SAŽETAK PREMA KNJIZI AYARES A. JEAN

DIJETE I SENZORNA INTEGRACIJA

Senzorna integracija u većine ljudi vrši se automatski.

Svatko tko nije osposobljen da ga uoči predvidjet će poremećaj senzorne integracije osim roditelja i drugih osoba koji provode vrijeme promatrajući dijete, no bez znanja o živčanom sustavu oni jednostavno ne mogu razumijeti što se zbiva.

Živčani sustav je mreža međusobno povezanih živčanih stanica raspoređenih po tijelu. Tijesno zbijene stanice unutar lubanje čine mozak. Snop živčanih stanica koje se protežu duž kralježnice naziva se kralježnička moždina. Mozak i kralježnička moždina čine središnji živčani sustav. Živčane stanice izvan središnjeg živčanog sustava raspoređene su po koži, mišićima, zglobovima, unutarnjim organima i osjetilnim organima glave.

Stmuliranjem živčanih stanica nastaju osjeti. Svjetlosni valovi, zvučne vibracije, dodir na koži, miris, mišićna aktivnost, sila teža, putem živčanih impulsa pobuđuju živčane stanice te tako nastaju osjeti.

Živčane stanice međusobno komuniciraju; stoga često upotrebljavamo izraze kao: „Osjet kaže mozgu što radi tijelo“ ili „Mozak kaže tijelu što da radi“. Sastavljanje ili organiziranje različitih dijelova u cjelinu nazivamo integracija. Integracija je vrst organizacije. Središnji živčani sustav, pogotovo mozak, građen je tako da može organizirati nebrojeno mnogo bitova senzorne integracije u cjelinu integriranog iskustva.

Senzorna integracija je organizacija osjeta za upotrebu. Putem osjetila dobivamo informacije o fizičkom stanju našeg tijela i okoline koja nas okružuje. Nebrojeno bitova senzornih informacija pristiže u naš mozak svakog trenutka, i to ne samo iz naših očiju i ušiju, već iz svakog dijela našeg tijela. Mozak mora organizirati sve te osjete kako bi se osoba normalno kretala, učila i ponašala. Mozak locira, svrstava i uređuje osjete na sličan način kao što prometnik regulira automobile na prometnici. Kada osjeti nastaju na dobro organizirani ili integrirani način, mozak ih može upotrijebiti tako da formira percepciju, ponašanje i učenje. Kada je nastajanje osjeta neorganizirano, život izgleda poput krkljanca u prometnoj špici.

Senzorna integracija je najvažniji tip senzorne obrade. Živežne namirnice hrane tijelo, ali da bi to činile moraju biti probavljene. Osjete tako nazivamo „hranom za mozak“, ali bez dobro organiziranog procesa senzorne obrade, osjeti ne mogu biti probavljeni i ne mogu hraniti mozak.

Senzorna integracija „sastavlja cjelinu“. Zamislimo kako gulimo i jedemo naranču – osjećamo je putem očiju, nosa, usta, kože na rukama i prstima te mišića i zglobova unutar prstiju, šaka, ruku i usta. Kako znamo da je to jedna jedina naranča, a ne puno različitih naranči? Što je dovelo do toga da naše dvije ruke i deset prstiju surađuju? Svi ti podražaji iz naranče i svi podražaji iz naših ruku i prstiju nekako se spajaju u jednom mjestu u mozgu i njihova integracija omogućava mozgu da doživi naranču kao cjelinu i da složno upotrebljavamo ruke i prste da bismo je ogulili. Kao rezultat podražavanja živčanih stanica nastaju osjeti. Da bi dobili značenje impulsi moraju biti integrirani. Integracija je ono što osjete pretvara u percepciju. Kada promatramo naranču, naš mozak integrira vidne osjete pa tako doživljavamo boju i oblik. Kada je dotaknemo, osjeti nastali podražavanjem

1

živčanih stanica u prstima i šakama se integriraju i oblikuju spoznaju da je naranča izvana namreškana, a iznutra vlažna. Integracija slušnih osjeta daje nam informaciju da ima kiseli miris.

Senzorna integracija počinje u utrobi kada mozak fetusa osjeti pokrete majčina tijela. Golema količina senzorne integracije mora se pojaviti i razviti da se postigne puzanje i stajanje što se događa u prvoj godini života. Igre u djetinjstvu dovode do puno senzorne integracije jer dijete organizira osjete svog tijela i sile teže zajedno sa slikom izvukom. Iako se svako dijete rodi s tom sposobnosti, mora je razviti dolazeći u odnose s mnogim stvarima oko sebe i prilagođavajući svoje tijelo i mozak mnogim izazovima tijekom djetinjstva. Najveći razvoj integracije osjeta događa se za vrijeme adaptivne reakcije.

Adaptivna reakcija je svrhovit, prema cilju usmjeren odgovor na osjetni doživljaj. Dijete vidi zvečku i poseže za njom. Posezanje je adaptivna reakcija. Jednostavno besciljno mahanje rukama nije. Kompleksna adaptivna reakcija je kada dijete percipira da je zvečka predaleko i puzi da je dohvati. Kod adaptivne reakcije svladavamo teškoću i učimo nešto novo. Formiranje adaptivne reakcije pomaže mozgu da se razvija i organizira. Većini odraslih to izgleda kao igra. Međutim, igra je sastavljena od adaptivnih reakcija koje ostvaruju senzornu integraciju.

Sve do dobi od oko sedam godina, mozak je primarno aparat za senzornu obradu. To znači da on nešto osjeća i direktno iz osjeta dobiva značenje. Malo dijete ne razmišlja puno o stvarima oko sebe; ono je uglavnom usmjereno da ih osjeti i da se kreće s obzirom na te osjete. Njegovi prilagođeni odgovori su više mišićni ili motorički nego mentalni. Tako se prvih sedam godina života naziva razdobljem senzomotoričkog razvoja. Kako dijete postaje starije, mentalni i socijalni odgovori zamjenjuju neke od ovih senzomotoričkih aktivnosti. Međutim, mentalno i socijalno funkcioniranje mozga zasniva se na senzomotoričkoj obradi. Integracija osjeta koja se pojavljuje u pokretima, govoru i igri osnova je kompleksnijoj integraciji osjeta koja je potrebna za čitanje, pisanje i dobro vladanje.

Kada je sposobnost senzorne integracije mozga dostatna da se suoči sa zahtjevima okoline, djetetov odgovor je učinkovit, kreativan i zadovoljavajući. Kada se dijete suočava s iskušenjima na koja može efikasno odgovoriti, ono se zabavlja. Zabava je djetetova riječ za senzornu integraciju.

Senzorna integracija osjeta nije nešto čega ima ili nema. Neke osobe imaju dobru senzornu integraciju, neke prosječnu a neke slabu. Ako mozak slabije obavlja posao senzorne integracije, to će negativno utjecati na mnoge stvari u životu.

Poremećaj senzorne integracije nije medicinski problem. Promatranje je ključno za utvrđivanje prisutnosti poremećaja senzorne integracije.Kod djece s teškoćama u senzornoj integraciji, živci i mišići funkcioniraju dobro, ali mozak ima teškoća sve to objediniti.

Dijete sa slabom senzornom integracijom možda se ne igra kao druga djeca, ono može vidjeti, čuti ili osjetiti nešto, ali radi nemogućnosti integriranja informacija na to ne reagira adaptivno. Ne primjećuje detalje ili ne razumije stvari onako kako razumiju druga djeca. Ne odabire iste igračke kao druga djeca budući da im manipulativne igračke mogu predstavljati preveliki izazov.

Uobičajen problem je zaostajanje u govoru ili nemogućnost upravljanja ustima za formuliranje riječi iako dijete zna što želi reći. Bez jasne poruke iz ruku i očiju dijete ne može bojiti između dvije linije, ravno rezati škarama, sastaviti slagalicu. Neka djeca ne mogu organizirati kožne isjete; mogu se

2

razljutiti ili sojetiti nelagodu kada ih netko dotakne ili čak ako stoji blizu njih. Ponekad svjetlo ili buka iritiraju ili ometaju dijete.

Dijete sa slabom senzornom integracijom bilo kakav zadatak izvodi slabije od svojih vršnjaka. Za njega je zadatak teži i kompliciraniji. Može izgledati nezainteresirano ali to je iz razloga jer mu njegovi osjeti i njegovi odgovori na njih ne pružaju značenje i zadovoljstvo.

Problem senzorne integracije koji je u ranom djetinjstvu „sporedan“, može postati glavni hendikep kada dijete krene u školu budući da su čitanje, pisanje i matematika krajnje složeni procesi koji se mogu razviti samo na temeljima dobre senzorne integracije.

Roditelji i nastavnici od školskog djeteta očekuju više nego od malog djeteta. Dijete dolazi u puno stresnih situacija jer da bi izvršilo isti zadatak kao njegovi prijatelji ono mora raditi puno više. Bez dobre integracije impulsa teško mu je naučiti vezati vezice, držati olovku, usmjeravati pažnju u prostoriji s puno osoba. Od njega se očekuje da stvari radi brzo, a ono ih može učiniti samo polako, a ono što treba učiniti polako njemu je lakše učiniti brzo. Treba zapamtiti upute da učini dvije stvari odjednom kao npr: „Odloži knjige i izvadi olovku“, a ono jedva zapampi jednu uputu. Lako ga ometaju vanjski zvukovi, svjetlo te zbrka kada puno ljudi radi različite stvari. Njegov mozak je podražen i odgovara s puno pretjerane aktivnosti. Takvo dijete može često „skakati posvuda po razredu“, ne zato što ono tako hoće, već zato što njegov mozak radi nekontrolirano u takvim situacijama te je pretjerana aktivnost prisilni odgovor na osjete koje ne može isključiti ili organizirati. Zbrka u njegovu mozgu onemogućava ga da se usmjeri i usredotoči i tako on ne može razumijeti gradivo.

Dijete nije u stanju razgovarati o tim problemima niti je u stanju razumijeti što se događa, jer kad se pojavi problem u razvoju mozga, on je izvan domašaja svijesti ili kontrole. Govoriti mu da se smiri ili usredotoči je besmisleno kao i kažnjavanje i nagrađivanje budući da to ne olakšava mozgu da postigne senzornu integraciju.

Nakon nekoliko godina takvog iskustva, dijete zapaža da je različito i shvaća da će na neki način uvijek biti drukčije. Objasniti djetetu njegov problem nije dovoljno budući da riječi i misli ne mogu organizirati mozak. Samo osjeti i pilagođeni odgovori mogu izgraditi njegovo samopouzdanje. Djeci s teškoćama u senzornoj integraciji treba pružiti ogromnu podršku.

Treba zapamtiti da svako dijete s poteškoćama u senzornoj integraciji odražava drugačiji skup simptoma. Nakon detaljne procjene, uz pomoć terapije i podrške obitelji i okoline velika je vjerojatnost da će djeca biti u stanju imati normalan život iako razvoj njihove osobnosti vjerojatno nikad neće biti optimalan.

PROMATRANJE RAZVOJA SENZORNE INTEGRACIJE

U prvih sedam godina dijete uči osjećati svoje tijelo i svijet koji ga okružuje i kako se u njemu kretati što učinkovitije. Uči što znače različiti zvukovi, uči govoriti, uči živjeti.

Funkcija senzorne integracije razvija se prirodnim tijekom i svako dijete slijedi jednak osnovni raspored koji može biti sporiji ili brži ali većinom isti. Djeca koja dosta odstupaju od normalnog tijeka razvoja senzorne integracije lako mogu kasnije imati problema u raznim aspektima života.

3

Većina aktivnosti u prvih sedam godina života dio je jednog procesa: procesa organiziranja živčanih impulsa u živčanom sustavu. Novorođenče vidi, čuje i osjeća svoje tijelo, ali te osjete ne može dobro organizirati i mnogi od njih za njega nemju nikakvo značenje. Ono ne može reći koliko je neka stvar udaljena, što neka buka znači, osjećati oblik stvari svojim rukama ili zati gdje je njegovo tijelo u odnosu na ono što ga okružuje. Kako dijete doživljava osjete, ono postupno uči organizirati ih u svom mozgu i otkriva što koji znači. Uči usredotočiti svoju pažnju na određeni podražaj i zanemariti ostale, pokreti postaju mekši i direktniji. Organiziranjem osjeta dijete stječe kontrolu nad svojim doživljajima te uči ostati organizirano tijekom duljeg razdoblja.

Najveća senzomotorička organizacija javlja se tijekom adaptivne reakcije na osjet. To je takva reakcija kada sa svojim tijelom i okolinom postupa na koristan i kreativan način. Čujemo zvuk i okrenemo glavu da vidimo što se dogodilo. Oblačenje, igranje igračkama, vožnja bicikle samo su neke od aktivnosti koje zahtjevaju puno adaptivnih reakcija.

Prije no što naše tijelo učini adaptivnu reakciju, moramo organizirati osjete iz našeg tijela i naše okoline. Možemo se prilagoditi situaciji samo ako naš mozak zna kakva situacija jest. Kada se dijete ponaša na prilagođen način, znamo da njegov mozak efikasno organizira osjetna iskustva.

Svaka adaptivna reakcija vodi u daljnju senzornu integraciju koja proizlazi iz samog stvaranja reakcije. Dobro organizirana adaptivna reakcija ostavlja mozak u koš organiziranijem stanju. Da bi integriralo osjetilne doživljaje, dijete će im se pokušati prilagoditi. Dijete na ljuljački će gibati svoje tijelo kao odgovor na osjet sile teže i kretanja i to gibanje pomaže njegovu mozgu da organizira te osjete. Nitko ne može umjesto djeteta stvarati adaptivne reakcije, ono to mora samo učiniti. Srećom, dijete je stvoreno da uživa u aktivnostima koje ga potiču da doživljava nove osjete i razvija nove motoričke funkcije. Integrirati osjete i stvarati adaptivnu reakciju je zabavno.

Svako djete ima veliki unutarnji poriv da razvije senzornu integraciju. Ne treba mu se reći da puzi, ustane ili da se penje; njegova priroda mu to sama određuje. U svom razvojnom tjeku djete svaku aktivnost koristi da pripremi “građevne elemente“ koji postaju temelj za kompleksniji i zreliji razvoj. Ono neprekidno ponavlja neku aktivnost dok ne savlada svaki senzorni i motorički element. Ponekad dugo prakticira neki raniji razvojni korak prije ngo što prijeđe na nešto novo. Nije teško uočiti koji “građevni elementi“ prethode hodanju: uspravno držanje glave mora doći prije sjedanja, puzanje na sve četiri prije hodanja. Iako je to teže opaziti, osjetila se također razvijaju kako niz građevnih elemenata. Dijete najprije razvije osjetilo koje mu govori o vlastitom tijelu i njegovu odnosu spram Zemljine sile teže, i tada ono postaje građevni element koji mu pomaže razviti osjetilo vida i sluha, koje mu govori o udaljenosti stvari od njegova tijela. Vidna percepcija uključena u čitanje završni jeproizvod puno građevnih elemenata koji se stvaraju tijekom senzomotoričkih aktivnosti. Ista stvar vrijedi za akademske sposobnosti, ponašanje i emocionalni razvoj.

Razvojni koraci

Novorođenče može odmah odgonetnuti neke tjelesne osjete i odgovoriti im urođenim refleksnim pokretima. Osjetilo dodira već nekoliko mjeseci djeluje u majčinoj utrobi. Ako mu dotaknemo obraz ono nastoji okrenuti glavu prema našoj ruci. Ovaj refleks je adaptivna reakcija koju je priroda stvorila da pomogne djetetu da pronađe izvor hrane. Isto tako novorođenče će automatski hvatati svaki predmet koji mu dotakne dlan. Ovaj refleks je stvoren da pomogne djetetu da se uhvati za nešto da ne padne. Osjet dodira u ovoj dobi izvor je emocionalnog zadovoljstva. Novorođenče reagira na

4

osjete sile teže i kretanja koji dolaze iz njegova unutarnjeg uha. Ako ga držimo na rukama i naglo spustimo za tridesetak centimetara ono će se uzbuniti i pružiti ruke i noge da se za nešto uhvati. Poruka iz unutarnjeg uha govori mu da pada i da učini nešto da se zaštiti. Ovaj pokret pripijanja i savijanja čitavog tijela prvi je motorički obrazac čitavog tijela. Kada roditelj drži jednomjesečno dijete uspravno s glavom na ramenu, ono će povremeno pokušati podići glavu. To je zato jer sila teža podražuje dio mozga koji aktivira vratne mišiće da podižu glavu. Tijekom nekoliko tjedana ova adaptivna reakcija će se razvijati tako da će dijete moći podići glavu dok leži na trbuhu. Isti neuralni mehanizmi bez svjesnog napora drže uspravno glavu odraslog čovječa. U dobi od jednog mjeseca dijete je još nezrelo i njegova se glava klima i treba oslonac. Jednomjesečno dijete svoje će tijelo prilagoditi da se lijepo uklopi u ruke i tijelo osobe koja ga drži. Ono to doživljava kroz svoje mišiće i zglobove. Kasnije mu njegovi mišići i zglobovi pružaju informaciju kako da upotrijebi nož i vilicu i kako da se popne na penjalicu. Dijete mora vježbati i organizirati puno pokreta da razvije vještine odraslih. Vidna percepcija jednomjesečnog djeteta još nije dobro organizirana, fokus je mutan i opasnost osjeća putem pokreta i dodira ali ne i vida. Reagira na zvuk zvečke ili zvonca, ljudski glas, iako ne može razumijeti što ti zvukovi znače. Jednostavna reakcija na zvuk prvi je element u razvoju govora. Osjetilo mirisa je dobro razvijeno i ne razvija se dalje i ne postaje istančanije kod starijeg djeteta na način kao što je to kod vida i sluha. Osjetilo okusa kod dojenčeta je također dobro razvijeno.

Motoričke funkcije djeteta razvijaju se od glave prema nogama. Oči i vrat su prvi dio tijela kojim uči upravljati. Dok dojenče gleda po sobi i vidi ljude i stvari, njegov mozak integrira osjetilne doživljaje iz unutarnjeg uha, te očnih i vratnih mišića. Kroz taj proces integracije, ono će naučiti „dobiti jasnu sliku“ svoje okoline čak i kada mu se miče glava ili cijelo tijelo. Ovaj razvoj nastavlja se sljedećih nekoliko godina i osnovni je element za učenje čitanja, pomaže pri stjecanju ravnoteže i razvija globalne tjelesne pokrete. Šake tromjesečnog djeteta većinu su vremena otvorene, poseže za predmetima i ljudima ali mu nedostaje koordinacija oko-ruka koja je neophodna za precizno hvatanje. Predmet ne hvata s palcom i kažiprstom već ga drži s tri preostala prsta i dlanom. Hvatanje u toj dobi je još uvijek automatska reakcija na osjet dodira na dlanu ruke i dijete ne može svojevoljno ispustiti zvečku.

Tijekom petog i šestog mjeseca dijete počinje doticati i gledati svoje ruke i tako razvija svijest o tome gdje su one u prostoru. Treba uskladiti dijelove mozga koji „vide“ šake i ruke a onima koji ih „osjećaju“. Počinje koristiti palac i kažiprst ali hvatanje još nije precizno. Hvata češće jednom rukom nego s obje zajedno. Dijete spontano stavlja ruke ispred sebe tako da se mogu doticati i to predtavlja početak koordinacije između dvije strane tijela. Nekoliko mjeseci kasnije javlja se drugi korak u ovom razvoju kada dijete drži igračke u svakoj ruci i udara jednu u drugu. Za ovaj pokret je potreban važa tip senzorne integracije koji se treba razviti puno prije nego li što dijete može znati što je lijevo i što je desno. U dobi od šest mjeseci, djetetov ručni zglob se okreće i ono može okrenuti šaku i manipulirati predmetima i igrati se na puno novih načina. Sada dojenče počinje raditi stvari koje treba planirati. Voli da ga se ljulja, diže, baca u zrak, prevrće i vrti. To su doživljaji koji mu čine najveće zadovoljstvo.

Do dobi od osam mjeseci najvažniji aspekt razvoja je pokretljivost ili prelazak s jednog mjesta na drugo. Gmizanje i puzanje na rukama i koljenima pridonosi tome da se integrira puno osjetilnih informacija te djetetu pruža pojam o sebi kao neovisnom biću. Pokretljivost mu omogućuje stjecanje nekih spoznaja o prostoru, te udaljenosti između sebe i predmeta u svojoj okolini. U ovoj dobi dijete počinje planirati pokrete ruku dovoljno dobro da pritisne zvono ili sastavi i rastavi jednostavne predmete. Dijete počinje gledati za predmetima koji su pokriveni ili izvan vidokruga. Doticanjem i

5

kretanjem oko predmeta, ono uči da predmeti postoje i onda kada ih ono ne može vidjeti. To je početak mentalne sposobnosti stvaranja predodžbi. Osmomjesečno dijete dovoljno dobro sluša zvukove da bi čulo detalje. Prepoznaje poznate riječi, može ponavljati jednostavne slogove iako to još nije pravi govor. Teškoće s gugutanjem mogu biti naznaka kasnijih teškoća u učenju govora.

U dobi od devet do dvanaest mjeseci dijete doživljava velike promjene u načinu na koji se odnosi prema tlu i prostoru oko sebe. Puno vremena provodi jednostavno promatrajući predmet i pokušavajući dokučiti o čemu se radi. Što različitije stvari doživi dok tumara okolo to će više prakse steći u integriranju osjeta i formiranju adaptivne reakcije na te osjete. Razvija se sposobnost prelaska središnje linije tijela. Svaki put kad nešto sastavi ili rastavi njegov mozak uči planiranje i izvođenje pravilnog redoslijeda pokreta. Najveći događaj je samostalno podizanje u stojeći položaj. To je završni proizvod integracije sile teže, kretanja tijela te živčanih podražaja iz mišića i zglobova koja se odvija već mjesecima. Dijete sada može razumjeti priličnu količinu onoga što roditelji govore ali može reći samo nekoliko jednostavnih riječi.

U drugoj godini dijete uči hodati, govoriti i planitati kompleksnije radnje te ih efikasnije izvršavati. Sposobnost planiranja pokreta ovisi o preciznosti djetetova sustava za dodir. Živčani podražaji iz njegove kože mu govore gdje njegovo tijelo počinje, a gdje završava. Ova svijest o tijelu na bazi dodira puno je temeljitija nego vizualno znanje o tijelu. Djeca koja ne mogu dobro integrirati te podražaje nisu u stanju točno osjećati kako je njihovo tijelo građeno ili što koji dio radi. Zato imaju teškoća naučiti neke radnje. Mogu naučiti sjediti, stajati i hodati ali mogu imati problema kod zakopčavanja gumbi, patentnih zatvarača, korištenja pribora za jelo ili igranja sa nekim igračkama. Ako je dijete nespretno u manipuliranju stvarima ili mu češće ispadaju, vjerojatno nema adekvatnu, preciznu taktilnu informaciju iz svojih ruku. Dijete treba priliku za integraciju sa svojom okolinom isto koliko treba hranu i ljubav. Uživa u hrvanju i naguravanju, nošenju na leđima i ramenima i ljuljanju. Ove aktivnosti pružaju mu mnogo senzornog unosa i daju mu osjećaj na koji djeluje sila teža, kako se različiti djelovi tijela pokreću, u kakvom su međusobnom odnosu, što su u stanju učiniti, a što nisu, što boli ili nije ugodno. Sve ove senzorne informacije formiraju senzornu „sliku“ tijela odnosno percepciju tijela. Djeca se penju što je važan korak razvoja vizuelne percepcije prostora. Uči razumijeti i slijediti upute, uči imena brojnih stvari. U dobi od 2 godine dijete spoznaje samog sebe, osjeća svoje tijelo kao fizičku cjelinu i može se dobro samostalno kretati. Treba ga ohrabriti u igri skrivača, sakrivanje i ponovno pojavljivanje je moguće jer poznaje svoje tjelesne dimenzije, a s mogućnošću djelovanja na svoju okolinu sve više razvija pojam o sebi. Novootkrivena nezavisnost najvidljivija je u upotrebi riječi „ne“. To može biti frustrirajuće za roditelje ali neophodna stepenica u razvoju socijalnih vještina. Osnovu za dobre međusobne odnose daje mu dobra integracija osjeta. Ako se dijete prema drugim ljudima ne ponašana očekivani način to može biti znak da nije u stanju nositi se s osjetilnim doživljajima. Treba mu puno podrške, ohrabrenja i utjehe. Većina toga dolazi iz grljenja, sjedenja u krilu, zibanja, milovanja i ljubljenja. Osjeti tješenja su integrirajući i pomažu djetetu da se organizira kad je privremeno dezorganizirano.

Od treće do sedme godine dijete postaje senzomotorički zrelo biće koje može razgovarati i biti povezano s puno različitih ljudi. Ovo razdoblje kritično je za senzornu integraciju. Priroda je odredila da ovo bude vrijeme kada je mozak najprimjenjiviji na osjete i najsposobniji da ih organizira. Više intelektualne funkcije razvit će se nakon dobi od sedam godina i one će bolje napredovati ako je senzomotoričko funkcioniranje dobro razvijeno. U ovoj dobi ljuljačke, tobogani, vrtuljci, penjalice, konjići, tuneli i pješčanici zadovoljavaju djetetovu potrebu za razvijanje djetetovog sustava. U ovoj

6

dobi dijete uči upotrebljavati jednostavne alate (nož, vilicu, lopaticu, kanticu, konac i iglu, škare, ruž, papir i olovku, vezice za cipele, patentne zatvarače, gumbe i slično). Svaki zadatak zahtijeva sve senzorne informacije koje su za vrijeme prijašnjih aktivnosti pohranjene u mozgu.

U dobi od osam godina djetetov taktilni sustav je gotovo potpuno zreo kao i osjetilo sile teže i kretanja tijela. Većina osjetilnih podražaja iz mišića i zglobova trebala bi biti dobro integrirana kao i sposobnost planiranja slijeda događaja iako će se to još poboljšati u slijedećih nekoliko godina. Dijete razumije govor, a i samo govori dovoljno dobro da izrazi svoje potrebe i interese.

Jean Piaget zaključio je da djeca nemaju razvijeno apstraktno mišljenje sve do dobi od sedam ili osam godina odnosno da mozak nije sposoban za proces apstrakcije sve dok nema „konkretno“ znanje o tijelu, svijetu i njegovim fizičkim silama. Potrebno je sedam ili osam godina kretanja i igre da dijete stekne senzomotoričku inteligenciju koja mu služi kao temelj za intelektualni i socijalni razvoj ličnosti. Ponekad se taj razvoj ne odvija na način koji je priroda odredila. Iako nam je razlog istog nepoznat, poznato nam je kako izgleda to kada mozak ima teškoća sa integracijom osjeta. Sposobnost da pomognemo djetetu da organizira svoj mozak stječemo gledajući djecu kako slijede svoj unutarnji poriv koji je usmjeren ka senzornoj integraciji.

ŽIVČANI SUSTAV IZNUTRA

Ponašanje djeteta i njegov uspjeh u školi vidljivi su pokazatelji nevidljive aktivnosti unutar njegovog živčanog sustava. Učenje i ponašanje vidljivi su aspekti senzorne integracije.

Struktura živčanog sustava uključuje dvije velike moždane hemisfere, nešto manji mali mozak, moždano deblo, kralježničku moždinu te brojne živce koji se protežu na sve dijelove tijela. Svaka od ovih struktura sadrži puno živčanih stanica koje se zovu neuroni. Svaki neuron ima vlakno duž kojeg se prenosi elektronički impuls. Neuroni koji prenose impulse iz tijela do ili unutar mozga zovu se senzorni neuroni; oni koji prenose impulse iz mozga do mišića i unutarnjih organa zovu se motorički neuroni. Glavni zadatak neurona je da nam daje informacije o našem tijelu i našoj okolini te da potakne i usmjerava naše aktivnosti i mišljenje. Svaki dio našeg tijela ima organe za primanje osjeta ili receptore koji primaju energiju iz tog dijela tijela kao što i radioprijamnik prima radiovalove iz zraka. Receptori oka primaju svjetlosne valove, receptori nosa miris, a oni u mišićima osjetljivi su na mišićne kontrakcije i napetost. Svaki receptor pretvara energiju u struju elektrotehničkih impulsa koja teče kroz vlakno senzornog živca do kralježničke moždine i mozga. Električni impulsi koji putuju prema mozgu zovu se senzorni input (unos/podražaj).

Preko 80% živčanog sustava uključeno je u obradu i organizaciju senzornog unosa te je tako mozak prvenstveno aparat za senzornu obradu. U svakom mišiću završava puno motoričkih neurona, a električni impulsi koji njima dolaze potiču mišić da se stegne. Da bi mišićne kontrakcije bile koordinirane i efikasne aktivnost u mozgu mora biti dobro organizirana.

Senzorna integracija je proces organizacije senzornog unosa da bi mozak stvarao svrhovitu reakciju tijela, dobru percepciju, osjećaje i mišljenje. Senzorna integracija razvrstava, raspoređuje i spaja sve pojedine senzorne unose u cjelinu mozgovonog funkcioniranja. Kada je funkcioniranje mozga potpuno uravnoteženo tjelesni pokreti su visoko adaptivni, učenje je lako, a dobro ponašanje je prirodan ishod.

7

Dijelovi živčanog sustava

Neuron je osnovna jedinica živčanog sustava. U prosječnom čovjeku ima oko 12 milijardi živčanih stanica. Svaki neuron se sastoji od tijela stanice i vlakna koje je podjeljeno u puno ogranaka i sitnih niti nalik grančicama. Većina vlakana ima tisuće grančica i to omogućuje povezanost s tisućama drugih neurona. Signali u svakom neuronu putuju samo u jednom pravcu, a neki se impulsi na kraju vraćaju i djeluju na prvi neuron. Struja električnih impulsa koja prolazi kroz ovu mrežu stvara naše učenje i ponašanje.

Živčana vlakna provode stotine impulsa u sekundi i ovi se impulsi granaju i teku u puno pravaca odjednom. U samo jednoj sekundi jedan impuls se širi kroz milijun neurona u puno različitih dijelova mozga. Tako samo jedan zvuk ili dodir u trenutku može stvoriti svijest, značenje, mišljenje, osjećaje, učenje i ponašanje.

Živčani trakt se sastoji od puno neurona sastavljeno u dugački tanki snop. Njihov pravilni raspored sprečava da se informacije pomiješaju slično kao što svaka telefonska linija prenosi svaki razgovor posebno. Postoje putevi za vidne osjete, zvuk, miris...

Nakupine tijela živčanih stanica zovu se jezgre. U senzoričkim procesima jezgre imaju ulogu „poslovnog centra“. One primaju senzorni unos, preuređuju ga i dotjeruju informacije te ih dovodi u međusobni odnos s drugim vrstama senzornog unosa šaljući tako integrirane poruke dijelovima moždanih hemisfera koje ih detaljnije urđuju i šalju u motoričke ili neke druge centre koji organiziraju odgovor.

Kralježnička moždina sadrži puno putova koji prenose informacije uzlazno prema mozgu i motoričke poruke silazno do živaca koji prenose poruke do mišića i organa pa se tako dio senzorne integracije odvija se u kralježničkoj moždini. Bez obzira na to, poremećaj senzorne integracije javlja se u mozgu, a ne u kralježničkoj moždini.

Moždano deblo je mali valjak neurona koji leži otprilike u visini ušiju. To je mjesto u kojem puno osjeta postaje doživljaj (primjer osjeta iz naranče postaju doživljaj naranče). Većina aktivnosti moždanog debla je automatska i odvija se bez naše volje ili razmišljanja. Srž moždanog debla je grupa neurona i jezgri koja se može usporediti sa zapletenom ribarskom mrežom. Naziva se retikularna (mrežolika) formacija te je složenija i zamršenija od drugih dijelova mozga i ima vrlo važnu ulogu u obradi i integriranju senzomotoričkih aktivnosti. Retikularna formacija se „uključuje“ ujutro kada se probudimo i „isključuje“ navečer kada zaspimo. Ono što uključuje i isključuje retikularnu formaciju jesu osjeti. Zato se neke osobe ujutro razbuđuju zvukom budilice, umivanjem hladnom vodom ili pljuskanjem po licu, hodanjem, trčanje, ili nekim drugim vidom jake senzorne stimulacije. Osjeti opskrbljuju retikularnu formaciju energijom i tako pobuđuju čitav mozak. Navečer, izostanak stimulirajućih osjeta omogućuje nam da zaspimo.

Moždano deblo također sadrži skupinu složenih jezgara koje obrađuju osjete iz receptora za silu težu i kretanje koji se nalaze u unutarnjem uhu, a te informacije služe za održavanje uspravnog stava, ravnoteže te puno drugih automatskih funkcija. Vestibularne jezgre u moždanom deblu također obrađuju veliku količinu informacija za sva druga osjetila, pogotovo zglobove i mišiće.

Mali mozak je obavijen oko stražnje strane moždanog debla. Jedna od funkcija mu je nastavak onoga što čine vestibularne jezgre. Mali mozak obrađuje sve vrste osjeta, a posebice je koristan za

8

organiziranje osjetilnih doživljaja sile teže, kretanja, živčanih podražaja iz mišića i zglobova, da bi pokreti tijela bili skladni i precizni.

Glavni dio moždane mase čine dvije moždane hemisfere (polutke). Ove hemisfere vrše najsloženiju organizaciju senzornog unosa, uključujući obradu koja nam daje precizno, detaljno značenje osjeta. One također sadrže područja koja su uključena u planiranje i izvođenje tjelesnih akcija. Unutar moždanih hemisfera je i limbički sustav, skup neuralnih struktura uključenih u ponašanje temeljeno na emocijama.

Vanjski sloj moždanih hemisfera naziva se kora velikog mozga ili celebralni korteks. Kora velikog mozga kod čovjeka je visokospecijalizirana; tako postoje posebna područja za vidnu percepciju, za interpretaciju zvukova iz okoline, za razumijevanje govora, interpretaciju tjelesnih osjeta te nekoliko područja za upravljanje pokretima tijela koji su pod utjecajem volje i pokretima očiju. Moždana kora je naročito važna za osjećanje i upravljanje preciznim, složenim pokretima ruku npr. korištenje vilice i noža, olovke te za govor. Kora velikog mozga vrši integraciju svih vrsta osjeta i stvara naše vlastite veze između različitih vrsta osjeta.

Kora velikog mozga sadrži i asocijativna područja. Sklop električne aktivnosti u tom području koordinira sastavljanje puno različitih vrsta senzornih doživljaja u jedinstvenu cjelinu. Kada dijete osjeti dio slagalice taktilni osjet iz njegova prsta organizira se u moždanom deblu, pojedinosti se šalju dalje u senzorna područja korteksa i u asocijativnim se područjima uspoređuju s ostalim dijelovima slagalice. Sva ova senzorna obrada pomaže tako mozgu da odabere što će napraviti s tim dijelovima slagalice.

Moždana kora ne može razviti preciznu taktilnu i vidnu percepciju ako moždano deblo nije razvilo svoje fundamentalne taktilne, vidne i slušne procese.

Kortikalna područja predstavljaju višu kortikalnu organizaciju koja se temelji na senzornoj organizaciji svake niže razine. Ako mozak ne radi pravilno najvjerojatnije je problem u tome što niže razine ne obavljaju dobro svoj posao.

Dvije hemisfere ne rade potpuno iste stvari niti ih rade na isti način. Određene su funkcije specijalizirane u jednoj hemisferi. To se naziva lateralizacija.

Senzorne i motoričke funkcije lateraliziraju se u ranom djetinjstvu. Većina se senzornih i motoričkih poruka na putu ka moždanim hemisferama ukršta u moždanom deblu. Živčani podražaji iz desne strane tijela prelaze u lijevu hemisferu i tako je lijeva hemisfera glavni izvor kontrole za desnu stranu tijela. Desna se hemisfera bavi senzornom obradom i motoričkim upravljanjem za lijevu stranu tijela.

Svaka se hemisfera specijalizira za određenu funkciju. Kod dešnjaka je lijeva hemisfera bolja u upravljanju finim motoričkim vještinama kao što je pisanje pa tako te osobe pišu desnom rukom. Lijeva hemisfera stvara jezik dok se desna više bavi prostornim odnosima među vidnim i taktilnim osjetilima. Kod složenih funkcija moraju biti uključene obje hemisfere i usklađeno djelovati. Loša lateralizacja najčešće usporava razvoj mozga i učenje.

Percepcija prostora u pojedinostima, jezik i govor te mišljenje među najsloženijim su funkcijama mozga i zahtijevaju precizan rad obje strane mozga, a mogu dobro surađivati samo ako je dobar rad

9

moždanog debla. Kod većine ljudi koordinirano djelovanje dviju strana mozga javlja se automatski bez njihove svijesti o tome. Kada koordinacije nema uočavamo posljedice u učenju i ponašanju.

OSJETI

Osjeti su „hrana“ za živčani sustav. Svaki je osjet oblik informacije. Živčani sustav koristi tu informaciju da oblikuje odgovor koji toj informaciji prilagođava tijelo i um. Ako mozak nije opskrbljen s puno vrsta osjetilnih doživljaja, živčani se sustav ne može adekvatno razviti. Mozak neprekidno traži različitu senzornu hranu da se razvije i potom funkcionira.

VID

Zjenica oka je receptor koji je osjetljiv na svjetlosne valove iz okoline. Svjetlo podražuje zjenicu i šalje električni impuls do centara za vidnu obradu u moždanom deblu. Ovi centri obrađuju impulse i povezuju ih s drugim vrstama senzornih informacija pa takva integracija moždanog debla oblikuje našu osnovnu svijst o okolini i položaju predmeta u njoj.

Jezgre moždanog debla tada šalju impulse ostalim dijelovima moždanog debla i malog mozga da se integriraju s onim motoričkim porukama koje odlaze do mišića koji pokreću oči ivrat. Ovo je neuralni proces koji nam omogućava da očima i glavom slijedimo objekt koji se kreće.

Da bismo u predmetima u okolini, a pogotovu na listu papira ili stranici knjige mogli vidjeti značenje potrebno je pravilno funkcioniranje na svim razinama mozga i integracija puno vrsta osjeta s vizualnim unosom.

ZVUK

Zvučni valovi iz zraka podražuju slušne receptore u unutarnjem uhu koji šalju impulse do centara za sluh u moždanom deblu. Ove jezgre obrađuju zvučne impulse zajedno s impulsima iz vestibularnog sustava, te mišića i kože. Centri za obradu zvuka blizu su centrima za vidnu obradu u moždanom deblu i oni međusobno razmjenjuju informacije. Kao i vidni unos, dio impulsa zvučnog unosa putuje do ostalih dijelova moždanog debla i malog mozga da bi se integrirali s drugim osjetilima i motoričkim porukama. Slušna informacija koja je sada kombinirana s ostalim senzornim informacijama, onda odlazi u nekoliko dijelova moždanih hemisfera.

Ako se zvučna informacija na svakoj razini mozga nje kombinirala s informacijama iz ostalih vrsta osjetila, imat ćemo problema s otkrivanjem značenja onoga što smo čuli. Potrebno je puno integracije s vestibularnim i drugim podražajima da bi se, od onoga što smo čuli, dobio smisao. Najkompliciraniji dio procesa je dotjerivanje određenog zvuka u smislene slogove i riječi.

DODIR

Koža sadrži puno različitih vrsta receptora za primanje osjetilnog doživljaja dodira pritiska, površine, vrućine ili hladnoće, boli ili kretanja dlaka na koži. Iako toga možda nismo svjesni, taktilni je sustav najveći senzorni sustav i ima vitalnu ulogu u ljudskom ponašanju, fizičkom i mentalnom.

Receptori za dodir ispod vrata šalju impulse kralježničkoj moždini i ti se impulsi uspinju do moždanog debla. Iz moždanog debla taktilne informacije se prenose po ostalim dijelovima mozga. Jezgre u moždanom deblu, koje obrađuju taktilni podražaj, mogu nam reći da nas je nešto dotaklo i je li to

10

bolno, hladno, mokro ili grebe. Općenito, moždano deblo je stvoreno da otkrije je li podražaj opasan. Međutim, te nam jezgre ne mogu reći točno mjesto ili oblik podražaja, detalji o mjestu i obliku obrađuju se u senzornim područjima kore velikog mozga.

Taktilni impulsi kreću se gotovo posvuda po mozgu. Taktilni se sustav razvio prvi, još u maternici i sposoban je za efikasno djelovanje, dok se vidni i slušni sustavi tek počinju razvijati. To su razlozi zbog kojih je dodir jako važan za neuralnu organizaciju u cjelini. Bez velikog dijela taktilne stimulacije tijela, živčani sustav naginjao bi tome da postane „neuravnotežen“. Taktilni podražaj ima primarnu ulogu u neuralnoj organizaciji.

PROPRIOCEPCIJA (VLASTITI ILI DUBOKI OSJETI)

Riječ propriocepcija označava senzornu informaciju koja je nastala zbog stezanja (kontrakcije) i istezanja mišića, te pregibanja, ispružanja, vučenja i pritiska zglobova između kostiju. Sloj koji pokriva kost također sadrži proprioceptore. Osjeti iz tijela javljaju je naročito za vrijeme kretanja ali i onda kada mirno stojimo jer mišići i zglobovi neprekidno šalju informaicje mozgu da nam govori o našem položaju. Budući da je u tijelu toliko puno mišića i zglobova, proprioceptivni sustav je gotovo isto toliko velik kao taktilni.

Vlastiti osjeti putuju uzlazno po leđnoj moždini do moždanog debla i malog mozga i neki od njih dolaze do moždanih hemisfera. Većina propioceptivnog unosa obrađuje se u područjima mozga koji ne stvaraju svjesni doživljaj i tako rijetko primjećujemo osjete mišića i zglobova dok namjerno ne obratimo pozornost na svoje kretanje, a čak i tada osjećamo samo mali dio ukupne propriocepcije koja je prisutna prilikom kretanja. Propriocepcija iz ruke šalje nam poruku o tome što ruka radi, ako nije zadovoljavajuća teško nam je zakopčati odjeću, izvaditi nešto iz džepa, stezati zavrtanj ili zapamtiti na koju se stranu zatvara slavina za vodu. Bez adekvatne propriocepcije iz trupa i nogu, velika bi nam teškoća bila spuštanje niz strme stepenice ili sportske aktivnosti. Nastojali bismo se osloniti na vidne informacije gledajući izbliza što nam tijelo radi. Djeca sa slabo organiziranom propriocepcijom obično imaju velikih teškoća uraditi nešto ako to ne mogu i vidjeti.

VESTIBULARNO OSJETILO – OSJETILO ZA RAVNOTEŽU

Sa suprotne strane uha je unutarnje uho. Ono sadrži vrlo složene koštane strukture koje se nazivaju labirint. Labirint sadrži slušne perceptore i dvije vrste receptora za ravnotežu – vestibularna osjetila.

Jedna vrsta receprota reagira na silu težu. Ti receptori se sastoje od sitnih kristala kalcijeva karbonata (vapnenca) koji su pričvršćeni na živčanu stanicu koja izgleda kao dlaka kose. Kada okrenemo glavu na jednu stranu, krećemo se gore ili dolje, ili u bilo kojem pravcu koji mijenja smjer u kom gravitacijska sila privlači kristale kalcijeva karbonata, vestibularni podražaj iz receptora za silu težu mijenja informacije u vestibularnom sustavu. Receptori sile teže također su osjetljivi na vibracije kostiju koji tresu kristale.

Druga vrsta vestibularnih receptora leži u maloj, zatvorenoj cijevi koja se zove polukružna cijev. Polukružna cijev je napunjena tekućinom. U svakom su unutarnjem uhu tri para kanala: jedan leži u smjeru gore-dolje, drugi lijevo-desno, a treći u smjeru naprijed-natrag. Kada god glava mijenja smjer ili brzinu kretanja mijenja se senzorni unos pa se tako podražaj iz polukružne cijevi naziva osjet kretanja. Tehnički bi se to trebalo zvati osjetilni doživljaj akceleracije (ubrzanja) ili deceleracije (usporenja) glave.

11

Kombinacija podražaja iz receptora za silu težu i polukružnog kanala vrlo je precizna i govori nam gdje se točno nalazimo u odnosu na silu težu, krećemo li se ili stojimo te kako brzo i u kojem smjeru idemo. Vestibularni sustav je tako osjetljiv da promjene položaja i kretanje imaju snažno djelovanje na mozak i to se djelovanje mijenja s najmanjom promjenom položaja ili kretanjem.

Vestibularni osjeti najvećim se dijelom obrađuju u vestibularnim jezgrama i malom mozgu. Zatim se šalju i silazno po kralježničkoj moždini i uzlazno do moždanog debla gdje imaju snažnu integrirajuću ulogu. Impulsi koji silaze niz kralježničku moždinu povezuju se s drugim senzornim i motoričkim impulsima da bi nam pomogli u održavanju tjelesnog stava, ravnoteže i kretanju. Oni impulsi koji idu gore do viših razina mozga povezuju se s taktilnim, proprioceptivnim, vidnim i slušnim impulsima te tako dobivamo vlastitu percepciju prostora i naš položaj i smještaj unutar toga prostora. Rijetko smo svjesni vestibularnog podražaja osim u slučaju kada se vrtimo u krug. Kada zbog prevelike stimulacije vestibularnog sustava imamo mučninu od kretanja, mi taj problem ne osjećamo u našem tijelu nego u unutrašnjem uhu.

Polukružni kanal daje informacije koje su iste kao one iz žiroskopa u avionu ili svemirskom brodu. Ako bi se žiroskop pokvario ne bi znali u kojem se smjeru krećemo ili kad se promijenio smjer te bi se izgubili. Pokušaj letenja bez žiroskopa, gledajući u zemlju, završava vrtenjem u krug. Vidna informacija je beskorisna ako ono što vidimo ne možemo povezati s nekim fizičkim znakom. Polukružni kanal pruža tu fizičku osnovu koja našem viđenju daje pravilno značenje.

VISCELARNI PODRAŽAJI

Postoje reseptori u unutarnjim organima i velikim krvnim žilama. Viscelarni podražaji pomažu pri regulaciji krvnog tlaka, probave, disanja i drugih funkcija autonomnog živčanog sustava. Također šalju informacije koliko je tijelo potrebno hrane i vode. Na autonomni sustav utječu i ostali senzorni sustavi, a pogotovo taktilni i vestibularni; tako vrtnja može uznemiriti probavu, a bolni osjeti zaustaviti disanje.

Kada cijelo tijelo i sva osjetila funkcioniraju kao cjelina, adaptacija i učenje su za mozak jednostavan zadatak. Aktivnost vestibularnog sustava osigurava „okvir“ za ostale aspekte našeg iskustva. Čini se da vestibularni podražaji „daju upute“ cijelom živčanom sustavu da efikasnije funkcionira. Ako vestibularni sustav ne funkcionira skladno i točno, interpretacije ostalih osjetilnih doživljaja su nedosljedne i netočne i živčani sustav ima problema da se pokrene.

Kod čovjeka svi senzorni sustavi međusobno komuniciraju i surađuju u puno većoj mjeri nego li je većina nas toga svjesna. Griješimo kada pokušavamo razviti djetetov vidni ili slušni sustav nezavisno od ostalih osjetila. Takvu pogrešku moguće je djelomično ispraviti dopuštajući djeci da dobiju taktilna, vestibularna i proprioceptivna iskustva koja žele i trebaju.

KAKO ŽIVČANI SUSTAV UČI INTEGRIRATI OSJETE

Neuralni impulsi moraju proći kroz dva ili više neurona da oblikuju senzorni doživljaj, motorički odgovor ili mišljenje. Što je funkcioniranje složenije, više je neurona uključeno u prenošenje poruke. Svaki neuron dodaje više elemenata doživljaju i reakciji osobe. Živčani sustav svakog čovjeka funkcionira na određen, karakterističan način i tako svi mi percipiramo i reagiramo na puno sličnih načina.

12

Mjesto gdje neuroni ostvaruju elektrokemijski kontakt zovu se sinapse. One su most koji prenosi impulse s jednog neurona na drugi. Neuroni su povezani pomoću sinapsi. Fizičke strukture većine neurona se nakon ranog djetinjstva znatije ne mijenjaju, ali mijenja se sposobnost sinapse da provodi živčane impulse. Promjena u provodljivosti sinapsi temelj je za učenje, uključujući učenje u školi i na poslu.

Neki dijelovi mozga odašilju poruke koje pomažu ili facilitiraju druge poruke u prelaženju određene sinapse. Ove se poruke zovu facilitatori. Drugi dijelovi mozga odašilju poruke koje zaustavljaju ili inhibiraju tijek poruke preko sinapse. Kombinacija facilitatornih i inhibitornih poruka ostvaruje modulaciju, koja je način samoorganizacije živčanog sustava. Mi moduliramo zvuk iz radioprijemnika povećanjem ili smanjenjem glasnoće. Živčani sustav se sam modulira povećanjem energije određenih posruka i smanjenjem energije drugih. I facilitacija i inhibicija važni su dijelovi senzorne integracije. Sposobnost da modulira osjet proces je koji dijete mora učiti da bi se moglo nositi sa senzornom integracijom.

Razvoj neuralnih veza

Novorođenče ima većinu ukupnih neurona koje će ikada imati, a još nekoliko će ih se razviti u prvim godinama života. Međutim, nakon rođenja, među neuronima ima jako malo veza ili sinapsi. Interakcija sa vanjskim svijetom i dijelovima tijela omogućava da senzorni i motorički impulsi putujući među neuronima potiču da vlakno razvija grane i ogranke koji se protežu prema drugim neuronima.

Da bi neuroni razvili međusobne veze, moraju biti stimulirani. Što osoba ima više neuralnih veza to je sposobnija za učenje, a to je ono što inteligencija ustvari jest.

Senzorna stimulacija i motorička aktivacija u ranim godinama djetinjstva „modelirati“ će neurone i veze da formiraju senzorne i motoričke procese koji će ostati relativno stabilni do kraja života osobe. Do dobi od deset godina u većini je dijelova mozga razvoj senzornih veza završen ili gotovo završen. Starija djeca i odrasli ne mogu tako lako razviti nove senzorne veze.

Što više koristimo mišić to on postaje jači. Ako se ne koristi, postaje slab. Isto tako, što se sinapsa više koristi, postaje jača i korisnija. Svaki put kada se ponavlja senzorna ili motorička obrada, slijedeći put je potrebno manje neuralne energije da izvši tu obradu. To je ono što se događa u tisućama ili milijunima sinapsi istovremeno, kada učimo telefonski broj ili motoričku vještinu. Ponavljano korištenje sinapsi omogućuje nam pamćenje broja ili čini vještinu lakšom i na kraju automatskom.

Bez interakcije s fizičkom okolinom učenje je vrlo teško. Većina našeg učenja se mora prvo odigrati kroz integraciju našeg senzornog sustava. Kasnije se više intelektualno i školsko učenje odvija u kori velikog mozga. Senzomotorička interakcija osigurava temelj za kasnije kognitivno funkcioniranje.

U terapiji senzorne integracije želimo da dijete koristi što je moguće više sinapsi sa što manje napora. Pogotovo želimo da koristi sinapse u moždanom deblu gdje se sastaje puno vrsta osjeta. Terapija senzorne integracije nije učenje specifičnih vještina kao što su čitanje i pisanje već učenje kako organizirati mozak da bolje funkcionira. To će ga učiniti sposobnijim za učenje čitanja i pisanja i puno drugih stvari.

13

ŠTO JE POREMEĆAJ SENZORNE INTEGRACIJE?

Poremećaj senzorne integracije za mozak je isto što i loša probava za probavni trakt. Mozak ne obrađuje ili ne organizira tijek senzornih impulsa na način koji pojedincu pruža dobru i preciznu informaciju o sebi i svom svijetu. Kada mozak dobro ne obrađuje senzorni unos, on također efikasno ne upravlja ponašanjem.

Većina djece s poremećajem senzorne intergacije najvjerojatnije nema stvarnog oštećenja moždanih struktura. Tako i loša probava ne znači da su želudac ili crijeva oštećeni: to jednostavno znači da ti organi dobro ne prerađuju hranu. Ako dijete ima slabu senzornu obradu u mnogim područjima mozga, ono će vjerojatno imati poteškoća u baratanju pojmovima, generalizaciji i ostalim intelektualnim pitanjima. Dijete s poremećajem senzornog procesiranja prije ima većih problema sa motoričkim planiranjem nego sa rezoniranjem i intelektom.

Inteligencija je sposobnost interakcije s fizičkom okolinom, ili s pojmovima i idejama. Za to djetetu treba puno dobro organiziranog međusobnog djelovanja među milijardama neurona. Izgleda da visina inteligencije odgovara broju neurona u mozgu te broju veza među tim neuronima. Budući da većina djece s poremećajem senzorne integracije ima gotovo jednaku količinu neurona kao i normalna djeca, njihov problem je uzrokovan vezama koje rade nepravilno.

Poremećaj senzoričke integracije je loše funkcioniranje, a ne odsutnost funkcioniranja. Dijete s poremećajem senzorne integracije ima „puni sastav“ neurona, ali ti neuroni, izvjesno vrijeme, međusobno ne „razgovaraju“ odnosno ne djeluju kao cjelina.

Hiperaktivnost je često prvi znak poremećaja senzorne integracije koji uočavamo. Dijete je često u pokretu, većina njegove aktivnosti nije svrhovita i vrlo mu je teško, ponekad nemoguće, sjediti i koncentrirati se. U školi je glavni problem distraktibilno. Budući da dijete ne može „isključiti“ i „uključiti“ buku, svjetlo i zbrku mnoštva ljudi koji rade različite stvari, ne može nikada iskoristiti svoje mogućnosti.

Problemi ponašanja također su jedan od simptoma. Dijete je konfuzno, ne nalazi užitak u tome da bude sa svojom obitelji ili da se igra s drugom djecom. Za njega može biti teško dijeliti s drugima hranu ili igračke. Preosjetljivo je i ne može se nositi sa svakodnevnim stresovima ili novim i nepoznatim situacijama. Zatvoreni krug negativnog pojma o sebi, lošeg ponašanja i negativnih reakcija dugih ljudi čine dijete da se osjeća nesretnim. Ono može biti sklono igrati se s mlađom djecom koja ga ne mogu kritizirati ili sa starijom koja ga razumiju i prihvaćaju kao i odrasli.

Budući da govor i jezik ovise o mnogim procesima senzorne integracije, oni se razvijaju sporije kad god postoji neka nepravilnost u bilo kom aspektu senzorne obrade. Društvo pridaje golem značaj govoru i interpersonalnoj komunikaciji te roditelji i okolina uvijek primjećuju slabije razvijen govor i atikulaciju prije nego neke druge suptilnije simptome.

Osjeti iz vestibularnog i proprioceptivnog sustava omogućuju tonus mišića koji održava tijelo u uspravnom položaju i energičnim. Dijete s poremećajem senzorne integracije često ima slab tonus mišića što daje dojam slabašnosti.

Kada vestibularni, proprioceptivni i taktilni sustav ne funkcioniraju kako treba, dijete ima slabu motoričku koordinaciju. Nezrela igra vrlo je čest znak poremećaja senzorne integracije. Dijete koje ne

14

može slagati kockice, manipulirati igračkama ili sastaviti slagalice, vjerojatno ima problem senzorne integracije. Općenito, dijete s poremećajem senzorne integracije ima problema snalaziti se u prostoru oko sebe.

Navedeni simptomi nisu pravi problem; oni su završni proizvod neefikasne i nepravilne senzorne obrade u mozgu. Različite vrste senzornih informacija spajaju se da bi oblikovale funkcije koje dijete treba da u životu bude sretno i uspješno.

Niti jedna od, u nastavku, navedenih razina ne razvija se samo u jednoj godini. U dobi od dva mjeseca djetetov živčani sustav djeluje, velikim dijelom, na početnoj razini integracije, malo manje na drugoj, a još manje na trećoj. U prvoj godini, prva i druga razina su najvažnije, a treća postaje sve važnija. U dobi od tri godine dijete još uvijek djeluje na prvoj, drugoj i trećoj razini i započinje četvrta. U šestoj godini prva bi razina trebala biti završen, druga gotovo završena, treća aktivna, a četvrta postaje važna. Dijete uvijek ponovno uči iste stvari, najprije kod puzanja, onda kod hodanja, pa kod vožnje bicikla.

Prva razina senzorne integracije

Dodirivati i biti dodirnuto ima važan utjecaj na dojenče tada i ostatak života. Dojenče sa slabim funkcioniranjem taktilnog sustava može imati teškoća sa sisanjem te kasnije nevoljko jesti krutu hranu zbog njezine konzistencije.

Tjelesni kontakt sa majkom ili skrbnikom stvara emocionalnu privrženost. Privrženost daje dojenčetu prvi osjećaj sebe kao fizičkog tijela. Čak i ako majka mazi i grli svoju bebu, podražaji neće zadovoljiti djetetovu potrebu ako slaba senzorna integracija ometa obradu osjeta dodira. Tako djeca s taktilnim poremećajem mogu imati teškoća s privrženošću iako je njihova potreba za privrženošću veća nego kod djeteta bez teškoća. Ova djeca pretjerano reagiraju na svakodnevne životne zahtjeve i mogu imati teškoća u samostalnom obavljanju nekih aktivnosti.

Integracija vestibularnog i proprioceptivnog podražaja pruža djetetu kontrolu nad pokretima očiju. Bez upravljanja od strane ovih osjetila djetetu je teško usredotočiti se na jedan predmet ili ga pratiti dok se kreće. Kasnije to može dovesti do teškoća s pokretanjem očiju duž linije slova te čitanje može biti toliko iscrpljujuće da jednostavno nije vrijedno napora.

Taktilni osjeti osnovni su izvor utjehe i sigurnosti. Drugi osnovni izvor sigurnosti je sila teža. Gravitacijska sigurnost je vjerovanje da je čovjek čvrsto povezan sa zemljom i da će za sebe uvijek imati sigurno mjesto. Ako senzorne informacije iz unutarnjeg uha i iz mišića zglobova nisu pravilno integrirane, dijete će imati muke s orjentacijom u prostoru i načinu kretanja. Nitko od nas ne može zamisliti strah koji osjeća dijete kada ne može modulirati obične taktilne i vestibularne osjete.

Druga razina senzorne integracije

Taktilne, vestibularne i proprioceptivne funkcije su građevni elementi za emocionalnu stabilnost. Ako ta tri senzorna sustava adekvatno ne funkcioniraju, dijete će vjerojatno slabo reagirati na svoju okolinu. Iako može biti vrlo aktivno, dijete ne obraća pažnju na ono što radi i rijetko što postiže jer ne može usredotočiti svoj mozak. To je dijete koje ima slabo organiziranu percepciju tijela. Percepcija tijela sastoji se od „mapa“ koje su pohranjene u mozgu. Te mape sadrže informacije o svakom dijelu tijela, odnosima između tih dijelova i svim pokretima koje svaki dio može učiniti. Dobro organizirana

15

percepcija tijela omogućuje osobi da osjeti što njeno tijelo radi, a da ne gleda u njega i ne dira ga prstima. Vidna informacija nije važan dio percepcije tijela. Ako se dijete previše oslanja na gledanje u nešto, ono vjerojatno ima slabu percepciju tijela.

Ako mozak nema točnu „mapu“ tijela, tada on ne može „nadzirati“ ili planirati tjelesne pokrete. Većina odraslih koristi vilicu ili oblači majicu automatski, ali malo dijete mora „motorički planirati“ te radnje.

Motoričko planiranje je senzorni proces koji nam omogućava da se prilagodimo nepoznatim zadacima i onda naučimo kako izvršiti zadatak automatski. Ključ motoričkog planiranja je percepcija tijela s točnim taktilnim, proprioceptivnim i vestibularnim informacijama.

Organizacija mozga djeteta može se vidjeti u njegovu rasponu pažnje i razini aktivnosti. Ako su osjeti izvan kontrole dijete neće biti u stanju usmjeriti pažnju ili aktivnost.

Treća razina senzorne integracije

Govor i jezik ovise o integraciji slušnih osjeta s vestibularnim sustavom. Slušni i vestibularni sustav usko su povezani. Artikulacija riječi zahtijeva sva tri osnovna senzorna sustava. Mnoga djeca s poremećajem senzorne integracije ne mogu točno osjetiti gdje se nalazi njihov jezik i kako se njihove usne dodiruju te je tako njihove riječi teško razumijeti.

Kao i govor i jezik, vidna percepcija je završni proizvod ranije senzorne obrade. Vidna percepcija je značenje koje dobivamo iz onoga što vidimo. Najjednostavnija vidna percepcija jest prepoznavanje nečega. Viša razina percepcije je viđenje objekta u odnosu na druge objekte i pozadinu. Sposobnost viđenja nije dovoljna. Potrebno je puno dodirivanja predmeta, njihova držanja i pokretanja i osjećanja njihove težine preko mišića i zglobova, te interakcija sa silom težom i kretanjem da bi se tazvila vidna percepcija.

Aktivnosti djeteta na ovoj razini integracije postaju sve svrhovitije. Dijete može raditi nešto što ima početak, tijek i završetak te može slijediti taj proces posredstvom cilja koji želi postići. Dijete s poremećajem senzorne integracije teško slijedi nešto do kraja jer ima previše stvari koje ga zbunjuju, ometaju ili prekomjerno uzbuđuju i uznemiruju.

Veliki dio svrhovite aktivnosti vrši se tako što oči upravljaju rukama. Vestibularni i proprioceptivni osjeti upravljaju s puno naših pokreta ruku, ali kod zadatka koji je ili vrlo precizan ili nepoznat trebamo gledati u ono što radimo. Dobra koordinacija oko-ruka znači da se ruke i prsti usmjeravaju točno na ona mjesta na koja to oči odrede i pošalju takve informacije mozgu. Djeca s vestibularnim, taktilnim ili proprioceptivnim poremećajima često imaju teškoća s koordinacijom oko-ruka. Ona ne mogu reći gdje ili kako nacrtati liniju ili bojiti između linija. Kasnije imaju preoblema pri rukovanju ručnim alatom.

Četvrta razina senzorne integracije

Najočigledniji oblik specijalizacije mozga jest upotreba desne ruke za fine motoričke vještine (osim genetskih ljevaka) dok je lijeva ruka za dešnjake bolja kod interpretacije taktilnog podražaja i prepoznavanja što je u ruci. Tako je u mozgu lijeva hemisfera vještija u razumijevanju i korištenju jezika a desna bolja u percepciji prostornih odnosa.

16

Prije nego što se različiti dijelovi mozga mogu specijalizirati, moraju jedinstveno funkcionirati te međusobno komunicirati. Ako dvije strane mozga to ne čine, one obje razvijaju slične funkcije. Dijete čiji je poremećaj senzorne ntegracije doveo do slabe specijalizacije, za fini motorički rad nastojat će koristiti obje ruke ili bilo koju ruku ali niti jednu ruku neće upotrebljavati tako dobro kao dijete s normalnom specijalizacijom.

Specijalizacija je završni proizvod svih ranijih razvojnih faza, javlja se sama posebi nakon što dijete popuni praznine u svom senzomotoričkom razvoju.

Do dobi u kojoj dijete polazi u školu četiri razine senzorne integracje trebale bi biti dobro razvijene, jer to je vrijeme kada ono treba završni proizvod senzorne integracije. Sposobnost da organizira i da se koncentrira važna je budući da se sada dijete mora suočavati s puno više ljudi ili stvari.

Parcijalne vještine

Dijete s poremećajem senzorne integracije tijekom odrastanja uči „parcijalne vještine“ koje su kompenzacija za njegovu slabu obradu. Primjer parcijalne vještine je sposobnost sviranja određene skladbe na klaviru, bez usvojene sposobnosti sviranja klavira.

Učenje parcijalne vještine zahtjeva puno napora i koncentracije, a ne pomaže djetetu u drugim područjima života. Međutim, znati puno parcijalnih vještina dobro je zbog njih samih.

POREMEĆAJI KOJI ZAHVAĆAJU VESTIBULARNI SUSTAV

Vestibularni sustav ima puno međusobnih veza s gotovo svakim dijelom mozga.

Kada vestibularni sustav funkcionira normalno, privlačenje sile teže osigurava neprekidan senzorni tijek tijekom čitavog života. Svo ostali senzorni unosi nadogradnja su na taj unos iz receptora sile teže budući da osjeti sile teže, prolazeći kroz naš živčani sustav, sudjeluju u stvaranju osnove za sve druge senzorne doživljaje.

Svaka promjena u položaju glave podražuje neke od vestibularnih receptora. Svaka promjena u položaju glave podražuje neke od vestibularnih receptora. Kada okrenemo glavu na stranu ili je držimo prema dolje, sila teža privlači kristale kalcijeva karbonata iz njihova uobičajenog položaja u glavi i to mijenja tijek impulsa u vestibularnom živcu. Skakanje gore-dolje pokreće kristale gore i dolje te se tako javlja drukčiji sklop vestibularnog podražaja. Trčanje i ljuljanje pokreću ih u drugom smjeru. Vrtanj aktivira jedan od kanala u oba uha. Dodirivanje nečega što vibrira uzrokuje da kosti vibriraju i to stimulira receptore sile teže. Takve aktivnosti osiguravaju velik dio vestibularnog podražaja. Stajanje, hodanje i vožnja u autu pokreću glavu na suptilniji način i osiguravaju blagu struju vestibularnog podražaja. Vestibularni receptori najosjetljiviji su od svih osjetilnih organa. Struktura i funkcija vestibularnih jezgri daleko je složenija nego najnaprednije računalo. U pojedinom mozgu neke od tih funkcija rade normalno, a neke ne.

Jedna od najvažnijih stvari koja se događa u mozgu je modulacija vestibularne aktivnosti. Modulacija je proces pojačavanja ili reduciranja neuralne aktivnosti da bi ta aktivnost bila u harmoniji s drugim funkcijama živčanog sustava. Sve moždane funkcije trebaju biti u savršenoj harmoniji da bi proizvele najefikasniju adaptivnu reakciju.

17

Vestibularni sustav ima posao interpretacije smjera naše glave i tijela kako bi informacije iz naših očiju dobile značenje. Kada vidimo da se ispred naših očiju nešto kreće, mozak treba znati da li se kreće predmet, naša glava ili čitavi naše tijelo. Kada nešto izgleda nakrivljeno, mozak treba znati je li predmet zaista nakrivljen ili je nakrivljena naša glava ili čitavo tijelo. Oči samo zapažaju ono što je ispred njih, one ne daju mozgu informacije o tome zašto stvari izgledaju onako kako izgledaju.

Vestibularni receptori informiraju mozak da li se glava kreće ili je nagnuta, ali ne daju informacije o „ostatku“ tijela. Da bi mozak „znao“ odnos između predmeta, glave i tijela osjetilni doživljaji sile teže i kretanja moraju biti u interakciji s osjetilnim doživljajima iz mišića i zglobova, a pogotovo iz očiju i vrata.

Vestibularni sustav također ima zadatak omogućavanja stabilnog vidnog polja, tako da stvari koje vidimo dok se krećemo ne izgledaju kao da podrhtavaju. Da bi to mogao, vestibularni sustav prilagođava mišiće oko vrata da kompenzira svaki pokret glave i tijela. Istu stvar čini fotograf svojim rukama pa tako ne dobiva mutnu fotografiju. Bez adekvatnog vestibularnog mehanizma koji drži oči i glavu mirno, djetetu je teško u školi pratiti pisanje po ploči te prepisivati to u svoju bilježnicu. Mi ćemo priznati njegov problem ako se sjetimo kako je to gledati televizor kada se slika okreće ili trese ili pisati nešto u autu ili brodu dok se kreću. Liječnici Frank i Levinston su zaključili da je pomanjkanje stabilnosti oko-vrat-glava osnovni uzrok dismetričke disleksije ili teškoća u čitanju.

Nistagmus

Nakon što se nekoliko puta zavrtimo i stanemo, naše oči se kreću naprijed-natrag i svijet oko nas izgleda kao da se okreće. Ovaj niz brzih pokreta očiju zove se postrotacijski nistagmus. Nistagmus potječe od refleksnih kontrakcija mišića očiju koji su podraženi vestibularnom stimulacijom kod vrtnje. Trajanje postrotacijskog nistagmusa jedna je mjera efikasnosti ili integriteta vestibularnog sustava.

Stručnjak za terapiju senzorne integracije testira nistagmus tako da stavi dijete na rotacijsku dasku i zavrti ga. Onda ga zaustavi i gleda njegove oči. Ako nistagmus prerano prestane ili ga nema ili je nepravilan, znači da vestibularne jezgre ne dobivaju dovoljnu količinu vestibularnog podražaja ili pravilno ne obrađuju taj podražaj. Ako nistagmus predugo traje, vestibularni sustav pretjerano reagira na vestibularni podražaj jer nema dovoljno inhibitornih snaga koje djeluju na vestibularni sustav. Prema istraživanjima najmanje 50% djece s problemima u govoru ili učenju ima premalo trajanje nistagmusa.

Neke od najvažnijih funkcija vestibularnog sustava vrše se pomoću susjednih dijelova moždanog debla. Moždano deblo sadrži živčane centre koji, uz pomoć ostalih dijelova mozga, organiziraju puno naših posturalnih i reakcija ravnoteže. To su automatske mišićne kontrakcije koje održavaju ravnotežu tijela na dvije noge, podupiru naše ruke kod guranja i povlačenja predmeta te usklađuju pokrete našeg tijela.

Centralni dio moždanog debla jedna je izuzetno složena mreža neurona poznata kao retikularna formacija. Retikularna formacija je dio mozga koji je odgovoran za pobuđenost živčanog sustava. Retikularna formacija šalje impulse kroz čitav mozak da pobudi i stavi osobu u stanje pripravnosti. Kada se ljuljamo u stolici za ljuljanje osjećamo umirujuće djelovanje spore vestibularne stimulacije, a kada se spuštamo biciklom niz padinu osjećamo uzbuđujuće djelovanje brze vestibularne stimulacije.

18

U terapiji senzorne integracije vestibularna stimulacija se koristi i za stišavanje, stimuliranje ili organiziranje djetetove aktivacije. Terapija koja uključuje vestibularnu stimulaciju efikasna je i poboljšava govor i čitanje. Ponekad terapeut djecu s vestibularnim poremećajima treba gurati, vući, dizati i davati im da nose teške stvari. Takav obrazac teškog rada kontrahira puno mišića i pritišće puno zglobova u tijelu i tako osigurava senzorni unos koji pomaže inhibiciju pretjerane vestibularne aktivnosti koja uzrokuje problem u mozgu.

Jedan od najosnovnijih od svih ljudskih odnosa je naš odnos prema gravitacijskom polju Zemlje. Taj odnos daleko je iskonskiji nego onaj majka-dijete. Senzorna integracija vestibularnog sustava daje nam „gravitacijsku sigurnost“ – povjerenje da smo čvrsto povezani sa zemljom na kojoj ćemo uvijek moći sigurno stajati. Gravitacijska sigurnost temelj je na kojem gradimo svoje međuljudske odnose. Gravitacijska sigurnost je tako vitalna za emocionalno zdravlje da nam je priroda dala snažan unutarnji poriv da je istražimo i savladamo. Djeca vole sprave u parkovima jer im ljuljanje, penjanje, klackanje ili spuštanje niz tobogan pružaju tako puno vestibularne stimulacije. Duga razdoblja ljuljanja zajedničko su obilježje institucionalizirane djece i majmuna koji su odvojeni od svojih majki.

Vestibularni sustav blisko je povezan sa probavnim traktom. Ova činjenica poznata je svakome tko je imao mučninu od vožnje u autu ili na brodu. Kada ima više vestibularnog podražaja nego što mozak može organizirati, centri za probavu u moždanom deblu su uznemireni. To zaustavlja kretanje hrane kroz probavni trakt i daje nam osjećaj mučnine i gađenja. Ista reakcija je normalna za vrijeme ili nakon prevelikog kretanja. Neosjećanje vrtoglavice ili mučnine u želucu nakon velike količine kretanja može biti znak da vestibularni sustav ne obrađuje sve osjete iz unutarnjeg uha. Djeca s vestibularnim poremećajem često imaju teškoća u razvoju kontrole stolice i urina.

Postoje dvije vrste vestibularnih poremećaja koje najčešće ometaju učenje i ponašanje: mozak ili premalo ili previše reagira na vestibularni podražaj. Kada specijalist senzorne integracije pregledava dijete, on traži reakcije koje bi vestibularni sustav trebao stvarati. Najlakše je promatrati reakcije očiju i tijela. Reakcije očiju su isključivo vestibularnog porijekla. Kada nistagmus djeteta ne traje koliko bi trebao ili potpuno izostane znamo da djetetov živčani sustav ne obrađuje dobro vestibularni podražaj. Jedan od simptoma nepravilnog funkcioniranja mozga koji skraćuje trajanje nistagmusa je i problem u čitanju ili matematici, praćenje pogledom pokretnog predmeta te prebacivanje pogleda s jedne točke na drugu.

Dijete s nedovoljno reaktivnim vestibularnim sustavom ne dobiva dovoljno vestibularnih osjeta i stoga ne dobiva „hranu“ koju druga djeca dobivaju iz igre i kretanja tijela. Nadalje, dijete ne osjeća vrtoglavicu ili mučninu sve dok ne dobije enormnu količinu kretanja. Takva se dijeca vole vrtjeti na vrtuljku duže od ostale djece ili često žele ići „brže“ na raznim spravama. Samo specijalist terapije senzorne integracije koji dobro poznaje živčani sustav djeteta može dugo vrtjeti ili ljuljati dijete. Vrtnja može reducirati disanje i pritisak krvi te izazvati gubitak svijesti.

Dijete s premalim vestibularnim reakcijama često ima slabu integraciju dvije strane tijela. Ono teško koordinira lijevu i desnu ruku. Lako se zabuni kada slijedi smjer ili upute, pogotovo kada nema vremena razmišljati koja je strana koja. Ima problem sa plesanjem ili bubnjanjem jer njegove ruke i noge nisu usklađene i ne mogu slijediti ritam. Kako postaje starije dijete može koristiti druge dijelove mozga da kompenzira slabo vestibularno funkcioniranje. Može naučiti da se oslanja na procese mišljenja koji mu omogućuju razlikovanje između lijevog i desnog tako da izgleda kao da ih normalno razlikuje iako još uvijek ima problema kada je zadatak nov ili neobičan. Kompenzacija pomoću drugih

19

dijelova mozga nikada nije tako efikasna kao prirodno funkcioniranje dijela koji je zadužen da izvršava taj zadatak.

Premalo reaktivan vestibularni sustav uvijek ometa specijalizaciju svake strane tijela i mozga za različite funkcije. Dijete razvija slične vještine svakom rukom i u svakoj moždanoj hemisferi, odnosno, obje moždane hemisfere obavljaju iste stvari mjesto da se specijaliziraju. Dijete pokušava razviti jezik u obje hemisfere ali mu dobro ne uspijeva niti u jednoj. To može uzrokovati teškoće u govoru, čitanju i pisanju. Govor može doći s zakašnjenjem, a dijete često razumije više ni što može reći. Izostanak lateralizacije vještina kod djece s vestibularnim poremećajima navodi nas na pomisao da ta djeca nemaju normalnu komunikaciju između svojih dviju hemisfera.

Komunikacija putem jezika je, u određenoj mjeri, završni proizvod senzorne integracije. Vestibularni sustav glavni je organizator osjeta u svim ostalim senzornim kanalima i tako doprinosi razumijevanju riječi i govora. Djeca s poremećajem govora pokazuju poboljšanje u govoru i jeziku nakon terapije senzorne integracije iako terapija ne uključuje jezične vježbe.

Stiwell, Crowe i McCallum testirali su nistagmus djece u Centru za govor i sluh u Ilinoisu i uspoređivali ga s tipičnom djecom. Pronašli su da 70% djece s poremećajem govora ima kraće trajanje nistagmusa nego 70% tipične djece. Ona koja imaju problema u simboličkoj upotrebi jezika i sintaksi imaju najkraće trajanje nistagmusa.

Centar za jezik nalazi se u lijevoj moždanoj hemisferi (kod dešnjaka) i dio je velike mreže koja uključuje ostale dijelove kore i također supkorikalne integracijske centre. Da bi se govor javio i razvio, viši i niži centri moraju biti u neprekidnoj interakciji. Ako su vestibularni procesi u nižim centrima nepotpuni, viša će područja imati problema sa stvaranjem normalnog govora.

Nije teško vidjeti kako vestibularni podražaj ima facilitatorne efekte na vokalizaciju. Gotovo svako dijete galami i vrišti kada se vozi na vrtuljku ili se igra jako živahno. Često i djeca koja još ne govore proizvode puno više zvukova nego obično za vrijeme terapije senzorne integracije. To je zato što mozak treba određenu količinu vestibularnog podražaja da proizvede zvuk, a svakodnevno kretanje ne osigurava količinu koja je takvoj djeci potrebna.

Osjet je „hrana“ za živčani sustav, ali previše bilo čega stvara problem. Normalan mozak obrađuje vestibularne osjete i koristi te informacije da formira adaptivnu reakciju. Da bi koristio vestibularni podražaj, mozak mora inhibirati impulse koji nisu korisni. Neki mozak ne može inhibirati ili modulirati vestibularnu aktivnost i tako pretjerano reagira na vestibularnu stimulaciju. Dijete s pretjeranim vestibularnim reakcijama obično ima dulje trajanje postrotacijskog nistagmusa nego što je normalno. Dvije su vrste hiperosjetljivosti na vestibularni podražaj: gravitacijska nesigurnost i netolerancija kretanja.

RAZVOJNA DISPRAKSIJA: PROBLEM MOTORIČKOG PLANIRANJA

Ako stanemo i razmislimo o tome što sve čovjek može, shvatimo da je sve ili kretanje ili proces u kojem je, da bi se mogli izraziti, potrebno kretanje; npr. misli se izražavaju putem pokreta. Bez pokreta se ne bismo mogli brinuti o sebi, ići kamo želimo ili međusobno komunicirati. Stoga, nije ni čudno da je većina našeg mozga uključena u pripremanje tječesnih pokreta. Budući da je puno moždanih procesa uključeno u pokrete, puno različitih poremećaja mozga može prouzročiti slabu

20

koordinaciju. Jedna vrsta slabe koordinacije koja je rezultat poremećaja senzorne integracije jest deficit u motoričkom planiranju. Ta vrsta problema senzorne obrade naziva se razvojna dispraksija.

Motoričko planiranje ili praksa je sposobnost da se planira i izvrši nepoznata radnja. Dispraksično dijete je sporo i neefikasno u motoričkom planiranju iako može imati normalnu inteligenciju i mišiće. Problem je „most“ između uma i mišića.

Hodanje je središnje programirano, ali govor zahtijeva motoričko planiranje. Mozak s normalnom vještinom motoričkog planiranja može organizirati istovremeno pričanje i hodanje. Međutim, mnogi ljudi ne mogu zavezati nešto složeniji čvor dok govore o nečem drugom, zato što obje radnje zahtijevaju motoričko planiranje, a mozak ne može obavljati dva različita motorička planiranja istovremeno. Kada prvi put učimo sjesti na stolac, moramo motorički planirati dolaženje do njega, okretanje i smještanje tijela točno na stolac. Kasnije se možemo osloniti na pamćenje motoričke upute da sjednemo bez razmišljanja o našim pokretima. Kad vidimo dijete od šest mjeseci da lijepo sjedi, a kasnije uočimo da ne može naučiti motoričku vještinu, vjerujemo da je središnje programiranje dobro, ali je slabo njegovo motoričko planiranje.

Svatko od nas ima „zbirku“ vještina koje možemo izvesti kad god je to potrebno. Vještina je nešto što smo prvotno morali motorički planirati da bismo je naučili, ali sada je izvodimo spontano. Kada dijete prvi put uči vezivati cipele treba obratiti pažnju na prste i vezice; ta pažnja čini motoričko planiranje. Nakon što je nekoliko puta uspješno izvelo motoričko planiranje, ono se ugnijezdi u njegovom mozgu i postane vještina.

Kad je vještina jednom naučena, više ne zahtijeva motoričko planiranje. Vještine se integriraju u opće funkcioniranje mozga i spontano se javljaju. Vještine ne zahtijevaju motoričko planiranje dok je situacija poznata. Međutim, kada se pojavi nešto neobično takve vještine trebaju biti potpomognute s nešto motoričkog planiranja. Naša vještina vožnje automobila ne bi bila potpuno prikladna u velikom kamionu i morali bismo motorički planirati sve dok se ne bismo navikli na novu veličinu, volan i papučice kamiona.

Budući da je motoričko planiranje prvi korak kod učenja vještine, dispraksično dijete ima nedostatak vještina. Ono uvijek nanovo mora motorički planirati svaki zadatak. Uspijeva postići neke specifične „parcijalne vještine“ bez postizanja generalizirane sposobnosti da organizira svoje akcije. Kad dispraksično dijete jednom nauči vještinu, obično ju dobro izvodi sve dok su okolnosti uobičajene.

Motoričko planiranje je, na neki način, najviši i najkompleksniji oblik funkcioniranja u djece. Budući da uključuje svjesnu pažnju, blisko je povezano s mentalnim i intelektualnim funkcioniranjem. Ovisi o složenoj senzornoj integraciji kroz moždano deblo i moždane hemisfere. Mozak naređuje mišićima što da rade, ali osjeti iz tijela su oni koji omogućuju mozgu da izdaje naredbe. Motoričko planiranje je „most“ između senzomotoričkih i intelektualnih aspekata funkcioniranja mozga.

Primjer slabog motoričkog planiranja vidljiv je u situacji kada razgovarate s djetetom koje stoji u blizini drugog djeteta koje loptu koja visi na konopcu udara s kartonskom cijevi koju je držalo s obje ruke. To dijete je upravo steklo sposobnost da obje ruke koristi zajedno. Ono je strogo reklo: „Tišina! Radim!“. Moralo se toliko koncentrirati na motoričko planiranje radnji svojih ruku da se ne može nositi sa zvukom obližnjeg razgovora. Jednoj mladoj ženi rekli smo da legne na sto. Ona je prije morala zakoračiti na stolicu i onda stati na stol prije nego što je mogla leći. Iako je kod kuće mogla leći

21

na krevet a da prethodno ne stane na njega, nije to isto mogla učiniti na stolu leći u krevet ona je naučila kao parcijalnu vještinu, ali joj to ne olakšava da izvrši neznatno drugačiji zadatak lijeganja na stol.

Percepcija tijela i motoričko planiranje

Motoričko planiranje i motoričke vještine zahtijevaju percepciju toga kako je tijelo građeno i kako funkcionira kao mehanička cjelina. Da bi točno pokretao tijelo mozak se oslanja na unutarnju senzornu sliku. Senzorna slika pohranjena je u živčanom sustavu te je zovemo percepcija tijela.

Senzorni doživljaj pohranjuje se u skupine neuralnih veza. Svaki put kada neuralna poruka prolazi kroz sinapsu, struktura i kemizam te sinapse se mijenjaju, te ona tako ubuduće lakše prenosi tu vrstu poruke. Drugim riječima, opetovano korištenje sinapse za određenu senzomotoričku funkciju stvara neuralno pamćenje te funkcije.

Naša percepcija tijela sastoji se od „mape“ svakog dijela našeg tijela, nešto kao atlas svijeta. Kako se dijete kreće i nešto radi, ono pohranjuje bezbrojne dijelove senzornih informacija, isto kao što istraživač označava zemlju koju otkrije. Što dijete izvede više varijacija poketa, to će „mape“ njegova tijela biti točnije. U svrhu planiranja pokreta mozak se oslanja na percepciju tijela kao što mi koristimo karte kada određujemo pravac putovanja. Što su „mape“ točnije, to je čovjek sposobniji da upravlja nepoznatim tjelesnim pokretima.

Našu percepciju tijela možemo usporediti s „percepcijom automobila“. Nakon što smo neko vrijeme vozili određeni auto, imamo dobar osjećaj za veličinu tog auta, količinu okretaja volanom da bi skrenuli, te koliko jako moramo stisnuti papučice da ubrzamo i usporimo. To znanje dolazi iz gledanja i osjećanja kako auto reagira u svakom trenutku vožnje. Dobar vozač se tih informacija prisjeća automatski i nikada o tome ne treba razmišljati.

ULOGA OSJETA DODIRA U PERCEPCIJI TIJELA I MOTORIČKOM PLANIRANJU

Najčešći taktilni poremećaj leži u netočnoj lokalizaciji taktilnog podražaja i nemogućnosti da se odredi njegovo značenje u odnosu na prostor. Dijete zna kada je dodirnuto ali ne može osjetiti je li to bio njegov srednji prst ili prstenjak. Osjeća nešto u ruci ali ako ne vidi ne zna da li je to novčić ili gumb. Taktilna diskriminacija vrlo je česta kod djece s poremećajem senzorne integracije jer osjeti osjeti dodira ulaze u mozak iz svakog djelića kože i putuju do gotovo svih dijelova mozga.

Činjenica da nismo svjesni većine taktilnog unosa ne znači da on nije važan. Neprekidan taktilni unos je izuzetno važan u održavanju organizacije mozga. Ako je mozak lišen taktilne stimulacije, ubrzo postaje dezorganiziran.

Kad znanstveni koji se bave neurologijom proučavaju taktilni sustav, nalaze da je puno taktilnog unosa „nespecifično“ tj. mozgu ne šalje informacije iz kojeg dijela kože dolazi, i ne zahtijeva specifičnu motoričku ili perceptivnu reakciju. S druge strane, taktilni unos, naročito onaj koji dolazi iz šake i područja usta, vrlo je „specifičan“. On odlazi u najviše razine mozga, senzorni korteks, koji je podijeljen u područja – jedno područje za svaki dio tijela. U senzornom području kore velikog mozga stvara se vrlo detaljna slika tih osjeta i osoba može vrlo precizno reagirati. Pisanje je dobar primjer aktivnosti koja uključuje puno specifičnih taktilnih osjeta.

22

Pokušajte postavljati stol noseći na rukama skijaške rukavice. Uočit ćete kako trebate razmišljati jer vas ograničeno osjetilo dodira ne vodi u pokretanju šaka.

KAKO PROPRIOCEPCIJA DOPRINOSI PERCEPCIJI TIJELA I MOTORIČKOM PLANIRANJU

Propriocepcija iz mišića i zglobova također doprinosi našoj percepciji tijela. Bez tih informacija ne bismo znali gdje se nalazi određeni dio našeg tijela i kako se pokreće. Propriocepcija se često označava kao kinestezija.

Zamislite da zatverenih očiju pokušavate popiti šalicu vruće kave. Kako ćete znati gdje su vam usta i kako da približite šalicu, a da ne prolijete kavu? Kako ćete znati kojom snagom treba dizati šalicu? Ako vam mišići kažu da je punjena olovom, mogli biste upotrijebiti toliku snagu da bi kava jednostavno izletjela. Te stvari znate jer osjetilni doživljaji iz vaših mišića i zglobova daju informavije vašem mozgu gdje su vaša usta i ruke, koliko je šalica teška i kako je brzo pokrećete. Bez tih informacija, trebali biste koristiti metodu pokušaja i pogrešaka da prinesete šalicu od tanjurića do usta. Onda ne biste otvorili usta dok vam šalica ne dodirne lice budući da ne biste znali kako je blizu dok ona tamo ne bi stigla.

Obično nismo svjesni propriocepcije sve dok o njoj ne razmišljamo. Život bi bio puno teži ako bismo prije nego što nešto poduzmemo trebali u sve gledati. Osjet propriocepcije je ipak prisutan kod svih iako može biti reduciran. Djeca sa takvim poteškoćama imaju često nejasan i mutan osjet i puno se više od tipične djece oslanjaju na vid.

ULOGA VESTIBULARNOG SUSTAVA U PERCEPCIJI TIJELA I MOTORIČKOM PLANIRANJU

Vestibularna informacija orjentira našu „mapu“ tijela u prostoru oko nas i važna je u „navigaciji“ pokreta čitavog tijela.

Vestibularne jezgre šalju impulse niz kralježničku moždinu da moduliraju obradu informacija iz mišića, zglobova i kože. Ako vestibularni sustav ne modulira ostala osjetila, ona su manje efikasna. Djeca s vestibularnim problemima obično imaju neke nedostatke u proprioceptivnoj i taktilnoj obradi. Da bi se poboljšalo njihovo motoričko planiranje, ta djeca trebaju aktivnosti koje uključuju puo vestibularne, taktilne i proprioceptivne stimulacije uz adaptivne reakcije koje im pomažu da organiziraju te osjete.

Impulsi iz vestibularnog sustava stvaraju mišićni tonus koji održava mišiće čvrstima i spremnim na reakciju, a pokreti kojima dijete samo upravlja jedan su od „ključeva“ za razvoj boljeg motoričkog planiranja.

POSTUPANJE BEZ RAZMIŠLJANJA

Mnogu ljudi uvide da ne moraju razmišljati o onome što rade da bi to dobro napravili: umjesto toga oni prestanu ulagati napor, te jednostavno puste mozak da radi spontano. Neki ljudi taj proces nazivaju „nošen strujom“.

Dispraksično dijete ne može biti „nošeno strujom“ jer je njegova percepcija tijela slabo organizirana.Ono se trudi najbolje što može, ali pokušaji mogu biti neefikasni. Roditelji i nastavnici vide da se muči te mu pomažu bez uputa i objašnjenja. Nažalost, intelektualni pristup ne može rješiti probleme djetetove senzorne integracije. Riječi ne mogu organizirati mozak. Umjesto da djetetu

23

govorimo da pomakne lijevo stopalo, uvijek je bolje jednostavno dotaknuti stopalo, bez riječi. Osjet mu može dati informaciju kako da se pokrene.

RAZVOJNA DISPRAKSIJA: ŠTO JE TO?

Razvojna dispraksija je poremećaj koji je u pozadini organizacije taktilnih, te ponekad vestibularnih i proprioceptivnih osjeta i ometa sposobnost motoričkog planiranja. Riječ „razvojna“upućuje na to da problem počinje rano u djetetovu životu i utječe na njegov razvoj dok ono raste.

Dispraksično dijete ima slabo motoričko planiranje i često vrši previše motoričkog planiranja za svaki zadatak. Kada pokušava naučiti neku igru ili sportsku aktivnost, uvijek je nanovo mora motorički planirati jer nije „ušao“ u nju. Ono želi naučiti i trudi se, ali njegova percepcija tijela mu ne daje informacije kako da uči.

Većina djece kada se susretnu s igračkom koja uključuje manipulaciju, odmah zna što treba s njom učiniti. Dispraksično dijete ne manipulira igračkama i ne zna stvoriti samo mogućnost za zabavu. Inteligentno dispraksično dijete može vidjeti kako se druga djeca igraju s igračkama i može razumjeti što ona rade ali još uvijek nije u stanju isplanirati igru s tim igračkama.

Dijete sa slabo razvijenom percepcijom tijela imat će problema s oblačenjem i zakopčavanjem gumbi i patentnih zatvarača, upotrebom alata; bojica, olovaka, jer je alat produžetak tijela. Roditelji pamte da dijete nije imalo problema sa sjedenjem i hodanjem pa tako očekuju da se obuku i vežu cipele kao i druga djeca. No, hodanje i sjedenje temelje se na središnjim programima, a djetetov problem nije u središnjem programiranju. Roditelji koji ne razumiju da je problem prakse nešto drugo znaju reći: „On to može ako zaista želi ili ako se dovoljno trudi“. Oni ne shvaćaju koliko je napora tu uloženo.

Roditelji također mogu biti zbunjeni kada vide da dijete uči parcijalne vještine. Ako je dispraksično dijete bistro, može naučiti specifični zadatak vježbajući ga dugo vremena, sve dok mozak ne bude mogao formirati tu određenu motoričku poruku. Ali ono još uvijek nema generaliziranu sposobnost motoričkog planiranja, pa su mu drugi zadaci isto tako teški. Dobro je imati parcijalne vještine, ali one ne pomažu mozgu da ništa drugo nauči.

Dispraksično dijete jednom je komentiralo: „Ne mogu nešto raditi i razmišljati u isto vrijeme. Najprije trebam razmisliti pa onda napraviti“. Potreba da se razmišlja o svakom neuobičajenom pokretu iziskuje puno energije. Bez sposobnosti spontanog planiranja, koja proizlazi iz dobre senzorne integracije, potreban je golem mentalni napor da se nešto izvede. Čini se da jednostavno ne vrijedi truda da jedno dispraksično dijete potroši svu energiju čineći nešto što svatko drugi može lako napraviti.

Činjenica da mozak nešto dobro ne izvršava upućuje na to da neće izvesti ni brojne druge stvari. Mnoga djeca sa dispraksijom imaju problema u učenju ali ne sva. Dispraksično dijete može dobro učiti, ali je učenje puno teže. To što je netko bistar pomaže da se kompenzira problem, ali to nije uvjet da se dijete bolje osjeća.

Teškoće u motoričkom planiranju nisu jedini način na koji se manifestira dispraksija. Dispraksično dijete često ima teškoća uhvatiti se u koštac s puno životnih situacija. Mozak koji ne može organizirati osjete iz tijela, obično ima teškoća s organiziranjem osjeta koji se javljaju u situacijama u kojima je puno ljudi i stvari. Dijete ne može modulirati sve te osjete i lako se iscrpi. Njegov živčani sustav nije

24

sposoban nositi se sa stresovima s kojima se drugi nose. Njegova percepcija tijela je slabo razvijena pa tako nema jasan osjećaj da je tjelesno biće. To je dijete koje ima povećanu potrebu za ljubavlju i sigurnošću. Frustrirajuće je htjeti nešto napraviti, a ne biti sposoban za to. To mora da je kao htjeti se nahraniti kad su obje ruke u gipsu. Dispraksično dijete se u nekom smislu osjeća nemoćno. Ima vrlo slabu kontrolu nad svojim životom i često se odjeća bez snage i nesposobno.

Prema tom nesigurnom i zbunjenom djetetu odrasli se često postavljaju zapovjednički, obično s dobrim namjerama. Odrasli prilagođavaju svoje zahtjeve djetetovoj razini inteligencije, prije nego njegovoj sposobnosti motoričkog planiranja. Kada vide da dobro izvodi nekoliko parcijalnih vještina ili središnje programirane pokrete, traže da se i ostale stvari urade isto tako dobro.

Dispraksično dijete nije neurološki opremljeno da prima prijetnje svome ja. Čak i najmanji problem kao što je slamanje olovke može dovesti do katastrofalne reakcije. Ako skupi hrabrosti da pokuša izvršiti zadatak i doživi bilo kakvu prepreku, možda nikad neće ponovo pokušati izvršiti taj zadatak. Osjećaju djetetove nesigurnosti pojačavaju se kad ono opazi da su druga djeca uspješnija u nečemu što ono nije. Dispraksično dijete stoga može postati negativističko, opirati se ili manipulirati. Ono može u jednom trenutku biti sretno, a u drugom plakati. Ono nema neurološku sposobnost da se kod rješavanja stvari „ponaša sukladno dobi“. To dijete treba podršku roditelja i sigurnost više godina nego većina djece. Njemu je potrebno da odrasli vide svijet onako kako ga ono vidi.

Često je najbolji način pristupa dispraksičnom djetetu izbjegavati izlagati ga vanjskim pritiscima i neuspjesima. Pustite ga da njegov unutarnji poriv usjerava sve dok je to na neki način konstruktivno. Pustite ga da se razvije na svoj način, kada već ne može na neki drugi. Pružite mu razumijevanje i zaštitu, te mu dajte priliku da napravi nešto što je na njegovoj razini. Ali, prije svega pružite mu terapiju senzorne integracije da mu pomogne da njegov mozak funkcionira efikasnije.

TAKTILNA OBRANA

Taktilna obrana je sklonost da se reagira negativno i vrlo emocionalno na osjete dodira. Reakcija se javlja samo u određenim okolnostima. Većina nas negativno reagira na podražaje koji su posebno neugodni, kao što je, primjerice, puzanje bube po koži. Za dijete s taktilnom obranom puno više osjeta dodira izaziva takvu reakciju. Ono je pretjerano osjetljivo na osjete koje bi drugi ljudi jedva i osjetili.

Inhibicija je neuralni proces kod kojeg jedan dio živčanog sustava štiti drugi od pretjerane reakcije na senzorni podražaj. Dijete sa taktilnom obranom nema dovoljno inhibitorne aktivnosti pa mnogi osjeti doprinose da se ono osjeća neugodno i želi se puno kretati unaokolo.

Dijete s taktilnom obranom je zaista u škripcu: ono treba više dodira nego druga djeca ali je manje sposobno modulirati taktilne impulse i koristiti ih za održavanje ravnoteže svog živčanog sustava. Dijete može željeti više grljenja i maženja ili izbjegavati dodir, može izbjegavati dirati rukama ljepilo ili bojiti prstima, izbjegavati hodati boso po travi ili pijesku, može mu smetati kada mu netko mrsi kosu, škakljanje mu može biti neugodno iako se smije. Neka djeca izbjegavaju mnoge igračke koja druga djeca vole, kao što su čupave igračke, dok druga djeca traže veću količinu ugodne taktilne stimulacije. Taktilni podražaj koji pričinjava ugodu djeluje organizirajuće na živčani sustav i pomaže reducirati negativne reakcije.

25

Postoje dvije vrste ili „načina“ reakcija na taktilni podražaj: jedan se zove „defenzivni“ ili „zaštitni“, a drugi „diskriminativni“. Defenzivni proces je jednostavna automatska reakcija, a diskriminativni proces uključuje složenu obradu u moždanim hemisferama. Osoba bez problema koristi automatski onaj način koji joj je u određenom trenutku potreban. Kada dotaknemo vruću peć djeluje defenzivni način, a kada trebamo osjetiti razliku između jedne i pet kuna u našem džepu oslanjamo se na diskriminativni način. Podražaju na koži nam pomažu da odredimo hoće li našim reakcijama upravljati defenzivni ili diskriminativni način.

Kad se udarite u potkoljenicu, trljate kožu da umanjite bol. Trljanje stvara taktilne impulse koji blokiraju struju impulsa boli. Kada nas ugrize komarac mi grebemo po mjestu ugriza jer podražaj dubokog pritiska štiti taktilni sustav od provođenja osjeta svrbenja, pa tako dok se češemo svrbež nestaje, a čim prestanemo ponovo se pojavljuje. Tretman za taktilnu obranu temelji se na istom principu: osjeti čvrstog, dubokog pritiska pomoći će da se modulira taktilni proces koji je izazvao nevolju. Dijete s taktilnom obranom ima previše zaštitne aktivnosti, a nema dovoljno diskriminativne obrade. Umjesto da otkrije što podražaj znači, ono nastoji na njega reagirati na način „bori se“ ili „bježi“.

Puno djece s taktilnom obranom ne može podnijeti da im se pere ili šiša kosa. Taktilni sustav koji je u službi glave i lica je anatomski drukčiji od sustava ostalih dijelova tijela, pa tako obrana oko glave može biti žešća nego ona koja se tiče ostatka tijela. Kada frizer lagano dotakne kosu i skalp djeteta on podražuje dijete točno s takvom vrstom osjeta koji mogu pretjerano probuditi defenzivni sustav. Dijete jako trpi i njegov problem ne završava kada napusti frizerski salon. Roditelji mogu pomoći tako što masiraju dlanovima djetetov skalp jer osjeti pritiska mogu imati modulirajuće djelovanje.

Mozak tumači osjete dodira koje je izvršila sama osoba drugačije nego osjete nečijeg tuđeg dodira. Nema ničega što bi trebalo štititi kada se sami dotaknemo. Drugi nas ljudi mogu škakljati, mi se sami ne možemo škakljati. Ono se najugodnije osjeća kad ga dira njegova majka, a najneugodnije kad ga dira netko neponat. Da bi terapija bila efikasna, dijete mora imati dovoljno povjerenja u terapeuta da mu dopusti da ga dira.

U terapiji sprave prekrijemo tepihom tako da dijete podražuje vlastite taktilne receptore dok se kreće po njima. Budući da ti taktilni osjeti potječu od vlastitog kretanja, njegov živčani sustav ih obično može integrirati. Ako pustimo da slijedi svoj unutarnji poriv u stimuliranju sebe, dijete će obično napraviti ono što je za njegov živčani sustav najbolje.

VIDNA PERCEPCIJA I SLUŠNO-JEZIČNI POREMEĆAJI

Današnje obrazovanje nije zamišljeno da unaprijedi razvoj senzorne obrade koja je temelj za računanje i čitanje; obrazovanje pretpostavlja da je dijete razvilo senzorni temelj i da je spremno na školsko učenje ili bar za zadatke vidne percepcije. Terapija senzorne integracije pomoći će djetetu da poboljša svoju vidnu obradu te dugoročno nauči čitati brže i bolje što će sačuvati i njegov pojam o sebi.

Viđenje, slušanje i govor osnovne su stvari da se postane sposobno ljudsko biće. Čini se da specijalist senzorne integracije tim funkcijama obraća malo pažnje. Razlog tome je što ih on smatra završnim proizvodom više temeljnih aspekata moždanog funkcioniranja. Većina djece s teškoćama u učenju treba razviti vestibularne, proprioceptivne i taktilne funkcije svoga mozga. Dok se čini da terapeut ne

26

obraća pažnju na vidne i slušne procese, on ustvari pokušava izgraditi senzomotoričku osnovu za te procese.

TEŠKOĆE VIDNE PERCEPCIJE

PERCEPCIJA PROSTORA I OBLIKA

Sve naše tjelesne radnje javljaju se u odnosu na prostor koji zauzimamo. Naša sposobnost da shvatimo dimenzije prostora i odnos našeg tijela s obzirom na taj prostor, procesi su koje smo morali naučiti. Ako dijete nije naučilo prepoznati koliko je prostora oko njega i kako se u tom prostoru može orijentirati, ono će imati muke prilikom interakcije sa svojom fizičkom okolinom.

Ono što vidimo nema dobro značenje, osim ako naš mozak zna gdje je zemlja, te jesu li glava i tijelo u pokretu. Mozak mora održavati oči i glavu mirnim kako bismo dobili jasnu sliku okoline. Mozak također mora biti sposoban usmjeravati oči da prate kretanje predmeta i ljudi. Bilo kakav poremećaj u obradi vestibularnih ili osjeta oka i vrata, vjerojatno će poremetiti vidnu percepciju. Pasivno kretanje i gledanje nisu dovoljni; osoba mora regulirati svoje vlastite pokrete da bi integrirala vidne i motoričke procese. Ljudi se moraju aktivno kretati tako da ono što vide mogu povezati s onim što dotiču i osjećaju iz kretanja.

Terapija senzorne integracije je prirodni pristup: mi ugrubo slijedimo isti put kojim je išla priroda tijekom evolucije kralježnjaka. Prvo izgrađujemo senzorni temelj, a onda radimo na višim razinama moždanog funkcioniranja jer tako je zamišljeno da se mozak razvija.

Dvije su osnovne razine moždane aktivnosti na kojima ljudska bića obrađuju vidni podražaj: moždano deblo i moždane hemisfere. Pošto su vestibularni, proprioceptivni i vidni osjeti ujedinjeni u moždanom deblu, oni putuju u nekoliko dijelova moždanih hemisfera na specijaliziraniju obradu. Ovi moždani procesi omogućuju nam da vidimo malo područje u mnoštvu detalja i u odnosu na svoju pozadinu. Oni nam također pomažu da naše oči usmjerimo kada namjerno gledamo u nešto. Ove dvije razine vidne obrade moraju surađivati i međusobno komunicirati.

Kada dijete leži na trbuhu i drži svoju glavu podignuto, mišićne kontrakcije izazivaju puno proprioceptivnog podražaja koji onda odlazi u moždano deblo da pomogne pri obradi vidnog podražaja. Dok je u tom položaju, receptori sile teže primaju različitu stimulaciju, a kada se dijete kreće, drugi vestibularni podražaji pridružuju se da još više pomognu u percipiranju onoga što vidi. Iz tog razloga, mnoge aktivnosti u terapiji sadrže stavljanje dijeteta na trbuh dok se kreće.

Deficit u senzornoj obradi izražen je nekim od slijedećih simptoma: dijete ne slaže dobro kocke i slagalice kao druga djeca, ima teškoća pri otkrivanju sličnosti i razlika uzorka i dizajna, muči se da vidi određenu figuru naspram zbrkane pozadine, ne crta tako dobro bojicom niti tako rano kao druga djeca...

PROBLEMI SLUHA I JEZIKA

Senzorni se sustavi razvijaju međuzavisno. Slušni sustav tijesno surađuje s vestibularnim. Veze s taktilnim i proprioceptivnim sustavom se manje očite, ali važne.

27

Mozak nastoji djelovati kao cjelina u kojoj je svaki dio u interakciji s puno drugih. Dobra obrada mozga kao cjeline omogućuju djetetu lako i efikasno motoričko planiranje. To zahtijeva sposobnost da se inicira motorička radnja prema vlastitoj unutarnjoj naredbi.

Budući da su govor i jezik jedan od završnih proizvoda senzorne integracije, njima se često mjeri efikasnost terapije senzorne integracije.

Kao što postoji nekoliko razina vidne obrade, ima i nekoliko razina slušne obrade. Obrada koju vrši moždano deblo je isto tako važna za dobro razvijeno i diskriminativno slušanje, kao što je i za vidnu obradu. Obrada moždanog debla osigurava temelj za složenije funkcioniranje na višoj razini koje je potrebno za jezik. Kod djece s poremećajem govora, često se vidi pojačana vokalizacija kada dijete prima terapiju senzorne integracije.

Terapija senzorne integracije potpuno je prirodna. Prirodna interakcija s normalnom okolinom omogućije adaptivne reakcije koje su dovoljne da se u većine male djece razvije mozak.

Cij terapije senzorne integracije jest da postigne da mozak djeteta bolje funkcionira. Tijekom terapije djeca čine puno toga što njihovu mozgu pruža puno vestibularne, taktilne i proprioceptivne stimulacije. Stimulacija je nešto što normalna igra pruža prosječnom djetetu, dijetetu s poremećajem senzorne integracije treba vodstvo u izvođenju onoga što će pomoći njegovom živčanom sustavu da bolje funkcionira.

INTEGRACIJA I SPOSOBNOST KROZ INTERAKCIJU S OKOLINOM

Švicarski psiholog Jean Piaget jedan je od prvih koji je prepoznao da je djetetova interakcija sa okolinom kritičan faktor u njegovom razvoju. Piaget je vidio da djeca slijede predodređen slijed razvojnih faza u kojima se učenje javlja kao reakcija na ono što se događa. Mi sami stvaramo svoj vlastiti proces učenja reagirajući na ono što se događa.

Većina inteligencije nije ni predodređena ni uvjetovana. Inteligencija je, velikim dijelom, rezultat interakcije s okolinom. Dijete se „prilagođava“ (akomodira) okolini i „asimilira“ okolinu sebi. Ta kombinacija „davanja i uzimanja“ stvara adaptivnu reakciju koja je efikasna, lagana i zadovoljavajuća. Obje, i akomodacija i asimilacija, razvijaju neke dijelove inteligencije.

Dijete s poremećajem senzorne integracije ne može se na normalnu okolinu adaptirati efikasno, lako i na zadovoljavajući način, jer njegov mozak nije razvio procese za integraciju osjeta iz te okoline. Ono treba visokospecijaliziranu okolinu „skrojenu“ za njegov živčani sustav. Ako je okolina prikladno postavljena, dijete će biti u stanju integrirati osjete koje prije nikada nije moglo integrirati. Ako mozgu damo priliku da to čini, on će se organizirati. Neuroznanstvenici su dokazali da interakcija s okolinom ustvari poboljšava strukturu, kemizam i funkcioniranje mozga. Samo gledanje okoline ne stvara promjene. Okolinu treba istražiti putem svojih osjetila i kretanja. Isto je i s terapijom. Dijete treba samo organizirati svoj vlastiti mozak.

Piaget je naglašavao da su podražaji i odgovori zatvoren krug. U okruženju gdje ima puno podražaja pojedinac reagira češće i na puno različitih načina i stvara si više oblika stimulacije. Za vrijeme terapije senzorne integracije želimo da dijetetu pružiti fizičke aktivnosti koje stvaraju osjete koji dovode do adaptivnih reakcija, koji osiguravaju još više osjeta koji opet izazivaju još složenije adaptivne reakcije. Na taj način mozak u cjelini poboljšava efikasnost funkcioniranja.

28

Društvo više pažnje posvećuje jeziku, školi i intelektualnom razvoju, a manje izgradnji senzomotoričke osnove za te više funkcije. Umjesto u parku, djeca previše vremena provode pred televizijom.

Specijalist senzorne integracije izobražen je u neuroznanostima i može dijagnosticirati kako funkcionira senzorni sustav djeteta i tako kreirati okolinu koja djetetu omogućuje da postigne bolju i efikasniju interakciju nego ikada prije. Djeca s poremećajem senzorne integracije često izbjegavaju slijediti svoj unutarnji poriv i tako ih terapeut mora poticati, mamiti, umoljavati i manipulirati u odabiru aktivnosti koja će doprinijeti razvitku mozga.

Središnja ideja terapije jest upravljanje senzornim unosom, posebice iz vestibularnog sustava, mišića, zglobova i kože na takav način da dijete spontano stvara adaptivne reakcije koje integriraju te osjete. Terapija je najefikasnija kada dijete usmjerava svoje vlastite akcije dok terapeut nenametljivo određuje okolinu. Integracija se najčešće javlja kada dijete želi podražaje i inicira aktivnost da ih primi. Mozak je napravljen da sam sebi pruža doživljaje koji su potrebni za njegov vlastiti razvoj.

29