Vukovarski dnevnik

Embed Size (px)

DESCRIPTION

'' Sanjala sam da je moj tata došao k meni i uzeo me za ruku, a onda smo izašli van i njega je nešto počelo odvlačiti u daljinu. Molila sam ga da se vrati, ali, on se nije vratio. Kasnije sam ga ugledala visoko u nebu, s anđelima. '' Nisam znala što bih rekla na to, dah mi je zastao u plućima i nešto me stegnulo u grlu. '' Znaš li što taj san znači? '' upitala je opet, ne ostavivši mi vremena za odgovor. '' Moj tata je poginuo, i sad je otišao k anđelima. ''

Citation preview

KRISTINA GRUBEA

Vukovarski dnevnik

~1~

Svoj djeci grada Vukovara, koja su u Domovinskom ratu nepovratno izgubila najljepe dane djetinjstva

~2~

1.

BITKA ZA VUKOVAR

~3~

nedjelja, 25. kolovoza 1991. RAT Danas mi je konano postalo jasno da do daljnjega vie neu vidjeti svoju najbolju prijateljicu Olgu. Ona ivi u Zagrebu, a do tamo je sada nemogue doi. Tonije, nemogue ako elimo ostati ivi. '' Da smo barem prije otili '', govori moja mama, uzdie i vrti glavom. No bez obzira na to kako nam je sada teko, ja volim Vukovar. On mi je rodni grad, i nekako mislim da je u redu to ga nismo napustili u nevolji. Nae je mjesto ovdje, to god se dogodilo, sigurna sam. Olga mi je, zadnji put kad smo se ule, rekla da sam najplaljivija osoba koju poznaje. Ona misli da nije problem pretrpjeti zrane uzbune, sve dok postoji vrijeme izmeu njih dok se ne puca. Ja se strano bojim pucnjave, pozli mi kad ujem sirenu za uzbunu i tresem se i prije i poslije nje. Olga u podrumu karta sa sestrom i ali se sa susjedima. No, ima samo jedna razlika izmeu naih pozicija. Nakon uzbune, Olga nastavlja normalan ivot, ali ja moram ostati u podrumu. Ona se vrati u stan, pojede neto i ode u kolu, a ja sjedim izmeu etiri vlana zida, u runom i starom podrumu bojei se ponovnih granatiranja zbog ega se nikako ne mogu smiriti.

~4~

Podrum uasno smrdi, pun je ohara i paukova koji se jako bojim, a susjeda Marija kae da ima i mieva, premda ih jo nismo vidjeli. Sa zidova se guli boja, a napola razbijeni prozori uvreni su ljepljivim trakama i zatieni vreama pijeska zbog kojih se kroz prljava stakla ne vidi van. No jo i bolje, pa to bih uope mogla vidjeti? Pokidana stabla, izgaenu travu, razruene kue, razbijena stakla, pregaene automobile, gomilu graevnog materijala na cesti, ruevine posvuda. Vojnike tenkove, ranjene ljude, djecu koja plau i vrite od straha nebo bez ptica... Mogla bih nabrajati neprestano. Samo znam da ivim u vremenu bez dobrote, domovini bez slobode i gradu bez... iega. Kau kako je, u ovom ratu koji se vodi u Hrvatskoj, naa upanija najtee pogoena njegovim strahotama. Ve sad (!), a to li e tek biti kasnije, ako ovakvo stanje potraje? Zaista, zaista, moja najvea potekoa u ivotu je nemogunost da budem optimistina, iako se pravim da to jesam. No u emu je zapravo stvar? Ljudi oko mene su toliko pesimistini, da ak i ja koja se inae ne smatram optimistom, to postanem u njihovom drutvu. Boe, kako je to grozno!

ponedjeljak, 26. kolovoza 1991.

~5~

PISMO Stiglo mi je pismo od Olge (mama kae da je staro, no nismo sigurni jer tipina Olga nikada ne pie nadnevke na pismima). U pismu kae da je u Zagrebu stanje relaksivno u odnosu na ovo kod nas (kako li samo zna kako je kod nas? Sigurno je prolistala moja stara pisma, ali, kad bi barem znala da se stanje lagane napetosti kao u to vrijeme kad sam joj ih slala, sada ini poput sna). Ona moe ii u kolu (na tome joj ne zavidim, jer ja naprosto mrzim kolu), a moe se i etati, ii u videoteku, trgovine i kino kad nema zranih opasnosti (a na tome joj itekako pokuavam ne zavidjeti). Olga kae da je nekoliko dana prenoila kod tete u Dubravi, i bilo je zaista neuobiajeno mirno i dobro za veeru je imala kruh, namaz i okoladno mlijeko to bih samo ja dala da mogu makar jednu veer jesti isto to i ona! Njezina teta je sjajna kuharica, i kad smo se zadnji put vidjele napravila je tako sjajan ruak da sad ne smijem pomisliti na njega jer u se onesvijestiti od gladi. Svi kau da sam uasno izbirljiva jer mi se gadi piti mlijeko iz tetrapaka i jesti gotova jela, uglavnom iz konzerve. Olga jo kae da joj je pobjegao kanarinac prolog tjedna. Jadnik se uplaio zrane uzbune i odletio iz kreltke! A kad su pisali ispit iz biologije, sirene su poele zavijati i morali su trati u podrum. Naravno, nakon toga vie nije

~6~

bilo smisla imati ostatak nastave, a kamoli ispit. treberici Olgi je ao, no ja bih to nazvala sreom u nesrei. I na koncu, pismo zavrava rijeima:

Primite svi puno pozdrava i dobrih elja iz Zagreba, a posebno ti, moja najbolja prijateljice! Tvoja Olga P.S. Vidjet emo se sigurno uskoro, draga Helena, im se maknu barikade s cesta i granatiranja malo smire. Molim te, nemoj gubiti nadu da e se to brzo dogoditi. Voli te i pozdravlja tebe i tvoje Olga

Ja mogu samo plakati na Olginim pismom. Juer sam moda imala malo vie nade nego danas, iako i u to sumnjam. Ali danas, danas sam sigurna da se ono emu se Olga nada, emu se nadam ja i svi ljudi koje poznajem, nikada nee dogoditi.

utorak, 27. kolovoza 1991.

~7~

VEER ujem pucnjavu, granate, lom stakla i samo to iznova i iznova. Ustvari, ujem i jo neto teku, neprirodnu tiinu, koja nastupi uvijek kad pucnjevi utihnu a iza nje sljiede vrskovi, pla i oaj, mahniti pokuaji da se pobjegne nekamo bilo kamo iz ovoga grada. No ti su pokuaji bezuspjeni. Sigurna sam da se iz Vukovara uskoro nikamo nee moi. Bolnica se puni, a ljudi ginu i bivaju ranjeni kao od ale. ini mi se da neemo vie moi izdrati, no ne znam kako e izgledati na kraj. Pitam se, hoe li nam netko pomoi u borbi protiv neprijatelja ili e nas svi ostaviti njima na milost i nemilost, da rade s nama to ele? Smrailo se, i sad e poeti jo jedna grozna veer i jo jedna muna, besana no. Ja ih ne mogu vie podnositi, ali bojim se i goreg! Ponovno u usnuti u sjedeem poloaju zamotana u deke i naslonjena na mamu, jer se bojim lei, uz treperavu svjetlost dugake svijee, debele kao moj palac. Takva svijea e gorjeti nekoliko sati prije no to se vosak potpuno istopi. Hoe li neprijateljska vojska biti vjetar koji e Vukovarsku svijeu nemilosrdno ugasiti, ili e se naa snaga, nada i hrabrost istopiti poput voska?

~8~

Pitam se, to se sada dogaa s mojim tatom negdje daleko na bojitu? Je li ranjen i je li uope iv? A tko zna to je s moji prijateljima, susjedima, rodbinom, uiteljima iz kole? Gdje su oni sada i kako im je, samo dragi Bog moe znati. Jesu li izgubili nekoga bliskog? Nita od toga ne znam, samo mogu moliti Boga da ih sauva od ovog stranog rata!

srijeda, 28. kolovoza 1991. APETIT Granatiranje ne prestaje, a ne prestaje ni moj strah. Susjeda Marija kae da sam blijeda i mrava kao priesna hostija. Muno mi je, stee me u prsima i ne mogu jesti ni piti. Plaem od muke dok me mama tjera da popijem nekoliko gutljaja aja i pojedem malo kruha. Hodam od jednog zida do drugog, i hvata me nekakav nemir. elim udahnuti malo svjeeg zraka i pogledati u nebo, elim konano napustiti ovaj podrum. '' Da pogleda u nebo, ne bi imala to vidjeti '', rekla je susjeda Marija. '' Puno je granata. '' Sjedim uz prozor i pokuavam crtati. Pokuavam crtati Vukovar onakav kakav je nekad bio, no ne uspijeva mi. Od straha mi suze dolaze na oi... Ne mogu se vie sjetiti kako izgleda moj grad! Ako pribliim olovku papiru, nacrtat u ga kao da ga vidim u iskrivljenom zrcalu.

~9~

'' Kakvom to zrcalu? '' pita me mama, gledajui to piem. '' Razbijenom zrcalu. Onom u kojem se sve vidi s rune strane. ''

etvrtak, 29. kolovoza 1991. SINIA GLAVAEVI Da sad pitam nekoga tko nije odavde, to radi preko dana, sigurno bi mi dao mnogo odgovora. Da pitam vie ljudi, odgovori bi bili razliiti. Ali kad bi netko pitao nas Vukovarce to radimo, odgovor bi bio : '' eka da napokon bude vrijeme za sluanje radija. '' Sluanje radija znai susret s novim vijestima, a susret s vijestima znai sluanje Sinie Glavaevia. On je novinar i ujedno i spiker kakvog, ja sam sigruna, nee vie nikada biti. Vijesti koje on iznese iz prve ruke, bez pokuaja da ublai surovu stvarnost, no ipak s tolikom nadom i optimizmom u glasu, ne mogu se opisati. Da nije tog sluanja njegova glasa na radiju, mislim da bismo izgubili svaku nadu i ne bismo vie mogli izdrati.

~ 10 ~

On nam pomae da se nadamo i nastavimo dalje, da budemo jaki za sve one koji se bore za opstanak naega grada i slobodu drave. Tko zna, moda e upravo Vukovar pomoi Hrvatskoj da smogne snage i oslobodi se neprijatelja?

ponedjeljak, 2. rujna 1991. STRAH Palo je selo Berak, a Srpski su se vojnici neljudski iivljavali na stanovinitvu. Svi su protjerani bez milosti, bez obzira na to tko su. Starci, trudnice, ene, mala djeca. Srpska vojska ne bira i ne gleda na to ak tovie moda njihovoj zvjerskoj potrebi za muenjem nije bilo dovoljno zarobiti samo vojnike i mukarce. '' Oni ciljaju najvie na civile '', mudurje teta Katarina, mamina sestra, koja zajedno sa svojim suprugom takoer ivi s nama, a obiteljski prijatelji upravo su joj iz Beraka. itav je dan bezuspjeno pokuavala dobiti neke vijesti o njima. '' Kad bih samo znala, jesu li ivi? '' uzdisala je zabrinuto, s krunicom meu rukama.

~ 11 ~

Ja se jako, jako bojim. Neopisivo se bojim, premda ne znam tono ega. Rat se, izgleda, na neki udan nain uvue u ovjeka i on se ne moe smiriti. Bojim se... da se nikada vie neu prestati bojati... Bojim se... da nikada vie neu normalno ivjeti...

utorak, 3. rujna 1991. SUDBINA Teta Katarina danas je dobila posjetitelja. Postariji gospodin raupane brade s velikim podonjacima, jakne na brzinu prebaene preko ramena, provalio je danas u na podrum i rekao da bjei odavde. Osigurao si je neki prijevoz do izlaza iz grada. '' Ali to je nemogue '', rekao je susjed Vinko, suprug susjede Marije. '' Tenkovi su ve ukopani. '' '' Ja idem '', rekao je gospodin. '' Neete uspjeti izai iz grada. Nema se smisla nepotrebno izlagati opasnosti, ostanite ovdje s nama '', prijateljski ga je savjetovao susjed Vinko. '' Ne, ali hvala vam. Ja odlazim odavde '', ponovio je gospodin tupo, kao da je to jedino to zna rei.

~ 12 ~

'' Katarina, doao sam samo zbog tebe. '' '' Da se pozdravimo? Ali nisi se trebao... '' '' Ne da se pozdravimo, nego da ti donesem vijesti o tvojim prijateljima. '' '' Maarima? Oh, moj Boe '', teta Katarina je problijedjela. '' Pa jesu li dobro? '' '' Zato sam i doao. Nije u pitanju tvoja prijateljica i njezin mu, ve djeca. '' '' Djeca, oh, ne, samo ne Darko i Nada '', dahnula je teta Katarina i primila se za naslon stolice. '' Bili su u kui s roditeljima kad su metci pogodili prozor. Nisu stigli otrati u podrum. Darka je metak pogodio u glavu, dobio je oteenje modane ovojnice i nije izdrao put do bolnice. Preminuo je u kolima Hitne pomoi na putu do tamo. Nada je teko ranjena. Maari su me zamolili da ti javim te vijesti. Pozdravili su te i poruili da su oni uz Nadu, ovdje u vukovarskoj bolnici. '' '' Moj Boe, oh, moj Boe '', bilo je sve to je teta Katarina mogla rei. Suprug joj je pomogao da sjedne, no ona se isti trenutak ustala i poela izbezumljeno hodati gore dolje, poput profesora Baltazara iz poznatog djejeg crtia. '' Ja sad moram ii '', rekao je njezin prijatelj.

~ 13 ~

'' Oh, ne, ne, nemoj jo. Mora me odvesti k njima. '' '' Ne mogu, Katarina, ja odlazim odavde. '' '' Ali mora! '' rekla je ona ozbiljno i vrsto ga primila za ruke. '' Mora '', ponovila je, kao da e to pomoi u mijenjanju njegova miljenja. '' Ne mogu '', rekao je on jednostavno. '' Ja se moram pobrinuti za sebe. '' '' Uope ne misli na druge '', s omalovaavanjem je rekla teta Katarina. '' U ovom e ratu preivjeti samo oni koji misle i brinu se za sebe '', rekao je on jednostavno i mirno, kao da uzgred spominje koje je doba dana. '' Ne prepoznajem te vie. '' '' Tako ti je to. Rat mijenja ljude. '' '' Ne toliko. Jo uvijek se sjeam kako smo zajedno ili u kolu, bili smo oboje prvi razred. A Kristina, ona mi je bila kao sestra itav ivot. uje li me? Znaila mi je gotovo jednako kao ova moja prava sestra koja stoji tu pred tobom '', rekla je, pokazavi na moju mamu. '' Tada, elim joj puno sree. I vama isto. Trebat e vam, i uvajte to dijete '', rekao je jo na izlasku. Teta Katarina me privukla k sebi, i pogladila po obrazu.

~ 14 ~

'' Ne sluaj ga to pria, duo '', rekla je i toliko me snano zagrlila da sam bila sva zgnjeena i jedva disala s licem u njezinoj bluzi, koja je mirisala na kuglice protiv moljaca. '' Ja u sama otii u bolnicu k njima '', objavila je potom naglo, i krenula se oblaiti. '' Ne, Kato, ne ide ti nikamo '', usplahirio se njezin punani suprug Igor i pokuao je zaustaviti. '' Ne, Igore, pusti me, ne moe me sprijeiti! '' naljutila se ona i zavezala cipele. '' Kato, ne dam ti da prekorai prag ovog podruma, i ne bio ja Igor Kneevi ako ti popustim. '' '' Onda nisi Igor Kneevi, a ja idem '', rekla je ona i istrgla mu svoj al iz ruke. '' Ja sam tvoj mu! '' '' Pa neka si! Ali ja sam slobodna osoba i da zna da neu ostati ovdje, makar me ubili tamo vani! Ako ti eli sad se rastati sa mnom u svai, moda posljednji put, onda u redu. '' '' Ne, ne elim, naravno. I ako ih toliko eli posjetiti, i misli da je u redu, idi. '' Zaudila sam se poputanju vrstog strica Igora, no znala da je posrijedi sigurno strah od gubitka voljene ene.

~ 15 ~

Nakon to su se zagrlili i poljubili (nadam se da ne po posljednji put, ne daj Boe!), teta Katarina se prekriila i izala iz podruma. Sad je veer, i jo je nema. Boe dragi, molim te da bude dobro i vrati nam se! A molim te i za njezine prijatelje i sve ljude u svim dijelovima Hrvatske koji su pogoeni ratom. Pomozi nam svima i smiluj nam se!

srijeda, 4. rujna 1991. NEVJERICA Teta Katarina je prenoila u bolnici, uz kreveti malene Nade. Vrlo je mala vjerojatnost da e izvui, i lijenici ve pripremaju njezine roditelje za smrt voljene keri. Nadina mama ne moe prihvatiti injenicu da je izgubila sina starog tek etiri godine, a kamo li jo da polako gubi i ker. Onu nadu sadranu u Nadinom imenu, izgleda da nema u sebi. Suprug i teta Katarina je tjee, ali ona se ne moe ujteiti. Usitinu, nema vee boli od one koju majka proivljava kad mora gledati smrt svoje djece.

~ 16 ~

I to zato? Samo zato to se nekome tko voli zlo, svidjelo prekinuti ivotni put Darka i Nade. Put, koji su tek zapoeli, i ve ga morali napustiti doavi do prvog zavoja. Dodue, Nada ga jo nije napustila, ali ako se to i dogodi, ja znam da e njezina nevina djeja dua zajedno s bratovom brzo i lako pronai put u raj. Tamo e nas, zajedno s anelima, ta dva mala anela zagovarati kod Boga. Neka bude tako, uz Boju pomo. Teta Katarina je vrlo uzrujana i ne moe se smiriti. Trese se i plae, govorei kako e Kristina umrijeti od tuge, kako u bolnici vlada neopisivo stanje uvjeti su ispod svakog minimuma prihvatljivog, sve je prepuno najteih ranjenika i njihovih najmilijih, slomljenih od tuge, brige i straha. Bolnica se svakim danom puni sve vie, uskoro e bolesnike morati razmjetati i po prostorijama koje nisu namijenjene za njihov boravak. Sestre i doktori daju od sebe i vie no to mogu, lijee najprije najtee sluajeve, tako da ljudi koji se inae smatraju hitnim sluajem, sad dolaze tek na nia mjesta po prioritetu brige. ene i djeca plau, neka se tek raaju, mukarci koji su ovdje brinu se za svoje ene i djecu; ponestaje lijekova, medicinskih sredstava i pomagala, a lijenici se snalaze kako znaju. Pored svakog kreveta tek je plastina vreica, u kojoj je ono malo stvari to ih je dotini bolesnik uzeo sa sobom.

~ 17 ~

Teko je objasniti te uvjete koji ondje vladaju. Ne vjerujem da je netko od osoblja bolnice nekad razmiljao o tome, da e jednog raditi neprestano u nastojanju da pomogne svim tim jadnim ljudima, jedva odspavati nekoliko sati dnevno, pokuavati uhvatiti signal za sluanje radija, piti gorku kavu i jesti konzerve bez potena zalogaja kruha. No, to je naa stvarnost i takva je prihvatili je mi ili ne. Znam da bi bilo lake ako je prihvatimo, no ja to trenutno nisam u mogunosti, a sumnjam i da je itko od nas.

etvrtak, 5. rujna 1991. MATA I INJENICE Danas Srpska vojska Vukovar napada najee do sada. Dok samo sluam i sluam pucnjavu oko sebe, voljela bih da me mata moe odvesti daleko od ove stvarnosti. No to god lijepo da zamislim, primjerice da sam u svom stanu ili u Zagrebu kod Olge, a rata vie nema, s novim pucnjem raspadne se u nepopravljive ruevine.

~ 18 ~

Dobili smo vijesti da je Nada umrla noas, pri pokuaju operacije glave. Oigledno je imala sline ozljede kao i Darko. Nadam se da je njezina dua na putu prema nebu! Kristina i njezin suprug e moda doi kod nas, no jo uvijek nisu sigurni. Lijenici kau kako je bolje da Kristina ostane u bolnici dok joj ok malo ne proe. Vrlo je mlada i nije navikla podnositi ovakve ivotne tekoe s kojima se tek susree, a ja mislim da je sada moe razumjeti samo Majka Boja. Drugi je razlog taj to sumnja na ponovnu trudnou, a nedovoljna lijenika skrb i prevelik stres bi mogli biti opasni za dijete. Danas je susjeda Marija morala izai iz podruma, jer kae da nema zraka i njoj je i svo ovo vrijeme koje provodi s nama zatvorena u podrumu previe. Kad se vratila, bila je u stanju potpunog oka, ak i vie nego teta Katarina. Rekla je da je vidjela mrtve i ranjene ljude kako lee na ulici, zajedno sa svim otpadom koji je nastao granatiranjem i neprestanim napadima na grad.

utorak, 10. rujna 1991. POGLED KROZ PROZOR

~ 19 ~

Danas, za vrijeme kratke stanke izmeu pucnjava, dok nitko nije obraao panju na mene, oprezno sam se pribliila prozoru i pogledala van. Kr koji sam ugledala i nije me zaudio. Tuno, ali istinito, ovjek se ve poinje privikavati na ovo ludilo koje nas okruuje, ma koliko prije bio uvjeren da ne moe. No zaudio me prizor koji sam vidjela. Uz cestu je bila jedna ranjena starica, i pokuavala se pridignuti oslanjajui se na tap. Ipak, pri svakom bi pokuaju opet pala na zemlju. Onuda je prolazila neka ena, i starica je prema njoj pruila ruku, oito je molei da joj pomogne. No ena se nije zaustavila, i urnim je korakom krenula dalje. Starica je ostala sama na ulici, na milost i nemilost granatama. Mogu li osuivati tu enu koja se nije zaustavila da joj pomogne? Moda je i ona sama bolesna ili ozlijeena, ako ve ne vidljivo na tijelu, a onda u dui kao i svi Vukovarci i ljudi iz ostalih krajeva Hrvatske koji proivljavaju ovaj rat. Moda je urila kui, obitelji, a moda svoj dom vie nee pronai ondje gdje je prije bio. Kao i brojni drugi domovi, moda je zauvijek sravnjen sa zemljom u napadu Srpskoga bijesa. Ipak, ak i ako nama ljudima nije dano da sudimo, ja sam uvjerena da je trebala imati samilosti za tu jadnu

~ 20 ~

staricu i pomoi joj. Nije li to ono to nas je Isus uio, da pomaemo blinjima i volimo ih kao sebe same? Je li mogue da je zvuk rata za neke nadjaao Isusove rijei, i oni nee postupiti kao milosrdni Samarijanac?

subota, 14. rujna 1991. DJEJE SUZE Straan napad na Vukovar! Znam da za svaki kaem da je straan, kad usitinu jest, no ovaj danas mi se ini najgorim do sada. Oh, Boe moj, kako da to opiem?! Samo pucnjava s obiju strana, i zvuk ruenja, razbijanja i ubijanja. Vriskovi koji se diu do neba, pla i oaj, miris palei, krvoprolie doslovno pred naim vratima! Kako da ne osuujem ljude koji su krivi za to to krv onih koji su najneviniji natapa Hrvatsko tlo? Danas su se u naem podrumu sklonile jedna mlada mama i njezina trogodinja djevojica. Malena je plakala i vritala bez prestanka, itavo vrijeme, sve dok se gotovo nije uguila. Svi smo je pokuali smiriti, ali bez uspjeha. Vukla je mamu za vestu, i molila je

~ 21 ~

neka prestane buka, vikala je da se boji, da eli kui i da eli svoga tatu. U tom trenutku sam se sjetila knjige Blizanke, i onog sivog patuljka koji je svake veeri dolazio u ferijalni dom glavnih junakinja, Lote i Lujze, pa zbrajao suze koje bi dotina djevojica isplakala tijekom dana. Da se takav patuljak pojavi sad u Vukovaru, mislim da bi zbrajajui suze ispunio sve biljenice koje ima. Jo uvijek sam dijete, no djeje mi suze najtee padaju, i ne mogu shvatiti kako itko moe ostati ravnoduan na prizore poput ovoga?

nedjelja, 15. rujna 1991. LJUDI BEZ SRCA to vie promatram dogaaje oko sebe, sve sam vie uvjerena da nitko tko u sebi ima imalo srca ne moe pristati na ovako neto.

~ 22 ~

Ovo nam, dodue, rade obini ljudi. No oni se od nas ipak u neemu razlikuju. Nemaju srca. Isus je jednom rekao: '' Izvadit u vam srce kameno i dati vam srce od mesa. '' Zato mu oni koji nas napadaju nisu dopustili da to uini? Tada se ovakve stvari u Vukovaru ne bi dogaale.

ponedjeljak, 16. rujna 1991. BEZ RAZLIKE Nai se ljudi vesele uspjesima hrvatske vojske. Pitaju se, koliko su srpskih tenkova ovaj put pogodili? Ali ja ne znam koje su granate Srbi uputili nama, a kojima mi gaamo njih. Ja ujem samo pucnjavu, i znam da svakom novom granatom odlazi jo jedan ivot, jo jedno stablo, jo jedna kua. Da nije naih vojnika, malo pomalo, odlazila bi jo jedna nada...

~ 23 ~

No, bez obzira na njih, ne odlazi li svejedno sve vie i vie nada svaki dan?

utorak, 17. rujna 1991. ANNA FRANK Dnevnik Anne Frank moja je najdraa knjiga. Prelistavajui je ponovno danas, naila sam jedan njezin zapis u kojem je rekla: Bez obzira na sve, vjerujem da su ljudi istinski dobri u dui. Kako je samo ona morala biti optimistina i sigurna u dobro, da bi, u ratnom okruenju, tako neto rekla! Kad sam tu knjigu dobila prije nekoliko godina, nije mi bilo teko vjerovati u te rijei. Ali danas...

subota, 21. rujna 1991. PRED ZRCALOM Jutros je bilo dovoljno mirno da mama ima snage prekopati po naim stvarima i pronai mi maleno zrcalo.

~ 24 ~

Gledala sam se u njega dok sam se eljala, i pronala jednu sijedu vlas u kosi. To me potaknulo da se zapitam, hoe li mi ivot proi pred oima dok budem sjedila u ovom podrumu i uzaludno ekala da rat zavri? Moda u jednostavno uvenuti poput biljke koja zbog hladnoe i tame ne moe procvjetati. U mom sluaju, hladnou i tamu predstavlja rat, i samo rat, zajedno s unitenjem najdraeg grada na svijetu. Osjeam se kao pod visokom temperaturom, iako mama kae da nisam vrua. edna sam, ali ne mogu piti. Muno mi je, uope nisam gladna, samo mi je hladno i alosna sam zbog svega, no previe je toga da bih nabrajala. Imam osjeaj da bih, kad bih pokuala napisati sve to se zapitkujem i sve zbog ega nisam dobro, ispunila cijelu ovu biljenicu. Ipak, spomenut u nekoliko najvanijih stvari. 1. 2. 3. 4. 5. Ovaj se rat ne moe opisati rijeima koliko je straan, i bojim se da nikada nee zavriti Ne znam to je s tatom, i ne mogu izdrati pri pomisli na to koliko ga jo moda neu vidjeti Teko podnosim patnju drugih oko sebe Ne mogu smoi dovoljno snage da budem hrabra Nedostaje mi Olga, i nae zajednike etnje Zagrebom, kao i openito sve to smo obiavale raditi

~ 25 ~

6. Nedostaje mi moj stan, stari izgled Vukovara i obina svakodnevica 7. Bojim se da u zaboraviti sve to je bilo lijepo u prolosti, i da e mi, jednog dana, kao uspomene na moje djetinjstvo ostati samo ovi zapisi o strahotama u ratu 8. Iako to spominjem zadnje, najvie se bojim toga da emo u svemu ovome ostati sami, da nam u nevolji nitko nee pruiti ruku i da u doivjeti sudbinu Anne Frank Hoe li se zaista moje slutnje ostvariti, a grad pasti? Hoemo li biti odvedeni u neki logor, i preputeni na nemilost svojim krvnicima? Pitam se, hoe li se oni ljudi koji preive ovaj rat i pokolj, sjetiti Vukovara? Ako se oni sjete, to e biti s njihovom djecom, unucima i praunucima? to e biti s tolikim generacijama koje dolaze nakon nas? Sa eljom da se ovo nikada ne zaboravi, vodim ovaj dnevnik. I ve bih davno odustala, i elja za tim da si ne posvjeujem stvarnost nego samo plaem nad njom bila bi jaa, da se ne bojim zaborava i ne elim ovaj dnevnik uiniti zapisom istine. Nadam se da e jednog dana ljudi moi proitati moj dnevnik i rei: '' Nismo vjerovali priama, ali ovdje crno na bijelom pie da je sve to se dogodilo u Vukovaru istinito. ''

~ 26 ~

srijeda, 25. rujna 1991. ZATO? Teta Katarina danas je opet jako plakala. '' Zato, zato nam to rade? Ti Srbi! to smo im uinili, tako smo neduni, to smo im skrivili moja obitelj, svi ljudi ja?! Oh, to sam skrivila Bogu da me ovako kanjava?! '' Zanijemjela sam pred njezinim rijeima, bijes i tuga su izlazili iz tete Katarine sve vie sa svakom novom rijei. Oito vie nije mogla izdrati, ali, ne vjerujem da joj je od toga bilo lake. '' Pomrijet emo svi ovdje! Zato nam netko ne pomogne? Zagreb, ostatak Hrvatske, predsjednik! Zato nam se ne smiluju u ovoj nevolji, kad nitko drugi nee? '' '' Nemoj tako, Kato. Pa, alju nam pomo. Oruje, lijekove... '', zapoeo je njezin suprug. '' A gdje su onda sve te stvari, ako ih alju? '' upitala je ona oajno. '' Ne znam ja to oni alju, i prave li se samo da nam pomau kako bi nas uutkali. Ja znam samo ono to vidim. I znam da nai vojnici nemaju sigurno vie sredstava za obranu, a u bolnici nema ni osnovnih lijekova. Ako i ima jo, uskoro e nestati! ''

~ 27 ~

'' Kato... '' '' Igore, mrtvi ljudi lee na cesti! Stoka je ubijena, stanovnitvo u izbjeglitvu, grad je razruen. Pa zar ti ne vidi?! '' '' Nemoj tako, Katarina '', umijeala se moja mama, '' dijete je ipak tu... '' '' Neka je. Ima i ona pravo znati istinu '', rekla je teta i pogledala me. Nisam htjela rei da ja uope ne bih htjela znati istinu. Radije sam htjela provesti jo koji sat ili dan u kolikom tolikom miru i nadi, pa makar bili lani. '' Grad e pasti i svi emo izginuti. Poklat e nas sve, te Srpske zvijeri... '' Svi su utjeli, i ute jo uvijek... uti Hrvatska, uti svijeti, dok mi ginemo i Vukovar postaje grad duhova nitko ne govori nita.

nedjelja, 29. rujna 1991. PLETENJE

~ 28 ~

Danas je susjeda Marija odnekuda izvukla svoje nedovreno pletivo, i ponudila se da e me nauiti kako plesti. Pristala sam, naravno, kakva srea da postoji neto normalno i uobiajeno to e mi malo odvui misli s ove situacije! I tako ja pomiem igle i brojim oice, a pletivo je sve vee i vee. Susjeda Marija je zadovoljna, dobro mi ide, premda ne znam to e to pletivo predstavljati. Nije ba veliko, pa bi jedina njegova svrha bila da ugrije kakvu ivotinjicu, na primjer makicu, da je imam. Sigurno bi slatko izgledala umotana u bijelu vunu. Svaki dan molimo krunicu, usrdno se nadajui da e Bog usliiti nae molitve. Imamo dvije krunice. Jedna je mamina i moja, a druga tete Katarine. Njezina je ljepa od nae, nainjena od srebrnastih kuglica, a naa je obina s drvenim kriem. Gledajui taj kri, razmiljam kako Isus opet mora patiti i biti raspet zbog rata i ranjavanja. Nedostaje mi Olga, nedostaju mi svi, moj stari ivot toliko mi nedostaje! Nedostaje mi Vukovar, jer ovaj u kojem sada ivim izgleda kao sablast iz nonih mora! Toliko eznem za onim to sam izgubila, da me stee u prsima. Moe li se umrijeti od enje?

~ 29 ~

ponedjeljak, 30. rujna 1991. KIA Pada kia. Znam to jer je ujem, i upravo je nevjerojatno koliko sada volim kiu. Ona je jo jedna od stvari koje sam prije uzimala zdravo za gotovo. Bilo mi je uvijek mrsko kad bi padala, jer to bi znailo da moram obuti gumene izme koje su uvijek bile preiroke i nositi kiobran sa sobom vani (gdje bi mi najee i ostao). Osim toga, po kii se nisam mogla zadravati ispred kole ili etati travom bez da se ozbiljno zablatim, a preskakivanje velikih lokvi nikad mi nije bila jaa strana. No to je bilo nekad, u normalnom svijetu. Sada, u ovim okolnostima, kia je znak da je ipak jo neto normalno. Budui da kroz zagraen prozor ne mogu vidjeti van, ne znam kakvo je vrijeme, ali ujem bubnjanje i pljutanje kie, popraeno grmljavinom i fijukom vjetra. Voljela bih da se Srpski tenkovi zaglave u blatu, a streljivo im se razmoi. Pitam se, koliko e po nama padati ova kia granata, prije no to zasja sunce mira i slobode?

etvrtak, 3. listopada 1991.

~ 30 ~

POSJET Danas nas je na kratko posjetio susjed Milivoj, koji nije uvojaen zbog toga to teko hoda. Doao mu je sin s ratita, ranjen, pa mu je danas organizirao prijevoz do bolnice. Nitko ne bi mogao zamisliti koliko nam je znailo vidjeti nekoga nakon toliko vremena samoe, i to nekoga s vjetrom i hladnoom na odjei. Nekoga tko je bio vani. Jer nama vani sada znai kao da netko dolazi s drugog svijeta. '' Zato ste dolazili, susjede, pa, znate da teko moete umai granatama? '' zabrinula se odmah moja mama, i ponudila ga s malo dvopeka i hladnog aja koji smo sino uspjeli skuhati. '' Ah, vi znate da stari ljudi poput mene nemaju zraka, osim toga, morao sam vas malo obii. Teko to sam Petra ispratio do bolnice, siao sam k vama. '' '' Razumijem vas, ni ja nemam zraka u posljednje vrijeme '', rekla je susjeda Marija. '' A, recite, kako je va sin? '' '' Oh, Bogu hvala, nije nita strano! Dodue, metak ga je pogodio u trbuh, ali rana nije jako duboka. Mislim da e biti potrebno samo jedno ivanje, a onda e ga pustiti

~ 31 ~

kui i moram rei bolje ta jedna rana pa da mi se vratio, nego da je tamo na bojitu poginuo. '' Susjed Milivoj je bio lijenik prije mirovine, pa otuda njegovo poznavanje rana i postupaka lijeenja. '' Priajte nam o vanjskom svijetu '', rekla je teta Katarina. '' Grad se vie ne moe prepoznati, najljepe graevine su uruene potpuno ili djelomino, cijelih kua nema, to da vam kaem. Ljudi vie ne mogu, ak ni na brzinu pokuati zakrpati stvari oko sebe, kad su im razderana srca koja ne mogu zacijeljeti. A, vjerujte mi, od slomljenog srca nema tee rane i tu nitko ne moe pomoi. '' '' Zar je ba tako loe? '' upitala je blijedo moja mama. '' Loe, znate i sami. Ulice su tako pune kra, smea, krvi, gospoo. Sive su, crne i crvene. Niega nema, biljke i ptice su zaboravile ovo mjesto. '' '' A kako i ne bi, kad su ga i ljudi zaboravili '', rekla je ogoreno teta Katarina. Stric Igor je Milivoju ponudio cigaretu, a njegove oi su zasjale od iznenaenja. '' Nemojte mi samo rei da su predratne! ''

~ 32 ~

'' Nego to, ali nema ih vie smisla uvati. Samo uzmite! '' Susjedu Milivoju nije trebalo dvaput rei, zadovoljno povukavi jedan dugi dim, nastavio je priati. '' Vidite, uo sam se nekako s jednim prijateljem koji se uo s mojom kerkom i njenom obitelji. Oni su, hvala Bogu, u Osijeku. Naravno, nije ni tamo ba sjajno, ali ipak je svugdje bolje nego ovdje. '' '' Bog je napustio ovaj pakao '', rekla je teta Katarina. '' Oni u Osijeku dobivaju pakete Crvenog kria, osnovna pomo i tako to. Najalosnije mi je to to nai ljudi nemaju prilike za tako neto '', nastavio je susjed Milivoj. '' to je u paketima? '' upitala sam ja. '' Nita posebno, mislim. Sapun, malo ulja, brana, mlijeko u prahu, tako to ve ide. '' '' Olga mi je jednom rekla da se u takva pakiranja stavljaju i slatkii '', bila sam uporna. '' Moda slatkii, igrake i slino dolaze u paketima koje alju ljudi iz inozemstva. U svakom sluaju, nama ni ono osnovno ne stie. Ljudi se jednostavno boje da e umirjeti od ovih neljudskih uvjeta. ''

~ 33 ~

'' A dobro se i boje '', rekla je opet naa pesimistina teta Katarina. '' Jeste li moda bili u bolnici u zadnje vrijeme, ili znate nekoga tko je bio? '' '' Spletom okolnosti, kako to kod mene ve ide, neki dan su u moj podrum doli ljudi upravo iz bolnice. Pucnjava ih uhvatila na putu, pa se moj podrum nametnuo kao najbolje sklonite. '' '' I? '' '' Naravno, bili su uplaeni i ne ba razgovorljivi, ali uz moju rakijicu koju uvijek uvam kod sebe, svatko se raspria '', naalio se on. '' Ba ste ih dobro napili, onda! '' nasmijao se stric Igor. '' Nisam, nisam. Rekli su mi oni da je u bolnici naprosto nepodnoljivo. Zamislite, krajnja sramota da se JNA ne dri enevske konvencije. Sigurno vas i ne udi, no, kako bilo, bolnica trpi i trpi granatiranja kao i svaka druga ustanova. To to su tamo ranjenici, ene i djeca, nikoga ne zanima. Kaem vam, oni su zvijeri da nema gorih, ne poznaju Boga i nemaju straha. '' '' Naravno! '' uskliknula je susjeda Marija. '' Ti lijenici su naprosto nevjerojatni. Iz niega stvaraju sve, operiraju u najgorim uvjetima, bez lijekova,

~ 34 ~

pomagala, anestezije; nemaju dovoljno kreveta, prostora niega. to da vam kaem '', ponovio je. Nakon to je popuio cigaretu, bilo je vrijeme da krene. Kratko razdoblje osjeaja koji su nalikovali na sreu, zbog posjeta dragog i vedrog susjeda, opet je nestalo. Ostale su nam samo granate, mraan podrum, strah i neizvjesnost. Koliko e trajati... to nitko ne zna...

subota, 5. listopada 1991. ZABORAV Najnoviji lanovi naega podruma su sedmogodinji blizanci, Ana i Mate. S majkom su doli ovamo nakon to im je kua juer spaljena, jer njihova majka nije mogla podnijeti boravak u blizini nekadanjeg sretnog doma koji sada tek obino zgarite. S radou smo ih prihvatili jer suosjeamo s njima, a i drago nam je da se u na ivot s vremena na vrijeme unese malo promjene. Oboje su zaista dobra djeca, mirna i posluna, trpe sve nevolje zajedno s nama kao da su makar deset godina stariji. Ne znam zato, ali sigurna sam da rat ini djecu

~ 35 ~

takvom, tjerajui ih da bre odrastu i to mi se ne svia. Nije li ljepe da su djeca vesela i ivahna, pa makar se ponekad i posvaaju nego ovako, zabrinuta i ozbiljna. Kad im rat rui djetinjstvo poput kule od karata i nesmiljeno izmie tlo pod nogama, ne mogu biti drukiji. Mate je, ipak se ispostavilo, ivahniji od svoje sestrice. Neprestano pria i zapitkuje nas neto, a njegov vedri djeji duh ne mogu slomiti ak i ni ove neprestane zrane uzbune, pa se esto i naali. Budui da je pucnjava i granatiranje sada poput starog radija koji umi u pozadini (toliko este i toliko smo na njih navikli), nekad se toliko uivimo u razgovor jednih s drugima i razmiljanje o neemu drugom, pa ih i ne zamijetimo. Ana je povuena i jako mirna, pa su svi odustali od pokuaja da je nekako pridobiju za razgovor. Svi osim mene, jer imam prirodni instinkt zadobivanja povjerenja kod djece (jesam li ve spomenula da elim postati odgajateljica kad odrastem, ako prije toga izaem iz ovog podruma). Prila sam joj danas i ponudila je krikom kruha s maslom, koja je bila namijenjena meni za veeru. Oprezno me pogledala. '' To je tvoja veera, smijem li je pojesti? ''

~ 36 ~

'' Naravno, ja nisam gladna, prije sam jela '', slagala sam. '' Stvarno? '' '' Naravno, zna, ja ti uvijek imam slab apetit '', rekla sam, pokuavajui ne misliti na glad koja me muila od jutra. '' Onda, dobro '', pristala je i gladno zagrizla kruh. Uivala sam gledajui je, taj trenutak, imala sam osjeaj kao da i sama jedem neto najukusnije. '' Jako je fino, hvala ti '', nasmijeila mi se. '' Nema ne emu. '' '' Ti si dobra, bolja od mog brata, prije me uvijek zadirkivao i dosaivao mi. Sad nije takav, to je zbog rata, zna '', ozbiljno me pogledala, '' rat je sve promijenio. '' '' Zar ti nije drago to je tvoj brat onda dobar prema tebi? '' '' Ne. Ja bih vie voljela da se i dalje svaamo, nego da je dobar zbog rata. Rat nije dobar, straan je. '' '' Da '', sloila sam se. '' Moje bake vie nema, ona je sad na nebu. Mama kae da je umrla zbog metka koji je uao u njezinu kuu.

~ 37 ~

Uvijek mi je plela pletenice, to mi sad nedostaje, a mama ne zna lijepo plesti pletenice. '' Prisjetila sam se kako sam ja nekad svojim lutkama radila frizure. '' eli li da ti ja ispletem pletenice? '' upitala sam. '' Da, moe. Hvala ti, dugo ih nisam imala '', rekla je i sjela ispred mene. Dok sam njezinu lijepu, dugu kestenjastu kosu slagala u vrste pletenice, Ana me upitala: '' Zato neki ljudi moraju umrijeti u ratu, kao moja baka? '' '' Bog ih pozove k sebi na nebo, da budu s njim i anelima, i mole za tebe '', odgovorila sam. '' Kako to zna? '' '' Rekao mi je moj tata. '' '' Gdje je on sada? '' '' Isto gdje i tvoj, na bojinicama. '' '' Moj tata nije tamo. '' '' Ali, tvoja mama je juer rekla... '' '' Ona to misli, znam, svi to misle. Ali ja znam da vie nije tamo. Vidi '', obrazloila mi je jednostavno,

~ 38 ~

'' sanjala sam da je moj tata doao k meni i uzeo me za ruku, a onda smo izali van i njega je neto poelo odvlaiti u daljinu. Molila sam ga da se vrati, ali on se nije vratio. Kasnije sam ga ugledala visoko u nebu s anelima. '' Nisam znala to bih rekla na to, dah mi je zastao u pluima i neto me stegnulo u grlu. '' Zna li to taj san znai? '' upitala je opet, ne ostavivi mi vremena za odgovor. '' Moj tata je umro, i sad je otiao k anelima. '' '' Sigurno je tako '', pomuila sam se uvjeriti je. '' Sjea li se svog ivota prije rata? '' nastavila je postavljati pitanja, poput Malog princa, ne odustajui od toga da dobije odgovor na njih. '' Jesi li kad hodala po travi bosa, kupala se u moru, sjea li se sanjkanja po snijegu, tranja po ulici, uenja u koli? Sjea li se okusa vrue juhe, kruha, pite, voa... '', poela je nabrajati sva jela koja je znala. utjela sam. Ta su mi pitanja tada bila ravna itanju kineske abecede. '' Helena? '' upitala me. '' Kakvog je okusa okolada? '' '' okolada je... '', zapoela sam, dobro se sjeajui kako sam je nekad esto jela.

~ 39 ~

Ali moj odgovor je ostao nedovren. '' Kakvog je okusa? '' nije se dala smesti Ana. '' Ne znam '', rekla sam polako. Nisam joj znala odgovoriti. '' Niti ja '', rekla je moja Mala princeza, i utjeno stavila svoju ruku na moju.

etvrtak, 10. listopada 1991. SAT Slobodno mogu rei da je sat najbolji izum na svijetu. Da ga nema, uope ne bih imala pojam o vremenu. Ovdje, iz podruma, sve je isto, pretapa se poput nekakvih nejasnih, munih slika iz runih snova. Ne razlikujem dan od noi, i potpuno mi je svejedno jesu li dva sata ujutro ili poslije podne. Jednako sam umorna, gladna, prestraena i zabrinuta. A granate jednako neumorno, padaju i padaju na Vukovar. Ove zime e ga, izgleda, umijesto snijega prekriti granate.

~ 40 ~

petak, 11. listopada 1991. NONA MORA Svaki put bih bila tako zahvalna Bogu, nakon buenja iz runog sna, to je to samo san i ja se iva i zdrava iz njega budim i vraam u lijep, normalan i obian ivot. No sad sam ve sva crvena i plava koliko se bezuspjeno tipam i pokuavam probuditi. Ova nona mora u kojoj ivim nije samo san. Ona je moja stvarnost. Kako da to prihvatim?

nedjelja, 13. listopada 1991. OAJ Vukovarci ne mogu vjerovati. Otila je jo jedna nada. Naputaju nas sada kao ptice svoja gnijezda u jesen. S nama je ostao samo Sinia, i bit e uz nas do kraja. Tepamo radiju, napinjemo ui da ujemo vijesti kroz um i granatiranje koje vie ne prestaje.

~ 41 ~

Deblokade Vukovara su bezuspjene, kao da se pokuava probiti planina; ne znam radi li se tu o prepredenim Srbima ili ostatku Hrvatske koji zatvara oi pred svime to se ovdje dogaa. Ne stie nam ni obeana pomo od Crvenog kria. Gdje su paketi s tako neophodnom hranom i lijekovima koji bi sada mogli spasiti neiji ivot? Gdje su konvoji koji su ve trebali stii? Zato se ranjenici i civili ne odvedu na sigruno iz grada? Ako ih netko tko im eli pomoi ne izvede odavde, onda e to uinit neprijatelj. Samo to neprijatelj ima jedan cilj izbrisati ih s lica zemlje. Najvie krivimo Zagreb. Olgin grad. Kao glavni grad Hrvatske, ne moe li uiniti neto da se Vukovaru pomogne? Ne vidi li kako polako nestaje, prazni se, uruava... U njemu ginu nevine rtve, ranjenici, civili... Djeca gledaju smrt roditelja, roditelji djece... Sve nestaje, grad je prazan. NIEGA VIE NEMA.

utorak, 15. listopada 1991. OBRU

~ 42 ~

Vukovar je u potpunom okruenju. Srbi steu obru oko nas. Vie se ne moe ui unutra, ali to je jo vanije ni izai van. Mislim da je ovo poetak kraja. Ne vjerujem da ima nade za pomo, oni koji su nam mogli pomoi nisu htjeli ili nisu uspjeli. Sad vie nemjau prilike za to. Jesam li u krivu? to li e Srbi uiniti s nama? Hoe li potedjeti ene i djecu? Logori, silovanja, prisilan rad, batine... eka li nas to? Blago mukarcima sada, borei se za domovinu mogu umrijeti na dostojanstveniji nain. Za ene to nije sluaj. Nas mogu muiti dulje i bolnije. to e se dogoditi, Boe moj, hoe li se moje slutnje ostvariti?

srijeda, 16. listopada 1991. IZVJETAJ Evo to danas govori Sinia Glavaevi:

~ 43 ~

Vukovar krvari, a Hrvatska pregovara. Meutim, proli su svi rokovi za promjenu fotelja. Valja i Hrvatskoj ratovati u Vukovaru. O krvi i ruevinama, o bolestima i trideset pet tisua ljudi ove opine sa kojima se kocka, javlja glavni odgovorni urednik Josip Esterajher i urednik Hrvatskog radija Vukovara, Sinia Glavaevi. Vie od dva tjedna Vukovar i njegovi trideset pet tisua ljudi eka milost i oprost od Zagreba za neto zato i nije kriv. Niti jedan grad u Hvrtaskog nije dao vie za nezavisnost Hrvatske. Niti jedan grad nije sa manjom vojnom silom obranio veu koricu hrvatskog kruha, a opet to kao da nije dosta. U ovom trenutku vie od sedamdeset tenkova nadire na Vukovar, a Vukovar krvari zajedno sa svojim herojstvom, sa Blagom Zadrom, ovjekom koga je osobno gospodin Tuman odlikovao. Umiru i svi oni koje zapovjednik Hrvatskih oruanih snaga za Vukovar nije htio imenovati, a gospodin Tuman je traio. Meutim, spisak takvih dug je trideset pet tisua imena i prezimena. Vukovar nee biti dalj. Vukovar nee i ne moe prihvatiti da bude rtvovan. Jer je slobodan i kraljevski, grad dvije godine vie od Zagreba. etrdeset i est novih ranjenika, a spisak poginulih dui je no ikad prije. Nema niti jednog dijela fornte koji nije izloen pritisku, i zato Vukovar nudi Hrvatskoj, Europi i svijetu: Ili e hrvatske vlasti uiniti sve da doe do trajnog prekdia vatre, ili e poslati neophodnu i djelotovrnu pomo, vojnu, ili e evakuirati cjelokupno civilno stanovnitvo ovog podruja. Postoji jo jedna mogunost, a

~ 44 ~

to je, potpuno i konano unitenje grada i masakr stanovnitva, kao i dvije stotine pedeset tekih ranjenika. Meutim, na nju ovdje nitko ni ne pomilja. Heroji ovoga grada potrebni su jo neko vrijeme, kao ivi svjedoci ovoga rata. Hvala, Zagreb! Nemojte mi to odsje...

Ali Siniine molbe nikoga ne zanimaju. Svaki komentar, polovice njegovih izvjetaja, bivaju odsjeene. Kako e onda Hrvatska i svijet shvatiti to se dogaa?

etvrtak, 17. listopada 1991. OSTAVLJENI ini mi se da smo svi ostavljeni. Vukovar je sam u ovom paklu. Jer, da nije tako, ne bi li se ve neto uinilo za na spas. Sinia Glavaevi danas je, ba kao i ja, spomenuo stezanje obrua oko Vukovara.

~ 45 ~

Zapisala sam neke dijelove njegova izvjetaja. Vukovarsko ratno jutro, za prvo dananje izvjee Hrvatskom radiju, Sinia Glavaevi. Ponovo granate i mine na grad. Ponovo krenje zadate rijei. Gospodin Raeta namjerno zaboravlja da komandira i etnicima. (...) Tijekom noi ponovno je palo etiri stotine projektila na grad, i to iz Bake (...) te od etnikog naselja Petrova gora. Vukovarska ratna no donijela je iscrpljenim braniteljima nove napore. U zapovjednitvu Hrvatskih oruanih snaga za Vukovar, ude se odakle toliki dobrovoljci za smrt (...) Obru oko Vukovara se stee. Da li je apel bio dovoljno glasan?

Ne, nita nije dovoljno glasno da ostatku Hrvatske ukae na nau patnju. Trudim se biti pravedna i misliti da su zabirnuti za nas i pokuavaju nam pomoi. No zamjeram im, bez obzira na to. Svima im jako zamjeram. to e rei, ako grad padne?

(isti dan, veer)

Strano, Sinia javlja da je prije pregovora bolnica raketirana! Za to vrijeme u njoj je bilo sedam novoroenih beba. Prijeti i opasnost od epidemije, a ravnateljice

~ 46 ~

bolnice, Vesna Bosanac, uputila je otre kritike u Zagreb. Kad bi od toga barem bilo neke koristi! Svi peru ruke od ovoga, ne ele kasnije imati Vukovarske rtve na dui. No, je li mogue da se u ulozi Poncija Pilata nau samo tako? Vrijeme ne radi za nas, ali, Sinia kae: Alarmantno stanje nipoto ne znai da e Vukovar pasti. Ovdje se jo dobar dio ljudi nada da to ni Zagreb nee dozvoliti. Zagreb?! Imamo li ikakve koristi od njih? Od poetka bitke za Vukovar ja ju ne vidim, makar o njoj neprestano sluam. Gdje li je Olga sada, i to ona kae na sve ovo? Ba bih voljela znati. Tko zna hou li je vie ikada vidjeti?

srijeda, 23. listopada 1991. MOLITVA Boe moj dragi, molim te, molim, molim, ne daj da grad padne! Sauvaj nas, pomozi nam, poalji nam pomo, ne dopusti da ljudi i dalje ginu! Ne dopusti neprijatelju da nas ubije. Danas je bolnica estoko raketirana, zbog ega se zapalila. Dobili smo vijesti o Maarima.

~ 47 ~

Kristini je usred svog tog metea pozlilo, pala je i izgubila bebu. Teta Katarina je jako tuna, i ja sam. Zar Maarima nije sueno da gledaju odrastanje svoje djece? to se dogaa, u kakvom to vremenu ivimo? Ne mogu se prestati zapitkivati.

petak, 1. studenog 1991. IGROKAZ Vukovar: Obeali ste nam pomo u lijekovima, hrani; obeali ste dolazak konvoja; odvedeno je samo stotinjak ranjenika odavde, to je s ostalima? to se dogaa s pomoi koju ste nam poslali, zato niste ispunili svoja obeanja? Zagreb: Poslali smo vam pomo, drimo svoja obeanja. Ali i kod nas je rat. Ne znamo to se dogodilo s konvojima i paketima, nemate nas zato okrivljavati. Vukovar: Vidite li vi to se ovdje dogaa? Nai branitelji nemaju snage, nemaju oruja, doktori nemaju uvjeta za lijeenje, na grad je okruen neprijateljskom vojskom. Potpuno okruen.

~ 48 ~

Zagreb: inimo sve to moemo. Vukovar: Ali i sami vidite da to nije dovoljno. Mi inimo vie nego to moemo, snalazimo se bez iega i sad molimo za pomo jer vie nemamo izlaza. Zagreb: Pregovaramo, trudimo se pomoi vam, jo bi vam pomoi trebalo stii, u najgorem sluaju bolnica e biti poteena, a civili i ranjenici iz nje odvezeni prema Zagrebu. Vukovar: Bolnica je daleko od poteenog, a bit e jo i gore. Imamo osjeaj da se za nas moglo uiniti mnogo vie, ali nije. Sa svakim vaim pregovorom broj ranjenika i mrtvih raste. Traimo odgovor na samo jedno pitanje. to se dogaa? Zagreb: (nema odgovora) Ovaj sam mali igrokaz napisala u elji da to bolje prikaem stanje izmeu Vukovara i ostatka Hrvatske, predvoene Zagrebom, kakvo je ovih dana.

subota, 2. studenog 1991. STUDEN Ovaj mjesec s pravom je dobio svoje ime. I to ne samo zato to je hladno izvana, ve i zato to iz ljudskih srca izbija jo vea hladnoa.

~ 49 ~

Srca onih koji nas napadaju (ako ih uope imaju) su poput srca one ledene kraljice iz knjiga Kronike iz Narnije. Kad bi samo lav Aslan doao ovdje, i svojim dahom otjerao njezinu zlu vojsku.

nedjelja, 3. studenog 1991. TITANIK Mi smo Titanik koji se utapa u ledenom oceanu Srpske mrnje. Pruamo ruke dok polako tonemo u hladnu vodu. Nae smrznute usne pokuavaju dozvati upomo. Na ranjeni brod kojeg je udario ledenjak, alje signale molei za spas. No, na obzoru je tamno, i ne vidi se svjetlo broda koji e nam pomoi, koji nam eli pomoi. Ne vidi se nita osim sve gue tame. Na kapetan uspostavlja vezu s brodom koji je odavde udaljen previe da bi nam stigao pomoi. '' Pourite! '' govori on, zajedno s nama. '' Nestat emo zauvijek u ledenoj vodi! '' '' Doi emo, doi emo '', odgovara onaj kapetan, no, umjesto da nam se pribliava, odlazi sve dalje.

~ 50 ~

Na kapetan upuuje posljednji poziv. '' Strpite se '', kae kapetan onog broda. '' Doi emo '', no njegove rijei sad samo slabano odzvanjaju iz daljine. Na kapetan zna da brod koji nam treba pomoi nikada nee doi. A duboki, mrani, hladni ocean, vue ljude, jednog za drugim, u vjeni zagrljaj smrti. Ako onaj bord pomoi ikada doe na mjesto gdje je nekad bio na Titanik, rei e: '' Zakasnili smo, ili ovdje nikada nikoga nije bilo. Ostale su samo ruevine, teko je povjerovati da su nekad inile prekrasan brod. ''

petak, 8. studenog 1991. GRAD KRVARI Na grad krvari neprestano, danju i nou, iz sata u sat, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec... Njegovih rana sve je vie, a Srbi i pomo koja bi trebala doi a ne dolazi, kao i neuspjeni pregovori, samo stavljaju sol na njih. A krvarimo i mi, njegovi stanovnici, jer mi i inimo taj grad. Napadi se odvijaju nesmanjenom estinom, a mi samo tako ekamo... ekamo... i ekamo...

~ 51 ~

to ekamo? To nitko ne zna. Svoju sudbinu, pretpostavljam. Nekoga eka smrt, a nekoga nastavak ivota. Na grad eka da bude osloboen, ili da konano padne. Nitko ne zna to emo doekati. Mogu rei da me najvie od svega mui i ubija ova neizvjesnost. Mislim da emo poludjeti skoro tri mjeseca zatvoreni u podrumu, u tami poput slijepaca, ne znajui to nam donosi sljedei dan. Jedini izvor naega ivota sada je radio, ali i on je slaba utjeha, kad su vijesti koje donosi, i zadnja veza s ostatkom svijeta, tako grozne. Vie bih voljela i da doekamo smrt i kraj, da se predamo, da se dogodi bilo to, ali da nije ovo neznanje i neizvjesnost. Citiram rijei Anne Frank, koja mi je sada tako bliska, poput najbolje prijateljice koju vie nemam.

(..) nita nas ne moe vie skriti negoli ovaj nemir. Neka doe kraj, ak i ako je teak, onda emo barem znati hoemo li naposlijetku pobijediti ili podlei.

subota, 9. studenog 1991. KRAJ SE BLII

~ 52 ~

Posljednji pokuaji da izvuemo neto iz ove mune bitke bezuspjeni. Vukovar vie nije grad ulica, trgova i kua nema, nema ljudi. Branitelji su izmueni i razoarani. Kao da smo prevareni mjesecima smo ekali obeanu pomo koja nikad nije dola. Bolnica je u ruevinama, sanitetskog materijala nema, kao ni krvne grupe 0. Operacije jedva da se obavljaju. Pomo koja je opet obeana od strane Zagreba sad i ne moe vie doi. Kad je bilo prilike za to, on ju nije poslao, ili se, za poslanu, nije potrudio da stigne. Na Borovo je danas sputena takozvana mrea iz neprijateljskih aviona. Izdani smo, i to je najgore, da ljudi umiru u saznanju da se za Vukovar, proglaen Gradom heroja, nije uinilo nita. Ne znam kako neki mogu mirno spavati, znajui za sve ovo, a ak nam ni skupine vukovaraca u Zagrebu ne vjeruju. Ljudi ne vjeruju da se ovaj pakao zaista dogaa nedaleko njih. Zato moj dnevnik i dalje ima svoju svrhu. Pokazati to se dogodilo, jednostavno, bez oklijevanja i prikrivanja istine. Ako grad padne za to e biti kriv Zagreb. Prvo on, a onda ostali gradovi. Odgovori na nae oajnike pozive upomo nisu doli. Zagreb zatvara ui i oi, a to ini i svijet. Tko e odgovarati za nevine rtve kojih je sve vie, i ija krv natapa ovo tlo?

~ 53 ~

Sad se i u Siniinu glas uje dobar nedostatak nekadanjeg optimizma. Danas je ovako zavrio svoje javljanje: Iz Vukovarskih ruevina za sve Hrvate, i sve ljude koji nas uju, javio se Sinia Glvaevi. '' Gotovi smo '', kae teta Katarina, i nitko joj se ne protivi. I ja kaem. Gotovi smo. Samo... koliko emo jo ekati u ovoj agoniji dok to svi ne priznaju? Bolje da se prekine to bre.

utorak, 12. studenog 1991. APATINOST Sad sam konano dola do stadija, za koji sam vjerovala da se do njega ne moe doi, ili makar da ja to ne mogu. Ne bojim se vie i ne tresem zbog zranih uzbuna. Ne strahujem vie za nae ivote. Ne razmiljam o onome to nas eka na kraju. Potpuno sam mirna i apatina. to e se dogoditi neka se dogodi, jer se mora dogoditi. Nema se smisla opirati, a sunce e nastaviti izlaziti i zalaziti pao Vukovar ili ne, ostali mi ivi ili ne, vratio mi se moj tata ili ne.

~ 54 ~

Jedino ega se jo bojim jest muenje koje sporo traje, umiranje u agoniji. Ako je meni sueno da na kraju umrem, voljela bih da to bude brzo i bezbolno. Djeca ute. Potpuno su mirna. Drim Aninu ruku u svojoj. Sjedimo kraj prozora i utke gledamo u zdi pred sobom, oslukujui granate koje padaju jedna za drugom. Nemam vie volje jesti ni piti, nemam se volje zapitati nita, ak ni prisjetiti lijepih prolih vremena koja ne mogu vie zamisliti. Nemam se volje oeljati, obui jo jednu vestu jer mi je hladno, zapaliti jo jednu svijeu, progovoriti rije s nekim, ujteiti nekoga. Ne bih imala vie volje za pisanje, da ne znam kako je ovaj dnevnik jedan od istinitih zapisa o uasima koje je Vukovar prolazio tijekom Domovinskog rata, i moda e nekad biti zasluan za konano otvaranje oiju svih onih koji su preuivali ovu tragediju i sumnjali u nju. Moda se uzalud nadam. Moda e moj dnevnik biti uniten i spaljen, moda e zavriti na nekom starom tavanu ili pod gomilom ruevina. Moda ga, ak, nitko nee hjteti proitati. No, dokle god postoji nada da e on ugledati svjetlo dana, okruenje izvan ovog podruma i nebo bez granata; da e priati moju priu ljudima u slobodnoj zemlji i obnovljenom gradu, dokle god postoji ta nada ja u ga pisati.

~ 55 ~

petak, 15. studenog 1991. MODA Sramota je kakvo je stanju u Vukovaru Hrvatska dopustila. Uvjerena sam, to e zauvijek biti mrlja na njezinom imenu. Za mnogo se ljudi ne zna gdje su, bili ivi ili mrtvi, a u jednom satu na na je grad po najnovijim Siniinim informacijama palo sedamdeset granata. U bolnici infekcija uzima svoj danak, sve je vie onih koji polako, ali sigurno, gube ivot. Zvjerstva koja Srbi ine nad zarobljenim civilima, neuvena su, ali posve u skladu s njihovim ukusom. Isrpavljam se, ovdje vie nema iznenaenja i rijei neuveno, jer, nakon svega ovoga, Vukovarce vie nita nee moi iznenaditi. Varam li se? Moe li svijet izvan mrtvila ovog podruma biti jo gori? Vukovar je dao sve od sebe kako bi se obranio i pokazao Hrvatskoj svoje stanje, no, sve nije bilo dovoljno. Hoe li se nadolazee vrijeme pokazati imalo boljim za nas?

~ 56 ~

2.

GRAD JE PAO

~ 57 ~

ponedjeljak, 18. studenog 1991. GRAD JE PAO Nakon nadljudskih napora, i tolikih bitaka, bezbrojnih rtava i tri mjeseca potpunog okruenja i zatoenitva; nakon preklinjuih molbi za pomo, nakon nadanja, strahova, oaja, nakon tolikih molitava dogodilo se samo jedno. GRAD JE PAO. A sad, nakon pada, stvari su malo drukije nego prije, jer nita se vie ne uje. Doslovno nita - vlada samo sablasna, neprirodna tiina. Nakon tolikih bitaka i pucnjave ne uje se vie nita. Toliko sam se puta zapitala, kako e to biti kad grad padne?

~ 58 ~

I evo kako je. Isto kao i prije, samo sa svjesnou da su Srbi sad uli u grad, da vie nema nade u njegovu obranu i da nam se postavljaju dva pitanja. Ostati u svom gradu ili pobjei iz njega? Svatko o tome odluuje kako mu srce nalae, no to je odluio na podrum, rei u nakon to na brzinu zapiem najnovije vijesti, uz svjetlo svijee koje polako nestaje. Nema razloga za ekanje s dugo obeanom evakuacijom stanovnitva, jer njega sada ine samo civili skriveni u podrumima. Najnovije vijesti su da zavravaju maratonski pregovori i, premda u gradu nema Europske mirovne misije, evakuacija bi trebala biti sutra. Izmueni Vukovarci tada bi trebali ugledati konvoje. Sinia nas izvjetava da se u gradu avetinjski prizori niu do beskraja, osjea se miris paljevine, a pod nogama crepovlje, graevinski materijal, staklo. U bolnici se nedae nastavljaju, a povrh svega tamo veina stanovnitva trai utoite. Konvoj bi trebao krenuti sutra oko 10 sati, s kapacitetom za esto ljudi, a Sinia svoje javljanje zavrava s rijeima:

~ 59 ~

Nadajmo se da je mukama po Vukovaru doao kraj.

Je li doista tako, vidjet emo u vremenu koje slijedi. Kako sam ve prije spomenula, lanovi naeg podruma odluili su da svakako moramo otii u bolnicu iz ovih stopa, jer nismo napustili grad iz jednostavnog razloga to smo se bojali. Dodue, ja sam upravo zbog straha mislila kako je najbolje da pobjegnemo, ali mama je rekla da bi njoj puknulo srce ako ode iz Vukovara i tako smo ostali. Sad vie ne mogu pisati, jer se spremamo najbre to moemo. elimo stii do bolnice prije no to Srbi dou do naeg naselja. Iako je dan tek poeo, urimo se kao da hvatamo zadnji vlak prije smaka svijeta. Moda i je tako? Dok u bolnici budemo ekali konvoj, nastavit u s pisanjem. Jedno je sigurno. U dananjem danu emo doivjeti spas i osloboenje ili svoju najgoru sudbinu.

(malo kasnije)

~ 60 ~

Evo nas u bolnici u jednom komadu (hvala Bogu!), a ja nastavljam s pisanjem tamo gdje sam stala. Iako su mi cipele bile toliko tijesne da sam ih jedva obula, kaput star i odivena poruba (kao da je pripadao mojoj mlaoj sestri), a ostala odjea toliko tanka da sam cvokotala, to od hladnoe a to od straha; to nikoga nije zanimalo. I ostali su se opremili ne gledajui na to to nose; ja sam Ani dala svoju najmanju vestu jer nije imala kaput, no svejedno joj je dosezala gotovo do poda, stric Igor je odjenuo pidamu susjeda Vinka, a teta Katarina maminu najdeblju haljinu preko svoje duge suknje, dok je mama obula njezine gumene izme, iako dva broja vee. Nismo mogli nositi puno stvari, jer ih puno nismo ni imali. Susjeda Marija je pomogla Aninoj i mojoj mami da u vreice potrpaju ono malo hrane i vode to nam je ostalo, te jo par obiteljskih uspomena. To je bilo sve, i naprosto smo, nimalo ne alei, istrali iz podruma. Tamo smo ugledali susjeda Milivoja. '' Htio sam otii sa sinonjom kolonom '', rekao je. '' Doli smo do izlaza iz grada i nisam mogao dalje. Mislio sam da e mi srce pui. Rekli su da sam lud kad sam se vraao ovamo kroz kukuruze. Pored mene su

~ 61 ~

opalila dva metka i doslovno me okrznula. Ipak sam proao bez ogrebotine. '' '' Idete li u bolnicu sad? '' upitali smo. '' Ne '', rekao je. '' Ostajem u svojoj kui. Tu sam roen i tu u i umrijeti. '' '' Susjede Vinko, nemojte tako... '', rekla je moja mama. No njega nita na svijetu ne bi moglo uvjeriti u suprotno. Izgrlio se s nama, poelio nam svu sreu i uao u kuu. Mi smo pak, to smo opreznije mogli, krenuli prema bolnici. mirkali smo, nenavikli na dnevno svjetlo, udisali hladni jesenski zrak i zaprepateno gledali oko sebe. Svuda se osjeao miris paljevine, benzina, krvi. Na cesti su leali raskomadani ljudi, ubijena stoka, pregaena vozila, sruene itave graevine, iskrena stabla. Nema rijei kojima bi se moglo opisati kroz to smo prolazili na putu do bolnice, ovo je tek skica. I nema razuma kojim bi se to moglo shvatiti, jer nadilazi svu ljudskost koju ovjek u sebi moe imati. Mama mi je rukom prekrivala oi, nije eljela da gledam slike masakra svuda oko sebe. Ali ja sam ih ipak

~ 62 ~

vidjela, i morala sam osjeati muninu, neto vie od alosti, to mi je doslovno paralo srce pad grada tako nije izgledao ni u mojim najgorim nonim morama. Imala sam osjeaj kao da sam i sama napola mrtva. Pazei da ne zgazim posljednja poivalita koja su toliki ljudi nali na cesti, poskakivala sam i krivudala, gazei po staklu i buki. Jedan komad stakla porezao me po nozi, no nisam stala, ak i kad je krv promoila arapu, uope nisam osjeala bol. Uasi rata na mene su djelovali popu injekcije za umrtvljivanje. Putem smo ugledali starca kako nosi plastinu vreicu s bocama i pred sobom gura rasklimani bicikl. Na rukavu je imao svezanu bijelu traku. Nedaleko njega, bio je prizor koji nikada neu zaboraviti. Kamere stranih novinara okupile su se oko etnika i jo nekih lanova JNA za koje nisam znala to u vojsci predstavljaju. Jedni su palili Hrvatsku zastavu, drugi naiskap pili iz velikih boca, dok im je alkohol curio bradom, trei rezali neko meso, kao da ga pripremaju za peenje, a ostali pjevali i ljuljali se u ritmu neke glazbe. Bilo je i ena meu njima, takoer u vojnim odorama. Jedna je na nosu imala goleme crne naoale i raupanu plavu kosu.

~ 63 ~

Nisam mogla shvatiti to govore, na sreu smo stajali predaleko, no ula sam neke psovke i njihov smijeh. Zvuao mi je kao da dolazi iz pakla. Nisam se mogla ni pomaknuti, omamljena uasom tog prizora, kad mi je neija ruka pokrila usta i odvukla me za zid neke kue. Tamo su stajali svi ostali, od moje mame do male Ane, i nisam mogla shvatiti kako ih nisam vidjela kad su se sakrili. '' Ostala si tamo stajati sama, pa kako nisi vidjela one Srbe u blizini? '' prijekorno mi je rekla mama. '' Jesam '', protisnula sam, '' samo sam njih i vidjela. '' '' Nadaj se da nisu i oni tebe '', rekao je mukarac koji mi je rukom prekrio usta. Djelovao mi je nekako poznato. '' Jeste li vi Zlatkov tata? '' upitala sam, sjetivi se prijatelja iz razreda. '' Da. Zlatko je u bolnici, a ja sam upravo krenuo onamo. '' '' Ponudio se da e nas odvesti, hvala milostivom Bogu! '' rekla je teta Katarina. '' Kad vidim kako nai krvnici izgledaju, odahnem to nas nisu primijetili. Jo bi nas pozvali da im se pridruimo. ''

~ 64 ~

'' Kato '', prijekorno je rekao stric Igor. '' Imate pravo, opasno je da do bolnice idete pjeke, a to jedino mjesto na kojem ste sigurni. Sreom da sam ja naiao, doite brzo u moj auto. '' '' Neemo svi stati '', rekla je susjeda Marija. '' Moramo. Neka se netko smjesti u prtljanik. '' '' Ako auto uope moe voziti po ovim ostatcima od ceste. '' '' Ne brinite '', rekao je Zlatkov otac. '' Doao sam njime ovamo. '' '' Je li Zlatko dobro? '' upitala sam, kako bih manje mislila na nauljane noge u tijesnim cipelama, zbog kojih sam se osjeala kao kineskinja povezanih stopala. '' Bojim se da nije. Zadobio je prilino ozbiljne ozljede juer. Operirali su ga, i sad se nadamo najboljem. Ranjen je u ruku i rebra. '' '' Boe moj '', problijedila sam. Ne znam ima li ita tee nego zamisliti nekoga od svojih prijatelja s kojima sam svaki dan dijelila kolske brige i alila se, a sad smo zajedno doekali pad rodnog grada i traimo utoite u ruevnoj bolnici. I to on, ozbiljno ranjen.

~ 65 ~

Nekako smo se potrpali u automobil i sretno stigli do bolnice, kao to sam ve spomenula, u jednom komadu. A u bolnici... stanje koje je jednako teko opisati kao i ono izvan nje. Recimo to ovako. Svaki prostor koji bi se mogao nazvati slobodnim sad je bio i vie nego pun. Svaki hodnik prolaz, zakutak, svaka, i najmanja soba, bili su puni kreveta s ranjenicima i bolesnicima. Kreveti runi, eljezni, stari, neki posteljine umrljane krvlju, svaki ima jednu deku i to je to. Na deki je plastina vreica, moda slika dragog lana obitelji, ispod nekih kreveta malo stvari, jednostavno komadii otrgnuti od obinog ivota koje su ljudi ponijeli sa sobom. I tako je sad, dok piem sjedei na jednom kartonu uz Zlatkov krevet. Kad smo doli, dugo mi je trebalo da ga prepoznam, ali ipak jesam. I ao mi je to jesam, jer mirnije bih ivjela da nisam vidjela kako stoji izmeu ivota i smrti! Leao je s cjevicama na licu, infuzijom, umotan u zavoje rumene od krvi. '' Zlatko! '' gotovo sam viknula od zaprepatenja i potrala prema njemu.

~ 66 ~

Sestra pored kreveta zabranila mi je da se pribliim. '' Ali, molim vas, ja sam mu prijateljica, nisam ga vidjela mjesecima! Samo da ga pozdravim, da ga vidim prije nego to umre, molim vas! '' molila sam je u suzama. Nevoljko se odmaknula i prepustila mi svoje mjesto kraj njegova kreveta. Odmah sam vidjela da nije u nesvijesti, no isto tako da mu nedostaje samo malo vremena prije no to napusti ovaj svijet. '' Zlatko, Zlatko, uje li me? Prepoznaje li me? To sam ja, Helena '', govorila sam mu, no on me, otvorivi oi, nije prepoznao. '' Ne prepoznaje te '', rekla mi je sestra. Ljutito sam je pogledala. Kako me ne bi prepoznao, kad smo uvijek bili zajedno, druili se u koli, nekad ili zajedno na praznike bio mi je poput Olge. Pomislila sam da e me prepoznati ako osjeti moj dodir, pa sam ga primila za ruku. Opet je otvorio oi i pomuio se da kae: '' Tko si ti? '' '' Helena, zar ne vidi? '' rekla sam kroz suze. '' Moja prijateljica... iz... kole? '' upitao je konano.

~ 67 ~

'' Da '', rekla sam, neopisivo sretna to me konano prepoznao. '' Ti si... iva? '' '' Zato ne bih bila? iva sam koliko i ti. '' '' Tako mi je drago da si tu, ali... ja u uskoro umrijeti... a i ... ostali e. Mislio sam... da si... Sanjao sam da si umrla. '' Srce mi je preskoila jedan udarac. '' U redu je, vidi da sam tu '', rekla sam. '' Da, ali ti... nisi sigurna. Grad je pao, zar ne? '' '' Da, ali sad e doi konvoji da nas odvezu u Zagreb. '' '' Nee... znam to... sanjao sam... '' '' Snovi nisu istina '', rekla sam vrsto. Slabano je podignuo ruku kako bi me prekinuo. '' Ali ja znam. Sanjao sam kako mi netko govori da niste smjeli... doi ovamo. Trebali ste.. pobjei... sino. Ovdje je opasno... u bolnici... Svi smo prevareni i izdani. '' utjela sam. Zlatkove snove nitko nije shvaao ba olako, i nije mi bilo drago to je to rekao.

~ 68 ~

'' Kako god bilo '', rekla sam ponovno, dok su mi slane suze ulazile u usta, '' sad je sve u redu, i zajedno smo, neemo misliti na ono loe. '' On se nasmijeio, ali nije rekao nita. Dok su mi suze kapale na njegov pokriva, upitao me: '' Zato plae? '' '' Ne znam. Samo mi je ao to si... ranjen. Ne bih eljela da umre. '' '' Ali ja bih. ao mi je, ali ja samo brojim trenutke do smrti. Onda u otii odavde, zauvijek. '' Zaplakala sam ponovno. U tom trenutku, dogodilo se neto uasno strano. Jo i sad mi se ruke tresu kad na to pomislim. Srpski vojnici ulazili su u bolnicu i izlazili iz nje, etali se meu krevetima i odabirali neke ranjenike koje su potom odvozili van iz bolnice. Nitko tu nita nije mogao uiniti, i samo smo bespomono promatrali njihovo komandiranje. Jedan od njih zaustavio se ispred Zlatkova kreveta i rekao sestri: '' Ovoga ovde, idemo '', pokazao je na Zlatka.

~ 69 ~

Njegovi majka i otac, zajedno sa mnom, ukoili su se od straha. Znali su, ba kao i ja, da vie nita ne mogu uiniti, dok ga je sestra spremala da ga odveze. '' Hajde, devojice, nee valjda i ti sa nama da ide? Pusti ga, Boga ti '', rekao je vojnik, a ja sam prestraeno ustuknula i nae su se ruke razdvojile posljednji put. '' Zbogom, Helena, hvala ti '', proaptao je Zlatko. '' ta to radi? '' upitao je vojnik sestru, koja je Zlatku davala dokumente. '' Samo.. da mu dam... '' '' Ne treba nita da mu da. Sve ta mu treba ima sa sobom. Sad izvlai taj krevet kako sam rekao, ili e da zaali. Jasno? '' '' Jasno. '' '' To volim da ujem. I ubudue da zna kako da pria s nadreenim. '' Nekoliko trenutaka poslije, Zlatkov krevet je nestao, i Zlatka vie nije bilo. Teko je, ne, nemogue je gledati svu ovu muku, bol i alost naprosto nepodnoljivo. Prije nisam mogla plakati, ali sad mi suze klize jedna za drugom i kapaju na ove stranice, razazujui tintu u njima. Ne trudim se birsati ih, jer one opet poinju tei.

~ 70 ~

Lijenici i medicinske sestre tre hodnicima, probijaju se kroz gomile ljudi, kratko zastaju kod pojedinih bolesnika, pruaju osnovnu pomo nekima i tjee ih. Pripremaju se za konvoj koji dolazi, daju ljudima dokumente i papire, dogovaraju se neto meusobno. Onda vojnici opet etkaju, gledaju nas i smjekaju se. Tako se sve ponavlja iz sata u sat. Sve je uglavnom tiho i zaguljivo. Djeca su posve mirna, bolesnici ute i trpe. (neto kasnije ) Svi su nemirni i zbunjeni. Vlada nekakvo komeanje. Konvoja zaista nema. Jesmo li u zamci?

(nakon nekog vremena) Doao je Veselin ljivananin i rekao da moramo izai i razdvojiti se. Mukarci od ena i djece. Sve nam je jasno (makar meni). Nee biti nikakve evakuacije i konvoja, najvjerojatnije. Jer da hoe, zato bismo se onda trebali razdvajati, i to na njegovu zapovijed? Svi su zbunjeni i u nevjerici, oekuje se najgore. Sad stojimo vani, i ja, zbijena u gomili i skrivena od pogleda Srpskih vojnika, grozniavo piem. Tko zna kad u opet imati priliku?

~ 71 ~

Nebo je sjajno plavo, vedro i sunce jako sija, kako ve dugo nije. Ali hladno je, jako je hladno, i sve je puno vrana. Ne prestaju kruiti oko nas, i to mi se nimalo ne svia. Sad ljivananin ponovno izdaje zapovijedi glasom otrim poput otrice maa. Mukarci odlaze u autobuse, a ene i djeca ostaju stajati. Nije bilo vremena za posljednje pozdrave, a ja si tek sad posvjeujem da jo uvijek ne znamo to je s tatom! Hoe li ove ene ikada vie vidjeti svoje mueve, a djeca oeve? alju li ih u logore? Nita ne znamo, a nama sad nareuju da hodamo. Kamo idemo? Hoe li nas potedjeti ili nas vode u neki logor? Hoe li nas ozlijediti? Bojim se. Trudnice, starice i mala djeca, svi se udruujemo u ovoj povorci... Hoe li to biti povorka slobode i vraanja u ponovni ivot, ili povorka smrti? Ne mogu vie pisati, ali mirna sam jer znam da sam zapisala ono najvanije. Zadnji se put prije odlaska okreem i gledam ono to je ostalo od moga grada. Iako je to samo letva na letvi i ulice pune kra, sad mi se vraaju sjeanja i mogu zamisliti ovaj grad u doba

~ 72 ~

kad je jo bio iv. Dok su se djeca igrala na ulicama, u parkovima cvjetalo cvijee, a nebom letjele ptice. Sjeam se... Sad se svega sjeam! I znam da u, to god se dogodilo, nositi Vukovar u srcu. Jer, kao to je Sinia Glavaevi rekao, na grad ne ini ono materijalno, ve mi njegovi stanovnici. On je skriven duboko u nama, gdje ga nijedan krvnik vie ne moe nai i ponovno unititi. Zato, Vukovar je za mene uvijek ponosan i prekrasan grad heroja.

~ 73 ~