Upload
i1958239
View
260
Download
1
Embed Size (px)
DESCRIPTION
teorije devijantnosti
Citation preview
FILOZOFSKI FAKULTET U MOSTARU
STUDIJ SOCIJALNOG RADA
DRUŠTVENA DEVIJANTNOST I DELIKVENCIJA
Seminarski rad
Kolegij: Suvremeni teorijski pristupi u socijalnom radu
Mentor: prof. dr. Nino Žganec
Student: Ivan Kundid
Mostar, 08.11. 2014.
1
Sadržaj:
UVOD...............................................................................................................................................3
1. TEORIJE DEVIJANTNOSTI..................................................................................................4
1.1. Biološke teorije...................................................................................................................5
1.1.1. Antropološka teorija.......................................................................................................5
1.1.2. Teorija nasljeđa...............................................................................................................6
1.1.3. Endokrinološka teorija....................................................................................................6
1.1.4. Rasna teorija...................................................................................................................7
1.2. Psihološke teorije devijantnosti..........................................................................................7
1.2.1. Psihoanalitička teorija.....................................................................................................8
1.2.2. Teorija inteligencije........................................................................................................8
1.2.3. Teorija neprilagođenosti.................................................................................................9
1.2.4. Teorija frustracije............................................................................................................9
1.3. Sociološke teorije................................................................................................................9
1.3.1. Teorija anomije.............................................................................................................10
1.3.2. Teorija diferencijalne asocijacije i indetifikacije............................................................10
1.3.3. Teorija delikventnih subkultura....................................................................................11
1.3.4. Teorija etikete...............................................................................................................11
Teorija multifaktorskog pristupa..................................................................................................12
2. FUNKCIJE DEVIJANTNOSTI.............................................................................................13
2.1.1. Funkcionalistička perspektiva.......................................................................................13
2.1.2. Interakcionistička perspektiva......................................................................................13
2.1.3. Konfliktna perspektiva..................................................................................................14
ZAKLJUČAK.................................................................................................................................15
LITERATURA...............................................................................................................................16
2
UVOD
U svakodnevnom jeziku devijantnost znači skretanje s prihvaćena puta. Drugim riječima
devijantnost se sastoji od onih činova koje ne slijede norme i očekivanja neke određene
društvene skupine. Devijantnost je relativna, što znači da ne postoji nekakav način da
odredimo što je to devijantan čin a što ne. Ona se jedino može definirati u odnosu na neki
stadnard, ali je teško naći stadnard za takvo nešto. S obzirom na to, shvaćanje devijantnosti
mijenja se od vremena do vremena i od mjesta do mjesta. Drugim riječima devijantnost je
kulturološki determinirana, a kulture se mijenjaju i razlikuju od društva do društva. Primjerice
u zapadnom se društvu u nekim razdobljima smatralo devijantim to što žene puše, šminkaju se
ili javno piju alkohol. Danas to nije slučaj. Također homoseksualnost je nekoć u Velikoj
Britaniji bila kazneno dijelo, međutim od 1969. dobrovoljan i privatan čin između dvije
individue više nije nezakonit. Kada govorimo o delikvenciji, možemo reći da je to, uz zločin,
najočitiji oblik devijantnosti. Najšire rečeno delikvencija se odnosi na zločinačku aktivnost
mladih ljudi. Dakle termin devijantnosti je puno širi od termina delikvencije. Mnoga
istraživanja bavila su se fenomenom devijantnosti iz različitih perspektiva. O pojmu
devijantnosti postoje različita i brojna shvaćanja. U uporabi je i mnogo termina kojima se ova
pojava ili pojedini njeni oblici označavaju. Mi ćemo se u ovom radu pozabaviti osnovnim
teorijama devijantnosti i delikvencije, te iz različitih perspektiva sagledati područje
devijantnosti.
3
1. TEORIJE DEVIJANTNOSTI
Dvije su glavne nesociološke dijagnoze devijantne ličnosti – „fiziološka“ i „psihološka“.
Obje tvrde da su znanstveno ustanovile uzroke devijantnosti, onako kako lječnici nastoje
znanstveno objasniti neku tjelesnu bolest. Fiziološke teorije tvrde da devijantne osobe imaju
neku organsku manu ili patološki poremećaj; drugim riječima, ili su rođene s nekim
nedostatkom ili se on razvija tjekom života. Psihološke teorije smatraju da je u pitanju
duševna, a ne tjelesna bolest, tj. da je neki emocionalni poremećaj u prošlosti izazvao
psihološku neravnotežu.
1.1. Biološke teorije
Većina bioloških teorija devijantnosti dokazuje kako su neki pojedinci zbog svoje
genetske strukture skloniji devijantnosti od drugih. Genetski naslijeđena svojstva ili izravno
uzrokuju devijantnost ili stvaraju predispoziciju za nju. „Znanstvena“ su objašnjenja ljudskog
ponašanja postala osobito popularna u devetnaestom stoljeću.
1.1.1. Antropološka teorija
Značaj organskih činitelja, kao uzroka devijantnog ponašanja prvi je naglasio talijanski
vojni liječnik Cesare Lombroso teorijski oblikujući “rođenog zločinca”. . On smatra da se
devjantne osobe mogu prepoznati i po biološki karakterističnim crtama tijela kao sto su
primjerice, velika vilica i uši, neosjetljivost na bol i tome slično. Kasnija istraživanja nisu
našla nikakve dokaze u prilog Lombrosovoj teoriji o zločincu kao primitivnoj biološkoj
„nakazi“. Postoje i drugi zagovornici bioloških teorija, kao što su Anne Moir i David Jessel,
koji u svojoj knjizi „A mind to crime“ ispituju čitav niz bioloških teorija koje biologiju
povezuju s mentalnim sklopom i mentalni sklop sa zločinačkim umovima. Oni dokazuju da su
muškarci zbog svojih hormonskih i drugih bioloških razlika prirodno skloniji zločinačkom
ponašanju od žena. Tvrde da je muški um – bilo zbog evolucijskih razloga ili čega drugog
ustrojen tako da bude skloniji zločinu. Međutim, dio zločinačkog ponašanja žena pripisuju
predmenstrualnom sindromu (PMS). Istraživanje bioloških činitelja ljudskog ponašanja tek u
novije vrijeme poprima značaj koji mu pripada. Ono ne samo da obuhvaća pravac
eksperimentalne psihologije, nego i ostale pravce. Posebno mesto zauzima pravac istraživanja
o humanoj genetici koja se odnosi na tzv. kromosomske abnormalnosti. Kromosomska
4
abnormalnost se javlja kod spolnih kromosoma. Tamo se uz normalnu XX i XY kombinaciju
pojavi i prekobrojni Y kromosom, te na taj način dobijamo ženski kariotip XXY i muški
XYY. Kod ženskih osoba sa kariotipom XXY je ustanovljen niži rast, mentalna zaostalost a
ponegdje i sterilnost. Kod muških osoba sa kariotipom XYY javlja se češći visoki rast, jaka
ćelavost, kratkovidnost i manja mentalna zaostalost. Neki istraživači su ustanovili vezu
nosioca XYY kariotipa sa sklonošću kriminalnim djelima bez motiva, i to u vrijeme ranije
mladosti, što je poslje osporavano, jer su uočeni XYY kariotipi koji nikada nisu bili skloni
kriminalu. Istraživanja u humanoj genetici su na ovom polju aktualna, a u nekim se zemljama
koriste i u sudskoj praksi (SAD).
1.1.2. Teorija nasljeđa
Po nekim naučnim stavovima Lombroso se, na naočiti način, može smatrati i začetnikom
teorije nasljeđa, u okviru koje se o ulozi nasljeđa, kao uzroku delikventnog ponašanja,
raspravljalo krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća. Naime, u jednom broju
svojih radova Lambroso je iznio pokazatelje o čestoj pojavi zločina, alkoholizma, tjelesnih i
duševnih oboljenja, samoubistva i slično, kod predaka evidentiranih zločinaca. U
devetnaestom stoljeću ova teorija je bila potencirana i u američkoj literaturi, iz čega su kasnije
proizašla brojna istraživanja, od kojih su najpoznatija istraživanja u porodici Juke koju je
proveo Richard Dugdale 1877. godine i istraživanja u porodici Kallikak, koja je obavio Henry
Goddard 1912. godine. Dugdale je došao do podataka da je porodica tokom 200 godina
postojanja imala 709 potomaka, od kojih su 77 bili prijestupnici, 292 prostitutke, i 142
skitnice.
Do sličnih podataka došao je i Goddard , proučavajući porodicu Kallikak, ondnosno dva
različita dijela obiteljskog stabla u rasponu od šest generacija. Naime, otac porodice je imao
potomke sa dvije žene. Iz prve, izvanbračne veze sa „maloumnom“ djevojkom rođen je sin
koji je bio tvorac „lošeg“ dijela obiteljskog stabla. To stablo je u toku šest generacija imalo
480 članova, od kojih su 143 bili „slaboumne“ osobe, 36 izvanbračna djeca, 33 seksualno
nenormalne osobe, 24 alkoholičara, 3 epleptičara, 82 člana umrla u djetinstvu, 3 kriminalci, 8
vlasnici javnih kuća i samo 46 „normalnih“ potomaka. U drugom dijelu porodičnog stabla
samo jedna osoba nije bila „normalna“, dvije su bili alkoholičari, a 15 ih je umrlo u djetinstvu.
Svi ostali su bili veoma uspiješni ljudi. Očito je da je ovo istraživanje pokazalo da se
„slaboumnost“ može naslijediti, ali ne i sklonost zločnu.
5
Danas u nauci predvladava stanovište da se zločin nemože naslijediti, zato što, sam po sebi,
nije biološki, nego prvenstveno društveni, a potom pravni fenomen.
1.1.3. Endokrinološka teorija
Ova teorija se razvila 30-ih godina devetnaestog stoljeća, a osnovno joj je polazište da su
osobe koje imaju poremećaje endokrinog sistema, predindisponirani, rođeni zločinci. Uporište
za ovu teoriju našli su u činjenici vrlo visoke stope delikventnog ponašanja prve generacije
emigranata rođene u Americi. Ovu činjenicu tumačili su podatkom da su majke tih osoba,
uslijed teških životnih uvijeta, bile žrtve raznih endokrinih poremećaja, koji su nasljednim
putem preneseni na njihovu djecu. Endorkini poremećaji uzrokovali su mentalne poremećaje,
nisku inteligenciju i slično, što je uzork delikventnog ponašanja.
Danas u nauci prevladava mišljenje, da većina poremećaja endokrinog sistema nije nasljedna,
pa ne može biti u vezi s delikvencijom, ali mogućnost utjecaja poremećaja u radu endokrinih
žlijezda na agresivno ponašanje pojedinca može stvoriti predpostavke za tvrdnju da su takve
osobe izloženije delikventnom ponašanju.
1.1.4. Rasna teorija
„Najekstremniji“ vid bioloških pristupa u nauci zasnovan je prvenstveno na pretpostavci
da je rasno svojstvo svakoga od pripadnika viših i nižih rasa urođeno i nasljedno. Ovakav
teorijski pravac delikventno ponašanje veže, pretežno, za određenu rasnu pripadnost .
Rasna teorija nastala je u Europi tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Kriminalitet se
objašnjava urođenim sklonostima i nasljednim predispozicijama pripadnika određenih rasa.
Preama rasnoj teoriji devijantno ponašanje uvjetovano je rasnom pripadnošću osobe. Ovakvi
stavovi zanemaruju činjenicu da se sam pojam „rasa“ ne može upotrebljavati samo u
biološkom značenju, iako se ljudi na rase dijele na osnovi razlika u fizičkim karakteristikama
(boja kože, kose, crte lica...) koje su im zajedničke i nasljedne.
Ovaj pristup ima uporište kod autora koji statističkim podacima usporedbe kiminaliteta
različtih rasa nastoje dokazati njegov rasni karakter.
Rasna teorija kroz povijest je bila često zloupotrebljavana, a najdrastičnija zloupotreba je
vezana za progone Židova u vrijeme fašizma u Njemačkoj.
1.2. Psihološke teorije devijantnosti
6
Kao sto biološke teorije devijantno ponašanje dovode u vezu s genetskim, dakle
nasljednim predispozicijama pojedinca , tako i psihološke teorije polaze najčesće od toga
kako uzroke devijantnosti treba tražiti u činjenici da je nešto pošlo naopako u procesu
socijalizacije u djetinstvu ili ranoj mladosti, obično u odnosu roditelj-dijete. Po njima, upravo
u toj činjenici treba tražiti i razloge emotivnih poremećaja i formiranja neprilagođene ličnosti,
koje, opet, proizvode trajne posljedice i u ponašanju.
Ako je, ističu neki od predstavnika psiholoških teorija, djetetu, posebice u prvm godinama
života, uskraćena majčinska ljubav, moguće je da ce se ono razviti kao psihopatska ličnost,
dakle ličnost sklona impulsivnom djelovanju, ličnost koja nema izgrađen osjećaj krivnje,
ličnost koja ne reagira na kaznu itd. Drugi opet, apostrofiraju značaj odnosa oca i sina u prvim
godinama adolescencije za ponašanje muškog djeteta. Neprijateljski i nezadovoljavajući
odnos s ocem u toj životnoj dobi navode, rađa mentalitet ,,opterećenosti,, , te za posljedicu
ima prenošenje istog takvog odnosa i na sve ostale. To onda znači da takav odnos može biti i
uzrok delikventnog ponašanja.
1.2.1. Psihoanalitička teorija
Mnoge od psiholoških teorija , s druge strane oslanjaju se na ideje Sigmunda Freuda i
njegovu psihoanalitičku teoriju . Ukratko Freud je smatrao da se ličnost sastoji od tri dijela :
Ono, Ja i nad-Ja. Ono sadrži osnovne biološke potrebe, kao što su spolni nagon, potreba za
hranom, vodom i sl. Ja je svjestan dio uma koji donosi odluke. Katkad je kadar obuzdati želje
Onoga jer je naučio da neobuzdano ispunjavanje želja može donijeti poteškoće. Nad-Ja se
sastoji od svijesti koja se razvija kao rezultat socijalizacije. Djelomice je nesvjesno i
ograničava neobuzdanu potragu za užitkom stvarajući osjećaj krivice U skladu s tim,
delikvenciju često vežu i za slab Nad-Ja, odnosno slabu savjest konkretne individue. Većina
ljudi, po tom pristupu, svoju savjest postiže u djetinjstvu, kroz veze sa odraslima. No, ovaj
proces ponekad i ne uspije, tako da dijete odrasta neosjetljivo ili brutalno. Drugi, opet, pažnju
više koncentriraju na slabost Ja nego Nad-Ja. Slab Ja nije pomanjkanje savjesti nego izraz
nesposobnosti za organiziranje nečijih aktivnosti. Za osobu, primjerice, koja je previše
impulzivna, zbog čega ne može ni sustavno pratiti određene planove, kaže se da ima slab ego
(Ja) i da bi guranje takve osobe u takav posao moglo proizvesti mnoge poteškoće.
7
Prema Adleru osnovni uzrok delikventnog ponašanja je kompleks inferiornosti, koji se
najčešće javlja kod osoba koje su imale nesretno djetinstvo i uskraćene želje.
Young je tvorac teorije psiholoških tipova i pojma introvertiranosti i ekstrovertiranosti. On
poseban značaj pridaje Edipovom kompleksu (želja djeteta starog 3 do 6 godina za spolnim
kontaktom s roditeljem suprotnog spola). Prema ovom shvaćanju, delikvent nesvijesno traži
kaznu za zabranjenu želju koju je imao u ranom djetinstvu.
Psihoanalitičke teorije ustanovile su važnost ranih emocionalnih iskustava za izgradnju
ličnosti. U tome je njihov najveći značaj. Međutim, kritičari psihoanalitičke polazili su od
stajališta da se ponašanje odrasle osobe ne može u cijelini izvoditi iz ponašanja djeteta.
1.2.2. Teorija inteligencije
Ova teorija objašnjava delikventno ponašanje čovjeka kao posljedicu niske
inteligencije i maloumnosti. Prema predstavnicima ove teorije, posljedice smanjene,
odnosno niske inteligencije je neshvaćanje društvenih normi, pa samim time i težine i
štetnosti njihovog kršenja. Prema prvim istraživanjima koja su vršena početkom
dvadesetog stoljeća, udio maloljetnih prestupnika s niskom ili smanjenom inteligencijom
iznosio je i do 50% ispitivanog uzorka.
Brojna novija istraživanja pokazala su da ne postoji neposredna veza između nivoa
inteligencije i delikventnog ponašanja mladih. Međutim, to ne znači potpuno negiranje
značaja nivoa inteligencije i stupnja obrazovanja na delikventno ponašanje.
Prema tome, niža inteligencija može neposredno može utjecati na pojavu maloljetne
delikvencije, jer se ove osobe teže socijalno prilagođavaju, teže uče i prije napuštaju
školu, slabije uspjevaju u poslu.
1.2.3. Teorija neprilagođenosti
Predstavnici ove teorije delikventno ponašanje osobe objašnjavaju faktorima njene
neprilagođenosti socijalnim normama društva. Zbog toga dolazi do potrebe takve osobe,
8
da se suprostavlja konvencijama i pravilima koja vladaju u društvu. Ova se teorija temelji
na psihološkim osnovama ljudske asocijalnosti, a uzroke poremećaja u ponašanju traži u
psihičkim osobinama i stavovima pojedinca. Stajalište po kojem se neprilagođenost osobe
tumači samo njenim psihološkim svojstvima nije prihvatljivo, jer zanemaruje sve druge
faktore koji djeluju na razvoj takvog ponašanja. Međutim, neprilagođenost je vrlo
značajan element u svestranoj analizi uzroka devijantnog ponašanja.
1.2.4. Teorija frustracije
Predstavnci ove teorije zastupaju stajalište da je delikventno ponašanje uvijek
posljedica frustracije, odnosno reakcije pojedinca na lišavanje nečega u društvu, a
posebno na iznevjerena očekivanja od društva. Na primjer, Dollard tvrdi da je frustracija
osnova agresije. Frustracija stvara agresivni potencijal koji postaje osnova za
nepredvidivo ponašanje, pa i devijantnost. Frustracija je ustvari opravdanje za agresivno
djelovanje prema izvoru frustracije. Izvor frustracije može biti stvaran ili samo zamišljen,
može biti u okolini ili u samoj osobi. Ako je samokontrola jaka, energija frustracije može
biti konstruktivno usmjerena prema postizanju društvenog prihvatljivih ciljeva
(sublimacija), no može biti i uzrok destrukcije ili autodestrukcije.
U suvremenoj nauci koja se bavi fenomenom delikvencije prevladava mišljenje da se
uzroci ove pojave nemogu do kraja objasniti frustracijom i agresijom, ali ova teorija je
dala određeni doprinos u objašnjavanju uzroka agresivnog ili delikventnog ponašanja.
1.3. Sociološke teorije
Sociološke teorije u kriminologiji čina naučna shvaćanja koja su nastala kao kritka
bioloških i psiholoških teorija kriminaliteta. Ona se zasnivaju na prihvaćanju bioloških i
psiholoških osobina ličnosti, ali uvažavaju i različite društvene uzroke koji utječu na njeno
formiranje. Većina socioloških teorija ne zanemaruje sasvim djelovanje psihičkih faktora, ali
za osnovu svog izučavanja uzima društvene uzroke kriminaliteta.
1.3.1. Teorija anomije
9
Termin anomija (an-ne, nomos-zakon), na starogrčkom jeziku znači bezakonje. Anomija
je situacija nesklada između društveno prihvatljivih ciljeva (aspiracija, očekivanja, životnih
stilova) i dopustivih metoda da se postignu ti ciljevi. Anomija u nekom društvu nastaje onda
kad nema jasnih normi i kriterija koji određuju način ponašanja ljudi u nekoj zajednici. U
takvim situacijama ljudi postaju uznemireni i dezorjentirani, a to može biti uzrok pojave
kriminaliteta u društvu.
Poanta ove teorije sastoji se u shvaćanju da su devijantnost i delikvencija prije svega
društveni fenomen. Individualno ponašanje je više ili manje uspješno prilagođavanje
društvenim zahtjevima. Devijantnost je rezultat društvene situacije, neusklađenosti i napetosti
zahtjeva koji se postavljaju pojedincu. Posebno se ističe činjenica da različiti društveni slojevi
imaju različite šanse ostvarivanja općih društvenih ciljeva, što je to veći problem ako društvo
zatvara mogućnosti vertikalne klasne mobilnosti.
1.3.2. Teorija diferencijalne asocijacije i indetifikacije
Ova teorija uzroke kriminaliteta pojedinca u društvu objašnjava preuzimanjem uzora iz
delikventnih grupa putem neposrednog učešća u kriminalom modelu ponašanja ili kontakta s
nosiocima takvog ponašanja.
Osnivač ove teorije američki sociolog E. Sutherland, smatra da se kriminalno ponašanje uči u
procesu komunikacije, u interakciji s drugima, u malim povezanim grupama osim od
primarnih devijantnih grupa, kriminalno ponašanje uči se i od grupa koje nisu devijantne u
ponašanju, već u mišljenju. Uči se tehnika nedjela, specifična opravdanja i objašnjenja zašto
se to čini. Proces učenja odvija se kroz razvoj ličnosti, u interakciji s devijantnim grupama.
Devijantno ponašanje je dakle naučeno, a ne nasljeđeno ili izmišljeno. Osoba postaje
delikvent zato što je u kontaktu s kriminalnim obrascima ponašanja, a istovremeno je
izolirana od antikriminalnih obrazaca. To je princip diferencijalne asocijacije.
Daniel Glaser preformulirao je ovu teoriju u teoriju diferencijalne indetifikacije, ističući da
velik broj osoba koje su u bliskom kontaktu s delikventnim okruženjem nikad ne usvoji
delikventni model ponašanja, već ga usvajaju samo motivirani pojedinci.
1.3.3. Teorija delikventnih subkultura
10
Ovaj tip teorija podrijetlo devijantnosti izvodi iz položaja kojeg pojedinac ili grupa
zauzima u društvenoj strukturi. Albert Cohen je, svakako, jedan od poznatijih predstavnika
ove teorije. Devijantnost za njega nije individualna nego kolektivna akcija. Tu tezu pokazuje
na primjeru sklonosti devijantnom ponašanju kod dječaka iz niže radničke klase. Navedena
sklonost kod njih, svakako, nije genetska. Naprotiv, oni također prihvaćaju sistem vrijednosti
društva u kojem žive. Otkuda, onda sklonost devijantnom ponašanju? Razloge joj, smatra
Cohen, treba tražiti u neuspjehu djece iz ovog društvenog sloja u školovanju.
Uzroke tom neuspjehu, s druge strane, treba tražiti u položaju kojeg djeca iz niže radničke
klase zauzimaju u društvenoj strukturi društva u kojem žive. To je pozicija svojevrsne
kulturne deprivacije u najranijem djetinjstvu,koja za posljedicu ima manji fond riječi,
korištenje termina koji imaju elemntarno značenje, nedostatak drugih znanja itd. Tom se
činjenicom da objasniti i njihov lošiji uspjeh u školovanju, zbog čega su im u startu blokirani
mnogi putevi prema uspjehu,a to, opet, kod njih izaziva takozvanu statusnu, odnosno
frustriranost niskim osobnim statusom u društvu.
Posljedica takve frustriranosti je devijantno ponašanje. To, doduše, nije okretanje kriminalu ili
sličnim tipovima devijantnosti, ali jest odbacivanje ciljeva uspjeha koji su karakteristični za
društvo u kojem žive. Tim, dakle, ciljevima uspjeha, oni pretpostavljaju druge norme i
vrijednosti, nešto što bi se moglo označiti kao zasebna, u biti delikventa subkultura,u kojoj se
i sami mogu dokazivati. Umjesto uspjehu, vrijednost se pripisuje devijantnim oblicima
ponašanja poput krađa,vandalizma, itd.
1.3.4. Teorija etikete
“Labeling” ili teorija etiketiranja spada u razvojne koncepcije, uglavnom usmjerene
socijalnoj psihologiji devijantnosti, a bavi se pretpostavkama devijantnosti na individualnoj
razini i malim grupnim nivoima.
Odgovarajući na pitanje zašto neki pojedinci počinju da se devijantno ponašaju, predstavnici
ove teorije naglašavaju važnost društvenih definicija i negativnih društvenih sankcija koje su
povezane s pritiscima na osobu i koje uslovljavaju više devijantnih djela. Pozornost je od
individualnog djelovanja preusmjerena socijalnoj reakciji, tj. dinamici društvenog definiranja
pojedinih aktivnosti osoba kao devijantnih. Razvojni proces kojim rezultira devijantnost
sadrži različite inicijacije, prihvaćanja, usvajanja i zatvaranja u devijantnu ulogu zbog utjecaja
drugih.
11
Svi se teoretičari slažu da oznake devijanta proizvode temeljne promjene u prirodi i primanja
devijantnosti za osobu koja je etiketirana, tako, službena etiketa kao delikvent, kriminalac,
homoseksualac, narkoman ili prostitutka može imati ozbiljne posljedice za daljne ponašanje.
Bitna je razlika između primarne devijantnosti koja se sastoji od devijantnih djela prije onih
koji su javno etiketirane i koje uključuju opasnost i mogućnost uvjetovanja sekundarne
devijantnosti, koje Lemert opisuje kao ponašanje osobe pomirene s ulogom devijanta, što je
prouzrokovano s oznakom koju nosi.
Etiketiranje osobe kao devijanta može za rezultat imati nastavak devijantnog djelovanja i
razvoj devijantne karijere do stupnja sekundarne devijantnosti i želje za odvajanjem od
učestvovanja u društvenim grupama i organizovanju unutar devijantnih grupama.
Neki devijanti, ustaju protiv svojih etiketa pokušajem reafirmacije svojih vrijednosti i
izgubljenog društvenog statusa. Takvi tercijarni devijanti mogu se pridružiti društvenim
pokretima za borbu protiv negativnog imagea, kako bi porekli da su devijanti. Oni su različiti
od sekundarnih, jer oni aktivno protestiraju protiv svojih oznaka pokušavajući “da odbace
odbačenost”, dok su sekundarni devijanti pasivni primatelji i nositelji svojih etiketa, koji se
adaptiraju na proces etiketiranja.
Teorija multifaktorskog pristupa
Ova teorija je nastala kao rezultat reakcije na jednostranost i ograničenja ranijih teorija o
uzrocima delikventnog ponašanja ( biloloških, psiholoških i socioloških). Polazište teorije
multifaktorskog pristupa je da je delikventno ponašanje mladih vrlo kompleksna i raznoliko
uvjetovana pojava. Osnovni naučni pristup ove teorije je da kompleksnost unutrašnjih i
vanjskih uzroka i pojave delikventnog ponašanja mlade osobe zahtjeva multidisciplinaran
pristup, ako je potrebno poznavanje različitih naučnih disciplina (sociologije, psihologije,
medicine, kriminologije...). teorija multifaktorskog pristupa generalno je prihvaćena u
suvremenom naučnom odnosu prema maloljetničkoj delikvenciji.
2. FUNKCIJE DEVIJANTNOSTI
2.1.1. Funkcionalistička perspektiva
12
Svi se funkcionalisti slažu da su mehanizmi društvene kontrole potrebni da bi obuzdali
devijantnost i tako štitili društvo. Međutim, mnogi tvrde kako određena količina devijantnosti
ima pozitivnu funkciju, kako doprinosi održavanju i dobrobiti društva.
Emile Durkheim tvrdi da je zločin neizbježan i normalni aspekt društvenog života, kako je
sastavni dio svih zdravih društava. Neizbježan je, zato što svaki član društva ne može biti
jednako odan zajedničkim vrijednostima i moralnim uvjerenjima društva.
Zločin nije samo neizbježan, on može biti i funkcionalan. Durkheim tvrdi da on postaje
nefunkcionalan samo kad mu je stopa neobično visoka. On tvrdi da svaka promjena u društvu
počinje nekim oblikom devijantosti. Da bi nastupila promjena, ono što je jučer bila
devijantost, danas mora postati normalno. Budući da je određena količina promjene zdrava za
društvo, da bi napredovalo umjesto da stagnira, devijantnost je također potrebna.
Ako je zločin neizjbežan, koja je funkcija kazne? Po Durkheimu bez kazne, društvene
ustanove izgubile bi moć da kontroliraju ponašanje i stopa zločina dostigla bi stupanj na
kojem zločin postaje nefunkcionalan, tako zdravom društvu trebaju i zločin i kazna. I jedno i
drugo je neizbježno i funkcionalno.
Cohen primjećuje kako neki devijantni postupci mogu poslužiti kao korisno upozorenje, koje
pokazuje da jedan dio društva loše funkcionira. Oni mogu skrenuti pažnju na taj problem i
potaknuti mjere koje će ga rješiti. Tako učenici koji bježe iz škole, dezerteri iz vojske ili
bjegunci iz maloljetničkih popravnih domova mogu otkriti neslućene uzroke nezadovoljstva
koje ih može dovesti do promjena koje podižu djelotvornost i moral.
2.1.2. Interakcionistička perspektiva
Interakcionistička perspektiva razmatra kako su i zašto neki pojedinci ili skupovi
definirani kao devijanti, pa kako utječu takve definicije na njihove dalje postupke.
Npr. može se analizirati interakcija između devijanta i različitih posrednika društvene
kontrole kao što su roditelji, nastavnici, lječnici, policajci, suci i socijalni radnici. Može se
proučavati kako na pojedinca djeluje činjenica da je definiran kao kriminalac ili delikvent,
kao društveno bolestan ili alkoholičar, prostitutka ili homoseksualac. Tako se može analizirati
pred optužbu policije o “tipičnom delikventu” i uočiti kako ona za posljedicu ima tendenciju
da se delikventi definiraju kao prekršitelji iz niže klase, češće nego iz srednje klase. Značenja,
međutim, nisu fiksirana i jasno ocrtana. Ona se mjenjaju i razvijaju u procesu interakcije, npr.
13
hoće li neka osoba biti definirana kao duševno oboljela, zavisit će od dugotrajnog
dogovaranja između te osobe i psihijatra.
2.1.3. Konfliktna perspektiva
Konfliktna perspektiva naglašava pluralističku društvenu prirodu i različitu raspodjelu
moći između društvenih grupa. Zbog moći koje posjeduju, neke grupe mogu kreirati
društvena pravila, posebno zakone, koji će služiti ostvarenju njihovih vlastitih interesa, često
isključujući interese drugih. Imajući to u vidu, konfliktne perspektive promatraju društvo u
odnosima grupa, koje se međusobno nadjačavaju u zastupanju vlastitih interesa. Tako se često
nalaze u suprostavljenim, pa i konfliktnim odnosima, a grupe koje ostvare više moći, time i
dostupnost kreaciji i normi i zakona, imaju garanciju da će njihovi interesi biti ostvareni.
Prema konfliktnom načinu gledanja, devijantnost predstavlja sukob između interesa različitih
društvenih djelova i željene moći da se oblikuje javno mnjenje i društvena politika.
Zastupnici konfliktnih teorija smatraju kriminal nepromjenjivom činjenicom kapitalističkog
društva, što znači da se glavna odgovornost i izvor devijantnosti nalaze unutar društvene
strukture, a osobe devijanti nisu odgovorni jer su prisiljeni da takvi postaju, pa skladno tome
ne mogu biti krivi za svoje ponašanje.
ZAKLJUČAK
14
Devijantnost nije tema i problem kojom se bavi uski krug ljudi. To je tema koja je
zahvatila razne nauke: biologiju, psihologiju, sociologiju itd. Svaka nauka ima svoje gledište,
svoje teorije i svaka teorija je u svom pogledu točna, što ukazuje da devijantnost nije
posljedica samo jednog faktora koji utječe na čovjekovo ponašanje.
U pogledu devijantnosti ljude možemo podijeliti na tri vrste: sami devijanti, pasivci tj. ljudi
koji ne čine devijantna djela, ali se i ne bore protiv njih, zatim na ljude koji svojim
djelovanjem i radom pokušavaju da zatvore, rehabiliraju i na kraju da vrate u društvo bivše
devijante.
Danas je sve više ustanova gde se može potražiti potrebna pomoć u krizi ( razna
utočišta, SOS-telefoni, centri za nezbrinutu decu…), ustanova koje educiraju i odgajaju
društvo ( vrtići, škole, fakulteti i sl.) i ustanova koje kažnjavaju i brinu se o izdržavanju kazne
devijanata (sudovi, zatvori, ustanove za pomoć psiho-patološkim slučajevima…).
Devijantno ponašanje označava nešto negativno, što je u većini slučajeva točno. Devijantnost
može biti pozitivna u smislu da unaprijedi ili promjeni oblike ponašanja i običaje prema
boljem. Masovni mediji previše govore o devijantnim djelima, umesto o uzrocima i načinu
kako da se spriječe.
Trebalo bi više pažnje posvetiti pozitivnim djelima, akcijama i postignućima koja bi
društvo pokrenula prema boljoj budućnosti.
LITERATURA
15
M. Haralambos, M. Holborn, (2002) Sociologija-Teme i perspektive, Golden marketing, Str.
348. Zagreb
M. Miković (2004) Maloljetnička delikvencija i socijalni rad, Magistrat, Str. 54. Sarajevo
B. Milosavljević (2000) Socijalna patologija, Filozofski fakutlet, str. 175 . Banja Luka
Web stranice:
https://www.scribd.com/doc/127145886/Pojam-devijantnosti
http://www.scribd.com/doc/69446330-Devijantnost
16