UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET

BOSANSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

Predmet: Svjetska književnost I

SEMINARSKI RAD

Tema: Odlomak iz Šahname (Rustem i Suhrab)

Ebul-Kasim Firdusi

Mentor: Student:

dr.sc. Azra Verlašević, doc. Nedžad Husić

Perzijska književnost

Perzijska književnost postoji već 2500 godina, iako je dosta pred-islamskih

djela izgubljeno i nije sačuvano. Njeni izvori obuhvataju i područja koja su

izvan granica današnjeg Irana jer se perzijski jezik upotrebljavao a i danas

živi na raznim područjima Centralne Azije. Kao primjer možemo navesti

Rumija, jednog od najcijenjenijih perzijskih i islamskih pjesnika, koji je

pisao na perzijskom jeziku a živio u gradu Konya koji danas pripada

Turskoj. Početkom 11. vijeka Perzija je vladala velikim dijelom centralne i

južne Azije, pa perzijska književnost broji pisce i iz dijelova današnjeg

Afganistana, Pakistana i Indije. Međutim, nije sva perzijska književnost na

perzijskom jeziku jer se u nju ubrajaju i djela rođenih Perzijanaca koji su

pisali i stvarali svoja djela na drugim jezicima, npr.grčkom i arapskom.

Najveći dio danas postojeće perzijske literature je iz perioda nakon

Islamskog osvajanja Irana, 600-te godine n.e.. Oko 750.god. , nakon što su

Abasije došle na vlast, perzijski je postao službeni jezik Islamskog carstva i

Islamske književnosti. Perzijanci su pisali i na arapskom i na perzijskom

jeziku. Perzijski pjesnici kao što su Rumi, Hafiz i Hajjam imali su uticaja na

književnost mnogih zemalja.

Iz doba antičke Perzije je preživjelo samo par djela i većinom su to neki

kraljevski spisi kraljevskih dinastija. Niti jedan tekst posvećen literarnoj

kritici nije sačuvan iz predislamske Perzije. Treba istaći da postoji par

Pahčavijevih eseja koji se smatraju literarnom kritikom, a neki istraživači

su zaključili da je u predislamskoj Perziji postojalo i par djela o elokvenciji,

kao što je npr. Karvand. Međutim, ni takve knjige nisu preživjele. Postoje i

izvjesne indikacije da je perzijska elita bila upoznata sa grčkom retorikom i

književnom kritikom. Iako je za vrijeme Abasijskih halifa ova književnost

bila u sjeni arapske, vrlo brzo je perzijski postao jezik književnosti

centralne Azije.

Što se tiče poezije, mnogo djela se pisalo u stihu i sa rimom iako nisu

imala poetski karakter. Većina pjesama toga perioda su bile u slavu

vladajućih dinastija, pa se tako razvio i Horasani stil, dobivši naziv po

dinastiji Horasani. Najpoznatija forma ovog perioda su bile kaside, a

najpoznatiji pjesnik kasida je vjerovatni bio Omer Hajjam. U 13. vijeku

najpoznatija postaje forma gazela kada se javlja i mistična sufijska poezija.

Najznačajniji predstavnik ove forme i stila je Sadijev Bustan. Neki

najomiljniji perzijski pisci su bili sufije, a pjesnikom i osnivačem

rasprostranjenog sufijskog reda se smatra Rumi. Na Zapadu je perzijska

književnost bila nepoznata sve do 19. vijeka kada je došlo de prevođenja

nekoliko srednjovjekovnih perzijskih pisaca čija su djela ostavila veliki

uticaj na Zapadnjačke pjesnike i književnike. Vjerovatno najpopularniji

pisac krajem 19. i početkom 20.st. u Evropi je bio Omer Hajjam koji je

postao i jedan od najčešće citiranih pjesnika na engleskom jeziku. Pored

njega, značajno je spomenuti još Rumija, Sadija, Hafiza i svakako Firdusija.

Ebul-Kasim Firdusi

Ovaj veliki pjesnik, čije je puno ime Ebul-Kasim Mensur ben Hasan Firdusi

Tusi, spada u red najvećih epskih pjesnika u svijetu. Ubraja se među

<<sedam zvijezda na nebu perzijske poezije>> i često ga nazivaju

Homerom Istoka. Rođen je u selu Baž u okolini grada Tusa, oko 25

kilometara sjeverno od današnjeg grada Mešheda, gdje mu se danas

nalazi i veličanstveni mauzolej. Tačna godina rođena nije tačno utvrđena i

navode se godine između 932. do 951. Porijeklo vodi iz porodice koja je

spadala u polufeudalnu seosku klasu dihkana, a dihkani se bili međuklasa

između poljoprivrednika i krupnih feudalaca; bili su vlasnici zemlje, a živjeli

su u dvorovima koje su pravili na svojim imanjima. Iranski hroničari ne

znaju kako je tačno prošla njegova mladost, ali u svakom slučaju, njegov

otac je želio da mu sin bude što bolje obrazovan. Savršeno je naučio svoj

maternji jezik, dobro je poznavao i arapski, bio je upućen u jezik

zoroastrizma, odnosno pahlevi ili srednjoperzijski jezik. Naročito su ga

zanimale legende i predanja svoga, iranskog naroda, pa je tako svugdje

tragao za iranskom tradicijom, bilo to po starim rukopisima ili po pričanju

starijih ljudi. U vrijeme njegove mladosti postojala su mjesta gdje su se

okupljali Iranci, rodoljubi, a pošto se Firdusi I sam formirao kao pravi

Iranac, patriota, i sam je odlazio na ove skupove i slušao šta se tamo

pričalo. Najviše se pričalo o sjajnoj prošlosti i slavi Irana, o osvajanjima

iranskih careva i veličini carevina. Firdusi je izgrađivao svoju ličnost

krećući se u sredini sa veoma razvijenim i naglašenim nacionalizmom i

patriotizmom. Međutim, Firdusi nije lično sakupljao narodnu tradiciju nego

se koristio već postojećim zbirkama narodne predaje, ipak mu pripada

osnovna zasluga da je oživljena i sačuvana drevna tradicija Iranaca. Stoga

je ime Firdusija neraskidivo povezano sa historijom prošlosti i sadašnjosti

Irana. Firdusi je, dakle, “…dobro poznavao predaje i legende svojega

naroda, pa je tu legendranu povijest Irana pjesnički transponirao u

opsežnom epskom spjevu Šahnami (Knjizi kraljeva), koji slovi najvećim

iranskim nacionalnim knjoževnim djelom…”1

ŠAHNAMA

Razni hroničari pišu da je Firdusi počeo stihovati Šahnamu na zahtjev

semanidskih emira ili gaznevidskog sultana Mahumda. Međutim, treba

znati da je Firdusi počeo da piše Šahnamu sam po svojoj volji, a ne na

zahtjev nekih navedenih vladara. U tome velikom poslu su mu pomagali i

bodrili njegovi prijatelji iz Tusa i bliže okoline. Sam pjesnik spominje neke

od njih i to, moćni Iranac iz Tusa kojem ne navodi ime, zatim Huje ili

Husejn koji je također bio dobrostojeći i treći zaštitnik po imenu Ali

Dejlemi. Tvrdnja hroničara da je Firdusi počeo pisati Šahnamu na zahtjev

Mahmuda od Gazne dolazio otuda što je u drugoj verziji Šahname, Firdusi

unio ime Mahmuda od Gazne. Međutim, zna se da je Firdusi počeo pisati

Šahnamu još za vrijeme vladavine Samanida. Znači, pjesnik nije mogao

posvetiti Šahnamu Gaznevidima, a samim tim i Mahmudu od Gazne jer su

1 ) „Leksikon stranih pisaca“, školska knjiga, Zagreb, 2001.god., str.338

oni došli na vlast tek kasnije, nakon što je prva verzija Šahname već bila

napisana. Dakle, prva verzija Šahname je nastala deset godina prije

poznanstva pjesnika sa vladarom, oko 384.god. po Hidžri, odnosno

994.godine, i ova godina je spomenuta u nekoliko rukopisa Šahname.

Druga verzija Šahname završena je deset godina kasnije, oko 400.god.

po Hidžri, što odgovara 1010.god. Tek tada je Firdusi trebao da se upozna

sa ljudima sultana Mahmuda od Gazne i sa sultanovim dvorom. U to je

vrijeme prva verzija Šahname već postala dobro poznata narodu. U ovu

drugu verziju Šahname, Firdusi je uveo i neke priče o Rustemu. Nakon što

ju je završio, Firdusi je tu novu verziju iz Tusa odnio u Gaznu i posvetio je

sultanu. No, sultan nije bio baš oduševljen tom verzijom i Firdusi nije dobio

ranije obećanu nagradu. Ova legenda o nesporazumu između pjesnika i

sultana je bila naročito rasprostranjena u 12.vijeku, posebno među

pjesnicima. Poruka ove legend bi bila da pjesnici poručuju bogatim

feudalcima da paze i poštuju svoje pjesnike, a oni će za njih pjevati i

ovjekovječiti ih u svojim djelima i poeziji; u protivnom , mogu ih zauvijek

osramotiti, kao što je Firdusi osramotio sultana Mahmuda. U ovom

nesporazumu između sultana i pjesnika, Firdusi je bio politički pobijeđen,

ali kao umjetnik, pobijedio je pjesnik.

Firdusijeva Šahnama (Knjiga kraljeva) je poetizovana historija Irana od

najstarijih vremena, pa do propasti iranskog carstva uslijed arapskih

osvajanja u srednjem vijeku. Glavni dijelovi ove epske historije ne

odgovara stvarnim, historijskim događajima, nego su oni takvi kakvim ih je

želio i zamišljao iranski narod. Ovo je više legendarna historija Iranaca,

koju je Firdusi uobličio u svom spjevu i tako stvorio nacionalni ep Iranaca.

U Šahnami se opisuje porijeklo Iranaca, njihovi kraljevi I otkrića,

pronalaženje sredstava u drevnoj iranskoj prošlosti i sl. Osnovna ideja

Šahname je uvijek ista; sukob svjetla i tame, borbe dobra i zla koja je

vječita borba, te svemoćna i neumoljiva sudbina. Ovaj dugi period iranske

državne tradicije u Šahnami je podijeljen na 50 pjevanja, a u svakom

pjevanju sve je koncentrisano oko glavne vladarske ličnosti. Ta se pjevanja

o pojedinim vladarima po svom obimu mnogo razlikuju, a uz pojedinog

vladara je data i dužina njegove vladavine. U pogledu historičnosti i epske

vrijednosti pjevanja, u Šahnami se razlikuju tri različita perioda ili kruga:

1. Legendarno-mitološki krug

2. Herojski krug

3. Historijski krug

Legendarno-mitološki krug

U ovom dijelu Šahname pjesnik, poslije hvale i slave Boga, pohvale

poslanika Muhammeda a.s., počinje sa opisima prethistorijskih iranskih

vladara. Ovaj dio sadrži priče o vladaru Kejumersu, Hušengu, Tahmuresu,

Džemšidu i Zahaku, do pojave Feriduna. Ovaj dio Šahname se također

odlikuje legendama o Džamšidu te sotonskom Zahaku. Legende o njima su

date u vidu borbi između ljudi i divova, a imaju smisao borbi između dobra

i zla. Pojavom Zahaka dobro biva poraženo i zlo pobjeđuje nakon čega će

svijet dugo vremena ostati pod terorom zla i njegovih predstavnika na

zemlji. U ovom periodu se još ne javljaju veliki junaci i heroji. Veća je i

naglašenija mitološka strana ovog dijela, a ukoliko se imena lica i mjesta

spominju, neodređena su i nejasna.

Herojski krug

Ovo je najvažniji i najbolji dio Šahname, a ujedno spade i u najveći domet

perzijskog pjesništva uopšte. Događaji opisani u ovom dijelu počinju

ustankom kovača Kavea i Feriduna koji predvode Irance i zbacuju sa

prijestolja Zahaka poslije hiljadu-dugogodišnje uzurpatorske vladavine.

Nakon toga, Feridun postaje car Irana i svijeta, a poslije duže vladavine, on

je dijeli svojim sinovima. U ovo doba, za vrijeme ovih ratova u Šahnami se

pojavljuju veliki iranski junaci i heroji, među kojima je svakako i najveći od

svih junaka Rustem. Ovaj krug je pun borbi i osveta junaka i careva,

neprestanih i krvavih sukoba Iranaca sa neprijateljima. Ovaj krug

posjeduje sva obilježja prave epske poezije. Na kraju ovog kruga, stari

junaci polahko nestaju, da bi smrću Rustema praktično i završio herojski

krug Šahname.

Historijski krug

Pošto Iran ostaje bez svojih velikih junaka, slijedi pohod Aleksandra

Makedonskog, a njegovim osvajanjem Irana formalno i završava herojski

krug Šahname. Nakon herojskog kruga dolazi historijski krug, i pjesme tog

kruga Šahname se počinju postepeno držati historijskih izvora. Prva važna

priča ovog kruga je priča o već spomenutom Aleksandru Makedonskom.

Osim pjevanja o Aleksandru, i drugog o iranskoj dinastiji Eškanida, ostatak

historijskog kruga je historija vladavine iranske dinastije Sasanida te

njihovih odnosa i ratova sa Vizantijom, Turancima, i najzad sa Arapima.

Ovaj krug se završava tužnom smrću Jezdegrida III koji dolazi na vlast

nakon poraza Irana u sukobu sa Arapima. Sa ovim se ujedno završava i

čitava Šahnama.

Rustem i Suhrab – dnevnik čitanja

Analizu ove odabrane epizode iz Šahname započela bih riječima iz samog

uvoda:

“Sad boj Rustema i Suhraba slušaj,

Druge si priče slušô, čuj i ovu.

Ovo je jedna priča puna suza,

Nježno se srce grozi na Rustema…”

Prvo pjevanje – Rustem ide u lov

Rustem se budi jedno jutro i odlučuje ići u lov. Nakon uspješnog lova,

zaspao je da se odmori od napornog dana, a svog konja Rahša je pustio da

pase po polju. Kada se Rustem probudio vidio je da mu nema konja. Rahša

su, dok je on spavao, ugledali turski konjanici, nakon dužih napora uhvatili

u zamku i poveli sa sobom. Rustem je, ljut i bijesan što nije našao svog

Rahša, krenuo put Semengana ne bi li gdje šta čuo o njemu.

Drugo pjevanje – Dolazak Rustemov u grad Semengan

Stigavši u Semengan, kralj ga pozva k sebi i obeća mu pomoć u potrazi za

Rahšom. Rustema je to malo smirilo, pa on prihvata kraljev poziv da bude

njegov gost.

“…Kraljeve riječi junaka vedre

I od brige mu oslobode dušu,

Pa primi poziv da kraljev gost bude,

Veselo zbog vijesti u dvor ode…”

Treće pjevanje – Tehmina, kći Semenganskog kralja, dolazi k

Rustemu

Iste te noći, Rustem upoznaje lijepu Tehminu, kćerku Semenganskog

kralja, koja mu dolazi u sobu i govori mu da ga voli, da želi porod s njim i

obećava mu da će mu naći Rahša.

“…Znaj dobro da me ljubav tebi void

I da sam njojzi razum žrtvovala.

A osim toga ja od Boga želim,

Da s tobom imam od srca poroda…”

Rustem je zaprosio Tehminu, a kralj to draga srca prihvati i blagoslovi

njihovu odluku. Tu noć su Tehmina i Rustem proveli skupa, i on joj daje

svoj kamen oniks govoreći joj:

“… Čuvaj taj amanet!

Ako te kćerkom sudbina obdari,

Taj dragi kamen prišij joj u kosu

Za dobru zvijezdu I srećna znaka;

Ako te ona sinom obraduje,

Pod pazuho mu taj očev znak sveži!...”

Ujutro ga obavještavaju da su mu pronašli Rahša i Rustem se sprema za

novi put, a Tehmina ostaje tužna poslije njega.

Četvrto pjevanje – Tehmina rađa Suhraba

Nakon devet mjeseci, lijepa Tehmina rađa sina I daje mu ime Suhrab. Sin

je bio isti otac i već sa deset godina bio dovoljno jak da niko nije mogao

dijeliti mejdan s njim. Suhrab je želio da zna ko mu je otac, a majka mu je

s ponosom ispričala sve o njegovom porijeklu, nakon čega on odlučuje da

krene u potragu za Rustemom. Majci obećava da će prijesto i krunu dati

svome ocu, a nju da će učiniti kraljicom Irana.

Peto pjevanje – Suhrab izabire konja

Tehmina i njen otac opremaju Suhraba, daju mu sve što mu je potrebno,

kraljevski ga opremaju na vojnu te on kreće na put. Među opremom

najvažniji Suhrabu je bio konj i njemu su stavljeni svi konji na izbor da on

izabere sebi koji mu odgovara. Suhrab izabire konja koji je iz Rahševa soja.

“…U snazi ko lav, u hodu ko vjetar,

Visoko poput brda iznad dola;

Kad poljem trči, ko da ptica leti,

A ide čvrsto, pravo kao sunce,

Takoga konja još ne vidje niko…”

Šesto pjevanje – Afrasijab šalje Barmana i Humana Suhrabu

Za sve je to saznao kralj Afrasijab i on odmah poče kovati zle planove.

Odluči da pošalje dvojicu svojih junaka, Barmana i Humana, Suhrabu pod

izgovorom da mu predaju darove i nađu mu se pri ruci ako mu šta zatreba.

Sve je to bila samo varka ne bi li se sin i otac sastali na bojnom polju i

poubijali jedan drugog.

Sedmo pjevanje – Suhrab dolazi do Bijelog grada

Poslije toga Suhrab sakupalja svoju vojsku i ubrzo nakon toga stiže do

Bijelog grada s namjerom da ga zauzme. Vojvoda Hedžir je bio gradski

dizdar i odlučno se usprotivio Suhrabu. Međutim, to je bilo bezuspješno jer

je Suhrab svakako bio jači od Hedžira.U trenutku kada mu je Suhrab htio

odrubiti glavu, Hedžir ga je zamolio za milost. Suhrab mu je poštedio život

ali ga je ipak zarobio i odveo.

Osmo pjevanje – Boj Suhraba sa Gurdafridom

Za Hedžirov poraz se je odmah čulo, pa su vijesti doprle i do Gurdafride.

Gurdafrida je bila Guždehemova kćerka, i poznata kao hrabra žena, pa je

odlučila da se suprostavi Suhrabu.

“…To bješe žena hrabra kao vitez,

Koja se tu junački ponijela!

…U boju niko ne vidje joj ravne…”

Suhrab odmah na početku borbe nije znao da se bori sa ženom, nego kada

joj je u toku borbe skinuo šljem shvatio je da je to ustvari djevojka. To ga

je veoma iznenadilo i opet ju je napao. Gurdafrida, pošto je vidjela da neće

moći pobijediti Suhraba, nije vidjela drugog izlaza nego da se sva pokaže i

pokuša se na prevaru izvući i spasiti.

“…Pošto sam lice i kosu otkrila,

Vojska će svašta zboriti o tebi,

Reći će: Radi jedne ženske glave

Prašinu diže u noju pod oblake!

Šta mu je stalo s djevojkom se biti

Da gubi vrijeme i sramoti se?

Za te je bolje da čuvamo tajnu,

Pametan čovjek uvijek um sluša…”

Suhrab posluša njen prijedlog i zajedno s njom se zaputi put Bijelog grada

ali ga Gurdafrida ostavlja pred kapijom. Kada je Suhrab shvatio da ga je

Gurdafrida prevarila, zastidi se što je bio tako lakomislen, te što mu se

grad tako lako izmače. Pošto je već bilo kasno za boj, Suhrab se povuče ali

sa čvrstom odlukom da sutra otpočne boj za grad.

Deveto pjevanje – Guždehem piše knjigu Kavusu

Kada je Suhrab otišao, stari Guždehem je pozvao pisara da napiše pismo

svom vladaru Kavusu. U tom pismu mu je objasnio sve o vojsci koja je

došla da zauzme grad, o mladom i hrabrom junaku koji ju je predvodio, te

da bi od tog junaka svako pomislio da je Rustem. Rekao mu je također da

je Hedžir izišao na boj s njim ali I da je ostao u životu njegovom milošću.

Na kraju pisma on traži od vladara da im pošalje vojsku u pomoć jer

drugačije se neće moći oduprijeti tom hrabrom junaku. Guždehem je

udario pečat na pismo, te odmah šalje glasnika na put da preda pismo

vladaru.

Deseto pjevanje – Suhrab zauzima Bijeli grad

Ujutro, Suhrab uze bojno koplje, i krenu put grada. Kada je došao do

grada, vidjevši da je grad prazan, shvatio je da su Guždehem i Gurdafrida

skupa sa ostalim velikašima pobjegli u toku noći. U međuvremenu, pismo

je stiglo do vladara i on saziva svoju vojsku i vlastelu da odluče šta dalje

da rade je rim se sprema velika nevolja. Svi su se složili da trebaju pozvati

Rustema iz Zabulistana. Kralj poziva svog pisara da se posavjetuje s njim

jer je stvar bila hitna i neodložna.

Jedanaesto pjevanje – Kavus piše Rustemu i poziva ga iz

Zabulistana

Iz samog naslova pjevanja se vidi da Kavus piše pismo Rustemu da im

pritekne u pomoć. Na početku mu šalje blagoslov a potom ga hvali

veličajući njegovu snagu i hrabrost, te mu govori da je on jedini koji tom

junaku može potamniti sjaj. Vladar mu također napominje da odmah po

primanju ovog pisma, ne oklijevajući ni trenutka, krene im u pomoć skupa

sa svojim konjanicima. Potom stavi pečat na pismo i preda ga Givu koji ga

je trebao odnijeti Rustemu. Kada je Giv stigao u Zabulistan, odmah uruči

Rustemu pismo i ispriča mu sve o junaku i situaciji u Bijelom gradu. Kada

je Rustem čuo priču o junaku sjetio se da mu je Tehmina rodila sina ali je

on mislio da je Suhrab još dijete i da to ne može nikako biti njegovo djelo.

Giv je upozorio Rustema da je Kavus rekao da se odmah vrate ali Rustem

to nije želio, i tek nakon četiri dana veselja i zabave oni krenuše na put.

Dvanaesto pjevanje – Kavus se srdi na Rustema

Stigavši u grad, Rustem i Giv se uputiše kralju i kada su ga pozdravili i

naklonili mu se kralj im i ne odgovori već odmah planu i okomi se na Giva.

“…Ta ko je Rustem da moj nalog krši,

Da svoju dužnost spram mene ne vrši?”

Ove riječi su pogodile Giva, te on pokuša da se opre kralju ali se ovaj rasrdi

i na njega te naredi da se obojica živa objese. To je razljutilo Rustema, on

se usprotivi kralju i prigovori mu za njegovo ponašanje prema njemu.

Također im reče da im sada neće pomoći sa Suhrabom i da svako sebi

traži lijek onako kako zna a da njega više Iran neće vidjeti. Ostalim

junacima, čuvši sve to, rastuži se srce i oni se obraćaju Guderzu s

namjerom da se on obrati vladaru Kavusu i sve mu lijepo objasni tako da bi

se Rustem vratio jer je on jedini koji im može pomoći. Guderz ih posluša te

on odlazi kod Kavusa, ukazuje mu na njegove greške i ubijedi kralja da

promijeni mišljenje. Zatim svi odlaze za Rustemom, kazuju mu da je kralj

shvatio da je pogriješio i nakon dužeg oklijevanja vraća se s njima u dvor

pred kralja. Kralj se potom odmah počne pravdati Rustemu i nakon što su

riješili razmirice odlučiše se malo odmoriti i proveseliti.

Trinaesto pjevanje – Kavus i Rustem vode vojsku

Sutradan, Kej-Kavus okupi vojsku i na čelu sa Rustemom uputiše se u boj.

Opazivši veliku vojsku kako ide prema njima, vojnici javiše Suhrabu ali on

se nije uplašio već reče Humanu:

“…Iščupaj svaku bojazan iz srca!

U ovoj silnoj vojsci nećeš naći

Nijednog borca ni topuza teškog

Koji će meni na mejdan izaći,

Sve da mu sunce i mjesec pomogne!

…U zdravlju kralja Afrasijaba ja ću

Od polja more napraviti krvi…”

Na drugoj strani, Kavus, Rustem i njihovi vojnici su razapeli svoje šatore i

pripremali se za bitku.

Četrnaesto pjevanje – Rustem ubija Ženderezma

Kada se spustila noć, Rustem zatraži dozvolu od kralja da ode do ulaza u

grad i vidi ko je taj slavni junak i ko su mu borci. Kavus mu daje dozvolu

rekavši mu da radi sve onako kako želi i misli da je pravilno. Rustem odlazi

i uspijeva da se kradomice uvuče u tvrđavu te iz daljine posmatra gozbu

Suhraba, njegovih prijatelja i vojnika. Jedan od prijatelja i Suhrabovih

pratilaca je bio i njegov ujak, Ženderezm, kojeg je Tehmina uputila sa

Suhrabom kada je ovaj odlazio. U jednom trenutku, Žend je opazio

Rustema kada je izišao napolje i upitao ga ko je on i zatražio objašnjenje

od njega ali ga Rustem tako jako udara da on na mjestu ostaje mrtav.

Opazivši da Ženda već duže vrijeme nema, Suhrab se zapita šta je s njim

te posla svoje vojnike da ga nađu. Našli su ga mrtvog i o tome su odmah

tužnih srca izvjestili Suhraba. On naredi vojnicima da cijelu noć dežuraju i

potom se vrati na gozbu obećavši da će se Iranu osvetiti za Ženda. Rustem

se potom zaputi nazad kralju, ispriča mu za Suhraba, šta je sve vidio i čuo,

te mu još reče i to da je ubio Ženda. Nakon toga su se cijele noći s

društvom zabavljali.

Petnaesto pjevanje – Suhrab pita Hedžira za imena Iranskih

vojvoda

U ovom pjevanju Suhrab odlazi na jedno brdo sa kojeg se je vidjela cijela

iranska vojska te pred sebe zovnu Hedžira dag a ispituje o Iranu i toj

vojsci. Zaprijeti mu da mu pri odgovorima ne smije lagati jer će ga to

skupo koštati. Hedžir mu odgovara da će mu reći pravilno sve što bude

znao pa Suhrab započe svoje ispitivanje. Prvo ga je upitao za kralja Irana i

Guderza a kada je došao red na Rustema, Hedžir je odlučio da mu ne kaže

za njega, nego mu slaže da je to kraljev vazal koji je stigao iz Kine. Suhrab

se tokom ispitivanja nadao i očekivao kada će mu Hedžir spomenuti i

Rustema što ovaj nije učinio. Suhrab je nastavio svoje ispitivanje a Hedžir

mu je pokazao i Giva, i Feriburza, zatim Garuza i sve ostale junake za koje

ga je upitao ali Rustema nigdje ne spomenu. To je Suhraba jako razljutilo i

pomislio je dag a Hedžir vara ali je ovaj ipak ostao pri svome i nastavio ga

lagati govoreći mu da Rustema nema tu, te da je on u Zabulistanu.

Šesnaesto pjevanje – Suhrab navaljuje na Kavusovu vojsku

Bijesan i ljut zbog Hedžirovih riječi da nikad neće moći pobijediti Rustema,

Suhrab se uputi prema iranskoj vojsci odlučan da ih napadne. Došavši pred

šatore, serdari se razbježaše i niko se ne usudi ni u oči ga pogledati.

Suhrab otpoče galamu, reče im da će se osvetiti za Žanda te ih poziva da

budu hrabri i izadju s njim na mejdan. Pošto mu niko ne odgovori on opet

pozva im reče da pozovu Rustema što Tus i učinu. Rustem naredi da mu

sedlaju Rahša i uputi se ka Suhrabu. Kada ga je ugledao, on pozva

Suhraba da se njih dvojica sami bore. Suhrab, čuvši njegove riječi, upita

ga da mu kaže od kojeg je roda i pritom mu reče da on čvrsto misli da je

on ustvari Rustem. Rustem to poreče rekavši mu da on nije onaj za koga

ga smatra na što se Suhrab veoma razočara.

Sedamnaesto pjevanje – Boj Rustema sa Suhrabom

Suhrab nakon toga krenu na bojište, a u glavi je cijelo vrijeme mislio o

onome što mu je mati govorila o ocu. Odabrali su polje za boj i počeli sa

pripremama.

“…Odmakoše se jedan od drugoga,

Otac pun bola, a sin pun gorčine.

…Nijednog od njih ljubav ne pokrenu,

Razum se skloni, ljubav sakri lice…”

Rustem je u sebi razmišljao o tome kako je ovaj junak doista hrabar i kako

je boj sa Bijelim Divom bio šala naspram ovog. Obojica su bili izuzetno

snažni i nije im se bilo lako boriti jedan protiv drugog. Bitka je bila teška i

neizvjesna. U jednom trenutku, Rustem je navalio na turansku vojsku, a

Suhrab na iransku. Rustem se potom poboja za život Kej-Kavusa i vrati se

u svoj tabor. Vidjevši da Suhrab ubija koga god stigne, on se usprotivi

tome i odluči da sutra nastave boj jer je noć već počela padati.

Osamnaesto pjevanje – Rustem i Suhrab se vraćaju u svoj tabor

Nakon što su se razišli svako odlazi u svoj tabor. Suhrab razgovora sa

Humanom, a Rustem sa Givom koji mu govori o Suhrabu i njegovom

napadu na vojsku. Potom dolazi i kralj Kavus i oni otpočinju razgovor o

Suhrabu, te se i sam Rustem čudio njemu, njegovoj “lavovskoj snazi” i

junaštvu. U razgovoru s vojvodom Zevarom, Rustem izdaje naredbe za

sutrašnji boj i govori mu da ukoliko on sutra pobijedi neće dugo ostati u

vojsci, a ukoliko se desi suprotno da niko ne žali i ne jadikuje za njim, da

ne zameću nove bitke, nego da se svi vrate u Zabulistan odakle će otići

Destanu te saopštiti vijesti njegovoj majci i utješiti je. Nakon toga su

krenuli na spavanje.

Devetnaesto pjevanje – Suhrab obara Rustema

Ujutro, čim je sunce izišlo, Rustem je ustao, spremio se i krenuo na bojno

polje. Na drugoj strani, Suhrab je razgovarao sa Humanom i govorio mu o

svom protivniku te još jednom rekao kako on mislim da je to stvarno

Rustem i da on ne bi trebao sa ocem tražiti boja i s njim se biti. Potom se i

oni opremiše te krenuše na bojno polje. Kada je došao na polje, upita

Rustema kako je spavao, kako je ustao te mu predloži da se izmire i da se

pokaju što su tražili boja.

“…Ti budi sa mnom i ostaj na gozbi!

Srce mi ljubav spram tebe osjeća

I rumen stida na lice mi tjera…”

Rustem mu na to odgovara da ga ovom pričom neće uhvatiti u zamku I da

će biti kao što su se sinoć dogovorili. Suhrab mu na to odgovara da je lud

što neće da posluša njegov savjet i što mu predaje svoju dušu u ruke.

Nakon toga bitka je otpočela i cijelo su vrijeme jedan drugog silno napadali

dok Suhrab u jednom trenutku nije oborio Rustema na zemlju i krenuo mu

odrubiti glavu. Vidjevši da nema izlaza, Rustem mu je slagao da kod njih

nije takav zakon i običaj, te da tek kada ga drugi put obori ima pravo da

mu odsiječa glavu. Iako ove riječi nisu imale smisla, Suhrab mu je

povjerovao i pustio ga. Kada je sve ispričao Humanu, ovaj mu reče da je

prevaren što Suhraba razljuti. Rustem je zato vrijeme otišao na rijeku te

tamo zamolio Boga da mu vrati svu onu njegovu snagu što Bog i učini.

Nakon toga on se opet vrati na bojište razmišljajući gdje bi bilo najbolje da

napadne svog protivnika.

Dvadeseto pjevanje – Rustem ubija Suhraba

Boj je opet otpočeo ali ovaj put je Rustem bio taj koji je oborio Suhraba i ne

želeći da mu da vremena da se odbrani uze mač i raspori mu grudi.

Suhrab se sav zgrči od bola a potom mu reče da je on sam taj koji mu

dade ključ svoje smrti. Suhrab mu također reče da će mu se njegov otac

Rustem osvetiti za ubijenog sina što je bilo dovoljno da Rustem shvati šta

je učinio i on pada u nesvijest. Kada je došao sebi upitao je Suhraba da li

ima kakav znak da mu je Rustem otac, te mu govori da je on Rustem,

započe vikati, čupati sebi kosu i proklinjati svoje ime. Suhrab mu pokazuje

onaj oniks koji je on ostavio Tehmini da da djetetu kada se rodi. U

međuvremenu, pošto se Rustem nije dugo vremena vraćao vojsci, oni su

krenuli da vide šta je s njim i kako je bitka prošla ali nikog ne nađoše na

bojištu. O tome su izvijestili i Kej-Kavusa koji je odmah izdao naređenja da

se sazna šta je s Rustemom. Potom Rustem saznaje od Humana da je

Hedžir sakrio istinu od Suhraba i da mu nije htio reći za oca zbog čega se

sve ovo i desilo. Rustem potom odlazi k Hedžiru i htjede dag a ubije ali su

ga ostali spriječili u tome govoreći da je sada već kasno.

Dvadeset prvo pjevanje – Rustem traži mehlem od Kavusa

Rustem šalje Guderza Kavusu da traži od njega mehlem kojim on liječi

rane ranjenim ljudima ne bi li uspio spasiti svog sina. Međutim, Kavus ne

želi dati lijek za Suhraba jer se boji da ako se Suhrab uspije izliječiti da će

ispuniti svoje prijetnje: da će se Iranu ljuto osvetiti a Kej-Kavusa živa

objesiti. Guderz se vraća Rustemu i govori mu šta mu je Kavus rekao i da

bi bilo bolje da on sam ode kod njega.

Dvadeset drugo pjevanje – Rustem jadikuje za Suhrabom

Rustem izdaje naredbu da se donese zlatni ćilim i da Suhrab položi na

njega te potom odlazi put kraljeva dvora. Samo što je krenuo obavijestili

su gad a se Suhrab rastao sa dušom i da umjesto dvora traži tabut.

Rustem to teško primi, poče plakati, a za njim i svi ostali velikaši udare u

vrisku i kukanje. Saznavši da je Suhrab umro, Kej-Kavus dolazi kod

Rustema i govori mu riječi utjehe ali mu ovaj samo govori da se ne smije

svetiti Humanu i ostalim turskim vođama. Kralj mu govori da iako su mu

mnogo zla nanijeli i cijeli Iran spalili, ipak im se neće svetiti.

Dvadeset treće pjevanje – Rustem se vraća u Zabulistan

Vojska je otišla sa bojnog polja i Rustem se vraća u Zabulistan. Tamo su ga

svi, ožalošćeni tom viješću, dočekali i odali počast mrtvom junaku. Teška

srca Rustem je sahranio svog sina.

Dvadeset četvrto pjevanje – Mati doznaje da je Suhrab ubijen

Vijesti da je Suhrab pao na bojištu, majka Tehmina i djed su to teško

prihvatili. Od velike muke trgala je sebi odjeću, kosu, bila se po licu…

Tehmina je godinu dana kukala i plakala za sinom nakon čega je i ona od

prevelike tuge i žalosti za sinom umrla. Ovdje završava potresna priča o

ocu i sinu.

Nesumnjivo, ovo je jedna od najupečatljivijih epizoda iz obilnog sadržaja

Šahname, epizoda o slavnom Rustemu i njegovom sinu Suhrabu te nevolji

koja ih je obojicu zadesila. Ova bitka između oca i sina je puna potresne

tragike i prikazana je sa toliko pjesničkog umijeća i snage da ne može, a

da se ne ubroji među najljepše epizode u Šahnami. Smatra se da je ovu

epizodu o Rustemu i Suhrabu preveo na srpskohrvatski jezik Fehim

Barjaktarević 1928.godine. Pokazatelj da ova priča iz Šahname, posebno

dijelovi kada Rustem već saznaje da je ubio svog vlastitog sina, njegova

tuga, bol i jad koji osjeća zbog toga, te naposlijetku i majčina tuga za

sinom je i to da sam čitajući dijelove literature između ostalog pročitala i to

da je jedan iranski profesor, uvijek plakao dok su učenici čitali ove dijelove.

Naime, on se izvinjavao učenicima govoreći im da jednostavno ne može

suzdržati suze, i da mu se svake godine događa isto.

Ovdje je obrađen jedan pjesnički motiv koji se nalazi u predanjima raznih

naroda: otac i sin se sukobljavaju na bojnom polju, ne prepoznavši se. U

nekim slučajevima nije dolazilo do tragičnih posljedica, ali u ovom, kako

vidimo jeste. Firdusi je taj motiv obradio sa mnogo pjesničke snage i sve to

naveo kao neku vrstu sudbinske tragedije. Mnogi potresni momenti u djelu

nas upućuju na to. Takve izraze, izraze ljubavi oca prema sinu, je mogao

napisati samo veliki umjetnik riječi, a razlog tome bi mogao biti i taj što je

Firdusi izgubio svog jedinog sina, pa je vrlo vjerovatno zbog toga mogao

da piše tako osjećajno o toj temi.

Rustem

Rustem kao čovjek koji je živio 600 godina a samim tim i njegov život nisu

realnost. Rustemovo rađanje, djetinjstvo, starost, smrt sve je nadljudsko,

izvan ljudsko pa može se reći i metafizičko, ali istovremeno se može reći

da nema “ljudskijeg” života i smrti od Rustemova. U pravom smislu riječi,

Rustem je samo kreacija, realizacija i otjelovljenje nacionalnih želja

Iranaca. Rustem kao junak nije prava historija onako kako se dešavala, ali

je ona bila onakva kakva se željela, i zato je ona istinitija i realnija od bilo

kojih historijskih dokumenata, ratova i ubistava koji govore o Iranu i

Irancima.

“…Poznato je da je Firdusi bio zaljubljen u ovog čovjeka (Rustema),

čovjeka koji je trebalo da oličava velikodušnost, čestitost, junaštvo, snagu

duha i tijela, vještinu, vjernost, dobrotu srca, ispravnost i plemenitost.

Firdusi, čija je želja bila da vidi takvog čovjeka ili više takvih ljudi, stvorio je

svojim talentom i maštom i uz pomoć narodne predaje i mjesnih priča tog

čovjeka i dao njegovu odredbu u liku Rustema…”2

2 ) „Historija perzijske književnosti od nastanka do kraja XV vijeka“, Bećir Džaka, Nučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 1997.god., str.130.

Rustem, najsnažniji, ali ne i glavni junak u Šahnami je samo čovjek. On je

okusio gorčinu poraza u boju sa Suhrabom iako je iz tog boja izišao kao

pobjednik. Pored sve svoje slave koju je doživio u isto vrijeme je doživio i

najveću nesreću; ubio je svog sina iz neznanja.

“…Prijevod priče o Rustemu i Suhrabu Fehima Bajraktarevića sačinjen je

uz izuzetno poznavanje klasičnog perzijskog jezika i književnosti, posebno

poezije. Priča je jasna svakom čitaocu makar ništa ne znao o perzijskoj

književnosti…”3

Ono što je Homer i njegovi epovi u staroj grčkoj književnosti, to je u mnogo

pogleda Firdusi i njegova Šahnama u novoiranskoj literature, i kako su

Homerovi epovi utjecali na kasniji razvoj knjige kod Grka i kod onih

zapadnih naroda, koji su se na njih ugledali, tako je slično i Firdusijev ep

kod Iranaca i onih istočnih naroda kojima su oni bili učitelji.

LITERATURA

3 ) „Rustem i Suhrab“, Firdusi, Izdavačka kuća Ljiljan, Sarajevo, 2000.god., str.26.

1) „Historija perzijske književnosti od nastanka do kraja XV

vijeka“, Bećir Džaka, Nučnoistraživački institut „Ibn

Sina“, Sarajevo, 1997.god.;

2) „Rustem i Suhrab“, Firdusi, Izdavačka kuća Ljiljan,

Sarajevo, 2000.god.;

3) „Leksikon stranih pisaca“, Školska knjiga, Zagreb,

2001.god.;

4) „Rustem i Suhrab“, Ebul-Kasim Firdusi, Svjetlost,

Sarajevo, 1999.god.;

FILOZOFSKI FAKULTETODSJEK: Bosanski jezik i književnost

PREDMET: Svjetska književnost I

D N E V N I K Č I T A NJ A TEMA: Hiljadu i jedna noć (izabrane priče)

STUDENT: PROFESOR:Meliha Malikić Dr.sc. Azra Verlašević, doc.

1.0 U V O D

Pojam Arapska književnost ukjučuje kako književnost arapa tako i književnost na arapskom jeziku. Ona predstavlja literaturu koja je stvarana vijekovima i na ogromnim prostorima od Perzije na istoku do Španije na zapadu. Arapi su narod Semitskog porijekla koji je prvobitno nastanjivao Arapsko poluostrvo ali se šire na sjeverAfrike, u jugozapadnu Aziju zatim u Indiju, Kavkaz i u srednju Aziju.

PREDISLAMSKA KNJIŽEVNOST ( 500.-622.) – Njegovala se uglavnom poezija , neke vrste govorništva, mudre izreke i rimovana proricanja...Pjesnici stvaraju pjesme , „kaside“, po tačno utvrđenom obliku. Ti oblici su sacuvani i u kasnijim vijekovima a nisu doživjeli skoro nikakve promjene. Pjesnik je slavio svoje pleme, podvige u bitkama.. Karakteristično za ovu poeziju je to što su je prenosili recitatori (ravi).4

Najpoznatiji pjesnik ovoga, doba bio je Imru ul Kais, prograni princ. Pisao je uglavnom kaside, pjesme koje sadrže 60-100 stihova u slavu ženske ljepote.iza sebe je ostavio Divan majstorskih kasida. Jedna od glavnih funkcija predislamske poezije je i čuvanje svijesti o prošlosti. Njegovao se kult suparništva među pjesnicima a pjesnici su uživali visok ugled u svojim zajednicama.5

KNJIŽEVNOST U DOBA ŠIRENJA ISLAMAOvaj period u početku ne daje ništa značajno u literaturi, predstavlja nazadovanje u odnosu na predhodni period. Poslanik Muhammed a.s. nije boi naklonjen tadašnjoj poeziji i smatrao je osloncem paganstva. U VIII stoljeću pojavit će se najpoznatija arapska zbirka „Mualake“ koju je sastavio Hamad ar-Ravi i u koju je uvrstio kaside najpoznatijih predislamskih pjesnika.Poslije smrti Poslanika, pristalice su nastavile širenje islama ali i granica zemlje: Perzija, Egipat, Sirija... početkom VIII stoljeća dolazi do ponovnog procvata poezije. Glavna pjesnička forma i dalje je bila kasida ali se sada razvija i ljubavna lirika gazel. Od tada počinju radovi na leksikografiji i fonologiji kao i na sakupljenju hadisa.

KLASICNI PERIOD (750.-1055.)Arapska književnost apsorbuje u sebe perzijske, indijske i grčke elemente. U Bagdadu je osnovana bagdadska filološka škola, a javljaju se i drugi centri književnosti.1258. god.- dolazi do opadanja u stvaranju vrijednih književnih djela a do 1800. god. dolazi do opadanja kvaliteta arapske književnosti mada se smatra da je tada formiran konačan oblik „Hiljadu i jedne noći“ a nastali su i neki popularni romani.U IX stoljeću dolazi do obnove interesa za helanskim naukama i filozofijom te se javlja veliki zamah u prevodjenju helenskih autora, a veliki otpor ovoj pojavi javlja se od tzv. Pravovjernih koji izučavaju teologiju i pravo i na njihovom tragu nastaju cuvene zbirke hadisa Buharija, Muslim, Tirmizije i dr. U sljedećem stoljeću premoštava se jaz između pravovjernih i zastupnika helenizma, javlja se skolastička teologija islama.U XII stoljeću dolazi do novog preporoda arapske filozofije, nauke i književnosti. Poznata imena su: AL- GAZALI, IBN HALDUN, IBN RUŠD, AL- ARABI...

4 Povijest svjetske književnosti (knjiga 1)- Mladost, Zagreb 1982. god. 5 Sva moja lektira 1- prof. dr. Muhidin Džanko, mr. Mirsad Kunić

2.0 HILJADU I JEDNA NOĆ (ar. وليلةليلة الف )

2.1 Porijeklo i problematika izvorišta

Zbirka priča „Hiljadu i jedna noć“ nije tipična: nema svoga autora ni tačno utvrđeno porijeklo, vrijeme i mjesto nastanka. Mnoge stvari vezane za „izvorište“ ove zbirke još uvijek podliježu raspravama- zbog čega je Robert Irwin, jedan od najpoznatijih arabista, napisao je kako niko ne zna kada su priče Hiljadu i jedne noći počele, ni kada će završiti.

Većina proučavalaca ovog djela smatra da je morala postojati izvjesna verzija ove zbirke priča već u X stoljeću i da je tada bila naslovljena „Hiljadu noći“. Priče su tokom vremena dodavane prvobitnom korpusu. Sve do ranog 19. vijeka. Jedina stvar koja je zajednička svim i različitim izdanjima „Hiljadu i jedne noći“ je činjenica da priče pripovijeda Šeherzada kralju Šahrijaru, iz noći u noć, kako bi spasila svoj život. Glavna okvirna priča je u stvari „narativno jezgro“ tj. okvirna kompozicija: ne samo da glavna priča uokviruje sve druge, već i sve ostale priče su uokvirene, likovi u njima pripovijedaju svoje priče, a na nekim mjestima je postupak trostepen: likovi u pričama likova pripovijedaju svoje priče. Neke od priča su književno-umjetnički nezrele ili su u obliku u kakvom su nam stigle, nerazumljive a to je jedan od razloga da neki čitavu zbirku, posebno na Istoku, doživljavaju kao „neozbiljnu“ književnost.

Za pitanje porijekla „Hiljadu i jedna noć“ vrijedi ono što vrijedi za usmenu književnost: traženje jednog, orginalnog i prvobitnog izvora ove zbirke je besmisleno.

Robert Irwin o problematici izvorišta Hiljadi i jedne noći kaže: „... Vjerovatno je da su mnogi prijepisi Noći bili napisani da bi se čitali glasno, bilo od profesionalnih ili od amaterskih kazivača priča, te je moguće da kazivač nema potrebu za cjelovitim tekstom (bez obzira na to koliko taj tekst mogao biti tačan). Kazivač priča imao je potrebu samo za nacrtom neke priče, a potom bi taj nacrt on sam kitio i uljepšavao!(...) Klasična kritika teksta nastoji proizvesti rukopisno stablo koje vodi natrag ka jednom izvoru koji ima autora.. Međutim, Noći stvarno mnogo nalikuju Novom zavjetu, gdje se može pretpostaviti jedan rukopis izvora, niti se može pozicionirati jedan izvorni fiksirani kanon. Priče su se mogle dodavati i ispuštati u svakoj generaciji...“- „Doista, jedva da ima kakva priča u cjelini u Noćima koja nema svoje priče prethodnice, nastavljačice ili analogne verzije. Priče evoluiraju u druge priče, ponavljaju se, pojašnjavaju, obrću, izvrću, premošćavaju, povezuju i komentiraju unutar vlastite strukture u sklopu beskrajne igre preobražavanja! Ali, da li je ikada postojala prvobitna verzija ikoje priče??? Uvijek je gotovo nemoguće reći kada je priča prvi put ispričana, kada je prvi put zapisana i kako je prenesena.“6

Najvećibroj naučnika saglasan je u tome da okvirna priča ima indijsko-perzijsko porijeklo. Orijentalisti tvrde da je u prijeislamskom Iranu na srednje perzijskom (pahlevi) jeziku postojao zbornik (indijsko)iranskih fantastičnih priča pod naslovom Hezar efsane, što znači „hiljadu priča“. Hezar efsane je prevedena na arapski jezik pod preuzetim naslovom Alf layla (hiljadu noći). Već u IX vijeku imamo osnovu zbornika na arapskom jeziku prevedenu sa srednjeperzijskoga.Jedno od veoma važnih pitanja je i sami naslov knjige, otkud se u naslovu pojavila još jedna noć??? Prevodioci Enno Littmann i Francesco Gabriel smatraju da se tu javlja turski

6 1001 noć na Zapadu- Robert Irwin (preveo Enes Karić), Ljiljan, Sarajevo 1999.god.

idiomatski izraz „bin bir“ što znači „hiljadu i jedan“, a inače se upotrebljava u načinu mnoštva.Edward Lane 1841. god. navodi svoj razlog, strah od parnoga broja..Joseph von Hammer je 1823.god. iznosi svoje mišljenje perzijskog porijekla „Hiljadu i jedne noći“.Folkloristi, koji su se bavili ovim pitanjem upućuju da porijeklo potiče iz daleke i drevne Indije iz čije je literature okvirna priča

ZBIRKE PRIČA: „Jataka“, indijska zbirka priča na „pali“ jeziku, koja sadrži više od 500 priča, romansi, izreka i legendi, uglavnom moralno-etičke tematike i svrhe. Nije poznato kada je ova antologija sasatavljena ali vjerovatno je postojala prije V vijeka.„Pančatantra ili Petokrižje“ indijska zbirka priča, sastavljena na sanskrtu, oko VI stoljeća koje su imale i poučnu i zabavnu svrhu. Zanimljivo je da je ova zbirka prevedena na arapski jezik već u VIII stoljeću, pod nazivom Kalila wa-Dimna od Ibn al-Mukaffe (ova zbirka ima istu okvirnu priču kao i Hiljadu i jedna noć a također i kompoziciju).Na pojedinim mjestima u pričama Hiljadu i jedne noći nalaze se i takvi momenti ili likovi koji upućuju na priče i likove iz drevne grčke i rimske književnosti. Arapi su osvajanjima baštinili ne samo umijeća pripovijedanja Grčke i Rima nego i vještine pripovijedanja Jevreja i Perzijanaca. I druge drevne civilizacije Bliskoga istoka su dale i mogle dati svoje doprinose (npr. Sumersko-babilonski Ep o Gilgamešu: priča o potrazi za besmrtnosti). Svakako se može tvrditi da su priče , basne i književnost predislamske Perzije ostavili traga u arapskom pripovijedanju nakon osvajanja. Pretpostavljen je perzijski prototip „Hiljadu i jedne noći“ pod nazivom „Hazar Afaneh“.7

„Dva poznata evropska arabista pokušali su dokazati da je ova zbirka djelo jednog ili dva autora. Francuski arabist i šef katedre na Sorboni, Baron Silvestre de Sacy, poricao je perzijsko porijeklo zbornika temeljeći svoje mišljenje na tome što priče imaju „muslimanski duh“. On je smatrao da je zbornik nastao u Siriji a djelo je jednoga autora, koji je umro prije nego je okončao svoj rad tj.zbirku.Engleski prevodilac Hiljadu i jedne noći, Lane, utvrdivši u zborniku mnogo sličnosti egipatskome načinu života i naravima koje je dobro poznavao, te činjenica da je jezik djela najbliži egipatskome, prevodilac je zaključio da je zbirka nastala u Egiptu krajem XV i početkom XVI stoljeća, kao djelo jednoga ili više autora koji su kao osnovu mogli uzeti Hazar efsane.U zbirci Hiljadu i jedna noć, nije teško uočiti da se u mnogim pričama ponavljaju funkcije junaka pa čak i ponavljanje cijele priče.Baron Carra de Vaux, negira indijsko porijeklo zbirke te tvrdi da su te priče produkt grčke beletristike u koju su prodrli talmudski judaizam i prijeislamski iranski elementi, te da su Arapi preuzeli priče iz zbornika „Knjiga o hiljadu i jednoj noći“.

Ruski akademik Krimski zahtijeva na stasanju zbornika kao procesu koji je otpočeo u Indiji, te je preko Perzije i Bagdada dospio do Egipta, gdje je okončao svoje širenje osmanskim osvajanjem Egipta 1517. god. Krimski je iznio jedninstveni stav da je zbirka Hiljadu i jedna noć djelo kojem je suđeno da ostane zauvijek nedovršeno.

Na osnovu stogodišnjih rezultata istraživanja, javlja se i negativnaa kritika o rezultatima ovoga pitanja. Putovanje priča iz Hiljadu i jedne noći započeto neznano kada u Indiji, u formi

7 1001 noć na Zapadu- Robert Irwin (preveo Enes Karić), Ljiljan, Sarajevo 1999.god.

okvirne priče, zatim se vijekovima prenosile preko Perzije i Bagdada do Egipta gdje su sačuvane u današnjem obliku. Ali je i to putovanje i dalje znatno zamagljeno...“8

2.2 Bagdadska i Egipatska redakcija

Zahvaljujući djelu „MURUDŽ- MESUDIJA“ koje se javlja u X vijeku postoje pouzdani izvori o postojanju bgdadskih priča iz abasijske epohe.Bagdadska redakcija nastala je u vrijeme dramatičnog opadanja moći bagdadske dinastije,što dovodi do slabljenja centralne vlasti, nestajanje blagostanja..zbog žaljenja za minulim vremenima, doveo je do idealizacije vladara a posebno Haruna er-Rešida. Ali njegov lik nije samo idealiziran u zbirci Hiljadu i jedne noći (koja obuhvata niz priča o njemu) nego i u djelima mnogih historičara. Nije poznato u kakvom je stanju bagdadska redakcija bila ali je poznato da je veliku popularnost stekla u Evropi, u vrijeme vladavine Memluka.

„U mnogim različitim izdanjima bajki, pa i u samom usmenom izdanju zbirke Hiljadu i jedne noći u više priča javlja se isti sadržaj, npr. Junak dolazi sa istim ciljem na leđima džina.. Ponovljivost funkcija kao postupka junaka posmatranih sa stanovišta značaja za tok radnje neočekivano je velika i također, nerijetko podudarna s funkcijama u bajkama svijeta, prilično su zagonetni posebno u djelu kao što je Hiljadu i jedna noć u kojoj su se dugo taložili motivi drevnih civilizacija.“9

Naučnici nisu saglasni o tome kada je tačno nastala egipatska redakcija zbornika. Neki smatraju da je redakcija završena u XIV vijeku, a veći broj naučnika smatra da je zbornik nastao u XV vijeku. Bilo je i onih naučnika koji su utvrđivali autorstvo mnogih stihova, želeći utvrditi vrijeme nastanka zbirke Hiljadu i jedne noći. Tako se došlo do saznanja da je znatan broj stihova pripadao pjesnicima između XII i XIV vijeka.

2.3 Arapsko izdanje zbornika

Antoine Galland je prvi evropski prevodilac „Hiljadu i jedne noći“ i odigrao je veliku ulogu u populariziranju priča i oblikovanju neke vrste kanonske zbirke. Tokom 1690- tih godina Galland je primio rukopis priče „Sindibadova putovanja“ i preveo ga, a kasnije, potaknut uspjehom prijevoda preveo i čitavu zbirku, tokom 1704. i 1717. godine.Galandov prijevod sadrži neke bajke kojih nema u njegovom rukopisu, niti u bilo kojem štanpanom izdanju zbirke. Ali te bajke spadaju u nekoliko najljepših, što je kasnije prevodioce obavezivalo da ih uvrste u svoje prijevode. To su priče Alauddin i čarobna lampa, Ali Baba i četrdeset hajduka...

„Na arapskom jeziku postoje četiri štanpana izdanja „Hiljadu i jedne noći“:

8 Prolegomena za historiju književnosti orijentalno-islamskoga kruga- Esad Duraković, Sarajevo 2005.god.9 Prologomena za historiju književnosti orijentalno-islamskoga kruga- Esad Duraković, Sarajevo 2005.god.

1. BRESLAVSKO IZDANJE – izdanje cjelovitog štampanog arapskog teksta Hiljadu i jedne noći prvi put se pojavilo 1825-1843. godine u dvanaest knjiga. Prvih devet izdao je breslavski profesor Maximillian Habicht, a preostale tri izdao je poznati arabist Fleischer nakon profesorove smrti.

2. BULAČKO (kairsko) IZDANJE – najrasprostranjenije i najčešće korišteno kritičko izdanje, koje je tako nazvano po znamenitoj štampariji u kairskom predgrađu Bulak. Bulačko izdanje koristili su najpoznatiji svjetsko prevodioci: na engleski jezik preveo ga je Edward Lane, na njemački jezik preveo ga je Max Henning.. na bosanski, hrvatski i srpski jezik do sada nije preveden integralni tekst bulačkog izdanja.

3. KALKUTSKO IZDANJE – koje se prvi put pojavilo 1839.-1842. godine. Ovo izdanje sa ruskoga jezika 1949. godine prevedeno je na srpsko-hrvatski jezik zahvaljujući Marku Vidojkoviću.

4. JEZUITSKO BEJRUTSKO IZDANJE (1880.-1882.) – uvršteno je u kritička izdanja mada su u njemu, za razliku od prethodnih izdanja, izvršena izvjesna moralistička prečišćavanja. U zbirci se javljaju erotski detalji kojih nije malo i koji su mjestimično vrlo pikantni, za razliku od drugih izdanja izbačeni su u bejrutskom izdanju.

3.0 UNIVERZUM PRIČA „HILJADU I JEDNE NOĆI“

3.1 OKVIRNA PRIČA Priča o caru Šahrijaru i njegovom bratu caru Šahzemanu U davna vremena, na otocima Indije i Kine živio je car iz carske loze Sasana i imao je dva sina, koji su bili hrabri vitezovi. Stariji sin Šahrijar počeo je vladati jednimdijelom zemlje i svi su ga voljeli, a mlađi brat drugim dijelom zemlje. Vladali su mudro i pravično. Jednoga dana stariji brat zaželi da vidi svoga mlađeg brata, te posla svoga vezira u carstvo svoga brata, da ga pozove da ga posjeti. Brat se obradova pozivu i odmah je krenuo na put. Međutim, usred noći dok je odmarao, sjeti se da je nešto zaboravio iz dvorca te se vrati. Kada je došao u dvor, zateče svoju ženu kako ga vara sa jednim crnim robom.

Caru se smuči cijeli svijet i pomisli: „Ako se to događa dok još nisam ni napustio grad, šta će tek biti kada budem odsutan, duže vrijeme?!“ Zatim trgne sablju i pogubi ih oboje u postelji.

Kada je došao u carstvo svoga brata, vese i razdragan razgovarao je sa njim, ali mu nije spominjao šta mu se dogodilo. Na trenutak se sjetio svoje žene, ali ni dalje nije ništa govorio a stariji brat je mislio da je tužan zbog toga što je napustio carstvo.Šahrijar je činio sve da oraspoloži svoga brata, pozivao ga je u lov ali je on to odbijao. Kada je Šahrijar otišao sam u lov, njegov brat je kroz prozor posmatrao vrt dvora, svoga brata. U tom vrtu se tada pojaviše dvadeset robova i robinja, a među njima i žena njegova brata Šahrijara, koja je otvoreno pred svima imala odnos sa jednim robom.

Kada je Šahzeman to vidio pomisli: „Tako mi Boga moja je nevolja mnogo manja od ove.“ Osjećao se mnogo bolje. Nakon toga vratio se njegov brat iz lova i primjeti da je njegov mlađi brat boljeg raspoloženja. Mlađi brat ispiča starijem bratu šta se dogodilo u njegovom dvoru prije nego se uputio na njegov dvor u posjetu, ali nije želio dd mu ispriča za djela njegove žene.

„Zaklinjem te Allahom da mi ispričaš“, reče stariji brat, a Šahzeman mu ispriča šta je vidio te postaviše zamku da se i sam Šahrijar uvjeri da ga žena vara. Šahrijar se izbezumi, te dva brata krenuše na put u svijet, da vide da li se takvo nešto dešava još nekome ili samo njima. U toku svoga putovanja zaustaviše se kod jednoga drveta, u blizini mora da se odmore, ali odmor im prekide neobična pojava iz mora te se oni iz straha popeše na drvo i sakriše. Iz mora je izašao veliki džin, koji je na glavi nosio sanduk. Džin se skrasi kraj tog stabla a iz sanduka iznese mali kavez iz koga izađe lijepa i vitka žena i džin zaspa na njenome krilu.Ona spazi dva cara na drvetu i zaprijeti im, ako ne siđu i ako ne budu imali odnose sa njom da će probuditi džina. Nakon dugog kolebanja, od straha pristadoše.Nakon uživanja, žena izvadi jednu svezicu u kojoj je bilo 570 prstenova i objasni im da su to prstenovi svih muškaraca sa kojima je ona imala odnose u džinovom nemaru, te uze i njihove prstenove.

Džin je djevojku ukrao na njenu prvu svadbenu noć, stavio je u seharu zatim u kovčeg na koji je stavio sedam katanaca i spustio je na dno mora. Džin nije znao, da niko ne može spriječiti ženu da dobije ono što želi.

Braća se vratiše u dvor. Šahrijar pogubi svoju ženu, robove i robinje te od tada je svaku noć uzimao po jednu mladu, nevinu djevojku i nakon provedene noći sa njom ubijao je.To je trajalo tri godine. Ljudi su se plašili i sa svojim kćerkama pobjegli u druge gradove i carstva. Jednoga dana, kada vezir nije mogao naći nevinu djevojku, ode svojoj kući plašeći se cara da se vrati na dvor. I vezir je imao dvije prelijepe kćerke Šeherzadu, stariju kćer, koja je mnogo čitala knjige, ljetopise, biografije i predaje o starim narodima i mlađu Dunjazadu.Otac ispriča Šeherzadi šta se događa a ona mu reče: „Tako ti Allaha, oče, udaj mene za tog cara. Ili ću ostati živa ili ću iskupiti muslimanske kćeri i spasiti ih od cara“. Bojažljivi otac se kolebao te ispriča kćerki jednu priču..

„PRIČA O MAGARCU, BIKU I ZEMLJORADNIKU“

Jedan trgovac je stekao veliko bogatstvo i krdo stoke. Imao je ženu i djecu, a i sposobnost da razumije jezik životinja. Živio je na selu, gdje je uzgajao bika i magarca.Jednoga dana bik se obrati magarcu i u razgovoru požali mu se kako se on cijeli dan umara radeći, dok magarca gazda samo rijetko upotrebljava za rad.

Magarac ga nagovori da kada ga izvedu da radi, on legne ne htjedne ništa da jede i napravi se da je bolestan. Ovaj razgovor ču trgovac te narednoga dana, kada bik uradi ono što ga je magarac nasavjetovao, trgovac naredi da magarac cijeli dan zamijeni bika. Predveče bik se zahvali magarcu što mu je dopustio da se odmori, a imorni magarac se pokaja. I naredni dan magarac je radio na njivi, a kada se vratio magarac mu se ponovo zahvaljivao. Magarac ga ponovo nasavjetova, da više ne lijenčari jer je čuo gazdu kako kaže ako se ni sutra ne pomakne sa mjesta da će ga zaklati. Tako bik odluči da od sada ide sa magarcem na njivu. Trgovac je ponovo čuo taj razgovor. Ujutro sa svojom ženom dođe pred štalu, a kada bok izađe poče da skače i pravi razne grimase a on poče da se smije. Nije mogao odati svoju tajnu ženi jer bi odmah umro, ali ona je uporno navaljivala. Trgovac je ostavio oporuku i pozvao cijelo selo da sluša njegovu priču. Dok se pripremao, čuo je razgovor između pijetla i psa. Pijetao je rekao: „ja imam pedeset žena pa sa svakom izađem na kraj a naš gospodar ne može izaći sa jednom. Ne preostaje mu ništa drugo nego da uzme dudov štap, i istuče ženu dok ne umre ili se pokaje“.Trgovac tako i uradi a žena se pokaja i živjeli su sretno i zadovoljno...

Šeherzada se ni poslije priče nije pokajala, te zamoli oca da je uda za cara. Prije nego je krenula na dvor, ostavila je pismo svojoj sesti, da dođe na dvor a kada car bude zadovoljen Šeherzadom da je zamoli da im ispriča jednu priču, da im brže prođe noć. Tako se i zbi. Car posla po Dunjazadu da se oprosti od svoje sestre (to je bila posljednja Šeherzadina želja), a Dunjazada je zamoli da um ispriča neku lijepu priču, te car pristade.Šeherzada, koja je bila mudra i slatkoriječiva , svoju priču prekide u cik zore na najzanimljivijem dijelu. Car iz radoznalosti kako ce priča skončati, odgodi njeno pogubljenje.. I tako iz noći u noć Šeherzada je pričala priče caru Šahrijaru...

3.2 Priča o Alladinu i čarobnoj lampi

Šeherzada i ovu priču započinje riječima kojima započinje sve svoje priče: „Čula sam čestiti care...“ i te mu noći priča priču o Aladinu.

U jednom gradu je živio siromašni krojač koji je imao ženu i sina po imenu Aladdin. Kako je bio siromašan nije mogao sina slati u školu i na zanat, pa ga je podučio krojačkom zanatu. Aladdin je bio nestašan dječak i htio je da se igra s djecom iz mahale i nije htio s ocem da radi. Nije htio da sluša roditelje i da radi i zbog toga mu se otac razbolio i umro, ali Aladdin se ni tad nije promijenio. Nisu imali nikakvog drugog izbora i majka je morala da proda trgovinu da bi preživjeli. Jedini način da prehrani sina bio je pređenje pamuka. I to je trajalo sve do Aladdinove petnaeste godine.

Kao i svaki drugi dan Aladdin se igrao s drugovima kad je naišao nekakav marokanski derviš, zastao i posmatrao djecu, ali je ipak najviše pažnje usmjerio ka Aladdinu. Taj derviš bio je sa zapada i zapravo je bio čarobnjak koji je poznavao sve vrste vradžbina. Pošto je dobro osmotrio Aladdina zovnuo je jednog drugog dječaka u stranu i raspitao se potanko o Aladdinu

Onda je pozvao Aladdina i upitao ga : „Sinko, nisi li ti sin toga i toga krojača?“, Aladdin je odgoviro da jest ali mu je resko da mu je otac davno umro. Kad je čarobnjak to čuo počeo je da plače i zagrlio je Aladdina, a kad ga je Aladdin upitao zašto plače on mu je odgovorio da mu je brat umro. Dao je Aladdinu deset zlatnika i pitao ga gdje mu je majka i gdje im je kuća. Čarobnjak mu reče da poselami majku i kako se on, njegov amidža, vratio iz tuđine.

Majka Aladdinu nije povjerovala jer je njegov amidža davno umro. Drugi dan čarobnjak je Aladdinu dao dva zlatnika i rekao da za njih majka pripremi večeru za njega. Prije noći pojavi se čarobnjak sa slugom koji je nosio pune korpe voća i povrća. Počeo je da priča o svom životu i da plače za bratom, kako bi priča da je on Aladdinov amidža bila uvjerljivija. Kad je čuo da Aladdin nije vičan ni jednom zanatu i da samo dangubi po cijele dane s djecom iz mahale, čarobnjak je rekao da će ga on povesti da nauči zanat sa skupocijenim tkaninama i da će mu onda kupiti dućan.

Sutradan su krenuli u grad da to i ostvare. Svratili su prvo do aščinice da jednu i da Aladdin upozna ljude i trgovce, zatim ga je čaobnjak poveo u vrt i šetališta. Nakon nekoliko šetnji Aladdin se požali da se umorioi čarobnjak osjeti da ako ga ne pusti da ide kući da će on pobjeći, te ga udari po glavi i Aladdin pade na zemlju. Čarobnjak mu reče da će ako ostane vidjeti ono što nemaju svi carevi svijeta. Izgovorio je čudne riječi i pred njima se otvorila zemlja. Dao je Aladdinu jasne upute kako da dođe do kraja tunela koji se pokazao pred njim. Na kraju tunela bila je lampa koju je morao donijeti, ali nije smio dotaknuti ništa od zlata i srebra koje je bilo na putu do te lampe. Tako je i bilo i Aladdin je prateći čarobnjakove upute došao do lampei krenuo prema izlazu. Kad je došao do čarobnjaka nije mogao izvaditi lampu iz košulje pa se čarobnjak naljutio i izgovorio one čarobne riječi i zemlja se zatvorila. Aladdin je ostao zatočen a čarobnjak je otišao u druge zemlje.

Kad je shvatio prevaru Aladdin poče moliti Allaha da mu pokaže put do izlaza. Tako sam i zatočen slučajno je protrljao prsten koji mu je čarobnjak dao na ulazu u tunel i pred njim se pojavio duh i reče: „Ja sam tvoj rob i ispunit ću svaku tvoju želju.“ Aladdin zamoli duha da ga izvuče na slobodu i za tren se našao na onom mjestu gdje je čarobnjak otvorio zemlju. Vratio se kući i ispričao majci sve što mu se desilo, da je amidža bio prevarant i lažljivac i da ga je htio ubiti zbog lampe. Nakon toga Aladdinn je spavao dva dana i kad se probudio majka mu nije imala što dati da jede i Aladdin protrlja opet onaj prsten i pred njima se stvori sofra sa dvanaest različitih jela. Uživali su i jeli koliko su mogli a ostalo su ostavili za drugi dan.

Kad su sve pojeli Aladdin je tanjire odnio na pijacu da ih proda ne znajući koliko vrijede, pa ih je na prevaru kupio neki Jevrej za po jedan zlatnik. Drugi put mu se posrećilo pa je za svaki tanjir dobio po sedamdeset zlatnika. Tad su imali dovoljno nvaca ali se nisu raspali trošili ga na sve strane. Aladdin se počeo družiti sa učenim ljudima i svašta je naučio o svemu. Sa svojim draguljima vrijednijim od bilo kojeg carstva želio je isprositi princezu Bedr Buduru. Njegova majka se tome protivila jer su oni bili iz siromašne porodice i bilo je nemoguće da car svoju kćwer jedinicu da jednom siromahu. Aladdin je bio uporan u svojim željama i to mu se na kraju i ostvarilo.

Nakon što je izvršio sve zahtjeve što ih je pred njega stavio car, naravno uz pomoć čarobne lampe, napokon se oženio princezom. Svadba je trajala nekoliko dana i svi su bili sretni i zadovoljni.

Tu bi trebao biti kraj priče, ali Šeherzada da bi duže ostala živa nastavlja priču riječima: „Čula sam čestiti care...“ Onaj derviš je jednog dana razgrnuo pjesak da vidi da li je lampa još uvijek ondje i da li je Aladdin mrtav. Kad je rzgrnuo pjesak razočarao se kad je vidio da se Aladdin spasio i odnio lampu sa sobom. Odlučio je da krene na put i uzme lampu za sebe. Stigao je u zemlju u kojoj je bio Aladdin i slušao priče kako se ljudi dive Aladdinu što se uspio oženiti carevim kćerkom.

Čarobnjak je bio zavidan i otišao u jedan dućan i kupio sve lampe što ih je dućandžija imao. Sutradan se zaputio prema Aladdinovom domu i na sav glas govorio: „Dajem novu lampu za staru!!!“ to je čula i Aladdinova supruga, princeza, i da bi se uvjerila da taj siromah ne laže naredila je slugama da iznesu staru Aladdinovu lampu i zamijene je za novu. Nije znala da je ta lampa zaslužna za svu njenu sreću i dala ju je čarobnjaku za novu, bezvrijednu. Čarobnjak je bio sav sretan jer je uspio u svom naumu i odmah je protrljao lampu i zaželio da se Aladdinov dvorac i sve u njemu prebaci u njegov kraj. Car je poludio kad je to ssznao i naredio da odrube Aladdinu glavu neznajući da Aladdin tome nije kriv. Aladdin ga je zamolio da mu objasni što se zapravo desilo i tad ga je oslobodio.

Pomoću čarobnog prstena Aladdin je saznao gdje su mu dvorac i žena i zaputio se tamo. Na prevaru je vratio lampu, ubio čarobnjaka i sretan sa svojom ženom vratio se u svoj kraj.

3.3 Priča o Ahmedu ad-Denefu, Hasnu Šumanu, te lukavoj Dalili i njenoj kćeri Zejnebi Spletkarošici

Zavidjevši Ahmedu ad-Denefu i Hasanu Šumanu na položaju koji su imali za vrijeme vladavine halife Haruna ar-Rašida, željele su da smisle neko lukavstvo protiv njih, da i one budu poznate i da dobiju istu platu kao i oni. Ahmed je dobio desno krilo halifine garde a Hasan lijevo krilo i dobili su mjesečnu platu od hiljadu dinara.

Tako dalila odmah smisli lukavstvo kako da nadmudri ljude i da se dokopa njihova novca. Svaki dan je išla gradom, smišljajući nove podvale. Jednom se obuče u neku siromašnu odjeću, stavi tespihe oko vrata i krenu ulicom. Jezikom je slavila Allaha , a srcem je usrdno smišljala pakosti narodu. U jednoj ulici u veoma raskošnoj kući, živio je Hasan Šerutarik, koga je žena prve bračne noći zaklela da ne oženi ni jednu pored nje. Jedan dan dok je bio u hamamu zateče svoje prijatelje koji su doveli po jednog ili dva sina. On ode kući, rasrdi se na ženu i posvađa se sa njom, te joj reče da će se oženiti još jednom ženom jer sa njom nema potomaka.

Dok je Hasanova žena gledala kroz prozor tužna, ugleda staricu Dalilu kako prolazi putem i ču da spominje Allaha te naredi čuvaru da je pusti u kuću kako bi joj udijelila nešto. Hasanova žena zvala se Hatuna. Ona lijepo primi staricu i da joj da jede. Lukava starica prevari Hatunu, te joj ona ispriča svoju tužnu priču, a starica joj obeća da će joj pomoći. Obeća joj da će je odvesti kod šejha Abu-l-Hamalata i da će joj on pomoći da riješi problem te da će uskoro sa svojim mužem dobiti sina ili kćrku.Dok su tako išle ulicom Dalila je smišljala način kako da dobije svu skupocijenu odjeću i nakit koji je nosila Hatuna.

Dok je prolazila pokraj dućana mladog, lijepog i bogatog Sidi Hasana, ostavi Hatunu u blizini a priđe da razgovara sa Hasanom jer je primjetila njegove poglede upućene prema njoj. Dalila obeća da će je udati za njega ali će mu je prvo pokazati nagu.

Mladić je slijedio Dalilu i Hatunu. Starica je došla kod jednog bojadžije i rekla da su Hatuna i Hasan njena djeca, te ga je zamolila da im ustupi svoju kuću jer se njihova obrušaje i opasno je živjeti u njoj. Bojadžija nasjede na Daliline laži i dopustu joj.Hatunu je smjestila u jednu sobu, a Hasana u drugu. I jednom i drugom je izmislila neke razloge kako bi se dokopala njihove odjeće. Nakon što je dobila što je željela, zaključa kuću i napusti je.Dalila je zatim posjetila bojadžiju, dala mu dinar da kupi nešto i napravi njenoj djeci da jedu ali da im se i on pridruži a ona će mu u međuvremenu čuvati dućan. I bojadžija nasjede na staricine laži, a ona iskoristi njegovo odsustvo te pokupi sve dragocijene stvari iz dućana. Putem je prolazio nosač od koga starica izmudri magarca da joj prenese stvari, a njega zamoli da polupa sve preostalo u dućanu jer je njen sin bankrotirao tako da izvršilac ne zatekne ništa kada tu dođe.Kada se bojadžija vratio i ugledao prizor počeo je da tuče nosača dok nisu uvidjeli staricinu prevaru. U međuvremenu Hatuna i Hasan su pošli u potragu jer nisu mogli više da čekaju ono po šta su došli. Ali i oni se sastaše te nakon kratke rasprave uvidješe da ih je starica prevarila kako bi se dokopala para, nakita i bogate odjeće. Bojadžija tražeći staricu dođe do svoje kuće te sasluša priču dvoje mladih ljudi, da im odjeću i pomogne da se izbave odatle.

Zejneba je brinula za svoju majku jer se nije zadovoljavala dobijenim plijenom nego je iz dana u dan izmišljla nove spletkaštine.I tako poslije svakog novog događaja dolazila je kući i pričala svoje spletke Zejnebi. Varala je, krala, podmićivala narodu, izvlačila dinare i uvijek pobjeđivala u svojim poslovima.

Mnogi su pretraživali grad nekoliko puta ali nisu mogli da nađu staricu. Jedan dan dok su prolazili gradom, jedna od Dalilinih žrtava je prepozna i uhvatiše je i odvedoše valiji. Ali bili su umorni i čekajući valiju svi su zaspali a sama Dalila je smišljala novo lukavstvo. Ona prevari valijinu ženu, zatim uze od nje novac navodno za robove koje je kupio njen muž, te ponovo ode svojoj kući.Starica je učinila još mnoga lukavstva tako da su odredili Ahmeda ad-Denefija da je sa svojom gardom traži. Zejneba je tražila od majke da prevari Ahmeda, ali ipak odluči da to sama uradi. Ona otkri svoje lice te ugosti njegovu gardu a zatim i njega, lažno se prestavljajući, te im dade alkohol u koji je ubacila prah za omamljivanje. Kada su ostali bez svijesti ona im oduze svu odjeću.

Ahmed je otišao halifi i vratio sve ordene i zamolio ga da slučaj preuzme Hasan Šuman.Pošto se Dalila jedino bojala Hasana Šumana, on ju je i uhvatio ali sa garancijom i zaštitom od halife.

Halifa je izgadio han sa tri zgrade kako bi u njemu mogli odsjesti trgovci.Odredio je da han čuva četrdeset robova i četrdeset pasa koje je uzeo od nekog namjesnika, te je dao da se psima naprave ogrlice.Halifa je naredio da se ispune želje Dalili jer kad su je uhvatili rekla je da nije napravila ujudurme zbog lahkomosti za tuđim stvarima, nego zato što je čula za marifetluke Ahmeda koje je izvodio po Bagdadu i za ujudurme Hasana koji su uprkos svemu tome imali dobar posao.

Dalila je htjela posao da upravlja hanom,i postaviše je za starješinu četrdeset robova kojima naredi da joj se potčinjavaju.Ona sebi izabra mjesto za boravak iza vrata hana,a svakog dana je odlazila u divan jer je halifi moglo zatrebati da negdje pošalje neko pismo. Iz divana nije izlazila do kraja dana,dok je četrdeset robova ostajalo čuvajući han. Kada padne noć , puštala je pse da čuvaju han.

3.4 Priča o Sindibadu Moreplovcu

U vrijeme halife Haruna er-Rešida živio je neki siromašni čovjek koga su zvali Sindibad Nosač, jer je za sitnu nadnicu nosio tovare na glavi. Jednoga dana zatekao se pred kućom nekoga trgovca, iz koje je izašao dječak lijepoga lica i pozvao ga u kuću da im bude gost.Tu je vidio mnogo lijepih robinja i muzičkih instrumenata. Upoznao se sa domaćinom kuće koji se zvao Sindibad a dali su mu nadimak Moreplovac. On je svome gostu ispričao priču o svojim putovanjima, tj. o svojih sedam putovanja sa kojih se vratio bogat i sretan.

PRVO PUTOVANJE – Sindibad je plovio mnogim morima dok se nije iskrcao na jedan pusti otok. Tu su lađari zapalili vatru, a onda je vlasnik lađe upozorio da taj otok zapravo predstavlja, leđa džinovske ribe na kojima se nalazi pjesak. Osjetivši vatru na leđima riba je zaplovila duboko u more i svi mornari se utopiše osim Sindibada, koji se spasio pomoću drvenoga korita.Ploveci na koritu 24 sata Sindibad je dospio na drugi otok gdje je susreo jednoga čovjeka i konja. Kasnije je shvatio da je taj čovjek bio sluga cara Mihradžana. Zajedno sa drugim sligama vezivao je careve ždrebice kraj mora kako bi ih oplpđivali morski konji. A nakon toga su ga odveli caru i car je dao Sindibadu posao, da broji lađe koje pristižu na pristanište. Sindibadu je bilo lijepo na otoku ali je čeznuo za Bagdadom. Stalno se raspitivao o Bagdadu, da li je neko putovao.. Tako je jednom prilikom razgovarao sa kapetanom jednoga broda koji mu je rekao da na brodu čuva robu bivšeg člana posade koji se utopio. Sindibad se silno začudi kako je prepoznao brod kojim je on doputovao, a utopljenikova roba je bila njegova roba. I kapetan se iznenadi što je vidio Sindibada živa. Sindibad se vrati u Bagdad noseći sa sobom skupocijene poklone od cara Mihradžana. Poslije ovoga putovanja Sindibad je postao ugledan i bogat.

DRUGO PUTOVANJE – Nakon lagodnog života u Bagdadu, Sindibad odluči da se ponovo tisne u svijet morskim putem. Obišao je mnoge otoke sve dok se nije našao na otoku sa mnogo voća i bistrih vrela. Kraj jednoga vrela je zaspao, a kada se probudio vidio je da je posada broda otišla bez njega. Sindibad je očajavao i smišljao kako da napusti otok. Za to mu je dobro došla džinovska ptica ruh, koja se hranila slonovima. Dok je ptica ležala na jajima Sindibad je privezao svoje kaiše od turbana za njezine noge i ptica ga je odnijela na veliku

planinu ispod koje se nalazila dolina džinovskih gmizavaca. On tada shvati da se nalazi u podnožju Dijamantne planine. Čitava dolina bila je prekrivena dijamantima, Sindibad je lijepio dijamante za komade mesa koje je kasnije nosila ptica ruh. Tako se Sindibad još više obogatio i u Bagdad se vratio kao još bogatiji čovjek. TREĆE PUTOVANJE – Sindibad se ponovo otisnuo u svijet, ali sada je naletio na planinu majmuna. Tu su majmuni presjekli užad na lađi i otisnuli je na pučinu, te se posada zatekla na nepoznatom otoku u čijem središtu je bio dvorac. Oni su u njemu ugledali Crno čudovište koje se hranilo ljudskim mesom. Čudovište je jelo po jednog člana posade te su oni odlučili da nešto poduzmu da se spase. Od brvana su napravili manju lađu a navečer su usijanim ražnjem oslijepili čudovište. Uspjeli su pobjeći na lađu, ali su ga Crni i njegova ženka gađali velikim stijenam. Tada su se spasili samo Sindibad i još dvojica članova posade.

ČETVRTO PUTOVANJE – Sindibad nije dugo mirovao i opet je želio da putuje, trguje. Zajedno sa drugim trgovcima Sindibad je otplovio. Plovili su tako od mora do mora, od otoka do otoka, sve dok ih nije uhvatila strašna oluja i potopila brod.Sindibad je zahvaljujući Allahovoj volji ostao živ zajedno sa još nekoliko članova posade, te su se oni na jednoj dasci spasili do obližnjeg otoka. Na tom otoku uhvatili su ih goli ljudi i odveli kod svoga cara. Tamo su svi osim Sindibada jeli neobična jela i zalijevali ih kokosovim mlijekom, od toga su ih udebljali te žive kuhali i davali svome caru ljudožderu. Sindibad je uspio pobjeći od golih ljudi, te nakon nekog vremena naišao je na ljude koji su brali biber. Oni su se začudili kada su vidjeli da se on uspio spasiti od golih ljudi te ga odvedoše svome caru. Sindibad im pokaza kako se prave sedla za konje a u znak zahvalnosti car mu za ženu dade jednu časnu i uglednu ženu. Sindibad je tu uživao u bogatstvu sve dok ne sazna za običaj, da čovjeka živa sahranjuju na dno bunara poslije ženine smrti. Tako bi i sa njim, žena mu se razbolje i umre a njega baciše u bunar. Sindibad je dolje ubijao žive ljude i hranio se njihovom hranom. To mjesto je posjećivala zvijer koja se hranila mesom mrtvaca, Sindibad ju je pratio i tako došao do izlaza. Čekao je na plaži brod te ponovo sretno završava svoje putovanje povratkom u Bagdad.

PETO PUTOVANJE – Sindibad se zaputi u Basru a odatle sa drugim trgovcima ponovo na more. Došli su na pusto ostrvo gdje su vidjeli ogromno ruhovo jaje. Trgovci su ga razbili i pojeli meso ruhova ptičata. Sindibad je tada bio na lađi, i kada je čuo šta su uradili znao je da će im se ruh osvetiti. Trgovci su počeli bježati na brod ali ih je stiglo jato ruhova koji su nosili velike stijene i bacali na brod. Sindibad se ponovo Allahovom voljom spasio. Tu je sreo nekoga starca ogrnutog lišćem koji je zamolio Sindibada da ga prenese ne leđima među drveće. Sindibad se smilova starcu, ali ga on čvrsto stegnu nogama oko vrata, te je tako morao stalno nositi starca. Sindibad je u suhe tikve stavljao grožđa i tako sebi pravio vino koje zaželi i starac, a kada ga opi baci ga sa leđa i ubi velikim kamenom. Kasnije je Sindibad saznao da je to bio Morski starac iz čijeg se zarobljeništva nije niko mogao izbavuti osim sindibada.

ŠESTO PUTOVANJE – Na ovo putovanju Sindibd ponovo doživljava brodolom i spašava se na pusti otok. To je bio otok dijamanata i plemenitih metala. Sindibad je uspio napraviti splav kojeg je sam napravio te je dospio na otok gdje su živjeli muslimani i oni su ga odveli svome caru. Sindibad ga je oduševio pričama o Harunu er-Rešidu te on posla poklon bagdadskom halifi. Tako se Sindibad ponovo vrati u Bagdad.

SEDMO PUTOVANJE – Sindibad i putnici upali su u veliku oluju koja ih je odnijela u krajnja mora, gdje se nalazio mezar Poslanika Sulejmana. Tu su živjele ogromne zmije, a svaku lađu koja bi tu plovila progutao bih kit, ali je zapuhao jaki vjetar i brod bacio na hrid.

Tada se spasio samo Sindibad. Dospio je na otok gdje je sreo dva dječaka, zatim je sreo zmiju koja je do pola progitala čovjeka koji je dozivao Allahovo ime i tražio pomoć. Sindibad je ubio zmiju i spasio čovjeka a poto je na krilima čovjeka ponovo došao u svoj Bagdada...

„Živjeli su potom zajedno i prijateljski u velikoj radosti i veselju dok im ne dođe Rušiteljica Užitaka i Razbijačica Skupova, Rušiteljica Dvorova i ona što mezarje nastanuje..“

E P I L O G

„Hiljadu i prve noći kada Šeherzada završi posljednju priču, ona skoči na noge pa se duboko nakloni caru i reče: „Čestiti care, jedinstven za sva vremena! Ja sam tvoja robinja i evo već hiljadu i jednu noć pričam ti o davnim ljudima i pripovijedam ti poruke predaka imam li zato pravo da pred tobom izrazim jednu želju. Oni joj hitro donesoše djecu. Šeherzada stavi djecu pred cara, poljubi ih i reče:„Čestiti care, ovo su tvoja djeca. Moja želja je da me spasiš pogibije, zbog djece jer će ova djeca ostati bez majke.“Car zaplaka, privuče djecu na grudi pa reče:„Allaha mi Šeherzado oprostio sam ti i prije dolaska djece, jer sam vidio da si čestita, odana i iskrena. Neka Allah blagoslovi tebe, tvog oca i majku, tvoje pretke i potomke!Neka mi Allah bude svjedok da ti opraštam sve šta bi ti moglo nauditi.“10

Car oženi Šeherzadu, bogato okiti grad kao nikada do tada, darova njegove stanovnike a Šeherzadinog oca javno bogato nagradi što mu je dao svoju kćerku.

10 Hiljadu i jedna noć- Esad Duraković, Sarajevo 2002. god.

4.0 O ZBIRCI (ANALIZA I KATEGORIZACIJA PRIČA)

„Kada jedna knjiga postane simbol priča i svekolikog pripovijedanja, kao što je slučaj sa Hiljadu i jednom noći, onda nije nimalo slučajno što joj se u nauci o knjizi dodjeljuje status priče nad pričama. Hiljadu i jedna noć stoljećima nakon svoga nastanka djeluje jednako, svježe i neponovljivo kao i prvoga dana, ona i danas opčarava i čitatelje i pisce i teoretičare književnosti. Ova nam knjiga kazuje kolika je moć priče i pripovijedanja, Šeherzadi je zahvaljujući pričanju poklonjen život a caru Šahrijaru vjera u ljude i ljubav.“11

Hiljadu i jedna noć je poput nekoga nedoglednog okeana sakupila moćne bujice maštovitog, pripovijedačkog umijeća čitavoga Istoka. Istočnjački carevi, veziri, narodi i plemena, pozdravljaju nas osmijehom prije nego što će se izgubiti u valovima koji se nad njima sklapaju. Na sreću dok je Šeherzadine priče, nisu iščezli u nepovrat.

Interesantno je prije svega kako je Šeherzada okarakterizirana u ovoj priči: "Šeherzada je čitala knjige, ljetopise, biografije drevnih careva i predanja o starim narodima. Pripovijeda se da je sakupila hiljadu knjiga iz oblasti historije starih naroda, bivših careva i pjesnika."

Navodeći da je čitala biografije careva, ona je bila upoznata sa načinom na koji razmišljaju i djeluju carevi- pa i sama činjenica da je spremna žrtvovati svoj život da bi spasila ženski rod pokazuje koliko je humana , osjećajna i altruistična. Tako je mudra i lukava Šeherzada započela svoje priče koje je pričala kroz hiljadu i jednu noć, svaki put nadmašujući samu sebe u toj borbi za opstanak. Početak svake noći u ovoj zbirci karakterističan je za bajke, čime nas sami početak upućuje na činjenicu da sadržina priče ne predstavlja nešto realno.

Kroz mnogobrojne priče ona vodi cara do saznanja, ona utiče na njega, na njegova vjerovanja, uvjerenja… Polahko, Šeherzada dobija povjerenje cara koji je zamrzio cijeli ženski rod, pričajući mu bezbrojne priče u kojima su osnovne teme ŽIVOT i SMRT, a između njih stoji sreća, odnosno put do nje i prepreke Te priče nastaju kao plod atmosfere, osjećaja i ugođaja u Šeherzadinom zbiljskom svijetu, ona svoje priče prilagođava carevom raspoloženju date noći, kao i njihovom trenutnom odnosu.

Tako svaku od priča možemo interpretirati sa dva aspekta: prvo, kao priču samu za sebe, a drugo, kao odraz atmosfere. Šeherzada svoje pričanje započinje pričama o ljudima koji su svoje živote spasili pričanjem priča, baš kao što i ona želi da spasi svoj život. Šeherzada svoje priče priča isključivo noću, a završava ih u cik pred zoru, ne samo zbog toga što car preko dana radi, već i zbog atmosfere: koja je tajanstvena, čarobna i magična.

U knjizi „Hiljadu i jedna noć na Zapadu“ – Robert Irwin priče Hiljadu i jedne noći klasificira prema njihovoj sadržini.

Ova zbirka sadrži herojske epove, mudronosnu književnost, basne, kozmološku fantaziju, pornografiju, proste šale, mistične bogougodne pripovijesti, hronike o niskom životu, retoričke rasprave...

„U ovom velikom zborniku priče ne pripovijeda samo Šeherzada nego i neki likovi u njezinim pričama kazuju priče, a opet i neki likovi u njihovim pričama pripovijedaju priče. Tako se sve

11 Čitanka za 4.razred gimnazije- Vedad Spahić 2003., str.242

te priče mogu predočiti u vidu koncentričnih krugova od kojih onaj veći uokviruje manje priče koje se opet pojavljuju unutar njega kao zasebne priče i bivaju okvirnom pričom nekih manjih priča, a sve zajedno ih uokviruje jedan ogromni koncentrični krug sa Šeherzadinom pričom kralju Šahrijaru. Najpoznatiji primjer te tehnike zatvaranja i uokviravanja priča jeste ciklus priča o Grbavcu. Tu, između ostalog, krojač pripovijeda priču koju mu je kazao hrom mladić, a opet, priča ovog hromog mladića unutar sebe sadrži priče brijača, a brijačeve priče sadrže priče njegove šesterice nesretne braće.“

* * *U predislamskoj Arabiji pljačkanje kamila nije se shvaćalo krađom i često su se slavile u poeziji. Krađa se nije smatrala zlodjelom.Dolaskom islama i obznanjivanjem Šerijata ustanovljene su određene kazne. U kasnijim vremenima ti su lopovi u nekim krugovima bili omiljeni i slavljeni. Hiljadu i jedna noć obiluje pričama o lopovima i profesionalnim varalicama.Kult lukavstva, prepredenosti, varki prožima Arapsku književnost i priče o prepredenostnim lopovima kao jedan širi žanr koji slavi lukavstvo, borce, žene..Također, javljaju se djela o prepredenosnim varkama džina, zatim o raznim drogama kao sredstvu kako bi se došlo do određenog cilja.

Kroz svaku priču prožima se prevara, u većoj ili manjoj mjeri, tj. prevara koja vodi do pozitivnog izhodišta i prevara koja vodi nečemu lošem, negativnome cilju.U priči o Lukavoj Dalili i njenoj kćerki Zejnebi Splektarošici pronalazimo primjere niskoga života. Njih dvije su se služile svim sredstvima, prevarama, lažima, zavođenju i korištenju opojnih droga kako bi ispunile sve svoje želje. I pored toga šta su radile one nisu kažnjene nego su postigle možda i više od očekivanog.

U priči o Sindibadu Moreplovcu, radnja se odvija na potpuno drugačiji način. U njima se Sindibad koristi prevarama ali kako bi spasio svoj život i život članova posade, mada to u nekoliko navrata nije uspio.

Priče u zbirci Hiljadu i jedna noć imaju malo ili nimalo seksualnog sadržaja. Najčešće su to priče o preljubi, sadizmu.. Primjer takvih priča je i sama okvirna priča koja govori o dva cara Šahrijaru i Šahzemanu koji otkrivaju prevaru svojih žena sa crnim robovima.Druge priče Hiljadu i jedne noći govore o ženama preljubnicama, o ženama snalažljivicama, nadmoćnicama i pronicljivicama a nake žene su beskrajno strasne pohotne i bludne.

Na osnovu zastupljenosti priča sa vulgarnim sadržajem, možemo zaljučiti da sve priče nisu islamskoga porijekla, prevedene su na arapski jezik i blago su arabizirane i islamizirane.

Literatura:

-Hiljadu i jedna noć- Esad Duraković, Sarajevo 2002. god.-1001 noć na Zapadu- Robert Irwin (preveo Enes Karić), Ljiljan, Sarajevo 1999.god.-Povijest svjetske književnosti (knjiga 1)- Mladost, Zagreb 1982. god.