverta. Tomo pročita adresu. Vještim, ispisanim ruko­pisom pisalo je na kuverti: »Vera Koman, Zagreb, Ala- gićeva 22, Jugoslavija.« Očito je da to nije bila kuverta za ono pismo koje je prekjučer pisao Marko. Bilo je to pismo koje je netko uputio na onu kuću pred kojom su on i Koko jutros stražarili.

— Odakle je pismo? — upita Marijana.— Iz Mu-n-chena, — pročita Tomo sa žiga.— Iz Minhena, valjda — ispravi ga ona. — Čita se:

Minhen. To ti je njemački grad.

67

— Be-e----iskesi se Tomo. — Valjda znam. Minhenje glavni grad Njemačke ...

— Glavni grad Zapadne Njemačke je, ako hoćeš zna­ti, Bonn. I to privremeno.

Tomo odmahne rukom i poče vraćati sve stvari u torbu. I tada, dok je prevrtao u rukama bilježnicu za matematiku, tiho je kriknuo kao da mu je tko stao na nogu. Ipak, ipak je i on nešto pronašao.

— Što je? — upita radoznalo djevojčica propinjući se na prste.

Ništa nije odgovorio. Drhtao je od uzbuđenja i ne­prestano prevrtao bilježnicu u ruci. Nije bilo nikakve sumnje. Bila je to bilježnica za matematiku. Na jednoj je strani pisalo: »Matematika, Marko Lukarić, lila«, a na drugoj strani: »Matematika, Mirko Koman, Illb«.

Tomo poče grozničavo prevrtati ostale bilježnice. Na svakoj je bilo jedno te isto. S jedne strane je ispisano ime Marka Lukarica a s druge strane, Mirka Komana. Zagleda se tupo u sive oči djevojčice, koja ga je nešto zapitkivala i radoznalo promatrala, i ponovi isto pitanje koje je ovog istog dana već bio izustio i njegov prijatelj Koko:

— Tko je taj dječak?

10. NAJVEĆI VULKAN NA SVIJETU

Vera Koman je sjedila za stolom i rješavala križalj­ke. Bila je to njena omiljena jutarnja zabava. Ustala bi i, prije nego bi se umila ili doručkovala, otvorila jutar­nje novine i potražila križaljku. Uzela bi olovku, brisalo i naliv-pero. Prvo bi riječi ispisivala olovkom, da ih može brisati, a onda bi, kad ispuni cijelu križaljku, prešla crnilom preko slova.

68

Bijaše to žena neodređenih godina. Sigurno je bilo da je prešla četrdesetu, ali koliko se približila šezdese­toj, teško bi bilo ustanoviti. Lice joj je bilo gotovo bez i jedne bore, a kosa posve sijeda. Vječito je nosila crninu smatrajući da je to jedina otmjena boja.

Trljala je oči, zanosila se, uzmahivala rukama i trzala nogama pod stolom. Bilo je dana kad se činilo da su križaljke uklete: ne možeš ni maknuti. A gdjekad, opet, sve je gotovo, sve riječi ispisane, i onda ti, usred jedne riječi, manjka jedno jedino slovo koje nije povezano s drugim riječima. To su tek prave muke.

Obično se to događalo s vulkanima. Vera je bila stručnjak za-vulkane, ali danas je ipak kod jednoga za­pela.

»Grozno!« ljutila se ona i igrala nogama ispod stola. »Najveći vulkan na svijetu! Sigurno su se zabunili, ka­žem ja. Nisam nikad čula za njega. Kažu: najveći vul­kan svijeta. Znam za Etnu, Vezuv, Popocatepetl, pa čak i za onaj Apo s otoka Mindanao koji uguraju u sva­ku treću križaljku. Ali na što je ovo nalik: . .. auna- loa. I, naravno, nemamo prvo slovo. Tako tp oni namjer­no naprave! Nemaš gdje ni pogledati, ni u atlas, ni u lek­sikon . . . Oh! To će mi zagorčiti cio dan, kažem ja ...«

1 tako Vera nije isprva ni čula zvonce na kućnim vratima. Onda je, napokon, polako pošla otvoriti noseći sa sobom novinski list s križaljkom i ponavljajući ne­prestano neobično i nepotpuno ime neznanog vulkana.

Pred vratima je stajao čupav dječak koji se zbunjeno smješkao i neprestano češao lijevom rukom iza desnog uha, tako da se morao izvijati u pasu.

— Dobar dan, gospođo. Dobro jutro — reče Koko.— Aunaloa — kaza sijeda žena mjesto odgovora.— Molim? — zgranu se Koko.Dobro je promotrio ženu koja mu je otvorila. Gledala

ga je nekako odsutno, kroz njega, a novine su joj drh­tale u ruci. »Da nije luda?« pomisli Koko ustuknuvši za jedan korak. »U toj kući sve može biti...«

69

— Sve može biti — reče odjednom žena gledajući negdje pokraj Koka, baš kao da je pogodila njegovu misao; a onda nastavi: — sve može biti: i Baunaloa, i Caunaloa, Daunaloa, i Eunaloa.

— Ja sam htio zamoliti, to jest, htio sam pitati... Znate, je li Marko kod kuće?

— Mirko? — zapita Vera i strese glavom kao da se vraća odnekud u ovaj svijet. — Mirka tražiš?

— Da, Marka tražim — potvrdi dječak ohrabrivši se i ne primjećujući da ona ne spominje isto ime.

— Valjda Mirka, a ne Marka. Tražiš moga nećaka, je li?

— Lukarića tražim. Marka Lukarića, onog dečka što stanuje u ovoj kući, onoga crnog. Ide u lila. Zajed­no sa mnom.

Sijeda žena se uporno zagleda u dječaka. Pomislio je da će opet početi govoriti one čudne riječi. Dizala mu se kosa na glavi.

— Nema ovdje nikakva Lukarića, kažem ti ja — od­vrati ona ipak prilično mirno. — Valjda znaš čitati. Vi­diš šta piše na vratima. Pogledaj. Koman, inženjer Ko- man, kažem ti ja. Nema tu nikakva Lukarića, shvaćaš li?

— A ne stanuju li tu možda dvojica, mislim, na pri­mjer, dva dječaka? — drznu se upitati Koko.

— Ma kakva dva dječaka! Pa valjda ja znam. A što ti zapravo hoćeš? — Vera je bivala sve nestrpljivija i već je prihvatila kvaku na vratima kao da ih kani sva­kog časa zatvoriti.

Koko se odluči na očajnički potez. Gurnu nogu u otvor vrata, poput drskog provalnika, da ih žena ne bi mogla zatvoriti. Vera se toliko zbuni da i ne stigne kri- knuti od iznenađenja. A idućeg trenutka dječak je već govorio bez daha:

Gdje su Markovi... to jest... Mirkovi roditelji? Treba da govorim s njima ... jako je važno ... strašno važno...

70

— Nema ih — tiho protisnu zbunjena žena. — Nema ih...

— Aha — kaza zadovoljno Koko — mislio sam ja to. On nema roditelja, oni su za vrijeme rata ...

— Ma oni su u Njemačkoj, kažem ti ja! — podviknu Vera kušajući silom zatvoriti vrata.,— Hajde, makni nogu, kad ti kažem. Zvat ću u pomoć!

— U Njemačkoj — tiho progovori Koko i počeše se iz uha. — Znači, njima je on pisao pismo. Znači da on ima roditelje, znači... znači...

Vera ga je preneraženo slušala a onda polako otvori vrata. Na njezinu glatkom čelu pojavile su se dvije du­boke bore. Nije mogla točno razabrati o čemu drski dje­čak zapravo govori, ali je slutila da nešto nije u redu. Usne joj se skupile u čudan grč. Ona klimnu glavom i pozva Koka:

— Hajde, uđi. Dođi da razgovaramo.Dječak spremno prihvati poziv i uđe u stan. Unutra

se poče na sve strane ogledavati i ne zapazi ništa naro­čito. Stan kao i toliki drugi na ovome svijetu.

Vera ga ponudi da sjedne.— 0 čemu si htio razgovarati? —upita ona sjedajući

i odlažući novinski list s neriješenom križaljkom. — Što si želio reći o Mirkovim roditeljima.

— Htio sam reći, na primjer — uzvrpolji se Koko na stolici češući se iza uha — htio sam reći, znate, što se tiče njihova sina... Je li on uvijek bio takav?

— Kakav?— Pa strašno je čudan, užasan je. Ni s kim ne go­

vori, ni s kim se ne druži... ne razgovara ... kao da ga nešto strašno muči, kao da mu se nešto strašno dogo­dilo ...

— Ja nisam ništa kriva! — viknu odjednom Verasuznih očiju. — Ja nisam ništa kriva______ Ja .. .

Dječak ju je preneraženo promatrao. Stajala je po­kraj stola, kršila ruke i plakala ponavljajući da ona ništa nije kriva.

71

— Vi ste mu tetka? — upita on tiho.— Ja sam sestra Mirkova oca — kaza žena kroza

suze. — Ja nisam kriva... Nije trebalo ni da dolazim iz Splita, kažem ja. Sve se urotilo protiv mene. I taj ... što ja znam, Aunaloa... otkad sam došla, otkad se to dogodilo...

— Što se dogodilo, što? — zapita Koko uzbuđeno.— Ništa .. . ništa se nije dogodilo ... ja nisam kri­

va... Znam da se on strašno promijenio ... otada ... ne može ga se poznati, mi ne razgovaramo, samo ...

Dječak se vrtio na stolici. Nije bilo nikakve sumnje da je na dobrom tragu, ali je osjećao da od ove smetene i uzbuđene žene neće više ništa doznati. Očito je bilo da nešto krije. Koko je shvaćao da postoji jedna karika u nizu događaja koja je naglo izmijenila Marka Lukarića, odnosno Mirka Komana, i bio je uvjeren da će je prije ili kasnije otkriti. Treba samo biti oprezan i strpljiv. Odlučio je da Veri ne govori o svojim slutnjama i da ni jednom riječju ne spomene dvostruko ime njena neća­ka.

— Ja bih vam htio pomoći, to jest, njemu bih pomo­gao, Marku, naime, Mirku — poče on polako. — Treba saznati što mu je zapravo, što ga muči... onda ćemo mu moći i pomoći...

— To je lijepo od tebe. Vidi se da si mu prijatelj — reče sijeda žena. — Treba mu pomoći, da... bit će mi strašno ako se njegovi roditelji vrate iz Njemačke i za­teknu ga ovakva ... A ti već davno ideš s njim u školu, je li?

— Da, već jako dugo — oprezno će Koko. — On u Splitu nije nikad išao u školu, zar ne?

— Nije, ne, nije — odvrati Vera. — Dolazio je k me­ni samo za ljetnih praznika ... Bio je uvijek tako veseo, živ, drugi dječak ...

»Da, drugi dječak!« pomisli Koko. »Naravno da je drugi kad čak ima i novo ime. Ali zašto je on izmislio drugo ime? Zašto je kod kuće Mirko, a u školi Marko?

72

Tako bi beskrajno dugo mogao postavljati tisuće pita­nja bez odgovora, kao Tomo. Mjesto zapitkivanja tre­ba nešto učiniti. Treba tetku Veru predobiti za sebe. Ona je dotle izvadila rupčić i obrisala suze.

— Što je najgore ... — nastavi ona doskora šmrču- ći. — Oni se uopće ne javljaju iz Njemačke ... Već pet­naest dana što se dogodilo, a nemam ni adrese da pi­šem ... A Mirko, kao da ga nije ni briga ... kaže: već će se javiti.

»On uzima pisma. To je bar jasno«, pomisli Koko ve­selo obradovavši se što je bar nešto utvrdio. »I on se s njima dopisuje. Samo mu je stalo da teta Vera ne zna .. Tko zna zašto ...«

— Pozvali su me iz Splita da budem ovdje dok se oni ne vrate iz Njemačke ... I sve je počelo tako lijepo, prvi dan smo se tako dobro slagali, kažem ti ja, Mirko i ja. I sada odjednom ...

— Treba mu pomoći — ubaci Koko spremno i lupi dlanom po stolu tako da se žena stresla. — Ako prista­jete, možemo se nas dvoje, na primjer, udružiti, vi i ja. Ja ću vam ispričati sve o njemu što znam, kako se po­naša u školi, doći ću da vam kažem čim nešto doznam, a i vi ćete meni reći ako kod kuće nešto primijetite ... Pristajete li?

— Pristajem, naravno. Ja bih mu tako rado pomogla, kažem ti ja. Samo ne znam ...

— Važno je, pazite, najvažnije je da on ne dozna da smo mi u dogovoru. To bi sve upropastilo. Moramo ima­ti neki dogovoreni znak po kome ću znati kad ga nema kod kuće. Ja zazviždim ovako ... ili ne, bolje, stavite što u prozor. Eto, ovu vazu. Kad je vaza u prozoru, znat ću da ga nema kod kuće? Slažete li se?

— Ah, to je najlakše. On skoro više nikad i nije kod kuće. Dođe, ruča i odmah ode. Uzme torbu i kaže da ide učiti s kolegama. S kime on uči?

73

— Koliko ja znam — reče Koko važno — ni s kim. Baš ni s kim. On nas sve izbjegava... u posljednje vri­jeme.

— Da — sjeti se odjednom Vera. — I to gađanje, strijeljanje, što ja znam kako vi to zovete. Prije se toli­ko veselio tome. Pa ti znaš da je lani bio prvi, najbolji u Zagrebu. I otac se strašno veselio. Obećao je da će mu donijeti novu pušku iz Njemačke. I, zamisli... pa ti znaš, kažem ti ja, ove je godine sasvim propao. Kaže: »Ne da mi se, nemam volje, baš me briga.« Samo tako sa mnom razgovara... A ja nisam kriva, nisam mu ni­šta učinila ... Nisam onda ni bila kod kuće kad ...

Koko ju je pažljivo promatrao. Opet se rasplakala. Bilo je očito da zna nešto što mu nije htjela reći. A on je čvrsto odlučio da je o tome zasad ne zapitkuje. Uosta­lom, postigao je ono što je htio. Prodro je u kuću tajan­stvenoga dječaka. Sklopio je savez s njegovom tetkom, baš kao i jučer s malom Marijanom. Mreže su bile raza­pete i operacija Barbarossa uspješno se razvijala. Tre­ba samo biti strpljiv da nekom nepromišljenošću sve ne pokvari.

I čupavi dječak ustade. Zidna je ura otkucala osam i pol sati. Ako ne požuri, zakasnit će i na drugi sat.

— Velika ti hvala — reče Vera brišući ponovo suze. — Zbilja sam ti zahvalna, kažem ja, baš je lijepo da se toliko brineš za svoga školskog druga... A bit će ti i on poslije zahvalan, i njegovi roditelji... Joj, kad bih bar znala zašto se oni ne javljaju ...

Njena iskrena zabrinutost dirnu dječaka. Bilo mu je na vrh jezika da kaže kako on vjerojatno sluti kakva je sudbina pisama iz Njemačke, ali se ipak savlada. »Strp­ljenja, malo strpljenja«, pomisli.

Tetka Vera ga isprati do vrata, zagrlivši ga oko ra­mena kao staroga dobrog prijatelja. A na vratima ga pogladi po razbarušenoj kosi i reče:

— Dobro, onda te očekujem. Dođi što prije. I ja ću pripaziti. A kako se ti zapravo zoveš?

74

— Emil! — slaže Koko kao iz topa ne znajući ni sam zašto je baš uzeo ime svog školskog druga.

— E, još nešto, Emile — sjeti se Vera odjednom — da ne znaš slučajno, možda ste baš učili u školi, koji je najveći vulkan na svijetu?

— Znam — reče ponosno Koko sjetivši se odjednom što su značile one čudne riječi kojim ga je sijeda žena bila dočekala na vratima. — Najveći vulkan na svijetu je Mauna Loa. U Havajskom otočju.

— Tako je! — oduševi se Vera. — Tako je! Znači slovo M. A odakle ti to, molim te, znaš. Znači da ste zbilja učili nedavno u školi...

— Ma ne — reče Koko veselo — znam iz križaljki.Teta Vera se nasmiješi i isprati ga mašući rukom sve

dok se on ne izgubi iza ugla.Vulkan Mauna Loa potpuno je zapečatio prijatelj­

stvo s dječakom i ulio joj neograničeno povjerenje u njega.

11. JEDAN VIŠE ILI JEDAN MANJE

Profesor Menzura i Koko gotovo su u isti mah uhva­tili kvaku na ulaznim vratima u razred. Dok se profesor, oboružan golemim šestarom i trokutima, uzaludno mu­čio da otvori vrata a da mu ne ispadne iz ruke golema razredna knjiga ili naočale koje su mu spuznule na vrh nosa, dječak je opet jedva uspijevao disati. Koku se ci­jedio znoj s lica, jer je od tramvajske stanice do škole trčao kao pravi trkač na kratke pruge.

— Hajde, Miliću, otvori mi vrata — reče Menzura. — No, baš si se uznojio. Ja ne znam zašto tu tjelovježbu ne prekinu malo prije, tako da se učenici mogu dobro

75

oprati i odmoriti do idućeg sata ... Kako ovakav možeš pratiti obuku i biti pažljiv na satu? No, no.

Tomo je duboko odahnuo i tiho pljesnuo rukama kad se na vratima, iza profesorove ćele, pojavila čupava gla­va njegova druga. Mala Marijana bljesnula je krupnim sivim očima. Marko Lukarić, crni dječak, još je više oborio glavu. i

A tada se Tomo počeo vrpoljiti na mjestu, izdizati se i pogledati Koka. Na žalost, Koko je sjedio u prednjim klupama, u redu kraj prozora, a Tomo u posljednjoj klupi srednjeg reda, i bilo je nemoguće bilo kakvim zna­kovima sporazumjeti se s njim. A toliko toga mu je trebalo što prije saopćiti! Toliko toga je htio od njega čuti. Prije svega, bilo je tu rješenje zagonetke s pismi­ma ... Pisma! Pa da, napisat će mu pismo.

Nekoliko trenutaka kasnije učenik što je sjedio u klupi iza Kokove gurnu ga u leđa. I Koko razmota pa­pirić, komadić lista iz matematičke bilježnice:

»Koko/Mogu ti odma reći da sam svašta otkrio jer sam otvo­

rio torbu tojest lokot jer sam imao ključ. Prvo da ti ka­žem za pisma. Najme nije on pisao već su to pisma koje je dobio pa ih baca od njegovih tate i mame iz Nje­mačke. A drugo najvažnije da sve teke koje ima piše na njima duplo ime najme s jedne strane Barbarossa a s druge strane piše kao što smo vidili gore u onoj ulici kad smo bili.

Što je bilo u kući kad te nije bilo tako dugo molim da mi odma odgovoriš

T.«

Koko se počeše iza uha. Nije mu se sviđalo što mu prijatelj piše ovako otvoreno, neuvijeno. Ta ako padne slučajno u ruke Marku, odmah će sve shvatiti. A nije baš poželjno da i bilo kome drugome dopadne ovako čudno pisamce. »Kako je neoprezan!« jedio se Koko u sebi. »Ovako možemo sve upropastiti... Pih, napiše Bar-

76

barossa i misli da odmah nitko nema pojma o čemu se radi. Ratni izvještaji se drugačije pišu, u pravim opera­cijama. Nekad se piše u šiframa pa nitko ne može razu­mjeti . . . Sjećam se kako sam jednom našao tako jedan tajni plan, jedva sam ga pročitao . .. Eh, baš je taj Tomo neoprezan. Vidi se da je tek došao u grad ...«

Ali baš kad se spremao da napiše oštar odgovor osjeti ponovno udarac u rebra. Dodali su mu novu po­ruku nestrpljivog druga iz posljednje klupe.

»Koko!Šaljem ti ovde izvještaj naše špijunke. Odmah mi od­

govori jer me zanima što je bilo tamo gore u onoj ulici.T. B.«

Koko odmah, prije nego je i pogledao Marijanin izvještaj, napisa i posla lomi malenu cedulju:

»Operacija Barbarossa treba se odvijati u najvećoj tajnosti. Ako mi pišeš, moraš pisati tako da samo ja razumijem. Budi pametan i bolje se strpi.

K. M.«Onda je polako razmotao Marijanin izvještaj i sa

zadovoljstvom ga pročitao. Činilo mu se da je počeo hvatati konce ove zamršene pripovijesti. Naravno, nije mogao ni slutiti zašto Marko Lukarić, ili bolje rečeno, Mirko Koman igra dvostruku ulogu. Ali bilo je mnogo i ono što su dosad uspjeli otkriti. Zapravo, zvučalo je nevjerojatno: dječak s dvostrukim imenom.

Zagledao se u ploču. Profesor Menzura je po njoj nešto crtao i, mlatarajući golemim trokutom i šestarom, pridržavajući kredu zubima i neprestano se okrećući prema razredu, uznojio se baš kao da je sad on na satu fizičkog odgoja. Koko je vidio kako se miču profesorova usta, ali mu se činilo kao da gleda nijemi film: nije čuo ni jedne jedine riječi. Bio se zagledao u tri velike kruž­nice, koje je profesor Menzura naslikao šestarom na plo­či, tri velike kružnice sa zajedničkim središtem. Takve se kružnice, kao što je profesor rekao, zovu koncentrič­ne.

77

Ali za njega za Koka, to nisu bili obični geometrijski likovi. Umjesto njih vidio je površinu vode. Bili su to kao virovi koji nastaju kad se kamen baci u rijeku.

»Sve ljepše i ljepše«, mislio je Koko čitajući ponovo Marijanin izvještaj. »Pas, pa da se utopi! E, to još zbilja nisam čuo. Znači da je on zbilja imao psa! Pa da, ona ploča gore: 'Pazi oštar pas’. Čudno da njegova tetka ni­je nikada spomenula tog psa ... Ona mi je isto sumnji­va. Jasno je da više zna nego što govori. Mauna Loa, un!«

— Od ovih dijelova, od ovih elemenata — govorio je profesor Menzura brišući znoj s čela i pokazujući na geometrijske likove što ih je nacrtao na ploči — može­mo sastaviti, možemo konstruirati cijeli, kompletni geo­metrijski lik ...

I Koko je uzeo papir i olovku i dao se na posao da pojedine dijelove izvještaja sastavi da tako vidi što će dobiti. Evo, kako je to ispalo:

»Barbarossa ima dva imena. Jedno je pravo, a drugo je izmišljeno a ne zna se zašto mu to treba.

Barbarossa neće da teta zna da dolaze pisma iz Nje­mačke od njegovih roditelja.

Barb, nije htio da bude prvak u gađanju kao lani. Zašto?

Barb, je navodno izgubio psa i ne zna se kako i je li to samo još jedna njegova izmišljotina«.

Dječak pokuša zagladiti neposlušnu kosu i zadovolj no se osmijehnu papiriću koji je ispunio. Cijeloj je pri či, istina, još nedostajao rep i glava, ali je to već ipak bila — prva priča. Htjede već da ceduljicu pošalje svo­me drugu u posljednju klupu, ali se predomisli. Bila je previše razumljiva pa je bolje da ne dođe u kakve rado­znale ruke.

A sad je odlučio da prati predavanje profesora Men zure.

— I tako smo od svih tih likova — govorio je profe­sor — dobili jedan novi lik ...

78

Za to se vrijeme Tomo užasno vrpoljio na svom mjestu. Nikad nije toliko želio da se školski sat završi. Pod klupom je držao list današnjih novina a novinski papir mu je igrao u ruci.

Tomo je bio na sto muka. Nije ni sam znao kako se ovo dogodilo. Njegov drug iz klupe, Emil, uvijek je uza se, u torbi, imao hrpu novina. U svakoj je prilici čitao novine. Kad bi se, za odmora, svi učenici i učenice raz­miljeli po hodnicima i školskom dvorištu, Emil bi do­lazio u školu i odlazio iz nje, išao je ulicom čitajući no­vine i sudarao se s prolaznicima. Povrh svega, Emil je čitao i pod satovima. A izmislio je za tu priliku poseban trik. Kako je bio kratkovidan, za čitanje mu naočali ni­su bile potrebne. On bi ih, za vrijeme obuke, malo za- digao na čelo. Sjedio je u zadnjoj klupi i s katedre se činilo kao da gleda pravo u školsku ploču. A mjesto nje­ga gledale su samo naočale, dok je on pohlepno čitao najnovije vijesti ispod klupe.

A Tomo, koji je inače bio vrlo pažljiv za nastave, danas nije mogao pratiti predavanje profesora Menzure. I za njega je danas profesor govorio kao u nijemom filmu. Emil, koji je inače sve lekcije znao unaprijed, čitao je mirno novine.

— Daj meni — šapnu Tomo koji se pomalo ljutio i na Koka zbog oštrog pisamceta što ga je maloprije pri­mio. — Daj mi jedan dio novina ...

— Evo ti sportska stranica — reče Emil dodajući mu novine. — Sport me ne zanima.

Ni Tomu nije sport odviše zanimao ali se nadao da će bar tako razagnati misli što su mu zujale u glavi. Ras- klopio je list i počeo čitati. Tako mu je pao u oči članak: Prvenstvo zagrebačkih srednjih škola u gađanju zrač­nom puškom. Pročitao ga je i ostao bez daha. Pročitao ga je još jednom. Nije bilo nikakve sumnje, nije se pre­vario.

79

Htio je odmah javiti Koku, ali nije znao kako. Gle­dao je pred sobom Kokovu cedulju: »Operacija Barba- rossa treba se odvijati u najvećoj tajnosti. Ako mi pišeš, moraš pisati tako ...«

Odlučio je ipak da mu piše. Ta tko bi dočekao svrše­tak sata da mu priopći ovakvu novost? Trebalo je samo dobro smisliti kako će pisati da se osjetljivi Koko opet ne naljuti. Tomo, istina, nije znao što su šifre, ali se dosjetio da treba promijeniti neke riječi, baš kao što su Marka prekrstili u Barbarossu, tako da poruka bude sa­mo Koku razumljiva. Dugo je, dugo premišljao i meško- ljio se u klupi, ali je ipak uspio sastaviti poruku. Pono­sno je predao presavijenu cedulju Emilu, a ovaj je pru­žio ruku s ceduljom, ne odižući oči s novina, prema susjednom redu klupe. .

— Donesi ovamo tu cedulju! — prodere se iznenada profesor Menzura koji je opazio Emilovu kretnju. — Kakav je to način! Ja ovdje predajem, a oni se igraju, dopisuju ...

Koko se okrenu i bijesno ošinu pogledom Tomu koji se zadovoljno smješkao ne osjećajući opasnost. Mari- janine velike oči još okrupnješe. Profesor Menzura uze cedulju i popravi naočale spremajući se da je pročita. U razredu zavlada tajac, mnogo dublji nego za nastavni­kova tumačenja o geometrijskim likovima.

Profesor Menzura, oklijevajući glasno pročita:»Koko! Evo iz današnjih novina: Jučer je u Jeru­

zalemu završeno natjecanje za prvenstvo srednjih stale- la u gađanju lukom. U momčadskoj konkurenciji pobi­jedili su ratnici II križarskog mješovitog rata, a u poje­dinačnom natjecanju također učenik iz III križarskog rata I R . . . Najveće iznenađenje je neuspjeh Barba- rosse II, koji je u. prošlom ratu premoćno osvojio prvo mjesto a u ovom ratu nema ga ni među prvih deset...« Pa što je ovo? Jeste li vi poludjeli?

80

Razred se grohotom smijao.Srećom, u taj je čas odjeknulo zvonce. Profesor Men-

zura je strpao pisamce u džep i odmahnuo rukom.Koko je sačekao da iz razreda iziđe ne samo profe­

sor, nego i Marko Lukarić, onda je potrčao do svog druga.

— Pa što je tebi? — grozničavo je šaptao Tomi u li­ce. — Jesi li zbilja poludio? Kakav Barbarossa drugi?

Zbunjeni Tomo gurnu mu pod oči novinski list sa sportskom rubrikom. I Koko pročita:

»Jučer je u Zagrebu završeno natjecanje za prven­stvo srednjih škola u gađanju zračnom puškom. U mom­čadskoj konkurenciji pobijedili su učenici II mješovite gimnazije, a u pojedinačnom plasmanu također učenik III gimnazije Ivica Račić. Najveće je iznenađenje neus­pjeh Mirka Komana koji je lani premoćno osvojio prvo mjesto — ove godine ga nema ni među prvih deset...«

— Mirko Koman! Aha! — važno reče Tomo. To je on!

— On! Pa što: on, on! Kao da ja to odavno već ne znam. Odmah mi je bilo jasno.

I on u kratkim crtama ispriča svoj razgovor s tetkom Verom. Naravno, malo ga je iskitio. Ona, Vera, nije htje­la uopće razgovarati ni odgovarati na njegova pitanja, a on, Koko, uspio je koješta izmamiti lukavim pitanji­ma. Tomo ga je slušao razjapljenih usta i bilo mu žao što je njegovo otkriće dvostrukih bilježnica i pisama iz Njemačke sad tako beznačajno.

— Znači — izusti Tomo oprezno — sad odjednom imamo jednog više, zar ne? Tko je onaj drugi, onaj Ro­man, a?

— Ne, baš obratno! — odlučno će Koko. — Sad ima­mo jednog manje. Uopće, nemamo Lukarica. Tko je Marko Lukarić? Gdje je? Njega uopće nemamo ...

Tomo nije razumio, ali je klimao glavom.— Pa što ćemo sad?

81

— Sad treba prvo otkriti u koju školu ide Mirko Ko- man . .. Taj tvoj Barbarossa drugi — nasmiješi se Koko. — Dobro si mu ime izmislio.

— Pa on ide s nama u razred! Pa šta tu treba otkri­vati. Evo, sjedi tu ispred mene . ..

— Uh, uh, uh! — uhvati se Koko za glavu. — Kako ne shvaćaš? Uostalom .. . vidjet ćeš. Uskoro će se sve razjasniti. Meni je skoro već sve jasno.

12. PROFESOR BEZ OKLOPA

I opet je posljednji sat bila povijest.Profesor Gavrić znojio se pred velikom zemljopis­

nom kartom jer je opet jurišao, penjao se, gađao iz lu­ka, padao s bedema i, jednom riječju, izvodio sve ratnič­ke vještine srednjovjekovnih vitezova.

Bila je subota. I pomisao na današnje poslijepodne i sutrašnji slobodan dan unosila je nemir u razred. Svi su se meškoljili i smješkali ne slušajući nastavnika.

Emil, koji nije smatrao da je više uopće potrebno držati novine pod klupom, slobodno ih je raširio na klu­pi sklanjajući se ipak iza širokih leđa Marka Lukarića.

Ali tada dođe do malog sukoba.Marko se odjednom naglo spusti u klupu, naprosto

klizne leđima niz naslon. Novine, koje su jednim dijelom bile pod njegovim leđima, poderaše se. Emil najprije bijesno gurnu crnoga dječaka u rebra a onda dohvati sve što je god našao pod klupom i stane mu bacati u glavu. Ta kako se i ne bi razljutio! Kolega mu je ode- rao točno polovicu romana u nastavcima koji je upravo kanio pročitati.

I tako su po crnoj glavi Marka Lukarića počeli plju- štati zgužvani papiri, korice kruha i sira, komadići olo­

82

vaka, jedno dugme, pera i još kojekakve sitnice i ot­paci što se mogu naći pod đačkom klupom.

Marko se okrenuo i bijesno ošinuo pogledom Emila. Onda se smirio, prignuo i počeo skupljati svu tu tanad koju je kolega s naočalima bio sasuo po njemu. I tako je, nemajući drugoga posla, počeo brižljivo ispravljati sve zgužvane papire koje je Emil bio pobacao. Odjed­nom se naglo okrenuo prema dječaku u naočalima i viknuo da je odjeknulo razredom:

— Gade! Gade-e!Sve se glave okrenuše prema posljednjim klupama.

Profesor Gavrić preskoči brže-bolje nekoliko stoljeća, izvuče se iz oklopa i vrati u razrednu sobu.

— Sto je to? Kakva je to galama u posljednjim rat­ničkim redovima? Jesu li se oklopnici pobunili?

Ali se sve brzo smirilo. Samo je Tomo Branje bio ru­men u licu kao pun mjesec. Obrazi su mu gorjeli kao da ga je tko dobro išćuškao.

On je, naime, dobro znao zašto se Marko toliko ra­spalio i zaboravio. Bila je to njegova, Tomina, neoprez­nost i krivica. Odlučio je da Koku o tome ne spomene baš ništa, jer bi mu prijatelj održao sigurno strašnu bukvicu.

A dogodilo se to ovako. Tomo je s nestrpljenjem oče­kivao svršetak posljednjeg sata pomišljajući na sve ono slobodno vrijeme koje je pred njim i koje će, nema sumnje, upotrijebiti za konačno rješenje zagonetke o tajanstvenom dječaku Marku Lukariću.' Neprestano je pogledao na njegova široka leđa i crnu glavu što su bili tako blizu, na dohvat ruke. »I taj dječak, koji je tu tako blizu, da ima krivo ime... da on nije on«, mislio je To­mo vrpoljeći se u klupi.

I tako je, i ne primjećujući, na istrgnutu papiru iz bilježnice ispisivao drugo ime tajanstvenog dječaka. Mir­ko Koman, Mirko Koman, Mirko Koman... Jednom, tri puta, deset puta, pedeset puta. Sam se začudio kad je

83

primijetio da je tako ispisao cio list. Brzo ga je zgužvao i odlučio da ga, čim se završi obuka, baci.

Ali, na žalost, Emil je poremetio njegovu nakanu. Bacio je zgužvani papir u glavu crnom dječaku. Marko ga je razmotao, ispravio i — pročitao na njemu svoje drugo ime. To ga je, očito, toliko prenerazilo da se nije mogao savladati već je planuo smatrajući da ga Emil namjerno izaziva. Pomislio je, valjda, i na Marijanino upozorenje na obali rijeke, i sve mu je bilo jasno. Osje­ćao je da su mu na tragu. Tomina neopreznost bila je za njega pravodobno upozorenje.

Uskoro se javi zvonce i učenici i učenice počeše hitro izlaziti iz razreda kao da se boje da bi opet tko mogao izmisliti cijepljenje, gađanje ili bilo što drugo, i zadržati ih u školi. Emil, raširivši novine i čitajući roman u hodu, brzo prođe pokraj crnog dječaka kao da se boji da će ga on napasti. Koko sačeka Tomu pred vratima. Mala Mari­jana, dosljedna svojoj tajnoj ulozi špijunke, prođe po­kraj njih kao da se i ne poznaju. Samo izvadi iz torbe veliku fotografiju Clarka Gabla i poče je ponosno poka­zivati kolegicama, koje su zavidno uzdisale.

U razredu su ostali samo profesor Gavrić i Marko Lukarić. Isprva nisu ni zamijetili jedan drugoga. Profe­sor je odsutno gledao kroz prozor, a učenik je nepomi­čno sjedio u svojoj klupi i, podbočivši se, duboko o ne­čemu razmišljao.

— Gle, ti si još ovdje! — začudi se odjednom profe­sor Gavrić i siđe s podija. — Zar nisi čuo da se za­vršio sat?

Crni dječak smeteno ustade, ali ne odiže glave.— Da možda i ti ne voliš prazne školske sobe kao što

ih ja volim? — upita profesor Gavrić prijateljskim gla­som prilazeći učeniku i stavljajući mu ruku na rame. — Ja ti najviše volim ovdje sjediti i gledati u prazne klupe. Ili šetati među njima. To me tako smiruje ...

84

Marko Lukarić polako podiže glavu i ispod oka po­gleda u nastavnika. Ispod čupavih Gavrićevih obrva pri­jazno su se smiješile stisnute oči. Dječak se malko osmjehnu kao da želi pokazati da cijeni profesorovu prijateljsku naklonost.

Uistinu, profesor povijesti već je od prvog dana za­volio novog učenika lila. Nije to bilo samo zbog toga što je Lukarić dosta dobro znao povijest. Zapravo, on je i nije osobito znao. Počeo bi obično dobro nizati doga­đaje, godine i imena, a onda bi se zapleo, pomiješao stoljeća i ušutio. Kao ono prekjučer kad je Olivera Cromvvella silom htio ugurati u križarske ratove. Ne, nije ga Gavrić zavolio kao učenika, sviđao mu se na­prosto kao dječak.

I sad je gledao te njegove krupne crne oči ispod gu­ste crne kose i činilo mu se da se u njima nešto skriva. Profesor Gavrić je bio uvjeren da dosta poznaje i ljude i dječake. Uočio je da je Marko Lukarić nekako izdvojen od ostalih, da je ozbiljan i osamljen. Ili su njega drugi izbjegavali, ili je on izbjegavao druge. Vidio je u tome dječaku nešto što ga je podsjećalo na njega samoga. I zato mu je bio tako blizak.

— Idemo — reče on blago. — Nema smisla da tu dulje ostajemo.

— Da, moramo ići — zamišljeno reče dječak, skupi u torbu sve bilježnice i knjige, ugura i onaj Tomin list papira i zaključa torbu lokotom.

— Zašto zaključavaš torbu? — začudi se profesor Gavrić koji je imao u džepu svežanj ključeva i isto tako zaključavao sve što se samo moglo zaključati.

— Tako — kaza crni dječak. — Ne volim kad mi drugi kopaju po torbi. — Ne volim kad mi netko dira moje stvari.

— Eh, moj Marko — izusti profesor nekako značaj­no i obgrli Marka.

1 tako zagrljeni iziđoše iz razreda i iz škole.

85

Profesor Gavrić je stanovao u blizini škole. Kad se nađoše pred vratima njegove kuće, on pozva Marka da svrati malo do njega. Crni dječak se nećkao.

— Ne, hvala ... ne mogu, moram u školu ... to jest kući... čekaju me s ručkom ...

— Hajde, bar malo — nastavljao je Ijubezni na­stavnik.

Dječak je konačno popustio, iako je napomenuo da može ostati samo vrlo kratko jer mu se vrlo žuri.

Ušli su u stan profesora Gavrića. Dječak je malo us­tuknuo i zapanjio se. Unutra je bilo mračno i neugodno. Pokućstvo je bilo, uglavnom, crno, zastori su bili crni, a po zidovima su visjele slike u crnim okvirima: bile su to, uglavnom, fotografije jedne lijepe žene i jednog dječa­čića kudrave kose i sitnih svijetlih očiju, kao i u pro­fesora Gavrića.

— To je moja pokojna žena ... i sinčić . . . oni su po­ginuli u ratu za bombardiranja ... — protisnu profesor Gavrić i onda, otresavši glavom, življe doda: — Hajde, sjedi, napravit ću ti limunadu.

Crni dječak sjede i ponovo se zagleda u slike u cr­nim okvirima. Kad se profesor Gavrić vrati u sobu s ve­likom čašom limunade, primijeti da dječak još jednako gleda slike. Zatim uzdahnu i reče:

— Ti to najbolje razumiješ, zar ne? Ti znaš kako je kad čovjek nosi nešto duboko u srcu, nešto što mu za­gorčava život.. . što se ne može zaboraviti.

Marko ga začuđeno pogleda. Otkud bi on nešto mo­gao znati o takvim mučnim osjećajima? Otkud profesor Gavrić sluti da bi on mogao išta znati o njima?

— Ti si isto izgubio roditelje u ratu — kaza tiho profesor Gavrić. — Rekli su mi tako . ..

— Ah, da — gotovo s olakšanjem reče crni dječak, pocrvenje i obori glavu. Tad poče pijuckati limunadu kako bi malo dobio na vremenu i pribrao se.

— Na tebi se vidi — nastavi profesor blago — na tebi se vidi da nosiš u sebi neku tajnu, znaš.

86

— Tajnu? — upita dječak.— No, dobro. Ne baš tajnu. Ali nešto što ne voliš

spominjati, što ne treba svatko da zna... što nije za svačije uši... Ja sam to dobro uočio. Eto, na primjer, govoriš ti meni o Barbarossi. Znaš sve točno i lijepo. Onda, odjednom — stop. Ne možeš više ni usta otvoriti. Ne možeš se sjetiti da se Barbarossa utopio u rijeci. Vi­dio sam da su ti misli odlutale.

— Da — složi se dječak. — Nisam mislio na Barba- rossu...

— Eto, vidiš. To se događa i meni. Zamislim se i više ne znam što govorim. Zato se uvijek i nastojim uživjeti u ono o čemu govorim. Kad govorim o nekom ratu — ja onda zbilja ratujem, ubijam, ginem. Možda je to vama nekad i smiješno, kad gledate iz klupe. Ali ja se moram tako ponašati, naprosto moram. Onda ne mislim ...

Crni je dječak klimao glavom. Odista je zavolio tog čovjeka.

— Mene ne vole u razredu — reče dječak odjednom. — Sigurno sam im nekako čudan... a ne volim baš ni ja njih ... previše zabadaju svoj nos, znate, u ono što ih se ne tiče ... njuškaju... ne, ne volim ih.

— Jeste — složi se profesor Gavrić koji se prisjetio da je mali Tomo iz III a odista dolazio jučer u školu da traži kućnu adresu Marka Lukarića, ali se sad naprosto nije usuđivao da to spomene i da još više usplahiri ovo­ga dječaka — vidio sam ja to, osjetio. Takvi su ti uvijek ljudi. Oni odmah osjete kad netko nosi u sebi neku taj­nu — ne daju mu mira.

— Tajnu? — zgranu se dječak.— No, pa ne baš tajnu. Ono nešto skriveno što nosi­

mo u sebi. Znaš. Ti me sigurno dobro razumiješ ...Dječak ga je jako dobro razumio. Mnogo bolje nego

što je profesor Gavrić i slutio. Znao je što znači nositi u sebi tajnu koju ne može nikome saopćiti. Što je najgo­re, to nije bila tajna na koju je mislio dobrodušni nas­

87

tavnik povijesti. Bila je to prava-pravcata mučna i straš­na tajna na koju je nastojao i ne misliti.

— A znate — reče Marko odjednom ne dižući glave i piljeći u praznu čašu u ruci — znate da ja onda nisam zaboravio kako je poginuo Barbarossa ...

— Nisi zaboravio? — začudi se Gavrić i guste mu se obrve skupiše. — Pa zašto nisi rekao?

— Tako — reče dječak zamišljeno. — Nije mi se da­lo. Gadi mi se. I ne volim rijeke. Razumijete li?

Ovoga puta profesor Gavrić nije razumio ali je brzo zaklimao glavom. Ustao je i razgrnuo tamne zastore kao da svjetlošću nastoji izagnati mračne misli iz ove sobe.

Marko je ustao i oprostio se od profesora.— Ti samo dođi. Kad god hoćeš — govorio je on gla­

sno učeniku na vratima. — Ja sam uvijek kod kuće, ako nisam u školi. Dođi kad god hoćeš. Pozvoni pet puta, jer inače ne otvaram. Kad god hoćeš' da razgovaramo ... ili ako me trebaš bilo zbog čega, nemoj se ustručavati.

Dječak se zahvali, rukova i iziđe na ulicu. Prije nego će krenuti prema tramvajskoj stanici dobro pogleda niz ulicu i uz ulicu. Htio je, očito, da se uvjeri nije li mu tko od njegovih radoznalih kolega opet za petama. Dokle god mu je pogled sizao nije bilo nigdje ni jednog dje­čaka. Ulicom su hodali jedino odrasli.

On stisnu torbu pod miškom i zabrza niz ulicu. Odla- nulo mu je kad se uvjerio da ga nitko ne slijedi.

Ali nije baš bilo tako.

13. ISTRAGA U TUĐEM TABORU

Nije baš bila istina da je Koku sve jasno, kao što je to maloprije tako uvjereno rekao prijatelju Tomi. Ali je ipak nešto znao: znao je što treba poduzeti i kako će poduzeti.

$8

— Što ćemo sada-da? — zapitkivao je Tomo dok su jurili niz školske stepenice uzalud se trudeći da su- stigne druga koji je imao duže korake i brže odmicao.

— Za njim — kaza Koko.— A kako ćemo za njim kad on još nije ni izišao iz

razreda? Može samo on za nama, a ne mi za njim.Koko samo odmahnu rukom kao da i nije vrijedno

objašnjavati. Pred školskom zgradom povuče druga na­lijevo. Sišli su u vrt pred pročeljem škole i sklonili se iza velikog zida, nedaleko ograde od rešetki kroz koju se moglo gledati na ulicu.

Ovako zaklonjeni iza zida i u sjeni gustih, velikih jablanova mogli su promatrati cijelu ulicu u kojoj se nalazila škola, a da njih nitko nije mogao vidjeti.

— Što ćemo sada-da? — pitao je Tomo jer mu je bi­lo draže da bude smiješan i da suvišno zapitkuje nego da izgara od radoznalosti.

— Sad ćemo čekati dok se ne pojavi. Onda ćemo za njim, Da vidimo u koju školu ide.

— A kako znaš da ide u drugu školu? Pa kako može jedan učenik ići u dvije škole-le? Tko je ikad čuo ...

— Šuti! — prekinu ga Koko.Dječak, koga su čekali, pojavi se na velikom ulaznom

stepeništu pred školskom zgradom. Na njihovo zaprepa­štenje bio je s profesorom Gavrićem! Tu ga je nastavnik povijesti bio zagrlio i nešto mu ljubazno govorio.

— I on! — lanu Koko i počeše se iza uha.— Što? Što: i on?— Ništa. I on mi je bio sumnjiv. Uvijek. Govorio sam

ja: »Eto, uzmimo, na primjer, profesora Gavrića. Nije li on strašno čudan čovjek? Nije li mu ponašanje neobič­no? Tko zna što se tu krije . . .« Znao sam ja. I ta Vera, na primjer. Očito je da svašta skriva i neće mi reći. Svi ti sumnjivci, naravno, drže zajedno. Ali ću im ja već .. već ćemo im mi pokazati.

89

Izvirujući polako iz sjene jablanova, dječaci vidješe kako profesor Gavrić i njegov učenik ulaze u kuću. Znali su da ondje stanuje njihov profesor povijesti. To- mo duboko, duboko uzdahnu i sjede nemoćno na pod.

— Sjajno! — poviknu Koko. — Baš odlično! Ovo mi je došlo kao naručeno. Sigurno će se oni neko vrijeme zadržati unutra a dotle... e, dotle ti budi ovdje, iza zida, i pazi. Ako slučajno prije iziđu ili ako Barbarossa sam iziđe... onda ga slijedi. Ja ću te već naći. Ali si­gurno neće. Ja odlazim začas ...

— Ali-li, što-o — zamuca se Tomo ustajući. Prije nego je uspio i doreći, njegov je prijatelj letio ulicom kao strijela. Nije bilo druge nego čekati. Tomo još jed­nom duboko uzdahnu, položi svoju torbu na Kokovu i sjede na njih piljeći kroz ogradu u profesorovu kuću kao lovac koji vreba divljač.

Koko je, međutim, izbio na tramvajsku prugu i vje­što se vinuo u plava kola koja su jurnula mimo njega. Za pet minuta već je bio u svom stanu i zadihan uletio u kuhinju u pratnji svog velikog crnog psa Cara.

— Mama! Mama! — povikao je s vrata.— Koko ... — zgranu se domaćica i ispusti iz ruke

kuhaču. — Što se, zaboga, dogodilo?Sin ju je ipak brzo umirio. Nije se ništa dogodilo.

Došao je da zamoli za nešto novaca koji su mu prijeko potrebni. Zapravo, on nije tražio što mu ne pripada. Svake je sedmice dobivao određenu svotu za kino. A sada je samo molio da mu isplati za tri mjeseca una­prijed.

— Ali zašto? — pitala je majka brišući ruke.— Joj, ne mogu ti sad objašnjavati. Reći ću ti po­

slije. Samo, jako je važno. Molim te, požuri.Majka je otišla u sobu i donijela mu novac koji je

tražio.— Samo nemoj onda tražiti kad ne budeš imao za

kino.

90

— Neću! I hvala — poljubi Koko majku i jurnu van.Roditelji Ratka Milica, zvanog Koko, već su se oda­

vno naučili da vjeruju sinu. Više puta su se uvjerili da je odrasliji i ozbiljniji nego što se moglo i slutiti. I zato, kad bi on nešto nenadano zatražio ili zamolio, bili su uvijek spremni, ako su samo mogli, da udovolje njego­voj želji. Znali su da se ne radi o kinu, već da je po­srijedi nešto ozbiljno i važno.

A Koko je već dotle hitao prema Kvaternikovu trgu, gdje je bilo najbliže stajalište taksija.

Takav je, naime, bio njegov naum. Čim je izbio na trg, potražio je pogledom među taksistima onaj koji je dobro poznavao. Ali starog forda i debelog šofera, u ko­jega je nos bio velik i modar kao patlidžan, nije bilo. Lanjske se godine, u jednoj uzbudljivoj pustolovini, bio sprijateljio s debelim šoferom i zavolio njegovu staru krntiju, taksi br. 133. Sad bi najviše volio da je njega opet našao, ali ga, na žalost, ovdje nije bilo a nije imao vremena da ga traži po gradu.

Pristupio je prvom automobilu i rekao šoferu da bi mu taksi trebao na sat-dva.

— A imaš li ti toliko novaca? — nepovjerljivo upita šofer i zaškilji.

Koko umjesto odgovora turi ruku u džep i izvuće pregršt novčanica. Šofer prestade škiljiti, klimnu gla­vom, otvori vrata i upali motor. Započinjao je novi, mo­torizirani pothvat u operaciji Barbarossa.

Tomo je već bio prilično ljut. »Kako me može samo ovako ostaviti i otići a da ništa ne kaže? Najbolje će biti da i ja odem. Pa neka vidi da se ne može tako sa mnom postupati. Što se, vraga, pravi tako važan ...«

Ali u tom času, točno pred školskim zidom za kojim je on sjedio, zaškripaše kočnice i zaustavi se velik crn automobil. Dječak se hitro skloni za zid. Ali ga iz auta pozva poznati glas:

— Hajde, brže! Ulazi.

91

Tomo upade bez daha i sruši se na stražnje sjedište pokraj Koka, koji ga je dočekao slavodobitno se smije­šeći. Ali nije imao mnogo vremena da uživa u prijate­ljevu iznenađenju.

Otvorila su se vrata na kući profesora Gavrića i na njima su se pojavili nastavnik povijesti i njegov učenik. Srdačno su se oprostili, rukovali, i crni je dječak izišao na ulicu. Ogledao se oprezno na sve strane kao da oče­kuje neki prepad a onda je zabrzao niz ulicu.

— Vidite li onoga dječaka? — nagnu se Koko prema šoferu.

— Onoga crnoga? — zaškilji šofer.— Da. Njega ćemo pratiti... neprekidno ćemo vo­

ziti iza njega. Kad uđe u tramvaj, na primjer, ići ćemo za tramvajem, znate ... i' tako dalje ... Kad iziđe, onda opet dalje ...

— Hej, kakva je to glupa šala? — okrenu se šofer dvojici dječaka. — Daj ti meni unaprijed plati, a ne da mi poslije klisnete kad se navozate po gradu ...

Koko mu dade nešto novaca.— Što ćemo sada-da? — pitao je Tomo kad auto

polako krene za crnim dječakom.— Slijedit ćemo ga sve dok nas ne odvede u svoju

drugu školu. Jasno? — šapnu Koko.— A ako nas opet prevari... Kao ono s domom?— Neće. Sad ne zna da ga pratimo. A, osim toga, u

školu mora ... A, osim toga, bi li ti mogao malo šutjeti?Uistinu, dječak je ušao u tramvaj. Kasnije je prešao

u broj četrnaest. Tramvaj i taksi krenuli su na Medve- ščak. Marko iziđe iz tramvaja na stanici ispod stepeni­šta što je vodilo do Alagićeve ulice. Koko reče šoferu da parkira kola nedaleko od stepenica. Poče veliko iščeki­vanje. Šofer je nešto gunđao preda se, nešto o tome ko­liko se zapravo gubi time što ovdje sjedi, a sad bi baš

92

Auto polako krene za crnim dječakom

možda imao posla. Koko ga je smirivao obećavši da će mu čekanje platiti dvostruko i gurnuo mu odmah u ša­ku još jednu novčanicu.

Bio je jedan sat i četvrt. Crni se dječak nije mogao dugo zadržati kod kuše, ako želi stići u školu. Koko je znao da nastava u svim školama u gradu počinje točno u dva sata. Barbarossa je mogao na ručak utrošiti naj­više petnaest minuta. Tu, u neposrednoj blizini njegove ulice, nije bilo nikakve škole i trebalo je računati da će mu trebati sigurno pola sata da dođe do svoje škole.

— Eno ga! — reče šofer veselo, i dječaci vidješe u onom ogledalu iznad njegove glave kako je veselo za- škiljio. Kao da je i sam počeo uživati u ovoj hajci. — Hočemo li opet za njim, a?

Koko je potvrdio. Operacija se nastavlja. Crni je dječak brzo sjurio niz stepenice i opet se u podnožju dugo i oprezno ogledavao na sve strane. Očito nije ništa sumnjivo primijetio, a crni automobil, što je bio parki­ran stotinjak metara više, nije zacijelo ni zapazio. Mirno se uputio na tramvajsku stanicu i opet popeo u tramvaj. Crni taksi je ponovno krenuo tragom crnoga dječaka.

Ćim je Barbarossa — Koko ga je i u sebi najradije tako nazivao, jer su mu dva imena i prezimena i u mi­slima samo stvarala zbrku — čim je Barbarossa prešao u drugi tramvaj, Koko je naslutio kamo tajanstveni dječak ide. A kad se iskrca, on povika:

— Druga muška! Jasno!— Da vozim do Druge muške gimnazije? — upita

šofer misleći da je to novo naređenje mladih, čudnih mušterija.

— Ma ne ... — kaza Koko. — To jest, da, samo po­lako ... opet za njim ... samo za njim ...

Uistinu, crni dječak je skrenuo u Križanićevu ulicu i uputio se prema velikoj zgradi II muške gimnazije, Susreo je skupinu kolega i srdačno se s njima upustio u razgovor, smijući se i udarajući ih po leđima. Bilo je

94

očito da se sad sasvim drugačije ponaša i gotovo bi se reklo da to i nije isti dječak. A zapravo je i bilo tako: Marko Lukarić je sad postao Mirko Koman.

Koko zaustavi taksi, plati šoferu i više nego je obe­ćao, i dva se dječaka skloniše u vežu preko puta gimna­zije. Obadvojica su jedva disali od uzbuđenja.

— Što kažeš? — reče Koko. — Jesam li ti ja rekao? A? — Tomo je šutio i samo duboko predisao.

Bilo je jasno da Koko već ima razrađen plan i za na­stavak operacije.

U istu školu, Drugu mušku gimnaziju, išao je i nje­gov bratić Pero Milić. Koko je znao čak i razred: IV a. Odlučio je da će ga potražiti i od njega pokušati do­znati nešto više o Mirku Komanu. U najkraćim crtama je izložio svoj plan Tomi, ali nije odgovarao na bezbroj­na pitanja koja mu je prijatelj neprekidno postavljao.

Jesi li vidio da je nosio sa sobom i papuče za fizi­čki? — pitao je Koko.

— E ... da, vidio sam — siegnu Tomo ramenima. — Pa što onda?

— Pa šta onda! — ponovi Koko. — To znači da danas ima fizički! Jasno?

Tomo nije znao zašto bi bilo važno što Barbarossa toga dana ima sat fizičkog odgoja, ali je odlučio da više ništa ne pita.

— Kad je fizički — požuri Koko da objasni — valjda znaš da se već za vrijeme odmora ide u dvoranu ili dvo­rište. I u razred se vraća kasnije nego obično. Jasno? Vidiš, znači da imamo dva odmora koje treba iskoristiti. Kad njega nema u zgradi. Da nas ne vidi...

Kad zvono objavi početak školske obuke i graja se po razredu stiša, dva dječaka hitro pretrčaše ulicu, uđo­še u školu i potražiše podvornika. Koko je doznao sve što je htio: III b, Barbarossin razred, koji se nalazio na drugom katu, imao je fizički odgoj tek treći sat; IVa, razred njegovog bratića Pere Milica, nalazio se u

95

prizemlju, nedaleko od ulaza. Dječaci opet iziđoše i pro- šetaše se. Koko svrati u javnu telefonsku govornicu i telefonira ocu u poduzeće da Tomo i on ne mogu doći odmah kući, kako se kod kuće ne bi za njih zabrinuli.

Malo prije početka trećeg sata dječaci se vratiše u zgradu II gimnazije. Već su izdaleka vidjeli da je dvo­rište puno dječaka u bijelim majicama, kratkim sport­skim hlačicama i papučama. Jedan razred, a bio je to očito III a, već je bio spreman za sat.

Tomo i Koko su se šuljali uz ogradu školskog dvo­rišta pretrčavajući od jednog do drugog stupa, od jed­nog do drugog jablana.

— Gle! — reče Tomo. — Barbarossa! Barbarossa igra nogomet! ...

Uistinu, njihov se crni kolega priključio skupini dje­čaka koja je, prije početka sata, zaigrala najmiliju sport­sku igru, onu koju na satovima fizičkog odgoja obično nije dopušteno igrati i umjesto koje se izvode kojekakve dosadne vježbe. A dječacima, koji su virili iza ograde, nije bilo čudno, naravno, što učenici iskorištavaju slobo­dan trenutak i igraju nogomet. Čudno im je bilo što no­gomet igra i Barbarossa! Ta znali su kako je u njihovoj školi izbjegavao da se pridruži dječacima u igri, kako se pravio nevješt, kako je tvrdio da ne voli nogomet. A sad je bilo takoi očito da je izvrstan nogometaš! Kretao se lako, obilazio protivnike kako je htio, izvrsno drib­lao, pucao s obje noge. Bio je najbolji od svih koji su u tom času igrali.

»Naravno«, mislio je Koko. »To je isto kao i s onim gađanjem. Bojao se da ne bi morao nastupati za razred­nu nogometnu momčad. Otada bi morao i poslije podne dolaziti u našu školu. A on to, jasno, nije mogao, jer je poslije podne Mirko, a ne Marko, i mora biti ovdje, u svojoj pravoj školi...«

Ali nije bilo vremena za suvišno razmišljanje.

96

Dječaci upadoše ponovno u školsku zgradu. U pri­zemlju potražiše IV a razred. Koko zaviri u sobu, ugleda bratića i zovnu ga.

Pero Milić se približi neodlučnim korakom. On baš nije odviše volio svoga mlađeg bratića Koku Milića. Taj je Pero bio vrlo visok i snažan dječak, sigurno naj­viši i najjači u razredu, dobro je plivao, izvrsno trčao i igrao tenis, bavio se boksom i mačevanjem i ponašao se kao svi ljudi koji su uvjereni da im ostali nisu ravni u tjelesnim sposobnostima. Prije godinu i nešto nije on s Kokom, mnogo nižim i sićušnijim od njega, htio pro­govoriti nijedne riječi. A ipak, kad je vidio da se o Koku piše u novinama i kad je saznao da su čak o njegovim doživljajima napisana i dva romana, počeo ga je malo više cijeniti; ponekad bi se, kad bi opazio da netko od njegovih kolega drži u ruci knjigu o Koku, čak i otvo­reno pohvalio: »To je moj bratić! Pričao mi je on to sve...«

— Što je, Koko? Kako da si ti ovamo došao? .Baš mene tražiš? — upita visoki dječak nastojeći biti lju­bazan.

Koko se također nekako neugodno- osjećao kad je bio s njim. Valjda zato što bi ga već poslije nekoliko minuta zabolio vrat od gledanja uvis. Ipak, češući se iza uha i cupkajući s noge na nogu, objasnio mu je zašto je svratio u njegovu školu. Zapravo, pravi razlog nije htio spomenuti. Ali je rekao da ga zanima jedan dječak iz trećega b.

Pokazalo se da Pero ne poznaje Mirka Komana. Koko mu ga je pokazao s prozora gdje igra nogomet. Mirko je, po Perinu mišljenju, bio previše sitan dječak da bi se on s njim družio. Njegovi su prijatelji bili samo visoki dječaci.

— Ali, znaš što, imam dobroga druga u tom razredu. On ti može reći o tom Mirku, ili kako se već zove ...

97

Hajde, idemo gore u razred. Iščašio je jučer prst kad smo bili na treningu — znaš, ja sad bacam disk i kuglu — pa je sigurno ostao u razredu.

Koka je malo vrijeđalo što bratić nije uopće rado­znao što ne zapitkuje zbog čega on, Koko, dolazi u dru­gu školu i raspituje se o jednom učeniku. Ali, s obzirom da mu je bratić ipak sad bio od koristi, nije se htio ljutiti na njega.

Dječak s iščašenim prstom nije, očito, odviše volio svog kolegu, Mirka Komaria. Rekao je da Koman samo dobro igra nogomet — i to je sve. A Koko je onda izvu­kao iz džepa neke papiriće s bilješkama, među kojima se nalazio i izvještaj br. 1. špijunke Marijane, i spremio se koješta pitati. Pero ga je zapitao da li je još potre­ban, okrenuo se i izišao iz razreda zviždučući.

Koko je sjeo za katedru, a Tomo i veliki dječak s iš­čašenim prstom u prvu klupu. Čupavi dječak za kated­rom rasporedio je svoje papire po stolu, i promatrač sa strane pomislio bi da počinje prava sudska rasprava u kojoj će Koko biti sudac, Tomo, recimo, tužilac, dječak s iščašenim prstom svjedok, a odsutni Mirko Koman — optuženi; jer krivcima, ako uspiju umaći, može se suditi i u odsutnosti.

— Kako dugo poznaš Mirka Komana? — upita Ko­ko strogo.

— Kako dugo? Već treću godinu... Od prvog raz­reda — odvrati dječak s iščašenim prstom gledajući za­bezeknuto čas u Koka, čas u Tomu. Da ih nije doveo Pero Milić, ne bi s njima htio ni progovoriti.

— Znači da on već treću godinu ide u ovu školu — nastavi Koko. — Znači da je već dugo u Zagrebu ...

— Ja mislim da je on rođen u Zagrebu — upade dječak s iščašenim prstom.

— Ima li on roditelje?— Naravno da ima... Vidio sam ih kad su nekoliko

puta dolazili po njega u školu, i to autom.

98

— Aha — značajno će Koko. — A vi ste u školi, na primjer, u povijesti učili nešto o nekom Kromvelu, zar ne?

— O Cromvvellu? Da, jesmo ... — začudi se veliki dječak.

— I profesorica iz prirodopisa traži da skupljate bi­lje, je li tako?

— Da, profesorica Lah traži da imamo herbarij ...— A jesi li primijetio da je nekako čudan Barba ...

— to jest, taj Mirko? Da se malo promijenio. ..— Možda ... možda jest malo — zamisli se dječak.

— To je valjda zbog psa ...— Aha!— Kaže da su mu otrovali psa, Reksija. Ja ga znam,

bio je jako lijep pas, vučjak.— Ali zar se nije taj pas ... — htjede upasti Tomo.— Šuti! — prekine ga Koko i zahvali se dječaku

s iščašenim prstom: — Hvala. I, nikom ni riječi. Pero mi kaže da se u tebe mogu pouzdati, zar ne?

Oprostili su se i izišli. Koko je zadovoljno trljao ru­ke. Konačno je bilo sve jasno. Odnosno, činjenice su ne­osporno utvrđene. Mirko Koman je odista išao svako­dnevno u dvije škole. U jednu pod svojim pravim ime­nom, u drugu pod imenom Marka Lukarica. Zato se nje­mu koješta i brkalo u glavi, zato je Olivera Cromvvella i ugurao u križarske ratove! Naravno, ono o psu je izmi­šljeno, jer svakome priča drugu priču.

— Htio bih da znam što mu je učinio? — upita Koko odjednom i zastade na ulici.

— Što? Kome? — zgranu se Tomo i razjapi usta.— Možda ga je ubio. Možda ga drži negdje u podru­

mu, u lancima. Možda ...— Ma što, koga? Daj, reci!— Pa valjda Marka Lukarica! Vidiš da njega još

nemamo. Jasno?

99

— A što ako on i ne postoji? — usudi se ubaciti Tomo.

Koko ga bijesno pogleda i odmahnu rukom. I sam je to isto pomislio i nije našao nikakva odgovora koji bi ga zadovoljio. »Zar bi uistinu bilo moguće«, mislio je on ljutito, »da je taj Barbarossa izmislio sebi još jedno ime ... Pa što ima od toga što svaki dan trči u dvije škole? Tko je još čuo za to: dječak s dva imena?!«

14. SUBOTA NAVEČER: JEDAN SE MIRNO PERE

Mala Marijana je nestrpljivo pritiskala na zvonce. Dugo je trebalo dok su joj otvorili. Tomina majka je, napokon, pusti unutra i pozove sina. Dječak i djevoj­čica otiđoše u kuhinju.

Tomo se mrštio i prodorno je promatrao. Slutio je zbog čega je došla i zbog toga ga je hladna jeza podila­zila po leđima.

— Poslao me Koko. On se kupa pa ne može razgo­varati ...

»On se kupa pa ne može razgovarati!« bijesno po­novi Tomo u sebi. »Baš je sad izabrao vrijeme za kupa­nje. I ja da se brinem za sve ...« Uopće nije shvaćao to kupanje po planu, svake subote navečer. I majci je uvi­jek tumačio jedno te isto: čovjek se kupa kad je prljav, a ne zato što je subota; isto je tako i s jelom, ljudi gla­duju već od dvanaest sati i to samo zato jer je običaj da se ruča u dva; nikad nije mogao shvatiti zašto se ljudi ne bi kupali kad su prljavi i zašto ne bi jeli kad su glad­ni, bez obzira na to koji je sat ili koji je dan u tjednu. »I on se baš sada mora kupati kad zna da imamo toliko posla...«

100

— Evo, ovo ti je poslao — reče smeđokosa djevoj­čica i pruži mu dva papira.

Prvi je bio velik list uredno ispisan crnilom. Bio je to novi Marijanin izvještaj. Očito da je djevojčica utu­vila sebi u glavu da se pismeno obraća silama za koje radi. Tomo se namršti i pročita u sebi:

»Izvještaj broj 2.1 Bila sam sad opet sa njim na obali Save pa je opet

baco kamenje i kaže da mrzi rijeku i sve ono drugo2 Kaže da ide odmah spavati jer da je jako umoran.

Ima opet kod sebe pismo iz Minhena i skriva ga pa onda opet vadi i sigurno je da je jako važno. Nije samo pra­zna koverta nego i pismo.

3 Najvažnije je da ujutro ide opet na rijeku jer kaže da se održava veliki aeromiting pa se može letiti s he­likopterima iznad cijelog grada i po rijeci i mene je pozvao.

Marijana, špijunka u korist jedne sile.«»Opet ti prokleti helikopteri« pomisli Tomo ljutito,

bez ikakva razloga, pokušavajući se sjetiti zašto mu je ono Koko neki dan spominjao te čudne sprave koje on, Tomo, još nikad nije vidio. »Što me briga za helikop­tere ...«

I dječak razmota drugu ceduljicu. Ona je bila išara­na neurednim Kokovim rukopisom i mokra jer ju je, očito, pisao u kupaonici dok se kupao. Tomo pročita:

»Tomo!Šaljem ti Marijanu i njen izvještaj jer se ja kupam.

Pročitaj i onda dođi k meni da se dogovorimo za poslije. Daj joj odmah tri slike za onaj ključ od lokota i za sve.

K.«— Dvije slike su ti dosta-sta — promrsi Tomo kroza

zube. — Nisi baš ti ne znam što učinila... Ti helikop­teri, vrlo važno ... i ključ, no, dobro, ključ .. . Dakle, dvije ... a?

101

Marijana se naglo okrene kao da će otići i onda s kuhinjskog praga, ne okrećući se, mirno reče:

— Dobro. Idem Koku reći da više ne radim za vas.Dječak, naravno, skoči kao oparen. Povuče djevoj­

čicu za ruku natrag u kuhinju i ode u sobu. Začas se vrati noseći pod rukama dvije velike kutije od cipela. Stavi ih na stol, otvori i okrenu glavu. Nije htio gledati kako nestaje njegova divna zbirka fotografija filmskih glumaca. Djevojčica brzo izabere tri slike, onda se od­jednom lukavo nasmiješi svojim krupnim sivim očima, zagleda u Tomin zatiljak i reče:

— Imam jedan prijedlog. Uzet ću samo dvije slike ... Ako mi ti kažeš što sve radite, što ste sve poduzeli... Mislim, s ovim Markom ... Koko neće ništa da mi kaže, a ja ipak radim za vas ...

Dječak se naglo okrenuo. Učinilo mu se da je pri­jedlog prihvatljiv. Zagledao se u nasmijane sive oči. Marijana je u desnoj ruci držala dvije odabrane slike, a u lijevoj jednu koju je bila spremna vratiti svaki čas u kutiju. Samo ako on bude htio.

— Dobro — pristane Tomo brže-bolje da se špijunka ne bi predomislila. — Slažem se.

I on ispripovijedi Marijani sve o pohodu u drugu školu, o taksiju, o Peri i njegovu prijatelju s iščašenim prstom, o tome, da su naumili noćas stražariti kraj Mir- kove kuće, o tome, napokon, da dječak, na koga su pazili, nije uopće Marko Lukarić, nego Mirko Koman. Marijanine oči su se sve više i više širile od zaprepa­štenja. Koliko će za ovu vijest dobiti slika od tajanstve­nog crnog dječaka s dva imena!

I djevojčica, uzevši dvije slike, zadovoljno odleprša iz Tomina stana, dječak zadovoljno spremi sliku Rober- ta Taylora [Tejlor] koju je u posljednji čas spasio. Čini­lo mu se da ju je jeftino platio. On, na svoju nesreću, ni­

102

je čitao u novinama one članke o špijunaži u svjetskim ratovima i nije imao pojma o tome što su dvostruki špijuni ili, još gore, dvostruke špijunke.

Hitro je obuo cipele, sletio kat niže i zakucao na vra­tima stana Milićevih. Otvorio mu je Kokov otac koji se upravo s majkom spremao da iziđe. Koko se još kupao i čulo se kako je baš pustio tuš.

— Koko-o! — vikao je Tomo udarajući šakama o vrata kupaonice. — Koko-o-o!

A dječak se javi iz šumnog vodenog mlaza kao iz daljine od nekoliko kilometara:

— Što je? — pitao je Koko koji se nije volio dnevno prati, ali je zato obožavao ovo subotnje kupanje i nije ga nikada propuštao. Što ’oćeš?

— Što ćemo sada? — rekao je Tomo nastojeći nad­glasati šum vode. — Bila je Marijana kod mene-e ...

— Aha! — odvraćao je Koko zadovoljno se češući iza oba uha, što obično pred drugima nije smio tako slobodno činiti. — Pa ti odmah 'ajde gore, u onu kuću, ja ću brzo doći... Netko mora biti na straži. Ja ću doći kasnije, čim se okupam.

— Ali ja imam jednu dobru ideju, jednu jako dobru ideju ... — derao se Tomo lupajući po vratima.

— Da, ići ćemo gore i u nedjelju, naravno — odvrati Koko kome su voda i sapunica sad već potpuno začepili uši, tako da nije gotovo uopće čuo svoga srditog prija­telja. — Samo ti sad požuri!

— Baš me briga, kad tebi nije stalo — viknu Tomo i okrenu se.

— Pa da, kažem ti: još samo malo — prodera se Koko za njim.

A Tomo je, naravno, samo hinio da mu nije stalo. Uostalom, naum, koji je htio provesti zajedno s prijate­ljem, provest će sam. Kao da i nije sposoban sam nešto učiniti? Ovakva ideja Koku nikad ne bi pala na um! Baš

103

će pokazati tome uobraženku, koji se mora kupati samo zato što je subota, iako baš večeras imaju toliko posla!

Dječak se vrati u svoj stan i uđe u majčinu sobu.— Mama, ja bih te nešto molio-lio — kaza nekako

zbunjeno.— Izvoli, dušo, što hoćeš?— Mama, ja bih te molio neku mrežu, znaš onu

mrežu kao . .. onakvu što nosiš kad ideš na tržnicu kupovati ili u trgovinu ... da mi je daš ... Molim te. Samo da mi posudiš. Za večeras-ras.

— Što će ti, zaboga, mreža? — upita začuđena mati.— Pa .. . neke knjige nosim ... to jest, dobit ću kod

Marijane, i slike ...— Zar ne možeš uzeti torbu?— Ne mogu ... treba mi baš takva mreža . .. molim

te, ne mcgu ti sve objasniti. . . dugo bi bilo, a meni se žuri.

Majka više nije zapitkivala, već ga pogladila po kosi, zavrtjela glavom i donijela mu dvije mreže. Dječak ih je dugo prevrtao, širio i rastezao, onda napokon iza­bra onu veću i zahvali se majci. Ponovio je da ide s Ko- kom u kino »Mosor« na posljednju predstavu od devet sati.

I Tomo onda brzo klizne niz stepenište. Zastane pred vratima Kokova stana. Još je jednako iz kupaonice do­pirao jak šum tuša i Kokovi bezuspješni pokušaji da ot­pjeva neku pjesmicu.

»Neka se on kupa. Ala će zinuti od čuda kad dođe gore u Alagićevu ulicu!«

Vani je već omrkla noć i gradom su zasjale ulične svjetiljke. Bilo je prohladno, i dječak je opružio korake da se ugrije, ali i da što prije stigne na cilj, do proma- tračnice u Alagićevoj ulici.

»Samo da upali! Samo da mi ovo upali!« mislio je čekajući deveticu na tramvajskoj stanici.

A u džepu je stiskao u pesnici veliku majčinu mrežu.

104

15. SUBOTA NAVEČER: DRUGA PLAČE BEZ MJERE

— Hoćeš li malo mesa što je ostalo od ručka? Pa za ručak skoro nisi ništa jeo. Samo si pobacao u sebe ne­koliko žlica i odmah odjurio. Moraš jesti, kažem ti ja, pogledaj se samo kako. si omršavio — govorila je teta Vera nećaku.

— Nisam gladan — odvraćao je Mirko ne odižući pogled sa stola i prazna tanjura pred sobom.

— Bar da popiješ malo mlijeka. Za to ne moraš biti gladan, kažem ti ja . . . Popiješ kao vodu.

— Ne mogu. Hvala.— A da uzmeš jednu naranču, je li?— Neću.Teta Vera uzdahnu, ode do prozora i prođe rukom

kroz sijedu kosu. Nije znala što da radi. Mnogo je oče­kivala od ove subotnje večeri kada će, napokon, biti s nećakom. Cijele sedmice ga nije vidjela i gotovo da nisu ni progovorili. Činilo se kao da je izbjegava.

I sada, kad je napokon bio tu, nije uopće htio razgo­varati. Podbočio se rukama o stol i niti hoće da jede, niti da govori. Teta Vera se opet polako okrenu licem prema sobi. Crni je dječak svejednako piljio u prazan tanjur.

— Hoćeš li da slušamo radio? Sad ima lijepe glazbe. A možda je i zabavno veče. Kažem ti ja. Hoćeš li?

— Ne — zavrti dječak glavom.Sijeda žena se opet zagleda u noć pred prozorima i

stane nečujno kršiti ruke. Dvije sitne suze zaiskriše joj se u kutovima očiju. Najviše bi voljela da se može ispla­kati. Kad se još samo sjeti onog prokletog rta na Sicili­ji! U križaljci jednostavno piše: južni rt otoka Sicilije. Nedostaje joj prvo i posljednje slovo a riječ sad glasi: »... EULAD ...« Pogledala je i atlas gdje točno stoji

105

da je najjužniji rt Sicilije Isola delle Correnti; kraj nje­ga je još, istina, i neki rt Passero, ali ni traga riječi »... eulad...« To je da svisneš! Sve se urotilo protiv nje. Kad bi se bar Mirkovi roditelji vratili iz Njemačke, pa da brže-bolje skupi svoje stvari i vrati se u Split. Ondje će lijepo na svom balkonu, koji gleda na more i na pal­me, sjediti i u miru rješavati križaljke. Eto, vani se ni ne vide zvijezde. Kakva je uopće klima u tom Zagrebu! Svaki čas je oblačno i pada kiša. A dolje na moru vje­čito šija sunce i uvijek je toplo. Samo da se oni što prije vrate iz Njemačke! Drugi put će morati naći nekoga drugoga tko će im paziti na kuću i na sina kad otputuju.

Tu se teta Vera opet naglo okrenu dječaku koji je nepomično sjedio za stolom.

— Znaš li da ni danas nije bilo pošte? — upita ona drhtavim glasom.

Dječak samo slegnu ramenima i ne pogleda je.— Pa to je užasno čudno, kažem ti ja. Mene je već

strah da im se nije što dogodilo. Sigurno im se nešto dogodilo, kažem ti ja. Ta inače bi se javili.

— Aha — protisnu crni dječak kroza zube.— Što: aha? — razjedi se nemoćna tetka. — Misliš

li da im se što dogodilo? Je li?Dječak slegnu ramenima i ustade.— Javit će se već. Idem spavati. Laku noć.— Ja ću otići u tatin ured da pitam da li se onamo

javio. A možda je njima i ostavio svoju adresu u Nje­mačkoj, kažem ti ja. Znaš li ti gdje je tatin ured?

— Ne — kratko reče dječak. — Laku noć. Uzet ću budilicu jer moram ujutro ranije ustati.

— A kamo ideš? — zabrinuto će teta Vera.— Svejedno.— Mirko, Mirko-o! — zavapi sijeda žena lomeći ruke.

— Zašto si takav? Zašto si takav prema meni? Što sam ti učinila?

— Ništa. Laku noć.

106

I dječak se okrenu i polako se poče uspinjati u svoju sobu na gornjem katu.

— Laku noć — shrvano šapnu za njim teta Vera i sruči se u stolicu. Pred očima još se nađoše novine s najnovijom križaljkom i nesretna riječ »... eulad ...« stade kao živo stvorenje treperiti na papiru. Sijeda žena unese lice u ruke i rasplaka se kao ljuta godina.

Nije znala koliko je vremena tako provela.»Bar da sutra dođe onaj ... kako se zove ... aha,

Emil, kažem ja, Emil... možda je on nešto doznao, mo­žda mu je postalo jasno zašto je Mirko takav... Baš je ono mio, zlatan dječak, onaj Emil«, premišljala je Vera, »moram mu sve ispričati... kako Mirko neće ni da jede ... ni da razgovara sa mnom ... pa da, kažem ja, on uopće, ništa ne jede. Smršavio je strašno za ovih nekoliko dana. Što će reći njegovi kad se vrate?«

Podigla je glavu i slušala kako nećak korača gore- -dolje po svojoj sobi. Bilo je očito da nije još legao. A možda ne može zaspati.

»Kako bih sad voljela znati šta misli?« pitala se teta Vera. »Onda bi mi sve bilo jasno.«

Čulo se kako je dječak otvorio prozor u svojoj sobi i umirio se.

»Sigurno sad stoji na prozoru gol ili samo u pidžami, kažem ja ... A napolju je hladno i, evo, sad puše i vje­tar. Prehladit će se, kažem ja. Ali ne smijem otići gore i bilo što mu reći. Ionako je ljut na mene, gnjavim ga, dosađujem mu . . . Čini mi se ponekad da me mrzi, ka­žem ja. A sigurno će se prehladiti...«

Teta Vera obriše suze i ustade. Pristupi prozoru da vidi da li je vani zbilja tako hladno kako joj se činilo, ili je ona, naučena da živi u toplom morskom podneblju, drhturila ovdje na sjeveru čim bi malo zalahorio jesenji vjetrić. Prislonila je glavu na okno i zagledala se van.

107

Onda se odjednom trgla kao da se nečega preplašila.»Nije moguće«, pomislila je stresavši se, »nije mo­

guće da ga on čeka ... da Mirko njega još čeka .. . Mo­žda je zato i otvorio prozor, jer se nada.. . Ne, nije mo­guće! A ipak, može biti, kažem ja... Zašto ne bi to moglo biti? On ga čeka!«

I ona klonu čelom na prozorsko okno.»Ja nisam kriva ... Ja zaista nisam kriva, nisam kri­

va ... Istina je da ga baš nisam voljela, ali samo zato što nije ni on mene volio... Ali to ipak ne bih mogla učiniti, nikada, kažem ja, nikada... Nije lijepo od Mir­ka da tako misli o meni, nije ...

I sijeda žena u crnini opet se rasplakala. A kao da je nekome bilo do toga da bude što nesretnija; kad god bi stisnula kapke, pod njima bi joj skakutala slova iz ime­na nepoznatog sicilijanskog rta: E-U-L-A-D ...

Napokon je iznova obrisala suze i pokušala se sa­brati. Iz gornje sobe više nije dopirao bilo kakav zvuk. Nije čula je li Mirko već legao ili je još kod prozora. Uostalom, možda vani i nije bilo tako hladno. Odlučila je da i ona otvori prozor. S prozora Mirkove sobe mlaz svjetla bacao je na zelenu živicu i drveće pred kućom žuti četverokut. Na kraju krajeva, nije baš ni bilo tako hladno. Vjetrić jedva da je i puhao. Bit će da je ona samo silno uzrujana.

»Ne, ja nisam kriva«, ponavljala je sijeda žena u sebi. »Nije istina da sam ga mrzila, nije istina, kažem ja. Ima krivo Mirko ako misli da sam ga mrzila .. . Ah, mo­ram sutra ipak to ispričati onome ... Emilu. Zašto sam mu to posljednji put prešutjela? Da nisam možda i sama mislila da sam kriva?«

Onda joj se odjednom učini kao da je čula šušanj negdje u grmlju pred kućom ili negdje iza kuće, tko zna. Bilo je to kao da vjetar u jednom jedinom naletu za­talasa granje. Onda se ču još i neka lomljava. Zatim prigušeni koraci. Sijeda žena osjeti kako joj se kosa diže na glavi.

108

»Da nije Mirko sišao u dvorište«, pomisli ona zami- rući, »a da nije ... da nije ipak on došao?«

I ona se oprezno sagne kroz prozor.Tada se razlegnu vrisak. Užasan, stravičan vrisak

koji propara noćnu tišinu kao što škare resko paraju napetu tkaninu.

Što je najgore, teta Vera odmah pozna čiji je to glas. Isprva nije mogla ni da se makne s mjesta. Ruke su joj nemoćno visjele niz tijelo, oči piljile u tamu, usne drh­tale. Onda se trgnu kao iz sna i potrča uza stepenice vičući:

— Mirko! Mirko-o moj! Što je, zaboga, Mirko-o?! I teta Vera naglo upade u nećakovu sobu.

A soba je bila prazna! Propuh naglo zalupi krilo otvorena prozora i zanjiše veliku svjetiljku na stropu, koja poče treperiti kao da će se ugasiti.

Sijeda žena se onesvijesti.

16. SUBOTA NAVEČER: TREĆEM JE DOSTA ZAVJERE

Tomo se isprva zadovoljno smješkao u tami i trljao ruke.

Sjedio je u nedovršenoj kućici preko puta doma Mir­ka Komana, na malenoj klupici od nekoliko opeka i jedne daske. Bio je sretan i veseo.

»Baš je život lijep i zanimljiv«, mislio je. »Osobito za one koji znaju u njemu pronaći uzbudljive doga­đaje ...«

Zagledao se u kuću preko puta. Tamni zastori bili su maknuti s prozora u prizemlju, ali se ipak nije vidje­lo što se događa u osvijetljenoj sobi. Tomo je, naime,

109

bio cio kat više pa je, gledajući ovako odozgo dolje, u su­sjedno prizemlje, vidio samo komadić poda kraj pro­zora. Dva-tri put je prozoru pristupila sjedokosa žena u crnini. Dječak je prije nije vidio, ali je znao tko je; bila je to Barbarossina tetka Vera Koman.

Tada, odjednom, u tamnu prozoru na prvome katu kao da se otvori veliko žuto okno. Netko je upalio svjet­lo u sobi. Tomo malo ustuknu i skloni se u sjenu, iako je vani bilo sasvim mračno; bila je noć bez mjesečine.

»Gle, to je Barbarossa.«Uistinu, preko puta, u osvijetljenome prozoru vidjela

se crna glava tajanstvenog dječaka. Crni dječak se neko vrijeme vrzmao po sobi, a onda je očito sjeo za stol. Tomo ga je sad mogao dobro vidjeti, jer je Barbarossa bio u istoj visini s njegovom skrivenom osmatračnicom. Jedino nije mogao razabrati što radi jer mu je vidio samo glavu i ramena. Ali, po tome kako je polako po­micao glavu lijevo-desno, bilo je očito da čita ili piše.

»Aha .. . mislio sam ja . . . samo da mi ovo upali! Ala će Koko zinuti od čuda. On misli da samo on ima neke ideje, da samo on može nešto pametno učiniti. Samo ako mi ovo upali! Pozelenjet će od zavisti. Neka se kupa, neka se samo kupa. Što se sad pravi važan s tim kupa­njem, kao da ga nije briga što se ovdje događa, kao da misli da se bez njega i ne može ništa dogoditi. Baš će vidjeti! ... Ali, ipak, već bi mogao doći... Zbilja, zašto ga tako dugo nema?«

I dječaku u samotnoj, mračnoj i hladnoj novogradnji postade odjednom neugodno. Tomo je, naime, bio ku­kavica. Zanijevši se ovako u uzbudljive misli i u svoju važnu ulogu, načas je zaboravio koliko mu je godina i kako je u tim godinama još neugodno biti sam-samcat u mračnoj, praznoj kući, u nepoznatoj ulici, u noći bez mjesečine. A, na kraju krajeva, nisu li on i Koko već utvrdili da sve ovo s Barbarossom nisu čisti poslovi i

110

nije li opasno biti noću ovako sam u njegovoj blizini? Nije li Koko rekao da on misli da je Barbarossa onoga Marka Lukarica ...

Tomo se poče tresti i zagleda se u mrko nebo kao da se čudi otkud sad odjednom ta hladnoća.

»K vragu«, pomisli. »Baš je Koko već mogao biti ovdje. Pa skoro ionako moramo kući. Sigurno je već deset sati. Ako smo rekli da u devet sati idemo u kino, najkasnije u jedanaest moramo biti kod kuće. Mama će poludjeti ako ne dođem na vrijeme .. . Pa, k vragu, što misli taj Koko?«

I dječak na promatračnici kao da je odjednom posve zaboravio zašto je došao ovamo. Njegov zadatak nije bio samo da sjedi na klupici u nedovršenoj novogradnji i da gleda u kuću preko puta neće li se što neobično dogoditi. On je došao i zbog toga da provede u djelo i svoj naum o kojem Koko nije imao pojma. Naum kojim je kanio zapanjiti svoga uobraženog druga. Ali, sad kao da je odjednom na sve to zaboravio. Nastojao je sam sebe uvjeriti da zapravo nema nikakva smisla ovdje sjediti kao neki tobožnji zavjerenik i smrzavati se.

»Pa što bi se uopće moglo dogoditi?« premišljao je on. »Eto, Barbarossa je ondje prijeko. Dobro. I što onda? Nešto čita. Pa što onda? Da ja buljim u njega dok on čita ... Poslije će ići spavati, i što imam od toga što ću vidjeti kad on ide spavati? K vragu. Sve su to Ko- kove morske ideje.«

Tako je Tomo navraćao svoje misli sve na jedno te isto, na jedan jedini zaključak: najbolje je ustati i otići što prije kući. Tko će mu smjeti ikada zamjeriti da se možda uplašio i klisnuo? Čega bi se, molim vas lijepo, uplašio? Nisu tu valjda gimnastičke sprave da bi se bo­jao da će na njima polomiti obje noge i vrat. Čega da se boji: malo noći, malo hladnoće, malo pospanosti — što je tu strašno? Što bi tu moglo uplašiti momka kao što je on, koji je do danas već doživio svašta? On će otići

111

kući, jer mu je naprosto glupo tu sjediti i jer hoće po­kazati svom prijatelju, koji nikako ne dolazi, da se ne da vući za nos.

»Idem!« odluči čvrsto, ustade i siđe niz stepenište bez ograde.

Prije nego će izići na ulicu, oprezno izviri iza hrpe opeka. U ovo doba su se mnogi ljudi vraćali svojim ku­ćama i svaki čas je netko prolazio mračnom ulicom. Mi­slio je da je ipak bolje ako ga nitko ne primijeti; za svaki slučaj.

I zato oprezno pomoli glavu. Ali je odmah naglo uvuče, kao kornjača kojoj je zaprijetila opasnost; imao je što i vidjeti!

Preneraženo je motrio iza zaklona od opeka osvijet­ljeni prozor kuće br. 22 u Alagićevoj ulici. U međuvre­menu, dok je on polako silazio nedovršenim stepeništem novogradnje, crni dječak, zvani Barbarossa, bio je raz- japio prozor svoje sobe. To, samo po sebi, još ne bi bilo čudno: ništa prirodnije nego da se prije spavanja pro- vjetri soba ili da se čak cijelu noć ostavi otvoren prozor. Ali crni dječak nije zbog toga otvorio prozor. On je istu­rio glavu napolje i brzo pogledao niz ulicu i uz ulicu. I u idućem trenutku već se vinuo na prozorsku dasku kao da će skočiti u dubinu. U tom ga je položaju Tomo i ugledao.

»Kamo ide? I neće valjda skočiti odozgo, s prvog kata...«

Barbarossa nije ipak skočio s prozora. Cijela je kuća bila obrasla u gusti bršljan, i on se počeo spretno spu­štati niz deblje grane. Začas je bio na tlu. Tomo je pro­našao rupu među nabacanim ciglama kroz koju je mo­gao promatrati kao kroz bunkersku puškarnicu.

»Volio bih znati kamo ide?« mislio je on grozničavo, nastojeći dosjetiti se što bi sad morao učiniti. Neće valj­da... pa zašto bi zato morao izlaziti kroz prozor?«

112

U svakom slučaju sad Tomo više nije mogao ni smio otići. Nešto se ipak dogodilo. Barbarossa noću izlazi kroz prozor da teta Vera ne bi znala kamo ide!

I Tomo ponovo izviri. Ali crnog dječaka više nije bilo pred kućom. Vidjelo se samo u osvijetljenom pro­zoru prizemlja zabrinuto lice tete Vere.

Sasvim ulijevo Tomo je opazio kako se njiše granje. Bilo je očito da Barbarossa ne kani izići na vrtna vrata kako ga teta Vera ne bi ugledala, već se provlači kroz gustu živicu.

»A možda ipak .. . možda će mi upaliti! Dobro je što nisam otišao. Možda moja ideja ipak upali. Ala će Kokozinuti. Samo ću mu pokazati i reći: ’Evo gledaj .. .' Mogu već unaprijed zamisliti njegovo lice. Baš mi je sad drago što nije došao. Neka se samo kupa.«

Tomo je morao obići hrpu opeka da bi mogao pogle­dati niz ulicu, prema onom mjestu gdje se nadao da će Barbarossa izbiti iz živice. Ali nije bilo lako obići te pro­klete opeke. Ne samo što ih je bilo mnogo i što se spo­ticao o one koje su bile razbacane uokolo po zemlji, već je morao prelaziti i neke jame u kojima se bijelio odav­no sasušeni kreč. Uprljao se i izgrebao i onda napokon četveronoške ispuzio na čistinu.

Očito je izgubio mnogo vremena iza tih opeka. Bar barossa se već vraćao tamnom ulicom, pocupkujući u hodu kao da je zadovoljan poslom koji je obavio.

»Ništa«, pomisli Tomo. »Ništa«. Lako ćemo utvrditi jesam li imao pravo ili sam se prevario. Ja mislim da je išao da baci ono pismo koje je Marijana danas vidjela kod njega ...

Tada je iznenadni i brzi razvoj događaja poremetio Tomine namjere.

Crni dječak, zvani Barbarossa, bio je već pred živi­com što je opasavala kuću. Htio je, očito, poći prema vratima ali se sjetio tete Vere koja je još valjda šmrcala

113

i očajavala kraj prozora, pa se vratio natrag prema ži­vici kroz koju je maloprije bio izišao.

Razmaknuo je rukama gustiš i nestao u zelenilu.Onda se prolomio vrisak. Barbarossin vrisak. Bio je

to vrisak dječaka koji je u smrtnoj opasnosti ili koji je ugledao neku strašnu prikazu iz mučnoga sna.

Tomo poslije nije znao ni što se njemu samome za­pravo dogodilo. Očito da je od straha pao nauznak, u jamu sasušena kreča. Nekoliko trenutaka nije ni disao ni otvarao očiju, kao da sumnja da li je uopće živ. Onda je polako dolazio sebi. Čuo je bezbrojne korake, kao da je nekoliko ljudi trčalo u svim smjerovima. Negdje je nešto palo. Negdje je nešto zalupilo.

— Koko! — tiho je zazivao dršćući od glave do pete i kušajući se iskoprcati iz jame. — Gdje si, Koko?

17. SUBOTA NAVEČER: ČETVRTI SE LUDO DERE

Mirko je jedva čekao da se oprosti od tete Vere i po­vuče u svoju sobu. Znao je da ona nije ništa kriva i nije joj zamjerao. Ona je, nesretnica, nastojala da mu ugo­di, ljubazno je skakala oko njega, htijući mu pomoći. Ali, naravno, kao što to često biva u časovima očaja i uzbuđenja, postizala je samo obratno. Dječak ju je iz­bjegavao kako je god mogao, jer nije htio odgovara­ti na stotine njenih dobronamjernih pitanja.

»Kažem ti ja ovo ... kažem ti ja ono«, ponavljao je ojađeno u sebi tetkine riječi dok se uspinjao stepeni­cama. »Zar ne može bar malo šutjeti i pustiti me na miru ... Kažem ti ja, kažem ti ja. Mogla bi lijepo rješa­vati svoje križaljke, i ja joj ne bih smetao. Ja se ne miješam u njene poslove, pa što onda ona mene gnjavi?

114

Ušao je u sobu i umorno sjeo na krevet ne paleći svjetlo.

»Što sam ja skrivio da se toliko mučim?« pitao se on hvatajući se za glavu. »Kome sam ja što skrivio? Ne mogu dalje više ovako. Otići ću i reći. Sam ću sebe pri­javiti. Ionako će se otkriti...«

Ustade, upali svjetlo i zaustavi se neodlučno nasred sobe.

»Oni su mi tipovi, Koko, Emil i ostali, očito na tragu. Zašto im vrag ne da mira i zašto zabadaju nos u tuđe poslove? Eto, onaj Emil danas s papirom. Napisao je točno moje pravo ime! Kako je saznao? Možda su bili ovdje, možda su njuškali oko kuće i vidjeli ime na vra­tima? Ali na vratima ne piše da se zovem Mirko. A možda sam i krivo pročitao onu cedulju, možda je pisalo Marko Koman, a ne Mirko. Bio sam previše uzrujan. Uopće sam neprestano previše uzrujan. To ne valja. Ta­ko ću se odati.«

I crni dječak se isprsi, uvuče trbuh kao na nekoj vojnoj smotri, popravi rukom kosu i nasmiješi se svom vlastitom liku u velikom ogledalu kraj vrata.

Još nije sve izgubljeno. Uostalom, zar nije vjero­vao da će se u međuvremenu dogoditi neko čudo i da će se izvući iz te kože? Treba biti strpljiv i ne uzruja­vati se, jer bi baš tako mogao sve upropastiti. Prije sve­ga ne smije dopustiti da ti balavci iz razreda nanjuše pravu istinu. Samo bi mu to trebalo! Onaj uobraženi Koko odmah bi to rastrubio na sve strane jer misli da je njegova dužnost da svuda zabada^nos. Priča se da se tako uobrazio otkad se o njegovim tobožnjim pustolovi­nama počelo pričati i pisati. Ala bi taj uživao da sazna pravu istinu!

»A prekjučer sam ih povukao za nos s đačkim do­mom! Primijetio sam ja da idu za mnom kad se onaj nespretnjaković Tomo Banje skoro sav polomio ska­čući na tramvaj ... Pa, dobro, rekao sam ja, kad vas baš

115

zanima kamo idem, neka vam bude ... Dođite samo za mnom da vidite gdje stanujem, hodite samo. Naprijed. Samo mi je žao što nisam vidio njihova lica kad su sa­znali da u onom domu nema ni traga ni glasa Marku Lukariću...

Kad mu to ime pade na um, crni se dječak opet sneveseli i baci na krevet. Žabi glavu u jastuke i stade šakama udarati po pokrivaču.

»Neću više misliti o tome! Rekao sam da neću. Nikad se neću izvući ako budem tako osjetljiv, ako se budem toliko uzrujavao. Već sam svima pao u oči, svi vide da sam čudan... I odmah se, naravno, nađe neki tip kao što je onaj Koko, koji počinje čeprkati, čeprkati, čepr­kati ... sve dok ne pronađe ono što traži... Ali, baš neće!«

Crni dječak ustade i opet se hrabro i odlučno nasmi­ješi sam sebi u zrcalu. Samo sabrano i hrabro!

Možda ga je baš ohrabrila ova radoznalost njegovih drugova. Da je ostao sam sa svojom velikom tajnom, sigurno je ne bi mogao podnijeti, prije ili kasnije bi ili poludio ili sve nekome priznao. Ovako je počelo naličiti više na igru nego na ozbiljnu nevolju. Kao da se igraju skrivača: Emil, Koko i Tomo ga traže, a on se skriva i ne dopušta da ga ulove. I on se pomalo zanosio u tu igru zaboravljajući povremeno njen pravi razlog koji ga je tako mučio.

»Samo da ne otkriju da idem u još jednu školu! Mo­ram biti jako oprezan i još ih koji put zavesti na krivi trag. Ne smijem dopustiti da me slijede do moje gim­nazije ... Ako otkriju da idem u dvije škole, onda sam propao. Dosta je da me prijave jednom profesoru ili direktoru. Tada bi škola ispitala cijeli slučaj i...«

Nije se usuđivao ni pomisliti što bi onda bilo. Opet je zabio glavu u jastuke kao da će se tako obraniti od crnih misli.

116

»Samo bi još trebalo da se moji vrate iz Njemačke prije vremena ... Samo još to . .. Ja bih ... ja bih po­bjegao od kuće ... bih, ozbiljno . . .«

1 tada se sjeti da još ima posla prije spavanja. Bio je jako umoran, jer nije šala svakog dana ići u dvije škole. Osim toga, iako su isti razredi, ipak nastava nije baš posve jednaka, niti se isto uči u isto vrijeme. Eto, na primjer, profesor Gavrić zapeo s tim križarskim ra tovima, u Drugoj muškoj već uče o Engleskoj u doba Cromvvella. Kako onda da se sve to ne smiješa u glavi?

Uzeo je torbu, otključao je i izvadio pismo. Onda se nalaktio na stol, sjeo i počeo iznova čitati ono što je već znao napamet. Bilo je to pismo od roditelja iz Njemač­ke, pismo koje je jadna teta Vera tako željno iščeki­vala i koje joj on, na žalost, nije nikako mogao poka­zati. Pročitao ga je još jednom, i još jednom. Nekoliko suza mu ovlaži oči. Bili su to trenuci kad ga je s druge strane ulice motrio mali Tomo skriven u mraku nedo­vršene kuće.

Pošto je više puta pročitao pismo, crni dječak uze papir i naliv-pero i poče pisati odgovor: »Draga mama i dragi tata, primili smo danas vaše pismo. Teta Vera ima jako puno posla pa kaže piši im ti. Nema ništa no­vo ...« I tako je nizao red za redom zagledajući gdjekad i u pismo iz Njemačke, odgovarajući na njihova pitanja. Kad završi, krupne graške znoja bile su mu pale po čelu. Pročita što je napisao i duboko uzdahnu.

»Kad bi to bar bila istina!« pomisli gorko. »Kad bi bar bila istina ovo što sam napisao. Kako bih bio sretan! Kako bi bilo lijepo živjeti...

Onda izvuče cio snop kuverti i poče pisati adresu. Kuverte su jedna za drugom letjele na pod. Na to je već bio naučen i zato ih je nabavljao u velikim količinama. A tko ne bi pogriješio u pisanju ako se ulica u koju šaljete pismo zove SCHWANTHALERSTRASSE?

117

Štavi pismo napokon u kuvertu na kojoj je uspio is­pisati njemačku adresu kako treba i zagleda se kroz prozor. Bilo je već jako kasno i nije mu se dalo izlaziti. Ali se tada sjeti da je jednom zauvijek bio odlučio da je najpametnije da se odmah riješi svih tih pisama. Pokupi kuverte s poda, zgužvelja ih u papirnatu loptu, izvadi iz torbe marke i nalijepi ih na pismo. Onda pisma stavi u stražnji džep na hlačama, priđe prozoru, otvori ga i izviri napolje.

Sačeka da se ulica isprazni i brzo se vinu na pro­zorsku dasku. On je bio vrlo spretan, a uz to je i vrlo često išao tim putem. Vješto stade premiještati ruke i noge s povijuše na povijušu i za čas saskoči na zemlju, u vrt.

Znao je dobro i put kroz živicu. Iz sjene drveća po­gleda prema osvijetljenom prozoru u prizemlju. Na njem se ocrtavao nepomični lik tete Vere.

»Kažem ja, kažem ti ja«, pomisli dječak ljutito u sebi. »Što ona ne ide spavati? Uvijek misli da će se ne­što strašno dogoditi...«

U idućem trenutku već je razmaknuo gusti zimzelen i našao se na ulici. U daljini je vidio neke ljude, ali oni su se udaljavali. Dobro se ogledao na sve strane. Ni traga Koku i njegovoj bandi. Zrak je bio čist. Napri­jed. Samo hrabro.

Prvo je otrčao do ugla odakle su se spuštale stepe­nice prema gradu. Ondje je ubacio pismo u poštanski sandučić. Tada se hitrim korakom malo vratio i čučnuo kraj kanalskog otvora. Brže-bolje je unutra ugurao zgužvane kuverte i ono pismo koje je jutros dobio od roditelja iz Njemačke.

Ni sam nije znao zašto se baš odlučio da pisma baca u kanal. Kad je dobio prvu kartu iz Miinchena, prolazio je slučajno pokraj kanalskog otvora, pročitao je i bacio unutra. Učinilo mu se da je to i sigurnije nego da ih spali. Pepeo se uvijek može naći u peći, a ovako će pi-

118

Duboko u granju gledalo je ravno u njega lice nepoznata čovjeka

smo nestati bestraga, negdje u rijeci ili moru, kako je on sebi zamišljao.

I sad je bio zadovoljan što je, iako umoran, obavio važan posao. Dosta je veselo udario dlanom o dlan, za­stao pred živicom kad se sjetio da ne može ući na vrtna vrata, jer bi ga vidjela teta Vera koja je valjda još piljila kroz prozor. Morao se vratiti istim putem.

Crni je dječak vješto razmaknuo granje i počeo se probijati kroz gustiš. Bilo je mračno kao u rogu, i on je morao silno izbečiti oči da bi bar nešto vidio. U jednom trenutku, kad ga neka grana snažno ošinu po vratu, on digne glavu.

I tada je ispustio onaj prestravljeni krik koji je tako uplašio i tetu Veru i maloga Tomu.

Na dohvat ruke, duboko skriveno u grmlju i osvijet­ljeno jedino škrtim svjetlom s prozora, gledalo je pravo u nj lice nepoznata čovjeka. Lice, koje je bilo teško razaznati u mrkloj mračini ali na kojem su se ipak jas­no razabrale duboke, upale oči i velika brazgotina koja je sezala negdje od nevidljivog uha do sitnih usta.

Crni je dječak još jedan časak, okamenjen, buljio u duboke oči koje nisu ni zatreptale i onda pojurio u kuću što ga noge nose.

18. VELIKI ULOV U MALOJ MREŽI

Koko je začuo stravičan vrisak kad je već bio pri vrhu stepeništa penjući se prema Alagićevoj ulici. I on potrča što je brže mogao pomislivši da mu je prijatelj Tomo zacijelo u velikoj neprilici i opasnosti.

I, dok je trčao grizla ga je savjest zbog toga što se tako dugo zadržao. A zbilja nije bilo nikakva razloga da ne dođe mnogo prije. Ali takav je bio Koko. Tomo je

120

imao pravo: Koko se pravio važan. Prije nekoliko dana tješio je prijatelja i uvjeravao ga da se svakog časa u gradu može dogoditi nešto uzbudljivo. I kad su se, na^ pokon, našli na tragu tajanstvenog crnog dječaka s dva imena, Koko se pomalo pravio ravnodušan. Htio je po­kazati kako je on znao da će se tako nešto i dogoditi i kako je on već toliko toga proživio da ga baš svaka sit­nica ne može osobito uzbuditi. Vjerovao je da će takvim ponašanjem još više zadiviti svog starog druga sa Zele­nog Vrha, Tomu Branjca. A ipak, duboko u sebi on je s i te kakvim uzbuđenjem i zanimanjem pratio razvoj događaja.

Sad je odjednom shvatio da je pretjerao. Kupao se gotovo dva puna sata i onda se još dugo vrtio po kući. A ovamo je čak došao pješice, zagledajući uz put u sve izloge.

I, eto, sad odjednom čuje odozgo, iz Alagićeve ulice, strašan krik. Nije li se što dogodilo njegovu prijatelju? Zbilja je morao prije pohitati onamo. Što ako su Tomu ranili, ubili, ako ga je zadesila ista sudbina kao onoga nepoznatog Marka Lukarića? Koko to sebi ne bi nikada mogao oprostiti.

U brzini nije ni stigao pogledati čovjeka koji je pro­trčao pokraj njega u suprotnom smjeru. Ali mu je ipak palo na um da bi taj neznanac možda mogao biti upet­ljan u događaje u Alagićevoj ulici o kojima još ništa nije znao i koje mu je bio najavio samo onaj prodorni krik što mu je još jednako zvonio u ušima. Zato se Ko­ko ipak ogledao za njim i malo zastao.

Čovjek je jurio niz stepenište preskačući sve po tri- -četiri stepenice. Ovako odostrag, u noćnoj nevidjelici, Koko je mogao jedino razabrati da je visok i plećat. Učinilo mu se još da mu gusta, duga kosa pada gotovo na ramena, kao u djevojke. I to je bilo sve. U podnožju stepenica — ili se to uzrujanom dječaku samo pričinilo

121

— kao da se dugokosom neznancu pridružila još jedna sitnija prilika i kao da su obje utonule u mrak.

Ali Koko nije imao vremena da se dugo ogledava. Pohitao je prema kući broj dvadeset i dva da bi što prije saznao što se dogodilo u međuvremenu i kakva je sudbina zadesila prijatelja Tomu. Već je izdaleka opazio da je kuća osvijetljena: gorjelo je svjetlo i u prizemlju i u prvom katu; ulazna vrata u vrt i u kuću bila su raz­japljena i vjetrić ih je lagano pomicao tamo-amo. Nji­hova škripa bila je jedini zvuk u blizini. Po okolnim kućama gdjegdje gasila se svjetla jedna za drugim i prozori zatvarali. Očito je da su bili proizvirili susjedi da vide tko to viče i sad se opet uvlačili u svoje kućice po­put puževa koji su zadovoljili radoznalost.

Koko samo načas zastade nasred mračne ulice i onda odmah zamače u dvorište nedovršene novogradnje. Već se htjede uspeti stepeništem u prvi kat, kad u blizini začu neko stenjanje, krkljanje i poznati glas.

— Koko! — zazivao je očajno i tiho mali Tomo. — Gdje si, Koko?

Čupavi dječak se ogleda, razabra odakle dolazi glas, u tili čas obiđe hrpetinu opeka i ugleda prijatelja, po svemu sudeći ipak živa i zdrava. Ali ga je inače bilo doista žalosno pogledati: Tomo se jedva iskoprcao iz ja­me sasušena kreča i sad je stajao na rukama i kolje­nima prljav od glave do pete, dršćući kao prut na vodi.

— Koko-ko! — reče on kad ugleda prijatelja.— Tomo! — priskoči mu Koko. Tomo, što se do­

godilo? Jesi li živ, jesi li ranjen? ...— Živ sam-sam — mucao je dječak nastojeći da mu

zubi ne udaraju jedan o drugi. — Nije mi ništa-šta... samo sam se uplašio ... malo-lo ...

— ’Ajd pričaj — nestrpljivo će Koko i sjede na rub jame. — Ne, čekaj malo.

I on, za svaki slučaj, izviri iza hrpe opeka. Na ulici više nije bilo nikoga. Vrata na kući, u kojoj su stanovali

122

Komanovi, bila su već zatvorena. Zatvoren je bio i pro­zor u prvom katu. Onda se i na njemu ugasilo svjetlo. Sijao je još jedino prozor u prizemlju. Vladao je pot­puni muk i čulo se samo šušljetanje jesenjeg lišća. Ni- otkud nikakve opasnosti.

— 'Ajd, pričaj! Što čekaš? — ponovi Koko i udobni­je se smjesti na rubu jame.

Tomo je jedva pronalazio riječi; jedva su mu se otki­dale s jezika. Upinjao se i mucao, kolutao očima, pljes- kao rukama i trzao nogama. A ipak se moglo iz njegova blebetanja razaznati što se zapravo dogodilo. Koko se češao iza uha i premiještao s noge na nogu kajući se sad ponajviše zbog toga što je propustio da vidi uzbudljiv prizor. A Tomo — kako mu se sve više vraćala hrabrost i dar govora — počinjao se već praviti važan.

Ispalo je kako je on u cijelom događaju bio vrlo priseban smion. Čim je vidio da Barbarossa silazi u vrt kroz prozor, odmah je sletio u dvorište da izbliza vidi što će se dogoditi. Htio je čak, tobože, pretrčati ulicu i skloniti se u živici kroz koju je Barbarossa pro­šao, ali nije stigao. Tada je baš, naime, Barbarossa za- vrištao i pobjegao u kuću.

— A zašto, zašto je on onako zaurlao? — pitao je Koko.

— Kako: zašto? — čudio se Tomo i pljesnuo rukama, — uplašio se-se. Strašno se uplašio-o.

— A čega se uplašio?To, naravno, nije ni Tomo znao. Ali nije htio poka­

zati da ne zna, jer bi onda morao priznati da se od stra­ha srušio u tu prokletu jamu i da nije ništa vidio. Zato se opet uzmucao pogađajući.

— Pa . .. vidio je, znaš, tamo-mo... unutri, u grmlju ... znaš-š ...

— Aha! — udari se Koko po koljenima. — To je sigurno onaj čovjek!

— Pa da — prihvati Tomo nasumce. — To je si­gurno on.

123

Koko ga oštro pogleda i samo odmahnu rukom. »Da sam bar ja bio ovdje, da sam bar požurio ovamo! Sad bih točno znao što se dogodilo. Je li se Barbarossa zbilja toliko uplašio čovjeka s dugom kosom? Uh, od ovoga Tome se ništa ne može saznati! A i kako bi se moglo kad sigurno od straha nije smio ni promoliti nosa iz ja­me. Što nisam bio ovdje!«

Bilo je već vrijeme da idu kući. Večeras se više ništa nije moglo učiniti. Koko je ustao i šutke dao drugu znak rukom. Tomo je jedva ustao i stao se dugo otresati i oti- rati da bi se bar kako-tako očistio. Pomagao mu je i Koko udarajući ga kadšto i prejako po leđima i prsima.

Kad su oprezno izišli iz zaklona, u pustoj i mračnoj ulici bilo je sve manje svjetla po kućnim prozorima. Kuća broj dvadeset i dva bila je već potpuno utonula u mrak. Dječaci su brzo hitali mračnijom stranom ulice prema stepeništu.

— M-m-m — reče odjednom Tomo i zastade na mje­stu kao ukopan. — Ja ... sam ... sasvim ... zabora ... vio-io-o...

— Što? — upade Koko napola ljutito napola rado­znalo. — Što kažeš?

— M-m-m ... dođi-đi... dođi ovamo-mo ...I Tomo povuče iznenađenog prijatelja i stade ga vo­

diti za ruku, kao mlađeg brata, u onom pravcu kojim su i došli. Usput je opet počeo drhtati, ali očito ne od stra­ha već od uzbuđenja. Uzalud se trudio da ukroti nepo­slušni jezik i kaže čega se sjetio. Ta on je u onoj pomet­nji, sasvim zaboravio na svoj naum kojim se toliko u sebi ponosio i kojim je kanio zapanjiti Koka.

— Ma što ti je? Je si li poludio? — ponavljao je Koko.

Napokon zastadoše točno pod uličnom svjetiljkom. Tomo je drhtao i pokazivao rukom u zemlju. Koko se mrštio sve jače. A tada Tomo napokon klekne kraj ka­nalskog otvora i poče tako glasno disati da se moglo čuti i na kilometar uokolo.

124

Koko se sagne da vidi što prijatelj radi. Tomo je drhtavim prstima maknuo nekoliko grumenova i kalja- vih busenova u rešetki kanala. Onda je počeo driješiti neke čvorove na debelim prečkama rešetki. Bilo je očito da je nešto, što je visilo u kanalu, bilo privezano za ka­nalsku rešetku.

— Što radiš? što je to? — pitao je Koko naginjući se sve više.

— M-m ... — mumljao je Tomo izvlačeći nešto iz kanala.

I onda, malo-pomalo, na škrtom svjetlu ulične svje­tiljke, iz prljava, mračna kanala ukaže se dragocjeni ulov. Koko je preneraženo gledao kako njegov drug iz­vlači običnu mrežu s kakvom domaćice idu u kupovinu. A u njoj, kao u nekoj sitnoj ribarskoj mreži, bjelasalo se nešto nalik na uhvaćenu ribu.

Ali to nije bila riba.— M-m-vidi-di — propenta Tomo i pruži Koku ulov.Koko brzo rastvori mrežu i posegnu u nju. U ruci

mu se nađe pregršt zgužvanih, praznih kuverti i jedno pismo. Kuverta i u njoj list. Dječak pročita adresu ispi­sanu pisaćim strojem: Mirko i Vera Koman, Zagreb, Alagićeva 22. Jugoslavija. Pismo je bilo iz Miinchena, od Barbarossinih roditelja!

Oduševljeni prijateljev zagrljaj i poljubac u čelo bili su nagrada Tominoj domišljatosti. Gorio je od ponosa i sreće dok su trčali niz stepenice prema tramvajskoj stanici i stiskao u džepu pismo koje mu je Koko, kao njegov plijen, velikodušno prepustio.

Treći, četvrti, peti ili tko zna koji put bili su ga već pročitali kad ih je napokon kondukter u tramvaju po­tapšao po ramenima i upozorio da je tamvaj već na po­sljednjoj stanici i da moraju izići. Dječaci su šutke izišli iz tramvaja i pješke se uputili kući. U uzbuđenju su za­boravili da siđu na tramvajskoj stanici kraj njihove kuće,

125

Hodali su pustim ulicama i nisu uopće govorili. Samo bi se pokatkad pogledali dugim značajnim pogledima i začudili se kako su jedan i drugi blijedi kao krpe.

I tek kad su skrenuli u svoju ulicu i u daljini ugle­dali osvijetljene prozore kuće koja ih je čekala strpljivo kao svjetionik brodove, Koko je malo zastao i potmu­lim glasom protisnuo:

— Tomo, jesam li ti ja rekao? Jesam li ti rekao. ..— Što? lanu Tomo jedva čujno kao da se unapri­

jed boji odgovora.— ... da je on onoga Marka Lukarića... Sad je ja­

sno ... iz ovoga pisma ... on ga je ...I ne usudi se doreći svoju misao.Oba dječaka još više problijediše i potrčaše kući kao

da se boje ostati sami, ne zbog mraka, samoće i kasnih sati, nego zbog toga da ne bi morali dalje razgovarati o mučnim slutnjama.

19. ĆUŠKA

Ujutro su budilice zvonile kao lude. Bila je nedjelja i svakako je bilo čudno što se čuju budilice. Roditelji su znali da njihova djeca ne ustaju baš tako rado kad treba izjutra ići u školu i bili su vični tome da u nedjeljno prijepodne njihovi sinovi ili kćeri dugo lješkare u kre­vetu. I zato su bili zaprepašteni kad su čuli kako budili­ce zvone i po kući se već tako rano čuju koraci bosih nogu.

Koko, Tomo, Mirko i Marijana, svi su već bili na nogama i švrljali po kući.

Osobito je rano ustao Tomo. On je imao mnogo po­sla. Prije svega, trebalo se okupati. Znao je da će ga ro­ditelji prisiliti da se kupa toga dana, prije ili kasnije, jer

126

je kod njih nedjelja bila »dan kupanja«. Uzalud je on opet dokazivao i objašnjavao da bi se ljudi morali prati kad su prljavi i jesti kad su gladni. Majka nije htjela o tome ni čuti tvrdeći da »reda mora biti«. I tako, ma ko­liko njemu kruljilo u želucu u prijepodnevnim satima, nije smio prije ručka pojesti toliko željeni komadić kru­ha s maslacem, niti je, drugom prilikom, kad ne bi bio gladan, smio odbiti tanjur juhe za ručkom. Što se tiče kupanja, on je našao način da se osveti. Kad bi ponekad, poslije škole ili igre, došao kući prljav, nije se htio pra­ti misleći bijesno u sebi: »Neka, baš me briga, danas ni­je nedjelja ... reda mora biti...« I samo bi malo okva- sio lice i ruke.

1 sinoć nije bio odviše čist kad je legao u krevet, ali se štedio za nedjelju kad će se ionako morati prati od glave do pete. Upalio je plin u kupaonici i uzeo bocu s benzinom. Već je odavno otkrio da se s onim finim, apotekarskim benzinom bez mirisa može bolje i brže oprati nego sa sapunom. A sapun je mrzio iz dna duše. Uzmeš, naprosto, krpicu i skvasiš je u benzinu i protr- ljaš prljavo mjesto; benzin ishlapi, pa čak se ne treba ni brisati ručnikom. A toplom vodom je ipak napunio kadu, u koju ne bi ni ulazio, jer »reda mora biti«.

Prvo je dobro oprao mrežu, koju je bio jučer posudio od majke, a onda je počeo benzinom trljati koljena umr­ljana zemljom i sasušenim krečom. A voda je curila u kadu i odmah oticala iz nje. U tom je času zakucao na vratima Koko, koga nije čuo ni kad je zvonio ni kad ga je majka pustila unutra.

— Tomo! — vikao je Koko nadglasavajući šum vode.— A? — odazvao se dječak iz kupaonice.— Zar se baš danas moraš kupati, baš sad kad ima­

mo tako puno posla, je li? Nisi se mogao, na primjer, sinoć okupati ili danas poslije podne, a?

127

»A ti?« pomislio je srdito ali i zadovoljno Tomo otva­rajući pakosno još i tuš da bi bilo još teže razgovarati. »A ti si se valjda morao baš jučer kupati... Eto, vidiš kako je to. Reda mora biti. Sad ću se ja praviti malo važan...«

— Daj bar zatvori načas tu vodu, ništa te ne čujem! — urlao je Koko tako da su mu žile nabrekle na vratu.

— Čujem te, čujem te — odvraćao je dječak iz kupa­onice kao jeka.

Dok je Koko bjesnio i vikao — Tomina majka i tetka su srećom već bile izišle — Tomo se zadovoljno smješ­kao. Osjećao je da se od jučer malo promijenio odnos između njega i njegova prijatelja. Onaj trik s mrežom i značajno pismo koje je Barbarossa bacio pravo u nju misleći da ga baca u kanal, očito da su djelovali na Ko- ka. Kao da su dječaci sad nekako ravnopravni i Koko se više ne može toliko razmetati.

— Onda, jesmo li se dogovorili? Sastanak kod mosta. Tko prvi dođe, čeka drugoga. Makar i nekoliko sati. Jasno? — upita Koko još jednom pošto je glavni razgo­vor već trajao dobrih pola sata i pošto su obojica već bila promukla. — Jasno?

— Ne, neće biti kasno — odvrati Tomo ne razu- mjevši pitanje od šuma vode.

Koko odmahne rukom i iziđe.Petnaest minuta kasnije Tomo je već zazvonio na

vratima Marijanina stana.Djevojčica je već bila spremna. Na sebi je imala na­

padnu, ali i lijepu ružičastu haljinu s volanima i bijele sandale. Svud uokolo po stanu visjele su slike filmskih glumaca. Tomo je sa žaljenjem, duboko uzdahnuvši, za­mijetio među njima i one koje joj je on bio dao kao na­gradu za njen rad.

— Hoćemo li? — upita ona veselo i nasmije se svo­jim krupnim sivim očima. — Moramo već ići. Aeromi- ting počinje točno u osam sati, a ipak je dosta daleko.

128

— Hajdemo — kaza Tomo osvrnuvši se još jednom na slike.

— Samo pazi! — opomenu ga djevojčica. — Kad bu­demo ondje, nećemo biti zajedno. Ja moram biti s Mar­kom . .. s Mirkom ... ne znam ni sama kako bih ga zva­la, moram paziti da se ne zabunim ... Da, ja ću biti s njim. Moramo paziti da nas ne opazi zajedno, da ne posumnja. Ako bude što važno, ja ću ti već nekako reći. Dat ću ti znak. Nemoj biti daleko ...

— Dobro — složi se Tomo namrštivši se zbog toli­kih suvišnih riječi koje je izgovorila i misleći kako ga je Koko opet udesio: ta mogao je baš i on ići na taj vražji aeromiting gdje se ionako neće ništa dogoditi. Tko će se sad gnjaviti s ovom umišljenom »špijunkom«?

— Znaš što — pljesnu Marijana rukama — ugovorit ćemo unaprijed znak. Tako se to radi, čitala sam. A... a ... recimo, ovako: kad ja skinem sandalu, znaš, kao da mi je nešto upalo u nju, to znači da ti nešto želim reći, i ti onda pripazi... znači da ti imam nešto reći. Onda ću se nekako odvojiti od Marka, to jest Mirka... ah, zbilja ću se još zbuniti... a ti, onda znaš ...

— Ma znam, znam, idemo već jednom — nestrpljivo će dječak. — Još ćemo zakasniti. Polazak.

Iako nije nikada bio na sličnoj priredbi, aeromiting nije uopće oduševljavao Tomu. Starinski dvokrili avi­oni lijeno su se prevrtali u zraku kao veliki komarči, a novi mlažnjaci prelijetali su- nebom tako brzo da si ih jedva mogao slijediti pogledom i da te je uskoro zabolio vrat od okretanja glave tamo-amo. I tek što bi se namu­čio da brzo izviješ vrat slijeva udesno, naišle bi jedrilice, ti leteći puževi, pa bi opet s nestrpljenjem čekao da se na nebu pojavi neka brža letjelica. Napokon su nastupili padobranci i nebo se zabijelilo od velikih gljiva; Tomo je motrio padobrance kako prilično brzo slijeću na ze­mlju i dočekuju se što spretnije znaju kako se ne bi previše ugruvali i pitao se uživaju li oni zbilja u tim

129

vratolomijama. Onda je, napokon, objavljeno preko zvu­čnika da je sada stanka i da se može, tko hoće, okrijepiti pivom, sendvičima ili voćnim sokovima.

Tomo nije s oka puštao malu Marijanu. Bili su se rastali već pred aerodromom da ih Barbarossa ne bi vidio gdje zajedno dolaze. Ona se sastala s crnim dje­čakom i stajala tik pred glavnom tribinom na kojoj su sjedili gosti, generali i oficiri i s koje su preko zvučnika objavljivali redom sve točke priredbe.

Odjednom se Marijana okrene prema Barbarossi, nešto mu reče, i on se udalji u mnoštvu koje se počelo razilaziti na sve strane kao da i nije ništa drugo čekalo nego da se priredba prekine i da se pojede neki sendvič. Tada se djevojčica sagnu, skinu sandalu i stade je istre­sati kao da se bila napunila zemlje.

Tomo skoči s kamena na kojemu je stajao i pohrli prema njoj. Ona ga povuče u stranu, prema sredini tri­bine, koja je bila opasana palmama u velikim loncima i drugim ukrasnim biljem. Skloniše se ispod velike pal­me gdje se činilo da su sigurni od bilo čijih radoznalih pogleda.

— Pssst! — prošaputa tiho smeđokosa djevojčica. — Nemamo mnogo vremena. Samo toliko da znaš ...

— Ne dam ti slike za bilo kakvu glupost! — upade Tomo odlučno.

.— Ne treba mi tvojih slika — uvrijeđeno odbrusi djevojčica. — Ja samo vršim svoju dužnost. Htjela sam ti reći da sad dolaze na red ... helikopteri... Mi ćemo se u njima voziti...

— Tko mi?— Ja i ovaj... Marko ... Mirko, zapravo. Pazi: ide­

mo u one koji će letjeti iznad rijeke. Jesi li razumio? Oni su ondje dolje, vidiš li? Eno, tako. Ovi tu će letjeti nad gradom, jesi li razumio?

— Što tu ima razumjeti. U redu. Ja ću se ukrcati u drugi ili treći iza vas.

130

— Da, to je dobro. Za svaki slučaj. Iako ču ja sve zapisati u izvještaj, pogotovo ako se što važno dogodi, ali ipak ... Za svaki slučaj.

Dječak se ogleda na sve strane i opazi da ih mnogo ljudi radoznalo i nekako podrugljivo promatra, ali nije znao zašto. Uostalom, sad se i nije mogao na to obazi­rati. Barbarossa se mogao svakog časa pojaviti. Tomo klimnu glavom Marijani i izgubi se u mnoštvu.

A crni dječak, zvan Barbarossa, polako se vraćao kroz ljudsku vrevu. U ruci je nosio dva sendviča po koje ga je bila poslala ljupka kolegica iz razreda. Duboko je bio oborio glavu i neprestano se sudarao s ljudima koji su ga prijeko gledali. Pod krmeljivim očima isticali su mu se tamni podočnjaci od probdjevene noći. Usne je skupio u gorak osmijeh i čvrsto stisnuo zube.

— Evo — protisnu kroz zube i gurnu sendviče Ma­rijani u ruke.

— A ti nećeš? — upita ona veselo i široko se os­in jehnu.

— Ne.— Idemo li tamo dolje . .. prema helikopterima ...

hoćemo li odmah?— Da.Marijana ga, grickajući sendvič, oprezno pogleda

ispod oka. Bilo je očito da se u ovih nekoliko minuta otkako je bio otišao po sendviče, nešto dogodilo. Bio je prije ipak razgovorljiviji i Ijubezniji, sad je oborio glavu i šutke koračao gurajući neobazrivo ljude oko sebe.

— Ćuj... Mirko ... ovaj, čuj, Marko, što ti je? — upita ona.

— Ništa.— Kako ništa? Što se držiš tako kiselo kao da sam ti

što napravila? Što ti je, je li?— Ništa, kad ti kažem.Bili su se već primakli helikopterima. Čudne letjelice

mirno su stajale na travi kao veliki nespretni skakavci kojima je ponestalo snage da dalje skaču kroz travu.

131

Ljudi su znatiželjno promatrali njihove neobične elise kojima su bili zakićeni kao djevojčice velikim mašnama u kosi.

I Marijanu su zanimale čudne sprave a čak ih se malo i pribojavala. Dok ih je gledala otvorenih usta, zaborav­ljala je i na svoju ulogu. Zato i nije opazila kako se crni dječak neprekidno ogledava kao da ga tko goni.

Stali su u rep za karte. Onda je Marijana odjednom osjetila kako joj je netko stavio ruku na rame i povukao je. Začuđeno se osvrnula i ugledala bijesno lice Mirka Komana, zvanog Barbarossa.

— Ti ne ideš sa mnom! — bijesno reče dječak.— Ali zašto? — zgranu se Marijana. — Šta sam ti

napravili? Zar ti nisam pomogla, je li? Zar ti nisam ...— Miči se! — odgurnu je on grubo.— Vidiš kakav si. A ja sam ti danas toliko toga re­

kla, rekla sam ti sve o tvojim neprijateljima, sve sam saznala, i da su bili u tvojoj drugoj školi, i da su ti našli dvostruke bilježnice ... zar mi se ovako sad zahvaljuješ?

— Eto ti, na! — viknu dječak. — Špijunka!I opali joj takvu dušku da joj se lijepa glavica nagnu

na jednu stranu kao da će se odlijepiti od ramena. Dvije se suze pojaviše u krupnim sivim očima.

Okupiše se ljudi, okružiše sažalno djevojčicu i počeše kuditi današnju mladež.

A tajanstveni crni dječak, zvan Barbarossa, izgubi se u mnoštvu. I u njegovim crnim očima zablistalo je nekoliko suza, ali njih nije nitko zamijetio.

20. TEULADA I DRUGE ZABLUDE

Sijeda žena u crnini opet je sjela za stol, unijela gla­vu u dlanove i čvrsto je stisla kao da se boji da će joj prsnuti. Nije htjela ni jesti, ni rješavati križaljke. Naj­

132

više bi voljela kad bi mogla izagnati iz glave i sve misli. Ali to, na žalost, nije mogla.

Vera Koman je bila strašno nesretna i još se od sinoć nije uspjela pravo oporaviti. Kakva je to bila noć! Vje­rojatno joj nikad u životu nije bilo tako teško i vjero­jatno se nikad nije toliko uzrujavala. Uostalom, nikad se prije i nije onesvijestila.

Zapravo se mutno sjećala kako se sve odigralo. Kad je upala u nećakovu sobu i ugledala otvoren prozor i kad je shvatila da njega nema u sobi, da je nestao, osje­tila je samo kako je izdaju noge, kako joj velika svjetilj­ka sa stropa pada pravo na glavu i kako tone u mrak. Sjećala se još da joj je u ušima odjekivao strašni dječa- kov vrisak i da je u posljednji čas pomislila da je sve gotovo, da više nikad neće vidjeti svoga nećaka jer mu se dogodilo nešto strašno.

Kad se opet osvijestila, osjetila je da joj je lice pot­puno mokro i da joj mlazići vode teku niz vrat i uvlače se u kosu. Otvorila je sasvim oči .i primijetila da leži na podu a da iznad nje stoji njezin crnokosi nećak i škropi joj vodom lice. Udahnula je s dubokim olakšanjem i po­lako ustala na noge.

— Što je bilo, zaboga! Zašto si onako vikao? — upi­tala je tek što joj se vratio dar govora.

— Ništa. Uplašio sam se — odvratio je nećak kroza zube.

— Čega si se uplašio?— Svejedno — kaza on i ušutje odlučivši, očito, da

dalje ne odgovara.Dobro ga je pogledala. U tih nekoliko sati što ga nije

vidjela silno se bio izmijenio: kao da je još omršavio, crne oči mu sasvim upale, lice problijedilo, usne po- plavjele; drhtao je cijelim tijelom i svaki čas bi se zagledao u neku točku i onda otresao glavom kao da tjera nevidljive komarce.

133

Više nije iscijedila iz njega ni jedne jedine riječi pa su se razišli a da nije uspjela saznati tajnu stravičnog krika. Bila je uvjerena da nikada neće doznati čega se dječak zapravo preplašio i jedino je željela, tko zna već po koji put, da što prije dođu njegovi roditelji iz Nje­mačke, da što prije otputuje u svoj dragi Split i da za­boravi ove mučne dane.

I tko zna koliko je trebalo dok sijeda žena, zanesena u tmurne misli, nije napokon čula kućno zvonce. Trgla se, naglo ustala, zateturala od boli u glavi, koja ju je omamila kao udarac sjekirom, i brzo poletjela prema vratima. »Možda je poštar«, obradovala se ona smet- nuvši potpuno s uma da je danas nedjelja i da se pošta ne raznosi.

Umjesto poštara pred vratima je stajaoJKoko koji je od nestrpljenja već pocupkivao na otiraču za noge. Sije­da žena nije ni mogla slutiti da taj dječak danas i ima zapravo ulogu poštara.

— Izvoli. Uđi — umorno ali veselo reče teta Vera.— Lijepo od tebe da si došao, Emile.

Koko je već zaboravio da se posljednji put, bez raz­loga, predstavio kao Emil i sad se isprva namršti, a onda osmjehnu.

— Zašto vi, molim vas lijepo — otpoče on strogo umjesto bilo kakva pozdrava — zašto niste stavili vazu u prozor?

— Vazu? — zgranu se sijeda žena. — O, sasvim sam zaboravila.

— Nemojte tako, gospođo — nastavi Koko jednako strogo — to nije ozbiljno. Nećemo tako ništa postići. Do­govor je dogovor. Rekli smo da ćete, na primjer, staviti vazu u prozor kad on nije kod kuće. Tako da ja znam ...

— Da, oprosti, zaboravila sam . ..— Srećom — nastavljao je dječak ledenim glasom

— srećom ja znam pouzdano da ga nema kod kuće. Ali drugi put pripazite. Nećemo tako ništa postići.. .

134

Teta Vera se opet ispričavala i uvela ga u sobu. Malo joj je bilo lakše kad je saznala da bar ovaj dječak zna kamo je otišao njezin nećak i nadala se da će Mirka aeromiting valjda raspoložiti. Sjeli su za stol, kraj velike zidne ure koja je kucala kao da tko čekićem udara u drvo, i zagledali se jedno u drugo.

— Aha — sjeti se odjednom teta Vera i premjesti u stolici. — Ja bih te prvo nešto molila .. . znaš ... ne­ugodno mi je, znam da to nije tako važno, sad, ali me tako muči, kažem ti ja... Da se bar toga oslobodim, možda ti znaš . ..

— Vulkan? — upita Koko i nasmiješi se.— Ne. Rt. Sad su čini Se, počeli s rtovima.I sijeda žena stavi pred njega novine s križaljkom

u kojoj su se bijeljela još samo dva neispunjena četve­rokuta:

— Eto, vidiš, Južni rt Sicilije . .. Nema ga u atla­su.. .

Dječak se važno zagleda u križaljku i zamisli. Onda odjednom lupi rukom po stolu i reče:

— Teulada! Pa da, Teulada. Samo to je južni rt Sar­dinije, ne Sicilije. Gle, pa tu i piše: »Južni rt Sardinije«. Vi ste to krivo pročitali. Eto, pogledajte.

Teta Vera nije mogla vjerovati svojim očima. Ta si­gurno je stotinu puta bila pročitala. Ako ovako nastavi, odista će poludjeti. Sardinija! Kako joj je to promaklo? Već nije kadra ni križaljke rješavati. Samo da se što prije vrati u Split. Sreća što je ovaj dječak tako pametan i zlatan. Kad bi njezin nećak bio takav!

I sijeda žena zadovoljno unese olovkom u križaljku dva slova koja su još nedostajala. Činilo joj se da joj je sad djelomično popustila glavobolja, jer kao da ju je bar onaj dio mozga, koji je bio opterećen čudnim talijan­skim rtom, prestao boljeti.

— Molim vas lijepo, gospođo — poče Koko opet stro­go — idemo mi na naš posao. Što se to sinoć dogodilo?

135

Sijeda žena je pokušala ispričati sve što je znala, ali je, sve u svemu, ispalo da nije znala gotovo ništa. Jedan vrisak, nesvjestica i šutljivi, prestrašeni nećak. Koko ju je gledao prodorno i pravo u oči.

— I to je baš sve?— Pa, kažem ti ja ... to je sve ... ja ništa ne znam ...— I nemate pojma čega se mogao Mirko uplašiti.

Ili koga?— Ja zbilja ne znam ... kažem ti ja... ne ... — uz-

muca se teta Vera i onda se opet odjednom rasplaka. — Ja nisam ništa kriva, nisam, zbilja nisam ...

— Budite ozbiljni, — reče Koko i ustane — morate mi sve reći. Ja već otprilike znam da nešto tajite. Vi znate koga se uplašio Mirko? Je li?

— Ne, ja ne znam, zbilja ne znam ... Znam, samo ... ali ja nisam kriva . .. mislim da me on mrzi zbog Rek- sija...

— Reksija? Zbog psa? Što je s njim?I tada teta Vera istrese pred znatiželjnog dječaka

cijelu svoju tajnu. Kad je doputovala u Zagreb, prvi put se srela u kući s Reksijem, divnim Mirkovim vučjakom. Reksi je nije volio. Jedva da ju je trpio. Neprestano je režao i gledao poprijeko. Dva-tri puta se branila metlom od njega i jednom ga je morala dobro udariti. Mirko, njezin nećak, to je opazio. Nije ga jako udarila, zaista nije. Ali Reksi — kao što životinje već znaju biti lukave — zavijao je i cvilio privijajući se uz svog mladog go­spodara kao da traži zaštitu. Mirko je planuo od bijesa. Vikao je na nju. I ona se uzrujala. Rekla je da bi psa najradije otrovala ili otjerala iz kuće.

Tada, jednog dana, kad se vratila kući, zatekla je u ovoj istoj sobi, kraj ove iste zidne ure, nećaka Mirka. Sjedio je u naslonjaču, u pidžami, zamotan u pokrivače i mokre kose kao da se maloprije kupao. Bio je utučen i bijesan u isto vrijeme. »Gdje je Reksi?« pitao je sa suzama u očima. I ona je priznala. Nije mogla vjerovati

136

da će se to tako završiti i da se pas više neće vratiti. Kad je Mirko otišao od kuće, Reksi ju je pokušao ugristi za nogu pod stolom dok je rješavala križaljke. Uzela je metlu i istjerala ga iz kuće, udarivši ga dva-tri puta dobro po leđima i vičući: »Mrcino! Gubi mi se s očiju! Da te više nikad ne vidim ...«

— Nisam mogla vjerovati da se više neće vratiti, ni­sam znala da se životinja može tako uvrijediti — turob­no je govorila teta Vera stišćući glavu koja je opet bo­ljela sve jače. — A Mirko se tada povukao u svoju sobu i od onda je sve počelo. Jedva da i govori sa mnom. Reksi se više nije vratio ...

— Ma kakvi! K vragu! — povika Koko udarivši ša­kom po stolu. — Dosta tih priča o Reksiju! Nije pas u pitanju. Tobože se kao utopio — a pas se ne može uto­piti, tobože ste ga vi otjerali — a tko može psa otjerati od kuće? Ta moj tata je, na primjer, našeg Cara toliko puta premlatio i izbacio napolje, a on je pokorno sjedio pred vratima ... Gluposti! Dosta mi je tih priča o psu. Ja sam mislio da vi bogzna što znate, a vi opet o tom Reksiju. Kakav Reksi! Gledajte vi ovo!

I pred preneraženu sijedu ženu, koju je zaprepastila ogorčena bujica iz dječakovih usta, Koko svom snagom tresnu o sto umrljanu kuvertu iz koje je virilo zgužvano pismo.

— Nebesa! — izusti teta Vera kad uzdrhtalim ruka­ma prinese pismo očima. — Pa to je od naših iz Nje­mačke!

Koko je nestrpljivo odmahivao rukom odbijajući da odgovara na brojna pitanja sijede žene koja je htjela znati kako to da je pismo upućeno na nju a ona ga nije dobila i kako je on, Koko, došao do njega. Uostalom, ni dječak nije znao kako je Barbarossa dolazio do tih pi­sama. To sad i nije bilo važno.

— Čitajte! — zapovijedi on oštro. — čitajte, molim vas lijepo. Nemamo mnogo vremena. Molim vas lijepo, gospođo, čitajte!

137

I teta Vera prinese pismo kratkovidnim očima i pro­čita drhtavim glasom:

»Dragi naš Mirkec i draga naša tetiće Vero,vrlo smo se obradovali kad smo primili pismo našeg

dragog sineka. Ovdje imamo mnogo posla i svaki dan trčimo iz tvornice u tvornicu i ne možemo vam pisati koliko bismo htjeli. Tješi nas da nećemo biti još dugo ovdje i da ćemo se opet sastati i napričati do mile volje. Kako se naša draga tetića Vera snalazi u Zagrebu? Či­tamo u novinama da je kod nas već dosta zahladilo pa teta sigurno žali za svojim toplim Splitom.

»Dragi naš sinek, ti znaš što smo te molili. Nadam se da si učinio sve što si mogao da našem dragom prija­telju Marku Lukariću učiniš boravak u Zagrebu i u na­šoj kući što ugodnijim. Dragao mi je što kažeš da je Marko zadovoljan i da se dobro slaže s tetom Verom i s Reksijem . ..«

Tu sijeda žena prestane čitati i, iskolačivši oči, za­gleda se u dječaka koji se bio naslonio na zidnu uru i smješkao. Koko joj nestrpljivo dadne znak da nastavi čitati. I teta Vera pročita dalje:

.. .s tetom Verom i s Reksijem. Marko je tako mio i tako dobre naravi da se sa svima dobro slaže. Inače bi nam mogao i on napisati bar koju riječ kad teta već ne stigne da ga prebacimo u isti razred s tobom i da ga smjestimo u dom, ako neće da ostane kod nas.

»Eto, to je zasad sve. Zurimo se opet u grad. Pišite nam odmah a mi ćemo javiti kad se vraćamo u Zagreb čim to budemo znali. A zasad vas sve zajedno mnogo pozdravljaju i vole i stežu šapu Reksiju,

Vaši tata i mama.

P. S. Dragi Mirkec, piši malo čitljivije našu ovdašnju adresu, osobito ime ulice. Zadnje je pismo zbog toga lu­

li*

tala dan dulje po Miinchenu, tj. primili smo ga sa zaka­šnjenjem.«

Koko je kuckao prstima po zidnoj uri na koju se bio naslonio i pobjedonosno se smješkao.

— Što to znači? — protisnu napokon teta Vera pošto je još jednom pročitala u sebi pismo. — Kakav Marko Lukarić? Pa oni misle da taj Marko stanuje ovdje, s na­ma. I o Reksiju nemaju pojma, kažem ja. Pa Mirko se, čini mi se, dopisuje s njima . .. Što to znači, Emile?

Čupavi dječak se počeša lijevom rukom iza desnog uha i objasni joj, u glavnim crtama, sve ono što su dosad znali i koliko je smatrao da joj je uputno reći. Spome­nuo je da ju je on već, kad je prvi put došao ovamo, pi­tao stanuje li tu Marko Lukarić. I tada, odjednom teta Vera uzbuđeno skoči sa stolice i zatetura od boli u glavi.

— Sad znam! Sad sam se sjetila! — povika ona. — Onoga dana kad je nestao Reksi... onoga dana je Mirko išao na željezničku stanicu da dočeka nekoga svog prija­telja, iz Splita. Jest, i naši su mi rekli da će taj dječak stanovati neko vrijeme kod nas, rekli su mi prije odla­ska ... I onda je Mirko došao sam kući. Mislim da mi je rekao da taj dječak nije doputovao, tako nešto, kažem ja... Nisam mnogo ni pitala, bila sam uzbuđena zbog Reksija...

Koko zadovoljno pljesnu rukama. Činilo mu se da je pomalo skupljao sve niti događaja. Onog dana kad je nestao Reksi, dogodilo se, očito, nešto i Marku Lukariću. Teško je vjerovati da nije doputovao, jer bi to Barba- rossa naprosto mogao prijaviti u školi, kao što je rekao teti Veri. Ali, Barbarossa, zvani Mirko Koman, nije se, očito, usudio prijaviti. Njemu je naprotiv bilo, očito, stalo da se ne sazna da je Marko Lukarić nestao.

— Naravno, nikome ni riječi — reče on spremajući se da ode i uzimajući za svaki slučaj dragocjeno pismo sa stola. — I dobro otvorite oči i uši, gospođo. Molim vas lijepo. Ja ću opet uskoro navratiti. Možda još da­

139

nas. Za koji dan sve će biti jasno, jasno kao Teulada ili Mauna Loa. A dotle — pssst! Imajte povjerenja u me­ne. I, molim vas lijepo, nemojte zaboraviti: kad nema Mirka kod kuće, stavite vazu u prozor!

21. TEHNIKA DVADESETOG STOLJEĆA

Tko ne zna što je mikrofon? Čudesna mala sprava u koju se govori na radio-stanici i iz koje glas putuje žicom i zrakom po cijelom svijetu sve do radio-prijem- nika u našoj sobi. Tko nije vidio pjevača ili govornika pred mikrofonom? Na velikim priredbama, u dvorana­ma ili na otvorenom, kad treba da golemo mnoštvo slu­šatelja čuje riječi jednog jedinog čovjeka koji nema tako snažan glas da bi ga nekoliko tisuća ljudi moglo čuti, postavljaju se zvučnici svuda uokolo. I dok ondje, na dalekoj pozornici, govornik stoji pred mikrofonom, njegov glas čuju dobro i oni u posljednjim redovima.

Mikrofoni i zvučnici su, nema sumnje, divni izumi. A ipak se dogodilo ponekad da nam, slučajno, odmognu i pomrse račune. Da vidimo.

Mirko Koman je tog jutra jedva dočekao da ode na aeromiting. Cijelu je noć probdio piljeći iskolačenih oči­ju u strop. Kad se sinoć rastao od tetke i konačno legao u postelju, uzalud je stiskao oči. San nikako nije naila­zio i on je pred jutro bivao sve budniji. Kad bi od vre­mena do vremena osjetio kako ga hvata lagan drijem, u sumraku ispod spuštenih vjeđa ugledao bi odjednom sablasno, blijedo lice s brazgotinom, i naglo bi se pre­nuo. Uspravio bi se u krevetu i u dva maha se jedva svladao da opet ne zavrišti.

140

ćim se zora ušuljala u sobu, malo je živnuo i ohrab­rio se. Pokušao je misliti na aeromiting i na to kako se tog dana još može dogoditi neko čudo koje će ga izbaviti njegovih muka. Bilo mu je, zapravo, krivo što se uopće dogovorio s Marijanom, jer bi najviše volio da cio dan bude sam. Ali, kad se nadisao svježeg zraka i nagle­dao plavog neba, nije mu bilo krivo čak ni to što je uz njega i ta brbljava kolegica. Tumačio joj je avijatičar- ske akrobacije, govorio o vrstama aviona i prednostima helikoptera.

A Marijana mu je potanko ispričala što su sve nje­govi »neprijatelji« iz razreda poduzeli i što su sve već bili otkrili, iako sama uopće nije vjerovala u onu priču0 dvije škole i dva imena. Crni dječak ju je slušao čak nekako veselo i pomalo je uživao što se toliko osoba ozbiljno bavi njime.

Dok je išao po sendviče za Marijanu i gurao se kroz gomilu, zadovoljno je gdjekad zabacivao glavom. I smi­jao se glasno. Kao da mu se odjednom učinilo da je sve ovo bezazlena igra koja će i svršiti kao i sve igre: obično1 veselo.

I tada, baš kad je pružao novac za sendviče, začuje glasove iz zvučnika koji se nalazio točno nad njim. I drugi su ljudi podigli glave prema zvučniku misleći da se pripredba već nastavlja. A onda ljudi razabraše da je to slučajan razgovor dviju osoba koje su se nehotice pri- makle mikrofonu na tribini. Crni je dječak preneraženo buljio u spravu. Nije bilo nikakve sumnje: dobro je poznavao glas djevojčice koja je govorila:

— Pssst! — šaptala je Marijana. — Nemamo mnogo vremena. Samo toliko da znaš ...

— Ne dam ti slike za bilo kakvu glupost! — odjek­nuo je Tomin glas i većina se prisutnih nasmijala.

— Ne treba mi tvoja slika — nastavljala je Marija­na. — Ja samo vršim svoju dužnost. Htjela sam ti reći da sad dolaze na red ... helikopteri... Mi ćemo se u njima voziti. ..

141

— Tko mi?— Ja i ovaj .. . Marko ... Mirko, zapravo . . .Mirko Koman više nije slušao. Bijesno je stisnuo

zube i pomislio: »Tako, dakle! Ona vrši svoju dužnost! Dat ću joj ja dužnost po gubici .. .«

I to je i učinio. Pošto je ćušnuo smeđokosu kolegicu, izgubio se u gomili a glavom su mu se opet rojile naj­crnje misli. Kad je već bio na izlazu iz aerodroma, za­stao je i vratio se polako prema onome mjestu s kojega će uzletjeti helikopteri.

»Vrlo važno«, mislio je on. »Ja moram izvršiti svoj naum. To je najvažnije. Ne smijem se obazirati na ovak­ve glupače ... i izdajice. Ne smijem gubiti glave, inače sam zbilja propao. Samo hrabro. Treba učiniti sve što mogu prije nego se predam . .. Ovi balavci ionako neće nikome otkriti pravu istinu . ..«

A u međuvremenu je Tomo tješio malu Marijanu. Probio se do nje kroz gust obruč radoznalih promatrača i našao je zaplakanu. Dvanaestogodišnja špijunka nije još bila dorasla svom zadatku i nije znala kako da pod­nese ovakve neprilike. Iako se silno ponosila što sudje­luje u ozbiljnim događajima, čim je doživjela ozbiljnu, običnu ćušku, bila je spremna da se odrekne špijunskog posla i da se igra neozbiljnih ali ugodnijih igara.

— Nemoj plakati, molim te — govorio je Tomo ogle­davajući se u nedoumici. — Ljudi gledaju . ..

— Što me briga, hoću kući... kući-i — cendrala je špijunka.

— Dat ću ti slika, dat ću ti Erola Flyna [Flin] — po­kuša dječak.

Na njegovu žalost Marijana je prestala plakati čim je spomenuo slike. Tomo duboko uzdahnu i sad njega zapekoše oči kad se sjeti da će mu se zbirka opet prori­jediti. Ali, nešto je ipak postigao: djevojčica je prestala plakati, a, što je glavno, radoznali ljudi su se počeli razi­laziti.

142

Začuo je veliku buku i okrenuo glavu u pravcu oda­kle je dolazila. Prvi je helikopter bio upalio motor, elisa mu se već tako vrtjela da se od nje vidjela samo kružni­ca u zraku. Prvi su putnici ulazili u čudnu letjelicu. I tada, odjednom, dječak ugleda među njima i Barba- rossu.

— Brzo! — viknu on bez ikakva objašnjenja i na­glo povuče djevojčicu za ruku.

Marijana nije bila previše oduševljena letom. Ne zato što se možda bojala, već zato što joj je obraz još bridio i što je bila duboko razočarana neslavnim svršet­kom svoje špijunske uloge; a nije mogla shvatiti kako i zašto je došlo do takva neugodna raspleta.

Ako se tko bojao, bio je to Tomo. On se užasno bojao visine i, naravno, nikad se još nije vozio u avionu niti se penjao na crkveni tbranj, pa čak ni na drveće. Dje­čaci sa Zelenog Vrha uvijek bi mu se rugali i posprd­no gledali kako nemoćno stoji ispod voćke dok se oni naslađuju marelicama i gađaju ga odozgo košticama. Uopće, čim bi mu se obje noge odvojile od čvrstog tla, njega bi uhvatila jeza. Zato je i mrzio skok udalj, skok uvis, ili gimnastičke vježbe na spravama. U ovom je času zamirao od pomisli da se sam upusti u ovaj leteći pothvat. Zato mu je bilo toliko stalo da djevojčica pođe s njim. Nije čak mnogo ni mislio na Barbarossu i svoj zadatak, već mu je najglavnije bilo da izvuče živu glavu.

— Hajde, idemo-mo — vukao je on Marijanu prema aparatu koji je već ječao i huktao a elisa mu se pomam- no okretala i dizala vjetar.

Ali djevojčica se pomalo počela veseliti letu i, kad su konačno platili kartu, progurali se i sjeli na prva mjesta iza pilota, već se veselo osmjehivala i obijesno vrtjela smeđu glavu na sve strane. Tomo se čvrsto držao naslona kao da je na zubarskoj stolici i da će mu sad čupati zube; istina, to još nije doživio, ali se zakleo u sebi da će se prije otrovati nego dopustiti da mu tko vadi zub.

143

— Hej! — zovnu odjednom poznati glas iz stražnjeg dijela, helikoptera. — Hej, Tomo!

Tomo se iznenađeno osvrnu. Helikopter je već bio pun i upravo su zatvarali vrata. Unutra je stalo svega desetak osoba. Između nepoznatih glava ugleda i jedno poznato okruglo lice s okruglim naočalima iza kojih se uopće nisu vidjele oči. Bio je to Emil, njegov školski drug iz iste klupe.

— E — pozdravi ga Tomo neodređeno, ne znajući bi li se radovao ovome susretu ili ne bi.

Marijana samo klimnu glavom i zagleda se napolje. S nestrpljenjem je očekivala čas kad će se helikopter odvojiti od zemlje. Tada pojasima zavezaše putnike za sjedište i ponudiše im dalekozore. Kako je cijela kabina helikoptera bila u staklu, moglo se gledati na sve strane, a putnici su spremno grabili dalekozore. Tomo isprva odbi da uzme dalekozor odlučivši da će cijelim putem gledati samo u pilotova leđa, ali se onda sjeti zašto se uopće odlučio na ovaj let pa ga ipak uzme. Prinese ga očima i zagleda se u helikopter ispred njih. Kroz veliko staklo lijepo se vidjela crna Barbarossina glava. Crni je dječak sjedio sam na stražnjem sjedalu i također držao dalekozor u rukama.

Tomo osjeti prazninu u želucu. Motori jače zabru- jaše. Helikopter ispred njih odlijepi se od zemlje i pođe okomito uvis. Tomi je cijela utroba krenula nekamo prema vratu. Zaboljele su ga uši. I kad se usudio opet ogledati oko sebe, Marijana ga udari po ruci i odu­ševljeno reče:

— Gledaj!S lijeve strane cijeli je grad stajao nagnut kao da

ga je neki div podigao na nevidljivu stolnjaku u nakani da sve te kućice istrese u rijeku kao domine. Tomo je gotovo vrisnuo kad je vidio kako se katedrala nagnula.

Operacija Barbarossa nastavlja se u zraku.— Divota — pljesne Marijana rukama.

144

Operacija Barbarossa nastavlja se u zraku

10 Zagonetni diečak

— Ha! — začu se Emilov glas. — Tehnika! Dva­deseto stoljeće! U tri čina!

»K vragu«! pomisli Tomo. »Meni se povraća.«— Gle, već smo nad rijekom! — oduševljavala se

djevojčica.— Pet stotina metara visine! — dobacio je Emil.»Valjda neće dugo trajati«, tješio se Tomo.A onda je ipak uspravio dalekozor u helikopter ispred

njih. A kako je to bio čudan prizor: šačica ljudi u pro­zirnoj helikopterskoj kabini, baš kao u najlonskoj vre­ćici, a odozgo zavezana mašnom-elisom, lebdjela je iz­među neba i zemlje. Grad je ostao već daleko otraga. U daljini su se već vidjeli dimnjaci velike željezare u obližnjem gradiću.

Tada su oba helikoptera neko vrijeme mirno letjela u zraku kao kad jastrebi na Zelenom Vrhu vrebaju pi­liće. I zatim su polako počela kliziti nad rijekom u suprotnom smjeru, natrag prema Zagrebu.

Tomo nije skidao oči s Barbarosse. Njegovo je po­našanje bilo jako čudno. Dok su svi ostali putnici rado­znalo gledali dalekozorima na sve strane, crni je dječak neprekidno buljio gotovo pravo poda se kroz prozirne bokove helikoptera. Bilo je očito da ga drugo ništa ne zanima osim onoga što je mogao vidjeti dolje u dubini.

I Tomo se odluči oprezno pogledati dolje. Malo mu se zavrtjelo, ali se ipak nekako pribrao. Kao na zemljo­pisnoj karti vijugala je pod njima svijetla rijeka. Ovdje -ondje bili su po njoj razbacani otočići. To je bilo sve. Ništa neobično.

»Opet rijeka«, pomisli Tomo. »Ne može on bez rijeke. Nije mu dosta štb sjedi na obali, kako kaže ova Marija­na, i bulji u nju, rtego mora još iz visine da je vidi... E, jest neki čudak... A što je meni zbog toga mučno u želucu, to ništa ...«

Tada, se, odjednom, poče nešto čudno događati. Heli­kopter se malo zatresao, motor zastenjao, piloti počeli

146

čudno gledati jedan u drugoga, putnici se uzbunili. I po­čeli su se spuštati pravo prema površini rijeke! I to očito mnogo brže nego je pilot želio. Tomo je vidio kako pilotu po vratu cure krupne kapi znoja. Drugi je heli­kopter, međutim, mirno nastavio letjeti prema uzletištu s kojega su pošli.

— Padamo! — vikao je Emil. — U tri čina! Greška na motoru! Deset mrtvih i tri člana posade. Tehnička greška!

Usred sveopće graje i meteža, helikopter se sasvim sretno spustio na otok. Pilot je još dugo obamrlo sje­dio na sjedalu. Uzalud je drugi pilot uvjeravao putnike da je sletanje bilo unaprijed predviđeno. Uskoro je morao priznati da je došlo do manjeg kvara, »sasvim malog, malog kvara« na komandnim uređajima koji će biti popravljen za desetak minuta. Dotle se putnici mo­gu prošetati po otoku.

— To ti je tehnika! — oduševljeno je tumačio Emil Marijani i Tomi kad su opet stajali na čvrstom tlu. — Pokvario se jedan šarafić i gotovo! Dum! Deset mrtvih i tri člana posade. Bila bi sutra naša imena u novinama.

— Da se prošetamo — predloži Marijana.Tomi baš nije bilo ni do čega. U želucu mu je zbilja

bilo mučno, još mu se vrtjelo u glavi, noge su mu drhta­le, Emil mu je išao na živce. Sa zavišću je gledao za he­likopterom koji je odnio Barbarossu prema aerodromu.

Bio je to žalostan otok. Uglavnom obrastao u šipražje i šaš, jedino je u sredini bio okićen pravim zelenim šu­markom. Obale mu bile gole i pune krupna šljunka. Svi su putnici pohrlili prema šumici. Jesenje sunce je prili­čno peklo i, poslije uzbuđenja zbog prisilna spuštanja, kao da su svi putnici željeli da se malo osvježe u hla­dovini gusta drveća.

Emil se bio negdje izgubio, a Tomo i Marijana su šutke hodali. Dok djevojčica ne progovori:

147

— Neću se više igrati... gotovo ... dosadilo mi je to ... zašto da me onaj klipan duška ovako pred svije­tom? Zbog vaših gluposti... i izmišljotina.

Dječak htjede nešto reći, ali samo slegnu ramenima. »I bolje« pomisli u sebi. »Rekao sam ja Koku. Sto smo se uopće spetljali s njom? Samo žalim slike. Kako bi bilo da ih tražim natrag?«

U tom času banu pred njih iz grmlja njihov kolega s naočalima. U ruci je nešto držao i bio je prilično uzbuđen.

— Gledajte! — reče on pokazujući začuđeno djevoj­čici i dječaku jednu običnu kapu i jednu običnu biljež­nicu. — Gledajte što sam našao u šumi. Vidio sam dobro kad je Marko Lukarić ušao u drugi helikopter. Da mu ovo ipak nije ispalo odozgo? Ta nije valjda bacio, a?

Tomo mu istrgne bilježnicu iz ruku ...— Gdje si to ... gdje si to riašao-šao? — uzbuđeno

upita Tomo i mučnina mu u želucu odjednom prođe.

22. OTOK, NOĆ, OLUJA, STRAH, ITD.

Prošla su već puna tri sata otkako Koko čeka kraj Savskog mosta. Čim se spustio od tete Vere u Alagiće- voj ulici, odmah se ukrcao u tramvaj i došao ovamo. Vidio je u daljini avione, helikoptere i padobrance i grizao usne od nestrpljenja i dosade. Dvije stotine dva­deset i tri puta je prešao mostom s jedne obale na drugu i onda iznemoglo sjeo na prevrnut čamac i nastavio če­kati. Da bar nije uročio sastanak na ovako glupu mje­stu!

Koliko bi bilo zanimljivije da je mogao ići na taj aeromiting i voziti se u helikopteru nego razgovarati

148

sa sijedom ženom od koje se ne može ništa doznati, jer misli samo na vulkane i rtove iz križaljki. Ali što se moglo učiniti? Ipak je njegova posjeta bila previše odgo­vorna a da bi je mogao obaviti Tomo.

Od prolaznika je čuo da se jedan helikopter srušio u rijeku i da su svi putnici poginuli, njih dvadesetero. Onda je čuo kako dvije žene u prolazu također govore o helikopterskoj nesreći u kojoj je poginulo četrdeset put­nika. Koku se ionako čupava kosa još više nakostrije- šila.

»Uvijek se tom Tomi mora nešto dogoditi kad mene nema u blizini«, mislio je jetko baš kao da njegov drug namjerno i njemu usprkos upada u ovakve neprilike i smrtne opasnosti.

I kad se Koko već htio uputiti prema gradu, ugleda u daljini dječaka i djevojčicu koji su se primicali gotovo trkom. Bili su to Marijana i Tomo, živi i zdravi.

— Pa gdje ste? — upita Koko razdraženo. — Briga vas što ja čekam ...

A tada je Tomo počeo nadugo i naširoko pričati, objašnjavati, izmišljati. Marijana je slušala oborene gla­ve. Ona je zapravo došla da službeno dade ostavku na dužnosti špijunke u korist jedne sile. Koko je i nju pa­žljivo saslušao češući se iza uha. Onda se rukovao s njom kao da se više nikada neće vidjeti i kao da neće uskoro istim tramvajem krenuti kući.

— Hvala — rekao je čupavi dječak svečanim gene­ralskim glasom — hvala na svim uslugama koje si nam učinila. Ti imaš pravo da se povučeš ako ti je dodijalo. Ali, ne bih te ja tako lako pustio kad ne bih bio siguran da ovog ... da onog tipa imamo u šaci. Tvoja nam po­moć više neće biti potrebna. A za nagradu ćeš, na prim­jer, dobiti još jednu sliku, koju izabereš . .. sliku glum­ca iz Tomine zbirke.

149

Tomo zausti da nešto kaže, ali ušutje. »Samo neka se on pravi važan! Prežalit ću i tu sliku, još i tu... Što on tu priča da ga imamo u šaci. Kad bi on znao što ja imam u šaci!«

I Tomo čvrsto stisnu dragocjeni zamotuljak pod ru­kom.

Kad iziđoše iz tramvaja, oprostiše se od Marijane i krenuše kući. Tomo vragolasto upita pocupkujući u hodu:

— A što ćemo sad? Što ćeš sad? Imaš li ti neki plan?— Sad ćemo lijepo sjesti i sve dobro promisliti. Tre­

ba popisati sve podatke, sve što znamo. A onda napra­viti, na primjer, ratni plan ... Čekaj samo dok dođemo meni, u moju sobu . . .

Koko je bio užasno ponosan na svoju sobu otkako mu je otac bio kupio pravi pravcati pisaći stol s osam la­dica, po četiri sa svake strane. Bilo je to pravo mjesto za kovanje planova i rješavanje zagonetki kao što je tajna dječaka s dva imena. Koko dade prijatelju stolicu ispred stola, a on se sam zavali u naslonjač s druge strane. Onda otvori donju ladicu i izvuče iz nje papirić s dosa­dašnjim rezultatima operacije Barbarossa. Tu je pisalo:

»Barbarossa ima dva imena. Jedno je pravo, a drugo je izmišljeno a ne zna se zašto mu to treba.

Barbarossa neće da teta zna da dolaze pisma iz Nje­mačke od njegovih roditelja.

Barb. nije htio da bude' prvak u gađanju kao lani. Zašto?

Barb. je navodno izgubio psa a ne zna se kako i je li to samo još jedna njegova izmišljotina.«

Dječak se zamisli i precrta rečenicu: »Barb. nije htio da bude prvak u gađanju kao lani. Zašto?«, jer mu se činilo da na to pitanje sad zna odgovor. Crni dječak naprosto nije mogao da se natječe sam sa sobom, u dvi­je škole istovremeno! I tada Koko dopisa:

150

»Barbarossa je išao na stanicu da dočeka Marka Lu­karica prije desetak dana. Marko Luk. je dolazio u Zagr. u školu i stanovao bi kod Komanovih. Nestao je. Navodno nije doputovao. Isti dan je nestao i pas.«

On zadovoljno pogleda što je napisao i onda službe­no, kao da razgovara sa strankom u svom odvjetničkom uredu, zapita prijatelja koji je neprekidno lukavo žmir­kao i vrpoljio se na stolici čekajući svoj čas:

— Onda, Tomo, što je bilo u helikopteru, odnosno na aerodromu? Jesi li što neobično opazio? Nemoj sad pričati opet o tim glupostima kako ste se skoro srušili u rijeku. Mislim, jesi li što opazio ... što se tiče Bar- barosse?

— Našao sam ovo — ledenim i ravnodušnim glasom prozbori Tomo, priđe stolu i položi na nj dva predmeta. Našao sam ovo na otoku na koji se helikopter prisilno spustio . ..

Koko se namršti i prvo dohvati kapu. Pažljivo je ogleda sa svih strana. Bila je to obična, tamnoplava dje­čačka kapa. Bila je samo umrljana blatom i prašinom. Dječak je prezrivo odloži na stol. I onda dohvati bilje­žnicu. Dugo je motrio korice, onda polako dignu glavu i naglo skoči na noge:

— Nije moguće! Nije moguće! To je previše...Još jednom uzme bilježnicu sa stola. Na njoj je pi­

salo urednim, krupnim, zelenim slovima: BILJEŽNICA ZA MATEMATIKU, MARKO LUKARIC, II b, SPLIT. Nije bilo nikakve sumnje da to nije bio Barbarossin ru­kopis. On je pisao mnogo neurednije i sitnije. Ne, to nije bila jedna od onih čuvenih »dvostrukih« bilježnica s dva imena koju su jučer silno zbunile Tomu. Prvi put su imali u rukama nešto što je zbilja pripadalo pravom Marku Lukariću, imali su njegovu kapu i bilježnicu. On je bio na tom otoku. Marko Lukarić je uistinu postojao!

Koko polako sjede da bi sačuvao dostojanstvo i ras­poredi kapu i bilježnicu na stol kao dokazni materijal

151

u sudskoj raspravi. Isto je ovako važno sjedio jučer po­slije podne za katedrom dok je ispitivao bratićeva pri­jatelja u II muškoj gimnaziji. A Tomo je, tobože ravno­dušno, buljio u strop, mlatarao nogama koje je nehajno bio prebacio preko naslona stolice i pokušavao zvi­ždati.

— Prestani se napuhavati — protisnu Koko bijesno. — Dobro, našao si ove stvari. . . važne dokaze. Sad smo na sigurnom tragu. Sad imamo dokaza da je istina ono što sam ja tvrdio. Rekao sam ti ja ... Što se sad praviš važan? Morao si i ti nešto napraviti na primjer .. . Sad nas tek čeka posao. Moramo raditi brzo i odlučno. Jas­no? Treba pošto-poto spasiti Marka Lukarića. Jasno?

— Kako ... zašto ...- — zbuni se Tomo i prestane zviždati.

Koko mu ukratko ispriča što je sve doznao u Alagi- ćevoj ulici kod tete Vere. Tomo nije mogao vjerovati svojim ušima.

— A znaš li koji je to otok? — upita Koko poslije kraće šutnje.

— Znam. Našao bih ga i u mraku — odvrati Tomo uvjereno.

— U mraku! — prihvati Koko. — Dobra ideja! I tre­bat će da ga nađeš u mraku ... Uostalom, čekaj da po­gledamo plan grada, sad će ga donijeti...

Kad Koko donese plan grada, oni ga raširiše po stolu i nadniješe se nad njega, ozbiljno i svečano kao vojsko­vođe prije bitke. Operacija Barbarossa sve je više nali­kovala na pravu ratnu operaciju.

Tomo upre drhtav prst prema rijeci što je s juga doticala grad i pokaza malu svijetlu mrlju u plavoj boji rijeke.

— Evo ga, tu je! To je taj otok...

152

•*

* *

— Je li to taj otok? — pitao je Koko mnogo kasnije istog dana kad su dva dječaka stajala na obali rijeke.

Već se hvatao mrak. Oblaci, koji su prije vremena umotali sunce u svoje meke krpe, naglo su napredovali prema sredini neba i gutali prve bojažljive zvijezde.

Posred rijeke, koja je u sumračju blistala kao ula­šteno srebro, jasno se nazirala sivkasta pruga: otočić na koji se tog jutra prisilno bio spustio Tomin helikopter.

— Da to je taj otok — odvrati Tomo ponosno.Već su prilično okasnili. Po Kokovu planu trebalo

je da se pod okriljem prvog mraka iskrcaju na otok. Zato su već u rano poslijepodne bili na obali rijeke ne bi li našli neki čamac. Pokazalo se da čamaca ima na biranje, ali ni u jednom nije bilo vesala. Koko se jedva sjetio od koga bi mogao posuditi vesla. Naravno, od bra­tića Pere, svestranog sportaša. Ali ni Pero nije imao vesla već ih je morao posuditi od jednog svog prija­telja, veslača. I tako je cijelo poslijepodne prošlo u traženju ovih neophodnih komada drveta.

Čamac su lako odabrali. Koko je bio ponio kliješta kojima su zajedničkim snagama iščupali iz tvrde obale kariku o koju je bio lancem privezan. Što se tiče ča­maca, bili su i jedan i drugi prilični stručnjaci. Isto se tako nisu bojali ni veslanja. Naime, dok su živjeli na Zelenom Vrhu kraj grada, nedaleko od njihovih kuća nalazilo se poveliko jezero. Na njemu su naučili dobro veslati i plivati.

Odabrali su dovoljno čvrst, ali i prilično lagan čamac.— Treba ga odvući uz vodu — reče Koko. — Ovo

je rijeka, nije jezero. Moramo paziti da nas struja ne pronese mimo otoka. Zato ćemo krenuti odozgo. Jasno?

Prije nego će povući čamac uz obalu, Tomo se uzve- ra na nasip. Dokle god im je pogled sizao, nigdje nikoga

153

nije bilo. Prohladne jesenje večeri nisu mamile šetače na obalu rijeke kad je svježeg zraka bilo posvuda u gradu. Sad je dječak prvi put opazio da je počeo puhati prilično jak vjetar.

— Može! — obavijesti on Koka kad se vratio. — Nema nikoga.

Grdno su se namučili dok su čamac odvukli stoti­njak metara uzvodno. Tomo se bijesno sjećao onog crte­ža iz udžbenika fizike na kojem konj lako vuče po vodi natovarenu barku koju na suhu ne može pokrenuti ni nekoliko konja. »Vraga je lako«, mislio je ojađeno. »Samo koješta izmišljaju i crtaju, a volio bih ja vidjeti njih kako bi vukli običan čamac .. .«

Ipak, uskoro su se ukrcali i duboko udahnuli zrak kao da se ne spremaju veslati nego roniti. U tom času već se bilo potpuno smračilo a oblačine su sasvim za- strle nebo.

— Isprva moramo veslati što jače možemo — upozo­ravao je Koko — a kad već budemo sasvim blizu otoka i kad budemo sigurni da ga nećemo promašiti, onda možemo pustiti da nas struja nosi, jasno?

— M-m-m — promrsi Tomo i prihvati vesla.Ali uskoro su uvidjeli da je zbilja sasvim drugačije

veslati po jezeru nego u brzoj riječnoj matici. Već su bili mokri od znoja i dlanovi su im bridjeli od vesala, a — iako su već bili dobro poodmakli od obale — nisu se baš mnogo približili otočiću, činilo se, uopće da je otok mnogo dalje nego su isprva mislili.

— Ja ne mogu više-še — reče odjednom Tomo — idemo natrag.

— Moraš — odlučno će Koko. — Osim toga, ne mo­žemo više natrag.

Srećom vjetar je puhao s istoka i, kako je bivao sve jači, malo je zadržavao čamac koji je rijeka brzo nosila.

154

Ali je zato bilo neugodno, onako oznojen, osjećati na leđima i vratu ledene prste vjetra. U daljini se raz- legnu grmljavina.

Nailazila je oluja.— Pada kiša — protisne Tomo slabim glasom. —

Palo mi je nekoliko kapljica na glavu. Evo, sad opet... palo mi je na nos.

— ’Ajd, šuti! To je od vesala. Nije to kiša. Možeš valjda bar malo šutjeti.

Ali uskoro zašumori kiša po površini rijeke. Grmlja­vina je dolazila sve bliže. Dječaci su bili na pola puta do otoka. Stenjali su i pokušavali veslati što brže mogu, ali se činilo da stoje na mjestu.

— ’Ajd, pričaj nešto — izusti odjednom Koko izmi­jenjenim, mekšim glasom. — Što si ušutio ... Reci ne­što.

— Mene je strah-ah — propenta Tomo. — Eto...— Ma čega te je strah?— Pa, tako ... strah me Reksija koji se tu utopio ...— Ti si lud! — obrecnu se Koko. — Kad si čuo da se

pas može utopiti? Znaš da je to Barbarossina izmišljo­tina.

— Ne znam — odvrati Tomo. — A ako se nije uto­pio i ako je živ, onda me ga je još više strah... Čuj, Koko, zašto mi nismo ovamo išli po danu?

Čupavi dječak ništa ne odgovori. U svakoj bi drugoj prilici odbrusio drugu da je to pitanje glupo; prvo, nisu imali vesala, drugo, ha, takvi se pothvati uvijek obav­ljaju noću, sigurnije je, nitko te ne može opaziti, i još iznenadiš protivnika. Ali sada se i on osjećao sve nela- godnije i nije bio raspoložen da drži drugome prodike.

— Bojiš li se još — upita on blago umjesto odgo­vora.

— Da — odvrati drugi. — Sve više.— A čega se sad bojiš?

155

— Svega. Oluje. I mraka-ka. Bojim se da ćemo se prevrnuti u rijeku. Ja bih natrag. Koko... Cuj, Koko- -ko, znaš što?

— Što?— Ja mislim, znaš, i ono danas, s helikopterom ...

Ja mislim da je ono bilo namjerno, znaš, protiv mene. Htjeli su da poginem, da me se oslobode — plačljivo je piskutao Tomo, a glas mu se sve više gubio u vjetru. — Htjeli su da ...

— Ama tko?— Ne znam tko ... naši protivnici...— A tko su naši protivnici? Barbarossa?Drugi dječak ušutje i Koko ču da šmrcnu. Ali u tom

času odiže glavu i pogleda u mrak preda se. Na veliko čudo zamijeti da su tik pred dugačkim uskim rtom oto­čića koji se pružao pravo prema njima i koji s obale nisu mogli vidjeti.

— Gle — povika oduševljeno. Teulada!— Što?! — zgranu se Tomo i još više uplaši pomi­

slivši da je riječ o nekom rječnom čudovištu.— Ma, ovaj, hoću reći: rt — nasmija se Koko sam

sebi. — Rt! Razumiješ li što to znači. Evo, deset-dva- deset metara od nas. Ako ovako nastavimo, udarit ćemo pravo u njega.

Posljednjim snagama dječaci prilegoše uz vesla. Za nepunih deset minuta dno čamca nasuka se na šljunak. Bili su pristali na otok. Iziđoše iz čamca a onda ga izvukoše sasvim na obalu da ga rijeka ne odnese.

Po njima je lijevala kiša i ispirala znoj. Bilo je mra­čno kao u rogu. Samo bi gdjekad bljesak munje, kao u kazalištu, sablasno osvijetlio pustu obalu otoka.

— Što ćemo sad? — pitao je Tomo dršćući od stu­deni i još od koječega.

— »Što ćemo sad! Što ćemo sad! Mene je strah! Bojim se! Hladno mi je! Bit će oluje!« — prodere se ljutito Koko kome se vratilo samopouzdanje i koji je

156

već bio spreman da se ljuti na prijatelja. — Pa što neprestano cmizdriš kao da ti je pet godina! ’Ajd, šuti bar malo. Zar ne možeš šutjeti ako nemaš što pamet­nije pitati?

— Ja sam mislio-io ... — tiho propenta Tomo.— Ti si mislio! Ništa ti nisi mislio . .. Kao da ne

znaš, na primjer, zašto smo ovamo došli. Nađemo na ovom otoku bilježnicu Marka Lukarica, za kojim traga­mo već dva dana, i sad ti pitaš: što ćemo sad? Pa to nam je jedini pouzdani trag dosad! Treba pretražiti otok, jas­no?

— Ja sam našao bilježnicu i kapu — jedva čujno reče Tomo. — Ti nisi ni bio ovdje... Ali zašto vičeš tako na mene? Zar me ne smije biti strah? Uopće, meni je svega dosta.

— Aha! — viknu Koko. — Sad ti je dosta. Zamijesio si cijelu kašu i sad ti je odjednom dosta. A sjećaš se kako si još nedavno kukao i gnjavio: kakav je ovo grad u kojem se ništa uzbudljivo ne događa? Rekao sam ti ja, treba se samo ogledati oko sebe. Eto ti, sad imaš! Zar nije dosta uzbudljivo? A tko ti je kriv kad ti i sam ne znaš čega se više bojiš, živih ili mrtvih pasa ... i još kojekakvih gluposti. Baš mi ideš na živce.

— Be-e-e — kaza Tomo bijesno i ušutje.Hladan vjetar i ledena kiša ohladiše i njihovu srdžbu.

Glasovi im se stišaše, riječi omekšaše. Tomo pokaza ne­određeno rukom prema sredini otoka gdje je vidio crni pojas šume u kojoj su bili našli kapu i bilježnicu nesta- log dječaka.

Brzim koracima se uputiše prema gajiću.— Oprosti — reče Koko — ja sam svinja.— Oprosti ti meni — odvrati Tomo — ja sam pra-

sac,Zađoše u šumarak gdje se nije vidjelo ni prsta pred

nosom, ali je bilo ugodno jer vjetar nije bio tako jak kao na čistini. Koko izvadi iz hlača džepnu svjetiljku. Dugo je prtljao i tresao pokušavajući je upaliti.

157

— K vragu! — odustane napokon. — Čini se da se smočila baterija.

A u tom času začuše kako se šipražje u blizini krši pod nečijim koracima. Dječake odjednom obasja mlaz svjetla. Tomo vrisnu.

— Ha-ha! Što vi tu radite? — javi se poznati glas.— K vragu! — izusti Koko kad prinese dlan očima

i privikne se na svjetlo. — Što ti tu radiš?

23. BIJEG

Sijeda žena je krišom motrila nećaka. Bio je malo crven u licu jer je cio dan proveo na zraku, ali su mu bile crvene i oči kao da je plakao. Sjedio je šutke za stolom i piljio u tanjur pun grožđa. Onda je rastreseno dohvatio slanik i privukao ga tanjuru, otkrinuo jednu bobu i prismočio u sol. Stavio je u usta i po izrazu na licu nije se moglo vidjeti prija li mu posoljeno grožđe ili ne prija. Onda otkine još jednu, pa još jednu bobu, uvalja ih u sol i proguta.

— Što to radiš? — ne izdrži teta Vera. — Bit će ti zlo, kažem ti ja. Cijeli dan skoro ništa ne jedeš a onda gutaš slano grožđe ... Bit će ti zlo, kažem ti ja.

Dječak samo slegnu ramenima i odgprnu tanjur s grožđem. A onda zamišljeno reče:

— Da, odvratno je.Teta Vera ga je i dalje gotovo uplašeno motrila. Po­

kušavala je zamisliti što se krije u toj glavi ispod guste crne kose. Da nije vjerovala onom malom dječaku Emi­lu, najradije bi obasula nećaka stotinama pitanja. Ako se zaista ne ljuti na nju zbog Reksija, zašto je onda ova­kav? I, prije svega, zašto dopušta da se ona toliko uzru­

158

java zbog pisama iz Njemačke, zašto ih skriva pred njom i zašto odgovara i u njezino ime? Pamet bi joj stala i glava bi je još više zaboljela kad bi pokušala ri­ješiti tu zagonetku. A odgonetka je bila tako blizu, na dohvat ruke u toj crnoj glavi, što li je u tom času mi­slio nećak dok je ovako rastreseno zobao slano grožđe?

A crni dječak se trudio da ne misli ništa. Samo što mu to, naravno, nije uspijevalo. Jer i najgluplje i naj- praznije glave ipak nešto misle. A glava crnog dječaka nije bila ni glupa ni prazna, i u njoj su se rojile najraz- ličitije misli. Sve jedna mučnija od druge.

I on odjednom ustade odlučivši ipak da ode u svoju sobu, iako mu se nikako nije išlo. Htjede već otići, ali zastade i pogleda sažalno tetu Veru. Ovako uplašena po­gleda, blijeda, sjedokosa, u crnini, s maramom na glavi, zbilja mu se smilila. Vidio je kako vreba svaki njegov pokret, očekuje neku toplu riječ. Bilo mu je užasno žao što je takav prema njoj, što mora skrivati ona pisma iz Njemačke iako zna koliko se ona muči zbog toga što nema nikakvih vijesti od brata i njegove žene. A kako je moglo sve biti drugačije!

Dječak nesigurnim korakom priđe teti Veri, nagnu se i poljubi je u sijedu kosu.

— Laku noć, teta — reče on što je mogao umilnije i doda: — Nemoj se ljutiti na mene, molim te, nisam ni ja kriv ...

— Oh, Mirko — dočeka teta Vera veselo i ispruži za njim ruke, ali ih brzo povuče bojeći se da ga opet ne ozlovolji. — Laku noć, srce.

Crni se dječak pognute glave uspe uza stepenište i polako otvori vrata svoje sobe.

Mrzio je sad tu sobu, taj prozor, zidove i nadasve krevet u kojem je posljednjih dana proveo toliko gorkih noći. Ta prošle noći nije ni oka sklopio. Cijeli se dan nadao da će se dogoditi neko čudo, da će se okončati njegove muke. Ali je prošla i nedjelja, i ništa se nije dogodilo. Nema čuda!

159

Bilo mu je žao i male Marijane i ljutio se na sama sebe što se onako prenaglio i ćušnuo je pred tolikim svi­jetom. Što je ona, napokon, kriva? Jedini pravi krivac za sve bio je samo on, i nitko drugi. Zar je i mogao oče­kivati da će biti drugačije? Obruč će se polako stezati oko njega i jednoga dana — hop! — samo će ga ščepati.

Prišao je prozoru i zagledao se van. Olujni oblaci prekrili su cijelo nebo, vjetar je lamatao granjem u vrtu, kiša je počela šibati po oknima. A kako je jutros bilo lijepo i vedro! Kad je došao na uzletište i pomiješao se s onom gomilom koja nije ništa znala o njemu i nje­govim mukama, osjećao se mnogo bolje. Gledao je u vedro nebo, smješkao se i olako mislio: »Cijeli dan je preda mnom. Dogodit će se nešto do večeri... siguran sam.« A sad je bjesnjela oluja i bilo je mračno i tjes- kobno kao i u njemu.

Sjeo je opet na krevet i unio glavu u dlanove. Htio je plakati, kao ono na uzletištu kad se bio rastao od Ma­rijane, ali mu suze nisu nikako nailazile u oči. Tupo je buljio u pod i mislio može li se ovako poludjeti.

»Osjeti li čovjek onaj trenutak kad postaje lud? Re­cimo, sad si još razborit, onda — dum! — i već si luđak. Zar se čovjek ne može u posljednji trenutak svladati?« premišljao je on samo da odagna druge misli iz glave. »Mislim da bih ja uvijek bio toliko pametan da ne bih dopustio da poludim . ..«

A kad pomisli da sutra opet mora u školu! U dvije škole! Ima li u ovom času ijedan dječak na svijetu koji istovremeno ide u dvije različite škole, u dva različita razreda? Još mora napisati dvije matematičke zadaće i naučiti dvije različite lekcije iz zemljopisa. A, osim toga, kako će sutra pogledati Marijani u oči, kako će se sresti s onim radoznalim njuškalima?

Onda mu odjednom iskrsne pred očima lice koje je sinoć ugledao u grmlju pred kućom. Blijedo lice upalih očiju i s velikom brazgotinom. Lice, koje je bilo toliko

160

nalik na .. . ah, na to ne smije ni pomisliti? Znao je si­gurno da to ne može biti isto lice. I u onom kratkom trenutku ipak je opazio razliku. Ovo je bilo lice starijeg čovjeka, o tome nije trebalo sumnjati. Ali otkud da se nade u njegovu vrtu, baš ovih dana, takvo čudno lice? Čudno lice s brazgotinom. Kad bi bar bio tako glup da vjeruje u duhove. Kad bi .. .

U tom času zazvoni kućno zvonce. Kratko pa dugo.Dječak skoči kao uboden.»Tko bi sad mogao biti?« pomisli on očajnički, po­

letje do prozora, rastvori ga i zagleda se van.Pred vratima je stajao poštar!»Gotovo je!« pomisli dječak. »Propao sam! Sad će

teta Vera sve saznati, onda sam propao .. .\ kako se sad odjednom, u ovo doba, stvorio poštar.

Sigurno ekspresno pismo iz Njemačke.»I on me izdao!« mislio je dječak grozničavo. »A tako

smo se lijepo dogovorili . . .«Uistinu, crni je dječak bio u dogovoru s poštarom.

Zamolio ga je da mu poštu ostavi preko puta, u novo­gradnji, ispod jednog kamena. Poštar, koji je dobro po­znavao obitelj Komanovih, naravno da se isprva nećkao, a onda, kad je mali pokušao da ga podmiti novcem, sa­svim je odbio: »Deset godina ja nosim poštu u ovu kuću pa ću je nositi i sad kad su tvoji roditelji u Njemačkoj.« »Ali... ali ona je luda!« ubacio je dječak u očajanju. »Ne smijete njoj predavati pisma... moji roditelji su vas zamolili ... nezgodno je da se zna, ali moja teta, vi je ne znate, ona je malo . . . luckasta. Svaki dan podere sve novine u kući, kalendare i svašta .. . sigurno bi i pi­smo. .. Ali poštar nije ništa obećao. Sutra, dok je Mirko bio u školi, dugo je pred kućom prevrtao u rukama prvu dopisnicu iz Njemačke. Onda je odmahnuo glavom ... i ipak se odlučio. Prišao je vratima na kojima već deset godina predaje poštu i pozvonio. Otvorila je sijeda žena u crnini i dočekala ga neobičnim riječima: »Aunaloa,

161

aunaloa...« Jadni se poštar zbunio, uspeti jao i nije predao dopisnicu misleći da je sijeda žena zbilja suma­nuta. A Mirko Koman je, na svoje veliko zadovoljstvo, iste večeri našao dopisnicu ispod kamena u susjednoj novogradnji.

U međuvremenu je teta Vera otvorila vrata i nešto razgovarala s poštarom a dječak je razabrao da to nije njihov redovni poštar. Ovaj se bio dovezao motorkota­čem i čulo se kako pred ulazom brekće motor. Ali nije bilo važno koji je to poštar. Glavno je bilo da će teta Vera za koji čas saznati cijelu istinu.

Crni je dječak znao da postoji samo još jedan izlaz: bijeg. Čim su se vrata zatvorila, a poštar, zbog kiše, pretrčao razmak od kuće do motorkotača dječak se već vinuo na prozor. U slijedećem se času već spuštao niz mokre grane bršljana. Bez razmišljanja je, još s poveli­ke visine, skočio u vrt. Poskliznuo se i pao u blato. On­da je, mokar i umrljan od glave do pete, izbio kroz živi­cu na ulicu.

I Mirko Koman, zvan Barbarossa, šiban vjetrom i ki­šom, počeo je bezobzirice trčati niz ulicu ne znajući ni sam kamo je krenuo, ali čvrsto odlučivši da se više ni­kad ne vrati kući.

Dotle je, međutim, teta Vera užurbano hodala amo- -tamo po sobi tražeći naočale sve dok nije shvatila da ih ima u džepu od kućne haljine. Drhtavom rukom nekako ih je natakla na nos, a onda sjela da bi došla do daha. Jedno je rukom držala uzbibane grudi a drugom ru­kom telegram koji joj je maločas uručio poštar.

Telegram! Poslije svih ovih uzbuđenja još i telegram. Nikad ih nije voljela. Kad javljaju nešto ugodno, ljudi ne šalju telegram, jer o sreći pišu opširnije. Telegrami uvijek donose zle vijesti.

Uzela ga je još jednom u ruke i, ne otvrajući ga, obrnula ovamo-onamo kao da ga važe na dlanu. Onda

162

više nije mogla izdržati. U dva-tri nagla pokreta razde- rala je omotnicu, ispravila drhtavim dlanom papir i pro­čitala sadržaj telegrama.

Načas je zurila pravo preda se, zbunjena i iznena­đena, kao u trenucima kad joj nedostaje koje slovo da bi ispisala riječ u križaljci. Onda naglo skoči i povika:

— Mirko, dođi ovamo! Brzo, Mirko, Mirko!Ali nećak nije dogovarao, nije se javljao.Sijeda žena odluči ipak da se uspne i da mu pokaže

telegram. Brzo, sva zadihana, ustrča uza stepenice, po­kuca i otvori vrata. Soba je opet bila prazna! U otvore­nom prozoru vidjele su se okomite niti kiše i kosi bljes- ci munje. Teta Vera zatetura ali se ovaj put ne onesvi­jesti jer se, očito, bila donekle navikla na nečakove noć ne nestanke.

I onda, blijeda u licu, ruku nemoćno opuštenih niz tijelo, nesretna žena, koja se u ovih nekoliko dana bila postarala za nekoliko godina, lagano siđe niz stepenice u donju sobu.

Umorno sjede za stol, ispusti telegram na pod i udari glavom o stol. Tada poče jecati i plakati tako da su joj ramena igrala a stol se tresao.

— Što ću sada? — ponavljala je kroz plač. — Što ću sada?

24. U TRI ČINA

— K vragu! — ponovi Koko pomalo ljutito. — Tko bi mislio da ćemo tebe ovdje naći? Što se ti u ovo pet­ljaš?

— Pa to si ti... — jedva napokon izusti Tomo i pljesnu rukama.

163

Pred njima, svega nekoliko koračaja daleko, neka­kvim čudom posve suh i nasmijan, stajao je njihov drug iz razreda — Emil.

— Ha-ha! — veselo će Emil. — Ja sam vas i očekivao. Mislio sam da ćete doći. U tri čina, ala ste vi tvrdoglavi.

— Čekaj, čekaj — ljutito će Koko — kako ti to mi­sliš? I što se ti uopće pleteš u naše poslove?

— Ja? Što se ja pletem u vaše poslove? Ha-ha! Baš mene briga. Ja sam se ovdje prisilno spustio. Tehnički kvar. Greška na motoru. Tomo zna. On me, inače, uopće nije zvao kad je helikopter kretao. Bio sam na drugoj strani otoka. Baš je Tomu bilo brige. Ha-ha. To se zove drugarstvo!

Tomo se zaljuljao od zaprepaštenja. Kako je mogao uopće na njega zaboraviti? U onom silnom uzbuđenju kad je ugledao bilježnicu i kapu,, prestrašen zbog leta i neugodnog spuštanja, on je bio posve zaboravio na ko­legu iz klupe. Emil se zbilja bio uputio na drugu stranu otoka, a Tomo je obećao da će ga zovnuti čim helikopter bude spreman za polazak. Međutim, stišćući u ruci bi­lježnicu i kapu Marka Lukarica i misleći na to hoće li se sretno vratiti na uzletište, Tomo je sasvim smetnuo s uma da pozove Emila. Začudo, i poslije, kad su se Marijana i on već uvukli u staklenu pticu, nije se sjetio druga. Marijana, ako se i bila sjetila, nije ništa spomi­njala. A nesretnik je, eto, cijelo vrijeme proveo na ovom otoku i tko zna kako bi još dugo ostao da nisu oni naišli1

— Pa što misle tvoji kod kuće? — zapita Tomo istin­ski zabrinuto. — Oni će poludjeti od brige ... kad se nisi uopće vratio kući. . . mama će ti poludjeti. . . treba da joj se odmah javiš, da se odmah vratiš, a?

— Ha-ha! — važno reče Emil i skide naočale da ih obriše. — Budi bez brige. Mislim ja na sve. Unaprijed sam rekao da idem u posjete drugovima. Ondje ću ru­čati i spavati, rekao sam. Možda. Možda dođem tek su­tra poslije škole, rekao sam. Ha-ha! I ne znaju za he­

164

likopter, aerodrom... Ha-ha! Ja sam računao na to. Dvadeseto stoljeće! Tehnička pogreška. Tres! Deset mrt­vih putnika i tri člana posade. Ha-ha!

Ni Tomo, a ni Koko nisu dobro poznavali Emila. Ta s njim gotovo da je bilo i nemoguće razgovarati jer je neprekidno čitao novine. Tko bi se onda i mogao sprija­teljiti s njim i upoznati ga? Viđali su ga jedino u školi i ništa potanje nisu znali o njemu.

A Emil se po nečemu razlikovao ne samo od njih, ne samo od svih njihovih kolega u razredu, nego i od velike većine dječaka njegove dobi u svijetu. Već negdje od svoje osme ili devete godine taj sićušni dječarac s nao- čalima uočio je i shvatio da svaki dan vrebaju na ljude tisuće različitih opasnosti. Osobito kad je naučio čitati i počeo dan na dan gutati novinske stupce, saznao je što se sve u svijetu događa: epidemije, požari, željezničke i avionske nesreće, atentati, provale, umorstva, pljačke, brodolomi i još stotine drugih nesreća. Činilo mu se da i na njega vječito vreba tisuću opasnosti i da je, kad bi navečer legao u postelju, toga dana samo nekim čudom ostao živ i zdrav.

I zato je Emil odlučio da ga nikakve neprilike ne smiju iznenaditi. Kad bi sjedao u vlak putujući s rodi­teljima na more, uvijek bi pomislio: »Gotovo je s nama. Sudar s teretnim vlakom. Nepažnja skretničara. Sto dva­deset i tri mrtva ...« I kad bi napokon izišli iz vagona, on bi sretno odahnuo i zadovoljno pogledao roditelje ko­ji nisu ni slutili u kakvoj su se opasnosti nalazili.

A tako se Emil ponašao u svakoj prilici i redovno je na neprilike pripravljao i roditelje. Kad bi se već napio hladne vode i prije nego bi išta osjetio u grlu, rekao bi majci: »Mama, boli me grlo. Mogla bi biti angina ...« A kad anginu ipak ne bi dobio, bili bi sretni i on i majka. Kad bi se spremao u školu, strepeći pri pomisli na sat matematike jer nije naučio ni lekciju ni napisao doma­ću zadaću, on bi za svaki slučaj unaprijed upozorio maj-

165

— Ja mislim — završi dječak s naočalima osvijetlivši opet preneražena lica drugova — ja mislim da taj Lu- karić, ili kako ga vi već zovete, Barbarossa, je li, misli da sam i ja s vama... Ha-ha!

Koko bijesno zaškripi zubima i počeše se ljutito lije­vom rukom iza uha. Uistinu je imao razloga da se ljuti! Mislio je da je njihova »Operacija Barbarossa« tako do­bro smišljena, tako prikrivena i tajnovita da nitko ne može ni naslutiti što oni rade. A kad tamo, ovaj zvekan s naočalima, koji cijeli dan pilji u novine i uopće ne gleda oko sebe, znao je točno svaki njihov korak, znao sve pojedinosti o njihovom velikom pothvatu i o zago­netnom crnom dječaku s dva imena.

Ali Tomo je uzmaknuo još nekoliko koračaja, u mrak. Radije je bio na kiši, nego u Kokovoj blizini. Osje­ćao je kako Koko kipti i bjesni. U prvom redu, slagao mu je da je on, Tomo, našao bilježnicu. Tko bi mislio da će u ovoj olujnoj noći zateći ovdje prevejanog cvi- keraša Emila? A, što je najgore, sad je Koko doznao i za onu zgodu s papirom na kojem je neoprezno bio ispisao ime Mirka Komana. »Ubit će me«, mislio je Tomo. »Uh, bar da sam kod kuće ...«

— Dobro — reče odjednom Koko koji se pribrao i odlučio sačuvati hladnokrvnost — dobro. U redu. Kad je već tako, kad ti sve znaš, Emile, predlažemo ti da nam pomogneš. Treba da do kraja rasvijetlimo tajnu Marka Lukarica. Jasno? Mi sir^o zato i došli ovamo, kao što ti i znaš. Je si li ti dobro pregledao otok?

— Hm, poznam ga kao svoj džep — odvrati Emil. — A što bih drugo radio ovo cijelo vrijeme otkako me To­mo ostavio ovdje? Nema ni žive duše na otoku. Jedna srušena koliba. Odatle i ove daske. To je sve. Pusti otok. Šljunak. Sto trideset i dva drveta. Bjelogorica. To je sve.

— Nema nikakva psa?— Psa? — začudi se Emil, a dječaci se obradovaše

što taj lukavac s naočalima bar ne zna ništa o tajan­

168

stvenu nestanku Barbarossina psa Reksija. — Me, nema psa. Aha, vi tražite njegova psa. U tri čina! — sjeti se ipak Emil. — Slušajte ovo! Ja to već slušam dva puna sata. Slušajte! Čujete li?

Dva dječaka suspregoše dah.Isprva nisu čuli ništa osim jednolična šuma kiše i

huke vjetra. Ali onda, kad bi vjetar na čas uminuo, iz daljine bi doprli neki neodređeni zvuci. Malo-pomalo dječaci razabraše da to negdje daleko zavija pas.

— Je li to na otoku? — upita Koko.— Nije — odvrati Emil — bio sam sve do rijeke.

Ondje je jasnije čuje. Taj je pas na drugoj obali...— Misliš na obali s koje smo došli?— Ne. Na drugoj. Suprotnoj. Prijeko. S druge stra­

ne. Na jugu. Suprotno od grada ...— Dobro, dobro — zaustavi Koko bujicu njegovih

točnih obavijesti. — Idemo na posao.Ubrzo se pokazalo što čupavi dječak smatra poslom.

Trebalo je čamac odvući na suprotnu stranu otoka, da bi se mogli odande otisnuti prema drugoj obali rijeke. Bio je to vraški težak posao, a Emil nije bio toliko jak da bi se pomoć njegovih mišića naročito osjetila. Ipak, poslije više od pola sata mučnih napora, čamac se našao s druge strane rta. Dječaci uđoše u nj.

Kao što se moglo i slutiti, Emil nije znao veslati, pa su Tomini i Kokovi žuljeviti dlanovi opet imali dosta posla, Srećom, sad im je bilo svejedno kamo će ih vo­dena struja izbaciti, pa su puštali da ih rijeka nosi niz­vodno veslajući sasvim lagano i primičući se polako obali. I kiša je prestala, ali je zato vjetar sve jače puhao a valići ih zapljuskivali.

— Treba imati motorni čamac — zanovijetao je Emil brišući neprestano naočale. — Mali motorni čamac. Mo­tor od tri-četiri konjske snage. Četiri milje na sat. U tri čina! Tehnika. Dvadeseto stoljeće. Vesla u muzej.

169

Napokon se nasukaše na drugoj, pješčanoj obali. Pri- vezaše čamac i stadoše se ogledavati. Njihov se otok vi­dio u daljini kao mutna pjega. Sigurno su se bili spustili dva do tri kilometra nizvodno. Lavež koji se, dok su plovili rijekom, malo-pomalo gubio, sad se uopće više nije čuo.

— Idemo! — zapovijedi Koko. — Treba nam pola sa­ta dok dođemo na mjesto nasuprot otoku. Ondje gdje je navodno taj pas.

— A kako znaš da je taj pas baš Reksi? — upita Tomo i odmah se ujede za usnu.

Koko samo zastane i ništa ne reče, ali Tomo ipak požuri naprijed da se malo odmakne. Emil se tiho za- smijulji. Njemu su ovi dječaci bili smiješni, ali i dragi. Volio je promatrati kako ozbiljno shvaćaju sve čega se prihvate.

Kad se opet začu pseće zavijanje, Koko potrča a za njim i druga dvojica.

Iza velikog pješčanog brežuljka ugledaše malu, ru- ševnu kućicu od dasaka. Prozorski kapci visjeli su kao ranjena ptičja krila. Klimava vrata stenjala su i škri­pala pod naletima vjetrine. Iz limenog krova dizao se, kao velik kažiprst, naheren okrugao dimnjak. U prozor- čićima nije bilo nikakva svjetla i činilo se da nikoga ne­ma unutra.

Pasji lavež načas umuknu. Očito da je pas osjetio kako se netko približava pa se smirio kao da premišlja. A onda se opet još bješnje razlaja.

— Tu smo! — reče Emil. — To je taj pas. Sto posto!I ugledaše psa. Bio je to divan, velik, mrk ovčar,

krutih, uspravnih učiju i lijepe, oštre njuške. Samo mu je dlaka bila pokisla i ponegdje se nakostriješila i umr­ljala od blata. Oči su mu sijevale u mraku kao krijes­nice. Bio je lancem vezan uz kućicu, ali mu se lanac za- pleo oko nogu i gotovo da se uopće nije mogao micati.

170

»Tu smo!« reče Emil. — »To je taj pas«.

Koko mu priđe na svega dva-tri koraka. Pas je, na­stojeći da se propne, pokazivao velike sjekutiće, lajao i režao.

— Reksi! — blago reče Koko i oprezno ispruži ruku. — Reksi! Reksi! Nemoj lajati, Reksi. To smo mi.

Pas još jednom zareža, onda se smiri i nakrivi glavu kao da razmišlja.

— Reksi! — zovnu Koko još jednom i posve se pri- mače.

I tada pas poče odjednom veselo mahati repom i tiho cviljeti. Onda obori glavu kao da očekuje da će ga tko pomilovati. Koko mu priđe i pogladi ga. Rep mu još brže zaigra, skoro kao elisa helikoptera.

— Reksi, Reksi — uzbuđeno je govorio Koko gr- leći ga.

— To je on! Našli smo ga! — pljesnu Tomo rukama.— Jasno — kaza Emil. — Jasno kao što su dva i dva

četiri.

25. ČOVJEK S BRAZGOTINOM

Onda su polako i oprezno prišli rasklimanim vratima i pokucali. Iznutra se nitko nije odazivao. Koko zakuca još jače, ali se unutra ništa ne pomače.

Vrata su bila vezana samo žicom i on je razmrsi. Sa škripom se otvoriše i dječaci uđoše u kućerak. Emil osvijetli unutrašnjost džepnom svjetiljkom.

A unutrašnjost nije mogla biti skromnija i siromaš nija. U kutu je stajala mala željezna peć i hrpa mokrih drva, nasuprot nje stari, vojnički ležaj s dva prnjava i iskrpana pokrivača i s malo slame mjesto jastuka. Na drvenom zidu sklepana polica s hrpom požutjelih novi­na i nekolikim knjigama.

172

Emil nađe na prozoru prljavu petrolejsku svjetiljku, izvadi iz džepa šibice, kresnu jednu i upali je. U mutnu, treperavu svjetlu petrolejke sobičak se činio još jadniji.

— Gle! — reče odjednom Tomo. — Kovčeg-čeg.Prinesoše petrolejku drvenom kovčežiću što je sta­

jao kraj ležaja. O ručki je visjela ceduljica na kojoj pro­čitaše ime vlasnika: MARKO LUKARIĆ, SPLIT.

Dječaci ustadoše i pogledaše se. Emil, koji ipak nije bio u sve upućen i koji nije znao toliko koliko su Tomo i Koko znali, samo je značajno škiljio kroz naočale i pra­vio se kao da sve zna. A onda se Koko sagnuo i odlučno otvorio kovčezić.

Nisu ugledali unutra ništa osobito. Nekoliko Lukari- ćevih bilježnica, školske udžbenike, rublje, odijelo, i to je bilo sve. Povrh školskih knjiga stajala je »Knjiga o džungli« R. Kiplinga. Koko uze knjigu koju je i sam rado čitao i otvori je.

— Ah! Gledajte! —• reče on i pokaza otvorenu knjigu drugoj dvojici.

Na prvoj stranici je pisalo neurednim rukopisom:»Dragom prijatelju Marku Lukaricu za sjećanje od

Mirka Komana iz Zagreba; Split, 25. srpnja.«— Sve se poklapa — izusti Koko zadovoljno. — Znači

da su ljetos bili zajedno na moru, u Splitu. Poslije toga je trebalo da se Marko preseli u Zagreb, da stanuje kod Komanovih ... a, umjesto toga, umjesto toga ... on sta­nuje ovdje, u ovoj kolibi, ne ide, očito, uopće u školu, a Barbarossa ide u dvije škole . . .

— Ha! Ha-ha! — nasmija se Emil stavljajući petro­lejku opet na prozor. — Barbarossa! Jeste mu našli ime! Ali ime nije važno. Važno je da se tajna objasni. Treba rasvijetliti slučaj, tako se to kaže. Ako mene pitate za mišljenje, ja ću vam reći što mislim. Vrlo jednostavno. Taj vaš Barbarossa prisiljava Marka Lukarića da živi ovdje i zabranjuje mu da se pojavljuje u gradu. Razlozi

173

još nepoznati. Ucjena. Prijetnje. Zastrašivanje. Skriveni planovi. Prijevara. Sve se to događa. Pogledajte samo u novine ...

— Ali otkud ovdje Reksi? — zapita Tomo kad ugleda njušku psa koji je žalosno virio kroz vrata. — Kako da nije s vlasnikom nego je ovdje?

— Možda ga Lukarić ne pušta, tko zna — zamišljeno dobaci Koko. — Uostalom ne smijemo biti nestrpljivi. Kad smo već ovoliko saznali, treba još malo pričekati i sve će biti jasno.

— Što predlažeš? Treba plan. Bez plana nema ništa. Uspjeh — to je plan — reče Emil i zaškilji.

— Predlažem da sačekamo ovdje Marka Lukarića — svečano izgovori Koko. — To je najjednostavnije i naj­sigurnije. Kad on dođe, sve će se razjasniti.

— Ako dođe — značajno napomene Emil.— Ako dođe — kao jeka ponovi Tomo.Koko odmahne rukom kao da smatra da je suvišno

s njima razgovarati i sjede na ležaj u čvrstoj nakani da čeka, bude li potrebno, sve do zore. Ali nisu morali dugo čekati.

Prvo je Reksi povukao njušku s vrata i uzvrtio se nemirno pred kućom zvrckajući lancem i tiho cvileći. Onda su se začuli teški koraci. Netko se približavao ku­ći. A taj netko, sudeći po teškom batu koraka, morao je imati bar stotinu kilograma. Je li to mogao biti Marko Lukarić?

— Mene je opet strah — tiho šanu Tomo.— Pssst! — reče Koko.— U tri čina! — izusti Emil.Koraci odjednom zastadoše. Zastade i dah dječacima.

A onda se oglasi dubok, muški glas:— Zdravo, Reksi. A gdje nam je naš Marko? Gle, u

kući je svjetlo. Nije moguće da je stigao prije mene, obješenjak jedan. Kako se samo brzo izgubio. Vidiš li njega. Hej, Marko, Marko-o-o!

174

Ali, kako se nitko od dječaka, naravno, ne odazva, teški koraci se primakoše vratima i snažna ruka gurnu u stranu trošna vrata. Na vratima se pojavi neznanac.

Tomo jedva zatomi uzvik, Emil skide naočale da ih obriše i bolje promotri došljaka, a Koko se stade češati iza uha. Nije bilo sumnje da je on, Koko, odnekud po­znavao pridošlicu, ali se nikako nije mogao sjetiti odak­le. Bio je to silno krupan i visok čovjek, prava ljudina; usko lice bilo mu je obraslo velikom riđom bradom, du­ga kosa mu padala gotovo na ramena, a ispod gustih obrva prijeteće su gledale duboke, tamne oči: ali ono što je bradonji davalo okrutan izražaj, bila je duboka braz­gotina koja se protezala lijevom stranom lica, od sitnih, uskih usana do velikog, klempavog uha.

Bradati došljak namršti obrve i uđe u sobu koja od njegove stasite pojave postade još tješnja. Priđe ležaju, stavi šake na kukove i upita tako gromoglasno da se za- leluja stijenj u petrolejskoj svjetiljci na prozoru:

— Što ovo znači? Tko ste vi? Što radite ovdje, a?Nekoliko trenutaka ni jedan od dječaka nije mogao

doći do daha, a kamoli do riječi.I onda se Koko odjednom sjeti gdje je već vidio bra-

donju! Ta široka ramena, taj visoki stas i osobito kosa koja je kao u žene padala na ramena! Ne, nije moglo biti nikakve sumnje: bio je to čovjek koga je prošle noći sreo na stepenicama što vode prema Alagićevoj ulici. Bio je to čovjek koji je, vjerojatno, onako prestrašio Mirka Komana, zvanog Barbarossa, i izmamio mu onaj stravičan vrisak na usta. Tko zna zašto, Koka nekako ohrabri što već pozna ovog neznanca i on ipak skupi odvažnosti da odgovori:

— Oprostite ... — uzmucao se. — Mi smo, ovaj ... na primjer... kako da kažem., nemojte se ljutiti... Mi, zapravo, čekamo Barbaros ... ne, hoću da kažem, mi čekamo Marka, Marka Lukarića . ..

175

— Marka?! — zagrmi bradonja. — Znači da me je ipak izdao! Vražji balavac.

— Mi smo, na primjer . . . zapravo ... — petljao je Koko ne znajući ni sam što bi htio reći. ..

— Izdao me! — govorio je bradonja kao za sebe. — A obećao mi je...

— Mi smo krivi... — nastavi Koko bojažljivo. — Mislim da nije ni on, to jest, na primjer, koliko ja znam.

— Tako je — odvažno upade Emil. — Stjecaj okol­nosti. Obični stjecaj okolnosti. Bez predumišljaja, vje­rujte.

— Vjerujte-te — tiho jeknu Tomo.— Šutite! — prodera se bradonja i stijenj u petro­

lejki tako zadrhta da se plamičak malne ugasi. — Šu­tite kad vas ne pitam. Dakle, je li vas poslao ovamo Marko ili nije? Čuvajte se ako mi slažete!

— Kako da vam kažemo — pokuša objasniti Koko gledajući u pod. — Mi njega uopće ne poznamo ... Ni­smo ga nikad vidjeli, znate. Sad smo otkrili da ovdje stanuje.. . »Knjiga u džungli«, znate. Nismo imali poj­ma da je kod vas, na primjer ... ni Reksi. ..

— Aha! — reče bradonja malo blaže i tiše. — I što biste sad htjeli? Vi ga tražite, zar ne, njuškate? Znajte da mrzim njuškala. Sa mnom nema šale.

— Idemo kući — šapnu Tomo i spuznu s ležaja.— Mi ne njuškamo — reče Koko odlučno. — Htjeli

bismo da mu pomognemo . . . ozbiljno ... da se to sve riješi... znate . . .

— Stjecaj okolnosti — doda značajno Emil.— Slušajte vi — reče bradonja ozbiljno ali dosta

prijazno. — Hajde da se nešto dogovorimo. Ja volim či­ste poslove. U maloga Marka imam veliko povjerenje, njemu vjerujem više nego vama .. .Vama bi bilo smiješ­no kad bih vam rekao zašto sam njemu odmah povjero­vao. Ali možda mu vi zaista želite pomoći. On je vrlo, vrlo nesretan dječak, ja to znam. Ako ste došli da mu

176

pomognete, i ja ću vama. Ali ako me vučete za nos i ho­ćete da njemu podvalite — onda me se- bome, čuvajte.

I plećati bradonja snažno lupi šakom po stolu.Koko je bio na sto muka. Vrpoljio se na ležaju ne

znajući što da učini. Bojao se da čudnom bradonji ispri­ča cijelu istinu jer nije znao kakvu on ulogu igra i na čijoj je zapravo strani. Jedino je znao da ga se Barba- rossa sinoć onako užasno uplašio pa je pomislio da neće pogriješiti bude li se okomio na Mirka Komana.

— Znate — poče on odlučno — mi znamo da Marko ima neprijatelja. Jedan od njih je Mirko Koman koji bi... koji bi Marka najradije utopio u žlici vode, na primjer...

— Tako je — kaza odjednom bradonja sasvim izmi­jenjenim glasom — sad vam više vjerujem. Ja znam za toga vražjeg balavca Mirka Komana. Meni je Marko re­kao da mu je taj Mirko Koman neprijatelj. Strašno ga je zanimalo da li je taj Koman već u Zagrebu. Bio je negdje u Njemačkoj. Pokazao mi je gdje stanuje. Sinoć smo išli onamo da vidimo. Ja sam sam otišao do kuće u Alagićevoj ulici da pogledam. Jedan me se dječak ondje u grmlju, pred Komanovom kućom tako uplašio da je vikao kao da ga kolju. Morao sam pobjeći. Bio sam uvjeren da je baš to bio Mirko Koman. Danas je Marko odlučio da ode sam pogledati. Pratio sam ga gore u Ala- gićevu ulicu. Ja sam ostao na straži, kod stepenica, a on se prišuljao kući. Nije ga dugo bilo. Dodijalo mi je če­kati i otišao sam do one kuće da pogledam. Nigdje ga nisam našao. Kao da je u zemlju propao. Požurio sam ovamo. Kad sam ugledao svjetlo, pomislio sam da se već vratio. Zabrinut sam jer ne znam što je sad s njim, što mu se dogodilo . ..

»I taj pravi Marko svašta laže i izmišlja«, mislio je Koko. »Zašto je izmislio da je Barbarossa u Njemačkoj kad je dobro znao da su mu samo roditelji u Miinchenu.

177

A opet, kad je dobro znao da je u Zagrebu, koga se vraga šulja oko njegove kuće? Tko bi se tu snašao.. .«

— Recite vi meni! — nastavi bradonja — recite vi meni, napokon, kako ste vi mene ovdje pronašli i kako vi mislite pomoći malome Marku? Pričajte sve što znate, pa ga onda idemo potražiti.

Koko se dugo vrpoljio na trošnom ležaju. Ohrabriše ga dobrodušni glas krupnog bradonje i njegovo sve pri­jaznije držanje. Odlučio je da je bolje ne petljati, skri­vati i izmišljati, već istresti pravu istinu. Ionako je sve bilo dosta zapetljano, pa čemu još nepotrebno zapetlja­vati?

I čupavi dječak, kako je najbolje znao i umio, ispri­ča sve što se dogodilo u posljednja tri dana, ispriča cije­lu pripovijest o dječaku s dva imena i o njihovim pot­hvatima u »operaciji Barbarossa« i o tome kako su na­šli na otoku Markovu bilježnicu i kako ih je ovamo do­veo Reksijev lavež.

Nije bradonja bio jedini koji se čudio. Emil je sve više širio usta od čuda iako je škiljio u stranu i pravio se kao da ga Kokova priča ne zanima ili kao-da je u nju dobro upućen. A za bradatog čovjeka je očito gotovo sve što je Koko ispričao bilo pravo pravcato otkriće.

— Vidiš ti Marka — rekao je bradonja zamišljeno. — Ja sam mu potpuno vjerovao, odmah sam mu vjero­vao zbog.. ne, neću vam reći, rugali biste mi se. Pa i sad vjerujem da je pošten dečko, samo je jako nesre­tan. Tko bi mislio da skriva tako veliku tajnu! I, zapra­vo, mi još uvijek ne znamo tu tajnu. Vidite, ja sam nje­mu koješta ispričao o sebi, pričao sam i ono što nikome živome nisam još rekao. Znate da svatko ima svojih taj­ni ... A on, vidite, nije se usudio reći... Rekao je samo da ga taj Koman mrzi, jer je on u školi bolji u svemu od njega, rekao je da ga i Komanovi roditelji mrze, i sve tako nešto, već sam i zaboravio ... A znate li kako sam se upoznao s Markom?

178

I Bradonja polako i opširno ispriča kako je, prije desetak dana, jedne noći kad je puhao mnogo jači vje­tar nego danas, bio na otočiću posred rijeke. Otišao je poslije podne da se okupa i da bude potpuno sam, a predvečer se htio čamcem vratiti opet na ovu obalu. Ali se digla strašna oluja i valovi su mu vratili čamac na obalu. Kad se, negdje već kasno u noći, bio stišao vjetar, začuo je plač i cvilež. Nasred otoka, u šumarku, našao je dječaka koji je sjedio na drvenom kovčežiću, grlio ve­likog psa i plakao. Bili su to Marko i Reksi. Marko je tada ispričao da je pobjegao iz grada »jer ga ondje svi mrze« i da je odlučio živjeti sam sve dok ne umre od gladi. Bradonja ga je ozbiljno shvatio i ponudio mu da podijeli s njim ležaj u njegovoj skromnoj kolibici. Mar­ko nije ni spomenuo da pas nije njegov. Proveo je tu već osam-deset dana, šutio je, ponekad plakao i najviše čitao »Knjigu o džungli« i neprestano spominjao kako bi bilo najljepše da ga rastrgaju divlje zvijeri u prašumi. Sve dok se nije jednog dana sjetio Mirka Komana i pred­ložio bradonji da odu do Alagićeve ulice i pogledaju da li se njegov »krvni neprijatelj« vratio u Zagreb.

— I, kažete, večeras se naprosto izgubio? — upita Koko kad bradati čovjek dovrši svoju pripovijest.

— Jest — potvrdi bradonja — kao da je u zemlju propao. Kad mi je dodijalo čekati na stepenicama, obi­šao sam cijelu kuću. Mislim da je to broj dvadeset i dva. Vidio sam kroz prozor kako unutri jedna žena u crnini plače za stolom ... Ali Marku ni traga.

— Teta Vera! — podviknu Koko. — Ako ona plače, znači da se u međuvremenu opet nešto dogodilo. ’Ajd, idemo brzo natrag u Alagićevu da doznamo što se dogo­dilo. Večeras se mora sve riješiti.

— Samo odlučno i smišljeno! Plan — to je uspjeh — složi se Emil.

— Hoćete li i vi s nama? — plašljivo upita Tomo bradonju.

179

— Hoću — složi se bradati čovjek — moramo potra­žiti Marka. Možemo povesti i Reksija, je li?

Svi se složiše. Bradonja odveza Reksija s lanca, što pas jedva dočeka i poče veselo skakati i lajati. Četiri čovjeka i pas otputiše se prema velikom mostu koji je grad spajao s drugom obalom rijeke.

26. OZBILJNA ISPOVIJEST

Profesor Gavrić već je bio obukao crnu pidžamu, razmaknuo malo crni zastor da bi ga izjutra lakše pro­budile prve sunčeve zrake i spremao se da legne u crni krevet, kad na njegovim ulaznim vratima zazvoni zvon­ce.

Pogledao je začuđeno velike crne kazaljke na velikom crnom satu: bilo je već skoro deset sati navečer i napro­sto je bilo nevjerojatno da bi mu tko sad mogao doći u u posjetu. S ulice, uostalom, nitko nije mogao zamijetiti svjetla, jer su svi prozori bili potpuno zastrti neprozir­nim zastorima. Nitko, prema tome, nije mogao točno znati je li on kod kuće ili nije.

Ali je profesora Gavrića najviše zbunilo što je nepo­znati noćni gost pozvonio pet puta zaredom. Bio je to ugovoreni znak za koji su znali samo njegovi najbolji prijatelji. A te je mogao na prste nabrojiti. U Zagrebu, koliko se mogao prisjetiti, svega su tri čovjeka znala da na njegovim vratima treba pozvoniti pet puta, ali ni oni ne bi u ovo doba dolazili. Možda mu se samo pričinilo, Profesor Gavrić osluhnu.

I tada se zvonce opet javi. Nije bilo više nikakve sumnje; zazvonilo je opet točno pet puta.

180

Nesigurnim korakom i nekako uplašeno on pođe da otvori vrata.

Pred vratima je, kaljav i mokar do kože, potpuno ulijepljene odjeće i kose, stajao crni dječak koga isprva nije mogao poznati. A onda odjednom pozna u njem učenika iz III a, koji je i jučer bio kod njega i koga je pozvao da dođe kad hoće.

— Lukariću! — začudi se profesor Gavrić. — To si ti! Izvoli uđi. Pa ti si potpuno mokar, kao da su te izva­dili iz rijeke. Uđi brže u sobu.

— Oprostite — zbunjeno reče crni dječak ne usuđu­jući se odići glave s koje je kišnica obilno kapala. — Oprostite, profesore. Nisam imao kamo otići.... to jest, nisam se stigao skloniti. . . bio sam ovdje, u blizini, a tako je pljuštalo... vi ste mi jučer rekli da dođem kad hoću, pa sam mislio ...

— Samo brže ulazi u sobu. Nećeš valjda da ti pod­nesem pismenu i biljegovanu molbu da uđeš u sobu — veselo će profesor Gavrić. — Meni je drago da si do­šao... Uđi u sobu. Odmah ću ti donijeti ručnik da se dobro istrljaš i osušiš, a dotle ću ti skuhati čaj.

I profesor Gavrić ugura učenika u sobu. Gotovo da je bio razočaran što je crni dječak došao samo zato što je pljuštala kiša. On ga je bio istinski zavolio i bilo mu je stalo do toga da se crni dječak sprijatelji s njim; i to ne kao s nastavnikom povijesti, već kao sa starijim drugom. Ali nije morao dugo čekati da se njegova želja i ispuni. Crni dječak, naime, nije bio došao čak iz dru­gog dijela grada zato što je lila kiša.

— Profesore... — neodlučno izusti dječak kad mu profesor Gavrić donese dva velika ručnika — htio bih vam nešto reći... nisam imao kome, nemojte me krivo shvatiti... žao mi je što vas gnjavim time, ali sam do­šao da mi pomognete ...

181

— Izvoli, Lukaricu, samo ti reci što hoćeš. Učinit ću sve što mogu. čekaj samo da ti skuham čaj. Dobro se istrljaj ovim ručnicima, ozepst ćeš strašno ...

— Molim vas, profesore, nemojte me zvati Lukari- ćem — kaza odjednom crni dječak kroz stisnute zube i obori glavu.

— Zašto, zaboga? — začudi se profesor Gavrić.— Zato .. . zato što se ja tako ne zovem. To nije mo­

je pravo ime ...Profesor Gavrić se namršti. Nije mogao vjerovati

svojim ušima ali se gradio kao da nije iznenađen. Tako­đer nije htio ništa zapitkivati jer je osjećao da je dječa­ku neugodno i da mu treba vremena da se snađe. Zato ga samo pogladi po mokroj, crnoj kosi i reče:

— Ti se samo dobro obriši i istrljaj, a ja ću se začas vratiti. Već sam stavio vodu da se kuha, i čaj će brzo biti gotov. Voliš li puno limuna?

Crni dječak zaklima glavom i pokuša se nasmiješiti. Profesor Gavrić iziđe iz sobe.

Kad se profesor vratio u sobu s čaj nikom i priborom za čaj, crni se dječak već bio dobro obrisao jednim ruč­nikom, skinuo mokru košulju i umotao se u drugi, suhi ručnik. Tresao se od studene jeze i nemira.

— Evo, popij dok je topao — reče prijazno profesor Gavrić i drugarski potapša dječaka po ramenu. — E, jesi dobro pokisao ... Što te je natjeralo da se šetaš po ovakvu vremenu?

Crni dječak brzo diže glavu i na trenutak oštro pro­motri domaćina u crnoj pidžami. Profesor Gavrić već požali što je ovako otvoreno počeo zapitkivati i stade smišljati kako da to ispravi. Ali crni dječak se očito nije više mogao obuzdavati i kriti u sebi ono što ga muči:

— Pobjegao sam od kuće — progovori on polako le­denim glasom.

Profesor Gavrić, koji je upravo srknuo čaj, zagrcnu se ali ne reče ništa. Odlučio je čvrsto da dječaka ne oba­

182

sipa pitanjima već da sasluša samo ono što mu on dra­govoljno kaže. Jer profesor Gavrić je dobro znao da je besmisleno u svakidašnjem životu igrati ulogu nastav­nika i neprestano zapitkivati i dijeliti savjete.

— Pobjegao sam od kuće — ponovi crni dječak ne­odlučno. — Nemojte misliti da se radi o gluposti... o nekoj djetinjariji ... da sam čitao u knjizi kako je zgo­dno pobjeći od kuće ... ne, morao sam ... imao sam ozbiljnih razloga . . .

— Vjerujem — reče profesor Gavrić i sjeti se kako je već jučer pomislio da taj dječak nosi u sebi neku ve­liku tajnu — vjerujem ti. Vidim da si ti ozbiljan.

Dječak prvi put otkako je došao posve podiže glavu. Oči su mu bile crvene od plača, usne mu drhtale.

— Znate, ja . .. — otpočne on drhtavim glasom. — Ja... to je užasno, to je grozno.... ne mogu ... ne mogu! .. .

I on se gorko rasplaka. Profesor Gavrić ustade i zbu­njeno se ushodao po sobi postajkujući svaki čas pred dječakom i ne znajući što da radi.

— Ako misliš . . . ako misliš da ti ja mogu pomoći — prozbori napokon profesor piljeći u strop — ako imaš povjerenja u mene ... reci, molim te, što te muči... haj­de, čovjek mora biti jednom hrabar, odluči se i gotovo! Poslije ti je mnogo lakše.

— Ja bih vam htio sve reći — jecao je crni dječak — ali me je stid ... ne znam kako da počnem, oda­kle.. . stid me je i strah me je . .. mislio sam nepresta­no da će se dogoditi neko čudo, ali sad znam da sam propao ... došlo je pismo, znate, od mojih, iz Miinchena ... sad je sve gotovo .. . teta Vera već zna ...

I crni dječak se opet rasplaka i ušuti. Silno se tresao pod velikim ručnikom, jecao i šmrcao, ali večeras nije mogao ni slova protisnuti. Prolazili su trenuci, minute. Možda je tako proteklo i pola sata. Čaj se ohladio, a nit­ko ga nije pio.

183

— Znaš što — reče odjednom profesor Gavrić pri- maknuvši stol sasvim do dječaka i naslonivši se na nje­govu stolicu — imam jedan prijedlog. Jučer sam ti re­kao, jučer sam naslutio da ti znaš što znači kad čovjek skriva neku tajnu ... kad mu je u srcu nešto što mu za­gorčava život. Eto, shvatio sam da ti razumiješ što sam htio reći. I nisam se prevario. Ti imaš svoju tajnu koja te muči, ali je isto tako imam i ja .. . Tajnu koja će me možda mučiti do groba. Slušaj me dobro, ispričat ću ti ono što nisam nikad nikome pričao. Možda će ti biti lak­še da onda i ti meni kažeš što tebe tišti...

Crni dječak polako podiže glavu i zagleda se suznim očima u profesora. A onda tiho izusti:

— Znam, vaša žena i sin... od bombardiranja, u ratu...

— Ne, varaš se — reče profesor Gavrić. — I to je, istina, užasna tragedija u mom životu, naravno, ali za nju ja nisam kriv ... tu nisam mogao ništa učiniti, ništa pomoći... ali jednom, drugi put, kad sam mogao po­moći ... o tome bih ti pričao... to još nikada nitko nije čuo ...

Sad dječak obazrivo ušuti, otra dlanom oči i stade iščekivati da profesor Gavrić nastavi svoju ispovijest.

— Bilo je to u ratu — tiho otpoče profesor gledajući netremice u jednu točku na stropu — bilo je to već pod kraj rata. Ja sam već bio, moglo bi se reći, stari borac. Bili smo u napadu, jurišali smo na bunker. Odjednom se, na rubu šume, našli sami Milan i ja . . . Milan je bio moj stari znanac i drug. Kad samo pomislim kako je to čudno. Zajedno smo išli u školu, zajedno smo studirali, zajedno služili i pod kraj rata smo se opet našli. Zamo­lili smo komandanta da nas više ne rastavlja. I onda smo se našli pred onim bunkerom . . .

Profesor je Gavrić neko vrijeme šutio a onda nastavi uzbuđeno i sve tiše:

184

— Neprijatelj je otvorio vatru iz bunkera. Oko nas je palo nekoliko boraca. Između mene i Milana poginuo je i naš mitraljezac. Kad je mitraljez umuknuo, nepri­jatelj je otvorio još žešću vatru po nama. Počele su plju- štati mine iz minobacača ... Tada vidjeh — tu profesor Gavrić gotovo ostade bez daha — kako ispred Milana poleti zemlja uvis i sasu se po njemu .. . mina pade i pokraj mene i zatrpa me ... nisam bio siguran jesam li ranjen u nogu ili nisam ... Onda sam čuo kako Milan stenje . . . »Treba uzeti mitraljez«, čuo sam kako je Milan doviknuo s mukom. ». .. pucati po bunkeru ... to nam je jedini spas, ja sam ranjen ...« »Ne mogu do mitralje­za«, povikao sam ja, »i ja sam ranjen u nogu ...« Nepri­jateljska vatra je jenjala. Bio je to loš znak. Spremali su se u protivnapad, na juriš, da nas dotuku ... I onda, ja sam se okrenuo i otpuzao u šumu . . .

Dugo je šutio profesor Gavrić, a crni dječak nije se usudio ništa pitati, već je opet počeo drhtati. Čaj je već bio potpuno hladan, a šoljice nedirnute. Crni dječak je buljio u čovjeka u crnoj pidžami a čovjek u crnoj pidža­mi je buljio u strop.

— Kad sam već bio u sigurnom zaklonu ... daleko od bunkera . .. pogledao sam prema mjestu gdje sam ostavio Milana ... bilo je potpuno izrovano od eksplozije granata . . . njega više nije bilo — produži napokon pro­fesor Gavrić a brada mu zadrhta. — Tada sam prvi put shvatio da uopće nisam ranjen .. . Dopustio sam da ne­prijatelj ubije mog prijatelja ...

— Ja . .. htio bih vam reći... — zamuca crni dječak ali se samo ugrize u usnu ne znajući što da kaže, ne zna­jući čak da li misli više na profesorovu strašnu pripo­vijest ili na vlastite nevolje.

— A znaš li šta je najgore? — nastavi odjednom pro­fesor Gavrić zažarenih očiju i stisnutih obrva. — Naj­gore je ono što sam mnogo kasnije shvatio ... Znaš li što sam mislio u onom času kad me je Milan zvao da mu

185

pomognem i da prihvatim mitraljez? Mislio sam na našu zajedničku prošlost: on je bio uvijek bolji učenik od mene, bio je bolji student, bio je bolji profesor, i u ratu se više istaknuo, imao je veći čin, bio je svuda i uvijek omiljen ...

Gavrić opet zašuti a onda doda potmulo:— Zamisli, on me je zvao da mu pomognem, a ja

sam mu u tom času bio zavidan ... i zato nisam prihva­tio mitraljez i otvorio vatru na bunker. A pomogao bih mu, ranjenome, da se povuče u zaklon ... Sve iz zavi­sti .. jer, kukavica nisam b.io, ja se nisam bojao za svoju glavu, dobio sam i dva odlikovanja za hrabrost, znaš . . . ali, ja mu zapravo nisam htio pomoći... Eto, to je moja strašna tajna ... pomisao na to gora je i od pomisli na smrt moje drage žene i djeteta pod ruševinama . . . Eto, sad znaš...

Crni dječak zbacio je ručnik s ramena i naglo skočio sa stolice. Svaki mu je mišić na tijelu drhtao kao da ga trese električna struja.

— Profesore ... — govorio je on uzbuđeno — ... pro­fesore ... to je užasno . .. mislim, hoću reći... ne samo to vaše, ne samo smrt vašega druga ... nego, oh, sad ću vam zbilja sve reći... jedino me vi možete razumjeti ... ne mogu više izdržati... Sve ću reći...

Profesor Gavrić šutke obgrli uzdrhtalog dječaka i posjedne ga opet na stolicu. Mutnim je pogledom motrio crne dječakove oči i nestrpljivo čekao da se i dječak ispovijedi i da mu on pokuša pomoći — kad već ne mo­že pomoći sebi.

— Znate . .. prije deset dana ... — otpoče crni dje­čak nesigurno. — To jest. .. Ne, počet ću iz početka . .. Mama, tata i ja išli smo ovoga ljeta na more, u Split . .. kod tete Vere ... i. ..

U tom času zazvoni zvonce na stanu profesora Ga- vrića. I to ne pet puta. Zvonilo je pomamno, bez prestan­ka, kao da ga je tko čvrsto, do kraja utisnuo a opruga

186

popustila. Profesor ljutito skoči na noge i poleti u pred­soblje začepivši prstima uši. Cijeli je stan odjekivao od neprekidne i nepodnošljive zvonjave.

— Tko je? — prodere se profesor otresito.— Mi! zabruja vani nekoliko glasova, ali zvonjava

ne prestade. — Mi smo .. . otvarajte!Profesor Gavrić bijesno razjapi vrata.

27. BRZO, DEČKI! BRZO!

— Što ću sada? Što ću sada? — ponavljala je teta Vera kroz plač a na stolu, gdje su uvijek stajale križalj­ke, umjesto vulkana i rtova nalazilo se sad malo jezero, jezero od suza.

Tko zna koliko je vremena već bila provela u ovome jadnom položaju. Otkako je primila telegram nije se mogla smiriti. Pred očima joj je neprestano bila prazna soba u kojoj nije bilo nećaka. Sjećala se s užasom nje­gova sinoćnjeg krika i uzalud se pokušavala dovinuti čega se dječak bio toliko silno uplašio. Bojala se, iznad svega, da će sva krivnja pasti na nju, a znala je da ništa ne može učiniti. Slaba su joj utjeha bile riječi onoga dragog dječaka, Emila, koji je tvrdio da se tu uopće ne radi o Reksiju i da ona nije nimalo kriva. Samo da još prođe ovo veće, mislila je, i sutra ujutro će odmah otpu­tovati u Split, sjesti na terasu kraj mora i u miru rje­šavati križaljke.

I tako sijeda žena, nagnuta nad stolom, nije ni za­mijetila kako je netko uporno promatra kroz prozor. Par radoznalih očiju dugo je motrio njen sijedi potiljak koji se tresao od plača. Jedna se ruka primakla prozoru kao da će zakucati a onda je opet naglo uzmakla u mrak. Jedna je prilika šmugnula u živicu i nestala u mraku. A sijeda žena je opet ostala sama i plakala.

187

Kad je konačno zazvonilo kućno zvonce, isprva ga nije ni čula, a onda se trgnula i drhtavom rukom poku­šala obrisati uplakane oči. Nesigurnim korakom, kleca­jući u koljenima, prišla je vratima i oprezno ih otvorila.

Vani ugleda tri dječaka a za njima jednog krupnog neznanca obrasla u gustu bradu.

— Emile! — obveseli se ona poznavši Koka iako mu je pokisla kosa bila još pripijena uz tjeme.

Pravi Emil se gotovo sruši nauznak u blato od silnoga zaprepaštenja. Otvaraju se vrata nepoznate kuće, na nji­ma se pojavljuje nepoznata žena, koju sigurno nije nikad u životu vidio, i ona ga odmah oslovljava po imenu kao da su stari znanci!

A Koko se, ma koliko da je bio uzbuđen, nasmiješio kutom usana gledajući krišom zaprepašteno Emilovo i Tomino lice. Dok je još premišljao hoće li im odmah reći kako se on sam, tko zna zašto, izdavao pred tetom Verom za Emila, dogodi se nešto što ga predusrete.

Reksi, koga je bradonja vodio na lancu, počeo je vući što je snažnije mogao čim su se približili stepenicama koje vode u Alagićevu ulicu. A kad su se primakli kući broj dvadeset i dva, bradati je čovjek morao upotrijebiti svu svoju snagu — koja baš nije bila mala — da bi zadržao psa koji je pokušavao da se otrgne s lanca.

Ali kad je Reksi začuo uzvik tete Vere, više ga nitko nije mogao zadržati. Načas se ukipio, naćulivši uši, a on­da pomamno potegnu lanac. Bradonja je posrnuo na kli­sku tlu i ispustio ga.

U dva skoka pas se našao na kućnom pragu i veselo počeo skakati na nju pokušavajući da je lizne velikim, crvenim jezikom. A kad se dosta naskakao, jurnuo je u sobu, u trku onjušio sve kutove, propeo se prednjim no­gama na stol u sredini, zabacio glavu i zatulio iza glasa. Kao da tako najavljuje cijelom susjedstvu da se vratio u svoj dom.

188

— Emile — mucala je zapanjena žena kojoj su sad guze sasvim presušile iz očiju — ti si ga doveo! Reksi je opet tu ... oh, kako sam sretna ... ah, bar se on vratio. ... Hvala ti, kažem ti ja, Emile, hvala ...

Koko stane na nogu Emilu, koji je zaustio da nešto kaže, i prošapta mu na uho: »Morao sam izmisliti neko ime, To nije sad važno. Nemoj da sad još zapetljava­mo.. .«; a pravi je Emil ozbiljno klimnuo glavom i od­govorio mu u uho: »Konspiracija. Razumijem. Šutnja je zlato...«

Kad se sijeda žena napokon sabrala, pozva cijelo dru- štvance da uđe u sobu. Ali još nikako nije skidala zadiv­ljenih pogleda sad s Reksija sad s Koka koji se propi- njao na prste od ponosa.

— Nemamo mnogo vremena — reče Koko važno — došli smo samo da vidimo ima li što novo. Gdje je Bar­bar. .. to jest, Mirko? Gdje je Mirko?

— Eh, kad bih bar znala — uozbilji se opet sijeda žena i sumnjičavo pogleda bradatog čovjeka kao da ne zna šta sve smije govoriti pred neznancima.

—■ Nemojte se ustručavati — reče joj Koko. — Sve su ovo moji ljudi. Možete slobodno pred njima govoriti. Oni meni pomažu.

— Oh, kažem ti — sjeti se sijeda žena i potrča prema stolu — skoro sam zaboravila. Evo, pogledaj šta sam dobila.

I ona pruži Koku telegram koji ju je bio toliko uzbu­dio. A čupavi dječak važno pročita naglas:

»Dolazimo noćas u jedan četrdeset i pet stop sve vas vole mama i tata.«

— Vidiš, kažem ti ja — reče žalosno teta Vera.— Pa što? — začudi se Koko. — Što to znači? Vrlo

važno. Oni se vraćaju iz Miinchena, i gotovo. Što to mi­jenja? Svejedno je.

189

— Ali Mirka nema! Nestao je opet kroz prozor. Po onoj kiši... Tko zna gdje je sad, kažem ti ja. Što će mi oni reći kad se vrate? Zar sam tako pazila na njihovo dijete ... Uh, poludjet ću. Što da radim?

— Aha! — dobaci pravi Emil značajno. — Sad ima­mo dva minusa. U tri čina! Komplikacije rastu.

— A jeste li možda vidjeli jednog nepoznatog dje­čaka u blizini kuće, gospođo? — zapita bradati čovjek.

— Nikoga ja nisam vidjela, kažem vam. A kako i bih? Mislim samo što ću njima reći kad noćas doputuju i ne nađu sina kod kuće ...

— A gdje je on? — drznu se upitati i Tomo.— Gdje je, gdje je! — raspali se Koko. — Prestani

zapitkivati gluposti. U tome i jest što ne znamo ... aha, nešto sam se sjetio.

Koko se duboko zamisli češući se lijevom rukom iza desnog uha. Naravno, ništa nije mogao sigurno tvrditi, ali se isplatilo pokušati. Nitko ništa ne upita i on sam nastavi:

— Mislim da znam gdje bi Barb ... mislim, Mirko ... gdje bi Mirko mogao biti.

— Oh, Emile — oduševljeno izusti teta Vera, a pravi se Emil namršti i srdito zaškilji kroz staklo.

Sijeda žena odmah je poletjela da se obuče, ali je Koko nagovori da ostane kod kuće, jer će oni zacijelo morati obići nekoliko mjesta a njezin bi se nećak mogao u međuvremenu vratiti. Bit će bolje da pripazi na Rek- sija — da ne bi opet odlutao od kuće. Teta Vera se slo­žila i društvo se od nje oprostilo. Pravi Emil nije pro­pustio da se zlobno predstavi kao Koko i lukavo za­škilji.

Tek što odmakoše od kuće, Tomo upita:— Onda, Koko, kamo idemo? Nisi li ti to samo izmi­

slio ... zbog te žene ... da je umiriš, a?— Izmislio! — planu Koko — Izmislio! To ti svašta

izmišljaš, a ne ja! Ti si izmislio kako si našao Lukari-

190

ćevu bilježnicu na otoku, a našao ju je zapravo Emil. Oh! A tko ti je kriv što si jučer sjedio na ušima kad smo bili u taksiju ... Ali ja nisam. Ja uvijek, na primjer, dobro otvorim oči, uši, i onda ...

— Nemojte se sada prepirati — reče ozbiljno bra­dati čovjek kad dođoše do tramvajske stanice. — Misliš li zbilja da bi mogao naći toga dječaka, Mirka Komana?

Koko ispriča kako je jučer čuo, dok su sjedili u tak­siju nedaleko kuće profesora Gavrića, da je profesor na rastanku rekao Mirku Komanu da mu opet svrati u po­sjete »kad god hoće razgovarati ili kad ga što treba«. Po Kokovu mišljenju, Mirko Koman, zvani Barbarossa, bio je ovih dana vrlo povučen i osamljen, i nije imao nikoga kome bi se mogao obratiti. Zato je bio uvjeren da je Mirko, čim je opazio da je stigao telegram iz Miin- chena, odmah otišao profesoru Gavriću.

Na tramvajskoj stanici se oprostiše na neko vrijeme od bradatog čovjeka. On se odlučio vratiti u svoju koli­bicu na drugoj obali rijeke, jer je slutio da bi se možda Marko Lukarić mogao vratiti kući i uplašiti kad ne za­tekne ni njega ni Reksija. Dječaci mu obećaše da će ga posjetiti još noćas i obavijestiti o onome što se u među­vremenu dogodi.

I onda trojka krenu u drugi dio grada, u noćnu po­sjetu nastavniku povijesti profesoru Gavriću.

Kad je profesor Gavrić onako bijesno otvorio vrata, prvi se snašao Emil koji se iza svojih debelih naočala osjećao nekako sigurniji pred srditim nastavnikom nego druga dvojica.

— Mi nismo došli slučajno. Slučaj ne postoji, znamo. Uzrok naše posjete je ozbiljan. Povijesna nužnost. Po­vod je sumnja da se kod vas nalazi Mirko Koman, dječak s dva imena. Vi ga znate pod imenom Lukarić, Marko Lukarić. Podvala. Prijevara. Trik. Zavaravanje...

— Što vi hoćete od mene? — vikao je profesor Ga­vrić.

191

— Je li kod vas, na primjer, Barbarossa .. . hoću da kažem Mirko, to jest Marko ...

A u tom se času u sobi iza profesorovih leđa začu neki šum, zveket, lomot, buka i profesor Gavrić i sva tri dječaka požuriše u sobu. Imali su što i vidjeti!

Crni dječak, gol do pasa, poletio je do prozora, u oči­toj nakani da umakne tim putom kao da je već bio na- viknuo da tako izlazi iz kuće. Bio je već razmaknuo te­ške zastore, prevalivši stolić s priborom za čaj, ali nika­ko nije uspijevao otvoriti prozor jer je, u žurbi i strahu, okretao prozorsku kvaku na suprotnu stranu.

— Stoj! — povika odjednom Koko zakoračivši na­sred sobe. — Ne moraš bježati. Marko Lukarić je živ!

Ove riječi, koje je Koko bio izgovorio tako odlučno i glasno kao da ih je već dugo spremao, preneraziše oči­to sve prisutne. Lica dječaka se izdužiše, a profesor Ga­vrić uzvi obrve ne zamjećujući krhotine svoga skupocje­nog čajnog pribora. Nekoliko trenutaka vladala je grob­na tišina i čulo se jedino kako vani kaplje kišnica sa strehe.

A tada se crni dječak polako odmače od prozora i mačjim korakom priđe Koku. Primače se licem tik do Kokova velika, sišljata nosa i protisnu kroza zube:

— Lažeš!Koko isprva ustuknu za cio korak, ali se onda pribra

i priđe izbezumljenome crnom dječaku koji se opet po­čeo tresti. I pokuša mu sve objasniti. Govorio je vrlo nevezano, zamuckivao, stotinjak puta bez razloga rekao »na primjer«, češao se iza uha, galamio i šaputao. Prem­da ostalima nije bilo jasno sve što je htio reći, crni dje­čak, zvani Barbarossa, očito je dobro razumijevao Koka. Oči su mu se sve više širile, prestao je drhtati i, kad je Koko završio svoju priču koja je zapravo ličila na ratni izvještaj o »operaciji Barbarossa«, crni dječak ga je za­grlio i izljubio.

192

— Hvala ti, hvala... ne znaš kako sam ti zahvalan ... Ja sam znao da će se dogoditi neko čudo ... I Reksija si našao! Ah, kako sam sretan.

— Samo, sad još nismo gotovi — ozbiljno doda Koko otimajući se iz zagrljaja. — Treba, na primjer, da nađe­mo Marko Lukarića. On je, očito, dolazio do tvoje kuće u Alagićevoj ulici i tražio te .. . Tako kaže bradonja, znaš. Kad te nije bilo ondje — nestao je. Možda ti znaš kamo je mogao otići? Pa ti ga zapravo jedini i poznaješ. Mi ga, zamisli, nismo još ni vidjeli!

Crni dječak se duboko zamisli.Profesor Gavrić nje htio pokazati koliko ga zanimaju

pojedinosti ove neobične priče koja je, kako mu se čini­lo; u početku bila vrlo ozbiljna, a sad se sretno svrša­vala; kao i uvijek, odlučio je da neće ništa zapitkivati, ali je vjerovao da će mu njegov mali crni prijatelj već jed­nom sve potanko ispričati i odati tajnu o kojoj je počeo govoriti prije nego su upali njegovi drugovi. Emil je ški­ljio kroz naočale i mislio o tome da li je on samo slučaj­no našao bilježnicu i kapu Marka Lukarića ili je to bila »povijesna nužnost«. Tomo je srdito grickao usne lju- teci se na Koka što neprekidno govori samo u svoje ime kao da on, Tomo, u cijelome pothvatu nije ni prstom maknuo.

— Jao! — viknu odjednom crni dječak i naglo skoči sa stolice. — Nije moguće ... Nije, valjda, moguće . Ta on možda misli... Marko možda misli da sam ja mrtav ... Da je on kriv ... A u tom slučaju .. . Oh, to je grozno ... U tom slučaju znam što će napraviti... Uvi­jek je govorio da će to napraviti ako ikada ... Brzo, deč­ki! Brzo! Idemo, brzo! Možda još stignemo ...

I ne oprostivši se od zbunjenog nastavnika u crnoj pidžami, Mirko Koman, zvani Barbarossa, izletje iz sta­na kao tane. Kao da ih je povukao neki veliki magnet, poletješe za njim i ostala trojica, Koko, Emil i Tomo, iako nisu ni slutili kamo ih vodi crni dječak.

193

28. NE DIRAJ LAVA DOK NE SPAVA

Sprijeda su trčali Koko i crni dječak, a za njima su, što su brže mogli, kaskali Tomo i Emil. Koko je nepre­kidno pogledao crnog dječaka koji je trčao rame uz rame s njim i nije ni sam znao što da u tim trenucima misli o njemu.

Poslije tri beskrajno duga i neizvjesna dana, kad su bili gotovo neprijatelji, sad je odjednom doživio da ga crni dječak prijateljski grli i zahvaljuje mu kao da mu je učinio tko zna kakvu uslugu. A zapravo je Koko mislio da će ga Barbarossa tek sad zamrziti, da će biti nesretan što je proniknuo u njegovu tajnu. Naravno, Koko je bio silno nestrpljiv da iz prve ruke, od samoga Barbarosse, čuje sve pojedinosti. Istina, hrabro je izva­lio: »Marko Lukarić je živ!« ali nije mogao ni u snu po­misliti da će to tako djelovati na tajanstvenoga crnoga dječaka. Nije valjda taj nesretni Barbarossa odista htio i pokušao ubiti Marka Lukarica? I zašto? I zašto se onda Marko Lukarić šuljao oko njegove kuće, zašto je brado- nja pričao kako je Mirko Koman tobože u Njemačkoj? Zašto, zašto — stotine pitanja su se rojile Kokovom gla­vom, ali se on samo smješkao kao da sve razumije, pa čak nije ni pitao kamo trče.

— Kamo idemo? — pitao je dotle Tomo druga s na- očalima misleći da će svaki čas pasti od umora. — Je li?

— Ne zna se — odvrati Emil mirno. — Neizvjesnost. Iznenađenje. Nesvakidašnji doživljaj. Pustolovina. Ro­mantika. Kao da nismo u dvadesetom nego u osamnae­stom stoljeću. Ha-ha. Baš je dobro. U tri čina! Nije monotono!

— A jesi li ti razumio što su on i Koko pričali? Tko je mrtav-tav a tko je živ? — pitao je dalje Tomo.

194

— Ne zna se — opet će Emil. — čini mi se da je ovaj .. kako ga vi zovete, Barbarossa ... prilično živ ... A za drugoga ne znamo. Vidjet ćemo. Tko se zadnji smi­je, najslađe se smije. Ha-ha.

— Ali ja bih morao kući — dobaci Tomo zabrinuto.— Mama će se brinuti. Ne zna gdje sam ...

— Roditeljska briga. Instinkt — važno kaza Emil. — Tu nema pomoći. Zakon o održanju u prirodi. Darwin . .. Gle, bogme, odosmo mi u park!

Već su se bili približili stadionu, kad crni dječak i Koko naglo skrenuše ulijevo i prođoše kroz velika ka­mena vrata što su vodila u Maksimirski park.

— Mene je opet malo strah — reče Tomo tiho, više za sebe, promatrajući ispod oka goleme stoljetne hra­stove s kojih je vjetar rasipao kapi kiše.

— Kao tuš! Igra prirode — zadovoljno reče Emil ne obazirući se na svog druga iz klupe. I upali džepnu svje­tiljku da bar malo osvijetli put.

Koko i crni dječak čekali su ih pod velikim hrastom, kraj neke ploče. Na svoje veliko zaprepaštenje Tomo pročita na njoj natpis: »ZOOLOŠKI VRT — OTVOREN SVAKOG DANA OD 9 DO 18 SATI«. I on u čudu po­gleda redom sva tri dječaka.

— Idemo u zoološki vrt — objavi Koko ledenim gla­som kao da se samo po sebi razumije da ovamo dolaze u ovo doba noći da bi obišli kaveze sa životinjama.

— Kako? Sada-da? — uzmuca se Tomo. — Pa sad je zatvoreno-no .. . nema nikoga .. . eto, tu piše: do šest sati-ti...

— Kako nema nikoga? Ima životinja koliko hoćeš— pokuša se našaliti Koko ali se na oskudnom svjetlu Emilove džepne svjetiljke ipak vidjelo da se vrlo kiselo osmjehuje.

— Kršenje propisa — dobaci Emil. — Kažnjava se globom. Ali tko da nas globi kad nikoga nema? Ha-ha. Ovo mi Se sviđa. U tri čina.

195

— Čuj, — reče Koko obraćajući se crnom dječaku — ne bi li ti njima ipak, na primjer, objasnio o čemu se radi. Meni je odmah bilo jasno, ali oni još ne znaju.

— Da — kaza crni dječak — zaboravio sam reći. Došli smo ovamo da potražimo moga prijatelja Marka Lukarića. Znate, on mi je više puta rekao da bi pustio da ga rastrgaju divlje zvijeri kad bi mu se što strašno do­godilo u životu. Ja sam već, znate, bio s njim i ovdje. To ću vam poslije pričati ... On je rekao: ako bi što skrivio . .. kad bi mu sve dodijalo ... da bi se najradije bacio u kavez. U lavlji kavez. Tako je rekao. A sada, siromah, misli da sam ja mrtav ... to ću vam poslije pričati... i ja se bojim da je došao ovamo . .. oh, znate, ne smijem ni pomisliti. ..

— Ja sam odmah pomislio — prope se Koko na prste — ja sam odmah rekao: »Knjiga o džungli«. To je to. Sve je to on odande pokupio ...

— Ali ja ne idem u kavez, i gotovo — reče Tomo od­lučno. — To je zbilja previše. Ja moram kući. Nećemo se još valjda s lavovima ...

— Kralj životinja. Divno! Nisu opasni kad nisu glad­ni. A noću nisu nikada negladni. Ha-ha! — dobaci Emil veselo.

— Brže! — reče Koko.— Da — prihvati crni dječak — ne smijemo gubiti

vrijeme. S lavovima nema šale. Eno, ondje je čuvareva kućica. Hajde da ga probudimo.

Tko je ikad vidio lice čuvara zoološkog vrta kad ga kasno u noć netko probudi iza sna? Prvo i prvo, on ne čuje zvonce. Znači, treba da ga probudi žena. Ona mu polako i oprezno prilazi, dotiče mu se ruke, nosa i vuče ga za brk, ako čuvar zoološkog vrta ima brkove. Ovaj je čuvar imao brkove i zato je buđenje bilo nešto brže. Kad čuvar zoološkog vrta osjeti dodir tuđe ruke na svom tijelu, on prvo pomisli da ga je obavio udav, a kad mu se ruka polagano dotakne obraza ili nosa, onda misli da

196

ga dira slonica; a, napokon, kad ga povučete bezobzirno za brk, sigurno će opsovati i pomisliti da su se njegova kitnjastog brka dočepali bezobrazni majmuni.

Ovaj čuvar zoološkog vrta bio je nalik na sve čuvare zooloških vrtova ovoga svijeta. Mršav, velikih brkova i vječito pospan. Dugo je trebalo dok ga je njegova žena uspjela razbuditi i, vukući ga za brk, utuviti mu u glavu da to nije bezazlena majmunska igra nego da ga netko ozbiljno traži.

Čuvar je dobro protrljao oči, ogledao se na sve strane i, kad se uvjerio da nije u kavezu, ustao je i izišao" u predsoblje. Napolju, iz mraka, virile su i buljile u nj četiri dječačke glave nalik na četiri povelika zamorca.

— Što ’oćete? — upita sneni čuvar.— Mi smo došli... zbog vrlo važne ... — poče Koko.— Radi se o lavu... — ubaci crni dječak.— Kralj životinja. Mesožder — dometnu Emil.— Ne idem u kavez — završi Tomo.Čuvar zoološkog vrta prekri uši rukama i čvrsto sti­

snu glavu. Ova četvorica dizala su veću graju nego četr­deset papiga. Naravno da, ovako snen, nije mogao ništa razumjeti i jedina riječ koju je razumio bila je »lav«, ali ona nije bila dovoljna da bi shvatio što se od njega traži.

— Slušajte — preuze opet Koko — ovo je vrlo važno. Radi se, na primjer, o životu i smrti. Mi mislimo da je on ... to jest, naš prijatelj ... naime, zapravo, zbog »Knjige o džungli« ...

— Jedan naš drug je u lavljem kavezu — odreza jasno i glasno crni dječak.

— A nije gladijator — reče Emil.— Ja ne idem u kavez — ponavljao je Tomo.Spomenuti čuvar zoološkog vrta nije bio jedan od

bistrijih čuvara ovoga svijeta, ali je ipak bilo dosta da mu se spomene lavlji kavez pa da i kasno u noći shvati što je posrijedi.

197

— ’Oćete reć — kaza on — da ste vidili danas lava u kavezu, je 1’ te? I zbog toga vi mene ...

— Molim vas lijepo, razumite nas — prozbori crni dječak. — Treba da nam pomognete. Mi mislimo da je jedan naš drug u lavljem kavezu.

— On je u opasnosti, na primjer, shvatite. Treba pogledati! — žestio se Koko.

— Lavovi ubijaju žrtve udarcem šape — značajno reče Emil.

Napokon se čuvar zoološkog vrta posve razbudi i shvati o čemu govore veliki zamorci. Usta su mu se sve više otvarala a brkovi pali niže nego u morža.

— On je ko znači u kavezu moga lava? Vaš drug, je 1’ tako, burazeri?

Na žalost, pokazalo se da oni zbilja misle kako se njihov drug, po imenu Marko Lukarić, u ovom času vrlo vjerojatno nalazi u kavezu kralja životinja.

— Pa to je strašno! Pa to je užasno! Pa to je grozno! — povika čuvar zoološkog vrta onim naročitim glasom kojim je samo vikao na neposlušne bizone kad bi poku­šavali oboriti ogradu.

— Kažemo vam mi — upade Koko — Požurimo. Tre­ba što prije nešto učiniti.

Čuvar zoološkog vrta hitro je uskočio u hlače, koje mu je bila dodala žena, navukao prljavu košulju i brzo zgrabio štapinu što je stajala u kutu sobe.

I cijela skupina brzo pođe prema zoološkom vrtu.— Vražji balavci — mrmljao je čuvar srdito sebi u

brk — što sve ne izmisle. Ući u lavlji kavez. A ako se što dogodi, tko će odgovarati? Naravski ja. Ja ću odma’ izgubiti službu!

Kad izbiše na mostić koji je spajao otok, na kojem se nalazio zoološki vrt, s ostalim dijelom parka, razlegnu se prodorna, grozovita lavlja rika.

— Jao! — lanu crni dječak.— Gotovo je! —reče čuvar zoološkog vrta. Jadnik!

198

— Znači, oni jedu i po noći, je li? — pitao je Emil.— Ne idem u kavez — ponavljao je Tomo.— Ne bismo li mogli pomoći ako, na primjer, potrči­

mo? — dobaci Koko.— Ah — reče čuvar zoološkog vrta — ne možemo mi

tu mnogo pomoći. Valja se uzdati u sreću. Mene je stra’ samo zbog toga što siromah već ima jako slabo srce i visoki tlak i asmu ...

Dječaci preneraženo zastadoše ne vjerujući vlastitim ušima.

— Pa vi se to bojite za lava ... a ne za Marka? — upita Koko.

— Naravno — odvrati ljutito čuvar zoološkog vrta — on je već jako star, dobri stari Remi i ne smije se 'opće uzrujavati. Kaže veterinar da ima jako slabo srce. Ako mu se što dogodi, odma’ će me otpustit.

— U tri čina! — izusti Emil.— Nemojte se smijat — nastavi čuvar — nije on

naviko da ga tako noću bude i gnjave. Čujete kako siroma’ tuli od straha.

Koko, Tomo, Emil i crni dječak, zvani Barbarossa, samo se pogledaše i šutke ubrzaše korake. Od zaprepa­štenja naprosto nisu mogli ni riječi izustiti. Sad su već brzali između kaveza. Ovdje-ondje, iz mraka, gledale su ih svijetle oči zvijeri. U tim trenucima nisu ni shva­ćali da su jedni od rijetkih dječaka koji su imali prilike noću posjetiti zoološki vrt. Ali, dok je čuvara zanimala jedino sudbina starog lava Remija, koji se nije smio uz­buđivati zbog slabog srca, dječake je jedino zanimalo hoće li Marka Lukarića zateći živa u lavljem kavezu.

I doskora dječaci ugledaše prizor kakav osim njih četvorice valjda nije nitko živ vidio. Pred kavezom, a ne u njemu, okrenut leđima prema njima, stajao je dje­čak, držao se grčevito za rešetke i tresao se od glave do pete. Činio se da nema snage ni da odvoji šake od re­

199

šetke, a kamoli da se prevere preko ograde u lavlju nastambu. Očito je bilo da je drhturio čim bi na to samo i pomislio.

U dnu kaveza, ne približujući mu se odviše, hodao je gore-dolje ogromni lav, kralj životinja. Ali hod mu više nije bio dostojanstven, baš kao što mu ni olinjala griva više nije odavno bila otmjena. Hodao je korakom uzru­jana starca, mašući neprestano glavom, udarajući šapa­ma o tlo i zastajkujući da predahne. Neprestano je po­gledao dječaka u kutu i bijesno frktao. Samo bi katkad, kao da je posve izgubio strpljenje, razjapio čeljusti, sjeo, na oskudnu svjetlu pokazao žute krnjutke i promuklo, umorno pokušao riknuti. Ali kao što Maksimirski park nije bio nalik na džunglu, tako ni njegova rika nije naličila na slavni zov kralja životinja.

Svjetlo Emilove džepne svjetiljke pade na potiljak dječaka pred kavezom, i Koko, Tomo i Emil prvi put ugledaše Marka Lukarića.

Bio je to sitan, kržljav dječarac a na blijedu mu se licu, od usta do uha, protezala velika i poduboka brazgo­tina. Koko se odmah sjeti riječi bradatog čovjeka s dru­ge obale. Zato je, dakle, bradonja odmah pokazao toliko naklonosti i razumijevanja za nepoznata dječaka koga je jedne olujne noći našao na pustom otoku. Ova braz­gotina, kakvu je imao i bradati čovjek, poslužila je dje­čaku kao neka vrst preporuke!

— Marko! — povika napokon crni dječak. — Marko, to sam ja!

Blijedo dječakovo lice tupo je gledalo u pridošlice, i beskrvne usne jedva se pomakoše:

— Mirko — tiho protisnu Marko Lukarić. — Je si li ti to zbilja? Ti s i ž i v ?

— Tišina — podviknu čuvar zoološkog vrta. — Zar se ne možete bar malko smiriti? Dosta ste ga već uzru­jali. Dobri stari Remi, zašto te toliko muče?

200

Ugledaše prizor kakav valjda nije nitko živ vidio.

I čuvar hitro, s druge strane lavlje nastambe, uđe u lavlji kavez. Oprezno se prikrade gledajući više prema dječaku, koji se držao za rešetku, nego prema nemirnom lavu, kao da se boji da bi dječak svejedno mogao na­škoditi životinji. Onda priđe kralju životinja, nježno ga zagrli i stane mu nešto povjerljivo tepati u uho.

A dotle su se grlili Mirko Koman, zvani Barbarossa, i pravi Marko Lukarić. Ali nisu uspijevali mnogo što reći jedan drugome, već su uglavnom, uzdisali i započi­njali rečenice koje nikako nisu znali završiti.

— Sve je išlo po planu — reče pravi Emil. — Zastor pada. Svršena je komedija. Lav je ostao na životu. Ha-ha!

— Be-e-e — iskesi mu se Tomo u lice.Koko nije ništa govorio. Samo je zadovoljno trljao

ruke, sretan što je bilo očito da će se cijela pripovijest završiti sretno — njegovom zaslugom.

Čuvar zoološkog vrta kaza da će još malo ostati u kavezu da umiri dobroga starog Remija kome je srce udaralo kao klatno velika zvona. Dječaci se oprostiše od njega i zahvališe mu se.

Mirko upozna Marka Lukarića sa svojim drugovima. I u nekoliko škrtih rečenica objasni kako su mu oni po­mogli da se oslobodi mučnih slutnji.

— To nam još morate ispričati — reče Koko. — Sve kako je bilo i zašto je izbila cijela zbrka.

— Hajde, pričajte-te — pljesne Tomo veselo rukama zaboravljajući da je već odavno morao biti kod kuće.

— Detaljan opis događaja. Pogled unatrag. Objašnje­nje. Rekonstrukcija povijesti. Čujmo.

— Samo ja, mislim da bi prvo trebalo da se javimo teti Veri — sjeti se pravi Marko Lukarić. — Koliko sam shvatio, ona se silno uzrujava i strepi. Treba je umiriti.

— Tako je — složi se crni dječak — imaš pravo. A možemo usput pričati. Idemo pješice jer ionako nema više tramvaja.

202

— Pričaj ti — reče pravi Marko Lukarić.— Hajde, pričaj! — rekoše Koko, Tomo i Emil jedno­

glasno.Pet dječaka prođoše cio zoološki vrt, drvored peri­

voja, izbiše kroz velika kamena vrata u grad i polu- praznim se ulicama uputiše u Alagićevu ulicu gdje su ih nestrpljivo čekali teta Vera i Reksi.

Ali nisu ni zamjećivali koliko su kilometara propje- šačili jer su bili potpuno zaokupljeni pripovješću koju je malo-pomalo ispredao crni dječak, zvani Barbarossa.

29. POGLED UNATRAG

— Znate... prije deset dana — otpoče crni dječak nesigurno. To jest... Ne, pričat ću iz početka ... Ma­ma, tata i ja išli smo ovog ljeta na more, u Split, teti Veri. Bili smo dolje više od mjesec dana.

Tako je loše vrijeme bilo ovog ljeta, znate. Kiša i bura i vrlo malo sunca. A ja u Splitu nemam društva, nemam prijatelja. Tata je cijeli dan pecao ribe, mama je kuhala, a teta Vera sjedila na balkonu i rješavala križaljke. Bilo mi je strašno dosadno. Znate, vrijeme je bilo tako loše da smo se vrlo rijetkc\ m<pgli kupati a drugo ništa nije se moglo raditi. Split je za mene bio strašno dosadan grad.

I tako sam jednog dana, kad je bilo nešto ljepše vri­jeme, došao na plažu i umočio noge u more da vidim je li jako hladno. Bilo je kao da me rak uhvatio velikim kliještima. Sjeo sam na obalu i zagledao se u pučinu. Onda su naišli tata i mama i odozgo, znate, s nekih ste­penica povikali: »Mirko, Mirko!« Zvali su me. Ali ja ih

203

nisam odmah čuo. Nedaleko od mene, na molu, sjedio je jedan dječak koji se okrenuo. Kao da mu se učinilo da zovu njega.

Ja sam, znate, bacao kamenčiće u vodu i nisam se osvrtao. Umirao sam od dosade. Onda mi onaj dječak dovikne: »Hej, tebe zovu!« Ogledao sam se i ugledao mamu i tatu. Nije bilo ništa važno. Prolazili su i usput me zovnuli. Rekli su da je more hladno, kao da ja to ne znam, i da zato ne ulazim u vodu.

Onda sam otišao na molo do onog dječaka. On je či­tao knjigu. Bila je to »Knjiga o džungli«. Nisam nikad prije čuo za tu knjigu. Dječak je rekao da se zove Marko i da se zato okrenuo kad su moji zvali, jer je mislio da njega zovu. Onda smo se, znate, obojica nasmijali jer nam je bilo smiješno što se zovemo tako slično: Mirko i Marko.

»Kad bismo išli zajedno u školu, u isti razred«, rekao je taj dječak, »možda bi bilo zabune. Zamisli, nastavnik kaže: ,Mirko', a ustanem ja. I obratno.«

Nisam tada ni slutio kako ću se jednom kasnije sjeti­ti tih njegovih riječi i provesti svoju glupu ... ali, to vi dobro znate, o tome ćemo poslije govoriti.

Dakle, Marko i ja smo se strašno sprijateljili i on je odlučio da mi pokaže Split. Znate, svako mjesto vam je zanimljivo kad vam ga tko pokaže. A, što je glavno, Marko mi je zbilja pokazao sve što je zanimljivo, i ja sam, znate, upoznao grad više u taj jedan dan nego za cijeli mjesec dana.

Negdje iza podne Marko reče da mora u dom na ru­čak. Tako sam prvi put čuo da nije u Splitu kod rodi­telja, nego da živi u đačkom domu. Dogovorili smo se da ćemo se poslije podne opet sastati. Rekao je da će mi po podne pričati o sebi.

I zbilja, došao je već rano poslije ručka a sa sobom je opet nosio »Knjigu o džungli«. Bila je to već sasvim požutjela knjiga. Raspadala se i listovi su iz nje ispadali.

204

A i nije bila njegova nego iz đačke knjižnice. I čim sam ga upitao zašto toliko voli tu knjigu, on mi je odmah počeo pričati o Mogliju koga su odgojili vuci, o strašnom Shere Khanu [Šir Kan], gospodaru džungle, nestašnim Bandorlozima, panteri Bagheeri[Bagira] i dobroćudnom Baloou [Balu], Morao sam obećati da ću još večeras po­četi čitati tu knjigu. A kasnije sam tatu nagovorio da je kupi u knjižari pa smo je poklonili Marku. Je li ti propala Marko?

— A ne, nije —odvrati veselo Marko — nije se ni smočila.

— Znate, ja inače baš nisam osobito volio čitati — nastavi pripovijedati crni dječak kad se već primakoše centru grada — sve dok nisam pročitao »Knjigu o džun­gli«. Poslije sam progutao mnogo knjiga! Ali pripovijest o Mogliju bila je prva koja me oduševila.

Uopće, poslije susreta s Markom, ja sam se nekako promijenio. Znate, moram priznati da ja baš nisam kako da kažem, imao mnogo smisla za knjige, za uče­nje, za prirodu ... nije me, znate, ništa baš posebno zani­malo. Čak ni sport. Istina, bio sam dobar đak, ali onako usput nikad se nisam više zanimao od onoga koliko je bilo potrebno za školu.

A Marko, znate, on je bio sasvim drugačiji. Zanimalo ga je sve na ovome svijetu. I mene je znao oduševiti. Skupljali smo školjke, leptire, kukce, cvijeće, razgova­rali o dalekim zemljama, pomno čitali. Ja sam se sasvim promijenio, znate, u nekoliko dana. Ne treba ni da vam kažem da su moji roditelji bili oduševljeni. I zato su, naravno, toliko zavoljeli Marka.

»To je za tebe najsretniji dan u životu kad si Marka upoznao«, govorio mi je tata više puta.

Da, zaboravio sam reći što mi je Marko pričao o sebi. Mogu li pričati, je li? Dakle, znate, Marko nije bio Spli­ćanin. On je iz unutrašnjosti, iz jednog sela. Za vri­jeme rata poginuo mu je otac. A na njihovu kuću pala je

205

bomba. Tu su mu poginuli, pod ruševinama, majka, i mlađi brat. On je dugo ležao bez svijesti pod jednom gredom. Toga je dana i dobio ovu brazgotinu, znate.

Čim se završio rat, doveli su ga u Split gdje je smje­šten u đački dom. Ali Marko nije volio more, znate.

»Kroz naše selo je prolazila prilično velika rijeka«, govorio mi je kad smo sjedili na morskoj obali. »Nisam se nikada kupao u njoj, jer ne znam plivati, ali bih više volio živjeti na rijeci nego na moru. Volim što teče. Onda kao da se uvijek mijenja cijeli kraj. A mora se bojim . ..«

Nije se nikako htio kupati, niti je htio da uči plivati. Sjedio je obično na obali i čitao. Nosio je sa sobom uvi­jek, dvije knjige. Onu koju je u to vrijeme čitao i »Knji­gu o džungli« u koju bi svaki dan bar zavirio.

I tako smo jednog dana počeli pričati o Zagrebu. Bio je već jednom u Zagrebu kad je njegova škola dolazila ovamo na izlet. Strašno mu se svidio grad i zoološki vrt i jedino je žalio što nije vidio rijeku Savu osim kad su preko nje prelazili vlakom. Tada je tata, koji je čuo kako pričamo o Zagrebu, jednog dana meni rekao:

»Znaš što, sine? Kad se vratim kući, ja ću zamoliti neke znance da Marka Lukarica smjeste'u dom u Zagre­bu. Možda bi se moglo urediti da ide s tobom u isti raz­red. Marko je drug kakav tebi treba. Marko te je izmi­jenio već u ovih nekoliko dana . ..«

Marko, Marko, Marko . .. Tada sam prvi put osjetio kako me nešto pecnulo u grudima. Moji roditelji nisu više govorili mi o čemu drugom nego u Marku Luka­ricu ... Oprosti, Marko, molim te, ali je važno da to ka­žem da bih poslije lakše objasnio... Znate, ja sam postao, čini se, malo-pomalo ljubomoran na Marka. To onda još nisam shvaćao. Nisam imao pojma. Ja sam se zbilja veselio njegovu dolasku.

Bilo je odlučeno da će Marko u prvo vrijeme stano­vati kod nas. Tata je sve uredio: Marko će biti primljen

206

u dom, ali nismo ga uspjeli upisati u istu školu. Nisu više primali, znate, bilo je sve popunjeno. Zato smo ga upisali u II mješovitu, u vaš razred .. . Moji su morali naglo otputovati u Njemačku, pozvali su tetu Veru iz Splita.

Napokon je jednog dana doputovao i Marko. Svečano sam se obukao, poveo sa sobom i Reksija i otišao na ko­lodvor da ga dočekam. Doputovao je sam, s onim drve­nim kovčegom. Bio je presretan. Smijao se cijelo vrije­me. Nisam nikada vidio da je Reksi nekoga tako brzo zavolio kao Marka. Na tetu Veru se, znate, jedva naučio.

Vodio sam ga po gradu. Sutra je počinjala školska obuka pa je trebalo da iskoristimo posljednji slobodni dan. Marko je imao samo dvije želje: da posjetimo zoolo­ški vrt i da odemo na rijeku. U zoološkom vrtu već je bio kad je prvi put dolazio u Zagreb a ipak se, znate, i drugi put nije odvajao od kaveza. Svaku je životinju nazivao po imenu iz-»Knjige o džungli«. Sjećam se do­bro kako je rekao prea lavljim kavezom:

»Vidiš, kad bih zapao u veliku nevolju ... ja bih bez razmišljanja skočio među oveN zvijeri...«

A poslije smo, znate, otišli na rijeku. Ukrcali smo se u čamac, nas trojica. Marko, Reksi i ja. ..—

Tu crni dječak ušuti, obori glavu onako kako ju je držao svih ovih dana i stade.

— Čuj, Marko, hoćeš li ti dalje pričati? — upita on jedva čujno i još dublje sagne glavu.

— Neću. Ti pričaš mnogo bolje — odbi Marko. — Ne boj se. Sad je već sve prošlo.

Crni dječak još malo pošuti a onda odiže glavu, krenu i tiho nastavi:

— Pao je već sumrak, čim je Reksi počeo cviljeti', znate, znao sam da nam prijeti opasnost. Pogledao sam u čamac: voda nije nigdje ulazila. Onda sam shvatio. Spremala se oluja. Bili smo sasvim blizu otoku i mislio sam da je bolje da se ondje iskrcamo nego da pokušamo

207

natrag na obalu. Veslao sam samo ja. Ali je išlo sporo. Vjetar je sve jače puhao. Crni oblaci prekrili su nebo. Bio je potpun mrak ... onda . .. onda smo odjednom udarili o nešto tvrdo ... bili smo još dosta daleko od oto­ka, sigurno je bila neka podvodna hrid. Viknuo sam Mar­ku: »Drži se, ne naginji se!« Ali bilo je kasno. Znate, ča­mac se prevrnuo. Marko je vrisnuo, Reksi zacvilio, a ja sam zavikao upomoć ... Uhvatio sam se za prevrnuti čamac i pustio da me voda nosi... čuo sam kako je ča­mac kad se prevrtao udario o nešto mekano, o Marka ili Reksija. Ali ja nisam ništa učinio da im pomognem ... Znao sam da Marko ne zna plivati ... znate ...

— Mirko — prijekorno reče Marko Lukarić — ti znaš dobro da nisi mogao ništa učiniti.

Crni dječak je šutio-i opet stajao oborene glave.— To je bila Teulada — ubaci Koko iznebuha —

hoću reći, vi ste udarili u rt... onaj rt, znaš Tomo.— Tako je — prihvati Marko Lukarić — mi smo tada

zapravo već bili na kopnu. Ja sam, istina, pao u vodu, ali me je Reksi zgrabio za ovratnik i izvukao ... Pokraj mene je bio i moj drveni kovčežić ... Vidio sam samo kako voda nosi prevrnuti čamac, ali Mirku nije bilo ni traga ... Bio sam siguran da se utopio ... zbog mene ... sjedio sam tako još nekoliko sati plačući. .. Kasnije me našao bradonja i odveo u svoju kolibu. Kako je to divan čovjek!

— Ali zašto si danas htio skočiti u kavez? — zapita Koko.

— Danas? Eto, jučer sam se isprva ponadao ... Bra­donja je uplašio nekog dječaka kraj Mirkove kuće. Ja sam naime, znao adresu i poslao sam bradonju onamo. Alagićeva dvadeset i dva. I tako sam se ponadao ... Mi­slio sam da je zaplašio Mirka. Ali večeras, kad sam se prišuljao kući i ugledao ženu, u crnini, kako plače u praznoj sobi ... Bio sam uvjeren da je ona crnina zbog Mirka ... koji je mrtav, pokopan ...

208

Čamac se prevrnuo. Marko je vrisnuo, Reksi zacvilio . . .

14 Zagonetni dječak

— U tri čina! — kaza Emil. — Podudaranje doga­đaja. Drama i pol!

A onda crni dječak, koji je bio zaostao nekoliko ko- račaja iza njih, zamišljeno izusti kao da sam sa sobom razgovara:

— Jesam li mogao pomoći ili nisam? To me još jed­nako muči.. . Profesor Gavrić mi je pričao nešto sli­čno . .. Možda sam i ja u onom času .. . možda nisam htio pomoći. .. Bio sam ljubomoran na Marka .. . Do­dijalo mi što se u kući toliko govorilo o njemu: Marko ovo, Marko ono ... Tata je rekao više puta: »Vidiš, ja bih volio kad bi ti bio kao Marko ...« Možda mu ja zbi­lja nisam htio pomoći. .. Možda je to i Reksi osjetio, pa me zbog toga napustio . . .

— Hajde, molim te, Mirko — obrati mu se Marko Lukarić toplo i srdačno — nemoj sad mučiti sebe i mene. Dosta smo se namučili ovih dana . .. Gore glavu, molim te! Zapovijeda ti veliki Mogli, pobjednik Shere Khana!

Crni se dječak osmjehnu, odiže glavu i zagrli Marka Lukarića.

— A što je dalje bilo-lo? — zapita zabrinuto Tomo.— Poslije vi sve znate — odgovori crni dječak. —

Ja se nisam usudio nikome pričati... odati .. . Odlučio sam ići u obje škole, da što dulje odgodim strašno otkri­će ... Zato sam i pazio da pisma iz Njemačke ne dođu teti Veri u ruke, da ona ne sazna za Marka . . . Ha, očekivao sam čudo. I, eto, čudo se i dogodilo . . . Zahva­ljujući Koku, zahvaljujući vama ...

Dotle su se već bili popeli u Alagićevu ulicu. Brzim koracima pođoše prema kući broj dvadeset i dva. U mračnoj ulici jarko su svijetlili prozori u prizemlju kuće inženjera Komana.

I tada se odjednom razlegnu tresak razbijenog stakla. Reksi je izdaleka poznao glas svoga mladog gospodara i skočio kroz zatvoren prozor da mu što prije poleti u susret.

210

30. SREĆOM SVRŠETAK

Trebalo je da prođe više od pola sata prije nego se stišalo uzbuđenje u Alagićevoj ulici broj dvadeset i dva.

Teta Vera je opet plakala — ali od sreće. Za dva sata poći će svi zajedno na željezničku stanicu da dočekaju Mirkove roditelje na povratku iz Njemačke, koji neće ni slutiti što se sve u međuvremenu odigralo. Moći će u miru provesti još nekoliko dana u njihovoj kući i onda otputovati u svoj dragi Split. Istina, ona nije točno raza­brala što se sve događalo u ovih nekoliko dana ali je nije bilo ni briga: za nju je bilo najvažnije da se sve sretno svršilo i da su Mirko, Marko i Reksi opet na okupu.

A crni dječak bio je presretan što ga je Reksi tako veselo dočekao. Strepio je da ga je pas možda zamrzio kad je onako ostavio prijatelja i njega u nevolji. Zapra­vo, nije se baš sasvim ni varao. Dobri Reksi je one burne noći trenutak oklijevao bi li se otisnuo za gospodarom ili bi pomogao dječaku koji se mogao utopiti. On je, za razliku od Marka Lukarića, vidio da mu gospodara nosi čamac i da mu se nije ništa dogodilo. Međutim, kad ga je kasnije bradonja vezao o lanac, jedva je čekao priliku da ponovno ugleda svog gospodara.

— Idem vam skuhati čaj! — reče teta Vera brišući suze radosnice.

Koko i Tomo su naizmjence glasno kihali. Sad su počeli osjećati posljedice ledene kišne kupke.

— Upala pluća! — govorio je Emil uvjereno. — Jasni simptomi. Smanjena otpornost organizma. Peni­cilin,

I dok su se Tomo i Koko brisali velikim ručnicima, koje im je donijela teta Vera, crni dječak je pozvao Marka Lukarića da mu pokaže sobu na gornjem katu u kojoj će odsada zajednički boraviti i učiti.

211

Sijeda žena u crnini doskora se vrati iz kuhinje s toplim čajem i velikim novinskim listom ispod ruke. I kad pogleda značajno Koka, on odmah shvati o čemu se radi i veselo upita:

— Vulkan?— Ne, nije ...— Rt!— Ne, sad je jezero. Čini se, kažem ti ja, da su sad

počeli s jezerima, Emile. Evo, pogledaj.Koko sad ipak reče kako se zapravo zove i predstavi

pravog Emila. Protumačio je sijedoj ženi da nije ni njoj isprva vjerovao i da se bojao da će ga odati nećaku. Zato je bilo bolje da se lažno predstavi. A Emilu nije bilo kri­vo. On je samo zaškiljio kroz naočale i značajno rekao: »Konspiracija! Plan — 'to je uspjeh!«

— Jezero u etiopskom gorju? — zamisli se Koko i stade se češati iza desnog uha ... — ... ana,. .. ana . . . Tana. Pa naravno? Tana! Kako se nisam odmah mogao sjetiti...

— Ti si divan! — oduševljeno usklikne teta Veri ispisujući olovkom ono jedno jedino nesretno slovo koje j-ajje nedostajalo da ispuni križalju. — Moraš doći me­ni u Split, kažem ti ja . . . Sjest ćemo na terasu i cijeli dan rješavati križaljke, hoćeš li?

Ali Koko nije stigao odgovoriti.Baš su sva trojica, Tomo Emil i on, bili prinijeli

ustima šalicu čaja i spremali se da srknu vrelu tekućinu, kad se odozgo, sa stepeništa razlegnu buka i trk koraka. Prvo, lajući, sleti Reksi i odmah šapama otvori izlazna vrata. A za njim bez daha strčaše jedan za drugim Mirko i Marko.

— Brzo, dečki! — povika crni dječak. Idemo! Jako je važno! Teta Vera, odmah se vraćamo ... A poslije ide­mo ravno na stanicu .. . Hajde, dečki brže!

212

Šalice poispadaše iz ruku, čaj se proli po stolu, a preneraženi dječaci istrčaše opet iz kuće. Samo je Tomo, trčeći na začelju, zapomagao:

— Ja ne mogu-gu više-še. Hoću kući-ći...Jedan za drugim su sletjeli niz stepenice i našli se u

ulici s tramvajskom prugom. Tramvaji, naravno, više nisu vozili i dječaci su nastavili trčati niz bulevar. Koko je uzalud pokušavao dostići Mirka i Marka i saznati što ih je sad natjeralo na ovu ponoćnu trku kroz prazne gradske ulice.

— Navika! — vikao je Emil u trku pridržavajući rukom naočale. — Trče iz navike. Ne mogu se više zaustaviti. Inercija.

Ali Mirko i Marko zastadoše na stajalištu taksija. Otvoriše vrata velikoga crnog automobila i sručiše se na stražnja sjedišta. Držali su otvorena vrata dok nisu unu­tra upali Koko i Emil. Posljednji je jedva dokaskao To­mo i, stenjući, srušio se na pod automobila.

Crni dječak, zvani Barbarossa, reče nepovjerljivom šoferu adresu. Bila je to adresa kuće u kojoj je stanovao profesor Gavrić.

— Ali zašto, što, kako? Što ćemo sad kod njega? — pitali su Koko i Emil istovremeno.

— Vidjet ćete. Teško je objasniti — odvrati uzbuđeni crni dječak.

— Ne smijemo misliti samo na sebe — dometnu Mar­ko Lukarić kome su se oči krijesile od ushićenja. — Kad smo mi imali ovakvu sreću, treba da pomognemo i drugima .. .

— Ja hoću kući-ći — tulio je Tomo bez prestanka.Koko je zamolio da se ipak smiluju drugu, jer je

znao da mu je majka već zacijelo zabrinuta. Auto je zato skrenuo načas u Heinzelovu ulicu i zastao pred Tomi- nom i Kokovom kućom. Koko je poručio po njemu svo­jim roditeljima da se ništa ne brinu i da će se vratiti kući za jedan sat. A mali Tomo je, srvan od umora i uzbu­

213

đenja koje je bio preživio u ova dva-tri dana, jedva jedvice išao uz stepenice svoje kuće. Malo je bilo vje­rojatno da će uskoro poželjeti da što doživi i da će se još tužiti kako je živjeti u gradu dosadno.

A ostala četvorica i Reksi već su u taksiju jurili pre­ma kući u kojoj je stanovao nastavnik povijesti, pro­fesor Gavrić.

Čovjek u crnoj pidžami skočio je iz crnog kreveta. Nije mogao vjerovati svojim ušima. Dva puta za redom čuo je da je kućno zvonce zabrencalo pet puta. Pogledao je na sat: bilo je točno ponoć. Tko bi sad mogao biti? Odlučio je da treba promijeniti ugovoreni znak, jer je ovaj dosadašnji očito već poznavalo previše ljudi.

Kad je otvorio vrata, profesor Gavrić nije se mogao snaći od čuda, ali je njegovo iznenađenje opasno grani­čilo sa srdžbom. Ugledao je Koka, Mirka Kontana i Emila. Svi su dječaci govorili u isti glas, objašnjavali, mlatarali rukama, a nastavnik povijesti nije mogao shva­titi što je posrijedi.

I onda, prije nego se uspio snaći, tri para ruku su ga obuhvatila i ponijela niz stepenice. Čuo je samo kako je za njim škljocnula brava na vratima njegova stana, osje­tio je kako mu je netko gurnuo u ruke ključeve i on se već našao na ulici. Onda su se otvorila vrata taksija u kojem je sjedio nepoznati dječak s brazgotinom preko lica, i čovjek u crnoj pidžami već se u idućem trenutku vozio ulicama usnula grada u nepoznatom pravcu.

Profesor Gavrić nije mogao doći do riječi. Da je bio slučajno omražen među učenicima, možda bi i pomislio da je ovo prava otmica, ucjena ili prepad ogorčenih đaka na nastavnika; ali o tome nije moglo biti ni govora, jer su njega svi u školi voljeli.

— Što je ovo? — Kamo ćemo? — upita on pošto se bio malo snašao. — Kamo idemo?

214

— Profesore — reče crni dječak ozbiljno — imajte povjerenja u nas. Ovo je najsretniji dan u mome živo­tu... pa hoću, znate, da i ja vas iznenadim.. .

A profesor Gavrić, koji se držao svojeg uvjerenja da nikada, izvan škole i nastave, ne treba previše zapitki­vati, osobito ne učenike, šutke se stisnuo u crnoj pidžami i prepustio sudbini. U međuvremenu su ga upoznali s Markom Lukarićem koji se zbunjeno smješkao a oči su mu se iskrile u mraku. On je, od vremena do vre­mena govorio šoferu u uho gdje treba skrenuti.

Poslije petnaestak minuta vožnje automobil prijeđe veliki most, skrenu ulijevo, napusti cestu i produlji vo­ziti po grbavu, pjeskovitu putu.

— Stanite tu! — reče Marko Lukarić uzbuđeno.Iza pješčanog brežuljka nazirala se mala ruševna

kućica od dasaka s okruglim dimnjakom koji se izdizao iz trošna krova kao prijeteći kažiprst. Marko Lukarić, Koko i Emil poznavali su već ovo mjesto.

Crni dječak reče šoferu da pričeka i svi iziđoše napo­lje. Stadoše gurati profesora Gavrića prema kućerku u kojemu je prozorčić bio osvijetljen oskudnim svjetlom čađave petrolejke. Marko Lukarić odgurnu klimava vra­ta i svečano reče:

— Izvolite, profesore!Čovjek u crnoj pidžami oprezno sagnu glavu da ne

udari o dovratak i uđe u sumračnu prostoriju.Njemu ususret ustade s ležaja krupna ljudina obrasla

u kosu i bradu i s velikom brazgotinom na licu. Dva se čovjeka preneraženo pogledaše.

— Marko! — viknu bradonja zamijetivši napokon dječaka na pragu. — Našli su te ipak. Eh, baš mi je drago. Strašno sam se uplašio.

— A ... vi ne poznate ovog čovjeka? — upita Marko Lukarić bradonju a oči mu usplamtješe više od petro­lejke na prozoru. — Vi ne znate tko je ovo?

215

— Ne, nisam ga nikad vidio — mirno reče bradati čovjek i slegne ramenima.

— A zar vi ne poznajete ovog čovjeka s bradom? — upita crni dječak, zvani Barbarossa, koji se bio također progurao u sobu.

— Ne, nisam ga nikad vidio — zbunjeno reče na­stavnik u pidžami.

Mirko i Marko se smeteno pogledaše i posramljeno oboriše glave. Znači da su se ipak prevarili! A u tre­nutku oduševljenja činilo im se da je sve u životu tako jednostavno i lako riješiti.

Ipak, trebalo je dobroćudnom bradonji i prijaznom profesoru objasniti zašto su ih ovako iznenada, usred noći, prisilno upoznali. I crni dječak, zvani Barbarossa, latio se neugodne dužnosti da objasni. Mucao je i pet­ljao, ali su svi doskora shvatili o čemu je riječ.

Kad su Mirko i Marko otišli u gornju sobu kuće u Alagićevoj ulici, počeli su razgovarati o koječemu. I tada je Marko Lukarić spomenuo dobroćudnog i gosto­ljubivog bradonju koji je bio tako dirnut kad je na pu­stom otoku našao samog-samcatog dječaka s velikom brazgotinom na licu. Ispričao je, ukratko, i bradonjinu tajnu koju nitko živ nije prije njega čuo. Bila je to još jedna ratna priča. Jurišalo se na bunker. Mitraljezac je poginuo, a drug i prijatelj nedaleko od bradonje bio je ranjen; trebalo je zgrabiti mitraljez, koji je bio svega pet metara daleko i otvoriti vatru na bunker; ali brado- nja to nije učinio; viknuo je: »Ja sam ranjen« i počeo se povlačiti ne obazirući se na druga; zapljuštale su gra­nate i više ga nije nikad vidio; bio je uvjeren da je poginuo; počela ga je peći savjest i, čim je rat završio, povukao se u osamu, u kolibicu, nadajući se čudu, ali čuda nije bilo; drug se nije nikad pojavio. I eto, Mirko i Marko su pomislili da su bradonja i profesor Gavrić ti nerazdvojni prijatelji, koji misle jedan za drugoga da su mrtvi.

216

Ali, na žalost, Mirko i Marko su se prevarili. Brado- njase čak nije ni zavo Milan kao Gavrićev prijatelj, nego Milivoj. Dva se čovjeka, očito, nisu nikad srela ni vidjela.

— To bi i bilo previše! — šaptao je Emil Koku u uho. — Ovo je život, a ne roman. Ha-ha!

Ali su se profesor Gavrić i bradonja ipak srdačno rukovali. Nije bilo kraja njihovu čudu kad su od dje­čaka saznali da su u ratu doživjeli gotovo isti doživljaj i da ih sad muče iste muke.

— Ipak smo nešto naučili od ovih dječaka — govorio je profesor Gavrić obuhvativši bradonju oko ramena. — Ne smijemo klonuti, ne smijemo se prepustiti sudbini... Treba tražiti, boriti se, biti uporan . .. Možda Milan i onaj vaš prijatelj nisu uopće poginuli ...

— Imate pravo, profesore — zamišljeno reče bradati čovjek. — Imate, bogme, pravo .,. Mjesto da se skriva­mo i grizemo, trebalo bi nešto učiniti. .. Možda preko novina, preko radija . ..

— Dajte da sjednemo i da smislimo što se može po­duzeti — oduševi se profesor Gavrić i, kako se bio za­grijao, raskopča crnu pidžamu.

A dječaci se tiho povukoše. Mirko i Marko morali su otići po tetu Veru i onda na željezničku stanicu pred Mirkove roditelje. Koko je rekao da je krajnje vrijeme da se i on vrati kući.

Istina, već je bio odrastao dječak i otac mu je koješta pregledavao kroz prste, ali se Koko još sjećao nedavnih vremena kad se u ovakvim prilikama skidao sa zida debeli remen.

Dječaci se odvezoše taksijem, a dva čovjeka se upu- stiše u dugačak, srdačan razgovor u slabašnu svjetlu petrolejke.

Kad Koko iziđe pred svojom kućom, dogovoriše se da će se sutra svi sastati u Alagićevoj ulici. A Mirko i Marko se zagrljeni odvezoše dalje.

217

Brzi vlak iz Njemačke zaustavio se na peronu zagre­bačkog kolodvora točno u jedan sat i četrdeset i pet minuta. Inženjer Koman i njegova žena nestrpljivo su izvirivali kroz prozor.

A usred perona čekali su ih teta Vera, Mirko, Marko i Reksi. Iako je prošlo svega desetak dana od njihova odlaska, sastanak je bio neobično topao. Majka i otac, naravno, nisu mogli ni slutiti što se u međuvremenu dogodilo. A skupina koja ih je dočekala, činila se tako sretna i složna da i nisu mogli ništa posumnjati.

Kasnije, u taksiju, dok su se vozili kući i dok su Mirko i Marko već zadivljeno pregledavali darove — blistavu zračnu pušku i veliki album slika filmskih glu­maca — inženjer Koman se nježno nagnuo prema ženi i tiho joj prošaptao u uho:

— Vidiš, draga moja, kako se dečki divno slažu. A ti si se bojala da će naš sin biti ljubomoran na Marka ...

— Ti uvijek imaš pravo — veselo odgovori majka crnog dječaka, zvanog Barbarossa.

218

S A D R Ž A J

Junaci iz naše ulice (Branko Brajenović) . . . . 5

1. U početku treba biti strpljiv.......................... 72. Neobično pismo-smo............................................. 123. Sad ga vidiš, sad ga ne vidiš................................. 204. Tko će bolje promašiti........................................... 285. Operacija Barbarossa............................................ 346. Tko je taj dječak?.................................................. 407. Dvostruka špijunka.............................................. 488. Pošta u uličnom kanalu........................................ 559. Dvostruke bilježnice.............................................. 60

10. Najveći vulkan na svijetu.............................. 6811. Jedan više ili jedan manje............................. 7512. Profesor bez oklopa....................................... 8213. Istraga u tuđem taboru......................................... 8814. Subota navečer: jedan se mirno pere . . . . 10015. Subota navečer: druga plače bez mjere ... 10516. Subota navečer: trećem je dosta zavjere . . 10917. Subota navečer: četvrti se ludo dere . . . . 11418. Veliki ulov u maloj mreži......................................12019. Ćuška .................................................................12620. Teulada i druge zablude.......................................13221. Tehnika dvadesetog vijeka................................... 140

219

22. Otok, noć, oluja, strah itd...................................14823. Bijeg.................................................................... 15824. U tri čina............................................................. 16325. Čovjek s brazgotinom...........................................17226. Ozbiljna ispovijest................................................18027. Brzo, dečki! Brzo!.................................................18728. Ne diraj lava dok ne spava................................... 19429. Pogled unatrag.....................................................20330. Srećom svršetak.................................................. 211

IRO »Školska knjiga«, Zagreb, Masarykova 28 — Za izdavača: dr Josip Malić — Korektor: Marija Detoni