AŠČINICA ''KOD AMERA'' *

''Draga Melani,'' rekao je između dva zalogaja poznati njujorški tajkun svojoj supruzi, uspješnoj dizajnerici donjeg rublja, ''Odlučio sam i nadam se da ćeš me podržati u mojoj namjeri da ugradim silikonske implantate u stražnjicu.'' ''Naravno,'' odogovorila je ona praveći se zaintersirana, ''Mada osjećam potrebu da kažem i zaista mislim to što hoću reći...'' I ušutila. Poznati njujorški tajkun, kojeg ćemo u ostatku priče zvati Ronald, ispio je malu količinu kvalitetnog francuskog vina, pojeo parče sira i progovorio: ''Učinilo mi se da si htjela nešto reći...'' ''Hm. Da. Ali sam zaboravila. O čemu smo ono pričali?'' ''O mojoj guzici.'' ''Dragi, mislim da nema razloga da budeš nepristojan. Ovih dana sam prilično rastresena, radim na novoj reviji i...'' Rekla ona prividno uznemireno. Objasnio joj je o čemu se zapravo radi, ne pitajući se ni jednog trenutka zašto je oženio osobu koja nije u stanju završiti ni jednu rečenicu. Jedući dezert, ona je razmišljala o ko zna čemu, a on o finoj, sintetičkoj masi. Nije bio mršav, naprotiv, na guzici je imao viška celulita, ali je bila obješena. Smetala mu je pri igranju golfa. Svaki put, u stotom djeliću sekunde prije udara loptice, težina guzice bi uradila svoje. Onda je na jednom poslovnom ručku porazgovarao sa Džimijem. ''Do guzice je, Ronalde.'' Ispričao mu je da postoje ''ultralight'' silikoni. Nakon što ih je ugradio, partiju završi sa par udaraca manje. ''Kupi silikone kod nas. Reci da sam te ja poslao. Dobićeš ih bez poreza. I onda ih odnesi u Bosnu i Hercegovinu i daj neka ti ih urade tamo, kod njih su ruke jeftinije. Ali pazi, na ulazu u kliniku ima jedna trafika. Tu kupi litar konjaka i kilogram suhog mesa. Traži da ti zamotaju i to odnesi glavnom doktoru.'' ''Dobra ideja.'' Ronald je otkazao sve poslovne sastanke za narednu sedmicu. Kupio je avionsku kartu. Pozdravio se sa suprugom koja je bila više nego tužna zbog njegovog odlaska. ''Mislim da sam zaboravila obući gaćice, ali...''

* Sa zavežljajem pod miškom koji se sastojao od silikona umotanih u jučerašnji Times, došao je pred kapiju Kliničkog centra. Na ulazu ga je zaustavio čovjek u plavom odijelu i podsjetio da bi bilo mudro svratiti u trafiku. ''Konjak and kila suhovine, please.'' Rekao je u trgovini. ''Ne more konjak, ser. Al' there is loza.'' Odgovorila je prodavačica. ''Kakva je ovo sjebana država? Tražio sam konjak. Ima da ga ima.'' ''Ma ko te jebe, jebem ti mater zapadnjačku.'' ''Ne kontam.'' ''Rekoh, loza je jeftinija, a kad se zamota neće se ni primijetiti.'' ''Kako znate da treba zamotat'?'' Sa zavežljajem pod miškom i kesom u ruci ušao je u bolnicu. Uputili su ga na odjel plastične hirurgije. Doktor ga je odmah primio. Ronald mu je objasnio situaciju i dobio obećanje da će iste noći biti operisan. Iste noći, uspavali su ga i operacija je započela. Okrenuli su ga na stomak i iskružili guzove.

''Odnesi ovo mačkama, sevap je.'' Rekao je doktor sestri. Onda su sjeli, popili po jednu. ''Hoćemo li?'' ''Hajmo, jebiga.'' Otpakovali su silikone. Imali su šta vidjeti. ''Zbog putovanja avionom, pritiska i tih kuraca uništeni su.'' Konstatirao je doktor. ''Šta sad, hoćemo li ga pustiti da iskrvari i otići na pivu ili šta ćemo?'' ''Ko ga jebe, ionako nam je lozu umjesto konjaka donio.'' Primijetila je glavna sestra. ''Nemoj tako, nije do njega, nego šupak od one gospođe neće namjerno da nabavi konjak.'' Nakon duže rasparave o razlozima zbog kojih bi gospođa mogla uvesti sankciju na konjak, odlučili su da iskruže guzove sa novoprispjelog leša i zalijepe ih na amerikanca. Sestra je stručno ispipala mekoću par mrtvačkih guzica i odlučila se za guzicu kazandžije iz Gnojnice, Mehagu. Nakon uspješno završene operacije, odvezli su ga na intenzivnu.

* Presađeno tkivo se pokazalo kompatibilnim. Krv je uz veliku radost dočekana u ćelijama bosanske guzice. ''Ja mislila to i bi...'' Prisutnima se obratila ćelija masnog tkiva. ''Ej. Evo ostalo je rakije, hoćel' ko da zalijemo ovaj hepening?'' Upitao je krvni kapilar. ''Kakvi su ti to pederski izrazi?'' Pitalo je debelo meso. ''Jebem ga, don't you get it, sad smo u dijaspori, valja se adaptirati. Ne moramo više biti bosanci... To su ti posljedice melting pot-a, kako se već na našem zove taj lonac. Bolje se naviknuti na to.'' Ćelija masnog tkiva je iznijela argumente za svoju tezu. ''Ama ne navikavam se ja ni na kakav lonac, ako se ne zove Bosanski lonac.'' Inatilo se debelo meso. Prepirka je izbila i na višim nivoima. Izbio je kratkotrajan rat između američkog mozga i bosanske guzice. Okončao se u korist favorita. Bosnian ass kick's ass... Ronald se probudio oko dvanaest. Protegnuo se i mahinalno se počešao po guzici. ''Osjećam se dobro. Nevjerovatno... kako bih to opisao, opušteno. Gledam kazaljku na mom satu, kreće se sporije. Osjećam se živim.'' Rekao je Ronald svom poslovnom partneru i prijatelju. ''For God's sake, kao da su ti glavu operirali, a ne dupe. Mislim da pretjeruješ. Uhvati prvi let za SAD i dođi da se dogovorimo oko onog problema.'' ''Prijatelju, idite u kurac i ti i taj problem. Ionako je to tvoj problem, ne moj. Doći ću kada meni bude merak da dođem.'' ''Ne znam šta ti je, mora da je zbog anestezije, ali kada dođeš sebi svakako me nazovi...'' Istu tu noć Ronald se napio k'o majka. Bi mu nekako žao napustiti tu čudnu državu, za koju ga ama baš ništa nije vezalo. Melani ga je dočekala u apartmanu. ''Imaš slatko dupence i...'' ''I ti, draga.''

* Bosanska guzica se slabo snalazila u SAD-u. Od nostalgije, bez dovoljno masne hrane, vehnula je. Mrzila je kožne stolice. ''Jeb'o ti ovakav život.'' Rekla je guzica mozgu. ''Ja ovo izdržati ne mogu. Ili haj'mo nazad u Bosnu, ili...'' Pa od muke zapjeva pjesmu Kemala Malovčića. ''Ameriko čemeriko.'' ''Pijem neke tablete protiv prdenja, ali ne pomaže...'' Izvinjavao se Ronald. Bio je neopisivo depresivan tih dana, na koncu se povukao u sobu. Rasprodao je sve dionice i nekretnine, a pare stavio na banku. Tuga je bila golema, ni doktori nisu umjeli objasniti taj fenomen.

Ništa mu nije pomagalo. Melani, jadnica, trudila se da ga spasi. Čula je za neku karavlahinju u Bosni. Narod je pričao da, ako mužu joj iko može pomoći, onda je to ona. I zajedno, oni jednog jutra sjedoše na prvi avion i uputiše se u BiH. Karavlahinju sretoše u Puračiću na vašaru. ''Djeco moja, tri glavna organa u čovjeku su glava, srce i guzica. Ako ti organi nisu u simbiozi, čovjeku nije dobro. Njemu vidim da mu plaho nije dobro, ali će mu biti bolje. Morate ostati ovdje, neka jede jagnjetinu koja je pasla po bosanskoj planini, neka pije svaki dan po dva deca domaće rakije i ti, šćero, moraš biti uz njega. Njegovo srce je dobro kada je s tobom. A mozak, i njega se mora nekako zabaviti. Eto, toliko od mene.'' Platiše ciganki onoliko koliko je tražila. Nakon par sedmica, Melani je dobila ideju. Otvorili su aščinicu na pijaci Arizona. Radili su zajedno u njoj, ona je kuhala a on je posluživao goste. Navečer bi gledali zalazak sunca, ili kakav domaći, holivudski film. Oporavak je bio nevjerovatan. Eno ih, sretni, na Arizoni i danas dan žive.

FOLK MJUZIKL

* Iz dubokog jutarnjeg sna me izvukao telefon. Obrisao sam pljuvačku i napipao stvarčicu koja je uz groznu buku vibrirala na stolu. ''Molim.'' ''Dobro jutro. Zovemo vas iz turbopopularne emisije FREAK SHOW. Pogodite koji je razlog tome. Vi, kao vlasnik ovog broja telefona, sretni ste dobitnik specijalne ovogodišnje nagrade naše emisije. A ona je pogodite koja? Upravo ste dobili glavnu ulogu prvog i pravog folk mjuzikla na Balkanu, a možda i šire.'' Izvukao sam bokserice iz guzice i namjestio se u polusjedeći položaj. Pod nogama mi je zašuštala zgužvana naslovnica najtiražnijeg srpskog predstavnika žute štampe. Gojazna pjevačica se našla na njoj zahvaljujući sisi koja joj je ispala na koncertu u jednoj provincijskoj diskoteci. Prije nego što su joj tri-četiri stuffa pritekla u pomoć da vrate sve na svoje mjesto, sijevnuo je neumorni novinarski blic i ovjekovječio trenutak. ''Jeste li na vezi?'' Ponekad se to dešava. Ali samo od loze. Probudi me u po noći. Bokserice mi budu pune sperme. Sinoć sam udarao po lozi. Ne sjećam se kad me je probudilo, mora da sam se obrisao ispalom sisom i nastavio spavati. ''Hmmm, da. Tu sam. A je li ovo neka zajebancija?'' Moje životno pitanje. Jednom sam pisao ženi koja gleda u kašike. Ne mogu reći da sam lijep, ali nisam ni ružan. Iz ogledala na zidu me gleda čovjek srednjih godina, visokog čela i sa nekoliko bora na čelu. Lijevom rukom, obraslom istetoviranim bršljanom, držim telefon. Zašto ne mogu da se oženim? Posjećujem diskoteke, čak sam se okušao i na Mircu. Kašike su, sine, čiste. Znači nisu sihiri u pitanju. Moraš se malo potruditi na poslovnom planu. Prestani piti i pokušaj smanjiti pušenje. A onda će se i neka dobra žena zagledati u tebe. ''Jeste li vi poslali prijavu putem esemesa sa ovog broja? Ako jeste, onda vam nema šta biti nejasno. Sada ću vas zamoliti da malo pričekate na vezi, a onda ćete nam dati neke vaše podatke.'' Iz telefona je zatreštao najnoviji hit najpopularnije zvijezde veoma uspješne izdavačke kuće Remix. Iskoristio sam pauzu i otvorio teretnu pivu. Piva je dobra za mahmurluk.

* U mjuziklu se pojavljuju: -Anonimni pjevač Džo, -Sisata zvijezda, -Gazda kafane ''Bijes'', -Umorni filozof, -Reinkarnacija Napoleona Bonaparte, -Tužni pas, -Statisti. Radnja počinje u dalekoj zemlji stranoj. Oko Empire State Buildinga se uhvatilo kolo, a u kolu ljudi kravataši, žene vedrih i preplanulih lica, crnci u šarenim gaćama. Svira harmonika instrumental u g molu. Na ulaznim stepenicama sjedi Džo, pogled mu je da tužniji ne može biti, u grlu mu se nešto stislo. Otvara aktovku i gleda čas u dolare, a čas u nebo sivo. Onda ustaje, okreće se prema onom svijetu i zapjeva:

''Da se sreća mjeri dolaaarima, ja bih svoju prodaooo za cent, Gore je biti car u tuđoooj zemlji, neg' u svojoj nosat' blok i cement.

Jebeš Manhattan i Broadway, njihov glamurooozni sjaaaj, Kada preko Googla moraš gledat' rodniii kraaaj.''

I već u idućoj sceni, Džo je na peronu. Nosi dvije putničke torbe, smješka se uplakanim zaljubljenim parovima i gricka slamku. U jednoj kutiji, pored kante za smeće, ugleda malog žutog psa. Skretničar iz umašćenog plavog sakoa izvadi usnu harmoniku i zasvira tužnu melodiju. Djevojka u malom oblačiću iznad Džoove glave pusti glas:

''Tužna je sudbina, malom psu i meni, Depresivni smo oboje, jer smo ostaaavljeni.''

Džo otpjeva za oktavu niže: ''Pati, pati duša mojaaa zbog nesretnih bića,

Jednoj ženi ja sam dao srce, a dobiće i psićaaaa. A ti mala ne budi budala,

On je kreten bio što te ostaaaavio.'' Tužni pas je u jednoj od torbi. ''Mala Rada voli pse.'' Džo je zamišljao kako će se ljubav nezaboravljena obradovati kad ih vidi. Stiže maslinastozeleni voz. (Autorima je jasno da ne postoji voz koji saobraća na liniji New York-Vogošća. Ova fikcija je potrebna da se na najbolji način oslika trenutak koristeći emociju karakterističnu isključivo za tu vrstu prevoza.) Ušao je u kupe u kojem je sjedio stariji gospodin i držao svijeću. Spustio je torbe na pod. Na jednoj od njih je napola otvorio rajfešluz, da Tužnom psu omogući dotok zraka. Zamolio je čovjeka sa svijećom da mu se predstavi. ''Ja sam čovjek sa svijećom. Odazivam se i kada me zovu Umornim filozofom.'' ''A za šta ti služi svijeća?'' ''Nema svjetla, dijete moje, osim ako nema i objekta koji je izvor svjetlu.'' Ta mudrost ostade zauvijek urezana u Džoovoj moždanoj kori. ''Oprostite, Umorni filozofe.'' Prekinuo je Džo misao Umornog filozofa. ''Znam. Htio bi mi reći nešto o sebi.'' Pogodio je Umorni filozof. ''A to što namjeravaš reći ja već znam. Ti si čovjek koji se vraća.''

''Kako znaš?'' Upitao je zabezeknuti Džo. ''Eh.'' Umorni filozof je podigao kažiprst. ''Vratiti se može samo onaj ko je otišao.'' ''!!!'' ''I nemoj više da te čudi moja pamet. Svaki ovaj prag na pruzi je jedna misao, a pruga je moja svijest.'' Ta je alegorija nejasno profurala kroz Džoovu glavu kao što su bili nejasni pejzaži koje je gledao kroz prozor voza. Ali ipak se dala naslutiti njihova ljepota. Vožnja je bila ugodna, ali je Džoa malkice zabolila glava od previše dubokih misli. Zato se pravo sa stanice uputio u obližnju kafanu da popije nešto ljuto. U kafani je sreo druga iz djetinjstva. Džo ulazi u kafanu, na playlisti kafanskog kompjutera upravo počinje track sa nazivom ''Ja sam čovjek iz tuđine''. Džo pjeva:

''Natočite kriiiglu piva za puuutnika namernika, Majka gleda sina svoga, k'o slučajnog prolaaaznikaaa.

Prijatelju, da li me razumeš, dražaaa mi je ovaaa letargija, Više volim da sad umrem od nje, nego da me satre nostalgijaaa.

Ref: Došao sam u svoj kraj da me želja mine,

Al' me sada zovu ovde-čovek iz tuđineee.'' Nakon što se izgrlio sa drugom iz djetinjstva, Napoleonom, Džo sjeda za njegov sto. Pitaju se za zdravlje: ''Džo bogami, dobro se držiš.'' ''A ti si mi nešto k'o ofalio.'' ''I ne ofalio, moj Džo.'' Svira istočnjački instument melanholičnu melodiju. Napoleon, sa pola glasa, pjeva:

''U prošlom životu jebah sto i jednu ženu, Mene su za kaznu slali na Helenu.

A sad stari prijatelju, ni više ni manje Meni čuna služi samo za pišanje.

Pio sam najskuplja vina a sad ližem rosu, Jahao sam konje, a sad sam na horsu.''

Pivu na pivu, razmjenjujući tužna iskustva, dva prijatelja omrknuše u kafani ''Bijes''. O ljubavi neprežaljenoj niti Džo šta pita, niti Napoleon govori. A sve Džou na jeziku pitanje sa njenim imenom. ''A šta je sa njom?'' Konačno je upitao. ''Udala se. Eno za njega.'' Pokaza Napoleon prstom na gazdu kafane. ''On joj je finansirao prvi album, postala je popularna narodna pjevačica.'' ''Pa koliko je albuma izdala?'' ''Sad radi na sedmom.'' ''Auuu.'' ''Sa Halidom pjevala u duetu.'' Uto se pojavio i orkestar, momci u svilenim crvenim košuljama koji su namjestili ozvučenje i uštimali se. Sve je bilo spremno te je gazda kafane najavio nastup voljene supruge. Izašla je na improviziranu binu, u bijeloj košulji i crnom miniću. Crvenim karminom obojene usne uokvirila kreonom. Raspustila plave kose. Podigla sise push up grudnjakom. Iz minića joj stidljivo vire roze tange. Na gola stopala obula za broj manje štikle. Još kad je pustila glas, Džo je bio siguran da se radi o anđelu.

''Koliko ja vrijedim, procijenio si odokativno, Smatram dušo moja da je to provokativno. Nikad nećeš dobit' šansu da me degustiraš,

Sjedi u svog džipa i idi, džaba se blamiraš...'' Na kraju pjesme, Džo se sjeti Tužnog psa. Otvara torbu i onako pijan ne bude u stanju da ustanovi da je Tužni pas, nakon što se usrao i upišao u torbi, crknuo od posljedica hipoksije. Noseći mrtvo pseto u ruci, on odlazi do bine, klekne pred Pjevačicu i zapjeva:

''Htjela ti to ne htjela, mila moja Raaaaado, Boriću se za te kao desperaaaado.''

Dalje se događalo što se događalo. Gazda je bacio flašu teretnog piva iz pravca šanka prema Džou. Međutim, flaša je pogodila glavu crknutog Tužnog psa, kojeg je Džo držao u visini svoje glave. Flaša se razbila, a iznad lijevog uha Tužnog psa otvorila se rupa iz koje je potekla krv pomiješana sa mozgom. ''Ubio si mi psa!!!'' Nastao je opšti lom. Pucnjava. Kasnije su iz hitne desetorica prebačena na ortopediju, a troje, od kojih i jedna žena, završilo je u mrtvačnici. Kao epilog, harmonika svira instrumental u d molu, dok u mrtvačnici Džo i Rada plešu goli, a oko njih veselo skakuće Tužni pas.

(prilikom snimanja, ni jedna životinja nije ozlijeđena!!!) *

Probudila me zvonjava mobilnog aparata. ''Molim.'' ''Senada, jesi ti? Nisi? Oprostite, pogriješila sam...'' Ustao sam, promijenio bokserice i otvorio flašu piva.

MISLI SA TROTOARA *

Okrenuh se. Pogledao sam krivudave tragove u snijegu koji su vodili do mene. Znam li odakle sam došao? Kuda idem? To su bila preteška pitanja za pijanog čovjeka, koji sam sebe asocira na vlak u snijegu. U ležećem položaju, ispljunuo sam bijelu hladnu materiju iz usta. Egzistiram u svom pijanom univerzumu, bez izvjesnog utjecaja vremena, u trenutku koji želim ovjekovječiti. Geografski položen u prostor u kojem sam blizak njoj, zalutam ponekad u prošlost. Iz horizontalne perspektive posmatram sebe, kako svoju toplotnu energiju rasipam na promjenu agregatnog stanja prljavog H2O nečijeg sokaka. Zvuk dizel motora me prene iz sna. Podignem glavu sa trotoara, pogledam u zgradu ispred sebe. Grafika mi užasno trza. Kao da igram ''Far Cry'' sa 32 MB grafičke. Bez dovoljno radne memorije. Pokušavam ustati. Onako težak, ne odupirem se gravitacijskoj sili. Niti sili prirode. Toplota u mom međunožju. Konačno lijep osjećaj večeras je preplavio moje tijelo. Odbacivanje suvišne tekućine. Po ulici neuspješno sakupljam razbacane misli. Opa. Još jedna. Pa još jedna. Svakoj misli napipam dugme ''play''. Sa druge strane me pogleda njen nasmijan lik. ''Koji ti je kurac večeras?'' Pomislih. Fantom Snješka Bijelića iz djetinjstva me prekori: ''Već dugo si prestar da bi me pravio. Ali ne moraš baš pišat po snijegu od koga će me praviti nove generacije.'' ''Jebiga druže, star da bih pravio tebe, mlad da bih pravio nove generacije...Svaka pahulja i svaki

spermatozoid ne moraju uvijek pogoditi cilj. Na kraju se svi susretnemo u kanalizaciji, mi koji truhnemo i oni koji nikada nisu dobili priliku za to. Gdje smo bili, šta smo radili?'' ''Pijan si.'' ''Jesam.'' Pahulja me pogodila u poluotvoreno oko. Pogledao sam u rasvjetu i učinilo mi se da se uzdižem. Da pahulje lebde, a da ja letim ka nebeskim visinama. Želudac mi se okrenuo i povratih. Sa prvog sprata zgrade do mog nezavidnog položaja dopirali su zvuci jebane žene. Osjetio sam dio ženske toplote, koja je pobjegla kroz poluotvoren prozor. ''Nedostaješ mi'' Izgovorio sam. ''I ti meni, maleni...'' Zamislio sam njene riječi.

** Još jedna misao se zaplela u mrežu. Otimala se neko vrijeme i onda popustila. ''Play.'' Radnja se odvija u budućnosti. Biću član tročlanog predsjedništva naše države. Iako ćemo predstavljati tri suprostavljena naroda, između nas trojice neće postojati tenzije. Jedino ćemo žaliti što nam je narod zaostao i konzervativan, što nije od nas troje izabrao i jednu ženu. Bilo bi zanimljivije na sjednicama, dernek je uvijek ljepši kada ima cura na njemu, ma kako one bilo ružne. Helem, nas trojica ćemo postati nerazdvojni drugovi, ispred nas će biti četiri godine mandata, četiri godine ludovanja i lumpovanja. Po svom razvratničkom životu postaćemo poznati u svim vrhovima Evrope. Svi će se otimati da nas ugoste, da sa našom državom razviju intimne diplomatske odnose. Srbin će biti poznat po tome što će moći puno popit. Pred njega će moći iznijeti bačve vina, pletare rakije, cisterne piva, ma svega i svačega što sadrži alkohol, pečenih volova, krmača, on će to sve popit i pojest. U Evropi će se takmičiti ko će pred njega iznijeti više, pa da osvjetlaju obraz svojoj državi. Samo najbolje zvanice će imati priliku da ga vide. Narod će kupovati postere na kojima će biti on sa raskopčanom košuljom iz koje će viriti njegova stomačina, ona će postati simbol boraca protiv gladi i siromaštva. A Hrvat, on će na svom vitkom tijelu nositi Armanijevo odijelce, imati intelektualno-jebačku bradicu, uvijek mirisati na skupe parfeme, kulturno se izražavati, uglavnom, pratiće ga glas najebozovnijeg muška na svijetu. I na kraju svakog derneka, kad će Srbin konzumirati zadnju kap alkohola, svjetla će se prigušiti, u prostoriji će nastati muk. On će kulturno popiti gutljaj niskokaloričnog, bezalkoholnog, negaziranog pića, malo će se zakašljati i dvoranom će odjeknuti njegov milozvučni glas. Pričaće o svojim ljubavnim avanturama sa puno seksa, svojom retorikom dočaravati najvirtuoznije svoje jebačke poteze, opisivati bjeklinje, crnkinje, azijatkinje, karavlahinje, koje kada bi sve sabrao na jedno mjesto, koje bi moralo biti veće od najvećeg svjetskog trga, tolika koncentracija najizazovnijih guzica i najraznovrsnijih sisa bi dovela do, u najmanju ruku, još jednog rata globalnih razmjera. Pričaće on tako i pričati, niko neće ni okom trepnuti. Kada se njegova priča ne bi završila, svi prisutni bi poskapali od gladi i od žeđi i umrli bi sa razgoračenim očima i osmjehom na licu. Žene će od njegove priče imati višestruke orgazme, a prisutni muškarci mu neće zavidjeti. Diviće mu se i prihvatiti ga kao idola, kao nešto što je na toliko visokom stepenu koji oni nikada neće dosegnuti, ali čije je postojanje neminovno. Biće kao nešto izvanzemaljsko za koje bi svi, i da ga nisu vidjeli, smatrali da bi moglo postojati. Nakon njegove priče samo najveći tajkuni, najvažniji VIP-ovi mogli su svojim ženama priuštiti seansu sa Hrvatom, koje bi nakon seanse onesviještene nosili kući. Ja ću biti predstavnik Bošnjaka, nosiću onu kapicu sa zvončićima, imati klovnovski nos, hodati u šarenoj spavaćici i pričati budalaštine. Pričaću o siromaštvu, ozonskim rupama, naftnim

kompanijama, negativnim stranama kapitalizma, sidi, kriminalu, korupciji, drogama, nuklearnom otpadu, izumiranju rijetkih vrsta, sve dok se prisutni ne upišaju i useru od smijeha. Slušati mene biće tim ljudima iskustvo izazovnije od trčanja sa bikovima po španskim uličicama, jer ću svojim humorom povećavati stopu mortaliteta u globalnim razmjerama. Stotine njih neće doživjeti da završim, jer će dobiti srčane napade i dvoranu napustiti na nosilima, sretni i mrtvi. Jednom ćemo biti pozvani na dernek koji će organizirati Vatikan. Tad će tron ponovo pripadati porodici Bordžija, potomku pape Aleksandra VI, nalegendarnijeg razvratnika među papama. I na tradicionalnim orgijama, nas trojica ćemo pod utjecajima apsinta, kokaina i čega sve ne, davnu želju koja se javila u nama sprovesti u djelo. Obljubićemo jedan drugog, na najnemoralniji način. I na kraju, analno i oralno zadovoljeni, ispušićemo par cigara od hašiša. Ali nećemo znati da je skrivena kamera zabilježila naš čin. Sutradan, u svim svjetskim videotekama će se pojaviti sporni snimak. Poslije toga, naša popularnost će srušiti sve granice. Cijeli svijet će klečati pred nama. BiH će svi obasipati poklonima i investicijama, nepovratnim kreditima i donacijama. Standard življenja u BiH postaće najviši. Svi će voziti mercedese, imati vile sa bazenima. Ali naš narod ne bi bio takav kakav jeste kad ne bi nešto zasrao. Nas će skinuti sa vlasti i linčovati nas, a između sebe započeti rat. ''Stop.''

*** Na ulicama Brčkog sviće prvi dan prvog mjeseca nove godine. Na trenutak premotavam film na početak zadnje noći zadnjeg mjeseca stare godine. Sjedili smo u ljetnoj kuhinji, par mojih prijatelja i ja. Na stolu je bilo rakije, na peći smo pržili kobasice. Slušali smo ''smooth jazz''. Negdje oko dva sata me nazvala jedna djevojka. ''Sretna ti nova.'' ''Pa dobro je krenulo. U prošloj me nisi ni jednom nazvala.'' ''Ma večeras sam pijana i usamljena, a svi oko mene su ružni i pijani, i neusamljeni.'' ''Pa meni je svaku noć tako...'' ''Hajde dodji, čekam te za pola sata ispred tvog stana.'' ''Hoće li biti seksa?'' ''Naravno.'' ''Dolazim. Ključ je... '' Baterija se istrošila. Krenuo sam i onda se na pola puta izgubio. Svaka ulica mi je ličila jedna na drugu. Neko me je uvukao u jednu kafanu. Hiljadu poznatih lica. Zaboravio sam zašto sam tu. Nedostajala mi je. Sjetio sam se. Izašao sam iz kafane. Skrenuo u prvu ulicu. Pao u snijeg. Pogledao uličnom rasvjetom osvijetljene krivudave tragove iza sebe. Tragove koji na kraju uvijek vode njoj...

BH BLOCKBUSTER *

Moj palac je pritisnuo crveno dugme na diktafonu. Rotor malenog elektromotora zavrtio je magnetnu traku. Zavalio sam se u naslonjač udobne kožne fotelje i obratio se svojim gostima: ''Pa gospodo, da počnemo...'' ''Grljššššššš. Klik.'' Prvi puta otkako imam to japansko đubre, zamotala se traka malene kasetice u njemu. Malkice mi je skočio krvni pritisak, ali se nisam dao iznervirati. Par puta sam ga stručno lupio šakom, promijenio baterije i kaseticu i ponovio: ''Dakle, da počnemo...''

Ne! Opet! Alfa i Beta su se gušili. Od smijeha. Ni ostali u prostoriji nisu ostali imuni na smijeh, gledajući njihove crvene užasne face. Osim mene, naravno. Spustio sam diktafon na sto. Vratica su se sama od sebe otvorila. Pa zatvorila. Pa ponovo otvorila. Pa opet zatvorila. Glasnoća smijeha u prostoriji je porasla za par decibela. Pogledao sam u Alfu. Sve mi je bilo jasno. ''Ok. Vama je do zajebancije. Neka. I meni je, zato ovo i radim. Od sada pa do kraja priče Alfa će biti peder.'' Alfa i Beta su se zgledali. Gama se malčice odmaknuo od Alfe, jedva se suzdržavajući od smijeha. Nasta tajac. ''Sada kada imam vašu pažnju, želio bih da više ne gubimo vrijeme i da pređemo na stvar.'' Uključio sam diktafon. ''Razlog tome što smo se ovdje okupili jeste to što vaše karaktere želim iskoristiti za priču. Prethodno bih želio da vas ukratko predstavim čitaocima. Ne koristim vaša prava imena, nego sam vas nazvao Alfa, Beta, Gama i Delta. Pa da počnemo od tebe, Alfa... Alfa: Visina: dvijestotineipet centimetara; Težina: stotinuidvadeset kilograma; Starost: tridesetidvije godine. Karakteristike: gorostas gluhonijem od rođenja, izvanredno usavršio telekinezu. Beta: Visina: pedesetisedam centimetara; Težina: trideset kilograma; Starost: dvadeset godina; Karakteristike: patuljasti paraplegičar sa totalno nerazvijenim ekstremitetima, u pubertetu dobio telepatske sposobnosti i sposobnost čitanja misli. Gama: Visina: stotinuidevedeset centimetara; Težina: sedamdesetidva kilograma; Starost: hiljaduidvijestotineidvije godine; Karakteristike: vampir po rođenju, vrsta koja ne podnosi dnevnu svjetlost i prehranjuje se isključivo krvlju, posjeduje natprirodnu snagu i sposobnost hipnotiziranja. Delta: Visina: stotinuišezdesetidevet centimetra; Težina: pedeset kilograma; Starost: samoubistvo izvršila u sedamnaestoj godini, kao prikaza egzistira već šezdesetitri godine; Karakteristike: Trudna se objesila, te je tom prilikom mrtva beba ispala iz njene utrobe. Nakon toga je na nju bačeno prokletstvo da na ovom svijetu bivstvuje kao prikaza. Iz dosade se pojavljuje u gluho doba noći, vukući po zemlji pupčanom vrpcom povezanu mrtvu bebu. Prolazi kroz sve materijalne prepreke. Žrtve koje joj pravo piče po živcima davi spomenutom pupčanom vrpcom, a uglavnom se hrani ljudskim strahom, koji joj dođe kao psihostimulans. Hm. To bi bilo to. Da li sam nešto propustio?'' ''Pa ja bih istakao da mi je jedan ekstremitet u savršenoj formi, ovaaaaj, kažu da su djevojke danas uglavnom nedojebane, pa ako ima takva među čitateljkama neka me kontaktira preko autora ove priče...'' Poručio je Beta. ''Hahahahahahaha...'' ''Ok, malo poslije ću vam pokušati ispričati priču, onako kako sam je zamislio...'' Na sto sam donio mezu, krv i rakiju. Sjedili smo do duboko u noć, smijali se zgodama i nezgodama. Alfa se igrao sa Deltinom mrtvom bebom. Nekoliko minuta prije svitanja nestalo je krvi. Gama je rekao: ''Ja vas sada pozdravljam. Idem se nahraniti pa na spavanje... Priču ću na žalost morati propustiti, ali siguran sam da će mi se svidjeti kada mi je uskoro neko prepriča.''

* Vanredna i tajna sjednica Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Razgovor koji se vodio iza zatvorenih vrata zgrade Predjedništva počeo je prvi predsjedavajući. ''Stani malo. Zašto si baš ti počeo razgovor?'' Upitao je drugi predsjedavajući. Treći predsjedavajući je samo šutio. ''Pička mu materina, hoćemo li opet primijeniti prokleti sistem rotacije?'' Upitao je prvi

predsjedavajući. Onima koji nisu upoznati treba naznačiti da se prvi, drugi i treći predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine određuju i smjenjuju rotacijom. ''Bez mene, ja sam jutros pojeo nešto ružno u menzi.'' Konačno se javio i treći predsjedavajući. Prvi i drugi predsjedavajući su se uhvatili za ruke, lijevom za desnu, desnom za lijevu, okrenuti licima jedan prema drugom. I zarotirali se. Vrtili su se tako po kancelariji, sve dok drugi predsjedavajući prvom ne povrati po licu, kravati i odijelu. Onda su se zaustavili. ''Šta si ovo jeo, jebemti, zaudara na govna?'' Upitao je prvi predsjedavajući. Sistem rotacije se još jednom pokazao efikasnim. Onaj ko povrati ispada. Zadnji koji ostane je prvi. Jednostavno. Prvi predsjedavajući započeo je razgovor koji se vodio iza zatvorenih vrata kancelarije. ''Situacija je ozbiljna, smatram da trebamo preći na plan šezdesetidevet.'' ''Šališ se?'' ''Upravo sam rekao da je situacija ozbiljna.'' ''Plan šezdeset i devet?'' Upitao je treći predsjedavajući. ''Da. Moramo tamo poslati naše najbolje ljude. Znam da smo ih namjeravali uskoro angažirati za hvatanje ratnih zločinaca, ali... Mislim da u ovom slučaju nema mjesta riziku.'' ''A šta je zapravo taj plan?'' Upitao je treći predsjedavajući i podrignuo. ''Angažiranje naših specijalnih agenata, specijalne brigade 69.'' ''Nemamo drugog izbora'' Složiše se. Skinuli su sliku golišave Pamele sa zida i pred njima se ukazao tajni sef. Ultrazajebani skener skenirao je njihove glave i sef se otvorio. Izvadili su tri džojstika. Na svakom je bilo po jedno crveno dugme. ''Tri, četiri sad!!!'' Istovremeno su pritisnuli dugmad. Začuo se midi zvuk bosanske himne. ''Kakva ti je to narodnjačka melodija?'' Upitao je prvi predsjedavajući drugog. ''Ma ovo samo kad me zovu od kuće.'' Odgovorio je ovaj vadeći mobitel iz sakoa. ''Halo, tata, upali televizor, ona naša koka je na programu.'' Uključili su televizor. Na slici je bilo napaćeno tijelo mršave bosanske misice. Spiker prozbori: ''Tragedija koja se dogodila u Moskvi, na sinoćnjem izboru za miss svijeta, potresla je cijeli svijet. Na internetu su se pojavile slike okrutno kidnapirane bosanske misice, koju je nepoznati muškarac sa finala odveo u nepoznatom pravcu... Njeni roditelji su se već javili u našu redakciju, apelirajući na savjest vlasti naše države da im kćer živu i zdravu dovedu kući i demantirali špekulacije zlih jezika kako su na slikama obnažene grudi njihove kćeri vještačke.'' ''Prirodne su.'' Svi predsjedavajući su se složili. ''Mi smo uradili svoje, hoćemo li sada razbaciti koju partiju sokera?'' ''Koja dvojica igraju prva?'' ''Hoćemo li odlučiti rotacijom?'' ''Bez mene.'' Rekao je treći predsjedavajući. I podrignuo.

* Čikmina u Hadžićima. Kroz dimne zavjese naziru se neobrijana lica, oborenih pogleda. Zvuk nervoznog lupkanja hemijskih olovaka po kariranim stolovima, grickanja košpica, teškog disanja i povremenog srkanja tečnosti. I glas spikera. ''...Dvadesetisedam. Tri. Četrnaest.'' ''Dosta!!!'' Povikao je Beta i potapšao Alfu, koji je sklonio pogled sa staklene posude sa kuglicama. Svi se okrenuše prema stolu za kojem su sjedili proćelavi gorostas i patuljak sa dugom, nepočešljanom kosom. Ovo je bio još jedan u nizu zaredanih dobitaka te noći. ''Kamo sreće da se odluče da već jednom odu...'' Pomislio je jedan penzioner. U tom trenutku su predsjedavajući pritisnuli onu crvenu dugmad. Alfi i Beti zavibriraše neke čudne i minijaturne

spravice u džepovimna. ''A jebote, sad su nas našli zvati, taman nas je krenulo.'' Poslao je Beta misao u Alfinu glavu. ''Ko ga jebe.'' Pomislio je Alfa. Onda je ustao, na leđa uprtio Betu i krenuo prema već određenom mjestu sakupljanja. Kada su došli na Rimski most, tamo su ih već čekali Delta, Gama i dva čovjeka u crnim odijelima i sa tamnim cvikerima. ''Ovo nije vježba, rekao je jedan čovjek u crnom.'' Objasnio im je ukratko frku oko kidnapovane misice. ''Dobre đozle.'' Rekao je Gama. ''Petnaest maraka, ocam'.'' Odgovorio je drugi čovjek u crnom. Dadoše im tri lažna pasoša i tri avionske karte. ''Ej, stani malo, nas je četvoro ovdje.'' ''Pa odlučeno je da Gama putuje u mrtvačkom kovčegu, kao rahmetlija. Jeftinije ćemo proći.'' ''Nabijem ja ovu državu, na... Da izvine ova djevojka.'' Rekao je Gama. Delta odmahnu rukom. Na leđa je stavila ruksak i u njega strpala mrtvu bebu. To je bila mjera opreznosti, da ne bi privlačili nepotrebnu pažnju. ''Mala, ta ti furka može kod nas proći, ali bona, nije ti Moskva Sarajevo...'' Avion je sletio u Moskvu u ranim jutarnjim satima. Na aerodromu ih je čekala veza, stariji čovjek, čečenac. Držao je veliki kartonski natpis. ''Bosanski tajni agenti.'' Kada su se tajnim šiframa sporazumjeli, svi zajedno su odnijeli kovčeg u podrum jedne oronule moskovske zgrade. U tom podrumu su uz votku i mezu sačekali da padne noć. Čečen im je pričao o jednom noćnom klubu, koji se nalazio u blizini. Rekao je da su cure sve bolja od bolje. Pošto je akcija bila na nultoj točki, odlučili su da tamo potraže neke relevantne činjenice koje bi ih odvele na pravi trag. ''Ti, mala, ostani tu gdje jesi.'' Nekoliko sati nakon što su se izgubili, otvorio se kovčeg. Iz njega izađe Gama, podiže kragnu kožnog mantila i šanerski se smješkajući prozbori: ''Opa. Ostali smo sami, u ovoj hladnoj noći, ti i ja, daleko od zdravog razuma...'' Pucnuo je prstima i začula se melanholična klasična muzika. ''Te svoje vampirske fazone prodaji nekoj koja ima krvi u sebi...'' ''Ah, tvoja arogancija mi para srce, nanosi duševni bol i patnju. Zar ne vidiš, curo mlada da smo stvoreni jedno za drugo? Koga smrt ne rastavi, onoga smrt sastavi.'' ''Ma šta ti je, de bolan...'' Rekla je stidljivo, kada joj je zavukao ruku u gaćice i napipao odakle izlazi pupčana vrpca. On je svojim istančanim čulima osjetio da je porušio bedeme oko njenog srca i da je i on njoj pomalo drag. ''Ja imam dijete.'' ''Dođe trenutak kada djeca trebaju postati samostalna...'' Nagovorio je on nju da prekine pupčanu vrpcu. U tim trenucima mu se predala. Temperatura u Moskvi se podigla. Led se počeo topiti na rijeci Volgi. Malter je spadao sa oronule moskovske zgrade. ''Ko jebe i dijete i misicu i Bosnu, ljubav je iznad svega.'' Odlučili da sa lažnim pasošima i malo ušteđevine otputuju u Transilvaniju i tamo kupe dvorac. Ostavili su samo kratku poruku na kovčegu: ''Ne čekajte nas i ne tražite nas. Mrtvi smo za vas.''

* Alfa, noseći Betu, sa čečenom, ušao je u javnu kuću i sjeo za šank. Konobar im priđe i upita: ''Hoćete li štogod popiti?''

''Duple votke. I de nam reci, ko drži ovu kafanu?'' ''Ma ovo ti drži najzajebaniji čovjek u Rusiji, šef ruske mafije.'' Tri lijepe i oskudno obučene djevojke im priđoše. Jedna Alfi sjede u krilo. Alfa ju je, zacrvenivši se, diskretno odgurnuo, tražeći Betin pogled, kojem se trag gubio na sisama zanosne Jelene. Čečen je priglio onu treću. Djevojka je ponovo pokušala sjesti Alfi na krilo i ovaj je ponovo odgurnuo. Jadna djevojka briznula je u plač. Otrčala je u garderobu, zatim se vratila sa pištoljem. ''Pička ti materina bosanska, vidi se na šta ličiš, ti ćeš mene odbiti... To mi se nikada u karijeri nije dogodilo.'' Opucala je iz pištolja. Krajnjim naporima i telekinezom, Alfa je preusmjerio zrno. Ono je završilo u glavi sina šefa ruske mafije koji je sa rajom iz škole sjedio za stolom na izlogu. Konobar je munjevitom brzinom ispod šanka izvukao sačmaricu i upucao djevojku. Jelena je iz guzice izvukla uzi i ustrijelila konobara. Došlo je do pucnjave i općeg ludila. Naša tri junaka jedva iznesoše žive glave odatle. Rastrijeznio ih je hladan moskovski vazduh. ''Jebote, mogli smo poginuti.'' Tako su šetali obalom Volge, kada se kraj njih zaustavio crni mercedes, iz kojeg su istrčali ljudi u crnom, Alfi povezali oči i ruke, čečenu povezali ruke a Betu onako nevezanog unijeli u auto. Vozili su ih oko pola sata, a onda su se zaustavili ispred neke kuće, u moskovskom predgrađu. Uveli su ih u prostoriju koja nije imala prozora. U prostoriju je ušao čovjek u poodmaklim godinama i predstavio se: ''Gospodo, ja sam šef ruske mafije. Preko svojih doušnika sam saznao sve o vama. Došli ste sa namjerom da locirate i odvedete odbjeglu bosansku misicu.'' ''Ma niste vi to fino formulisali. Ona je OTETA.'' ''Iako to sada nije važno, prije nego što vas ubijem zato što ste mi upucali sina i razvalili kafanu, dopustiću neka vam misica sama objasni neke stvari.'' U prostoriju je ušla aktuelna bosanska misica. Objasnila im je da je ona muslimanka, a da je njen zaručnik, šef ruske mafije, pravoslavac i da joj njezini nikada ne bi dozvolili da se ona uda za njega. Zato je njen zaručnik naštimao da se izbor za miss održi u Moskvi, potplatio bosanski žiri da izabere nju. Rekla im je da se ne namjerava vraćati u Bosnu ni po koju cijenu. ''A ko nas je izdao, odnosno, ko je vaš doušnik?'' ''Hahaha. To je srpski član Predsjedništva. Izdao vas je da osujeti akciju hapšenja haških optuženika. Dogovorili smo se da nećete živi napustiti ovu državu... A sada, ako nemate ništa protiv, ja bih da vas pogubim pa da idem na jednu poslovnu večeru. Nadam se da su i ostala dva člana vaše grupe već mrtva.'' ''A možete li barem mom prijatelju Alfi odvezati oči, neka posljednji put vidi poprsje vaše zaručnice?'' Upitao je Beta. ''Lukavo je to bilo. Međutim, upućeni smo u seksualno opredjeljenje vašeg prijatelja, a znamo da on posjeduje onu kinesku vještinu.'' Šef ruske mafije izvukao je pištolj iz futrole. Opucao je prvi put. U glavu čečena. Komadići lubanje i krv završiše na zidovima. Momenat prije nego što će opucati u Alfinu glavu, na vratima se pojavila Deltina beba. Zamahnula je pupčanom vrpcom koja se omotala oko pištolja. Privukla je pištolj k sebi i manevrom vještog revolveraša upucala dva člana obezbjeđenja, šefa ruske mafije i misicu. Potrčala je i u jednoj dirljivoj sceni zagrlila Alfu i skinula mu povez sa očiju. Alfa progovori. Svima živima u prostoriji krenule su suze na oči. Misici je iz rupe na lijevoj sisi curio slikon, u kojem se zaglavio metak. Dok su se naši junaci grlili sa bebom, misica je uzela pištolj od člana obezbjeđenja i uperila ga u bebu. Pucanj. Metak, koji se kretao prema bebi, zaustavio je svojim krhkim tijelom Beta, skupivši snage da se pomjeri po prvi puta u životu, koristeći kurac kao štap za odbacivanje. Beba se

okrenula i ispraznila šanžer u misicu. Alfa i beba oplakaše Betu i izađoše. Vani je počeo padati snijeg. Sjedoše u mercedesa, u kojem nađoše nekoliko miliona eura. Odlučili su da se neko vrijeme besciljno vozaju nepoznatim gradom.

(Blockbuster: a film that is well-known and a big money-maker.)

ARHIMED VS. SISE *

''Jebi me ako nisam ja bolja od nje.'' To je bila logička zamka i on je na vrijeme prepoznao. Zato je mudro ćutao. Napravio joj je još jedan špricer, ispio čašicu rakije, popio gutljaj mineralne i pojeo parče sira. Onda je izračunao postotak alkohola u svojoj krvi. Tri četvrtine litra rakije, u kojoj ima nekih tridesetak procenata alkohola, završilo je u njemu. 75:X=100:30 10X=225 X=22,5 To je značilo da je popio, otprilike, dva litra vina. A karati može sa dva i pol. Zviždeći neki poznati narodnjački refren, nasuo je sebi još jednu čašicu. Pogledao je u Seksi Pakovanje Površnosti koje je sjedilo na dvosjedu pored njega i buljilo u televizor. Prikazivala se brazilska ili argentinska humoreska razvučena u nedogled. Neki nabildani plačljivko je očajavao za ženom svog života. Monolog je dirnuo njih oboje. Ona se gotovo rasplakala, a on je rekao: ''Moram pišat'.'' I otišao u wc. Poželio je da mlaz traje do kraja serije. Ali znao je da je to nemoguće. Do kraja serije je ostalo pola sata, a on ispiša dva decilitra za minut. Da bi dočekao kraj, morao bi iz sebe izbaciti: 0,2x30=6 Šest litara tjelesne tekućine. Dehidrirao bi. Vratio se u sobu i sjeo do nje. Morao se pretvarati da je u toku. Ipak, on je jako osjećajan, prije serije joj je čak recitirao ''Dva galeba bela''. Pogledao je u Rubikovu kocku koja je popunjavala upražnjeno mjesto porculanske životinjice na tv-u. U glavi ju je, imajući u vidu sadašnji položaj, sklopio na pet šest različitih načina. Izračunao je koliko bi duže živio kada bi pao sa desetog sprata gladan, u odnosu na sadašnje stanje u stomaku. Trudio se da izgubi pojam o vremenu i da tih dvadeset minuta iznenada prođu. Međutim, njegov previsok IQ ga je u tome sprječavao. Njegovo prokletstvo bilo je da je morao biti svjestan svake proživljene sekunde. Glupa orjentacija u vremenu. Jedino vremenska rupa bi mu mogla pomoći da lakše i bezbolnije dođe do, večeras toliko mu potrebne, ''one'' rupe. Ispio je rakiju. Ona je ispila špricer. Bila je već dovoljno pijana. Konačno. Kraj. I početak priče koja je trebala da bude intermeco između serije i seksa.

* ''Koliki broj ljudi trenutno pati od ljubavi? Kako je život okrutan.'' ''Da. Čovjek bez ljubavi je kao ptica bez krila.'' To je negdje slučajno pročitao i memorisao, jer je znao da će mu dobro doći u ovakvom trenutku. A zapravo joj umalo nije saopćio cifru oboljelih od side, tumora, ili gladnih. Umjesto toga, rekao je: ''Koliko ljudi sada na svijetu vodi ljubav?'' Dobro je pazio da se kulturno izrazi. Ona ga je blesavo gledala. Nije ni očekivao neki kreativan odgovor od nje. Ali zato je sam dao odgovor: ''Slažeš li se sa konstatacijom da je taj broj za jedan manje od potrebnog? Pazi, ovo nam je idealna prilika da promijenimo svijet, učinimo ga savršenijim.''

Ona se divila njegovom mozgu. Toliko je pametan da će ona ustati, otići do wc-a da provjeri je li sve u redu gore i dolje, vratiće se i pojebati ga na sred sobe. Ali, dok se vraćala se iz wc-a, on je na njenom licu primijetio da nešto ne valja. ''Imaš li slučajno negdje uložak u stanu? Upravo sam dobila.'' Mala je bila vjerovatnoća da ima uložak. U sebi je psovao uložak, menstrualni ciklus za koji nije znao da li je konstanta ili šta li je, sreću u koju nije vjerovao... ''Ma idite u kurac i ti i uložak.'' Opsovao je u sebi. Onda je nježno pogledao, poljubio i rekao: ''Predeverao sam klimaks, više ne dobijam. Ali pogledaću da nije koji ostao od prije. Ako ne bude, skočiću do supermarketa. Samo, koliko ono kapljica, tri ili...??? Dok je on skakutao po stepenicama, nije koristio lift zbog računa vjerovatnoće, ona je sebi nasula još jednu čašu čistog, iskapila je, sjela na fotelju, svukla hlače i gaćice na kojima nije bilo ni traga od krvi i izdrkala, misleći na muževnog Hosea...

* Sanjao je san. Bio je broj osam na cipeli broj četrdeset i osam. Zalijepljen za gumu na đonu. Cipele je nosio neko ko je pravio korak dug dvadesetipet centimetara i kretao se na relaciji između stana i fakulteta, koje dijeli čitavih petstotinapedesetidva metra. Cipele su nošene tri dana u sedmici. Vijek gume od koje je bilo napravljeno njegovo tijelo bio je pet miliona koraka. Kada je umirao njegovo tijelo se podijelilo kao ćelija, na dva ista dijela, samo manja. Postao je dvije nule, sa dva mozga i jednm spolnim organom. Svaki put kada bi došlo do seksa, on bi bio u ovoj bespolnoj nuli. Probudio se. Popio je kahvu, obukao somotni sako i otišao na posao. Radio je kao asistent na Prirodno-matematičkom fakultetu u Tuzli. Od Živinica do Tuzle je putovao četrdeset minuta. Normalno za to doba dana. I to doba godine. Studenti ga nisu poštovali. Ni on se nije trudio da ih čemu poduči, uradio bi zadatke, pogledao, ako bi bila kakva slobodnije obučena kolegica, zapamtio dekolte ili kukove i izašao. Ovaj put se desilo nešto potpuno neočekivano. U prvom redu sjedila je Najsisatija. Ništa ga nije moglo dekoncentrirati. Brojevi su u njegovom životu bili sve. Ali ovog dana, radeći zadatak, misli su mu nakratko odlutale do sisate kolegice, zamislio je njene sise kao dva rezervoara od po litar silikona. Ako je potreban decilitar da se jedno staklo na prozoru normalne veličine ostakli, ona ih je mogla ostakliti dvadeset. To je jedan ulaz četverospratne zgrade sa prizemljem sa po četiri prozora na svakom spratu, uključujući i prizemlje. Neko ga je prekinuo: ''Izvinjavam se, ali ste pogriješili.'' Neki bradati student ustao je i došao do table. To mu se nikada nije dogodilo. Čak ni jedan profesor ga nije nikada ispravio. Nije pao ni na jednom ispitu. I ovaj bradonja je izbrisao pola zadatka sa table i sve ponovo uradio. Bio je u pravu. Proklete sise su ga omele i on je razmišljajući o njima pogriješio!!! Sramota koju nikada neće sprati sa sebe. Sve godine truda su zauvijek bile protraćene. Logički je sve povezao: da je sinoć jebao, danas njegovu pažnju ne bi privukle sise i njegov život ne bi bio uništen. Zacrvenio se i ne rekavši ni riječi otrčao u wc. Skinuo je gaće i pogani ud otrgnuo sa tijela. Dok je krv šikljala, bacio ga je u šolju i pustio vodu. Ubrzo je izgubio svijest i iskrvario.

DVA I DVA SU TRI...ZAPRAVO ČETIRI *

Njegovo radno mjesto bilo je smješteno na anusu svjetske kinematografije. Ujutro od sedam pa navečer do pola jedanaest sjedio je na neudobnoj stolici provincijskog video kluba. Bio je to prozor kroz koji se, iz te blatnjave sredine, moglo gledati u glamurozni sjaj Zapada, haljine

kojima se svi dive na žgoljavim ljepoticama, vještačke, a opet tako realne osmjehe na licima... Bilo je deset i četrdesetdva prijepodne kada se ispred video kluba zaustavio blještavi crni auto. Vrata kluba se otvoriše i na njima se pojavi prenašminkana, oskudno obučena plavuša. ''Ćao, daj mi na brzinu preporuči neki dobar pornić, žurim.'' Iz džepa je izvadila papirić na kojem je bio trocifren broj, 874, komplikovan za zapamtiti po njenim riječima. Naglas ga je izgovorila. On je neobuzdanom radoznalošću pogledao u pravcu vozača iza crnih stakala auta. Nije se vidio. ''Pa preporučujem ti bilo koji u kojem si ti glavna aktresa.'' Pomislio je. Pogledao je u kompjuter. Lista iznajmljivanih pornića veća nego u prosječnog tinejdžera. ''Dobili smo par novih, sa Silvijom Saint.'' Izabrao je jedan po svojoj volji i upakovao ga u futrolu sa reklamom video kluba. ''Izvolite.'' Rekao je primijetno gledajući u njene sise. Ona je izašla, ostavivši jednu nerješivu enigmu u njegovoj glavi. Pitao se kome od njih dvoje je potreban pornić. Šta ako ga gledaju ujutro, poslije doručka? Ili prije seksa? Pokupe par fazona... Možda on ipak ima problema sa potencijom? Što neuspješno pokušava nadoknaditi moćnim autom. Taj odgovor mu se pokazao kao najprihvatljiviji. Uopšte nije imao auto, ali je zato drkao pet puta na dan. Čak mu nisu za to trebali pornići. Pogledao je u lične podatke vlasnika broja 874. Muško ime. Sigurno lik iz auta. Sudeći po ogromnoj listi iznajmljivanih filmova, mora da ga je viđao u klubu. Nakon sat vremena prestao je misliti na njih dvoje. Kroz video klub su za to vrijeme promarširale čete dječurlije sa preferiranim brutalno akcionim žanrom, par jugo-nostalgičara je vratilo po stoti put iznajmljivanu Žikinu dinastiju, nekoliko brkatih usidjelica je došlo po novu dozu ljigavih, ljubavnih scena. Uglavnom, poslije plavuše stvari su se vratile u normalu. Imao je kad raditi na svojoj pjesmi. Smatrao se pionirom revolucije u folk muzici. Zapravo, izmislio je neku podvrstu. Alternativni folk. Melodijski i harmonijski elementi se ne bi znatno promijenili, samo bi produkcija bila malo ''prljavija''. Tekstovi bi bili ti koji bi nosili teret avangardnosti. Naime, oni više ne bi govorili o odnosima među ljudima, nego isključivo o samo jednom odnosu. Čovjeka prema samom sebi. Doživljaju svijeta u čovjeku samom. Neki, kako bi to on nazvao, neoturboimpresionizam. Skoro je završio novi tekst, jedino mu je još refren predstavljao problem. Bio je prekratak. Nije imao ništa protiv kratkih refrena, ukoliko su dovoljno upečatljivi. Ali želio je biti siguran. Pažljivo je, po hiljaduistoti put, pročitao svoje djelo: ''Tražim mjesto, na koje da stanem, čisto i ravno da mogu da padnem, u duboku vodu, da viri mi glava. Noć je svanula a meni se spava. Nervozno ostvaram vrata od stakla, puno je snova, a soba je mala da stanemo u nju jedno na drugom. Vozovi prolaze uvijek prugom. Ref. Ne mogu više... 4x Vjetar me nosi u torbi od kože, dalekim stazama, umornog samog i

ne znam šta me za mene veže, vezujem pertle i pričam bez veze... Ref. 8x'' Možda bi se u refrenu mogla dodati jedna zavisna rečenica sa rimom. Možda, ''Jer život je kliše.'' Mada nije bio dovoljno razradio tu ideju. Zašto bi život bio kliše? Samo zato što se ponavlja ili možda tu postoji i neki dublji smisao? U mozganju ga je prekinula nova mušterija.

* Srednjoškolac sa ruksakom na leđima ušao je u video klub. Mršav, uflekanih farmerica. Ošišan na cent. Iz ruksaka je izvadio dva dvd-a u futrolama sa reklamom video kluba. Spustio ih je na sto i na njih stavio kovanicu od dvije marke. ''Neću ništa novo podizat'.'' ''Koji si broj?'' ''874.'' ''Dobro...'' Našao je podatke u kompjuteru. ''Stani malo... Koji reče da si broj?'' ''874.'' ''Jesi li potpuno siguran da si upravo ti član broj 874?'' ''Jesam. Osmica, pa za jedan manje, znači sedmica, i onda prvi broj prepolovljen, znači četvorka.'' ''Daj člansku kartu.'' ''Ne izdajete ih. Ali pogledaj, ako mi ne vjeruješ, da sam dužan ova dva filma. Jučer sam ih iznajmio. Ti si radio, zar se ne sjećaš?'' Slabo je pamtio lica. Još slabije cifre. ''Dužan si još jedan dvd. Evo ovdje piše. Gdje ti je?'' ''Nisam.'' ''Jesi.'' Objasnio mu je da je tog jutra jedna djevojka iznajmila film na njegov broj. ''Pa kakve veze ja imam sa tim?'' Slegnuo je balavac ramenima. ''Pa od pet hiljada brojeva ona je iznajmila film na tvoj broj.'' Pokušao je malom objasniti da tog jutra sudbina nije bila naklonjena niti jednom od njih. Slučajnosti se dešavaju i to nije bilo sporno. Sporno je ko treba da ispašta zbog njih. Pomislio je čak da su balavac i ona djevojka u nekakvom dosluhu. ''Jesi li ti danas bio u onom crnom automobilu?'' ''Kakav bolan automobil?'' ''I šta ćemo sad, djevojka je iznajmila film na tvoj broj? Evo, tako piše u kompjuteru. A kompjuteri ne griješe.'' Mali se totalno zbunio. Pomislio je da se radi o zajebanciji. ''Ma daj, nemoj me zajebavati, danas sam dva keca fasov'o u školi, dosta mi je to.'' ''Ne zajebavam te. Stvar je, zapravo, veoma ozbiljna. Ko će vratiti ovaj dvd?'' ''Pa valjda ta djevojka što ga je i iznajmila.'' ''A ko će ga platiti?'' ''Ja neću.'' ''Neko mora.'' Otvorila su se vrata. Ušao je vlasnik video kluba. Začuđen, zatražio je da mu se objasni situacija. Objašnjeno mu je. ''Zašto joj nisi tražio člansku kartu?'' ''Ne izdajemo ih.''

''A tako...'' ''Pa ipak, tvoja je greška. Zašto si dozvolio sebi da pogrešnoj osobi iznajmiš film?'' ''Kako sam mogao znati? Nemam slike u kompjuteru.'' ''Imaš spol. Vidio si da se radi o djevojci.'' ''Neko ju je čekao u automobilu.'' U glavi je sve još jednom rastabirio. Balavac nije bio kriv. I ako je bio kriv, kriv je bio zbog greške u sistemu. A sistem je u rukama vlasnika prokletog video kluba. A sam je bio samo konduktor greške koja se dogodila. Ali i kao takav snosi dio krivice. Vlasniku se potpuna krivica nije mogla pripisati jer ovo je prva greška u sistemu. A dnevno se iznajmi po nekoliko stotina filmova... Neko vrijeme su ćutali i zabezeknuto se gledali. Mali progovori. ''U matematici postoji slična situacija. Tri čovjeka su u kafani napravili ceh od trideset konvertibilnih maraka. Platiti su konobaru po deset. Tri puta deset, jednako je trideset. Konobar je bio neki poštenjačina, pa kad je sve sračunao ponovo, izračunao je da je ceh za pet maraka manji. Zaustavio je spomenutu trojicu, koji ništa nisu sumnjali, na izlazu i izvinjavajući se objasnio kako stoje stvari. Vratio im je po jednu marku. U ruci su mu ostale još dvije. Pitao se kako da ih podijeli. Sada, kada im je pojedinačno vratio po marku, izračunao je da su u plaćanju ceha, u tom trenutku, oni učestvovali sa po devet konvertibilnih maraka. Tri puta po devet iznosi dvadeset i sedam. Pogledao je u ruku i vidio da u njoj drži samo dvije marke. Trideset minus dvadeset sedam jednako je tri. Marka je falila...'' Mali je teatralno zaćutao. ''Zadivljujuće.'' Reče vlasnik. ''Konobar bi u tom slučaju morao iz svog džepa izdvojiti jednu konvertibilnu marku i podijeliti pare njima trojici.'' ''Ne, ne i ne. Greška je u sistemu.'' Pomislio je, proklinjući konobara jer nije jednostavno petaka strpao u džep. U video klubu se već bilo nakupilo podosta publike. Jedni su navijali za vlasnika, neki su smatrali da bi mali morao sve da plati, a treći su smatrali da je kriv onaj ko je napravio grešku u iznajmljivanju. Mali dio je smatrao da je za sve kriva neuređena država.

* Otvorila je vrata automobila, sjela na suvozačevo sjedište, spustila iznajmljeni dvd na zadnje sjedište i rukama povukla prema koljenima suknjicu koja se, dok je sjedala, bila podigla i otkrila komadić crnih čipkastih gaćica. Nagela se i poljubila vozača. ''Jesi li dugo čekao?'' ''Ma nisam stigao ni ovu Lakinu pjesmicu odslušat'. A kakav je film?'' ''Hmmm. Mislim da će ti se svidjeti. Pornić je.'' ''Hahaha. Pa šta će ti to?'' ''Mislila sam da bi moglo biti zanimljivo. Nisam ni jedan gledala u životu.'' Objasnio joj je kako su svi glupi. Moraš biti sitničav da između spolnih organa, oko kojih se sve vrti u tim filmovima, primijetiš razliku, osim u veličini, širini i, eventualno, dubini. A i gadili su mu se. Nakon njegovog objašnjenja shvatila je da se i njoj gade... ''Pa ok onda. Ionako sam ga izabrala zbog tebe. Vratiću ga ja, sutra...'' Bilo joj je malo neugodno. Ali su jako voljeli jedno drugo. Zato su im takve situacije bile čak pomalo i drage. Nagnuo se i poljubio je u rame. Izlazeći iz auta, ona se sjetila filma. Uzela ga je. ''Izgubila sam negdje broj koji si mi zapisao. Nekako je sa osmicom počinjao...''

''Osamstotinačetrdesetisedam. Lahko je. Osmica, pa onda prepolovljen taj broj, znači četvorka, pa onda za jedan manje o prvog broja. Sedmica.'' ''Aha. Evo tu papira.'' Izvadila ga je iz džepa jakne. ''Pogrešno sam ga zapisala. Piše: osamstotinasedamdesetičetiri. Na tuđi broj sam iznajmila film!!!'' ''Još bolje.'' Uzeo je film i bacio ga u kontejner. Nakon dva koraka ni jedno od njih se više nije sjećalo filma. Popeli su se do stana. On je skuhao špagete. Vodili su ljubav, a poslije su večerali...

I'LL ALWAYS LOVE YOU *

...Jutarnji vjetar se provukao kroz odškrinut prozor i zatalasao zavjesu. Vrckava djevojka u bijeloj bluzi i bezobrazno kratkoj svijetloplavoj suknji nasmiješila mi se: ''Zaboga, Alex, ne spavajte više, jutro je prekrasno. Kao u vašoj pjesmi ''Reversed poem of dusk''.'' Izrecitovala mi je nekakvu pjesmicu o dvoje starih, nesretno zaljubljenih ljudi koji se konačno nađu i vjeruju da će vrijeme da se odmota unazad, te će sve biti naopako, pomladiće se, sumrak će biti njihova prva zora, zapad će da se pretvori u istok, bla, bla, bla. Naglašavajući pojedine riječi lupala bi nogom o pod, izazivajući nestašne vibracije u njenoj bluzi od kojih mi se mantalo. ''I šta sad? Hoćete li mi, molim vas lijepo, reći da se uopće ne sjećate kako ste je vi napisali?'' ''Takvo ljigavo sranje ne bih napisao ni u snu. Barem ne u onom snu kojeg bih se sjećao.'' ''Alexander White, ničega se vi ne sjećate. Mi ovaj dijalog vodimo svakoga jutra, od kada ste stigli u našu ustanovu. Muka mi je više od toga da vas ubjeđujem kako ste vi Alexander White, najveći engleski pisac današnjice, dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Pa prije mjesec dana smo vas gledali na televiziji kada su vam uručili nagradu.'' ''Djevojko, ne znam kako se zovete, ja vam se u književnost uopće ne razumijem. Ne znam kako bi običan čovjek poput mene ikada išta književno napisao. Ja sam običan starac, koji u svojoj šezdeset i sedmoj godini muku muči sa jutarnjom erekcijom i, ako me izvinete, morao bih na wc da pišam.'' Ustao sam, prošao pored nje i izašao na hodnik. Povisio sam ton da me i dalje može čuti. ''Ja dobro znam ko sam. Alexander White, orjentisan u vremenu i prostoru. Znam ja dobro ko sam, čujete li šta vam govorim, znam šta sam, odakle sam i gdje...'' A onda sam se zbunio jer se dužinom hodnika nalazilo bezbroj istih vrata. Nepoznati ljudi u pidžamama su milili tamo-amo. Sudario sam se sa dilemama: Znam li ja uopšte gdje je taj wc, možda sam uistinu zaboravio? A možda su me sinoć tu dovukli, nakljukali kojekakvim tabletama, ha? Ispitaću ja to. Trebalo je krenuti bilo kuda, lijevo ili desno, inače ću pred djevojkom ispasti pokolebljiv i nesamouvjeren, a to bi mi pokvarilo dan. Skrenuo sam lijevo. Djevojka me u tri koraka sustigla na hodniku: ''Čestitam vam, Alexander. Ovog jutra krenuli ste u pravom smjeru...'' Uzela me pod ruku i uskladila ritam svojih koraka sa mojim koracima. Dobronamjerno i bezbrižno hodala je pored mene, pričala o Londonu, noćnom životu i ljudima koje nikada neću upoznati. Zaustavili smo se pred vratima. Pogledao sam šta je pisalo na njima: WC. Gledao sam je i pitao se, ako je već tu stala, zašto ne ulazi? Zašto bi se uopće zaustavljala ispred wc-a ako nema neku, jel, fiziološku potrebu? Dok se ona odluči šta će i kako će, vidiš, ja bih mogao pišati. Pospan sam i neraspoložen za seks i društvo, mada djeluje draga. Uh, a i zgodna je. Trebao bih je se ipak nekako riješiti, nježno i pažljivo, da se ne uvrijedi. Sat na ruci pokazuje devet. Vrijeme je za spavanje, definitivno, a zadnje što želim je da mi pun mjehur remeti snove...

''Dalje možeš sama, nadam se. Iskreno mi je zadovoljstvo što smo se upoznali i, da nije ovako kasno, mogli bi otići negdje na piće. Ja ću sada pišati pa-na spavanje... Ostaćemo u kontaktu, ok?''

* U kancelariju doktora Chiltona ušla je starija osoba. Ujutro je inače mrzovoljan i nekomunikativan, čak i mušičav, kako mu zna predbacivati njegova gospođa. ''Godinama si, Alfrede, počeo ličiti na svoje pacijente.'' Stoga stranke prima tek popodne. No, radilo se o vanrednoj situaciji. Naime, još prekjučer mu je najavljen dolazak ministrice kulture. Povod posjete je loše zdravstveno stanje sir Alexandera Whitea. Doktor Chilton je na posao došao ranije. Zahtijevao je da se kancelarija prozrači, razbacane papire je složio u dva tornja na stolu, obrisao je prašinu sa diplome na zidu, promijenio redoslijed knjiga na policama i, naravno, sasvim slučajno na stolu ostavio zadnji broj laburističkog časopisa. ''Dobro jutro, izvolite ući.'' Doktor Chilton je ustao sa stolice i skinuo naočale, kada se na vratima pojavila mrs. Flower. ''Sjednite, velika nam je čast što ste došli u našu ustanovu.'' ''Ah, gospodine Chilton, hvala na toploj dobrodošlici, nadam se da, ipak, nećete zahtijevati da ostanem malo duže.'' Rekla je stara gospođa i nasmiješila se doktoru. ''Ma šta to pričate...'' Odmahnuo je doktor rukom, pomalo nespretno uvjeravajući gospođu kako je ona zadnja osoba na svijetu koju bi trebalo hospitalizirati. ''Nego, želite li nešto popiti? Poslužite se, molim vas.'' Skrenuo je s teme i ponudio ju čajnim kolačima koje je njegova supruga spremila specijalno za tu priliku. ''Pa kako je matori lisac?'' Upitala je mrs. Flower nakon što je pozitivno prokomentirala kolačiće. ''Nažalost, loše. Veoma loše, moram vas razočarati. Radi se o najtežem obliku demencije, ovako progresivan slučaj Altzheimerove bolesti nikada nismo imali. Pacijent uopće ne reaguje na holinesterazne inhibitore Takarin i Donepezil, koji bi trebali da omogućavaju bolje kognitivno funkcioniranje. Ličnost mu je razuđena na dva pola: buntovnog tinejdžera i apatičnog djedicu.'' ''Šteta. Kakva neprocjenjiva šteta. Za umjetnost, mislim. On, ako se ne varam, nema bliže rodbine ni prijatelja. Čitav život je proveo među svojim knjigama, zatvoren u garsonjeri na Hampstead roadu.'' ''Da, da. U pravu ste, apsolutno. U posjetu su mu dolazili jedino novinari. Međutim, organizacija pisaca je nam je izričito zabranila da medijima dozvolimo kontakt sa sir Alexanderom Whiteom.'' ''Trebalo bi mu donijeti njegove knjige. Možda to bude od neke pomoći. Ako ništa, biće prvi pisac u povijesti koji će istinski uživati u svojim djelima.'' Mrs. Flower se nasmijala, dok ju je doktor zbunjeno posmatrao. ''Da, da. Imamo tu medicinsku sestru, lady Adrianne. Ona pazi našeg nobelovca. Pored toga je, kako se čini, njegov vatreni obožavalac. Poslaćemo je u taj njegov stan po knjige, čim prije.'' ''Onda, to bi bilo to. Hvala vam još jednom i doviđenja.'' Mrs. Flower je iskapila šoljicu čaja i ustala. ''Ugodan dan vam želim. Navratite nam opet.''

* Na vratima se pojavila zgodna djevojka, noseći naramak nekakvih knjižurina. Izbjegavao sam da je pogledam, nadajući se da njena pojava nema nikakve veze sa mnom. No, kako slobodno ponašanje, sjela je na moj krevet, prislonivši lijevi bok o moju nogu, tako da sam snažno osjetio punoću njene guzice. ''Ah, ah, dobri moj Alexander. Tako izležavajući se po vazdan, kako ste samo uspjeli napisati sva

ova remek djela???'' ''Oprosti, mlada damo, ja tebe ne poznajem. Jesi li me, možda, zamijenila s nekim?'' ''Ah, mon Diou... Zaboravko jedan. Pa da. Ovako stoje stvari: Ja sam tvoja bolničarka, Adrianne, da, da, mama mi je Francuskinja. Vi ste, gospodine, sir Alexander White, nobelovac. Najpopularniji engleski pisac današnjice. Ovo su vaše knjige, upravo vam ih donosim iz vašeg stana. A ovo je rokovnik, kupila sam ga usput. U njemu ćemo zapisati osnovne informacije. Zvaće se: ''Alexander's notes''. ''Ma ja zaista ne znam odakle ti pravo da uđeš u moju sobu i tek tako me počneš maltretirati.'' ''A mogao bi, recimo iz duboke zahvalnosti, potpisati mi neke od ovih knjiga.'' Pričala je ne obraćajući pažnju na moje opaske. ''Vidite, neću ja ništa da potpisujem. Vi samo tražite neki povod za šegačenje sa svojim kolegicama. Sram da vas bude, nedužnog starca ovako ponižavati...'' Grdeći je, nekoliko puta sam dodirnuo njene noge. Prekrasna djevojka, zaista. Možda bih se trebao pretvarati da sam zaista ja napisao sve te knjižurine? Očito bi joj to veoma godilo. ''Ovako, mon cherie, ja sada idem, a vi mi obećajte da ćete barem prelistati ove divne knjige. Sve što želite reći u vezi toga, zapišite u rokovnik. Znate kako kažu: lud pamti, a pametan zapisuje.''

* Na natkasni sam primijetio gomilu naslaganih knjižurina. Autor knjiga sam, sudeći po imenu i slikama, ja. U knjigama sam naišao na gomilu gluposti. Novele i poezija o pijanstvu i patetici. Ako u ovim knjigama ima i truna autobiografskog, možda ja zaista i nisam bolestan? Radi se o svemu što sasvim normalan i zdrav čovjek zaboravlja. Međutim, prelistavajući knjige primijetio sam da je lajtmotiv velike većine mojih radova nekakva Žena iz Sarajeva. U posljednjoj zbirci poezije, jedna pjesma se zove ''Sarajevo roses''. Dio glasi:

''...Na ulicama Sarajeva danas Padaju granate.

Sarajevo, grad ljubavi, Njen je grad.

Pamtim ga takvog. Gdje padne granata,

Niknuće ruža. Ruža Sarajeva.

1993.'' Pretraživao sam priče u potrazi za objašnjenjima. U rokovniku sam zabilježio prvi unos: 1. Sarajevo, odkud ja tamo? Ko je ta žena kojoj se obraćam u svojim djelima? U knjigama podvući rečenice koje sadrže informacije o Ženi iz Sarajeva!!! Našao sam dosta podataka, ali ih nikako nisam mogao povezati. U jednoj priči stoji rečenica koju sam smatrao važnom, pa sam je unio u rokovnik: ''Zaboravi sve, ljude i stvari, sebe ako hoćeš zaboravi, ali sjeti se, obećao si, tog dana se po svaku cijenu moraš vratiti tamo, u Sarajevo, gdje te čeka ona.'' Ja sam znao da će biti ovako. Ne znam kako, ali naslutio sam, definitivno, gubitak pamćenja. Zato sam pisao, pisao i pisao. Moja tabula raza ipak ima nešto na sebi. Šifriranu mapu, moj konačan povratak njoj, ženi koje se ne sjećam, a koju, eto, volim.

* Spavao sam. Neka nepoznata djevojka bulji u mene. Čekam da prođe onaj trenutak buđenja, da vrijeme počne teći, a prostor dobije smisao. No uzalud. Vrijeme stoji, a nepoznata djevojka čita

naglas nekakav rokovnik. ''Pa, Alexander, ovo je sjajno! Ipak ste se sjetili nečega.'' Ushićeno mi se obraćala, poturajući mi pod nos rokovnik na kojem piše, doduše mojim rukopisom, ''Alexander's notes''. ''Djevojko, molim vas ostavite me na miru.'' Organ mi je stajao uspravan i čvrst kao Ajfelov toranj, a prisustvo ove zgodne djevojke sa francuskim naglaskom je samo pogoršavalo situaciju. Ali, vidim joj na licu da mi neće dati. Sva je, uprkos dobrim sisama i čvrstoj stražnjici, nekako previše frigidna. Lezbejka, smijem se kladiti. ''Moram do wc-a, oprosti. Zapamtićemo gdje si stala.'' Prekinuo sam lavinu riječi iz njenih usta. Izašao sam na hodnik. Prokletstvo. Osjećao sam se kao miš u labirintu, wc školjka je bila moj sir. U očaju sam se poželio olakšati na hodniku, kada me zgodno žensko uhvatilo pod ruku i odvelo do wc-a. ''Čitaj!'' Djevojka koja sebe zove Adrianne mi je dala svesku ispisanu mojim rukopisom. Njen imperativ mi, izgleda, nije ostavljao izbora. Otvorio sam svesku. U njoj je pisalo: ''...1975. godine pozvan sam u Sarajevo. Alija Isaković, jugoslovenski književnik, pozvao me da recitujem prijevod Hasanaginice od Waltera Scotta. Povod je bio promocija nekog njegovog objavljivanja iz te godine vezanog za baladu o Hasanaginici. Poslije ceremonije u Narodnom pozorištu, prisustvovao sam lijepoj zabavi u hotelu preko puta. Tu sam upoznao Ružu... ...Pred našu ljubav stavili smo veliki izazov. Trideset i tri godine odvojenosti. Život je jedan, govorila mi je, jedna je i prilika da se muškarac i žena pronađu. Čovjek i žena, govorila mi je, na Zemlju su spušteni odvojeno. Moralo je proći vrijeme da se nađu. Prvo su se morali željeti i sanjati. I najvažnije, čekati. Ko ne zna da čeka, ne zna ni da voli, tako je govorila. ...Januar je, 2008. Trećeg februara, biću u SRBIH i čekaću je. Sjediću na prvoj klupi od Vrbanja mosta, na Omladinskom šetalištu. Neka imena su se promijenila, vremena su drukčija, ljudi su drukčiji. Naša ljubav je ostala ista...'' Pogledao sam u Adrianne. Nekako mi je djelovala kao da već zna šta hoću da kažem. Nekako mi je djelovalo da se čitav univerzum slaže sa onim što ću reći. ''Adrianne, ne znam kako, ali ja moram otići u Sarajevo. Hoćeš li mi pomoći?'' ''Pa budalice jedna... Mi o ovome pričamo već mjesec dana. Sve smo isplanirali. Bijeg odavdje, rezervacije, sve, sve, sve.'' Rekla je i izvadila dvije avionske karte do Zagreba. ''Znaš li ti koji je datum danas? Prvi februar!'' Uskliknula je. ''Večeras polijećemo...''

* Sjedim na klupi, okrenut prema rijeci. Sa druge strane rijeke maše mi Adrianne. Sada treba čekati. Čekati. Čekati... Prošlo je toliko vremena da više ne znam šta čekam. Sjedim tu na klupi, ispred mene teče nekakva rijeka. Pored mene prolaze nekakvi ljudi. Sa druge strane rijeke stoji djevojka i maše. Maše u mom pravcu. Čini mi se da je nekome pokazala podignut palac. Znam samo da je važno da sam tu. Da se ne mičem i da čekam. Dugo nije bilo nikoga. Samo rijeka koja teče, ljudi koji prolaze i ja koji sjedim i čekam naseljavali smo ovu planetu. Pored mene je sjela žena mojih godina. Sjedila je i ćutala neko vrijeme. Nije me ni jednom pogledala. Sjedila je, gledala ispred sebe. Gledala je zamišljene splavove briga koje odnosi rijeka. Gledala je šarene lopte kako se okreću u vodi. Ne znam da sam je podsjećao na te lopte. ''Osmane, Osmane... Do kad ćemo mi ovako? C, c, c...'' Sjedila je, gledala u rijeku i obraćala se čovjeku koji nema pojma gdje je, zašto je tu i ko to sjedi pored njega. Izvadio sam ružu, koju sam cijelo vrijeme držao ispod kaputa. Šuteći sam joj je pružio. Šuteći ju je primila i pomirisala. Odvela me u nekakav stan. Puno ljudi je bilo unutra, izgledali su kao da baš svi mene čekaju. ''Mama, gdje si ga našla?'' ''Tamo gdje uvijek ode. Na Vilsonovom.''

''Nano, jel' to djed opet bjež'o od kuće?'' ''Bježao i vratio se, srećo.'' ''Draga Rabija, jesi nadeverala s njim.'' ''Navikla sam. Znate li šta je ovaj put bio? Englez. Pisac. Prošli put je bio ruski astronaut. Pretprošli put, opet, mislio je da je njemački vojnik. Hej jah.'' Ja sam sjedio i slušao. Nepoznati ljudi oko mene su pričali i povremeno gledali u mene. Jedna žena među njima mi je oduzimala dah, svaki put kad je pogledam i kad me pogleda. Hej moja Rabija, znam ja tebe dobro. Ne moram te se ni sjećati. Ti si moja Rabija, Alma, Jovana, Helena, Ruža... Moja draga, da samo znaš koliko te volim.

LJUBAV JE KOCKA (VELIKA) *

Idući pognute glave, umalo se nije sudario sa ženom koja je držala žuti kišobran. Žena ga je pogledala kroz model sunčanih naočala koji je za života proslavio Lenon i rekla: ''Ofundrane lapihandrične ondruhljine, tmurhavim kopritima hondre. Am ksi drnhum, gubmenhanat suvhi.'' ''Niht ferštehen, baba, žurim.'' Odgovorio je i prošao. Žena se okrenula za njim i nešto vikala, ali on je nije čuo. Misli su mu bile preokupirane kladioničkim listićem kojeg je imao u džepu i eventualnim dobitkom. Kiša je neumorno padala. Poslijepodne joj je u pomoć pritekao i snijeg. Ušao je u kafanu, naručio kahvu i pročitao horoskop. Uspjeh na poslovnom planu. Ljubav je kao i obično preskočio. Onda se zabavio mislima o djedu koji je tog jutra ušao u kladionicu i pitao: ''Hoće li ko da mu izdrkam kurac za marku?'' Bio je siguran da se radilo o retoričkom pitanju, ali ako nije, djed bi morao biti malo diskretniji. Bez obira na to koja ugovorna strana daje marku. Ispijanje kahve je uspio razvući na dva sata. Bivša cura mu je poslala poruku. Sms-ove nije nikada podnosio, smatrao je da zaglupljuju, da ljudske odnose svode na glupe konvencije. Predviđao je da će se pojaviti mobiteli na kojima se više neće morati pisati poruke, nego će za sve osnovne emocije, za pitanja tipa ''idemo li na kahvu tad i tad...'', želje kao ''lahku noć'', ''želim da napajam pogled na izvorima tvoje ljepote'', postojati po jedno dugme. Ljudi će prestati razgovarati, učiti nepotrebne riječi, ali će svako imati mobitel. Poslije će neko izmisliti mobitel na točkovima, pa će znati praviti kahvu, čitati novine i ići na posao... Onako neotvorenu, izbrisao je poruku, ispio ostatak vode iz čaše, platio kahvu i izašao. Tih dana, Zenica se valjala u blatu.

* Večer mu je donijela razočarenje. Promašio je samo jedan par. Bajern je doživio prvi poraz te sezone. To je bio ujedno i njegov ko zna koji poraz te godine. I povod za pijančenje. Ponoć ga je zatekla u stanu. Na tv-u je bio uključen porno kanal koji niko nije gledao, ali eto, predstavljao je estetski detalj sobe. Pod stolom je bila gajba teretnog piva, već prazna, a na stolu flaša rakije i tanko izrezana salama sumnjive kvalitete. Igrao se poker u skidanje, ne zato da bi se vidjela koja sisa, prisutni su bili samo muškarci, već zbog nedostatka materijalnih sredstava. I kada je koncentracija počela da popušta, slijedio je najteži dio derneka. Njegov pijani monolog, kojeg bi nagovijestio popevši se na sto i kucnuvši čašom u luster. To noć, monolog je bio socijalno-političkog karaktera... ''Drugovi i drugarice koje ste, na žalost vašu, odsutne iz razloga koje večeras ne bih pominjao, u manjini smo. Posljednji smo mohikanci, koji se svojom pasivnošću bore protiv Sistema što aktivno i agresivno zahtijeva participaciju svih u nastojanju da uništi Slobodni Duh. On regrutira pojedince koji na račun svog intelekta dobivaju jedan univerzalniji um, koji nema moralne

dileme. Oni koji se odupiru svom ideološkom spajanju sa Mediokritetom, koji je osnovni prototip i vizija Sistema, osuđeni su na segregaciju. Mi smo odbačeni, prije nego smo izrazili volju da ne učestvujemo. I neka smo, jer slutim dan kad ćemo biti sretni što jesmo!!!'' Tu noć, monolog je trajao nevjerovatno kratko, jer je govornik pao sa stola, udario glavom o šteku i onesvijestio se. Prije nego što su ga zalili vodom u kupatilu, sanjao je san. Onu ženu sa žutim kišobranom kako mu govori: ''Favorizirani bavarski igrači, prvom porazu hode. Ako si razumio, kladit' se idi.'' Otvorio je oči. Ostatak noći, ta rečenica mu nije izlazila iz glave...Na kojoj je nikla solidna čvoruga...

* Probudila ga je još jedna poruka, kojoj je sudbina bila da je niko ne pročita. Glava ga je neuobičajeno i za najteži mahmurluk bolila. Na potiljku je napipao čvor i sve mu se, kao fleš, vratilo. I kišobran, i Bajern, i rakija. Iz kuhinje se začuo glas: ''Je li se to zlato mamino probudilo?'' Više se osjećao kao govno, ali je odgovorio: ''Da, na opću žalost...'' ''Sine, kad popiješ kahvu, možeš li mami otići do apoteke, nestalo mi je onih tableta?'' Na ulazu je sreo djevojku sa žutom kapom koja je dijelila flayere prolaznicima. Ništa ga nije pitala i prije nego se snašao i izjavio da ni guzicu neće njime obrisati, a kamoli ga čitati, držao je papirić u ruci. Pomislio je, ipak, da bi mu papir mogao poslužiti da se od njega napravi flok (imrovizirani filter na džointu) i stavio ga u džep. Kada je u apoteci vadio pare da plati lijek koji bi u normalnoj državi bio besplatan, izvadio je i flayer i pročitao riječi na njemu, napisane crvenom tintom: ''Dhumba pegnu andogha!!!'' Nije bio partijaner i nije se razumio u njihove slengove, pa je zaključio da se radi o još jednom haus partiju, koje nikada nije posjećivao. Na povratku kući, dok je zamišljeno prelazio ulicu, udarilo ga je auto. Na autu se razbio desni far, a na njemu glava. Dok je ležao na ulici, u šoku, pogledao je i pored sebe vidio žuti papirić. Na njemu je pisalo: ''Pazi prelazeći ulicu!!!'' Ljudi su se skupili. Vozača, žensko, uhvatila je panika, drmala ga je i pitala da li je živ. On je ustao, krv mu je curila iz čela, malo mu se vrtilo i neko ga je odvezao u bolnicu. Razmišljao je o crvenim slovima i o tome koliko bi para dobio da je bio osiguran. Ranu su mu zašili sa dvije kopče, konstatirali lakši potres mozga i pustili ga kući. Gospođa je bila supruga nekog guzonje, te se sve na kraju sredilo. Kupio se novi far, oštećeno tkivo na njegovoj glavi se regeneriralo. Navečer je izašao vani, iako se nije najbolje osjećao. Na ulazu nije sreo nikoga. Otišao je do kafane, pa se poslije uputio u kladionicu.

* Ni na putu do kladionice nije ponovo sreo ženu sa kišobranom. Iako nije padalo, nadao se da će vijeti žutu poluloptu. Međutim, jedino žuto što je vidio bili su zubi jedne penzionerke, dok je riskirala srčani udar smijući se propalom pokušaju samozadovoljavanja svoje drugarice. Zaključio je da se dosta uzbuđenja desilo za jedan dan. Dok je hodao, pogled mu zastade na žutom automobilu, koje je bilo, najvjerovatnije, korejske proizvodnje. Zvalo se Bingo. Vlasnik automobila je glasno razgovarao sa suvozačem i izgovorio je rečenicu ''Neka te Bog nagradi.''. Do njegovih ušiju je dopro samo dio te rečenice. ''...Te Bog...'' Pokušao je da odgonetne šta mu ovaj put nebo poručuje, i na kojem jeziku. Bio je petak. Sjetio se da petkom u kladionici svi gledaju tv emisiju sa ružnom voditeljicom, koja se zove kao i žuti automobil. Onda je unatrag

poredao riječi u glavi i izgovorio: ''Go Bet.'' Nije shvatao pravila te igre, nije shvatao ni svoj postupak kada je uplatio listić. Te noći, dobio je još jednu poruku. Izbrisao je. Da, dobio je i tri miliona maraka, iste te noći... Par dana poslije, šetajući Titovom u Sarajevu, pored njega je prošao žuti taksi. Njen broj telefona bio je ispisan na registarskim tablicama. Nazvao je, otišli su na kafu i ona mu je objasnila da na rođendanu njene drugarice, između nje i nekog dotičnog cvikeraša nije bilo ama baš ništa. Nervozno je lupao žutim privjeskom sa reklamom Rajfajzena za ključeve nove bube po stolu i na njemu pročitao riječ ''povjerenje''. Sedam dana poslije su se vjenčali i odselili. Tri godine poslije je, vodeći malog za ručicu, prošao pored one kladionice. Promijenio se izlog, promijenila se i radnica, jedino su unutra bili ljudi koje je i prije viđao. Djeca su se vraćala iz školske prve smjene. Jedan dječak je imao žutu torbu na kojoj je pisalo ''Real Madrid''. Ušao je u kladionicu i uplatio listić. Real je gostovao protiv Barse. Na dvicu je uplatio pet stotina maraka, onda je malo razmislio i listić poklonio jednom poznaniku, ratnom veteranu. Nikada nije saznao rezultat, jer je bio zaokupljen drugim stvarima i brigama. Veteran je znao, jer je psujući državu u kantu bacio listić za koji je plaćeno toliko para koliko se on više ni ne sjeća da je vidio. Nikada se nije pitao ni zašto mu sin ima minus dioptriju, samo ga je tjerao da više trči i bavi se sportom, a manje igra igrice. Žutu je prestao da primjećuje i nije mu se više nije javila potreba za čudom...

DAN UZGAJIVAČA RIŽE

* ''Lijepa laž je ljepša od ružne istine, sa nekakvog estetskog gledišta. U pitanje etičke opravdanosti ovog stava ne želim da ulazim. Zato što u ovom slučaju nije moguće procentualno izračunati odnos između činjenica koje potvrđuju pravilo i izuzetaka koji ga zapravo i ne pobijaju. Nego naprotiv. Pokazuju njegovu funkcionalnu svrhu. A smisao? Njegovo značenje dobija, i tada tek napola određene, konture tek u njegovom odsustvu. Što je njegovo odsustvo intenzivnije, konture su jasnije. Obrnuta proporcionalnost. Tražiti utočište u laži i besmislu moglo bi se smatrati nihilističkim činom. Ako izostane onakva namjera, koja bi u sebi nosila dozu tolerancije prema njima samima. Insistirati isključivo na istini i smislu je kudikamo nihilističkija intencija, jer je njena osnova tada destruktivna određenost po svaku cijenu. Ništa od ovoga što sam sada rekao nije istina i nema smisla, ako bi se zahtijevala detaljna i iscrpna analiza. Ali kada grubu skicu ovih misli prenesem na ljudski život, vidim da je njegova svrha dalja što je više tražimo.'' Sunce se već odlijepilo od horizonta. Iz pletene stolice pogledao sam u polje riže ispred sebe, u kojem je radosno svjetlucao Život. Svakog jutra, sjedeći na drvenoj verandi, ostanem zapanjen veličanstvenim rađanjem Novog Dana. Svjestan da svojim umom ne mogu u cjelini obuhvatiti Ljepotu Trenutka, uživam u samom naslućivanju onoga izvan granica percepcije. ''Pij kafa, ohladiti će...'' Rekla je Mao Li. ''Kafa se pije u malim gutljajima, zbog njenog intenzivnog mirisa i ukusa. Kao što se, naprimjer, velika ljubav zasniva samo na pogledima, na dvije-tri riječi ispisane na beznačajnom za sve drugo komadiću papira. Svaka ljubav, a pogotovo ona velika, pokazala bi svoje pravo lice kada bi dobila priliku da se iskaže u svojoj cjelosti... Radi se o čežnji. O osjećaju koji ostane poslije ispijenog gutljaja. I o ponovnoj želji, koja je ljepša od svog ostvarenja...'' ''Ponekad ja želim da razumijem o čemu ti govoriš...'' Uzdahnula je Mao Li.

* U bolnici su mi rekli da neću doživjeti ovogodišnji prvi snijeg. Rekoh im da ne moram onda rješavati pitanje grijanja, što je značilo jedan problem manje. Došao sam kući, vrteći po glavi jednu te istu misao. Šta da radim sa vremenom koje mi je preostalo??? U životu sam izgubio sve što se moglo izgubiti. Došao je taj rat, odnio nebrojeno puno života. I dva meni važnija od mog. Lejlu sam upoznao na Fakultetu Političkih nauka u Sarajevu. Zapravo, tu sam je prvi put vidio, a upoznali smo se na slučajnom derneku u nekom nebitnom stanu. Ja sam svirao gitaru, a ona je bila prelijepa. Svirao sam neku pjesmu, više se i ne sjećam, počinjala je riječima ''Ovaj krug sam smislio, ovaj krug sam stvorio...'', kada sam poželio da nasloni glavu na moje rame. Kada sam je poljubio, nevidljiva ruka je oko nas iscrtala nevidljivu kružnicu, kao što se zaokružuje dugo traženi oglas. Dvije godine i devet mjeseci kasnije, rodila se Amra. Sarajevo je te zime bilo centar svijeta. Iste te zime, održana je i neka olimpijadica... Deset godina poslije, na Amrin deseti rođendan, bile su same u stanu. Amra i mama. Barut, koji bi u Amrinu čast izgorio u prekrasnom vatrometu i nekoliko kilograma željeza, od kojeg bi u nekom normalnijem svijetu bilo izliveno njeno biciklo ili sanke, završili su u granati koja ih je obje ubila. Na Amrin deseti rođendan. Od tada ne znam kud ću sa sobom. Tako da sam vijest o neizlječivoj bolesti primio sa olakšanjem. Ostalo je samo jedno pitanje. Šta raditi sa preostalim vremenom??? Tada sam poželio dati svoj doprinos u vraćanju stvari na početak. Klupko vremena se već bilo odmotalo i počela se nazirati ružnoća onoga oko čega je bilo namotano. Bilo je tu krvi, nokata, sline i govana... Sve je nastalo iz vode i voda je bila potrebna da opere prljavštinu koja se vremenom bila nakupila. Prodao sam stan i kupio mali plac u okolini Sarajeva. Napravio sam drvenu vikendicu sa verandom okrenutom ka istoku i dao da se izgradi bazen, petnaestak centimetara dubok, u koji sam naveo vodu sa obližnjeg potočića. Zasadio sam rižu. Obećao sam sebi da ću prije nego što umrem pojesti pršulju sa rižom koju sam uzgojio. Pršulja je bosanski naziv za glinenu posudu u kojoj se podvaruje mlijeko i onda se u njega stavlja proha ili riža, po želji. Tako se zove i samo jelo. Onda ću leći u bazen, među žabe i zmije, i umrijeti...

* ''Mi ući unutra, jutros mnogo je hladno...'' Rekla je Mao Li, vežući ruke oko svog tanušnog tijela. Ispila je zadnji fildžan bosanske kahve i pojela kolač od riže, tradicionalno kinesko slatko. ''Pomozi mi da ustanem...'' Raspitujući se u jednoj od novootvorenih kineskih prodavnica u gradu oko uzgoja riže, upoznao sam dajdžu od Mao Li. Ponudio mi je popriličnu svotu novca u zamjenu za bračni ugovor sa njegovom sestričnom. Rekao sam da mi pare ne trebaju, a da ću rado pomoći bilo kome, ako sam to u stanju. Vjenčali smo se odmah sutradan. Mao Li mi je obećala svakog vikenda dolaziti na vikendicu i pomagati oko riže. Ispočetka je bilo tako, a poslije, kada već nije bilo puno posla, dolazila je iz navike, ili se bila navukla na već određenu dozu mira, osim koje ništa nisam imao da pružim. ''Za sve što se stvara je potrebno Vrijeme. A Vrijeme niko nije uspio stvoriti, osim onoga koje već postoji.'' Govorio bih joj. Sa mojom rukom preko njenog ramena ušli smo u dnevni boravak. Pomogla mi je da se spustim u fotelju. Sjela je na pod i pogledala me. Smotala je džoint i u tišini smo ga ispušili. Onda je spustila ruku na moj kurac, cijelo vrijeme me gledajući u oči. Spustila je glavu u moje mežunožje, napola mi svukla donji dio trenerke i oralno me zadovoljila... ''Nisam naći drugi način da ti zahvalim.'' Progovorila je nakon što je trenerku vratila na mjesto. ''A nikada ću naći način da tebi pokazati koliko meni je stalo do tebe.''

Bila mi je zahvalna zbog nečega što svaki čovjek zaslužuje. Nije znala objasniti šta je to ''nešto''. A zapravo svi znaju o čemu se radi...

* Nakon što je skuhala ručak, Mao Li je otišla. Oboje smo znali da će stabljike riže uskoro dobiti zlatnu boju, ali nismo pričali o tome. Zaspao sam na fotelji, gledajući popodnevni dječiji program na tv-u. Sanjao sam mala bosa stopala kako gaze kroz plitku vodu u mom dvorištu i ganjaju žabu koja je nestala u zamućenoj vodi. Negdje, izgubljena u toj idiličnoj slici, jedna zrela sjemenka riže otkinula se i nečujno pala u vodu. Valovi su udarili u njena slatka, mala stopala. Pogledala me i ispružila ruke... Probudio sam se u akšam. Dobio sam jednu suludu ideju da napišem svoj epitaf. Izoliranog i samog, dotakao me lagani dah nostalgije za punim životom, smijehom i bezbrižnošću. Kako su mizerne sve ljudske egoistične brige i ambicije. U svom posljednjem obraćanju, poželio sam ljudima obratiti pažnju na zaboravljene istinske vrijednosti. Ali, umjesto toga, pisao sam o riži... ''Ja sam sjemenka koja je nastala iz biljke i iz koje je nikla biljka. Mene više nema, ali zastanite i pogledajte. Sve oko vas je pogano i ukaljano, a svuda ipak niču čiste i plemenite biljke. Vi ih gazite, a one i dalje niču...'' Ispušio sam još jedan džoint prije spavanja i malo uživao u tihom odsjaju neba u rižinom polju. Život se u dubokom dječijem snu smješkao. Odnekud, pojavio se i na trenutak zastao i na mom licu neki davni i dragi osmjeh... (jednom bezveznom zaokruženom poljupcu)

DEJA VU U AUTOBUSU

* Decembarska noć. Sjedio sam na sećiji kad je ušla u autobus za Zavidoviće. Nosila je ogromnu, prenatrpanu putničku torbu. Sve je ličilo na san provincijalke samo su, kada je autobus krenuo, svjetla velikog grada ostala iza. Nije bilo svjetla u njenim očima. I nije bilo muške ruke da nosi teret. Sjela je par sjedišta ispred mene. Pogledao sam njene prste, nije nosila prsten. Mislim da nije ni studirala. Djelovala je uplašeno, kao dijete kada na trenutak ispusti ruku roditelja na vašaru. Ali je svakom svojom kretnjom pokazivala dostojanstvo. Ponos. To je ono za šta se svi grčevito držimo kada izgubimo nadu. Pomislih na Nju. Bože, sigurno je izgledala upravo ovako te noći... Upoznali smo se na koncertu Đorđa Balaševića u Zetri. Među hiljadama ljudi, moj pogled je pronašao njen. Odjednom, svjetla su dobila neku čudnu boju, nestalo je svih zvukova, noge su me svojevoljno donijele pred nju i rekla mi je svoje ime. Ja sam nju ponudio pivom. Poslije koncerta smo bili zajedno. Ne znam kojim smo ulicama hodali i gdje smo sve bili. Jutro smo dočekali pod jednim jorganom. Zaželjela je buhtle sa eurokremom za doručak. Dragi je otišao da donese svježe buhtle aman, aman. Ali nije kasnio. Fatma je tek bila oprala zubiće njegovom četkicom i skuhala kahvu. Za doručkom smo pričali o sebi. Rekla mi je da je iz Zavidovića, radi u prodavnici mješovite robe, u slobodno vrijeme čita knjige, najdraži pisac joj je Koelho, najdraži instrument gitara, slatko voli više od slanog, ima konzervativne roditelje, da je prilično zatvorena. Pričala mi je o svojim prijateljicama koje su se poudavale, neke su otišle u inostranstvo, neke su završile na selu. Ona je ostala sama. Ja sam njoj pričao o nedostatku perspektive u mom životu, o nemotiviranosti, usamljenosti i još ponečemu. A ustvari imao sam veliku potrebu da pričam o njoj. Da joj kažem da je volim. Glupo bi to zvučalo, ali da se mogu vratiti kroz vrijeme rizikovao bih da ispadnem glup. I tada, i još milion puta u životu. Vozač je uključio radio. Neka stanica puštala je snimku koncerta poznate turbo folk zvijezde.

Koncert bi i mogao proći kao prilog muzičkoj lekciji o falširanju ili kao socijalni fakat o neobrazovanosti i niskom stepenu kulturnog obrazovanja. Ali kao umjetnički rad nikako. Zvučnik mi je bio tačno iznad glave. Mislim da se u autobusu u tom trenutku nije nalazila niti jedna osoba koju nije nervirala ,uslovno rečeno, muzika. Kada bi proučavali taj socijani fenomen i izabrali ljude iz autobusa kao jednu eksperimentnu grupu, došli bi do zaključka da ti zvuci djeluju destruktivno na ljudsku kreativnu misao, da čovjeka kao duhovno biće spuštaju na uvredljivo nizak stepen razvijenosti. Ali niko se nije pobunio. Takav su dojam ostavljali moji tadašnji saputnici. Doduše, djevojka sa torbom mi je izgledala drukčije, kao slijepi putnik. Lijepa i previše živa za sjenke koje su se tada nalazile u autobusu. Možda je čak i cupkala u publici na tom koncertu. Ko zna. Da se razumijemo, u autobusu nas je bilo petero: Mršavi, uglađeni vozač koji je odudarao od šablona debeli masnih ljudeskara za volanima; starija gospođa koja je djelovala kao da će svakog trenutka zaplakati, jedna od onih supersaosjećajnih žena, koja kada bi obratila pažnju na tekst uslovno rečeno pjesme istog trena bi se rasplakala nad tužnom sudbinom žalosnog vokala; bradati alkoholičar, reklo bi se džezer, kojem je u glavi ostala neka ljubavna pjesmica, uz koju se napio misleći na rasplesanu suknju i više se nikada nije otrijeznio; ona i ja. Pogledao sam je. Nervozno je lupkala nogom po podu. Svakim metrom bila je bliže jako važnom događaju u životu, koji sam ja samo naslućivao...

* ''Dobra mala...'' Reče džezer, vadeći konzervu piva od pola litra iz najlonske kese. Sjedio je pored mene. Ne volim razgovore iz busa. Pogotovo ne one koji počinju na takav način. Nije mi bilo neugodno, čak ni zbog toga što je njegov komentar bio dovoljno glasan da ga i djevojka sa torbom čuje. Sigurno se naslušala varijacija na tu temu. Iako nije ni čim pokazala da joj je stalo do mog odgovora, čak se nije primijetilo ni da je uopšte čula izjavu u formi pitanja. Ali za svaki slučaj sam odgovorio: ''Bogami, pola litra. Nije mala. Ali je dobra.'' Rekoh gledajući u konzervu. Izbjegao sam situaciju u kojoj inače ispadam vulgaran i pored toga dobio pivu. I odmah me se dobavezao, kao da je cijeli život tražio srodnu dušu, šta li već, nekoga s kim će naći nešto zajedničko. ''Al' rakija je zakon. Piješ li rakiju?'' ''Kad mi dođe pijem i kolonjsku vodu...'' ''Nemoj srat'. Ja sam jednom bio toliko mahmuran i kriza da sam pola deca popio.'' Onda mi je ispričao i gdje se prethodno napio, s kim, kako je upoznao ljude s kojima je pio, koliko su popili, i tako dalje, i tako dalje... Pričajući, nekoliko puta mi je dodirnuo koljeno. Navika ili namjera. Ili oboje. Volio sam njena koljena... Volio sam i osjećaj kada rukom prelazim preko njenih nogu i osjetim kako mi se sitne dlačice zabijaju u dlan. Bilo ju je tako sramota. ''Nisam ih brijala, jebiga, decembar je, nisam očekivala da će ih neko gledat' i dirat'.'' ''Pa nisam ni ja ošmirglao i podmazao srce jer nisam očekivao da će ga neko upotrijebiti.'' Cijeli vikend smo proveli zajedno. Decembar se pretvorio u ljetni mjesec, sad kada se svega prisjećam smio bih se zakleti da sam na drveću vidio zelenilo, da sam namirisao lipu... Ambijent je pod utjecajem njenog prisustva postajao snošljiv. ''Jesi li zaljubljen?'' Pitala me. ''U koga?'' Odgovorio sam. Od svih odgovora, smislio sam najgluplji. ''Pa u mene...'' Odgovorila je, rastužena mojom glupošću. ''Ne znam. Ovo što osjećam prema tebi ne znam opisati riječima. I prije sam bio zaljubljen. A ovo nije to...'' Poljubio sam je. I prije sam se ljubio, tako da ni to nije bio način da se izrazim. Nikada joj nisam pokazao šta mi je, zapravo, značila...

Zazvonio je telefon djevojke iz busa. Svi u autobusu su se okrenuli. Neka vesela polifona melodija. Javila se. Pričala je tiho. Zapravo je samo slušala. Tek na kraju razgovora izgovorila je riječ ili dvije i isključila telefon. Kada je otišla, zvao sam je samo jednom. Na kućni. Javila se. Nije me htjela slušati. Rekao sam da i najgori zločinci imaju pravo na jedan poziv. Rekla mi je: ''Ti si svoj upravo obavio.'' I spustila slušalicu. Više se i ne sjećam šta se zapravo dogodilo. Javila se jednom roditeljima iz mog stana i rekla im da će ostati preko vikenda. Kod drugarice, naravno. Čovjek nekada bude toliko sretan da se uplaši. Ja sam se uplašio kada sam je vidio u svojoj majici sa logom Metallice. Uplašio sam se za svoju dosadnu svakodnevnicu. Za svoj glupi mir. Za svoju agresivnu usamljenost. Za svoju statičnost. Za svoju depresiju... ''I ja sam ih slušala u svoje vrijeme. Bila sam zaljubljena u Kirka.'' ''Jeb'o te on. Glupi narkoman.'' Znam da mi to nije bio najpouzdaniji razlog da započnem svađu. Zato sam još više galamio i psovao. Rekao sam joj da mi ne treba žena. Rekla mi je da sam đubre. Rekao sam joj da se dobro jebemo, da bi to trebali s vremena na vrijeme ponavljati. Rekla mi je da je mislila da sam drugačiji. Pitao sam je da li se jebe sa svima za koje misli da su drugačiji. Zaplakala je i ošamarila me. Izašao sam iz stana, zalupio vratima i otišao na pivu. Kada sam se vratio nije je bilo. Vjerovatno je sjela na zadnji autobus i otišla. Majicu sam našao uredno smotanu. Sa ostalom odjećom. Prvi put sam sreo urednost u svom ormaru.

* Gospođa je prvo poblijedila, onda je ustala da zatraži crnu kesu od vozača, vozač je umeđuvremenu prikočio i ona je povratila po komandnoj ploči i po vjetrobranu. ''Jao, oprostite, tako mi je neugodno...'' Rekla je štucajući, dok joj se žućkasta tekućina slivala niz sintetičko krzno oko vrata.. ''Ma samo vi sjedite, sredićemo mi to...'' ''Kao da se proliva najela, kuja stara...'' Džezer je napravio poređenje. Djevojka sa torbom nije ni jednog trenutka obratila pažnju na veseli događaj. Primijetio sam nervozu na njenom licu. Izvadila je ogledalce da popravi šminku. Najteže se vratiti kući srušenih snova. Familija oprašta sve, samo ne neuspjeh. Možda se trebala ubiti... Onog trenutka kada sam zalupio vratima, počela mi je nedostajati. I taj osjećaj je od tada samo rastao u meni. Nikada se više nismo sreli. Ali stalno mislim na nju. Ponekad se na ulici okrenem za djevojkom. Ali to uvijek bude nečiji tuđi pogled. Ne njen. Večeras sam odlučio. Na jednoj pijanci sam sreo prijatelja prijatelja iz Zavidovića. Pazeći da ne zvučim ofirno, pitao sam ga za nju. ''Ma jedna mala, karali smo se jednom.'' ''Aaaa!!! Ona što radi u granapu? Pa ja sam je karao više puta. Neko joj je prije tri godine napravio dijete. Do tad nisam znao da se jebe, al od tad...'' Ispričao mi je da je liberalna, nikad nema nekoga za stalno, da ima tu kćerku, mala je slatka, kovrdžava...Kao ja. Otići ću u taj granap. Naći ću je negdje. Dijete je sigurno moje. Ma ne smeta mi ni da nije. Pitaću je da se uda za mene. Ma natjeraću je...Ako me se uopšte sjeti. Stigli smo na stanicu. Djevojka je uzela u jednu ruku torbu, u drugu kišobran i izašla. Želio sam joj pomoći. Ako ništa, da joj barem torbu iznesem. Ali sam ostao paraliziran. Izašao sam vani. Nigdje je nije bilo. Stajao sam i okretao se. Desetak metara od mene, na parkingu, neki je momak poljubio curu. Sjeli su u auto. Nisam siguran da je to bila ona. Ako iko zna šta se desilo sa njom, cura izgleda obično, crna kosa, kožna jaknica, uske teksas pantalone utrpane u duboke,

dlakave čizme, zamolio bih ga da mi javi...Eto, da znam... Džezer je stajao pored mene. Tek tada sam ga primijetio. Čovjek je pričao cijelo vrijeme. Otišli smo na piće u birtiju na autobuskoj stanici. Nakon nekoliko pića me je popustio entuzijazam. Odlučio sam da je sutradan potražim. To je bila zadnja misao te noći koje se mogu sjetiti. Probudio sam se u nekom napuštenom skladištu sa bolovima u guzici... Zapalio sam cigaru, nekako ustao i potražio djevojku svog života...

TRAVA U DECEMBRU *

Svanulo je. Biljka je radosno raširila listove i zabavila se fotosintezom. Skoro su je premjestili iz saksije koja joj je okračala u jednu veću, koja joj neće žuljati korijene. Prijalo joj je decembarsko sunce. Uz toplinu radijatora, na prozoru trospratnice, osjećala se skoro kao u pradomovini. Ispod deke, Drugo Živo Biće iz sobe polahko je tonulo u san. Odspavao je čitavu prvu radnu smjenu i dobar početak druge, dok je Biljka u behutu komparirala svoju i njegovu produktivnost tog dana. Samo par sekundi prije nego što bi shvatila kako on, ne da nije proizveo neko dobro, nego je štaviše toliko O2 pretvorio u CO2 da ona za cijeli svoj život ne bi mogla stvari vratiti u prvobitno stanje, te bi od napada pesimizma pala u takvu depresiju da bi možda digla ruku na sebe, zavrištala je polifona distonija na mobitelu, njoj poremetila tok misli, a njega podigla iz mrtvih. Isključio je alarm, kratko zijevnuo i nastavio spavati još sahat i po. Onda je ustao, ispraznio mokraćni mjehur i pitao se kako to da nikada ni jednog superheroja, kao što su Supermen i Betmen, nisu prikazali u sceni gdje vrši nuždu. Otišao je u kuhinju. Lokalni efendija pozivao je ljude da klanjaju akšam. Iz frižidera je izvadio mlijeko u njemačkoj ambalaži, izmuženo iz vimena krava iz okolnih sela. Nasuo ga je u zdjelu u koju je ispraznio pola petita, posuo sve to kahvom i šećerom i onda je dobivenu smjesu zagrijao u mikrovalnoj. Poslije doručka je ispušio džoint, prelistao tv programe, obukao jaknu i izašao van.

* Prešao je preko smrznutog mosta i skrenuo lijevo u park. Gledao je zaleđene klupe. Sjetio se nezaboravnih trenutaka na njima. Sa svakom novom djevojkom birao je novu klupu, smišljao nove fazone, pisao nove pjesme... Srećom pa je te budalaštine na vrijeme prerastao, kauč se našao kao univerzalna zamjena svim ovosvjetskim klupama, djevojke su toliko oglupile da su, kao pokošene, padale na isti otrcani fazon, kreativnost stvaranja je prepustio ljudima koji se bave džigarom, njihove je srceparajuće stihove s vremena na vrijeme recitirao...I taj životni period je prošao, trenutno je bio u nekoj fazi totalne nezainteresiranosti. Bihać je bio pust u to doba noći i u to doba godine. Ljeti bi se nešto kao i dešavalo, karavane festivala bi dolazile i prolazile, Una je ključala od debelih, matorih turista, pokoji rok koncert bi se održao u sklopu jadnih umjetničkih kolonija, a zimi bi sve zamrlo. Najkreativnija lokalna ideja za to doba godine bilo je i ostalo zimsko kajakaštvo. To je kao kad bi izmislili termin za čovjeka koji danju lumpuje, ako ima takvih, i rekli da je dnevna ptica. Ali nije ga više ništa sikiralo. Ni pust grad, ni usamljenost, ni razvod staraca zbog kurve iz Hrvatske, ni snijeg, ni apstinencija grada od kulture, ni nezaposlenost, ni obnovljena godina na faksu, ni mokre čarape u šupljim čizmama, ni žene, ni slučaj teškog i kontinuiranog ubijanja svega umjetničkog u ljudima, ni nacionalizam, ni pare, ni sutra... Naučio je kako da abortira svaku misao, svaku emociju i živio je kao čovjek ni sretan ni nesretan, ali bezbrižan. Tako otupljen stigao je u birtiju, gdje se našao s jaranima. Dvojicom njih. Par partija bilijara, hektolitri ispijenog piva, par prodanih paketića trave i na kraju jutro. Početak novog dana...

* Podne su dočekali u autu, na raskršću ispod dvorca Ostrožac. Odlučili su malo promućkati alkohol i THC u sebi i popeti se na dvorac. Vrata im je otvorio veseo čiča, kome su prodali spiku da je jedan od njih Afrikanac, samo što je pobijelio od zime, i da bi htjeli da mu pokažu kulturno naslijeđe Krajine. Čiča, nakon što je ispsovao snijeg i blesavog grofa što je uopšte napravio dvorac, vjerovatno više iz dosade nego zato što je nasjeo na njihovu priču, uzeo je ključeve sa stola i upustio se u luđačku avanturu sa njima. Prošli su kroz aleju rukotvorina isklesanih od kamena, koja djeluje kao scena iz nekog goth spota i ušli u prostor gdje je bio improvizirani mihrab, gdje se nekad klanjalo. ''Dedo, a da mi smotamo jednu?'' ''Ma imam ja ovih domaćih, ko još mota.'' ''Al' ovo je prava stvar, iz Afrike.'' Srolali su džoint. Dok su ga pušili, starom su se zacaklile oči. Par puta se zakašljao i progunđao: ''Jebem ga, da smo u Hercegovini, pa da se napravi plantaža ovog vašeg duhana, kad se legalizuje moglo bi se i živjet od tog...'' Muk. Smijeh. ''Deder, smotajte još jednu.'' Kad su izašli, zastali su pored kamenog kipa Žene Koja Čita. Stari nije mogao a da ne kaže: ''Kolika je guzica kod ove, kompletna postava Golog otoka bi imala šta potucat'...'' Smijeh. Priča. Smijeh. Na izlazu su starom tutnuli u džep punu kesu osušene zelenkaste tvari.'' ''Fala, pa navratite vi opet, jebeš dvorac, dođite na druženje...''

* Negdje oko četiri ujutro, neko je upalio svjetlo u hodniku. Biljka se probudila i ugledala spodobu koja se motorički svalila na kauč i zaspala. Nerviralo je upaljeno svjetlo. Gdje je bio? Moglo mu se nešto desit'. Sreća da će procvjetati za nekoliko dana pa neće više morati da prisustvuje ovom nihilističkom , patetičnom pohodu čovjeka na samog sebe. A da je mogla da gleda u snove, vidjela bi prekrasan prizor: njega kako teatralno sere u blistavu Unu, pred očima svih političara, kako se njegova govna, dotakavši vodu, pretvaraju u zlato koje nizvodno isti ti političari ispiru i trpaju u njedra... Gdje se zlato opet pretvara u govna... Jutro je svitalo. U svim stanovima gorjelo je svjetlo u hodniku. Na prozorima su bile Biljke, njihovi glasovi su pjevali najtužniju jutarnju baladu za laku noć: ''Korov u duši, neka se puši...'' A Una je tiho tekla. Ili je to bila neka sasvim druga rijeka.

UMJETNOST UMIRANJA *

''Samo mi ti još fališ.'' Tu rečenicu mogu izgovoriti u dvije situacije. Jedna je kada sam demoralisan, psihički rastrojen, bez nafake. Druga situacija je kada moja srećna zvijezda bljesne u punom sjaju, što se dešava veoma rijetko, kada među hiljadu svemirskih šaltera Tajna ruka greškom pritisne taj jedan. Upali se, na kratko, drečavo svjetlo, zaslijepi me kao blic. Zbunjen iznenadnom, ničim izazvanom naklonošću Sudbine uživam u trenutku sve dok mi se oči ponovo ne naviknu na mrak životne letargije. Maloprije sam se našao u prvoj situaciji. ''Malena, krhko si ti stvorenjce da bi se borila protiv moje usamljenosti. U mom svijetu si prihvatljiva samo kao nedokučivi ideal. Previše mene otpada na tugu. Moje je srce izvozani Jugo

45. Ne vrijedi ga registrovati. A ne vrijedi ni sjediti u njemu i zamišljati ga kao spejsšatl. Kad tad će ti dosaditi lutati po imaginarnim galaksijama mog uma, zamislićeš prizemljenje, zalupiti truhlim vratima i otići u stvarni svijet.'' ''Čak i ako ne vrijediš mnogo, za mene imaš neprocjenjivu sentimentalnu vrijednost. Ali, ti nikako da to shvatiš.'' Dubim na glavi. Svijet posmatram naopačke. I nekako mi ima više smisla. Glava se nalazi na vrhu čovjekovog tijela samo zato jer bi u suprotnom smetala u kretanju. Kako bi bilo da smo samo glave i da se kotrljamo? Pokušavam sebi objasniti šta se nalazi između krajnosti. Odrediti tu objektivnu poziciju normalnog. To bi bio broj pet, na grafikonu sa brojevima od jedan do devet, sa po četiri broja sa lijeve i desne strane. 1, 2, 3, 4 i 6, 7, 8, 9. Sa peticom u sredini. Životna stvarnost je mnogo kompliciranija i nemoguće je predstaviti je bilo kako. Pogotovu ne pomoću mog grafikona, zato što se radi o milijardama. Osjećam pritisak krvi u mozgu. Nedovoljno jak da pokrene neiskorištene moždane karike. Ona stoji pored mene. Sigurno pokušava dokučiti o čemu razmišljam. Možda mi je čak i pitanje neko postavila, pa sada čeka odgovor. Ne znam. Lijepa je iz svake perspektive...

* Sjećam se svoje prve igračke. Dvokrilni mali avion sa ključem na navijanje. Koliko god se kretao meni nije bilo dovoljno, navijao sam ga sve više i više i na kraju mu je pukla opruga. Zato pazim sa životom. Navijem ga tek toliko da mi prođe dan. Noću radim... Izbacivač sam u jednoj lokalnoj diskoteci, u Bugojnu. Pazim na tempirane bombe testosterona, odajem počast preminulim moždanim ćelijama čiju smrt izaziva agresivna turbo muzika. Prije nego što pođem na posao odslušam par džezerskih pjesmica koje mi dođu kao antibiotik. Preventiva. Kad dođem kući slušam klasiku. Na poslu i nema puno posla. Svega par puta sam intervenisao. Ona i dalje nepomično stoji, dok ja naglavačke čekam San. Taj recept sam otkrio još u ratu, kada sam ušao u svijet insomničara. Dubim na glavi, mozak pod pritiskom krvi radi isforsirano, dok ne osjetim da je premoren. Ljudski mozak ima tačno odeđenu dnevnu minimalu rada. Ukoliko se ona ne ispoštuje čovjek ne može spavati, jednostavno zato jer mu nije potreban odmor. Najbolji primjer su studenti, ima i onih koji ostaju budni čak do sabaha. Ili ovako, koje kategorije ljudi su najčešći konzumenti Leksaurina i ostalih sredstava za spavanje? Noću je mozak najaktivniji... ''Pitala sam te nešto...'' ''Braniću se ćutanjem.'' ''Nisi ni čuo pitanje, zar ne? Idem kući. Želiš li priču za lahku noć?'' ''Kad dođeš kući, prije spavanja je pošalji mailom.'' ''Ti mi, prije spavanja, pošalji sms sa temom i idejom priče, da znam da si je pročitao...'' ''Pazi na sebe...''

* Njene priče su neodoljivo podsjećale na nju. Lijepe, bez puno smisla. Otvorio sam mail i umačući krišku u marmeladu pročitao naslov: PUSTINJE. Pokušao sam iz naziva odgonetnuti temu i ideju pa da ne moram čitati, ali mi nije padalo na pamet zašto bi neko u decembru pisao o pustinjama. Nije mi bilo druge, morao sam čitati dalje... ''Na visokoj stijeni, čiji su se vrhovi izdizali iznad beskrajnih tropskih šuma, oko koje su lebdjele ptice grabljivice, zagledan u daleke plave horizonte sjedio je mali dječak. Čekao je zalazak sunca i Vjetar, koji bi mu svake noći iz dalekih, njemu nepoznatih krajeva svijeta donio novu priču i spustio je na njegove uši. Večeras, priča je išla ovako... »Maleni čovječe, ispričaću ti priču o dalekoj zemlji prekrivenoj morem pijeska. Jednom davno,

Pješčani Sat se zaljubio u prekrasnu Crvenu Ružu. Znao je da njen život nije kao njegov. Ruža je vehnula, jer nije imala dvije komore da bi se život stalno pretakao iz jedne u drugu. Vrijeme je teklo kroz nju. U trenutku njenog umiranja Sat se prelomio i zaustavio Vrijeme. Pijesak iz sata se prosuo. I danas, Crvena Ruža i Prelomljeni Sat leže duboko, duboko ispod pijeska...« Kako ti se sviđa pričica?'' Odgovorio sam: ''Tema: Problem konstantnog širenja pustinja, izazvan sukobom Ljubavi i Vremena. Ideja: Pojma nemam. Možda... Ne, ipak ne znam. Lahku noć.'' Već dugo sam u potrazi za Kodom sreće. Moj zamišljeni redoslijed je bio prvo da ga pronađem, pa da tek onda upoznam nju. Možda je i dobro jer je ona tu, zato što taj Kod ne postoji. Nekada pomislim da sam ih oboje našao istovremeno. To me najviše plaši. U napadima pesimizma, nekako i mogu prihvatiti da izgubim nju. Ali gubitak pronađenog Koda ne bih podnio. Ali šta ako se Kod i ona međusobno uslovljavaju? U najgorem slučaju živjeću kao većina ljudi. Odustati od traganja. Ionako živim u abijentu u kojem je sreća luksuz. Ne moram biti sretan. Biću zadovoljan.

* Probudio sam se. Na krevetu, pored mene se širio ogroman Prazan Prostor. Čudno osjećanje je preplavilo moje tijelo. Kao fizička potreba, ali jače. Intenzivno sam pomislio na nju. Uplašio sam se. Da joj se nije šta dogodilo??? Nazvao sam je. Zvoni. Njen glas. Snen. ''Molim?'' ''Sedam je sati, spavalice. Ustani. Znaš, odjednom sam dobio jak napad nježnosti. Nedostaješ mi.'' ''Zadrži ga do podne. Onda ćemo se vidjeti.'' ''Ne želim te više ispuštati iz vidokruga.'' ''Kako ti se sviđa priča? Nisi mi odgovorio na to pitanje.'' ''Puno.'' Tog jutra sam odlučio da svoju usamljenost podijelim s njom... Prstom je prelazila preko linija na mom dlanu. ''Šta li je ovdje zapisano?'' Da je znala čitati iz dlana, pročitala bi da će umrijeti za deset godina, da ću se slomiti u tom trenutku. Zaustaviti Vrijeme. Za nas, tih deset godina trajaće vječno. Da će poslije nje u mom životu ostati samo iskorišteni Kodovi sreće, koju mi je ona priuštila. A u tih deset godina, Ljubav, Sreća, Život i Vrijeme će biti naše sluge. Nije znala čitati iz dlana. Zato je svoju šaku uvukla u moju i naslonila glavu na moje rame...

GURU IZ HOTELA TEHNOGRAD *

Samački neprosperitetni hotel Tehnograd u Slavinovićima. Moje novo radno mjesto. Otkako se završio rat, radio sam na svim fakultetima u Tuzli, od Rudarskog pa do Filozofskog. Prodajem kopirane knjige studentima. To je sezonski posao, prvih mjesec dana zimskog semestra se nešto i proda, a poslije je mrka kapa. I to uglavnom ide literatura za prvu godinu studija. Kada je krenula ova dislocirana nastava Pravnog fakulteta iz Sarajeva, krenuo je i moj biznis. Ove godine, Pravo je premješteno u restoran hotela u Slavinovićima. Navikao sam se već na klijente, razmaženu

dječurliju mojih vršnjaka mafioza, ratnih profitera, političara (to je nekakva podvrsta ovih prvih, jer nisu svi mafijaši političari, ali su svi političari mafijaši), ostalih kriminalaca i druge bagre koju je '95.-te balkansko podzemlje povratilo na površinu naše države. Ima tu i djece poginulih boraca rata, njih je među nacifranim, egocentričnim, debeloguzim balavicama i peškastim, nakinđurenim vozačima najnovijih modela auta, koja dakako imaju neuporedivo više karizme od svojih vlasnika, lahko prepoznati, kao i buduće hronične alkoholičare, koji u ovoj fazi metamorfoze nose debele đozle, paranoično grebu prstima po bubuljicama na visokom čelu, nose crne rolke i dnevno troše nečije sedmične zalihe duhana razgovarajući o politici, globalizaciji, diskriminaciji, kapitalizmu i ostalim pošastima modernog svijeta. Ima i onih koji su zalutali na fakultet, pod pritiskom roditelja, ili zbog neodlučnosti, jer njihove sadašnje perspektive dosežu samo do lokalnih birtija. Sa njima se na fakultetu viđam uglavnom dok se kupuju knjige, a poslije se, dok traju predavanja, susrećemo uglavnom na Jali, u Velikom parku, po birtijama kada svratim na indijski čaj. Ili se više nikada ne sretnemo. I profesore mogu razlikovati uglavnom po tome što se dijele na alkoholičare i one koji to nisu.

* Druga, važnija strana mog života bila je vezana za nematerijalni svijet. Astralni plan, sa bićima koja u njemu susrećem, koji poznaje mnogo više dimenzija od ovog običnog je, uslovno rečeno, mjesto u kojem sam obično obitavao, dok sam meditirao. Tajne Bhavad Gite otkrio sam još dok sam bio tinejdžer, tada je u folu bio taj hipi pokret, koncerti, druženja, ludilo jedno. Hare Krishna je religija koja se sporo širi, jer se prenosi usmenim putem, i to sa učitelja na učenika. Svog učitelja sam upoznao jedne noći dok sam čekao da se skupi raja pa da idemo lokat'. Došao je, sjeo do mene i pitao me da li želim da probam nešto jebenije od tripa. Bio sam spreman za nova otkrića i nije me trebalo dva puta pitati. Te noći mogu smatrati da sam se ponovo rodio. Spoznao sam Krishnu. Pjevajući, shvatio sam da smo svi Njegova djeca, doživio sam jedan novi oblik ljubavi. Saznao sam da postoji tačno određen broj živih bića, da ona na osnovu zasluga iz prošlih života uzdižu se ili spuštaju za jedan stepen. To se zove reinkarnacija. I shvatio sam da mi je podarena izvanredna moć, da unaprijed tri života vidim šta će ko biti!!! U početku sam se teško nosio s tim, mislio sam da sam skrenuo s pameti, ali kasnije sam se pomirio s tim ''darom''. Sve se religije slažu u najmanje jednom, a to je da je svijet dotakao dno i da će uskoro Kraj. Moja religija svijet dijeli u četiri perioda, a trenutno smo pri kraju ovog četvrtog. Njega veliki učenjaci smatraju najgorim: najteži dio Vremena, krah morala, kulminacija dekadencije, itd. itd. Svačiju sudbinu Tri Buduća Života mogu pročitati gledajući u čelo, jedino moja mi je bila nepoznata, zapisana meni nerazumljivim kodom. Ponekad sam se zabavljao gledajući buduće biljke, amebe, pacove i lemure kako u svojim prolaznim odijelima žive prolazni život, zamaraju se prolaznim pitanjima i svakim svojim dahom prave korak dalje od Nirvane. Bilo je i onih drugih, ali mnogo manje. Oni koji su u ovom životu iskoristili priliku koja im je pružena, uzdigli se na najviši nivo, oni su imali zapečaćena čela. Ništa na njima nisam mogao pročitati. Kraj se bližio...

* Te noći sam kasno svratio u hotel, zanimao me sutrašnji raspored, znao sam da su ponedjeljkom obično predavanja iz Rimskog prava, a prodaja udžbenika za taj predmet čini više od polovice mog suficita. Pored vrata sam vidio crvenu kantu sa prljavom krpetinom koja se cijedila u još prljaviju tečnu sadržinu kante. Odnosno, nije se cijedila, nego je Ona cijedila. Inače prvo što vidim na ljudima je zapis na čelu, ovoga puta sam nesvjesno napravio izuzetak, pogled mi se zakovao na njenim krupnim plavim očima i sigurno bi tako ostao do kraja života da Njen pogled nije spustio moj negdje duboko ispred mojih nogu. Zbunio sam se i promucao: ''Dobro večer, izvinjavam se što smetam, ovaj, htio sam sutrašnji raspored da vidim, ali nema

veze, vi ste već prebrisali pod tako da...'' A zapravo se čitav pod razmicao kao Crveno more i otvarao mi put koji vodi bliže njoj. Odjednom više nije postojao ni raspored, niti ikakav drugi razlog koji bi bio bitniji od našeg susreta. Ona je samo ćutala i gledala me. Zbunio sam se kao srednjoškolac i uradio jedinu gluplju stvar od ćutanja: pogledao sam u njen dekolte, na licu mi se tada sigurno prikazivao Izraz Oduševljenja. Ali nekada i najgluplji postupci daju pozitivan rezultat, te mi je ona gestakulacijom objasnila da je nijema. Sa kažiprstom i srednjim prstom sam napravio par koraka u vazduhu i onda prstom pokazao na oglasnu ploču. Odnekud, čuo sam glas: ''Hajde slobodno, ja sam znala da ćeš ti doći.'' Okrenuo sam se oko svoje ose, nikoga nije bilo u prostoriji, a glas je zvučao nekako 3D, tako da nisam mogao ocijeniti odakle dolazi. Pogledao sam u nju, ona se samo smješkala. ''Prođi, šta si se ukipio k'o Drvena Marija.'' Teško je opisati taj osjećaj, ali mu se jako lahko prepustiti. Napravio sam par koraka. Žute kockice na podu kao da su se multiplicirale i nakon, po nekom mom shvatanju, tri četiri sata stigao sam do ploče. Više mi zaista raspored nije bio ni na kraj pameti, razmišljao sam o njoj, o tome šta mi se dešava. Na ploči sam, umjesto raznih škrabotina iza stakla, gledao svoj odraz u staklu. Na čelu sam pročitao žensko ime. Sve do tad, u toj riječi sam tražio neki dublji smisao i nisam je shvatao. ''Da. Tako se zovem.'' To je pisalo na papiru, ispod žiro računa Pravnog fakulteta. Počeo sam igrati tu nebuloznu igru. ''Drago mi je.'' Pomislio sam, ''ja sam...'' Okrenuo sam se i na njenom čelu pročitao svoje ime.

* Ona me spustila na zemlju. Cijelo vrijeme sam smisao tražio negdje van Ovog Svijeta, poentu života vidio sam u njegovom prolaženju. Susret sa njom ne mogu porediti ni sa čim. Spoznao sam Ljubav, koja svim čudima oduzima onu posebnost i ona uz nju postaju svakodnevnica, obične, glupe, drage životne stvari. Naučila me skladu duhovnog i materijalnog života. Religija nije život. Ona nam, u najboljem slučaju, daje pozitivne smjernice. Tu smo da bi živjeli. Pitala me: ''Kako to da je ovo najgore vrijeme, kada na svijetu postoji najviše ljudi, a sve manje biljnih i životinjskih vrsta?'' Poderao sam i svoje i njene karte za Druge Svjetove. To ne znači da više ne putujemo. To znači da smo raspakovali kofere tu gdje jesmo. Čak mi je i Sutra daleko i strano kad sam s njom. Volim je. Kada preselimo, molim Boga da nam da istu destinaciju... (svaka slučajnost sa stvarnim likovima je namjerna)

SMRT MOŽDANE ĆELIJE *

Vjetar prolazi kroz mene kao kroz paučinu. Željeznim korakom hodam mračnom ulicom. Pokušavam se oduprijeti valu ludila. Stišćem šake i zube. ''Izdrži...'' ''Ne mogu...'' ''Noć je hladna. Hladna je noć. Hladno je. Vani je hladno. Mokro. Mokro. Mokro i hladno. Mjesec je umro. Njegov kostur na nebu se krevelji. Pogledaj ga. Kako se krevelji. Otvori oči. Gledaj kuda ideš. ''

''Imaš li sanke? Hoćeš li se sankati s nama?'' ''Imaš potkošulju od leda. Sva će se istopiti i voda će ti ući u gaće.'' ''Neće.'' ''Eno, pseto u kupaćem kostimu. Hoće da te pojede. Misli da si od snijega. Misli da imaš kosti od snijega. Bulji u tebe. Udari ga. Bulji u tebe!!! Pseto!!! Smije ti se. Misli da si od snijega...'' Glasovi su mi ušli u glavu. Ne mogu ih ignorisati. Ušli su mi kroz uši. Tresem glavom da izađu. Neće. Nadglasavaju se. Drveće mutira. Pretvara se u ogromne naborane šake koje vire iz zemlje. Zemlja će se svojim šakama koje vire iz zemlje zadaviti. Svi ćemo umrijeti. Krv se razliva nebom. Crna gusta krv. Svi su već krvavi. Krv mi curi niz lice. Krvave su mi ruke. Krv ulazi u mene i miješa se sa mojom. Crna krv teče kroz mene. Pocrnio sam. Ljudi su crni. Ljudi će se pretvoriti u crni ugalj. Sav sam od uglja. Crna krv se zgrušala i od ljudi napravila kipove od uglja. Ne mogu se micati. Dolaze po mene kamionima da me vežu šarenim telefonskim žicama i da me odvezu kući. Da nalože vatru. Zgrade se transformiraju u ogromne brodove. Dolazi veliki val. Svi bježe u ulaze. Ljudi na prozorima se smiju. Svaki prozor se smije. Brodovi trube. Napuštaju luku. Ja sam crna riba. Ja sam crna riba od uglja. Ljudi mi se smiju. Ljudi me gledaju i smiju se. Ja sam riba i ne mogu da dišem. Trljam lice snijegom. Sve je zaleđeno. Ipod asfalta je okean. Moram naći rupu u asfaltu. U dubinama je spas. Brodovi će me samljeti... Gotovo je. Stvarnost je inficirana. Moj svijet se ponovo otvorio, izbrisale su se granice. Desio se veliki prasak u mojoj glavi. Ponovo sam u svom svijetu. Stvarnost je postala samo iskrivljeno sjećanje...

* ''Kasnim li?'' ''Ma samo što sam naručila čaj.'' ''Dobro veče. I ja ću čaj...'' Damira sam upoznala na fakultetu. Studiramo zajedno. Na predavanjima mi je privukao pažnju jer je bio uvijek sam. Sjedio je u zadnjem redu. Sa ostalima je komunicirao samo ako bi ga nešto pitali. Među studentima su se vrtile standardne glupe priče sa uvijek istim temama. On se nikada nije uključivao. Glupavo se smješkao kada god bi uhvatio nečiji pogled na sebi. A gledali su ga. Prezrivo ili radoznalo. Jednom sam zakasnila na predavanje. Sve su stolice bile zauzete. Odlučila sam stojeći pratiti predavanja. On je ustao i ustupio mi svoje mjesto. Ruksak je spustio na pod i sjeo na njega. Dirnula me njegova ljubaznost. Na pauzi sam se upoznala s njim. Primijetila sam da je jako stidan. Poslije nekoliko dana, uspjela sam malo doprijeti do njega. I on se polahko počeo navikavati na moje prisustvo. Volio je čokoladu. Ja sam je uvijek imala u torbi. Družili smo se na pauzama. Poslije predavanja sam išla na kafu sa još nekoliko kolega. Jednom sam pozvala i njega. Ostali su ga gledali i smijali mu se. Nešto su mu dobacivali. On ih je pogledao, krupnim očima punim tuge, nasmijao se i rekao da nema vremena, nevješto se našalio i otišao. Kad sam ga konačno nagovorila na tu vannastavnu aktivnost, bili smo sami nas dvoje. Prvi put u životu je ušao u kafić. Odvela sam ga u jedan tuzlanski bar u kojem se puštala dobra muzika, a bio je na pola puta od fakulteta do autobuske. Umalo nije zakasnio na zadnji bus za Lukavac. Pričali smo o svemu. Sa njim se osjećam opušteno. Pričao mi je kao da nadoknađuje sve one trenutke usamljenosti. Hipnotizirao me svojom pričom, tihim glasom i rečenicama protkanim melanholijom. Dosta sam saznala o njemu. Imao je teško djetinjstvo. Roditelji su mu se razveli kada je imao šest godina. Poslije toga je piškio u krevet, iako je već bio krenuo u školu. Nekada

bi iz čista mira počeo vrištati. Nana ga je vodila nekoj ženi na selo. Ona mu je salila stravu. Bilo mu je bolje. Idući traumatičan događaj u njegovom životu desio se u ratu, kada mu je poginuo otac. Živio je sa djedom i nanom u stanu. Mati mu je bila u Njemačkoj. Ponovo se počeo čudno ponašati. Za stolom bi razgovarao sa ocem kao da je tu. Pričao je sam sa sobom, odlučio je čitav stan okrečiti u crno, pišao je kroz prozor sa trećeg sprata... Odveli su ga na psihijatriju. Primio je nekoliko terapija. Nakon mjesec dana pustili su ga kući. Upisao je Bosanski jezik. Od malena je volio da čita. Nikada se nije družio ni sa kim. ''O čemu razmišljaš?'' ''O tebi. O tome kako smo se upoznali.'' ''Bona, misli na mene kad nisam tu. Ohladiće ti čaj.'' ''I, jesi li odlučio, hoćeš li prvu novu godinu koju slaviš provesti sa mnom?'' ''Znaš da bih, ali biće tu još ljudi...'' ''Pa poenta je u tome da bude...'' ''Ne znam...'' ''Haaaajde!!!''

* ''Mladi kolega, vi ste skoro došli u ovu ustanovu, a ja tu radim već preko dvadeset godina. Pričaću vam o šizofreniji, na način na koji se ona opisuje u udžbenicima. Ali ću vam poslije ispričati i par svojih ličnih saznanja o tom poremećaju. Dakle, radi se o psihičkom poremećaju čiji uzroci su nedovoljno razjašnjeni. Ti uzroci mogu biti biološki, kao što znate, u koje spadaju genetski i anatomsko-morfološki uzroci. Dalje, uzroci mogu biti i psihosocijalni, među kojima su: iskustva iz djetinjstva, slučaj poremećaja ega. Najčešći primjer su loši odnosi između roditelja, koji na razne načine negativno utiču na psihu djeteta. Još jedna skupina uzroka, koji spadaju u psihosocijalne uzroke jesu naročito stresni događaji. To je uglavnom bolest zapadnog društva i to je jedno od mojih opažanja. Zato što je u tom društvu stvarnost nametnuta. Definirane su stroge granice normalnog, općeprihvaćenog društvenog ponašanja. Um je slobodniji na Istoku, jer Mentalni svijet nije sužen i ograničen, u korist Materijalnog svijeta. U periodu prije bolesti, pacijent ispoljava izraženu ovisnost o roditeljima, povodljivost, stidljivost, asocijalnost i naglašenu servilnost. Bolest mogu, da kažem, ubrzati socijalni i ekonomski stresovi, neki specifičan traumatski događaj, čak i upotreba narkotika. Bolest nastupa uglavnom u kasnoj adolescenciji ili u ranoj fazi srednjeg doba. Primijetio sam da, kada su žene u pitanju, radi se uglavnom o kasnim dvadesetim, a u slučaju muškaraca poremećaj se javlja nešto ranije, sredinom dvadesetih. Zašto je to tako? Pitam zato jer žene ranije postaju mentalno i fizički zrele. I zašto u nerazvijenim, zaostalim zemljama muškarci obolijevaju skoro dva puta više nego žene? Moj odgovor je da se radi o reakciji ljudskog uma na sudar sa agresivnim vanjskim svijetom. Njegovim granicama. Šizofrenija je zapravo stadij svijesti koji je nedovoljno istražen. Ljudski mozak je jedna enigma, mladiću, možda još tvoja generacija nađe način da, ko to zna, možda čak šizofreničare predstavi pionirima jedne nove generacije, intelektualno nadmoćnije??? Ljudi su kroz svoju povijest konstantno rušili granice i to je osnovni princip evolucije. Kada se ljudskom umu i ponašanju da potrebna sloboda, šizofrenija više neće postojati, nego će se svačiji Duhovni svijet inkorporirati u ovaj Materijalni.'' Neko je pokucao na vrata. Otvorila su se i ušla je sestra. ''Doktore, doveli su novog pacijenta. Damir Mehić, sjećate li ga se?''

*

''Nisam znao šta da obučem. Nana mi je dala djedov sako. Kako mi stoji?'' ''Zgodan si... Hajde, idemo.'' Odvela me u neki bar. Gužva. Šarena svjetla. Preglasna muzika. Ušli smo i sjeli za neki sto, pretrpan hranom i pićem. Slavio se novi broj na kalendaru. Upoznala me sa svima koji su sjedili za stolom. Nikome nisam čuo ime. Pitali su me šta pijem. ''Kolu.'' Smijeh. ''Pa dobro, eto, uspite malo vina u nju. Ne pijem alkohol inače...'' Počela je neka pjesma, svi su ustali i zaplesali. Ona me uzela za ruku i odvukla na sredinu prostorije, na kojoj se plesalo. Malo sam tresao glavom i mrdao nogama u ritmu. Nije to bio loš osjećaj. Ona je bila prelijepa. Uvijala se u ritmu muzike, ponekad bi i prstima prošla kroz kosu. Uzbudio sam se. ''Idem ja malo sjesti. Plesaćemo poslije.'' Za stolom su sjedila dvojica. Jedan je imao dugu kosu, a ovaj drugi crne naočale. ''Momak, dobra ti furka. Mi smo krenuli u wc da se uradimo, hajde s nama.'' Neugodno mi je bilo da ih odbijem. Jedan od njih me je čak zagrlio. U wc-u su mi dali da ušmrkam nekakav prah. ''Speed''. Tako su ga zvali. Utrnuo mi je mozak. Nos. Zvukovi i boje su postali jači. Neki čudan osjećaj se raširio mojim tijelom. ''Bože, ne. Ludim...'' Gledao sam u njih. ''Ma ludilo, brate, vidjećeš. Nek nas digne, pa idemo malo skakat...'' Lebdio sam nekih desetak centimetara iznad tla. Tijelo mi je bilo ispunjeno nekakvim elektricitetom. Ponio me ritam. Skakao sam. Premjestio sam se u drugu dimenziju, oko mene su se okretala lica, svjetla, stolovi... Negdje sam vidio njeno lice. Osjetio sam neodoljivu želju da je poljubim. Nigdje je nije bilo. Gurao sam se kroz masu, tražio je. Vidio sam je za šankom. S leđa. Nečije ruke su bile na njima. Ljubili su se. Spustio sam se na zemlju. Otišao sam za naš sto. Popio sam dva litra vina. Ruke su mi se i dalje tresle. Povraćao sam. Sjedio sam na šolji dva sata. Izašao sam. Četvorica su pušila travu. I ja sam povukao par dimova. Pogledao sam se u ogledalo i vidio svoje lice. Bilo je bijelo, iskolačenih očiju. Zubi su mi bili stisnuti. Izašao sam vani. Bilo je hladno. Malo sam sabrao misli. Krenuo sam kući. Noge su mi bile teške.Vjetar je bio hladan. U glavi sam čuo poznate glasove...

HANIBAL JE POLIZAO PRSTE *

Negdje je pukao zupčanik u mojoj glavi i pokvario se projektor za snove. Cijelu noć sam sanjao ljude bez lica, pod slabim svjetlom neke jeftine rasvjete. Koga god pogledam u snovima, vidim ga s leđa. Odem do ogledala, pogledam sebe i vidim svoj potiljak. Od dosade se probudim. Nedostaju mi snovi. Nedostaje mi iskrivljeni odraz stvarnosti u njima. Najviše mi nedostaje ona. Iznenada se pojavljivala, uvijek u liku druge žene. U ritualu prepoznavanja divljački bismo vodili ljubav. Na kraju bih joj skinuo grudnjak. Imala je lijepe, okrugle sise bez bradavica. Tek tada bih znao da je to ona. Moje tijelo bi preplavio hiperorgazam. Jednom je s mog tijela odlijepila bradavice, kao da su od gume i zalijepila ih na sebe. Iz jedne je potekao kečap, iz druge majoneza. Grizao sam njeno tijelo, koje je imalo ukus pilećeg parizera. Bila je moja glad i moja hrana. Desilo se da je u mom pupku našla rajfešluz, otvorila stomak i ušla u mene. Moj glas je postao

njen. Oči su gledale ono što je ona željela da vidi. Probudio sam se kao ona. Nikada više je nisam sanjao... Za doručak jedem njeno omiljeno jelo. Umačem banane u eurokrem. Pijem bijelu kafu, iako mi se gadi. Pratim tok njenih misli dok gledam u ekran pokvarenog televizora. Skida mi pantalone i miluje me preko gaća. Zglobovi na kažiprstu moje desne ruke nestaju. Smanjuje se. Iz njega je ispao nokat i na mjestu gdje je bio otvorila se rupa. Užasnut, posmatrao sam kako se prst transformira u muški spolni organ. Strgala je gaće sa mene i počela se milovati po vlažnoj vagini koja se nalazila između mojih nogu. Lijevom rukom je stiskala novoizrasli penis na desnoj ruci. Uzela ga je u usta. Kada se ukrutio, grubo ga je gurnula u mene. Svršila je, vagina je iskezila zube i odgrizla penis. Progutala ga je. Bol mi je nakratko razbistrila svijest. Iz desne šake, na kojoj je nedostajao kažiprst, šikljala je krv. Otrčao sam u kupatilo. Toalet papirom sam pokušao zaustaviti krvarenje. Pogledao sam se u ogledalo. Usta su mi bila puna krvi. Povratio sam u lavabo. Pogledao sam ogavnu smjesu banana, eurokrema, kafe i krvi i u njoj vidio odgriženi prst. Pogledao sam u ogledalo i vidio njeno lijepo lice sa umornim smješkom zadovoljene žene....

* Sjedio sam na obali i divio se glatkoj površini svoje svijesti.Odjednom je zapuhala bura, digli su se valovi, smrklo se. Spiker na televizoru je pričao o dalekom svijetu u kojem se otopio glečer. Bila mu je čast najaviti dolazeću katastrofu. Voda je bila gusta, umjesto riba na obalu je izbacivala mrtve fetuse mojih ideja, konzervirane frustracije bez roka trajanja, želje sa slomljenim vratovima. Voda mi je došla do koljena. ''Budali je more do koljena.'' ''Sad ti je ravno do mora.'' Munje riječi su parale nebo. ''Trebao sam ovo već davno predvidjeti i početi graditi lađu. Nazvati je Zdrav Razum.'' ''Budali je more iznad koljena.'' Uhvatila me panika. ''Zar da zauvijek nestanem u nekakvoj nadolazećoj poplavi svoje potsvijesti?'' Bježao sam, ali tlo ispod mene topilo se kao šećer u dodiru sa vodom. Sat je odbrojavao posljednje minute suhim mjestima moga Uma. Teatralno sam podigao pogled ka nebu. Počela je padati kiša. Zamislio sam sebe kao utopljenika. Svoje nabubreno tijelo. Naišao je veliki val i povukao me. Padao sam velikom brzinom i lupio glavom o dno. Rakovi su me zabezeknuto gledali. ''Ti si sa površine?'' ''Da.'' ''Sad si na dnu. I ovdje su drukčija pravila. Moraš ih poštovati. Nećemo tolerirati nikakvo nedopušteno ponašanje.'' ''O čemu se radi?'' ''Kao prvo ne smiješ pušiti. Stvara se katran u tvojim plućima, izlazi iz njih i taloži se po dnu. A mi živimo na njemu.'' ''Nisam pušač.'' Ukratko su mi predstavili svoj kodeks. Posebno su insistirali na redovnom pranju pazuha, jer, tek tada sam to primijetio, škrge se nalaze ispod njih. Ako ih redovno ne perem, širiću loš zadah i bićima oko mene biće neugodno. Dali su mi nekakvu mirišljavu kremu da ih mažem. U daljini sam ugledao svjetla. Oko mene su se upalile crvene strelice, čiji su vrhovi pokazivali na ta svjetla. Išao sam prema njima i došao do putničkog vagona. Otvorila su se vrata, dvojica grdosija su izašla i odmotala crveni tepih. Izašla je Ona i pozvala me

da uđem. Sjeli smo u dvije crvene kade, postavljene jedna naspram druge. Podigla je slušalicu i znakovima pokazala da i ja treba isto da uradim. ''Zašto pričamo preko slušalica?'' ''Zato što smo daleko. Daljina nekada nema veze sa prostorom.'' ''Zašto sam ovdje?'' ''Da bi dobio odgovor na pitanje.'' ''Kakvo pitanje?'' ''Ja znam samo odgovor.'' ''Pa kakav je odgovor?'' ''Želiš da ti odgovorim, a nisi me ništa pitao?'' ''Da, mada to zvuči pomalo nebulozno.'' ''Izvan svoje glave.'' ''Šta je sad to?'' ''Odgovor na tvoje pitanje. A sada moraš ići. Vrijeme ti je isteklo.'' Dvojica grdosija su me izvukli iz kade. Dok su me izbacivali, uspio sam da je upitam: ''Gdje da te ponovo potražim?''

* Izronio sam iz jezera koje se zove Hazna. Nalazi se u blizini Gradačca. Dok sam plivao prema kopnu, ogromna riba mi je odgrizla mali nožni prst. Izašao sam na obalu, pogledao iza sebe i vidio crveni trag u vodi. Sjetio sam se prsta. Naišli su neki ribari. Jedan je iz auta izvadio pribor za prvu pomoć. Ništa me nisu pitali. Zamotali su mi ranu, vratili pribor u auto, pokupili štapove i otišli. Preporučili su mi da ponovo previjem i desnu šaku, na kojoj je falio kažiprst. Pješačio sam do grada. Bio je pust. Pogled mi je privukla jedna prosjakinja. Inače ih ne primjećujem, ali tada je ulica bila potpuno pusta. Bili smo jedina dva bića u Svemiru. ''Booog ti dao zdraaaavlja i sreće, i tebi i tvojoj porodici...'' Njihovo blagosiljanje zvuči kao kletva, zbog načina na koji govore i situacije u kojoj se nalaze. Ova prosjakinja je samo šutila. Pognute glave, počešala se desnom rukom, na kojoj je falio kažiprst, po ispruženoj lijevoj nozi, na kojoj je falio mali prst. ''Koja slučajnost.'' Pomislih. Valjda zbog toga, počeo sam preturati po džepu, tražeći sitan novac da joj udijelim. ''Ne treba meni novac. Ustvari, svakome je on potreban, ali nisam ovdje zbog njega.'' Progovorila je. ''Mogu li ti nekako pomoći?'' ''Možeš. Pomozi sebi.'' U nastavku razgovora primijetio sam da su mi njene rečenice poznate. Kao da sam ih već nekada ja izgovorio. Kada sam joj vidio lice, prepoznao sam je. Sjeo sam pored nje i zagrlili smo se. Skinuli smo zavoje sa rana i dodirnuli se desnom rukom i lijevom nogom, mjestima iz kojih je tekla krv. Poželio sam u tom trenutku da nas neki hirurg zašije jedno za drugo. Kada su se rane spojile, ona je izašla iz mog tijela i vratila se u svoje. Ja sam ponovo osjetio sebe u sebi. Ljudi su počeli hodati ulicom. Zavidjeli su nam na sreći i nisu nam davali novac. Ustao sam. ''A da mi daš svoj broj, pa da nekada odemo na kahvu?'' I ona je ustala. Dala mi je broj. Onda smo otišli, sretni i kompletni, svako na svoju stranu. Sutradan, kada sam se probudio, vidio sam da su mi preko noći prsti ponovo izrasli. Nazvao sam je...

PROVINCIJALKA

* Pogledala je glatku bijelu površinu između nogu, u vezi koje je, jednom drugom prilikom, par minuta razbijala glavu da li je to ustvari porculan ili šta je već. Vidjela je kako se crvena gusta tečnost preliva preko smeđe materije u relativno čvrstom stanju. I u tom poganluku, pomislila je, neke oči bi vidjele nešto lijepo. Sjetila se porcije ćevapa koju je pojela u jednoj poznatoj aščinici u Srebreniku. Luk je viljuškom samo odstranila u kraj tanjira. Jasno i glasno je naručila ćevape bez luka, ali valjda tim ljudima predstavlja svetogrđe napraviti ćevape a ne staviti luka u njih. To bi kasnije, da je ikada više naručila ćevape, sigurno poštovala. Ali eto, poslije te porcije, ćevape je definitivno i zauvijek izbrisala sa svojih jelovnika. Pojela ih je sa kečapom. I tek tada se sjetila zašto sjedi na šolji i pravi tu idiotsku digresiju. Poslije tih ćevapa imala je gadne bolove u stomaku, povraćala je svuda po sobi, vrtilo joj se u glavi... Ako ijedan muškarac želi da zna kroz kakve patnje žensko prolazi kad dobije mengu, a ne može joj pasti na pamet zašto bi to muškarce interesiralo, neka pojede pokvarene ćevape sa kečapom ili bez, kako kome godi, ili neka se na neki drugi način otruje. Onda se malo zabavljala svojom najomiljenijom misli dok sere i istovremeno krvari, a to je da ima penis umjesto mrskog organa. Zamišljala ga je svakakvog, a najčešće kao onaj iz kratkog oralnog filma sa mobitela svoje drugarice. I kada bi se već navikla na njega i zaboravila na tupi bol, dolazilo je do vrhunca. Nekako bi (to je već priča sama za sebe) došlo do tragedije i bio bi joj amputiran. Pogledala bi dolje gdje se nalazila nejasna krvava mrlja među nogama... Sjetila se i običaja nekog misirskog plemena koje je svojevremeno prešlo na Islam, ali je nastavilo brutalnu tradiciju sunećenja žena. Satružu sve oko rupe što se sastrugat' i iskružit' da, pa žena više nema nikakvih seksualnih nagona, niti nadražaja, te postaje ili doživotno podobna da bude seksualni objekt i da rađa djecu, ili zbog neprofesionalne operacije u kritičnim higijenskim uslovima, što nije rijedak slučaj, nedugo zatim dobije tumor i umre. Onda je, da je ne bi čitavu nedjelju pratile turobne misli, kao lijek protiv depresije aktivirala misao o Izgubljenom svijetu Amazonki. Malo se naslađivala idejom dominacije žena, potlačenošću muškaraca, vitkim i gipkim tijelima preplanulih Amazonki...Žene se puno lakše i brže napale dok imaju...

* Otkako se desila nesreća u rudniku Kreka u Mramoru, kada je poginuo i njen ćaća, živjela je sama sa materom. Doduše, tu je bila i blesava nena, ponekad se gubi, ali u svijetlim trenucima zna biti pravi sagovornik. Upravo nena joj je dala tu prekrasnu ideju da upiše medresu: ''Upiši šćeri medresu, tu ćeš biti žaštićena od poganog kurca, a možda štogod i naučiš. Završila ne završila, nađi sebi kakvog hodžicu pa se udaj...'' Poslušala je nenu, izuzev onog dijela sa hodžom. Jest da se moraju nositi one pizdarije na glavi, da se glupo osjećala u onim vrećama kao odjevnim premetima, ali je zato u internatu bila okružena djevojkama. Bio je to njen harem. Nadala se da će se među toliko ženskih duša naći još jedna lezba. Ako ništa, sigurno će se ugodnije osjećati, daleko od proklete kasabe zvane Srebrenik, gdje se svaka izgovorena riječ opogani prošavši kroz svačija usta, oboli, mutira, transformiše se u nekakvu mantru što se po birtijskim budžacima tiho šapuće. Priče kruže i ni jedan stanovnik nije pošteđen tog provincijskog prokletstva da u registru tračeva ne bude pomenuto i njegovo ime. A riječ ''lezbača'' jako slatko zvuči uz kahvu ili kao kakav desert. U internatu se nije uspjela asimilirati, bila je uvijek nekako po strani događaja, valjda zato jer je bila puno ljepša od seoskih halapača, čak ni najvještiji estetski hirurg ne bi uspio pomračiti njenu

ljepotu uljepšavajući ove pomenute. Buduće efendije vođene slijepim nagonom od nje su napravile najpoželjniju curu u medresi, a da su na trenutak zastali i upotrijebili mozak umjesto spolnog organa, shvatili bi da nešto ne štima na njoj. Sve cure su joj zavidjele na toj nesreći. Ali uspjela je stvoriti nekakav prijateljski odnos sa najružnijom od njih, koja je takođe bila odbačena od krda. Njena priča bila je da je, za kaznu, upisana u medresu jer su je viđali u kompromitirajućem društvu kosatih muškaraca, što bi eventualno moglo pomračiti ugled seoskom Prvom čovjeku najmuslimanskije stranke u BiH. I nakon što je, posto još nije bila teški ovisnik, nije mogao poslati Bogu iza nogu u nekakav centar za odvikavanje, sinula mu je ideja da je pošalje u medresu. Tu je ona, zahvaljujući robnoj razmjeni sa lokalnim đilkošem, uspjela evoluirati u jako teškog ovisnika.

* Dani su prolazili, kolone Vikenda i Radnih dana su se izredale na Kalendaru, i jedni i drugi su bili podjednako tmurni sa par svijetlih tačkica na svojim nezgrapnim crnim tjelesinama. Jedna od najsvjetlijih tačkica bili su popodnevni izlasci srijedom kad je ona, sa novoupoznatom prijateljicom, odlazila u najcrnju rupu u tom dijelu Svemira koja je imala prividan oblik nekakve kafane. Tu je upoznala Žutog, saznala priču iz prve ruke zašto ga zovu Žuti. I Žuti i njena prijateljica su se boli u vene. Njoj su dali samo da vuče. Kada je prvi put ušmrkala smeđi prah, koji je njena prijateljica kupovala od Žutog (Ona je uvijek bila puna love jer je kompenzirala sa starim očinsku ljubav i pare. On je imao ovog drugog na pretek, a ovo prvo ni njemu nikada nisu dali) nije se bogzna kako drukčije osjećala. U toj kafani se prvi put poljubila, sa prijateljicom koja je to radila, onako, iz fazona. Kada poljubiš preko deset osoba suprotnog spola, to ti postane nekako obično i možeš se ljubiti sa svim što ima usne na tijelu. Njoj je to puno više značilo. Nije bila zaljubljena, naprotiv, bila je predugo nezaljubljena. Vremenom se navikla na te seanse u kafani i na prah. Tako je došao još jedan zimski raspust, kojeg je ona jedva predeverala. Idućeg polugodišta se njena prijateljica nije pojavila. Prve sedmice, očekivala je da će ipak doći, a da je čitala crnu hroniku, znala bi da je prijateljica imala saobraćajnu nesreću i da niko u autu nije preživio. Poslije se ponovo navikla na samoću. Malo su joj nedostajale posjete kafančugi i jednog dana odlučila je sama da ode tamo. Srela je Žutog. ''De mi cire, je li se i u po ljeta moraš tako nosit', ti dugi rukavi i sve to?'' ''Da, u pravilu.'' Nije ni pomišljala da mu pruži neki iscrpniji odgovor na to pitanje. ''Jebote, da sam žensko i ja bih to počeo furat', da mi se ne vide vene po rukama...'' Tog dana je doživjela potpuno besplatan fleš. Par prvih šatova dobijala je džaba. Poslije, kada su joj već zatrebali a nije imala novca da ih kupi, dobila je prvu nemoralnu ponudu u životu. ''A da mi ga popušiš?'' Ukus i nije bio toliko gadan koliko je zamišljala, Žuti joj je dao par usputnih tehničkih savjeta kako da koristi jezik, da bi brže svršio. Poslije se ispovraćala i kao da ništa nije bilo. Kao da topla tekućina nikada i nije završila u njenom grlu. Poslije je shvatila da je puno praktičnije jebati se jednom u dvije sedmice, nego pušiti kurac dva puta sedmično.

* Sama sebi je ličila na nekakvog postmodernističkog heroja, jahača apokalise, koji se češće nalazio u poziciji jahanog, ali takvo je bilo vrijeme. Ne ljudi. Podsjećala se na Giu, koju je u istoimenom filmu odglumila Angelina, ideal svake lezbejke. Sve rjeđe je bila na nastavi, glupi vjernici nisu ništa kontali, niti su mogli pretpostaviti šta joj se dešava. Bili su prezauzeti idejom da bi svijet vidio mnogo manje zla kada bi se Šerijat više primjenjivao u praksi. Kod kuće, nena ju je pitala: ''Jel' vas to, pas im mater, tjeraju da postite svaki dan, pa si mi tako smršala? Nemoj se dijete

puno sikirat', može se pobudalit' od toga. Vidi mene...'' Zadnjeg dana svog života je razmišljala o tome kako seks puno više praktikuju oni kojima on puno manje znači. Obrnuta proporcija. Napisala je pjesmicu o izopačenosti, trenutak prije nego će žiletom marke Gilette prerezati vene u kadi, kako je vidjela da se radi na filmovima. Nije joj se dalo podgrijavati vodu, a hladnoću ne podnosi, pa je legla u praznu kadu. Pjesmicu je posvetila samoj sebi, jer u životu nije imala nikoga drugog. Filtrirane emocije u paraliziranom dječačkom duhu, Sklad praznine koja je okružuje U savršeno precrtanom, polomljenom geometrijskom tijelu koje podsjeća Na srce krokodila, čijoj koži se dive Na nogama debelih listova umorne sedamdesetogodišnje djevojke. Povađeni nalazi, izlučeni iz umorno čistog uma daju rezultat Pozitivan, u odnosu na njeno kretanje Po zaraslim alejama vrtova njegovih misli... Propast sistema. Da li, u paralelnom univerzumu, stvari stoje Suprotno naopakom redu??? Možda, i dok sanjam sam svjesna, činjenica koje su tu Kao dokaz, da sve više nestajem u svojim očima. I onda se dugo tražim, kad se sretnem da se podsjetim Da je vrijeme da se probudim... Oduvijek je voljela poeziju. Maštala je o tome da jednog dana objavi zbirku pjesama... Tih dana se u provincijskim birtijama kahva ispijala tiho, bez riječi, pognutih glava, kao pred pogubljenje. Zasijedala je porota koja se zove Savjest. I taman da se donese jednoglasna odluka, kroz grad je prošla ona Ahmetova mala, što je upisala medicinsku prošle godine, zabavljala se sa onim metalcem. Haman, stomak joj je nešto neprirodno napuhan. Nakon treće kahve, svi se složili da je napumpana...

KORAK DO SNA *

Dok se točak istine okretao, naišao je na prljavo staklo. Samo mi je to trebalo. Probila sam gumu na kolicima. Nekada sam se sikirala kada bi pukla guma. Nervozno sam gledala tragove na gaćicama. Čekala. Zamišljala porođajne bolove. Stvorenje koje bi izašlo iz mene. Njega kako se ne javlja na telefon. Sada je pukla jedna druga guma. Na kolicima. Ispred mene je bio put. Na kraju puta Kovači. On, čiji je mezar bio blizu puta, ohrabrivao me. ''Poguraj mala, predeverala si ti i gore stvari.'' ''Jesam, a ti nisi mogao jedan metak kroz pluća sa Špicaste stijene.'' ''Disao sam zbog tebe. Zbog nas. Ali Koševo je bilo daleko.'' ''Nedostaješ mi. Jedno usta na usta bi riješilo sve. Ni ti tad ne bi poginuo, a ja bih se sada u jednom dahu popela uzbrdo. Samo da me poljubiš...'' ''Nekada poljubac može značiti život.'' ''Ja bih se odrekla ovog svog, mada i nije neki, samo da me jednom poljubiš.'' ''Ja sam mrtav i nemam se čega odreći, ali bih te svejedno ljubio večeras.'' ''Jebi se, zapričavaš me, boli tebe, ti odmaraš, a ja moram gurati uzbrdo...'' ''Imala si najbolje noge u ex-Yu.''

''Sad se nekim klincima na medicinskom fakultetu povraća od njih.'' ''Ne moraš ih brijati, to je ono malo pozitive...'' ''Ma da su dlakave kao što su bile tvoje, dobro bi mi došle večeras. Samo da me odnesu kući.'' ''Opet si se napila?'' ''Šta, je li to postoji zakon koji zabranjuje invalidima da voze kolica pijani? I šta si se natakario, hoćeš li da duvam?'' ''Blow me...'' ''Da smo otišli vani kad smo mogli, bih...Perverznjak.'' ''Hajde, malena, polahko... Ako misliš biti kod kuće do jedan.'' ''Znaš, ti si mi najdraži šehid...'' ''I ja tebe volim...Mahni mi jednom kad prođeš pored.'' ''Znaš da ne bih podnijela da pročitam tvoje ime na nišanu. Jesu li uopće stavili sliku na njega?'' ''Jesu. Onu na kojoj sam pijan. Sa mature.'' ''Ma baš si sladak na njoj.'' ''Zato što me gledaš zaljubljenim očima.'' ''Proučila bih ti Fatihu, ali ne znam koliko bi se sad primila, pošto...'' ''Ma kad se otrijezniš, prouči...'' ''Volim te.'' ''I ja tebe...'' ''Ko razbi pivu na putu, glavu razbio, moram sutra u granapu kupit super ljepilo da zalijepim gumu.'' Pomislila sam u tom trenutku i napregnula tricepse...

* Sutradan sam se probudila oko jedan. Usudila sam se da pogledam u ogledalo. Crno ispod očiju. Nisam se mogla sjetiti kada sam zadnji puta počupala obrve. Otvorila sam usta i pogledala u karijes na dvojci. ''Ko ga jebe.'' Pomislila sam. ''Kada počne boliti, izvadiću ga.'' Nekada sam bila lijepa. Imala sam dugu, gustu kosu, neispucanih vrhova. Pune, neispucane usne o kojima su maštali svi đaci Treće gimnazije. Onaj pogled. I onda je došao rat. Njega sam upoznala prije rata. U prvom razredu srednje. On je bio četvrti. Vraćala sam se jedne zimske noći iz škole i naišla na Muću i Siketa. ''Divi sise u male, ima se šta pofatat'.'' Prišli su mi kod Sebilja i počeli me pipkat'. Odnekud se stvorio on, Siketa je udario šakom i ovaj je pao na pod, a Mućo se u trenu ispario. Odmah je dobio ekskluzivno pravo na mene. ''Mogao bih ja tebe otpratit' do kuće, ne može tolika ljepota nezaštićena prolaziti ovuda.'' Tako sam dobila zaštitnika i ne bih ga nikada ni izgubila da mi ga nije preotela važnija od mene. Država. ''Zaratilo se, Mija. Moram ići, ko će Bosnu braniti, ako neće ovakvi k'o ja.'' ''Jebeš Bosnu, idemo vani. Imam rođake u Norveškoj.'' ''Nemam ja druge domovine.'' ''Nemam ni ja drugu ljubav. Imam samo tebe. Šta ću ako ti šta bude.'' Na Vracama je zapucalo. Rat. Eksplozije. On se odjednom pretvorio u vojnika. Ja nisam shvatala ni ko nas napada, ni zašto se branimo. ''Da si bila na Jevrejskom groblju, shvatila bi.'' Mrzim groblja. I nisam željela da shvatim. Zadnji put smo se jebali pod granatama.

* Sinoć mi se neko nabacivao. Ružan, u kožnoj jakni, halidovkama, žgoljav, zalizan. Ni sada ne

znam. Kako to da on može moje fizičke nedostatke prihvatiti, a da ja njegove ne mogu? A ja nemam noge? Da li imam pravo na izbor, obogaljena? Ako su mi odsjekli noge, nisu iščupali komad duše. Još uvijek osjećam. Sposobna sam fizički da rađam djecu. Ali nisam psihički sposobna da ikada rodim dijete, a da ne bude Njegovo. ''Ako poginem, daj moje ime svome djetetu.'' ''Ako se usudiš da pogineš, tvoje ime ću davati psima lutalicama.'' Ima jedna kuja ispred moje kuće. Nema noge. Ima umiljat pogled. Žensko je, ali je zovem njegovim imenom. Mirza. Vidjela sam ranjenog cuku. Pošla sam prema njemu da mu pomognem, i pala. Ležeći, osjetila sam toplotu u tijelu. Sijač smrti je mene ranio, a cuki prekratio muke. Sve se okrenulo oko mene. Probudila sam se u bolnici. Boljele su me noge koje više nisam imala. Na liniji su mu javili da sam teško ranjena. Čim je mogao, krenuo mi je u posjetu. Nosio je bombonjeru, koju ni sada ne znam kako je nabavio, kada ga je usmrtio snajper. Zamišljen, zabrinut, brinuo se više za mene nego za sebe. Na kraju ga je to ubilo... Ja ne znam kud ću sa sobom. Završila sam srednju. Nana iz Zenice me zove da se preselim kod nje. Da upišem fakultet. Otići ću. Čim budem sposobna zaboraviti. ''Ljubavi, šta ćeš ako ja odem?'' ''Šta ti radiš od kako sam ja otišao?'' Ne mogu. Moram svaku noć naići pored mezarja. Šta bih ja u drugom gradu? Navikla sam na ovo uzbrdo. Plašim se da odem. U ovom gradu imam zaštitnika. Negdje daleko, bez njega, bila bih ranjiva. Ne bih mogla sanjati naše korake... ''Nedostaješ mi...''

(Lamiji)

SUTON *

Stojim sa koferom u ruci i gledam Suton. Kada se ide od Arizone prema Tuzli, na pola puta se skrene lijevo. Odatle je sve uzbrdo dok se ne dođe do jedne usamljene kuće na kojoj je zelena svijetleća reklama i ispod reklame crveno svjetlo. ''SUTON''. Svuda okolo je šuma. Bivši gazda me dovezao do Previla i produžio za Tuzlu. Ja sam dalje nastavila pješice. Nakon dva sata hoda po smrznutom blatu i snijegu, konačno sam tu. Da nisam promrzla i gladna, možda bih osjećala strah. U prizemlju kuće je poslovni prostor, svjetla su prigušena, kroz prozor ne vidim šta je unutra. Ispred vrata je otirač za noge na kojem piše ''welcome''. To me podsjetilo na moju rahmetli mater, kuću koju su porušili četnici i ponjavu koja je bila ispred ulaznih vrata. Nervirala se što sam čizme obuvala i izuvala na ponjavi. Osjetila sam davni miris domaćeg čaja od nane koji me čekao na peći, kada bih se vratila sa igranja u snijegu. Kuće nema. Mati je dobila srčani, kada su nas nekoliko izveli iz autobusa u Bijeljini i silovali me pred njenim očima. Trojica. Imala sam deset godina. Ponjave se više ne proizvode... Nikoga na svijetu nemam. Svi koje volim su mrtvi. Ne znam šta sam Bogu zgriješila pa da ja ostanem živa. Ne mogu zamisliti gori pakao od ovog kroz koji prolazim. Ako je život iskušenje, onda su na mom primjeru pređene sve granice. Ali znam da neću još dugo. Moj mesija je u meni, razvija se polahko ali sigurno i čovječanstvo, sa svim svojim zlom, nije sposobno da ga uništi. Kada dođe vrijeme za to moje tijelo će se raspasti, nesposobno da više bude siguran zatvor mojoj duši. Izaći ću iz njega, jednog ljetnjeg dana, pomirisati prvi cvijet na koji naiđem, leći u travu,

gledati plavo nebo i smijati se do vječnosti. Sretna jer ovo ovdje i sad nisam ja, nego nešto meni strano, čemu sam protiv svoje volje prisutna...

* Iz kafane su izašla dvojica. ''Ooo, stigla roba. Gazda!!!'' Izašao je i on. Zagledali su me i mjerkali kao paradnog konja, a ja sam stajala oborenog pogleda. Imam ja iskustva sa takvima i znam da, u kojoj god se situaciji praviš glupa, a posebno u onima sličnoj ovoj, nećeš pogriješiti. Onda su ona dvojica sjela u auto, a gazda mi je rukom pokazao da uđem. ''Dooobra...'' Povikaše iz auta, upališe ga i odoše. Gazda se pravio formalan, rekao je nekoj djevojci da mi donese šta već pijem. Sjeli smo za šank. ''Ovo su pravila igre, ti ih do sad sigurno već znaš. Maloprije sam se čuo sa Markom, on je sad u Tuzli i rekao je da si fina, nisi pravila probleme i to. Eh sad, dok god bude bilo koga ko bi te jeb'o, ovdje imaš krov nad glavom, jelo i dva'est marki dnevnicu.'' ''Dobro.'' ''Imaš li kakve odjeće kod sebe?'' ''Imam.'' ''Eto ja sad idem, sve što ti treba Irma će ti objasniti, nek ti pokaže gdje je soba, idi se presvuci, raditi počinješ odmah.'' Uzeo je ključeve sa stola i izašao. ''Curo draga, nemaš ti pojma gdje si došla. Al' hajde. Gdje si tu si. Eto vrata iza šanka. Popni se uz stepenice i idi u sobu pravo. Ja sam u onoj lijevoj. Joj, jebemti, od jutros nekakav proliv imam...'' Ušla sam u sobu. Krevet, stolić i ogledala sa crvenim plastičnim okvirima na tri zida sačinjavali su inventar. Na četvrtom zidu je bio prozor. Pogledala sam kroz njega. Sunce je zalazilo. Sunce koje je grijalo neka druga mjesta na Zemlji. Izvadila sam iz kofera crnu kratku suknju, crvenu košulju i kondome. Iz džepa sam izvadila iglu i konac i na kondomima izbušila male rupice. Iglu sam stavila ipod kreveta, a kondome na sto. Presvukla sam se, iz kofera izvadila kiflu i paštetu. Jela sam na brzinu i sišla...

* Za šankom su sjedila ona dvojica sa još jednim novim. Irme nije bilo. Na lice sam okačila osmijeh i prišla im. ''Hoćete nešto popit'?'' ''Ama, ženska glavo, nismo došli da pijemo, došli smo da jebemo. Hahahahahahaha...'' Zaudarali su na rakiju. Jedan me dlanom udario po guzici. Irma se vratila. Bila je u wc-u. Sjela je u krilo onom novom. On je rekao da njima naspem po jednu votku i sebi i njoj šta hoćemo, na njegov račun. Nasula sam piće, Irma je pila Bambus, a ja RedBull. Nakon nekoliko tura pića i svugdje iste kafanske priče, jedan od njih mi se približio i stavio mi ruku između nogu. Imao je hrapave dlanove, osjećala sam kao da mi se među nogama nalazi ceplja od hrastovine. Ispred kafane se zaustavilo auto. Koji trenutak poslije, teturajući, ušao je gazda. ''Majku mu, jest poledilo.'' ''Pa gdje si ti, evo mi počeli bez tebe...'' ''Ma joj šuti, morao sam punicu vozit na Hitnu, šećer onaj ima... Dabogda se sva ušećerila.'' Zaključao je vrata. ''Ova nova ti nešto sva stidna. Da nije nevina?'' Reče jedan vadeći Irmi sisu iz grudnjaka... Na

lijevoj sisi je imala neku nedefinisanu tetovažu. Sunce, šta li... ''Ma probićemo je ako jest, mada čisto sumnjam... Irma, hajd malo na šipku, radi ono guzom, znaš kako ti ono...'' Pričali su o meni kao da sam neka stvar, ja sam se tako i osjećala. Ne vjerujem da je i njihovo poimanje sebe bilo drukčije. Irma je na muzičkoj liniji pustila Baju i otišla u lijevi ugao prostorije, do šanka. Kreveljila se, pokazujući truhle zube i vrtila onim dijelom ženskog tijela na kojem se inače nalazi stražnjica. Tokom tog performansa, skinula se i ostala u rozim tangama. ''Hajde sad ti mala, da vidimo šta si spremila.'' ''Hoću, ali mi treba malo jači ritam...'' ''Jebo ja mater ovom, i mene nervira.'' Pustili su Seku. U tih pet minuta, otvorenih usta iz kojih se niz debele vratove slivala slina, razgoračenih očiju, pretvorili su se u životinje. Iz njih je nestalo, ako je ikada i boravilo tamo, i ono najmanje ljudskog.

* Ludilo koje se tada desilo u Sutonu nije za priču. Gazda je iz flaše konjaka potegao par dobrih gutljaja. Ja sam sa poda podigla grudnjak i počela se oblačiti. Prišao mi je, strgnuo ga sa mene i udario me šakom. ''Vi kurve volite da vas udaraju, jel' de?'' Irma se počela luđački smijati. Pridružili su joj se i ostali. ''Mislite da je lahko zaradit pare, malo se pojebete, mrdnete guzom i gotovo?'' Uhvatio me za kosu i oborio na pod. Onaj treći je ustao i udario me čizmom u glavu. U glavi mi se počelo vrtiti. Umalo nisam izgubila svijest. Gazda me uhvatio za rame i digao me. Odvukli su me u sobu. ''Vidi, kondomi. Nema zanata bez alata.'' Bacili su me na krevet. Gazda je otkopčao šlic, sjeo na mene i gurnuo mi penis u usta. Irma mi je gurala prste u pičku. Svi su skinuli donje dijelove odjeće. Jedan od njih je stojeći naguzio Irmu. Osjetila sam kako je neko ušao u mene. Jedan. Bio je grub. Irma je u usta uzela nečiji kurac. Pogane riječi izlazile su iz poganih usta. Onda, kada se gazdi konačno digao, ustao je. Kao prema već određenom scenariju, okrenuli su me na stomak i gazda je ušao u mene. Dva. Onaj koji je već bio u meni mi je grubo stiskao grudi. Jedan od njih je sve samo posmatrao i masturbirao. Onda je gazda sjeo na krevet, i dok mu se Irma nabijala, pušio je kurac onom koji je do tad samo masturbirao. Tri. Ostali su me povukli sa kreveta i pala sam na pod. Okružili su me. U usta sam uzela kurac onog što je već bio u meni. Osjetila sam bol u anusu. Četiri. Grebali su me, ujedali, šamarali. Onda su oba svršili, gotovo u isto vrijeme. Ustala sam. Irmin proliv je bio svugdje. Na krevetu, po gazdinim nogama... Sklonila sam gazdinu glavu i poljubila ga. Sjela sam u krilo onom koji još nije bio u meni. Pet. Vrtila sam guzicom. Irma je vrištala. Svi su svršili... Ja i Irma smo se pretvarale... Sličan scenario se ponovio još jednom. Sve ukupno je trajalo oko dva sata. Onda su se obukli, i izašli iz sobe. Sišli su niz stepenice i nastavili piti do kasno ujutro... Ja sam ostala u sobi.

* Ujutro sam prva ustala. Sišla sam niz stepenice, oprala prljavo suđe. Ispraznila pepeljare i oprala i njih. Uključila sam aparat i napravila kahvu. Pijući kahvu sam broj pet sabrala sa brojem osamstotinadevedesetidva. Toliko ljudi sam do tada zarazila sidom. Neka su oni koji su je dobili od mene zarazili još toliko ljudi. Solidna cifra. Jedna žena koja radi u centru za anonimno testiranje na virus AIDS-a rekla mi je da, otkako je počela raditi u tom centru, ne može mirno spavati. A ljudi ne znaju. Samo se jebu. Osveta. Nisam znala kome se osvećujem i zašto. Nakon svega što mi se desilo imam pravo da budem

mizantrop. I zbog onih koji su bili u meni, i zbog onih kojima je svejedno. Odmah poslije rata išla sam u neki centar za pomoć ženama koje imaju traume, što zbog toga što su silovane, što iz drugih razloga. Tamo sam srela samo žene slične meni. Nismo mogle pomoći jedna drugoj, a niko drugi nije bio zaintersiran za nas. Smisao života? Produžavanje egzistencije svojoj vrsti. Meni su četnici uništili maternicu kad su me silovali. Moja vrsta nije zaslužila da živi. Sida je bolest dekadencije i nemoralnosti. Ljudi su previše pogani da bi se klonili bluda. Živjeli pristojan život. Smrt svima koji su je zaslužili. Žao mi je samo djece... Otvorila su se vrata. Ušao je gazda. ''Ooo, ko je to poranio?'' ''Dobro jutro, jesi li se naspavao?'' Vodili smo najobičniji jutarnji razgovor, koji vode normalni ljudi... I ostali radni svijet je, sa velikim podočnjacima, žurio da započne novu radnu sedmicu.

SARAJEVSKA ZIMA *

Ponoć je prošla. Iako ona traje manje od jedne sekunde, mnogo toga se može desiti u tako kratkom periodu. Ispucati nekoliko metaka, slikati nekoliko slika, preći putanju od tačke A do tačke B... Od 00:00 pa do 00:01. Nešto, što je promijenilo moj život, trajalo je otprilike toliko. Sve se desilo dok su sve tri kazaljke poklapale, pokazujući 12, 24 ili 00. Nakon tog događaja, u mom običnom mjerenju vremena kalendari su zamijenili satove, a i sada, imam utisak da vrijeme zapravo stoji. Da je tog trenutka zaustavljeno. U 00:00, te nesrećne noći. Bilo je hladno, jedna od onih noći koja i najvećem predskazivaču apokalipse umanji strah od globalnog otopljavanja... Sjedim u sobi koju, unatoč mom prisustvu u njoj, vec dugo mogu nazvati praznom. Po podu su razbacane prazne vrećice čipsa, njih sam nekada davno koristio za riganje, sve dok nisam prodao tepih, na buvljaku. Sada ne rigam u njih nego po njima. I po izbušenim plastičnim bocama ispunjenim čikovima i pepelom. Kroz rupice na najlonu koji je nekada zamijenio razbijeno staklo na prozoru ulaze svijetleći laseri, njihovu sam dnevnu putanju po sobi već zapamtio. Nalošije se osjećam kada se tek pojave. Kada se već naviknem na njih nestanu onako kako su i došli i pomislim da ih nikada nije ni bilo. Da ona noć nije prošla. I da nije prošlo još bezbroj dana poslije nje... Otvorila je oči i pogledala me. Sjedio sam negdje u kutu sobe, na drvenoj stolici, pokriven bijelom plahtom. Gledao sam je, mirnu, spokoj na njenom licu joj je davao nekakvu ikonsku ljepotu. Divio sam se svim izrazima na tom licu, a ovaj sam gledao nekako sa strahopoštovanjem. Već mjesecima, otkad je ležala u komi, nisam je poljubio. Zbog toga jer vjerujem da duše ljudi traju duže nego njihova tijela. Nisam znao da li je ona još unutra, ili je kucanje njenog srca zapravo simulacija zbog aparata na koje je prikopčana, čije funkcioniranje ja ne razumijem. Kada je otvorila oči njen pogled je bio uprt u mene. Misli su nam se na trenutak, koji je trajao manje od jedne sekunde, spojile. Hiljadu nagomilanih misli. I jedna među njima. ''Odlazim...'' Sklopila je oči, začuo se čudan zvuk i linija na EKG-u se ispravila. Sestre su utrčale u sobu. Ja sam se onesvijestio... Trebao bih promijeniti način života. Ili ga okončati. Ovako više ne mogu. Moram pokušati izaći vani. Nekada pomislim da sam već mrtav. Osjetim kako mi tijelo truhne, kako me izjedaju crvi. Ova soba je moj grob, sam sam sebe pokopao, istovremeno kad sam na njen grob spustio posljednji grumen zemlje. Ne mogu više ovako. Moram živjeti. Zbog nje. Pokušati da shvatim.

Tražiti odgovor. Bože zašto? Pa ona je bila samo djevojčica...Nije je se ticao prokleti rat, niti je bila sposobna da mrzi bilo koga. Djeca nikada nisu dio ni jedne zaraćene strane. Ko je monstrum koji joj je pucao u glavu? Zašto mu je smetalo dijete koje se raduje četvrtom snijegu u svom životu? Zato što se uplašio da će njena radost inficirati njegov morbidni, poremećeni um? Jer će se u njemu javiti dječak iz prošlosti koji je, diveći se, ne tako davno, ovaj isti grad gledao iz blizine koju ni najsavremeniji snajper ne može dočarati?

* Sjedim, razbijene arkade, slomljenog nosa, naslonjen na kamenu skulpturu, u mutnoj slici gledam mutnu Miljacku i Vilsonovo. Temperatura mokrog snijega i kamena dostiže tačku ključanja u odnosu na poglede prolaznika. Onih rijetkih koji me uopće pogledaju. Očajnički pokušavam ostati pri svijesti, još koji sekund, pokušavam na površinu izroniti sva lijepa sjećanja da mi, ako sad umrem, ljudski rod ne ostane u ovako ružnom sjećanju. Pogled mi se zaustavio na ljuljačci. Sjetio sam se nje, kako sam je pokušavao naučiti da se sama zaljulja. Rekla mi je da se ne želi sama ljuljati jer bih se onda ja dosađivao. Maloprije sam prolazio pored te ljuljačke i vidio sam djevojčicu kako sjedi. Prišao sam i upitao je gdje su joj roditelji. Rekla mi je da čeka babu i amidžu koji su u mesdžidu na džumi. Bilo joj je hladno. Njen radoznali pogled posjetio me na Pogled kojeg nikada više neću vidjeti. Pitala me zašto sam tužan. Rekoh joj da sam tužan zato jer imam mali šal kojem je hladno i koji bi se tako fino ugrijao oko njenog vrata. Taj šal sam imao u džepu kaputa. Nekada sam ga stavio tamo jer se Ona bila zagrijala trčkarajući oko mene. Dok sam ga ovoj djevojčici omotavao oko vrata, iza sebe sam čuo glas: ''Allaha mi, ubiću ga!''. Okrenuo sam se i vidio dvojicu ljudi koji su išli prema meni. Rekao sam im da je bolje da su Boga ostavili da čeka, nego dijete. Njemu je sigurno toplije, a i ne žuri mu se. Onda mi je jedan od njih zavalio lijevi kroše, pa direkt. Dok sam sjedio u snijegu, kazao je da se on nije borio u ratu da bi mu neki narkoman i klošar pljuvao po vjeri. Već sam se navikao na udarce i ništa me više ne može zaboliti, ali mi je bilo neugodno što se radnja odvijala pred dječijim očima te sam odgovorio tek kad su već bili otišli: ''Halalolsun, nisam se ni ja borio s tim ciljem, još sam i ljiljana za to dobio. Jebiga.'' Pogled mi je privukla crvena boja u snijegu. Šal. Sjetih se jednog drugog snijega. I crvene boje u njemu...

(posvećeno ocu kćerke iz Sa koju je ubio srpski snajperist)

PRIČA KOJE NEMA *

Ova priča je od onih koje ni sebi samom ne mogu biti ispričane. Jel' se može desiti da postoji grijeh, a da nije ničiji? I da postoji veća kazna od one koja je zaslužena? Niti ja umijem na takva pitanja odgovora naći, niti mi vi možete u tome pomoći. Nemam imena po kojem bi me ljudi pamtili. Nisu mi nikada lice vidjeli, da bi neko na Sudnjem danu mogao prstom uprti u mene i reći e to je taj i taj. Onaj što je mater ubio. Dunjaluk, kakvo god mišljenje o njemu imao, moje oči nikada nisu vidjele. A i kako bi, kad se nikad ni rodio nisam...

* Zovem se Džejla. Zemljom sam koračala tiho, kao što sad tiho pod njom ležim. A veliki sam belaj sebi natovarila na leđa. Kako? Ne pitajte me, ni sama ne znam. Ako svako sebi kroji sudbinu, kako kažu, ja sam svoju skrojila prekratku i preusku, pa niti je mogu obući na se, niti znam šta ću s njom. Malehna je ostala, kao što je malehan ostao onaj što mi je pod pupkom krenuo rasti.

* Sjećam se kad su me pitali što sebi ne nađem ženu. Odgovorio bih da, kad bi mi bilo do traženja, prije bih po Bosni krenuo ja zlato, ja naftu tražiti. Ženu, kao uostalom i čovjeka, ako bi je eventualno i bilo, ja ne bih znao naći. Malo mi je bilo da se razočaram u svoj život pa sam se razočarao i u život babe mog, i onaj đedin i prađedin, i uopšte u život Mustajbegovića otkako ih ima. Unazad tristo godina, a more bit' i više, nije bilo cjepanice u Stuparima a da nekom od Mustajbegovića nije prošla kroz šake. Bog nas je stvorio da se natežemo sa drvima pa reži, izvlači iz šume, sijeci, cijepaj... Pa dok ne nestane il' Konjuha il' nas. A čini mi se da će prije Konjuha nestati, jer sve dok ne zafali dijelova na koje se kriška kajmaka može razrezat u našoj kući neće se prestati rađati djeca. I tako. Nije mi život bio uvijek ružan, u osnovnu kad sam krenuo meni je svanulo. Djeca su u čoporu išla i u školu i iz škole. Džejla Muharemova i ja smo od prvog dana bili baška. Jednom sam joj nabrao punu teglu šumskih jagoda, samo da se uvjerim da su joj usne crvenije i od njih. Poslije osnovne su je poslali na školovanje u Sarajevo. Ja se nisam dalje školovao, meni je i Kladanj na kraj svijeta. A nije mi ni tada omrklo. Omrklo mi je tek kad su je sahranili...

* Nije moj Muharem loš čovjek. Ja ga najbolje poznajem pa to mogu reći, a narod k'o narod. Voli olajavati nego hljeba se najesti. Džejla nam je bila jedinica kći. Muharem je gled'o k'o malo vode na dlanu. Kad ih vidiš zajedno, ne bi znao reć ko je veće dijete, ona 'nako malehna ili on čojek od četerest godina. Govorila sam ja njemu, nemoj bolan Muhareme tako sa njom, razmazićeš je, al' nije bilo fajde. I prije rata smo lijepo živili. Poslije rata, Muharem je sa nekim jaranom iz Njemačke otvorio pilanu, eno je kad se krene prema Kladnju. Obuk'o lijepo odijelo, metn'o kravatu k'o kakav gospodin. I sve se boji da ni meni ni curici šta ne zafali. Kupio mi jednom crvenu k'o krv haljinu, sva u čipkama. Nije ni do koljena. De bolan, velim ja njemu, šta ti je, ne bih ja to obukla ni kad hoću kravama. A htio je pomoći i drugima. Bog dragi zna, nije moglo biti ni proklanjanje ni mevlud u džematu na kantonu a da i njega nije bilo tamo. Jednom poslije rata, u kući Mustajbegovića se razbolilo žensko dijete, trebalo na operaciju u Tuzlu. I dođe Osman da ište pomoć. Spomene Osman da njegov Salih i Džejla ašikuju kad idu u školu, pa će belćim ako Bog da i prijatelji postati. E jest se Muharem naljutio. Zacrvenio se k'o paprika i viče na jadnog čovjeka. Osmane, kaže, i ti i ja radimo sa drvima. Ja imam milione, a ti nemaš ni da dijete na Gradinu odvezeš. Nafaka je od Boga, kaže Osman. Jebem ja tvoju nafaku veli ti moj Muharem. Nije isto hrast i jelovina, grehota je to jedno za drugo zakivat'. Pa izvadi iz džepa sto maraka i baci ih pred Osmana. Ponos je ponos, a dijete je dijete, moj Muhareme, valja to umjet' rastabirit', reče jadni čovjek, sage se i uze one pare. Kabulosum, halalosum. I helem, šta ti je reći Božije davanje dođe vakat da i Muharem isto rastabiri i odabere. A tek ga bilo izabralo na funkciju u kantonalnoj skupštini. Došla Džejla iz Sarajeva, ja tek pitu iznijela na sto. Hajde rek'o ćeri živa bila, prispjela si na ručak. Dok sam ja salatu narezala, njih dvoje su zagužvali. Babo, ja trudna. Šta? Kako? Mašio je treći mjesec. Pa čije je? Moje. Ama, nisam te ja slao tamo da se kurvaš, to si mogla i ovdje. Nemoj Muhareme. Udario joj je šamarčinu da je jadnicu krv oblila. Nekoliko dana joj nije dao izlaziti iz kuće. Otišao je u Tuzlu, našao neku ženu, ginekologa, i odvezao Džejlu da abortira. Neće kopile živjeti pod istim krovom sa mnom. Muhareme, to je već insan, govorila sam. Došao je melek i udahnuo mu dušu. Kako je udahnuo tako nek i izdahne, veli. To je zadnji put da sam svoju Džejlu vidjela živu...

*

Vera Marković. Trideset i sedam godina. Neudata. Zašto da se zaklinjem? Ja sam sve svoje zakletve pogazila. Ako hoćete da vam ispričam sve onako kako je bilo, ispričaću. Onako kako je bilo. Muharem i ja smo ljubavnici. Već godinama. I volimo se. Noć prije me nazvao i rekao da ima problem. Djelovao je jako rastreseno preko telefona. Ujutro mi se u ordinaciji pojavio sa kćerkom. Zahtijevao je da mala pobaci. Uradila sam uobičajene testove i pregled, izašla sam na hodnik i rekla mu. Muhareme, kasno je. Postoji medicinski utvrđena vremenska granica do koje se smije vršiti pobačaj. Ovako, ne znam. Bilo bi to ubojstvo. Natjerao me je. Ali ipak, to što sam uradila, nisam uradila pod prisilom. Uradila sam to za čovjeka kojeg volim. Pokušala sam plod očistiti mehaničkim putem. Bio je prevelik. Grlić maternice je bio uzak, tipično za djevojke njenog uzrasta. U trenutku je izgledalo da ću uspjeti. Snažno sam povukla i-u rukama mi se našla dječija ruka. Otrgnuta iznad lakta. Brzo sam je bacila u kantu. Maloj sam dala sredstvo za kontrakcije i rekla da pričeka. Sva preznojena, izašla sam na hodnik. Kako napreduje? Savršeno... Mala se žalila na strahovite bolove. Dalje se događalo što se događalo. U potpunosti se slažem sa nalazom autopsije. Prilikom kontrakcije, patrljak koji je ostao da viri iz ramena je probio zid maternice. Uslijedilo je obilno unutrašnje krvarenje. Bila je mrtva prije nego su je dovezli u bolnicu. Priznajem svoj dio krivice. Šta više reći? Da mi je žao što se to dogodilo? Užasna je to nesreća. Zaista mi je žao.

* Do sad bih možda i prohodao. Da ne bi tog zuluma. A da nije zuluma, ne bi bilo ni dunjaluka ni insana da hoda po njemu. Smisao vi potražite, meni ne treba. Ja sam onaj koji nikada neće biti rođen. Moj grijeh je svačiji grijeh. I Džejlin, i od onog kojeg ne znam, i Muharemov, i Salihov, a on zna što je i njegov, a i tvoj je. Moje je i da se kajem, kao što se svi mi kajemo. I da opraštam, onako kako to najbolji od nas umiju. Ja nikada nisam bio, zato je i moja priča od onih koje ni sebi samom ne mogu biti ispričane. A vi se pitajte je li, i ako jest, zašto je sve to tako.

VODA IZ BUNARA *

Hodam i gledam. Ćutim i mislim. Ove noći ne osjetim svijet. Ne osjetim hladan vjetar na čelu, ne osjetim poglede prolaznika, do mene ne dopiru zvuci iz kafančuga. Nemam fizičkih potreba u napaćenom tijelu. U začepljenom nosu ne osjetim svoj smrad. Nesmrznuta prljavština bosanskih ulica se ne lijepi za moje đonove. U ustima ne prepoznajem ukus govana. Beskrajna je praznina u meni na mjestu gdje je ljudima duša. Uspavano ništavilo počiva u mojim kostima, uspavano harmoničnom melodijom mizernosti postojanja. Zgužvane kičme molim za trun milosti samoga sebe, da povjerujem da se iza horizonta krije nada i da kroz korovom patnje zaraslu Zemlju Prokletstva do nje nađem put. Ili da se pretvorim u pticu, da sam svoju utrobu iskljujem, poserem je negdje daleko odavdje, neka iz nje nikne orhideja. Čekam na znak koji će samouništenju dati konačan smisao. Da prerežem vene, kroz koje odavno ne teče krv, nego najpoganiji urin. Da oko vrata okačim omču, neka me ljudi ostave da visim na nekom drvetu, kao vječna opomena tragačima za srećom. Ili neka me povraćajući skinu, zakopaju u duboku jamu i Zemlju samoj sebi učine još nesnošljivijom. Ili da probodem zadebljalu kožu zubima, otrgnem komad mesa sa samog sebe i otrujem se. Da probodem najtvrđim kolcem ucrvano srce, koje je davno stalo. Da

vežem kamen oko sebe, dovoljno jak da se ne pretvori u prah zbog mog prisustva i da se bacim u rijeku. Iz vode smo nastali i u vodu se vraćamo. Da joj vratim najgadniji dio, što se protiv svoje volje otrgnuo od njenog tijela i ostavio je čistu i sposobnu da pere sve osim grijeha...

* Rasemu sam upoznao kada joj je muž poginuo u saobraćajnoj nesreći i ostavio je unesrećenu sa dvoje nejake djece. Svojim sam ga rukama izvukao iz smrskanog kombija, u kojem sam i ja bio dok smo se zajedno sa ostalim rudarima vraćali iz treće smjene. Svi su poginuli osim mene. Smatrao sam to čudom, darom s neba. Pomislio sam da mi je pružena prilika da potražim neki dublji smisao u životu. Mislio sam da me je sudbina odredila svijetu kao neimara sreće. Sada proklinjem dan kada sam se rodio, kao i svaki dan u kojem nisam umro. Vidio sam je na dženazi. Raspuštene crne kose i suhih očiju je ispratila tabut. Misli mi ni zvuk zemlje koja udara po daskama nije otrgnuo sa njenih zamamnih kukova. Imaću je, rekoh sebi, pa kad bi i Sunce tražila od mene, zauzvrat za svoju ljubav. Heftu dana poslije, vraćajući se s posla naišao sam pored njene kuće. Učio se mevlud u kući i ja uđoh. Pojeo sam baklavu, popio sok i kahvu, pomislio kada bi svaki dan bilo onako. Da mi Rasema sprema, hizmeti. Slatka li je kahva tvojim rukama trijebljena, pržena, mljevena, moja Rasema. Da nije bila žalost, u tom trenutku sve bi mi ličilo na svadbu, moju i njenu. Izjavio sam joj saučešće, rekao da je život takav, sve od njega možeš očekivat, i dobro i loše, ali ne znaš kad će te koje zadesit. Pogledala me u oči. Ne umijem kazat kakvo je značenje taj pogled imao, ali je podgrijao moje nade da će bit nešto između nas. Drugi dan sam joj donio šećera i kahve. Pitala me da li sam bio jaran sa rahmetlijom. Slagah joj da smo nerazdvojni bili, i da sam u u zadnjem trenutku njegovog života obeć'o brinut se o njoj. A zapravo smo se samo par puta napili, idući i vraćajući se s posla.

* Upornošću čovjek može srušiti i najveće bedeme oko ženskog srca. A njeni i nisu bili posebno jaki. Preselio sam se kod nje, što je užasnulo čitavu Banovićku opštinu. Topla u postelji, a sposobna u kuhinji je bila moja Rasema. Ali smo tražili dlaku u jajetu i postali opsjednuti da su nam maksumi trunje u oku. Djeca k'o djeca, mala, jedno je imalo tri, drugo dvije godine. Put naše sreće je išao preko njihovih života. A put k'o put. Ide nezaustavljivo, jer kad bi se završavao ne bi bio put već sokak. Vrtili smo se u krevetu, nismo mogli spavat' zadugo, tražili smo rješenje problemu. Ona je bila ubijeđena da ih mrzim, a zapravo, kada sad pogledam istini u oči, ako sam ih i mrzio, to je zato što sam osjećao da to ona od mene traži. Počeli smo galamiti jedno na drugo, ja sam je jednom prilikom i izudarao. Postali smo jedno drugom mrski, naša kuća mi je postala mrkija i mrskija od jame. Počeo sam pit' još intenzivnije. Posebno joj je teško padalo što se pročulo da jebem seosku kurvešinu. Nikada je nisam prestao voliti, volim je i sada, ali je tih dana nisam mogao gledat'. Jednu noć, dok sam pijan spavao u hodniku, ustala je i probudila i mene. Pogledao sam je. Nosila je bijelu spavaćicu, kroz koju su se nazirale njene bradavice i stidne dlake među nogama. Izgledala je kao avet. Rekla mi je da je djecu pobacala u bunar.

* Niko ništa nije ni pitao, niti nam je ikada iko dolazio od moje familije. Ona svoje nije ni imala. Smislili smo da kažemo, ako bude trebalo, da su djeca kod roditelja njenog rahmetli muža, u Sandžaku. Život nam se vratio u normalu. Jedino uvečer, kad bi pored bunara prolazio idući u vanjski zahod, trnci bi mi prolazili tijelom. Kao da je iz dubine do mojih ušiju dopirao dječiji glas. Nekad kad bih kopao u jami, neispavan, u mraku, u prljavoj vodurini bih na trenutak vidio dva dječija leša.

Ali vrijeme čini svoje. Na površinu izbaci što izbaci, na dno zaborava spusti što spusti. Rasema je zatrudnila. Obradovao sam se očinstvu, odlučio sam svojoj djeci da pružim sve što je meni bilo uskraćeno. Rodila je blizance. Kako je vrijeme odmicalo, sve su više postajali slika i prilika njene mrtve djece. Bojala ih se još dok ih je dojila. Plašila se da će joj sise odgrist. Smirivao sam je, govorio da djeca nemaju zube, da im je mati, da im je ona život dala. Godine su prolazile, moja djeca su napunila po pet godina. Jednog jutra, rano, malo poslije sabaha, vraćao sam se iz treće smjene. Sa kraja sela, gdje je bila naša kuća, izdizao se crn dim. Noge su mi zadrhtale. Izgorila nam je kuća i Rasema sa djecom u kući. Kad su seljani vadili vodu iz bunara, u kanti su izvadili i dječiju kost. Odveli su me u policiju, ja sam ispričao sve kako je bilo, osudili su me, odležao sam kaznu na ovom svijetu. Imao sam kad o svemu razmislit. Niti može vatra bez vode, niti voda bez vatre. Na kraju, svaki račun bude plaćen. Sve ide da dođe... Ne znam ni da li sam zaslužio ovakav život, ni čim sam zaslužio da živim.

DVIJE RAZGLEDNICE ZA DANTEA *

Moja neshvaćena prijateljice. Učahurena laž u nama vreba dok mi okrećeš leđa i oblačiš grudnjak. ''Zakopčaj.'' Ne sjećam se kada je mržnja proklijala u nama. Sada uživamo u opojnim mirisima njenih cvjetova, dok oznojeni i umorni prinosimo žrtvu vlastitim demonima. Slabost jednog je hrana drugome, tvoja odbojnost i hladan pogled su oružje nedostojno neprijatelja od čijeg se dodira navlažiš. I ti najbolje znaš kako se diže moj kurac. Nastavljamo povređivati jedno drugo. I najmanja nježnost zna da zaboli kada je koriste sadisti poput nas. Neki dan sam ti ubrao buket tratinčica. Znam koliko ih voliš. Jednom si me poljubila kada sam se vratio s posla. Stavili smo si okove davno izblijedjelih snova. Sa snovima su izblijedjele i šifre za otključavanje. Tvoj sam tamničar, a i sužnji sam tvoj.Tako je određeno da bude. Znam da si droljetina ispod maske djevičanske skrušenosti. Znaš da sam patetičan i bespomoćan poput crva, čak i kada te udaram šakama u glavu. Predobro se poznajemo da bi moglo biti drugačije. ''I ti se obuci. Dženaza je u dva. Za koji minut svijet će početi dolaziti...'' Naš sin je imao tri godine. Njegova patnja bila je naš izazov. Udarao sam ga nogom još dok je bio u njenom stomaku. Ona ga je izgladnjivala toliko da bi se onesvijestio čim bi počeo da plače. Bili smo besprijekorni u slatkom uništavanju otjelotvorenja naše mizernosti. Danas smo počašćeni njegovom smrću. Danas će se roditi dva bola i dvije krivice. Ambrozija za naše proklete duše. Prije nego što se obučem, napisaću razglednicu. ''Dragi moj nesvakidašnji vizionaru. Zamisli još jedan krug pakla posebno za mene i nju. Ili jednostavno pokušaj urediti da nas učine besmrtnima...''

* ''Moj jadni i naivni prijatelju. Gledaš li televiziju? Danas su iz ruševina u Libanu izvukli dječaka. Još uvijek traže njegovog oca i majku koja je bila trudna. Mrtvi su. Žrtvovani. Je li tvoj Pakao dovoljno pogan da primi one koji su ih ubili?'' Zovem se Stevan. Demobilizirani sam vojnik vojske RS. Živim u Bijeljini, sa suprugom i našom kćerkom Anom. Mala će u septembru napuniti jedanaest godina. Prije nepunih jedanaest godina, u septembru '92. sa još dvojicom vojnika izašao sam iz vojnog stojadina ispred Prihvatnog centra za muslimanske civile. Crni i Smuk su iz gepeka izvadili dvije bejzbol palice. Ja sam volio da

udaram golim šakama i da davim. Uputili smo se u skladište u kojem smo čuvali balije. Unutra je bilo prilično mračno. Njih dvojica su počeli udarati odmah s vrata. Ja sam koračao kroz gomilu spuštenih pogleda i tražio nešto posebno. Našao sam je u samom uglu prostorije. Osmanova mala. Hana. Mater su joj odveli još prije neku noć. A Osman je u Njemačkoj. Sjetio sam se dana kad se rodila, septembra '81. kad smo se Osman i ja napili k'o guzice. ''Komšija, dok ne dočekaš 'vako nešto da ti se desi, nećeš znat' kako je...'' Poslije je Osman zagužvao sa ženom, otišao u Njemačku i tamo oženio neku švabicu. Mala je sjedila na komadu kartonske kutije i gledala me ravno u oči. Zgrabio sam je za kosu i odvukao u prostoriju za ispitivanje. Tamo sam joj strgao svu odjeću. Nije se opirala ni kad sam ušao u nju. I dalje me gledala u oči. Okrenuo sam je na stomak i stavio joj ga u guzicu. Svršio sam nakon pola sata. Bila je u nesvijesti. Dok sam zakopčavao šlic na trenutak je došla sebi i rekla: ''La ilahe ilallah''. Zadavio sam je. Kada su i Crni i Smuk bili gotovi, odvezli smo se na pečenje. Pili smo do tri ujutro. ''Šta je tebi koji kurac? Cijelu noć nisi riječi progovorio.'' Nisam čuo Crnog. U glavi su mi odzvanjale Hanine posljednje riječi. Zvučale su mi kao neka kletva, pekle kao vatra iznutra, osjećao sam kako mi se tijelo raspada, crve koji mi izjedaju kosti i po svaku cijenu žele izaći na površinu. Otišao sam kući i spavao sa ženom. Nakon devet mjeseci rodila se Ana. Ana je autistično dijete. Nikada ne govori. Osim jednom. Bila je to jedna od noći kada sam patio od nesanice. Spavala je na krevetu između mene i supruge. U snu je izgovorila tri riječi. ''La ilahe ilallah.'' Kada sam sa njom u prostoriji, neprestano mi gleda u oči. To je Hanin pogled. Danas znam šta znače te tri riječi. Jedan je Bog. Kada bi svi ljudi bili svjesni tako proste istine, ne bilo ovog ludila. ''I tako. Šta im vrijede tenkovi i avioni, sav novac ovoga svijeta? Jedan je Bog! A ti, Dante, zamisli neki Pakao dovoljno pogan za ljude kakav sam ja...''

PORODIČNO STABLO JEDNOG OSMIJEHA *

U anonimnom srpskom selu s bosanske strane Drine, nadomak Bratunca, živjeli su moji roditelji. Čuo sam da je to selo danas žgarište, bunjište na kojem nema žive duše. Pišem ovo jer želim da se zna istina, ona je uvijek bolja od neistine, ma kako bila tužna. Ja sam ovu priču sklapao kao mozaik, dio po dio, i što je bio cjelovitiji, ružnije je bilo ono što se naziralo. Rat je pogana neman što dođe, posere se na svijet i ode, a njegova govna smrde još zadugo. Na onima što dolaze je da čiste za onima što su bili. Priča mog starog kraja... Djed je bio član Kraljevske garde, pod vođstvom đenerala Draže. Nekad tokom rata, bili su se utaborili u blizini Kladnja i pljačkali, silovali i ubijali okolno stanovništvo. Jednog dana, vidio je svog druga iz čete kako piša po trudnoj ženi koja se valjala u blatu ne puštajući glasa. Onda je zakopčao šlic i udario je čizmom u lice. ''Sad će četnički bajonet izvadit' tu ustašku larvu iz tebe.'' Poderao je i strgao joj gornji dio odjeće. Sudeći po veličini stomaka, žena je bila u šestom, sedmom mjesecu trudnoće. Imala je tridesetak godina. ''Vlado, pusti tu ženu, idi u magacin donesi nam govnare, čekamo te već po sata.'' Čovjek se okrenuo i proguđao kroz bradurinu: ''Muslimanka, jebem joj sve tursko. Silovale je ustaše u Tuzli i ona došla nama.'' U tom trenutku, iz brvnare u kojoj se jelo i pilo izašla je oskudno obučena žena, noseći praznu čašu. Teturajući pod djejstvom alkohola zagalamila je:

''Vlado, hoćeš li jebat' mene ili nju, ako ćeš mene, onda ponesi tu rakiju.'' Iz brvnare se začuo ženski pijani kikot, pomiješan sa još pjanijim muškim smijehom. Valjda postiđen, junak četnički, jer žensko galami na njega, zaboravi na jadnu ženu pod nogama i ode prema brvnari da vrati izgubljeni ponos. ''Neće Vlado jebat' ni tebe ni nju, sad će Vlado tebi malo da jebe mater.'' Odvalio joj je šamarčinu da joj je čaša ispala i uvukao je unutra. Moj djed, četrdesetpetogodišnjak, stajao je šuteći koji minut, žena je šuteći ležala, pomirena sa sudbinom kakva god ona bila, jer ne može biti ružnija od one koja je najizglednija. Šta se u njemu dešavalo dok je gled'o u oči, to niko ne zna, znam samo da je podigao i odnio u kuću u obližnjem selu, u kojoj je živjela stara baba, koja je Draži svakog jutra nosila svježe mlijeko u kancelariju. ''Operi je i nahrani, daj joj kakve odjeće. Ned'o ti Bog da joj šta bude.'' Nekoliko sedmica poslije toga, kada su se svi četnici ražbježali svuda po Bosni, on je došao u svoje selo. Roditelji su mu bili živi i radosno su ga dočekali. ''Pomoz' Bog majko i oče, evo sam vam lijepu snašu doveo.'' ''Bog vam pomog'o djeco, dobro nam došli, uđ'te.'' Djeda su koji mjesec prije završetka rata ubili partizani, a baba je umrla na porodu. Rodila je blizance. Tako su na svijet došli moji roditelji...

* Bili su najljepša djeca u selu. Ona crna, krupnih očiju, svijetle kože, a on kovrdžav, izvijenih gustih obrva, zaraznog osmijeha. Djed im se tri godine nakon njihovog rođenja objesio, nikada ne prežalivši smrt jedinca i ne oprostivši komunjarama što je došlo i njihovih pet minuta. Baba se brinula za njih kako je umjela i dok je mogla, a kada su napunili po jedanaest godina, pala je na postelju i umrla. Ostali su sami na svijetu. Imali su trošnu šeperušu kućicu, u štali konja i kozu, pola duluma zemlje. Selo su tada već bili napustili svi koji su bili radno sposobni, stari po selu su pričali da će kraj svijeta i da je Sotona uz'o ljude pod svoje, dok se dižu ruke od zemlje i poljoprivrede. Država je bila u fazi isforsirane industrijalizacije, svi su tražili posao u fabrikama i migrirali u gradove. Njih dvoje su ostali u selu. Ona je čuvala kozu, muzla je, radila po kući, a on je po selu radio sve poslove koji su se tražili. Imao je konja i kola, te bi s vremena na vrijeme išao u grad, kada bi trebalo obaviti kakav posao za zadrugu. Jednom se vratio iz grada i donio joj crvenu ljetnu haljinu. Ona ga nikada nije podnosila i ta njena mržnja prema njemu rasla je uporedo s njima. Mrzila je njegov glupi osmjeh. Toj njegovoj hiperpozitivnosti je doprinosilo što je bio pospor. Njegov mozak je birao koje će informacije prihvatiti a koje neće, pa je vremenom zaostao u mentalnom razvoju, ne puno, taman onoliko koliko mu je bilo dovoljno da bude non-stop sretan. Radovao se svemu i svačemu, govečetu, suncu, kiši, mravu, bolu, svjetlu, mraku, govnetu i cvijetu. Živjeli su tako u izolaciji, nisu komunicirali ni sa kim. Kad je došlo vrijeme i za to, on je otišao u armiju na granicu sa Mađarskom. Jednog dana u selu se pojavila crna limuzina, iz nje je izašao zalizani gospodin u odijelcetu i ušao u komšijsku kuću. Bio je u pojeti roditeljima. Kroz prozor mu je pogled zastao na prelijepoj djevojci raspuštene crne kose, čije su se obline nazirale pod crvenom tkaninom. U idućoj sedmici odjednom ga je spopala velika briga za bolesnom materom pa je dva tri dana za redom dolazio u selo. Uspio je i nagovoriti prekrasnu djevojku da s njim pođe u grad gdje je čekaju bogatstvo, struja, komfor... Odvezala je i konja i kozu i pustila ih da se brinu sami o sebi. U maramu je zavezala ono par stvarčica koje je imala i otišla.

* Zalizani princ bio je oženjen, pa je iz praktičnih razloga nju zaposlio u gostionu svog dobrog prijatelja, obećao da će se razvesti, rekao joj da je voli, poljubio u obraz, uzeo za rukicu i odveo u sobu na spratu. Poslije dvije godine služenja, on se vratio u Bosnu. U vojsci je sklopio i prva prijateljstva, naučio se brijati, nagledao se golih žena po muškim časopisima. Redovno je pisao sestri i slao novac, ali nikada nije dobio odgovor. Želio je što prije da putuje kući, ali ga je noć zatekla u Zvorniku, odakle je bio i njegov prijatelj, pa su odlučili da malo proslave ulazak u svijet odraslih. Svratili su u obližnju gostionicu, s još par momaka. Muzika, piće, sve je bilo izvrsno. Onda im je gazda rekao da na spratu ima kurvu, jeftinu a dobru, razrađenu. Penjali su se jedan po jedan, zadnji je ostao on. Bio je prilično pijan, pa mu je jebanje više predstvljalo napor, ali nije želio da se obruka pred prijateljima. U sobi je bio mrak. Zaudaralo je na alkohol, znoj i spermu. ''Ima li iko večeras sa pravom alatkom među nogama da me pošteno izjebe?'' Nije prepoznao promukli ženski glas, svalio se na krevet i konkludentnom radnjom dao pozitivan odgovor na njeno pitanje. Kada je svršio, sjeo je na rub kreveta. ''Aferim.'' Reče drolja, ustade i ode u kupatilo. On se već bio obukao, kada su se vrata otvorila. Tek tad je prepoznao, pri svjetlu iz kupatila. Na vratima je stajala Ona!!! Nisu progovorili ni riječi, spas su našli u totalnom ignoriranju stvarnosti. Ustao je i izašao. Drugovi su ga tapšali po ramenu. Jedan mu je donio pivo. Te noći se opio do besvijesti. I nikada više se nije otrijeznio. Otišao je u selo. Kuća je bila uništena, prozori porazbijani, vrata odvaljena. Štale više nije ni bilo. Babe po selu su poslije pričale da je ograjs'o. Par dana je hodao i upišan i usran po selu, pričao sam sa sobom. Jedne noći se zapalio i izgorio zajedno s kućerkom.

* Ja sam na svijet došao poslije devet mjeseci. Prije nego što je saznala da je trudna, mati je uzela one iste stvari koje je ponijela sa sobom iz sela, obukla crvenu haljinu i sjela na autobus za Tuzlu. Brzo se snašla u velikom, nepoznatom gradu. U roku od mjesec dana se zaposlila i našla muža, koji je bio jedan od uglednijih članova Partije. Kupili su stan u centru grada. I rodio sam se ja. Kada je umirala u bolnici u Slavinovićima od tuberkuloze, govorila mi je kako imam najljepši osmijeh na svijetu i pri tom tiho jecala. Znam da svojim ponašanjem i izgledom podsjećam na oca. Ja sam ipak, na kraju krajeva, sretan što sam živ. Živim i radim u Holivudu, kao komičar. Zarađujem milione. Glumio sam u mnogo poznatih komedija. U Bosni se desio još jedan rat. Žao mi je ljudi. Ratova je bilo i biće ih. Ja samo kažem ovako, reći ću to na engleskom jer ne znam tačno prevesti:

SMILE, AND THE WORLD SMILES WITH YOU!!!

ZAIM I AIŠA *

Zaim je penziju zaradio u njemačkim rudnicima. Više od pola života je proveo pod zemljom, pa se šalio kako će mu biti mrsko umrijeti. Kada se zaratilo u Bosni, četnici su mu porušili kuću. Jedna tenkovska granata udarila je u ćošak kuće i bukvalno ga otkinula. Odnijeli su iz nje sve. Šaltere, parket, vrata, prozore... Čak su odrezali i odnijeli i metalnu balkonsku ogradu. Onda su je zapalili... A cijeli život je uložio u kuću. Da se ima gdje vratiti... Vratio se devedeset i osme. Istog dana kada je došao u Olovo, pokopali su mu mater. Izvinjavao

se ljudima što nema gdje da se prouči hatma. Mater su mu mrtvu dovukli iz staračkog doma iz Sarajeva. Efendijama je platio kao da su sve izučili. Tu noć je prespavao u razrušenoj kući. Ujutro su ga zatekli kako sjedi na stepenicama ispred kuće i pije kahvu. Svraćao je prolaznike koji su ga zabezeknuto gledali. I njega i vatru koja je veselo pucketala na avliji. Dobio je donaciju. Stolariju, pijesak, cement, cigle i crijep. Pored devastirane kuće je od lamperije i greda skovao ''ljetnu kuhinju'' i vanjski wc. Interijer je bio jednostavan. Jedna soba, u koju se direktno ulazilo. Prozor, sa pogledom na autoput. Krevet i Smederevka peć. I slika K'abe koju je kupio na pijaci. Nije bio religiozan, ali mu je bilo lijepo vidjeti toliko ljudi na jednom mjestu, raznih boja kože, sve isto obučene. Struju nikada nije uveo, a nedaleko je iskopao bunar. Kada mu je bilo dosadno gledao je u auta. Ponekad bi mu se pogled susreo sa osobom koja je sjedila na suvozačevom, ili zadnjem sjedištu. U tom trenutku, koji je trajao djelić sekunde, Zaim bi se izlafio sa nepoznatim mu sagovornikom. ''Eto. Sjedim malo, odmaram. A je li ti to otac što vozi? Pa kuda žuri toliko?'' Prvi komšija bio mu je dalek najmanje dva kilometra. A komšije mu nisu ni dolazile. Niti je on njima išao. Ponekad bi sišao u grad. Na pijaci je kupovao povrće. Bila je jesen i pijaca je bila prenabacana krompirom, kukuruzom, kupusom... Kupio je i nešto odjeće, iznenadio se kako je bila jeftina. A skoro kao nova... Jedan dan na pijaci je kupio Tomosa, mali automatik motocikl. Na korpu iz zamrzivača, koju je nekako zavezao iza cica, mogao je ugurati čitavu vreću krompira. Ushašao je i skoro dulum zemlje oko kuće. Na proljeće je planirao zasaditi svega i svačega. Uživao je u svakom danu. Ništa mu nije falilo. Ni za čim nije čeznuo, ničega se nije plašio. U miru je čekao smrt.

* Jedno jutro, par dana prije nego što će pasti prvi snijeg, probudio ga je nekakav zvuk. Pomislio je da je kakvu životinju udarilo auto, pa je uzeo dvocijevku da jadnoj životinji prekrati muke. Pored puta, zamotanu u dekicu na kojoj je bio ilustrovan crveni teletabis, našao je bebu. Dijete je bilo promrzlo i plakalo je. Unio ga je u kuću. Ruke su mu drhtale. Nije nikada imao kontakta sa tako malom djecom. Dijete nije prestajalo plakati. Lice mu je bilo crveno. ''Oj Allahu dragi, šta da radim?'' Pitao se okorjeli ateista. Razmotao mu je pelene. Bile su pune govana. Želudac mu se prevrnuo. Odlučio je dijete odnijeti u grad, ali ga je prvo morao obrisati. Pelene je bacio u rupu u wc-u, dijete je zamotao u vuneni džemper, stavio još jednu deku u korpu motora, u deku stavio dijete, upalio motor i odvezao se u grad. Zaustavio je prvog čovjeka u gradu, izjadao mu se, ipričao sve, tako i tako, našao dijete ispred kuće, ne zna šta će s njim, dijete plače... Čovjek ga je uputio u bolnicu, najprije nek vide je li dijete dobro. Tako je i uradio. Ostavio je dijete u bolnici. Ispričao je sve šta je i kako je bilo, istim riječima kako je ispričao i onom čovjeku koji ga je uputio u bolnicu. I njega je spomenuo. Doktor je pozvao policiju. Zaim se tresao kao prut na vjetru. Imao je fobiju od uniforme. Uzeli su mu podatke i rekli da će ga kontaktirati. Nakon nekoliko dana, dobio je sudski poziv. Suda se bojao najviše na svijetu. Nikada nije ušao u njega, a mislio je, kad uđe, staviće mu lisičine, zatvoriti ga u kakvu mračnu prostoriju gdje će ga izjesti miševi. Neka žena mu je objasnila da treba da se utvrdi očinstvo, jer djetetu majku nisu našli. Objasnila mu je da ako želi može izbjeći sudski proces, ukoliko prizna da je dijete njegovo, da zna ko mu je majka. Onda je ispunio gomilu nekih papira, čak je djetetu i ime dao. Bila je curica, nazvao ju je po materi. Ustvari to je prvo žensko ime koje mu je naumpalo. Umihana. U glavi su mu odzvanjale riječi ''izbjeći sudski proces'' dok je dijete nosio iz bolnice. Doktori su mu

rekli da je dijete zdravo. Ušao je u kuću i metnuo dijete na krevet. Uhvatio se za glavu. Dijete je počelo plakati.

* Sjeo je na motor i odvezao se do grada. Dok je motor prislanjao uz znak STOP vidio je ženu, u već poodmaklim godinama kao što je i on, kako ispred autobuske stanice traži hranu u kontejneru. Prišao je ženi i zamolio je da mu pomogne. ''Eto imam to dijete kod kuće, ništa ne znam, bi li mi ga htjela čuvati, platiću ti koliko god tražiš?'' Žena mu je rekla da su je skoro istjerali iz stana, muž joj poginuo u ratu, nema nigdje nikoga, spava na autobuskoj. Zaim je skovao plan. Za pet minuta su Zaim i ta žena, koja se zvala Aiša, na motoru prošli kraj benzinske i odvezli se u Zaimovu ljetnu kuhinju. ''Vidi ga jeste sladak, rodila ga mati...'' U ženi se aktivirao majčinski instinkt kada je čula djetetov plač. ''Nije on, nego ona. Žensko je.'' Za par dana je Zaim na pijaci kupio žensku i dječiju odjeću. Ušao je u samoposlugu i zatražio pomoć od prodavačica. ''Trebaju mi pehlene neke, i nekakav dječiji šampon, i... Čekaj da pročitam.'' Sa prepunom korpom se vratio kući. Aiša je skuhala kahvu i ispekla ručak. Mala je spavala. Već mjesecima je Aiša živjela kod Zaima. Mala je svakim danom napredovala, bila je debeljuškasto i slatko dijete. Napolju je zapadao snijeg. Da je kogod tuda naišao, iz drvene kućice bi sigurno čuo Zaimov prodorni smijeh. Aiša je napamet znala preko stotinu sevdalinki. Imala je prelijep, zvonak glas. Na proljeće je pitao Aišu hoće li se udati za njega. ''Zar Zaime dragi u našim godinama?'' ''Pa kad u našim godinama možemo imati dijete, što se ne bi i oženili...'' Zaim je sa knjižice digao pare, platili su majstore da počnu obnavljati kuću. Uselili su na jesen. U kuću su uveli struju i vodu. Komšije su im počele dolaziti. Pričali su o bogatom čovjeku koji se vratio iz Njemačke, našao ženu i u njegovoj pedesetiosmoj godini i njenoj pedesetidrugoj na svijet su donijeli dijete. Za šest godina mala je krenula u školu. ''Babo, dobila sam peticu.'' ''Mašala, kćeri, hodi da te babo poljubi...'' Mala je bila natprosječno inteligentna. Zaim i Aiša su bili sretni i zadovoljni. Zaim je želio zahvaliti Bogu. Aiša ga je naučila klanjati. Kada idete od Sarajeva prema Olovu, zastanite malo i oslušnite na ulazu u Olovo. Iz jedne kuće ćete čuti Zaimov smijeh. Ili Aišinu pjesmu...

UDURE JE *

Mnogima od vas nije pravo kada mi priča ode u dubljak. Zato vam neću saopćiti otkud to ja jutros u Bahrijinoj kafani. Počećemo od razbijenog izloga, obogaljenih stolica i pohlupanih čaša. Poželićemo Bahriji dobro jutro i sjesti za šank. Sačekaćemo da Bahrija odnese džoger i kantu u vanjski wc, vrati se i natoči meni jedno popravno. Vi naručite šta vam je merak. ''I? Ko je ovo sinoć fasov'o?'' ''Ma joj šuti. Ahmo ''Udure je'' bruntalno pretučen. Eno ga u bolnici, ne mogu kostantovat' jel' živ il' mrtav.'' Bahrija voli da koristi stručni ''lokabular''. ''Pa koji katil se nađe na njega ruku da digne?''

''Govorio sam ja njemu sve ove godine. Nemoj bolan Ahmo sa svakim komzumirat' alkohol, nema svako semzibilitet za tvoju zajebanciju. Sinoć zasjeo sa Mehinim gangstabajterima. Istukoše ga ovdje na mrtvo ime, izbaciše kroz moj izlog i napolju fizički napad opetovaše lopatištima i sikirištima.'' U kafanu ulaze Senči i Sejo i sjedaju za sto do vrata. Dok im Bahrija pravi kahve, dozvolite da vam kažem koju riječ o Ahmi...

* Ahmo ''Udure je'' jedan je od najboljih ljudi koje poznajem. Ima sedamdesetijednu godinu, voli popit', vozi žutog pasata karavana, lovac je i automehaničar. Kada su ljudi u pitanju uvijek je spreman na dvije stvari: pomoć' im i zajebat' ih. Pomogao je taj svakome ko god je za pomoć pit'o. A zajebaće te pit'o ga ti ili ne pit'o. A ne znam od čega bi ti bilo da ga pitaš za tako nešto.

* Da krenemo redom. Bahrija je trenutno zauzet pa ću vam umjesto njega ispričati kako je sam postao žrtva Ahmine ''komspiracije''. Bilo je to osamdesetisedme. Bahrija dovez'o Pezejca Ahmi na džabnu popravku. Ler mu, čini mi se, nije valj'o. Ahmo ''imtervenis'o'' nešto oko ''kamburatora'' i zaključio jedno. ''Ne valja, brate, nikako. Nema u Bosni onoga ko bi ti ovo mog'o popravit'.'' ''Pa šta mu je?'' ''Luft fufna je stradala skroz na skroz.'' I Ahmo ''Udure je'' ubijedi našeg Bahriju da ima dvije ''artelnative''. Ili kola na smeće, ili da ode do jednog majstora u Crnoj Gori, daće mu on adresu naknadno. Taj jedino nabavlja te luft fufne. Bahrija sjedne u auto i zaputi se u tu neku vukojebinu crnogorsku. Kad je doš'o tamo, brkaliji jednom objasni ko je, šta je i zašto mu treba luft fufna. ''A reci mi, avetinjo, da mi te nije poslao Ahmo ''Udure je''? Kakva luft fufna, ne postoji to, junače, ali da ti kažem nisi prvi kojeg je on tako zajebao.'' Crnogorac okrene koji put šarafcigerom pod haubom i uštima mu paljenje. ''Koliko će me to koštati?''' ''Ma ništa. Pozdravi mi Ahmu kada ga vidiš.''

* Senči, onaj proćelavi što sjedi do prozora i stalno šara okicama, umalo zbog Ahmine domišljatosti glavu ne izgubi. On je prije rata radio u Željeznici, bio otpravnik vozova. A Ahminog sina zaposlilo da radi u magacinu, što će reći utovara, pretovara i istovara vagone. Svi željezničari su imali nekakvu zajedničku prostoriju, gdje su se presvlačili i ostavljali stvari. Tada se ručak nosio od kuće. Desio se taj slučaj da je uvijek neko ostajao bez ručka jer bi misteriozno bio pojeden prije pauze. E sad, znalo se ko ručkove tamani, jer je jedino Senči halovijes'o dok su se drugi znojili i rintali. Ali mu se nije moglo stati u kraj. A da vam kažem, što žena u Ahme umije gulaš napraviti, nema ga onakvog ni u restoranu. I bezbeli da bi Ahmin mali zatek'o praznu kanticu na pauzi kad god bi Radenka gulaš pravila. Čuo za to Ahmo i dohak'o Senčiju. Kako? Zapovijedio Radenki da napravi gulaš kakav nikada do tad nije napravila. I šejtan ga odnio, nadrobio toliko listova tatule (narodni laksativ) u kanticu s gulašem da se od te količine mogla usrati cijela Željeznica. Isti dan Senči je završio u bolnici, sedam dana mu je duša u čmaru bila, pa ni tam ni vam. Niko osim Ahme i Senčija nije znao uzroka Senčijevom sranju, sve dok se priča sama od sebe nije pročula...

* Red dođe da kažem koju riječ i o tome kako je Sejo nadever'o sa Ahmom. Sejo ima dva kontradiktorna ćeifa. Voli pare i kurve. Dobro gledajte ko će platiti one dvije kahve što piju

Senči i on, jer garantujem da je Sejo zaboravio pare kod kuće. Kad se stadoše oni sumnjivi lokali po Arizoni otvarati, Sejo umalo da se skroz na skroz ne raskući. Žao mu para da se ne može opisati, ama opet veći strah mu da će kakvo novo jadno dijete jal iz Ukrajine jal ti odnekle drugo doćerati, a da ga Sejo neće i tu malo umočiti. Kad mu se ispraznio buđelar, požalio se Ahmi. ''Ahmo, šta da radim? Draga mi para, al' bez pičke ne mogu.'' ''Ženi se.'' ''Gluho bilo, ja hoću da jebem, razumiješ li ti mene, a ne da se sikiram.'' ''Ma ne beri brige. Zna Ahmo rješenje i za to. Naćemo ti neku koja je malo sporija, tek toliko da se non stop smije na tebe.'' I sutradan, Ahmo ''Udure je'' Seju upozna sa Nevenkom. Nevenka pička i po, milina je pogledati. I sve se smješka kada Seju gleda. Uskoro bi svadba, na Ahmin račun. Za jednim stolom Sejina rodbina i prijatelji, ono malo radoznalih besposličara, a za drugim šestorica Nevenkine braće, drvosječa iz Majevice k'o od Majevice odvaljenih. Od svadbe nije prošla ni hefta, kad eto ti Seje u Ahminu radionicu. ''Ahmo, brate, šta mi ono napravi.'' ''Šta je Sejo, pobogu?'' ''Pa s ludom me ženom oženi. Prvo jutro, ustala i uključila ringlu da nam skuha kahvu. Jedna ringla na peći se užarila, a ona čajluk metla na drugu i čeka da voda prokuha. I kada je skontala valjda da je bio vakat da prokuha, nako hladnom nam zalije kahvu. Koncentracija joj je nula. Odmah potom...'' ''Pa sam si rek'o da samo budala može pametno žensko oženiti.'' ''Joooj majko, pusti sad to...'' ''Pa razvedi se...'' ''Ama kako ću, kad su mi ona šestorica aždaha zaprijetila da će mi od kurca sudžukicu napraviti ako čuju da šaram ili seju im kako god bilo nasikiram.''

* Popili ste svoje. Šta čekate? A, to. Hoćete da znate kako je mene Ahmo zajeb'o. Pa kad me već pitate. Ahmo me zadužio u ratu, na Liporašću. O tome ne mogu i neću. A dubljak je i to, što da vam pričam. Četerestreća mi je, nemam nigdje nikog svog i nigdje ništa svoje nemam. To treba da znate zbog onog što kanim da vam ispričam. Jutros oko tri ili četiri, bio sam kod Senade u kafani kada su ušla trojica. Čujem ja, pričaju kako su u Bahrijinoj kafani na mrtvo ime prebili Ahmu. Ubili ga. Je li istina, pitam i drugi mi kažu da jeste. Izađem, odem u ono malo svoje šupice po Kalašnjikov, vratim se kad ono: nema ih. Nejse. Svratim do Hajata. Bili i otišli. Dobro. Navratim i Kod Avdage. Vidim sjede sami za stolom. Pitam konobara koliki je njihov ceh. Imao sam toliko para da mu i za bakšiša ostane. Izvadim Kalaša ispod vijetnamke i bum, bum, bum, jebem im mater svetrojici. I eto, dok vam ovo pričam, murija je krenula u potragu za mnom. Svratili su prvo u Hajat, vidili da me nema. Otišli su kod Senade, ni tamo me nisu našli. Tako su od kafane do kafane pitali za mene, dok nisu, eno ih na vratima, došli i ovamo... Eto kako me Ahmo zajeb'o. Ubio sam zbog njega. I, ako me pitate, opet bih...

BEGOV HAN *

On, sojević i potomak prvih begova u Bosni, eno ga sjedi na divanu i dršće od hladnoće. Do jučer živio u bonluku, šerbetom konja pojio, rakijom se umiv'o a šampanjcem iz Beča abdest uzim'o, a vidi ga sada. Kažu da je u prve dvije hefte kako je ova zima počela prvo seharu, a onda

i kredenac izlomio i izložio. Kada mu je duhana ponestalo, čibuk je istes'o i ispušio. Paturike u mast za kundure umače i od toga živi. Ali taj nije naučio uzajmat', jordami k'o i do sad. A nejma se vala od koga ni uzajmit'. Takav je vakat doš'o, u Gradačcu sve fukara do fukare. A opet, narod nekako bogatiji što je beg siromašniji. Pun im stomak, a duša na mjestu kada se pusti priča da je beg spao na prosjački štap. Sabah je, zima 1885. kada Ahmet, jedan od dvojice braće, begovih najamnika, zakuca begu na vrata. ''Sabah hajrula, beže, ne bih te bizuhurio Allaha mi, al' neki austrijanac, Johan Hanke veli da se zove, doš'o maksuz iz Sarajeva i kaže da ti je haberio da će doć'.'' ''Znam, zovni ga.'' Johan Hanke, za njega će se čuti nešto malo kasnije, kada prvi tramvaj prođe Sarajevom a on tramvajdžija bude, poslat je iz Sarajeva da od našeg bega kupi najboljeg konja u Bosni, bijelca begovog, ponos begov. Za pet stotina krajcera, to je u to doba bila lijepa para, beg je sarajevskom poglavarstvu prodao bijelog konja koji će, upregnut u prvi evropski vagon-tramvaj, zauzeti važno mjesto u historiji javnog prijevoza. Noć je, zima 1885. kada Ahmet sa jacije svrati u kahvanu i zateče bega kako šenluči. ''Beže, kad si naumio isplatiti brata i mene?'' Pitao je Ahmet bega, gledajući ga kako pazar na rakiju i rospije rasipa. ''Sikter, fukaro bosanska.'' ''Kako si kren'o, Boga mi beže, za noć ćeš proćerdati i konja, ništa ti ostat' neće.'' ''Ama, sikter rek'o sam. Šta neće? Eno hana... Koliko para imaš uza se?'' ''Nemam, beže, u džamiji sam bio, nisam ponio...'' ''Donesi pare, onoliko koliko imaš, i pazarićemo. Vi meni pare i nadnice, a ja vama han.'' ''Zar han, beže?'' ''Han!'' Ahmet je zadihan i crven u licu banuo bratu Mehi u sobu i probudio ga. Meho se, iza sna, ibretio gledajući brata u bunilu k'o da je na sihir nagazio. ''Han, Meho! Han. Begov han.'' ''Ama, kakav han, šta ti je, saberi se.'' ''Han!!! Beg će nam prodati han. Odnijeću mu sve ovo para što smo do sada uštedili.'' Ahmet je pod dušekom napipao kesu. Meho, onako u pelengaćama, pođe s bratom do kahvane. Tamo begu dadoše pare i to i bi. ''I neka se zna,'' zagalamio je beg da ga cijela kahvana čuje, ''ova dva ugursuza su bega služila!!!'' ''Bega nad begovima.'' Složio se Meho, misleći da sanja. U neka doba, u spomenutoj kahvani pjevajka je uz harmoniku pjevala pjesmu o nekom mladom begu Ibrahimu. Stari Ibro, pijanac, u trenutku bistre svijesti obratio se begu. ''E moj beže... Da si bogdo i ti, k'o i svi tvoji, u Stambol otiš'o kad je trebalo. Vidi te sad. Niđe ništa nejmaš.'' ''Kako? Šta? Oni nemaju, ja imam!'' Galamio je beg, da ga otac, seste i zetovi u Stambolu mogu čuti. ''Imam!!! Imam vatan!!! Vatan!!!'' stiskao je beg podignutu šaku, baš k'o da u njoj cijelu Bosnu drži i boji se da će mu iscurit'. Pred zoru, naš beg je naslonio glavu na sto da malo odahne i tako izdahn'o... Rahmet mu duši.

* U taj zeman, kuće su pravili tako da se i kuća sa vlasnikom mogla, zlu ne trebalo, preseliti. Takve japije je bio i han koji su Ahmet i Meho, dva brata težaka, kupili od bega. Do pola u kamenu, od pola u šeperu. Zato neka ne čudi informacija da su braća han premjestila iz Humaka

kod Gradačca u Špionicu kod Srebrenika. Našlo se tamo dulum dva djedovine, kraj rijeke Tinje, gdje su han smjestili i gdje se han i danas dan nalazi. Ne zna se kako su Ahmet i Meho, nepismeni, došli na ideju da se počnu baviti trgovinom, ali se ideja sama od sebe pokazala dobrom. Poklopilo se vrijeme, kada im se siromašan, mlad i pismen arnaut ponudio da radi kod njih, i prostor, kada se han našao na raskršću odjednom važnih puteva prema Brčkom, Gradačcu i Tuzli. Posao je išao k'o po loju. Za godinu-dvije, dva brata Ahmet i Meho bili su dobro stojeći, u najmanju ruku. A bilo je i onih koji su pričali da su se obogatili toliko da su postali najimućniji ljudi u kraju. Ahmet se oženio. Rodilo mu se dvoje djece, sin Alija i kći Rasema. Alija je bio inteligentno dijete, odmalehna je pokazivao dar za trgovinu. Ali k'o da mu se u glavu prelilo i Rasemine pameti, ili su curicu neke oči urokljivo pogledale, helem, Rasema se izrasla kao stasita, garava djevojka, ali Bože mi oprosti, maloumna. Aliju su upisali u medresu. Meho, neuk al' lijep, zgodan insan, a uz to i bogat, nikada se nije ženio. Sve zbog njegovog Sarajeva. Bio je petak, srpnja 1914. kada je posjetio bratića Aliju i odnio mu pare u medresu. Kasnije je u Gazi Ferhat-begovoj džamiji klanjao džumu namaz. Iz džamije se uputio u hotel Evropa gdje je te iste noći nastupala pjevačica u koju se Meho zagled'o na prvi pogled. Sutradan ujutro ju je pozvao na šetnju kroz Sarajevo. Djevojka je pristala. Na ulicama se nalazilo mnoštvo naroda. Zastali su da djevojka mahne nekom nadvojvodi i njegovoj ženi koje su vozili u crnom automobilu. U trenutku kada je kolona od tri auta, sa pomenutim crnim automobilom u sredini, prolazila pored Mehe i njegove izabranice, neki čovjek, ispostaviće se da se zove Nedeljko Čubrinović, bacio je bombu koja je oštetila zadnji automobil u koloni i ranila nekoliko ljudi iz mase, među njima i Mehinu ljubav. Meho joj je tu noć odnio cvijeće u bolnicu. Sutradan ujutro je podlegla. Meho je rek'o da će se oženiti ako se nađe ljepša od nje. Nije se našla...

* Rasemu su, u njenoj četrnaestoj, pred hodžom udali za najstarijeg sina iz kuće Alibegovića. Sa Rasemom je u kuću Alibegovića ušao i pogolem miraz, dijelom što je mlada iz bogate kuće, a opet dijelom zbog njenih epizoda u kojima nije baš sva svoja. Uglavnom obje familije su se zaklele na vječnu šutnju, jedni su čuvali sramotu drugih da su iz kuće dali mutavu mladu, a drugi su čuvali sramotu prvih da su mutavu mladu u kuću primili. Ali tu je ujdurmu batalila sama Rasema. Prvi put su je pušćali kada je komšiluku ispričala da Alibegovići deset koljena unazad k'o biva nisu Alibegovići, nego su, da Bog sačuva i sakloni, njihova tijela naselila nekakva jednooka zelena stvorenja koja se lažno predstavljaju k'o oni. Drugi put su je pustili kada je u po noći nestala iz kuće, pa su je sabahile našli izbezumljenu u žitu koje je haman svu noć gazila i valjala. Šteta se mogla vidjeti čak sa Golog brda na Majevici. Ljudi koji su se zatekli na Majevici pa to svojim očima gledali, pričali su da jedno žensko, pa još i mutavo, nikako za jednu noć samo nije moglo načiniti onako pravilne krugove u žitu Alibegovića. Treći put, kada se Rasema šerijatski i zauvijek vratila ocu i materi, pričala je kako na hiljadu mjesta na dunjaluku žive i množe se onakvi isti Alibegovići i kane, valjda kada se namnože u tolikom broju, okrenuti se i protiv Svemogućeg Boga. Alija se iz Sarajeva vratio za vrijeme drugog Raseminog pušćanja. Oholost i pohlepa, dvije ružne i crne osobine su se za vrijeme medrese sparile i toliko nakotile u njemu, da ga otac, mater, amidža i sestra nisu mogli prepoznat'. -Prvo što je uradio, otjerao je arnauta koji je godinama vodio porodične poslove. Nije ga ni isplatio. Ubogom je mladiću Meho dao izvjesnu svotu novca, i to krišom da mladi Alija ne sazna

za to. -Zatim je sve poslove preuzeo na sebe. Svojom bahatošću uspio je ono što svojom ludošću nije uspjela Rasema: i oca i mater je u mezar otjerao. Ahmet je prvo skren'o s pameti i htio han zapaliti, pa se onda objesio u sobi u kojoj su ga držali zatvorenog. Od tuge i žalosti za voljenim insanom umrla mu je i žena. -Onda je jedno jutro u trgovinu pozvao amidžu Mehu. ''Slušaj amidža. Nema druge nego da se dijelimo. Ne mislim ja tebe izdržavat' dok si živ.'' ''Dobro, sine. Ako nema druge, onda... Dijeli.'' Alija je na tezgi napravio dvije gomile od štofa, basme, soli, suhih šljiva, fenjera i ostale kojekakve robe. ''Biraj amidža. Koju god hoćeš gomilu.'' ''A pare? Gdje su pare?'' ''Nejma para.'' ''Kako nejma? Đe su srebrenjaci? Ja i rahmetli ti otac smo u prazne platnene vreće od soli namećali stotine i stotine srebrenjaka. On ih je nosio gore u sobu.'' ''Kažem nejma.'' Meho je obje gomile robe poizbacivao kroz prozore. Prije nego što je zauvijek napustio han i imanje prokleo je čitav svoj rod: ''Slušaj derane. Ti i ja to možda nećemo doživit', al' po ovom imanju će se tuđe kobile placat'.'' Kasnije su ljudi pričali da su Mehu viđali po ciganskim čergama čak u Vojvodini. Ali im se nije odazivao kad su ga zvali po imenu, pa su možda ti ljudi i pogriješili... -U narednih dvadesetak godina, stekao je toliko imanje da je sigurno postao najbogatiji čovjek u Bosni. Njegova zemlja prostirala se od Špionice do Ormanice. Za zlato se samo nagađalo koliko ga je u njegovim odajama, srebra je imao još duplo više. I čitavo to bogatstvo se svakodnevno duplalo, za što se Alija služio svakakvim marifetlucima. Da spomenem da je, još dok je u Sarajevu medresu pohađao, od sarajveskih jalijaša pokupio sve tajne u kartanju. Pa je u hanu otvorio kahvanu. Znalo se desiti da opije čovjeka pa mu za noć na kartama odnese svu njegovu zemlju koja je, zahvaljujući vezama koje je parom stekao, do ujutru već bila prevedena. Imao je ljude koji su u njegove štale dotjerivali stoku na kartama dobivenu od kakvog ubogog seljaka. Nije se Alija obazirao ni na gladnu i slinavu dječurliju koja je plakala, ni na žene koje su proklinjale i njega i muževe. -Pet je žena promijenio, ali ni jedna od njih da začne. Onda je, donešena vihorom rata, u han ušla ciganka koja mu je kazala da postoji način kako da žensko začne njegovo dijete. ''Daj ženi da u onu svoju stvar ulije tvoju spermu i krv kakvog novorođenčeta. Tako će zatrudnit'.'' Ne zna se je li poslušao ciganku, ali mu je šesta žena 1942. rodila blizance. Jednom dade ime Orhan a drugom Suljo. Pet dana i pet noći se nije trijeznio i sve je ponavljao jednu te istu rečenicu: ''Eto amidža, je li jača riječ najamnika Mehe ili age Alijage?'' Od tada ga i prozvaše Alijaga...

* 1967. godine Suljo je doktorirao, pa se potom zaposlio na Sarajevskom univerzitetu. Alijaga mu je kupio novog, crnog mercedesa u kakvom su Tita vozali. Suljo je izrastao u sitnog, tihog i povučenog momka. U svemu je bio dobar, čega god taj da se prihvati, to na hair izađe. Od svih vrlina koje je imao, a bilo ih je mnogo, jedna se u tolikoj mjeri isticala da se u mahanu preturila. Imao je tu neku patološku sklonost ka štednji. Nije njemu bilo toliko mrsko trošit', koliko ga je sama pomisao da neko zarađuje na njemu dovodila do ludila. Jeo je jednom u tri dana, nosio se

k'o kakav prosjak, sam se uvijek šišao i brijao, a kada mu je otac kupio tog mercedesa, tri mjeseca je bio depresivan jer je neki švabo nadnicu zarađivao kuckajući i deverajući nešto oko tih kola. Kola su trošak, smatrao je i ni jednom ih nije registrov'o ili, ne d'o Bog, u njih goriva nasuo. Ali je zato Orhan bio sušta suprotnost. Završio je, i to zahvaljujući babinim vezama, tek srednju trgovačku i više nije htio ni da čuje za školu. Galamdžija, k'o od brda odvaljen, uvijek veseo, onako pun sebe, a tek što je troškali bio. Gazde, konobari, muzičari, rospije i besposličari ruke su trljali kad ga vide u kahvanu da ulazi. Nije bilo ljepšeg, jačeg ni mudrijeg od njega, ali je on i tu mudrost i snagu koristio samo da se pokazuje. Znao je sastave svih poznatih i nepoznatih timova iz svih sportova, odnekud je naučio i nazive američkih državica, nije bilo sevdalinke a da je nije znao napamet, po sahat vremena je citirao Marksa. I um da caruje, a i snagu da klade valja je imao. Jedan Čustić je važio za najačeg čovjeka, šest je vreća cementa mogao nositi na leđima. Orhanu su, kad je čuo za to, na leđa natovarili osam. I nosio ih je. Sada, zamislite netrpeljivost između ta dva brata. Alijaga ih je obojicu volio podjednako, ali je obećao tri frtalja imanja onome ko se prvi od njih oženi. To ni jednom nije padalo na pamet, iako je Alijaga kumio i molio. Orhan je ionako imao svaku koju je poželio, a Sulji se povraćalo od pomisli da hrani tuđa usta. Tako je Alijagu zatekla smrt, a da ne dočeka da mu se unučići igraju na avliji. Poslije očeve smrti, Suljo je zatražio i dobio premještaj na Tuzlanski univerzitet. Da bude bliže imanju. Kupio je sedam krava i svako jutro ih muz'o i mlijeko nosio u zadrugu na otkup. Brao je šljive, pekao i prodavao rakiju. Narod se čudio, čovjek ima zlata da može kupiti šta mu duša poželi, a on muze krave i vraćajući se s posla, iz autobusa ide pravo na njivu. Orhan je trošio i trošio. A i pomagao je svakome, nije gledao radi li se o znancu ili neznancu, o komšiji ili putujućem ciganu kojeg više nikada neće sresti. Živio je od danas do sutra. I napokon se umorio od plahog života. Kurve i piće, kako mu je Suljo govorio, došle su mu glave. ''To dvoje mi nije došlo glave, da si mi ti zdrav i živ. To dvoje iz moje glave nije nikada ni izišlo.'' Odgovarao je bratu. Fasov'o je sifilis, pa onda i šećer. I živci su mu skroz popustili, što zbog bolesti, što zbog sve češćeg Suljinog prigovaranja, a što zbog lude tetke Raseme koju je sad mor'o češće gledat', jer je bio prikovan za postelju. Znalo se da to tako neće potrajati. Svađe su bivale sve gore i gore. Suljo mu je za sve prigovarao. Rasema ga je pazila, ali i izluđivala. Jedna od najgorih svađa, izbila je zato što jedno jutro Orhan nije mog'o durat bolova, pa je sa kućnog telefona koji se vodio na Sulji zvao poštu i poručio da mu pošalju hitnu sa inzulinom. Taj mjesec se Suljo prvo pojavio u pošti. ''Kakav je ovo račun?'' Cifra je iznosila dva dinara i četrdeset para, koliko su, radi poređenja, koštale dvije kutije šibica. ''Orhan je jednom zvao, bolilo ga.'' ''Svaki dan mu hitna ionako dolazi, zar nije mog'o osaburit'?'' ''Eto, haman nije.'' U pošti kažu da je to jedini poziv ikada upućen sa Suljinog broja. Bilo je poslijepodne, kada se Suljo vratio s posla. Nije ni kaput skinuo, s vrata je počeo Orhanu prigovarati zbog Bog zna čega. Orhan je imao napunjenu dvocijevku i upucao ga je. Rasema je čula pucanj i dotrčala u sobu. Ubio je i nju. Došla je milicija i odvela ga u bolnicu. Svi su bili pažljivi prema njemu, jer je valjao gotovo svakome ko ga je poznavao. Ali je njegova odluka bila jača od njihovog nagovaranja. ''Jok. Neću više primati inzulin.'' ''Orhane dragi, pašćeš u komu i umrijeti.''

''To i hoću.'' Tako je i bilo. Nakon tri dana je umro... Imanje je uglavnom propalo. Većina blaga nije nikada pronađena. A opet, od onoga što je ostalo, imalo je šta naslijediti i šesnaesto koljeno rodbine koja se niotkud pojavila... Han je, eno ga, čitav, ali u njemu već odavno niko ne živi. Neki hodža je prič'o kako sve ove ispričane nesreće imaju veze s hanom. ''Jedan kamen zazidan u taj han, veličine samo dječije šake, nije bio halal, braćo moja. I čuli ste kakve je to posljedice imalo. Pazite dobro šta jedete, gdje spavate i čime se oblačite, jer je istina ono što braća pravoslavci i kršćani kažu: Đavo uvijek dođe po svoje.''

ŽIVOT POSLIJE SMRTI 21:00 Auto otpad. Na stablu topole, umorne od mahanja pijanom autoputu koji krivudajući nestaje na horizontu, zakucana su prednja lijeva vrata automobila. Na njima tetovirana, leži uspavana kazaljka okrenuta u smjeru groblja oglodanih metalnih konstrukcija. Jugo je zadrhtao kada je ugledao taj prizor. Sačekao je da prođe kolona iz suprotnog smjera, pa onda skrenuo prema njemu. Zavezani vučjak je oralno zadovoljavao jagnjeću natkoljenicu. Amputirani amortizeri, uspavani motori, nijemi farovi i letargična gomila ostalih dijelova, eksterijeru su udisali apokaliptičan izraz. Jugo se zaustavio ispred nakrivljenog objekta od dasaka, koji je pulsirao u ritmu nekog tehno seta. Tako smo Agnostik, Filantrop i ja stigli u najdražu nam kafanu pod nebeskim svodom. Ona svaku noć uskrsne, kada nas grimizni suton povrati pred njen prag. Pretvori se u brod koji plovi po otrovnoj tinti noći. Vrisak zore, kada se na ulazu u kafanu već jasno može pročitati rečenica ''Nezaposlenima ulaz zabranjen'', vrati joj mrtvi oblik kancelarije automehaničara koji od nas i noćnog čuvara Abida preuzmu smjenu. 19:30 Sto je bio prekriven slojem prašine i pepela. Između dvije ljepljive mrlje od kafe i piva, Filantrop je izvukao liniju žutog. Agnostik je na plamenu svijeće u obliku srca kuhao šut. Ja sam na monitoru slagao pasijans. Na televizoru sa isključenim tonom počinjao je dnevnik. U kuhinji je pištao čajluk. Donio sam tri šolje pune ključale vode i spustio ih na sto. Agnostikovo mlohavo tijelo se odlijepilo sa plafona i srušilo na ležaj. Pridigao se i iz džepa izvadio tri 3+1 Nescafe pakiranja. Filantrop se ispetljavao iz priče o nekakvom patuljku koji stanuje na desetom spratu. Popili smo kafu i zapitali se šta dalje. ''Čuo sam da je Abid jučer došao s mora.'' Sjetio se Agnostik. ''Baš je bio na moru?'' Pitao se Filantrop. Sišli smo na parking i locirali Filantropovog Jugu. Jugo nas je progutao i odjezdio u pravcu zalazećeg sunca. 16:45 Ispred benzinske pumpe 7-Eleven na Silver Lake Bulevaru u Los Anđelesu, oblak prašine je primio u zagrljaj pickup Forda iz 1971. godine. Otvorila su se vrata i iz automobila je izašla sredovječna plavuša bijele puti i nestašnih oblina, nalik na Merlin Monro. S druge strane crvenih štikli, minimalističke odjeće od zmijske kože, crvenog ruža i crnih naočala, izvirala je enormna količina seksualnog naboja. Visoko sofisticirana sprava u pantalonama patuljka Sama je to

registrirala. Sam je izašao i pozdravio se sa damom. ''Trebala bih u toalet.'' ''Toalet vam je u onom pravcu, madam.'' Samov posao na benzinskoj pumpi je provjeravanje pristiska zraka u gumama i eventualno njegovo normaliziranje. Gume su bile ok, pa je Sam pištolj kompresora vratio na mjesto. Sam ima opsesivno-kompulzivni poremećaj. U bilježnicu registruje položaj ventila na točkovima. Na prednjim Fordovim točkovima položaj ventila je bio sljedeći: 21:00 i 19:30. Na zadnjim 16:45 i 04:00. Izračunao je sumu tih cifri. Plavuša se vratila iz wc-a. ''Kurvo, hoćeš li da te jebem? Biću pažljiv...'' ''Koji ti je kurac... Odjebi, nakazo.'' ''Ok. Sretan put.'' Bilo je pet sati. Završavala mu se smjena. Pogledao je u nebo. Nije bilo izgledno da će padati kiša. 04:00 Nejasno se sjećam početka Abidove priče. Kada smo ušli u kafanu, to je bilo oko devet, pozdravio se s nama, iz gajbe nam izvadio pive i na volej dočekao kurtoazno pitanje o minulih sedam dana njegovog života. ''Ma ljudi ljudski, sad komotno nek se opet država sjebe, nek se zarati, ko ga jebe, razumijete li, mogu još dvaest godina grah jest i vas klošare gledat oko sebe, mogu me jebavat kako god hoće, Abid je bio na moru. I preporodio se. Sad ću ja vama ispočetka da ispričam kako je bilo.'' Već sedam sati, u ekstatičnom zanosu nam ne propušta saopćiti čak ni informacije o roku trajanja pašteta koje je ponio, boji kupaćih kostima guzlatih strankinja, svakom pojedinačnom intenzitetu orgazama svoje žene. I nije mu važno što ga niko ne sluša. Pričao je sam sebi. Do najtanjih finesa je rezbario svoj korteks. Na slici u glavi je ovjekovječio čak i komarca koji ga je u tih sedam dana ugrizao. Jednakom pažnjom je konzervirao boju svakog talasa koji je zapljusnuo njegove dlakave noge. Zamislio sam požutjele stranice mog sjećanja. Kamen volje što ih je pritiskao da ih ne raznese vjetar zaborava lakši je od mrvice stiropora kojim je iznutra obložen zid kafane. Ostao je samo jedan papir, težak i ljepljiv od neisplakanih suza. Morao sam se sjetiti Tamare... Ima najmanje dvije stvari koje su Goranu Baretu i meni zajedničke. Jedna je da se obojica skidamo sa igle, a druga da smo vanredno završili istu srednju školu. U Srebreniku. Morao sam odslušati par glupih časova iz svakog predmeta kojeg sam polagao. Prvog dana sam je primijetio. Lice joj je izgledalo kao da je oživjela animacija iz nekog japanskog crtića. Djelovala je umorno, bolesno. Znao sam. Mala ili je na žutom, ili je retardirana. Rekla mi je da je pet mjeseci bila u komuni. Kada se vratila iz komune, starci su joj sredili da vanredno završi srednju. ''Jesi li ikada probao dop?'' ''Nisam.'' ''Pa hoćeš li da probaš?'' Sutradan se pojavila sa gudrom. Otišli smo u wc. Na prokurvanom ogledalcetu, koje joj za mrvicu heroina laže da je najljepša, napravila je dvije jednake linije. Malo se zamislila. Onda je sa jedne linije odvojila četvrtinu koju je sastavila sa drugom. ''Nisam sebična. Bolje je ovako, vjeruj mi.'' Ja sam prvi vukao. Naslonio sam se na zid da ne padnem i posmatrao je. Bili smo dvije bezbrižne, ravnodušne i neprimijetne amebe. Izašli smo vani i pronašli neku klupicu. Zagrlili smo se. Pitala me hiljadu pitanja. Ni na jedno nisam mogao odgovoriti. To se ponavljalo nekih

petnaestak dana. Sve je bilo isto. Wc. Gudra. Klupica. Zagrljaj. Samo što više nije bilo pitanja. Onda smo oboje diplomirali. Nikada više se nismo vidjeli. Ljubav koju smo imali uzdigli smo na pijedestal neigovorenih, nemogućih ljubavi. Ona mi je dala sve što joj je značilo u životu. Ja sam se za nju žrtvovao. ''Sve za ljubav, Tamara.'' Kasnije sam joj to crvenim slovima napisao na nekom zidu u Tuzli. Tražio sam je. Uzalud. Ona je mene našla. Listao sam zadnje stranice Avaza. Smiješila se i gledala me mlađa, bucmasta, crnobijela i puna života. Pored njene slike se nalazio tekst:

POSLJEDNJI POZDRAV, TAMARA M. (1982-2000). 06:45 Budilnik je zazvonio. Patuljak Sam je otvorio oči, počešao se po mudima i pritisnuo dugme koje je isključilo iritirajući zvuk. Uputio se u kupatilo. Umio se, isprao usta zubnom vodicom koja je mirala na maline, a zatim je skinuo bokserice i ubacio ih u korpu za veš. Uključio je aparat za kafu, upalio televizor i prebacio na kanal Private spice. Crnac je guzio azijatkinju. Sam je ovisnik o viagri. Na nju troši platu. Prolazi kroz jebeni pakao svaki put kada je nabavlja na crnom tržištu. Sam ima još jedan opsesivno-kompulzivni poremećaj. Svako jutro izdrka, jer, ukoliko iskrsne neka prilika za jebačinu, ne želi prerano svršiti. Bila bi šteta. Za svaki slučaj, ipak, tu je i viagra. Pogledao je kroz prozor. ''Konačno. Pada kiša.'' Rekao je. Sa vješalice je uzeo kišobran, izašao iz stana i zaključao vrata. Ušao je u lift i pritisnuo ofucano dugme koje je koketiralo sa izlizanim riječima: PRIZEMLJE. 05:00 Umorni Sizif je pedantno gurao Sunce uzbrdo. Bilo je pitanje trenutka kada će se pojaviti na istoku. Trenutak se pitao nije li to bilo retoričko pitanje. Jugo je gumama koje nose naziv jedne plovne rijeke golicao asfalt. Sa mrakom nešto nije bilo kako treba, počeo je da tripuje. Priviđale su mu se boje. Ispljunuo je novi dan i sakrio se u ljude. Jugo je ispustio samrtni hropac i klonuo pred vikendicom na planini. Umoren otupljujućim osjećajem napuštenosti, san je kunjao na pragu. Otvorila su se vrata. Unutra se održavala ceremonija prolongiranja mahmurluka. Ili after. ''Bili smo kod Abida u kafani.'' Pričao je Agnostik. ''Lik je cijelu noć srao o tome kako mu je bilo na moru. Smorio nas totalno. I konačno počne priču o tome kako se spakovao i krenuo kući. Prolazio je pored Jablanice. Ali stane da piša na benzinskoj i počne kontat o tome da svrati par dana i na Jablaničko jezero. Mi smo počeli vrištat. Trebali ste čuti taj vapaj. Vozi, bolan, dalje. Šta ćeš na jezeru kad si bio na moru???'' Melodija na akustičnoj gitari posvađala je raštimane žice. Pospano jutro je provirivalo kroz prozore i zavidilo nam na elanu. Neka djevojčica me gledala i upitala Filantropa nešto o meni. ''On je dugo godina bio na igli. Pravio razna sranja. Jednom se predozirao i pao u komu. Bio je klinički mrtav čak četrdeset i pet minuta. Doktori kažu da je pravo medicinsko čudo. Nego, hoćeš li da ti ispričam jednu mozgalicu?'' 09:00 Amela, tako se zvala, sjela je pored mene. Pogledala me u oči i nasmiješila se. ''Imam ekstazija. Hoćeš li jedan? Nešto si mi pospan.'' Gledala me i smiješila se. Čekala je odgovor. Abid je rekao da onaj koji se vraća s mora nema šta tražiti na Jablaničkom jezeru. ''Pričaj mi nešto.'' Zahtijevala je. ''Patuljak Sam je umro zato što ga je bolio kurac. A ja sam živ samo zahvaljujući naivnim

ljudima koji još vjeruju u čuda.'' ''Koja si ti pukotina.'' Rekla je i ustala. Zamolila je Filantropa da joj ispriča onu mozgalicu. ''Ovako. Čovjek stanuje na desetom spratu. Svako jutro spušta se liftom i odlazi na posao. Kada pada kiša, vraćajući se s posla, liftom se digne na deseti sprat. Kada ne pada kiša, liftom se vozi do sedmog sprata, a ostatak ide stepenicama. U čemu je fazon? Pa radi se o patuljku koji nosi ili ne nosi kišobran.''

BIJELO SMEĆE *

''Zovem se Brian McLaughlin. Državljanin sam Velike Britanije. Ne znam šta više da napišem. Htio bih da se vratim kući...'' Zatvorio sam pismo i odnio ga u ambasadu. Prije toga mi je Joi nabavila novo odijelo, košulju i kravatu. Ošišao sam se. Napravili smo oproštajni party u parku. U ambasadi je bio najavljen moj dolazak. Sad me kompletno osoblje ambasade sačekalo na ulazu. Gledali su me kao nekoga ko se vratio iz mrtvih. Šta da kažem, možda su bili u pravu. ''Briane, ovo je procedura. Vi ste proglašeni mrtvim.'' Zatražili su podatke o mjestu rođenja, mjestu zadnjeg prebivališta, advokatskoj kancelariji u kojoj sam radio... ''Obavijestili smo vašu suprugu, u stvari, vašu bivšu suprugu, da smo vas pronašli. Uspjeli smo kontaktirati vašeg oca, on je u staračkom domu. Želite li im se javiti? Oni sigurno očekuju vaš poziv.'' ''Radije ne bih, hvala.'' ''Dobro, po hitnoj proceduri ćemo pribaviti vaše osobne dokumente. Moglo bi to potrajati, dan ili dva. Imate li neki smještaj?'' ''Hm, ovaj da. Ništa ne brinite.'' ''Onda, do viđenja.'' ''Do viđenja...''

* Šetao sam obalom, a onda sam pronašao klupu. Sjeo sam. Borio sam se za dah, poput pravog novorođenčeta. Pred očima mi se odmotavao film, proganjale su me slike života kojeg sam ostavio iza sebe. Amsterdam me zagrlio svojim smradom, kao da se opraštamo. Smrt ili rođenje, svejedno, napuštam ovaj grad. Vraćam se tamo. Ne znam šta me čeka, ne očekujem ništa. Samo neka se i to već jednom završi... Bio sam uspješan mlad čovjek. Iz siromašne četvrti Londona, zagušljive sobice koja je zaudarala na mem, vinuo sam se visoko, dobio stipendiju, završio studije na elitnom koledžu kao najbolji u generaciji i dobio posao u renomiranoj advokatskoj kancelariji. Iz internata sam se vratio kući. Zapravo, samo sam svratio. Matori kreten nije bio kod kuće, sigurno se popravljao u nekom pabu gdje mu još nisu zabranili ulazak. Brat, nasilnik i manijak, bio je u zatvoru zbog oružane pljačke. Nadam se da će mu neko vratiti sve one batine koje sam dobio od njega. Sestra, kurva zbog koje nikada nisam bio respektovan među djecom, udala se, razvela, udala... Nisam imao pojma šta je s njom. Šteta. Nikoga nije bilo tu. Od mog naslađivanja njihovom bijedom nije bilo ništa. Žalosno, pomislio sam: Iz ove kuće nemam ništa svoje da ponesem, osim tužnih sjećanja na majku koja je bila najnježnije stvorenje na svijetu. I frustracija, naravno. Ko ga jebe, iako mi nisu priredili neku dobrodošlicu, neka se ne naljute što dolazim praznih ruku. Svukao sam hlače, zapišao zidove i posrao se na po hodnika. Eto vam moj poklon, pizde jedne. To je sve što ćete dobiti. Bolje niste zaslužili...

* Amsterdam je bio jedna od destinacija na mom zakašnjelom bračnom putovanju. Prolongirao sam tu glupost koliko god je bilo moguće, a onda je Jane došla na ideju da kupimo kamp prikolicu, zakačimo je za automobil i proputujemo Evropom. Mislio sam da se radilo o još jednoj od njenih prolaznih hipi fiks ideja. Sve dok ispred naše kuće nije osvanula žuta kamp prikolica, na kojoj je Jane nacrtala par tratinčica. Imali smo, kao, dobar hašiš. Pojebali smo se, rutinski, a onda nam je Jane smotala po jednu cigaru. Nabavila je amfetamine, kokain, heroin, travu i još neke gluposti kojima nisam znao ime. Odjednom je poželjela da budemo iskreni jedno prema drugom. Neki kurac kao uzajamno ispovijedanje. ''Šta je najgore što si uradio meni iza leđa?'' ''Šta ja znam, daj pusti me na miru.'' ''Hoću da znam, jebiga.'' ''U čemu je poenta? Ako sam ti uradio nešto iza leđa, vjerovatno to tako treba i ostati. Isto je tako kada si ti u pitanju. Ono što ne znam i ne treba da znam, razumiješ?'' ''Jesi li me ikada prevario?'' ''Misliš, s nekom ženom?'' ''Sa ženom, muškarcem, nebitno.'' ''Jesi li ti mene?'' ''Jesam. Izvini. Adam je dolazio par puta, nije te bilo kod kuće. Tebe nikada nema kod kuće. I eto, desilo se, spontano.'' ''Koje sranje.'' ''Pa tražila sam pravi trenutak da ti kažem i mislim da je to ovaj. Između njega i mene više nema ništa, samo da znaš. Bila je to greška. Prošlo je.'' ''Dobro, šta sad? Treba više da se radujem što je prošlo, nego što bih trebao popizditi što je uopšte do toga došlo? Koja si ti glupa kurva.'' ''Briane, nadala sam se da ćeš mi oprostiti. Ja volim TEBE. Ali ti si tako hladan i odsutan. Kriva je usamljenost, ljudi, kada se osjećaju usamljeni i napušteni, onda...'' ''Slušaj, Jane. Ne želim više da te vidim, jasno? I koje ti je ovo sranje od hašiša, uopšte ga ne osjetim.'' ''Ali Briane...'' Otkačio sam prikolicu i otjerao Jane od sebe. Sjela je u auto i odvezla se. Mislim u neki hotel, ili gdje već. Vratio sam se u prikolicu. Super. Odnijela je drogu sa sobom. Ostale su samo nekakve dvije minijaturne tabletice. Koje sranje. Sutra se vraćam u London i tražim prekid godišnjeg odmora. Progutao sam tablete i popio čašu viskija. Valjda uspijem zaspati... Glupost. Baš mi je sjebala večer. Ne radi se o tome što se tucala s Adamom, još u kući koju sam nam ja kupio. Radi se o tome što mi to nije trebala govoriti, i tačka. Jebao sam i ja sa strane. Sekretaricu, zatim onu konobaricu sa velikim sisama, azijatkinju što radi u restoranu prekoputa kancelarije... Adam, koja je to svinja ulizivačka. Nikada mi nije bio simpatičan... ''Ko je ovaj glupi pas što reži? Mama, otjeraj ga. Mama!'' Prodrmao sam njen kostur koji je ležao pored mene. Kostur se nasmijao i rekao: ''Biće u redu, sine. Mama je tu. Sve će biti ok.''

* Prošlo je trinaest godina. Trinaest godina vucaranja po amsterdamskim ulicama, spavanja u narkomanskim jazbinama, druženja sa otpadom civilizacije. Mogu vam reći, bile su to najbolje godine mog života. Da krenem ispočetka... Došao sam sebi u nekakvom napuštenom hotelu, na kraju grada. Podovi su bili prljavi, tapete su

visile sa zidova. U svakoj sobi nalazio se po sto i par stolica sklepani od neobrađene daske. Umrtvljeni džankiji su u polusnu razgovarali sa duhovima iz svoje prošlosti, kurve su glasno prdile i proklinjale život, uokolo su se vrzmali dileri, ubice i ostali kojekakav šljam svih mogućih rasa i nacija. Čovjek obučen u čisto i skupo odijelo sjedio je pored mene. Prgovorio je, na engleskom sa ruskim akcentom: ''Dobrodošao nazad u realnost.'' ''Ko si ti?'' ''Ja sam Dario. Ovo je Mika.'' Pokazao je na dječaka od osamnaestak godina. ''Spasio ti je život. Predozirao si se tripom. Nisi izgledao kao da imaš neke šanse, znaš, kada smo naletili na tebe. Mika ti je ubrizgao sedam šatova da te izvuče iz svijeta u kojem si bio.'' ''Heroin jestjednako antitrip.'' Potvrdio je Mika. Sjetio sam se prikolice. U njoj su se iz čista mira nakotili svi moji strahovi, sve tuge. Jedva sam izpuzao iz nje i zatvorio vrata. Otkočio sam je i gurnuo u more. Naišli su svinjoglavi svemirci i odvukli me. ''Policija je pronašla prikolicu i tvoje dokumente u njoj. Tragaju za tijelom. Ako si u životu pravio sranja, ovo ti je druga šansa. Proglasiće te mrtvim u tvojoj zemlji. Ovdje ćeš moći živjeti. Bez identiteta, doduše. Identitet je ionako teret koji društvo okači individui oko vrata. Tvoj teret sad leži negdje duboko u moru.'' ''Tvoja sreća da smo mi naišli. Inače bi sad od tebe ostalo: bubreg tamo, srce ovamo... Ha ha ha...'' Objasnio mi je Mika. Odlučio sam ostati par dana s tim ljudima. Vrijeme je brzo prolazilo. Miku su prošlog mjeseca odvezli u bolnicu. Sida. Samo par dana kasnije, Dariovo tijelo su našli u kanalu. Imao je rupu od metka na sljepočnici. Ostao sam ja. Ostala je i Joi, Michaelova djevojka. Nismo nikada razgovarali o tome, ali mislim da ni ona nije imala puno vremena.

* Mika je iz džepa izvadio dvadeset eura i stavio na sto. ''Uzmi, neka imaš. Znam da ćeš ih nekada vratiti. Jučer sam maznuo nekoliko pari adidaski. Isplatilo mi se.'' Dario mi je dao par savjeta: Ne kretati se puno danju, izuzev ustaljenim rutama. Ne zadržavati se dugo na istom mjestu. Odlaziti u cafe-e koji su provjereni. Bio sam iscrpljen. Taj dan sam jednostavno prespavao. Navečer mi je Dario donio novine. ''Postao si medijska ličnost.'' Pookazao mi je članak o Englezu koji se nesretnim slučajem utopio. Na drugoj slici plakala je Jane. I nije izgledala prilično zabrinuta. Malo suza i to je sve. Ništa što nisam vidio i prije. ''Advokat? Super. Radićemo zajedno.'' Kucnuo je Dario prstom po članku iz novina. ''Šta ćemo raditi?'' ''Pa krasti, prijatelju. Vidim da ti je posao išao od ruke. Ha ha.'' Sutradan navečer smo Dario i ja izašli u jedan restoran. Ja sam sjeo i naručio kafu. Dario je odmah na ulazu okačio sako u garderobi. Izabrao je najkvalitetniji komad odjeće, sako ili mantil, svejedno, i onda svoj sako stavio preko njega. Onda je, kao, zaboravio nešto da izvadi iz džepa. Zavratio je svoj rever, i rever ispod njega. I onda je preturao po džepu. Došao je i sjeo pored mene. ''Našao sam. Kako je samo debeo. Slušaj. Plati kafe i izađi za mnom. A onda trk, koliko te noge nose. I ništa me ne pitaj.'' Trčali smo. I trčali. I trčali. I trčali. Zaustavili smo se u luci. Dario je iz džepa izvadio novčanik. ''Pogledaj ga samo!!!'' Otvorio ga je. Novčanik je bio pun dokumenata, brošura, računa... U njemu se nalazio svega petnaestak eura.

''Pička mu materina!!!'' Popizdio je Dario. ''Jebem mu mater...'' Psovao je na nekom stranom jeziku. Odradili smo još par restorana. I zaradili dvije prosječne plate. Navečer smo se u parku našli sa Mikom. Mika me je upoznao sa djevojkom koja se zvala Johanne. Kupili smo vino, sendviče, travu i otišli na dokove. Prespavali smo u nekom napuštenom skladištu. Vrijeme je zaista brzo prolazilo. Prilično sam se uštelio u ''bunarenju''. Najdraža tehnika mi je bila sljedeća: uđem u restoran i snimim goste. Sjednem za sto pored stola žrtve. Iza njega. Njegova je jakna prebačena preko naslonjača. Prebacim i ja svoju, tako da dijelom pokrije njegovu. Onda mu izvrnem džepove. Jednom sam tako našao, zamotano u celofanu, pedeset hiljada eura. Onda sam lika čekao napolju da mu vidim facu, iz daljine. Izgledao je očajno...

* U ambasadi sam podigao dokumente. Službenici su sakupili pare i kupili mi kartu za London. Put je bio dosadan. Na aerodromu me sačekala Jane. Iza nje je bila manja grupica novinara. Poslao sam ih u pičku materinu. Jane me odvezla u najsiromašniji dio Londona. Izgledala je dobro. Malo se proširila u kukovima, dobila je par bora, no sve u svemu, držala se odlično. Auto je zaustavila ispred oronule zgrade. Ušli smo u hodnik i našli se među hiljadu vrata. Na kraju hodnika se nalazio zajednički wc. Pišalo mi se, ali ne toliko da uđem unutra. Jane je pokucala na jedna vrata. Otvorila ih je djevojčica. ''Ovo je Salma.'' ''Zdravo mama. To je taj prijatelj o kojem si mi pričala?'' Sjedili smo i pušili. Tišinu je remetilo Salmino isprekidano cvrkutanje. ''Odakle dolaziš?'' Pitala me Salma. ''Niotkud.'' ''Svi mi od nekud dolazimo.'' ''U pravu si. Ja upravo dolazim iz Holandije. Koliko imaš godina?'' ''Trinaest.'' Jane mi je ispričala kako su je istjerali iz kuće. Kuća i auto su bili pod hipotekom. Osiguranje ju je izradilo i nije dobila ništa. Ukratko, više štete nego koristi joj je donijela moja smrt. Udala se ponovo. Bila je u tom braku svega par dana. Onda joj je muž poginuo u saobraćajnoj nesreći. ''Je li Adam bio u pitanju?'' ''Nije, jebo te on.'' ''Šteta. Nastavi...'' Iznajmio sam sobu u hotelu. Dobio sam neki glupi posao u sudu. Jednom sam otišao u posjetu starom. Matori prdonja ležao je nepokretan. Usran i upišan. Sestre su samo čekale da umre. ''Zdravo, stari.'' ''Hej Brian. Čuo sam da si mrtav.'' ''I ja sam nešto načuo o tome.'' ''Pa kako je na drugoj strani?'' ''Čuj, nećeš se obradovati. Isti kurac kao i tu.'' ''Mi smo, sine, bijelo smeće. Živi ili mrtvi, uvijek ćemo to biti. To nam je u krvi, znaš.'' ''Mama nije bila bijelo smeće.'' ''Ona je bila bijeli anđeo.'' ''Ti si dao sve od sebe da ekspresno ode na nebo, gdje joj je valjda i mjesto.'' Ostavio sam mu na stolu litar Jack Danielsa. Sestre su rekle da ne smije piti. Ni kapi. ''Sva sreća pa je nepokretan,'' rekao sam im, ''inače bi se, znam kakav je, digao iz kreveta i

iskapio tu bocu.'' Posao je bio sranje. Čista dosada. Jednom sedmično sam posjećivao Jane.

* Jučer sam bio kod Jane. Mala je bila u školi. Šteta. Htio sam je vidjeti još jednom. ''Slušaj Jane. Odlazim. Imam neki posao u New Yorku. Neću se više vraćati ovamo.'' ''Za mene se nisi nikada ni vratio, to znaš.'' ''Da. Ovako. Evo ti kartica. Na njoj je pola milijuna funti. Znaj da je to Salmina lova. Smjestite se negdje, upiši malu na koledž... Znaćeš ti već pametno uložiti taj novac.'' ''Hvala, Brian. Ne znam šta očekuješ od mene.'' ''Ništa. Pozdravi malu.'' ''Hoću.'' Danas sam na ulici New Yorka. Prozujao sam i snimio situaciju. Nabavio kartonsku kutiju. Činilo mi se da sam na pravom mjestu. Deponija ljudskih sudbina je ovaj grad. Idealno odredište za bijelo smeće...

Refik Mujezinović