dije

tei i

graPrvi dio

12 Dijete i igra

1. Igra

1.1. Uvodno o igri

Igra se javlja relativno kasno u evoluciji, a uèestalija je, dugotrajnija i slo enijau razvijenijih vrsta. Iako zoopsiholozi i etnolozi ne odreðuju mjesto na ljestvicievolucije na kojem se igra javlja, primjeæuju da se javlja u nespecijaliziranih vrsta(Lorenc, 1976), tj. u onih vrsta èija mladunèad ne nasljeðuju gotove obrasce po-našanja.

Pojava igre povezana je, dakle, s odreðenim tendencijama koje postoje u evo-luciji vrsta, a prvenstveno s tendencijom smanjenja biološke odreðenosti i ogra-nièenosti organizma, koju prati pojava uèenja u sve du em djetinjstvu, u kojem seizgraðuju oni oblici ponašanja koji su potrebni za opstanak.

Lorenc naglašava da su nespecijalizirane vrste, za razliku od specijaliziranih(koje se raðaju s gotovim repertoarom ponašanja) sposobne razviti neusporedivoraznovrsnije obrasce ponašanja. Pritom postoji nu nost isprobavanja razlièitihobrazaca ponašanja da bi se razvili oni koji su najefikasniji i najpogodniji. No,takvo isprobavanje mo e biti rizik za opstanak vrste (Reynolds, 1976.). Niz autoraistièe da je primarna funkcija igre upravo u smanjivanju ovog rizika. Mladunèad uigri, u periodu produ enog djetinjstva, izdvaja obrasce ponašanja iz realnog kon-teksta, te ih prakticira, varira i usavršava odvojeno od moguæih posljedica u real-nom kontekstu. (Reynolds, 1976; Bruner, 1976; Bateson, 1955; Fagen, 1976.)

Usporedna istra ivanja strukture i raznolikosti funkcionalne (manipulativne)igre kod viših i ni i majmuna pokazuju izvjesne razlike (Bruner, 1976.). Kod pa-vijana (babuna) igra je ogranièena uglavnom na variranje onih oblika ponašanjakoji su tipièni za vrstu, dok je kod èimpanze daleko raznovrsnija, uz pojavu ispro-bavanja nauèenih ponašanja u razlièitim kontekstima. U kojoj mjeri se mo e po-vuæi paralela izmeðu funkcionalne igre u ivotinja i funkcionalne ili praktiène igre(Piaget) djece, koja se javlja veæ u prvim mjesecima ivota? Ovo pitanje dotaknutæemo nešto kasnije. Namjera nam je zadr ati se najprije na problemu odreðenjaigre.

Pojam igre odnosi se na velik broj aktivnosti. U kakvom je odnosu igra bebeprema šahu ili hokeju? Što je zajednièki nazivnik svih igara? S. Millar ka e da jeigra opæi pojam za velik broj aktivnosti, te da je termin igra “dugo bio lingvistièki

ž

ž

ž

ž

ž

žž

žž

žž

ž

koš za otpatke za ponašanja koja izgledaju dobrovoljno, ali se ne vidi da imajujasnu biološku ili socijalnu upotrebu”. (S. Millar, 1972., str. 11.)

Bruner (1976.) smatra da se fenomen igre ne mo e potpuno i nepogrešivoobuhvatiti jednom operacionalnom definicijom. Igra i igrovni elementi kulturenisu predmet prouèavanja samo psihologije, prouèava ih i antropologija, etnolo-gija, sociologija, pedagogija itd. Veæina autora koji se bave igrom, a pripadajurazlièitim pravcima, zadovoljava se time što pokušava odrediti i sistematiziratisvojstva za razlikovanje igre od ostalih vidova aktivnosti, dajuæi tako više ilimanje sustavno opisno odreðenje igre.

Z. Matejiæ ka e: “Polazeæi od toga da je igra otvorena, vanjska (praktièna) ak-tivnost djeteta, istièemo sljedeæe njezine karakteristike:

1. Igra je simulativno ponašanje sa sljedeæim odlikama:

� divergentnost (organizacija ponašanja na nov i neobièan naèin);

� nekompletnost (ne obuhvaæa dostizanje specifiènog cilja, sa eto i skraæenoponašanje);

� neadekvatnost (ponašanja nesuglasno datoj situaciji);

2. Igra je autotelièna aktivnost, iz èega slijedi:

� da posjeduje vlastite izvore motivacije;

� da je proces igre va niji od ishoda akcije;

� dominacija sredstava nad ciljevima;

� odsutnost neposrednih pragmatiènih uèinaka;

3. Igra ispunjava privatne funkcije igraèa, tj.:

� oslobaða od napetosti, rješava konflikt;

� regulira fizièki, spoznajni i socijalno-emocionalni razvoj;

4. Igra se izvodi u stanju optimalnog motivacijskog tonusa, iz èega slijedi:

� igra se javlja u odsutnosti neodlo nih bioloških prisila i socijalnih prijetnji;

� u stanju umjerene psihièke tenzije.”

(Z. Matejiæ, 1978., str. 82.)

Postoje li specifiène strukturalne karakteristike na osnovi kojih mo emo zaneki sklop ponašanja reæi da je igra? Skakanje na jednoj nozi mo e i ne mora bitiigra. Veæina se autora sla e da la irani sport nije igra, kao ni izvoðenje prizora igrekojim se zaraðuje za golu egzistenciju. Radi li se samo o promjeni stava?

Sklopovi dogaðaja koje ocjenjujemo kao smiješne imaju neke zajednièke ob-jektivne specifiènosti u svojoj strukturi; ipak neki sklop dogaðaja smiješan je teku odnosu prema recipijentu. Tako je, èini se, i s igrom. (Sudjelovala sam u jednoj“Igraonici za odrasle”. Radila sam sve što i drugi, ali nisam imala “osjeæaj” da se

14 Dijete i igra

ž

ž

ž

ž

ž

žž

ž ž

igram. Bilo je to reproduciranje tra enog i oèekivanog ponašanja. Neke su kolegetvrdile obratno.) Postojanje takvih iskustava rezultiralo je pokušajima fenome-nološkog razmatranja igre kao posebnog iskustva. Csickszentmihaly (1979.) ka eda igru prati specifièan zanos (flow) “...‘Zanos’ znaèi cjelovit oæut dok djelujemos potpunom usredotoèenošæu. To je stanje u kojem akcija slijedi akciju premaodreðenoj unutrašnjoj logici kojoj naizgled nije potreban udio svijesti; to stanjedo ivljavamo kao jedinstven tijek od jednog trenutka k drugome, kada potpunogospodarimo svojim pothvatima, i kada postoji neznatna razlika izmeðu Ja i oko-line, izmeðu poticaja i odgovora, ili izmeðu prošlosti, sadašnjosti i buduænosti”(prema Turner 1989., str. 115.). No, Csickszentmihaly proširuje pojavu takvog“zanosa” s igre na podruèje umjetnosti, te rada kod zaljubljenika u svoj posao.

Drugi autori pak tvrde da je bit igre u posebnom uzbuðenju ili budnosti koji seraðaju u igri, a svoje opise prevode na neurološke pojmove, kao npr. Schulz(1979.), koji odreðuje igru kao modulaciju budnosti.

Promatrajuæi igru sa stajališta samog ponašanja, te usporeðujuæi igru s razlièi-tim oblicima instrumentalnog ponašanja, etolozi istièu kao bitno odreðenje igresimulativno izvoðenje akcije, koje karakterizira stvaranje novine u ponašanju, nekompletnost akcije i neadekvatnost ponašanja. Reynolds (1976.) ka e da je “igrasustav èiji je output privremeno izdvojen od normalnog inputa. To znaèi da je igranesumnjivo vezana za druge sustave ponašanja; iako proizvodi odreðene poslje-dice akcije, te posljedice ne predstavljaju prirodne posljedice akcije sustava odkojega je ta akcija “posuðena”. No, simulativno ponašanja zahtijeva i poruku “ovojest igra”. Bateson ukazuje na to da kod mnogih vrsta postoji signaliziranje da jeaktivnost koja slijedi specijalna, nekonvencionalna, da je igra.

Upuæujuæi na tu karakteristiku igre Sutton-Smith i D. Kelly-Byrne ka u: “Uvi-ðajuæi da je vrlo provizorno to što æemo reæi, usuðujemo se reæi sljedeæe. Prvo,igra je uvijek ‘referenièni okvir’ (a framed event) i svatko tko raspravlja o njoj znada je to tako (Bateson, 1972.). Rijeè je o specifiènoj komunikaciji (signala, po-ruka, pregovora, zahtjeva) pomoæu kojih se igra ostvaruje, i to kako kod ivotinjetako i kod èovjeka. Jedan od razloga što mi prije posti emo suglasnost o tome da liigra postoji ili ne, ne na osnovi promatranja, nego na osnovi definiranih konota-cija, jest taj što je sustav signalizacije meðu ljudima prilièno neuhvatljiv, u njemuigraju ulogu proksemièka, kinezièka i paralingvistièka sredstva. To je savršenojasno u veæini teorija komunikacije, ali malo tko od istra ivaèa igre to prihvaæa.Kao dopuna njezinu refereniènom karakteru (što va i za sve domene komunika-cije) u igri se prvenstveno zadr avaju metakomunikacijske funkcije. To je, iz-gleda, ono glavno što igraè ima na umu dok se igra, inaèe aktivnost se ruši, prera-sta u anksioznost ili nasilje, što je zaista èest sluèaj. Do samog kraja igra zahtijevaizlaganje nekih znakova koji odr avaju distinkciju izmeðu ove i drugih domena.Postoje razlièite vrste znakova. Neki su vezani za akciju, za objekte, za fizièkeuvjete, za vokalizaciju, za liènost, za stavove.” (podcrtavanje naše)

Neovisno o tome kojem teorijskom pravcu pripadaju, svi se autori sla u u jed-nom: igra je aktivnost prete no vezana za djetinjstvo. Raðanje u nezreloj formi,produ eno i zaštiæeno djetinjstvo daju prednost u prilagoðavanju promjenjivoj

Igra 15

ž

ž

ž

ž

ž

žž

žž

ž

ž

žž

ž

sredini i prilagoðavanju na du i rok. Prednost, dakle imaju oni oblici ontogeneze ukojima buduæi razvoj nije strogo nasljedno programiran, jer stvaraju više mo-guænosti za prilagoðavanje promijenjenim uvjetima.

Kako se penjemo na ljestvici filogenetskog razvoja, igra je sve slo enija, a dje-tinjstvo du e traje. Promatrajuæi igru i djetinjstvo povijesno (Elkonin, 1975.)uoèava se èinjenica da u nerazvijenim društvenim zajednicama, za razliku od raz-vijenih, djetinjstvo kraæe traje a igra je nerazvijenija.

Kada ka em da je igra prete no vezana za djetinjstvo, tada mislim da ona nijesamo moguænost djeteta nego i èovjeka. Kao multifunkcionalna aktivnost ona uodrasloj dobi gubi neke funkcije, a druge bivaju naglašene. Eugen Fink (1984.)pišuæi o igri odraslih, ka e: “Sigurno je da se dijete igra otvorenije, nepatvorenije imanje maskirano nego odrasli, ali igra nije samo moguænost djeteta nego i èovjeka... uvijek bivamo protjerani iz svake sadašnjosti, vuèeni naprijed silom unutraš-njeg nacrta ivota ... rtvujemo svaku dobru sadašnjost nekoj ‘boljoj’ buduænosti... (podcrtavanje naše). Igra nema ciljeve kojima slu i, ona svoje ciljeve i svoj smi-sao ima u samoj sebi. Igra nije radi nekog buduæeg bla enstva, ona je u sebi veæ‘sreæa’ (str. 297, 298). Naše daljnje zanimanje usmjereno je na igru djece, pa æemoigru ivotinja i igru odraslog èovjeka ostaviti po strani.

Povlaèeæi crtu izmeðu igre ivotinja i humane igre èini nam se va nim nagla-siti: Dijete je primarno socijalno biæe, ono se od roðenja razvija i raste na sloje-vima kulture. Okru eno je predmetima koji su oblikovani kulturom, znakovnimsustavom koji je rezultat kulturno-povijesnog razvoja, specifiènom ljudskom in-terakcijom itd. Sve to odreðuje i njegovu igru.

Postoji velika igrovna raznolikost u djetinjstvu, mnogostranost i slo enostigre, meðuodnos i preklapanja, što umanjuje vrijednost svake klasifikacije. Cje-lokupna igrovna raznolikost djetinjstva najèešæe se u literaturi razvrstava u trikategorije.

� funkcionalna igra

� simbolièka igra

� igre s pravilima

Funkcionalna igra odreðuje se obièno kao igra novim funkcijama koje u dje-teta sazrijevaju - motorièkim, osjetnim, perceptivnim. S jedne strane dijete ispi-tuje svoje funkcije, a s druge osobitosti objekata. (Ovdje neæemo ulaziti u razmat-ranje razlièitih tumaèenja dihotomije igre i eksploracije.) Iako postoje neke sliè-nosti izmeðu funkcionalne igre u ranom djetinjstvu (naroèito u prvoj godini ivo-ta) i igre mladunèadi primata1, moramo znati da je funkcionalna igra djetetaodreðena ranom socijalnom interakcijom, barem onoliko koliko i senzomotorièkainteligencija.2

16 Dijete i igra

1 Nitko ne spori o tome da se u ivotinjskom svijetu ne javlja vrsta igre koja bi nalikovala na simbo-lièku igru.

2 Postignuæa na skali senzomotorièke inteligencije koreliraju s karakterom interakcije u senzomo-torièkom podruèju. Razlièiti oblici interakcije dijete-odrasli povezani su s razlièitim efektima (N.Ignjatov-Saviæ, 1989.).

ž

žž

ž ž

ž

ž žž

ž

ž

ž ž

ž

ž

ž

ž

Funkcionalna igra. Dijete ispituje osobitosti objekta.

Promatrajuæi jednogodišnjake u igri s majkom G. Fein (1979.) je ustanovila dapostoji razlika u naèinu njihova igranja. Majke koje se više elaborativno igraju,unose više varijacija u igri s djecom. One modificiraju ili djeèju aktivnost ili ob-jekt, pa ako dijete udara licom, one udaraju štapom ili loptom, na primjer. Dakle,mijenjaju jednu komponentu aktivnosti. Majke koje se manje elaborativno igrajutoèno ponavljaju ono što dijete èini ili mijenjaju obje komponente aktivnosti, pa setako igraju nezavisno, paralelno u odnosu na dijete.

Nasuprot ovakvim mišljenjima stoji tvrdnja Piageta da funkcionalna igra, kao isenzomotorièka inteligencija, nastaje u dodiru djeteta s fizièkom okolinom.

Kada je rijeè o razmatranju odnosa izmeðu funkcionalne igre i socijalne in-terakcije mo emo (kod autora koji uva avaju socijalnu interakciju), uvjetno re-èeno, razlikovati “slabu” i “jaku” tezu. Prema prvoj, socijalna interakcija utjeèe napojavu i razvoj funkcionalne igre, a prema drugoj “igra je u svojim poèecima soci-jalni, a ne solitarni èin” (M. Lewis). “Stoga tvrdim, igra se najprije odrasli kojivodi brigu o bebi, a ne beba. Nudim hipotezu da je igra posljedica socijalnog èinaizmeðu odraslog (koji je s djetetom) i djeteta.” (M. Lewis, 1979., str. 24)

Simbolièku igru3 veæina razvojnih psihologa promatra kao razvojni fenomen,i to ili u kontekstu opæeg psihièkog razvoja ili u kontekstu posebnih segmenatapsihièkog razvoja djeteta.

Igra 17

3 U literaturi za istu pojavu nalazimo i termine: imaginativna igra, igra fikcije, igra uloga, imitativnaigra, igra pretvaranja, dramska igra itd. U djeèjoj supkulturi Slavonije naziva se “kobojagi” (tobo e).

ž

ž ž

ž

Piaget ju promatra u sklopu kognitivnog razvoja, a dovodi je u vezu sa struktu-rom misaone aktivnosti. Ona je za njega predstavljala izraz forme neadekvatnogmišljenja. “Bit igre je asimilacija ili primat asimilacije nad akomodacijom.” (Pi-aget, 1962, str. 87.) No, èini se da on pojam igre “pomièe” izmeðu dva pola naèijim se krajevima nalaze akomodacija i asimilacija, jer na drugom mjestu ka e:“Elementi imitacije i asimilacija u Ja tako su tijesno povezani i slijede jedni drugeda se ne mogu razluèiti, te postaje izvještaèeno tra iti dominantnu notu za cjelinuigre.”

Simbolièka igra odgovara predoperacionalnom mišljenju. Ona je za Piagetaoblik reprezentacije stvarnosti, jedna od manifestacija simbolièke funkcije. Ve eli se njezino pojavljivanje, u Piagetovu sustavu, za socijalnu interakciju ili je zapojavu simbolièke igre dovoljna interakcija djeteta s fizièkom okolinom? Odgo-vor na ovo pitanje treba potra iti u Piagetovu tumaèenju nastanka i razvoja simbo-lièke funkcije.

Piaget ne sumnja da je za formiranje socijalnih sustava znakova (kakvi su ver-balni znaci) nu na socijalna interkcija. No, razmatrajuæi genezu simbolièke funk-cije, tj. formiranje simbola kod djece (Piaget, 1945), on govori o postojanju “indi-vidualnih simbola” i “individualne reprezentacije”. Tvrdi da se prestruktuiranjemsenzomotorièkog sustava tijekom individualnog razvoja (za koji je dovoljna in-terakcija i unutrašnje usklaðivanje s fizièkom realnošæu), stvaraju individualnisimboli kao što su mentalne slike, sjeæanje u vidu evokacije, simbolièki objekti(objekti - zamjene koji oznaèavaju nešto drugo, kao u igri). Individualni simbolisu osnova za razvoj socijalnih simbola i za komunikaciju sa socijalnom okolinom.Iz ovoga je moguæe izvesti zakljuèak da se neki vidovi simbolièke funkcije pa ijednostavni oblici simbolièke igre mogu razviti u socijalnoj izolaciji, te da se naj-prije javlja simbol, a onda komunikacija.

Ovaj bi problem bio riješen empirijskim putem ako bi postojali jasni sluèajevirazvoja djece koja bi ivjela u potpunoj socijalnoj izolaciji s osiguranim uvjetimaza normalan fizièki razvoj, bez senzorne izolacije i bez ometanja motorièkih ak-tivnosti. No, jasnih sluèajeva Homo-ferusa nema. Uvijek postoji sumnja da seradilo o mentalnoj zaostalosti. Izuzetak je, èini se, sluèaj o kojem izvještava Jar-mila Koluchova (1972.) Dva djeèaka blizanca ivjela su od 18 mjeseci do sedmegodine u izolaciji, zatvoreni u maloj nezagrijanoj sobi u kojoj su od namještaja bilisamo stol i stolica. Djeèaci su spavali na podu, èesto su na du e vrijeme zatvaraniu podrum i okrutno ka njavani. Susjedi nisu znali da postoje. Djecu su, dakle, ra-sla bez komunikacije s odraslima, uz afektivno lišavanje. Kada su otkrivena, iz-vršena su psihološka istra ivanja. Bili su na razini imbecila (Gessellova psihomo-torièka skala). Ono što je interesantno za naše razmatranje jest da djeèaci nisu mo-gli shvatiti znaèenje i funkciju slika. (Naknadno su vje bani sa slikama iste ve-lièine i boje kakvi su bili naslikani predmeti.) Simbolièka se igra u izolaciji nijerazvila. Djeèaci su jedino manipulirali kockama, prevræuæi ih po rukama. Uz spe-cijalnu njegu i brigu djeca su veoma brzo napredovala tako da su sa 11 godina naWechslerovu testu inteligencije postigli kvocijent koji odgovara prosjeku. (Opšir-nije u A.M. Klark i A.D.B. Klark, 1987.) Ovaj “moderan sluèaj divlje djece”upuæuje na zakljuèak da, bez komunikacije, nema razvoja ni simbolièke funkcije,ni simbolièke igre.

18 Dijete i igra

ž

ž

ž

ž

ž

ž

ž

žž

ž

ž

Freud i sljedbenici vezuju simbolièku igru za afektivno podruèje. Freud polaziod opæe pretpostavke da je svako ponašanje odreðeno impulsima ega i ida, pa takoi igrovno ponašanje. Id zahtijeva ispunjenje elja bez odlaganja, a kako u stvar-nosti vlada “princip realnosti”, a u igri “princip zadovoljstva”, dijete pribjegavaigri. Ponavljanje neugodnih dogaðaja u igri objašnjava postojanjem instinkta zavladanjem. Naime, ponavljajuæi neugodnu situaciju, dijete postaje gospodar tesituacije i aktivno ovladava anksioznošæu odnosno konfliktnim situacijama, štodovodi do redukcije tenzije. Uz ove funkcije koje su odgovorne za oèuvanje ega,Freud na nekim mjestima pripisuje igri i prokreativnu funkciju, a spominje kaomoguæi uzrok njezina javljanja aktiviranje organizma radi postizanja ugode.

Simbolièku igru Vigotski, Elkonin, Leontjev, Zaporo ec i drugi ruski autorirazmatraju pod nazivom igra uloga. Nastanak igre uloga tijekom povijesnog raz-voja, smatraju oni, odreðen je izmjenom mjesta djeteta u sustavu društvenih od-nosa. “Igra uloga je aktivnost u kojoj dijete, motivirano eljom - ivjeti društveniivot s odraslim èlanovima društva; prvo, uzima ulogu odraslog; drugo, stvara

igrovnu situaciju putem prijenosa znaèenja s jednog predmeta na drugi; treæe,uvjetno prikazuje djelatnost odraslih, modelirajuæi motive, ciljeve i norme od-raslih” (Elkonin, 1975, str. 18.).

“Razvijeni oblik igre uloga karakterizira: prvo, sadr aj i si e, drugo, uloga i unjoj sadr ana pravila; treæe, igrovna aktivnost koja nosi uvjetni, uopæen i skraæenkarakter; èetvrto, igrovni predmeti koji uvjetno oznaèavaju realne predmete; peto,razvijen sustav realnih odnosa meðu igraèima. Svi ti aspekti igrovne aktivnostirazvijaju se kao jedan sustav” (Elkonin, 1975, str. 20.). Nadalje, ovi autori

Igra 19

Simbolièka igra.

Djeèak ima ulogu lijeènika, a

djevojèica ulogu majke koja je

donijela dijete na pregled.

ž

ž

ž žž

ž žž

naglašavaju da je igra povezana s fundamentalnim procesima razvoja liènosti upredškolskoj dobi. U njoj se oblikuju osnovne socijalne potrebe, ona ima utjecajna razvoj kontrole ponašanja, u njoj se formira uvjetno-dinamièka pozicija, u njojse prvi put razilazi smisao i optièko polje, itd.

Igre s pravilima dijete zatjeèe u veæ gotovom obliku i ovladava njima kao ele-mentom kulture, ali sudjeluje i u stvaranju novih. Za igre s pravilima Piaget ka eda se rijetko javljaju u dobi od 4 do 7 godina, i da uglavnom pripadaju razdobljuod 7 do 11 godina, a zadr avaju se tijekom cijelog ivota. “Igre s pravilima su igresa senzomotorièkim kombinacijama (trke, špekulanje, loptanje itd.) ili intelektu-alnim kombinacijama (karte, šah itd.) u kojima se pojedinci natjeèu (inaèe bi pra-vila bila beskorisna) i koje su regulirane ili kodeksom koji je preuzet od starijihgeneracija ili privremenim sporazumom. Igre s pravilima mogu biti rezultat èi-nova odraslih koji su zastarjeli (magijsko-religijskih po porijeklu) ili senzomoto-rièkih, praktiènih igara koje su postale kolektivne, ali koje su izgubile èitav, ili diosvog imaginativnog sadr aja, tj. svoj simbolizam.” (Piaget 1962, str. 144.)

U igrama s pravilima, kao i u funkcionalnim i simbolièkim igrama, prema Pi-agetu, prevladava asimilacija, a asimilacija realnosti u skladu je sa strukturomdjeèjeg mišljenja. No, u ovim igrama postoji veæ izvjesna ravnote a izmeðu asi-milacije i akomodacije društvenom ivotu. U igrama s pravilima postoje pravila,kolektivna disciplina, kodeks èasti i fair play, te one predstavljaju “zadivljujuæesocijalne institucije” i “pravi politièki materijal djetinjstva”. Piaget dovodi igre spravilima u vezu s djeèjim moralnim razvojem.

J. Chateau razmatra igre s pravilima u relaciji sa samopotvrðivanjem, samo-usavršavanjem, društvenim potvrðivanjem (putem podèinjavanja pravilima).

Iviæ (1983.) igre s pravilima smatra jednim oblikom komunikacije (u djeèjojgrupi, te izmeðu djece i odraslih), tipom socijalne prakse djece, mehanizmomreguliranja društvenih odnosa u djeèjoj grupi. Djeèje igre s pravilima, kao regula-cijski mehanizam socijalnih odnosa, ka e on, imaju dvije velike funkcije koje suvitalne za funkcioniranje svake kulture, a to su: socijalna integracija (pri-bli avanje èlanova grupe, podvrgavanje pravilima i socijalnim normama, kon-trola vlastitih elja i impulsa itd.) i, s druge strane, socijalna diferencijacija (po-veæavanje rastojanja meðu èlanovima grupe, segregacija podgrupa, indvidualiza-cija itd.). Uva avajuæi Piagetovu ideju da igre s pravilima ontogenetski imaju po-rijeklo u ponavljanju i ritualizaciji akcija u funkcionalnim igrama, te misao Elko-nina da se dijete u simbolièkoj igri (igri uloga) ponaša u skladu s tom ulogom(dakle pridr ava se odreðenih pravila), ove igre mogle bi se klasificirati u dvije ve-like grupe: funkcionalne igre i igre s pravilima sa znaèajnom semiotièkom kom-ponentom.

Prva kategorija igara osniva se na nekim postojanim shemama ponašanja, nauniverzalnosti obrazaca ponašanja razlièitog porijekla. Univerzalnost obrazacamo e biti vezana, na primjer, uz motorièke sheme ljudskog ponašanja (razne igreravnote e, skakanja, preskakanja itd.), uz senzorno-perceptivne sheme (igre vrto-glavice, igre prstima nogu i ruku itd.), uz afektivne sheme (igre smiješnih lica, igre

20 Dijete i igra

ž

žž

ž

žž

ž

žž

ž

ž

žž

ljubljenja, kontrole osjeæanja itd.), uz univerzalne obrasce interakcije i komunika-cije (igre skrivanja i pronala enja, igre opklade, zadirkivanja itd.), uz opæe obras-ce govornog ponašanja (pitalice, igre dijaloga itd.).

Za drugu kategoriju igara karakteristièno je postojanje eksplicitnog sustavapravila koji regulira ponašanje igraèa. Iako postoje varijante igara i promjenepravila, pravila su nad-individualna, konvencionalna i obvezna za sve sudionike uigri. Pravila mogu biti vrlo jednostavna, ali i tako slo ena da tra e visok stupanjintelektualnog razvoja. Izmeðu igara s pravilima i igara koje se temelje na univer-zalnim obrascima ponašanja postoje sve vrste prijelaza, te ponekad nije ni moguæepovuæi jasnu razliku.

Postoje mnogi sustavi klasifikacije djeèjih igara, a zasnivaju se na razlièitimkriterijima. Nekada se za kriterij podjele uzima rekvizit koji se koristi u igri, pa segovori o igrama kartama, igrama loptom itd; drugi put su to psihièke funkcijeanga irane u igri, pa se govori o igrama percepcije, pamæenja, motorièke vještineitd., nekada se kao kriterij uzima sadr aj igre, pa se govori o igrama tra enja,lovljenja itd.; nadalje, kao kriterij se koristi i socijalna funkcija igre, pa se govori oigrama socijalne diferencijacije i igrama socijalne integracije itd. (Kasnije æemodetaljnije prikazati klasifikaciju I. Opie i P. Opie, te klasifikaciju Sutton-Smitha.)

Roberts i suradnici (1959.) razvrstavaju igre s pravilima u tri kategorije: igrefizièke vještine, šanse i strategije. Caillois (1979.) sve igre dijeli na èetiri glavnekategorije: natjecanja, šanse, simulacije i vrtoglavice (Agon, Alea, Mimicry, Il-inx).

Igra 21

Igra s pravilima: Bako, bako kol’ko ima sati?

(“Tri konjska naprijed”, bio je odgovor djeèaka, u ulozi bake.)

ž

ž ž

žž ž

Funkcionalnu igru nalazimo i kod ivotinja i kod djece. Moguæe je govoriti oneovisnosti ili ovisnosti (i stupnju ovisnosti) prvih funkcionalnih igara kod djece osocijalnoj interakciji. No, simbolièka igra i igra s pravilima, koje se javljaju samokod djece, evidentno su socijalne pojave po svojoj prirodi, porijeklu i sadr aju(unatoè èinjenici da ispunjavaju mnoge privatne funkcije kao i jezik, uostalom). Isama simbolièka funkcija tekovina je kulture i javlja se najprije u komunikaciji, atek kasnije poprima individualne funkcije.

Mi ovdje nemamo ni namjere ni prostora opisati sve teorije igre i upustiti se udokazivanje njihove ispravnosti ili neispravnosti. No, èini nam se va nim upozo-riti na jednu èinjenicu koja umanjuje naoko velik jaz izmeðu razlièitih teorija igre.Radi se o sljedeæem:

Igra je nespecijalizirana, neizdiferencirana, vrlo slo ena, nejednoznaèna, mul-tifunkcionalna aktivnost. Pripadnici razlièitih teorijskih pravaca prouèavaju èestorazlièite segmente igre i samo neke od njezinih funkcija, a onda na osnovi tihprouèavanja donose zakljuèke o prirodi cjelokupnog fenomena. Tako psihoanali-tièari, na primjer, smatraju da je igra izraz sublimacije, katarze, abreagiranja,kompenzacije. Smatram da igra, izmeðu ostalog, mo e biti i izraz sublimacije, ka-tarze, abreagiranja, kompenzacije, ali da je sekundarni simbolizam samo jedan oduzroka, u miljeu uzroka, koji odreðuju pojavu igre.

Prema tome, ostaje dovoljno prostora i za prihvaæanje drugih uzroka koji od-reðuju pojavu nekih igara kao, na primjer: radost koju donosi uspješno okušavanjei variranje sposobnosti u razvoju, ili “javno prizivanje” konkretnih situacija zbogjoš neizgraðenih unutrašnjih instanci liènosti itd.

Za razliku od psihoanalitièara, Piaget promatra igru u sklopu kognitivnog raz-voja i dovodi je u vezu sa strukturom misaonih aktivnosti. Kao multifunkcionalna,nejednoznaèna, nespecijalizirana aktivnost igra je zaista povezana i s kognitivnimrazvojem. I u onim sluèajevima kada je podloga sadr aja igre katarza, abreagi-ranje itd., mo emo osim sadr aja igre promatrati i naèin struktuiranja, graðenjareprezentacije koji je povezan s kognitivnim razvojem. Dakle, jedno drugo neiskljuèuje.

Ponekad se segmenti nekih teorija ili utvrðene èinjenice mogu objasniti na dru-gaèiji naèin. Tako, na primjer, mislim da simbolièka igra jest jedan od oblikareprezentacije stvarnosti u kojem se manifestira simbolièka funkcija, te da se unjoj odra ava pripadajuæa struktura misaonih aktivnosti - i ovo dugujem Piagetu.No, korištenje simbolièkih sredstava vrlo udaljenih od stvarnosti ne smatram (zarazliku od Piageta) “deformirajuæom asimilacijom”, “izokretanjem stvarnosti”,(veæ korisnim pomakom u razvoju autonomizacije simbolièkih sredstava. (Auto-matizacija se, izmeðu ostalog, oèituje u raskidanju tijesnih povezanosti izmeðuznaka i oznaèenog, dakle u udaljavanju semiotièkog sredstva od realnosti na kojuse odnosi, a to je napredak u razvoju semiotièke funkcije. (Werner, H. and KaplanB. 1963.) Mislim da je za cjelovito sagledavanje tako kompleksne aktivnosti kaošto je igra potrebno potra iti adekvatan, širi razvojno-psihologijski okvir.

22 Dijete i igra

ž

ž

ž

ž

ž

žž ž

ž

ž