I. UVOD

Priroda ( biodiverzitet ) je cjelina koja je sastavljena iz žive i nežive komponente koje su povezane i zavise jedna od druge.

MEA – Milenijumska procjena ekosistema definisala je 5 osnovnih uzroka gubitka biodiverziteta, odnosno 5 grupa direktnih pritisaka na okoliš :

1. Konverzija staništa2. Prekomjerna eksploatacija3. Zagađenje4. Klimatske promjene5. Invazivne vrste

II. KONVERZIJA STANIŠTA

Konverzija predstavlja proces degradacije staništa, pri čemu sa višeg stepena organizacije i integracije se prelazi u staništa karakteristična za niže oblike organizacije. Ovo je rezultat djelovanja jednog ili više ekoloških faktora, a može biti antropogene prirode, rezultat prirodne katastrofe (požari, poplave, odroni) ili rezultat dugotrajnog procesa regresivne sukcesije biocenoza. Konverzija je u pravilu nepovoljan proces za autohtoni biodiverzitet.

Stanje bio i geodiverziteta na području Federacije BiH, koje nastaje kao posljedica konverzije staništa , ogleda se kroz skalu promjena strukture biocenoza i ekosistema do potpunog gubitka ekosistema na određenom prostoru i u određenom vremenu. U posebno nepovoljnom stanju su: šumski ekosistemi, planinski vodeni ekosistemi, osjetljiva kraška područja, kraška polja, te močvarni ekosistemi, a posebno kanjoni i klisure rijeka. Posebnu opasnost za budućnost prirode Federacije BiH čine često neprincipijelni i stručno nedovoljno utemeljeni poduhvati u kreiranju novih obrazaca energetskog sistema, urbanog razvoja, te korištenja mineralnih i fosilnih resursa. Poseban problem čini dio prirode sadržan u mediteranskom pojasu BiH, prostoru koji je danas pod izuzetno visokim pritiskom neplanske izgradnje, eksploatacije marinskih resursa, te planirane izgradnje infrastrukture.

Degradacija staništa – smanjenje kvalitete staništa što ga čini nepovoljnim za život određene vrste.

Gubitak staništa – tako niska (loša) kvaliteta staništa da ga vrste više ne mogu koristiti za život (oboje može značiti gubitak za jednu vrstu ali možda stanište za neku drugu, novu vrstu na tom području) .

Degradacija ekosistema – kada promjene učinjene u nekom ekosistemu degradiraju stanište mnogih vrsta koje čine taj ekosistem.

1

Gubitak ekosistema – kada su promjene učinjene u ekosistemu tako velike/temeljite da nestanu mnoge vrste, osobito one koje dominiraju tim ekosistemom.

Ekosistemi prema stepenu degradacije se dijele na:

1. PRIMARNE - ekosistemi u kojima je stopa primarne produkcije vrlo visoka (100%). Tu spadaju: tropske kišne šume, ostale vrste šuma, okeani, mora, kopnene vode, pustinje, savane, stepe, prašume.. Oni su oslobođeni čovjekovog uticaja i samim time su sačuvali svoj integritet i funkcionalnost.

2. SEKUNDARNE - nastali su od primarnih ekosistema, degradacijom od strane čovjeka. Konverzijom primarnih ekosistema u svoju korist (livade, pašnjaci), čovjek je u potpunosti izmijenio prvobitni ekosistem, a time i staništa različitih vrsta koje su bile za njih vezana. Na "nova", izmijenjena staništa, dolaze i drugačije vrste, odnosne one koje mogu na njima opstati. Stopa primarne produkcije sekundarnog ekosistema je 66,66%.

3. TERCIJARNE - nastali su daljnjom degradacijom sekundarnih ekosistema od strane čovjeka. Čovjek je tu napravio prostore za stanovanja (gradovi i sela), saobraćajnice, prostore za rekreaciju, itd. U ovom tipu ekosistema obično dominiraju monokulture (oranica, njiva), gdje je prisutna jedna vrsta (npr. pšenica), što značajno utiče na smanjenje biološke raznolikosti. Stepen primarne produkcije u antropogenim

II.1. Konverzija primarnih šumskih staništa

Konverzija primarnih šumskih staništa uvjetovana je slijedećim aktivnostima:

• intenzivna, prekomjerna i neselektivna sječa šuma, naročito na senzitivnoj geološkoj podlozi (dolomiti, peridotiti, amfiboliti itd)..

• neuravnotežena izgradnja putnih komunikacija, šumskih puteva, energetskih postrojenja („male“ protočne elektrane), turističke infrastrukture eksploatacija mineralnih resursa itd..

Glavni uticaj poljoprivrede dolazi zbog krčenja prirodnih staništa za potrebe obrađivanja zemljišta – posebno zemlje za intenzivne monokulture.

Povrh gubitka staništa zbog krčenja, neodržive poljoprivredne prakse također uzrokuju gubitak 12 miliona hektara zemlje zbog dezertifikacije.

II.1.1. Tropske kišne šume

Procijenjeno je da su 1950. tropske kišne šume pokrivale 16-17 milijuna km², dakle oko 11% površine Zemlje. Do 1980. je 50% tih šuma uništeno ljudskim djelovanjem, a proces uništavanja je nastavljen i još uvijek traje.

Područje kišnih šuma veličine nogometnog igrališta nestaje svake sekunde, a više od 50 biljnih i životinjskih vrsta izumire svakog dana.

2

Na planinama oko Sarajeva se vrši intezivna sječa šume. Od šumskih sastojina je naročito ugrožena bukva koja završava kao ogrijevno drvo. Brutalna i divljačka sječa šume iza sebe ostavlja pustoš poput Apokalipse. Mnogi planinari, ekolozi i ljubitelji prirode i ranije su ukazivali na obim i štetne posljedice ove sječe, ali do danas niko od odgovornih ljudi u vlasti nije ništa poduzeo da se zaustavi ovaj negativan trend. Za transport posječenih stabala osim traktora i kamiona se koriste i specijalna vojna vozila. Među najugroženijim područjima su: Turovi - Sustavac (Treskavica), Kasov dol - Kotlovi (Bjelašnica) i Luka - Kolijevka (Visočica).

II.2. Konverzija slatkovodnih staništa

Konverzija slatkovodnih staništa uvjetovana je sljedećim faktorima:

• podizanje brana i uspostava vještačkih hidroakumulacija • prekomjerna izgradnja putnih komunikacija • izgradnja tzv. malih protočnih elektrana i kamenoloma• degradacija i devastacija priobalnog zaštitnog šumskog pojasa • kaptiranje izvorišta • prevođenje vodotoka u druge slivove • presijecanje vodenih žila

Mnoga industrijska preduzeća nerazvijenih mediteranskih, a i kontinentalnih zemalja olako shvataju prirodna bogatstva svoje regije. Kao rezultat neadekvatnog kadra i nadzornih institucija koje se bave ovom problematikom neplanski se, masovno, grade velike hidroelektrane, protočne hidroelektrane, termoelektrane i druga postrojenja koja u velikoj mjeri vrše degradaciju živog svijeta ekosistema na kojem se nalaze

. Izgradnja hidroelektrana, termoelektrana i kamenoloma osim na konverziju slatkovodnih staništa ima negativan uticaj :

• zauzimanjem dodatnog poljoprivrednog zemljišta koje se angažuje za smještaj jalovine

• odvodnjavanjem površinskih kopova vrši se uticaj na nivo i režim podzemnih voda

• gradnjom ovakvih pogona mijenja se reljef zemljišta, smanjuju se poljoprivredne površine

• ugrožava se stanište mnogim biljnim i životinjskim vrstama• zaštitom površinskih kopova od površinskih voda mijenjaju se vodeni tokovi

što utiče na navodnjavanje okolnih parcela• narušavaju se estetske vrijednosti okoline• promjena privrednih aktivnosti i socijalne strukture stanovništva (širenje

infrastrukture, komunikacija, objekata..)

II.3. Konverzija močvarnih nešumskih ekosistema

Močvare i vodenjare danas čine najugroženije ekosisteme i u BiH. Kako sadrže vrijedan genofond (različite biljne, a od životinjskih vrsta naročito ptice,

3

gmizavce, vodozemce i ribe) u sistemu održive konzervacije imaju puni prioritet. Zbog ograničenosti hidromorfnih zemljišta na prostoru BiH (svega do 15 % površine), te njihove stalne melioracije i isušivanja, močvarna staništa pa i čitavi ekosistemi su ograničeni na male površine.

Jedan od faktora konverzije močvarnog staništa je i namjerno izazvani požari u bazofilnim tresetištima kao onaj u Hutovom blatu 2011. godine kojim je uništeno 80% parka prirode pri čemu su uništena brojna staništa velikog broja biljnih i životinjskih vrsta.

II.4. Konverzija marinskih staništa

Konverzija marinskih staništa uvjetovana je sljedećim faktorima:

• degradacija, devastacija i destrukcija priobalnog pojasa usljed neplanske izgradnje

• neplanska i prekomjerna akvakultura• neplansko podizanje prekomorske infrastrukture

II.5. Konverzija visokoplaninskih staništa

Konverzija visokoplaninskih staništa uvjetovana je sljedećim faktorima:

• eolska i hidroerozija planinskih staništa• topljenje snježanika• kaptiranje planinskih izvorišta • neplanska izgradnja infrastrukture • neuravnoteženi turizam

II.6. Konverzija sekundarnih šumskih ekosistema

Konverzija sekundarnih šumskih ekosistema uvjetovana je sljedećim faktorima:

• neuravnotežena i nekontrolirana sječa • sušenje stabala uslijed nedovoljno stručne introdukcije kultivara • nedovoljno stručno zasađivanje

II.7. Konverzija livadskih ekosistema

Konverzija livadskih ekosistema uvjetovana je sljedećim faktorima:

• prekomjerna ispaša, oranje, kopanje i slični agrikulturni zahvati • prirodna progradacija uslijed neodržavanja (odsustvo košenja)

II.8. Konverzija refugijalno – reliktnih staništa

Refugijalno reliktna staništa predstavljaju najunikatnije dijelove bosansko- hercegovačkog okoliša. Nastali su u burnim procesima oblikovanja zemljine kore, geogeneze, stvaranja klime i živoga svijeta. To su mjesta koja su pretrpjela najmanje promjene od predglacijalnog do postglacijalnog perioda, te tako sačuvala izvorne ekološke vrijednosti. Na ovim staništima su zastupljene mnoge tercijerne vrste biljaka

4

i životinja, koje su uspjele preživjeti i drastične promjene klime u toku posljednjeg glacijala. Kako su ova staništa bila utočišta mnogim biljkama i životinjama tokom ledenog doba, zovu se i refugijumi. Vrste koje na njima žive su u evolucionom pogledu veoma stare i označene su kao relikti. Ovakvi tipovi staništa na kojima žive brojne tercijerno-reliktne vrste biljaka i životinja su od najvećeg značaja za biodiverzitet Bosne i Hercegovine, a time i globalni biodiverzitet. Pozicija tercijernih reliktnih ekosistema u Bosni i Hercegovini povezana je prvenstveno sa kanjonima, klisurama i strmim padinama planina u slivovima rijeka: Une, Vrbasa, Bosne, Drine i Neretve.

Konverzija refugijalno-reliktnih staništa uvjetovana je slijedećim faktorima:

izgrađene brane i hidroakumulacije planiranje novih hidroakumulacija (Neretva, Sana, Bosna) prekomjerno otvaranje kamenoloma

II.9. Faktori koji utiču na konverziju različitih staništa

Totalne sječe šuma neposredno dovode do dugoročnog uništavanja staništa šumskih vrsta i zamjene sekundarnim ekosistemima, koji se odlikuju veoma smanjenom produkcijom i malim diverzitetom flore i faune. Također, na ovaj način se veći ili manji kompleksi šuma rasparčavaju (fragamentiraju) na veći broj manjih dijelova među kojima je otežana, a u izvjesnim slučajevima i onemogućena komunikacija preko cenobionata. Totalne sječe se ostvaruju prije svega u brdsko-planinskim regionima, ali nisu pošteđene ni prirodne šume aluvijalnih ravni ravničarskih krajeva, dok su mediteranske šume hrasta crnike u najvećoj mjeri uništene još u prethodnim stoljećima. U posljednje vrijeme totalne sječe prisutne su i u područjima koja su označena kao potencijalni rezervati prirode i budući nacionalni parkovi (npr. Prokletije), a naročito su izražene u zaštitnim zonama nekih Nacionalnih parkova.

Uređivanje šuma, ekološki posmatrano, može biti u suprotnosti sa očuvanjem stabilnosti šumskih ekosistema i njihovog biodiverziteta. Iz same ideje da se šume "urede", proizilazi niz, često kontraverznih pitanja. Naime, dok uređivanje ljudskom rukom podignutih šuma i parkovskih površina ima svog punog opravdanja, jer je čovjek kreator ovakvih vještačkih ekosistema, dotle je "uređivanje" prirodnih, a posebno klimatogenih šumskih ekosistema, ili još drastičnije, prašumskih rezervata, krajnje diskutabilna djelatnost.

Vodoprivreda - Izgradnja vještačkih akumulacija u kanjonima i klisurama dovodi do potpunog uništavanja populacija vrsta i ekosistema u zonama potapanja. Poseban gubitak diverziteta izazvan potapanjem, je nestanak ili krajnja fragmentacija reliktnih ekosistema kao što je slučaj sa sastojinama pančićeve omorike u kanjonu Drine. Problem prilikom izgradnje akumulacija u uzanim kanjonima i klisurama, predstavlja prekid komunikacija riječnog naselja donjeg i gornjeg toka rijeke. Primjer Đerdapske brane na kojoj nisu izgrađene riblje staze na najbolji način pokazuje u

5

kojoj mjeri je oštećen riblji fond Dunava odsustvom anadromnih i katadromnih vrsta koje su imale ne mali ekološki ali i komercijalni značaj u ukupnom ribolovu.

Regulacija vodotoka predstavlja poseban problem u očuvanju biološke raznovrsnosti vodenih ekosistema. Najčešće je ona izvedena tako da su ravničarske rijeke sabijene nasipima u uzane plavne zone, dok su obale manjih vodotokova bukvalno svedene na betonska korita. Fundamentalna ekološka i hidrobiološka saznanja ukazuju da je život svake rijeke neposredno povezan sa širinom plavne zone u kojoj se živi svijet rijeke obnavlja efikasno. Smanjenje širine plavne zone neposredno pogađa populacije riba, ali i drugih vodenih, prije svega, riječnih organizama (fito- i zooplankton) koji gube mrijestilišta i staništa za reprodukciju u poplavnim zonama (forlandima).

Urbanizacija i izgradnja infrastrukture - Ovom ljudskom djelatnošću neposredno se uništavaju prirodni ekosistemi u okolini velikih gradova i oko saobraćajnica. Saobraćajnice presjecaju prirodne ekosisteme sprečavajući komunikaciju cenobionata, a vrlo često one se nalaze na osnovnim koridorima lokalnih migracija i unutar areala aktivnosti populacija pojedinačnih vrsta izazivajući njihovo masovno uništavanje. Posebno su opasne saobraćajnice u šumskim i močvarnim oblastima, i uopšte u zaštićenim objektima kakvi su nacionalni parkovi i rezervati.

Isušivanje močvara i bara uključujući melioracije i irigacije u cilju pretvaranja ovih staništa u poljoprivredne kulture, bio je jedan od najrasprostranjenijih oblika uništavanja prirodnih i visokoproduktivnih ekosistema sa velikim biološkim diverzitetom u ravničarskim predjelima Srbije i Crne Gore. Preostala močvarna i barska staništa kakva su npr. Obedska i Carska bara, Koviljski i Apatinski rit, Ludoško, Šasko i Skadarsko jezero predstavljaju danas posljednje ostatke nekada prostranih močvarnih područja, i istovremeno, objekte posebne zaštite od globalnog značaja (Ramsarska konvencija o zaštiti močvarnih područja).

Rudarstvo. Eksploatacija kamena u Nacionalnim parkovima i rezervatima je u potpunosti neprimjerena, ne samo zbog uznemiravanja živog svijeta bukom, povremenim eksplozijama i česticama kamene prašine, već i zbog direktnog ugrožavanja ekosistema i predjela koji i čine jednu od najvećih vrijednosti svakog zaštićenog objekta prirode.

Kada je riječ o površinskim kopovima uglja kao i o podzemnim rudnicima glavni problem predstavljaju deponije jalovine i pepelišta. Ona se obično formiraju na obradivom zemljištu i ugrožavaju direktno ili indirektno izvorni diverzitet čitavog područja.

Turizam i rekreacija - Prosperitet ove ljudske djelatnosti u direktnoj je vezi sa očuvanom prirodom, ekosistemima i predjelima. Na žalost, u mnogim slučajevima ova ljudska djelatnost, pokazala je i svoje loše strane. Dvije oblasti naše zemlje, primorska i planinska, posebno su pogođene razvojem turizma. Najjači negativni

6

efekti turizma na biodiverzitet osjećaju se od izgradnje i upotrebe infrastrukture. Oštećuje se vegetacija, nestaju čitave vegetacijske formacije (u primorju i alpijskim i subalpijskim zonama) i biljne vrste, introdukuju se alohtone biljne vrste i pojačava se erozija zemljišta. Naročito intenzivni efekti su po pravilu u zonama sa najvišim biodiverzitetom, u zaštićenim područjima, u kojima je intenzivni turizam po definiciji inkompatibilan sa očuvanjem biodiverziteta.

Specifičan je problem uređivanja pećina za potrebe turizma. Po pravilu se proširuju otvori, razaraju se prirodne pregrade i speleološke tvorevine, ugrađuje neodgovarajuća rasvjeta, tako da se osim narušavanja specifične pećinske mikroklime, uništavaju mikrostaništa osjetljivih reliktnih i endemičnih troglobiontskih vrsta koje, vrlo često, pod ovakvim antropogenim pritiscima, nepovratno nestaju i pre nego što budu otkrivene i opisane.

III. PREKOMJERNA EKSPLOATACIJA

III.1. Eksploatacija obnovljivih resursa

Obnovljivi resursi su svi prirodni resursi koji se troše sporije nego što se regenerišu. Obnovljivi resursi uključuju vazduh, vode i biomasu. Ipak, neki od njih mogu postati neobnovljivi, ukoliko se brže troše od ciklusa obnavljanja (npr. podzemne vode). Obnovljivim resursima pripada i drvo. Podjela resursa u Europskoj Uniji obuhvata podjelu na iscrpljive i neiscrpljive, a u okviru svake od njih se izdvajaju obnovljivi i neobnovljivi.

Neiscrpljivi obnovljivi resursi su:

a) dispergovani resursi: solarni, vjetar, talasi i padavine,

b) akumulirajući resursi: vazduh i okeani.

Iscrpljivi obnovljivi resursi su:

a) biološki resursi: šume, riblji fond i biomasa,

b) akumulirajući resursi: slatkovodni baseni, izdani i zemljište.

Obnovljivi resursi su biljke, životinje, gljive, mikroorganizmi i oni se mogu samostalno obnavljati. Ovi resursi se mogu koristiti neograničeno samo ako se pravilno i planski koriste, ako se koriste previše postoji opasnost da vremenom nestanu. Biljke, životinje, gljive i mnogi mikroorganizmi predstavljaju za ljude životno važan i nezamjenjiv prirodni resurs. Koristimo ih za ishranu, liječenje (ljekovite biljke), izradu odjeće i obuće (koža raznih životinja, svila, pamuk, lan, konoplja), izgradnju, opremanje i uređenje kuće (drvo, posteljina, travnjaci, ukrasne biljke), kao i za razne druge potrebe.

7

III.1.1. Prekomjerni izlov

Mnoge metode ribolova kao što su koćarenje i ribarske mreže unište i neke druge vrste koje se uhvate tu i bacaju poslije, jer nisu potrebne za izlov. Naprimjer mnogi albatrosi su tako ubijeni, naprimjer ajkule i delfini su žrtve tunolovaca vrlo često. Cijanid se koristi za izlov krupne ribe i on može uništiti i neke druge ribe, a također može uticati i na sesilne organizme. Grebeni se uništavaju i da bi se došlo do mrtve ribe u njihovim šupljinama. Korištenje dinamita za omamljivanje riba je jedna od najvažnijih destruktivnih aktivnosti na grebenima što rezultira potpunim uništenjem grebena i životinja koje se tu nalaze. Na mnogim koralnim grebenima je zbog izlova tropskih riba za akvarijume ozbiljno iscrpljena zaliha riba na grebenima.

Prekomjerni izlov plavorepe tune. Prekomjerni izlov rakova. Prekomjerna eksploatacija lincure.Prekomjerni izlov jesetre. Koraljni grebenovi i njihov značaj za turizam.

III.1.2. Eksploatacija šuma

Deforestacija je termin koji se koristi da opiše iščezavanje šuma sa velikih prostranstava na površini Zemlje. Šume pomažu u zaštiti od klizišta, kao i održavanju nivoa vode u potocima. Pomaže u kontroli vode da bi se održala plodnost tla, kontrolisala poplave i suše, te života divljači.

Eksploatacija šuma predstavlja proces u kojem nestaju šume i to može biti zbog upotrebe drveta ili da bi se prostor iskoristio u druge svrhe. Krčenje šuma, od umjerenih pa do tropskih prašuma, nastavlja biti jedan od hitnih ekoloških pitanja jer ugrožava život ljudi i prijeti vrstama, te doprinosi globalnom zagrijavanju. Do deforestacije dolazi ukoliko se to zemljište iskrči i koristi u druge svrhe naprimjer izgradnju autocesta, ili se koristi za komercijalne svrhe naprimjer plantaže riže, soje, palme i sl. Većina deforestacija dešava se u tropskim područjima, a umjerene šume su za sada stabilne. Međutim, u umjerenim regionima dolazi do pogoršanja kvaliteta šuma. Tropske šume imaju 10 puta bogatiji živi svijet nego šume umjerenog pojasa. One zauzimaju 7% zemljine površine, a u njima je nastanjeno 50% svih vrsta koje žive na Zemlji. Te su šume već godinama ugrožene. Prekomjernu eksploataciju šuma možemo nazvati i nestajanjem šumskog pokrova. Ako se uskoro ne smanji eksploatacija šuma znanstvenici upozoravaju da će ih nestati za četrdeset godina.

Efekti prekomjerne eksploatacije su: Smanjenje biodiverziteta. Uništavanjem šuma se uništava stanište mnogih

biljnih i životinjskih vrsta što znači da one više ne mogu opstati na tom prostoru.

Efekat staklenika. Sječa šuma uzrokuje emisiju 15% stakleničkih plinova. Od tih, emisija ugljičnog dioksida predstavljaju do jedne trećine ukupnih emisija ugljičnog dioksida pušten zbog ljudskih uzroka.

8

Poremećaj u vodenom ciklusu. Drveće više ne pomaže u održavanju vode u tlu i može doći do isušivanja tla.

Povećana erozija tla. Ubrzava se stopa erozije, jer se povećava i otjecanje vode i smanjuje se zaštita tla.

Poremećaj uslova života. Ljudi koriste šumske plodove u razne svrhe od ishrane do liječenja, također koriste za lov i štiti ih od buke, održava nivo vode i sl.

III.1.3. Eksploatacija voda

Prva velika "žrtva" klimatskih promjena je režim voda. Suše i uopšte nedostatak vode su danas glavni razlog katastrofalne gladi u

Istočnoj Africi. Prirodan režim proticaja vode na vrelima i u rijekama je u principu i ranije bio nepovoljan za ljude. S klimatskim promjenama, frekvencija pojavljivanja i intenzitet poplava i suša se stalno povećavaju.

Razvoj turizma i rekreacije na rijekama, jezerima i moru, ribarstvo i riječni transport, eksploatacija termomineralnih voda, te flaširanje pitke vode, su segmenti korištenja voda.Godišnje padavine u Bosni i Hercegovini su prosječno 1250 l/m2, ukupni oticaj je 1155m3/s (ili 57 % padavina), što je više od 9.000 m3/stanovniku, po čemu BiH spada u zemlje bogate vodom. Od većih rijeka, jedino su Bosna i Vrbas čitavim slivom u BiH (njihovi slivovi obuhvaćaju 33% teritorije), dok Una, Drina, Sava, Neretva, Trebišnjica i Cetina imaju prekogranične slivove. Zato je neophodna tijesna saradnja sa susjedima i regionalno.

Naime, jedan od velikih problema je promjena kvaliteta vode. Voda koja se koristi često bude kontaminirana azotom i fosforom, i dolazi do gubitka kisika. Takve promjene direktno utiču na organizme koje žive u toj vodi. Hidroelektrane se često grade na planinskim, brzim vodotocima koji su vrlo cijenjeni i bogati endemičnim vrstama. Upravo zbog toga se takvi ekosistemi ne bi smjeli uništavati.

U rijekama koje se koriste za izgradju brana žive riječni organizmi koji se ne mogu prilagoditi jezerskom ekosistemu što znači da će takvi organizmi izumrijeti ukoliko dođe do izgradnje brana. Male biljke zavise od prirodnog toka i brzine vode, tako da ukoliko dođe do promjene brzine vode biljne vrste neće moći opstati.

III.2. Eksploatacija neobnovljivih resursa

Neobnovljivim resursima smatraju se prirodni resursi koji ne mogu ponovo nastajati, kao što su fosilna goriva, u koja spadaju ugalj, nafta i prirodni gas, razne vrste kamena, metali, uran i drugi materijali i minerali. Neiscrpljivi neobnovljivi resursi su resursi koji se mogu reciklirati i povratiti: metali, minerali i zemljište. Iscrpljivi neobnovljivi resursi su resursi koji se mogu reciklirati i povratiti: metali, minerali i zemljište.

9

III.2.1. Eksploatacija nafte

Nafta je najpoznatije tečno gorivo. Nalazi se u zemlji između nepropusnih slojeva, odakle se dovodi pomoću posebnih uređaja. Nafta je nastala fosilizacijom dijelova morskih organizama životinjskog (zooplankton) porijekla. Planktonska kiša ovih organizama nataložila je uljne kapljice na dnu mora i okeana, gdje je procesom fosilizacije nastala nafta. Ekološki problemi vezani za naftu nastaju probijanjem naftnih bušotina i crpljenjem tečnosti iz njih, jer pored sirove nafte koja se izvlači iz dubokih podzemnih rezervoara često se nalazi i morska voda. Ova mješavina sadrži brojne nečistoće tako da mora ili da bude ubrizgana nazad u dublje slojeve ili prečišćena radi bezbjednog površinskog odlaganja.

III.2.2. Eksploatacija uglja

Ekološki problem vezan za eksploataciju uglja javlja se prilikom izlaganja svježe raskopanog sloja uglja atmosferskom vazduhu. Jedinjenja sa sadržajem sumpora koja se nalaze u uglju oksidiraju u prisustvu vode i formiraju sumpornu kiselinu. Kada ovaj rastvor sumporne kiseline, poznat i kao kisela rudnička drenaža, dospije u površinske ili podzemne vode, nastaju teške posljedice po kvalitet vode i akvatični živi svijet.

III.2.3. Eksploatacija zemnog gasa

Zalihe zemnog gasa nisu još dovoljno ispitane, ali se smatra da su sadašnje rezerve dovoljne za vremenski period od 50 do 60 godina, prema sadašnjoj potrošnji. Do sada poznate rezerve u svijetu se u najvećim procentima nalaze u regionima: bivšeg Sovjetskog saveza sa 44%, Iranu 15%, SAD-u 6%, Saudijskoj Arabiji 4%, Alžiru i svim ostalim 28%.

III.2.4. Eksploatacija zemljišta

Upravo prirodne karakteristike tla u cijeloj BiH, a time i u FBiH, definiraju ovaj resurs kao izrazito osjetljiv medij kojim se mora veoma pažljivo raspolagati, te se o njemu mora planski i sistematski voditi briga. Najveće posljedice prekomjerene eksploatacije zemljišta koje prije svega nastaju povećanom urbanizacijom određenih predjela naše zemlje jeste prekopavanje različitih zemljišta sa ciljem gradnje stambenih objekata, tržnih centara i sl. Oni također gube svoj prirodni izgled. Naravno tu najveću štetu trpi upravo vegetacije i različiti organizmi koji žive na tom prostoru.

III.2.5. Eksploatacija šljunka i pijeska

Nekoliko kilometara toka rijeke Bregave na području općine Čapljina, odvija se nekontrolirana, ali od nadležnog kantonalnog ministarstva odobrena, eksploatacija šljunka koja je u potpunosti uništila korito na ovom potezu. Prirodni tok rijeke je izmijenjen, a njeno korito je nasuto šljunkom s ciljem lakšeg prolaska kamiona kojim se vrši eksploatacija.

10

Uz već postojeću prijetnju smanjenja dotoka vode u Bregavu, alteracija njenog korita prijeti potpunim prestankom dotoka vode u Neretvu. Prestankom dotoka vode iz Bregave i već postojećim prijetnjama s gornjeg toka Neretve, ugroženo je čitavo područje donjeg toka rijeke zbog mogućnosti zaslanjivanja okolnog terena koje dovodi do ekološke i ekonomske propasti čitavog kraja. Samim tim, ugroženo je i Hutovo Blato.

III.3. Odgovor društva

U skladu sa ovim dokumentima svaka suverena zemlja uređuje upravljanje vlastitom biološkom raznolikošću uzimajući u obzir:

vlastite potrebe i ciljeve; društveno ekonomske interese i međunarodne obaveze.

Bosna i Hercegovina je potpisnica 46 međunarodnih dokumenata iz oblasti okoliša. Bosna i Hercegovina je potpisnik Konvencije o biodiverzitetu od 2002. godine.

Zakonom o zaštiti prirode FBiH i Zakonom o zaštiti prirode RS, u Bosni i Hercegovini su definisana četiri tipa zaštićenih područja:

Zaštićeno područje prirode (Ia, Ib i IV kategorija IUCN-a); Nacionalni park (II kategorija IUCN-a); Spomenik prirode (III kategorija IUCN-a) Zaštićeni pejzaž (V kategorija IUCN-a).

Osnovni problemi u konzervaciji biološke raznolikosti Bosne i Hercegovine kroz efekte zaštićenih područja su:

Nerazvijeni i neodgovarajući oblici finansiranja; Stepen neusaglašenosti prijeratnih i današnjih kategorija zaštite

područja, (donesenih u skladu sa IUCN kategorijama) je visok. Proces usaglašavanja kategorija zaštite područja nije proveden; Stvarna zaštita se provodi nad veoma malim brojem područja, što se

odnosi na nekoliko prašumskih rezervata, dva nacionalna parka, dvamočvarna područja od međunarodne važnosti, dva spomenika prirode,jedan zaštićeni pejzaž i dva parka prirode (kantonalna kategorija zaštite).

III.3.1. Održivi razvoj

Koncept održivog razvoja podrazumijeva proces prema postizanju ravnoteže između ekonomskih,socijalnih i ekoloških zahtjeva kako bi se osiguralo «zadovoljavanje potreba sadašnje generacije bez ugrožavanja mogućnosti budućih generacija da zadovolje svojepotrebe».

11

Bosna i Hercegovina je, tek desetak godina nakon Samita o Zemlji 1992, ratificirala tri glavne UN konvencije koje su donesene tijekom samita:

Konvencija o biološkoj raznolikosti (ratificirana 2002. godine), sa protokolom iz Katragene o biološkoj sigurnosti (ratificiran 2008. godine);

Okvirna konvencija o klimatskim promjenama (ratificirana 2000.godine) sa Kyoto protokolom (ratificiran 2008. godine);

Konvencija UN o borbi protiv dezertifikacije u zemljama sa velikim sušama i/ili dezertifikacijom (ratificirana 2002. godine).

IV. ZAGAĐENJE

IV.1. Zagađenje vode

Da bi bili u stanju pravilno razmotriti problematiku zagađenja vodenih ekosistema potrebno se upoznati sa osnovnim pojmovima.

Kontaminacija voda - promjena kvaliteta voda koja nastaje unošenjem, ispuštanjem ili odlaganjem hranjivih i drugih materija, uticanjem energije ili drugih uzročnika, u količini kojom se mijenjaju korisna svojstva voda, pogoršava stanje vodenih ekosistema i ograničava namjenska upotreba voda.

Zagađenje voda je kontaminacija većeg intenziteta koje nastaje unošenjem, ispuštanjem ili odlaganjem u vode opasnih materija, energije ili drugih uzročnika u količinama, odnosno koncentraciji iznad dozvoljenih graničnih vrijednosti, time se dovode u opasnost život i zdravlje ljudi i stanje okoline ili usljed kojeg mogu nastupiti poremećaji u drugim područjima.

Zagađenje prirodno čiste vode predstavlja svako kvalitativno i kvantitativno odstupanje od normalnog, prirodnog hemijskog, fiziološkog sastava i svojstva, koje ima neželjene posljedice po ekosistem, ekonomiju i ljudsko zdravlje. Voda se smatra zagađenom kada su otkriveni uzročnici zbog kojih je došlo do kontaminacije.

Kad govorimo o onečišćenju voda možemo krenuti od njihovih uzročnika. Poljoprivrednici npr. često koriste hemikalije kako bi zaštitili svoje usjeve od oštećenja, odnosno bolesti. Oni također mogu koristiti hemikalije kako bi se poboljšao rast njihovih usjeva. Bilo kako bilo, ove hemikalije utječu u podzemne vode te na taj način mogu pobjeći u jezera, potoke ili rijeke, što uzrokuje zagađenje vode.

Industrijski procesi kao jedni od glavnih uzročnika zagađenja, mogu proizvesti otrovni otpad koji se filtrira u vodu, te postaje opasan za morski svijet, kao i za čovjeka jer postojanje teških metala u vodi povezuje se s urođenim manama, karcinomom te s plodnošću i razvojnim problemima kod djece.

Industrijske nesreće do kojih nažalost dolazi sve češće mogu ubiti morski život u kratkom vremenskom razdoblju. Čak i potonuli brodovi mogu doprinjeti 

12

onečišćenju voda. Kad se brod počne korozivno raspadati tokom vremena, počinje ispuštati hemikalije bilo u okean ili slatkovodno jezero, čime je opet morski život pogođen, što znači da ljudi kad jedu ribe ili školjke iz kontaminiranih voda direktno dolaze u opasnost.

Osim ljudskog faktora tu su i prirodne katastrofe kao uzrok zagađenja voda. Naprimjer velike katastrofe kao što su oluje, potresi, kisele kiše, poplave i vulkanske erupcije poznate su da mogu poremetiti ekološki sastav i zagaditi vode. Smeća na kopnu ili na vodi su isto tako izvor onečišćenja vode.

Osnovni izvori zagađivanja prirodnih voda su: otpadne vode urbanih sredina, mineralna đubriva, organske i neorganske materije, kisele rudničke, drenažne vode, otpadne vode prerade i korištenja mineralnih sirovina, sedimentne i radioaktivne materije i otpadna toplota.

Zagađivači vodenih ekosistema mogu biti prostrano koncentrisani i rasuti. Koncentrisani zagađivači su urbane sredine, industrijski, rudarski kompleksi, energetska postrojenja, poljoprivreni objekti. Sakupljene vode se, poslije prečišćavanja ili bez daljeg tretmana, puštaju u vodotokove. Kod rasutih zagađivača, zagađujuće supstance se u vodene ekosisteme unose nekontrolisano i koncentrisano: padavinama, bujicama, spiranjem poljoprivrednog zemljišta, spiranjem – erozijom etaža površinskih kopova, izlivima – probojima rudničkih voda, spiranjem sa javnih puteva itd. Kontrola rasutog zagađivanja je veoma teška.

IV.1.1. Otpadne vodeKoličina organskih otpadnih voda se uveliko povećala razvojem ljudske

zajednice, porastom broja stanovnika i njihovom koncentracijom u velikim gradovima. Njihovim koncentriranim ispuštanjem u rijeke, proces samoprečišćavanja i prirodnog biološkog prečišćavanja je onemogućen. Razvojem industrije krajem 19. i početkom 20. stoljeća, ljudi sve više koriste vodu, a kao rezultat industrijske proizvodnje, pored organskog zagađenja vode, nastaje i hemijsko zagađenje vode.

Otpadnim vodama smatra se upotrijebljena voda iz naselja i industrije, kojoj su promijenjena fizička, hemijska i biološka svojstva, tako da se ne može koristiti u poljoprivredi niti u druge svrhe.

Otpadne vode po svom porijeklu dijelimo u četiri kategorije :

sanitarne (fekalne) industrijske atmosferske infiltracione

13

Sanitarne (fekalne) otpadne vode - nastaju na sanitarnim čvorovima stambenih, javnih, industrijskih i drugih objekata gdje žive i rade ljudi, koji u fiziološkom procesu produkuju zagađenja u tečnom i čvrstom obliku. U ove vode ubrajamo i otpadne vode od čišćenja prostorija, spremanja hrane, pranja posuđa i rublja, održavanja lične higijene i sl.

Industrijske otpadne vode - nastaju u fabrikama i industrijskim pogonima nakon upotrebe vode u procesu proizvodnje, kao i prilikom pranja aparata, uređaja i dr. Kod hemijske i metaloprerađivačke industrije preovladavaju zagađenja mineralnog porijekla.

Atmosferske otpadne vode - se formiraju kao površinski oticaj od padavina i otopljenog snijega sa urbanog područja. U ove vode se ubrajaju i otpadne vode od pranja uličnih površina, trotoara i sl.

Infiltracione vode - su podzemne vode koje dotiču u kanalizacionu mrežu preko cijevnih spojeva, drenažnih sistema i sl. Po svom kvalitetu su najčistije, međutim, u većim količinama, kad razblaže sanitarne vode, mogu da poremete biološko prečišćavanje na postrojenjima.

Komunalne otpadne vode - nastaju u naseljenom mjestu. Komunalne otpadne vode sadrže veće količine organskih materija (otpatci hrane, fekalije), a mikroorganizmi koji razgarađuju otpadne materije troše kiseonik rastvoren u vodi. . Materije gradskih otpadnih voda talože se na dnu rijeka i jezera gde stvaraju mulj.

IV.1.2. Eutrofizacija

Proces, u okviru koga se povećava biološka produkcija živog svijeta u vodama (biomasa), naziva se – eutrofizacija, a takve vode – eutrofne. Povećana trofičnost voda pokazatelj je njihove intenzivne eutrofizacije.

Prirodna eutrofizacija (autohtona) nastaje usljed prirodnih porocesa koji se odvijaju u svakom vodenom ekosistemu (izumiranja organizama, prirodne sukcesije). To je proces mijenjanja životne sredine pod uticajem živog svijeta. Za razliku od njega proces vještačke eutrofizacije, koja se odvija pod uticajem faktora izvan vodenog ekosistema (najčešće usljed raznovrsnih čovjekovih aktivnosti), znatno je brži od procesa prirodne eutrofizacije.

Biološki indikator je organizam koji se može koristiti za kvantifikaciju relativnih nivoa zagađenja mjerenjem koncentracije toksina u tkivima. U ove svrhe se može koristiti cijeli organizam ili samo neki njegov dio. Istraživanja su pokazala da se morska cvijetnica Posidonia oceanica i školjka Mytilus galloprovincialis mogu koristiti kao bioindikatori zagađenja mora.                             

14

MORSKA ŠKOLJKA - Školjka dagnja svojim specifičnim načinom ishrane predstavlja veoma pogodan indikator za analizu zagađenja morske vode, jer u toku dana može da profiltrira oko 100 litara morske vode. Na taj način ona predstavlja prirodni filter koji savršeno zadržava sve štetne materije koje se nalaze u morskoj vodi.

MORSKA TRAVA - Morska cvijetnica (Posidonia oceanica), ima veoma važnu ulogu za ekosistem Mediterana. Posidonia oceanica je dobar bioindikator postojanja teških metala iz razloga što može da akumulira teške metale i to na dva načina: direktno iz vode i intersticijalno iz sedimenta.

Biološki pokazatelji kvaliteta vode•Stepen saprobnosti,•Stepen biološke proizvodnje,•Mikrobiološki pokazatelji,•Stepen otrovnosti,•Indeks razlike

Stepen saprobnosti

Na osnovu vrijednosti indeksa saprobnosti određuje se stepen saprobnosti vode, tako što:

-odsustvo planktonskih vrsta (indeks saprobnosti 0) označava katarobni stepen saprobnosti vode,-vrijednosti indeksa od 1 do 1,5 označavaju oligosaprobni stepen saprobnosti vode-vrijednosti indeksa od 1,5 do 2,5 označavaju βmezosaprobni stepen saprobnosti vode-vrijednosti indeksa od 2,5 do 3,5 označavaju αmezosaprobni stepen saprobnosti vode-vrijednosti indeksa od 3,5 do 4 označavaju polisaprobni stepen saprobnosti vode

Oligosaprobnu zonu karakteriše dosta rastvorenog kiseonika, velika prozirnost i mali broj bakterija .Organizmi su osjetljivi na promjene pH, koncentracije O2 i sadržaj organskih materija. To su planinski potoci i jezera.

Beta-mezosaprobna voda je umjereno zagađena, ali je još uvijek aerobna. To su veća jezera i donji tokovi nezagađenih rijeka.

Alfa-mezosaprobne vode su vode zagađene organskim materijama. Prozirnost je smanjena a u vodi je prisutan veliki broj algi. Organizmi su prilagođeni promjeni pH i kiseonika, nisu osjetljivi na amonijak ali su osjetljivi na H2S. To su rukavci rijeka.

15

Polisaprobne vode su jako zagađene. Preovlađuju anaerobni uslovi. Kao proizvod truljenja pojavljuje se vodonik-sulfid koji se osjeća po mirisu. Voda je mutna i obojena. Organizmi su otporni na H2S, NH3, mijenjanje pH vrijednosti i količine kiseonika. To su jako zagađeni vodotokovi, dijelovi potoka i rijeka nizvodno od ispusta otpadne vode.

IV.1.3. Zagađenje mora

Onečišćenje je uvijek antropogeno i fizičkog je tipa, i najčešće se dijeli na:

1.) onečišćenje s kopna– industrijski otpad – poljoprivredni i kućni otpad

2.) onečišćenje s brodova– pogonsko i uslijed havarija

3.) onečišćenje iz zraka– zagađivači iz zraka

Ta onečišćenja mora mogu biti:

– biološka (bakterije, virusi), – organske i anorganske tvari (teške kovine - Cd, Hg, Hg, Pb, – pesticidi, polihlorirani bifenili--PCB, nafta), – radioaktivne tvari, – toplina npr. može biti zagađivalo – nutrijenti (hranjive soli)

Proces litoralizacije – unošenje raznih materija u morsku sredinu od strane čovjeka. Velika koncentracija stanovništva i djelatnosti u priobalju dovodi do sve jačeg zagađivanja priobalnog morskog pojasa.

Vrste zagađujućih materija u moru su:

- organske materije

- sediment

- buka

- strane (nove) vrste

- patogeni organizmi

- termalni otpad

- postojani toksini (PCB, teški metali, DDT…)

16

- plastika

- radioaktivne materije

- ulja (nafta)

Eutrofikacija mora - naročito je prisutna kod plitkih, već eutrofnih mora i manjih zaliva.

‘’Cvjetanje mora’’– završna faza procesa eutrofizacije

Povećanje nutrijenata izaziva znatni razvoj fitoplanktona. Neke vrste ispuštaju duge niti polisaharida, koje mikroorganizmi razlažu trošeći kiseonik, a nastala sluz ispliva na morsku površinu – prljavo more, a kasnije pada na morsko dno (‘’morski snijeg’’). Smanjenje koncentracije rastvorenog kiseonika u bentosnoj vodi naziva se hipoksija, a može nastati i potpun nedostatak kiseonika anoksija. Masovni pomor bentosnih životinja dovodi do dominacije pojedih vrsta organizama i smanjenje biodiverzita. Dodatni problem mogu biti i toksični organizmi (alge, dinoflagelati), tzv. red tide– ‘’crvena plima’’

Primjeri: - Veliki Njujorkški zaliv- Zaliv San Dijego- Sjeverni Jadran – Tršćanski i Venecijanski zaliv- Kotorski zaliv - Boka

Zakiseljavanje mora - razina kiselosti u okeanima raste najbržim tempom u posljednjih 300 milijuna godina, zbog čega mnogim biljnim i životinjskim vrstama prijeti izumiranje. Mora i oceani koji upijaju gotovo trećinu emisija stakleničkih gasova u atmosferi brzo postaju kiseliji radi porasta ugljikovog dioksida u atmosferi do kojeg dolazi izgaranjem fosilnih goriva. Ova hemijska promjena mogla bi imati značajne posljedice na morske ekosisteme te na robu i usluge koje pružaju. Primjerice, obalne zone kao što su Sredozemlje i Sjeverna mora bogate su kalcificirajućim organizmima kao što su školjkaši koji mogu biti naročito osjetljivi na velike promjene u hemiji ugljika. Mekušci stvaraju svoje oklope izvlačeći otopljeni kalcij-karbonat iz morske vode i koristeći ga pri stvaranju dva minerala, kalcita i aragonita. Koralji koriste isti proces pri izradi svojih vanjskih kostura. Kako voda postaje kiselija, koncentracija kalcijevog karbonata pada tako da ga s vremenom ima tako malo da one više ne mogu formirati svoje oklope i kosture. Istraživanja pokazuju da bi acidifikacija mogla uticati i na procese razmnožavanja planktona koji ima važnu ulogu u hranidbenoj mreži mnogih riba i ostalih morskih organizama. A te vrste izvor su hrane još većim ribama, pticama, pa i ljudima.Povećanje kiselosti u okeanima predstavlja najveću opasnost za koraljne grebene, jer uzrokuje njihov nestanak.

IV.1.4. Posljedice zagađenja vode

17

Trovanje i masovno uginuće riba i drugih vodenih organizama najteže su posljedice zagađivanja vode toksičnim materijama i patogenim organizmima. Masovno uginuće određene grupe organizama u vodi remeti prirodne odnose u biocenozi i izaziva velike promene u čitavom vodenom ekosistemu.

Zagađivanje vode otrovnim materijama i patogenim organizmima ima i indirektne posljedice na čoveka. Jako zagađena voda ne može se koristiti niti za piće, niti za navodnjavanje poljoprivrednih površina. Da bi se mogla koristiti, neophodno je potrošiti mnogo novca i energije za njeno prečišćavanje, kako bi se dovela u upotrebljivo stanje. Upravo zbog pomanjkanja pitke vode veliki zdravstveni problemi prisutni su mahom u nerazvijenim zemljama svijeta, u Aziji i Africi, poput dijareje, kolere, tifusne groznice, dizenterije i zaraze salmonelom i probavnim virusima. Osim toga, otpad koji ubacujemo u vodu često završava u tijelima vodenih životinja, pa nam se mogu vratiti kao hrana. U Japanu je 1950.godine nekoliko stotina ljudi obolelo od „živine bolesti“ sa trajnim posledicama. Ovi ljudi su se razboljeli zato što su jeli ribe u čijim tijelima se nakupila živa koja je ispuštena u more iz fabrika.

Otpadne vode, đubrivo i deterdženti su bogati nitratima i fosfatima, supstancama koje biljke koriste za svoj rast. Kada velika količina nitrata i fosfata dospije u vodu, uobičajen rezultat je „populaciona eksplozija“ planktonskih algi. Prenamnožene alge su u stanju da potroše gotovo sav kiseonik iz vode, izazivajući uginuća riba i drugih životinja.

IV.2. Zagađenje vazduha

Zagađen vazduh je vazduh koji sadrži gasove/pare, aerosole i druge zagađujuće materije iznad propisanih graničnih vrijednosti, odnosno vazduh se smatra zagađenim ako sadrži materije iznad maksimalno dozvoljenih koncentracija, koje su štetne za zdravlje ljudi, životnu sredinu i materijalna dobra. Aerozagađenje je nastalo još sa pojavom vatre i to od dima i zagušljivih gasova, a dalji uticaj na zagađenje vazduha imalo je topljenje i obrada metala. Prerada živinog sulfida u srednjem vijeku uticala je na zagađenje vazduha sumporom. Živin sulfid je korišten u transmutaciji i u pripremanju 'zlatnog napitka', to jest - Eliksira mladosti, važna je ruda za dobivanje žive, upotrebljava se u proizvodnji boja, u proizvodnji lijekova, pigmenata, insekticida, fungicida. Masovno zagađenje vazduha počinje sa većom upotrebom fosilnih goriva, a prije svega uglja. Ogroman doprinos aerozagađenju daje industrija, a sredinom dvadesetog vijeka javlja se i problem zagađenja radioaktivnim materijama.

Ispuštanje, izbacivanje, odavanje gasova/para, aerosola i drugih zagađujućih materija u vazduhu iz izvora zagađivanja predstavlja emisiju.

Brzina emisije je količina zagađujućih materija u jedinici vremena. Granična vrijednost emisije je propisom određen najviši dozvoljeni nivo količina i koncentracija štetnih i opasnih materija na mjestu izvora zagađenja. Emisija se može podijeliti na opštu i posebnu. Opšta emisija zagađivača podrazumjeva odavanje zagađujućih materija svih izvora na Zemlji u atmosferu. Posebna emisija

18

podrazumijeva odavanje zagađujućih materija, jednog ili više izvora zagađivanja u određenoj oblasti Zemlje, u atmosferu te oblasti.

Imisija je suprotnog značaja od emisije i znači primanje, odnosno predstavlja koncentraciju gasova, aerosola i drugih zagađujućih materija u vazduhu na određenom mjestu na visini od 0 do 2 m od nivoa tla, u određeno vrijeme kojom se izražava kvalitet vazduha. Imisija može biti veća od emisije jer ona predstavlja sve zagađujuće materije na datom mjestu, pa i one koje su stigle i iz drugih krajeva i drugih zemalja. Vrijednosti imisije mogu biti kratkotrajne, a to su one koje traju od 0,5 do 4 sata i dvadesetčetvorosatne. Opšta imisija nečistoća je primanje zagađujućih materija od svih izvora zagađivanja na Zemlji od strane atmosfere. Posebna imisija je primanje zagađujućih materija od jednog ili više izvora zagađivanja na određenoj oblasti Zemlje, od atmosfere te oblasti. Granična vrijednost imisije je propisom određen najviši dozvoljeni nivo količina i koncentracija pojedinih zagađujućih materija u vazduhu. Imisija upozorenja je propisom određen nivo prekoračenja granične vrijednosti imisije kojom se izražava stepen zagađenosti vazduha na određenom području. Epizodno zagađenje vazduha je pojava kada imisija prelazi granične vrijednosti, pri nepromenjenim vrijednostima emisije, zbog nepovoljnih meteoroloških uslova.

Vazduh može biti zagađen materijama koje mogu biti u obliku: čestica, aerosola, gasova, para, isparenja, čađi, letećeg pepela i drugih oblika.

U atmosferi se nalaze i isparenja eteričnih ulja biljaka, koja uništavaju određene bakterije. Isparenje ulja bora uništava bakterije tuberkoloze, pa su zbog toga sanatorijumi za plućne bolesti okruženi borovim šumama.

Faktori koji utiču na transport i difuziju zagađujućih supstanci u vazduhu su:• vazdušna strujanja (vjetrovi),• vazdušne turbulencije,• termička struktura atmosferskih slojeva,• visina ispusta (dimnjaka), temperature i brzine otpadnih gasova na izlazu ispusta• mogućnost samoprečišćavanja atmosfere i drugi

IV.2.1. Izvori zagađenja vazduha

Postoji veći broj izvora koji zagađuju vazduh. Pod izvorom zagađenja vazduha podrazumevaju se objekti ili procesi koji pod unutrašnjim ili spoljašnjim uticajem odaju (emituju) nečistoće u atmosferu. Izvori zagađenja vazduha mogu biti prirodni i vještački. Prirodne izvore zagađenja vazduha čine: prašina nošena vjetrom, aero alergeni (polen i drugi), čestice morske soli, dim, leteći pepeo i gasovi od šumskih požara, gasovi iz močvara, mikroorganizmi (bakterije i virusi), magla, vulkanski gasovi i pepeo, prirodna radioaktivnost, meteorska prašina, prirodna isparenja, ozon koji je nastao prilikom varničenja i drugi izvori slične prirode.

Vještački izvori mogu se svrstati u sljedeće grupe:

19

elektrane (termo i nuklearne elektrane), kotlarnice i toplane, kombinovana postrojenja,

individualna ložišta, industrija i poljoprivreda, a prije svega metalurgija, hemijska i druga industrija,

poljoprivredna aktivnost (kopanje, zaprašivenje, spaljivanje), transportna sredstva (sagorevanje benzina, dizel goriva, butana, vodonika i

drugih materija), zanatski objekti, sagorevanje otpadnih materija i ostale djelatnosti.

Prema rasporedu izvora zagađivanja vazduha postoje: pojedinačni ili tačkasti izvori, koji predstavljaju izolovane ili međusobno dovoljno

udaljene izvore tako da im prostor koji zagađuju nije isti (rafinerije, topionice, termoelektrane),

linijski (putevi po kojima se kreću transportna sredstva kao izvor zagađenja) i površinski izvori (veliki broj manjih izvora koji zagađuju istu zapreminu

vazdušnog prostora.

Prema vremenu trajanja zagađivanja izvore možemo podijeliti na: izvore trajnog zagađenja (visoke peći, termoelektrane) i izvore povremenog zagađenja.

Zagađujuće materije možemo podijeliti prema vremenu nastanka na: primarne i sekundarne. Najvažniji primarni zagađivači vazduha su: jedinjenja sumpora, ugljika, azota, halogena, teških metala, ugljovodonici i druga jedinjenja. Primarne zagađujuće materije izlaze direktno iz izvora (SO2 iz dimnjaka) i relativno su stabilne materije, a sastav im je poznat. Sekundarnim zagađivačima sastav je manje poznat, a nastaju fotohemijskim ili fizičkohemijskim reakcijama primarnih zagađivača. Ove reakcije se odigravaju u atmosferi, a nastali sekundarni zagađivači (kisele kiše), često su toksičniji od primarnih zagađivača. Od gasova kao zagađivača najčešće se javljaju SO2, CO2, CH4, CO, NOx, NH4, H2S.

Zagađenje vazduha oksidima sumpora

Procenjuje se da je godišnja emisija sumpora iz bioloških izvora u iznosu od 98 miliona tona. Iz vulkana se izbacuju u atmosferu H2S, SO2 i sulfati. Najvažniji antropogeni izvor SO2 su termoelektrane

Sumpor(IV)oksid je najveći zagađivač vazduha, a posebno u naseljenim mjestima. 

Zagađenje vazduha ugljen(II)oksidom

20

Najveća količina CO  potiče iz prirodnih izvora. Javlja se u većoj količini u dimu vulkana, iznad naslaga uglja i iznad močvara zbog raspadanja organskog materijala. Raspadanjem organske materije prvo se stvara metan, pa daljom oksidacijom nastaje CO. Sljedeći veliki izvor CO su okeani. Raspadanjem biljaka takođe se stvara CO. Najveći antropogeni izvor CO je nekompletno izgaranje ugljika i njegovih jedinjenja, kao što je na primjer benzin.Glavni krivac za drastično povećanje CO iznad gradova su motori sa unutrašnjim sagorijevanjem. 

Zagađenje vazduha azotnim oksidima

Azot(I)oksid (N2O), u većim količinama nastaje iz prirodnih izvora, najčešće bakterijskom aktivnošću tla i reakcijama između N2 i atmosferskog O2 ili O3 u gornjim slojevima atmosfere. Azot(II)oksid (NO) nastaje iz antropogenih i prirodnih izvora. Glavni antropogeni izvor NO su sagorevanja gdje se razvija visoka temperatura: motori sa unutrašnjim sagorevanjem i termoelektrane.

Zagađenje vazduha ugljovodonicima 

U atmosferi gradova otkriveno je preko stotinu ugljovodonika, kao što su: alkani, alkeni, alkini, aromatični ugljovodonici dr. U sastav ugljovodonika mogu se naći i halogeni elementi, kiseonik, fosfor, sumpor i drugi elementi. Posebno su toksična organohalogena jedinjenja. Glavni izvor ugljovodonika, u životnoj sredini, su prirodni izvori: raspadanje organske materije i šumski požari. Najveći antropogeni izvori ugljovodonika su: motorna vozila, rafinerije nafte, sagorevanje fosilnih goriva, spaljivanje otpadaka i industrija.

 Zagađenje vazduha čađima i taložnim materijama 

Zbog nepotpunog sagorijevanja goriva, a prije svega uglja i nafte, nastaje čađ. Čađ i čvrste čestice apsorbuju molekule gasova koji se nalaze u dimu (SO2, NOx, CO) i policiklične aromatične ugljovodonike koji imaju kancerogeno dejstvo.

Zagađenje vazduha smogom

Veće zagađenje vazduha u gradovima javlja se pri intenzivnijem loženju za vrijeme hladnih, maglovitih dana u zimskom periodu, bez vjetra i stanju inverzije. Ovo zagađenje u gradovima zove se ,,smog’’, posebno je izraženo u gradovima sa hladnom klimom, a glavni sastojci smoga su magla i dim. Smog se sastoji od: SO2, čvrstih aerosola raznog sastava i vazdušnih kapljica u obliku aerosola-magla. Ovakvo zagađenje vazduha utiče na iritaciju i oboljenje respiratornih organa.

 Zagađenje vazduha iz mobilnih izvora

Mobilni izvori su transportna sredstva: automobili, autobusi, brodovi i avioni.

21

Glavni zagađivači iz mobilnih izvora su: ugljen(II)oksid CO,  azotni oksidi NOx, ugljovodonici CxHy, olovo u obliku svojih organskih jedinjenja, fotohemijski smog kao poseban oblik, aldehidi, ketoni i čestice.

  . IV.2.2. Posljedice zagađivanja životne sredine

Posljedice koje nastaju procesom zagađivanja životne sredine su raznovrsne. Neke od najvažnijih i najopasnijih za čovjeka su :

- Globalno zagrijavanje- Ozonske rupe- Kisele kiše

Globalno zagrijavanje

Globalno zagrijavanje je pojava stalnog rasta srednje temperature planete Zemlje, prouzrokovanog sve većim ispuštanjem štetnih plinova u Zemljinu atmosferu. Posljedice koje nastaju sa globalnim zagrijavanjem su povećanje temperature zemlje, nastajanje novih bolesti, topljenje lednika na sjevernom i južnom polu te ujedno povećavanje nivoa mora i okeana što dovodi i do nestanka pojedinih država i gradova. Izgaranje fosilnih goriva proizvodi stakleničke plinove ugljikov dioksid i metan. Ispuštanjem ovih plinova povećava Zemljin prirodni efekt staklenika i tako zagrijava atmosferu.

Ozonske rupe

Prve predpostavke o tome šta sve ljudske djelatnosti mogu nanijeti ozonskom omotaču objavljene su početkom 1970-tih godina. Ozon se oštećuje u prosjeku 4-5 % svakih deset godina. Apsorpcijom ultraljubicastih zraka iz Sunca, ozon u atmosferi igra ključnu ulogu u zaštiti Zemlje. Ozon nastaje kada sunčeve zrake rascijepe molekule kisika u atomsferi.Kasnih 70-tih godina naučnici su promatrali stanjivanje ozonskog omotača iznad Zemljinih polova. Istaživanjem su pronašli glavnog krivca: hemikalije nazvane hlorofluorougljici (CFC) koji se proizvode u industriji od 1930-tih godina i koriste se kao pogonsko gorivo i za hlađenje. Kada CFC pobjegne u zrak, podiže se u stratosferu gdje se cijepa sunčevim zračenjem. To proizvodi aktivne hemijske spojeve koji reaguju s molekulama ozona. Visoka koncentracija spojeva može dovesti do nastanka ozonske rupe koja omogućuje propuštanje štetnog UV zračenja na Zemljinu površinu. Godine 2006. izmjerena je najveća ozonska rupa, veličine 27,5 miliona kubnih kilometara nad Antartikom. Efekti uv zračenja:

22

• Kancer kože • Ošteđenja oka tipa katarakte• Narušavanje imunološkog sistema• Smanjenje fitoplanktona• Oštećenje DNK različitih formi živog sveta• Druge moguće promenenekoje u ovom momentu još nisu utvrđene.

Kisele kiše

Izgaranje fosilnih goriva poput ugljena, nafte i prirodnog plina proizvodi velike količine sumporovog dioksida i dušikovog oksida. Kada ovi zagađivaći uđu u atomsferu reaguju sa kisikom i vodom i nastaju kiseline. Kiseline, prvenstveno sumporne i dušične, se zatim vraćaju na Zemlju kao kisela kiša. Tlo postaje kiselo što negativno utiče na biljke. Kisela kiša je najveći uzročnik smrti šuma u nekim dijelovima svijeta. Kiseline otapaju teške metale i aluminij iz tla i nose ih u najbliže vode. Značajan pad vodenih životinjskih vrsta uzrokovan je visokim koncentracijama.

IV.3. Zagađenje zemljišta

Zagađenost zemljišta može se definirati kao poremećaj u funkcioniranju zemljišta do kojeg dolazi većim ili manjim povećanjem sadržaja određenih spojeva u zemljištu što je izazvano uglavnom ljudskom aktivnošću. Jedna od najvažnijih uloga zemljišta jest omogućavanje uspješnog uzgoja biljaka. Dakle zemljište je treća bitna komponenta životne sredine. Osim što ima važnu ulogu u rastu biljaka, zemljište ima ulogu sakupljača prirodnih otpadaka. Probijanje prirodnog puferskog kapaciteta zemlje dovodi do zagađenja zemljišta. Npr. pretjerano gnojenje može dovesti do poremećaja filtrirajuće uloge zemljišta, ili ipak voda koja sadrži višak otopljenih supstancija iz gnojiva može dovesti do njegova zaslanjivanja. Zato je važno voditi računa da se ne poremeti prirodna ravnoteža sistema. U biološke indikatore zagađenja spada primjerice odsustvo glista u zemljištima s visokim sadržajem bakra.

Na tlo utječe: Poljoprivreda Erozija zemljišta Smanjivanje šuma Demografska ekspanzija i urbanizacija Industrija Promet Rudarstvo Dezertifikacija

Poljoprivreda

23

Utjecaji na tlo vezani za poljoprivredu su: Industrijska revolucija Zbijanje tla Unos stranih tvari Melioracija Zasoljavanje tla

Melioracija je osposobljavanje neplodnog tla za biljnu proizvodnju poboljšavanjem njegovih svojstava, odnosno isušivanje poplavnih ravnica za dobivanje novih površina za zemljoradnju. Dijeli se na:Hidrotehničku - odvodnja suvišne vode ili pak natapenje tla.Kulturnotehničku - krčenje šuma i(li) šikara, zemljani radovi.Agromelioracija - okretanje mase tla, dubinsko rahljenje, gnjojidba.

Posljedica melioracije može biti stalni trend snižavanja podzemnih voda, isušivanje mnogih vlažnih staništa i nestajanje prirodnih zajednica i vrsta vezanih za takva staništa.

Erozija zemljišta

Erozija zemljišta je gubitak plodnog gornjeg sloja zemlje bogatog humusom na kojem raste vegetacija.Erozija po svom djelovanju može biti izazvana vodom ili vjetrom. Erozija vodom uzrokuje gubitak tla na obradivim površinama kad je količina padavina veća od upojnog kapaciteta tla za vodu. Rizik erozije vodom uvećan je na nagnutim terenima koji se obrađuju te u nizinama uz rijeke.Erozija tla vjetrom prije svega je opasnost za površinski sloj tla, koji se otpuhne. Pojačava se kada je tlo suho, slabo strukturirano, golo i ravno, a vjetar jak. Vjetar odvaja suhi humus, glinu, prah i pijesak. Najmanje povezane čestice najdalje se odnesu. Čestice tla lako se razdvajaju i prenose ako je brzina vjetra veća od 20 km/h. Mokra tla, jer su teža, vjetar teže raznosi. Najučinkovitija mjera protiv erozije tla vjetrom jest podizanje vjetrozaštitnih pojaseva, drvoreda ili grmlja i stalna pokrivenost tla biljem.

Zračne luke - upotreba štetnih hemikalija koje se ispuštaju u zemlju i na taj način onečišćuju okoliš – kloroform, freoni, perkloretilen i dr. – to su hemikalije koje se koriste u rashladnim sistemima za održavanje zrakoplova,čišćenje putničkih kabina, pranje zrakoplova, odleđivanje zrakoplova,punjenje protupožarnih aparata i dr.

Dezertifikacija je proces širenja pustinja koji se događa širom svijeta.Dezertifikacija i isušivanje primoravaju ljude da napuste svoja ognjišta u potrazi za boljim životom.

IV.3.1. Mjere zaštite tla

Informacije potrebne da bi se očistilo zagađeno tlo su:

24

1) Vrsta onečišćujuće tvari(organska ili anorganska, je li razgradiva, je li opasna po životinje i ljude)2) količina tvari u tlu3) omjer C:N tla4) Vrsta tla – (glinovito, pješćano, humusno, …) 5) Uvjesti rasta mikroorganizama u tlu (temperatura, vlaga)6) Koliko dugo je tvar u tlu 7) Hitnost situacije (neposredna opasnost za ljude i okoliš).

Mjere sanacije kontaminiranih površinaOsnovna podjela načina čišćenja kontaminiranog tla je:- ex-situ tj. izmještanje kontaminiranog tla na odlagališta,- in-situ je tretman bez pomicanja tla.

Tehnike čišćenja tla mogu biti:- hemijske,- fizičke,- biološke

U cilju smanjenja sadržaja teških metala u tlu, općenito se koriste sljedeće mjere:- Fitoremedijacija - za dekontaminaciju tla mogu se koristiti biljke koje mogu ekstrahovati iz tla vode količine pojedinih teških metala u svom nadzemnom dijelu Ovi dijelovi biljaka se uklanjaju kosidbom, spaljivanjem i deponovanjem pepela.- Unošenje cementnih materija u tlo – unošenje minerala koji vrše vrlo dobru inaktivaciju teških metala i drugih organskih polutanata (npr. zeolit).- Ispiranje polutanata iz tla – natapanje kontaminiranih površina velikim količinama vode kako bi se polutanti isprali u dublje slojeve tla. U ovom slučaju postoji i rizik od zagađenja podzemnih voda.

Preporučuju se slijedeće mjere u cilju smanjenja negativnih posljedica kontaminacije tla:

1. Agro i hidromeliorativne mjere popravke talaKalcizacija Humizacija.Fosfatizacija

2. Pravilan odabir biljaka za uzgoj na onečišćenim tlima.

V. KLIMATSKE PROMJENE

Klimatske promjene u Zemljinoj biosferi posljedica su promjena odnosa pojedinih komponenti biogeohemijskog ciklusa, uzrokovanih promjenama astronomskih parametara (npr. precesija Zemljine osi perioda 22000 godina), naglim značajnim događajima (npr. pad meteorita), promjenama u Zemljinoj unutrašnjosti

25

(rezultat toga je preraspodjela kopnenih i vodenih masa) te u posljednje vrijeme djelovanjem čovjeka na okoliš (antropogene promjene).

Sastav atmosfere:

Od prirodnih faktora, koji utječu na globalnu klimu, među najvažnijima su aktivnost okeana i okeanske struje. Okeani mogu konzervirati veliku količinu topline (ta njihova osobina je poznata kao okeanska toplinska inercija). Dva najpoznatija primjera utjecaja okeana na klimu su Golfska struja i fenomen "El Nino". Velike vulkanske erupcije mogu uzrokovati globalno zahlađenje, tako što materijal izbačen vulkanskom erupcijom (pepeo, vodena para, prašina i sumporni dioksid), sprječava sunčevu svjetlost da dopre do zemljine površine. Oblaci imaju velik utjecaj na klimu, zato što reflektiraju energiju sunčeve svjetlosti natrag u svemir. Kad ne bi bilo oblaka, prosječna temperatura na zemljinoj površini bila bi viša za desetak stupnjeva Celzija. Konačno, promjene u zemljinoj orbiti i u nagibu zemljine osovine, a možda i varijacije sunčeve aktivnosti, također mogu uzrokovati globalne klimatske promjene.

V.1. Globalno zatopljenje

Globalno zatopljenje je naziv za povećanje prosječne temperature zemljine atmosfere i oceana zabilježeno u 20. stoljeću. Najpopularnija je teorija prema kojoj je globalno zatopljenje posljedica emisije ugljikovog dioksida i metana od strane industrijskih postrojenja u razvijenim zemljama. Prema toj teoriji povećana koncentracija tih plinova dovodi do tzv. efekta staklenika u atmosferi. Pod pritiskom

26

pokreta za zaštitu okoline mnoge su vlade prihvatile tu teoriju i potpisale Protokol iz Kyota čiji je cilj smanjivanje emisije tih plinova. Od ukupne količine sunčeve svjetlosti, koja dospije do Zemlje, 30% se reflektira natrag u svemir. Ostalih 70% apsorbiraju tlo, zrak i oceani, te tako dolazi do zagrijavanja zemljine površine i atmosfere. Ovo zagrijavanje omogućava povoljne uvjete za održavanje života na našoj planeti. Kako se zemaljska površina i zrak zagrijavaju, tako emitiraju infracrveno toplinsko zračenje, koje najvećim dijelom završava u svemiru, što omogućava hlađenje Zemlje. Nešto od ovog infracrvenog zračenja ponovno apsorbiraju vodena para, ugljični dioksid i drugi plinovi u atmosferi. Kao što staklo u staklenicima dopušta ulazak sunčeve svjetlosti, ali sprječava gubitak infracrvenog toplinskog zračenja iz staklenika, tako i ovi plinovi, nazvani "staklenički plinovi", imaju sposobnost zarobljavanja topline u zemljinoj atmosferi. Ovaj proces također omogućava povoljne životne uvjete, jer bi bez njega prosječna temperatura na površini zemlje bila znatno niža (oko -18°C), nego što jest (+15°C). Sadašnji problem globalnog zatopljenja nastao je, kako velika većina znanstvenika vjeruje, zbog značajnog povećanja stakleničkih plinova u atmosferi, prvenstveno ugljikovog dioksida (CO2), zbog sve većeg izgaranja fosilnih goriva (ugljena, nafte i prirodnog plina). Zadnjih godina čovječansto ispušta u atmosferu preko 8 milijardi tona CO2 godišnje. Jedan dio CO2 apsorbiraju šume i oceani (koji tako postaju kiseliji), a ostatak se gomila u atmosferi, pojačavajući tako efekt staklenika. Ostali značajni staklenički plinovi su metan i dušik-oksid. Velike količine metana stvaraju velika krda stoke svojim procesom probave, a dušik-oksid nastaje iz umjetnih gnojiva.

V.1.1. Efekat staklene bašteNaša atmosfera nije ništa drugo nego tanki omotač, sastavljen od različitih

plinova, oko ogromne planete. Taj plinski omotač i njegov efekat staklena bašte omogućavaju život na Zemlji – a mogu ga i uništiti . Sunce, čiju toplotu osjetimo čak i na udaljenosti od 150 miliona km, predstavlja primarni izvor energije za Zemlju. Jedna trećina ukupne Sunčeve energije se svjetlosnim putem reflektuje nazad u svemir. Preostale dvije trećine apsorbuje Zemlja i na taj način se zagrijava površina, okeani, i atmosfera. Upravo ta razlika u količini toplote koja se reflektuje nazad u svemir i one koja ostane u atmosferi predstavlja efekat staklene bašte bez čijeg postojanja bi prosječna temperatura planete Zemlje, uprkos konstantnom sunčevom zagrijavanju, iznosila -18 stepeni Celzijusa. Dakle, zahvaljujući efektu staklene bašte uživamo prosječnu temperaturu planete Zemlje od 14 stepeni Celzijusa. Samo pola od ukupne Sunčeve energije koja padne na Zemlju predstavlja infracrveno zračenje koje uzrokuje zagrijavanje. Da bi se preostali dio Sunčeve energije pretvorio u toplotu neophodno je da se ista, infracrvenim zračenjem, reflektuje nazad u svemir što ujedno predstavlja i najznačajniji dio ovog procesa budući da atmosfera apsorbuje samo infracrveno zračenje. Efekat nastaje na sličan način kao u stakleniku gdje sunčeve zrake ulaze u staklenu baštu, zagrijavaju tlo koje zagrijava zrak, a njeni stakleni zidovi i krov upijaju topli zrak i tako povećavaju temperaturu. Umjesto tih staklenih zidova planeta Zemlja ima atmosferu, koju čine određeni staklenički gasovi.

27

98% atmosfere čine kisik, dušik i argon koji apsorbuju dosta malu količinu infracrvenog zračenja pa tako ne doprinose efektu staklene bašte. U grupu gasova koji apsorbuju veliku količinu infracrvenog zračenja i jako doprinose globalnom zagrijavanju spadaju: vodena para, ugljični dioksid, mentan i hlorofluorokarbonati.

V.2. Posljedice globalnog zatopljenja

Mnoge morske i kopnene vrste već danas žive na gornjoj granici temperaturne podnošljivosti (npr. koralji, koje ugrožava i kiselost mora), a mnoge naprosto nemaju vremena ni mogućnosti za brzu prilagodbu. Također, jasno je da će neke vrste nestati, a neke će naprosto procvasti. Sa zatopljenjem, oceani povećavaju svoj volumen, a u njih se slijevaju vode otopljenih ledenjaka i polarnih kapa. Dogodi li se porast srednje globalne temperature od 1,5°C do 4,5°C tijekom 21. stoljeća, mora bi se mogla podići od 15 do 95 cm. Mnogi veliki gradovi smješteni na morskoj obali već razmatraju moguće mjere zaštite. Veliki dijelovi priobalja na raznim kontinentima bit će najprije izloženi eroziji zbog plime i oseke, a potom i postupno potopljeni. Procjenjuje se da bi zbog potopljenih obala i erozije poljoprivrednog tla do 2050. godine na svijetu moglo biti najmanje 150 miliona izbjeglica. U odnosu na 19. stoljeće, trajni snježni i ledeni planinski pokrovi smanjeni su za 50%. Nakon 11.000 godina postojanja, slavni bijeli vrh Kilimanjara gotovo je nestao. Goleme količine hladne slatke vode u Antarktike već utječu na morske struje, a naročito na Golfsku struju koja Atlantiku i Europi pruža ugodnu klimu. Slabljenje ili zaustavljanje Golfske struje moglo bi biti uvod u zahlađenje, pa i novo ledeno doba na sjevernoj hemisferi. Također, zbog otapanja snijega i leda na visokim planinama, mnoge će velike rijeke imati nakratko razdoblja visokog vodostaja a potom će presušiti. To će izazvati dodatnu krizu pitke vode i poljoprivrede, a stvorit će i nove valove izbjeglica. Otapanje atmosferskog CO2 u vodi povećat će kiselost oceana i ugroziti u njima sav biljni i životinjski svijet. Pojavit će se nove vrste algi, meduza i bakterija. U kiselijem okruženju razgradit će se koraljni grebeni, otvoriti put valovima i promijeniti tokove morskih struja. Sve zajedno, iz temelja će poremetiti hranidbene lance mnogih vrsta. Previše CO2 u atmosferi pojačava efekt staklenika, globalne temperature rastu, a bez snježnog pokrivača i leda tlo i more upijaju više toplinskog zračenja sa Sunca. Visoke temperature i isparavanje podzemnih voda potiču dodatno isušivanje tla, šumski su požari češći i veći, a tamna zgarišta upijaju više sunčeve topline. I tlo u polarnom krugu bez snijega upija toplinu i zagrijava permafrost i metanske hidrate. Permafrost se razgrađuje, a goleme količine oslobođenog metana podebljavaju omotač stakleničkih plinova koji dodatno usporava ižarivanje topline u svemir. Topliji Arktički ocean aktivira hidrate i clathrate na dnu i u priobalju, a u atmosferu izbijaju milijarde tona metana. Isparavnje tamnog aktičkog mora povećava atmosferski tlak, a velika anticiklona potiskuje hladni zrak i vjetrove prema Mediteranu. Neke važne morske alge koje iz atmosphere upijaju više CO2 negoli sve šume i prašume zajedno, ne mogu preživjeti takve uvjete. Druge vrste algi bujaju po svim morima i mijenjaju im biološki sastav.

28

V.4. Konferencije o klimatskim promjenama

KYOTO, 1997.

Objavljivanjem Kyoto-protokola u prosincu 1997. pokušalo se potaći svjetsku akciju smanjivanja emisije CO2, NOx, SOx i metana. To se ponajprije odnosilo na promjenu energenata u termoelektranama te općim obuzdavanjem potrošnje fosilnih goriva u automobilima, brodovima i avionima, ali i fosilnog ogrjeva u kućama. Također, trebalo je nekako utjecati na poljoprivredu i stočarstvo kao glavne izvore metana stvorenog ljudskom aktivnošču. Ugrubo, trebalo je smanjiti emisiju tzv. stakleničkih plinova za 5,2 posto u odnosu na razinu iz 1990. godine. Nažalost, najveće industrijske sile nisu se uključile u taj spasonosni plan.

Prema Kyoto protokolu, svaka zemlja ima više mogućnosti za smanjenje emisija GSB, kao što su smanjenje proizvodnje i potrošnje energije, tj. racionalizacija ili pošumljavanje. Međutim, sa aspekta kogeneracije, najzanimljivija je mogućnost "karbon kredita" (trgovine emisijama CO2).Sistem karbon kredita uveli su Ujedinjeni Narodi 2005. godine. Kyoto sporazumom iz 1997. godine, 190 zemalja svijeta potpisalo je da će smanjiti emisije ugljičnog dioksida ili CO2 za 80% do 2050. godine.Uvođenjem sistema karbon kredita zemlje su dobile limite, tj ograničenja koliko mogu ispustiti CO2 godišnje u atmosferu. Zemlje i industrije koje prekorače dozvoljene vrijednosti plaćaju porez koji se mjeri kroz karbon kredite. Pošto svake godine UN smanjuje dozvoljene limite ispuštenog CO2, raste potražnja za karbon kreditima, a tako im raste vrijednost.

Različiti projekti mogu ostvariti karbon kredite, npr:1. Snadbijevanje energijom:• obnovljivi izvori energije• biomasa (za dobijanje struje i/ili toplote)• kogeneracija• smanjenje transportnih i distributivnih troškova• promena goriva (npr. prelazak sa uglja ili mazuta na biogas)

2. Energetske potrebe• zamena postojeće "kućne opreme" • poboljšanje energetske efikasnosti postojeće opreme

3. Transport• efikasniji motori za transport (npr. zamjena starih lokomotiva)• promena načina transporta (npr. voz umjesto aviona)• promjena goriva (npr. autobusi javnog gradskog prevoza koji koriste plin)

4. Upravljanje otpadom

29

• "hvatanje" i korištenje emisije metana sa deponija• korišćenje otpada i otpadnih voda

5. Pošumljavanje

V.4.1. BOSNA I HERCEGOVINA Bosna i Hercegovina je ratifikovala Okvirnu konvenciju UN-a promjeni klime (UNFCCC) 17. maja 2000. godine. Kyoto protokol ratifikovan je 22. aprila 2007, nakon završetka procedure za ratifikaciju na mnogobrojnim bosanskohercegovačkim nivoima vlasti. U Inicijalnom izvještaju zaključuje se da je trenutno najznačajniji izvor emisije CO2 u Bosni i Hercegovini energetski sektor, koji doprinosi sa 70% ukupnih emisija CO2. Sektorski izvori ostalih emisija uključuju poljoprivredu (12%), industrijske procese (11%) i otpad (3%). U energetskom sektoru, čvrsta goriva – ugalj čine najveći udio (77%), nakon čega slijede tečna goriva (17%) i gas (6%). Najveći izvor CO2 u industrijskim procesima su proizvodnja željeza i čelika, sa više od 67%. Glavni izvori metana u Bosni i Hercegovini, prema Inicijalnom izvještaju, jesu poljoprivreda (uzgoj stoke), nekontrolisane (fugitivne) emisije iz rudnika uglja i odlaganje otpada. Najveće količine emisija N2O dolaze iz poljoprivrednog tla zbog obrađivanja i uzgoja usjeva.

VI. INVAZIVNE VRSTE

VI.1. Invazivne biljne vrste

Invazivne biljne vrste su unesene (strane ili alohtone) vrste, koje su se udomaćile na određenom području i prešle barijeru koja dijeli degradirana staništa ruderalnih zajednica te sekundarnih i primarnih biljnih zajednica. Da bi biljka bila invazivna, ona mora preći određene barijere. Jedna od tih barijera je samostalno razmnožavanje (bez antropogenog uticaja) u uvećavanju populacije. Ova faza se, kada su u pitanju zeljaste biljke, najčešće događa u ruderalnim biljnim zajednicama, odnosno na ruderalnim staništima, pošto su ruderalne biljne zajednice, koje se razvijaju u gradovima, selima, pokraj puteva i pruga, na odlagalištima, u industrijskim zonama i sl., i koje se odlikuju velikom dinamičnošću i nestabilnim cenotičikm odnosima, vrlo pogodne za naseljavanje i razmnožavanje stranih vrsta. Prvu barijeru ka invazivnsoti te biljke su prešle u trenutku kada su se počele bez pomoći čovjeka razmnožavati i samostalno održavati svoje populacije. Ta faza se obično zove fazom naturalizacije, odnosno prilagođavanja strane vrste novom okruženju, i najčešće se dešava na ruderalnim staništima, odnosno staništima koja su ljudskom aktivnošću izmijenjena. Tako npr. čovjek krčenjem šuma, paljenjem, prekopavanjem, nagomilavanjem različitog otpada, nitrifikacijom, gaženjem i drugim sličnim uticajima, mijenja ekološke uvjete, čineći biljne zajednice na takvim staništima vrlo dinamičnim i otvorenim, a time i pogodnim za učvršćivanje i naturalizaciju stranih vrsta, zbog čega je danas općeprihvaćeno mišljenje kako ruderalna staništa favoriziraju strane vrste. Premještanjem na nova staništa, alohtone vrste su često oslobođene prisutnosti i mnogih svojih prirodnih neprijatelja.

30

Invazivne biljne vrste često pokazuju mnoge zajedničke karakteristike, kao što su:

šire se veoma agresivno, brzo se reproduciraju, imaju kratak početni razvojni stadij, tolerantne su na širok opseg klimatskih uvjeta i staništa, i pokazuju dobru kompetitijsku moć prema drugim vrstama.

Na temelju karakteristika životnog ciklusa (brz rast, brzo sekusualno sazrijevanje, visoka sopta produkcije polena i sjemena), invazivne biljke pripadaju skupini r-selekcionisanih vrsta. Neke od udomaćenih (naturaliziranih) biljnih vrsta (kao što je npr. Erigeron annuus) su redovni cenobionti ruderalnih i korovnih zajednica i u tim zajednicama često imaju visoke pokrovne vrijednosti, ali se ne razmnožavaju i ne naseljavaju nova staništa na način osoben za invazivne vrste. Također, neke adventivne vrste (kao što su npr. Rudbeckia laciniata, Kochia scoparia, Panicum caoillare ili Parthenocissus quinquefolia) se mjestimice u korovnim zajednicama ili na ruderalnim staništima mogu pojaviti u velikom broju, ali je njihovo masovno pojavljivanje jos uvijek u vezi s aktivnostima čovjeka, pa se prema tome ni te vrste ne mogu smatrati invazivnim. Invazivne biljne vrste spadaju u kategoriju koja na sprecifičan način ugrožava biodiverzitet. The Internacional Conservation Union (IUCN) definiše invazivne biljne vrste kako to čini McNeely, 2001. Prema toj definiciji invazivne biljne vrste su unesene (strane ili adventivne) biljke koje naseljavaju primarne i sekundarne ekosisteme i koje potiskujući autohtone vrste mijenjaju biološki diverzitet. Prema tome, korovne biljke čije je razmnožavanje i širenje vezano samo za agrofitocenoze, odnosno staništa koja su ljudskom djelatnošću drastično izmijenjena i prilagođena gajenim biljkama, nisu invazivne. U korovne biljke, koje nisu invazivne, iako se mogu razmnožavati u velikom broju, spadaju i biljne vrste koje naseljavaju izrazito degradirana staništa, odnsosno staništa pod drastičnim ljudskim uticajem. Za razliku od njih, invazivne biljne vrste se uspješno razmnožavaju i šire i u promjenjljivim uvjetima okoline, te i uprkos kompeticiji autohtonih vrsta. Osim toga, invazivne biljne vrste mijenjaju biološki diverzitet na direktan i indirektan način. Direktno na biološki diverzitet invazivne biljne vrste utiču svojim ekspanzivnim širenjem. U borbi za hranjive tvari, vodu i prostor, invazivne biljke su uspješnije od autohtonih biljaka i najčešće rastu u skoro monodominantnim zajednicama, u kojima opstaje mali broj drugih vrsta. Kod uspješnih invazivnih biljnih vrsta takve monodominantne zajednice zauzimaju velike površine (u Bosni i Hercegovini npr. Robinia pseudoacacia ili Reynoutria japonica). Indirektno na biološki diverzitet invazivne biljne vrste utiču mijenjajući osnovne stanišne uvjete, kao što su: vlažnost tla, svjetlost, količina hranjivih tvati u tlu i sl. Ove promjene se reflektiraju na kompletnu biocenozu, odnosno na cijeli ekosistem. Međutim, osim štetnog uticaja na biološki diverzitet (prije svega ugrožavanje rijetkih i endemičnih vrsta), invazivne biljne vrste mogu prouzročiti i značajne ekonomske štete (npr. širenje korova u usjevima i nasadima gajenih biljaka), a neke invazivne vrste mogu štetno utjecati i na zdravlje ljudi.

31

VI.1.1. Invazivne biljne vrste u Bosni i Hercegovini

Prema međunarodnim standardima poimanja invazivnih vrsta i stepenu spoznaje raznolikosti BiH flore može se tvrditi da je u BiH registrovano na desetine invazivnih vrsta.

Tabela 1. Neke invazivne vrste registrovane u BiH

Vrsta PorijekloAmaranthus blitoides S. Watson Sjeverna AmerikaAsclepias syriaca L. Sjeverna AmerikaAmbrosia artemisiifolia L. AmerikaArtemisia verlotiorum Lamotte KinaArtemisia vulgare L. Sjeverna AmerikaBidens bipinnata L. Južna AmerikaBidens frondosus L. Sjeverna AmerikaBidens subalaternus D.C. Južna AmerikaConiza canadensis ( L.) Sjeverna AmerikaErigeron annuus (L.) Pers. Sjeverna AmerikaGalinsoga ciliata (Rafin.) S. F. Meksiko - ČileGalinsoga parviflora Cav. Južna AmerikaHelianthus tuberosum L. Sjeverna AmerikaIva xanthifolia Nutt. Sjeverna AmerikaPicris eschioides L. Južna EuropaSolidago gigantea Ait. Sjeverna AmerikaTagetes minuta L. Južna AmerikaXanthium strumarium L. subsp. strumarium subsp.italicum (Moretti) D. Love

Južna Amerika

Bunias erucago L. Južna EuropaEuclidium siriacum (L.) R.Br. in Aiton Istočna i srednja EuropaLepidium vrginicum L. Srednja AmerikaSisymbrium altissimum L. Centralna i Istočna EuropaCoronilla valentina L.Sedum sarmentosum Bunge Istočna AzijaEchinocistis lobata ( michx) Torrey & A. G.

Sjeverna Amerika

Juniperus communis L.Euphorbia spinosa L.Euphorbia maculata L. Sjeverna AmerikaEuphorbia nutans Lagasca Sjeverna AmerikaAmorpha fruticosa L. C. Istočna AmerikaLathyrus tuberosum L.Robinia pseudacacia L. Sjeverna Amerika

32

Iris germanica L.Stachys annuaOxalis stricta L. Sjeverna AmerikaPhragmites communis L.Phytolacca americana L. Sjeverna AmerikaEleusine indica ( L.) Geartn. Tropi i subtropiPaspalum dilatatum Poir. in Lam. Sjeverna AmerikaPaspalum paspaloides ( Michx) Scribn.

Tropi

Sorghum halepense ( L.) Pers. Sjeverna Afrika i jugozapadna AzijaPolygonum communis L.Reynoutria japonica Houtt. JapanRubus ceasiues L.Ailanthus altissima ( Mill.) Swingle KinaUrtica dioica L.Echynocistis lobata (Michx) Torrey & A. G.

Sjeverna Amerika

Elodea canadensis Michx. Sjeverna Amerika

Od hortikulturnih vrsta koje su izmakle ljudskoj kontroli, u BiH su danas najprisutnije: Asclepias siriaca, Helianthus tuberosus, Solidago gigantea, Tagetes minuta, Amorpha fruticosa, Robinia pseudacacia, Phytolaca americana, Reynoutria japonica, Ailanthus altissima, Impatiens glandulifera.

Većina ovih vrsta nastanjuje priobalne pojaseve ravničarskih rijeka, sjećine, šumske proplanke i slična staništa.Ove vrste (Asclepias syriaca, Helianthus tuberosus i Amorpha fruticosa) uvjetuju posebno negativne uticaje na staništima ekosistema higrofilnih šuma vrba, joha i topola, koje su u Bosni i Hercegovini rasprostranjene naročito u Posavini. Higrofilni ekosistemi se danas nalaze pod visokim stepenom ugroženosti od invazivnih vrsta.Dobro aklimatizirane vrste, kao što su Robinia pseudacacia , Ailanthus glandulosa i Syringa vulgaris, danas osvajaju staništa u zoni zajednica hrastovo-grabovih i bukovih šuma na čitavom prostoru Bosne i Hercegovine. Bagrem čak zgrađuje i posebne antropogene ekosisteme (Smyrnio-Robinietum pseuacaciae). Ailanthus glandulosa zauzima i staništa priobalnog pojasa rijeka peripanonskog, brdskog i submediteranskog pojasa. Syringa vulgaris je vrsta koja je odavno izbjegla kontroli čovjeka te osvojila čak i senzitivna staništa reliktno-refugijalnog karaktera.

33

Ipak, ova vrsta nema tendenciju značajnijeg širenja i osvajanja novih staništa. Impatiens glandulifera je vrsta koju u posljednje vrijeme sve češće nalazimo u zoni šuma johe, šuma krhke vrbe i rakite, a naročito u slivnom području rijeke Vrbas.

Neke od invazivnih vrsta raširene su zajedno sa kulturnim biljkama, a danas vrlo česti korovi su:

Ambrosia artemisifolia, koja intenzivno osvaja staništa vlažnih i poplavnih šuma, ruderalna i urbana staništa, te vještacke livade.

Bidens bipinata, B. frondosus, B. subalaternus i Echinocystis lobata osvajaju staništa svih tipova zajednica u priobalnom pojasu ravnicarskih i

brdskih rijeka. Na sjecinama bukovih šuma peripanonskog pojasa u velikom broju pojavljuje

se vinobojka, Phytolaca americana, nekada dekorativna biljka koja se upotrebljavala za bojenje vina.

Elodea canadensis osvaja mirne slatke vode relativno visokog kvaliteta.Kada su u pitanju morski ekosistemi, ne postoje pouzdani podaci o prisustvu invazivnih vrsta iz roda Caulerpa u vodama bosansko-hercegovačkog mora.

VI.2. Invazivne vrste životinja

Alohtone životinjske vrste su dospijevale na prostor Bosne i Hercegovine direktnim uticajem čovjeka u cilju uzgoja ili spontano. Od invazivnih vrsta u vodenim ekosistemima najprisutnije su vrste riba koje su dospjele iz kulture u slobodne vode ili spontano iz dodirnih rijeka i jezera. Prirodna i vještacka jezera su staništa koja invazivne vrste lako osvajaju. Invazivne vrste riba nalazimo u hidroakumulacijama Salakovac, Grabovica, Svitavsko jezero, Gorica, Bilečko jezero na Trebišnjici, Buško jezero, hidroakumulacijama na rijeci Vrbas, te Višegradsko jezero, Peručac i Zvorničko jezero na rijeci Drini. Alohtone riblje vrste i njihovo rasprostranjenje u BiH

Oncorhynchus mykiss, Salvelinus fontinali, Salvelinus alpinus, Carassius auratus gibelio, Carassius auratus auratus, Hypophthalmichthys molitrix, Pseudorasbora parva, Ctenopharyngodon idella, Ameiurus nebulosus, Gambusia affinis, Lepomis gibossus

Krkuša Gobio gobio spada medu najznačajnije invazivne vrste riba kod nas.

34

Invazivne vrste riba su u značajnoj mjeri narušile strukturu ekosistema mnogih vodotoka. U posebnoj opasnosti se nalazi endemični genofond, kao što je neretvanska mekousna pastrmka Salmothymus obtusirostris oxyrhynchus.Dolaskom invazivnih vrsta danas su posebno ugrožene endemične vrste kraških rijeka i ponornica kao što su Paraphoxinus metohiense i Leuciscys svallize.Od sisara su introducirani dabar Castor fiber, U Bosni i Hercegovini postoji više invazivnih vrsta iz grupe beskičmenjaka. Među najznačajnijim je krompirova zlatica ili koloradorska zlatica Leptinotarsa decemlineata.

VI.3. Faktori invazivnosti Kao osnovni faktori koji omogućavaju invaziju različitih vrsta biljaka, životinja i gljiva na prostor Bosne i Hercegovine, mogu se navesti sljedeci:

Heterogenost bosanskohercegovackih staništa, koja mogu pružiti utocište velikom broju invazivnih vrsta sa razlicitim ekološkim valencama;

Geografska i biogeografska povezanost Bosne i Hercegovine sa ostalim područjima Europe;

Hidrološka mreža koja povezuje različita geografska i ekološka područja i omogućava širenje sjemena različitih invazivnih vrsta biljka;

Komunikacijske veze sa drugim dijelovima svijeta, što omogućava širenje različitih invazivnih oblika;

Nedovoljna kontrola pri unosu hortikulturnih biljaka, njihovog sjemena te sjemenskog i sadnog materijala povrtlarskih, voćarskih i žitarskih kultura; nedovoljna kontrola pri unosu različitih domaćih životinja;

Nekontrolisana urbanizacija bez ekološki prihvatljive i održive infrastrukture, odgovarajuće upravljanje različitim vrstama otpada;

Neizgrađena monitoring mreža praćenja invazivnih vrsta; Nizak stepen ekološke svijesti o potrebi očuvanja autohtone flore i faune.

VII. EKOSISTEMSKE USLUGE ( SERVISI )

VII.1. Šta su to ekosistemski servisi ?

1. Predstavljaju funkcije ekosistema koje daju potporu i štite ljudske aktivnosti ili utiču na čovjekovo blagostanje.

2. Sva dobra i usluge prirode koje čovjek koristi za sebe.3. Dobrobiti za ljude koji proizilaze iz normalnog odvijanja procesa u ekološkom

sistemu.4. Imaju temeljnu ulogu u osiguranju života na Zemlji.

VII.2. Podjela ekosistemskih servisa ( usluga )

1. Usluge snadbjevanja ( opskrbe ) -proizvodi koji se dobijaju od ekosistema (hrana, gorivo, voda, prirodni ljekovi, ljekovi, biohemikalije i resursi za ukrase).

35

2. Usluge regulacije -proizvodi koji proizlaze iz regulacije procesa ekosistema (regulisanje kvalitete vazduha, klime i erozije, bolesti i štetočina, čišćenje vode i regulisanje prirodnih štetnosti).

3. Kulturološke usluge-nematerijalne koristi koje ljudi dobijaju od ekosistema (duhovno obogaćivanje, samoupoznavanje, rekreacija, estetsko uživanje i turizam).

4. Usluge podržavanja ( podrđke )-usluge potrebne za proizvodnju svih ostalih usluga ekosistema (formiranje tla, fotosinteza, ciklus kruženja hranjivih materija).

VII.3. Primjeri ekosistemskih usluga

USLUGE KOJE PRUŽA ŠUMA

Šume modeliraju lokalnu klimu i globalni ciklus vode, štite kvalitetu vode, održavaju tlo i kvalitetu tla (usluge regulacije)

Osiguravaju gorivo ( drvo ) i nedrvne šumske proizvode koji se koriste kao dodaci ishrani i u farmaceutskoj industriji (usluge snadbjevanja)

Turizam, rekreacija i estetsko uživanje (kulturološke usluge) Primarna produkcija organske tvari, kruženje tvari u prirodi (usluge

podržavanja)

USLUGE KOJE PRUŽAJU VODENI EKOSISTEMI

Regulisanje klime ( regulisanje globalne temperature i padavina ), regulisanje režima voda ( osiguranje vode za poljoprivredu ili industrijske procese )- usluge regulacije 

Vodosnadbjevanje ( akumuliranje i zadržavanje vode ),proizvodnja hrane ( ribe, školjke, rakovi )-usluge snadbjevanja

Edukacija, estetsko uživanje, turizam – kulturološke usluge Stvaranje zemljišta, recikliranje nutrijenata ( akumulacija, interno recikliranje,

procesuiranje i nakupljanje nutrijenata ) kroz fiksaciju azota i ciklus kruženja N i P i ostalih nutrijenata u prirodi - usluge podržavanja

USLUGE KOJE PRUŽAJU AGRO EKOSISTEMI

Proizvodnja hrane za čovjeka i stoku, kao i ukrasnog cvjeća, drvene građe, đubriva, životinjske kože, industrijskih hemikalija ( škrob, etanol, alkoholi i plastične mase ), vlakna ( pamuk, vuna, konoplja i lan )- usluge snadbjevanja

Edukacija, rekreacija, estetsko uživanje- kulturološke usluge Stvaranje goriva ( metan iz biomase, biodizel )- usluge podržavanja

36