UVOD

Pojam maloljetnicke delikvencije

Naše je stoljeće vrijeme izrazitog povećanja životnog standarda u većini evropskih i zapadnih zemalja a kao posljedica toga povećan je kriminalitet, a posebno maloljetnička delikvencija. Želja za višim materijalnim stupnjem potisnula je emocionalno obrazovanje s počasnog mjesta. Roditelji teže da materijalnim dobrima nadoknade svoju nemogućnost da daju same sebe. Oni ukrašavaju svoj stan obilježima materijalnog blagostanja koji su u službi protuteze neugodne činjenice da su i otac i majka zaposleni. Materijalističko ozračje zamjenjuje ljubav koja je pravi izvor sreće svakog djeteta. Siromaštvo, stoga nije značajni uzrok delikvencije; štaviše teške materijalne prilike učvršćuju veze među članovima porodice. O pojmu maloljetničke delikvencije postoje različita i brojna shvatanja. U upotrebi je i mnogo termina kojima se ova pojava ili pojedini njeni oblici označavaju. Takvo shvatanje je višestruko uslovljeno. Pored složenosti same pojave, tome su u najvećoj mjeri doprinijeli različiti konceptualni pristupi, koji vode različitim rješenjima. U početku se maloljetnička delikvencija nije razlikovala od kriminaliteta. Danas se ističe razlika između delikvencije i kriminilateta.

Pojam DELIKVENCIJA (tal. delinque – pogriješiti, činiti kaznena djela ) obuhvaća teže oblike asocijalnog, antisocijalnog, socio-patološkog i kriminalnog ponašanja s izuzetkom ubistva, kao što su krađa, pljačka, namjerno izazivanje šteta, požara, prijestupništva, devijatno ponašanje, huliganstvo, razbojstvo, vršenje kaznenih djela, krađa i vožnja automobila i motora itd. ( Pedagoška enciklopedija 1, Beograd, 1989. ) Č. Hajduković ( ''Prestupničko ponašanje mladih'', Beograd, 1975. ) ističe da: ''Delikvencija nije medicinska dijagnoza, to je socijalna bolest, jer se delikventima smatraju osobe koje ne žive u skladu sa moralnim i fizičkim normama društva i koje su zbog toga povrmeno ili trajno u konfliktima sa zakonima ''.

Milan Milutinović ( ''Osnovni fenomenološki i etiološki problemi omladinske delikvencije'', Osvrti, Beograd 1971.) ističe uže i šire shvaćanje maloljetničke delikvencije. Po njegovom mišljenju, ekstenzivnije shvatanje maloljetničke delikvencije ''podrazumjeva sve oblike devijacije koje se javljaju u ponašanju mladih, jednu takoreći neusklađenost u najširem smislu riječi. Ovaj pojam uključuje antisocijalno do asocijalnog ponašanja ili od raznih preddelikventnih devijatnih oblika do onih ponašanja inkrimisanih pozitivnim normama. Uže shvatanje je drugačije i oslanja se na postojeće normativne sisteme odnosno na

ona ponašanja koja su inkrimisana u važećim krivičnim kodeksima, koja prdestavljaju krivično djelo. Kao i u slučaju kada ih izvrše odrasla lica''.

Uzroci maloljetničke delikvencije

FIZIČKE OSOBINE MALOLJETNIH DELIKVENATA

Fizički se ova djeca ne razlikuju mnogo od ostale djece. Prema nekim studijama ( npr. istraživanja bračnog para Glik ) maloljetni prestupnici, u poređenju sa ostalom djecom, ne razlikuju se značajno u visini i težini. Glikovi su utvrdili da su maloljetni prestupnici u većem stepenu mezamorfni, nego ostali.[1] Maloljetni delikventi nisu fizički inferiorniji u poređenju sa ostalom djecom. Skoro sva ova djeca preležala su mnoga dječija oboljenja ( boginje, šarlah, oboljenje disajnih puteva i stomačna oboljenja ) što se vjerovatno odrazilo na njihov razvoj i školovanje. Ipak fizičke razlike između maloljetnih delikvenata i ostale djece nisu velike i sigurno nisu odlučujuće u pojavi maloljetničkog prestupništva, već i niz drugih faktora.

INTELIGENCIJA MALOLJETNIH DELIKVENATA

Niža inteligencija može da utiče posredno na pojavu maloljetničke delikvencije, jer se ove osobe teže socijalno prilagođavaju, teže uče i prije napuštaju školu, slabije uspjevaju u poslu. Pored toga, djeca sa manjenom inteligencijom su sugestibilnija, nego djeca prosječne inteligencije, manje kritična, tako da lahko mogu da potpadnu pod uticaj drugih, posebno ako su im jedini prijatelji vaspitno zapuštena djeca. Ranija istraživanja pokazivala su da su 50% do 75% maloljetnih delikvenata upravo djeca sa smanjenom inteligencijom.[2] Novija istraživanja pokazuju da je većina maloljetnih delikvenata i vaspitno zapuštene djece, upravo, prosječne inteligencije (procenti se kreću od 70% do 90% ). Neka istraživanja pokazuju da ima čak od 10% do 20% maloljetnih delikvenata i među djecom iznad prosječne inteligencije.[3] Većina maloljetnih delikvenata ima prosječnu inteligenciju i sama inteligencija nije presudan faktor u nastajanju maloljetničke delikvencije.

EMOCIONALNE OSOBINE MALOLJETNIH DELIKVENATA

Maloljetni delikventi su emocionalno nezrele osobe koje se odlikuju nemogućnošću kontrole emocija u odnosu na socijalne zahtjeve. Maloljetni delikventi bi htjeli da odmah ostvare ono što žele i nisu u stanju da odlože svoje zahtjeve. U životu, emocionalno nezreli maloljetni delikventi samo žele zadovoljstvo i traumatski reaguju na većinu stvarnih situacija koje djeluju frustraciono. Za normalne adolescente bitan je skladan razvoj ličnosti i uspješan društveno prilagođen odnos sa sredinom. Maloljetni delikventi ne ispunjavaju ni jedno, ni drugo. Rad sa emocionalno nezrelim maloljetnim delikventima je veoma težak i nije rijedak slučaj da postanu duševni bolesnici, posebno ako imaju teške životne uslove. Emocionalna nezrelost i nestabilnost ove djece ispoljava se u raznim oblicima neadekvatnog emocionalnog ponašanja (agresivnost, stalno protivljenje, česta razdražljivost, neposlušnost, poplava bijesa i sl. ). Ova djeca često pružaju otpor svima i na projektivnim testovima pokazuju veću agresivnost nego druga djeca.[4]

SOCIJALNE OSOBINE MALOLJETNIH DELIKVENATA

Maloljetni delikventi su socijalno nezrele osobe. Neki psiholozi smatrau da su svi maloljetni delikventi, koji prekidaju sa školom i koji su neuspješni na profesionalnom osposobljavanju ili radu, su socijalno nezre Utvrđeno je da neki maloljetni prestupnici, kada uključe u zdravu sredinu i rade ono što ih interesuje mogu da postignu odlične rezultate i da budu socijalno uspješni. Mnogi maloljetni delikventi ispoljavaju izrazito implusivno, nemirno ekstovertno, agresivno ili destruktivno ponašanje. U svojim antisocijalnim stavovima najčešće protiv vlasti i autoriteta, tvrdoglavi su i sumljičavi, često nezadovoljni i neraspoloženi sa svim i svačim i protiv svega i svačega, skloni da mrze i da prkose svakome.

LIČNOST MALOLJETNIH DELIKVENATA

Osobine ličnosti maloljetnih delikvenata razlikuju se od osobina ostale djece. Prema istraživanjima više naučnika (Glika, Tapana, Majera ) osobine ličnosti maloljetnih delikvenata su:

- asocijalnost - nepoštivanje ničijeg autoriteta - prkos - neposlušnost - neprijateljsko raspoloženje prema drugima - destruktivnost - sadizam - implusivnost - emocionalna nezrelost - socijalna nezrelost - ekstrovertnom tipu ličnosti. Maloljetničku delikvenciju ne možemo potpuno razumjeti samo iz tjesnog, socio-kulturološkog ili psihoanalitičkog ugla. Treba procijeniti recipročnu dinamiku različitih faktora. Prema tim faktorima delikventi se razlikuju od nedelikvenata: - somatski – to su pojedinci koji su u osnovi mezamorfni, atletski, mišićavi; - po svome temperamentu – aktivni su, neumorni, impluzivni, agresivni, destruktivni, često sadisti; ove osobine manje više podudaraju s određenim tipom nepravilnog sazrijevanja sa svojim fiziološkim posljedicama; - po svome ponašanju oni su neprijateljski rsspoloženi, nepovjerljivi, osvjetoljubivi, sumnjičavi, tvrdoglavi, bahati, neovisni, tvrdokorni, opiru se svakom auteritetu; - po svojoj psihologiji imaju sklonost direktnom i stvarnom intelektualnom izražavanju, više nego simboličnom; imaju malo metoda za pristupanje problemu; - na društveno-kulturološkom planu oni mnogo češće nego ostali članovi imaju relativnu ili ograničenu inteligenciju i pružaju malo afektivnosti, stabilnost i moralnost.[6]

PORODIČNO OKRUŽENJE MALOLJETNIH DELIKVENATA

Dijete se razvija i oblikuje u porodici koja pruža modele koji omogućavaju održavanje određene ravnoteže. Neki tvrde da dijete koje živi u vrijednoj porodičnoj sredini stiče imunost protiv delikvencije. Danas se sve više govori o razvodu braka koji sve češće ima za posljedicu ne samo otvoreno odbacivanje i frustraciju nego i pažnju koju pruža jedan od roditelja koja je bez topline. U tom je slučaju dijete bez stimulacije i bez djelotvorna autoriteta. Roditelji su sve više zaposleni. Provode vrlo malo vremena sa svojom djecom. Odnosi između majke i djece poremećeni su zbog njezine odsutnosti koja je nametnuta ekonomskim problemima ili zbog pomanjkanja tradicije odgoja, ali i zbog nedostatka emocija od najranijeg djetinjstva. Ukoliko su roditelji delikventske ili delikvenciji sklone ličnosti, dijete će biti dvostruko opterećeno - s jedne strane konstitucijom, koja najvjerovatnije nasljeđuje od roditelja i identifikacijom, jer živi sa delikventnim roditeljima od kojih stiče navike

Što je maloljetnička delinkvencija?pod maloljetničkom delinkvencijom podrazumijevaju se kaznena djela koja su počinile osobe mlađe od 18 godina života

Koja su to neprihvatljiva ponašanja?

konzumiranje sredstava ovisnosti među mladima (opojne droge, alkoholna pića, duhanski proizvodi)posjećivanje ugostiteljskih lokala, kladionica i sl.neprihvatljivo ponašanje u zonama odgojno – obrazovnih ustanovaudaljenja maloljetnih osoba iz obiteljskog doma i bjegovi iz odgojnih ustanovaskitnja i prosjačenjenedozvoljeni noćni izlasci maloljetnih osoba do 16 godina starostinedozvoljena i štetna druženja maloljetnih osoba do 18 godina starosti s osobama sklonim kriminalitetu, skitnji, raznim oblicima iskorištavanja maloljetnih osobaizostajanje s nastavehuligansko - vandalsko ponašanje (uništavanje imovine, pisanje grafita, sudjelovanje u navijačkim neredima i sl.)vršnjačko nasilje (bulllying i cyberbullying)

Posljednjih godina velika se pozornost pridaje bullying-u tj. nasilju u školama. Škole su samo jedno mjesto odvijanja takve vrste nasilja. Ono se pojavljuje među studentima, na poslu (engl. Mobbing), u vojsci, a najnovija istraživanja pokazuju pojavu bullying-a i na Internetu (engl. Cyberbullying). Što je to zapravo, kako se prepoznaje, kako se sprječava, kako se pomaže žrtvama, a kako nasilnicima, koje su posljedice koje bullying ostavlja?

Odgovore na sva ta pitanja istražuju psiholozi, sociolozi, pedagozi, ali i mnogi drugi stručnjaci ne bi li se pokušalo stati tome na kraj ili, ako se to već ne uspijeva, barem pokušalo smanjiti opseg koji je takva vrsta nasilja poprimila. Bullying danas predstavlja ozbiljan društveni problem, a u borbi protiv bullying-a tj. u borbi za prava žrtava bullying-a (djece, studenata, zaposlenika) nastale su brojne ustanove i organizacije, koje se bave tim problemom.

Što je bullying?Hrvatska riječ za bullying je nasilje, a tako glasi i definicija. Dakle, bullying je svojevoljno, svjesno, namjerno i uzastopno nasilno ponašanje prema nekome. Nasilno ponašanje se razlikuje ovisno o kakvim se žrtvama radi tj. između kakvih (skupina) ljudi te se može podijeliti na verbalno i fizičko. Unutar ta dva oblika razlikuju se seksualno, ekonomsko i emocionalno nasilno ponašanje.

Fizičko nasilje predstavlja negativne postupke koje neka osoba vrši nad drugom osobom, a primjenom fizičke sile. Takvo ponašanje je najčešće među djecom, a podrazumijeva guranje, udaranje i nanošenje ozljeda.

Ekonomsko nasilje je oblik nasilja koji se također odvija uporabom fizičke sile, ali mu cilj nije fizičke ozlijede osobi, već uništiti ili ukrasti nečije stvari (krađa novca na silu, namjerno uništavanje nečijih stvari...).

Seksualno nasilje predstavlja neželjene fizičke kontakte ili uvredljive verbalne komentare seksualnog značenja.

Emocionalno nasilje čine postupci štetni za psihološko stanje žrtve, a mogu se odvijati bez direktnog fizičkog ili verbalnog kontakta s osobom.

Sada kada je ta pojava definirana, postavlja se pitanje kad se prvi put pojavila? Prve znakove bullying-a pronalazimo već u doba ropstva. No, međutim tada se takvo ponašanje nije zvalo nazivom "bullying". Od tog vremena pa sve do danas nasilje se pojavljivalo u različitim oblicima, no međutim nikad nije nestalo. Teško je vjerovati da će ikad i nestati, jer je to način na koji se pokazuje "tko je glavni". Jedino što preostaje jest da se spriječe veliki razmjeri te pojave i ublaže posljedice koje nastaju.

BULLYING MEĐU DJECOM I STUDENTIMA

Što je, gdje se odvija i kako?

Nasiljem među djecom smatra se kad jedno ili više djece namjerno i uzastopno uznemiruje napada ili ozljeđuje drugo dijete, koje se od tih napada ne može obraniti. Ovakve pojave se najčešće odvijaju u školi i to na mjestima koja su izvan kontrole nastavnika ili drugih odraslih osoba (WC, hodnici, školska igrališta...). Postoje različiti oblici nasilja među djecom. Gruba podjela bila bi na verbalno i fizičko, no zapravo se nasilje može podijeliti na četiri podvrste: emocionalno, seksualno, kulturno i ekonomsko nasilje. Slijede primjeri svake vrste nasilja:

Fizičko: udaranje, guranje, štipanje, čupanje za kosu...

Verbalno: vriježanje, ismijavanje, zadirkivanje ("Debela!Debela! ", "Marko nema mamu!")

Emocionalno: isključivanje žrtve iz zajedničkih aktivnosti razreda ili dječje grupe; ignoriranje; ogovaranje

Seksualno: neželjeni fizički kontakti; uvredljivi komentari ("Imaš dobru guzu!"...)

Kulturalno: vrijeđanje na nacionalnoj, religijskoj ili rasnoj osnovi ("Cigane!", "Kučko!", "Crnjo!")

Zašto se djeca nasilno ponašaju?Odgovor nije jedinstven. Postoji više razloga zbog kojih se djeca nasilno ponašaju. Prvi razlog, koji se odmah nameće, jest nedostatak odgoja tj. loša obiteljska iskustva. Poznato je da dijete uči po modelu, a ako je model neispravan, naučeno ponašanje je također neispravno. Ukoliko se djetetu u obitelji ne pridaje dovoljno topline i brige te ako je ono stalno izloženo nasilnom ponašanju od strane roditelja, bilo prema njemu ili među njima, dijete se počinje tako ponašati i prema svojim vršnjacima, misleći da je takvo ponašanje ispravno.Postoje i živahna djeca, često nazivana hiperaktivna, s viškom energije i bez strpljenja. Ona su podložnija nasilničkom ponašanju, a i okolina ih tako doživljava i pripisuje im zločestoću. Tada se ona, u skladu s pripisanim osobinama i počnu tako ponašati.Škola može biti također jedan od razloga nasilnog ponašanja. Ukoliko neko dijete nije u razredu, među svojim vršnjacima, prihvaćeno i ako ga se ne poštuje,

takva situacija može u djetetu razviti nasilničko ponašanje. Na taj način dijete pokušava zastrašiti ostalu djecu i oduprijeti se neprihvaćanju među vršnjacima.

Tko su nasilnici?Neke "opće" osobine nasilnika bile bi želja za moći i kontrolom nad drugima. Čest konflikt s odraslima, antisocijalne osobine i sklonost ljutnji. Mogu i sami biti žrtve nasilja (od strane svojih vršnjaka ili obitelji), a mogu biti i "samo" organizatori nasilja (ne nužno vršiti nasilje). Kako pod pojmom "djeca" podrazumijevamo predškolsku, školsku i adolescentsku djecu, u skladu s tom podjelom bit će prikazane i osobine djece nasilnog ponašanja.

Znakovi nasilništva u djece predškolske dobi:• neposlušni odraslima• gledaju nasilje na televiziji, uživaju u nasilnim temama

Znakovi nasilništva u djece školske dobi:• lošija pažnja i koncentracija; loš uspjeh u školi; ometanje nastave• česte tučnjave s drugom djecom• nisu strašljivi ili nesigurni te imaju razmjerno povoljan sud o sebi• tjelesno snažniji od svojih vršnjaka i svojih žrtava• fizički su uspješni u igrama, sportovima i borbama• često u sukobu s odraslima

Znakovi nasilništva u adolescenata:• fizički jači od svojih žrtava• prkosno, drsko i agresivno ponašanje prema autoritetu• loš školski uspjeh; bezrazložno izostajanje s nastave; isključivanje iz škole• nagle ćudi, razdražljivi, impulzivni• konzumiranje alkohola i droga• sudjelovanje u krađama i vandalizmu

Tko su žrtve?Žrtve su djeca koja po nekoj svojoj osobini odskaču od većine ostale djece (po boji kože, religijskoj pripadnosti, načinu hoda, visini, načinu odijevanja, nošenju naočala imenu i slično). Često se radi o tihoj, mirnoj i povučenoj djeci s malo samopouzdanja i velikoj povezanosti s rodteljima. Takva se djeca ne znaju "zauzeti za sebe"; žele se uklopiti, ali ne znaju kako i manjka im sigurnosti da od nastavnika potraže pomoć. Najčešće su to djeca, tek pristigla u novi razred; nadarena djeca; dijete iz drugih etničkih skupina; djeca s posebnim potrebama; djeca žrtve obiteljskog nasilja. Žrtve najčešće pokušavaju sakriti svoju situaciju od ostalih (roditelja, nastavnika) jer osjećaju krivnju za to što im se događa i

misle da su sami krivi za to. Strah ih je progovoriti o tome, misleći da će se stvari time samo pogoršati, a ne popraviti.

Neke od osobina djece, žrtvi bullying-a su:• strah od odlaska u školu (česti "simptomi" bolesti, glavobolje ili bolova u trbuhu, pred odlazak u školu• odabiru "neobičan" put do škole i iz škole• počinju "markirati" iz škole• iz škole dolaze potrgane odjeće, oštećenih knjiga i izgladnjeli s neobjašnjivim modricama• ostaju bez svojih stvari; kažu da "gube" džeparac• često pitaju za novac (da ga daju nasilniku – inuđivaču)• postaju povučeni i napeti; izgledaju tužno i plačljivo• prijete samoubojstvom (ili ga čak pokušaju)• česte noćne more• odbijaju razgovarati o svojim problemima (onome "što nije u redu")• neugoda pri izlasku pred ploču (pred razred)

Koje su posljedice bullying-a?Brojne su posljedice koje koje bullying kod žrtve, ali i kod nasilnika može izazvati.

Žrtve nasilnog ponašanja često postaju usamljeni, tužni, nesigurni, uplašeni pa čak i bolesni. To im sve predstavlja problem u daljnjem životu, u koji ulaze s manjkom samopouzdanja.

Kod nasilnika također ostaju posljedice, ukoliko se nasilničko ponašanje pravodobno ne zaustavi. Čest je slučaj, da osobe koje su u školi imale problema s nasilnim ponašanjem, kasnije u životu postaju osobe s kriminalnim ponašanjem.

Djeca promatrači tj. svjedoci nasilničkog ponašanja, također imaju posljedice i to u obliku veće tolerancije nasiničkog ponašanja u budućnosti.

Kako pružiti pomoćŽrtvi• saslušati dijete i njegove probleme• potražiti pomoć nastavnika i/ili stručnih osoba (pedagog/psiholog)• ne poticati dijete da se samo odupire nasilju• potaknuti dijete da se druži s ostalom djecom pri odlasku u i dolasku iz škole• pratiti dijete do škole, ukoliko se nasilje tada odvija

Nasilniku:• potaknuti promjenu nasilnikova stava o njemu/njoj samome/samoj• pružiti pomoć u pronalasku načina za samopotvrđivanje i njegovanja samopoštovanja• razgovorom objasniti posljedice nasilnog ponašanja• biti primjer nenasilnog ponašanja• obratiti se nastavniku ili stručnoj osobi (pedagog/psiholog)

Roditelji trebaju obratiti pažnju na sljedeće zabrinjavajuće znakove da odrede da li je njihovo dijete možda žrtva maltretiranja:

Dijete je:

-- često povrijeđeno i u modricama-- preplašeno i ima noćne more-- gubi svoje stvari ili se one često kvare-- povlaći se u sebe-- ne želi ići u školu-- nema prijatelje i ne pozivaju ga na zabave-- često je bolesno-- ponaša se agresivno

Roditelji mogu pomoći djetetu da izađe nakraj sa maltretiranjem na sljedeće načine:

-- pitajući dijete šta nije uredu-- podsjećajući dijete da je njegovo pravo da se osjeća sigurnim-- podučavajući dijete da prepozna nasilničko ponašanje-- učeći dijete da je uredu reći odraslima o slučajevima maltretiranja-- podučavajući dijete kako da se zauzme za sebe (tj. podučiti ga da pogleda nasilnika u oči i kaže mu “prestani me maltretirati”)-- podučiti djecu da se ne smiju djeci koju drugi maltretiraju, da ne učestvuju u maltretiranju, da ne daju puno pažnje djetetu koje maltretira druge i da ne isključuju nikoga iz zajedničkih igara-- obratiti se upravi škole i zahtijevati djelovanje po pitanju nasilničkog ponašanja-- potražiti pomoć stručnjaka radi unaprijeđivanja djetetovih vještina komunikacije i rada u školi. Dijete koje je žrtva maltretiranja na većem je riziku da će ponovo biti maltretirano (čak i kada se riješi problem prvog slučaja maltretiranja).

U slučaju da njihovo dijete maltretira druge, roditelji trebaju:

-- bolje nadzirati dijete kada se igra sa drugom djecom-- objasniti mu šta je maltretiranje i zašto je ono neprihvatljivo-- pokušati ga navesti da razumije kako je osobi koju drugi maltretiraju-- upitati dijete kako bi se ono osjećalo da njega neko maltretira-- razgovarati s djetetom o tome šta bi ga navelo da prestane maltretirati drugu djecu-- pokazati djeci kako da se uključuju u igru sa drugima na prijateljski način-- odrediti jasna pravila i posljedice, te biti konzistentan u rješavanju problema lošeg ponašanja-- pohvaliti djecu kada pokazuju saradnju u igri-- razmotriti mogućnost uključivanja djeteta u grupni program u kojem bi dijete naučilo kako da kontroliše svoje ponašanje.

Što je školsko zlostavljanje (bullying)?

Zlostavljanje je oblik agresivnog ponašanja koje traje duže vrijeme, ponavlja se i usmjereno je na istu osobu.

Ostale značajke zlostavljanja:

* namjerno, svjesno negativno postupanje * s namjerom da se drugog povrijedi * s namjerom da se izazove zastrašenost * uz uvijek prisutan nesrazmjer moći — nasilnik uvijek ima veću moć od žrtve * ponašanje koje se ne može ničim opravdati

Zlostavljanje nije:

* jednokratni incident koji se neće ponoviti * prijateljska razmirica, svađa ili nesporazum * slučaj ili pogreška * nenamjerno nanošenje boli * prijateljsko zadirkivanje * nasilno rješavanje sukoba između prijatelja iste moći

Zlostavljanje je nasilje u kojem je učenik trajno i učestalo izložen negativnim postupcima od strane jednog ili više učenika, koji ga namjerno žele povrijediti, poniziti ili izložiti neugodnostima.

Vrste zlostavljanja:

* verbalno — nazivanje pogrdnim imenima, ruganje, omalovažavanje, vrijeđanje, dobacivanje * fizičko — udaranje, guranje, rušenje; otimanje i uništavanje stvari * socijalno — ogovaranje, izbjegavanje, ignoriranje, izoliranje, širenje laži i glasina * psihološko — prijeteći pogledi, grimase, ismijavanje, neželjeni dodiri i komentari seksualne prirode, uhođenje, iznuđivanje novca, ucjenjivanje. * verbalno zlostavljanje na osnovi etničke pripadnosti, religije ili rase te ponižavanje na osnovi spola također se smatraju zlostavljanjem.

Zlostavljanje je široko rasprostranjen problem. Kao i kod ostalih oblika nasilja, zlostavljanja djeteta i napadanja žena, neravnoteža moći predstavlja glavni faktor razumijevanja onoga što se događa. Učenik koji je jači, agresivniji, hrabriji i samopouzdaniji od prosječnih učenika maltretira učenika koji je slabiji, plašljiviji, nesklon odmazdi. Ponekad stariji učenici zlostavljaju one mlađe ili nove učenike, a ponekad su za žrtve odabrani učenici iz drugačije kulture ili manjinske grupe. Zlostavljači često dolaze iz obitelji u kojima se agresivnim načinima rješavaju sukobi. Materijalno stanje obitelji ne utječe značajno na pojavu zlostavljanja. Stil odgajanja pokazao se značajnim čimbenikom utjecaja na pojavu zlostavljanja. Žrtve se najčešće ne osvećuju nakon što su odabrane za žrtvu, pa ih se na taj način smatra “sigurnim” metama u pogledu zlostavljanja. Većina učenika koji su zlostavljani ili ne prijavljuju zlostavljanje odraslima, ili prilično dugo čekaju, prije nego što to učine.